KARL MAY U BALKANSKIM GUDURAMA

POINJE PROGON

S HALEFOM, Omarom i Oskom u pratnji trojice zaptija krenuo sam iz Jedrena.

Nismo dugo jahali kad zausmo za sobom konjski topot. Okrenusmo se i ugledasmo konjanika koji je jaio u galopu da nas stigne. Odmah zaustavismo konje da ga poekamo a ubrzo prepoznasmo Malhema, Hulamova vratara. Jahao je na teko natovarenom konju.

Selam! kratko nas pozdravi, skoivi s konja. Uzvratismo mu pozdrav, a kad je vidio da ga zaueno gledamo, ree mi:

Oprosti mi, efendijo, to sam prekinuo vae urno jahanje. Moj gospodar je zapovjedio da poem za vama.

emu? upitah. Da vam dovedem ovoga konja. to si natovario? ivene namirnice i druge stvari koje e vam moda ustrebati. Pa ve smo opskrbljeni za vie dana! Usprkos tome! Moj gospodar misli da bi ljudi koje progonite mogli skrenuti s

ceste. Zau li u planine nai ete ondje samo hranu za konje i drugo nita. Tvoj gospodar je veoma dobrostiv, ali taj teko natovareni konj e nam samo

usporiti jahanje.

Doveo sam vam ga. Moram sluati. Ostajte sad zdravo! Alah vam dao ugodno putovanje!

Rekavi to, Malhem prebaci konju uzde preko vrata i urno krenu prema Jedrenima.

Halef okrenu konja prema gradu i upita:

Da poem za njim sidi? emu? Da ga uhvatim i dovedem ovamo kako bi uo to mu zapovijeda! Nemoj, pusti ga! Ne smijemo gubiti vrijeme. to li je to ovdje umotano u pokrivae i rogoine? U ovom asu to ne moramo znati. Pogledat emo uveer. Uzmi konja za uzde!

Krenimo dalje!

Nastavili smo prekinuti put. Ja sam jahao na elu a ostali za mnom, i to zato jer sam ja morao traiti tragove, iako se to inilo gotovo bezizglednim.

Na put nebismo nipoto mogli nazvati cestom, ali na njemu je ipak vladao iv promet. Mali Hadi imao je pravo, rekavi da se ovdje trag progonjena ovjeka ne moe lako otkriti kao u Sahari. Zato nisam pazio na sam put, ve na njegov lijevi rub. S druge strane puta pruala se obala Arde. Dokle god ne naem tragove koji bi mi rekli da su tri konjanika skrenula sa smjera kojim smo ili, mogao sam biti prilino siguran da se traeni ljudi nalaze ispred nas.

Sreli smo konjanike, teka kola i pjeake, ali ja nikog nisam nita pitao. Budua da su bjegunci projahali ovuda ve prole veeri, nije ih mogao sresti niti jedan od onih ljudi na koje smo naili.

Nisam se zaustavio ni uz male skupine kua kraj kojih smo projahali jer se kraj njih nisu odvajali nikakvi putevi kojima bi Barud el Amazat mogao proi. Ali kad smo stigli u neko malo mjesto, nazvano 'Ortakej, gdje je u stranu skretalo nekoliko staza,

zaustavio sam konja i upitao prvog prolaznika:

Selam! Postoji li u ovom mjestu, Alah ga blagoslovio, moda kakav bekdija?

ovjek na koga sam se obratio nosio je o boku golemi saras, u desnici stranu toljagu, oko fesa prljavu krpu i bio je bos. Neko me je vrijeme promatrao, a zatim se

okrenuo da isto tako pomno promotri i ostale.

No? nestrpljivo rekoh. Java, java polako, polako opomenu me on. Podupro se o toljagu i

poeo vrlo pomno promatrati lik moga malog Hadija, ali Hadi prui ruku prema obluju sedla te izvue bi.

Pozna li moda ovakvu stvaricu? Odrpanac se isprsi, lativi se sablje. A pozna li ti ovo, malianu? Malian! Ni jedna druga rije ne bi mogla tako duboko uvrijediti Halefa. On

zamahnu biem, ali ja brzo potjerah konja izmeu njega i ugroena ovjeka pa ga opomenuh:

Ne uri se, Halefe! Taj ovjek e mi ve odgovoriti na moje pitanje. Izvukao sam iz depa neto sitnia, pokazao ga nosau sarasa i ponovio: Dakle, postoji li ovdje kakav bekdija? Hoe li mi dati taj novac? upita. Hou. Onda ovamo s njime kratko odgovori ovjek i prui ruku. Najprije odgovori! Da, ovdje postoji bekdija. A sad mi daj novac! Bilo je to svega nekoliko

bakrenih para.

Evo ti! rekoh. Gdje stanuje bekdija? On spremi novac, zakima glavom, naceri se i upita:

Plaa li i za to pitanje? Ve si plaen! Za prvo pitanje, ali nisam za drugo. Dobro, evo ti jo dva komada po pet para! Dakle, gdje stanuje bekdija? Tamo u posljednjoj kui izjavi ovjek pokazuljui na neku zgradu slinu

staji.

Krenusmo u naznaenom smjeru. Kad smo stigli do truevne prizemne kolibe, sjahah s konja da uem kroz rupu koja je sluila tkao ulaz. U tom trenutku pojavi se na njoj neka ena koju mora da je namamio topot naih konja.

Vaj! Zatvori oi! viknu ona i brzo se povue.

Lice joj naime nije bilo pokriveno velom. Zbog toga se poplaila. I ona je bila bosa. Tijelo joj je bilo zavijeno u staru poderanu haljinu, a kosa joj je izgledala kao da joj

se na tjemenu nalazi tvornica pusta. inilo se kao da se voda ve nekoliko mjeseci nije dodirnula njezina lica. Pomislio sam da se ta ena nee vie pokazati, ali kad sam je nekoliko puta nestrpljivo pozvao, ipak se pojavila. Sad je pred licem drala dno neke potrgane koare. Mogla nas je vidjeti kroz pukotine vrbinoga pletiva, ali mi nismo mogli uivati u njezinoj ljepoti.

to hoete? bojaljivo upita. Stanuje li ovdje bekdija? upitah ponovo. Stanuje. Jesi li ti njegova ena? Ja sam njegova jedina ena ponosno odgovori ona. Posebno je naglasila

injenicu da je jedino ona bila vlasnik srca svoga pononog pae. Je li on kod kue? Nije. A gdje se nalazi .tvoj gospodar? Izaao je. Kamo? Da vri svoju slubu. Pa sad jo nije no! Moj gospodar ne uva padiahove podanike samo nou, ve i danju. On nije

samo bekdija, nego i kjajin sluga pa mora izvravati njegove naloge. Kjaja je glavar sela. Uto se sjetih ovjeka s kojim smo maloas razgovarali.

Okrenuo sam se, i zaista, on nam se polako i ponosno pribliavao. To mi je ipak bilo odvie. Smrknuo sam se to sam vie mogao i poao mu nekoliko koraka u susret.

Jesi li ti sam bekdija? upitah nosioca sarasa. Jesam samosvjesno izjavi on. Hadi Halef Omar opazi da nisam vie dobre volje pa pritjera svoga konja k

danjem i nonom uvaru, drei me pri tom neprekidno na oku. Znao sam to hoe pa sam mu kimnuo u znak odobrenja.

Zato to nisi rekao odmah kad sam maloas s tobom govorio? strogo ga upitah.

Nije bilo potrebno. Ima li jo novaca? Dovoljno za tebe. Pripazi, sad u te za sva ostala pitanja odmah unaprijed platiti. Opet dadoh znak, a Halefov bi pljesnu o lea uvara padiahovih podanika. Htio

je da odskoi, ali mali Hadi je tako sigurno upravljao svojim konjem samim stegnima da je pritisnuo ovjeka o zid neprekidno ga udarajui.

Izbijeni ovjek uope i nije pomislio da se poslui svojim sarasom ili toljagom. Vikao je iz sveg glasa, a njegova jedina ena mu se pridruila. Pri tom je zaboravila da i dalje dri pred licem dno svoje koare. Odbacila ga je daleko, priskoila Halefovom konju, zgrabila za rep, a stala ga iz sve snage natezati viui:

Teko tebi, teko tebi! Kako smije vrijeati padiahova slugu i ljubimca? Natrag! Natrag! U pomo! U pomo!

Na te kretave povike oivje prostor ispred kua i koliba. Mukarci, djeca i ene izjurie napolje i priose blie da vide koji je uzrok te dreke.

Domahnuo sam Halefu da prestane i on me poslua. Noobdija je dobio odprilike dvanaest snanih udaraca. Ispustio je toljagu, izvukao sablju iz korica i ljevicom stao trti lea.

to si se to usudio? Hoe li da te skratim za glavu? Natjerat u cijelu opinu na tebe da te razdere!

Halef se nasmije. Htio je neto odgovoriti, ali nije dospio jer se neki ovjek progura izmeu gledalaca i osorno mi se obrati:

to se tu zbiva? Tko ste vi? Preda mnom se svakako nalazio veliki gospodin, seoski poglavar, no ja ga ipak

upitah:

A tko si ti? Ja sam kjaja ovoga sela. Tko vam daje pravo da tuete moga redara? Njegovo vladanje. Kako to? Zatraio sam od njega obavjetenja, a on je zahtijevao da mu svaki odgovor

pojedinano platim. On moe svoje odgovore prodavati kako god hoe. A ja ih mogu plaati kako god elim. Dobio je unaprijed plau a sad e mi

morati odgovarati.

Ni rijei! viknu noobdija. Nee ti odgovoriti ni rijei potvrdi kjaja. Vi ste tvorno napali moga

slugu. Smjesta poite za mnom! Istrait u tu stvar pa ete dobiti svoju kaznu! Mali Hadi pokaza svoj bi i upita: Sida, treba li da i kjaja Ortakeja okua lijepu kou nilskog konja? Sad jo ne treba, ali moda kasnije odgovorih. to, pasji sine? Mene hoe bievati? viknu glavar. Moda hou mirno mu rekoh. Ti si kjaja ovoga sela. Ali zna li tko sam

ja i to sam? Glavar zauti. inilo se da ga je moje pitanje smelo. Nastavih: Ti si toga ovjeka nazvao redarom? Jesam. On to i jeste. Ne, on to nije. On je stanovnik ovoga mjesta i ti si ga uinio svojim slugom, ali

redar nije. Pogledaj naprotiv 'ova tri konjanika koji nose sultanovu uniformu! Ti ima jednog noobdiju, a ja imam uza se tri prava zaptija. Sluti li sad da sam ja posve drugi ovjek nego to si ti?

Da potkrjepi moje rijei, Halef je tako mahao kjaji pred licem da se ovaj prestraeno povukao. Uzmakoe i oni ljudi koji su stajali iza njega. Na svim njima sam razabirao da me smatraju nekim velikim gospodinom.

No, odgovaraj! zapovjedih mu. elebim gospodaru, reci najprije tko si ti! ponizno zamoli kjaja. Halef ga smjesta napadne:

Ti crve! Kako smije zatraiti da ti takav gospodin rekne tko je on. Ali ja u ti u milosti saopiti da stoji pred Visokim i plemenitim Kara Ben Nemzi-bejem kome neka Alah poda jo mnogo tisua ljeta, ne raunajui zime. Nadam se da si uo za njega!

Nisam nikada uvjeravao me je zaplaeni ovjek to je bila istina. to? Nikada? zagrmi malian na njega. Treba li moda da tvoj mozak

tako dugo stiem dok ne nadoe na pravu misao? Razmisli malo! Da, ve sam uo za njega prizna kjaja sav uplaen. Zar moda samo jednom? Ne, mnogo, mnogo puta. To je tvoja srea, kjajo. Ja bih te zarobio i poslao u Stantbul da te dadu utopiti

u Bosporu! A sad uj to ti eli rei ovaj uzvieni efendija! Rekavi to, malian povue konja do ugroena ovjeka. Oi su mu prividno jo

uvijek ljutito bljeskale, ali usne su mu se izdajniki trzale. Moj vrijedni Hadi morao se teko svladavati da ne prasne u glasan smijeh.

Svi su pogledi bili upereni u moja usta. Smirio sam kjaju:

Nisam doao da vam namesem kakvo zlo, ali sam navikao na to da na svoja pitanja smjesta dabijem odgovor. Ovaj je ovjek odbio da mi dobrovoljno dade obavijesti i htio je od mene iznuditi novac. Zato sam dao da ga izbiju. Od njega zavisi

hoe li moda dobiti ak i bastonadu. Dok sam se okrenuo noobdiji, glavar sela je naglo dao neki znak svom sluzi i

apnuo mu: Alaha ti, odgovaraj brzo! Noni zatitnik sultanovih podanlika stane u tako vrsti stav mirno kao da u meni

gleda vladara svih vjernika.

Pitaj me, efendijo. Jesi li noas uvao strau? upitah ga. Jesam. Kako dugo? Od veeri pa do jutra. Jesu li u selo doli kakvi stranci? Nisu. Nikakva stranci nisu projahali kroz Ortakej? Nisu. Prije nego to je to odgovorio bekdija upitno pogleda u kjaju. Nisam dodue

mogao promatrati kjajino lice, ali sam ipak vidio dovoljno da ne povjerujem tom

odgovora. Zato strogo rekoh:

Lae! Gospodine, govorim istinu! U istom trenutku maglio se okrenuh kjaji i opazih kako je u znak opomene

poloio ruku na usta. Najprije je apnuo noobdiji da brzo odgovara, a sad ga je naveo da uti. To je bilo upadljivo. Upitao sam uvara:

Nisi razgovarao ni s kakvim strancem? Nisam.

