Jungovo čitanje Goetheova Fausta

  • View
    216

  • Download
    1

Embed Size (px)

Transcript

  • Igor Grbi

    Odjel za humanistike znanosti

    Sveuilite Jurja Dobrile u Puli

    Jungovo itanje Goetheova Fausta

    U dvadeset svezaka Sabranih djela Carla Gustava Junga,1 kojima moramo

    pribrojiti i spise to su ostali u njih neukljueni, nije lako pronai tekst koji u izlaganje

    ne uvodi Goethea, u rasponu od usputnog spomena do cijelih stranica posveenih

    ovom ili onom aspektu njegova djela. Jung pritom, bar u praksi, Goetheovo djelo

    poistovjeuje s Faustom nije mi poznato da igdje upuuje na bilo koje drugo

    njegovo djelo dok protagonista Fausta Jung iitava kao knjievnu projekciju

    samoga Goethea, ali, vidjet emo, i ovjeka u irem smislu, pogotovo kranskog, a

    njemakog na osebujan nain. Faust je bio posrednim povodom i cijelog jednog

    Jungovog djela, kasnog i hermetikog Mysteriuma coniunctionis (Jung 1999, 5), koje

    moemo smatrati i iscrpnim komentarom Goetheova djela. Toliko Jungovo

    ustrajavanje na tom klasiku postaje jasnije im shvatimo da je za nj Faust bio

    paradigmatski tekst, knjiga njegovog ivota i knjiga u kojoj je ispisan ivot maltene

    svakog ovjeka njegova civilizacijskoga kruga. Njegovo je znaenje smatrao utoliko

    duboko univerzalnim, a intimno se s lakoom prepoznavao u njegovoj drami. Jungu je

    bila poznata legenda prema kojoj je njegov istoimeni djed i rektor Bazelskog

    sveuilita bio Goethovo nezakonito dijete (v. Jung 2004, 63), ali samo povrno i

    pristrano itanje Jungovih tekstova moe dovesti do zakljuka da je on Goethom bio

    opinjen zbog svog mogueg srodstva s tako slavnim pretkom, a ne Goethom kao

    autorom njemu toliko znakovitog Fausta i ovjekom u ijem je ivotu prepoznavao

    znakove zavidnog ucjeljenja linosti. Tu Jung nasljeduje Nietzschea, svoje drugo

    veliko nadahnue, za kojega je Goethe bio najupojedinaeniji pojedinac svih vremena,

    na pragu natovjeka, bie koje je teilo cjelovitosti, ne odvajajui se od ivota i crpei

    1 The Collected Works of C. G. Jung (1953-1983), prir. Gerhard Adler, Michael Fordham, William

    McGuire i Herbert Read, prev. R. F. C. Hull (sv. 2 L. Stein i D. Riviere), London: Routledge and

    Kegan Paul, Ltd.; New York: Bollingen Foundation.

  • 2

    iz njega sve.2 "Zaratustra je bio Nietzscheov Faust [...]" (isto, 150). Kako je onda

    otac analitike psihologije itao Fausta?

    Jo sasvim mladog Junga s Faustom je za njegovih kolskih dana upoznala

    majka. Ta sibilska sila u njegovom ivotu u jednom mu je trenutku "iznenada i bez

    uvoda rekla: 'Mora ovih dana proitati Goetheova Fausta.'". Nakon to je na

    policama knjinice svoga oca pastora pronalazio samo djela razvodnjene i bljutave

    duhovnosti, Faust ga je smjesta zabljesnuo kao neto sasvim novo:

    Legao mi je na duu poput udotvornog melema. "Evo, napokon", mislio sam, "nekoga

    tko uzima avla za ozbiljno i ak sklapa s njime krvni ugovor s protivnikom koji ima

    mo da osujeti Boji plan o stvaranju savrenoga svijeta." (Isto, 93-94)

