1

K N J I G A Ž I V O T A

PREDGOVOR

Uređivanje Knjige života je djelić zahvale koju dugujemo don Marinu za njegovo

veliko životno djelo, i naš oproštaj od zemaljskog suživota s njim. Gospodin ga je pozvao u

svoj Dom samo tri mjeseca po završetku rukopisa, tamo u župi Tlahui, na njegovom

“zemaljskom prijestolju” u planinama Sierra Mixes u južnom Meksiku.

Za nas u župi Gospe Loretske (Arbanasi – Zadar), bio je jednostavno “naš don Marin”,

što istovremeno znači katolički Kristov svećenik, Don Boskov salezijanac, pronositelj

Radosne vijesti svijetom, navjestitelj Božje riječi - riječi Života, svuda i uvijek apostol,

svjedok divne Božje ljubavi za čovjeka. S jednakim žarom djelovao je kao vjeroučitelj i

ispovjednik, gorljivo je tumačio Evanđelje, tražio zalutale i odlutale, nikad umoran i bez

ustezanja kad treba opomenuti psovača ili potaknuti na obraćenje i svetu ispovjed. Sve je to

bila don Marinova životna radost, ili kako On veli, milost na milost. Djelo Božje milosti

prepoznao bi u svakoj životnoj situaciji, čak i u siromaštvu, u ratnim strahotama i stradanjima

ili teškim bolestima. S posebnom radošću posjećivao je bolesnike po kućama i u bolnicama,

donoseći im životnu snagu i utjehu, živoga Isusa Krista, „najbolji lijek i najboljeg liječnika”.

Knjiga života dolazi nakon 24 don Marinova izdanja „za dušu i tijelo” i sažetak je onog

najboljeg iz njegovih 85 godina života, 58 godina svećeništva i 17 godina misijskog rada. Sada

je, po preporuci svoje drage majke Tone, naglašeno govorio o „onome što je Isus učinio u

njegovom životu”, a po njemu i braći i sestrama. To je iskustvo Ljubavi koja je „bolja od

života”, ali i ljudske zloće koja je pratila i njegov apostolat, navlastito u četiri ratne godine u

Bosni. Iz svakog članka zrači njegova ljubav prema djeci i odraslim vjernicima, diljem drage

Domovine ali i gdje god bi ga Providnost poslala u službu.

Njegovo veliko i prebogato životno iskustvo ne može se sažeti u jednu knjižicu, ali

može u glavni moto s kojim je započeo svoj svećenički život i završio Knjigu života: BOG JE

LJUBAV – DEUS CARITAS EST!

Dragi don Marine,

počivaj u miru Božjem u dalekom Meksiku, sada će pisana riječ nastaviti tvoj apostolat na

Zemlji! S ljubaavlju čuvamo uspomenu na Tebe!

Kata Magaš, prof. savjetnica

2

K N J I G A Ž I V O T A

UVOD

Moj prijatelj Jure Kaštelan, filozof i pjesnik, reče mi jednoga dana: „Don

Marine! Nemoj samo propovijedati! Iako ti bude koja propovijed pohvalna, ljudi

će već treći dan sve zaboraviti! Piši, piši, pa ćeš po svojim spisima, knjigama,...

govoriti pedeset i više godina poslije smrti.“ Također, kad sam mojem prijatelju

tiskaru u Meksiku pripovijedao neke potresne zgode iz mojega života, rekao je:

„Piši o tim zgodama. Vidim, to je Božje djelo i vjerujem kako one mogu nekoga

obratiti!“

Moja majka Tone obvezala me napisati svoj životopis. Branio sam se i

htio ju razuvjeriti kako to nema smisla. Rekoh: „Majko draga! Pisati treba o

životu znamenitih ljudi a ne da jedan oholi grješnik piše o sebi. Oholo

sebeljublje zasigurno može sve pokvariti!“ Odgovorila mi je: „Piši sine o onome

što ti je Isus učinio u životu. Imati ćeš što reći!“

Zato, započinjem ipak s nešto straha, jer moja oholost mogla bi puno toga

pobrkati. U ovoj knjizi želim iznijeti svoje svjedočanstvo o svemu što mi je

dragi Isus učinio na mojoj životnoj stazi.

MISIJE U MEKSIKU

Još kao bogoslov pisao sam Vrhovnom poglavaru Albinu Fedrigottiju da

želim ići u don Boskove misije. On mi je odgovorio: ”Strpi se dok dođu bolja

vremena!” Tada bijasmo iza “Željezne zavjese.” Međutim, kad sam htio

proslaviti svoj srebrni jubilej misništva (25 godina), čvrsto sam odlučio, iz

zahvalnosti prema Bogu i dragom ocu don Bosku, poći u misije. Don Egidio

Viganó, tadašnji Vrhovni poglavar, koji je svetački umro od raka, prihvatio je

moju odluku. Pisao sam mu kako sam fizički slabašan a sretan zbog velike

milosti mojeg svećeništva, i želim se malo odužiti dragom Bogu i ocu don

Bosku te ići u misije! Ali, neka mi nađe neko lakše misijsko područje. U

misijskom tisku sam čitao kako mnogi misionari u nekim pokrajinama Afrike

brzo umiru od paludizma i drugih zaraznih bolesti.

3

Na svako moje pismo, dragi don Egidio odgovarao bi mi vlastoručno istoga

dana kad bi ga primio. Svaka mu čast! Odmah mi je odgovorio: “Možeš poći u Južni

Meksiko u brda Sierra Mixes, gdje ćeš propovijedati Evanđelje siromašnim

plemenima Mixes, Zapotecos i Chinantecos.” Moj tadašnji provincijal vlč. Milan dao

je prigovor: „Ti ne možeš ići u misije jer si profesor i ovdje te trebamo u našem

sjemeništu. Bio si odgojitelj u Križevcima i u biskupskom sjemeništu u Zadru a sada

bi htio pobjeći. Zaboravi! Ako nađeš zamjenu za profesora hrvatskog jezika, onda

možeš poći!“

A ja sam, Bogu hvala, već osigurao teren. Kod časnih sestara milosrdnica u

Rijeci susreo sam sestru koja je upravo diplomirala hrvatski jezik i književnost te je

željela predavati svoj predmet. Rekoh joj: “Ako možeš šutjeti, ženska glavo, reći ću ti

svoju tajnu. Želim poletjeti u misije, a ti me možeš zamijeniti u službi profesora

hrvatskog jezika u našoj sjemenišnoj Salezijanskoj klasičnoj gimnaziji ovdje u

Rijeci.“ Radosno je na to pristala. Rekoh tada svome provincijalu: „Dragi oče Milane,

našao sam zamjenu. Jedna sestra milosrdnica rado bi prihvatila tu službu.“ Na to je

blagoslovio moj put. U jesen l978. godine pošao sam na misijski seminar u Generalnu

kuću Salezijanske družbe u Rimu, gdje su se u jednomjesečnom seminaru pripremali

budući misionari. Uz kolege iz španjolskog jezičnog područja počeo sam pomalo

učiti španjolski.

U Crkvi je tada vladao divni papa Ivan Pavao I. - Luciani. Mi pripravnici za

misije išli smo primiti svoj misijski križ iz ruku vrhovnog poglavara u don Boskovu

baziliku Marije Pomoćnice u Turinu (Torino), koju je naš otac Don Bosko sagradio

veličastvenu i umjetnički bogatu, u samo četiri godine isprošenim darovima svojih

dobrotvora. Za nju je kazao: „Svaka je cigla svjedok jednog čuda Marije

Pomoćnice!“ Sljedeće jutro čuli smo poklike: “Umro je papa, umro je Papa! Umro je

novi Papa!“ Nismo mogli vjerovati. Taj jedini mjesec dana što sam ga proživio u

Italiji, bio je pod vladavinom divnog, svetog Pape Luciania. Vladao je samo mjesec

dana, ali je u to vrijeme osvojio svijet svojom dobrotom i očinskim osmijehom.

Predzadnji dan našeg boravka u Rimu, krenuli smo u Vatikan. Došli smo pred

crkvu sv. Petra i tu susreli vrhovnog poglavara don Egidia Viganoa. Skupa smo

posjetili baziliku, poklonili se i statui sv. Petra iznad koje u velikoj niši dominira

devet metara visoka skulptura našeg oca don Boska s djecom, blaženim Zeferinom

Namuncurom i predstavnicima raznih rasa i boja. Tada smo izašli pred baziliku i

4

ugledali mnoštvo naroda. U Vatikanu su bile konklave za izbor novoga Pape. I eto, na

balkonu pojavljuju se crkveni prelati… jedan proglašava: „Habemus Papam!“

(Imamo Papu!) Nakon kratke pauze pojavio se novi Papa Karol Vojtila – Ivan Pavao

II. Kako je lijepo nastupio! Nasmiješen i razdragan širi očinske svoje ruke i

pozdravlja sakupljeno mnoštvo: “Totus tuus sum, Maria! Sav sam Tvoj, o Marijo!

Dolazim iz daleke zemlje Poljske, ne znam dobro vaš i moj talijanski jezik, ali ću ga

naučiti!“ Tako je odmah osvojio srca sviju. Imao sam sreću vidjeti ga i čuti u

svečanom času na samom početku njegova slavnog pontifikata. Sljedeći dan bit će

intronizacija novog Pape. Ali don Marin već ima avionsku kartu i toga istog dana leti

na svoje „prijestolje“ u Sierra Mixes u Južni Meksiko.

Vjerujem, misije su mi jedan veliki dar Božjeg milosrđa! Taj poziv nazivaju

Abrahamov poziv, jer njemu reče Bog: „Iziđi iz doma svoga oca, iz svoje zemlje i

kreni u zemlju koju ću ti pokazati… i učinit ću te ocem mnogih naroda!“ Tako je Isus

poslao svoje apostole: “Idite po svemu svijetu, naviještajte evanđelje svim narodima,

liječite bolesne, čistite gubavce, uskrišujte mrtve... i ja sam s vama u sve dane - do

svršetka svijeta!“ U pozivu misionara ima mnogo trnja, ali i još više prekrasnih

duhovnih ruža. Doista milost na milost! Sve svoje trnje prikazujem dragom Bogu,

osobito na posvećenje mojeg dragog hrvatskog naroda za njegov spas od strašnoga

grijeha bogopsovke. I neka Bog blagoslovi nova, brojnija i svetija zvanja, prema

riječima našega blaženika Mihaela Rue: „Jedan u misije, a trojicu će novih zvanja

darovati Bog njegovoj domovini!“ Evo, Bogu hvala, živim svoj poziv već

sedamnaestu godinu! I do Božje volje!

U svojoj misiji u Meksiku suočio sam se s dva važna problema: naučiti Mixes,

dijalekt svoga puka, i ostvariti inkulturaciju. Tu jako šepamo. Oni brže napreduju u

„kasteljanizaciji“ (poznavanju službenog španjolskog jezika), nego mi u poznavanju

dijalekta mixes. U inkulturaciji je problem kako spojiti stare običaje s katoličkim

naukom i praksom vjere! Tu smo jako spori!

Evo utjehe: Naša župa Tlahui ima preko osamnaest tisuća vjernika, rasijanih u

deset sela. Tri velike ljubavi ima ovaj naš narod: brojnu djecu, glazbu i mile

pokojnike. Narod jako voli i rađa brojnu djecu. Svi žele biti muzičari. Silno štuju

svoje pokojnike i kao malo gdje mole s cijelom obitelji svetu Krunicu! Nigdje kao

ovdje nisam mogao vidjeti kako danomice, posebno blagdanima, dolaze po rodovima

moliti svetu krunicu i pjevati marijanske pjesme. Uđeš u crkvu i ima se dojam da si

ušao u pčelinjak gdje ori skladni romon marljivih pčela! Ali, unatoč velikoj

pobožnosti ostaje tužno nepoznavanje svete vjere. Iz toga proizlazi najvažnji zadatak

5

misionara – katehizacija! Zato nastojimo katehizirati u svakoj prigodi! Organiziramo

tečajeve svake vrste, osobito za odgoj novih katehista i đakona.

Još se naročito trsimo izliječiti dvije bolne rane: oni odgađaju krštenje djece i

prakticiraju „union libre“, to jest ulaze u bračnu zajednicu bez svetog Sakramenta

ženidbe. Zato im nastojimo probuditi svijest o veličini tih Sakramenata raznim

plakatima i na druge načine, i ne bez uspjeha! Tu je i borba protiv pijanstva

mezkalom (domaća rakija). Ima, dakle, posla i preko glave, i - milost na milost!

Bogu hvala!

Moja neprijateljica je njihova hrana. Moram strogo voditi brigu o svojoj dijeti:

ne papreno, ne masno… ne „antojos mexicanos“ (meksikanske poslastice koje su mi

uvijek škodile). A to nije lako. Zato rekoh svom prijatelju biskupu Komarici: „U

Meksiku mi je loše za tijelo, a za dušu odlično“! Unatoč svemu, Bogu hvala, nikada

nemam vremena biti bolestan! Ali imam vremena uvijek nešto naučiti!

Moja misijska epopeja počela je, dakle, istodobno s pontifikatom velikog

pape Ivana Pavla II. On je dvadeset i šest godina upravljao Crkvom Božjom, a ja sam

zbog bolesti povremeno prekidao (zbog mamitisa, pleuritisa, raka, ameba…) svoj

misijski rad u Meksiku. Prva postaja bila je u župi Ayutla, zapravo u „vratima“ naše

Prelature Marije Pomoćnice i pokrajine plemena Mixes. Tu sam imao divni posao

kapelana u velikoj župi na teritoriju tri općine s pedesetak sela. Župnik mi je bio vlč.

Luis Gomez Gil, utjelovljena dobrota i ljubaznost. Nakon toga premještaj u Tlahui,

(sadašnju župu) za župnika. Tu smo pomoću velikodušnih dobrotvora iz Oaxace

restaurirali, elektrificirali i obojali svetište iznutra i izvana.

A onda, vratio sam se u domovinu liječiti mamitis godine l982., pa opet l984.

liječiti amebe. U Puebli doktor mi je rekao: „Ovdje imaš lijek Flagil! Od ameba nisi

nikada slobodan, pogotovo na ovom kontinentu koji je pun ameba“! Drugi liječnik

kojeg su pronašli moji prijatelji i kojega zovu „naturista“ jer liječi raznim travama,

dao mi je sedam čajeva, neka ih pijem jednu litru dnevno. Opet povratak u domovinu

na svoju profesorsku dužnost. Godinu dana sam pio te gorke čajeve, gutao tablete

Flagil i predavao svoj hrvatski jezik u sjemenišnoj našoj školi u Rijeci. Tablete i

čajevi izliječili su me od ameba.

Tada sam se ponovno vratio u svoju misiju, sve do l988. kad sam obolio od

raka. Opet sam otišao u staru svoju domovinu - brzo operirati te tumore i čekati svoj

odlazak u vječnost. Na odlasku iz Meksika klečeći sam molio tadašnjeg provincijala

(sada misionara na Kubi) neka me blagoslovi. Blagoslovio me i pozdravili smo se

6

“zauvijek“. Moja prijateljica, Hrvatica Katica Vujnović, udata za uglednog

Meksikanca, jednom mi je pripovjedala da ima dar ozdravljanja te Isus po njoj

uspješno liječi. U crkvi sv. Ines (Ciudad Mexico) telefonirao sam joj i pozvao je neka

me dođe blagosloviti jer imam raka te odlazim iz misija. Žurno je doletjela i molila

nada mnom sedam Očenaša, sedam Zdravomarija i sedam Slava Ocu. Nakon tih

Katičinih molitava osjetio sam da sam djelomično izliječen. Prestali su, naime, neki

jadi. Tada sam pozvao svoga brata Krešimira, rekao mu od čega bolujem i idem u

Split na operacije. On mi je odgovorio: „Nemoj ubiti moju majku!“ Tada kazah:

„Kako možeš tako što reći! Ja našu majku neizmjerno volim!“ A on će: „Baš zato! Ti

bi letio odmah k njoj, a ona bi brzo umrla od tuge! Idi ti svojoj braći Salezijancima

neka te oni njeguju!“

Ipak sam otišao ravno u majčin dom u Split, na najbolju hranu, kod najbolje

kuharice na svijetu. Skupa smo proveli godinu dana u sretnom majčinom domu. U

ožujku l989. su mi na Firulama u općoj bolnici odlični liječnici dr. Ante Cvitković i

dr. Gotovac izvršili dvije operacije: "Extirpatio" tumora na prostati i na mjehuru.

Već nakon prve operacije majka mi reče: “Sine moj, Isus me uslišio, ti si zdrav!“ I

tako bî! Bogu hvala!

Mjesec dana u bolnici proveo sam sretno! Bile su to „male misije“, skromni

apostolat biblijama i riječima među bolesnicima i medicinskim osobljem. Znao bih

reći bolničarkama: „Vama nedostaju samo anđeoska krila jer ste tako dobre i

uslužne“. Svi smo postali veliki prijatelji. Moja bolest mi je dala još jednu šansu -

upoznati koliko divne ljubavi ima naš dragi dalmatinski puk. Neprestano su mi, od

jutra do mraka donosili biranu hranu, brat Božo, rođaci i prijatelji. „Bolničko

iskustvo!“ Tu su nadahnute riječi velikoga propovjednika Isusovca, biskupa Mije

Škvorca koji reče: „Želim svakom svećeniku da mu Gospodin udijeli milost barem

nekoliko tjedana bolničke njege! To će ih obogatiti!“

Ovdje ću napraviti malu disgresiju, poput Velike Terezije, koja je svoj

životopis pisala mozaički, tj. prema trenutačnim nadahnućima svake vrste. Evo jedne

anegdote! Rado sam je pripovjedao u intimnom društvu.

Dođoh jednog dana u Ćirilo-Metodsku knjižaru na Kaptolu, direktoru i

prijatelju Stanku Novaku, ocu desetero djece, koji je u agoniji danima čekao odlazak

na drugi svijet. Tada smo, prijatelji svećenici, svetim misama „jurišali“ na Nebo neka

nam ga spasi. Dragi Bog nas je uslišao i sačuvao ga još ovdje da nastavi očinsku

brigu za svoju milu i brojnu obitelj.

7

U knjižari ugledno društvo profesora, pisaca i urednika poput Radovana

Grgeca i oca Mirka Validžića „na kavi“. Pozvaše i mene u društvo. Među ostalim

jedan uglednik me zapita: “Vi ste Salezijanac?“ Odgovorih: „Da!“ „Imam jedno

važno pitanje i želim čuti Vaše mišljenje. Koje svećenike biste vi predložili za

biskupe u Zagrebačkoj nadbiskupiji? Trebamo dva kandidata!“ Malo se zamislih na

to ozbiljno, nenadano pitanje, zatim odgovorih: „Predlažem dra. Salača, Čeha,

profesora duhovnosti i dra. Miju Škvorca, Isusovca“. On me tada zapita: „Koji su

motivi i razlozi da upravo njih predlažete“? Odgovorih: „Želim da ovom zgodom

hrvatska zagrebačka nadbiskupija dobije dva izvrsna biskupa, dra. Salača zbog

njegove svetosti, a Miju Škvorca zbog govorništva.“ Nakon mjesec dana čusmo

radosnu vijest: „Bit će posvećeni novi zagrebački biskupi, Salač i Škvorc.“ Ja odmah

rekoh svojoj braći Salezijancima, da ih malo nasmijem: “Ja sam predložio ovu

dvojicu!“ Jasno, to zvuči kao lijepa šala. Ali, Bog dragi već zna…

Vratimo se na prijašnje pripovijedanje…

Nakon tih bolničkih dana slijedilo je još sretnije razdoblje mojega života. Imao

sam vremena na pretek. Počeo sam pisati knjige, pripremati ih za tisak. Priredio sam

dvadeset i četiri izdanja, na hrvatskom i na španjolskom jeziku. Ukupno, oko šezdeset

i četiri tisuće primjeraka, uglavnom duhovnog sadržaja. One će liječiti dušu i tijelo.

