KARL MAY MEĐU ORLOVIMA Naslov originala UNTER GEIERN MEĐU ORLOVIMA 1. NA TRAGU Na zapadu, nedaleko od kraja gdje se sklapaju kutovi triju sjevernoameričkih drţava Dakote, Nebraske i Wyominga jahala su dva čovjeka čija bi pojava na svakom drugom mjestu pobudila opravdanu paţnju. Bili su posve različite tjelesne građe. Jedan je imao više od dva metra i bio skoro zastrašujuće mršav, dok je drugi bio znatno manji, ali zato toliko debeo da mu je tijelo gotovo imalo oblik kugle. Pa ipak lica ovih jahača bila su u istoj razini jer je Mališa jahao visokog, koščatog paripa, dok je drugi sjedio na niskoj, naizgled slabašnoj mazgi. Otuda su koţni remeni, koji su Debeljku sluţili kao stremeni, jedva dosezali konju do trbuha, dok Dugajliji nisu bili uopće potrebni, jer su mu krupna stopala visjela toliko nisko da mu je bio dovoljan samo mali pokret u stranu pa da jednom ili drugom nogom dodirne tlo, a da se pri tome ne pomjeri sa sedla. Naravno o nekom pravom sedlu kod njih nije ni moglo biti govora. Sedlo Debeljka sastojalo se jednostavno od poleđine

krzna ubijenog vuka, a Mršavko je stavio ispod sebe stari santilo-pokrivač koji je međutim bio tako pošteno poderan i pokidan da je zapravo sjedio na golim leđima svoje mazge, I odjeća ove dvojice posve je čudno izgledala. Dugajlija je nosio koţne hlače koje su svakako morale biti skrojene i sašivene za daleko snaţnijeg čovjeka. Bile su mu suviše, previše velike. Pod naizmjeničnim utjecajem toplote i studeni, suše i kiše znatno su se skupile te je tako donji porub nogavica jedva dosezao do ispod koljena njihova vlasnika. Pri tom su se na hlačama sjale masne mrlje što se naprosto moglo obrazloţiti time da su Dugajliji u svakoj prilici sluţile kao ubrus i stolnjak i sve što mu je smetalo na prstima obično brisao o nogavice. Gola stopala skrivala su se u posve neopisivim koţnim cipelama. Izgledale su kao da ih je već Metusa-lem nosio i kao da je otada svaki vlasnik prikupio po neki komad koţe. Bilo je nemoguće ustvrditi da li su ikada vidjele kakvo mazivo na sebi budući da su se presijavale u svih sedam duginih boja. Mršavo jahačevo tijelo skrivalo se u koţnoj lovačkoj košulji na kojoj nije bilo ni dugmeta ni kopče, te su mu suncem opaljene grudi bile nepokrivene. Eukavi su mu sezali jedva ispod laktova te mu se vidjele ţilave, mršave podlaktice. Oko dugog mu vrata bio je obavljen pamučni šal. Da li je jednom ranije bio bijel ili crn, zelen ili ţut, crven ili plav, to ni sam jahač više nije znao. Najljepši ukras ovog ruha bio je svakako šešir, nataknut na visokoj, šiljastoj glavi. Jednom ranije bio je siv i imao onaj oblik koji nepristojni ljudi nazivaju .cilindar". Moţda je u davna vremena krasio glavu kakva engleskog lorda. Poslije se međutim neprestano spuštao ljestvicama sudbine naniţe dok najzad nije završio na glavi prerijskog lovca. Ovaj čovjek nije nipošto imao ukus jednog lorda. On je smatrao obod za suvišan te ga jednostavno otrgao. Samo je sprijeda ostavio jedan komad, dijelom da mu štiti oči od sunca, dijelom da lakše sa njim rukuje pri pozdravu. Osim toga bio je po svoj prilici mišljenja da je glavi prerijskog lovca također potreban zrak te je tako svojim

lovačkim noţem izbušio nekoliko rupa raznih veličina odozgo i sa strane, tako da mu je unutrašnja strana šešira bila stjecište istočnih i zapadnih, sjevernih i juţnih vjetrova. Kao pojas Dugajliji je sluţilo debelo uţe koje je nekoliko puta oko svojih bedara obavio. Za pojasom su bila zadjevena dva revolvera i lovački noţ. Osim toga na njemu su visili vrećica za kugle, rog za barut, duhankesa, sašivena mačja koţa za brašno, prerijski upaljač i svakojaki drugi predmeti čija je namjena bila svakom neposvećenom prava zagonetka. Na grudima mu je, viseći o remenu, počivala lula za duhan - ali kakva? Ona je bila lovčevo svojeručno umjetničko djelo i, budući da ju je već odavno do same glave oglodao, sastojala se sada samo još od te glave i izbušene drške od breze. Dugajlija je, naime, kao strastan pušač imao naviku da glođe drvo kad mu ponestane duhana. Njegovoj časti na spas mora se primijetiti da mu se odjeća nije sastojala samo od cipela, hlača, lovačke košulje i šešira. O ne! Nosio je osim toga još i nešto što nije svatko mogao nabaviti: kišnu kabanicu od gume, i to onu pravu američku, naime, od one vrste koja se odmah nakon prve kiše skupi napola prvobitne duţine i širine. Budući da je zbog toga nije mogao više obući, objesio je poput husarske bluze slikovito za uzicu oko ramena. Osim toga nosio je i smotani lariat koji mu je visio od lijevog ramena prema desnom bedru. Ispred sebe, poloţenu preko nogu, drţao je lovačku pušku, jednu od onih dugih riflea s kojima iskusan lovac gotovo nikada ne promaši svoj cilj. Koliko je ovom čovjeku godina, bilo je nemoguće po njemu prosuditi. Njegovo izmršavjelo lice pokazivalo je bezbrojne bore i boriće, pa ipak ono je imalo gotovo momački izgled. Iz svake boriće virio je po jedan vragolčić, iz svake bore po jedan vrag. To lice bilo je glatko obrijano usprkos svim brazdama i brazdicama i unatoč negostoljubivom kraju u kojem se nalazio, jer na zapadu ima mnogo, veoma mnogo ljudi koji se upravo time ponose. Krupne mu, nebeski plave, širom otvorene oči imađahu onaj oštri pogled koji se moţe susresti u mornara i

stanovnika prostranih nizina pa ipak bi čovjek za taj pogled rado rekao da je bio, djetinje naivan. Mazga je bila, kao što je već spomenuto, samo na izgled nejaka. Nosila je dugog, koščatog jahača s lakoćom i povremeno čak i pokazivala ţelju da se pomalo uzjoguni protiv volje svoga gazde koji bi je onda svaki put snaţno pritisnuo butinama te je brzo napuštala svaki otpor. Ove ţivotinje su omiljene zbog svog sigurnog hoda, ali su i poznate zbog svoje sklonosti jo-gunjenju. Što se drugog jahača tiče, pri zaţarenosti kojm je sunce peklo zemlju, morao je pasti u oči njegov ogrtač od krzna. Naravno moglo se opaziti, kad bi Debeljko nekom kretnjom ruke zabacio krzno, da je taj ogrtač patio od olinjalosti najvišeg stupnja. Samo bi se mjestimice pomaljao po neki mali, prorijeđeni čuperak, otprilike kao što se u beskrajnoj pustinji samo tu i tamo moţe naići na poneku bijednu oazu. Ĉak i ovratnik i reveri su bili toliko olinjali da su se na njemu mogla naći gola mjesta veličine talira. Ispod ovog krzna virile su s lijeve i desne strane goleme posuvraćene čizme. Na glavi je lovac nosio panama šešir širokog oboda, koji mu je bio prevelik tako da ga je morao zabaciti na potiljak kako bi vidio očima. Rukavi ogrtača su bili toliko dugi da se ruke nisu mogle vidjeti. Tako je jahačeve lice bilo sve što se na njemu moglo opaziti. Ali to lice je i vrijedilo da se bolje osmotri. Ono je također bilo izbrijano, bez ijednog traga brade. Crveni obrazi su bili toliko punaški da se nosić gotovo bezuspješno trudio da između njih dođe do izraţaja. Iste takve sreće bile su i sitne, crne očice, duboko skrivene između obrva i obraza. Pogled im je imao prostodušan izraz. Uopće na čitavu licu kao da je bilo ispisano: .Pogledajder me! Ja sam mali, divan momak, i sa mnom se moţe lako izaći na kraj. Ali budi valjan i pametan, inače si se prevario u računu." Kad bi malo jače puhnuo vjetar i sprijeda raširio Debeljkovo krzno, onda se moglo vidjeti da je ispod njega nosio plave vunene hlače i isto takvu bluzu. Oko širokog pasa bio mu je zakopčan koţni opasač za kojim je, osim predmeta što ih i Dugajlija imao o pasu, bio zadjenut još i

indijanski tomahavk. Laso je objesio sprijeda o sedlo i pokraj njega kratku, kentucky-dvocijevku po kojoj se moglo vidjeti da je već u mnogom boju sluţila pri napadu ili odbrani. A tko su bila ova dvojica? Elem, Debeljko se zvao Jakob Pfefferkorn, a Dugajliji je bilo ime David Kroners. Da ste nekom squatteru ili traperu na Zapadu spomenuli njihova imena, onda bi on mahnuo glavom s riječima da još nikada ništa o njima nije čuo. Pa ipak to ne bi bilo istina, jer oni su bili čuveni skauti i kraj mnoge logorske vatre pričalo se godinama već o njihovim podvizima. Jedva da je bilo nekog mjesta između New Yorka i Friscoa i između jezera na sjeveru i Meksičkog zaljeva na jugu gdje se nije čulo hvaljenje ovih dvaju ljudi savane. Naravno, imena Jakob Pfefferkorn i David Kroners su bila samo njima poznata. U preriji, u prašumi, a naročito kod crveno-koţaca nitko ne pita za rodni i krsni list. Tamo svatko dobije vrlo brzo ime koje najbolje odgovara njegovim doţivljajima ili svojstvima te se kao takvo brzo dalje širi. Kroners je bio punokrvni yankee i nazivali su ga samo Dugajlija Davy. Pfefferkorn je potjecao iz Njemačke, i po svom imenu Jakob i zbog oblika svoga tijela, bio je poznat samo kao Debeljko Jemmy. Jemmy je, naime, engleski izraz od milja za Jakoba. Bili su svuda poznati kao Davy i Jemmy i rijetko biste na Dalekom zapadu sreli nekog čovjeka koji ne bi znao da ispriča poneko junačko djelo o njima. Bili su nerazdvojni. Bar nije postojao nitko koji bi se mogao sjetiti da je ikada jednog od njih vidio samog. Ako bi Debeljko prišao tuđoj vatri, onda su se neminovno osvrtali za Dugajlijom, a ako bi Davy došao u neki store da kupi baruta i duhana, onda su sigurno pitali šta će ponijeti za Jemmyja. Isto tako nerazdvojne bile su i njihove ţivotinje. Krupna kljusina ne bi usprkos svoj ţeđi ni na jednom potoku niti rijeci pila vođu ako se ne bi uz nju našla i mala mazga. A mazga bi stajala uzdignute glave čak i u najljepšoj, najsočnijoj travi ako je prethodno ne bi tiho onjušio konj, kao da je htio reći: ,Slušaj, oni

su sjahali i sad peku bivolji bubreţnjak. Hajde da i mi doručkujemo, jer prije pozne večeri posve sigurno nećemo dobiti ništa više!" Stočar orim, prevod. San Francisco prlmj. pisca. Dućan primj. pisca. Ovim dvjema ţivotinjama ne bi ni na kraj pameti palo da jedna drugu napuste u bilo kakvoj nevolji. Njihovi gospodari su jedan drugom već mnogo puta spasili ţivot. Jedan se za drugog bez predomišljanja bacao u najveću opasnost. Tako su i ţivotinje bile često puta jedna drugoj pri ruci kad je trebalo izbaviti druga ili snaţnim, oštrim kopitom braniti se od neprijatelja. Njih četvero, ljudi i ţivotinje, pripadali su upravo jedno drugom, drukčije nisu mogli. Sad su veselo kaskali u pravcu sjevera. Od jutros je za konja i mazgu bilo dovoljno vode i sočne ispaše, a za dva lovca vode i jelenjeg buta. Ostatak mesa nosilo je kljuse, tako da se gladi nije trebalo bojati. U međuvremenu je sunce prešlo svoj zenit i polako tonulo. Bilo je doduše veoma toplo, ali je prerijom puhao osvjeţavajući povjetarac i sag od bivolje trave, protkan bezbrojnim cvjetovima, još ni izdaleka nije pokazivao onu smeđu, nagorjelu boju jeseni, već je njegovo svjeţe zelenilo krijepilo oko. Stjenovita brda koja su se, beskrajno rasuta prostranom ravni-com, dizala u obliku pojedinačnih, golemih kugli osvet-Ijavalo je kosim zrakama sunce te su sa svoje zapadne strane sjala zaţarenim bojama dok su se s istočne strane prelivali dublji, tamniji tonovi. - Koliko ćemo dugo još jahati danas? - zapita Debeljko nakon što satima nisu prozborili ni riječi. - Kao svakog dana - odgovori Dugajlija. - Well! - nasmija se Debeljko. - Dakle do logora. - Ay! - Mister Davy volio je naime da umjesto ,yes" uvijek upotrijebi starinsku riječ potvrde ,ay". Da, uvijek je bio originalan, Dugajlija Davy!

Opet je prošlo neko vrijeme. Jemmy je sad pazio da na svoje novo pitanje ne dobije ponovo takav odgovor. Povremeno bi pogledao svojim lukavim očicama druga čekajući priliku za osvetu. Najzad je Dugajliji dosadila tišina. On pokaza desnom rukom u pravcu kojim su išli i upita: - Poznaješ li ovaj kraj? - Vrlo dobro! - Gle? A šta je ovo? - Amerika! Dugajlija zlovoljno podiţe duge noge i obode svoju mazgu. Onda reče: - Nevaljalac! - Tko? - Ti! - Ah! Ja? Kako to? - Osvetoljubiv si! - Nimalo. Kad mi daješ glupe odgovore, ne uviđam zašto bih Ja bio duhovit kad me pitaš. - Duhovit? O jada! Ti i duhovitost! Ti si toliko nabijen mesom da u tebi duh uopće ne bi imao gdje stati. - Oho! Jesi h" zaboravio što sam svršio tamo prijeko na starom kontinentu? - Ay! Jedan razred gimnazije! Da, to još uvijek znam i nikad neću zaboraviti, jer me podsjećaš svakog dana bar trideset puta na to. Debeljko se udari u grudi. - To je i potrebno - prozbori on. - Zapravo trebao bih ti to svakog dana spomenuti četrdeset, pedeset puta, jer sam ja čovjek kome ti nisi u stanju dovoljno poštovanja da izraziš. Osim toga ja nisam završio samo jedan razred, već tri! - Za ostale ti međutim nije doteklo pameti... - Budi miran! Nestalo je novaca. U mene je pameti bilo više nego dovoljno. Uostalom, znam vrlo dobro što si prije toga mislio. Ovaj kraj neću zaboraviti. Znaš, tamo prijeko iza onih brda mi smo se upoznali. - Ay! Bio je to gadan dan. Ja sam bio sav svoj barut ispucao, a Siouxi su me gonili. Naposljetku nisam mogao dalje i oni me oboriše na zemlju. Ali navečer si došao ti. - Da, bedaci su naloţili takvu vatru da se mogla vidjeti tamo prijeko u Kanadi. Primijetio sam je i prišu-Ijao se. Tada sam opazio pet Siouxa kako su svezali jednog bjelca. E, ja nisam pucao kao ti. Dvije moje kugle su pogodile, a preostala trojica su pobjegla jer nisu slutili da imaju posla samo s jednim čovjekom. Bio si slobodan. - Slobodan sam bio dakako, ali i ljut na tebe! - Što nisam oba Indijanca ubio već ih samo ranio, da, ali i Indsman je čovjek, a ja nikada ne ubijam čovjeka ako to nije bezuvjetno

nuţno. U tome sam čovjek a ne kanibal! - Da kanibal nisam moţda ja? - Hm! - zabrunđa Debeljko. - Sad si naravno drukčiji nego što si bio. Tada si, kao i mnogi drugi, mislio da Crvenokošce treba što prije istrijebiti. Morao sam te upravo preobratiti mom mišljenju. - Da, vi Evropljani ste čudni momci. Blagi, mekani kao maslac! Ali ako se mora, vi ste dorasli svakoj situaciji. Vi biste htjeli čitav svijet pomilovati baršunastim rukavicama, ali zato odmah raspalite kundakom kad pomislite da ćete najzad biti satjerani u škripac. Takvi ste svi vi, a takav si i ti. - Ja se radujem što sam takav. Ali pogledaj tamo prijeko kao da se nešto miče po travi! Jemmy zaustavi svoga konja i pokaza na stijenu u čijem se podnoţju provlačila po travi, duga tamna linija I Davy zauzda svoju mazgu, zasloni oči jednom rukom i pogleda na dotično mjesto. Onda reče: - Pojest ću centu nepečenog bivoljeg mesa ako to nije nečiji trag. - I ja tako mislim. Hoćemo li tu stvar malo bolje osmotriti, Davy? - Hoćemo li? Što da se govori o htjeti kad se mora? U ovoj staroj preriji čovjek je prisiljen da ni pokraj jednog traga ne prolazi lakomisleno. Moramo uvijek znati koga imamo ispred a koga iza sebe, inače se moţe lako dogoditi da ujutro osvanemo mrtvi iako smo navečer legli ţivi u travu. Naprijed, dakle! Dojahali su do stijena i osmotrili trag očima stručnjaka. Jimmy skoči s konja i kleče u travu. Njegovo, staro kljuse, kao da je imalo čovječji mozak, spusti glavu u pogaţenu travu i tiho zafrče. I mazga priđe mašući repom i dugim ušima drţeći se kao da i ona osmatra trag. - No? - upita Davy kome je ovaj pregled predugo trajao. - Je l" je nešto vaţno? - Da. Ovdje je projahao neki Indijanac. - Misliš li? To bi bilo svakako upadljivo, budući da se nalazimo na lovištu u ispaši nekog plemena. Zašto misliš da se radi o Indsmanu? - Vidim po tragovima kopita da je konj obučen u indijanskoj školi. - Pa ipak moţda ga je jahao neki bijelac. - To i ja mislim, ali... ali...

Jemmy mahnu zamišljeno glavom i produţi za tragom dio puta. Onda viknu za sobom: - Dođi der, konj nije bio potkovan. Dalje, bio je umoran, a ipak je morao da galopira. Jahaču se dakle veoma ţurilo. Sad i Davy sjaše. Ono što je čuo, bilo je dovoljno vaţno da se podrobno time pozabavi. On priđe Debeljku i obje ţivotinje potrčaše same za njima. Stigavši do Jemmyja, on produţi dalje tragom. - Slušaj - reče on - konj je stvarno bio premoren. Cesto je posrtao. Tko svog konja toliko napreţe, taj mora da je imao vaţan povod za to. Ili su tog čovjeka progonili, ili je imao razlog da što prije stigne na svoj cilj. - Sigurno se radi o drugoj pretpostavci. - Kako to? - Koliko je star ovaj trag? - Dva sata otprilike. - To i ja kaţem. Još nema traga gonitelju, a onaj koji ima prednost od dva sata ne satire ovako svog konja. Uostalom ovdje ima toliko razbacanih stijena da bi mu bilo lako zavarati progonitelja. Progonjenom je dovoljno da samo malo zaobiđe ili da jaše u krugu. Zar ne misliš i ti tako? - Da, nama dvojici, na primjer, bila bi dovoljna prednost od dva minuta pa da progonitelje dobrano nasamarimo. Dakle, slaţem se s tobom. Taj čovjek je htio što prije na svoj cilj. Ali gdje mu je cilj. - U svakom slučaju ne mnogo daleko odavde. Dugajlija pogleda s čuđenjem Debeljka u lice. - Danas izgleda da si sveznajući! - reče on. - Da to pogodim, nije potrebno nikakvo sveznanje, već samo malo razmišljanja. - Tako! E, ja upravo o tome razmišljam, samo na ţalost uzalud. - To me kod tebe nimalo ne čudi. - Kako to? - Ti si suviše dug i dok poveţeš ovaj trag ovdje dolje sa svojim mozgom mogu i godine proći. Kaţem ti, cilj ovog jahača nije potrebno daleko odavde traţiti, inače bi on svog konja poštedio. - Tako! Razlog sam doznao, ali ga ne shvaćam. - Bogme, ja sudim ovako: da je čovjek imao još jedan dan jahati, onda bi bezuvjetno morao dati iscrpljenom konju najprije nekoliko sati odmora a onda nadoknaditi što je propustio. Kako je međutim znao da nije daleko mjesto gdje je htio stići, ponadao se da će uprkos premore-nosti svoga konja

još danas prevaliti taj put. - Ĉuj me, stari Jemmy, to što kaţeš ne zvuči baš loše. Ja ti ponovo dajem za pravo. - Ta pohvala je suvišna. Tko se gotovo trideset godina potucao po savani, moţe valjda jednom doći na neku pametnu pomisao. Taj čovjek je u svakom slučaju glasnik. Zurilo mu se; njegova stvar je bila veoma vaţna. Indsman je po svoj prilici samo glasnik između Indijanaca, i tako bih skoro ustvrdio da se crvenokose! nalaze u blizini. Dugajlija Davy procijedi kroz zube tihi zviţduk, lutajući zamišljeno pogledom unaokolo. - Neprijatno, posve neprijatno! - zabrunda on. - Taj momak dolazi od Indijanaca i ide Indijancima. Mi se prema tome nalazimo između njih, a da ne znamo gdje su. Dakle moţemo lako nabasati na neku hordu koja će onda naše skalpove ponijeti na godišnji sajam. - Toga se svakako treba bojati. Moramo poći tragom. - Tačno! Onda znamo da se jedna četa crvenih nalazi pred nama i da nema pojma o nama. Mi smo dakle u prednosti. Ali ipak sam znatiţeljan kojem plemenu pripada ovaj glasnik. I ja, ništa manje. Pogoditi se ne da. Tamo gore u sjevernoj Montani ţive Indijanci .Crvena noga". Oni ne prelaze ovamo. Na koljenu Missourija borave .Riccarees" koji isto tako malo što imaju ovdje traţiti. Siouxi? Hm! Jesi li moţda čuo da su oni u novije vrijeme ponovo iskopali ratnu sjekiru. - Ne. - Onda nećemo sada razbijati glavu, ali moramo biti oprezni. Mi se nalazimo u kraju koji nam je dobro poznat, i ako ne budemo baš pravili gluposti, ne moţe nam se ništa dogoditi. Hajde! Ponovo uzjahaše i pođoše tragom koji su dobro motrili i pri tome se oštra pogleda osvrtali na sve strane ne bi li otkrili kakva neprijatelja. Tako je prošao gotovo čitav sat; sunce je sve dublje tonulo. Vjetar se dizao sve više i više, a dnevna ţega sve brţe popuštala. Uskoro primijetiše da je Indijanac jahao samo još hodom. Na jednom neravnom mjestu njegov konj kao da se

spotakao od umora i skljokao. Jemmy odmah sjaše i pregleda to mjesto. - Da, Indsman je - reče on. - Sjahao je. Moka-sinke mu krase čekinje dikobraza. Ovdje leţi jedna prelomljena bodlja. I ovdje ... Ah, momak mora da je još vrlo mlad! - Zašto? - zapita Dugajlija koji je i dalje sjedio na svojoj mazgici. - Ovdje je pjeskovito i noga mu se točno ocrtala. Ako pretpostavim da nije neka squaw. onda... - Glupost! Jedna ţena neće ići sama. - ...onda je to mladić od svojih najviše osamnaest godina. - Tako, tako! To zvuči o-pasno. Ima plemena koji upravo ove mlade ratnike upotrebljavaju kao izvidnike. Da pogledamo dakle!" Ponovo su uzjahali. Dok su dosad jahali cvjetnom prerijom, sad se tu i tamo pomaljao poneki ţbun, najprije pojedinačno, a onda u zbijenim skupinama. U daljini se nazirala stabla. Najzad dođoše do mjesta gdje je jahač za kratko vrijeme bio sišao i svom konju priuštio, naravno, samo kratak odmor. Onda je produţio pješice vodeći konja za uzdu. Eastući ţbunovi zakljanjali su povremeno pogled te se opreznost činila dvostruko potrebnom. Davy je jahao naprijed, a Jemmy ga slijedio. Najednom reče Debeljko: "Dugajlijo, ovdje na ţbunu visi iščupana dlaka sa repa umornog konja. - Ay! Ali ne govori tako glasno! Ovdje moţemo svakog trenutka naići na ljude koje ćemo vidjeti tek kad budemo već ubijeni! - Toga se ne bojim. Mogu se na svog konja osloniti. On zarţe čim nanjuši neprijatelja. Dakle, samo hrabro naprijed! Dugajlija ga posluša ali već u slijedećem trenutku zastade. Sto mu gromova! - reče on. - Ovdje se nešto zbilo! Debeljko potjera svoje kljuse i za časak izbi kroz ţbunje na slobodan prostor. Pred njima se dizala jedna od onih kuglastih stijena, kakvih u ovoj preriji mnogo ima. Trag je vodio pokraj nje i onda u oštrom kutu skretao udesno. To su ova dvojica jasno vidjela, ali su opazila još nešto. S druge strane stijene povlačili su se naime tragovi prema ovom poznatom tragu i sa njim se sjedinjavali.

- Sto kaţeš na ovo? - zapita Dugajlija. - Da su iza one stijene logorovali ljudi koji su Indsmana pustili da prođe i onda pošli za njim. - Moţda su već tamo! - Ili su moţda neki zaostali. Ĉekaj ovdje Indijanka prinvj. prevod.. iza ovog ţbunja! Ja bih htio da zabodem tamo malo svoj nos. - Ne zabodi ga samo u napunjenu cijev puške na kojoj je obarač pritisnut! - Ne, za to bi tvoj bio daleko podesniji. Jemmy sjaše, pruţi Dugajliji uzde svoga konja i stušti se u punom trku prema stijeni. - Lukav lisac! - progunđa Davy zadovoljno preda se. - Ovdje bi prikradanje zahtijevalo suviše vremena. Ĉovjek ne bi mogao povjerovati da Debeljko moţe tako poskočiti! Stigavši pod zaleđe stijene, Debeljko se lagano i oprezno odšulja sprijeda i nestade iza isturene ivice stijene. Ipak se uskoro ponovo pojavi i dade Dugajliji znak opisujući rukom luk. Davy dobro shvati da ne treba jahati pravo prema stijeni, te udari lukom kroz ţbunje dok ne stiţe na nov trag i po njemu do Jemmyja kraj stijene. - Šta veliš na ovo? - zapita Debeljko pokazujući na mjesto koje je pred njim leţalo. Tu se nalazio logor. Nekoliko ţeljeznih kotlova leţalo je na tlu, više motika i lopata, mlinac za kafu, ţrvanj, svakojaki mali i veliki paketi - ali se nije mogao vidjeti trag logorske vatre. - No - uzvrati upitani, mašući glavom. - Oni koji su se ovdje udobno smjestili, vjerojatno su sasvim neoprezni ljudi ili još posve zeleni na Divljem zapadu. Vide se tragovi najmanje petnaestak konja, ali ni jedan od njih nije bio privezan za neki stub, niti je bio sapet. Kako izgleda, među njima je bilo i nekoliko sa samarima. I oni su otišli. Kuda? E, ovo je luda kuća! Ovim bi ljudima trebalo valjano batinom istrljati leđa! - Da, to su zasluţili. Tako malo iskustva, a pošli na Daleki zapad! Dakako nije svatko išao u gimnaziju ... - Kao ti - upade brzo Dugajlija. - Da, kao ja! Ali malo pameti i zdravog razuma trebao bi ipak svatko posjedovati. Indijanac je ništa ne sluteći naišao

iza ugla i čim ih ugledao produţio da jaše, umjesto da se vratio. Onda je za njim čitava ova rulja smjesta krenula u potjeru. - Da li su bili neprijateljski raspoloţeni prema njemu? - Naravno, inače ga ne bi gonili. A za nas to moţe biti kobno. Crvenima je svejedno da li će potom njihova osveta zadesiti stvarne krivce ili nekoga drugog. - Onda moramo najbrţe za njima, da spriječimo nesreću. - Da, nećemo morati dugo jahati, jer Indsman sa svojim iscrpljenim konjem nije daleko stigao. Oni ponovo uzjahaše i u galopu pođoše tragom od kojeg se desno i lijevo odvajalo nekoliko tragova kopita, svakako od konja sa samarima. Nakon kraćeg vremena Jemmy iznenada zaustavi svoga konja. Ĉuo je bučne glasove i brzo skrenuo u stranu u jedan ţbun, kuda i Davy dojaha. Obojica oslušnuše. Ĉuli su više ljudi gdje među sobom govore. - To su svakako oni - reče Debeljko. - Glasovi se ne pribliţavaju, dakle, izgleda da se ne vraćaju. Hoćemo li osmotriti, Davy? - Svakako. Konje ćemo zasad sapeti. - Ne, to bi nas moglo odati. Moramo ih privezati da ne bi krenuli dalje nego što im dopustimo. ,Sapeti konja" je traperski izraz i znači privezati konju prednje noge kako ne bi mogao trčati. To se radi samo kad je čovjek siguran, inače se ţivotinje pri-vezuju za stabla ili kratke kolce koje se zabiju u zemlju. Obično lovci nose u drvom siromašnoj preriji u tu svrhu šiljaste kočiće sa sobom. Dvojica nerazdvojnih drugova svezaše dakle svoje ţivotinje za ţbunje i prikradoše se u pravcu odakle su se glasovi čuli. Uskoro su došli do jedne rječice ili bolje rečeno potoka u kome sada nije bilo mnogo vode, no čije su strme, visoke obale pokazivale da je s proljeća bio prilično dubok. Ovdje je činio okuku na kojoj je dijelom stajalo, dijelom čučalo u travi devet ljudi zapuštena izgleda. U njihovoj sredini leţao je mladi Indijanac privezanih ruku i nogu tako da se nije mogao pomaći. S onu stranu vode, međutim, ispod visoke obale, uz koju nije više mogao da se uzvere, leţao je njegov konj zadihanih bokova glasno "kćući. Konji ostalih stajali su kraj svojih gospodara. Ti ljudi nisu nimalo ostavljali dobar dojam Pravi Zapadnjak bi,

ugledavši ih, odmah rekao da pred sobom ima rulju onog oloţa kojim na Dalekom zapadu samo sudac ,linč" moţe vladati. Jemmy i Davy šćućuriše se iza jednog ţbuna i osmotriše skupinu. Ljudi su se revno došaptavali. Kao da su vijećali o sudbini zatočenika. - Kako ti se sviđaju? - zapita tiho Debeljko. - Posve kao tebi, naime, nimalo. - Pravi ološ! Zao mi je sirotog mladog Crvenokošca. Šta misliš kojemu plemenu pripada? - S time još nisam načisto. Nije namazan i ne nosi nikakve oznake. Međutim sigurno je da nije pošao u boj. Hoćemo li ga uzeti u zaštitu? - Razumije se, jer ne vjerujem da je ovim prerij-skim orlušinama dao bilo kakav povod za njihovo neprijateljsko drţanje! - A ako nas ne budu po-slušali? - Onda ćemo imati da biramo hoćemo li silom ili lukavstvom ostvariti svoju volju. Tih momaka se ne bojim. Ali kugla pogodi i onda ako je opali kukavan nitkov. Nećemo im uopće staviti do znanja da imamo konje, a bolje je da priđemo s druge strane vode kako ne bi primijetili da smo im već vidjeli logor. 2. HROMI FRANK Lovci uzeše svoje puške i odšuljaše se okolišnim putem do potoka. Tamo se spustiše niz obalu, skočiše preko uske rijeke i popeše na drugu stranu. Onda udariše kratkim lukom i stigoše na potok, upravo na mjestu gdje se na drugoj obali nalazilo devet ljudi sa zatočenikom. Tamo se napraviše kao da ih je pri-sustvo ovih veoma začudilo. - Halo! - viknu Debeljko Jemmy. - Sta je to? Mislio sam da smo posve sami ovdje na ovoj blagoslo-venoj preriji, a, gle, ovdje čitav miting. Nadamo se da ćete dopustiti da i mi učestvujemo? Oni koji su čučali u travi skočiše na noge i upe-riSe svoje poglede prema dvojici došljaka. U prvom trenutku kao da nisu bili baš prijatno iznenađeni. Ali kad primijetiše prilike i odjeću ove dvojice, oni pra-snuše u bučan smijeh. - Bounce! - viknu jedan od njih koji je na svom tijelu nosio čitavo stovarište oruţja. - Sta je ovo? Proslavljate li u ovo godišnje doba pokladnu noć i karneval? - Ay! - kimnu Dugajlija.