Dobro. Kjaja, gdje je tvoj stan? Ona kua tamo prijeko odgovori ovaj. Ti i bekdija, vi ete me otpratiti onamo. Samo vas dvojica. elim govoriti s

vama.

I ne osvrui se vie, uoh u kuu. Bila je sagraena na bugarski nain i sastojala se od jedne prostorije koja je pletivom od vrbovog prua bila razdijeljena u vie odjela. U prednjem naoh niski tronoac i sjedoh na njega.

Oba pozvana ovjeka nisu se usudila da mi se opru. Uli su u kuu gotovo neposredno za mnom. Kroz otvor u zidu, koji je sluio kao prozor, opazih da se seljaci i dalje okupljaju, drei se podalje od mojih pratilaca.

Kjaja i njegov podreeni oito su se vrlo nelagodno osjeali. Obojica su se bojali i to sam morao iskoristiti.

Bekdijo, ostaje li i sad kod onoga to si malo prije rekao? upitah. Ostajem. Premda si lagao? Nisam lagao. Lagao si i to samo zato jer je tako zahtijevao kjaja. Glavar sela se prestraeno

trgnu.

Efendijo! to je? to eli rei? Ja nisam s njime progovorio ni rijei! uvjeravao me kjaja. Ali domahnuo si mu. Nisam, efendijo. Kaem vam da obojica laete. Poznajete li onu poslovicu o idovu koji se

utopio jer je legao u bunar da spava?

Poznajemo. I vi ete proi kao onaj idov. Srljate u opasnost koja e vas zgrabiti kao voda

u bunaru i uguiti vas. Ja ne elim vau nesreu pa u vas opomenuti. Govorim s vama ovdje da vai potinjeni i prijatelji ne doznaju da ste rekli neistinu. Vidite da sam prema vama blag i prijazan, ali zato oekujem od vas istinu!

Mi smo ti je ve rekli ivo ustvrdi kjaja. Noas dakle nisu nikakvi stranci projahali kroz Ortakej? Nisu. Kako god hoete. Ja sam samo mislio dobro, ali vi sami elite sebi zlo. Budui

da laete otpremit u vas u Jedrene i to samom valiji. Zbog toga sam i poveo ona tri zaptije. Ondje e vam ubrzo suditi. Oprostite se od svoje obitelji.

Opazio sam da su se obojica estoko preplaila. ali se, efendijo? promuca glavar sela. to ti pada na um? odgovorih ustajui. Nemam vie to da kaem pa u

sad pozvati policajce.

Krenuo sam prema vratima, ali mi kjaja ubrzo za kri put i upita: Efendijo, je li istina na si nas htio spasiti? Svakako.

I sad jo? Hm! Ne znam. Poricali ste! Ali ako sad priznamo? Onda e moda jo biti vremena. Ti e dakle biti obziran i nee nas uhapsiti? Vi nemate pitati, ve odgovarati. Razumijete li me? Onda ete doznati to sam

odluio. Okrutan meutim nisam. Oni se pogledae. Noobdija malo podigne ruku kao da nijemo moli. I nitko ovdje nee doznati to smo ti rekli, efendijo? upita kjaja. Teko da e doznati. Dobro, onda e uti istinu. Nemoj izai! Ostani ovdje i reci nam to eli

znati. Mi emo ti sad iskreno odgovoriti. Sjeo sam na svoje staro mjesto i obratio se noobdiji: Dakle, jesu li stranci nou prola kroz selo? Jesu. Tko? Nakon ponoi prola su jedna volovska kola, a kasnije jo tri konjanika. Na kakvim konjima? Na dva bijelca i jednom mrkovu. Jesu li razgovarali s tobom? Jesu. Stajao sam usred ulice i oni su me oslovili. Sva trojica? Ne, samo jedan. ta je rekao? Zamolio me da nikome ne kaem da sam ih vidio ako tko pita. Dao mi je

baki. Koliko? Dva pijastera. Ah, to je zaista veoma mnogo nasmijah se. I zbog ta dva pijastera

ogrijeio si se o prorokovu zapovijed i slagao nam? Efendijo, tome nisu bili krivi samo pijasteri. A to jo? Upitali su me kako se zove na kjaja, a kad sam im rekao njegovo ime,

zatraili su da ih odvedem k njemu. Jesi li ih poznavao, ili bar jednog od njih? Nisam. ini se meutim da su oni poznavala kjaju jer su zatraili da govore s njime.

Jesi li ih odveo k njemu?

Jesam. Sad sam se obratio glavaru sela koji je oito bio mnogo vie zabrinut od njegovog

potinjenog. Njegov nesigurni pogled odavao je da nema istu savjest. Tvrdi li jo uvtijek da nitko nije proao kroz selo? upitah ga. Efendijo, bojao sam se prizna glavar sela.

Tko se boji taj je neto skrivio! Time sam sebi daje lou svjedodbu. Efendijo, nisam svjestan nikakve krivnje! emu se onda boji? Izgledam li ja kao ovjek pred kojim se treba bojati? Ah, efendijo, tebe se nisam bojao. A koga si se onda bojao? Manaha el Bare. Ah, pozna li ga? Poznam. Gdje si ga upoznao? U Masitanliju i u Ismilanu. Kako si se sastao s njime? On je bio ubira glavarine u Skopju pa je doao u Seres da se ondje dogovori

sa stanovnicima. Odande je poao na glasoviti sajam u Milniku. Kad je to bilo? Prije dvije godine. U to vrijeme imao je Mainah el Bara posla u Ismilanu i

Masitanlijiu ipa sam ga vidio u oba mjesta.

Jesi li govorio s njim? Nisam. Ali nedavno sam uo da je Manah ubirao vei porez nego to je smio

pa je zato pobjegao. Otiao je u planine. Kako sam ve jednom spomenuo, otii u planine znai prikljuiti se

razbojnicima. Zato sad rekoh strogo:

Onda ti je bila dunost da ga uhapsi im je doao k tebi. O, efendijo, kako bih se to mogao usuditi? Zato ne? To bi me stajalo glave. U planinama ivi vrlo mnogo ljudi. Puni su ih svi

klanci, saveznika imaju na stotine. Svi se oni meu sobom poznaju i veoma su sloni. Da sam ga uhapsio, doli bi njegovi prijatelji i ubili me.

Ti si kukavica i boji se izvriti svoju dunost. Ne bi smio vie ni trena ostati glavar sela.

Vara se, gospodine! Ne bojim se ja za sebe, ali ti ljudi bi sruila cijelo nae seoce.

Uto se otvoirie vrata i pokaza se glava moga malog Halefa. Sidi ree mi moram s tobom na as govoriti. Da ga ne razumiju kjaja i noobdija, rekao je to zapadnosaharskim narjejem

svoje domovine.

to je?. upitah. Doi ovamo, brzo! pozove me malian bez daljnjih razjanjenja. Poao sam. Sigurno mi je imao neto vano saopiti. Govori! apnuh. Sidi tiho e on da ga ona dvojica nisu mogla razumjeti. Jedan od seljana

mi je dao kradomice znak i iezao iza kue. Neprimjetno sam poao za njim pa oni je rekao da e nam neto saopiti ako mu platimo deset pijastera.

Gdje je on sada?

Jo uvijek iza kue. Nije ti rekao nita drugo? Ni rijei, sidi. Poi u k njemu. Ostani na as ovdje da se ta dva ovjeka ne mogu

sporazumjeti protiv nas.

Deset pijastera, otprilike dvije marke, niije bilo previe za vrijednu vijest. Nisam dakle izaao sprijeda na seosku ulicu, ve sam napustio kuu kroz uski stranji izlaz. Tu sam ugledao etvorokutnu ogradu iza koje je bilo nekoliko konja. U blizini je stajao neki ovjek, oito ekajui na mene. Kad me je ugledao, brzo mi prie i tiho upita:

Hoe li platiti, efendijo? Hou. Onda mi daj! Evo. Dao sam mu taj mali iznos. On ga spremi u dep i ree: Ta tri konjanika bila su ovdje! . Znam. Kjaja je s njima zamijenio konja, jednog bijelca. Htjeli su imati tri bijelca pa su

jednog mrkova ostavili ovdje. Eno ga, stoji tamo u kutu.

Pogledao sam onamo. Boja konja odgovarala je onom to su mi o njemu rekli. Je li to sve to si mi htio kazati? upitah. Nije, znam i vie. Neposredno nakon podneva stigao je jedan ovjek i raspitao

se za njih.

Kod koga? Kod mene. Zato i znam. Kad je on doao, ja sam stajao na putu pa me je

upitao za tri konjanika od kojih su dvojica jahala na dogatima. Nisam nita znao pa sam ga uputio noobdiji, a ovaj ga je odveo kjaji.

Je li se taj stranac dugo zadravao? Nije. inilo se da se silno uri. Moe li mi ga opisati? Mogu. Jahao je na starom kulau koji se jako znojio. Na glavi je imao crveni

fes, a budui da se zavio u dugaki sivi bini, mogao sam vidjeti samo njegove crvene kundulare.

Je li stranac imao bradu? Nije. Bio je golobrad, osim malih svijetlih bria. Kamo je odjahao? Prema Mastanliju. Ipak jo uvijek nisi uo ono glavno. Kjaja ima naime u

Ismilanu sestru iji je mu Zutov brat. To je zaista bilo tako vano da sam od iznenaenja uzmaknuo za korak. Na jugu Balkana vlasti nisu mogle nikad stati na kraj razbojnikovanju. I ja sam,

poevi od Damaska, stekao na tom podruju svoje iskustvo. Spoetka sam smatrao Stambul glavnim stanom tih zloinaca, a ustu Davuda Arafima ili Ibrahima Mamura vrhovnim voom, no kasnije sam promijenio miljenje. Upravo u posljednje vrijeme novine su gotovo neprekidno javljale o pobunama, napadajima, paleima i drugim

dogaajima koji su se tumaili nezadovoljstvom stanovnitva turskih pokrajina na Balkanu. Gore u planinama Sar Daga izmeu Prizrena i Kalkandelena prouo se neki Arbanas koji je s nezadovoljnicima, to ih je okupio oko sebe, krstario prijeko do Kurbeke planine i dolje u dolinu Babuna. Pripovijedalo se da su ga vidjeli ak u klancima Perin Daga te da je i na osamljenoj Despot planini imao svoje pristalice.

Njegovo pravo ime nije nitko znao. Nazivali su ga El Asfar, Sara, Zut, ve prema jeziku kojim su se sluili. Sve tri rijei znae isto: ut. Moda je tu boju dobio uslijed utice. inilo mi se da je taj Zut glava svih onih bandi tamo od crnogorske obale pa do Bospora. ena toga hajdukoga harambae, uta, bila je dakle roakinja kjaje iz Ortakeja. To mi je zaista dalo povoda za razmiljanje, ali nisam htio da se odam.

Ima li jo togod rei? mirno ga upitah. Nemam. Zar nisi zadovoljan? Jesam. Ali kako to da mi odaje svoga pretpostavljenog? Efendijo, on nije dobar ovjek. Nitko ga ne voli i svi trpe zbog njegove

nepravde.

Zna li jo tkogod da govori sa mnom? Ne zna. Molim te da nikom ne rekne. utjet u. Upravo sam htio prekinuti razgovor kad se sjetih da umalo to nisam zaboravio

neto veoma vano. Poznaje li Ismilan? upitah ga. Poznajem. Onda vjerojatno zna i kjajinog urjaka za kojeg si rekao da mu je sestra

Zutova ena. Da, poznajem. to je on? On je silahdija, a istodobno ima i kavanu u kojoj svoje oruje izlae na

prodaju.

Gdje stanuje? U ulici koja vodi u selo Catak. Hvala ti. Sad uti kao to u i ja. Vratih se u kuu. Na kjajinom i noobdijinom licu nisam razabrao je li prekid

naeg razgovora izazvao njihovo nepovjerenje. Halef se smjesta povue. No nastavih prekinuti razgovor sad bih volio znati to je taj bivi ubira

poreza iz Skopja htio od tebe.

Upitao me je za put odgovori kjaja. Kamo? U Sof alu. Sofala se nalazila na jugu, a ja sam bio uvjeren da su bjegunci pojahali prema

zapadu. Taj vrijedni kjaja me je dakle htio skrenuti s pravoga, traga. Nisam dopustio da

opazi kako mu ne vjerujem. Upitah:

Zar ne, Manah el Bara stigao je iz Jedrena? Tako je.

Onda je odande preko Samanke i Gingerlija pojahao ravno prema zapadu, a ovdje je odjednom krenuo na jug. Ako je iz Jedrena htio u Sofalu, onda bi mogao kraim putem preko Tatara, Ade, ahande, Demotike i Mandre pojahati prema jugu. Zato je poao u tom otrom kutu tako zaobilaznim putem od vie nego esnaest sati jahanja?

To ga nisam pitao. A ja to ne mogu shvatiti. Manah el Bara ne smije dopustiti da ga itko vidi. Njega hvataju. Moda je

htio zaptije zavesti u bludnju.