Pisao sam i prevodio, lektorirao i korigirao. Ali su mi i drugi velikodušni prijatelji

znatno pomagali u stručnoj i znanstvenoj obradi, kao dr. Ante Ćosić, plodni pisac

humorist i profesor hrvatskoga jezika u Banja Luci, posljednji preostali književnik iz

drage Banjalučke pokrajine (za vrijeme onog strašnog Domovinskog rata). I u

distribuciju knjiga uložio sam svega sebe. To bijaše moja sreća. Naš dragi otac don

Bosko reče: “Apostolat prvog reda jest tisak!“

To je doista bila velika milost Božja. Neki kažu u bolesti i nevoljama: „Bože

moj, zašto si mi poslao ovu bolest?“ A ne znaju i ne mogu vjerovati da je to velika

Božja milost, dar Božji, a ne kazna Božja. O Bože, kako je divna Tvoja ljubav!

Zašto mi je Isus darovao još ovih dvadesetak godina sretnog života? Kako bih

mogao njegovom Srcu dovesti još mnoge besmrtne duše!

Nakon operacija, u dragoj domovini proveo sam još dvanaest godina u tihom,

skromnom apostolatu, pretežno u Zadru, u župi Gospe Loretske, misionareći doma u

župi. Nedjeljom i blagdanom bio je posebni orarij: u 7 sati ujutro sveta Misa, a onda

bježi na brod u osam… i pohiti na drage otoke (Vrgada, Iž, Rava, Sestrunj,

Premuda…) s torbom punom Biblija i drugih vjerskih knjiga.

8

MILOSTI ŽIVOTA U MOJOJ DRAGOJ BOSNI

Poglavari rekoše: “Don Marin je bolesnik od raka, neka se liječi… Poslat ćemo

ga u Bosnu za župnika i duhovnika Sestara Klanjateljica Krvi Kristove (kojima se

želimo odužiti što nam pomažu svojim velikodušnim radom u našoj provinciji), u

malu župu blizu Banja Luke, u Bosanski Aleksandrovac. Sestre imaju prirodnu

ljekarnu i stoljetno iskustvo u liječenju pa neka i njega liječe.“ Nekada je, kažu, župa

imala preko pet tisuća vjernika, uglavnom njemačke narodnosti. Tu je kopnilo i

kopnilo, prijetilo se, udaralo po kućama. Ljudi su u smrtnome strahu bježali da bi

spasili žive glave. Konačno je ostalo dvadesetak vjernika, devet časnih sestara i

njihov župnik u samostanu, u blaženoj samoći. Tu sam imao sreću pripremiti

nekoliko knjiga.

Crkvu sv. Ivana Krstitelja u Bosanskom Aleksandrovcu (29 km udaljenu od

Banja Luke) je iznutra i izvana, zajedno s vitkim tornjem (sve u gotskom stilu, kojeg

osobito vole Nijemci), uz velike osobne žrtve i žar dobrih časnih sestara obnovio

prijašnji župnik, naš dragi Salezijanac vlč. Nikola Zubović. Ova krasna gotska crkva

takoreći lebdi poput bijele golubice iznad bogatih žitnih polja naše divne Lijevče

doline, doline smrti!

U Bosnu sam došao l991. godine. Ubrzo nakon mojeg dolaska u Aleksandrovac,

(koji je mijenjao ime prema aktualnom vladaru: Franz-Josephstadt, Adolfstadt,

Aleksandrovac) buknuo je strašni rat, koji je trebao Hrvatsku i sve hrvatsko izbrisati s

lica Zemlje. Iz tog razdoblja imam brojna iskustva kako se s radosnima raduje, a s

rasplakanima plače u bratskoj ljubavi. Župa je brzo odumirala u ognju i krvi od l99l.

do l995. Petorica moje drage braće svećenika i anđeoska časna sestra Cecilija Pava

Grgić skupa sa župnikom Filipom Lukendom podnijeli su strašno, ali i slavno

mučeništvo! O svakome od njih treba napisati životopise i moliti za skorašnju

kanonizaciju. Sve četiri godine rata bio sam tamo i „župnikovao“. Kažem: Taj strašni

rat! Ali, u njemu sam doživio velike milosti!

Prva od velikih milosti je što su me časne sestre obogatile svojom duhovnošću.

Isprva ih je bilo četrdesetak. Ali, nakon jednog nemilog „susreta“ u Novoj Topoli,

poglavarica je brzo povukla većinu sestara u Hrvatsku i ostavila samo nekoliko njih

za uzdržavanje gospodarstva, crkve i ambulante. One su me naučile kvalitetnije

moliti i ljubiti Adoraciju! Pjevali smo i klanjali se Euharistijskom Isusu, našem

nebeskom zatvoreniku. Duboka duhovnost Klanjateljica Krvi Kristove doista me je

obogaćivala. Imali smo skoro svakodnevno klanjanje. Uz gorljive molitve i zanosne

9

pjesme duše su nam se punile radošću i mirom. Hvala im na tom daru!

Ne zovu se uzalud Klanjateljice Krvi Kristove. Molitve i pjevanje sigurnim i lijepim

glasom skladno je predvodila starješica, sestra Maristela.

U vrijeme dok su grmjeli topovi tamo preko Save i kad smo slušali grozote

koje su se događale iz dana u dan, sve nas je zvalo na žarču molitvu. Tada sam

nalazio veliku utjehu u svakodnevnoj molitvi Križnog puta u našoj župnoj crkvi.

Obično poslije ručka, dok bi sestre prale suđe.

Druga velika milost: Isus mi je oduzeo strah! Grmjelo je i tutnjilo danju i

noću. Brojio sam, tridesetak većih i puno manjih napada. Na naš samostan i crkvu

udarali su s tristo metara udaljene glavne ceste. A tko je to udarao? Upravo naši

mladi čuvari! Jedna vojnička mala četa čuvala nas je da se osjećamo „sigurno“ u

malom logoru! Svaki put kad bismo izlazili iz našeg samostana na glavnu cestu, ili se

vraćali pored njih, oni bi nas nekoliko minuta ispitivali, upisivali… i kad bi ih noću

ugrijala tečna bosanska „šljiva“, zapucali bi „junački na svoje ovčice“. Obično su

pucali oko ponoći ili izjutra. Ja bi se u postelji okrenuo i bolje pokrio dekom da se

„zaštitim“, i šapnuo Isusu: „Isuse, još me nije pogodilo! A pogodit će me kad Ti

budeš dopustio!“ Dakle, ostvarena je Isusova zapovijed: “Ne bojte se, ja sam s vama

u sve dane do svršetka svijeta“! To sam eto iskusio. Bože moj, kako ću Ti zahvaliti

za tu milost?!

Neki u jadu vele: “Bože, zašto si me posjetio ovom bolešću?“ Zašto je meni

dragi Bog poslao bolest raka? Sad vidim, to mi je veliki dar Božji a ne kazna! O

Bože, divne ljubavi!

Ambulanta sestre Radoslave

Rijetkim posjetiteljima znali bismo reći: „Dajemo vam od svega što imamo:

trude i molitve, lijekove, robu, hranu…“. Tu je bila mala ambulanta sestre Radoslave

(i ona je već u raju!): čajevi svake vrste (skupljale su ih sestre i prijatelji diljem cijele

domovine), masti, napitci, sirupi. Liječile su se bolesne osobe. I ja sam pio sok od

kaktusa za sigurnije liječenje raka, po jednu žlicu tri puta na dan prije jela.

Čujem jednog dana razgovor nekog gospodina i sestre Radoslave: „Gospođo!

Sa svojom ženom obišao sam Beograd i Sarajevo i Banja Luku. Doktori kažu kako

nema lijeka! Rekoše mi u Banja Luci da vi znadete liječiti… Ako izliječite moju

ženu, podignut ću vam spomenik!“ Sestra je odgovorila: „Dobro, uđite pa ćemo

potražiti pravi lijek.“ Nakon dva tjedna vraća se isti par. Opet čujem razgovor:

10

“Gospođo! Vi ste moju ženu izliječili. Kako ću Vam platiti?“... Kad sam zapitao

sestru Radoslavu (koja je često naručivala svete Mise za zdravlje svojih bolesnika, a i

naša zajednica je molila na tu nakanu) „Sestro, ako liječnici nisu mogli izliječiti onu

gospođu ni u Beogradu, ni u Sarajevu, ni u Banja Luci… kako to da si tako brzo i

uspješno uspjela? Koji lijek si im dala“? Znate što mi je rekla? „Dragi župniče! Dala

sam im obični čaj, a Isus je učinio svoje!“

Drugi slučaj: Mama je dovela svoju kćer od dvanaest godina, ruku punih

krasta, kao da je gubava. Došla je moliti: „Čujem, gospođo, Vi uspješno liječite.

Dajte, pomozite nama sirotama jer moja kćerka kaže: mama, odreži mi te ruke, ne

mogu više od bolova. Što će mi kad mi ne služe?“ Časna Radoslava je rekla:

“Kuvajte lišće od bijele topole i perite tom vodom ruke i stavljajte obloge!“ Nakon

nekoliko tjedana dotrčaše ponovno, mala rukama maše i govori: “Evo moje ruke!

Vidite kako su čiste!“

Apostolat tiska

Bog mi je po velikom zaštitniku svetom Josipu dao i milost apostolata tiska.

Do sada sam izdao dvadeset i četiri izdanja na hrvatskom i/ili španjolskom jeziku,

pod zajedničkim naslovom Naša izdanja. Evo nekih naslova: Don Boskov osmijeh,

Cvijet s vrhunca, Marijina šutnja, Osmijeh – misionar ljubavi, Ustani i hodi,

Ozdravljeni Duhom, Ozdravljeni čovjek, Božićne pjesme, Božićna devetnica, Iskre

(Stanko Gašparec), Obiteljska slavlja, Siete meditaciones de san Juan Bosco, Sedam

meditacija svetoga Ivana Boska, Pequeño Cantoral Salesiano, Snoviđenja Sv. Ivana

Boska, Limosina (Riqueza, Milostinja) Bogatstvo i druge. Te knjige i knjižice su moji

dragi, mali misionari u domovini i u dragom mi meksičkom narodu koji usrećuje

svojom bratskom ljubavlju.

Izuzetno je tražena knjiga od Darija Betancourta (već četiri izdanja po nekoliko

tisuća primjeraka) Ustani i hodi, koja će mnoge izliječiti.

Pogledajmo i ljepotu pjesmarice Obiteljska slavlja! Sastavio sam je i objavio u

Meksiku, u državi Oaxaca, da bi i moj dragi hrvatski narod živio radosnije, zanosno u

Božjoj ljubavi, s pjesmom kao lijekom! U ovoj pjesmarici sakupih preko dvije

stotine biranih narodnih pjesama od ljubavnih do zabavnih, koje bude ljubav i radost.

Hrvatski narod rado pjeva. Onaj koji je Božji mora pjevati. Onaj koji moli mora i

pjevati. Vidite psalme, bisere svete Biblije. Oni su pjesme. Tko ima Duha Svetoga,

Duha Ljubavi, mora biti radostan, mora pjevati, jer je radost dar Duha Svetoga. To je

11

pokazao i poznati pisac svećenik Albanac (ah, zaboravih mu ime!) u svojoj knjizi

Pjevaj i putuj!

Zatim Antologija malog misionara, koja nosi jaku apologetsku snagu.

Gospodin po knjigama govori, kao što je rekao moj dragi prijatelj Jure Kaštelan.

Više puta sam dolazio k njemu u onaj Drveni neboder, kako su ga zvali Zagrepčani.

Otišao sam jednom sa svojom majkom kad mi je došla u posjete i s kapljicom

slatkoga dalmatinskog prošeka. Naše majke i njegova teta a moja draga strina Stane

bile su velike prijateljice i prave svetice. Moju majku je izuzetno cijenio i volio.

Njemu sam znao donositi moje rukopise na lekturu. Prvo Marijinu šutnju. Zašto baš

njemu? Iako sam imao i druge dobre lektore, želio sam da Blažena Gospa zagrije i

njegovu dušu. Možete zamisliti kolika mi je bila utjeha kad sam čuo od svog

prijatelja, umnika, dra. fra. Bonaventure Dude: „Naš Jure je lijepo kršćanski umro!“

U jednoj prigodi Jure mi je rekao: „Razgovarao sam s prijateljem Stankom

Vulićem o našim divnim majkama, osobito o Mili, njegovoj majci koja je kao seoska

iskusna babica spašavala sve porodilje. Rekoh mu: „Dragi Stanko, kad mi je majka

teško oboljela i bila baš na kraju, zaželjela je svete sakramente. Došao je odmah naš

svećenik. Stanko, trebao bi Ti vidjeti koliku moć imaju Sakramenti! Vidio sam kako

nakon svete Pričesti moja majka zrači rajskom srećom!“

Drugom zgodom reče mi Jure: „ Marine, Zakučani kažu da lipo predikaš. Ali to

brzo „izvitri“ iz ljudskih glava. Piši! Piši!“ A ja mu odgovorih, ne bez ponosa:

„Postupio sam prema savjetu našeg oca don Boska koji je rekao: “Ono što

mladomisnik moli od Gospodina prigodom ređenja on će mu sve dati. Kada biskup

na tebe polaže svoje ruke¸ moli od Isusa sve što želiš i sve će ti dati!“ Ja sam ga

molio za dvije milosti: snagu riječi i veliku ljubav prema Srcu Isusovu. Vjerujem da

me je uslišio. Hvala mu i slava! „Dobro, reče mi Jure, sve to piši, scripta manent, tj.

napisano ostaje! I kad ti se kosti raspadnu, govorit ćeš preko knjiga. Knjiga je tvoje

dijete koje će te daleko nadživjeti u tvom apostolatu.“

Pričao sam mu i o svojim doživljajima u vojsci u Makedoniji, kako sam više

puta na „moralnom času“ porazio komunističke starješine. To ga je posebno

oduševilo. Naime, naš zakon branio je slobodu. Pisalo se: „Ne smije se dirati u

osobno uvjerenje… pogotovo u Armiji“. Zakon je bio sjajan, ali praksa bijaše loša.

Iznosio sam mu neke istinite anegdote gdje su bile moje pobjede. On mi je tada

rekao: “Evo ti bilježnica. Ono što ti napišeš iz života, govoriš životu. Mene će to

štivo obogatiti!“ Rekoh mu: „Ali, to je protiv komunista i njihove naopake doktrine.“

Odgovorio je: „Napiši i stavi u škafetin (ladicu) jer će jednoga dana sve doći na

12

vidjelo!“ A nažalost nisam ga poslušao. Samo sam stavio naslov bilježnici Moja

Makedonija.

Jezična zrnca

Evo, mila braćo, mali apologetski list Jezična zrnca, u kojem već od 2000. g.

branim našu salezijansku tradiciju u pisanju Don Boskova prezimena. Usrdno želim

da bismo time porasli u jedinstvenoj, bratskoj ljubavi, prema zlatnom geslu: „Jedno

srce, jedna duša!“ Ne želim nikoga žalostiti ni smutiti, ni ljutiti, već obradovati, ako

ikako mogu. Poštujem svačije mišljenje. Eto, tu je mali problem obrane naše

tradicije. Radi se naime o pisanju prezimena dragog nam oca don Boska.

Poznato nam je sadašnje stremljenje k oslobađanju od starog „balasta“, tuđeg

nametanja i nagrđivanja našega divnog hrvatskog jezika. I to je dobro, ako ne prijeđe

u čistunstvo, pod svaku cijenu. Ovdje se radi o štetnoj zabuni kad se nameće pisanje

„don Bosco“, umjesto vjekovnog pisanja „don Bosko“! To je potrajalo više od stotinu

godina te je dobilo „domovinsko pravo“. Tako se posvuda pisalo već u devetnaestom

i dvadesetom stoljeću, u dopisivanju sa živućim svecem, u glasnicima, u novinama, u

molitvenicima, knjigama, životopisima… i klesalo se i graviralo i ugrađivalo na

kipovima, reljefima, mozaicima - posvuda. Sada nas eto smućuje ta novina „Bosco“

te želim (govorim u ime mnogih) da se tome jadu stane na kraj!

Naš priprosti hrvatski puk ne može progutati tu stranu „abecedu“, jer naš je

pravopis fonetski! Kako mogu dijete i pučanin znati da se najednom slovo C mora

čitati K! Pogledajmo malo u naš Pravopis, (autori su čisti Hrvati: Vladimir Anić i

Josip Silić, a izdavač je Sveučilišna naklada “Liber“, u Zagrebu l986. g.)! Pravopisni

priručnik hrvatskoga jezika, na stranici 174., pod brojem 442 kaže ovako: Strana

imena ljudi podliježu ovim pravilima: pišu su načelno onako kako se pišu u jezicima

iz kojih dolaze: Francesco Appendini, Charles Baudelaire, Wolfgang Johann

Goethe… No, postoji cijeli niz valjanih odstupanja:

a) Po potrebi se i jedna i druga imena mogu pisati prilagođena odgovarajući

transkripcijskim pravilima!

b) U nas je slučaj STOGODIŠNJE TRADICIJE da se u tisku i u umjetničkim

djelima uvijek pisalo, klesalo i rezalo „sv. Ivan Bosko“, iako je original na

talijanskom jeziku „San Giovanni Bosco“! Na stranici 146. istog Pravopisa,

pod brojem 399, nalazimo ovo: Oblici koji su ušli u naš jezik transliterirani po

kojem drugom sustavu ne moraju se podvrgavati predloženom sustavu

transliteriranja (prepisivanja slovima druge abecede). Oblik, kakav je ušao u

tradiciju, takav i ostaje u njoj. Usp.: tur. Sulejman (trebalo bi biti Silejman);

13

tur. Karadjoz (trebalo bi pisati Karagez); jap. Fudžijama (trebalo bi pisati

Fudjijama); jap. Tokio (trebalo bi pisati Tokyo) itd.

c) Uvijek su nazivali u nas: Torino - Turin; Roma – Rim; Trieste –Trst; Wien –

Beč; Paris - Pariz; Konstantinopolis, Istanbul - Carigrad; Praha - Prag; Napoli

– Napulj; Chicago - Čikago; Don Quijote - Don Kihot; Den Haag – Hag; Texas

– Teksas; Geneve – Ženeva itd.

d) Ako je dakle, u milo podneblje „lijepe naše“ ušao već stotinama godina star

naziv Ivan Bosko, neka tako i mirno ostane. Tradicijom je uveden i tradicijom

je ozakonjen!

e) Svi kulturni narodi poštuju svoje tradicije kao svetinju. Tako ćemo i mi, po

tradiciji, pisati „don Bosko“ i sačuvati dužno poštovanje i ljubav prema svome

hrvatskom jeziku i kulturi. Nedavno je na radiju Zagreb povikao jedan

sveučilišni profesor: „Nije li višestruko opravdano POŠTOVATI SVOJU

TRADICIJU?!“

f) Nećemo, jamačno, zamjeriti našoj dragoj i uglednoj braći i sestrama raznih

redova i družbi što svoje osnivače (-čice) pišu u „kroatiziranom“ obliku: Franjo

Asiški - a ne Franjo de Asisi; Franjo Saleški - a ne Franjo de Sales; Ignacije

Lojolski - a ne Ignacije de Loyola; Vinko Paulski - a ne Vinco de Paul; Franjo

Ksaverski - a ne Franjo de Xavier, itd.

g) Lani nam je došao dragi gost, izvanredni vizitator te kliknuo sakupljenoj braći:

„Don Bosko je u Hrvatskoj HRVAT!“

h) U Generalnoj kući u Rimu imao sam sreću listati Salezijanske vjesnike raznih

zemalja. Među inim, uživao sam čitajući vjesnike slavenske braće: češke,

poljske, slovačke i slovenske, ali također i mongolske, staroslovenske i

albanske, te našao da svi pišu Sv. Ivan Bosko.

i) Latinsko pravilo: Errata corrige! (Ispravljaj pogrješke) vrijedi uvijek.