- Nedostaje nam još nekoliko budala za to, stoga smo došli do vas. - Onda ste se obratili svakako na pogrešnu adresu. - Ne vjerujem u to. Kod ovih riječi Davy učini svojim kao vječnost dugim nogama jedan jedini korak preko vode, drugim se uspe na obalu i stade pred govornika. Debeljko napravi dva skoka nakon kojih se nađe pokraj Davyja i reče: Opal primj. prev.. - Tako, evo nas. Good day, meštri. Nemate li neki valjan gutljaj za popiti? - Tamo je voda! - uzvrati govornik pokazujući na potok. - Fuj! Mislite li da sam voljan vodom isprati stomak? To unuku moga djeda ne pada na pamet! Ako nemate ništa bolje kod sebe, onda mirno pođite kući, jer ova divna livada nije podesno mjesto za vas! - Vi kao da drţite preriju za gostionu? - Naravno! Šnicle prolaze čovjeku pored nosa. Potrebno je samo staviti ih na vatru. - Vama kao da ona posve dobro prija! - Bogme i te kako! - nasmija se Jemmy gladeći se po trbuhu. - I što vi suviše imate, to nedostaje vašem drugu. - Jer prima samo pola sledovanja. Moram priznati da mu zbog toga trpi ljepota, ali poveo sam ga sa sobom kao strašilo da mi se ne pribliţi neki medvjed ili Indsman. E, s vašim dopuštanjem, sir - šta vas zapravo vodi na ovu divnu rijeku? - Nitko nas nije amo doveo. Sami smo našli put. Njegovi suputnici se nasmijaše ovom odgovoru smatrajući da mu je duhovito uzvratio. Debeljko Jem-my reče međutim ozbiljno: - Tako? Stvarno? To vam ne bih povjerovao jer po vašem licu ne slutim da ste u stanju bilo kakav put bez ičije pomoći naći. - A po vašem se moţe očekivati da put ne biste vidjeli čak ni kad bi vam nos na njega pritisnuli. Otkada ste zapravo iz škole? - Ja još nisam bio u njoj, jer nemam potrebnu mjeru, ali se nadam da ću od vas mnogo naučiti i da ću barem tablicu mnoţenja Zapada tečno znati. Hoćete li mi biti učitelj? - Nemam vremena za to. Imam vaţnijeg posla nego da drugima praznim gluposti iz

glave. - Tako! Kakve su to prijeko potrebne stvari? Jemmy se osvrte praveći se kao da je tek sada ugledao Indijanca te nastavi onda: "Behold! Zarobljenik i to još crveni! Pri tom on ustukne kao da ga je prizor crvenoga prestravio. Ljudi se nasmijaše, a onaj koji je dosada govorio i koji im je vjerojatno bio vođa reče: - Pazite da ne padnete u nesvijest, sir! Tko ovakvog momka još nije vidio, moţe lako otići odavde Glel primj. prev.. s punim hlačama. Kladim se da još nikad niste sreli Indsmana. - Nekoliko pitomih sam valjda vidio. Ali ovaj izgleda da je divlji. - Svakako, ne prilazite mu bliţe! _ zar je tako strašan? Pa vezan je! Debeljko se htjede pribliţiti uzniku, ali mu vođa prepriječi put: - Što dalje od Indsmana! On vas se ništa ne tiče. Uostalom, moram vas najzad upitati tko ste i šta traţite kod nas. - To moţete odmah saznati. Moj drug se zove Kroners a meni je ime Pfefferkorn. Mi... - Pfefferkorn? - bi on prekinut. - Nije li to njemačko-ime? - S vašim dopuštenjem, da. - Nek vas đavo nosi. Ja bagru vašeg soja ne mogu omirisati. - To-je samo zbog vašeg nosa koji nije ni na šta finije navikao. A kad govorite o bagri, onda me svakako mjerite vašim aršinom. Jemmy ovo nije izgovorio onim lakim tonom otprije. Njegov sugovornik mrko podiţe obrve i upita prijeteći: - Što hoćete time reći? - Istinu, ništa više. - Za što nas drţite? Govorite! Ĉovjek se maši noţa koji mu je bio zađjenut za pojasom. Jemmy napravi prezrivu kretnju rukom. - Pustite svoj noţ na miru, sir! Time nas nećete uplašiti. Bili ste grubi prema meni te nemojte očekivati da ću vas poškropiti kolonjskom vodom. Ja nisam kriv što vam se ne sviđam niti mi uopće pada na pamet da vama za ljubav obučem frak i rukavice na Dalekom zapadu. Ovdje nije vaţan kaput, već čovjek! Od-govorio sam na vaše pitanje i ţelim saznati tko ste vi.

Ljudi razrogačiše oči što im je Debeljko govorio ovakvim tonom. Doduše još nekoliko ruku se maši pojasa, ali muški nastup Debeljkov učinio je da se njihov predvodnik predstavi: - Zovem se Brake; to je dovoljno. Osam ostalih imena ionako ne biste zapamtili. - Upamtili bismo ih sigurno. Ali ako velite da mi nije potrebno znati ih, onda ste u pravu. Vaše mi je potpuno dovoljno, jer tko vas pogleda taj već zna kog su porijekla ostali.- Ĉovječe! Je li to uvreda? - planu Brake. - Hoćete li da se latimo oruţja? - To vam ne preporučujem. Mi imamo dvadeset i četiri revolverska metka te ćete dobiti barem polovicu prije nego uspijete uperiti svoje cevljage na nas. Vi nas drţite za novajlije, ali mi to nismo. Ako hoćete da okušate, mi nemamo ništa protiv. Jemmy je munjevitom brzinom izvukao oba svoja revolvera. I Dugajlija Davy je već drţao svoje u rukama, a kad je Brake htio podići svoju pušku sa zemlje, opomenu ga Jemy: - Ostavite pušku na miru! Ĉim je dotaknete, dobit ćete moju kuglu. Takav je zakon prerije. Tko prvi pritisne obarač, ima pravo i pobjeđuje! Ljudi su pri pojavi ove dvojice bili toliko neo-prezni da su ostavili svoje puške u travi. Sad nisu smjeli ni pomišljati da ih se late. - "S death! - opsova Brake. - Vi se posve ponašate kao da nas sve hoćete progutati! - To nam ne pada na pamet, za to nam niste dovoljno ukusni. Od vas ne ţelimo ništa više znati do što vam je ovaj Indijanac učinio. - Tiče li vas se to? - Da. Ako ste ga napali bez razloga, onda će se svaki drugi bijelac, bez krivice, naći u opasnosti da ga snađe osveta njegovih. Dakle zašto ste ga uhitili? - Jer nam se tako prohtjelo. On je crvena hulja; to je dovoljan razlog. - Ovaj odgovor nam je dovoljan. Sad znamo da vam ovaj mladić nije dao nikakav povod za neprijateljstvo. Ali ja ću ga i sam još pitati. - Njega pitati? - nasmija se podrugljivo Brake a njegovi suputnici mu se pridruţiše u smijehu. - On ne razumije engleski

ni jedne riječi. Nije usprkos batinama ni glasa izustio. - Tukli ste ga? - viknu Jemmy. - Jeste li pri pameti? Indijanca batinati? Zar ne znate da je ovo uvreda koja se moţe samo krvlju izmiriti? - Nek dođe po našu krv. Znatiţeljan sam samo, kako će je uzeti. - Ĉim bude slobodan, pokazat će vam. - Slobodan neće više nikad biti. - Hoćete li ga ubiti? - Što ćemo sa njim učiniti, to se vas ništa ne tiče, jasno? Crvenokošce moramo smrviti gdje Psovka Primj. prev.. 22 aod ih nađemo. Sad znate što ţelimo. Hoćete li, prije nego krenete, s momkom govoriti, ja nemam ništa protiv toga. On vas neće razumjeti, a vas dvoje ne izgledate kao profesori indijanskog jezika. Rado bih prisustvovao tom razgovoru. Jemmy prezrivo sleţe ramenima i okrete se prema Indijancu. Crveni je poluzatvorenih očiju leţao i ni jednim pogledom, ni jednim izrazom lica nije odao da je mogao pratiti razgovor. Bio je još mlad, posve onako kao što je Debeljko rekao; moţda je imao osamnaest godina. Tamna mu, prorijeđena kosa bijaše duga. Ništa nije pokazivalo kojem je plemenu pripadao. Lice mu je bilo nenamazario, a ni okomica njegove glave nije bila obojena okerom niti cinoberom. Nosio je lovačku košulju od mekane koţe i leggins od jelenje koţe, oboje sa resama na šavovima. Između tih resa nije bilo ni jedne ljudske vlasi, znak da mladić nije još ni jednog neprijatelja ubio. Ljupke mokasinke su bile ukrašene dikobrazovom čekinjom, kao što je Jem-my prije toga pretpostavio. Tamo prijeko s druge strane obale, gdje se konj sada podigao i s uţivanjem pio vođu s potoka, leţao je dugi lovački noţ. O sedlu je visio tobolac presvučen koţom zmije čegrtuše i luk napravljen od rogova planinske ovce, koji je moţda vrijedio dva ili tri mustanga. Ovo primitivno naoruţanje bilo je siguran dokaz da Indijanac nije s neprijateljskim namjerama došao u ovaj kraj. Lice mu je u ovom trenutku bilo posve nepomično. Indsman je suviše ponosan da bi pred strancom ili neprijateljem pokazao svoja osjećanja. Crte su mu bile još mladenački blage. Jagodice

su bile doduše malo ispupčene, ali ovo nimalo nije išlo na uštrb skladnosti njegova lica. Kad mu je Jemmy sada prišao, on po prvi put otvori širom oči. Bile su crne kao sjajan ugalj i lovca pogodi ljubazan pogled.

v., Moj mladi crveni brat razumije jezik bljeđoli-toh. - upita Jemmy na engleskom jeziku. - Da - odgovori upitani. - Odakle zna to moj stariji bijeli °ra?_-JVidim ti po pogledu iz očiju da si nas ra- Toko!J?nice primj. prevod.. 23zumio. - Ĉuo sam da si ti prijatelj crvenih ljudi. Ja sam tvoj brat. - Hoće li mi moj mladi brat reći da li ima ime? Ovakvo pitanje je za starijeg Indijanca teška uvreda, jer tko još nema imena taj nije ni jednim djelom dokazao svoju hrabrost i ne računa se za ratnika. Zbog mladolikog izgleda crvenokošca, međutim, mogao je Jemmy dopustiti sebi to pitanje. Ipak mladić uzvrati: - Ne misli li moj dobri brat time reći da sam kukavica? - Ne, već da si veoma mlad. - Bljedoliki su naučili crvene ljude da već mladi umiru. Neka mi moj brat otvori lovačku košulju na grudima pa da vidi da li imam ime. Jemmy se sagne i otkopča košulju. On izvuče tri crveno obojena pera ratnog orla. - Je l moguće? - uzvikne on. - Nisi valjda poglavica! - Ne - nasmiješi se mladić. - Ja smijem nositi perje Mah-siša, jer se zovem Wohkadeh. Obe ove riječi pripadaju. mandan jeziku. Prva znači ratni orao, a druga je naziv za koţu bijelog bivola. Budući da su bijeli bivoli posve rijetki,, ođ-strijel takve ţivotinje vrijedi kod nekojih plemena više od pobjede nad nekoliko neprijatelja i daje pravo na nošenje pera ratnog orla. Mladi Indijanac je od-strijelio takva bivola i zbog toga dobio ime Wohkadeh. Ovo samo po sebi nije bilo ništa neobično, ali su se Davy i Jemmy čudili što je ime bilo uzeto iz mandan jezika. Mandani su vaţili kao izumrli. Stoga upita Debeljko: - Kom plemenu pripada moj crveni brat? - Ja sam Numangkaka, a u isto vrijeme i Dakot Numangkakama su se nazivali Mandani, a Dakot,

je zajedničko ime svih Sioux plemena. - Onda su te Dakota prihvatili? - Kao što moj bijeli brat kaţe, tako je. Brat moje majke bio je veliki poglavica Mah-to-toh-pah. On je nosio ovo ime zato što je jednom ubio četiri medvjeda. Došli su bijeli ljudi i donijeli nam boginje. Ĉitavo moje pleme je izumrlo osim nekolicine koji su pošli vječnim lovištima, kad ih Siouxi naljutiše i poubijaše. Moi Ĉetiri medvjeda primj. pisca. 24 otac hrabri Wah-kih bio je samo ranjen i kasnije primoran da postane sin Siouxa. Tako sam Dakota, ali moje se srce sjeća predaka koje je Veliki Duh pozvao k scfoi. - Siouxi se nalaze sada s one strane brda. Zašto si prešao ovamo? - Wohkadeh ne dolazi s brda na koje misli moj brat već s visoke planine na zapadu i ima predati vaţnu poruku jednom malom bijelom bratu. - Taj bijeli brat stanuje ovdje u blizini? - Da, odakle zna to moj stariji bijeli brat?- - Slijedio sam ti trag i vidio da si konja tjerao kao čovjek koji se nalazi blizu cilja. - Dobro si mislio. Wohkadeh bi bio sada na cilju da ga ovi bljedoliki nisu gonili. Njegov konj je bio suviše iscrpljen i nije mogao preskočiti ovu vodu; skljo-kao se. Wohkadeh je pao poda nj i izgubio svijest. Kad se probudio, bio je vezan remenima. - I Sioux jezikom dodade on škripeći zubima: - Oni su kukavice! Devet ljudi vezuju dječaka koji je izgubio svijest! Da sam se mogao s njima boriti, sad bi njihovi skalpovi pripadali meni. - Oni su te čak i tukli? - Ne govori o tome, jer ta riječ miriše na krv! Moj bijeli brat će mi skinuti veze, i onda će Wohkadeh kao čovjek s njima postupiti.

On je ovo rekao s takvom uvjerljivošću da ga Debeljko Jemmy upita smiješeći se: - Zar nisi čuo da ja njima ne mogu naređivati? - Oh, moj bijeli brat se ne plaši ni stotine takvih ljudi. Svatko je od njih wingkan. - Veliš? Otkud znaš da se njih ne plašim? - Wohkadeh ima otvorene oči i uši. Ĉuo je često o dvojici poznatih bijelih ratnika, nazvanih Davy-honskeh i Jemmy-petahceh" i prepoznao ih po njihovu izgledu i govoru. Pisca, Štit primj. pisca. Sioux govor: stara ţena. x govor: Dugajlija Davy i Debeljko htjede odgovoriti, ali ga Brake prekide: - Stojte, čovječe! Tako se nismo kladili! Ja sam vam doduše dozvolio da s tim momkom govorite, ali na engleskom jeziku. Vaš šatrovački govor mi se ne sviđa, jer je moguće da među sobom kujete planove protiv nas. Uostalom dovoljno nam je što smo saznali da Indsman zna engleski. Sad nam više niste potrebni i moţete poći odakle ste došli. Ukoliko to ne učinite odmah, mi ćemo vas potjerati! Jemmyjev pogled preletje prema Davvju i on mu jednom trepavicom kriomice namigne a da to nitko nije primijetio. Debeljko je međutim shvatio ovaj munjevit treptaj. Dugajlija mu je skrenuo paţnju na ţbunje što je stajalo njemu sa strane. Jemmy upravi kratki, ali oštri ispitivački pogled prijeko i primijeti gdje iza granja strše dvije uperene dvocijevke. Tamo su leţala dakle dva čovjeka spremna da opale. Tko su bili oni? Prijatelji ili neprijatelji? Bezbriţnost koju pokaza Davy umiri ga. On odgovori Brakeu: - Htio bih vidjeti kako ćete nas potjerati! Ja nemam nikakvog povoda da se brzo izgubim kao vi. - Kao mi? Kome bismo mi trebali umaći? - Onome kome su još jučer pripadala ova dva konja. Jasno? - Jemy kod ovih riječi pokaza na dva alatasta uškopljena konja

koja su stajala jedan uz drugog kao da su znali da jedan drugom pripadaju. - Sto? - viknu Brake. - Sto vi o nama mislite? Mi smo pošteni prospektors i hoćemo prijeko u Idaho gdje su sada otkrili nova nalazišta zlata. - I zato što vam za ovaj put nedostaju potrebni konji, postali ste uzgred i pošteni horse-pilfers. Nas nećete prevariti. - Ĉovječe, reci još jednu takvu riječ i ja ću te ubiti! Mi smo sve ove konje kupili i platili. - A gdje, moj pošteni mister Brake? - Još dole u Omahi. - Tako! I već odotamo ponijeli sa sobom i zalihu crnila za kopita? Zašto su oba alata tako svjeţa kao da su iz staje izašli? Zašto su im pocrnjena kopita, dok su vaši ostali konji izmoreni i u zapuštenim papučama? Kaţem vam da su alati još jučer imali drugog gospodara, i da je krađa konja ovdje na Zapadu kaţnjiva lijepom smrću vješanjem. - Laţac! Klevetnik! - rikne Brake saginjući se prema svojoj pušci. - Ne, on je u pravu! - razlijeţe se glas između ţbunja. - Vi ste bijedne konjokradice i dobit ćete svoju nagradu. Pobijmo ih, Martine! - Ne pucaj! - viknu Dugajlija Davy. - Uzmite kundake! Oni nisu vrijedni kugle. On zamahnu obrnutom puškom i zadade Brakeu udarac da je onesvješćen pao na zemlju. Iz ţbunja iskočiše dvije prilike, snaţan dječak i omalen čovjek. S podignutim puškama oni se baciše na toboţnje pros-pektore. Jemmy se saţe i s dva hitra reza odveza Woh-kadeha. Indijanac se vinu uvis, skoči na jednog od neprijatelja, zgrabi ga za vrat, obori ga i baci preko rijeke gdje mu je leţao lovački noţ. Nitko mu ne bi povjerovao da je tako snaţan. Začas je priskočio bijelcu, zgrabao desnom rukom noţ, kleknuo na neprijatelja lijevom rukom uhvatio ga za perčin. ""t for God"s sake - helpt _

zakriješti čovjek u smrtnom strahu. " Wohkadeh je podigao noţ za smrtni udar. Njegovo munjevito oko pade na uţasom razvučeno lice neprijatelja - i ruka sa noţem se opusti. - Plašiš li se? - zapita on. - Da! Milost, milost! - Reci da si psina! - Rado, vrlo rado! Ja sam psina! Sve se ovo daleko brţe zbilo nego što se moţe ispričati. Brake je leţao na zemlji, trojica drugih pokraj njega. Ostali su kidnuli bez oruţja najvećom brzinom. Njihovi konji potrčaše za njima. Samo su dva alata stajala još i trljala svoje glave o ramena svojih gospodara koji su neočekivano pritekli u pomoć. Dječaku je moglo biti otprilike šesnaest godina, ali tjelesno previše mnogo razvijen za svoju dob. Svijetla boja lica, plava kosa i plavosive oči ukazivale su na germansko porijeklo. Bio je gologlav i sav obučen u plavu tkaninu. Za pojasom mu je bio zadjeven noţ s rukunicom rijetke indijanske izrade, a dvocijevka koju je drţao u ruci kao da je bila preteška za njega. Obrazi su mu u borbi porumenjeli, ali on je ipak stajao tako smiren kao da je ovo bilo nešto posve svakidašnje za njega. Tko ga je sada promatrao, bio. je svakako sklon pretpostavci da ovakvi prizori za njega nisu bili ništa neobično. Neobičan prizor pruţao je njegov pratilac, omalen mršav čovjek golobrada lica. Nosio je indijanske cipele i koţne hlače pored tamnoplavog fraka ukrašena na-borima na ramenima, manšetnama i blistavim medenim đugmadima. Ovo ruho potjecalo je vjerojatno iz vremena njegova pradjeda. Tada su izrađivali tkanine kao da su trebale biti vječne. Svakako, frak je bio izblijedio i po šavovima marno obojen mastilom, ali se na njemu nije mogla primijetiti ni jedna jedina rupica. Takvo staro ruho susrest ćete na ,far westu" veoma često. Na glavi je čovuljak nosio golemi amazonski šešir koji je krasilo veliko, ţuto obojeno, vještačko nojevo pero. Ovaj ukrasni predmet je svakako prije mnogo godina pripadao nekoj lađv sa

Istoka i nekim čudima sudbine zahvaljujući zalutao na Daleki zapad. Budući da je široki obod dobro štitio protiv sunca i kiše, sadašnji vlasnik se valjda nije nimalo dvoumio da ga iskoristi u tu svrhu. Ĉovječuljak je bio naoruţan samo puškom i noţem. Ĉak mu je nedostajao i pojas, siguran znak da nije krenuo daleko u lov. Daleki zapad primj. prevod. Koračao je tamo-amo po malom bojištu i promatrao predmete koje su pobijeđeni u ţurbi ostavili. Pri tom se moglo opaziti da je lijevom nogom hramao. Vohkadehu je prvom ova okolnost pala u oči. On mu priđe, poloţi mu ruku na mišicu i upita: - Nije li moj bijeli brat moţda lovac koga bljedoliki nazivaju Hobble-Frank? Mališa kimne pomalo iznenađen i uzvrati potvrdno na engleskom jeziku. Tada Indijanac pokaza na mladog bijelca i zapita dalje: - A ovaj ovdje je Martin Bau-mann, sin čuvenog Mato-poka? Mato-poka je riječ sloţena iz govora Sioux i Utah Indijanaca i znači lovac medvjeda. - Da - potvrdi upitani. - Onda ja vas traţim. - Hoćeš li k nama? Ţeliš li moţda nešto kupiti? Mi imamo store i trgujemo sa svim što je lovcu po- Ti G Dno, - Od P0ruku" ispitivački H,i e mjesto za to- daleko odavde na ovoj vodi? - Za sat ćemo biti tamo unaokolo i onda vigvam ne leţi °nja i pođe ne osvrćući Franl - Crveni 2na dobro što radi EUgaJ1"a . odmah pođemo 2a njim " " V3m savJet"Jem da

- A vi? gta ćete vi učinit., blizu, bilrbi™ a" SS Ak° ™m P™ tako zovete na jedan TutlS neučtivt da nas ne podate i dućan dat S™ Zal°gaja A budući da dit i koji dolar V3m moţda P"1" da zara- 28 - Tako? Zar vi imate dolare kod sebe? - zapita Mališa u tonu koji je imao prizvuk da dvojicu lovaca nije baš drţao za milionere. - To će vas se tek onda ticati ako budemo htjeli kupiti. Jasno? - Hm, da, svakako! Ali ako sada pođemo, što će biti s momcima koji su nam ukrali konje? Nećemo li bar njihovom vođi, ovom Brakeu, ostaviti nešto za uspomenu što će ga na nas podsjećati? - Ne. Pustite ih neka idu, čovječe! Oni su kukavni lopovi koji će pobjeći pred lovačkim noţem. Neće vam baš sluţiti na čast budete li se dulje sa njima bavili. Konje opet imate. I basta! - Da ste bar malo zamahnuli kad ste ga oborili! Momak je izgubio samo svijest. - Ja sam to namjerno učinio. Nije baš naročito prijatan osjećaj ubiti čovjeka koji se moţe na drugi način učiniti bezopasnim. - Pa, moţda ste u pravu. Pođite, dakle, do svojih, konja! - Kako? Vi znate gdje su naši konji? - Naravno. Mi bismo bili loši Zapadnjaci kad ne bismo malo opreznije zagledali naokolo prije nego smo vas primijetili. Mršavko uzjaha jednog od povraćenih konja. Njegov mladi pratilac skoči na drugog. Obojica dojahaše upravo na mjesto gdje su Jemmy i Davy skrili svoje konje u ţbunju. Nedaleko od njih bili su privezani i njihovi na kojima su đojahali tragom lopova i koje su sada poveli za uzdu. Zatim njih četvorica pođoše za tragom Indijanca koga uskoro ugledaše pred sobom. Ali ovaj nije dopustio da mu posve priđu, već je uvijek, jahao pred njima kao da dobro zna pravac kojim treba udariti da dođe do cilja. Hromi Frank se drţao Debeljka Jemmyja koji mu se po svoj prilici svidio. - Hoćete li mi reći, sir, što zapravo traţite u ovom kraju? - reče on.

- Htjeli smo malo gore u Montanu gdje ima bolje lovine nego s ove strane. Tamo ćete još naći razumne lovce koji se lovom bave upravo radi lova. Ovdje pak formalno kasape ţivotinje. Blagdanska puška bjesni među bivolima koje na hiljade ubijaju samo zato što ie njihova koţa podesnija za remenice od obične goveđe koţe. To je grijeh i sramota! Zar ne! _ Imate pravo, sir. Ranije je to bilo posve drukčije. Onda se lovac daleko časnije ponašao prema divljači kako bi došao do mesa koje mu je bilo potrebno izlaţući svoj ţivot opasnosti. Sad je međutim lov većinom još samo kukavično umorstvo iz pozadine, a lovci starog kova gotovo su izumrli. Rijetki su sada ljudi kao što ste vi. Ne vjerujem da imate mnogo novaca, ali vaša imena imaju dobar zvuk. To se mora priznati. - Poznajete li naša imena? - I te kako! - Otkuda? - Ovaj Wohkadeh ih je spomenuo dok sam s Mar-tinorn leţao u ţbunu i osluškivao. Zapravo vi nimalo ne izgledate kao pravi westman. Vaši su kukovi po-desniji za mlinara ili pekara u staroj Germany. Ali ... - Sto? - upade brzo Debeljko. - Vi govorite o Njemačkoj! Poznajete li je moţda? - De, i te kako! Ja sam Nijemac po koţi i kosi? - A ja dušom i tijelom! - Je l" istina? - zapita Frank zaustavljajući svo- ZfPr

xav° m u sebi to i pomislio. Jenkija C6čovjek teško naći- Ja međutim

kra- Oni se pozdraviše da su ih ruke zaboljele Debeljko međutim reče: _ Potjerajte samo svoga konja" 0e vedu£ouD već dugo u Drţavama? - Više od deset godina. zaboTav??a Ste " međuvremenu vjerojatno njemački

30 31 - Ne. Nisam bio prisutan. - E, vazda samo u Saskoj! Razumijete li? Ja sam govorio već s pokojim Nijemcima, ali nikad nikoga nisam tako dobro razumio kao onog tko se u Saskoj rodio. Šaška je srce Njemačke. Drezden je klasičan, Laba je klasična, Leipzig je klasičan a Šaška Švicarska ništa manje. Najljepši kraj je dio između Pirne i Meissena i po prilici ja sam između ta dva grada ugledao svjetlo ovog svijeta. A kasnije sam u istom kraju započeo svoju karijeru. Bio sam naime lugar u Moritzburgu, čuvenom kraljevskom lovištu, i zamku sa famoznom galerijom slika i velikim ribnjacima. Moj najbolji prijatelj bio je tamošnji učitelj s kojim sam svake večeri igrao šnapsa i nakon toga razgovarao o umjetnosti i haukama. Tamo sam stekao naročito opće obrazovanje. Ili moţda sumnjate u to? Što me gledate tako s čuđenjem? - Oko toga se ne ţelim prepirati premda san" bio ranije gimnazijalac i deklinirao mensa. Mališa pogleda Jemmva lukavo sa strane i upita - Deklinirao mensa? Vi ste se sigurno zabunili? - Ne bih znao zbog čega. - E, onda sa svojom gimnazijom niste daleko dotjerali. Ne kaţe se deklinirao, već deklamirao i ne mensa, već pensa. Vi ste deklamirali vašu pensu, moţda .Pjevačevu kletvu" od Hufelanda ili .Ĉarobnog strijelca" od gospođe Marije Leinweber. Ali zbog toga se ne ljutite? Svatko je naučio upravo onoliko koliko, je mogao, više ne, i kad vidim Nijemca, ja se obra-J dujem pa makar ne bio baš pametna glava ni Sa Dakle kako ćemo? Hoćemo li biti dobri prijatelji? j - Svakako! - nasmija se Debeljko. - Ja sami uvijek slušao da su Sasi najdobroćudniji ljudi. Ali zašto ste napustili svoj lijepi zavičaj? - Upravo zbog umjetnosti i nauke. - Kako to?

- To se zbilo posve iznenada i po prilici ovako: govorili smo o politici i svjetskoj povijesti, svake ve- " Uhland Kad Maria Weber primj. prevod.. ,32 -eri u gostionici. Bilo nas je trojica za stolom, naime kućni sluga, noćni straţar i ja. Učitelj je sjedio za drugim stolom kod otmjenih. Budući da sam ja međutim uvijek bio veoma prijazan čovjek, sjedio sam do ove dvojice koji su bili sretni što sam ih time udostojio. Govoreći o svjetskoj povijesti često smo razgovarali o starom tati Wrangelu koji se toliko bio navikao na glagol .najvećma", da ga je pri svakoj prilici upotrebljavao. Onda su počela ova dva momka da se prepiru sa mnom oko pravog izgovora te riječi. Svatko je imao drukčije mišljenje. Ja sam govorio da je treba izgovoriti: ,najvećma"; kućni sluga je govorio: ,povećma", a noćni straţar čak i ,najpovećma". U toj raspri meni je polako prekipilo, ali kao obrazovan sluţbenik i drţavljanin sačuvao sam snagu da vladam svojim samosavlađivanjem te se obratili svome prijatelju, učitelju. No on izgleda da je bio loše volje, pravo ili malko učenjački ohol, kratko i saţeto, on mi ne dade za pravo i reče da sva trojica griješimo. On je tvrdio da riječ ,najvećma" nije pravilna i da umjesto nje treba reći najčešće. Budući da ja posve sigurno znam da sam u pravu, postao sam neprijazan. I kad je onda noćni straţar rekao još kako ja ne znam dobro govoriti, onda sam učinio ono što bi svaki pošten čovjek učinio: izručio sam na njegovu glavu moje uvrijeđeno osjećanje časti i čašu piva. Onda je naravno bilo svakojakih scena bez kulisa i sve se završilo time da sam zbog ometanja javnog nemira i zbog povrede namjernog tijela stavljen u optuţeničke stanje. Trebalo je da budem kaţnjen i otpušten. S kaznom i otpustom sam se mogao pomiriti, ali bilo mi je suviše što sam morao izgubiti ---To nisam - Tako? Jel" to istina? E, ja sam odmah osjetio prema vama neku vrstu potajne sklonosti, a to naravno ima svoj dobar razlog.

Prvo, vi niste loš momak, drugo, ni ja također nisam, te tako moţemo, treće, postati sasvim dobri prijatelji. Uzajamno smo se već pomogli, i zapravo je gotova veza koja nas s puno ljubavi treba spojiti. Vi ćete s dopuštenjem primijetiti da ja uvijek baratam biranim izrazima te prema tome moţete za- "51 ključiti da se neću pokazati nedostojnim prema vašim osjećanjima prijateljstva. Sas je uvijek nobel, i kad bi me danas neki Indijanac htio skalpirati, onda bih mu učtivo rekao: -- Molim, potrudite se najljubaznije! Izvolite moj skalp! , Tada reče Jemmy smiješeći se: - Ako bi.I oni bio isto tako učtiv, morao bi vam ostaviti koţu na f vašoj glavi. Ko sad da pređemo na druge stvari. Je li vaš pratilac zaista sin poznatog lovca na medvjede, Baumanna? - Da. Baumann je moj poslovni ortak a njegov sin, Martin, me naziva stricom, premda sam ja jedino dijete svojih roditelja i nikad se nisam oţenio. Sreli smo se dolje u St. Louisu, kad je zlatna groznica povukla kopače prema Crnim breţuljcima. Nas dvojica smo uštedjeli malu svoticu i odlučili da gore otvorimo dućan. To je svakako bilo korisnije nego kopati zlato. Stvar je posve dobro uspjela. Ja sam preuzeo dućan, a Baumann je išao u lov i brinuo se za kljun. Kasnije se međutim ispostavilo da se -ovdje nije moglo naći zlato. Kopači su otišli te mi ostadosmo sam s našim zalihama. Samo tu i tamo utrapimo je lovcima koji slučajno ovuda naiđu. Posljednji posao napravili smo prije dva tjedna. Tada nas je potraţila jedna mala druţina koja je htjela uzeti Baumanna da ih otprati do Yellowstone Rivera. Tamo - se naime moglo naći poludrago kamenje u velikim količinama, a ti ljudi su bili brusači kamena. Baumann je bio spreman poći, dobio je pozamašnu svotu, prodao im znatne količine baruta, olova i drugih potrepština i otišao s njima. Sad sam sa njegovim sinom i jednim Crncem, koga smo doveli iz St. Louisa, posve sami u brvnari. - oblast oko Yellowstone rijeke je međutim krajnje opasan kraj. Između ovog i onog kraja love sada .Zmija"-Indijanci. _ Oni su zakopali bojnu sjekiru.