Moda. Zar ga i ti trai, efendijo? eli li ga uhvatiti? elim. Onda mora poi oniim smjerom koji sam ti naveo. Vrlo je dobro to si mi to rekao. Stanuje li u tom junom smjeru moda kakav

tvoj roak ili znanac na koga bih se u sluaju potrebe mogao obratiti? Ne. Ali roaka ima? Nemam. To je bila la. Noobdija, koji je svakako poznavao obiteljske prilike seoskog

glavara, nije pokuao da oda istinu. Ta dva ovjeka smatrala su me nekim velikim gospodinom pa ipak su me zavarala. Kao stranac, upuen jedino sam na sebe, nisam imao protiv njih nikakve vlasti. Mogao sam se jedino pretvarati kao da mu vjerujem. Iz-

vukao sam iz depa biljenicu, prelistao je i onda udesio lice kao da sam pronaao ono to sam traio.

Da, to je tano, rekao sam kjaja iz Ortakeja, krut, bezobziran i nepravedan slubenik. K tome pridolazi da si pustio bjegunce da pobjegnu umjesto da ih uhapsi. Ti e...

Krut? Bezobziran? Nepravedan? prekinu me on. Efendijo, to se nikako ne moe odnositi na mene.

A na koga drugoga? Danas nemam vremena da se dulje bavim s tobom, ali budi siguran da svaku nepravdu sigurno stae kazna. Jesi li ikad uo to je prorok rekao o u jun Vlahu?

Jesam, efendijo maloduno e kjaja. One su otrije od noa koji ti prodire u srce da te ubije. One prodiru jo i

dublje, prodiru ti u duu i pred njima ne moe nita poricati. Sad odlazim, Alah te uvao!

On se duboko i s potovanjem pokloni te odgovori: Blagoslovljene bile tvoje godine! Noobdija se pokloni tako duboko da umalo to licem nije dodirnuo tlo i ree mi

turski:

Neka va svretak bude dobar, gospodine. Oslovio me dakle u mnoini umjesto u jednini to je bila velika uljudnost. Ali kad

sam proao kroz vrata, zauh kjaju koji mi je upravo poelio blagoslovljene godine, kako ogoreno mrmlja: Idi do avola!

Dalo se predvidjeti da mu moja iskrena opomena nee mnogo koristiti. Uzjahao sam i mi izaosmo iz sela, ali ne prema zapadu ve prema Demotiki.

Kad nas vie nitko nije mogao opaziti, skrenusmo na put koji nas je imao odvesti u Geren, selo udaljeno otprilike dva sata.

Tek sad opazih da su uz nas samo jo dva redara. Gdje je tvoj potinjeni? upitah onbau zaptija. Vratio se u Jedrene. To je odgovorio tako mirno kao da se radi o neem to se samo po sebi razumije. Zato? Dobio je vrtoglavicu. Nije vie mogao izdrati. Kako je doao do vrtoglavice? Zato jer mu je konj trao ozbiljno odgovori onbaa. Ta ti si rekao da umijete izvrsno jahati! Umijemo,ali konj mora stajati. Ako tri onda se klima, trese i ljulja da je to

strano. To moe izdrati samo kozaki eludac. Moja su crijeva iezla. Nema ih vie. Skliznula su dolje u konjska crijeva. Vie ih ne osjeam, osjeam samo jo alvare koje su mi se zalijepile ondje gdje sam jahanjem izgubio svoju dobru vlastitu kou. Kad bih morao kazniti avla, osudio bih ga da s vama odjai u Melnik. Onamo bi stigao bez koe i kosti, i radije bi sjedio u najgoroj vatri pakla nego na konju.

To je bila optunica kojoj smo se morali nasmijati, no ipak mi je toga ovjeka bilo ao. Zaista je bijedno izgledao. U to kratko vrijeme to je sjedio na konju koa mu se izlizala na nekoliko mjesta. Njegov drug nije nita bolje proao jer je promrmljao u bradu:

Alaha mi, tako je! Nismo dodue uli vie nego taj jedan uzdah, ali na njegovu licu se jasno

razabiralo da je izvrgnut istim bolima kao i njegov pretpostavljeni.

Tko je vaem drugu dopustio da se vrati? upitah vou te trojice junaka. Ja odgovori on, oito se zaudivd to sam ga tako neto mogao upitati. A ja sam mislio da sam ja onaj koga bi mogao upitati. Ti? Efendijo, jesi li ti onbaa ili ja? Dakako da si ti, ali ti zna ije zapovijedi mora izvravati. Kadijine. Ali kadija mi nije zapovjedio da jaui izbuim rupu u leima ovoga

konja tako da e mi na kraju iz nje izviriti samo glava. Pjevat u i klicati kao aneo kad se opet naem u Jedrenima u svojoj kasarni.

Uto se umijea mali Hadi: Klipane, kako smije s efendijom razgovarati tako bez potovanja! On je tvoj

gospodar dokle god mu se prohtije. Ako ti on zapovjedi da jai, mora jahati pa sve da ti i itava uniforma priraste uz kou. Zato si toliko razjapio usta i ustvrdio da umijete tako izvrsno jahati?

to je trebao taj malian? ljutito odvrati onbaa. Kako me je nazvao? Klipanom? A ja sam onbaa vladara svih vjernika. Kad se vratim u Jedrene, potuit u se kadiji!

Halef mu je htio odgovoriti ali ga Osko pretekne. Uhvatio je onbainog konja za uzde i nasmijao se rekavi mu srpski:

Doite, preuzvienosti! vrsto se prihvatite sedla, blagorodni gospodine! Sad zapoinje trka!

Narednog trenutka odjurio je s onibaom u galopu. Istodobno Omar zgrabi uzde drugoga zaptije i pojuri za njima.

Prokletstvo! Nitkove! Nitarijo! avolov sine! Paklenski unue! Vjetaji oe! urjae opakoga!

To i jo mnogo ega drugoga uli smo kako viu oba slubenika javne sigurnosti vrsto se prihvaaju rukama o sedla i grive. Brzo pojahasmo za njima jer mi je bilo ao te dvojice siromaha. Kad smo ih stigli, potpuno ih je izdao dah.

Sad su oba padiahova sluge stala psovati najotrijim izrazima arapskog, turskog, perzijskog, rumunjskog i srpskog jezika. Na tom podruju je Istonjak, a pogotovu vojnik u jezinom pogledu veoma mnogostran. Morao sam se mnogo potruditi da ublaim njihovu srdbu pa je proteklo prilino vremena prije nego to smo mirno mogli nastaviti put.

Sad smo imali prilike da se porazgovorimo o onome to smo doivjeli u Ortakeju. Halefu je bilo kao i meni. I on je zapazio okolnost da je danas popodne neki konjanik

pitao za ona tri bjegunca.

Mora da ih poznaje ree Hadi. Mora da zna za nijahov bijeg. Zato nije odmah pojahao s njima, sidi?

Vjerojatno jer uope nije namjeravao da pojae s njima. Ali zato je taj ovjek onda poao za bjeguncima? Nasluujem da ih obavijesti o onome to se danas dogodilo. to e Barud el Amazat rei na to? Prepast e se i razbjesniti, pretpostavivi da tome konjaniku uspije da ga stigne

i da mu preda vijest.

Zato da mu to ne uspije? Ta on je jahao tako brzo da mu se konj oznojio. Kako smo uli, kula je star. Upravo zato jer se toliko uznojao nee dugo

izdrati. Uostalom, ja ne namjeravam dopustiti da taj ovjek postigne svoj cilj. Zato ne? Saopit e bjeguncima da sam slobodan i da ih progonimo. To nam nipoto ne

moe biti pravo. to se oni sigurnije osjeaju, to e nemarnije bjeati, i to bre i lake emo ih stii. Zato bih elio brzo pojahati za onim konjanikom o kome je rije, da ga sprijeim u njegovoj namjeri.

On ima preveliku prednost. Misli li moda da Ri ne umije vie trati? Tvoj vranac, sidi? Oh, Ri znai vjetar i on leti poput vjetra. Ve dugo vremena

nije imao priliku da pokae da ima eline tetive. Koliko bi se samo veselio da se jednom utrkuje s olujom!. Ali mi ostali ne bismo mogli drati korak s tobom.

Nije ni potrebno. Odjahat u sam. Sam, sidi? A to emo mi? Doi ete za mnom to je bre mogue.

Kamo? Ostanite neprekidno ina putu u Mastanli. I ja u odjahati onamo, ali to

ravnijim pravcem. Budui da ne znam gdje u sresti toga konjanika, ne mogu ni kazati gdje u ekati na vas.

A zna li je li jaha na kulau krenuo ravnim smjerom? To sigurno nije uinio. Taj put je svakako preteak za njegovo staro kljuse. A to onda ako ga pretekne? Poekat u ga. A kako e doznati nalazi li se iza tebe ili ispred tebe? Nadam se da u doznati. Ali ti ne pozna taj kraj. Moe dakle lako zalutati, a moe te zadesiti i kakva

nesrea. Povedi me sa sobom, sidi. Ne brini, dragi moj Halefe. Imam dobroga konja i isto tako dobro oruje. Tebe

ne mogu nikako povesti sa sobom jer mora ostati voa preostalih. To je polaskalo njegovoj tatini. Pristao je dakle na moj plan pa sam njemu, Osku

i Omaru dao upute. Budui da smo pri tome morali uzeti u obzir sve mogunosti i dogovoriti se o njima, nismo se neko vrijeme obazirali na oba zaptije. Kad sam se onda

okrenuo prema njima, ugledao sam dodue onbau umjetnika u jahanju, ali nisam vidio njegovoga druga.

Gdje je tvoj drug? zaueno upitah. Onbaa se takoer okretne i zapanjeno vikne: Efendijo! Jahao je za mnom! Nipoto nije hinio zapanjenost. Na licu sam mu vidio da je zaista bio uvjeren da

se njegov drug nalazi iza njega.

A gdje je onda? nastavih. Nestao je, ispario se, izgubio, uniten, izbrisan, probavljen! promuca

neopisivo zapanjeni policajac.

Ali ti si morao ipak opaziti da je zaostao. Kako da to opazim! Jesi li ti to opazio? Odmah u se pouriti natrag i dovesti

ga.

Pokrenuo se da to uini. Tako bi se i on mogao posve lijepo izgubiti. Stoj! zapovjedih mu stoga. Ostat e ovdje! Nemamo vremena da

traimo bjegunca ili da ekamo dok ga ti nae. Ali i on treba da jae s nama! To kasnije obavi s njime kad se opet vrati u Jedrene! A sad poi za nama.

Hadi Halefe Omaru i vas dvojica, dobro pripazite da taj onbaa za vrijeme moje odsutnosti vri svoju dunost.

Sad sam potjerao svoga vranca pa ubrzo nisam vie mogao vidjeti svoje drugove. U onom su kraju seoca izgraena na bugarski nain. Bugarska sela vrlo esto lee

po strani od ceste ili od onoga to se naziva tim imenom, pa prema tome ostaju za veinu putnika nevidljiva. Obino se proteu na nekom travniku ili uz rub potoka koji slui kao jarak i prirodna zatita.

Svako od tih sela, koja prilino gusto slijede jedno iza drugoga, obuhvaa svega nekoliko posjeda, livadama odijeljenih jedno od drugoga. est do deset koliba sainjava jedan posjed. Kolibe su ugraene u zemlju i pokrivene unjolikim krovom od slame ili granja ili su pak sagraene od vrbovoga pletera. U tom sluaju sline su velikim koarama. Postoje kolibe za ljude,za konje, za goveda, za svinje, ovce i kokoi. ivotinje izlaze po miloj volji iz svojih nastambi i mirno se kreu izmeu posjeda.

vrsto graenih cesta po zapadnoevropskom uzoru uope nema. eli li putnik otii iz jednog sela u drugo, obino e uzalud traiti cestu. Tko je stran u tim krajevima ili ne trai posve blii cilj, taj mora, ako skrene s koloteina volovskih taljiga koje ovdje vrijede kao cesta, raspolagati prirodnim nagonom ptice selice, a u stvari je u jo teem poloaju jer ptica moe nesmetano letjeti u svakom smjeru, a ovjek nailazi na stotinu zapreka.

Zaista je bilo smiono skrenuti s puta koji je vodio u Adaali. Znao sam samo da Mastanli lei prema zapadu pa sam mogao oekivati potoke bez mostova, neugodne doline i predjele obrasle umom.

Tako sam izmeu osamljenih oranica i ruinjaka te preko travnika opaljenih suncem, proao kraj nekoliko sela sve dok mi se nije javila potreba da se malo raspitam o putu.

Iza neke ograde od grubih vrbovih iba ugledao sam nekog starca kako skuplja ruine latice. Pritjerao sam konja do ograde i pozdravio ga. Nije opazio da dolazim pa se prestrai zauvi moj glas. Vidio sam da starac vjerojatno razmilja o tome treba li da prie blie ili da se povue u ruino grmlje pa sam odluio, da mu s nekoliko rijei vratim povjerenje. Priao je blie.

to hoe?' nepovjerljivo upita. Ja sam dilendija odgovorih. Ne bi li mi htio pokloniti jednu dul es

semavat? Vrt ti je pun tih najdivnijih rua. On mi se prijazno nasmjehne.

Jae li prosjak na takvom konju? Jo nikad te nisam vidio. Jesi li ovdje stranac?