Usrdno molim dragog nam oca Don Boska neka blagoslovi i ovaj mali pothvat

koji teži k savršenom jedinstvu u zajedničkom savršenstvu!

Vaš odani brat don Marin, profesor hrvatskog jezika i književnosti

Misijski život u ratnoj Bosni

Hvala dragom Bogu što mi je darovao i tu milost: četiri strašne godine rata i

mojeg misijskog života u našoj miloj, tužnoj Bosni. Kao župnik i duhovnik časnih

Sestara Klanjateljica Krvi Kristove u župi svetog Ivana Krstitelja što sam mogao

uraditi? Iznijeti ću neke nezaboravne zgode.

14

● Putujem u Banja Luci u kolaru. Tada me jedan suputnik ljutito oslovi: „Ti si

katolički pop?“ „Da!" „Vi popovi u ispovijedi učite ubijati“! Odgovorih: „Mi učimo,

osobito u ispovijedi, ljubiti i opraštati, jer Božje milosrđe i dobrota uče nas ljubavi, a

ne zlu“! A on će: “Ne, ne! Ubijati, ubijati“! Rekoh mu zatim: „Služba jednog

sveštenika je dijeliti blagoslov, oproštenje i ljubav, a ne mržnju i ubojstvo“! A on

uporno: „Ubijati, ubijati“! Tada mu se pridružiše neke žene vičući: „Da, da, vi učite

ubijati!“ Uvidjeh da nema koristi od rasprave te im reknem: “Prijatelji moji, Bog vam

dao svako dobro!“ i iziđoh da me ne linčuju. Za izbjeći takve nemile susrete, odlučio

sam ne kititi se više kolarom.

● Desetog kolovoza l992. na blagdan sv. Pija X, u ponoć, na prozoru

samostanske kupaonice u Novoj Topoli zagrmjela je mala namještena bomba u

obliku sapuna, i nije me dosegla! Eto čuda! Brzo skočih u hlače da vidim što se to

događa, ima li ranjenih... Često je bilo noćnih napada na našu crkvu i samostan i u

Aleksandrovcu. Tko nas je napadao? Četa mladih vojnika koja nas je „čuvala“ na

glavnoj cesti, udaljenoj oko tri stotine metara.

● U one četiri godine mojeg života u Bosni jednom sam bio napadnut na našoj

autobusnoj stanici. Tu je bilo mnogo svijeta koji je premrznut sa mnom čekao kakav

takav rijetki autobus. Napadač bijaše, jamačno, pripiti čovjek. Toga časa nisam

osjećao strah. On me čvrsto zgrabio za vrat vičući: “Odakle si ti?“ Odgovorio sam:

„Odavde“. „A što si došao ovamo?“ „Da naviještam Isusovo Evanđelje ljubavi!“ „Pa

tu nema govora o ljubavi! Nikada neće biti ljubavi među Srbima i Hrvatima“…

Odgovorih: “Bit će, i pobijedit će ljubav!“ Opetovao je: „Tu nema ljubavi!“ „Ima

ljubavi!“ rekoh ponovno i nastavih katehezu: “Prijatelju, ako u tvojoj porodici vlada

ljubav, onda je tu raj, sreća, ako je nema, vrag je odnio sve! Zato glasuj za ljubav!

Prijatelju! Daj mi ruku!“ „Ne dam ruku, ne dam ruku!“ „Daj mi ruku, prijatelju, daj

mi ruku! Ljubav je jača, ljubav je jača i ona će pobijediti!“... Odjednom me neki

neznanac povuče za ruku: “Ajmo, ajmo, došao je autobus!“ Usput me je upitao: “Tko

je onaj koji te napao? Je li pijan ili lud?“ Odgovorih: „ Možda jedno i drugo!“ Ljubav

doista uvijek pobjeđuje!

● Često bi k nama u predvečerje dolazili oficiri u prijateljski posjet na malu

marendu. Sestre bi ih velikodušno podvorile i na kraju ih počastile tečnom

bosanskom „sikterušom“ (kava za opraštaj). Jedne večeri kapetan Nebojša nam je

rekao: „Gospođo Regina! Pa to je divno! Ja sa fronte ne idem k svojoj majci, dolazim

k vama. Tu ja nalazim zadovoljstvo i mir. Pričajte nam, pričajte, kako samo vi

znadete!“

15

Rekao sam kapetanu Nebojši: „Dragi kapetane! Mene u ovom strašnom ratu ne

može nitko ubiti!“ „Kako to možeš reći da te ne može nitko ubiti? Pa i ti si od krvi i

mesa. Tolike glave padaju na sve strane. Mi tamo moramo ubijati Hrvate, a oni nas.

To je strašno… Treba zaustaviti taj rat!“ A ja nastavljam: „Mene ne može nitko ubiti!

Može ovo grišno tilo, ali don Marina ne! Jer on ima besmrtnu dušu. Ja ću, nadam se,

vječno živjeti kod dragoga Boga! Ovo moje tijelo može ubiti svaka budala, ali dušu

ne. Nju će Isus jednom uskrisiti. Krist je rekao u Ivanovu evanđelju (6. poglavlje):

“Tko u mene vjeruje, živjet će uvijeke… i Tko mene blaguje (u svetoj Pričesti) ja ću

ga uskrisiti u posljednji dan!“ A on će meni: „Mi Srbi u to ne vjerujemo!“

Odgovorih: „Nemoj tako klevetati svoj srpski narod. Ako ti, na žalost, ne vjeruješ,

narod ima vjeru i moli Boga, a to su tisuće i milijuni dragih pravoslavaca, vjernika!

Ako uzvjeruješ, nećeš se bojati ničega i nikoga jer te nitko ne može ubiti! Ako nemaš

vjere, onda te doista svatko može ubiti i stekao si prvu i drugu smrt!“ Tada mi on

reče: „Mene ne može nitko ubiti. Znaš zašto? Ako me uhvati ustaša, ja ću ga ovim

revolverićem kresnuti dok on bude sakupljao moje oružje“. Tada mi je pokazao

sakriveni revolverić, malen poput kutije šibica.

Jedne nedjelje nakon rata, na vjerskoj tribini u Drvaru, kod revnog apostola

župnika don Žarka Ošaba, kuma našeg dragog mučenika Filipa Lukende, govoreći o

vjeri spomenuo sam i taj slučaj, susret s kapetanom Nebojšom i moje riječi “ako ti,

nesrećom, ne vjeruješ, ali vjeruju tisuće i milijuni tvoje braće pravoslavaca“. Istoga je

dana moja prijateljica pravoslavka iz Nove Topole kod Gradiške telefonirala našim

sestrama Klanjateljicama: „Velečasni je Mandić danas rekao ove lijepe riječi u

svojem govoru u obranu pravoslavnog naroda.“

● Zgoda nakon noćnog napada straže na naš samostan i crkvu. Biskup Franjo

Komarica došao je tješiti nas, u društvu mog susjeda pravoslavnog paroka Boška,

ministra za vjerske odnose u Republici Srpskoj u Bosni gosp. Jovana Turanjanina, i

ostalih u pratnji. Sestre Klanjateljice priredile su (kao i uvijek!) dobar ručak za

ugledne goste. Za vrijeme ručka gosti su nas pokušali tješiti zbog učestalih noćnih

napada. Pitali su nas o našim doživljajima, što nas tješi u toj žalosnoj situaciji, i

otkuda nam tolika radost? Očekivali su da će vidjeli tužna i zaplakana lica. Ja sam

odgovorio gospodinu ministru Turanjaninu: „Mene najviše tješe riječi psalma 63,

redak 4.: „Ljubav je tvoja bolja od života!“ Još rekoh: „Svaka šuša može mi skinuti

glavu, ali moj život nije samo tjelesni. Imam naime i besmrtnu dušu!“ Pri kraju ručka

digne se g. ministar Jovan i upravi mi ovu rečenicu: „Gospodine, ona Vaša riječ

„Ljubav je tvoja bolja od života, usjekla mi se u pamet i ne ću je nikada zaboraviti!“

Bogu hvala i na toj milosti!

16

● Hoteći spasiti moj autić Renault 4 od učestalih pljački (vratio sam ga njegovu

gospodaru vlč. Nikoli Zuboviću u Zagreb), putovao sam biciklom po selima. Na tom

putu poviče mi iz svoga dvorišta jedan seljak: “Hej, ti! Znam ja tebe! Da te više ne

vidim na ovom putu! Skinut ću te, skinuti!“ Nisam se na to usudio okretati, već sam

govorio Isusu: „Dragi Isuse, ovaj me još nije skinuo, a opalit će me tek tada kad mu

Ti dopustiš!“

● Išao sam u susjedsku pomoć na feštu Svetoga Ilije u Dolinu, u mučeničku,

ranama i krvlju izbrisanu Dolinu, dvanaest kilometara udaljenu od Bosanske

Gradiške. Tu je župnikovao sveti mučenik Kazimir Višaticki (jedan od četvorice

divne braće svećenika). On je nakon uništenja sela izdavao list „Suze dolinske“.

Jednog kobnog dana, Kazimiru je oko šest sati popodne došao neki tip „na razgovor“,

valjda s nakanom da prouči situaciju. Iste večeri poslije devet sati ušao je krišom kroz

prozor njegovog župnog ureda te u nejednakoj borbi na život i smrt, Kazimira svega

izranio i usmrtio, a da njegova majka u kući nije ništa čula.

● Krenuo sam, svojim biciklom na Kirvaj, feštu svetog Ilije. Kad sam stigao u

crkvu u Dolini, zavladala je velika radost jer je sav narod, a puna bijaše crkva, želio

svetu Ispovijed! Zbog mojeg dolaska najradosniji je bio Kazimir jer mu nitko drugi

nije došao. Tada sam uvidio kako je taj grozni rat, kojeg je zapalila mržnja, ipak

urodio obilnim plodom, dobrom svetom Ispovjeđu mnogih koji se prije, u mirno

doba, nisu ispovijedali. Donio je blagoslovljene plodove: čistoću duša i novi život

milosti Božje. Tada smo u velikoj radosti proslavili svetoga zaštitnika Iliju.

Č u d o s v e ć e n i č k i h z v a nj a u obitelji V i š a t i c k i.

Pitao sam Kazimira neka mi otkrije čudesnu tajnu svojih četvero braće:

„Kako da ste sva četvorica krenuli u svećenički stalež“? Odgovorio mi je: „Župni

dvor velečasnog Župančića bijaše uvijek pun dječaka koji su se u njemu osjećali kao

kod kuće. Ministriranje - služenje u svetim obredima, igra, veselje, čitanje dobrih

knjiga, razni poslovi… Dragi župnik nas je hranio i napajao. Tu smo učili, molili,

radili i pjevali u bratskom zajedništvu. On je puno volio svoj narod a posebno nas,

svoje drage ministrante, i brinuo se za nas kao majka. Mi smo mu uzvraćali istom

ljubavlju i divili se njegovim vrlinama. Što nas je osobito oduševilo? Ponekad bi ga

našli kako tijekom dana prostrt moli pred oltarom. To bi nas sve potreslo i obogatilo

gledajući toliku vjeru i ljubav prema Euharistijskom Isusu. Mi smo četiri brata

otišli u svećenike. Adolf je gorljivi apostol, župnik jedne župe blizu Banja Luke.

Mlađi, Franjo, u vrtlogu ratnih strahota otišao je već prvih godina rata u Kanadu za

župnika. Dr. Karlo je župnik u Budžaku, u predgrađu Banja Luke, gdje je junački

17

pretrpio više atentata, a ipak je ostao živ i zdrav. Ujedno je profesor teologije u

Đakovu.

Lani, na godišnjem misijskom susretu u Banja Luci upitao sam Adolfa: „Gdje

je moj dragi prijatelj, tvoj brat Kazimir? A on će mi: „Ubili su ga u Gradiški!“

Obojica smo zaplakali.

● Kako su ubili mojega kolegu susjednog župnika Ratka Grgića u Novoj Topoli?

Nakon Ratkove pogibije tamo sam često išao odnijeti svetu Pričest na Prve petke

bolesnicima i starcima. Njemu je, po pričanju krvnikova sinčića od pet godina Igora,

u susjednom selu Lamincima četnički oficir Ranko Popović odsjekao glavu. To je

mališan ispripovjedio svojoj dobroj „teti“ Ani. Kod nje je on uvijek dobio slatke

čokolade, dar katoličkog Karitasa. Sada bi „mali Igor“ morao imati oko dvadeset i pet

godina i trebao bi svjedočiti tu istinu - protiv svog vlastitog oca! Hoće li imati snage?

Mali Igor je ovako pričao: „Bako, bako! Moj je tata doletio avionom kući… U

našu kuću ljudi su doveli nekog popa. On je imao u rukama nešto okruglo i krst. On

je molio. Došo moj otac, zgrabio veliki nož, ovako. Prišao je popu te mu rekao: Popo,

Tvoj te Bog ne će spasiti. I odrezao mu glavu i bacio ga na đubrište i gice su ga jele.“

Mali se Igor tresao dok je to pričao. Što reći na to? Dijete od pet godina ne može

lagati!

Naš dragi biskup dr. Franjo Komarica govori da se ne zna tko je ubio

velečasnog Ratka. Rekao sam mu lani: “Dragi preuzvišeni! Kako ne znamo?! Baka

Ana meni je to ispričala, a ja sam Vama napisao odmah ovako: „Pričam ti priču,

pričam ti priču“… On mi je tada na to rekao: “Pitaj baku Anu neka se zakune da je

sve to čista istina“. Kad sam došao baki Ani po naređenju biskupa, iznio sam joj

njegov zahtjev u strogom povjerenju: „Draga teta Ana, naš biskup želi da se Ti

zakuneš na svoje pričanje koje sam zapisao i da se potpišeš.“ Ona je sva drhtala i

branila se govoreći: “Ajme, ajme! Oni će mene ubiti, oni će me ubiti!“ Odgovorio

sam: “Ubit će i mene, ako Bog to dopusti! Ali ne boj se, dragi Bog će nas spasiti.

Ovaj će dopis u strogom povjerenju primiti sam biskup. I bit će sve u redu. Mi

moramo jamčiti čašću i životom i svjedočiti tu istinu za povijest novih pokoljenja.

Isplati se žrtvovati i život dati za Istinu, kao naš Spasitelj Isus. Ona se na to dva puta

zaklela i dva puta potpisala na istom papiru govoreći: “Hoću, hoću!“ Kad sam to

uručio svome biskupu, bio je zadovoljan. Ali je zbog još nezrele situacije i nadalje

javno govorio: “Mi ne znamo kako je nestao naš dragi mučenik Ratko Grgić.“ Rekao

sam mu ove godine kad je došao slaviti blagdan Marije Pomoćnice u Zagrebu na

Knežiji: „Preuzvišeni, što čekate? Pospješite proces kanonizacije ovih petero

18

mučenika i sestre Cecilije Pave Grgić. Odgovorio mi je: „Strpljenje!“ Rekoh mu za

tim: „Vjerujem da ne trebaju druga čudesa kad je čudo samo mučeništvo bjelodano

pred našim očima! Ovo je dokaz svetosti što su masakrirani samo zato što su bili

katolički, gorljivi apostoli Evanđelja. To su svetci Božji za koje ne trebamo tražiti

čudesa da bi ih se proglasilo svetima. Dostatno je znati kako su ti mučenici prolili

svoju krv! Biskup je na to kazao: „Da, treba polako raditi. Trebat će za to vremena.“

● Nedavno sam bio na godišnjem misijskom susretu u Banja Luci. Poslije sam

rekao svojoj braći Salezijancima: Više od dobrih duhovnih vježbi koristio mi je taj

susret u svetištima i na mjestima mučeništva, pogotovo u Presnačama kod Banja

Luke, gdje su Filip Lukenda i njegova gorljiva katehistica sestra Milosrdnica Cecilia

Pava Grgić masakrirani i spaljeni skupa sa svetištem Male Terezije i župnim dvorom.

On je sve to podigao, vodio i divno upravljao, pogotovo sa skrbno pripremljenim

hodočašćima Maloj Tereziji svakog prvog dana u mjesecu, te s izvanrednim

propovjednikom i bogatim svečanim programom s relikvijama velike svetice Male

Terezije. Mi misionari drhtali smo i plakali na tom svetom mjestu, a sada moramo

posvuda gasiti požare mržnje i sijati sjeme ljubavi i mira! Hvala dragom Bogu za sve

milosti u ove četiri godine tog strašnog rata! Ne ponovio se nikada!

... Nakon druge godine strahota u kojima su ubijali braću svećenike provincijal

mi je poručio iz Zagreba: “Možeš izaći, možeš bježati iz Banja Luke kada hoćeš!“

Odgovorio sam: „Bježati ne ću nikada! Izaći ću odavde kada mi Onaj koji me je

ovdje postavio rekne: Sada se povuci!“ Tako sam ostao sve četiri godine.

... Nakon četiri godine pisao mi je provincijal: “Vijeće je odlučilo da nam se

vratiš. Poslati ćemo te u Zadar!“ Odgovorio sam: „Dobro! Sada počekajte, strpite se

dok se pripremim!“ Tko god je htio izaći iz tog „raja“, mogao je ponijeti svoje stvari

u jednoj plastičnoj vrećici i tri knjige! Želio sam spasiti svoju skromnu biblioteku i

svoje osobne stvari. Ostao sam još nekoliko mjeseci pripremajući svoj izlazak. Kad

sam to rekao dragom biskupu dru. Franji Komarici, bilo mu je žao. Rekao je: „Don

Marine! Moramo slušati starješine… Dobro! Pripremit ćemo to.“ Do Zagreba smo

redovito putovali pet do sedam sati, jer su na tri postaje sve pregledavali, takoreći list

po list. Sve im je bilo sumnjivo, osobito spisi. Bojali su se pisane riječi. Dakle,

obično je za l80 kilometara trebalo sedam sati putovanja.

Dragi biskup mi je doveo svoga šofera Miljenka i jedan kombi. Kad smo sve

ukrcali (četrnaest paketa knjiga) po vrhu smo stavili moje drage slike: Srce Isusovo i

Srce Marijino (koji su mi bili velika utjeha u mojem uredu) i još poveći, jako

oštećeni, drveni križ što ga spasih iz ruševina. Sve je bilo spremno za polazak. Toga

19

jutra, 14. travnja l995. kod svete Mise zamolio sam sestre neka se pomole svetom

Josipu, dragom zaštitniku da nas prati i zaštiti te uspijemo izvući živu glavu, a i

knjige, ako je moguće! U župnom uredu sam ostavio stotine knjiga u skladnom redu

da se ne bi odmah primijetilo da nema župnika. Tada rekoh dragom prijatelju vozaču

Miljenku: “Krenimo pod okriljem svetog Josipa! Ako nam zabrane prenositi stvari,

hvala Bogu!“

Krenuli smo u deset sati u jutro. Od tri kontrolna punkta, samo na jednom

zapitali su Miljenka i ovo: „Koji je to s tobom?“ On odgovori: „Jedan stari, bolesni

pop. Ima samo svoje osobne knjige i ništa više!“ Odgovorio je: “Vozi!“ Tako smo

stigli u Zagreb na Kaptol kad je upravo zvonilo na Anđeoski pozdrav – u podne.

Dakle, manje od dva sata putovanja! Zar to nije malo čudo svetog Josipa?!

A sada, pregled prema životnim etapama!

l. Djetinjstvo u Hrvatskoj 2. Mladost: studentski život u Sloveniji i Hrvatskoj 3.

Vojnički staž u Makedoniji 4. Svećenički apostolat 5. Misije u Meksiku 6. Zaključak

ŽIVOTNI PUT

20

Djetinjstvo

U malom selu Zakučcu, župa Omiš, rodilo se u Ante Mandića i Tone r.