_ A ja sam čuo da su je u posljednje vrijeme navodno ponovo iskopali. Vaš prijatelj se sasvim sigurno nalazi u opasnosti. Otuda glasnik koji vam je danas došao. Ne slutim ništa dobro. _ Ovaj Indijanac je Sioux. - Ali on je oklijevao da preda svoju poruku. T" nije dobar znak. S dobrom viješću čovjek nije suz-drţljiv, a on mi je i rekao da dolazi s one visoke planine iza zapada. - Onda ću brzo k njemu. Mali Sas obode konja kako bi sustigao Wohkadeha. Ĉim je ovaj to primijetio, udari i on svog konja petama u bokove i pojuri. Ako se Hromi Frank ne bi poţurio, morao bi odustati da već sada govori s Indijancem. U međuvremenu sin lovca na medvjede se drţao Dugajlije Davyja. I Davvju je naravno bilo stalo do toga da nešto pobliţe sazna o prilikama mladog poznanika. Doduše je dobio obavještenja, ali ne onako opširna kao sto mu je bila ţelja. Dječak je bio vrlo suzdrţljiv i šutljiv. Najzad je potok u oštroj okuci skretao oko jedne uzvišice na kojoj jahači spaziše brvnaru čiji je poloţaj od nje pravio malu utvrdu što je pruţala sigurnu zaštitu od napada Indijanaca. Uzvišica se tako okomito spuštala na tri strane da se njom čovjek jedva mogao uspeti. Ĉetvrta strana bila je okruţena dvostrukom ogradom. Dolje se pruţalo, kukuruzište i mali komad zemlje zasađen duhanom"u čijoj su blizini pasla dva konja. Martin pokaza na ţivotinje i reče: - Odavle su nam oni lopovi ukrali konje; nismo bili kod kuće. Gdje U je Bob, naš Crnac? On stavi dva prsta u usta i pištavo zazviţdi. Jedna crna glava izviri iza visokih stabljika kukuruza. Između razvučenih, naboranih usana ukazaše se dva reda zuba na koje bi i jaguar mogao biti ponosan. Onda 34 35se pokaza i herkulovski Crnčev stas. U ruci je imao tešku, debelu toljagu te reče cereći se: - Bob se sakriti i paziti. Kad mangupi ponovo

doći i još dva konja hoće ukrasti, onda ja njima razbiti glava sa ovaj štap. - On razmahne kocem s takvom lakoćom, kao da je vrbov prutić. Indijanac na njega uopće nije obratio paţnju. Projahao je pokraj njega s četvrte, jedino prilazne strane, do dvostruke ograde, skočio sa svog konja i nestao iza ograde. - Kakav biti crveni grub momak! - srdio se Crnac. - Projahati pokraj massera Boba a ne reći:, Good day! Skočiti preko ograde i ne sačekati dok muJ massa Martin ne dopusti da uđe. Masser Bob njega; naučiti biti učtiv! - Dobri Crnac je dao samom sebi; titulu masser Bob, dakle mister ili gospodin Robert. On je bio slobodan Crnac i osjećao se uvrijeđen što ga Indijanac nije pozdravio. ; - Ne smiješ ga uvrijediti - opomene ga Martin. On je naš prijatelj. - To biti drugi stvar. Ako crveni biti prijatelj vaš, onda on biti prijatelj masser Boba. Massa konje ponovo dobio? Mangupi ubijeni? - Ne. Oni su umakli. Otvori ogradu! Bob priđe krupnim koracima i odgurne oba dijela teške kapije, kao da su izrezana od papira. Onda uja-haše i ostali u prostor okruţen ogradom. 3. U BRVNARI Na sredini prostora se uzdizala četverokuta brv-"ara sagrađena od uţljebljenih stabala. Vrata su stajala otvorena. Kad su ljudi ušli, vidjeli su Indijanca gdje sjedi na sredini jedne prostorije u kolibi. On kao da se nije nimalo brinuo gdje mu je konj koji je s drugima bio ušao u ogradu. Sad pozdraviše Martin i Hromi Frank dvojicu lovaca srdačnim udarom ruku. Gosti se osvrnuše pogledom po prostoriji. U straţnjem dijelu nalazio se dućan čije su zalihe bile potpuno iscrpljene. Nekoliko poklopaca od sanduka pribijenih na kočevima činili su stolove. Stolice su bile u istom stilu izrađene. U jednom kutu leţala su naslagana krzna. Ona su bila toliko skupocjena da se stanovnicima kolibe moglo zavidjeti na njima,

jer su se sastojala od povećeg broja naslaganih koţa strahovitih sivih medvjeda, najopasnije zvijeri Amerike. Uspravi li se takav golemi grizli na zadnje šape, onda je sigurno pola metra viši od čovjeka dobre tjelesne visine. Ubiti takvog medvjeda kod Indijanaca je veliki junački podvig, a čak se i daleko bolje naoruţani bijelac više voli skloniti s puta toj zvijeri nego se bez potrebe upustiti u borbu s njom. Na zidovima je visilo svakojako oruţje i lovački trofej, a u blizini kamina su o drvenini klinovima bili pričvršćeni golemi komadi suhog mesa. Bila je večer i u kolibi prilično mračno budući da se svjetlost sumračja posve oskudno probijala kroz malene prozorske otvore, zaklonjene ne staklom već 37samo kapcima. - Masser Bob naloţiti vatru - reče stoga Crnac. On unese suho šipraţje i naloţi pomoću svog pun-ka vatru na ognjištu. Fitilj ovog upaljača se sastoji od suhog, lako zapaljivog truda koji se uzima iz duplji natrulih stabala. Za vrijeme tog posla plamen je drečavo osvjetljavao golemu Crnčevu priliku. Kosio je široko odijelo od najjednostavnijeg kalka i bio gologlav. Ovo je l imalo svog razloga. Dobri Bob je bio naime malo sujetan. Nije htio da ga smatraju za pravog Afrikanca. Na ţalost, međutim, glava mu je bila prekrivena gu-stom šumom, kratkih, kovrčavih uvojaka, i budući da je upravo ta vuna najuvjerljivije odavala njegovo porijeklo, uloţio je on sav svoj trud kako bi uvjerio druge da ima običnu kosu. Otuda je glavu dobro na- J trljo jelenjim lojem i ispleo od kudrave dlake bezbroj tankih vitica koje su mu na sve strane štrcale, poput bodlji u jeţa. To je prizoru što ga osvjetljavala vatra s ognjišta davalo nešto pustolovno. Dotada je bilo izmijenjeno samo nekoliko riječi. Ali tada reče Hromi Frank Indijancu na engleskom jeziku: - Moj crveni brat se nalazi u našoj kući. On nam je dobro došao i moţe nam predati svoju poruku. Crvenkoţac baci ispitivački pogled unaokolo i u-pita: - Kako moţe Wohkadeh govoriti prije nego omi-riše dim mira?

Tada uze Martin, sin lovca na medvjede, indijanski kalumet sa zida i napuni ga duhanom. Kad su i ostali sjeli pokraj Indijanca, Martin zapali duhan, po-i vuče šest puta i otpuhne dim uvis, pa dolje i u sva četiri pravca te reče: - Wohkadeh je naš prijatelj i mi smo njegova braća. Sad neka popuši s nama lulu mira i neka nam poslije toga kaţe svoju poruku. Nakon toga on pruţi Indijancu lulu. Ovaj je prihvati, podiţe se, otpuhne isto tako šest dimova i reče: - Wohkadeh još nikad nije vidio bljedolike. Poslali su ga k njima, i oni su ga spasili zatočeništva. Njihovi Prerijski upaljač primj. pisca. Indijanska lula mira primj. pisca. 38 neprijatelji su i njegovi neprijatelji, a njegovi prijatelji

mogu biti i njihovi. Howgh! Ovo ,howgh" znači u Indijanaca isto što i: da, dabome, posve izvjesno. Upotrebljava se kao znak slaganja" i odobravanja, naročito za vrijeme stanki ili na kraju govora. VVohkadeh pruţi lulu dalje. Dok je ona tako obilazila, on ponovo sjede i sačeka. Pri ovom pozdravu ponašao se kao stari, iskusni poglavica, a isto tako i Martin, koji je bio još gotovo dječak, pokaza ozbiljnost koja je davala naslutiti njegovo uvjerenje da je u odsutnosti svoga oca on domaćin. Kad je posljednji odloţio lulu, započe Wohkadeh: - Poznaju li moja bijela braća onog bljedolikog koga Siouxi nazivaju Nonpeh-tahan? - Misliš Old Shatterhanda? - upita ga Dugajlija Davy. - Vidio ga još nisam, ali o njemu je valjda svatko čuo. Sto je sa njim? - On voli crvene ljude, premda je bljedolik. On je najčuveniji lovac. Njegova kugla nikad ne promaši, a goloruk će oboriti i najsnaţnijeg neprijatelja. Stoga ga nazivaju Old Shatterhandom. On će poštediti ţivot i krv svojih neprijatelja, on će ih samo raniti da bi ih učinio nesposobnim za borbu, a svog protivnika će ubiti tek ako se radi o njegovu ţivotu. Prije nekoliko mjeseci napali su ga tamo prijeko na Yellowstoneu Sioux-Ogellallasi.

On je stajao međutim na jednoj stijeni, i oni ga svojim mecima nisu mogli pogoditi. Onda je izišao i ponudio se da se s trojicom od njih "°ri, oni sa tomahawkom, a on bez oruţja. On ih je svu trojicu pesnicom ubio, među niima i Pethašiča, najsnaţnijeg čovjeka plemena. Brdima se razlijegao golem bol i kuknjava iz vigvama Ogellallaha. Ni đan-danas još nije zanijemila. Sad su najsrčaniji ratnici plemena krenuli za Yellowstone river da zapjevaju a groblju trojice ubijenih svoje posmrtne pjesme. Svatko tko ih sretne na ovom pohodu je izgubljen. NJega privezuju za kolac mučenja na grobovima ubi- Ĉitaj: hau. primj. pisca. Ruka koja mrvi primj. pisca. Zao Oganj primj. pisca. jenih i taj mora polako u mukama umrijeti kako bi njegova duša sluţila duhovima trojice mrtvih u vječnim lovištima. - Wohkadeh napravi stanku i nastavi onda mirno s muklim naglaskom: - Lovac na medvjede i njegovi prijatelji su bili iznenađeni u snu i pohvatani! Martin skoči sa svog sjedala i vikne: - Bob, sedlaj što brţe konje! Frank, ti brzo spakuj municiju i hranu a ja ću u međuvremenu podmazati puške i nao-štriti noţeve! Najkasnije za jedan sat krećemo za Yellowstone! Crnac se također podiţe, zgrabi toljagu koju je prije toga unio i reče: - Masser Bob poći! Masser Bob ubiti sve crveni psina Ogellallaha! Tada podiţe Indijanac ruku i reče: - Jesu li moja bijela braća muhe što zazuje kad ih uznemiriš? Ili su muţevi koji znaju da djelu mora prethoditi mirno avjetovanje? Wohkadeh još nije završio. - Moj se otac nalazi u opasnosti, to je dovoljno! - plane mladić. Tada ga opomenu Jemmy, Debeljko: - Umirite se, mladi moj prijatelju! Kad ţuriš, ne prenagli. Pustite Wohkadeha da ispriča do kraja prije nego nešto poduzmemo! - Poduzmemo? Zar ćete i vi s nama?

- Zar još pitate! Mi smo zajedno popušili kalumet te smo prijatelji i braća. Dugajlija Davy i Debeljko Jemmy nisu ostavili na cjedilu još nikoga kojemu je bila potrebna njihova pomoć. Da li ćemo nas dvojica odjahati u Montanu da tamo lovimo bivole, ili ćemo prethodno skoknuti malo do Yellowstonea kako bismo sa Sioux-Ogellallasima otplesali valcer, to je svejedno. Ali sve se mora odvijati po utvrđenom redu, inače za stare lovce, kakvi smo mi, to neće predstavljati pravu šalu. Sjedite, dakle, i budite mirni, kao što to priliči! - To je ispravno! - suglasi se mali Sas. - Uzru-janost nikad ne donosi dobro. Moramo biti promišljeni. Pošto su ponovo posjedali, mladi Indijanac nastavi: - Wohkadeh je Mandan, a oni su prijateli bljedolikih. Kasnije je bio primoran da postane Ogellallah. Ali je čekao samo priliku da napusti Ogellallahe. Sad °e morao s njihovim ratnicima krenuti prema Yel-lovvstoneu. On je bio prisutan kad su noću u snu prepali lovca na medvjede i njegove pratioce. Ogellal-lasi moraju za vrijeme ovog pohoda biti oprezni, jer tamo u brdima ţive njihove najljući neprijatelji, Šo-ţoni. Wohkadeha su poslali kao izvidnicu da uhodi wigwame Sošona. Ali on to nije uradio, već je po-jahao u najvećoj ţurbi na istok do lovčeve kolibe da sina i prijatelja mu obavjesti o njegovoj sudbini. - Lijepo je to, to ti nikad neću zaboraviti! - viknu Martin. - Zna li moj otac što o tom? - Wohkadeh mu je to rekao, i ovaj mu je opisao put. On je krišom govorio sa lovcem da nitko od Ogellallaha nije mogao ništa primijetiti. - Ali oni će to naslutiti, ako im se ne vratiš! - Ne. Oni će povjerovati da su Šošoni ubili Woh-kadeha. - Da li ti je moj otac dao određene upute za nas? - Ne. Wohkadeh vam treba reći da je Baumann sa svojim pratiocima uhićen. Sad će moj mladi bijeli brat znati sam što da čini.

- Naravno da znam! Krenut ću, i to odmah, kako bih oslobodio oca. Ponovo je htio skočiti, ali ga Jemmy uhvati za ruku i zadrţa. - Stop, my boy! Pa mi nismo još sve saznali. Wohkadeh će nam moţda reći na kom su mjestu vašeg oca napali. Indijanac je pričao: - Voda koju bljedoliki nazivaju Barutnom rijekom nastaje od pet rukavaca. Na. Jugozapadnom se to dogodilo. Dobro, to bi dakle bilo jugozapadno od Mur-Pnvja. Ovaj mi kraj nije posve nepoznat. A kojim sa Pravcem onda udarili Ogellallasi? - Prema juţnim obroncima brda koje bijelci na-ju Veliki Rog. - Dakle Big Horn brda. I dalje? - Prošli su pokraj Glave Zloduha! - Ah, pokraj Devils Heada! - Do vođe koja tu izvire i utječe u rijeku Big Homa. Tamo smo čuli o neprijateljima Šošonima te su Wohkadeha poslali kao uhodu. On ne zna kamo su OgellaUasi dalje odjahali. - To nije ni potrebno. Imamo oči i naći ćemo im tragove. Kad se dogodio prepad? - Otada je minulo četiri dana. - O jada! Kad će se odrţati velika svečanost u čast mrtvih? - Na dan punog mjeseca. Tog dana su u svoje vrijeme njih trojica bili ubijeni. Jemmy proračuna u sebi i primijeti: - Ako tako stvari stoje, onda imamo još dovoljno vremena. Ima l još punih dvanaest dana do uštapa. Koliko je bilo" Ogellallaha? - Kad sam ih napustio, brojali su pet puta deset i još šest. - Dakle pedeset i šest ratnika. Koliko su ljudi pohvatali? -"- Sa Baumannom ih je šest.

- Zasada znamo dovoljno te se moţemo spremiti za pokret. Martine Baumanne, što mislite da činimo? Mladić ponovo poskoči sa svog sjedala, podiţe desnicu kao za zakletvu i izgovori svečano: - Ovim se zaričem da ću spasiti svog oca, ili njegovu smrt osvetiti ako budem čak morao i posve sam progoniti Sio-uxe i s njima se boriti. Mogu umrijeti, ali svoju zakletvu neću pogaziti. - Ne, sam nećeš poći - reče mali Hromi Franl - Ja ću s tobom jahati i neću te ni u kom slučaj" -napustiti. - I masser Bob također poći - reče Crnac - da oslobodi starog massa Baumanna i premlati Sioux-, Ogellallahe. Svi oni morati u pakao! - On stisnu! pesti i zaškripa zubima. - I ja ću poći s vama! - reče Jemmv Debeljko.,: - Bit će mi zadovoljstvo da crvenima otmem njihove, zarobljenike. A ti, Davy? - Ne pitaj tako glupo! - odgovori Dugajlija nodušno. - Misliš li da ću ostati ovdje da kri 42 cipele i meljem kafu, a da vi uţivate u jednoj divnoj pustolovini? __ Dobro, medvjede stari! Budi samo zadovoljan, ci ćeš i ti. Ali šta će učiniti naš crveni brat Woh- kadeh? Indijanac uzvrati: - Wohkadeh je Mandan, ali nikad Ogellallah. Njegova bijela braća će mu dati pušku s barutom i olovom. On će ih pratiti i s njima umrijeti ili pobijediti neprijatelja! __ Valjan momak - reče mali Sas. - Dobit ćeš pušku i sve ostalo, čak i svjeţeg konja, jer mi ih imamo četiri, dakle jednog prekobrojnog. Tvoj je premoren te neka uzgred trči dok se ne oporavi. Kada ćemo krenuti, ljudi? - Odmah! - reče Martin. - Svakako, ne smijemo gubiti vrijeme - suglasi se Debeljko. - Ali nije preporučljivo da prenaglimo. Mi ćemo proći kroz krajeve

siromašne vodom i divljači i moramo se snabdjeti hranom i pićem. Isto tako ne znamo da li nam onih devet konjokradica, kojima smo danas očitali bukvicu, neće nečim napakostiti. Moramo se bezuvjetno uvjeriti, da li su napustili ovaj kraj ili će ga tek napustiti. A kako stoji s ovom ku-čom? Hoćete li je ostaviti nezaštićenu? - Da - potvrdi Martin. - Onda se moţe lako dogoditi da je pri povratku nađete u pepelu ili poharanu. - Od pohare se moţemo zaštititi. Mladić uze motiku i otkopa nabijenu zemlju u četverokutu. Tada se pokaza da se tu nalazi potajni kapak ispod kojeg se pruţalo prostrano udubljenje gdje se moglo sakriti sve što se nije dalo ponijeti. Ako se ilovača ponovo nabije preko zatvorenog poklopca, aitko tko nije upućen ne bi otkrio ovo sklonište. Ĉak ako bi i zapalili zgradu, moglo se očekivati da će zaštititi skrivene predmete od paleţa. LJudi se dadoše sada na posao te sve stvari, uko-im nisu bile potrebne za put skionjše u udublje-nJf- Isto su učinili i sa medvjeđim krznima. Među njima je bilo jedno posve osobito po veličini i ljepoti. °" ga je Jemmy s divljenjem promatrao, Martin ga 43uze iz njegovih ruku i baci u rupu. - Sklonite mi ga s očiju - viknu on. - Ovo krzno ne mogu vidjeti a da ne pomislim na najstrašnije časove svoga ţivota. - To zvuči kao da već imate veoma dug ţivot ili čitav niz teških doţivljaja za sobom, moj mladiću. - Moţda sam zaista već više doţivio nego poneki stari traper. - Oho! Ne pretjerujte! Martinove oči se ustremiše gotovo Ijutitim pogledom na Debeljka. - Mislite li moţda da sin jednog lovca na medvjede nije imao prilike za doţivljaje?J Ja vam kaţem da sam se već kao šestogodišnji dječah borio sa medvjedom koji je ţivio u krznu kome ste upravo divili. - Šestogodišnje dijete sa takvim grizlijem? Znan da su djeca Divljeg zapada napravljena od drugog materijala nego dječaci

koji na Istoku, u gradovi griju noţice o termos boce svojih očeva. Vidio sa ponekog mladića koji bi u New Yorku ostao počet strijelac, a ovdje puškom baratao kao stari lovac. Ipa - hm! Kako se to zbilo tada sa medvjedom? - Bilo je to u brdima Colorađa. Imao sam jo majku a uz nju i najvoljeniju sestricu od tri godine. Otac je bio otišao da odstrijeli neku divljač. Majka je bila vani pred kolibom da nacjepka drva za vatr jer je bila zima i veoma hladno u brdima. Ja sam" se nalazio sa malom Lucy posve sam u sobici. Ona" je sjedila između vratiju i stola na podu i igrala se s lutkom koju sam joj izrezao iz jedne cjepanice, a ja sam stajao na stolu da urezem velikim noţem jeđno; M i L u debelu gredu koja se pruţala ispod šiljastog krova od jednog do drugog zida brvnare. To su bila početna slova mog i Lucvnog imena. Tako sam, kao što to obično dječaci rade, htio nas dvoje ovjekovječiti. Udubljen u taj teţak posao, čuh kako se vrata silom otvoriše. Mislio sam da je majka tako bučno ušla zato što je u naručju nosila drva i ne pogledah već rekoh samo: ,Mama, ovo je za Lucy i mene. Onda ćeš doći ti i tata na red." Umjesto njena odgovora ja začuji duboko brundanje. Okrenuo sam se. Morate znati, meštri, da još nije 44 h dan ali vani je sjao snijeg, i na velikom ognjištu mrio je panj čiji je plamen osvjetljavao sobu. Bilo grozno ono što sam u njegovu blijesku primijetio. Upravo pred sirotom, malom Lucy, koja je sasvim za-nijemila od uţasa, stajao je golemi sivi medvjed. Po krznu mu se bio uhvatio led a iz ustiju izbijala para. Zanijemila sestrica pruţila mu je molećivo drvenu lutku kao da je htjela reći: ,Evo ti moje lutke, samo nemoj meni ništa učiniti, ti zli, dragi medvjede!" Ali grizli nije imao samilosti. Jednim udarcem šape oborio je Lucy i onda joj smlavio jednim zalogajem plavu glavicu. Još i danas čujem to mlavljenje i lomljenje. __ Heavens! Nikad to neću zaboraviti, nikad, nikada ... !

Martin zastade u svojoj priči. Nitko ne prekine tišinu, a on nastavi: - I ja se nisam od uţasa mogao pomaći. Htio sam dozvati u pomoć, ali ne izustih ni glasa. Tako sam vidio kako su sestricini udovi nestajali u čeljusti nemani dok ništa drugo ne preosta osim drvene lutke koja je leţala na podu. U ruci sam grčevito drţao dugi noţ. Sad medvjed priđe k meni i uspravi se prednjim šapama na stol. U tom trenutku ja ponovo ovladah svojim udovima. Njegov strašan dah me je već zapahnuo u lice. Ja stavih noţ između zubi, obu-hvatih gredu rukama i vinuh se na nju. Medvjed htjede za mnom i obori pritom stol. To je bio moj spas. Sad sam naravno dozivao u pomoć, ali uzalud. Majka nije došla, premda je morala čuti moj glas, jer su vrata stajala otvorena i sobu je zapuhivao hladni zrak. Grizli se uspravi u svoj svojoj duţini kako bi roe skinuo s grede. Vidjeli ste njegovo krzno i povje-rovat ćete mi dakle kad kaţem da me je svojim pređ-nJim šapama mogao još dostići. Ali ja sam imao noţ u ruci, lijevom sam se drţao čvrsto i desnom ubadao u sapu koju je prema meni pruţao. Sto da vam opisujem borbu, svoj jad i svoj strah! e znam koliko sam se dugo branio. U takvom polo- faJu Cetvrt sata postaju čitava vječnost. Ponestalo mi snage, obje prednje šape medvjeda bile su izbodene i isparane, kad sam usprkos njegovu brundanju začuo laveţ našeg psa kojeg je otac poveo sa sobom. Pred kolibom pas podiţe svoj glas kakav nikad nisam više čuo iz njegovih ustiju. Onda je upao u sobu i odmah se bacio na golemu zvijer. Bio je to ruţan ovčarski pas, ali neobično snaţan i vjeran. On uhvati medvjeda za grlo da mu ga razdere. Ali medvjed ga raskide svojim snaţnim šapama. Nakon nekoliko trenutaka, pas je bio mrtav - raskomadan i pobjesnjeli grizli se ponovo bacio prema meni. - A vaš otac? - zapita Davy koji je kao i ostali slušao s najvećom napetošću. - Gazda ne moţe bit1 daleko kad je pas tu.

- Svakako, jer upravo kad se grizli ponovo us pravio ispred grede da bi me, s leđima okrenutir prema vratima dohvatio, pojavi se otac na ulazu, l blijed kao otjelovljenje smrti! "Oče, u pomoć!" viknuh l ja zadajući medvjedu još jedan ubod. Otac ne odgovori. I u njega kao da je grlo bilo zavezano. On podiţe napunjenu pušku - da opalit Ali ne, on je spusti. Bio je toliko uzbuđen da mu je cijev drhtala u rukama. On odloţi oruţje, izvuče lovački noţ iz pojasa i skoči straga na zvijer. Hva-tajući lijevom rukom za krzno on mu priđe sa strane i zadade dugim sječivom udarac do korica između poznatih dvaju rebara, i odmah odskoči u strani kako ga medvjed u ropcu ne bi dohvatio. Snaţna zvijer je stajala nepomična, zakrljala je i zastenjala posve neopisivo, onda zamahnula prednjom šapom u prazno i skljokala se mrtva. Kako se kasnije pokazalo, sječivo joj je pogodilo upravo u srce. - Bogu hvala! - reče Jemmv glasno i duboh odahnuvši. - To je bila pomoć u krajnoj nevolji. Ali" vaša majka, moj mlađi sir? - Nju - oh, ja je nisam više vidio. - Martin se okrene i brzom kretnjom ruke obrisa dvije suze iz očiju. - Nisi je vidio? Kako to? - Kad me je otac skinuo s grede, on je drhtao a ja sam se tresao cijelim tijelom, upitao me za malu sestru. Naglas jecajući ja mu ispričah što" se dogo- 46 Nikad više nisam ugledao takvo lice kao tada ° a! Bilo je pepeljasto sivo i kao od kamena. Iz. mudiju mu se razlijegao krik, jedan jedini, ali kakav! Onda je zanijemio. Sjeo je na klupu i zagnjurio lice ruke. Nije odgovarao na moje riječi umiljavanja. Kad sam ga zapitao za majku, on je mahnuo glavom. Ali Itad sam potom pošao da je potraţim, on me uhvati za ruku da sam od boli jauknuo. .Ostani!" zapovjedio

mi je.".To nije za tebe!"

Nakon toga moj otac je sjedio dugo dok se vatra nije ugasila. I onda me je zatvorio i počeo iza kolibe da radi. Ja pokušah da uklonim mahovinu kojom je bila zatvorena pukotina u zidu. Uspio sam. Kad sam pogledao van, vidio sam kako je iskopao duboki grob - medvjed je prije nego je ušao u kolibu napao moju majku i raskidao je. Nisam vidio kako ju je otac poloţio, jer me je iznenadio pri gledanju i pobrinuo se da ne stanem više uza zid. - Strašno, strašno! - zastenja Jemmy, brišući rukavom svoga krzna oči. - Da, svakako je bilo strašno! Otac je tada bio dugo vremena bolestan i najbliţi susjed poslao je jednog čovjeka do nas da ga njeguje i da se za mene brine. A onda, kad je otac ponovo ozdravio, napustili smo onaj kraj i - postali smo lovci na medvjede. Kad bi otac čuo da se negdje pojavio neki medvjed, nije imao mira dok ga nije ubio metkom ili noţem. A ja - eto, mogu vam reći da sam i ja već učinio-svoje da osvetim sirotu, malu sestru. U početku mi je naravno srce glasno kucalo kad sam uperio pušku u medvjeda. Ali ja imam amajliju koja me štiti tako da sam prema svakom grizliju posve miran, kao da "u pucati u najobičnijeg medvjeđa. - Amajliju? - zapita Davy. - Ah! Toga nema. , ne vjeruj u takvu besmislicu! To je grijeh protiv prve zapovjesti! - Ne, jer amajlija na koju mislim jeste drugačija f80 što vi mislite. Pogledajte je! Tamo visi ispod On pokaza rukom na zid gdje je na jednoj daščici ya velika, stara biblija. Ispod nje je visio o jednom. 47"klinu komad đrveta, dug prst i pol i debeo jedan prst. Jasno se vidjelo da je gornji dio trebao predstavljati neku glavu. - Hm! - promrmlja Davy koji se strogo drţao svoje vjere. - Ne trebam se bojati da bi ova stva mogla predstavljati nekog idola. - Ne, ja nisam neznaboţac. Vi vidite ovdje dr-. venu lutku koju sam tada izrezao sestrici za igru. Jal ,sam ovu uspomenu sačuvao na one strašne časove Jl uvijek je objesim sebi o vrat

kad pratim oca u lov J na medvjede. Pribliţili mi se opasnost, onda se mašim lutke i - medvjed je mrtav. U to moţete biti si-.; gurni! Tada mu spusti Jemmy, duboko tronut, ruku rame i reče: - Martine, vi ste valjan boy. Zs slite da sam vam ja prijatelj i nećete se prevariti! liko sam ja debeo, toliko je debelo i povjerenje mi moţete pokloniti. Ja ću vam to dokazati! 4. OLD SHATTERHAND Bilo je po podne četvrtog dana kad je šest jahača ostavilo za sobom kraj juţno od izvora Barutne rijeke. Pojas koji se proteţe od Missourija do Stjenovitih planina spada još i dan-danas u najnegostoljubivije dijelove Sjedinjenih Drţava. Ova oblast se sastoji gotovo posve od puste, gole prerije gdje lovac često puta mora dugo jahati prije nego nađe neki izvor vode ili ţbun. Kraj se postepeno uzdiţe prema zapadu, najprije se redaju blage uzvišice a onda breţuljci sve viši, oštriji i okomitiji što se ide dalje prema zapadu. Ali i dalje vlada oskudica vode i đrveta. Otuda ovaj kraj usred drţave Wyoming nazivaju Indijanci Mahka-. ze-šiča a bijelci Band Lands. Oba izraza znače isto, naime, Zla zemlja. Dalje prema sjeveru, gdje leţe izvorna područja rijeke Cheyennea, Powdera, Tonguea i- Big Horna, toaj postaje daleko prijazniji. Trava je sočnija, pojedinačni ţbunovi se šire u prostrano grmlje te konačno noga Zapadnjaka kroči čak i u sjenku golemih stogodišnjih stabala. Jugozapadno od Wyominga se nalaze lovišta šo-š°na ili .Zmija"-Indijanaca, istočno su Siouxi, a Juţno Cheyenni i Arapahoi. Svako pleme čini pak Podskupine i, budući da svaka od tih skupina ide pjim putevima, nije onda nikakvo čudo što među Jinia postoje neprestane trzavice. I kad se među rvenokoţcima ukaţe jednom prilika na duţi mir, nai-" onda neki bljedoliki i poče ih bockati najprije igla-4 Među orlovima ma, a onda noţevima tako dugo dok Indijanac ne iz-1 vadi ponovo zakopanu bojnu sjekiru i ne započne iz nova borbu.