    Shrvan svojim narastajuim djeakim sumnjama u slubenu religijsku istinu,

    prvenstveno dojmom da se problema zla koji e ga doivotno zaokupljati umjesto

    da ga rijei, ova tek olako rijeila, Jung je u Faustu doao do utjene spoznaje da u

    svojim mukama nije sam:

    Napokon sam naao potvrdu da postoje ili da su postojali ljudi koji su uviali zlo i

    njegovu univerzalnu mo i jo vanije tajanstvenu ulogu koju igra u oslobaanju

    ovjeka od tame i patnje. U toj mjeri, Goethe je u mojim oima postao prorok. (Isto, 94)3

    U Faustovoj alopojci [M]eni u grudi dviju je dua stan, / I jedna bi od druge da

    se lui (Faust 1112-1113) Jung je zaas prepoznao vlastitu raskoljenost na, kako ih je

    do smrti nazivao, linost br. 1 i linost br. 2. Za razliku od prve, "dnevne" linosti,

    [L]inost br. 2 je, s druge strane, osjeala da je u tajnoj vezi sa srednjim vijekom kakav je

    utjelovljavao Faust, s naslijeem proslosti koje je oito duboko dirnulo Goethea. Stoga

    je i za Goethea a to mi je bila velika utjeha linost br. 2 bila stvarnost. Faust mi je,

    kako sam sada pomalo okiran shvatio, znaio vie od moga omiljenog Evanelja po

    Ivanu. U Faustu je bilo neeg to je izravno diralo moje osjeaje. Ivanov Krist mi je bio

    2 O meuproimanju Goethea, Nietzschea i Junga vidi Huskinson 2004, dok Bishop 2008 smjeta

    Junga u kontekst njemake klasike te povlai niz biografskih i intelektualnih paralela izmeu njega i

    Goethea. Akademski je pak primjer zlonamjernog tendencioznog itanja Junga i u tom smislu knjiga

    Richarda Nolla (Noll 1996), prema kojemu se Jung i Nietzscheovim udivljenjem Goetheom koristio da

    i samom sebi, kao samozvanom potomku potonjeg, pripie svojstva natovjeka. 3 Jung je smatrao da je Nietzsche izgubio razum upravo zato to je zanemario injenicu da se u svojim

    duhovnim hrvanjima naao sred jedne marginalizirane, ali itekako postojee zapadne tradicije, pa u

    tako samonametnutoj duhovnoj samoi naprosto nije mogao izdrati toliko optereenje.

  • 3

    stran, a jo udaljeniji mi je bio Spasitelj iz drugih evanelj. Faust je, s druge strane, bio

    ivi ekvivalent linosti br. 2, i bio sam uvjeren da je on bio taj odgovor koji je Goethe dao

    svome vremenu. Taj mi uvid nije pruio samo utjehu, nego i vei osjeaj unutarnje

    sigurnosti i svijest o pripadanju ljudskoj zajednici. Vie nisam bio izdvojen i puka

    neobinost, igra okrutne prirode. Moj zatitnik i autoritet bio je sm veliki Goethe. (Isto,

    131)

    U istoj se "autobiografiji"4 Jung kasnije jo jednom iscrpnije prisjea svog

    prvog, mladenakog itanja Fausta:

    Faust je u meni dotaknuo neku strunu i toliko me ganuo da nisam mogao ne smatrati to

    neim osobnim. Povrh svega, probudio je u meni problem suprotnosti dobra i zla, duha

    i materije, svjetla i tame. Faust, taj nerazborit, kratkovidan filozof, susree tamnu stranu

    svoga bia, svoju zlokobnu sjenu, Mefistofelesa, koji unato svojim negacijskim

    osobinama predstavlja istinskoga duha ivota, nasuprot jalovu uenjaku koji lebdi na

    rubu samoubojstva. Moja unutarnja protuslovlja pojavila su se ovdje u dramskoj formi.

    Goethe je doista napisao osnovne crte i obrazac mojih unutarnjih sukoba i rjeenja.

    Dihotomija Faust-Mefistofeles u meni se spojila u jednu osobu, a ta osoba bio sam ja.