Marasović osmero djece. Drugorođeni je Marin. Rođen je 12. kolovoza 1926., a

kršten već sedmi dan (kako mi reče majka) po imenu Marin Marko. Od nas osmero,

četvero je sitnih brzo otišlo među anđele. Peti, Tomislav je u jedanaestoj godini, u

ratnom vrtlogu 1943. poginuo na pašnjaku u majčinu društvu, od zaostale ručne

bombe. Ostali smo trojica. Božo, Marin i Krešo. Godine 2006. i Božo je otišao k

Bogu poslije nekoliko operacija. Prije ulaska u bolnicu rekao je preko telefona bratu

Kreši: „U osamdesetoj sam… imam neku proširenu arteriju u želucu… neka me režu

da produžim koju godinu, pa neka bude što Boga da!“ U tri tjedna imao je pet

operacija i… „otišao je“. Rodica, glavna medicinska sestra u bolnici, reče mi: „Svaki

sam dan posjećivala svog dragog rođaka! Tvoj je brat Bože umro svetački!“ To mi je

najveća utjeha. Bogu hvala!

U pučku školu išao sam dvije minute daleko od kuće. Tu blizu sagradili su je

moj otac i strici. Škola je imala tridesetak đaka u šest razreda s jednom učiteljicom ili

učiteljem. Sreća što nas je poučavala izvrsna i voljena učiteljica Perčin iz Dubrovnika

i sjajan učitelj Mijo Ruso iz Trogira. Učiteljica Perčinuša (tako bi je od milja zvali

seljaci), učila nas je sve predmete, i vjeronauk, a malog Marina zbog nemira ponekad

bi išibala po prstima. Seljaci su silno voljeli naše učitelje i donosili su im darove iz

polja, vrtova i vinograda. Dragi učitelj Mijo Ruso nije mogao predavati vjeronauk jer

je volio moskovski radio i njegovu socijalističku doktrinu. Stoga je vjeronak

predavao župnik don Grgo Topić (rodom iz susjednih Kučića). Ipak je učo Ruso,

vjeran želji roditelja djece, svake nedjelje dovodio svu djecu u našu seosku crkvu

Male Gospe na svetu Misu u deset sati.

Tu sam završio pet razreda. Peti zato jer nije bilo izgleda za nastavak nakon

četvrtog, u gimnaziji. Tada mi je otac kazao: “Sine moj, nema druge! Ja mašklin a ti

mašklinić, i u polje!“ Upoznavši kako mali mašklina, reče mi: “Preslab si mi, sine! Za

tebe je pero a ne mašklin!“

Kad je otac vidio kako djeca žele učiti veće škole ili zanat, tj. pobjeći od

mašklina i motike te izabrati bolje zvanje, odlučio je prodati svoje malo imanje u

Zakučcu. Prodao ga je svojoj braći i na Visokoj, u predgrađu Splita, kupio dva

komada zemlje. Tu je sagradio malu baraku u kojoj smo živjeli. Kada bi zapuhala

jaka bura, ćaća bi rekao: „Dico moja, sada će nas s barakom ovi vitar poklopiti kao

klopka repce!“ Dvanaest godina smo bili "barakaši". A kad je odlučio sagraditi malu

21

kućicu, javio je braći i rođacima, i oni su nam pomogli, također i dobri susjedi… Svi

su gradili kuću Anti Mandiću. Bog im dragi platio!

Prvu svetu Ispovijed i Pričest primio sam u jedanaestoj godini, tj. 1937. u

župnoj crkvi sv. Mihovila u Omišu, a svetu Krizmu sljedeće, 1938. godine. Na prvu

Pričest pripremao nas je naš gorljivi svećenik, župnik don Grgo Topić. Činio je to

vrlo savjesno te smo mogli u dvije godine naučiti cijeli naš vjeronaučni katekizam.

Prva Pričest! Jedan od najsretnijih dana mojega života! U župnu crkvu krenuli

smo u procesiji dva i dva. Svi dečki krasno, svečano obučeni kao „marineri“, tj. plavo

i bijelo, a djevojčice u bjelini poput anđela. Mali Marin - u proste, škure hlače i bijelu

košulju (što je smogla sirota majka sašiti na svojoj maloj, gromko klepetajućoj

šivaćoj mašini, koja nam noćima nije davala spavati). Dragi kapelan se trudio dati

Marinu jednog kolegu da ne ide sam. Ali nitko nije htio stati uz rame ovog sirotana

koji je ostao na repu, sam. Bogu hvala i na toj milosti! Tko je od onih pedeset i troje

prvopričesnika toga sretnog dana primio najviše milosti? To samo dragi Bog znade!

Vjerujem da to bijaše najsiromašniji, u „škurim hlačama“. On će kasnije u životu

pripremiti tisuće djece i odraslih na prvu Pričest, počevši već u novicijatu u Škrljevu

kod Mokronoga na Dolenjskem, u Sloveniji, gdje je za ovaj sveti sakrament

pripremio i jednog malog gluhonijemog dječaka.

Svi prvopričesnici su napravili zajedničku fotografiju. Pitao sam kasnije majku:

„Majko, gdje je moja slika?“ A ona će: „Nisam imala dinar da je kupim.“ Zato taj

sirotan sada ima na kilograme slika s drugih velikih svečanosti. Slično mi je

odgovorio moj dragi otac kad sam ga zapitao jednoga dana: „Ćaća dragi! Zašto mi

nisi došao na svečanost svećeničkog ređenja u zagrebačkoj katedrali 28. lipnja 1953.,

kad nas je redio biskup Salis Sevis?“ A on će mi: “Ah, sinko! Nisam imao novaca za

vlak!“

Prema tadašnjim propisima, na Pričest smo bili pripremljeni i strogim postom.

Ni kapi vode u usta! Zato je brižna i dobra susjeda Ivula nakon Pričesti požurila

udijeliti svakom djetetu po koju „galjetu“ da ne bi jadna djeca „pala u afan“ (u

nesvijest). Tada je zloćko Marin nastupio, ukorio je dobru Ivulu: „Pusti nas u miru jer

se sada mi zahvaljujemo dragom Isusu koji je došao u naša srca!“

Krizmani smo sljedeće godine po rukama biskupa Kvirina Klementa

Bonifačića. Kum mi je bio dragi stric Bože. Predsusreo sam ga molbom: “Dragi moj

kume! Želim izabrati Vaš krizmani dar svome kumčetu! To su dvije knjige za peti

razred, Zemljopis i Povijest!“ U tome bijaše želja - priskrbiti bolje ocjene. Odgovorio

22

mi je: “Naumio sam ti kupiti nove cipele, a kad želiš knjige, neka ti bude!“ Hvala

milom stricu i kumu!

Mali Marin je vrlo rano pokazivao svoje urođene želje za učenjem, pišući slova

i brojke na lugu na kominu u našoj starosjedilačkoj kužini gdje su u svojim

bronzinima, na istoj vatri, na dva komoštra (visećim lancima), kuhale dvije domaćice

- moja majka za nas, a strina Stane za svoju brojnu obitelj. Bili su to stric Pave,

njezin muž, i ostali: Božo, Filip, Mijo, Vladimir… neženje, jer im majka Matija nije

dopustila ženiti se, da ne bi valjda, „rasturili imanje“. Tu se skupa kuhalo, jelo, molilo

i pričalo ugodne, šaljive i zastrašujuće priče o živima i mrtvima, u skladnoj ljubavi.

Tada je kužina bila naša „televizija“! A ćaćin kajiš je ponekad pravio red među

dečkima!

Velika sreća naše župe bila je što smo imali gorljive kapelane: Juru Marušića iz

Podgrađa, Marka Stanića iz Kučića, Zvonka Domjanova iz Kaštela, Antu Vojnovića

iz Duća, i don Dušana Kuzmanića iz Splita, veoma nadarene i svete. Osobito

dragocjen nam je bio don Zvonko. Za nas djecu bio je pravi anđeo, grnuli smo oko

njega. Jednog dana mu rekoh: „Don Zvonko, ja hoću biti pop, a Ti mi pomozi! Moj

je ćaća siromašan i kaže da mi ne može pomoći.“ Don Zvonko se tada potrudio

spasiti me iz ovog opakog svijeta i darovao me majci Crkvi.

U našoj crkvici lijepo je orila pjesma iz grla sviju, vođena četicom vrsnih

mladića divnoga glasa (Pavla Mandića, Tome Vulića, Nikole Digina, Miljenka

Perice…) a pjevala se uvijek draga staroslavenska Misa „Gospodi, pomiluj“! Mi

djeca „grmili“ smo po koji slog: … iii…eee…uuu!

Kad je misio don Zvonko, silno smo ga voljeli slušati, te sam se čudio kako

naši vjerni težaci mogu za vrijeme gromkih propovijedi tako slatko spavati? U to

vrijeme imali smo iz našeg sela od četrdesetak obitelji čak pet živućih svećenika. I ja

sam čeznuo zanosno klicati na staroslavenskom jeziku: „Vnidu k oltaru Božiju, k

Bogu veselećemu junost moju… da ne stužajet me vrag“ i pjevati, kao dragi naši

kapelani. Na Mladoj Misi don Dušana smo mi salezijanski đaci iz Balkanske u Splitu

svirali na fanfarama.

Misu za pokojnoga glagoljao je don Zvonko po mojem sjećanju ovako:

„Gospodi, pomiluj dušu raba Tvojego, otca mojega Miju… i podaj mu vječni pokoj!“

Iz sretnog mojeg djetinjstva zapamtio sam što mi reče majka: „Kad si bio

maleno dijete, uvijek si se držao bake Matije, koja mi je govorila: “Tone moja! Ovi će

ti mali brzo umriti, ili će nešto biti od njega. Vidi kako je blijed, nema krvi. Dok se

23

druga djeca igraju, on se mene drži, a ja mu dan cukar ili smokvicu!“ U pučkoj školi

opet nekoliko puta na rubu groba, u klasičnoj gimnaziji u splitskom salezijanskom

zavodu Martinis-Marchi (jer su taj dom darovala braća Martinis-Marchi) dvojica su

kolega čuvali jadnog Marina kad će izdahnuti da bi probudili velečasnog katehetu

Eustahija Kristanca, koji je četrdeset godina bio misionar u Alžiru. Meni je iznio i

svoje žalosno iskustvo: “U četrdeset godina misionarenja, unatoč najboljoj volji i

trudu, nisam imao sreću krstiti niti jednog Alžirca zbog njihova muslimanskog

vjerskog fanatizma. Kad bi se jedan obratio na katoličku vjeru, rodbina bi ga ubila“!

Malog Marina je i ovaj put dragi Isus poštedio za njegov budući apostolat! Hvala mu

i slava!

Priča mi dalje moja majka: „Ovako sam te budila - „Ajde, sine, brzo u pašu

dok nije sunce izašlo visoko, da se krave napasu prije nego udari vrućina!“ A mali je

Marin bio željan napiti se mlika, jer bi sve mliko mama nosila u kilometar i pol

udaljeni grad Omiš da s prodanim mlikom kupi brašna i napravi nam „brašenicu“,

kruh s komina, ispod cripnje ili peke, hranu za cijelu sedmicu. Kako je samo bila

tečna ona brašenica! Mliko bismo pili tek za blagdane i u bolesti. U Omišu, sjećam

se, bili su nam dragi prijatelji smetlar Mijo Ružinić i bivši mađarski komunist

Kučera. Moj bi mi kum u svakom susretu po običaju darovao jednu sočnu naranču,

jer je držao mali dućan. Kad jednom rekoh svome kumu da želim učiti za svećenika,

nije mu bilo pravo. Pokušao me odvratiti od te ideje. Zato mi je pripremio neke lijepe

nacrte za gradnju kuća, mostova… želeći me oduševiti za drugo zvanje. Ali, Bogu

hvala, nije uspio!

Mojem duhovnom odgoju puno je pomoglo Malo križarsko bratstvo u koje su

me uveli moji suseljani u višim razredima pučke škole. Naše sastanke vodio je vlč.

don Zvonko ili uzorni katolički mladić Drago Radoboja, naš mještanin. Čujem da su

ga nakon osvajanja vlasti komunisti bacili u duboku jamu, kao što su poubijali i sve

križare do čijih imena su stigli. U toj organizaciji nije bilo nikakve politike, nego

sami duhovni sadržaji prema načelima blaženoga Ivana Merza. Geslo i značka koju

sam s ponosom nosio na prsima glasila je ŽEA, to jest: Žrtva, Euharistija, Apostolat.

Na paši bih obično pripremao deklamaciju ili govorčić, a zatim bi s ponosom

nastupio na sastanku. Bitno je bilo, nedjeljom i blagdanima svi složno primati svete

sakramente Ispovijedi i Pričesti.

Kad mi se posrećilo stići među Marijine sinove (zakašnjela zvanja) na Knežiju,

bio sam presretan. Ali, nakon položenog prvog razreda klasične gimnazije poslali su

me poglavari u Split onome koji me primio, dru Tomi Kelencu neka mu budem od

24

pomoći za instrukcije mlađih đaka, za poštu, molitvu krunice u kapelici zavoda, za

ministriranje i drugo.

Kako već rekoh, bio sam slabašan, blijed, anemičan. U drugom razredu grijao

sam postelju mjesec dana, u trećem dva mjeseca, u četvrtom tri mjeseca, i već sam

stigao „na kraj“. Po naređenju vlč. kateheta Eustahija Kristanca, dvojica mojih kolega

bdjeli su nada mnom do ponoći da mognu javiti kateheti kad sam „Bogu vratio dušu“,

kako veli narod. Onda bi on došao u smjenu da mogu dečki ići spavati. Jedno jutro

dođoše četvorica mojih „krupnih“, jakih poglavara vidjeti me. Jedan mi reče:

„Marine, uzmi molitvenik i moli jer ćeš sada umrijeti!“ Odgovorih: „Ne ću! Ja

molitve znadem napamet!“ Oni su, moji dragi poglavari, davno otišli Bogu u zagrljaj,

a Marin, dok ovo piše, Bogu hvala, zagazio u osamdeset i petu! Spas sam našao i u

dragocjenoj knjizi Tihomira Tota, mađarskog vjeroučitelja studentske univerzitetske

mladeži Proljetne oluje (vjerujem da je dostojan časti oltara!). U njoj sam našao

sjajne recepte za čistoću i zdravlje duše i tijela: „Kad se probudiš, operi se u hladnoj

vodi koju si uvečer pripremio da ne bude prehladna, do pojasa, i brzo se osuši, zatim

malo tjelovježbe… Ljubi čisti zrak i zdravi šport… U svemu umjeren!“ Odmah sam

započeo tako živjeti i do služenja mojega vojnog roka više ni jedan dan bolestan. Zar

to nisu čudesa Božja!

Kad su me kolege pitali zašto učim, rekoh: „Ja ću biti svećenik!“ Tada su me

neki vršnjaci znali i lupiti po nogama, jer im se to zvanje nije sviđalo. U našem

zavodu bijahu sinovi imućnijih obitelji koji nisu težili za svećeničkim staležem. Iako

je to bio naš konvikt, a ne sjemenište, imali smo dobar duhovni odgoj kroz svagdanju

jutarnju Misu i razne družbice: Presvetog Oltarskog Sakramenta, Družbica

Bezgrešne, Dominika Savija, Misijska družbica. Svi smo s ponosom nosili družbičine

značke. Na tjednim sastancima učili smo kako napredovati u intelektualnom i

duhovnom životu, a svojim uzornim i apostolskim zalaganjem pomoći svojim

starješinama u odgoju konviktoraca. U zavodu smo stanovali, a u državne škole išli

smo u grad. Tu sam završio pet razreda te krenuo u novicijat u Sloveniju.

25

Novicijat u Sloveniji

Odlazak u novicijat na blagdan svete Ruže Limske koncem kolovoza bio mi je

zapravo spas za dušu i za tijelo. U Splitu smo te godine gladovali pod fašističkom

strahovladom te sam u šest mjeseci izgubio na težini deset kilograma. Kad me je

pregledao, doktor mi reče: „Ti bi trebao u ovo vrijeme dobiti deset kila! Jedi dobro,

jedi bolje!“ „A kako ću kad nemamo?“ A on će mi: „Onda kradi hranu, jer svatko

ima pravo na život. Ako ovako nastaviš, ti si gotov za koji mjesec!“

Talijanske vlasti u Splitu (zvali su ga Spalato) zadržale su me dva mjeseca

(natezanje da idem u novicijat u Italiju), te sam zakasnio u novicijat u Sloveniju, na

Dolenjsku kod Novog Mesta. Te godine izostao je hrvatski novicijat u Marijinom

dvoru kod Daruvara u Slavoniji.

Konačno stigoh u novicijat! Hvala Bogu za to bogato iskustvo! Dom novicijata

bijaše u "domu sv. Geme". Dvorac, star nekoliko stoljeća, ruševan, jadan za pogled,

ali u njemu bijaše raj. Malo selo zvali su Škrljevo. U novicijatu bijasmo samo

šestorica, a Marin je bio jedini Hrvat. Bili smo tri kandidata za svećeništvo i tri laika.

Tu je živjelo i osamnaestero braće laika iz prijašnjega novicijata. Oni su morali ostati

s nama u Škrljevu zbog tada razbuktalog rata. Svi, Bogu hvala, puni dobre volje. Otac

ravnatelj i magistar Jože Špan volio nas je, ali ne i mazio. Učio nas je više svojim

sjajnim kreposnim životom negoli riječju. Bijasmo njegova šesnaesta generacija, i

sigurno je stekao mnogo iskustva u tih šesnaest godina odgajanja novaka u stasanju u

prave don Boskove sinove! Naš život bio je uredno organiziran za rad u vrtu,

voćnjaku i šumi, za učenje, molitvu, pjesmu, glazbu, radosne odmore…

Našu odgojnu ekipu činili su: ravnatelj i magistar novaka vlč. Jože Špan,

ispovjednik, vjeroučitelj i učitelj harmonija vlč. Franc Kmetič i kateheta vlč. Ivan

Bakan, jedan svetiji od drugoga. Najsvetiji, po mojem mišljenju, bijaše Franc Kmetič,

zakašnjelo zvanje, nekadašnji učitelj. Imao je samo pola pluća („tuberan") i trajne

glavobolje koje je strpljivo podnosio. Bio je utjelovljena sabranost i anđeoska

ljubaznost i milina. Imao je sestru Mariju, časnu sestru Kćeri Marije Pomoćnice. Ona

je cijeloga života bila ravnateljica svojih sestara, također prava anđeoska duša. Znam

to jer smo godinama živjeli u zajedništvu u raznim kućama naše provincije. Ona mi je

dala rukopise njihove korespondencije, nalik na pisma svetog Franje Saleškoga i

svete Ivane Franciske Šantal. Prije nekoliko godina predao sam to dragocjeno djelce

braći slovenskim salezijancima, uvjeren da će oni to tiskati na korist mnogim

dušama. Ja to nisam uspio učiniti. Osjećam, moj dvogodišnji boravak u novicijatskoj

26

kući u Sloveniji jedno je od najsretnijih razdoblja mojega života, jer smo se iskreno,

puno voljeli - i volimo se cijeli život!

Jedan umetak: Prošli utorak skliznuo sam u kupaonici i stukao se tako da sam

jaukao pola sata: Ajiii, ajiii, ajiiii!!!, Moji susjedi na tečaju „Formacion permanente“

su mislili da pjevam. Kliknem: „Bogu hvala, još se nisam ubio... i želim još malo

poživjeti i raditi na širenju kraljstva Božjega! Ta tek sam ušao u 85. godinu! Da li

pripada ovdje???

Povratak u Hrvatsku

Rat je završio, otvorile su se granice i tada se mogoh vratiti u dragu domovinu,

u željkovani novicijatski dom Marijin dvor kod Daruvara. Tu smo nastavljali svoje

školovanje privatno. Naši poglavari, revni duhovni pastiri po okolnim većinom

češkim selima, bili su ujedno odgojitelji i savjesni profesori nas petnaestorice klerika.