Jesam. I voli rue? Vrlo ih volim. Zao ovjek nije prijatelj cvijea. Dobit e najljepe od mojih nebeskih rua,

upola pupoljke, a upola rascvale jer onda miriu tako slatko i ushitno kao da dolaze ravno s Alahova prijestolja.

ovjek je odrezao dva cvijeta i pruio mi ih preko ograde. Evo ti, strane! ree. Postoji samo jedan jedini miris koji nadmauje

miris tih rua. Koji? To je miris debeli tutuna. Poznaje li ga? Ne, ali uo sam da ga slave kao najdivniji od svih miomirisa. Alah mi nije

dopustio da ga upoznam. Mi ovdje puimo samo bogdaj tutun.

Sauvaj nas boe! Odvratno! Da, veoma smo siromani uzdahnu starac. Ja sam stari uvar rua, a

moram puiti lo duhan. A ipak je vae ruino ulje skupo. Sus uti! Ne bismo bili tako siromani ali Babi humajun, Babi humajun!

Ona ima uvijek otvorene ruke za ono to treba da ucuri u njih. Pae i ministri sigurno mogu puiti debeli. Kad bih ga bar jednom mogao pomirisati, samo pomirisati!

Ima li lulu? Alah! Pa valjda u imati svoj ibuk! Dobro, onda doi ovamo. Izvukao sam vreicu s prsiju i otvorio je. Starac je bio veoma prijazan prema

meni; morao sam ga obradovati. Pogled mu je bio upravljen u moju vreicu. Tutun debi! ree. Zar ne, u njoj je duhan? Jeste. Ti si mi dao dvije od svojih najdivnijih rua, a ja u ti zato dati malo od

svojega duhana.

O efendijo, kako si dobrostiv! Imao sam sa sobom nekoliko omota za pisma. Jednoga od njih napunih duhanom

i pruih ga starcu. On ga prinese nosu, omirisa i uzdignu obrve. To je dobar duhan! kimne u znak priznanja. To je pravi debeli! nasmjehnuh mu se. Debeli! viknu on. Efendijo, govori li istinu? Govorim. Nisam te prevario. Onda ti nisi efendija, ve paa, a moda i ministar. Nije li tako? Nije, prijatelju moj. Debeli se ne pui samo na Visokoj Porti. Bio sam ondje

gdje on raste.

Sretnie! Ali ipak si veliki gospodin. Nisam. Ja sam siromaan pisac, ali Visoka Porta mi je ipak prepustila malo

debelija. I od to malo daje jo meni? Alah te blagoslovio! Kamo si poao? U Mastanli. Onda si skrenuo s puta. Morao si od Ortakeja poi niz tok rijeke Arde, a zatim

skrenuti u Geran te dalje u Derekej.

Namjerno sam skrenuo s toga puta. Htio bih da to ravnijim pravcem odjaem u Mastanli.

To je za stranca vrlo teko. Moe li mi moda opisati put? Pokuat u. Eto pogledaj tamo prema jugozapadu! Upravo ondje gdje

sunce objasjava vrhunce nalaze se planine Mastanli. Sad zna smjer. Proi e kroz brojna sela, a meu njima i kroz Koikavak. Ondje mora prijei rijeku Burgas pa e ti se Mastanli nai ravno prema zapadu. Jasnije ti to ne mogu rei. Sutra uveer bit e ondje.

Osmijehnuo sam se.

Ti vjerojatno nisi konjanik. Nisam.

No, danas u svakako stii do Koikavaka. Nije mogue. Umije li arati? Ne umijem, ali moj konj juri poput vjetra. uo sam da ima tako brzih konja. Hoe li prenoiti u Koikavaku? Vjerojatno. To mi je drago. Nemoj otii u han jer na poetku sela stanuje moj brat Simin,

kova, koji e te rado primiti. Moda bi mi ta ponuda mogla biti od koristi. Zato mu odgovorih: Hvala ti. Pozdravit u tvoga brata bar kad projaim kraj njega. Ne, nemoj tako! Mora ostati kod njega. Ti si mi dao od tvojega valahi!

Kakva li mirisa! Kao iz Cabe svetog grada Meke.

uvar rua je naime, dok smo govorili, izvukao lulu i napunio je. Sad je povukao prvi dim i stao oduevljeno klicati.

Prija li ti? upitah. Prija? Prija? Prolazi mi kroz nos kao zrake sunca kroz rumenilo zore. Tako

lebdi dua pravednika u sedmo nebo. Poekaj, efendijo, donijet u ti neto. uvar otra to god su ga nosile njegove stare noge i opet se ubrzo pojavi. Pogodi, efendijo, to drim u ruci! upita prije nego to je stigao do plota. Ne vidim nita. Oh, to je maleno, ali je gotovo isto tako vrijedno kao i tvoj debeli. Pokai mi! Evo. to je to? Pruao mi je malenu virsto zaepljenu boicu. to je u njoj? Reci, efendijo! Da nije ruina vodica? Od njega, siromanog uvara mogao sam samo to oekivati, ali mi on

povrijeeno odgovora: Ruina vodica! Efendijo, eli li me uvrijieiti? To je ruino ulje, pravo ruino

ulje kakvo jo nikad u ivotu nisi vidio! A odakle ti? Odakle? Moje je! Ta ti si samo uvar ovoga vrta. Istina je, ja sam samo uvar. Ima pravo. Ali moj gospodar mi je dopustio da

jedan kut vrta zasadim za sebe. Odabrao sam najbolju vrstu i dugo sam tedio. Skupio sam dvije takve boice. Jednu od njih htio sam danas prodati, ali su me prevarili. Ova druga je tvoja. Poklanjam ti je.

to kae? zaudih se. Tvoja je! izjavi stari uvar rua smijeei se. Kako se zove? Jafis. No, Jafise, ta si poludio! Zato me vrijea, efendijo? Jer eli pokloniti to ulje.

Ulje? Ulje? Oh, ne reci tu rije. To je esencija, a nije obino ulje. U toj maloj boici stanuju, due od deset tisua rua. Hoe li je odbiti, efendijo?

Ne mogu to primiti. Zato ne? upita Jafis. Ti si siromaan. Ne smijem te orobiti. Kako me moe orobiti ako ti ja to poklanjam? Tvoj debeli je isto tako

skupocjen kao i ta esencija.

Da 'bi se dobila jedna unca takvoga ulja, treba est stotina funti najboljih ruinih latica. Znao sam to, pa sam dakle ustrajao u svom odbijanju.

Pa ipak ne smijem primiti tvoj poklon. Kani li me raalostiti, efendijo? Ne kanim. Ili uvrijediti? Ni to, Jafise. No, onda ti kaem: ako ga ne primi ja u ulje smjesta izliti na zemlju.

Vidio sam da starac govori ozbiljno.

Stoj! zamolih ga. Ti si napravio ulje da ga proda? Jesam. Dobro, kupit u ga od tebe. Vrtlar mi se nadmono nasmijei i upita me: Koliko bi mi ponudio? Izvadio sam onoliko novaca koliko sam prema svojim prilikama mogao dati i

pruio mu ga. Evo, ovoliko. Jafis ga primi u ruku, prebroji i, nakrenuvi glavu u ustranu, znaajno se

nasmijeivi, ree: Efendijo, tvoja dobrota je vea od tvoje novarke. Zato te molim da zadri svoje ulje. Odvie si siromaan da mi ga pokloni, a

ja nisam dovoljno bogat da ga kupim.

On se nasmjehne.

Dovoljno sam bogat da poklonim ulje jer imam tvoj duhan, a ti si dovoljno siromaan da ga uzmogne od mene primiti. Vraam ti dakle tvoj novac!

Taj je poklon bio odvie dragocjen, a da bih ga mogao primiti. Mogao sam zamisliti da i onaj mali iznos to sam mu ga ponudio nije za njega ipak bio bez vrijednosti. Isto sam tako vidio da nee primiti boicu. Zato sam odluno odbio novac.

Nas obojica elimo obdariti jedan drugoga, pa je zato bolje da zadrimo ono to smo jedan od drugoga dobili. Kad se sretno vratim u domovinu, ja u lijepim enama, koje e uivati u miomirisu tvoga ulja, pripovijedati o uzgajau orua Jafisu koji je bio tako prijazan prema meni.

inilo se da je starca to obradovalo. Oi mu zasjae. On mi zadovoljno kimnu i upita:

Jesu li ene tvoje zemlje prijateljice miomirisa, efendijo? Jesu. One vole cvijee, svoje sestrice.

A mora li dugo jahati prije nego to stigne k njima? Moda jo itave tjedne. A zatim, kad sjaim s konja, moram se jo dane i

dane voziti brodom i eljeznicom. To je veoma daleko. Hoe li moda stii u opasne krajeve, k zlim ljudima? Mogue. Moram proi kroz zemlju ljudi koji su otili u planine. Jafis se najprije zamiljeno zagleda preda se, zatim me pomno omjeri i

naposljetku ree: Efendijo, ovjekovo je lice kao povrina vode. Jedna je voda ista, svjetla i

bistra pa se kupa rado povjerava njezinom sjajnom ogledalu. Druga je pak tamna, gusta i prljava; tko je ugleda nasluuje opasnost i brzo prolazi dalje. Prva je voda slina licu dobrog ovjeka, a druga licu opakoga. Tvoja dua je prijazna i svjetla, oi su ti bistre, a u tvom srcu ne vreba ni opasnost ni izdaja. Htio bih ti rei neto to sam dosad rijetko saopio ak i znancima, a ti si stranac.

Njegove su me rijei obradovale, premda nisam imao ni pojma to mi eli kazati. Rijei su ti tople i sunane, kao zrake sunca to padaju u vodu rekoh mu.

Samo nastavi!

Kojim smjerom kani pojahati dalje iz Mastanlija? Najprije u Melnik. Ondje e se odluiti kojim putem imam poi. Moda u

morati otii u Skoplje, a odande u planine Kistendila. Pripazi dobro! izmakne se Jafisu. Smatra li taj put tako opasnim? Veoma opasnim. Ako stigne u Kistendil i odande poe na more, mora

prijei preko ar planine u Prizren, a ondje su se sakrili bjegunci. Siromani su. Imaju samo svoje oruje pa moraju ivjeti od grabea. Oduzet e ti sve to ima, a moda i tvoj ivot.

Umjet u se ja obraniti. Jafis mirno odmahnu rukom. Mlada krv ima tisuu hrabrosti! A ti si jo mlad. Ima sa sobom dodue

mnogo oruja, ali to e ta ono pomoi protiv pedeset neprijatelja? Moj konj je brz. Ja nisam poznavalac, ali vidim da je tvoj vranac lijep, ali i oni ljudi ikoji su

poli u planine imaju brze konje. Lako e te stii. Moj vranac je istokrvan. Zove se Vjetar i juri poput vjetra. Onda e te pogoditi njihovi meci jer tane leti bre od najbrega konja. Hajduci

se razumiju u konje. Odmah u razabrati da je tvoj konj bolji od njihovih pa te nee doekati na otvorenom, ve iz zasjede. Kako e se zatititi pred njima?

Opreznou. Ni opreznost te nee spasiti jer poslovica veli: opreznost je preduvjet za zloin.

Ti si poten ovjek, a oni e biti deset puta oprezniji od tebe. Dopusti mi da te opomenem.

Stoji li tvoja opomena u vezi s onim to si mi htio rei? Stoji, efendijo. Onda sam radoznao da to doujem.

No, povjerit u ti da postoji papir koji ti prua sigurnost i koji imaju prijatelji, znanci i saveznica ljudi iz planina.

Odakle to zna, Jafise? To ovdje svatko zna, ali ih vrlo malo poznaje put kojim se dolazi do papira. A zna li ti kako se moe dobiti taj papir koji daje sigurnost? Ne znam. Ja mirno ostajem u svom vrtu i ne zalazim meu ljude, ali moj brat

Sajmin je upuen. Smijem ti rei samo to jer imam povjerenja u tebe i jer e ubrzo otputovati iz ove zemlje.

Onda bi bilo dobro da i Simin ima jednako povjerenje u mene. On e ga i imati ako te ja poaljem. Ne bi li mi mogao dati nekoliko redaka za njega? Ne umijem pisati, ali pokai Siminu ruino ulje. On poznaje boicu i znade da

je neu prodati ni pokloniti,nikom nedostojnom. A zatim, kad si mu je pokazao, reci da te k njemu alje njegov ojekarda i njegov jarikarda. Nitko i ne sluti da smo imali razliite majke. Kad god Siminu poaljem kakvu povjerljivu vijest, onda oje ili jari uvijek slue kao znak da moe u glasnika imati povjerenja.

Hvala ti. Ti dakle misli da e mi on saopiti potankosti o tom papiru koji daje sigurnost?

Nadam se. U ovom kraju... uvar osluhnu. Odnekle izdaleka iz vrta uo se glasan zviduk kojd se ponovio. Moj me gospodar zove nastavi on. Moram k njemu. Jesi li upamtio sve

to sam ti rekao? Sve. Dobro, onda to nemoj putem zaboraviti! Neka Alah bude s tobom i neka ti

dopusti da lijepim enama tvoje domovine odnese mirise iz moga vrta! Prije nego to sam uspio odgovoriti Jafis se udalji od ograde i u narednom

trenutku utihnu um njegovih koraka. Jesam li mogao na susret nazvati sreom? Je li istina ono to je rekao o papiru

sigurnosti? Nije izgledao kao laac. Svakako bi bilo dobro da potraim njegova brata ija se kovanica vjerojatno nalazila na putu kojim su morali proi moji pratioci i onaj konjanik kojeg sam htio uhvatiti.