    Drugim rijeima, bio sam izravno pogoen, i prepoznao to kao svoju sudbinu. Odatle su

    me sve krize u drami osobno pogaale u jednoj toki sam morao strastveno odobravati,

    u drugoj se protiviti. Niti jedno rjeenje me nije ostavljalo ravnodunim. Kasnije sam

    svjesno doveo u vezu svoje djelo s onim to je Faust prikazao: potivanje vjenih ljudskih

    prava, prepoznavanje "asnog starine", i kontinuitet kulturne i intelektualne povijesti.

    (Isto, 322-323)

    Bishop doista ne pretjeruje kad ustvruje da je Jung svoju osebujnu teoriju

    nesvjesnog razvijao upravo s obzirom na svoje iitavanje Fausta (Bishop 2008, 54).

    U Preobrazbama i simbolima libida (Jung 2006), tom prijelomnom djelu kojim se

    otisnuo od Freuda, Jung se, pobraja isti autor, vraa Faustu ak dvadeset jedan put

    (Bishop 2008, 58). To je kaotina knjiga koja je neposredno prethodila godinama

    duboke Jungove duhovne krize i u njoj se intenzivira njegova zaokupljenost

    Goetheovim djelom kao jednim od tradicionalnih svjedoanstava silaska ovjeka u

    vlastite dubine, iz kojih se vraa preporoen, a to e rei zaokruen:

    4 Navodnici trebaju oznaiti da je Jung svoja sjeanja, snove i razmiljanja tek diktirao bliskoj

    suradnici Anieli Jaff, koja ih je zatim i priredila za tisak. Knjiga je izala nakon Jungove smrti i

    postoje prijepori oko stupnja uredniine intervencije u izvorni transkript.

  • 4

    Kao i u svakog junaka, Faustova je udnja usmjerena prema tajni preporoda, besmrtnosti;

    njegov put vodi stoga prema moru i dolje, prema udovinom drijelu smrti, ije muke i

    skuenost oznaavaju istovremeno i novi dan [] (Jung 2006, 245)

    Jungovo se itanje Fausta tako postupno proiruje. Iako u njemu i dalje

    prepoznaje vlastitu sudbinu, sve vie uvia kako se on u osnovi tie ovjeka kao

    takvog, osobito zapadnog, i zadatka koji u ivotu pred njim stoji. U rascijepljenosti,

    tatini i klasinom hybrisu glavnog junaka on razaznaje i proroko ocrtavanje sudbine

    Nijemaca u 20. stoljeu (ili bar, iz dananje toke gledano, u njegovoj prvoj polovici)

    (Jung 2004, 321). Budui da je, na tragu okultistike predaje, sebe bio vrlo svjestan

    kao mikrokozmike kopije ljudskog i univerzalnog makrokozmosa, te da se, iako

    vicarac, smatrao batinikom prvenstveno njemake kulture, Jungu nije bilo teko

    uplesti se u Fausta vrlo osobno. Osjeao se krivim za smrt Filemona i Baukide,

    kao da sam u prolosti potpomogao izvrenje ubojstva tih dvoje staraca. Ta neobina

    ideja me uznemirila, i ja sam se smatrao odgovornim iskupiti se za taj zloin, ili sprijeiti

    da se on ponovi. (Isto)

    U pismu od 5. sijenja 1942. on se iste scene prisjea ovim rijeima:

    Odjednom mi je s uasom postalo jasno da sam primio Fausta kao svoje naslijee,

    tovie kao odvjetnik i osvetnik Filemona i Baukide, koji su, za razliku od natovjeka

    Fausta, domaini bogova sred doba beutnog i od Boga naputenog. (Jung 1973a, 309-

    -310)

    Jung dakle ita Fausta s velikim senzibilitetom i duboko proivljavajui svaki

    njegov stih, ali istodobno i vrlo kritiki. Radi se uistinu o drami, drami iji smjerokazi

    ne upuuju samo na cilj, nego upozoravaju i na sve stupi