Nakon samo jedne godine počeo je srbo-komunistički progon. Dođoše neki

oficiri s naređenjem da odmah iselimo u gradove, jer „tu nije podesno ni dostojno

učiti privatno kad imamo ugledne državne škole“, i slično. Ali, pomagao nam je

vjerni narod iz susjednog zagorskog sela Šuplja Lipa i obližnjih čeških sela. Nekoliko

dana uslijedili su govori, žučni dijalozi izmedju naroda i oficira. Napokon oficiri

pozvaše u pomoć četu vojnika koji su se penjali na naš brijeg. Tada je pred vojsku

stupio neki hrabri mladić, i povikao: „Ni koraka dalje“ Vojnici su se smijali i nisu

slušali. Tako korak po korak stiže vojska sve do doma, nahrupi u naš dragi zavod

Marijin dvor i počne vikati: „Svakoga ćemo ustrijeliti koji ne posluša i ne izidje u

roku od pet minuta! “ Tada su nas i sve pokućstvo doslovce izbacili na kućno

dvorište. Sljedeću noć smo spavali po susjednim gostoljubivim kućama. Vlč.

ravnatelj dr. Toma Kelenc odlučio je: „Sada ćemo u procesiji svečano odnijeti naš

predragi kip Marije Pomoćnice u župnu crkvu u Daruvaru. Zatim idemo u župni dvor

u Badljevinu!“

Rečeno - izvršeno! Sakupilo se mnoštvo pobožnog naroda i uz pjesme i

molitvu krunice zanosnom radošću bližili smo se Daruvaru. Na ulazu u grad dočekali

su nas isti oficiri s naređenjem da se raziđemo, jer je prvog travnja sajmovni dan... i

27

dobacivali su nam razne prijetnje. Nismo ih poslušali. Rekosmo: „Mi nosimo našu

Nebesku Majku u crkvu kamo i spada!“ Na ulazu u grad partizani su organizirali

skupine „domovaca“, vikača koji su izvikivali: “Agrarna reforma, agrarna reforma!...

Dolje popovi!..." i slično! Narod je odgovarao pjevajući još jače. Na ulazu u crkvu

bila je prava parada vikača koji su skandirajući pogrđivali Crkvu, Papu i nas.

Dočusmo kako su pozivali i radnike iz tvornica neka nas dođu natući. Oni se nisu

odazvali. Ali odazvaše se ratni invalidi koji su nas tukli svojim štakama toliko da su

me ruke boljele nekoliko mjeseci. Bogu hvala!

Kad uđosmo u crkvu s kipom drage nam Majke Pomoćnice, nastala je velika

zbrka. Počeše raznim predmetima i štakama tući sve vjernike od reda, i naše

svećenike i klerike. Tom zgodom razbiše glavu časnom starcu župniku Miji Etingeru,

koji je spasio od smrti stotine i stotine četnika za vrijeme "Endeha". Osobito tešku

ranu zadobio je kolega vlč. Nikola Vuglec. Imao sam sreću previjati mu veliku ranu

na tjemenu (od otprilike 10 cm), nekoliko mjeseci! Mi ostali doživjeli smo svatko

svoj križ. Klečeći kod oltara pripremali smo se na Blagoslov s Presvetim. Prečasni

župnik došao je obućen u okrvavljenu roketu i štolu jer ga je neki bjesnik opalio

batinom po glavi, a on se u smrtnom strahu povukao. Mene je neki udarao u slabine i

onesvijestio, zatim zgrabio i ponio u sakristiju te u bijesu strgao kolar i reverendu.

Kad sam se "otrijeznio" izletio sam van i pojurio prema župnom uredu. Tu sam

naišao na skupinu oficira koji me počeše udarati nogama. Pobjegoh im prema vratima

župnog ureda. Tu me opet invalidi zaustaviše vičući: “Stani, stani, mi ćemo te

zaštititi!“ Ponovno je pala kiša udaraca... Utekoh im u župnu kuću vičući: “Sakrijte

me, sakrijte me!“ ... Tada su uletjeli neki nepoznati mladići. Jedan mi se sasvim

približi i stisnutim šakama pred mojim nosom govoraše: “Ja sam ustaša, ja sam

ustaša... ja ću te obraniti!“ Velika izazovna napast. Gledajući njegove stisnute šake i

vatru mu u očima, prepoznah vuka... Otjerao sam ga od sebe. Već su počeli stizati i

moji dragi kolege iznoseći svatko svoju kalvarijsku priču. Tu je došao i dragi nam

kolega Franjo Crnjaković s razbijenom i gazama povijenom glavom. Njega su

partizanke napale u bijegu. U parku su ga oborile na zemlju te kamenjem u rukama

svega izranile.

Tu „storiju“ je pod naslovom Dijoška popijada opjevao naš kolega, pravi

kajkavski pjesnik Franjin brat Ivo Crnjaković. Dijoška, jer se brijeg gdje je smješten

Marijin dvor zove Dioš. Pjesma je počinjala ovako: „Joj mene joj, joj mene joj, crni

je april moj! Novo doba ide vele, joj mene. Joj mene joj, joj mene joj! S Dioša se

popi sele, joj mene, joj mene joj!“ U toj popijadi ima i moja mala kitica. Pjesma kaže

da sam u smrtnoj stisci vikao: “Ajme, ćaća moj, ajme ćaća moj!“ Spomenuti ću još

28

samo neke stihove: „Po pričanju tete Kate, Dodić dobi baš kod Bate“... „Trči Niko

kao zebra da si spasi suha rebra"... „A u crkvi iza oltara, Belaj se pak kajfeža laća“

(kojim se gase svijeće). One noći nismo se svlačili, već smo jedan drugom povijali

rane. Očekivali smo i noćni napad. Ali, Bogu dragom hvala, ništa nije bilo. Ujutro

rano, skrivajući sve „popovsko“ pobjegosmo na vlak za Badljevinu. Tu smo nastavili

svoje školovanje.

Položivši sve ispite na I. Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu, poglavari su nas

razaslali u druge naše zavode. Franjo Crnjaković i Marin u Split, ostali na Knežiju u

Zagreb. U Splitu smo se upisali, Marin u Klasičnu gimnaziju, a Franjo u Realku. Tu

smo nakon dvije godine i maturirali.

Po maturi dobio sam „radni nalog“: asistent u Oratoriju i metla za sve u zavodu

u Rijeci. Sreća Božja! Sva ta djeca i mladež u Oratoriju, iako Hrvati, govorili su

talijanski. Tako sam imao šansu naučiti prilično dobro i taj jezik. Nakon asistencije u

Rijeci, put u Ljubljanu na Teološki fakultet. Tu sam završio dvije godine, da bismo se

zatim mi Hrvati zbog političkog pritiska partizanskih vlasti ponovno vratili u svoju

domovinu. Htjeli su, naime, da se upišemo u Ćiril-Metodovo društvo, što mi nismo

htjeli, jer smo znali da je to komunistička zamka.

Na Kaptolu u Zagrebu, na teološkom fakultetu nastavili smo svoj studij do

kraja. A gdje smo se smjetili u Zagrebu? Komunisti su nam oduzeli sve naše zavode

da ne bi „pokvarili“ hrvatsku mladež! Tada su poglavari našli velikodušne fratre

konventualce, koji su nas s velikom ljubavlju primili u novi dio samostana na Svetom

Duhu. A koliko puta je nas sirotinju počastio boljim ručkom otac gvardijan p. Pijo?!

Bog mu platio! Tu se pokazala sjajna Franjina karizma, pravo fratarsko-salezijansko

bratstvo. Naši mili fratri dali su nam na raspolaganje, uz samostan, starodrevnu

crkvicu Duha Svetoga. Koliko sretnog veselja fratarskih i salezijanskih klerika i

braće, u radosnim odmorima s odbojkom i sl! Kakvo divno bratstvo kojeg svijet ne

može razumjeti: Salezijanski Hrvati i Slovenci, jedno srce, jedna duša, konventualski

Hrvati i Slovenci, jedno srce, jedna duša!... Sjećam se nekih imena: Martin, Tonćek

(Antun Ljudevit Maračić), Bernardin, Felja, Maks... Kako bi ih još rado zagrlio!?

I još neki ljudi kažu da nema anđela! Eno ih tamo na Svetom Duhu u Zagrebu!

Godinama smo slavili zajedno blagdanske svete Mise, naslušali se nadahnutih

govornika (kao Ives Ivonidesa Ćuke) i zajedno se nagledali potresnih i zanosnih

duhovnh filmova.

29

Mislim da su nam vlasti tada (1950.) oduzele pravo priznanja Teološkog

fakulteta, te smo po novom zakonu morali poći odslužiti svoju vojnu dužnost,

uglavnom po Srbiji i Makedoniji, da nas „prevaspitaju“!

Ja sam tada napisao na vojni odsjek u Splitu zamolbu neka me oslobode vojne

dužnosti do konca mojeg školovanja, to jest do navršene 27. godine života, u

kolovozu 1953. Moje pismo glasilo je: „Dragi moji rodjaci! Srdačno vas molim da

me oslobodite vojne dužnosti jer studiram na Teološkom fakultetu u Ljubljani. Iz ranije

rečenog proizlazi da je u Zgb-u!? Uvjeren u pozitivno rješenje, unaprijed vam zahvaljujem!

U pismu dodajem potrebne poštanske markice“! U kratko vrijeme dobio sam

pozitivni odgovor (protiv tadašnjeg zakona)! Moji su se svi divili tome čudu Božje

Providnosti. Kako je Bog velik! Hvala mu i slava!

Nakon pet godina teologije, 14. lipnja 1953. dobio sam, kao već zaređeni

đakon, poziv u vojsku u istočnu Makedoniju, u Kočane. Međutim već 28. lipnja imao

sam sreću biti zaređen za svećenika, u zagrebačkoj katedrali, po rukama generalnog

vikara Salis Sevisa. Mladu Misu pjevao sam u rodnom selu Zakučcu na staro-

slavenskom jeziku, u mnoštvu razdraganih vjernika. Bilo nas je oko 2 500 nazočnih.

Cijela naša dolina rijeke Cetine bila je kao vruća peć te mi se hostija u ruci

rastopljena ovijala oko prsta. Zanosno nam je propovijedao onaj koji me prvi primio

u Salezijansku družbu, dragi dr. Toma Kelenc. Po majci Hrvat, rođen je tamo u

Prekmurju. Bog mu je sigurno sve obilno platio! Obiteljsku radosnu atmosferu

svojim šalama i pjesmama održavao je brat salezijanac don Albin Česlar, uz prijatelje

svećenike Splitske biskupije, kapelana u župi Omiša don Ante Vojnovića, vlč.

Naranče, fra Ante Sekeleza, plodnog pisca propovjedničkih i drugih duhovnih knjiga,

iz samostana na Škalicama - Omiš, našeg župnika don Marka Majstorovića,

jezikoslovca i pisca, prijatelja Mađara, grkokatolika, dra Bele Römera. Za svečani

ručak pobrinuli su se pečenim janjcima, tortama i drugom dobrom spizom moji dragi

strici, ujci, tetke... većinom rođaci iz sela Poljičke Republike, osobito iz Kostanja,

rodnog mjesta moje bake po ocu Matije Radovčić i bake po majci Jake Marasović.

Bake su bile doista prave svetice!

Drugu svečanu Misu (sekundicije), slavio sam sljedjeće nedjelje 7. srpnja, na

latinskom jeziku, u kapucinskoj crkvi Gospe od Pojišana u Splitu. Mislim da to ime

dolazi od Gospe od Poljičana! Svečani propovjednik bio mi je divni čovjek, slavni

teolog i odličan govornik, kapucin dr. fra Toma Šagi Bunić. I sada se sjećam kako je

snažno naglašavao kakav ne smije biti svećenik u Crkvi Božjoj.

A onda „pokret“, na odsluženje vojnoga roka, put u Makedoniju.

30

Moja draga Makedonija

Oh, srećo moja!

Brat Krešo, izvrstan stolar, napravio mi je prema mjerama određenim od JNA,

divni politirani vojnički kovčeg u kojemu sam se mogao ogledati. Kasnije će mi ga

moj kapetan zamijeniti sa svojim (raspuknutim) sivim, jer takav bijaše propis! Bilo

mu na blagoslov!

Ispraćaj mladog vojnika od cijele obitelji prema splitskom kolodvoru. Usput

me hrabrio stari vojnik, moj dragi ćaća, ovim riječima: “Sine, slab si mi, ali se nemoj

ponizivati i tražiti oprost od vojne službe! Izdrži, sine! To će ti koristiti da ojačaš za

životne terete i borbe!“ A majka mi reče: “Sine moj! U čije te ruke šaljem! U vražje,

komunističke!“ „Čekaj, majko! – odgovorih. Nije baš tako! Isusa nosim u srcu, Isus

me prati na putu, Isus me čeka u Makedoniji! Stoga, ne boj se! On će me obraniti!“

Susjeda to čula i reče mojoj majci: „Blago tebi, Tone! Namjesto da ti njega, on tebe

tješi!“

Putovali smo vlakom dan i noć, mi „Dalmoši“ kroz Bosnu. Stigosmo u Skopje,

na željezničku postaju u ponoć. Tada nam drug vodnik reče: „Sad se odmarajte do

polaska vlaka u šest sati!“ Pomislih: Imam šest sati na raspolaganju za jedan podvig...

Možda će koji kolega polako krenuti mojim stopama! Sad imam šansu „osvojiti“ još

jednu svetu Misu, koja bi mogla biti posljednja! Slab sam, a „popu“ vojnički će život

biti težak! Nakon nekoliko sati započeh planiranu avanturu. Ustanem i počnem šetati

(da se vodnikovo oko privikne na moju šetnju) a onda polako na ulicu u potragu za

crkvom. Susretoh smetlare kako metu ulice. Zamolim prvoga: „Brate dragi, znaš li

gdje je katolička crkva ovdje u gradu?“ On će mi: “Pitaj onoga ispred mene, on zna

bolje!“ Sljedećem isto: “Brate, gdje je katolička crkva?“ „Pa, evo ti je pred nosom!“

Tada sam sav sretan ugledao skopljansku katedralu.

A što ću sada? Vidim željezna vrata, počeh lupati... Na svu moju lupnjavu

nitko se ne odaziva, tek s trećeg kata poče vikati neka gospođa: “Ej, druže, zašto

lupaš i ne daš nam spavati u ovu vruću julijsku noć?“ Odgovorih: „Oprostite, ja

tražim svećenika!“ Ona će na to: “Eh, onda zovi, govori, pa će te čuti i otvoriti!

Ovako, svatko se boji tvoje lupnjave!“ Tada počeh razdragan vikati: „Reverendisime

pater, ego sum neosacerdos, profecturus in servitium militare... desiderat celebrare

sanctam Misam!“ Otvara se prozor. „Evo me odmah!“ I uvede me mons. Alojz Turk,

generalni vikar biskupije (a kasnije i nadbiskup beogradske nadbiskupije) u sakristiju

te preispita: „Tko ti je inspektor, kad si ređen, itd." Možete zamisliti s kojom radošću

sam služio onu svetu Misu, vjerujući kako je jedna od možebitnih posljednjih. Zatim

31

mi reče dragi monsinjor: "Velečasni moj, sad bih ti drage volje ponudio doručak, ali

sestre još spavaju jer je prerano.“ Odgovorih: „Hvala na ljubavi! Naša Armija ima

dosta hrane za tijelo, a ja sam nasitio svoju gladnu dušu Isusovim doručkom! Puno

Vam hvala! Pozdravite dragog biskupa i javite mu gdje se nalazi mladomisnik,

salezijanac koji Vas je tako rano digao iz kreveta!"

Vraćah se na kolodvor pomalo u strahu kako ću se opravdati zbog bijega,

spreman primiti kaznu. Ali na ulici nalazim kolegu iz Zadvarja, advokata Radu

Čizmića i druge koji su se razmilili po ulicama i zajedno potražismo kavu. Sve je

dobro prošlo. Vodnik nam reče: „Momci, glavno da ste se vratili na vrijeme!“

Krenusmo prema malom paklu u Kočane. Tu smo imali opake starješine koji

su nas gnjavili na sve moguće načine, gledajući u nama potencijalne neprijatelje, a ne

poslušne vojnike. Za „popa“ u ničem nema smjene. Prvo: „Čisti, druže Marine, vojni

poljski zahod!“ Drugo: „Pranje i ribanje drvenih podova!“ Treće: „Na vojnim

vježbama, tebi nema smjene! Ti ćeš biti stalno tempirač malog ruskog rasklimanog

minobacača! Nositi ćeš njegovu podlogu od devetnaest kilograma, plus pušku,

bajonetu i ašovčić, i trk preko brda i dolina!“ Tješio sam se: „Hrabro, Marine! Sve do

Božje volje!“

U ona četiri mjeseca kukavnog života i oskudne hrane, na zanimanje bi mi

često dolazio neki kapetan radi pranja mozga i iskušavanja pogibeljnim stupicama, ne

bi li me nekako mogao uloviti u kojoj riječi te upropastiti. „Pet minuta voljno“ dobio

sam od mojeg razvodnika prvi puta nakon tjedan dana, iako bi po zakonu trebao imati

voljno nakon svakog radnog sata! Rekoše nam neki kolege da se hrana krade od

Beograda do Niša i dalje do Skopja i Štipa, sve do naših Kočana. Dobivali smo tek

komadiće mesa, tj. pili „čorbine čorbe čorbu“! Bogu hvala na svemu!

Jednog mi dana dodje spasenje od kardinala Stepinca. Drug "kosovac",

kapetan, koji me je izvlačio iz čete te ispitivao započe ovako: “Reci ti meni kao

prijatelju, što misliš o Stepincu? To neću nikome kazati!“ Tada mi puče film te rekoh:

„Tu su tri laži: Prva, da si mi prijatelj, ne bi bio kapetan KOS-a! Druga: Što ti misliš?

Latinska poslovica kaže: De cogitacionibus non iudicat pretor! tj. O mislima ne sudi

sudac. A treća je najveća: Ne ću nikome kazati! Ti si zato policajac da izneseš što si

otkrio te krivac bude optužen i kažnjen! A sada čuj ovo: Ja držim ono što misli cijeli

pošteni svijet - Stepinac je nevin, svet, najugledniji poglavar Crkve u Jugoslaviji i

veoma štovan u cijelom svijetu. Vi ste ga udarili po riječi iz Svetoga pisma: Udari

pastira i ovce će se razbježati! Ali ne će biti tako!"

32

Nisam dobro ni završio svoje riječi, a on poviče: “Druže Nedjeljkovski! Drug

Marin Mandić kaže da je Stepinac nevin!“ Tada kapetan sazove četu u zbor, i svima

klikne: „Drugovi vojnici! Među nama je izdajica Marin Mandić koji kaže da je

Stepinac nevin!“ Tada će glasno rođak mi Miro Stanić iz omiške Rogoznice koji mi

stajaše uz rame “Ajme, Marine!“ Ja mu odgovorih (iako se u stavu "mirno" ne smije

govoriti): „Bit će što Bog dade!“

Uvečer istoga dana pozvaše me u komandu divizije. Major mi izruči dva pisma

za prekomandu u Kumanovo kod Skopja riječima: “Druže Mandiću! Brižno ih čuvaj i

predaj starešinama u Kumanovu! Kreni prvim vlakom!“ To bijaše skočiti s magarca

na konja, u mnogo bolji položaj, u kulturniji grad, na bolju hranu, u bolje društvo. U

vlaku sam razmišljao o svojoj sreći: „Sutra je blagdan Svi sveti... prigoda je služiti

svetu Misu u katedrali u Skopju." I to se posrećilo.