Time se moţe objasniti što je ovdje, gdj se sučelju ju pašnjaci raznih plemena i skupina, sigurJ nost svakog pojedinca vrlo sumnjiva, štaviše krajr ugroţena. Sošoni ili ,Zmija"-Indijanci su odvajka bili ogorčeni neprijatelji Siouxa te je otuda pojl što se počev od Dakote provlači juţno od Yellowst rijeke prema Big Horn brdima veoma često bio topljen krvlju crvenog ili bijelog čovjeka. Debeljko Jemmy i Dugajlija Davy znali su to te se briţno trudili da izbjegnu svaki susret s Indijan- cima bilo kog plemena. Wohkadeha su pustili naprijed, budući da je taj kraj već poznavao. On je bio sada naoruţan škom i za svojim pojasom je nosio više kesa sa s kojakim sitnicama koje su neophodne čovjeku pr rije. Jemmy i Davy nisu svoj izgled nimalo izmijen" Debeljko je jahao svoje visoko kljuse, a Davyju visile duge noge s obje strane njegove male, jogunast mazge koja je s vremena na vrijeme uzaludno poku šavala da svog jahača zbaci sa sebe. Davyju je bi dovoljno da, po potrebi, spusti na zemljy lijevu il desnu nogu te da tako nađe čvrst oslonac. On je jaši: na svojoj ţivotinji naličio onim stanovnicima austr lijskih otoka koji svoje uske, opasne čamce oprer potpornjima te se zbog toga nikad ne mogu prevrnuf Davyjevi potpornji su bile njegove dvije noge. I Frank je nosio ono isto ruho u kojem su ga o dva prijatelja prvi put vidjela: mokasinke, leggin plavi frak i amazonski šešir sa dugim, ţutim peron Mali Sas je izvrsno sjedio na konju i uprkos svojoj neobičnoj spoljašnosti ostavljao dojam valjanog Za-padnjaka. Zadovoljstvo je bilo vidjeti Martina Baumanna u sedlu. On je u najmanju ruku isto tako dobro jahao kao i Wohkadeh. Izgledao je kao da je srastao sa konjem; sasvim nagnut naprijed olakšavao je ţivotinji teret, a sebi omogućavao da bez premora izdrţu napor višetjednog jahanja. Martin je imao na seb koţno trapersko odijelo i njegovoj opremi i naoru-j 50 nije baš ništa nedostajalo. Svjeţe mu lice i ff!J oko ostavljahu dojam da će, premda još skoro Hiečak u slučaju nuţde znati da

postupi kao čovjek. Veselo je bilo promatrati Crnca Boba. Jahanje mu nije nikad bila strast, te je sjedio na svom konju u ieđnom upravo neopisivom stavu. Imao je sto muka s konjem i ovaj s njim, jer nije mogao ni deset minuta ostati u svom sjedištu. Kad bi se posadio sasvim naprijed konju na vrat, onda je pri svakom koraku odmicao unazad. Tako je klizio i klizio dok se ne bi našao u opasnosti da padne. Onda bi se ponovo odgurnuo što više naprijed i prizor klizanja započinjao bi iznova pri čemu je zapadao u najsmješnije poloţaje. Umjesto sedla privezao je samo pokrivač, jer je od-ranije znao da se neće moći zadrţati u sedlu. Bob je svaki put pri malo brţem galopu ispadao iz sedla. Noge je drţao što dalje od konja. Kad bi mu rekli da ih treba pritegnuti uz konja, on bi odgovorio: - Zašto masser Bob treba prtiskati nogama jadnog konja? Konj njemu ništa naţao učinio! Bobove noge nije kliješta! Jahači su dostigli ivicu jedne ne baš duboke, gotovo krugolike kotline čiji je prečnik iznosio nekih šest engleskih milja. Okruţena sa tri strane jedva primjetnim naborima tla, ova kotlina je sa zapada bila ograničena popriličnom uzvišicom koja kao da je bila obrasla zbunjeni i stablima. Ovdje se ranije nalazila voda, nalik na jezero. Tlo se sastojalo od dubokog pijeska i na njemu se pomaljalo, osim ono malo bokora tvrde trave, samo ono sivo-svjetlucavo, nekorisno divlje raslinje pelina, karakteristično za neplodne krajeve Dalekog zapada. Kako je Davy izjavio, ovo mjesto se zvalo Pa"p-pa-are, tj. Jezero krvi, jer su w °Vde iednom Pali čitavu četu Sošona. Piie °hkadeh Potjera svog konja, ne oklijevajući, u lina Udarl prema spomenutoj uzvišici. Ova uđo-đućid1 predstavIJala nikakvu osobitu opasnost bu-ijj . a e kraj bio slobodan i otvoren te se svaki jahač Pješak mogao izdaleka otkriti. Mogli su jahati nekih pola sata, kad Wohkadeh avijjvog konja. - Uff! - uzviknu on. 1 engleska milja - 1.609 km prijnj. pisca. 51 - Sta je? - zapita Jemrny.

- Ši-ši! - Ova riječ iz govora Mandan Indijanaca znači zapravo stopala ali isto tako ima i značenje traga. - Trag? - zapita Debeljko dalje. - Ĉovjeka ili ţivotinje? - Wohkadeh ne zna. Neka moja braća sama pogledaju. - Good luck! Indsman pa ne zna da li je trag čovjeka ili ţivotinje! Bit će da je to neki neobičan trag. Da ga najprije pogledamo! Ali sjašite lijepo i ne idite za mnom, ljudi, inače ga nećemo prepoznati! - Ipak ćete ga i tada prepoznati - ™". Indijanac. - On je velik i dug; dolazi daleko sa j" ide daleko na sjever. Jahači sjahaše kako bi pregledali zagonetan Svaki dječak Indijanac zna razlikovati trag čov, od traga ţivotinje. Bilo je neshvatljivo što je Wo dehu ta razlika bila nepoznata. Ali i Jemmy odm glavom kad ugleda stope, te pogleda nalijevo ođakl je trag dolazio, onda nadesno kuda je vodio, ponovi odmahne glavom i reče najzad Dugajliji Davyju: -No, stari prijatelju, jesi li u svom ţivotu već jedn ovako nešto vidio? Dugajlija se počeše najprije iza desnog a onda lijevog uha, pijunu dvaput, što je kod njega gol uvijek znak nedoumice, i uzvrati naposljetku: Ne, još nikad. - A vi, mister Frank? Sas je s čuđenjem osmotrio trag i rekao: - VlS bi ga znao čiji je to trag! - Da - suglasi se Jemmy. - Sigurno je sa to da je neki stvor ovud prošao. Ali kakav? Koliko imao nogu? -- Ĉetiri - odgovoriše svi osim Indijanaca. - Da, to se dobro vidi. Ali neka mi onda ne kaţe koja je to vrsta četveronošca? - Jelen nije - reče Frank. - Sačuvaj boţe! Otkako je gavran pocrnio jel ne ostavlja tako goleme otiske. - Moţda medvjed? - Naravno da medvjed u ovakvom pijesku lja duboke i uočljive tragove da bi ih čak i slije

nrstima pročitati, ali ovaj trag ne potječe od dvieda Otisci nisu dugi i straga krnji kao u tapka-. već gotovo okrugli, preko pedlja u prečniku i pravo "tisnuti kao pečatom zapečaćeni. Samo su straga malo lici a dno im je posve ravno. Prema tome ova ţivotinja nema prste niti kandţe, već kopita. _ Dakle konj? - reče Frank. - Hm! - promrmlja Jemmy. - Ali i konj moţda nije. Moralo bi se bar malo primijetiti potkovica ili, ukoliko je bio nepotkovan, ivica kopita i njegova srţ. Tragu je najviše dva sata. Prekratko vrijeme a da bi se i takvo obiljeţje moglo izgubiti. I, što je glavno, da li je ikada postojao konj s tako neobično velikim kopitama? Kad bismo bili u Aziji ili Africi a ne u ovoj staroj, dobroćudnoj savani, onda bih ustvrdio da je ovuda protutnjao slonov djed. - Da upravo tako izgleda - nasmija se Dugajlija Davy. - Sto? Jesi li moţda već jednom vidio slona? - I to dva. Jednog u Philadelphiji kod Barnuma a drugog ovdje, naime tebe, Debeljko! - Ako već hoćeš da praviš šalu na moj račun, onda kupi za deset dolara neku bolju! Jasno? Ovi tragovi bi bili dovoljno veliki za slona, to priznajem. Ali takva ţivotinja ima posve drugi razmak koraka. Na to nisi pomislio, Davy. Deva također nije bila, inače bih tvrdio da si ti prije dva sata prokaskao. I tako moram priznati da sam iscrpio svu svoju mudrost. Ljudi pođoše malo naprijed, a onda se povratiše da osmotre te neobične tragove. Ali nitko od njih nije znao dati čak ni napola vjerojatno objašnjenje. - Što kaţe moj crveni brat na to? - zapita Jemmy. - Hijokeh! - uzvrati Indijanac, izraţavajući kretnjom ruke strahopoštovanje. - Duh prerije, veliš? Da, jer niti je bio čovjek niti ţivotinja, v Heigh-ho! Vaši duhovi kao da imaju uţasno no?, Vt0pala- Da ne pati Dun PreriJe od reumatizma ---J6 obukao Pustene cipele?

u svoje vrijeme poznat cirkus primj. pisca, - Moj se bijeli brat ne bi trebao rugati. Duh savane se moţe u svakom obliku pojaviti. Produţit ćemo mirno s jahanjem. - Ne, to neću učiniti. Moram bezuvjetno znati na čemu sam. Još nikad nisam ovakav trag vidio te ću ga slijediti dok se ne uvjerim tko ga je ostavio. - Moj brat srlja u propast. Duh ne trpi da ga ljudi traţe. J - Madness! Kad Debeljko Jemmy bude kasr o ovom tragu pričao, a ne bude znao od koga potje bit će ismijan. Za dobrog Zapadnjaka je -upravo stvi časti da ovu tajnu razjasni. - Nemamo vremena da krenemo zaobilaznim pt tem. - To i ne zahtijevam od vas. Imamo još četiri sa do noći, onda se moramo ulogoriti. Zna li moj crve brat moţda neko mjesto gdje bismo mogli otpočinui - Da. Ako budemo pravo jahali, doći ćemo mjesto gdje ova uzvišica ima jedan otvor. Tamo usijeca dolina u koju, s lijeve ruke, utječe nal sat jahanja neka sutjeska. U toj sutjesci ćemo počinuti, jer tamo ima ţbunja i stabala koje zakloniti našu vatru, a isto tako i izvor koji će ni pokloniti vodu. - To se lako moţe naći. Jašite dakle dalje! Jfl ću poći za ovim tragom i onda ću udariti na va" logor. - Neka moj bijeli brat zna da je opomenut! - Ah, što! - viknu Dugajlija Davy. - Jemmj je posve u pravu. Za nas bi bila prava sramotaj što smo otkrili ovaj neobičan trag a da nismo ispitali; čiji je. Priča se da je prije stvaranja zemlje bilo ţivotinja prema kojima bi bivol izgledao kao kišna glista; prema parobrodu na rijeci Mississippi. Moţda je tako preostala neka ţivotinja iz tog doba i luta sada ovuda po pijesku kako bi po njegovim zrncima izbrojila ko-, liko je vjekova stara. Mislim da se takva ţivotinj? zove mama. - Mamut - popravi ga Debeljko. ludosti primj. prevod..

Moţe biti! Kakva sramota za nas kad smo na takav prepotopni trag, a da nismo bar i da očima vidimo tu ţivotinju. Ja ću krenuti

sa re "iđ6; .jer nas dvojica, bez ikakvog pret-ierivanja, imamo najviše iskustva a u neku ruku smo i vodiči. Ne smijemo se dakle istodobno udaljiti. Neka radije pođe netko drugi sa mnom! - Mister Jemmy je u pravu - reče Martin. - ja ću poći s njim. - Ne, moj mladi prijatelju - uzvrati Jemmy. - Ja znam da je u vašoj dobi čovjek uvijek spreman na takve pustolovine. Ali ovaj podvig je moţda opasan, a mi smo preuzeli prešutnu obavezu da bdijemo nad vama kako bismo vas nepovrijeđenog doveli vašem ocu. - Onda ću poći ja! - viknu sakati Frank. - Da, neću imati ništa protiv toga. Mister Frank se ranije u Moritzburgu borio sa slugom i noćnim straţarom te se neće valjda bojati mamuta. - Ja? Da se bojim? Nije mi ni na kraj pameti! - Dakle nek" ostane pri ovom. Ostali neka produţe pravo, samo ćemo nas dvojica skrenuti desno. I tako se zbilo. Ostali nastaviše prekinuto jahanje, dok Jemmy i Frank pođoše za tragom prema sjeveru. Budući da su ova dvojica išla okolišnim putem, oni podbodu svoje konje te već nakon kraćeg vremena izgubiše iz vida svoje suputnike. Kasnije je trag skrenuo sa svog pravca na zapad- prema dalekoj uzvišici tako da su Jemmy i Frank jahali u istom Pravcu sa svojim prijateljima, samo za nekih pola sata od njih udaljeni. Ĉitavo vrijeme su šutjeli. Jummyjevo koščato klju- 86 Je toliko revno grabilo svojim dugim nogama da Frankov konj dobro namučio da ga u dubokom Pijesku slijedi. Sad je Debeljko prešao iz napornog asa u lagani hod te se tako Frank mogao bez muke ,rzati uz njega. Ova mala četa ljudi se uglavnom °sađa sluţila engleskim jezikom. Sada su, međutim, tala sama dva Nijemca te su tako pretpostavili svoj

mat"nji jezik engleskom. 55 - Ţar ne - započe Frank - ono sa mamuto ; je bila zapravo samo šala? - Naravno. - Odmah sam u sebi pomislio, jer takvih mamu- tovština danas više nema. - Jeste li već čuli kadgod što o tim prepotopnim ţivotinjama? - Ja? Još pitate! Znate, moritzburški učitelj koji je zapravo bio moja duhovna majka, mnogo je toga znao, naročito o biljnoj zoologiji. Taj je poznava svako drvo, počev od jelke pa do kiseljaka, a ist tako i svaku ţivotinju, od morske zmije pa do naj manje buhe. Od njega sam tada upravo masovn naučio. - To me neobično raduje - nasmija se Debelj - Moţda ću i ja moći od vas nešto naučiti. - Razumije se. Na primjer upravo o mamutu mo dati najbolje mjerodavno objašnjenje. - Jeste li moţda vidjeli nekog? - Ne, jer tada, prije stvaranja svijeta, još nis bio prijavljen kod sadašnje policije. Ali učitelj našao mamuta u starim rukopisima. Sto mislite, ko je bila ta neman? - Znatno veća od slona. - Slona? Kudikamo veća! Kad bi se mamut s; takao o neki kamen i sagnuo da ga pogleda onda taj kamen ,najvećma" bio kao egipatska piramida. 5 mislite onda visinu takve jedne ţivotinje! I kad je neka muha sjela na vrh repa, on ju je tek na četrnaest dana u svom mozgu registrirao. Onda mislite duţinu jednog takvog stvorenja! - Sto mu gromova! - reče Jemmy čudeći se. Kako vi to sve tako dobro znate! - Da, da. Da nije tada izbila ona svađa zboi onog glagola oca Wrangela, ja bih nolens-Coblenz dotjerao do šumarskog

fakulteta te se ne bih morao potucati Divljim zapadom da me Siouxi osakate. U tekstu stoji Leibwort umjesto Zeitwort tj. glagol; ovo l riječ Frank, kao "učen" čovjek upotrebljava u izvrnutom obllMI i značenju. l Umjesto: volens-nolens hoćeš-nećeš prirr.j. prevođ.. 56 _ Ah vi se niste sakat rodio? Frank" pogleda Debeljka prijekorno. - Sakat ro-+ i Nee, imao sam zdrave noge, koliko se sebe sjeni Ali"kad sam potom s Baumannom došao u Crna tfda da bismo među k°Pačima zlata otvorili dućan, imao sam loš dan te otada i sad još hramljem. __Kako je do toga došlo? _ Sasvim nenadano, kao i sve drugo, što čovjek prije nije znao. čini mi se kao da je bilo danas, tako opipljivo stoji taj dan pred mojim duhovnim licem. Zvijezde su svjetlucale, a ţabe glasno kreketale u obliţnjoj močvari, jer na ţalost nije bio dan, već noć. Baumann je bio otišao da dopremi iz utvrde Fetterman novu robu. Martin je spavao, a Crnac Bob, koji je bio izjahao da naplati neke dugove, još se nije dao vidjeti. Samo se konj vratio u svoju staju ali bez njega. Idućeg dana došao je hramljući s iščašenom nogom i bez prebijene pare u dţepu. Naši su ga duţnici bili izbacili iz kafane i onda još skinuli s konja. Dakle, zvijezde su sjale sa neba, a na naša vrata netko pokuca. Ovdje na Zapadu čovjek mora biti obazriv. Stoga ja ne otvorih odmah, već upitah iznutra, tko je. Da ne odugovlačim, bila su to petorica Sioux-Indijanaca koji su htjeli da zamijene krzna za barut. Crveni rekoše da moraju još čitavu noć hodati. To je ganulo moje šaško srce - ja ih pustih da uđu. - Kakva neopreznost! - Zašto? Za strah nikad nisam znao. I prije nego sam otvorio vrata, rekao .sam im da svi odloţe svoje oruţje. Moram im u njihovu čast priznati da su pošteno postupili po mom zahtjevu. Naravno da sam imao revolver u ruci dok sam ih sluţio, što mi

oni kao divljaci nisu mogli zamjeriti. Stvarno sam napravio divan posao s njima. Loš barut za dobra dabrova krzna. d crveni i bijeli među sobom trguju, onda su crveni svaki put prevareni. Ţao mi ih je, ali ja sam na ţalost ne mogu izmijeniti. Pokraj vrata visile Po r na?un;ene Puške. Kad su Indijanci pošli, zastade osljednji na vratima, okrete se još jednom i upita me Drto blh mu moţda dao Jedan gutljaj vatrene vode ae D°duše, zabranjeno je Indijancima davati ra- 57 kiju, ali ja sam dobričina i htio sam im učiniti tu, uslugu. Okrenuo sam se, dakle, i pošao u straţnji kut J gdje je stajala boca brandyja. U trenutku kad se s njom okrenuo, vidjeh Indijanca gdje se izgubi s puškom koju je skinuo s klina. Naravno, ja san brzo spustio bocu, dohvatio najbliţu pušku i skoči kroz vrata. Budući da sam tako brzo došao iz svjetl;, u tanui, nisam mogao odmah dobro vidjeti. Ĉuo sam brze korake, a onda je tamo prijeko zasvijetlilo kraj ograde. Eazlijegao se pucanj i ja sam imao osjećaj ka-, da me je netko udario po nozi. Tad ugledah Crveno-košca kako se htio vinuti preko ograde. Ja nanišanih i pritisnuh obarač, ali istog časa osjetih uţasan bol u nozi da sam se skljokao. Kugla je promašila, i ona ; puška bila izgubljena. S velikom mukom vratih se kolibu. Indijančev metak mi se zabio u lijevu nog Tek sam je nakon nekoliko mjeseci mogao ponovo trijebiti, ali ja sam postao Hobble-Frank. Tog crvenog sam međutim dobro zapamtio. Njegovo lice neću nikari zaboraviti, a teško njemu, ako me igdje i ikada sretne: Mi Sasi smo poznati kao pradobroćudni Germani, ali naša nacionalna pozitivna svojstva ne mogu nas jor; obavezivati da nas noću, dok zvijezde s neba sjaju nekaţnjeno potkradaju i sakate. Vjerujem da je ta Sioux pripadao Ogellallasima i ako - šta vam je"? Frank se prekide, jer je Debeljko Jemmy zaustavio svoga konja i iznenađen uzviknuo. Bili su već valili dobar dio pješčane kotline. Tu se ukaza pr njima stjenovito tlo. Tamo, gdje je stijena ponovf prelazila u pijesak, Jemmy se zaustavi. - Šta mi

jef - uzvrati on. - To bih i ja sam sebe htio pitati Imam li ja zapravo oči? On pogleda začuđeno s konja u pijesak. Sad vidio i Frank što je njegov suputnik rekao. - Zar j! moguće? - uzvikne on. - Trag je najednom posve drugačiji! - Naravno! Najprije je bio pravi trag slona a onda posve razgovjetni trag konja. Ova ţivotinja je po svoj prilici neki indijanski konj: na kopitima nema potkovice. - Da li je stvarno isti trag? 58 __ Svakako! Iza nas se pruţa stijena, ali to mjesto dva da ima dvadeset stopa u prečniku. S one strane dopire trag slona, a odavde se nastavlja trag konja. Nešto nečuveno! - Sad bih htio znati što bi moritzburški učitelj rekao da je s nama ovdje! __Ne bi nimalo pametnije izgledao od vas i mene! __Hm! S dopuštenjem, naročito duhovito mi vaše lice baš ne izgleda, gospodine Pfefferkorn. Ali ova se zagonetka mora riješiti, jer je čuveni arhiđakon jednom rekao: ,Dajte mi jednu čvrstu tačku u zraku i ja ću svaka vrata istaviti iz ţarki"! - Mislite Arhimed! - Da, ali on je bio i đakon uzgred, jer kad su u subotu popodne došli neprijateljski vojnici, on je upravo učio za sutrašnji dan molitvu na pamet i uzviknuo im: ,Ne smetajte me, budite mirni!" Oni su ga onda ubili. Stoga se tačka u zraku ponovo izgubila. - Moţda će se naći opet. Ali najprije ćemo morati poći dalje za ovim neobičnim tragom! Konjski trag, koji se još uvijek jasno ocrtavao, prešao je nakon nekih pola sata sa pješčane površine na bolje tlo. Tamo je bilo trave i razasutih ţbunova. Uzvišica se nazirala u blizini. Njom se protezala gusta šuma koja je pri dnu započinjala rijetkim drvećem a onda gore naviše bila sve gušća. I ovdje se trag mogao jasno raspoznati. Nakon nekog vremena, međutim,

naišlo je ponovo stjenovito tlo te se trag opet izgubio tako da se više nije mogao pratiti. Neshvatljivo! - reče Jemmy. - Izgleda najzad da Je to bio stvarno Duh savane! Volio bih znati kako ta3 Duh izgleda. - Ta vam se ţelja moţe ispuniti. Pogledajte ga samo, gospodo! Ove riječi na njemačkom jeziku razlijegoše se iza una Pokraj kojeg su bili stali. S uzvikom prestraše-izV? 10VCi podiS°še ruke- Ĉovjek koji im je govorio IQe iz gustiša što mu je sluţio kao skrovište. br d 6 bi° posve visoka i široka rasta. Tamnoplava °a uokvirivala mu je suncem opaljeno lice. Nosio na vovima reckaste hlače a isto tako i reckastu lovačku košulju, duge čizme, navučene do iznad kolje- na, i pusteni šešir širokog oboda kome su za vrpcom bili zadjenuti vrhovi ušiju sivoga medvjeđa. Za Širo."! kim pojasom, ispletenim od koţnih remena, visila su dva revolvera, lovački noţ i više koţnih kesa. Pojas se-činio kao da je sav napunjen patronama. Od lijevog; ramena prema desnom bedru prebacio je laso ispleteno! od višestrukih kajiša, a oko vrata, na širokoj svilenojf uzici, lulu mira ukrašenu kolibrijevim perjem, na čijojl su glavi bili urezani indijanski znaci. U desnoj ručaj drţao je kratku karabinku čiji je mehanizam bio nijf obične izrade. Pravi prerijski lovac ne daje ništa na sjaj i či-i stoću. Ukoliko mu ruho pohabanije izgleda, utoliko više proţivio. On gleda s omalovaţavanjem na svakog koji drţi bar nešto do svoje spoljašnosti, a najv mrzi blistavo čistu pušku. Po njegovu uvjerenju jedan lovac na Zapadu nema vremena da se tali glupostima bavi. Na ovom čovjeku je sve izgledalo tako čisto da je tek jučer krenuo iz St. Louisa na Zapad, a ška mu kao da je tek prije jednog sata izašla iz puškara, čizme su mu bile čiste, namazane, a na muzama nije bilo ni traga rđi. Po odijelu mu se moglo primijetiti da se naprezao, a istini za volju, su mu i ruke bile oprane. Lovci ga pogledaše i iznenađenja zaboraviše da mu odgovore.

- Pa - nastavi stranac smiješeći se - mišlj da ţelite vidjeti Duha savane? Ako mislite na on čiji ste trag slijedili, onda ga imate pred sobom. - Nevjerojatno! ,Najvećma" mi mozak prestane diti! - uzviknu Frank. - Ah, Sas! Zar ne? - l to rođeni! A vi ste u svakom slučaju čist, ni pomiješani Njemac? - Da, imam čast. A drugi gospođin? - Također iz onoga lijepog kraja. Od silne rado;- uplašio se toliko da je zanijemio, ali to kod njega du; ne traje, opet će progovoriti. Frank je bio u pravu, jer Jemmy skoči sada ; sedla i pruţi strancu ruku. - Je l" moguće? - uz 60 on. - Sresti Nijemca ovdje, nedaleko od Devils Heada! Jedva da čovjek povjeruje! - Moje iznenađenje mora biti dvostruko, jer sam vas dvojicu sreo. I ako se posve ne varam, vas zovu Debeljkom Jemmyjem? _- Što? Ĉak mi i ime znate? __ Sretne li čovjek ovdje kakvog debelog lovca na takvoj kljusini, onda je to sigurno Jemmy. Ali gdje ste vi, tu daleko ne moţe biti ni Dugajlija Davy sa svojom mazgom. Ili se moţda varam? - Ne, on je zacijelo u blizini, nedaleko odavde na jugu, tamo gdje se dolina usijeca u brda. - Ah! Hoće li se danas tamo ulogoriti? - Sigurno. - Moj suputnik ovdje zove se Frank, Frank je bio također sjahao. On pruţi strancu ruku. Ovaj ga osmotri oštro, kininu mu glavom i upita ga: - Vjerojatno Hromi Frank? - Gle, i moje ime znate? - Vidim da hramljete i da se zovete Frank. Onda je bilo lako pogoditi. Vi ţivite sa Baumannom, lovcem na medvjede? - Tko vam je to rekao?

- Baumann lično. Prije duţeg vremena sam se pogdjekoji put sastajao s njim. Gdje se nalazi sada? Kod kuće? Mislim da odavde do nje ima otprilike četiri dana jahanja? - Sasvim tačno. Ali on nije tamo. Pao je Ogellal-lasima u ruke i mi smo krenuli da vidimo što moţemo za njega učiniti. - Ne plašite me! Gdje se to dogodilo? Od "t6 ba§ daleko odavđe, u blizini Devils Heada. vukli su ga s još pet drugova prema Yellowstoneu aa ga ubiju na grobu Zlog Ognja. Stranac naćulji uši. - Sigurno iz osvete? - za-Pita on. oiH7uDa naravno- Jeste li moţda čuli kada što o UW Shatterhandu? Mislim da se sjećam, da. °Vih ri;ieči oko strančevih usana poigra ne-osmijeh. 61 - On je ubio Zlog Ognja sa dvojicom drugih S, ouxa. Sad su Ogellallasi krenuli na njegov grob i tak im je Baumann dopao šaka. - Kako ste saznali? Frank ispriča o Wohkadehu i o svemu što se i pojave ovog mladog Indijanca desilo. Stranac ga vt oma paţljivo i ozbiljno sasluša, samo ponekad, kad jt Hromi Frank suviše zapadao u zavičajni dijalekt, njegovim licem bi prešao kratak osmijeh. Kad je Frank završio s pričom, stranac reče: - Od sveg srca vani ţelim da uspijete. Naročito me zanima mladi Martin Baumann. Moţda ću ga jednom vidjeti. - To se moţe lako dogoditi - reče Jemmy. - Dovoljno je da samo pođete s nama ili da pojašeti Gdje vam je konj? - Odmah ovdje u blizini. Ostavio sam ga za da bih vas vidio kad projašete. - Jeste li opazili naš dolazak? - Svakako. Vidio sam vas već prije pola sata kah ste stali tamo da se posavjetujete zbog čudovišnog traga. - Kako? Sto znate o njemu? - Ništa više do da je to moj trag.

- Što, vaš? Do vraga! Onda ste nas dobro nasa- marili? - Jeste li se stvarno dali prevariti? Mene mnogo! veseli što sam jednog Zapadnjaka, kao što je Debeljko Jemmy, povukao za nos. Naravno, to nije vaţilo vas, već za sasvim druge ljude. Debeljko kao da nije znao što da misli o strancu Promatrao ga je, mašući glavom, od tjemena do sto pala i zapitao: - Tko ste vi zapravo? Stranac se veselo nasmije i uzvrati: - Zar ne, opazili ste odmah da sam novajlija ovdje na Dalekom zapadu? - Da. Na vama se otprve vidi da ste greenfish. S vašom blagdanskom puškom moţete slobodno ići u lov na vrapce, a tu opremu nosite sigurno tek nekoliko dana na svom tijelu. Mora da ste ovdje u većem dru- i po svoj prilici pripadate nekoj skupini blagdanskih lovaca. Gdje ste napustili ţeljeznicu? _ U St. Louisu. _ gt0? Tako daleko na Istoku? Nemoguće! Kako se dugo nalazite ovdje na Zapadu? - Ovog puta otprije osam mjeseci. _ Molim, nemojte mi zamjeriti, ali to vam neće nitko povjerovati! Kladim se da ste učitelj ili profesor i da s nekolicinom drugova obilazite ovaj kraj da biste sakupljali rijetko bilje, kamenje i leptire. Dopustit ćete nam da vam damo jedan dobar savjet: Gledajte da se Sto prije odavde izgubite! Ovaj kraj nije nikakva livada za vas. Ovdje ţivot visi o koncu ne svakog sata, već svakog minuta. Vi uopće ne znate u kakvoj opasnosti lebdite. - Oh, to znam sasvim dobro! Ovdje u blizini lo-goruje, na primjer, preko četrdeset Sošona. - Heavens! Je l" istina? Sad zaista ne znam što da mislim o vama! - Pomislite da te Crvenokošce isto tako mogu povući za nos kao i vas. Ja sam sreo već ponekog valjanog Westmana koji se u meni prevario zato što me je mjerio uobičajenim mjerilom. Molim vas, dođite!

Neznanac se okrene i pođe lagano između ţbunova. Druga dvojica pođoše za njim vodeći svoje konje na uzdi. Nakon kratkog vremena dođoše do jedne prekrasne kukute-jele preko trideset metara visoke. Kod ovog drveta lovci opaziše veliku rijetkost: pokraj njega stajao je konj, divan vranac crvenih nozdrva i s ki- ma na dugoj grivi koje u Indijanaca vaţe kao si- guran znak izvrsnih osobina, Sedlo i kajasi su bili indijanske izracje. Za sedlom je bila prikopčana kišna Kabanica od gume. Iz jedne bisage virila je futrola aiekozora. Na zemlji je leţala teška, dvocjevna pu- a .ubojica medvjeda". Kad je Jemmy ugleda, on J°J brzo priđe, podiţe je, osmotri i reče: Isto što i novajlija prlmj. plića. nis °Va puška Je ona Je ah Ja Je J°ţ nikad an vidio, ali sam je odmah prepoznao! Ona je po- Neba vaml prlmj. pr"v"d.. 62 red srebrne puške apačkog poglavice Winnetoua najčuvenija puška Zapada. Ona pripada... On stade i tupo se zagleda u vlasnika. Onda nastavi; - Ova puška pripada vama a ta kratka puška u vašoj ruci nije nikakva blagdanska puška, već jedn, od onih malobrojnih henry-karabinki koje se još ponegdje nađu. Frank, Frank, znate li tko je ovaj čovjek ovdje? - Ne. Nisam mu čitao krsni list niti svjedodţbu o cijepljenju. - Ĉovječe, manite se šale! Vi stojite pred Old Shatterhandom! - Old Shat - Hromi Frank uzmakne nekoliko koraka. - O dobri duhovi! - procijedi on. - Old Shat-terhand! Njega sam sasvim drugačije zamišljao! - I ja također! - A kako, gospodo moja? - zapita lovac šeći se. - Dugog i širokog kao kolosa od Varusa! - govori učeni Hromi Frank. - Da, divovskog rasta - sloţi se Debeljko.