Pojahao sam dalje. Moj se konj za vrijeme toga razgovora odmorio pa je mogao

bolje pojuriti. Nastavim li ravnim pravcem, morao bih prijei preko bregova, a to bi mi svakako zadavalo velikih tekoa. Zato sam odluio ostati na njihovu podnoju.

KOVA SIMIN

DOLAZEI s visoravni Tokaik, rijeka Burgas probija se na sjever prema Ardi u koju utie kod Ade. Na toj maloj rijeci lei Koikavak. Tupi kut to ga tvori Burgas s Ardom, zatvara nizinu koja se prema jugu uspinje, a zatim prelazi u visoravan Talik. Htio sam da izbjegnem taj brijeg. Uspjelo mi je premda nisam poznavao taj kraj, nisam

pronaao prave putove i morao sam prijei ili bolje rei pregaziti nekoliko rjeica koje su utjecale u Ardu.

Sunce se sputalo sve nie i na kraju je iezlo iza dalekih planina. Mogao sam raunati samo s kratkim sumrakom pa sam potjerao vranca u galop sve dok nisam stigao do neke prilino iroke rijeke i opazio da preko nje malo nie vodi most.

Odjahao sam onamo i naao cestu. S one strane mosta prvi put sam u Turskoj opazio putokaz. Bio je to komad kamena koji je virio iz tla a na njemu su vapnom bile

ispisane dvije rijei. Da nisam ve unaprijed pogodio svrhu toga kamena saznao bih to ve od prve od dviju rijei upisanih na kamenu: Kulagus to znai putokaz. Druga je glasila Derekej. Znao sam da je to ime nekog sela. Ali gdje je lealo selo? Putokaz je bio ovdje, na njem je bilo zabiljeeno ime, ali naalost kamen je bio sploten, a na tom vodoravnom splotenju stajale su samo te dvije rijei.

Ono to sam maloas nazvao cestom vodilo je nadesno, du rijeke, a isto takva tobonja cesta vodila je i ravno. Koja od njih vodi u Derekej? to mi je dakle koristio taj prvi putokaz?

Zakljuio sam da rijeka, na koju sam naiao, nije Burgas i da bih otiao odvie sjeverno poem li uz nju. Zato sam odluio da jaim ravno.

U meuvremenu se potpuno smrailo. Nisam vie vidio tri li moj konj jo uvijek po toj takozvanoj cesti, no znao sam da se u njega mogu pouzdati.

Tako sam kasao otprilike pola sata kad odjednom moj konj tiho njisne i zakima

glavom.

Napeo sam oi i s desne strane ugledao neki iroki tamni predmet iz kojega je neto strilo prema mranom nebu. Bila je to kua s visokim dimnjakom. Da nije to traena kovanica? U tom sluaju morao bih se nalaziti u blizini Koikavaka koga sam traio. Prijahao sam blie kui.

Bana bak ujte! viknuh. Nitko mi nije odgovorio. Hej, ljudi! Sve je ostalo mirno, a nisam vidio ni svjetla. Da kua nije moda nenastanjena, da

nije ruevina? Sjahao sam s konja i doveo ga posve do zida. Ri poe ponovo njiskati. To mi se

uinilo sumnjivim. Premda je moj pastuh bio Arapin, ja sam mu kasnije dao jo i indijansku kolu. Ako je njiskao na taj nain, da je kroz irom otvorene i ispruene nozdrve ispitljivo uvlaio zrak, a zatim ga izdisao u isprekidanim tihim mahovima, onda je to bio siguran znak da je neto trulo u dravi Danskoj.

Izvukao sam revolver i poeo kuu pretraivati izvana. Bila je prizemna i podugaka. Vrata su bila zakljuana. Nekoliko puta sam uzalud zakucao. Lijevo od njih

naao sam tri prozora sa zatvorenim kapcima, to je bila rijetkost u tom kraju, a nadesno druga mnogo ira vrata zatvorena lokotom. Kraj njih je leao razliit poljoprivredni alat i drugi predmeti koja su me uvjerili o tome da je ta kua kovanica.

Sad sam krenuo dalje, oko ugla. Naao sam naslagana drva, oito odreena da se upotrijebe kao gorivo. Iza kue pruala se mala etvorina okruena kolcima zabijenim u zemlju onako kako se u sjevernoj Evropi ograuje ispust za svinje ili guske. inilo se da je ta etvorina prazna jer u njoj nisam nita opazio. Pa ipak je moj vranac upravo ovdje njiskao mnogo bojaljivije nego prije i kao da se plaio prii ogradi.

To me je navelo da udvostruim oprez. Kua je bila zakljuana, dakle nastanjena. Zar e netko svoj stan u takvom kraju ostaviti nou bez nadzora? Bilo je mogue da se ovdje dogodilo neto neobino pa sam preduzeo sebi da u stvar potanko istraiti ve i zbog toga jer sam sa Siminom htio razgovarati zbog onoga papira sigurnosti. Budui da me je konj smetao, a osim toga bi lako mogao zapasti i u kakvu nepredvienu opasnost, morao sam ga osigurati. U tu svrhu nisam trebao mi klina, ni lasa, ni ueta, ni remena, ve sam ga pustio da prednjim nogama stupi u uzde. Time je bio tako sputan da se nije mogao daleko udaljiti sve kad bi to protiv svog obiaja i htio. Bude li Ri pak za vrijeme moje odsutnosti na bilo koji nain ugroen, bio sam uvjeren da e se stranjim kopitima veoma hrabro braniti.

Tek sad sam priao tik do ograde i izvadio igicu od kojih sam u Jedrenima kupio malu zalihu. Zapalio sam je i posvijetlio preko ograde. Tu je leala neka ivotinja, golema a obrasla gustom dlakom, upravo kao medvjed. Plamiak ugasnu, pa opet zavlada mrki mrak. Kakva li je to ivotinja? Je li iva ili mrtva? Stavio sam revolver za pojas, skinuo opetuu i gurnuo ivotinju. Nije se ni pomakla. Udario sam je snanije, ali ona je ipak ostala nepokretna. To nije bio san ve smrt. Preskoio sam preko ograde visoke pun metar. Oprezno sam se sagnuo i dotaknuo ivotinju. Bila je hladna i ukoena, dakle mrtva. Krzno joj je na nekoliko mjesta bilo ljepljivo. Je li to od krvi? Opipao sam

tijelo. Medvjed nije bio jer sam osjetio dugaak upav rep. Da ustanovim s kakvom to ivotinjom imam posla, opipah joj ui. Prestraih se.

Glava te ivotinje bila je smrvljena; i onaj koji ju je ubio posluio se sigurno veoma tekim orujem! Zapalio sam jo jednu igicu i opazio da je ubijena ivotinja golemi pas kakvoga jo nikada nisam vidio.

Tko ga je ubio i zato? Vlasnik ivotinje to sigurno nije uinio, a stranac koji takvo neto radi, ini to svakako u zloj namjeri.

Ovdje je bio izvren zloin! Odmah mi se dodue nametnulo pitanje to se to zapravo mene tie, ali kovanica je bila vlasnitvo vrtlareva brata pa sam se osjeao obaveznim da stvar potanje istraim.

Imao sam zaista pravo pomislivi da bi mi mogla zaprijetiti opasnost. Moda se poinitelji nalaze jo u kui? Moda su samo zbog toga mirni jer su uli topot kopita mojega konja i opazili me gdje se pribliavam? Ali kako da doem do njih? Treba li da poekom dok ne stignu moji pratioci? to se dotle moglo zbiti u unutranjosti kue? Ne, moramo sam se latiti posla sam.

Zapadnu uu stranu kue nisam jo pretraio. Tiho sam se uuljao onamo i opazio dva prozora. Jedan od njih bio je iznutra privren, ali drugi se dao otvoriti. Razmiljao

sam: pokuam li ui mogao bih smjesta dobiti tane u glavu. Ali okolnost da od pet prozora tri su se nalazila na prednjoj strani samo jedan nije bio zatvoren, navela me na pomisao da se u kui ne nalazi nitko. Da bi se otkrie to vie odgodilo, poinitelji su zatvorili sve prozore a zatim izili kroz ovaj. Mogli su kapke izvana vrsto pritisnuti, ali ih nisu mogli zakljuati.

Tiho sam otvorio kapke ali samo toliko da sam mogao provui ruku i posegnuo u unutranjost. Prozorska stakla su u tim krajevima rijetka pa sam zato pronaao ono to sam i oekivao, samo prazan prozor koji nije bio zatvoren ni staklom niti bilo im. Osluhnuo sam. Uinilo mi se kao da iz kue ujem neku muklu priguenu tutnjavu. Je li se netko nalazio u njoj? Da pozovem? Ne.

Sad sam se vratio na protivni kraj kue i donio odande cio rukovet granja to sam ga ondje naao. Nainio sam od toga gusti sveanj, zapalio ga i bacio kroz prozor. Oprezno se drei po strani zavirio sam u kuu.

Zgrada nije bila visoka pa je i prozor leao nisko. Granice su jasno gorjele i ja sam ugledao veliku etvrtastu prostoriju iji se pod sastojao od nabijene ilovae, a posvuda naokolo predmete kakvi se obino nalaze u rumelijskom stanu. Inae nije u sobi bilo niega ivog.

Bacio sam jo malo granica na vatru, skinuo fes sa glave, natakao ga na cijev svoje opetue i polako ga gurnuo kroz otvor. To je iznutra moralo izgledali kao da elim ui u kuu. Moja lukavtina imala je namamiti ljude koji bi moda mogli biti skriveni u kui, da me napadnu. Ali u kui se nije nita pomaklo.

Povukoh dakle opetuu natrag pa nju i medvjedarku naslonih na zid jer bi me obje puke mogle samo smetati, a zatim opet stavih fes na glavu. Jednim zamahom prebacio sam gornji dio tijela kroz prozor. Bio sam spreman da ga brzo opet povuem, ali ve prvi pogled bio mi je dovoljan da mi pokae da u sobi nema nikoga. Sad sam posve uao u nju, pruio sam ruku i dohvatio svoje puke a zatim se ogledao.

U tom trenutku ponovi se ona buka to sam je maloas spomenuo. To me je tim vie uznemirilo jer se moja vatra upravo gasila irei povrh toga otar i jedak dim. Obradovao sam se kad sam u kutu ugledao hrpu dugakih lui kojima se u tim predjelima obino rasvjetljavaju kue.

Zapalio sam jedan Lu i stavio je u trupu odreenu u tu svrhu u zidu, kako sam to razabrao po tome to je zid iznad rupe bio sav crn od dima. Zatim sam zatvorio kapke i privrstio ih pomou uzice privezane uz njih da bih prema van bio siguran.

Zapalio sam i drugu lu i poeo pretraivati prostorijtu. Zidovi su bili od nabijene ilovae i okruivali sobu sa tri strane dok je etvrtu stranu sainjavao pleter koji se pruao od poda do stropa i u kojemu se nalazio jedan otvor. Proao sam kroz ,ta vrata a naao se u drugoj, manjoj sobi. U njezinom sam podu gledao vrata od vrstog vrbovog pletera. Zar je ovdje postojao podrum? To je u takvim kuama bilo rijetko. Sad sam ponovo uo onaj um. Bilo je to neko ukanje i lupanje, a dopiralo je ispod vrata u podu.

Donio sam jo nekoliko lui, a zatim podigao vrata. Vrbin pleter mogao je podnijeti teinu ovjeka i bio je vrsto privren uz pod. Posvijetlio sam dolje. Lu je tako slabo gorjela da sam tek s mnogo muke uspio razabrati da je podrum dublji od

ovjekove visine. Nisam ugledao ni ljestve ni stepenice, ali im je svjetlo palo u podrum uo sam odande jasno stenjanje.

Tko je to dolje? upitah glasno. Odgovorilo mi je dvostruko stenjanje. To je zvuilo opasno. Nisam imao

vremena da traim ljestve. Uzeo sam zapaljenu lu i skoio dolje. Tamo sam nogama udario o neki predmet i pao. Lu se ugasila, ali ja sam je za

nekoliko trenutaka ponovo zapalio i osvijetlio oko sebe. Nalazio sam se u etvorokutnoj podrumskoj jami i prepoznao ljestve o koje sam udario. Malo dalje leala je hrpa ugljena i kojekakvi otpaci koji su se poela micati.

Naao sam rupu ,za lu, stavio je u nju i poeo odbacivati ugljen. Ruke mi naioe na ljudski lik pa ga izvukoh iz ugljena. Bio je to neki ovjek vezanih ruku i nogu, a glava mu je bila ovijena krpom.

Brzo sam odrijeio vor na krpi. Pojavilo se plaviasto-crno lice, a kod slabe rasvjete nisam mogao odmah razabrati je li ta boja posljedica ae ili je znak da se taj ovjek umalo nije uguio. On sad duboko udahne i zastenje, a onda se zagleda u mene izbuljenih oiju, podlivenih krvlju i zastenje:

U pomo! Milost, milost! Budi miran, ja sam ti prijatelj! odgovorih. Donosim ti spas! Najprije brzo spasi moju enu! prigueno e on. Taj estiti ovjek vie je mislio na svoju enu nego na sebe. Gdje je? Ondje! Nije mogao pomaknuti svezane ruke, ali pogled mu je bio sav pun straha uperen

u drugu hrpu ugljena na kojoj su bile nabacane kojekakve ve spomenute starudije. Uklonio sam sve to i izvukao enu koja je bila isto tako vezana kao i njezin mu.