Oko osam sati stigao sam u katedralu. U sakristiji preuzvišeni biskup Smiljan

Čekada spreman je misiti. Generalni vikar Alojz Turk predstavio me biskupu: „Ovo

je onaj regrut, mladomisnik koji me probudio rano ujutro na odlasku u vojsku u

Kočane, don Marin Mandić, salezijanac... moli da može još jednom misiti!“ Biskup

Smiljan odgovori: “Sada ćeš ti, dragi velečasni vojniče, Don Marine, misiti ovu Misu

i bit ćeš moj dragi gost ove dane! A u Kumanovu ćeš moći misiti u kući naših

katolika Lalevski. Mi ćemo ti slati hostije i vino!“

Ipak je nešto zapelo... Kad sam jednog dana pisao biskupu moleći neke

povlastice za moj pastoralni, svećenički rad u Armiji, on mi je odgovorio: “Dat ću ti

sve moguće privilegije za svetu Misu i sakramente, samo ostavi Salezijansku družbu i

prijeđi k meni u našu biskupiju!“ Odgovorio sam: “Dragi preuzvišeni! Ni pod kakvu

cijenu ne ću ostaviti Don Boskovu Družbu koja mi je u životu sve darovala... Ako

me želite u Vašu biskupiju, zamolite moje poglavare i bit ću Vaš salezijanski

misionar u dragoj mi Makedoniji!“

Također, moj splitski biskup Kvirin Klement Bonefačić, nakon treće godine

bogoslovije (a došao sam ga pozdraviti – prema savjetu našeg oca don Boska koji

nam zapisa: “Poštujte sve vlasti! Gdje god dođete, pođite odmah pozdraviti svojeg

biskupa!“) ponudio mi je neka ostavim Salezijance i dođem u njegovu biskupiju pa će

me odmah zarediti i dati mi bogatu župu. Odgovorih s poštovanjem: „Dragi

preuzvišeni! Mene je moja Salezijanska družba odnjihala, dala mi je sve škole i sav

duhovni odgoj, ne mogu joj biti nezahvalan. Ostat ću joj vjeran!“ On uzvrati: „Dat ću

ti bogatu župu pa ćeš joj moći otplaćivati!“ Rekoh: „Materijalne troškove, kako tako.

A duhovne darove, svu skrb i ljubav ne može nitko otplatiti! A tko mi jamči da ću još

33

dugo živjeti?“ Nato reče biskup: “Ostani gdje jesi! Oprosti! To me je nagovorio don

Jozo!“

U Armiji sam imao sreću slaviti Presvetu Euharistiju samo devet puta, iako

sam bio nekoliko mjeseci u blizini, na straži u vojnom odsjeku. Tu sam pisao noću na

pisaćem stroju svome kapetanu njegove referate zbog uspona na čast majora. Bilo je

strogo zabranjeno dirati u strojeve, ali sam riskirao za ljubav svome kapetanu. Kad bi

čuo noću kako cvile dolje ulazna vrata, brzo bih sve skrio i „nedužno“ glumio

vjernog čuvara!

Ne smijem pisati u detalje jer ne bih nikada svršio! Stoga, donosim samo neke

važnije zgode Isusovih čudesa! Kao na primjer: 1) U krugu nove kasarne 2) Psovka u

konjušnici 3) Prekrcavanje cementa u nedjelju iz vlaka u kamione 4) Kad te major

Srdanović proslavio 5) Moralni "časovi“: Kako je čovjek stvorio Boga? Tko vjeruje u

uskrsnuće života? 6) Skriveni prijatelj poručnik Idris iz Livna.

U krugu nove kasarne. 31. svibnja 1954. major Srdanović, kosovac koji me

često preslušavao (a nakon pada komunizma, u Sarajevu riješio svoj životni problem

metkom u glavu), pred sabranim mnošvom od oko dvije tisuće vojnika iznio je svoje

predavanje u tri točke: 1. Društveni sistemi u svijetu: kapitalizam i socijalizam.

2. Najveći neprijatelj naše države i socijalizma: Papa iz Vatikana.

3. Ovdje medju nama je izdajica, vojnik Marin Mandić koji tvrdi: „Onaj bijeli Papa u

Vatikanu moj je dragi otac... A svaki dobri sin će uvijek braniti svoga ćaću, pa bio on

pijanica!“. Na to će major: „Drugovi, diskusija!“ Nasta duboki tajac. On srdito

navaljuje: „Govorite, govorite!“ Tada pojedinci počeše govoriti o svojim jadima u

vojsci...

Major zapita Marina: „Je li istina, kako si mi ovih dana govorio, da si spreman uvijek

braniti Papu?“ Odgovorih „tako je, druže majore!“

„Drugovi, šta kažete na to?“ Opet tajac, a onda pojedinci počeše iznositi svoje

osobne jade. Končno jedan poviče: “Druže majore, kada ćemo kući?“ Major je

bijesno zagrmio “voljno!“ Tada se svi razdragano raziđosmo komentirajući ovu

konferenciju.

To bijaše točno u vrijeme kad je u Vatikanu Crkva podigla na oltar Papu Pija X.

Hvala dragom Isusu, koji me nadahnjivao i krijepio! Kad sam kasnije kao odgojitelj u

sjemeništu u Križevcima pripremao filmić o tom Papi, navrle su mi suze radosnice, jer

sam vidio kako se slaže napad na Papu u Kumanovu u vojsci, i proslava Pape u

Vatikanu. Bogu dragom hvala!

34

Nakon deset mjeseci vojne službe zapita me kapetan Ljubo: „Druže Mandiću!

Želiš li ići na odsustvo?“ Odgovorih: „Bolje drži nego lovi ga! Rado!" Čuo sam naime

da su nekim sjemeništarcima uskratili pravo na odsustvo. Putujem iz Kumanova prema

svome zavičaju rutom: Kumanovo-Niš-Beograd-Zagreb. Dolazim u naše gnijezdo

Knežiju, našu hrvatsku kuću maticu. Moja salezijanska braća doista su se razveselila.

Sutradan 13. lipnja blagdan svetog Ante i imendan dragog ravnatelja Antuna Bajuka,

te proslava kanonizacije svetog Dominika Savija. Negdje oko deset sati silazim u

podrum gdje smo imali blagovaonicu i jedan radio aparat. Nasumce otvaram radio i

čujem riječi pape Pija XII: „In nomine Sanctisime Trinitati proclamamos juvenem

Dominicum Savium – sanctum“! Ganut sam do suza i Bogu zahvalan i za tu milost!

Došao sam dakle iz Kumanova čuti riječi velikoga Pape kako proslavlja našega

Dominika Savija, kojemu sam se svaki dan uz jednu sličicu molio neka mi sačuva

čisoću duše i tijela. Eto, kako me dragi Bog voli!

Psovka u konjušnici. Neki je vojnik opsovao u konjušnici (gdje sam često

noćima dežurao s nataknutom njemačkom kacigom u ruci te služio konju Vrancu) a

Marin ga je napao: “Zašto psuješ mojega Boga?“ „Pa i ti psuješ, i svi psuju!“, bio je

odgovor. „Prijatelju, kad si me čuo da psujem? Nikada nisam opsovao! To je

najstrašniji grijeh protiv samoga Boga. Zato se zove vražji, pakleni jezik!“

Eto, kako je raširena paklena psovka protiv koje se borim i život zalažem da dragi

Bog izliječi moj hrvatski narod od te kuge te nas oslobodi i izbriše našu ljagu iz

popisa psovačkih naroda u sramotnom trolistu: Mađari, Talijani i Hrvati!

Prekrcavanje cementa. Jedne nedjelje kapetan povede našu četu prekrcavati

cement iz vlaka u kamione. Svaki je od nas odmah zgrabio svoju vreću, a jedan mi je

kolega ote iz ruku govoreći: “Ti sjedi tamo i uči, a mi nepismeni ćemo to odraditi!“

To vidio kapetan i poviče: „Što radiš, druže? I on mora raditi kao i drugi!“ Odgovara

vojnik: “Druže kapetane! On ima visoke škole i uvijek lovi minute da uči. On neka

uzme knjigu i uči, a mi neškolovani ćemo to njegovo odraditi!“ Začudo, kapetan je

popustio. Eto malog čuda bratske solidarnosti!

Kad me major Srdanović proslavio. Nakon onog predavanja o "Marinu

Mandiću – izdajici" drugovi vojnici su me često pozivali na prijateljski duhovni

razgovor s “Druže Mandiću, dođi na odličnu juhu!“ Jednoga upitah odakle me

poznaje? Rekao je: "Iz one zgode kad te je major Srdanović proslavio.“

Moralni "časovi". Visoki oficir drži znanstvenu katehezu: „Kako je čovjek od

straha stvorio Boga!?“ Zatim ispituje vojnike. Oni, od straha pred oficirom

odgovaraju prilično smušeno. Tada reče major: “Sad će nam na to odgovoriti teolog,

35

drug Marin. Vojnik Marin ustaje i vojnički glasno odgovara: „Druže majore! Vi

znadete da sam ja teolog?“ „Znam!“ “Onda?“

Tu je završila kateheza, a drugovi vojnici zapljeskaše uz “Bravo, bravo!“

Na drugom moralnom času drug major pita i tvrdi: „Tko vjeruje u zagrobni

život, to jest život poslije smrti? Ja znam da tamo nema ništa! Drugovi vojnici

odgovarajte na tu temu!“ Započinju zamucavanja svake vrste. Tada oficir zaviče:

„Druže Mandiću, vjeruješ li ti da ima života poslije smrti?“ Vojnik Marin odgovara

jakim glasom: “Vjerujem u uskrsnuće tijela i život vječni. Amen!“ Tada nasta gromki

aplauz, i jaki majorov „Voljno!“ tako da mu je (čini mi se) pala i kapa s glave.

Poručnik Idris iz Livna. Konačni odlazak u civilstvo. Na vojnom krugu, u

civilnoj odjeći, pozdravljam prijatelja poručnika muslimana Idrisa iz Livna grada:

„Zbogom, prijatelju, druže Idrisu! Ja odlazim svome domu!“ On će mi pred svojim

vodom: “Druže Mandiću, budi i u civilu hrabar kao što si bio ovdje!“

Hrabar, hm?! Isus je moja hrabrost!

Na opasnost takve ocjene podsjetio me kolega vojnik u vlaku s „druže Marine,

ona riječ poručnika Idrisa: Budi hrabar i u civilu kao što si bio ovdje, može ga stajati

da i ostane bez službe!“

I tako, treba se rastati od vojne službe i od drage moje Makedonije koja ljubi

naš hrvatski narod! Ali ne! Nemoguće se tako lako rastati od bogate škole života u

vojnoj službi u Makedoniji! Iako je prošlo 57 godina (l953. do 2010.), puno toga nije

se zaboravilo, i ne može se baciti u zaborav to dragocjeno blago koje mi je darovao

dobri Bog. Žalim, doista, one svoje kolege koji nisu prošli tu školu! More divnih,

krvavih, mirisnih ruža s oštrim trnjem raznih muka i nevolja! Sve su dar milosrdne

ljubavi dobrog mi Spasitelja! Tiskar mojih mladomisničkih sličica u središtu grada

Zagreba reče mi ovo: “Ideš u vojsku u Makedoniju? Zapamti, ondje ćeš upoznati

kako je neizmjerna ljudska glupost i ljudska zloća!“ Ta čudna riječ mojeg prijatelja

bila mi je ponekad doista utjeha. Ali nije u vojnika sve zloća, već i mnogo ljubavi

dobrih drugova. Najbolji su mi bili Šiptari s kojima su me plašili na odlasku u vojsku!

Često su nama sjemeništarcima oficiri namještali moralne stupice. Zato su mi

prijatelji govorili: „U vojsci ne vjeruj nikome!“ A ja sam, naivčina, vjerovao u jednog

potkupljenog lažnog prijatelja, generalova šofera, druga Karla Dekonija iz Pule. Više

puta sam ga poveo svojim prijateljima zlatarima Lalevskima koji su nas bratski lijepo

znali počastiti marendom. Tu smo skupa molili i pjevali časteći svetoga Nikolu, kojeg

36

dragi makedonski narod jako voli. Drugom zgodom je on mene poveo „svojim

prijateljima“, reče mi „tetama“. Tu me čekao veliki vrag: tetama ni traga, a umjesto

njih dvije prostitutke, pun stol slatkih kolača i likera i osmijeha. Jaka stupica, prema

onoj: “Pokvari i vladaj!“

Ali, Marija Pomoćnica bila je na djelu! Hvala joj i slava! „Ej, Ej! Nećemo

ljubiti čaše!“... Ne htjedoh piti. Ali je zato obilno pio moj „prijatelj“ Karlo Dekoni i

pao vragu u zagrljaj! Bog neka mu oprosti, ako je još živ!

U slične stupice znali su biti uvedeni i ostali sjemeništarci.

Zašto su nas kandidate oltara raspršili po Srbiji, Makedoniji, Sandžaku, Crnoj

Gori? Što dalje od svog zavičaja! Takav je bio plan Božji, da svojom nazočnošću i

bez riječi navijestimo ljepotu i snagu Kristova evanđelja.

Kapetan Milan Pijević, primio me u svoju minobacačku četu riječima. “Druže

Mandiću! Imao sam vojnika fra Luku! Bio mi je vjeran vojnik, a ja njemu dobar

starješina. Ako mi budeš dobar vojnik, bit ću i tebi dobar starješina!“ Odgovorih:

„Potpuno se slažem s vama!“ Jednom me upitao: “Marine! Ja ovdje ne čujem više

psovku! Da li ti propovijedaš protiv psovke?“ „Da“, rekoh. Propovijedam ovako:

„Psovka je gadna, nekulturna riječ!“ Složio se s „da, da, možeš tako!“

Često su me i nepoznati vojnici iz drugih četa, i pravoslavci, pozivali: “Druže

Mandiću, dođi na slatke kolače koje mi je poslala moja majka! To će mi biti radost!“

Jedan pravoslavni vojnik iz okolice Niša više puta me molio: “Marine, dođi k nama i

budi nam parok!“ U nekoj drugoj zgodi, vojnik iz naše čete mi je doviknuo: “Druže

Mandiću, mi svi ovdje trpimo zbog tebe, ali mi smo s tobom!“ Isuse, kako si divan!

37

Svećenički apostolat

Po odsluženju vojnog roka dođoh na slobodu. U Podsusedu me čekala moja

bogoslovska obitelj gdje nastavih svoj studij - šesta godina teologije. Svaki dan smo

putovali (sat i pol) na Teološki fakultet na Kaptol! Koliko izgubljenog vremena! A

kako divni bijahu naši profesori: Andrija Živković, Stjepan Bakšić, Đuro Gračanin,

Salač, Kozelj, Škreblin, sve jedan učeniji i svetiji od drugoga! Bogu hvala!

Započelo je moje svećeničko razdoblje. Sjećam se, prvih petnaest godina

svećeničkog apostolata bio sam jedanaest puta službeno premještan na novo mjesto.

Valjda da zaorem novu brazdu!?

Dakle, u Podsusedu sam apsolvirao teologiju, a onda me odrediše za kapelana

među moje drage Čehe u Ivanovo Selo, gdje sam za vrijeme praznika nekoliko puta

bio zborovođa raspjevanim vjernicima. Imali smo sreću okupiti mali zbor od oko

dvjesto djece. O koliko veselja bijaše u tome! Sretan bijaše i dragi župnik Josip

Klenovšek i narod! Josip Klenovšek je u bivšoj Jugoslaviji sagradio prvu crkvu

posvećenu Srcu Isusovu (u kojoj i danas počiva). Gradio ju je s velikodušnim

vjernicima i s mnogo građevnog materijala od svoje očevine iz Slovenije. Kažu za

njega da je najprije bio seljak-težak, a onda u starosti živnuo kao seljak koji s velikim

žarom obrađuje svoju zemlju i uzdržava pčelinjake, vadi i prodaje med, i uzgaja

brojne domaće životinje s puno uspjeha. U tome sam mu malo pomagao jer sam

naučio u pčelara svoga oca i u novicijatu kako se spašavaju mladi rojevi u proljeće.

Meni je davao potpunu slobodu na duhovnom polju, a on je bio sav na polju od jutra

do mraka! Svaka mu čast!

Ta moja sreća trajala je samo četiri mjeseca. Tada primih pismo od vlč.

inspektora da se zamijenim s vlč. Tadijom Dodićem - on u Ivanovo selo a Marin u

Rijeku, u župu Marije Pomoćnice kao kapelan kod dra. Tome Kelenca, koji me

primio kao dječaka u Družbu. Plakao sam tada na rastanku, od Ivanova Sela do

Banove Jaruge. U vlaku su neki putnici pitali mojeg pratioca: „Zašto taj mladi

velečasni plače?“ On je odgovorio: “Zato što smo se svi voljeli, a sada ga starješine

premještaju!“ Možda ćete se začuditi što kažem da sam otplakao rastanak s Ivanovim

Selom. Takvi bijahu skoro svi premještaji, u suzama! O ludo moje srce! I ne stidim se

toga jer zavoljeh djecu i vjernike, i često govorah: “Ondje sam ostavio pola srca!“

U Rijeci kapelan Marin će biti vjeroučitelj djece koja su govorila talijanski,

iako su skoro svi bili Hrvati i po koji Slovenac. Tu su mi i djeca bili učitelji don

Boskova talijanskog jezika, koji sam želio bolje naučiti.

38

U svećeničkoj službi sve me veselilo: slavljenje svete Mise, ispovijedi i

pričešćivanje, blagoslovi svake vrste, a osobito priprava i slavljenje Prve svete

Pričesti pedesetak drage djece, u velikoj radosti, koju nikada neću moći zaboraviti!

Sve to bijaše milost na milost! Bogu hvala!

Volio sam tražiti bolesnike i dijeliti im svete Sakramente, prema Don Boskovu

savjetu: „Ljubite sve, posebno bolesnike, starce i djecu i uvijek će vas pratiti Božji

blagoslov i naklonost ljudi!“ I Biblija nas na to potiče u knjizi Crkovnjak

(Eclesiastes): „Tko se brine za bolesnike procvast će mu zdravlje!“

Nakon godinu dana u Rijeci opet premještaj, ovaj put u Zadar s tri zadaće: za

odgojitelja u službu „malog prefekta“ u biskupsko sjemenište Zmajević, vjeroučitelja

u župama sv. Šimuna i katedralne župe sv. Stošije (s glavnim zadatkom pripremiti

Prvu svetu Pričest), i misionara zadarskih otoka nedjeljom i blagdanom! Tu su mi

puno pomagali naši velikodušni klerici, osobito Danilo Novak, grko-katolik, pravi

umjetnik, koji mi je cijelu godinu izrađivao divne plakate sa slikama i pjesmama. On

je naskoro otišao u misije u Argentinu i ondje vjerno djeluje sve do današnjega dana.

U sjemeništu ravnatelj nam bijaše don Josip Tkalec (graditelj crkve Marije

Pomoćnice na Knežiji u Zagrebu), duhovnik don Franjo Skuhala, a „veliki prefekt“

don Ivo Ljubić. Salezijancima je, naime, upravu sjemeništa povjerio nadbiskup msgr.

Mato Garković.

U tom vremenu je vlč. Frano Skuhala izdao četiri krasne knjige, razmatranja za

sjemeništarce. Mislim da su se zvale „Kruh života“, a bijahu obogaćene izvrsnim

primjerima. Ne bez ponosa ističem kako smo imali sreću odgajati dva vrla biskupa:

Ivana Prenđu, zadarskog nadbiskupa (koji već ode u Očevo krilo) i Slobodana

Štambuka, šefa za Misijsku djelatnost, hvarskog biskupa, koji još vojuje na širenju

kraljevstva Božjega. Oni su mi uvijek pomagali u mojem apostolatu. Bog im platio!