- Eto vidite da je moj glas veći od mene. Štcj nekom ljudi ispričaju kraj prve logorske vatre, to! već pri drugoj utrostruči a pri trećoj ušestoros Otuda ga drţe za pravo čudo. - Ali ono što se o vama priča, to je... - Pah! - prekide ga on odsječno. - Manimo toga! Ja ću vam radije sada objasniti na koji su naj nastali oni neobični tragovi! Osmotrite ova četiri i tovo okrugla debela pletiva od trsa, opremljena rem nima i kopčama! Ja sam ih jučer u dokolici izradio kako bih danas neke svoje progonitelje zavarao. Prive- zete li ih konju za kopita, ostavit će, osobito u pjeskovi-j tom tlu, trag za koji bi čovjek pomislio da potječe od slona. Naravno da oteţavaju jahanje, a i ne mogu dugo trajati. - Veličanstveno! - divio se Frank. - Sad mi je konačno jasno kao dan u mojoj duhovnoj noći! Dakle zakamuflirana kopita! Sto bi moritzburški učitelj na to rekao! 64 __ Nemam čast poznavati tog gospodina, ali imam olistvo da sam vas dvojicu prevario. Na onom Zf novitom mjestu nije mogao ostati nikakav trag, sto-m tamo sjahao i skinuo konju cipele od trsa kako ga S i daljem jahanju ne bi smetale. Pribjegao sam-wim mjerama opreznosti, jer sam po izvjesnim znacima morao zaključiti prisustvo neprijateljski nastrojenih Indijanaca. I ta se slutnja potvrdila kad sam došao do ove jelke. - Ima li tragova Indijanaca? __Ne. Ovo stablo označava mjesto gdje ću se danas sastati sa Winnetouom, i ... - S Winnetouom? - prekide ga Jemmy. - Je li poglavica Apača ovdje? - Da. Moj prijatelj je već prije mene stigao i ostavio mi ovaj znak da će se još danas povratiti. Gdje se sada nalazi, ne bih vam znao reći. Sigurno uhodi Šo- šone. - Zna li Winnetou za njihovo prisustvo? - On mi je upravo skrenuo paţnju na njih. Noţem je urezao svoje znake u kori stabla. Znam da je ovdje bio i da će doći, i da

se četrdeset Šošona nalazi u blizini. Ostalo moram ovdje sačekati. - Vi ostajete ovdje? - Dok Winnetou ne dođe, da. Onda ću s njim potraţiti vaš logor. Doduše imamo drugi cilj, ali ako se on bude sloţio, ja sam spreman da krenem za Yel-lowstone. - Hoćete li? - zapita Jemmy neobično obradovan. - u tom slučaju bih se zakleo da ćemo zatočenike osloboditi. - Nemojte biti suviše sigurni. Ja sam... Old Shatterhand se prekide, jer ga je Frank pri-lsemm uzvikom opomenuo pokazujući rukom između unja prema pješčanoj ravnici gdje se po strani ukaza eia Indijanaca na konjima. va -jT BrZ° na konje Mašite do vaših! - posavjeto-jet,,. OId Shatterhand. - Zasad vas još nisu primi- u- Ja ću doći za vama. si se tomci će naći naš trag - reče Jemmy, vinuv-najvećom brzinom na svog konja. 5 orlovi ima 65- Samo krećite, odlazite! To vam je jedini s - Ali oni će vas otkriti! - Ne brinite za mene! Naprijed, naprijed! Odmah su dvojica sjela u sedla i pojurila. Old Sha terhand baci ispitivački pogled unaokolo. Jemmy j Frank nisu, kao ni on, ostavili nikakav trag u sitnom šljunku. Krš se pruţao, najprije širok a onda sve uţi, prema okomitoj padini dok se nije izgubio ispod gustih jela. On objesi svoju henrvjevku o sedlo, prebaci slavnu pušku preko ramena i reče svom konju samo riječ na arapskom jeziku: "Penijil - dođi!" Kad je krupnim, ţurnim koracima počeo najvećom brzinom da se vere okomitim nagibom, konj pođe za njim kao pas. čovjek ne bi povjerovao da se konj moţe ovuda uspeti, pa ipak oboje stigoše nakon kratkog naprezanja prijeko pod stablo. On spusti

konju ruku na vrat. "Dih-il-huš - lezi!" - Konj leţe odmah i ostade nepomičan. Šošoni su sada opazili trag. Pošli su za njim, brzo se pribliţavajući. Premda nije prošlo ni dva minuta otkako su lovca otišla, Indijanci se nađoše već pod onom k tom jelkom. Nekolicina njih sjahaše da potraţe n le tragove. "Sagač, sagač, mioni, mioni - ovdje, ovdje, ovu ovuda", vikao je jedan. Našao je ono što je tra Okolnost, međutim, da je sada nedostajao jedan tragova, po svoj prilici mu nije pala u oči. Crveni izgubiše. Old Shatterhanđ ču u svom skloništu da galopu pojurili za dvojicom bjegunaca. ", Tada njegov konj tiho zafrkće, siguran znak daj htio svome gospodaru skrenuti paţnju na nešto. Zi tinja ga je gledala krupnim pametnim očima i okren onda glavu u stranu, prema brdu. Lovac uze karabi u ruku, kleče s puškom na gotovs, oštro uperivši gled prema brdu. Stabla su bila ovdje toliko gusta se nije moglo daleko vidjeti. Uskoro međutim on novo spusti pušku. Gledajući uvis primijetio je isi najniţih grana par mokasinki ukrašenih dikobrazovu čekinjom i znao da je čovjek, koji ove cipele nosi, nj gov najbolji prijatelj. 66 _ 5. WINNETOU Ĉovjek koji se pribliţavao bio je isto onako obučen kao i Old Shatterhanđ, samo je umjesto visokih čizama nosio mokasinke. I on je bio gologlav. Duga mu gusta, crna kosa bijaše začešljana u visoki na kacigu nalik perčin i isprepletana kožom zmije čegrtuše. Nikakvo orlovo pero nije ukrašavalo Indijanca, jer mu takav znak i nije bio potreban da bi ga ljudi prepoznali i poštovali kao poglavicu. Oko vrata je nosio kesu sa ljekarijama, lulu mira i trostruki lanac medvjeđih kandţi, znaci pobjeda koje je, izlaţući ţivot, izborio. U ruci je drţao dvocjevku čiji su drveni dijelovi bili okovani srebrnim čavlima. To je bila ona čuvena srebrna puška čija kugla nikad nije promašila svoj cilj. Crte mu ozbiljnog, muškarački lijepog lica bijahu gotovo kao u

Rimljana. Jagodice mu se jedva primjetno isticaše a svjetlosmeđa koţa prelivaše se bronzanom bojom. To je bio Winnetou, poglavica Apača, najdivniji od svih Indijanaca. Ime mu je ţivjelo u svakoj kolibi i raj svake vatre. Pravedan, pametan, vjeran, hrabar ° odvaţnosti, iskren, prijatelj i zaštitnik svih onih ojima je bila potrebna pomoć, bilo da su crvene, ili Je boje, takav je bio poznat na svim duţinama jannama Sjedinjenih Drţava pa čak i preko njihovih " "ranica. zbo v SnEtterhand se podiţe sa zemlje. Htio je pro- suti n a mu nneou kretn . o e pro- mu nneou kretnjom ruke dade znak da Apačev znak kazivao mu je da oslušne. 67Iz daljine su dopirali monotoni zvuči, pribliţan jući se sve brţe. Bili su to mol-tonovi u četvoroosmin skom taktu, dvije prve osmine na maloj terci, a četvrtina na primi, otprilike kao cca-cca. A onda se na visokoj kvinti e razlijeţe piskavi klik. Tada su obojica začula bučan topot konja, a l gia, sovi su se mogli razumjeti; pjevali su, zapravo stalno ponavljali jednu riječ: "Co-ikvo, co-ikvo!" Što je značilo skalp. Old Shatterhand je znao da dvojica lovaca nisu stigla da umaknu. Šošoni su jahali na indijanski način, jedan za drugim. U sredini su međutim dvojica drţali oba zaroblje. nika. Bijeli lovci bili su bez oruţja, i- lasom privezani za svoje konje. Nijednim pogledom nisu odavali da im se ovdje u blizini nalaze skriveni pomagači. Ĉeta izgubi. Još je izvjesno vrijeme odjekivalo monot "Co-ikvo, co-ikvo", a onda zavlada tišina. Winnetou se okrene i šuteći pođe s mjesta gdj stajao pokraj Old Shatterhanda. Old Shatterhand je kao. Nakon nekih deset minuta Apač se vrati, vc svog konja na uzdi koji je po rasi i boji naličio Old Shatterhanda. Bio je to Uči, brat Shatterhane vranca Hatatitla kog mu je Winnetou nekoć klonio. Bilo je gotovo

neshvatljivo kako je konj da se po strmom tlu tako sigurno probije kroz šumu. Sad bijelac upita: - Poglavica Apača je otkrio mjesto gdje su rat šošona pribili svoj logor? - Winnetou je pratio njihove tragove - us ovaj. T- Oni su odjahali suhim koritom rijeke mjestu gdje je od davnina s okolnih brda voda vala u Krvavo jezero. Onda je trag vodio lijevo uzvišice u kotlinastu dolinu gdje su podigli svoje" tore. - Jesu li to šatori za stanovanje? - Ne, ratni šatori! Vođa im je Oihtka-petej Winnetou mu je vidio lice izdaleka i prepoznao gl trima brazgotinama na obrazima. Vjetar primj. pisca. Munja primj. pisca. Hrabri Bivol prim. pi"cn. _ l što je mej brat zakljuţie? _ Winnetou nij" imao namjeru da se pokaţe So- -""a On ih se ne boji, ali budući da su oni krenuli Š°boT borba bi bila neizbjeţna, a on ne bi htio nikoga " njih ubiti, jer mu ništa nisu učinili. Međutim oni su zarobili dvojicu bljedolikih. Moj brat Šarli hoće tu dvojicu osloboditi te će se tako i Winnetou morati prptiv njih boriti. Apač je govorio s takvom sigurnošću o mislima i namjerama svoga prijatelja, što je Old Shatterhand drţao posve razumljivim te nije stavio nikakvu primjedbu, već se samo raspitao: - Da li je moj brat saznao tko su bljedoliki? __Winnetou je vidio jednog debelog čovjeka i zna da je to Jemmy - petačeh, Debeljko Jemmy. Drugi je hramao kad je sjahao s konja. Konj mu je bio tako svjeţ i odijelo uredno da se Mali nije dugo nalazio u sedlu. On ne ţivi dakle daleko odavde te će vjerojatno biti Inda - agvan - hišgul - denč, koga bljedoliki nazivaju Hromi Frank. On je drug lovca na medvjede. Apači nemaju posebnu riječ za .hramati". Ove četiri riječi poglavice znače: .Ĉovjek koji loše hoda". - Moj crveni brat je pogodio imena dvojice lovaca - potvrdi Old Shatterhand. - On je vidio Hromog Franka kako hramlje, prema tome, Winnetou je bio u blizini kad sam ja s njima govorio?

- Da. Winnetou je uhodio logor Šošona i opazio da je jedna njihova skupina odjahala u pravcu Krvavog jezera. Budući da je znao da će njegov bijeli brat tamo doći, pojahao je preko visova i kroz šumu pravo prema drvetu sastanka. Ali Uči se zbog guste šume nije mogao brţekretati, te ga je stoga ostavio i odšuljao se fje pješice, da svog brata opomene. Odozgora sa visa ®-o je onda Old Shatterhanda sa dvojicom bljedoli-

d " Winnetou pretpostavlja da dvojica bijelaca nisu nai"- đ° Krvav°S Jezera i Devils Heada. Bit će da su su na trag Old Shatterhanda te se odvojili od svojih Qrugova kako bi ga ispitali.

Unin v° te Ponovo bio dokaz njegove neobične oštro-"°sti. oid Shatterhand mu ispriča kratko i saţeto što je od Jemmyja i Franka saznao. Apač ga je pa ţljivo saslušao a zatim rekao: - Uf! Onda su se ti psi od Siouxa uzalud uputi; Njima treba staviti do znanja da se Old Shatterhar i Winnetou neće sloţiti da lovac na medvjede um; na kolcu. Mi ćemo danas osloboditi Debeljka i Hr moga a onda ćemo s njima i njihovim drugovima kr nuti prema To-eng-li tlicu. - Moj crveni brat je pogodio što ţelim. Mi m smo u ovaj kraj došli da prolijevamo krv crvenih ljući Ali mi nećemo isto tako dopustiti da Sioux-OgellallG: ubijaju nevine ljude. Winnetou će poći sa mnom onima koji su krenuli da te nevine spasu! Oni povedoše svoje konje niz okomitu padinu, uz;;; haše i onda krenuše pravcem kojim su prije toga neuspjelom bjegstvu Jemmy i Frank udarili. Lagano se počelo smrkavati. Stoga su dva lovi podbola svoje konje. Uskoro su stigli do mjesta gu su Šošoni uhvatili bjegunce. Tamo su bili načas zast; da pregledaju tragove. - Nisu se uopće borili - ro Winnetou. - Ne. Da su se lovci branili, sigurno ne bi čita pali Šošonima u ruke. Oni su razborito uvidjeli da borba ispala samo na njihovu- štetu te su se radi.,-dobrovoljno predali.

Winnetou napravi jednu od onih svojih kara! rističnih kretnji rukom i reče: - Hrabrost je ukras vjekov; razborom međutim on moţe pobijediti više f prijatelja nego tomahawkom. Jahali su dalje prema jugu podnoţjem brda osi ljajući s lijeve strane udolinu negdašnjeg jezera. - Da li je moj brat već smislio plan za oslobi nje dvojice bijelaca? - zapita Olđ Shatterhand. - Winnetou ne treba nikakav plan. On će se vi titi gošonima i otet će im zarobljenike. Ovi ,Zmi Indijanci su dokazali da nemaju mozga u glavi. Old Shatterhand je odmah znao što je Winnetou mislio. - Da - reče on. - Nitko od njih nije pomislio da se bijeli lovci ne nalaze ovdje sami, inače bi 2"ta rijeka - Vellovstone River primj. pisca. . razaslali nekoliko uhoda. Imamo dakle posla SVfi dima čije se pameti baš ne moramo bojati. Da je S ti skupini bio Oihtka-Petej, njihov poglavica, on bi Lurno ostavio nekoliko uhoda. 518 _ Oni ne bi ništa našli, jer bi Winnetou i Old Shatterhand privukli na sebe njihove poglede i onda ih zavarali. Sad su stigli do mjesta gdje se doima, prema zapadu, gotovo usijecala u brda. Tamo su našli tragove bijelaca koje su traţili, ali je već bilo toliko mračno da se otisci nisu mogli više posve jasno raspoznati. Oni zavise udesno, za tragom. Usjeklina je bila prilično široka i lako prohodna tako da su dvojica jahača uprkos mraku brzo odmicala. Budući da su im konji bili nepotkovani, od mekanog se tla odbijao jedva primjetan šum koji se samo u najvećoj blizini mogao čuti. Iznenada im se učini kao da se slijeva odvaja neka uska pobočna sutjeska. Oni se zaustaviše. Da li su ona četvorica podigli ovdje svoj logor? Dok su tu tako tiho stajali, Winnetouov vranac za-topota lagano kopitom i neobično zafrkta što je gotovo uvijek bio znak da je nanjušio nešto strano, moţda čak i nekog neprijatelja.

- Na pravom smo putu - reče Old Shatterhand. - Skrenimo ulijevo. liči će nam reći da li se tamo nešto nalazi. Mogli su otprilike nekih deset minuta lagano jahati kad opaziše kako sutjeska u oštroj okuci zaokreće; kad su je prošli, primijetiše na razdaljini od nekih stotinjak koračaja vatru. Tu se sutjeska širila i tvorila iz-b°činu, obraslu stablima, u čijoj je sredini izbijala iz zemlje slaba voda koja se odmah potom gubila u pijesku. Oko izvora nije bilo stabala tako da se na ovom Proplanku nazirala vatra. Ova dvojica vidješe tri pri-1 e kako pokraj nje sjede, ali im zbog znatne udalje-osti nisu mogli raspoznati crte lica. "Samo ih je trojica, a mi traţimo četvoricu - reče .e!?netou- PriJe nego iziđemo pred njih, pogledat m° koga pred sobom imamo! 71Oni sjahaše. - Dovoljno je ako pođem sam -- rec Old Shatterhand. - Dobro! Winnetou će pričekati. On uze konje za uzde i skloni se sa njima u stranu, uz samu liticu. Old Shatterhand se oprezno odšulja do stabla gdje je ispod posljednjeg drveta legao i u potpunoj tišini promatrao onu trojicu. Mogao im je čak i riječi razumjeti. Bio je to Dugajlija Davy sa "VVbhkadehom i Marti-nom Baumannom. Bob, Crnac, nije bio tu. Dobri Crna-." je bio oduševljen ovom pustolovinom te se pravio neobično vaţan. Stoga je nakon večere ustao od vatre i rekao da će se pobrinuti za sigurnost svog mladog gazde i ostale dvojice. Davy mu je uzalud govorio da to sada nije uopće potrebno. Umjesto da straţari na ulazu u sutjesku odakle je po svačijem sudu mogla doći eventualna opasnost, Bob se šuljao upravo u trenutku kad je Old Shatterhand stigao iza drveta, vratio k vatri, ali nije sjeo, već je pošao dalje. - Bob - opominjao ga je Davy - ostani ovdje! čemu to tvoje šuljanje! Posve je sigurno da u blizini nema Indijanaca.

- Kako massa Davy to moţe znati? - uzvrati Bob. - Indisman biti moţe svuda, desno, lijevo, amc tamo, gore, dolje, straga, sprijeda... - I u tvojoj glavi! - nasmija se Dugajlija. - Neka se massa samo smijati. Bob znati svoja duţnost. Masser Bob biti veliki i čuveni Westman, on ne praviti nikakva greška. Kad Indsman doći, masser Bob njega odmah ubiti mrtav. On je bio naime odlomio jednu mladu, suhu smria ku i drţao nekih deset palaca debelo stablo u sna nim šakama. S ovim oruţjem osjećao se sigurniji nej s puškom u ruci. S puno dostojanstva koračao je sa u suprotnom pravcu. Budući da se uputio pravo mjesto gdje je Winnetou stajao, moglo je veoma lakoJ doći do malog nesporazuma. Zato je Old Shatterhand i dalje mirno leţao pod stablom. Mjera za duţinu: l palac primj. pisca. 112 stope - nekih 2,5 cm nije prevario. Crnac se pribliţavao dotičnom Staro je iskustvo da se indijanski konji ne mo-0 sprijateljiti s Crncima, što svakako ima svoj u oštrom mirisu koji Crnci oko sebe šire. Oba osjetiše Boba izdaleka i uznemiriše se. Winnetou Ve opazio tamnu boju Crnčeve koţe, i budući da je već d Old Shatterhanda čuo da se kod bijelaca nalazi i jedan Crnac, bio je uvjeren da pred sobom ima prijatelja te ga stoga nije napao već ga je pustio da mu se mirno pribliţi. Jedan od konja zarza. Bob ču to. On stade i osluh-ne. Ponovo rzanje uvjeri ga da nešto nije u redu. __Tko biti tu? - uzvikne on. Nikakav odgovor. - Bob pitati, tko tu biti! Ako ne odgovoriti, onda masser Bob ubiti tko tu stojati! Opet nikakav odgovor. - Onda morati svi umrijeti tko tu biti! Crnac podiţe kijaču i priđe bliţe. Winnetouov ţdri-jebac nakostriješi grivu i zasje očima. On se prope uvis i prednjim

kopitama udari prema Bobu. Crnac vidje pred sobom visoku, divovsku priliku. On opazi svjetlucave oči i ču prijeteće rzanje. Jedno kopito mu prošiša pored glave i on pade u stranu. Inače je Bob bio hrabra momčina, ali bilo mu je suviše opasno upustiti se u borbu s takvim strašnim protivnikom. On ispusti kijaču, uzmače i vikne iza sveg glasa: - Voe to me! Help, help, help! On htjeti ubiti masser Bob! On htjeti progutati masser Bob! Help, help, help! Ostala trojica koja su sjedila pokraj vatre skočiše na noge: - što je? - zapita Davy. - A giant, div, utvara, duh htjeti zadaviti masser Bob! - Gluposti! A gdje? - Tamo, kraj stijene! - Nemoj da ti se rugaju, "ni! Utvara nema. - Masser Bob je vidjeti. - Bit će f je to neka stijena neobična oblika. - Ne, to ne ţiv ,Stijena! ni neko stablo: - Niti stablo. To biti y. °" Ti si se prevario. - Masser Bob se ne varati. vara toliko veliki, toliko, tako! - Pritom je podigao što je više mogao iznad svoje glave. - Oni Jao meni! V pomoć, u pomoć, u pomoći primj. prev.. imati oči kao oganj, otvoreni čeljusti kao aţdaja i puhnuti u tnasser Boba da on pasti. Masser Bob vidio velika brada, tako velika, tako duga! Po svoj prilici je, uprkos tami opazio vrančevu grivu te ju je drţao za divovu bradu. - Ti nisi pri sebi! - reče Davy. - On, massev Bob biti pri sebi, veoma pri sebi! On zna što vidio. Massa Davy otići i pogledati! - De onda da pogledamo, za kakav to predmet Crnac misli da je div ili utvara! Htio je upravo poći, kada se iza njega razli jeţe: - Ostanite samo tu, mister Davy! Ne radi se ni o kakvoj utvari. Dugajlija se naglo okrete i priljubi svoju pušku uz obraz. Wohkadeh istog časa podiţe svoju dvocjev-ku da opali, a i Martin Baumann to isto učini. Sve tri cijevi su bile uperene u Old Shatterhanda koji se podigao i pojavio iza stabla.

- Good evening! - pozdravi on. - Sklonite te vaše cjevčice, meštri! Dolazim kao prijatelj i treba da vam isporučim pozdrave od Debeljka Jemmyja i Hromog Franka. Tada Dugajlija Davy spusti pušky te se i ostali povedoše za njegovim primjerom: - Da nam isporučite njihove pozdrave? - zapita on začuđeno. - Onda ste ih sreli? - Dakako, i to tamo dolje na ivici Krvavoj jezera kuda su pošli za slonovim tragom. - To tačno. Jesu li otkrili tko je taj slon? - Da, to je l moj konj. - Zounds! Pa zar ima takve čote, sire? Ne, njegova su kopita naprotiv veoma lijepa, ali sam mu stavio rogoţinu na noge kako bih zavarao n prijateljski raspoloţene Indijance. Dugajlija shvati odmah o čemu se radi: - Ah, kako mudro! Ovaj nepoznati mister prikačio je svom konju slonov trag na kopita da bi zavarao ljude koji pođu za njim! Ĉovječe, ta vam je namjera upalila. Ona je toliko izvrsna, kao da sam je ja sam izmislio! -Da, Dugajlija Davy ima od svih lovaca, koji se kreću između dva mora, uvijek najbolje ideje! - Ne sprdajte , DO vraga primi- pr"vod.. r! Ja sam sigurno isto tako pametan kao i vi. J3SIS omalovaţavanjem Davy preletje pogledom preko Ciste vanjštine Old Shatterhanda. __ U to uopće ne sumnjam----- glasio je odgovor. __ i budući da ste tako pametni, moći ćete mi svakako reći tko je ta utvara koju je vaš dobri Bob vidio? - pojest ću centu olovnih kugli, i to bez maslaca i per-šuna, ako to nije bio vaš konj. - Mislim da ste prilično pogodili. - Da čovjek to pogodi nije morao pohađati gimnaziju kao Debeljko Jemmy. Ali sad mi recite gdje je taj momak sa Frankom zapravo! Zašto ste došli bez njih? - Jer su oni spriječeni da dođu. Jedna četa Šošona pozvala ih je na večeru. Dugajlija napravi gest uţasa. - Heavens! Mislite li, moţda, time reći da su ih zarobili? - Da, napali su ih i odveli. - Sošoni? Zarobili? Odveli? To nećemo dopustiti. Wohkadeh, Martine, Bobe, brzo na konje! Moramo za Šošonima! - Stop, sir! -

opomenu ih Old Shatterhand. - Znate li gdje se Šošone moţe naći? - Ne. Ali ja se nadam da ćete nam to vi reći? - I koliko ratnika broje? - Ratnika? Mislite li da mi je do toga da brojim ratnike ako valja izbaviti mog Debeljka Jemmyja? Taman ih i stotinu pa i dvije bilo, to mi je svejedno: on mora biti oslobođen! - Onda pričekajte bar malo, prije nego krenete! Mislim da bih vam imao još nešto reći. Ja nisam sam. Sad će ovamo stići moj drug koji bi vam htio poţeliti dobru večer. Winnetou je primijetio da je Old Shatterhand s lovcima govorio, te se stoga sada pribliţio s konjima. Dugajlija Davy je bio doduše iznenađen što vidi Indijanca u bijelčevom društvu, ali kao da to nije smatrao naročito vrijednim kad je rekao: - Crvenokoţac! I kao da je izašao iz modnog salona, baš kao i vi. Westman svakako niste? - Ne, zapravo ne; i to ste odmah pogodili. - Mislio sam! V_°yai Indsman je sigurno neki naseljenik kojemu je "Veliki otac" u Washingtonu poklonio izdašnom rukom zemlju. - Sad se varate, sir. - Teško. - Posve si-Srno. Moj drug nije čovjek kome bi Predsjednik Sje-1T13enih Drţava poklonio zemlju. On se naprotiv... Bio je prekinut Vohkadehovim uzvikom radosnog čuđenja. Mladi Indijanac je bio naime prišao Winne-touu i primijetio pušku u njegovoj ruci. - Uf, uf! - uzviknu on. - Macakan-maca-ska - srebrna puška! Dugajlija je toliko razumio govor Siouxa da je znao što je Wohkadeh rekao. - Srebrna puška? - zapita on. - Gdje? Ah, ovdje, stvarno! - To je niacakan-maca-ska - ponovi Wohkadeh. - Ovaj crveni ratnik je dakle Winnetou, veliki poglavica Apača. - Lack-a-đay! - uzviknu Dugajlija. - Ali ako je ovaj crveni gentleman doista Winnetou onda bi moralo ... Davy se prekide usred govora. Pri pomisli, na koju je došao, on zaboravi da zatvori usta. Ukočeno pogleda Old Shatterhanda, onda sklopi ruke, duboko udahne zrak, te na kraju nastavi: - E, onda sam sigurno napravio grešku veću od najvećeg slona! Ako je ovaj Indsman Winnetou, onda vi niste nitko drugi do

Old Shatterhand, jer njih dvojica pripadaju jedan drugom isto onako kao ja i Debeljko Jemmy. Dakle, recite da li je to tačno, sir? - Da, niste se prevarili. - Onda bih od radosti sve zvijezde skinuo s neba i povješao ih ovdje o stabla da svečanim osvjetljenjem proslavim večer kad sam vas upoznao! Dobro došli, meštri, dobro došli kraj naše logorske vatre! Oprostite nam gluposti koju smo učinili! Davy ispruţi obje ruke i s oduševljenjem se ru-kova sa njima. Bob, Crnac ne reče ništa. On se stidio što je konja drţao za utvaru. Wohkadeh se povukao do drveća i s izrazom divljenja u očima promatrao dvojicu došljaka, s uzdrţljivošću koju mu je naređivala njegova mladost. I Martin Baumann je podrobno gledao ovu dvojicu o kojima je već toliko junačkih podviga čuo, naravno ne iz takve blizine kao mladi Indijanac. Ali i on je osjećao da pred sobom ima dva uzor-junaka kakvim je ţarko ţelio postati. Nazdravlje! 76 Winnetou s" rukova sa Bavyjem a ostaloj trojici idmn" samo glavom pozdravljajući ih. To je odgovara-1 njegovoj ozbiljnosti. Old Shatterhand naprotiv, ve-ele naravi i otvoreniji, pruţi im desnicu. To se Woh-kadeha toliko dojmilo da je tiho prozborio: - Wohka-deh će rado dati svoj ţivot za Old Shatterhanda! Howgh! Nakon ovog pozdrava Old Shatterhand i Winnetou sjedoše kraj vatre. Bijeli lovac je pričao, Apač nije izgovorio pri tom ni riječi, već je uzeo svoju lulu i napunio je. To je za Dugajliju Davyja bio znak da ţeli s njima sprijateljiti. Njegovo naslućivanje se obi-stinilo, jer je Old Shatterhand na kraju svog izvještaja izjavio kako će Winnetou i on još danas osloboditi Jemmyja i Franka i onda poći sa njima do Yel-lowstone Rivera. Pušenjem kalumeta to je bilo svečano potvrđeno. Dugajlija Davy je bio ljut što se njegov Jemmy nalazi kao zarobljenik kod Šošona, a Martin se veoma brinuo za Hromog

Franka. Obojica su bila spremna da ţrtvuju svoj ţivot za njihovo oslobođenje, te su navaljivali da .se pođe. Ostali pristadoše. Sto su brţe mogli, ova šestorica okrenuše istim putem kojim su došli, niz sutjesku i usjeklinu. Na izlazu iz klisure oni skrenuše lijevo prema sjeveru. Nisu bili daleko odmakli, kad Winnetou zaustavi svog konja. Ostali odmah učiniše to isto. - Winnetou će jahati naprijed - reče on. - Moja braća neka me ne slijede brţe od brzog hoda i neka pri tom izbjegavaju svaki šum. Radit će sve ono što Old fchatterhanđ bude naredio. On je sjahao i kratko vrijeme se pozabavio kopiti- ma svoga konja. Onda je ponovo uzjahao i krenuo. aarac kopita zvučao je tako tiho i potmulo kao kad i čovjek šakom udarao o zemlju. Ostali su išli za nJ"n nešto laganije. Sta je uradio? - zapita Davy. Je ia7 Zar niste vidJeli kako sam mu prije toga, dok P°kra Shatt h ?rU° rogozinu? - uzvrati Old ga n" v . d On J" i" privezao svome vrancu kako le 01 Ćuli i kako bi on mogao bolje oslušnuti. 77- Zašto to? - Šošoni koji su zarobili vaše drugove nisu sli na pomisao da bi dvojica bijelaca moţda imali u blizini drugove. Hrabri Bivol, njihov poglavica, je međutim pametniji i oprezniji od svojih ratnika. On će pomisliti u sebi da se dva lovca neće sama usuditi u opasni kraj te je moguće da je naknadno razaslao uhode. - Pah! To bi bilo posve beskorisno. Kako bi na ti momci po ovom mraku našli? Oni ne znaju gd smo, a ne mogu nam ni tragove vidjeti. - Vaše ime uţiva ugled dobrog Westmana te čudim vašim riječima, mister Davy. Šošoni imaju ovd svoja lovišta i pašnjake pa im, prema tome, ovaj nije nepoznat. - Svakako.

- Dobro, da čujemo dalje vaše zaključke! Da će se oprezni lovci ulogoriti moţda ovdje na slot nom prostoru, u pijesku negdašnjeg jezera? - Ni u kom slučaju, već između brda. - Dakle u usjeklini ili sutjesci. Moţete, međutin projahati čitavim ovim krajem i, osim ovog presahld korita rijeke kojim su krenuli Šošoni, nećete naći jedne druge usjekline do one gdje ste se doista bS3 ulogorili. Prema tome mogu vas samo tamo potraţit - Do vraga! U pravu ste, sir! - Idemo dalje: suputnici se obično, u krajevin kao što je ovaj, razdvajaju samo na posve kratko vri jeme. Zaključak je da niste daleko od Jemmyja Franka. Vaš se logor dakle nalazi nedaleko odavdtj u klisuri, a budući da tamo postoje i druge poboč sutjeske koje će za svoj logor svaki Westman, ako iole razumije u stvar, pretpostaviti glavnoj klisu znaju Šošoni vrlo dobro gdje se otprilike zadrţavat To zna i Winnetou. Stoga je pojahao naprijed kako bf spriječio da nas eventualne uhode ne primijete. Davy promrmlja nešto poluglasno sebi u bradu i reče: - Vrlo dobro, sir! Ali meni se pak čini da je Apačev poduhvat posve bezizgledan. Pa kako moţe po ovom mraku primijetiti eventualne uhode, a da i oni njega ne vide ili ne čuju? 78 __ Takva pitanja ne smijete postavljati kad je ri-Winnetouu. Prije svega on ima izvrsna, divno iz-konja. On nam je, na primjer, prije no što ušli u onu pobočnu sutjesku jasno dao do znanja te u njoj te će također i sada pogotovo što jašimo z vjetar, na priličnoj razdaljini, skrenuti paţnju svome gospodaru o pribliţavanju svakog drugog stvora. prema tome, nimalo ne poznajete Apača. On ima čula izoštrena kao zvijer, a što mu vid, sluh i miris kaţu, to će opaziti onim osebujnim - htio bih reći - šestim čulom koje imaju samo ljudi koji su od djetinjstva ţivili u divljini. To je neka vrsta moći naslućivanja, neki instinkt na koji se Winnetou moţe s toliko pouzdanosti osloniti, kao na svoje rođene oči.

- Hm, taj sam. - I ja. Ali se s Winnetouom u tom pogledu ne moţemo usporediti. Dalje, ne smijete zaboraviti da njegov konj ima na kopitima rogozinu dok će Šošoni, ukoliko ih je nekoliko doista i krenulo u izvidnicu, jedva izbjeći glasan topot kopita. Tek kad dođu u klisuru, počet će se šuljati pješice. - Hm, kad čovjeku na ovakav način objasnite, onda se mora bezuvjetno s vama sloţiti. Reći ću vam otvoreno da sam i ja ponešto proţivio i ponekog razboritog momka nasamario. Stoga sam bio uvijek mišljenja da sam pametna stara glavica. Sad se, međutim, moram vama pokoriti. Winnetou je prije toga rekao da se trebamo povinovati vašim naređenjima i to me je u duši pomalo peklo. Sad priznajem da je pravo učinio. VI ste kudikamo spretniji od nas i ja ću se ubuduće veoma rado staviti pod vaše vodstvo. , Tak° se nije mislilo. Ja ne prisvajam sebi ni-Kakvo prvenstvo. Svatko sluţi drugima svojim umijećem i iskustvima, i nitko ne moţe ništa započeti bez oozvole drugog. Tako to mora biti, a toga ćemo se i "u Pridrţavati. l! To ćemo već udesiti- šta ćemo međutim naiđemo na u10"56. sir? Likviđirat ćemo ih, te Ne- Znate čovječja krv je skupocjena tečnost. netou i oiđ Shatterhand je nisu još ni jedne jedine 79kapi prolili, ako baš nije bilo prijeko nuţno. Ja prijatelj Indijanaca i znam razloge koji ih neprestano primoravaju da s golim noţem brane svoja prava. Cr-"j veni čovjek vodi očajničku borbu. On mora podleći-l ali svaka indijanska lubanja, što će je jednom iskopati iz zemlje, bit će nijemi vapaj nebu. Ja štedim Indi- J jance čak i onda kad pokaţu neprijateljstvo prema me-; ni, jer znam da su ih drugi na to prisilili; stoga mi ni danas ne pada na pamet da počinim bilo kakvo umorstvo. - Ali kako ćete se osigurati od Sošona a da ih ne ubijete? Do borbe će, ukoliko nas sretnu, svakako doći. Vi ćete se braniti, puškom, tomahawkom, noţem! - Pah! Pričekajte! Mi ćemo - stojte, mislim da dolazi Apač!