Kad sam joj skinuo rubac s lica opazih da su joj usta pokrita gustom pjenom. Umalo to se nije uguila.

U pomo, u pomo! zahrope ona. Tijelo joj se grevito trzalo. Noem smjesta prarezah konopce. ena zamahnu

rukama kao da se utaplja, zatope nogama i udahne zrak. Ti su joj pokreti olakali disanje. Promuklo je kriknula, a onda duboko udahne zrak koji joj je ve dugo nedostajao. Sad sam prerezao i mukareve spone. On nije toliko pretrpio kao ona pa se smjesta uspravi. Dok sam pripaljivao novu lu, zastenje:

Boe! Bili smo posve blizu smrti. Hvala ti, hvala! Zatim klekne k svojoj eni koja je potresno jecala.

uti, ne plai! zamoli je on. Slobodni smo! Zagrlio ju je i poljupcima joj otro suze s obraza. I ona je njega zagrlila, ali je i

dalje jecala. Ne obazirui se na mene, on ju je umirivao, sve dok joj pla nije postao tii i konano posve prestao. Zatim ovjek uspravi svoju enu i okrene se ponovo k meni. Ja sam bio upravo zabavljen time da pomou nove lui odrim svjetlo.

Efendijo ree ti si na spasilac, na osloboditelj! Kako da ti zahvalim? Tko si ti i kako ti je uspjelo da nas pronae? .

To je nekoliko pitanja odgovorih na koja u vam odgovoriti kasnije. Moe li tvoja ena opet hodati?

Moi e. Onda se popnimo gore jer ne smijem odvie dugo ostati ovdje. Ima li kakve drugove gore? Nemam, ali oekujem jednog konjanika kojeg ne smijem propustiti. Onda emo se uspeti pa emo ondje nastaviti razgovor. Prislonio sani ljestve i mi se uspesmo gore. ena se oito morala jako napregnuti.

Ja sam u veem odjelu opazio leaj pa sam joj savjetovao da se odmoni. Bola je toliko iscrpena da je smjesta utke legla.

Dobro mi doao! ree njezin mu. Smijem li doznati tko si? Sad nemam vremena za duge razgovore. Reci ti meni kako se zove. Zovem se Simin. Onda si ti brat vrtlara Jafisa. Jesam. To je dobro. Traio sam te. Brzo zapali vatru u svojoj kovanica. On me iznenaeno pogleda i upita: Ima li kakav hitan posao za mene? Nemam. Ali vatra na tvom ognjitu treba da osvijetli cestu. Zato, efendijo? Zato da jaha o kome sam ti govorio ne bi mogao proi, a da ga mi ne

opazimo.

Tko je to? Kasnije, kasnije! Pouri! Iz onog manjeg dijela sobe u kojem su se nalazila vrata za podrum to smo ih

opet zatvorili, vodila su kuna vrata napolje. Imala su samo posve jednostavni drveni kraun. Povukli smo ga i izali. Simin izvue klju iz depa i otvori lokot na vratima kovanice. Uskoro je na ognjitu zaplamsala vatra bacajui svoj sjaj daleko u no. Upravo to sam i htio.

Dok je kova bio zaposlen vatrom, ja sam otiao iza kue da vidim to radi moj konj. Jo uvijek se nalazio tik do kue pa sam se s toga umiren vratio.

Evo, vatra gori ree Simin. to zapovijeda jo? Odmakni se iz osvijetljenog podruja! Sjest emo ovamo kraj vrata gdje je

tamno.

Ja sam naime malo prije, ogledavajui se, opazio drvenu kladu u blizini vrata koja je oito sluila kao klupa. Povukao sam ga onamo. Sjedosmo jedan kraj drugoga i ja otpoeh razgovor.

Dogovorimo se najprije o onome to je najpotrebnije. Ovuda e proi moda vrlo skoro 'konjanik s kojim elim govoriti, ali on ne smije prije toga naslutiti da sam ovdje. Vjerojatno e se ovdje zaustaviti da te kojeta upita. Molim te da ga navede da sjae i da s tobom ue u kuu.,

Ti si moj spasilac. Uinit u sve to trai i neu pitati zato to trai. Zna li moda to e me taj ovjek upitati?

Znam. Upitat e te jesu li ovuda prola tri konjanika. Tri .konjanika? brzo upita Simim. Kada? Vjerojatno prije podne. Kakvi konjanici? On e te upitati za dva bijela i jednog tamnog konja. Oni su meutim putem

toga tamnog konja zamijenili za jednog dogata.

Dakle sva trojica jau na bijelcima? Tako je. Ta valjda ne misli na onog Manaha el Baru iz Skopja? Simin je kod tih rijeci

uzbuen skoio s klupe. Tren kasnije stajao sam i ja na nogama, toliko me je iznenadilo njegovo pitanje.

Poznaje li ga? upitah ga. Ve odavno, ve odavno, ali danas je prvi put bio kod mene. Ah! Manah el Bara je bio kod tebe! Jeste. On i njegova dva pratioca su me iznenada napali, svezali i bacili dolje u

podrum gdje bih se ja i moja ena morali uguiti da nisi ti doao. To su dakle bili oni! Oni! No, onda u ti rei da je taj ovjek kojeg oekujem

njihov saveznik.,

Ubit u ga, zadavit u ga! krine kova zubima. elio bih uhvatiti toga konjanika. Ago, efendijo, kako da te nazovem? Jo uvijek mi nisi rekao tko si. Nazivaj me efendijom. Efendijo, pomoi u ti ako kani uhvatiti toga ovjeka. Dobro. Ja dodue ne znam tano hoemo li ga ovdje jo ugledati. Moda je

ve projahao. Sigurno se ni ti nisi obazreo na njega. Ah, otkad ste u podrumu? Bacili su nas onamo neposredno prije podneva. Onda ga sigurno nisi mogao vidjeti sve da je i projaio ovuda... Da se raspitam? brzo uskoi on. Gdje? Kod koga? Pourit u u Koikavak i upitati starog trgovca voem koji sve do kasno

uveer sjedi na ulici uz svoje koare. Koliko e potrajati dok se vrati? Samo deset minuta. Selo je posve blizu. Ali molim te da ipak preuti to si danas doivio. Neu govoriti o tome ako ti to eli. Dobro, pouri se! Ukratko sam Siminu opisao konjanika onako kako su ga meni opisali, a on zatim,

odjuri. Nije jo prolo spomenuto vrijeme i on se vrati. Jo nije proao ree. Zatim je najprije otiao u kovanicu da podjari vatru, a onda opet sjede uza me. Sad mi opirno ispripovjedi to si danas doivio! pozvah ga. Zaista nita dobra , odgovori on. Stajao sam za svojim poslom u

kovanici kad naioe tri konjanika i zastadoe kraj mene. Jedan od njih kojeg nisam

poznavao ree mi da je njegov konj izgubio potkovu. Ja sam kova i potkiva pa sam smjesta bio spreman da pribijem novu potkovu. Najprije sam gledao samo u ovjeka koji je sa mnom razgovarao, ali za vrijeme rada pade mi pogled i na drugu dvojicu pa

sam u jednom od njih prepoznao poreznika Manaha el Baru iz Skopja. Je li i on tebe poznavao? Jeste, efendijo. Gdje ste se upoznali? Prije etiri godine u Rasluhu. Mora naime zrnati da poznajem sve bolesti

konja a i lijekove za njih. U Rasluhu i u okolini izbila je u to vrijeme velika poast meu konjima, a budui da nitko nije umio pomoi, poslali su po mene. Stanovao sam kao gost kod nekog bogatog trgovca konjima koji je u svojim stajama imao stotinu konja. K

njemu je doao Manah el Bara da kupi konja. Pokazali su mu ih nekoliko. Jedan od njih se bio prehladio pa mu je tekla slina. Ubira poreza mu je rekao da to nije prehlada ve slinavka, pa da e on taj sluaj prijaviti zdravstvenoj policiji. Manah el Bara je vjerojatno htio od trgovca iznuditi jednoga konja da time naplati utnju.

Mene su poznavali kao strunjaka pa sam rekao kakva je to bolest. Poreznik se poeo prepirati sa mnom te me je naposljetku ak udario biem. Zato sam mu raspalio estoku zaunicu kakvu sigurno jo nikad nije dobio jer je kovaeva ruka vrsta poput toljage. Manah el Bara je zatim sav bijesan otiao i prijavio me. On je bio poreznik, a ja obian siromani kova. Dobio sam dvadeset udaraca po tabanima a morao sam platiti i pedeset pijastera globe. Nekoliko tjedana sam odleao bolestan dok se nisam mogao vratiti u domovinu. Sigurno e mi povjerovati da ga ba ne volim.

To mogu zamisliti. Danas sam dakle potkivao konja. Manah el Bara me je promatrao mranim

pogledom, a kad sam bio gotov upitao me je da li ga se jo sjeam. Potvrdio sam jer nisam pomislio da bi mi to moglo nakoditi. Nato on sa svojim pratiocima izmijeni nekoliko rijei pa svi uoe u kuu. Bio sam sam jer je moja ena otila u polje do donese pinat za ruak. to su ta trojica traila u sobi? Zatvorio sam kovanicu, premda je vatra jo gorjela i poao za njima. im sam uao sva trojica me napadae. Razvila se estoka borba, efendijo. Kova ima vrste miie i snane tetive. Ali oni su me ipak oborili i svezali me konopcima to su ih nali u kui. Od bijesa sam rikao kao bik. Onda su mi krpom ovili glavu i bacili me u podrum. Upravo u asu kad su me odvlaili onamo, stigla je moja ena. Prola je jednako kao i ja. Pokrili su nas ugljenom da se ne bi gore nita ulo a zatim odoe. Nisam se ni sjetio na svog Aja koji je bio iza kue jer bih ga inae odrijeio prije nego to sam uao u kuu.

Tko je Aji? Moj pas. Tako se zove jer je velik kao medvjed. uo sam ga gdje laje kad sam

se viui borio s razbojnicima, ali se nije mogao otkinuti. Da je bio uza me, razderao bi svu trojicu.

To znai da jo nisi pogledao to je s njime? Nisam. Pa ti zna da jo nisam zaao za kuu. ao mi je to te moram raalostiti. Raalostiti? Zar se psu neto dogodilo?

Jeste. Mrtav je. Kova skoi na noge. Mrtav? viknu. Aji je bio zdrav i veseo! Da ga nisu ona trojica ubili? Smrvili su mu glavu. Simin je nekoliko trenutaka stajao nijemo i nepomino, a zatim sikne kroz

stisnute usne:

Neka te nitkove zadesi tisuustruki smrtni strah i prokletstvo! Viknuvi to, potri odmah u kovanicu, vrati se iz nje s lui i pouri iza kue.

Odande odjeknu njegov ljutiti glas. Nisam htio da sluam kako estoko psuje pa sam ostao sjediti dok se nije vratio. Bio je tako bijesan da sam uo jo mnogo onih grubih izraza kojima obiluju istonjaki jezici.

Dok je tako psovao ja sam oi i ui upravio onamo odakle je morao doi ovjek koga sam oekivao. Nisam meutim zapazio nita. Ili sam ja zbog brzine svoga Rija stekao pred njim veliku prednost ili je njega neto zadralo.

Malo po malo smirio se i moj ljutiti Simin. Sad je htio da i od mene neto uje pa je poeo ispitivati:

Hoe li sad imati vremena da mi rekne svoje ime, efendijo? Zovu me Kara Ben Nemzi. To znai dakle da si Alaman? Jesam. Jo nikad nisam vidio jednog Alamana. Ali tek juer je kod mene bio neki

ovjek iz grada Trsta u Avusturiji, s kojim sam mnogo razgovarao. Austrijanac? To me udi. to je htio? Trgovac. Kani nakupovati duhana i svilenih tkanina. Pukla mu je ostruga pa

sam mu je popravio.

Je li govorio turski? Samo toliko da sam shvatio to hoe od mene. Pa ipak kae da si mnogo s njime razgovarao. Veinom smo se sporazumijevali gestama. Je li ti rekao kako se zove? Zove se Madi Arnaud. Vrlo je dobar pjeva pa mi je otpjevao mnogo pjesama

koje su mi razveselile srce.

Odakle je doao taj ovjek? Iz Girrnena gdje je kupovao robu. A kamo ide? Na velika godinji sajam u Melnik. Ondje ima glasovitih oruara. I od njih bi

htio kupovati.

Onda u ga moda putem sresti. Kani li i ti u Melnik, efendijo? Kanim. Jesi li i ti moda trgovac? Nisam. Jaem u Melnik jer se nadam da u ondje nai ona tri nitkova koji su te

danas napali.

to e uiniti ako ih nae? . .

Uhvatit u ih i predati policiji da budu kanjeni. Hvala Alahu! Ja sam htio odmah sutra ujutro staviti prijavu. To moe ipak uiniti; ali prije nego to tvoja prijava uspije, lupei e se ve

vjerojatno nalaziti u mojitm rukama. Onda u pred sucem spomenuti njihov dananji zloin.

Pravo e uiniti, efendijo. Izgleda da pozna sva ta tri razbojnika. Ne smiju umaa zasluenoj kazni. Reci tko su bila ona dvojica koja su se nalazila uz poreznika?