Vjeronauk za prvopričesnike održavao sam u sakristiji katedrale i u drevnoj

crkvi svetog Krševana. Na vjeronauk su dolazili i roditelji djece, pa sakristija bijaše

puna zahvalne publike. Brižno smo čuvali tu nevinu djecu, njih pedeset troje. Tada

sam se često služio katehetskim filmićima o Isusu i Mariji, osobito o misterijima

svete Krunice, sakramentima i o životu svetaca (don Boska, Dominika Savija i

drugih). To je bila snažna atrakcija i vjerujem kako je dala puno duhovnog ploda,

prema onoj izreci: „Više nam govori jedna slika nego li tisuće riječi!“

39

Svečanost Prve svete Pričesti pomogao mi je pripremiti velikodušni naš mali

svetac vlč. Fabijan Košćak. Skupa smo uresili oltar i crkvu svetog Krševana, radeći

sve do zore. Najljepše vaze pune krasnog cvijeća donio nam je velikodušni fratar,

sakristan crkve svetoga Frane. Šteta što mu zaboravih ime! Svečanost bijaše rajski

lijepa i nezaboravna! Bogu hvala!

A sada riječ-dvije o još jednom čudu Isusovu! Završila Prva Pričest. Djecu sam

nastojao oduševiti za praksu mojega vjeroučitelja don Grge Topića, koji je nas

dječake i mladiće poticao da poslije Prve Pričesti dolazimo sedam subota na ispovijed

i u nedjelju se pričestimo te još više zavolimo taj Kruh Života, Euharistijskog Isusa.

Mi smo to i ostvarili! Ova djeca meni obećaše isto, ali u uspjeh sam pomalo sumnjao.

Kad je došla subota zamolih svojeg ravnatelja Josipa Tkalca neka mi dođe s

prijateljem profesorom vlč. Beretićem pomoći ispovjediti prvopričesnike u crkvi

svetog Krševana. Odgovorio mi je: “Čovječe! Imao si s djecom Prvu pričest prošle

nedjelje. Nemoj biti naivan! Djeca će se razići po kopnu i moru na praznike svojim

bakama i djedovima, kao i uvijek! Nitko ti ne će doći!“ Rekao sam: “Dragi velečasni!

Prošetajmo ipak dvije-tri minute do crkve. Ako djeca ne dođu, vratit ćemo se. Ako li

pak dođu, mi ćemo ih ispovjediti!“ Pođosmo, i opet čudo Isusovo: Nađosmo sve

prvopričesnike, njih pedeset i troje, s roditeljima. O slatke li uspomene!

Drugo malo čudo dogodilo se na otoku Pašmanu! Nadbiskup Garković me

zamolio neka mjesec srpanj posvetim pripremi Prve Pričesti i Krizme u dvije župe,

Neviđanima i Mrljanama. Pođoh, i uspjeh kroz mjesec srpanj bijaše sjajan. Naime,

tamo već četiri godine nije bilo župnika, a sada se okupio veliki broj prvopričesnika i

šezdeset troje krizmanika. Tu bijaše i skupina staraca koje sam uspio nagovoriti za

Krizmu. Kad smo pošli na obalu svečano dočekati mladog biskupa dra Marijana

Oblaka (njegov prvi nastup u funkciji biskupa), draga mladež mu je oduševljeno

pjevala naučene pjesme, čak i euharistijsku „Klanjam ti se smjerno.“

Osim toga, taj mjesec smo iskoristili za obnovu sirote crkve. Imala je troja

gnjila crkvena vrata, razbijena stakla na prozorima, istrošene obredne knjige,

istrošene ornamente, tapet uz oltar imao je veliku rupu u sredini (jer se ranije

svećenik često okretao k vjernicima s kojim pozdravom te istrošio tapet). Rekao sam

vjernicima: „Dragi prijatelji, ovo nije ovčinjak nego kuća Božja. To se više ne može

gledati! Vi maranguni (stolari) na posao! Plovite po morima i mnogo toga ste naučili.

Treba obnoviti vrata, prozore ostakliti. Ja ću s ministrantima glancati svetohraništa na

tri oltara kao i svijećnjake i kadionicu, dati ću popraviti rastrgane svete knjige, i

ministranska odijela. Sve se to mora obnoviti! A vi koji imate većih problema,

zavjetujte se Blaženoj Gospi te snažno pomozite u obnovi crkve, napr. nabavite nove

40

oltarnike, liturgijske knjige ili što drugo." Prilično toga se obnovilo, čak nabavismo

ministrantska odijela i nove antipendije (oltarnike). Rastrgani tapet uz oltar

zamijenismo novim, raskošnim. S ministrantima sidolom izglancasmo svetohraništa

na oltarima, tako da su ljudi govorili: „Vidi, vidi, i svetohraništa su pozlatili!“ Isusu

hvala i slava!

Onda novi premještaj za kapelana Marije Pomoćnice na Knežiji u Zagrebu.

Ondje sam se dobri mjesec dana dao u obnovu mojeg novog stana (kućica na vrtu).

Kad je sve bilo gotovo, reče mi ravnatelj vlč. Nikola Pavičić: „Lijepo! Sada prepusti

tu kućicu našem starijem vlč. Ivanu Perovšeku, a ti kreni u drugi stan, u staru kuhinju

na Knežiji broj 14.“ Tu me dočekala nova služba - biti kapelan u župi sv. Josipa na

Trešnjevci, koju su zvali Mala Moskva. Župnik mi bijaše msgr. Ivan Gašpert,

svećenik svetoga života, koji me obogatio velikim svojim životnim iskustvom! Bog

mu platio!“ Tu smo okupili pedest i tri ministranta koji su oduševljeno dolazili na

svetu Misu. Trojicu od njih odveli smo u Sjemenište na Šalati. Dvojica su ustrajali,

vlč. Vatroslav Halambek (sada tajnik svog isusovačkog provincijala) i vlč. Zlatko

Golubić (sada župnik u Markuševcu kod Zagreba). Hvala dragom Isusu!

Onda, na kraju školske godine premještaj u Križevce, gdje nam je dragi, veliki

don Boskov prijatelj biskup dr. Gabrijel Bugatko dao na raspolaganje svoj biskupski

dom za naše sjemenište. Marin je dobio zadaću biti kateheta (ujedno odgovoran za

liturgiju, zbor i zdravlje sjemeništaraca) te profesor iz pet predmeta. Naporno? Da, ali

i zadovoljstvo! Bogu hvala, od trideset đaka, sedamnaestorica postadoše vjerni

svećenici.

Na koncu školske godine opet posjeta vlč. delegata za Hrvatsku, Izidora

Tušeka. On je došao sa zamolbom neka prihvatim tri turnusa duhovnih vježbi: za

novicijat deset dana, a za ostale po pet dana, svaki dan po četiri razmatranja. Borio

sam se kao lav nastojeći osloboditi se i toga križa, jer nije bilo ni dovoljno vremena.

Naime, prve vježbe započinju već dvadesetog lipnja, a ja završavam s obukom tek

četrnaestog lipnja. Na raspolaganju za pripremu samo šest dana! U velikoj nevolji i

pouzdajući se u Božju providnost, ipak prihvatih. Sjetih se svojih profesora s

fakulteta i odoh dragom profesoru Ivanu Kozelju, Isusovcu. Iznesoh mu svoju

nevolju i on mi ponudi što je imao - materijale na slovenskom jeziku. Dadoh se na

posao! Bogu hvala koji mi je eto opet pomogao!

Za „zasluženi odmor" dobio sam novo premještenje - župnik u Podsusedu,

umjesto omiljelog župnika i vrsnog pučkog misionara Albina Česlara. Bilo je to

bogato razdoblje od tri godine! U društvu još dvojice svećenika imao sam sav

41

vjeronauk (tristo i pedeset petero djece i mladeži), te Božićni blagoslov kuća i

zborovođa.

Nakon toga inspektor, dragi nekadašnji moj ravnatelj iz bogoslovije u Ljubljani

vlč. Jakob Augustin nudi mi (gotovo me prisiljava!) studij na Filozofskom fakultetu u

Zagrebu, za profesora hrvatskog jezika. Opet nova Kalvarija! Prihvatih pod uvjetom

da me puste na miru do konca školovanja. Ali, to bijaše čista utopija!

Već nakon dvije godine studija eto novog inspektora Martina Jurčaka s novim

dekretom: premještaj za župnika u Slavoniju u Sirač: „Samo za par mesecev, da rešiš

tu zadevu!“ Ali to opet bijahu tri godine! Tu smo, s pomoću svetog Josipa, sagradili

novi župni dom za samih osamstopedeset tisuća dinara. To je bilo l969. Moj brat

Božo, zidar, rekao mi je da bi ta kuća stajala kod Splita i do pet milijuna. Eto čuda

svetog Josipa! Zato smo kuću nazvali „Dom svetog Josipa!“

U to vrijeme rado sam propovijedao o najsigurnijem putu u sretni Očev dom -

o velikodušnim djelima milosrđa. Isus je konkretan, osobito u Govoru na Gori,

najsjajnijem biseru svjetske književnosti (kako reče veliki Gandhi): „Bio sam

gladan… Bio sam žedan… Bio sam gol… i mene ste nahranili, napojili, obukli…“ A

sebičnjacima „Idite, prokleti u oganj vječni, jer… meni niste učinili!“

Sjajni biser tog razdoblja jest bračni par barba Jože (svi su ga zvali „Šefić") i

teta Lenka – moji poočimi. Bože moj, koliko neizmjerne ljubavi su mi pružali to

dvoje staraca! Vjernici su mi prigovarali što jedem kruh siromašne obitelji crkvenog

odbornika Drage Žugera i supruge Amalije, koji su hranili devetero djece. Živjeli su,

naime, siromašno u kućici od zemlje, gdje smo blagovali skromnu hranu i unatoč

siromaštvu bili veoma zadovoljni i sretni. Stoga sam prihvatio ponudu ovog sretnog

para barba Jože i tete Lenke da se hranim kod njih. Oni će me hraniti badava. Rekoše

mi da su imali sinčića Marijana koji im je rano umro. Sada mene primaju kao sina.

Veću ljubav nisu mi mogli iskazati. Teta Lenka bijaše odlična kuharica. Hranila je

mene i sve moje salezijance koji su nas posjećivali, pa makar bi došli i u većem

broju, ponekad sedmorica. Brinula se i opskrbljivala mi posteljinu i ostale potrebe,

čak mi je plaćala sav duhovni tisak. Bog im je dragi sigurno to obilato platio!

U tom razdoblju mojeg župnikovanja bilo je šesnaest sretnih datuma:

primjerice, ulazak u župu šesnaestog, izlazak iz župe šesnaestog, po rasporedu dragog

kardinala Franje Kuharića, hodočašće župe Sirač u našu zagrebačku katedralu

šesnaestog, itd. A šesnaest je broj Gospe Karmelske! Blaženu Gospu nas je naučila

majka ljubiti svim srcem, i rado moliti uvečer zajedno svetu krunicu! U Siraču je bilo

slatkih, ali i gorkih dana, u nekim sukobima. Na primjer kad ne htjedoh crkveno

42

sahraniti javnog grešnika, iako su bile velike prijetnje. Bolje je ne reći sve! Marin zna

ratovati!... Dobili smo mladog sjemeništarca, i dva mlada savršena svirača harmonija,

sedmorica započeše studij, ali ne ustrajaše!

Nisam praznovjeran, ali opet neka sretna brojka, broj trinaest! Kad sam na

Klisu s dragim don Mirom Šestanom misio, on mi reče: „Kaži ukratko nešto o svom

misijskom životu!“ Tada sam zborio: „Moj je život ovako kružio: trinaest sam godina

bio učenik, trinaest đak, (zar to nije isto?) trinaest student, trinaest svećenik u pastoralu,

trinaest misionar. Evo, točno pet puta po trinaest. Dakle, tu je sveti Ante na djelu.

Hvala mu od srca! Pa to i nije čudo, u mojoj najužoj obitelji su tri štićenika svetog

Antuna: ćaća Ante, mama Antica, koju smo svi zvali Tone i brat Ante. Sljedeće jutro

prije svete Mise pozdravih na dnu crkve jednu staricu majku i zapitah je za zdravlje.

Ona mi odgovori. „Sine moj! Imam te na dnu srca. Uvijek ću moliti za tebe!“ Ima li

ljepšeg dara? Bog joj platio u vremenu i u vječnosti!

Na kraju treće školske godine u Siraču, pođoh vlč. delegatu za Hrvatsku Nikoli

Zuboviću sa zahtjevom da nastavim i dovršim svoj studij na Filozofskom fakultetu.

Ugodio mi je, te nastavih prekinuti studij. Diplomirao sam 1972., i onda na posao u

Salezijansku klasičnu gimnaziju u Rijeci, predavati hrvatski jezik i književnost.

Radeći posao nastavnika šest godina, nastojao sam dobro odgajati našu nadobudnu

sjemenišnu mladež. Dragocjen je bio taj rad, ali i težak! Za svu ljubav, često potpuna

nezahvalnost. Nisu uzalud rekli stari: „Quem dioses odierunt, pedagogum facerunt!“

(„Koga su bogovi zamrzili, učiniše ga odgojiteljem“).

Nalazio sam mnogo radosti u posjećivanju bolesnika i dijeljenju svetih

sakramenata po kućama i bolnicama. Tu bijaše bogata žetva, u kojoj mi je obilato

pomagala časna sestra Evodija Šegulja, milosrdnica. Često sam imao milost dopodne

održavati nastavu u gimnaziji, a popodne biti s mojim dragim bolesnicima po

bolničkim sobama. Mogao bi ispisati doista bogati roman o bolničkom iskustvu. Ipak,

donosim samo po koji slučaj.

* Dočeka me na hodniku neki visoki liječnik i zagrmi ljutito: „Tko te je

ovlastio doći ovamo?“ Snažno odgovorih: „Isus Krist!“ Tada on ode kao ošinut. Evo

snažnog imena Isusova! Ili: nedjelja popodne, vrijeme posjeta, šećem hodnikom i

vidim otvorena vrata jedne sobe, na krevetu bolesnik koji me pogledao. Pristupim k

njemu s radosnim pitanjem: „Kako si, dragi brate?“ Na to će on: “Pa ja te ne

poznam!“ Odgovaram: „Čudno, imamo istog Oca na nebesima! Mi smo, dakle,

braća. Zato ti dolazim s bratskom ljubavlju kako bih ti donio najbolji lijek - Isusa

Krista, našeg velikog brata! On je najbolji liječnik i najbolji lijek.“ „Ali, oprosti,

43

nisam se ispovijedao već pedeset godina!“ „Eh, onda ćemo danas proslaviti zlatni

jubilej!“ Prihvatio je rado. Na kraja me zapita: „Quot remuneratio debo tibi?“ (Što

sam ti dužan?) Odgovorih: „Isus je moja i Tvoja nagrada!“

* Opet nedjelja popodne. Ulazim u jednu sobu s bolesnicama i pitam: „Tko od

vas želi svetu Pričest u ovu svetu nedjelju?“ Čuju se glasovi: „Ja, ja, ja!“ A jedna me

poče grditi: „Pope, šta dolaziš da nas plašiš paklom?“ Druga će: „Velečasni, nemojte

gubiti vrijeme s njom! Ona mrzi i napada i papu i Crkvu. To je uzaludni posao! Dajte

nama svetu Pričest!“ Tada uzeh stolicu i sjedoh k uzglavlju one nesretnice uz riječi:

„Draga sestro, ja Te volim, zato ti dođoh s najvećim darom, svetom Pričešću!“ Ona

će na to: „Mene nitko ne voli. Zato sam tako nesretna!…“ Opet nastavljam: „Mene

je poslao Onaj koji te neizmjeno voli, jer je i umro u najstrašnijim mukama na križu

za naše i tvoje spasenje. Da te ne volim, šetao bih negdje po Korzu ili uz Opatijsku

obalu, ili pratio koju utakmicu na nesretnoj televiziji. Ne bi hodao ovuda i udisao

trošni bolnički zrak…“ Tada rado pristade primiti svete Sakramente. Bogu hvala!

* Bolesnice leže u ranama… Nudim im srdačni pozdrav i svete Sakramente.

Jedna se okosi na mene ljutito: „Šta nas, pope, ovdje dolaziš uznemirivati?…“

Odgovorih: „Ne, sestro! Ne uznemiriti, nego usrećiti s dragim Spasiteljem Isusom,

koji najbolje liječi sve rane duše i tijela, kako nam svjedoči Isusovo evanđelje.

Dolazim k vama srcem prijatelja i brata!“ Onda se je rado ispovijedila i primila svetu

Pričest (nakon pedesetak godina) te zaključila ovako: „Dragi velečasni! Vrag mi je

slomio ruku, a Bog me je usrećio. Ja sam profesorica. Poznajem sedam jezika. Dajem

instrukcije studentima. Koga god pošalješ, badava ću mu izrađivati radnje!“

Većina bolesnika mi je klicala: “Bog Vam dao zdravlje!“ I dao mi je! Slava mu

i čast!

Sveti otac Papa Benedikt XVI. nas uči kako misliti i govoriti o našem

svećeničkom pozivu:

„Kad bismo razumjeli što je svećenik na zemlji, mi bismo umrli, ne od straha,

već od ljubavi.

Bez svećenika smrt i muka Našega Gospodina ne bi ničemu služila.

Svećenik nastavlja djelo otkupljenja na zemlji.

Što bi nam služila kuća puna zlata ako ne bi bilo nikog tko bi nam je otvorio?“

Svećenik ima ključ nebeskog bogatstva.

On je taj koji otvara vrata.

On je upravitelj dobroga Boga, upravitelj njegovih dobara.

Ostavite župu dvadest godina bez svećenika, i narod će se klanjati životinjama!

44

„Svećenik nije svećenik samo za sebe već za vas!“ (Vianey) U ovom odlomku su malo čudno stavljeni navodnici. U najavi su "Papini citati" a navod završava nakon

trećega. Što su ostali četiri???

Uvijek sam sakupljao lijepe misli nazivajući ih malim biserima. To je bila i

ostaje slatka hrana mojoj duši.

Imam sreću, tiskanjem i dijeljenjem duhovnih knjiga biti misionar istovremeno

na dva kontinenta - U Meksiku i u domovini. Na španjolskom samo tri, a ostale su na

hrvatskom. Skoro svaku godinu po koju knjižicu. Dok spavamo, knjige nam služe

kao mali misionari koji idu iz ruke u ruku te naviještaju riječ Božju posvećujući

mnogu braću! Naš otac Don Bosko je rekao: “To je apostolat prvoga reda!“

DIJALOZI SA SNIMATELJEM PETROM

Oče naš

Petar me upita: "Želim znati što biste nam rekli o molitvi Očenaša!?“

Pokušat ću odgovoriti: „Evo, kad čovjek kaže Oče naš, to je neizmjerni Bog kojega

cijeli svemir ne može obuhvatiti, jer On ga je stvorio. To je ljubav koja nas voli

beskrajno, jer smo mi njegova djeca. U njemu su milosrđe, dobrota, vjernost i sve

vrline koje teško možemo zamisliti. On je izvor svih darova. On je naš ljubljeni tata,

a mi njegova ljubljena djeca. Zato ga moramo ljubiti… On je naš, a ne moj! To znači

da smo mi svi braća u Bogu. Stoga nam je njegov Sin rekao: „Ljubite se, jer ste svi

djeca velikoga Boga koji stoluje na nebesima."

Morali bismo napisati cijelu knjigu razmatrajući ove divne prošnje Očenaša,

kao što to čine teolozi svih religija. U Očenašu imamo sedam prošnji koje nam stavlja

na srce naš dragi Spasitelj. One su zapravo sedam srdačnih vapaja, iskreni krik za

svetošću!

Ako tu divnu molitvu izgovaramo rastreseno, površno, onda lažemo dragom

Bogu. Ova molitva mora izvirati iz dubine srca. Ona je zapravo najčišća mistika u

kojoj je sadržana sva objava Starog i Novog zavjeta. To je svezahtjevna ljubav s

kojom se ne možemo igrati. Po njoj nas Isus želi pobožanstveniti.