U slijedećem trenutku Winnetou stade pred njih i ga oni nisu čuli. - Dvije uhode! - saopći kratko. - Dobro! - uzvrati Old Shatterhanđ. - Winnefc Davy i ja ostajemo ovdje. Ostali neka brzo odjašu pjeskovito tlo. Povest će i naše konje i sačekati dok : ne zovnemo. On sjaše, Davy također. Winnetou je već bacio Wohkadehu uzde svoga Ilčia. Puške su pričvrstili za sedla na konjima i u nekoliko sekundi oni se izgubiše. - Šta da radimo? - zapita Davy. - Ništa drugo do da pazite - uzvrati Old Shatterhanđ. Naslonite se ovdje uz stablo da vas ne vide! Oslušnite, oni dolaze! - Ni darteh, si ohji - ja ovog, ti onog! - šapne Winnetou, pokazujući rukom nalijevo i nadesno. Onda se izgubi iz vida. Dugajlija Davy se pripi uz stablo. Na dva koraka od njega leţe Old Shatterhanđ na zemlju. Dvojica šona su se prilično brzo pribliţavala. Govorili su me sobom. Po jeziku se moglo zaključiti da su dois Sošoni. To je bilo dovoljno. Stigli su i prošli mo njih. Dugajlija vidje kako se Old Shatterhanđ podiţe sa tla i uze snaţan zamah. - Zoguk - pas! - vikne jedan od uhoda. Više se nije čula ni jedna riječ. 80

y jskoči iz zaklona. On ugleda dvije prilike dnom konju ili, još bolje, četiri na dva konja: 113 -n napadača iza napadnutih. Konji se uplašiše, tauše propeše - uzalud. Winnetou i Old Shatterhanđ čvrsto drţali svoje ţrtve i njihove konje. Nakon £raće borbe između čovjeka i ţivotinje, napadači po-bijediše. Konji se zaustaviše. __ Ezah - gotovo? - zapita bijelac Winnetoua. __ Ezah! - uzvrati Winnetou. Old Shatterhanđ sjaše s uhodom u naručju. Crveni je bio onesviješten. - Hej ljudi, dođite! Na ovaj glasan poziv dojahaše Wohkađeh, Martin i Bob.

- Imamo ih. Vezat ćemo ih lasom o njihove konje pa neka nas prate. Imat ćemo dva taoca koji će nam biti cd koristi. Sošoni, koje su bili stegli za guše, dođoše uskoro k sebi. Eazoruţali su ih i svezali im ruke. Osim toga svakom su stavili maramu na usta tako da su mogli disati kroz nos, ali nisu bili u stanju da govore niti viču. Onda su ih svezali neraskidivim lasom za konje, s rukama straga i nogama konju ispod trbuha. Old Shatterhanđ im reče da će pri najmanjem otporu biti ubijeni. Zatim su nastavili s jahanjem. Premda su uhvatili uhode, ipak je Winnetou jahao naprijed. Nakon nekog vremena stigli su do koritaThegdaš-nje rijeke; trebalo je okrenuti lijevo u brda. Jahači zaokrenuše. Nisu progovorili ni jedne riječi, jer bilo je moguće da je koji od uhoda znao engleski. Nakon pola sata stigoše Winnetoua koji je dotle Pređ njima jahao i tu se zaustavio. - Neka moja oraca sjašu - zapovjedi on. - Sošoni su pošli gore 02 šurnu, s onu stranu brda. Moramo za njima. Ovo nije bilo nimalo lako zbog zarobljenika koji morali ostati na konjima. Ispod drveća bilo je pot-nan°-mračna Lovd su morali Jednom rukom pipati terh 6d a drugom voditi konja. Winnetou i Old Shat-išli SU pri tom Preuzeli najteţi zadatak. Oni su

Pokna eelu, vodeći uz to konje zarobljenika. Sad se

azala prava vrijednost Ilčija i Hatatitla. Oni su Među orlovima 81trčali poput pasa za svojim gospodarima i, uprkos teškom putu, nisu puštali ni najtiši frk, dok se dah ostalih konja mogao prilično daleko čuti. Najzad su i tu prepreku svladali. Apač se zaustavi. - Moja braća su na cilju - reče on. - Neka priveţu svoje konje a onda pomognu da se zarobljenici veţu za stabla! Svi poslušaše njegovu zapovijed i privezaše dvojicu Šošona za stabla. Onda Apač reče svojim suputnicima da pođu za njim.

Poveo ih je samo nekoliko koraka do mjesta gdje se vis na koji su dospjeli s istočne strane prilično okomito rušio prema zapadu. Dolje je leţala kotlina o kojoj je Winnetou govorio i iz koje je svijetlila vatra. Vidio se samo jedan plamen i ništa više. Sve je bilo u dubokoj tami. - Dakle, tamo dolje sjedi moj Debeljko - reče Davy. - Šta li radi? - Šta moţe zarobljenik kod Indijanaca da radi - ništa - reče mladi Baumann. - Oho! Onda slabo poznajete Jemmyja, my boy! Taj je sigurno već smislio na koji će način bez dozvole Crvenokoţaca već večeras malo prošetati. - To bi mu bez nas teško pošlo za rukom - prigovori Old Shatterhand. - Vjerojatno i on računa na nas. - Dobro, nećemo gubiti vrijeme, spustimo se brzo, sir! - To ćemo svakako učiniti, tiho i oprezno, jedan za drugim, ali netko mora ostati kod konja i zarobljenika, netko u koga se moţemo pouzdati. To je Woh-kadeh! Bilo je zapravo smiono ostaviti mladog Indsmana samog kod zarobljenika i konja koji su nosili sav imetak svojih jahaća, ali iskrenost s kojom je Wohkadeh rekao Old Shatterhandu da njemu pripada njegov ţivot, osvojila je lovčevo srce. Uostalom Old Shatterhand je vjerovao u hladnokrvnost crvenog mladića koja je za ovakvu odgovornu duţnost bila potrebna. 82 _ Moj mladi crveni brat će sjediti kod zarobile nika, s noţem u ruci - savjetovao ga je Old Sh"r terhand - i ako netko od šošona pokuša da pobieTne cav glas, onda CP " TOUIJ.,. vvujegne terhand - i aKo netko od Šošona pokuša da Dobi, ili pusti kakav glas, onda će ga Wohkadeh učiniti DP zopasmm. "c _ Wohkadeh će to učiniti! - Ovo je rekao to nom po kojem se moglo prepoznati koliko je ozbTlino ivao svome obećanju, i™,!"" _°, Ujn°- nom po oem se mogo prepoznati koliko je ozbiljnosti pridavao svome obećanju. Izvukao je svoj lovački noţ i sjeo između

zarobljenika, koje su još jednom opomenuli. Sada petorica lovaca započeše svoj naporan spust. Padina je bila, kao što je već spomenuto, prilično okomita. Stabla su bila gusto zbijena a između njih toliko sitnog granja da su hrabri ljudi, pri nuţnom oprezu, veoma polako napredovali. Nisu smjeli proizvesti nikakav šum jer bi čak i tiho pucketanje neke grančice moglo odati njihovo pribliţavanje. VVinnetou je opet bio na čelu. Vid mu je bio po noći najoštriji. Iza njega se nalazio Martin Baumann, onda je dolazio Dugajlija Davy koga je pratio Crnac Bob. Old Shatterhand je bio na začelju. Prošlo je gotovo tri četvrti sata dok nisu prevalili put za koji bi im pri danu trebalo jedva deset minuta. Sad su se nalazili dolje u kotlini, na rubu " šume. Dolina je bila obrasla travom u kojoj se nisu nazirala stabla, već je samo tu i tamo raslo razasuto ţbunje. Vatra, naloţena nimalo na indijanski način, imala fc prilično visok plamen. To je bio znak da su se Sošoni" osjećali sigurni. Dok bijelci, naime, sloţe drva tako da ih vafta Posve zahvati te nastane visok, daleko vidljiv i dimom Pomiješan plamen, Indijanci sloţe cjepanice tako da se kfo poluprečnici kruga sastaju u središtu. Tu u sredini gori rnali plamen koji se odrţava tako što se cje-Panice dogorjevši primiču središtu. Takvom vatrom nđijanci postiţu svoju svrhu, jer ona stvara t samo neznatan plamen uz nešto dima te se na malo većoj razdaljini jedva moţe opaziti. Osim toga oni će poraziti drvo koje pri sagorevanju ne širi oko sebe jak 83miris, jer je miris dima na Zapadu krajnje opas Oštro Indsmanovo čulo osjeti ga već izdaleka. Vatra je bila ovdje, međutim, kao što je već re čeno, naloţena onako kako je bijelci loţe, a miris1" pečenog mesa se širio čitavom dolinom. Vidjela su se tri velika šatora, koja su tvorila kutove oštrouglog trokuta čije je tjeme gledalo pravo u petoricu lovaca koji su se

prikradali. Najbliţi šator bio je ukrašen orlovim perjem, pripadao je dakle poglavici. U središtu trokuta gorjela je vatra. Nesapeti konji crvenih pasli su slobodno travu. Ratnici su sjedili kraj vatre i odsijecali od pečenja što se na jednoj grani peklo iznad vatre. Uprkos sigurnosti, u kojoj su mislili da se nalaze, postavili su nekoliko straţara koji su lagano hodali tamo-amo. - Đavolska stvar! - promrmlja Davy. - Kako da izvučemo naše drugove? Što mislite, meštri? - Najprije bismo htjeli da čujemo vaše mišljenje, mister Davy - uzvrati Old Shatterhand. - Moje? Zounds! Ja ga nemam. - Onda budite tako dobri pa malo promislite! - Ni to ne bi ništa pomoglo. Tu stvar sam malo drugačije zamišljao. Crveni nevaljale! nemaju pameti. Ĉuče svi tu ispred šatora oko vatre tako da nije uopće moguće upasti u njih! Mogli su ovo komotno izostaviti; - Vi kao da volite komoditet, sir. Ţelite li moţda da vam Indijanci od šatora dovde postave tramvaj i njime vam dovedu vašeg Debeljka Jemmvja. E, niste onda trebali poći na Zapad. - Dobro, dobro. Kad bismo bar znali u kom šatoru su naša dva druga! - Vjerojatno u poglavičinom. - Onda bih nešto predloţio. Privući ćemo im što je moguće bliţe i napast ćemo ih čim nas mijete. Pri tom ćemo podići takvu uţasnu drek silnu galamu neka pomisle kako nas je stotinu, će od straha uhvatiti maglu, a mi ćemo izvući robljenike iz šatora i isto tako pobjeći, i to što br Sviđa li vam se ovaj plan? - Baš nimalo. - Oho! Mislite li da ćete smisliti nešto bolj Neću tvrditi da će biti nešto bolje, ali u sva-Slučaju neć" biti nerazboriti je. k J. sir? Treba li to da znači uvr"du? Ja sam naime nugajlija Davy! u BJ_ To znam otprije nekog vremena. O nekoj u-edi ne moţe biti govora. Vi vidite odavde da In-diianci drţe pri ruci svoje oruţje. Oni neće biti tako alupi da toliko precijene naš broj kako

vi to ţelite. Napadnemo li ih, oni će biti za časak iznenađeni, ali upravo samo za jedan časak, a onda ćemo imati protiv sebe deseterostruko jačeg neprijatelja. Ĉak kad bismo i pobijedili, poteklo bi mnogo krvi, a to se moţe izbjeći. Zar nije bolje pronaći put koji će nas bez prolijevanja krvi dovesti do cilja? - 0, sir, ako biste znali takav put, ja bih vas pohvalio. - Moţda je već pronađen. Ţelim čuti što će Win netou reći za moj plan. Ukratko je izloţio poglavici svoj plan, i to narječjem Apača koji drugi nisu razumjeli, a onda se ponovo obratio Dugajliji Davvju: - Da, ja" ću 5 Win-netouom sam izvesti taj pothvat. Vi mirno ostanite ovdje. Makar se i nakon dva sata ne pojavili ne mičite se s mjesta i suzdrţite se da bilo što pođu-zmete. Samo ako čujete cvrčka da triput glasno za-cvrči, imate napasti. - Na koji način? - Time što ćete brzo ali po mogućnosti posve tiho i neopaţeno prići šatoru koji nam je najbliţi. Ja ću se s Winetouom njemu prišuljati. Ako nam budete potrebni, dat ću vam spomenuti znak. Cvrčanje cvrčka se oponaša pomoću travke. Ruke se sastave tako da palčevi stave jedan uz drugi a lzmeđu njih se stavi dobro zategnuta travka. Između Palaca se nalazi uzani prorez u kojem travka moţe vjorirati. Puhnete li u nju kratkim ,£rr-frr-frr" pri- utuvši ustima čvrsto palčeve, nastat će cvrčanje, slič- cvrčkovom. Naravno za ovo je potrebna duţa vjeţba. Dugajlija Davy se sloţi s prijedlogom Olđ Shat- terhanda. Tada reče Winnetou: - Hoćemo li početi? 85- Dobro. Da li da ponesemo naše znakove? - Da! Nek Šošoni doznaju tko je bio kod nij Mnogi se Zapadnjaci i istaknuti Indijanci slu naime određenim znacima da prijateljima ili neprij teljima saopće svoje prisustvo. Poneki Indijanac z, siječe, na primjer, svoj znak u uho, čelo ili ruki čovjeka koga ubije. Tko kasnije

nađe les i raspozn; znak, taj zna tko je ubijenog pobijedio i skalpirao. Winnetou i Old Shatterhanđ odsjekoše nekoliko kratkih grančica s najbliţeg ţbuna i staviše ih iza pojasa. Od njih su mogli napraviti znakove za koje bi svaki crveni znao da su njihovi. Odloţili su svoje puške i pošli. Pripijeni uz zemlju, dugo i sporo su se primicali spomenutom cilju koji je leţao pred njima na udaljenosti od nekih osamdesetak koračaja. 6. KOD ŠOŠONA Prikradarije jednog Westmana njegovim neprijateljima nije nimalo laka stvar. Ako u naročito opasnim slučajevima nema razloga daza sobom ne ostavi trag, onda se zna prišuljati na rukama i koljenima. Ovo naravno ostavlja jasan trag, pogotovo u travi. Ali ako je primoran da izbjegne svaki trag, onda se mora kretati samo na vršcima prstiju ruku i nogu. Budući da pri šuljanju mora sasvim ispruţiti i ruke i noge kako bi mu tijelo skoro prileglo uz zemlju, koju pak ne smije dotaknuti, čitav teret pada upravo na vrhove nogu i ruku. Potrebna je neobična tjelesna snaga, spretnost i dugogodišnja vjeţba, da bi se u tom poloţaju izdrţalo, makar i kratko vrijeme. Kao što plivači govore o grču pri plivanju, tako i Zapadnjaci govore o grču pri prikradanju koji zacijelo nije ništa bezopasniji, jer ih moţe odati i tako upropastiti. Dok se Westman ovako prikrada neprijatelju, mora dobro da pazi na tlo te ne smije ni ruku ni nogu Prije spustiti nego što savjesno pretraţi dotično mjesto. Ako, na primjer, ruka ili noga dotaknu neku malu granu, koja suha krene, onda to tiho krcanje moţe imati najgore posljedice. Ima izvjeţbanih lovaca koji odmah mogu razlikovati da li taj šum potječe od neke ţivotinje ili čovjeka. Westmanova čula se s vremenom toliko izoštre, da leţeći na zemlji, raspozna čak i šum koji prouzrokuje kukac što gmiţe, te posve razaznaje "a li je list sam opao ili ga je neka skrivena ruka paţnjom otkinula.

87Ĉovjek koji je izvjeţban u prikradanju spustit ć vrhove nogu tačno na mjesto koje je prije toga dodirnuo prstima ruke, jer tako nastaje manje vidlji trag koji se potom lakše i brţe briše. Ĉesto je puta, naime, potrebno da se svaki traj odstrani. Westman se sluţi za ovo izrazom .izbrisati". Kad se jednom privukao logoru, onda na povratku započinje tek najnaporniji i najteţi dio pothvata. Nitko ne smije saznati da je bio tu. Stoga se mora na sve četiri, s nogama naprijed, kretati unazad i pri tome izbrisati svaki otisak koji je prije toga ostavio za sobom. Ovo obavlja desnom rukom odrţavajući ravnoteţu na prstima obje noge i lijeve ruke. Tko jednom pokuša da u ovom teškom stavu makar jednu minutu ustraje, uvidjet će uskoro kakav je napor potreban lovcu za ovo. Tako je bilo i ovdje. Old Shatterhand prvi i Win-netou za njim kretali su se na opisani način lagano naprijed. Bijelac je morao palac po palac pipajući istraţivati tlo, a Indijanac se morao truditi da se posve tačno drţi otisaka koje je ostavio njegov prethodnik te su tako sasvim sporo napredovali. Trava je bila gotovo čitav metar visoka. S jedne strane ovo je bilo dobro, jer je pruţala zaklon, a; s druge pak loše, jer se u tako visokoj travi lako j primjećuje svaki trag. Uskoro su razaznavali pojedinosti. Između nepri-j jateljskog logora i njih hodao je polako straţar tamo amo. Pa kako je bilo moguće da neopaţeni dospiju! do šatora! i - Da Winnetou uhvati straţara? - šapne pogla- vica Apača. f - Ne - uzvrati Old Shatterhand. - Ja poznajem snagu svoje ruke i mogu se na nju osloniti. Lagano poput zmija svijali su se oni kroz travu i pribliţavali se više straţaru. Ovaj je izgledao još mlađ i nije imao nikakvo drugo oruţje do noţ za pojasom i pušku koju je olako prebacio preko ramena. Bio je obučen u bivolju koţu. Crte mu se nisu mogle raspo- znati, jer mu je lice bilo namazano crvenim i crnim poprečnim linijama - ratnim bojama. 83

Crveni nije uopće gledao prema ovoj dvojici već da je uglavnom svoju paţnju bio uredsredio na kt°r Moţda ga je, više nego što pristoji jednom stra- u mamio miris mesa što se peklo na vatri. Ali da čak i motrio na mjesto gdje su se nalazili Old Shatterhand i Winnetou, ne bi ih mogao primijetiti, er se njihove tamne prilike nisu razlikovale od isto tako tamne trave. Oni su se lukavo kretali naime samo u sjenci koju je šator bacao na suprotnu stranu vatre. Tako su se već bili pribliţili Indijancu na osam koraka. Straţar je hodajući tamo-amo, ugazio travu u pravoj liniji. Napad na njega morao se obaviti na toj liniji, ako su htjeli da ne naprave druge tragove. Šošon se upravo okrenuo na krajnjoj tački linije i lagano vraćao. Prošao je pored dvojice i našao se u sjeni, kao i oni. - Brzo! - šapne Winnetou. Old Shatterhand se uspravi. S dva divovska skoka on se nađe iza Indijanca koji je čuo šum i brzo se okrenuo. Ali već je zahučala šaka Old Shatterhanda prema njemu. Udarac u sljepoočice i straţar se srušio. S dva skoka nađe se Winnetou kraj njega. - Je li onesviješten? - zapita on. - Da. - Neka ga moj brat veţe. Winnetou će ga zamijeniti. On podiţe straţarevu pušku sa zemlje, prebaci preko ramena i pođe istom stazom kojom je prije njega Šošon hodao. Izdaleka su ga morali drţati za straţara. Tako je hodao sada tamo-amo. U međuvremenu Old Shatterhand se probio do poglavičinog šatora. On pokuša da šator malo zadigne kako bi pogledao u njegovu unutrašnjost. Budući da ga je jako otegnuto platno u tome omelo, morao ga je najprije odriješiti od kolca. Ali to je smio uraditi samo s krajnjim oprezom. ym su ga mogli primijetiti, i u tom slučaju bilo bi sve gubljeno. No, njemu je pošlo za rukom. Priljubivši se uz zemlju, podigao je tiho rub platna i zavii unutra.

Iznenadilo ga je ono što je vidio. Zarobljenici se naime nisu nalazili u njemu niti bilo tko drugi od šo-šona, osim poglavice koji je sjedio na bivoljoj koţi i pušio kinikinik oštra mirisa, neku mješavinu duhana i vrhove kore ili lišća divlje konoplje te pogledao kroţj poluotvoreni šator vani na logorsku vatru. Leđima jefi bio okrenut Old Shatterhandu. j; Lovac je vrlo dobro znao što je ovdje valjalo raditi, ali se nije htio upustiti u to prije nego se spo-razumije sa Apačom. Stoga ponovo spusti platno, okrene se, iščupa jednu travku i stavi je na ranije opisan način između oba palca. Začulo se tiho, jednokratno cvrčanje. - Mahakot-oh-hobit-to cvrčak pjeva: - razlijee se glas jednog Šošona kraj vatre. Da je znao kakav je to cvrčak! Cvrčanje je ! znak za Winnetoua da se pribliţi. Apač je zad: svoj lagani, dostojanstveni korak dok nije doša sjenu šatora tako da ga više Šošoni nisu mogli vid Onda poloţi pušku u travu, prileţe i poče se najve brzinom šuljati prema šatoru. Ovdje šapne: - Zašto me zove moj brat? - Zato što se nešto mora izmijeniti - uzvrati Old Shatterhand isto tako tiho. - Zarobljenici se ne nalaze u ovom šatoru. - To nije dobro, jer se moramo sada vratiti i s druge strane prišuljati ostalim šatorima. Ali to će potrajati dugo da će u međuvremenu i svanuti. - Moţda to uopće nije potrebno, jer u ovom šatoru sjedi Oihtka-Petej, Hrabri Bivol. - Uf, poglavica glavom! Je li sam? - Da. - To sam i ja pomislio. Ako Šošonima zarobimo poglavicu, moţemo ih prisiliti da oslobode Debeljka Jemmyja i Hromog Franka. - Moj brat je u pravu. Ali mogu li Šošoni s vatre vidjeti u šator? - Da! Samo bljesak vatre ne doseţe straţnju stran šatora. - No, oni će odmah primijetiti da im poglavic. tu ne sjedi više. - Onda će pomisliti da se povukao V sjenku. Neka moj brat Winnetou bude spreman da pomogne ukoliko mi moj prvi zahvat ne bi uspio. Ovo je bilo toliko tiho prošaputano da se u unutrašnjosti šatora ništa nije moglo čuti.

Sad Winnetou lagano i tiho podiţe platno toliko da se Old Shatterhand, koji se čvrsto priljubio uz zemlju, mogao uvući. Smjeli lovac je ovo tako beš-čujno izveo da je bilo nemoguće da Hrabri Bivol opazi opasnost koja mu se pribliţavala. Tako se Old Shatterhand našao u šatoru. Apač se do pola tijela također provukao kako bi, ako zatreba, mogao odmah priskočiti u pomoć. Old Shatterhand ispruţi desnicu. Upravo je mogao dohvatiti poglavicu. Brz snaţan zahvat oko vrata - Hrabri Bivol ispusti lulu i udari jednom, dvaput rukama po zraku, a onda pade; dah mu je stao. Old Shatterhand ga povuče sa svjetla u tamu šatora i zatim ga izvuče iz šatora. - Uspjelo! - šapne Winnetou. - Ali kako ćemo ga odnijeti? Moramo ga nositi i pri tom svoje tragove izbrisati. - To je svakako teško. - A što da radimo sa straţarem koga smo vezali? - Njega ćemo povesti također sa sobom. Što se više Šošona nađe u našim rukama, to će oni prije osloboditi svoja dva zaroblje-nika. - Onda će moj brat ponijeti poglavicu, a Win-netou drugoga. Ali tako nećemo moći izbrisati tragove te se stoga moramo još jednom vratiti. - Na ţalost! U tom će proći dragocjeno vrijeme, a mi... On zastade. Tad se dogodi nešto što je njihovom dvoumljenju učinilo brzi kraj. Glasan, piskav vrisak se razlijeţe. - Tukhuavat, tukhuavat! Neprijatelji, neprijatelji! - Straţar je došao k sebi. Gubimo se što prije! šapnu Old Shatterhand. - Ponijet ćemo i njega sa sobom! I već je Winnetou poletio u krupnim skokovima Prema mjestu gdje je leţao zavezani Šošon, podigao ga na rame i pobjegao sa njim. Old Shaterhand je, usprkos velikoj opasnosti, ostao Još nekoliko trenutaka iza šatora. Izvukao je male grančice koje je bio odrezao, još jednom podigao plat-no šatora i stavio drvca na podinu tako da su se poput "lznaka ipanskih jahača ukrštala. Tek onda je zabacio poglavicu na leđa i pohitao s njim napolje.

Šošoni su sjedili blizu vatre. Oči im se, kako je to Old Shatterhand dobro naslutio, nisu mogle trenutno privići na noćnu tamu. Skočili su na noge i zabuljili se u noć, ali nisu mogli ništa vidjeti. Uz to, nisu mogli razlikovati sa koje se strane razlijegao zov "U pomoć". Tako se dogodilo da je Winnetouu i Old Shatterhandu uspjelo ovo opasno povlačenje. Apač se uz put morao još jednom zaustaviti. Bilo mu je nemoguće da rukom posve zatvori Šošonu usta. Doduše zarobljeniku nije uspjelo da ponovo dozove u pomoć, ali je ipak mogao glasno zastenjati, te se Winnetou načas zaustavi da mu začepi usta. - By Jove, koga to dovodite? - zapita Dugajlija Davy kad su Old Shatterhand i Winnetou poloţili svoje zarobljenike na tlo. - Još više taoca - uzvrati Old Shatterhand. - Stavite im brzo čep u usta, a poglavicu ćemo morati vezati! j - Poglavicu? Heavens! Kakav podvig! O tomet će se dugo još pričati! Samo Old Shatterhand i Win-" netou su u stanju Hrabrog Bivola izvući iz šatora, u-sred njegovih ratnika! _ - Nemojmo sada bez potrebe trošiti riječi! Moramo poći gore gdje su nam konji. J - Neka se moj brat ne ţuri - reče Apač. -l Odavde moţemo bolje vidjeti što će Šošoni učmittfj nego odozgora. - Winnetou ima pravo - priznade Old Shatterhand. - Šošonima neće pasti na um da amo dođu. Oni ne znaju s kime i s koliko njih imaju posla. Naprotiv, morat će se ograničiti na to da osiguraju svoj logor. Tek u osvit dana bit će u stanju da podu-zmu nešto. - Winnetou će ih pucnjem opomenuti i obeshrabriti te neće napustiti svoj logor. Apač uperi cijev svog revolvera prema zemlji. Old Shaterhand ga odmah shvati. - Stoj! - Opomenu ga on. - Oni ne smiju vidjeti bljesak pucnja kako ne bi saznali gdje se nalazimo. Mislim da se moţe i 92

drugi način stvoriti jeka koja će ih zavarati. Pru-fcte svoje bluze i kapute, meštri! Dugajlija Davy skide sa ramena svoju pohabanu kišnu kabanicu od gume; i ostali poslušaše Old Shat-terhandovu naredbu. Kad su svojim kaputima zaklonili Winnetoua, ovaj opali dvaput. Pucnji se prolomiše. Oni ođjeknuše od litica, i budući da se blijesak nije mogao vidjeti, šošoni nisu znali na kom je mjestu opalilo. Prodorno urlikanje bio je njihov odgovor. Kad su čuli uzvik ,tukhuavat, tukhuavat" - neprijatelji, neprijatelji! oni su, kao što je već i rečeno, skočili sa vatre nastojeći da ugledaju protivnike, ali dok su s mukom privikavali svoje oči na tamu, Old Shatterhand i Winnetou su već bili na sigurnom mjestu. Nekolicina crvenih ratnika je prišla ulazu poglavi-činog šatora. Pogledali su unutra i vidjeli da je prazan. - Hrabri Bivol je izašao da pita straţu - rekao je netko od njih. - Moj se brat vara - uzvratio je drugi. - Poglavica nije mogao napustiti šator a da ga ne vidimo. - Ali njega nema! - Pa nemoguće je da je nestao! - Onda ga je Takwantona, Zao Duh odveo! Jedan stari ratnik odgurnu ostale u stranu i reče: - Zao Duh moţe ubiti i donijeti nesreću, ali ne moţe jednog ratnika odnijeti. Ako poglavica nije izišao iz šatora, a ipak je nestao, onda moţe samo ... On zastade. Samo jedan dio tkanine koja je sluţila kao vrata bijaše gurnut u stranu. Sad su je međutim posve uklonili te je blijesak vatre osvijetlio čitav šator unutra. Starac uđe i pognu se. - Uf! - uzviknu on. - Poglavicu su oteli! Nitko ne odgovori. - Ne vjeruju li ovo moja braća? - zapita on. - Neka pogledaju! Ovdje se Platno šatora olabavilo, a ovdje stoje grančice zabodene u zemlju. Ja poznajem ovaj znak. To je znak Nonpeh-Tahana, koga bljedoliki nazivaju Old Shatterhand. On je bio ovdje i oteo nam Hrabrog Bivola.

Uto ođjeknuše Apačova dva pucnja. Jezici Šošona se odriješiše. Oni zaurlaše prodorno. 93- Gasite brzo vatru! - zapovjedi starac. - Nećemo neprijatelju pruţiti siguran cilj. Postupili su kako im je on zapovjedio i brzo sklonili grane s vatre te ugarke pogasili. U logoru je zavladala tama. Budući da je poglavica nestao, So-šoni se dobrovoljno potčiniše najstarijem ratniku. Svat-ko se latio svog oruţja, te na zapovijed starčevu ratnici napraviše krug oko šatora kako bi sačekali neprijatelja ma s koje se strane on pojavio. Postaviše četiri straţara da motre u sva četiri pravca. Trojica su se najvećom brzinom vratila kad su odjeknuli pucnji. Ĉetvrti je pak nedostajao. A u-pravo je on bio najugledniji među njima, Moh-aw, poglavičin sin. Jedan od najsmjelijih se ponudi da ga potraţi. On leţe u travu i odšulja se u noć prema mjestu gdje se nestali straţar morao nalaziti. Nakon nekog vremena vrati se sa puškom Moh-awa u ruci, što je bio siguran dokaz da je i poglavičinog sina snašla nesreća. Starac odrţa kratko savjetovanje sa najistaknutijim ratnicima. Zaključili su da naročito dobro motre na šator u kojem su se nalazili zarobljenici, da konje priveţu posve blizu logora i da sačekaju osvit dana. U međuvremenu, lovci su se pobrinuli da njihova dva zarobljenika ne puste ni glasa od sebe i, posve tihi, motrili što se zbiva. Nije se potom moglo ništa drugo čuti do potmuli topot konja po travi. - Neka moja braća osluhnu! Šošoni skupljaju svoje konje. Oni će ih privezati blizu šatora i ništa neće poduzeti prije nego svane - reče Winnetou. - Moţemo poći. - Da, povucimo se! - sloţi se Old Shatterhand. - Naravno nećemo čekati do jutra. Oihtka-Petej će odmah saznati što od njega traţimo. Još nije znao da je noćni lov bio dragocjeniji nego što je dotle slutio. On podiţe sa zemlje Hrabrog Bi-vola koji je u

međuvremenu ponovo došao k svijesti, prebaci ga preko ramena i krene uzbrdo. Ostali pođoše za njim, Winnetou sa ,Moskitom". Nakon mu- Moskito primj. pisca. pnog penjanja dospješe ponovo do mjesta gdje su Mli ostavili Wohkadeha. Dugajlija. Davy odmota svoje laso i reče: - Dajte te momke! Vezat ćemo ih kod drugih. a _ Ne! - uzvrati Old Shatterhand. - Napustit ćemo ovo mjesto. - Zašto? Mislite li da ovdje nismo sigurni! Oh, gošoni će. nas drage volje ostaviti na miru! Oni će biti sretni ako im se ništa ne desi. - To i ja znam isto tako dobro kao i vi, mister Davy. Ali mi moramo govoriti s poglavicom, a moţda i s ostalima. Stoga je potrebno da im oslobodimo usta, a ako to učinimo ovdje, onda bi mogli lako povicima dati svojima znak koji će se odavde jasno čuti dolje. - Moj brat ima pravo - potvrdi Apač. - Win-netou je bio danas ovdje kako bi osmotrio Šošone. On poznaje jedno mjesto gdje se sa svojom braćom i zarobljenicima moţe ulogoriti. - Moramo naloţiti vatru - primijeti Old Shatterhand. "- Da li to moţemo tamo učiniti? - Da. Neka zarobljenike veţu za konje! Ovo uradiše, i mala povorka krene noću kroz gustu "šumu s "VVinnetouom kao predvodnikom. Posve pojmljivo, apački poglavica je išao sasvim lagano naprijed, korak po korak. Nakon pola sata prešli su razdaljinu za koju im je pri danu bilo potrebno najviše nekoliko minuta. Onda se Apač zaustavi. Zarobljenici naravno nisu znali u čije su ruke pali. Dvojica uhoda zbog tame nisu mogli vidjeti da se sa njima nalaze još dva zarobljenika, a ova dvojica nisu imali pojma da su uhode uhvaćene, niti je poglavica išta znao da se sa njim nalazi i njegov sin. Stoga su ih, kad su se sada zaustavili, razdvojili, Pošto su ih skinuli sa konja. -

Old Shatterhand nije ţelio da Hrabri Bivol opazi koliko je jak neprijatelj kome je dopao šaka. Otuda 3 preduzeo mjere da najprije sam pregovara s poglavicom. Ostali su se morali povući. On sakupi suho 8ranje što je leţalo uokolo i naloţi vatru. Nalazio se sa Šošonom na jednom manjem pro-anku, širokom samo nekoliko koraka. Apač je za 95vidjela opazio koliko je "vo mjesto podesno za skri. veni logor, i samo je njegovu urođenom smislu za orijentaciju pošlo za rukom da ga u ovoj tami ponovo nađe. Mjesto je bilo okruţeno stablima ispod kojih su paprat i trnovo grmlje pruţali prilično gust zaklon koji je sprečavao da se izdaleka opazi bljesak vatre. Pomoću svog punka Old Shatterhand bez teškoća zapali suho granje, a onda s tomahavkom odlomi donje, sasušene grane okolnih stabala kako bi odrţao vatru koja je trebala samo ovaj mali slobodni prostor osvijetliti, dakle, nije morala biti velika. Sošon je leţao na zemlji i mrka pogleda promatrao bijelog lovca što čini. Kad je Old Shatterhand završio sa svojim pripremama, on privuče zarobljenika do vatre, posadi ga i oslobodi mu usta. Indijanac nije ni izrazom lica niti uzdahom olakšanja pokazao da mu je sada bolje. Za indijanskog ratnika bila bi sramota kad bi pokazao drugima što misli i osjeća. Old Shatterhand sjede kraj vatre, njemu nasuprot, i najprije ga osmotri. Poglavica je bio snaţno građen i nosio ođijelbj bivolje koţe po indijanskom kroju, bez ikakva ukra Samo su se na šavovima vidjele vlasi skalpova, a pojasom mu je visilo nekih dvadesetak skalpova, čitavih, što bi zahtijevalo suviše mjesta, već samo dijelova koţe s tjemena veličine tanjurića. Lice mu nije bilo obojeno, tako da su se tri crvene brazgotine na obrazima mogle jasno vidjeti. Nepomičnih crta lica sjedio je tu i ukočeno gledao u vatru, ne udostojavajući bijelca ni jednog jedinog pogleda. - Oihtka-Petej ne nosi ratne boje - započe Old Shatterhand. - Zašto onda neprijateljski nastupa prema mirnim ljudima?

