I Damjan i Natko iznenadili su mamu i tatu. Damjan je roen u 25. tjednu. Bio je dugačak 34 centimetra i težio je svega 800 grama. Njegov stariji brat Natko rodio se u 26. tjednu i bio je 80 grama teži od brata. Zbog toga je u inkubatoru proveo prva dva mjeseca svojeg života, vjerojatno najdulja dva mjeseca u životima svojih roditelja. Damjan, koji je bio u puno boljem stanju, u inkubato-ru je bio samo dva tjedna. Damjan sada ima sedam mjeseci, a Natko će ovih dana napuniti tri godine. Obojica su danas zdravi dječaci, a njihovi roditelji, sretni i ponosni na svoje male borce, istinski uživaju u roditeljstvu. Nakon što su iskusi-li neizvjesnost, odvojenost i borbu za život, ne propuštaju nijednu pri-liku za razmjenu nježnosti i ljubavi sa svojim sinovima.

FOTO

: UN

ICE

F

KADA STIGNEŠ NA SVIJET PRIJE NEGO ŠTO SU TE OČEKIVALI

Napredna medicina omogućila je preživljavanje 90 posto djece roene nakon 26. tjedna. No za nji-hovo preživljavanje, napredovanje i razvoj ključni su dodir i blizina roditelja. Natkovi i Damjanovi roditelji to su intuitivno osjećali pa su uz svoje dječake bili koliko su im stanje djece i bolnički uv-jeti dopuštali. Zagrljaje, maženje, prematanje i ljubljenje u početku su nadomještali dodirivanjem i pričanjem svojim bebama jer su znali da oni osjećaju njihovu blis-kost i ljubav.

Natko je ubrzo nakon roenja hit-no prebačen u Klaićevu bolnicu na jedinicu intenzivnog liječenja gdje su ga mogli posjećivati samo dva puta dnevno po sat vremena. „U tih dragocjenih sat vremena stalno smo mu pričali koliko ga volimo i samo smo pričali i pričali.

Nismo ga mogli primiti, ali smo ga mazili po nožicama i ručicama i svaku večer prije spavanja zvali smo telefonom da čujemo kako je, i svako jutro da čujemo kako je prošla noć. Primili smo ga na ruke nakon dva mjeseca, točno na moj roendan. Kad mi je medicinska sestra rekla da će nam ga dati u ruke, morala sam sjesti da doem k sebi. A taj osjećaj... Ne može se riječima opisati i ni s čim uspored-iti. Tati Jadranku zasuzile su oči, osjećao se kao da sanja...

Damjan je pak čitavo vrijeme bio na Sv. Duhu i mogli smo ga češće posjećivati, pogotovo jer sam se ja izdajala i nosila mu mlijeko. Iako je roen još ranije i s manjom poroajnom težinom od brata, bio je u daleko boljem stanju pa smo vrlo rano mogli uspostaviti kontakt ‚koža na kožu’. Iako me ispočetka

svibanj 2014. | unicef novosti

FOTO

: OB

ITE

LJS

KI A

LBU

M

Priča o Natku i Damjanu u obitelji Topić

bilo strah primiti tako malo, krh-ko biće, ubrzo sam se opustila i svaki put jedva čekala da ga opet primim“, prisjeća se Adrijana prvih dana ispunjenih strahom, ali i neo-pisivom srećom jer je svaki novi dan značio da su njezini mali borci izvojevali novu pobjedu.

Mama Adrijana i tata Jadranko znali su da djeca rastu i od ljubavi. Iako su im liječnici potanko objašnjavali u kakvom se riziku njihovi sinovi nalaze i koje su moguće posljedice prijevremenog roenja, razmišljali su pozitivno jer su osjećali da djeca, koliko god malena bila, tre-baju roditelje koji će ih snažiti i ohrabrivati, a ne tugovati, kao što su liječnici podržavali njih. Adrijana kaže da je već po izrazu liječnikova lica znala kakva je trenutačna situ-acija. „Tješili su nas kad je bilo teško i veselili se s nama kad je bilo dobro“, priča Adrijana.

„Kad je nakon 84 dana Damjan otpušten kući, bili smo istovreme-no presretni i zbunjeni. Zvučalo je nestvarno kad su nam rekli da donesemo robicu i košaru u kojoj ćemo ga odnijeti kući. Sestre su nas prethodno educirale o njezi i savjetovale nas što činiti u poje-dinim situacijama. Kako smo sve to već prošli s Natkom, bilo nam je lakše jer smo znali kako tre-bamo postupiti“, prisjeća se Adri-jana prvih dana kad je njezin drugi dječak otpušten iz bolnice. Tada su počeli, i još uvijek traju, samo sretni dani u obitelji Topić.

FOTO

: OB

ITE

LJS

KI A

LBU

M

Prijevremeni porod prekida fine procese pripreme za roditeljstvo i umjesto osjećaja zadovoljstva, sreće i smirenosti nastupa razdoblje straha za zdravlje i život djeteta. Zbog osobite osjetljivosti u prvim danima života, visoka je stopa smrtnosti prijevremeno roene djece, ali i kasnijih neurorazvojnih poremećaja.

Vodeći stručnjaci za djecu apsolutno se slažu da tehnologija ne može zamijeniti bliskost koju djetetu može pružiti majka i kontakt ‚koža na kožu’. Djeci poput Natka i Damjana taj je kontakt još važniji jer su prijevremenim dolaskom na svijet izgubili dragocjeno vrijeme koje bi inače proveli u sigurnosti majčina tijela, osluškujući otkucaje njezina srca i poznati glas. Istraživanja su pokazala da dodir kože na kožu regulira srčane otkucaje i disanje, pomaže održavanju tjelesne temperature, potiče duži i mirniji san, potiče dojenje i može utjecati na rast tjelesne težine, a time i skraćivanje boravka u bolnici. Njihov

rast i razvoj doslovno ovisi o fizičkom kontaktu s roditeljima,

a majčino mlijeko za njih nije samo hrana, već i lijek.

Stoga je UNICEF u suradnji s Ministarstvom zdravlja, nakon uspješne provedbe programa „Rodilišta – prijatelji djece“ krenuo u pripremu novog programa posebno prilagoenog prijevremeno roenoj djeci i njihovim majkama. Program će uključivati

edukaciju djelatnika

neonatalne skrbi o

važnosti i načinima

hranjenja prijevremeno

roene djece

majčinim mlijekom,

edukaciju roditelja

prijevremeno roene

djece i opremanje

neonatoloških

jedinica intenzivne

skrbi opremom

koja je potrebna

za omogućavanje

dužeg boravka

roditelja uz djecu.

Planira se i osnivanje banaka mlijeka koje su u drugim zemljama uobičajene (Italija ima 27 banaka mlijeka, Švedska 28, Francuska 36, a Slovenija i Srbija imaju po jednu). Cilj je programa pružiti

prijevremeno roenoj djeci i majkama najbolju skrb i podršku

koja im je potrebna kako bi uspješno prebrodili najrizičnije

razdoblje u djetetovu životu.

svibanj 2014. | unicef novosti

Kada je majčino mlijeko i hrana i lijek

U Hrvatskoj se godišnje oko 2300 djece rodi prijevremeno, odnosno prije 37. tjedna, od kojih 300 do 400 iziskuju intenzivno liječenje.

Jeste li znali?

FOTO

: OB

ITE

LJS

KI A

LBU

M