To je dugaka pripovijest, ali ja u ti je ukratko ispripovjediti. Rekao sam dakle Siminu sve to je bilo potrebno. Paljivo me je sasluao, a zatim

kazao:

Da sam bar to znao! Zatvorio bih ih u podrum i postavio svoga psa da ih uva dok ne doe.

Nisu li moda ita spomenuli po emu bi mogao zakljuiti kojim putem kane odavde krenuti dalje?

Ni rijei. Samo kad su me svezali, uo sam od onoga kojeg ti naziva Barud el Amazat da me ele uiniti nekodljivim kako ih ne bih mogao odati ako ovamo stignu njihovi progonitelji.

To sam i mislio. Manah el Bara vas nije napao samo zbog osvete, ve i zbog opreza. Nisu vas htjeli ubiti, samo su eljeli da na neko vrijeme ieznete jer si ti prepoznao poreznika.

A ipak umalo to se nismo uguili! Na sreu se to 'nije dogodilo. Onaj jaha, kojeg ovdje oekujem, pourio je za

njima ili su ga za njima poslali da im rekne kako sam opet slobodan te da u ih sigurno progoniti. To bi ih opomenulo, a upravo to elim sprijeiti.

Pomoi u ti, efendijo! to emo uiniti s njime? Bacit emo ga u tvoj podrum a onda ga predati policiji. Kako ga kani dovesti

u podrum?

Nismo li dvojica protiv jednoga? Nemoj misliti da ga se bojim mirno promrmlja kova. Htio sam samo

znati hoemo li se posluiti silom ili lukavtinom. Bez sile se to nee dati obaviti. To mi je drago. Svakako ga ne kanim gladiti. Ali, efendijo, sad se sjeam da si

me upitao jesam li ja Jafisov brat. Poznaje li ga? Danas sam projahao kraj njegova vrta, razgovarao s njime i zamijenio s njime

debeli za boicu ruinoga ulja. Alah! Moj brat ima dakle taj duhan nad duhanima? Nema ba mnogo! dobacih. Je li ga dobio od tebe? Jeste. Ti si dakle imao taj duhan? Dakako. Inae ga Jafis ne bi mogao od mene dobiti. Simin je neko vrijeme utio. Znao sam koje mu pitanje lebdi na usnama.

Konano prasnu.

I sad tog duhana vie nema? Nestao je? Nije ba do kraja. Da mu malo olakam stvar, nastavih: Pui li i ti? Vrlo rado! Debeli? Jo nikad nisam ni omirisao taj duhan, a jo manje sam ga puio. Onda ui u kuu i donesi svoj abulk. Nisam jo do kraja izgovorio taj svoj poziv, a kova je ve iezao kroz vrata. Isto

tako brzo vratio se s lulom.

Kako je tvojoj eni? upitah ga. Kod takvih jednostavnih ljudi iznimno se moe upitati za enu to je inae na

Istoku zabranjeno. Uostalom, na selima ene i djevojke esto idu bez koprene. Ne znam odgovori. Sigurno spava. Toliko mu je bilo stalo do duhana da je zaboravio enu prema kojoj je jo malo

prije pokazao toliko ljubavi.

Daj lulu ovamo! Ja u ti je napuniti. Kad je Simin polako otpuhnuo slatki dim kroz nos, ree sav ushien : Efendijo, to su rajski mirisi! Ovako nije puio ni sam prorok! Nije. U njegovo vrijeme nije postojao debeli. Da je postojao, Muhamed bi sjeme odnio na onaj svijet da ga zasije na polja

sedmoga neba. to u uiniti ako sada naie onaj konjanik? Hou li nastaviti puenje ili u ustati?

Svakako e ustati. I odrei se tako sjajne lule? Moe je kasnije opet pripaliti, a ja u ti dati jo malo duhana. Efendijo, tvoja dua je puna prijaznosti kao to je more puno vodenih kapljica.

Nije li ti moj brat rekao da me pozdravi? Jeste. Rekao je da eli da ti je teko dobro kao to je njemu. Treba da ti izruim

pozdrav od onoga koji je tvoj ojekarda i tvoj jarikarda. Kova nape ui. to to ujem? Jesu li to njegove rijei? Jesu. Onda ste razgovarali o vrlo vanim sitvaniima. Govorila smo o onima koji su otili u planine. Je li ti moj brat neto obeao? Obeao mi je neto to e po njegovom miljenju ti ispuniti. Kako dugo si razgovarao s njime? etvrt sata. Onda se dogodilo pravo udo, efendijo! Jafis se inae kloni ljudi. On nerado

govori, utljiv je i veoma suzdrljiv. Mora da te je brzo zavolio i da ti je poklonio veliko povjerenje.

Rekao sam mu da u moda morati pojahati u Sar planinu. Onda je sigurno govorio o opasnosti koja te ondje eka. Opomenuo me je i savjetovao mi da budem na oprezu.

Sigurno je pri tome spomenuo papir sigurnosti. Jeste, govorio je o njemu. I rekao da ti ja mogu pribaviti taj papir? Jeste. Prevario se. Ah? Zaista? Ti mi vie ne moe nabaviti takvu zatitu? Ne mogu. Ali Jafis je to tako vrsto ustvrdio. Moj brat je vjerovao da je sve jo onako kao nekad. Onda ti vie nisi upuen? To je pitanje na koje mogu odgovoriti samo prokuanom prijatelju. Ali ti si

nas spasio, dobio si ulje moga brata i njegovo prijateljstvo pa u ti rei istinu: da, ja sam bio upuen i jo uvijek sam upuen.

Onda svakako mora znati da vie ne postoji papir sigunosti. Ne postoji vie. Ni jedan bjegunac ne ispostavlja vie takve papire. Zato? Jer oni ne ispunjavaju svrhu. Ne pruaju vie onu zatitu to bi je trebalo

pruati. To znai da ih vie ne potuju? Nije tako. Ni jedan ovjek iz planine nee prezreti zatitno pismo to ga je

ispostavio neki drugi ovjek iz planine. Ali tko vidi taj papir? Ne treba li ga pokazati? Ako je to mogue, treba. Ali ima i drugih sluajeva. Ti jai kroz umu. Dva ili

tri bjegunca vidi te gdje dolazi. Bolje si oboruan od njih pa zato odluuju da se s tobom nee upustiti u otvorenu borbu. Napadaju te iz zasjede. Ne znaju da nosi sa sobom papir koji te titi. Ima ga u depu i pouzdava se u njegovo djelovanje, ali ipak te pogaa ubojiko tane onih ljudi koji bi za tebe stavili na kocku svoj ivot kad bi znali da stoji pod zatitom.

To je lako shvatljivo. Ipak ti ljudi iz planine ne mogu biti bez prijatelja, a ako ih imaju, onda je potrebno i da ih tite. Nasluujem dakle da je namjesto papira stupilo neto bolje.

Pravilno nasluuje. Uvia dakle da ti ne mogu nabaviti papir sigurnosti? Uviam. Ne moe mi dati ono to vie ne postoji. Ali moda mi smije rei

kakvim se znakom sada slue? Rei u ti. Umije li utjeti, efendijo? Kao bilo tko drugi. Onda znaj da se sad zatitnici i zatieni prepoznavaju po kopi. Te su rijei u meni odmah izazvale jednu slutnju. Je li to srebrna kopa? upitah. Jeste. Iskovana je u obliku prstena u kojem se nalazi akan. Tako je. Odakle zna to, efendijo?

Nasluujem, jer tu kopu nose osobe za koje ili znadem ili nasluujem da su bjegunci, odnosno da bar stoje u vezi s njima.

Mogu li doznati njihova imena? Moe. Manah el Bara imao je takvu kopu na fesu. Nekoliko ljudi koji su u

Jedrenima sluali kako kadija vodi raspravu protiv Baruha el Amazata nosilo je tu kopu. Zatim sam danas, kad sam s bivim derviem jahao kroz grad, sreo ovjeka koji me je neobino pogledao, a zatim obavijestio saveznike bjegunaca. Vjerojatno imam njemu zahvaliti za ona dva hica ispaljena na mene i Ali Manaha Ben Baruta el Amazata.

I taj je ovjek imao kopu. Danas sam opazio da je ima i nekadanji ubira poreza iz Skopja. Moda te oni ne bi tako zlostavili dobacih da si doao na pomisao da im

rekne kako i ti ima kopu. Ne vjerujem usprotivi se kova pa zato to nisam ni pokuao. Ubira

poreza me strano mrzi a ovjek kao to je on rtvovat e svojoj mrnji svaki obzir. Pred njime me ne bi zatitila ni kopa.

Siguran sam da je ne dobiva svatko. Ne dobiva izjavi Simin. Kakvi se zahtjevi postavljaju? Tko eli dobiti kopu mora prije svega biti ovjek koji moe svojim

prijateljima da bude od koristi. Osim toga mora dokazati da ne osuuje one koji su otili u planine.

Ne mora li ih svatko osuditi? Dosad sam susreo same zloince. Oni su se iskljuili iz drutva koje stoji pred zatitom zakona.

Nema pravo, efendijo. Istina je da je u planine pobjeglo i dosta pravih zloinaca, ubojica, varalica i razbojnika, ljudi koji mogu samo ondje nai utoite pred zakonom. Ali mnogo je vie takvih koji su se u planine morah zakloniti pred nepravdom i nasiljem vlastodraca. Ja sam Turin, ali ne mogu uvijek da branim turske vlasti. Zakon je dobar, ali drutvo ne vrijedi nita. Dobili smo mudre zakone, ali vlastodrci ih krivo primjenjuju. Mo to je zakon daje pojedincima, zlorabljuje se. Kojekakvi namjesnici, naelnici, pisari, oficiri i kjaje gnjetu i pljakaju narod. Siluju ene i otimlju keri. to preostaje takvoj raji? Bjei u planine i odande se osveuje zulumarima. Mi takve ljude nazivamo hajducima. Cio narod je uz njih. Krivo mi je da je do toga dolo i da se narod ovih krajeva bori protiv turske vlasti. Turin je dobar ovjek. Bio je a i jo uvijek je estit, vjeran, poten i voli istinu. Kad bi bilo drukije, tko ga je izmijenio?

Zaudio sam se to mi taj jednostavni ovjek, seoski kova, govori tako neto. Odakle mu takvi nazori? Je li to plod vlastitog razmiljanja ili je moda boravio u drutvu ljudi s takvim nazorima?

Hajduci se bore da nas, Turke, istjeraju odavde nastavi Simin. Turin je osvojio ovu zemlju. Je li to razlog da ga istjeraju iz nje? Odgovori mi, efendijo.

Samo nastavi! Nisu li Englezi, Nijemci, Rusi, Francuzi i svi drugi isto tako osvojili svoja

carstva? Nije li pred kratko vrijeme Pruska bila tako malena kao posuda za pijesak kojim

se posipava pismo, a sad je postala tako velikom da obuhvaa milijune ljudi? ime je

postala tako velika? Pomou baruta, bajuneta i maa, ali i pomou diplomatskog pera. Svi ti narodi nisu nekad imali ove zemlje to ih danas posjeduju. to bi rekao Amerikaly, kad bi Turin doao k njemu i kazao: Mora otii odavde, jer je ova zemlja nekad pripadala crvenom narodu? Samo bi se nasmijao Turinu.

Simin se na as prekinu, a zatim oduevljeno nastavi: Samo se ogledaj! Prebroji zloine koji se zbivaju. Skupi klevetnike, varalice i

sve one koja se ogreuju o zakon, ali su odvie lukavi a da bi se dali uhvatiti. Ui u mrane kue u kojima zaudara po opaini tko su i odakle potjeu ljudi to bi ih ondje mogao nabrojiti? Zato su postali takvi? Ne prolazi li kroz itavu Aziju golema kraa to je izvode Inglisa? Ne nalazi li na neprekidno tlaenje i manje naroda koji im se isprijee ina putu? To rade krani. Turin je sretan ako ga ostave na miru.

Simin se tako zanio u svoj govor da je dopustio da mu dogori lula. Pripalio sam

igicu i pruio mu je. Povuci! opomenuh ga. On ponovo pripali duhan i ree: Vidi li da sam zaboravio ak i debeli! A sad mi kai imam li pravo ili

nemam ?

Mogao bih ti u mnogo emu protusloviti. Onda to uini! Nemamo vremena za to. Takvi ste vi Zapadnjaci. Osuujete nas, a ne elite nas pouiti. Isto tako nas

napadate ne pitajui nita. Tko ima najbolje poloaje u zemlji? Tko ima najvei utjecaj? Tko se neprekidno obogauje? Grk, Englez i Francuz. Tko jede nae meso? Tko sie sok naeg ivota, tko gloe nae kosti? Tko nepreikidno podjaruje zlovolju, nepovjerenje, nezadovoljstvo, neposlunost? Nekad smo bili zdravi. Tko nas je tako oslabio i uinio nas bolesnima?

Simine, u mnogome ti dajem pravo, ali ipak pretjeruje. Odakle ti takvi nazori?

Stekao sam ih svojim vlastitim oima i uima. Uinio sam ono to ine obrtniki pomonici u vaim zemljama kad odlaze u svijet da naue vae nego to bi mogli nauiti kod kue od svoga majstora. Radio sam u Beu, u Peti i u Beogradu. Ondje sam dovoljno vidio i uo da uzmognem samostalno misliti. Moe ti oboriti moje rijei?