Nije dobio nikakav odgovor. Stoga nastavi: - Poglavica Sošona je vjerojatno od straha postao nijem kad ne odgovara na moje pitanje? Lovac je posve dobro znao kako se mora postupati s Indijancem. Uspjeh se odmah pokaza, jer mu zarobljenik dobaci ljutiti pogled i odgovori: - Oihtka- 96 . ne zna što je strah. On se ne plaSi ni nepri-

telja ni smrti. J __ jpak se ponaša kao da se boji. Hrabri ratnik amaţe lice ratnim bojama kad krene u boj. "To je "ošteno, to je hrabro; jer tako protivnik zna, d§ "se mora braniti. Poglavica Sošona je međutim bez boja. Imao je lice mira, a ipak je napao bijelca. Ili nisam n pravu? Ima li Hrabri Bivol riječi za svoju odbranu? Indijanac obori pogled i reče: - Hrabri Bivol nije bio kod svojih kad su uhvatili bljedolike. - To nije nikakva isprika. Da je častan i hrabar čovjek, on bi bljedolike odmah pustio na slobodu. Ja uopće nisam čuo da su ratnici Sošona iskopali tomahavk rata. Njihovi šatori stoje kao u dubokom miru na vodama Tonguea i Big Horna. Oni dolaze u naselja bijelaca, a ipak Hrabri Bivol napada ljude koji ga nikada nisu uvrijedili. Moţe li nešto reći protiv ako jedan hrabar čovjek kaţe da samo kukavica ovako postupa? Crveni dobaci bijelcu letimičan pogled iskosa; pogled po kojemu se vidjelo da je Indijanac zadrhtao od jeda. Ipak mu je glas bio miran kad je uzvratio: - Jesi li ti moţda taj hrabri? Imaš li ti imena? - Da - potvrdi upitani ravnodušno. - Bljedoliki smiju nositi oruţje i ime čak i kad su babe. Najveći slabići među njima imaju najduţa imena. Ime mi znaš, dakle, poznato ti je da Hrabri Bivol nije slabić. - Onda pusti obojicu zarobljenih bijelaca na slobodu pa se bori otvoreno i pošteno s njima!

- Oni su se usudili da se pojave na Krvavom jezeru. Ovaj kraj nam je svetinja, jer tamo lutaju duše ubijenih Sošona. Bijeli zarobljenici moraju umrijeti. - Onda ćeš i ti umrijeti! Hrabri Bivol ti je već rekao da se ne boji smrti; on Je štaviše ţeli! - Zašto? . Zarobio ga je i izvukao iz njegova vigvama jj . . bltedoliki. On je izgubio svoju čast, ne moţe 3e". Mora umrijeti bez ratnog boja. On neće u grobu v-Ju orlovima ponosno i uspravno sjediti na svom bojnom konju, okićen skalpovima svojih neprijatelja, već će leţati u pijesku gdje će ga smrdljivi lešinari kljucati. Dok je ovo govorio, lagano i monotono, ne maknuvši ni jednom crtom svoga lica, iz svake njegove riječi izbijalo je osjećanje što se gotovo graničilo s očajanjem. I po svojoj filozofiji imao je potpuno pravo. Za njega je bila golema sramota što su ga izvukli iz šatora, okruţenog njegovim naoruţanim ratnicima, i zarobili. Old Shatterhand je osjećao iskreno saţaljenje prema Indijancu, ali to saosjećanje nije htio pokazati. Ono bi za crvenog bilo uvreda te bi pomisli na smrt u njemu bile još jače. Stoga reče: - Oihtka-Petej zasluţuje svoju sudbinu; ali on moţe ostati ţiv iako je moj zarobljenik. Ja sam spreman da mu povratim slobodu ako naredi svojima da za njega oslobode dvojicu bljedolikih. Zvučalo je kao gord podsmijeh kad je crveni uzvratio: - Oihtka-Petej ne moţe više ţivjeti. On ţeli umrijeti. Priveţi ga spokojno za kolac! On istina ne smije govoriti o djelima koja su prenijela njegovu slavu, ali neće, uprkos svim smrtnim mukama, ni okom trepnuti. - Ja te neću vezati za kolac smrti, jer ja sara kršćanin. Ĉak i kad ţivotinju moram ubiti, ja je ubijem tako da se ne muči. Osim toga tvoja smrt ničemu ne koristi. Ja bih i nakon tvoje smrti oslobodio zarobljenike iz ruku tvojih ratnika.

- Pokušaj! Meni si se mogao prikrasti, lukavim zahvatom me onesvijestiti i u noćnoj tami odvući. Sad su ratnici Šošona opomenuti. Bit će ti nemoguće da oslobodiš bljedolike. Oni su se usudili da se pojave na Krvavom jezeru, i to će okajati laganom smrću. Ako si pobijedio Hrabrog Bivola, on će umrijeti. Ali Mohaw, njegov jedini sin, ponos njegove duše, ţivi da ga osveti. Već sada je Mohav, namazao lice ratnim bojama, jer je on bio određen da vodi smrtnu borbu protiv zarobljenih bljedolikih. On će svoje tijelo premazati njihovom toplom krvi i biti onda zaštićen od svakog bljedolikog neprijatelja. Tada zašušta u grmlju. Martin Baumann dođe, gnu se Old Shatterhandu na uho i šapnu mu: - Sir moram vam reći da je zarobljeni straţar pogla-vičin sin. Winnetou je ovo od njega izmamio. Ova vijest stigla je lovcu u pravi čas. On isto tako odgovori tiho: - Neka mi ga Winnetou odmah pošalje! Dugajlija Davy će ga donijeti i ostati kod mene. Martin se udalji. Old Shatterhand se ponovo okrete Indijancu rekavši: - Ja se ne bojim Mohawa. Ot-kada ima on ime i tko je čuo za njegova djela? Ja ću zarobiti i njega isto onako kao što sam zarobio i tebe Ovaj put se Hrabri Bivol nije ipak mogao posve suzdrţati, jer je Old Shatterhand govorio o njegovom sinu s potcjenjivanjem. Obrve mu se skupiše, oči za-sjaše i on upita l juti to: - Tko si ti kad se usuđuješ da ovako govoriš o mom sinu? Pred njegovim pogledom ti ćeš se sakriti u mišju rupu! On se borio protiv Sioux-Ogellallaha i više njih pobijedio. Ima oči orla i sluh noćne ptice. Nikakav neprijatelj ga ne moţe iznenaditi, i on će Hrabrog Bivola, svog oca krvavo osvetiti! Tada stiţe krupnim koracima Dugajlija Davy s mladini Indijancem preko ramena. Svojim dugim nogama prekoračio je preko najgušćeg grmlja, spustio zarobljenika na zemlju i rekao: - Evo vam dječaka. - Posadite ga, mister Davy i sjednite pokraj njega! Moţete mu osloboditi usta.

- Au, sir! Htio bih samo znati što će dječak reći. Kad je Mohaw uspravno sjeo, dvojica Šošona se Pogledaše razrogačenim očima. Poglavica ne- reče ništa, niti se pomače. No uprkos njegovoj tamnoj boji koţe moglo se vidjeti da mu se krv izgubila sa lica. Sin međutim uzviknu: - Uf! I Oihtka-Petej je zarobljen! vigvaniima Šošona zavladat će pravi lelek. Veliki Je pokrio lice pred svojom djecom. Šuti! - zagrme otac na njega. - Wi jedna šošona neće Pustiti suze kad Oihtku-Petej i progutaju magle smrti. Oči uši su im bilezatvorene, bili su bez mozga, poput ţaba, što čekaju dt ih zmije progutaju. Sramota na sina, sramota na oca! Onda se Old Shatterhand okrete Davvju i tiho mu zapovjedi: - Pozovite sve ostale; samo neka se Winnetou još ne pojavljuje! Dugajlija ustade i udalji se. - No - zapita Old Shatterhand - vidi li Hrabri Bivol moţda da se skrivam u mišju rupu pred pogledom njegova sina? Ne ţelim da vas vrijeđam. Poglavica Sošona je poznat kao hrabar ratnik i mudar u savjetu staraca. Moh-aw, njegov sin, će poći njegovim stopama i biti isto tako hrabar i mudar. Poklanjam vam slobodu za slobodu dvojice zarobljenih bijelih lovaca. Sinovljevo lice zaigra od radosti. Njegov otac mu međutim dobaci ljutit pogled i zagrmje: - Hrabri Bivol i njegov Mohaw su bez borbe pali u ruke jednog bijednog bljedolikog. Oni ne zasluţuju da duţe ţive. Samo smrću mogu okajati svoju sramotu. I tako neka zarobljeni bljedoliki umru a sa njima i svi koji Šo-šonima padnu u zarob... On se prekide. Razrogačen pogled mu pade na dvojicu uhoda koje su doveli Davy, Bob i Martin. - Zašto Hrabri Bivol ne nastavi svoj govor? - zapita Old Shatterhand. - Osjeća li kako mu strah obuzima srce? Poglavica obori glavu i nijem pogleda preda se u zemlju. Iza njega se pomakoše grane a da to nije primijetio. Old Shatterhand vidje gdje se pomoli Apa-čova glava i pogleda ga upitno. Tihi klimaj glavom bio mu je odgovor.

- Sad vidi Oihtka-Petej da je pusta njegova nada u novu pobjedu - nastavi Old Shatterhand. - -Ali mi nismo pošli da ubijamo hrabre ratnike Šošona, već da kaznimo Ogellallahe. Mi vam dozvoljavamo da se vratite vašim šatorima. Poslije ovih riječi on ustade, priđe poglavici i odriješi ga. Znao je da je započeo opasnu igru. Ali on je poznavao Zapad i njegove ţitelje i bio duboko osvjedočen da ovu igru neće izgubiti. 100 Poglavica je bio sav izvan sebe od duboke pre-raţenosti. Bilo je posve nepojmljivo, sasvim besmi-"leno ono što je ovaj bijelac učinio! On je svom ne-S

rijatelju poklonio slobodu a da za nju nije izbavio Loje prijatelje. Onda je Old Shatterhand prišao Mo-hawu i odvezao ga. Hrabri Bivol ga je tupo i ukočeno gledao. Onda jednim trzajem iščupa noţ iz Martinova pojasa, koji ie pokraj njega sjedio, i zamahne. U očima mu se ţarila bijesna poruga. - Zar slobodni da budemo? - uzviknu on. - Slobodni? Zar da ţivimo da stare squaws prstima pokazuju na nas i pričaju kako su nas bezimeni psi napali i oteli? Zar da u vječnim lovištima leţimo na zemlji i da nas miševi jedu dok se naša crvena braća budu krijepila bubreţnjacima besmrtnih medvjeda i bivola? Naša imena su uprljana. Nikakvog neprijatelja krv ne moţe tu mrlju sa nas sprati, do samo naša rođena. Oihtka-Petej će umrijeti i ispred sebe poslati dušu svoga sina! On zamahnu noţem i skoči na svog sina da mu ga zarije u srce i da se onda sam ubije. Mohaw se ne pomače; bio je spreman da primi ubod iz očeve ruke. - Oihtka-Petej! - začu se glas iza poglavice. Ovom glasu se nije moglo usprotiviti. Visoko podignute ruke s noţem u njoj on se okrene. Ispred njega je stajao poglavica Apača. Šošon spusti ruku. - Winnetou! - uzviknu on. - Drţi li poglavica Sošona Winnetoua za kojota? - zapita Apač.

_ Kojotom se naziva mali vuk Divljeg zapada. Ova ţivotinja je kukavna i često u čoporu prilazi lešinama uginulih ţivotinja te je otuda velika sramota ako nekog usporede sa kojotom. - Tko se usuđuje da to kaţe! - odgovori u-Pitani. - Oihtka-Petej je to sam rekao. Nije li on nazvao limenim psima one koji su ga pobijedili? Sošon ispusti noţ. - Je li Winnetou pobjednik? .. Ne, već njegov bijeli brat koji ovdje kraj njega Ji. - On pokaza na Old Shatterhanda. 101- Uf! Uf! Uf! - uzviknu Hrabri Bivol. zar je ovaj bijeli čovjek Nonpeh-Tahan koga bljedoliki nazivaju Old Shatterhand? - Radoznalo je pogledao čas u Old Shatterhanda čas u Winnetoua. Apač uzvrati: - Umorne su bile oči crvenog brata, a i njegov duh inače bi već i sam na tu pomisao došao. Tko Hrabrog Bivola jednim jedinim zahvatom onesvijesti, mora biti junak poznata imena! Šošon pređe rukom preko glave i uzviknu: - Oihtka-Petej je imao glavu, ali ne i misli u njoj. - Da, ovdje stoji njegov pobjednik, Old Shatterhand. Da li je potrebno da moj crveni brat zbog toga ide u smrt? - Ne - razlijeţe se iza dubokog uzdaha olakšanja. - On moţe ţivjeti. - Da, jer time što je dobrovoljno htio poći u vječno lovišta, dokazao je da ima hrabro srce. Old Shatterhand je i Mohawa jednim udarcem svoje ubitačne ruke oborio. Da li je to sramota za jednog mladog hrabrog ratnika? - Ne. I on moţe ţivjeti, - A Old Shatterhand i Winnetou su zarobili uhode Šošona, ne kao neprijatelje već da bi ih zamijenili za zarobljene bljedolike. Zar ne zna crveni brat da au Old Shatterhand i Winnetou prijatelji svih hrabrih crvenih ratnika? - Da, to je poznato Oihtka-Peteju. " j - Onda neka izabere što ţeli biti, naš brat ili nS neprijatelj! Bude li naš brat, onda će njegovi neprijatelji biti i naši. Izabere li pak

neprijateljstvo, dobro, onda ćemo njega, njegova sina i njegove uhode pustiti na slobodu. Ali mnogo će krvi poteći za slobodu dvojice bijelih lovaca, a djeca Šosona će skrivati svoje glave i pjevati tuţbalice u svakom vigvamu i kraj svake logorske vatre. Dakle, neka izabere. Win-netou je govorio! Zavladala je duboka tišina. Dojam koji je proizveo ličnost i govor Apača bio je veliki. Oihtka-Petej se sagnu, zgrabi noţ koji mu je bio ispao, zari rez do korica u zemlju i uzviknu: - Tako, kao što je sječivo ovog noţa nestalo, tako je nestalo i neprijateljstva iz 102 eju ratnika Šosona i hrabrih ratnika koji ovdje kraj nJ On ponovo izvuče noţ, podiţe prijeteći rez i na-

tavj. __ i neka noţ pogodi svakog neprijatelja koji ustane protiv Šosona i njegove braće! Howgh! - Howgh, howgh! - razlijeţe se unaokolo. __Moj brat je učinio mudar izbor - reče Old Shatterhand. - Nek pogleda Davy-Honskeha, čuvenog lovca. Poznaje li imena bljedolikih koji kao zarobljenici leţe u njegovu šatoru? - Ne. - To je Jemmy-Petačeh sa Hromim Frankom, suputnikom Mato-Pokao, Lovca na medvjeđe. - Mato-Pokaa? - uzviknu Šošon iznenađen. - Zašto Hromi nije to rekao? Zar nije Mato-Poka brat Šosona? Nije li on spasio ţivot Oihtka-Peteju, kad su Sioux-Ogellallasi pošli njegovim tragom? - Ţivot ti je spasio? Dobro, ovdje vidiš Martina, njegova sina i Crnca Boba, njegova slugu. Oni su krenuli da mu pomognu i mi ih pratimo, jer je Mato-Poka, Lovac na medvjede, pao u ruke Ogellallaha i treba sa svojih pet drugova da bude ubijen. - Ti psi Ogellallasi hoće Lovca na medvjede mučiti? Veliki Manitou će ih uništiti. Neka im duše izađu iz tijela i neka im kosti blijede na sunčanim zrakama! Gdje im se moţe naići na trag? - Oni su gore u brdima Yellowstone Rivera, tamo gdje se nalazi grob Zlog Ognja.

- Zar nije moj brat Old Shatterhand golom rukom ubio Zlog Ognja i njegova dva ratnika? Onda neka padnu i oni koji su se usudili da napadnu Lovca na medvjede! Neka moja braća pođu sa mnom dolje do logora mojih ratnika! Tamo ćemo popušiti lulu mira i tamo će ljudi sjesti kraj vatre vijećanja. Svi su bili spremni da krenu. I dvojica uhoda su bila oslobođena svojih veza, a onda su priveli konje. - Sir, vi ste đavolski momak! - šaputao je Dugajlija Davy Old Shatterhandu. - Sve što započnete đavolski je smjelo, a ipak uspijeva odlično kao da e radi samo o nekoj malenkosti. Ja skidam svoj ţir Pred vama. - On se lati svog cilindra bez 103oboda mašući njime toliko snaţno kao da je htio iscrpsti neki ribnjak. Onda su krenuli. Vodeći konje za sobom, lovci su se ponovo, pipajući po mraku, spuštali padinom. Vatra je prije toga bila ugašena. Gore u usjeklini Mohaw stavi obje ruke na usta i viknu u tihu kotlinu: - Kuna, kuna, kothko - vatra, vatra, zapalite vatru vijećanja! Zov se vratio višestrukom jekom. Dolje su ga čuli i razumjeli, jer su do njih doprli glasovi. - Hang pa tko dolazi? - razlijeţe se glasan zov iz doline. - Mohaw, Mohaw! - odgovori poglavičin sin. Nakon toga se čulo glasno, kliktavo ,ha-ha-hi" a nekoliko trenutaka kasnije mogao se vidjeti plamen na brzinu naloţene vatre. To je bio siguran znak da su Šošoni prepoznali glas mladog Indijanca. Ipak su bili toliko oprezni da došljacima pošalju nekoliko ljudi u susret koji su se imali osvjedočiti da se doista nemaju ničega plašiti. Kad je potom poglavica sa svojom pratnjom stigao do logora, osjetili su njegovi suplemenici pravu radost zbog njegova povratka. Također su bili ţeljni saznati kako se desio taj zagonetan nestanak, ali to se ni na kome nije primijetilo. Bili su samo iznenađeijj kad su se sa njima pomolili nepoznati bljedoliki. No oni su bili suviše naviknuti da svoja osjećanja

skrivaju, a da bi odali bilo kakav znak iznenađenosti. Samo je stari ratnik, koji je u međuvremenu zapovijedao, izašao u susret svom poglavici i rekao: - Oihtka-Petej je veliki mag. On se izgubi iz svog šatora, kao što se izgubi riječ koja se izgovori. - Da li su moja braća doista povjerovali da je Hrabri Bivol nestao bez traga, poput dima što se diţe u zrak? - zapita poglavica. - Zar niste imali oči da vidite što se dogodilo? - Ratnici Sošona imaju oči. Oni su našli znak čuvenog bijelog lovca i prepoznali da je Nonpeh-Tahan govorio s njihovim poglavicom. Ovo je bila s puno obzira izraţena činjenica da je Hrabrog Bivola oteo Old Shatterhand. 104 __ Moja braća su tačno naslutila - izjavi po- __ Ovdje stoji Nonpeh-Tahan, bijeli lovac, svoje neprijatelje pesnicom obara. A kraj njega e nalazi Winnetou, veliki poglavica Apača. s __Uf, uf! - razlijeţe se u krugu. Ispunjeni divljenjem i dubokim poštovanjem Šošoni su pogledali u dvojicu čuvenih junaka i ustuknuli sa strahopočitanjem pred njima, tako da se proširio krug koji su oko došljaka bili načinili. __ Ovi ratnici su došli da popuše s nama lulu

mira - nastavi onda poglavica. - Oni su htjeli osloboditi svoja dva druga koji leţe tamo u šatoru. Imali su ţivot Hrabrog Bivola i njegova sina u svojim rukama, a ipak ga nisu uzeli. Stoga neka ratnici Sošona odriješe zarobljenicima veze! Moja braća će za to plijeniti skalpove mnogih Sioux-Ogellallaha koji su poput miševa izmiljeli iz svojih rupa da ih kobac udavi. U osvit dana poći ćemo njihovim tragom. Sad pak neka se ratnici skupe oko vatre vijećanja kako bi upitali Velikog duha da li će taj ratni pohod uspjeti? Nitko nije progovorio ni riječi, premda je vijest koju su doznali bila uzbudljiva. Nekoliko njih pođoše šutke do spomenutog

šatora kako bi izvršili pogla-vičinu zapovijed, i uskoro dovedoše zarobljenike do vatre. Njih dvojica su prišla povodeći se i nesigurna koraka. Veze su se bile duboko urezale da im je krvotok bio gotovo zaustavljen. - Stari medvjede, kakvu si to glupost učinio - pozdravi Dugajlija Davy, svog debelog prijatelja. - Samo ţabac kao što si ti moţe skočiti rodi pravo u kljun! - Gledaj da zatvoriš svoj, inače ću ti odmah skočiti u nj - uzvrati Jemmy srdito trljajući se po ranjavim zglobovima ruku. - No, stari, smiri se! Nisam mislio ništa pakosno i ti znaš da se od srca radujem što te ponovo vidim na slobodi. - Lijepo! Ali za svoju slobodu svakako imam najviše zahvaliti Old Shatterhanđu. - I, okrenuvši se njemu, nastavi: - Recite mi kako da vam se zahvalim! Moj ţivot je doduše samo ţivot Debeljka Jem-myja, ali ja sam u svakom trenutku spreman da vam ga stavim na raspoloţenje. - Niste meni duţni svoju zahvalnost - odmahnu Old Shatterhand. - Vaši drugovi su se pokazali hrabrim. A prije svega morate se zahvaliti Winnetouu bez čije pomoći ne bi bilo moguće da se s tolikom brzinom i sigurnošću nađemo na ovom mjestu. Debeljko preletje pogledom divljenja vitku a ipak snaţnu priliku Apača. On mu pruţi ruku i reče: - Znao sam da Winnetou mora biti blizu gdje se Old Shatterhand pojavi. Ako sam ja ţabac, onda neka me ova roda, koja nazivaju Dugajlijom Davy, proguta na licu mjesta ako vi niste najhrabriji Indsman kome sam ikad pruţio ruku. Crnac Bob je s pokličom radosti prišao Hromom Franku i uzviknuo: - Konačno, konačno masser Bob ponovo vidjeti svoj dobri massa Frank! Masser Bob htjeti ubiti sve Šošoni - Indijanci, ali massa Shatterhand htjeli s massa Winnetou posve sam učiniti slobodu. Zato Šošoni još jednom ostali ţivjeti. Crnac zgrabi Frankove ruke i s ganutljivom njeţnošću pomilova rane na njima 7. SIVI MEDVJED

Poput duge, tanke zmije svijala se povorka Šo-šona kroz Blue Gras, preriju koja se pruţa od Devils Heada do Big Horna između No Water Creeka i No Wood Creeka. Ova takozvana plava trava se na zapadu ne javlja često. Ona moţe dostići visinu čovjeka na tlu koje joj pruţa potrebnu vlaţnost. U tom slučaju ona Zapadnjaku zadaje velike teškoće i on postupa pametno ako pode stazama koje su utabali bivoli po moru guste trave. Vlati što se iznad njega talasaju lišavaju ga nuţnog pogleda u dalj, a za tmurna vremena dogodi se često da se iskusni lovci, koji su bili bez kompasa i koji nisu znali da se snađu prema poloţaju sunca, nakon napornog jahanja uvečer nađu na istom mjestu odakle su jutrom krenuli. Mnogi je pak jašući tako u krugu udario na svoj vlastiti trag i moţda ga drţao za trag nekog drugog. Ĉak spomenutim bivoljim stazama krenuti nije posve bezopasno. Neočekivano moţeš pred sobom ugledati nekog neprijatelja, bilo čovjeka bilo ţivotinju. Nabasati nenadno na starog bivola koji se kao jarosan pustinjak odvojio od stada je isto tako opasno kao i naići, ništa ne sluteći, na neprijateljski raspoloţenog Indijanca koji s uperenom puškom na tri koraka razdaljine stoji pred tobom. Onda valja munjevito djelovati. Onaj čija puška prvo opali, ostaje u ţivotu. Šošoni su jahali jedan za drugim kao guske u "odu, tako da je svaki konj gazio tragovima prethodnog. Indijanci se drţe ovog poretka uvijek kad ne znaju sigurno da li postoji opasnost. Osim toga, z opreza šalju naprijed uhode. To su najlukaviji i najoštrija pogleda ljudi u povorci kojima ne uzmaku" kad se vlat povije protiv vjetra ili slomljena grana tiho zapucketa. Povučen i naprijed nagnut visi tako uhoda na svom konju kao da mu je vještina jahanja posve strana. Oči mu izgledaju kao da su zatvorene. Ne miče ni jednim udom svoga tijela. I kljuse mu se kreće kao pospano uobijačenim hodom. Tko ovo iz pozadine promatra, mogao bi pomisliti da je jahač zaspao u sedlu. Naprotiv, paţnja uhode je tim na-pregnutija, što to manje

pokazuje. Ma kako mu zjenice bile skrivene, njihov oštar pogled ipak sve budno prati. Nekad nešto ispotiha zazuji, ali samo u uhu takve uhode. Iza obliţnjeg ţbunja čuči neprijatelj koji je podigao svoju pušku da je uperi na uhodu. Pri tom je kundakom okrznuo roţnato dugme svog kaputa. Jedva primjetan šum uhodi nije izmakao. Kratak, oštar pogled prema ţbunu, zahvat uzde - jahač se baca konju sa strane, ostajući jednom nogom u sedlu i drţeći se rukom za remen konju oko vrata, tako da mu se tijelo posve skriva iza konja, te ga neprijateljeva kugla ne moţe pogoditi. Konj nenadano trgnut iz svoje prividne tromosti, napravi dva-tri skoka u stranu i izgubi se sa svojim jahačem u gustišu ili u zaklon kakva drveta. To se sve zbije za nepune dvije sekunde, prije nego je neprijatelj mogao uzeti uhodu na nišan, te strijelac u zasjedi ima dovoljno razloga da što prije misli na svoju vlastitu sigurnost. Ovakve uhode jahale su i kod Šošona na prilično velikoj udaljenosti ispred ostalih. Na čelu glavnine nalazili se Old Shatterhand, Winnetou i Hrabri Bivol. Iza njih su išli bijelci s Wohkadehom i Bobom. Crnac nije postao nimalo bolji jahač uprkos dosadašnjem jahanju. Koţa na nogama mu nije otvrd-nula. Od jahanja su mu se pojavile rane te je sada sjedio na konju još kukavnije nego prije. Uz neprestano ,ha" i ,oh" šuljao se s jedne strane na drugu. 103 je i stenjao u svim tonovima i uvjeravao uz Jeca° šnije grimase da će !7iouxi njegove muke jezivo skupo platiti. Da bi sjedio mekanije, podmetnuo je ispod . sebe osječenu travu. Budući da mu nije polazilo za rukom ja je zadrţi na leđima konja, ona je malo-pomalo šuljala, a naravno i on s njom, tako da se gotovo u pravilnim razmacima našao na zemlji. To je, inače ozbiljnim Šošonima mamilo na lice vedar smijeh i, kad ga je jedan od njih, koji je znao nešto engleski, nazvao Sliding-

Bob, Sulja-Bob, pošla je ta riječ od usta do usta i postala nadimak koji su poslije rado upotrebljavali. Zapadni rub vidokruga tvorio je dotle ravnu liniju, a sada se međutim počeo mjestimice uzdizati. Tamo su leţala brda, ne plavičasta i nejasnih obrisa, već oštro i jasno ocrtana, uprkos velikoj razdaljini koju su morali još prevaliti. U takvim krajevima je vidljivost često puta toliko jasna da tačke, koje leţe miljama udaljene, izgledaju tako blizu te bi čovjek pomislio da će za nekoliko minuta stići do njih. A uz to zrak je toliko ispunjen elektricitetom da je na primjer dovoljno da se samo dva čovjeka dodirnu rukama ili laktovima te da skoče lake varnice. Svuda unaokolo neprestano sijeva a da se oblaci ne vide. Ĉesto ti se učini da je čitav vidokrug u plamenu pa ipak ni čovjeku ni ţivotinji ovo ni najmanje ne smeta. Kad se navečer smrači, to neprestano svjetlucanje i ţarenje pruţa neopisiv prizor i Zapadnjak nenaviknut na to ne moţe se osloboditi tog dojma. Onaj koji je naučio da se osloni na samog sebe, osjeća se malen i nemoćan pred takvim tajnovitim silama. On pomišlja na boga, koga je moţda već odavno zaboravio, i kao poboţna uspomena iz mladosti pomaljaju se u njegovu pamćenju riječi iz psalma koje je toliko puta CUQ u školi: - Kuda da pođem pred tvojim duhom i kuda da pobjegnem pred tvojim pogledom? Krenem " na nebo, gle, ti si tu; skrijem li se u paklu, gle, J si i tu; stavim li krila jutarnjeg rumenila i pole-lrn li na kraj svijeta, tvoja bi me ruka čak i tamo vodila i tvoja desnica drţala! - Posve to isto misli osjeća Indijanac. ,Wakan,tanka-wakuon-pehta", ,vatr sa vigvama Velikog duha", naziva Sioux ovu sijavicr ,Manitou nimeh warrenton", ,vidio sam Manitoua i munji", kaţe Utah-Indijanac kad priča svojima da j svoj put prevalio pri ovom ,električnom osvjetljenju Ova električna praţnjenja mogu za vrijeme rata biti veoma opasna. Indijanac vjeruje naime da ratnik koji pogine noću mora ţivjeti u neprestanoj tami u vječnim lovištima. Stoga on izbjegava noćnu borbu kadgod to moţe i najradije napada u ranu zoru. Tko međutim umre u "vatri Velikog duha", u sijavici,

taj nije otišao u mrak onog svijeta te će i tamo naći osvjetljene staze lova i rata. Zbog toga Indsman ne zazire da pri blijesku iskrica napada, te mnogi koji to nije znao niti na to obraćao paţnju morade svoje neznanje ili neopreznost platiti skalpom i ţivotom. Mali Hromi Frank nije još nikad ovu sijavicu promatrao. Stoga reče Debeljku Jemmvju za kojim je jahao: - Gospodine Pfefferkorn, vi ste bili tamo prijeko u Njemačkoj nekad gimnazijalac te ćete se vjerojatno moći malko prisjetiti vaše psihikalne nastao Zašto zapravo ovdje toliko sijeva i svjetluca? - Kaţe se fizikalne, a ne psihikalne - poprati ga Debeljko. - - Isto je ako kaţem psihikalne ili fizikalne. Glavno je da se Yxilump pravilno izgovori. - Kaţe se Vpsilon. - Što? Kako? Zar ja da ne znam kako se izgovara pretposljednje slovo alfabeta? Ako mi to još jednom kaţete, onda će se dogoditi nešto što će vas lako prenijeti u duševnu bolest. Tako nešto jedan poštivalac nauke neće sebi dopustiti. Vi ne znate da mi na moje pitanje date akademski odgovor te stoga pokušavate da se kriomice izvučete iz klopke. Ali ako mislite da će vam to uspjeti, onda se .najvećma" varate u meni. Moţete li mi odgovoriti, ili ne? - Naravno! - nasmija se Debeljko. - Onda da čujemo! Dakle, zašto ovdje toliko sijeva? - Zato što ima mnogo elektriciteta. 110 Tako? Ah! I vi to nazivate odgovorom? Pa t"nije potrebno da čovjek bude gimnazijalac! Ja za °še njsam pohađao nikakvu Alma pater, ja nisam ° Utudent, niti sam ikad komersirao, ni Aleksandra b-tao ali znam posve dobro da mora postojati elektri-"tet kad sijeva. Svaka posljedica ima svoj uzrok. Ako ? netko dobio šamar, onda mora postojati netko tko mu ga je opalio. A kad sijeva, onda - onda... __onda mora biti netko tko to sijevanje pali - upade Debeljko.