Isusova zapovijed ne trpi kompromise. Kad nam kaže: „Ljubite neprijatelje

svoje“, pomislim „Isuse moj, je li to moguće?" Kad vidim što su neprijatelji moje

domovine učinili od nje, kažem Isusu: “Zemlja je izgorena, razrušena, opustošena,

opljačkana, preko trideset tisuća moje mlade braće sada su pod ledinom i bezbrojne

45

tisuće teško ucviljene, a ja te neprijatelje sada moram ljubiti!? Bože moj! Kako mogu

ljubiti one ljude, razbojnike, agresore koji su moju dragu zemlju natopili nevinom

krvlju? Isuse, zašto to zahtijevaš od mene? Al, ja ipak vjerujem u Tvoju ljubav u

kojoj Ti želiš sve ljubiti i usrećiti! O kako je to teško!"

Počeo sam odmah moliti za žive i mrtve neprijatelje svoga naroda. Izmolio sam

nekoliko Očenaša. I što se dogodilo? Nakon te molitve osjetio sam u duši, u ovom

malom lončiću, mojemu srcu, mir, vedrinu, slatkoću, spokojstvo i radost. Dakle, u

njemu, vjerujem, nema više ni kapi antipatije ni mržnje. Ostalo je čisto ulje, čisti med

ljubavi. Tako je Isus izliječio moje jadno srce. Zato On zahtijeva od svih nas ljubav

prema prijatelju i neprijatelju. On to zapovijeda kako bi izliječio naša srca i duše te

budemo doista posve sretni. Naš Otac, Bog beskrajne ljubavi zahtijeva da i naša

ljubav bude beskrajna, bezuvjetna!

Jedan poslanik, po naređenju svog Parlamenta išao je u neprijateljsku zemlju, u

glavni štab riješiti ratni spor. Pitali su ga na povratku: „Kakav je ishod tvoga

poslanstva?“ Odgovorio je: „Ja sam neprijatelje pretvorio u prijatelje.“

Isto nam je govorio i naš otac don Bosko: “Svakog čovjeka pretvori u

prijatelja!“ Don Bosko je ostavio svojim sinovima karizmu čistoće, veliku ljubav

prema Euharistiji i Mariji Pomoćnici i ljubazni osmijeh dobrote. Napisao je jednom

zgodom: „Došao mi je profesor i tuži se: Imam jedan nesnosni razred, za poludjeti!

Što da radim? Odgovorih mu: „FATTI AMARE!“ To jest: "Nastoj da te zavole!

Ujutro siđi u dvorište kod slavine, gdje tvoji đaci blaguju svoj skromni doručak.

Započni razgovor s njima kao prijatelj i brat. Zanimaj se za njihove probleme u

obitelji i školi, za njihove brige i radosti, a nemoj biti samo njihov profesor u razredu.

Vidjeti ćeš, zavoljeti će te!“ Profesor je kasnije rekao: „Don Boskov savjet uzeo sam

k srcu. Ostvario sam njegov savjet i lice moga razreda se preobrazilo.“ Još je don

Bosko zapisao: “Koga god susretneš u životu, pitaj ga među prvim riječima: Kada si

se zadnji put dobro pričestio? Tada se otvaraju srca i proradi savjest te se vraćaju

Bogu!“ To je najvažnije! Tu vidiš imaš li pred sobom dijete Božje, ili ne!

Nedavno mi reče brat preko telefona englesku uzrečicu: "Ubij svoga

neprijatelja milinom, ljubavlju!“

Očenaš je čudesno bogata molitva, izašla iz srca i ustiju samoga Sina Božjega.

Od sedam prošnji jedna glasi: Ne uvedi nas u napast! Često smo mi sami ti koji

nerazborito upadamo u napasti ili ih tražimo kod televizije, interneta… u opasnim

prijateljstvima!

46

Neki se pitaju: „Zar Bog napastuje, iskušava, šalje nam iskušenja?“

Bog ne napastuje. On iskušava ljude kao što je iskušavao svoj izabrani narod,

Židove. Vodio ih je četrdeset godina kroz pustinju do Obećane zemlje. I ni jedan od

njih koji je lutao pustinjom i prkosio Božjim zapovijedima nije ostao na životu, nije

stigao u Obećanu zemlju. Dakle, Bog znade dovoditi u iskušenja, ali ne s nakanom da

upropasti, nego kako bi udijelio sjajne nagrade za vjernost! Sveti Jakov apostol kaže:

„Dobro je što upadamo u iskušenja! Na taj način pokazujemo tko smo i što smo!" U

skladu s tim je i izreka: U nevolji se poznaju junaci!“

Tata i mama se koji put sakrivaju te iskušavaju dijete. Ako se ono igra kao da

ga ništa nije briga za mamu i tatu, znači da ih ne voli, nego više voli svoje igračke,

svoga malog medu... Ali, ako ono žalosno viče: „Mama, gdje si, tata gdje si?“, znači

da ih voli jer vapije za mamom, za tatom i njihovim dragim druženjem, njihovom

nježnošću. Tako i dragi Bog nas iskušava.

Karizmatici

Nastavlja moj sugovornik Petar: "Reci nam nešto o karizmatskim pokretima!"

Pitaš me, Petre, o karizmatskom pokretu? Mislim da tu mogu nešto natucati.

Volim molitvu i one koji rado mole te se pridružim molitvenim sastancima, ako ikako

mogu. Trebamo stvarati molitvene zajednice. Molitveni pokreti darovi su Duha

Svetoga. Spasitelj veli: “Bez mene ne možete ništa učiniti!“ Osobito je to očito sada u

ovom sekulariziranom, materijaliziranom svijetu. U molitvenim zajednicama

posvećuju se mnoge duše. Na molitvenim skupovima slušamo snažne homilije,

razmatranja puna vatre Duha Svetoga i često smo svjedoci ozdravljenja duše i tijela.

Nekima su ti pokreti strani, odbojni i boje se prići i sudjelovati. A čega se boje?

Vjerujem da je to nepoznavanje. Pokatkad i tu ima devijacija, čudnih ispada bolesnih

osoba. Drugi prigovaraju: "Mnogi idu tamo na te susrete i ostaju grešnici kao i prije!"

Stoga rado preporučam knjige o molitvi i širim ih. Slavni duhovni pisac i veliki

karizmatik otac kapucin Ignacije Larrañaga kaže: “Na svijetu ima svakovrsnih škola:

47

jezika, športa, plesa, glazbe, znanosti, ali premalo je škola molitve." Zato je napisao

vrijedne knjige o molitvenom životu.

U mojoj misiji dobio sam u ruke dragocjenu knjigu Šutnja u plamenu. Ima

različitih knjiga o molitvenom životu, ali ova jako odskače i natkriljuje druge. On

tumači mistiku Tomasa Mertona i pobjeđuje praktičnim otkrivanjem bogatstva

molitvenog života. Sveti Augustin zapisa ove riječi. „Tko dobro moli dobro će i

živjeti… Ako te tvoja molitva ne mijenja, tada mijenjaj molitvu!“ On naglašava,

poput svetog Karla Boromejskog, veliku važnost molitve koja je isprepletena

meditacijom, kao napr. „Meditiraj prije svete Mise, za vrijeme svete Mise i poslije

svete Mise". A pisac H. Shannon naglašava: „Ustrajno moli tjednima i mjesecima da

ti Gospodin udijeli ovu milost: jasnu spoznaju Isusove osloboditeljske nazočnosti u

tvome srcu! I ti ćeš disati božanstvom!“

Treba naći prikladno mjesto i vrijeme za razmatranje. Znamo zašto! U šutnji

možemo obogatiti se puninom darova Duha Svetoga. U Bibliji stoji: „U šutnji i miru

duša napreduje“. Kad se danomice iskreno, dostojno i pobožno pričešćujemo, tu je

Isus, moj Bog, moj najbolji prijatelj. On se nastanjuje u mojem srcu kao na svojem

prijestolju. On nas oslobađa od svih vražjih zamki, nevolja i tjeskoba. On nas čisti,

krijepi i brani od svih zavodljivih napasti. To je divna, utješna istina!

Djela milosrđa

Počuj me, Petre! Pitat će nas Sudac: “Jesi li me ljubio?“ Svakomu možemo

lagati - mužu, ženi, bratu, prijatelju i neprijatelju, ali Bogu ne možemo. Ako si izdao

ljubav, bježati ćeš ispred pravednog Sudca u „svoje mjesto“ koje si grijehom zaslužio

- u vječne paklene ponore! Do toga časa bilo je na snazi milosrdje Božje, koje nas je

zvalo na obraćenje, na posvećenje naših misli riječi i djela, a od tada, smrću stupa na

snagu pravda Božja. Sveto pismo kaže: „Kamo se drvo nagnulo, onamo i pada!“ Ne

može se vratiti na prijašnju stranu.

Stoga ponavljam: „Ako živiš u civilnom braku (unión libre) nemaš ljubavi

Božje u srcu, jer si je ugasio svojim grijesima. Civilni brak nije prava ženidbena veza,

već teška povreda sakramenta ženidbe. To nam tvrdi katolički katekizam. Ali, mnogi

to ne smatraju grijehom, izgovarajući se kako to i drugi čine! Kažu mi: „Bog je

neizmjerno milosrdan, a nije tako okrutan kao ti! Ti bi rado bacao u pakao!“ - Istina

je, Bog je neizmjerno milosrdan. Ali, On nije neki dobri barba, dobričina koji se šali

sa svojom djecom. Bog zahtijeva čistoću, svetost braka, sakramentalnu vezu,

48

poštivanje svojih zakona koji štite našu pravu sreću. On nam pruža svoje velike

milosti, a najveća je: Božje djetinjstvo, milost posvećujuća i mnogi darovi Duha

Svetoga. Poroci, grijesi i opačine iznakaze čovjeka i unesreće ga. Krist tvrdi: „Ništa

nečisto ne može ući u kraljevstvo Božje!“ Zar to nisu velike poruke od Onoga koji

nas neizmjerno ljubi?“

"A jesi li bio u Lurdu?“

Odgovorih: Bogu dragom hvala, već tri puta. I bio sam sretan! Nemoguće mi je

sada to opisati. To bijaše za mene komadić raja! Ondje sam snažno upoznao sreću i

bogatstvo svojega svećeničkog poziva. S pravom je rekao uzor svećeničkog života,

sveti župnik arški Vianey: „Kad bi svećenik dobro upoznao sreću svoga svećeničkog

poziva, morao bi umrijeti od ljubavi!“

"Što si lijepoga našao ondje?“

Mnogo toga: ljepotu grada i divnih crkava te nepregledno mnoštvo sretnih,

prijaznih, nasmiješenih lica koja nam govore o sreći što su je našli kod čudotvorne

svoje nebeske Majke Marije, koja ih je pozvala u svoje krilo da se dobro očiste i

iskrenije posvete razmatranju i ostvarivanju Evandjelja njezinoga Sina, a našega

Otkupitelja!

U Lurdu su najljepše duše koje sam danima ispovijedao. Divio sam se videći

kako Majka Božja Lurdska posvećuje svoju djecu. Tu penitenti (pokajnici) odlučuju

kako će od sada živjeti skromnijim, čišćim i sebedarnim životom, u većem

siromaštvu i spremnijem služenju najpotrebnijima. Posebno je snažna spoznaja da se

u zajedništvu nalazi vrelo pravoga bratstva!

Ah! Zajedništvo! Mi kažemo „U jedinstvu je spas“. Slovenci imaju duhovitu

izreku „Če skup držimo, ni hudič nam nič ne more!“ („Ako smo ujedinjeni i složni ni

vrag nam ništa ne može!“) Španjolska uzrečica glasi „Unión hace la fuerza!“ To jest,

„Jedinstvo stvara moć“!

Poruka čitateljima

Petar me upita: „Imate li kakvu životnu poruku onima koji budu čitali o

čudesima Isusove ljubavi prema Vama? Sada očekujemo Vašu zaključnu poruku!"

Moja poruka čitateljima je u skladu s onom koju sam kao mladomisnik stavio

na spomen sličicu: BOG JE LJUBAV! – DEUS CARITAS EST! Neka rado čitaju

49

Bibliju (ne kao što se čita u školi, nekako papirnato!) nego neka je „pasu poput ovaca

na livadama,“ da se hrane tim riječima, a pogotovo svetim Evanđeljima! U Bibliji

nalazimo rješenja svih mogućih životnih, vrućih problema na najsavršeniji način. To

je knjiga/pismo našeg velikog Oca u kojem nam Njegov Sin Isus objavljuje,

razotkriva tajnu njihove jedinstvene i trojstvene beskrajne ljubavi prema nama.

Tu je najbolja hrana našim dušama. Slikovito je to izrazio veliki prorok David

u Psalmu 19.: „Bože, tvoj je zakon slađi od meda, meda samotoka“! (The decreets of

the Lord...sweether are they than honey, the honey from the comb!)

A što je njegov zakon? To je svaka riječ koja nas uči i razotkriva Božje znanje i

Božju mudrost. Tu dobivamo pravu sliku Božjeg Srca! Tu je piće na Božjem čistom

vrelu! Tu je odmor!

Sveti Jakov veli: „Je li tko od vas žalostan, neka moli!“ Svaka je izreka doista

zalogaj, pravi biser, poput ovoga: “Ljubite neprijatelja... darujte mu ljubav... dajte mu

jesti (u pravom i prenesom značenju) i stavio si mu žeravu na glavu!“ Ali ne onu s

ognjišta! To je žerava ljubavi koja će ga ganuti, potresti i stekao si prijatelja!

Poruka? Svaka moja knjiga donosi poruku u predgovorima i pogovorima,

pogotovo ona s naslova moje knjige „Osmijeh, misionar ljubavi“!

Tlahui, 22. XI. 2010.

50

POGOVOR

Već je siromašno djetinjstvo boležljivog dječaka Marina Mandića (1926.-

2011.) iz omiškog poljičkog Zakučca označilo njegov budući poziv svećenika,

pripadnika Salezijanske braće. Sitan, često izgladnjeo, ali okretan i uvijek pun

zanimanja za pisanu i Božju riječ prepoznao je jasno svoje buduće poslanje

ustrajnog dušobrižnika. Zaljubljenik u prepoznavanju i očuvanju kršćanskoga

nauka, nepokolebljiv i ustrajan borac za oslobađanje ljudskih duša kroz

približavanje osmijehom, svetu Ispovijed i Pričest, ostvario je svoj poziv

posebice živeći i radeći u misijama, kako sam veli, u Domovini i daleko izvan nje,

u voljenom Meksiku.

Don Marin je strpljivo prihvaćao i uporno, kao tiha voda, ostvarivao

postavku svoje misije - oživotvorenje Sakramenata među ljudima dobre volje.

Prihvaćao je životni križ, pravce i staze za koje je vjerovao i znao da su Božji, ma

kako izgledali ili bili teški, bez obzira na trnje, prepreke i životne opasnosti.

Beskompromisno se suprotstavljao zlu i jasno davao na znanje, i u najtežim

trenutcima, tko je i što je, bez straha od posljedica, nebrojeno puta i tako

pridobivši mnoge duše pod okrilje Duha Svetoga. Nerijetko su ga zbog toga

omalovažavali, prijetili mu, oni bližnji i poprijeko gledali i prigovarali, ali to ga je

jačalo u odlučnosti i nepokolebljivosti.

Premda učestalo bolestan, nalazio je iznova snage za nove osobne

pobjede, pobjede Duha Božjega, u naizgled malim stvarima, ali i u neizmjernom

praštanju, u poticajnom misijskom poslanju koje ga je često podizalo iz gotovo

bezizlaznih okolnosti. U knjigama koje je ustrajno osmišljavao, na hrvatskom i

španjolskom, tako i u ovoj, jačao je svoje uvjerenje kako i one pomažu

tisućama u potvrđivanju, a kolebljivima u nalaženju puta istine i spasenja u

vječnosti.

Vjerni sljedbenik don Boska, volio je posebno rad s mladima, s bolesnima,

s kolebljivima, napuštenima i nesretnima. Njegov životni uspjeh, uspjeh njegova

odabira, ostvaren je zasigurno u bezbrojnim osmjesima, sretnih pogleda

utješenih, spašenih braće i sestara, što mu je činilo nemjerljivo zadovoljstvo.

Voljene zemlje Domovina Hrvatska, Slovenija, Bosna i Hercegovina, Italija,

Vatikan, Makedonija i Meksiko, rodni Zakučac, gradovi i mjesta Omiš, Split,

Zagreb, Rijeka, Škrljevo, Daruvar, Ivanovo Selo, Zadar, Križevci, Sirač, Rim,

51

Aleksandrovac, Banja Luka, Skopje, Kočani, Kumanovo, Oaxaca, zadarski otoci

Pašman, Vrgada, Iž, Rava, Sestrunj, Premuda, predraga mu Sierra Mixes, s

tamošnjim pripadnicima plemena Mixes, Zapotecos i Chinantecos i župama

Ayutla i Tlahui u kojoj je ostalo ležati njegovo krhko zemaljsko tijelo, samo koji

mjesec poslije završetka pisanja ovog životopisa koncem studenoga 2010., bili

su mu ovosvjetska domovina čije je ljude ljubio uz osmijeh, nadu i vjeru bez

granica. I njegove riječi kojima je zaključio ovu posljednju knjižicu, kao i cio

knjižni opus: osmijeh, misionar ljubavi, očituju don Marina kakav bijaše među

nama. Neka mu je laka meksička zemlja, a Bog ljubavi neka mu dade radosti i

svjetlosti u vječnosti svojega okrilja.

Prof. dr. sc. Damir Magaš

52

Sadržaj

Uvod 1

MISIJE U MEKSIKU 1

MILOSTI ŽIVOTA U MOJOJ DRAGOJ BOSNI 7

Ambulanta sestre Radoslave 8

Apostolat tiska 9

Jezična zrnca 10

Misijski život u ratnoj Bosni 12

ŽIVOTNI PUT 19

Djetinjstvo 19

Novicijat u Sloveniji 24

Povratak u Hrvatsku 25

Moja draga Makedonija 29

Svećenički apostolat 36

DIJALOZI SA SNIMATELJEM PETROM 43

Oče naš 43

Karizmatici 45

Djela milosrđa 46

Poruka čitateljima 47

POGOVOR 49

53

Sadržaj / don Marinov

UVOD 1 Uvod 1

MISIJE 1 MISIJE U MEKSIKU 1

MOJA DRAGA BOSNA 6 MILOSTI ŽIVOTA U MOJOJ DRAGOJ BOSNI 7

ISUS MI JE ODUZEO STRAH 6 Ambulanta sestre Radoslave 8

Ambulanta 7 Apostolat tiska 9

APOSTOLAT TISKA 8 Jezična zrnca 10

JEZIČNA ZRNCA 9 Misijski život u ratnoj Bosni 12

OPET "MOJA DRAGA BOSNA" 11 ŽIVOTNI PUT

O našim "ratnim pobožnostima" 12 Djetinjstvo 19

DJETINJSTVO 18 Novicijat u Sloveniji 24

DON ZVONKO DOMJANOV 20 Povratak u Hrvatsku 25

MOJA DRAGA SLOVENIJA 22 Moja draga Makedonija 29

POVRATAK U HRVATSKU 24 Svećenički apostolat 36

MOJA DRAGA MAKEDONIJA 27 DIJALOZI SA SNIMATELJEM PETROM 42

SVEĆENIČKI APOSTOLAT 35 Oče naš 42

MOJI POOČIMI: BARBA JOŽE I TETA LENKA 39 Karizmatici 45

MISIJE 42 Djela milosrđa 46

SVEĆENIK 43 Poruka čitateljima 47

BARAKAŠI 44

SUGOVORNICI KAZETE 44

OČE NAŠ 45

KARIZMATICI 47

DJELA MILOSRĐA 48

LURD 48

PORUKA ČITATELJIMA 49