Prije svega ti trai uzrok vae bolesti izvan tijela same drave, a klica bolesti leala je u njemu ve od samog poetka.

Moe li mi to dokazati, efendijo? Mogu. Onda dokai! Ah stoj! Iz daleka se zau topot konjskih kopita. uje li? upita kova. ujem. Moda je to onaj koga oekujemo? Vrlo vjerojatno jeste. To mi je ao. Trebao si mi najprije odgovoriti.

Iznijet u ti svoje dokaze kad svrimo s onim ovjekom. A to emo sada? Taj ovjek me zasad ne smije vidjeti jer me moda poznaje. Mora pokuati

da ga namami u kuu. To e biti lako samo ako ne projae kraj nas. Nikako ne smije projahati. Dovoljno je tamno. Izai u nasred ceste. Ako

pokua proi, uhvatit u njegova konja. Ako pak sjae ui u u kuu odmah za njim. A ako to nije on? Onda ga neemo dirati. Topot se sve vie pribliavao. Jasno smo uli da je to samo jedan konj. Potrao

sam usred puta i unuo ondje. Jaha je stigao. Zaustavio se ba na osvijetljenom mjestu kamo je dopirale svjetlo

ognjita iz kovanice. Ipak nisam mogao tano razabrati lice toga ovjeka. Hej! viknu glasno. Kad se nije nitko ipojavio, on pozove ponovo. Sad se kova pokaza na vratima. Tko je tu? upita Simin. Stranac. Tko stanuje ovdje? Ja odgovori kova. A tko si ti? Ja sam vlasnik ove kue. To mogu i zamisliti, budalo! Htio bih dakako da znam kako se zove. Zovem se Simin. A to si? Kova. Nema li oiju da to razabere po vatri koja te osvjetljuje? Ne vidim nita drugo nego da ti ne samo to si budala nego si i prostak. Doi

ovamo. Moram te neto upitati. Zar sam moda tvoj rob ili tvoj sluga da dolazim k tebi? Tko eli sa mnom

razgovarati neka se potrudi k meni.

Ta ja sam na konju. Onda sjai i ui u kuu. To nije potrebno. Potrebno je. Imam hunjavicu. Zar da se zbog tebe jo jae nahladim i obolim

umjesto da radim? nastavi Simin i ue natrag u kuu. Jaha proguna jo nekoliko grubijantina, ali ipak pritjera konja blie.

Sve dosad nisam znao je li to ba onaj ovjek koga sam oekivao, ali sada, kad se zaustavio u blizini kovanice da sjae, jasno sam razabrao da mu je konj kula. Taj ovjek je nosio crveni fes, sivu kabanicu i imao male plave brkove. Kad je sjahao, ugledah crvene turske cipele. Bio je dakle onaj pravi!

Svezao je konja na vratima kovanice i uao u kuu. Oduljao sam se za njiim. Kova je uao u veu prostoriju kue, a kako je stranac

krenuo onamo za njiim, mogao sam i ja ui pa sakriven iza pregradnog zida od vrbovih grana sluati sve to se govorilo. Stranac je stajao okrenut leima prema meni a kova

pred njim drei lu u ruci. inilo se da se ena malo oporavila; otvorila je oi, poduprla glavu rukom i sluala to njih dvojica govore.

Stranac je i dalje predbacivao kovau to ga je tako neprijazno primio. To je ovoga ogorilo. Onako u ljutnji dao se zavesti na neopreznost.

Ja sam prijazan samo prema potenim ljudima mrko e on. Zar moda misli da ja nisam poten? Da, upravo to mislim. Ti si prostaina kakvog jo nikad nisam vidio! Kako moe znati jesam li

,poten ili ne? Poznaje li me moda? Da, poznajem te! ustvrdi Simin. Gde si me vidio? Nisam te jo vidio, ali uo sam za te. Gdje a od koga? Ovdje od jednog efendije koji tano znade da si lupe. Kada? Danas, pred malo vremena. Lae! trgne se stranac. Govorim ti istinu. To mogu i dokazati. Tano znam to eli od mene doznati. To je nemogue! Pa ipak posve tano znam! Htio si me upitati za Manaha el Baru i za Baruda

el Amazat.

Pridolica se oito prestrai. Odakle zna? Upravo od onog efendije pobjedonosno e kova. A tko je on? To ne treba znati. Bude li on htio, doznat e. Gde je taj efendija? To ti ne moram rei. Misli li? A to onda ako te prisilim? Ne bojim se prkosno e Simin. Ne boji se ni ovoga? Stranac izvue bode i upravi ga prema kovau. Ne, ne bojim se noa uporno e Simin. Nisam sam. Ja sam u tom asu stupio u otvor u vrbovom pleteru koji je sluio mjesto vrata.

Izgovarajui posljednje rijei kova pokaza na me. Stranac me ugleda, okrenu se i viknu: Do avola! inilo se da se estoko prestraio, a i ja sam se iznenadio jer sam u njemu

prepoznao onoga ovjeka koji me je tako neobino promatrao kad sam s derviem prolazio ulicama Jedrena. Posljednje rijei viknuo je rumunjski. Je li bio Rumunj? U takvim trenucima iznenaenja obino se ovjek slui svojim materinjim jezikom.

Morao sam nastojati da popravimo ono to je kova pokvario. Simin nije smio odati to zna o strancu. Morao je poekatl da ga ovaj pita, a tek onda bi bilo vrijeme da sam uzme rije.

To je zaista istina odgovorih mu rumunjski. avo e te odnijeti! ovjek iz Jedrena se sabere i spremi no kojim se zaprijetio kovau. to hoe? zarei. Ne poznajem te. Nije ni potrebno. Dovoljno je da ja tebe poznajem. Udesio je zaueno lice, zaklimao glavom i javio se najiskrenijim glasom: Ne poznajem te! Ipak me poznaje. Ve si me vidio. A gdje? U Jedranima. Kada? Pah! Govori li turski? Govorim. Onda se kani tog rumunjskoga. Ovaj estiti kova treba takoer da zna o emu

govorimo. Sigurno priznaje da si bio prisutan kad je Barud el Amazat bio osuen u Jedranima jer se ogrijeio o zakon.

Nisam bio prisutan i ne znam nita. Istina je da ga nisam opazio meu gledaocima pa sam morao utnjom prijei

preko njegovog odgovora. No ipak sam pitao dalje:

Poznaje li Baruda el Amazata? Ne poznajem. Ne poznaje ni njegovoga sina Ali Manaha? Ne. Zato si se onda tako prestraio kad si vidio da je moj zarobljenik? Nisam vidio ni tebe ni njega. Ah, tako! Onda vjerojatno ne poznaje ni handiju Doksatija u Jedrenima? Ne poznajem drsko je taj ovjek poricao i dalje. I nisi li smjesta, kad si ugledao mene i Ali Manaha, pourio da opomene tvoje

i njegove saveznike?

Ne shvaam kako mi moe stavljati ovakva pitanja. Kaem ti da o svemu tome ne znam ba nita!

A ja tvrdim da si upuen u uhapenikov bijeg, da si skrivio Ali Manahovu smrt, iako nisi kriv tome to je drugo tane umjesto mene pogodilo zaptiju, te da si sad na putu da opomene Manaha el Baru i Baruda el Amazata. To su injenioe.

Pa ipak se vara. Zamjenjuje me s nekim. Gdje se navodno zbilo sve to o emu govori? Kako nasluujem iz tvojih rijei, u Jedrenima?

Tako je. I to nedavno? Gle, a ja ve vie od godine dana nisam bio a Jedrenima. Ti si veliki laac. Gdje si bio posljednjih dana? U Mandiri. A odakle dolazi danas? Iz Boldibaka, gdje sam bio od juer ujutro. Bio si dakle u Mandri na Marici? Hm, na Marici si bio, ali dobar komad puta

iznad Mandre, naime u Jedrenima.

Treba li da prisegnem da se vara? To bi bilo krivokletstvo. Zar se moda Ortakej nalazi na putu od Mandre

preko Boldibaka ovamo? Ortakej? To mjesto ne poznam. Dakle nisi bio ondje? Nisam. I nisi ondje nikoga pitao za ona tri jahaa koja su jahala na dva bijelca i

jednom mrkovu?

Nisam. Nije li te neki ovjek uputio noobdiji, a taj te je onda odveo kjaji? Nije uporno je poricao glasnik. udno! Svi se mi varamo, samo ti ne. Nee li mi moda rei to si? Agent za sve poslove. A kako se zove? Pimosa. Neobino ime. Nisam ga naao jo ni u jednom jeziku. Nisi li ga moda

izmislio?

On prijetei smrknu obrve. Gospodine upita me tko ti daje pravo da tako govori sa mnom? Ja ga sam uzimam. A kova doda: To je naime efendija o kome sam ti maloas govorio. Vidim ja to odvrati navodni agent. Ali neka je on efendija svih efendija,

ja mu ipak ne doputam da neuljudno postupa sa mnom. Veoma tano poznajem nain kojim ljude njegovog kova treba uiniti uljudnima.

No, kako se to ini? nasmjeih se. Ovako! On poloi ruku na pojas za kojim je bilo zataknuto njegovo oruje i napola izvue

pitolj. Dobro, to je jezik iju jasnou svakako potivam. Bit u dakle uljudniji. Hoe

li moda biti tako prijazan da mi rekne gdje si roen? Ja sam Arbanas i roen sam u Lopatici na Ibru. Vladat u se kao da ti vjerujem, ali te u sebi ipak smatram Rumunjem. Kamo

e? U Ismilan ustvrdi tobonji agent Pimosa. Divno. Tako si pametan ovjek, a krenuo si toliko zaobilaznim putem. Kako si

doao u Koikavak, ako si kanio iz Mandre preko Boldibaka odjahati u Ismilan? Tvoj put bi te poveo mnogo junije.

Imao sam posla u svim tim mjestima kroz koja sam projahao. Ali sad vie ne doputam da me ispituje. Jesi li ti moda policajac da me ispituje kao kakva zloinca?

Dobro, udovoljit u ti i u tome. Sad mi samo jo reci zato si ovdje sjahao. Zar sam ja moda htio sjahati? Taj me je kova prisilio jer mi vani nije htio

odgovoriti na moja pitanja.

Jesi li mu dakle stavio svoja pitanja?

Nisam. Onda ga pitaj sada da dozna to si htio znati. Pirnosa se smete, ali se brzo

sabere i odbije:

Izgubio sam volju za to. Kad s ovjekom tako postupaju on otrese svoju odjeu i ode.

Pri tom rukom zatrese rub kabanice kao da iz nje istresa gamad i okrenu se da

poe. Naziva li to moda uljudnou? nasmijah se. Uz grubu kladu spada i tvrdi Min. To je opet bilo rumunjski, nov dokaz da je taj ovjek bio Rumunj. ini se da se voli sluiti poslovicama dobacih zakrivi mu put.

Preduzeo sam sebi da budem prema tebi uljudan pa te dakle molim da jo malo ostane. to u ovdje? Nemam vremena, moram otii. Treba da poeka i druge goste koji e jo doi. Oni bi htjeli da se ovdje

sastanu s tobom.

Tko su ti ljudi? Zaptije iz Jedrena. Idi do vraga! Ne pada mi ni na um. Ostat u kod tebe. Ovdje ima dosta mjesta. Budi tako

ljubazan pa sjedi!

Jesi li lud! Mii se odavde! Pokuao je da proe kraj mene, ali ga zgrabih za ruku. Zaista te moram zamoliti da ostane kod nas rekoh pri tome. Zaptije, o

kojima sam maloas govorio, htjeli bi govoriti s tobom. Oi mu ljutito bljesnue. Skidaj ruku s mene! zapovjedi on. Mani se toga! Pobrinut emo se za to da ne stigne Manaha el Baru. Stajao sam pred njim, a kova koji je zapaljenu lu zataknuo u rupu u zidu, stajao

je iza njega. Stranac to nije opazio. Uvidio je da smo ga progledali a razabrao je i to da bi

morao nastaviti put pa sam bio uvjeren da e to pokuati pa makar morao upotrijebiti i silu. Premda sam se drao ravnoduno, ipak sam otro promatrao njegove obje ruke.

Ne poznajem toga ovjeka! ljutito viknu. Hou da idem, moram da idem! Ukloni se!

Pokuao je da proe kraj mene, ali sam ga ja pretekao. Stao sam izmeu njega i izlaza.

Prokleo te Alah! Rekavi to, ustuknu za korak. No mu bljesne u ruci. Htio je da me ubode ali

kova mu naglo odostraga zgrabi ruku. Pseto! zaurla Pimosa okrenuvi se Siminu. Time je meni okrenuo lea. Brzo isam ga obujmio rukama i tako mu vrsto

stisnuo laktove uz tijelo da se nije mogao maknuti.

Donesi ue, remen ili konopac! doviknuh kovau. To vam nee uspjeti! zakrinu Rumunj.

Napeo je svu snagu da se oslobodi, ali uzalud. Stao se ritati nogama, no kova urno donese konopce. Nakon nekoliko trenutaka ovjek je leao vezan na tlu.

Tako! zadovoljno e Simin. Tako e proi i tvoji saveznici koji su mene i moju enu jednako svezali.

Nemam ja nikakvih saveznika! zasopljeno e zarobljenik. Mi to bolje znamo! Zahtijevan da me mjesta pustite! Nije to tako hitno! nasmijei se Simin. Vi me s nekim zamjenjujete. Ja sam poten ovjek. Doka