Hromi Frank je najprije šutio kako bi razmislio o Debeljkovim riječima; zatim Ijutito prasnu: - Ĉujte, gospodine Pfefferkorn, dobro je što se još nismo pobratimili, jer bi se sada na licu mjesta razbratimili, a to bi bila vječna mrlja na vašem građanskom grbu. Zašto mi zapravo upadate u moj najljepši govor? Ako na svoj oštrouman, skroman" način uspoređujem elektricitet sa šamarom, onda vi nemate ni najmanje pravo da se moje usporedbe domognete kao kakav harambaša. - Bilo je dakle govora o sijavici. Vi kaţete da sijeva zbog prisutnog elektriciteta. Ali ja vas dalje pitam, zašto je upravo ovdje u ovom kraju prisutno toliko elektriciteta? Ja ga još nigdje nisam našao u tolikoj količini na jednom mjestu. Sad imate najbolju priliku da poloţite svoj ispit. Debeljko Jemmy se glasno nasmija. Zato ga Hromi Frank upita: - Što se smijete tako? Smijete li se moţda samo zbog toga što ste zbunjeni? Ja sam veoma znatiţeljan na koji ćete se način iskobeljati, moj najbolji gospodine Pfefferkorn. - Da - uzvrati Jemmy - na vaše pitanje je naravno prilično teško odgovoriti. Oko njega bi se čak i profesor uzalud mučio. - Tako! Drugi odgovor nemate, dakle? - Moţda imam. - Onda da čujem! Bit ću sav uho. - Moţda je bogatstvo metala ove stjenovite planine krivo Što se ovdje skupio toliki elektricitet. - Bogastvo metala! S njim nema elektricitet ništa zajedničkog. 111- O ipak! Zašto ga gromobran privlači? - Ali on u zemlji ponovo izlazi, prema tome nerr nikakve veze sa njim, a grom je udario već u mnoc stablo koje na sebi nije imalo ni komadić ţeljea Ne, to ne mogu uvaţiti. Onda bi morao, na primjer svaku ljevaonicu ţeljeza grom spaliti. - Ili je moţda to zato što se pribliţavamo magnetnom polu! - Gdje li leţi on? - U Sjevernoj Americi, svakako još dobar komad odavde. - Onda ga pustite nek mirno tamo leţi! Pa on je ionako posve nevin zbog ove sijavice.

- Ili se pri neobično brzom okretanju zemlje elektricitet zbija na golemim visinama Stjenovitih planina? - Na tako se zbijanje ne moţe misliti. Elektricitet ipak nije tako gust kao sirup. On posve lako prelazi preko planine. Ne, vi niste poloţili svoj ispit. - No, ako ste vi čovjek koji će me ispitivati, onda morate svakako biti u stanju da to bolje objasnite. - Naravno! Meni je moritzburški učitelj jednom u povjerenju rekao da elektricitet nastaje trenjem. To ćete ipak priznati? - Svakako. - Prema tomu tamo gdje postoji trenje mora postojati elektricitet. - Na primjer pri trenju krompira. - Manite se svojih osmaških viceva, gospodine Pfefferkorn, pogotovu kad govorite s čovjekom mojih naučnih znanja. S elekricitetom ne ţelim mnogo da okolišam. Do malčice trenja, meni uopće nije manje-više stalo, naročito ne ovdje u ovom kraju. Ovdje, postoje prostrane prerije, golema brda. Kad vjetarl

ili oluja preko njih zasvira, onda nastaje ogromno trenje. Ili ne? - Da - priznade Jemmy šeretski. - Oluja tare tlo. Milioni vlati se među sobom taru. Bezbrojne grane, grančice, i lišć" stabala taru 112 t tako. Bivoli se kačkaju po wallow-ima što SS IIB veličanstveno trenje. Kratko i jasno, u ovom fu nastaje trenje kao nigdje na drugom mjestu "e prema tome samo po sebi razumljivo da se tu Pa skupiti golema zaliha elektriciteta. Evo vam jednostavnijeg, najneoborivijeg objašnjenja! Ţelite li moţda još nešto? _ jje, ne - nasmija se Jemmy. - Dosta mi je! _ Onda ovo objašnjenje primite sa svom ozbiljnošću i dubokim poštovanjem. Smijanje vam međutim nije nimalo potrebno. Da nam nije ovaj slavni Old Shatterhand pritekao u pomoć, morali biste uprkos svojoj promućurnosti izvesti onaj opasni salto quar-tale u vječna lovišta.

- Mortale se kaţe, ne quartale! - Šutite! Tako mi se što u ovoj četvrtini godine neće ponovo dogoditi; stoga kaţem quartale. Naš naučni razgovor je sada uglavnom finiš partera, jer mi se bliţimo brdima a tamo naprijed su naše uhode već stale. Mora dakle da su otkrili nešto vaţno. Mali pseuđoučenjak je za vrijeme svog smiješnog izlaganja obratio malo paţnje na to da su u međuvremenu prevalili pozamašan dio puta. Plave trave je nestalo, nju je zamijenila festuca-trava bogato protkana kumarinom, a na ne baš velikoj udaljenosti izbijalo je već obilno ţbunje iznad kojeg su stršale krošnje nekoliko javora. Ovo drveće traţi vlaţno tlo te je predstavljalo prijatan znak da mogu nakon napornog jahanja po ţezi računati uskoro na okrepljujući napitak. Tamo kod ţbunova su ih čekale uhode. Kad im se pribliţila povorka jahača, oni mahnuše rukama opominjući ih na opreznost, a jedan među njima viknu "Neragpan, neragpan!" Ova riječ znači trag. Uhode su dakle opominjale na opreznost, kako oni koji za njima dolaze ne bi "ništili nađeni trag prije nego ga predvodnici .pročitaju".

u i. . Okruglo udubljenje tla osam, do deset stopa u prečniku "ojem se bivoli valjaju, primj. pisca. orlovima

113Wohkadeh nije obraćao paţnju na njihovo mahanje; on je odjahao do njih. - Ep hets! - reče mu mrko onaj koji je prjjc toga vikao. Ovo znači .mladiću" i vaţi kao ukor. Mladić ne treba da postupa tako nadmeno kao da je starac. Ovaj izraz je sadrţavao u sebi prijekor a da Wohkadeha ipak ne uvrijedi. Uprkos tomu on odgovori ozbiljno: - Da li su moja braća izbrojala zime otkad Wohkadeh ţivi? On zna dobro što čini i poznaje ovaj trag, jer su i otisci njegovih stopala tu. Ovdje je logorovao sa Sioux-Ogellallasima prije nego su ga poslali da potraţi šatore Šošona. Oni su odavde sigurno krenuli pravo prema zapadu kako bi

stigli do Big Horn Rivera i bit će da su ostavili Wohkadehu znake pomoću kojih bi ih brzo stigao. Mjesto gdje su se zaustavili pokazivalo je tragove koji su dali naslutiti da je prije nekoliko dana poveća četa jahača ovdje logorovala. Ove znake je moglo međutim samo vično oko prepoznati. Pogaţena trava se bila ponovo posve uspravila, ali na obliţnjem ţbunju je nedostajalo lišće koje su konji pobr-stili. Po Wohkadehovim riječima izgledalo je besciljno da se ovdje duţe zadrţe. Sunce je doduše stajalo u zenitu, bilo je dakle vrijeme najveće podnevne ţege, i konjima je bio potreban kratak odmor, ali oni im ga ne htjedoše dati prije nego nađu vodu. Dotle ravno tlo počelo se sada uzdizati. Sprijeda, desno i lijevo, protezali su se izduţeni grebeni brda. Jahači su pošli širokom usjeklinom koja se provlačila između visova. Bila je Obrasla opisanom visokom travom no sada se sve više pomaljalo ţbunje; doduše najprije samo ono tvrdo, no uskoro i mekanije, ţbu-nolike balsam-topole koje nisu stigle da se razviju " stabla i divlje kruške od vrste koju Amerikanci nazivaju spiked hawthorn. Sada su bila brojnija stabla koja su prije toga rasla tu i tamo pokoje: bijeli jasen, kesteni, brijestovi, makrokarpa-hrastovi, lipe i ostalo drveće, uz čija se stabla svijala purpurno crvena procvala jabučina. 114 K d je iza Jedn°S visa Put oţtro skrenuo prema jahači ugledaše pred sobom brda obrasla m" šumom. Tamo se morala naći voda. Dva visa °đu kojih je zjapila provalija dizala su se prilično "vmito jedan uz drugi. Između njih se probijala uza-° dolina u kojoj je vodica grgoljila tihu pjesmicu. T-f li je trebalo da skrenu ili da nastave dosadašnjim pravcem? Old Shatterhand osmotri oštrim okom rub šume. Uskoro kimnu zadovoljno preda se i reče: - Put nas vodi ovuda lijevo u dolinu.

- Zašto? - čudio se Dugajlija Davy. - Zar ne vidite smrekovu granu tamo u stablu lipe? - Ay, sir. Upadljivo svakako što crnogorica raste na stablu bjelogorice. - Bit će da je to neki znak za Wohkadeha. Sio-uxi su ga tako postavili na lipovo stablo da označi put prema dolini. Prema tome, oni su udarili tim pravcem, i ja mislim da ćemo naići na više takvih putokaza. Dakle naprijed. Winnetou je šuteći već bio naprijed po jahao pošto je bacio samo kratak pogled na lipu. To je bio njegov običaj. Znao je da radi a da mnogo ne govori. Kad je četa prevalila izvjesnu razdaljinu, naišla je na mjesto koje je bilo naročito podesno za logorovanje. Tu su se zaustavili. Bilo je vode, hlada i izvrsne trave za konje. Jahači sjahaše i pustiše konje da pasu. Šošoni su bili obilno snabdjeveni suhim mesom, a bijelci su imali još zalihe koju su ponijeli sa sobom iz Baumannove kolibe. Jeli su a onda se opru-zili po travi da malo odremaju, ili su sjedili u sku-Pinama i razgovarali. Najnemirniji od svih bio je Bob, Crnac. Budući da je od jahanja bio sav u ranama, osjećao je jake bolove. - Masser Bob biti bolestan, vrlo bolestan - Jadikovao je on. - Masser Bob nemati više svoja k°ţa na nogama. Sva koţa otišla i hlače se lepiti za "°8e i mnogo boleti masser Bob. Tko biti kriv zbog °ga? Siouxi. Kad masser Bor njih naći, onda ih Blatiti dok ne mogli biti više ţivi. Masser Bob ne " 115moći jahati, sjediti, stajati, leţati. Njemu biti kao j imati vatra u nogama. a - Za to ima lijeka, - reče Martin Baurnann - Potraţi colt"s foot i stavi njegovo lišće na rane - A gdje raste colt"s foot? - Naročito na ivici šume. Moţda se baš ovdje moţe naći. - Ali masser Bob ne poznavati ova biljka. Kako moći on nju naći? - Hajde! Ja ću potraţiti s tobom.

Obojica su se htjela udaljiti. Jemmy je čuo njihove riječi i opomenuo ih: - Ponesite puške sa sobom! Ovdje čovjek nikad ne zna šta će mu donijeti idući trenutak. Martin se bez riječi maši svog oruţja, a i Crnac prebaci preko ramena svoju pušku. - Yes! - reče on. - Masser Bob ponijeti svoja puška. Kad doći Sioux ili zvijer, on odmah sve ubiti da odbrani svog mladog massa Martina. Come on! Obojica pođoše lagano ivicom doline, ali se nigdje bjelokopitnjak nije mogao vidjeti. Tako su se udaljavali sve više i više od logora. Bilo je tiho i sunčano u dolini. Leptiri su oblijetali stabla, kukci su zujali i brujali od mjesta do mjesta. Voda je tiho ţuborila dok su se krošnje stabala kupale u sunčevim zrakama. Tada stade Martin koji je naprijed jahao i pokaza na liniju koja se na kratkoj razdaljini protezala od potočića preko trave do kraja doline gdje se među stablima gubila. Oni pođoše k njoj i osmotriše trag. Trava od vode prijeko do stabala bila je više stopa ne samo pogaţena već toliko izgaţena da se moglo vidjeti g°l° tlo. Martin i Bob su stajali dakle pred pravom stazom. - To ne biti nikakva ţivotinja - reče Crnac. - ovdje trčati čovjek sa čizmama, neprestano tamo-amo-Masser Martin dati pravo masser Bobu. Mladić međutim odmahne glavom. On dobro pre" gleda stazu i uzvrati: - čudna je ovo stvar. Ne mogu se prepoznati nikakvi tragovi kopita ili kandţi. Tlo je toliko utabano da se ne moţe čak odrediti u koje ie Bjelokopilnjar podbfel. primj. pisca. 116 , evom stazom posljednji put netko prošao, bih se da je "amo neki kopitar u stanju uta- _. ."takav put. DB __ o lijepo, vrlo lijepo! - obradova se Crnac. - Moţda to biti neki oposum. On biti masser Bobu veoma dobro došao.

Oposum je virginijski tobolčar koji moţe dostići duljinu od pola metra. Meso mu je doduše mekano, bijelo i masno, ali osebujnog, odvratnog zadaha, te ga bijelci nikad ne jedu. Crnac naprotiv od njega ne zazire, a nađe se čak i poneki koji to pečenje neprijatna mirisa strasno voli. U tu vrstu gurmana spadao je i Bob. - Šta ti pada na pamet! - nasmija se Martin. _ Oposum ovdje? Spada li taj tobolčar u kopitare? - Kamo oposum spada, to masser Bobu posve biti jedno. Oposum biti fino, divno meso, i masser Bob sada pokušati da ga uhvati. On htjede poći za tragom, ali ga Martin zaustavi. - Stani, i ne budi smiješan! O oposumu ovdje ne moţe uopće biti govora. On je premalen da bi utabao ovakav trag. Ovdje se radi o nekoj krupnoj ţivotinji, moţda o sjevernom jelenu! - Jelen, o jelen! - viknu Bob, mljackajući jezikom. - Jelen dati mnogo, mnogo mesa i loja i koţe. Jelen biti dobar, veoma dobar! Bob odmah jelena ubiti. - Stani, Stani! To ne moţe biti jelen, jer bi inače trava ovdje bila obršćena. Onda Masser Bog pogledati što je to. Moţda to biti ipak oposum. Oh! Kad maser Bob naći oposum, °nda napraviti veliki pir. - On potrča tragom prema lvici doline odakle je započinjala šuma. Ĉekaj samo, Bob! - opomenu ga Martin. - Je to neka zvijer! - Oposum biti zvijer, ţderati ptice i druga mala s °ka," masser Bob njega uhvatiti. - Nije ga se dalo °menuti išao ie dalje. Pomisao na njegovo omiljeno potisla je ovdje toliko potrebnu opreznost. ln ga je pratio kako bi se u slučaju neprijatnog 117iznenađenja brzo našao pri ruci, ali Crnac se uvij nalazio naprijed, na izvesnoj razdaljini od mladića. Tako su stigli do ivice šume odakle se tlo, kac na drugoj strani doline, prilično okomito dizalo, sta je vodila pravo između

stabala u šumu, a onda iz, među velikih gromada stijena uzbrdo. I ovdje je biia toliko utabana da se nije moglo prepoznati da u trag potječe baš od ţivotinje. Crnac se verao sve dalje uzgor. Stabla su stajala prilično zbijena a između njih se pruţalo svakojako raslinje tako da je trag vodio kroz pravi gustiš. Tada ču Martin Crnčevo klicanje: - Massa doći, brzo doći! Masser Boć naći gnijezdo oposuma. Mladić potrča što je mogao brţe na njegov poziv. O oposumu nije moglo biti govora, te stoga se bojao da se Bob izloţio opasnosti o čijoj veličini nije imao nikakva pojma. - Stani! - opominjao ga je Martin. - Ne poduzimaj ništa dok ja ne dođem. - Oh, ovdje biti već rupa, vrata od oposumovog gnijezda. Masser Bob učiniti sada oposumu svoja posjeta. Sad Martin stiţe do mjesta gdje se Crnac nalazio. Tu je leţalo nabacano bezbroj gromada stijena: dvije su bile jedna o drugu naslonjene i tvorile jazbinu ispred koje je bujalo ţbunje lješnjaka, šiblje divljih dudova i vrijeţe malina i kupina. Kroz ovaj gustiţ je bio prokrčen prolaz. Trag koji su dotle slijedili vodio je u brlog. Ali bezbrojni tragovi koji su vodili slijeva i sđesna pokazivali su da stanovnik te jazbine nije samo saobraćao između nje i vode, već je pravio i druge izlete. Crnac je čučnuo i našao se prednjim dijelom tijela u gustišu kako bi se uvukao u jazbinu. Tada shvati Martin, na svoje zaprepaštenje, da njegova bojazan nije bila bez razloga. Po tragovima on jasno vidje s kakvom ţivotinjom ima posla. - Pobogu, vraćaj se, vraćaj! - vikne on. - To je medvjeđa jazbina! U isti čas on zgrabi Boba za noge i povuče a-Crnac međutim kao da ga nije razumio, jer odgovori. - Zašto mene drţati. Masser Bob biti hrabar. On pobijediti čitavo gnijezdo oposuma. 118 __ Nije to oposum, već medvjed, medvjedi Martin je drţao Crnca svom snagom. Tada se začu b ko ljutilo brundanje, a u isti čas i Bob vrisnu dd °tra"ha. - Boţe! Zvijer, grdosija! O masser Bob, lele masser Bob!

On se munjevitom brzinom izvuče iz gustiša i skoči Martin vidje uprkos Crnčevoj tamnoj koţi da mu ie od straha krv nestala s lica. - Je li medvjed još u jazbini? - zapita dječak. Bob je mlatarao rukama po zraku i micao usne, a da nije izustio ni riječi. Ispustio je pušku. Oči su mu se iskolačile, a zubi cvokotali. Tada zašumi u gustišu i iz nje izviri glava grizlija, sivog medvjeda. To povrati Crncu govor. - Bjeţi, bjeţi! - viknu on. - Masser Bob gurne na stablo! On se golemim skokom nađe na tankoj, vitkoj brezi i poče se verati brzinom vjeverice uz stablo. Martin problijedi u licu kao krpa, ali ne od straha. Hitrim zahvatom podiţe Crnčevu pušku i skoči iza jedne debele bukve. On nasloni pušku o stablo i maši se onda svoje dvocijevke koja mu je visila preko ramena. Medvjed se polako pomolio između trnovitog ţbunja. Malene mu oči pogledaše najprije u Crnca koji je visio na donjim granama breze, a onda u Martina koji je malo dalje stajao. On pognu glavu, otvori zabalavljene čeljusti i ispruţi jezik. Kao da se premišljao kome će se neprijatelju najprije okrenuti. Onda se lagano i povodeći uspravi na straţnje šape. G-rizli je bio preko dva metra visok i širio onaj prodoran zadah, svojstven manje-više svim divljim zvijerima. Od trenutka kad je Bob skočio sa zemlje nije protekla ni jedna cijela minuta. Kad je Crnac vidio golemu zvijer koja se prijeteći uspravila na razdaljini °d jedva četiri koraka od njega, on stane zapomagati: - For gods šake! Medvjed proţderati masser Bob. Gore, brzo, brzo! Grčevitim pokretima peo se sve više. Ali na ţalost "reza je bila toliko slaba da se pod teretom, golemog rnca savila. On je povukao noge što je više mogao 1 Priljubio ih uz stablo, ali se nije mogao drţati u 119jahaćem stavu. Tanka krošnja mladog stabla se povlu te j" Bob visio poput šišmiša na sve četiri.

Medvjed kao da jt ihvatio da je ovog protivnika lakše pobijediti nego drugog. On se okrene prema brezi izlaţući svoj lijevi bok Martinu. Mladić se maši grudi. Tamo je ispod lovačke košulje visila mala lutka, krvava uspomena na nesretnu sestricu. - Lucy, Lucy! - šaputao je. - Osvetit ću te! Sigurnom rukom on nanišani. Pucanj se prolomi, onda još jedan... Bobu od straha olabaviše ruke. - Boţe, Boţe! - vikao je. - Masser Bob biti mrtav, quite dead! On se strovali i breza se vinu u svoj prirodni poloţaj. Medvjed se trţe kao maljem udaren. On otvori strahovite čeljusti naoruţane ţutim zubima i pođe tromo još dva koraka prema Crncu koji je leţao na zemlji i zapomagao iz sve snage. Istog časa skoči hrabri dječak između njega i zvijeri. Bacio je svoju ispraţnjenu dvocijevku i dohvatio Crnčevu pušku uperivši je u medvjeda. On i zvijer stajali su jedan sučelice drugom jedva dva metra udaljeni. Martinove oči su smjelo sijevale a oko stisnutih usta ocrtavala se odlučnost koja je jasno govorila: Ti ili ja! Ali umjesto da pritisne obarač, on spusti pušku i ustukne. Oštrim okom je vidio da treći metak nije potreban. Medvjed je stajao mirno. Iz grla mu je izbijalo rohtavo brundanje koje je pratilo stenjavo urlanje. Tijelom mu prođe drhtaj, prednje šape se opu-stiše i mlaz tamne krvi pokulja iz usta, onda se zvijer skljoka. - Grčevit trzaj - tijelo se svali na bok i nepomično zaustavi pokraj Crnca. - Help, help - u pomoć, u pomoć! - cvilio je Bob koji je od straha još uvijek leţao na zemlji i mlatarao rukama. - Ĉovječe, momče, Bob! - srdio se Martin. - Sto kukaš, kukavico stara! Pa medvjed je mrtav! Kladim se da su mu obje kugle prodrle u srce. Bob skoči tada na noge. Pokazao je da su mu svi udovi u najboljem redu te viknu likujući: - Mr- " Sasvim mrlav primj. prevod.. 120

mrtav biti medvjed! Oh, oh, oh! Masser Bob i taV Martin pobijedili neman! Masser Bob bio u lovu "medvjede. Oh, kakav smjeli i čuveni Westman Rftl masser Bob! Svi ljudi reći kakvu hrabrost imati hrabri i neustrašivi masser Bob! __Da - nasmija se Martin - bio si hrabar kad si kao zrela kruška pao sa stabla pravo medvjedu u čeljust! Crnac pokaza začuđeno lice. - Pasti? - zapita on. __ Ne pasti! Masser Bob skočiti na medvjeda. Masser Bob htjeti pokazati da se on ne plašiti medvjeda. Oho! Sto biti medvjed prema masser Bob! S tim riječima on hrabro pođe korak bliţe medvjedu, a onda stade na pristojnoj razdaljini ispred uginule zvijeri. Tada se začuše gromki glasovi i ţurni koraci. - By Jove, medvjedova staza! - razlijeţe se sa vode. - To moţe biti samo neki golemi grizli. Martin i Bob to nisu znali te su ne sluteći ništa pojurili zvijeri u čeljust. Brzo za njima! To je bio Old Shatterhandov glas. Iskusni West-man nije se već pri prvom pogledu traga dvoumio na kakvu su zvijer oni nabasali. - Da, to je grizli - ču se povik slaganja Debeljka Jemmyja. - Moţda su obojica izgubljeni. Naprijed, pravo u šumu! Ĉuo se ţamor udaljenih glasova i ţurnih koraka. - Hej! - viknu Martin Baumann prema ljudima koji su mu hitali u susret. - Ne brinite se! Mi smo ţivi i zdravi. Olđ Shatterhand i Winnetou se prvi pojaviše na mjestu gdje je Martin ubio medvjeda. - Zacijelo grizli! - uzviknu Old Shatterhand kad Je ugledao ubijenu zvijer. - Golema zvjerka! A vi ste ţivi, master Martin! Kakva sreća! On priđe medvjedu i pogleda ranu. - Pogođen Pravo u srce, i to sa posve male razdaljine! Ovo je majstorski lovački podvig. Nije potrebno da pitam tko 3e ubio zvijer.

Tada se pojavi Bob i reče uz ponosno, samosvjesno cerenje: - Masser Bob pobijedio medvjeda. Masser 121Bob biti Ĉovjek koji skrivio Sto medvjed morati cjati ţivot. - Ti, Bob? To nimalo ne zvuči vjerojatno. - Oh, istina je, velika istina! Masser Bob sjesti pred nos medvjeda, da medvjed vidjeti samo njega, a ne massa Martina koji morati pucati. Old Shatterhand se nasmiješi. Njegovom vičnom oku nije moglo ništa izmaći. Pogled mu pade na zeleno brezovo lišće što je leţalo na tlu i što je Bob pri veranju s grana otkinuo. Nekoliko grana je bilo polomljeno i visilo opušteno na stablu. - Da, masser Bob izgleda da je bio veoma hrabar - potvrdi Westman. - Kad je ugledao medvjeda, on se uzverao od straha na ovu brezu a da nije pomislio koliko je ona slaba a da bi ga odrţala. Ona se savila i on je pao baš pred zvijer. Sigurno bi bio izgubljen da njegov gospodar nije blagovremeno opalio. Zar nije tako, massa Martin? Martin morade potvrditi, premda mu bilo ţao što su inače tako hrabrog Crnca uhvatili u laţi. Bob se međutim trudio da se opravda: - Da, masser Bob uzverao na brezu da medvjed poći za njim te da ništa ne učiniti dobrom massa Martinu. Na ţalost se morao pomiriti s činjenicom da njegovim riječima nije nitko povjerovao. Svi su htjeli čuti kako se ova opasna lovačka pustolovina stvarno zbila, te Martin ispriča tok događaja. On je ovo učinio običnim, jednostavnim riječima, bez ikakva ukrašavanja. Ipak su slušaoci dokučili kakvu je hladnokrvnost i odvaţnost on pri tom pokazao. - Dragi moj mladi prijatelju - uze najprije riječ Old Shatterhand - ja ću vam rado priznati da se čak ni najiskusniji lovac ne .bi mogao bolje ponijeti od vas. Ako tako nastavite, postat ćete čovjek o kome će se mnogo i nadaleko govoriti. Inače šutljivi Winnetou reče prijazno: - Moj mati bijeli brat posjeduje odlučnost starog ratnika. On je dostojan sin čuvenog Lovca na medvjede. Poglavica Apača mu pruţa svoju ruku.

122 Šoon je medvjed bio dobro došao plijen. Meso njegovih rebara je veoma ukusno, šunke su još ifi-je a šape vaţe, štaviše kao poslastica. Indijanci bacaju samo srce i jetra, jer ih smatraju za otrovna. Naročito im je dobro došla medvjeđa mast od koje spravljaju neku uljenu tečnost. Ovo medvjeđe upotrebljavaju za izradu naročitih boja s kojima se maţu, na primjer, za ratne boje ili oker, kojima Siouxi boje razdjeljak u kosi. Isto tako tim uljem natrljaju koţu kako bi se zaštitili od uboda kukaca. Na upitnu kretnju poglavice Šošona Martin odgovori: - Neka moja braća uzmu međvjedovo meso. Krzno ću pak zadrţati ja. Kratko vrijeme nakon toga bila je zvijer oderana i meso podijeljeno. Dok je većina Šošona svojim oštrim skalp-noţevima rezala meso u tanke, široke kriške, drugi su se bacili na privremeno spremanje koţe. Svi ostaci mesa su bili briţno udaljeni a onda su toma-havkom rascijepili lubanju kako bi došli do mozga kojim su natrljali unutrašnju stranu koţe. Sve se ovo odvijalo tolikom brzinom da je posao za nepuni četvrt sata bio završen, te su se ratnici mogli vratiti svom logoru. Krzno su privezali na jednog od prekobrojnih konja Šošona, a meso stavili ispod sedla. Jahanjem je ono toliko omekšalo, da se navečer moglo jesti. Nekom evropskom sladokuscu takav način pripremanja mesa ne bi sigurno posve prijao. Podnevni odmor je bio prekinut ovom lovačkom pustolovinom te se sada nije mogao nastaviti. Krenuli su. 1238. FRANKOVA I BOBOVA PUSTOLOVINA Put koji je vodio sve dublje u dolinu zavijao je između brda i produţavao onda onom istom širokom padinom kojom je četa Siouxa prije toga prošla. Pokazalo se da su presjekli jednu pozamašnu okuku. Siouxi su sigurno dobro poznavali put kojim su udarili. Oni su s vremena na vrijeme, naročito kad su pravac mijenjali, ostavljali znakove za Wohkadeha. U toku popodneva stigla je četa jahača do izduţene zaokrugljene doline, prečnika nekoliko milja, okruţene unaokolo okomitim

liticama. U sredini te doline dizao se usamljen brijeg loptastog oblika čije su se gole strane presijavale na sunčevom svjetlu. Na vrhu brijega mogao se opaziti onizak, širok kamen koji je ličio na kornjaču. Za geologa nije bilo sumnje da je ovdje nekoć postojalo jezero čije su obale bili okolni visovi. Vrh, brda, koji se sada uzdizao nasred doline, stršio je poput otoka iz vode. Savjesnim promatranjem dokazano je da je površina Sjeverne Amerike bila u doba tercijera prekrivena velikim brojem slatkovodnih jezera. Te goleme površine vode su otekle, a nekadašnja jezera su se pretvorila u doline a istodobno i u grobnice stvorova koji su tada ţivjeli. Istraţivač prirode, naročito paleontolog, moţe se tu obogatiti neslućenom riznicom fosila. Tu su se mogli naći zubi i vilice hipopotamusa koji je svojim oblikom bio sličan vodenom konju, ostaci hiljada rinocerosa i kornjača. Postoje ostaci ko- 124 r svinje preţivara, hijenodona, pretpotopne deve i a, Pa cak J snaţnm tigrova koji su bili nao-ţani sabljastim zubima. Trenutno na čitavoj zem-r"noj kugli postoje tek nekih desetak vrsta konja, d k je samo u Sjevernoj Americi po fosilima dokazano da ih je bilo oko tridesetak. Jedan od njih je bio jedva veličine njufundlandskog psa. U ta drevna vremena pasli su slonovi na obalama sjeverno-ame-ričkih jezera, a svinje su gacale po mulju; neke jedv£ veličine mačke, druge pak velike kao hipopotamusi. Na danas ogoljelim ravnicama Wyominga nekad su pruţale golem hlad palme čiji su listovi bili dugi po četiri metra. Pod tim palmama ţivjeli su stvorovi veličine slona. Jedna vrsta je imala rogove s obje strane nosa, druga iza očiju, treća samo rog iznad nosa. Kad Indijanac naiđe jednom, bilo kako, na takve prastare ostatke, on im tiho i sa strahopoštovanjem okreće leđa. On ne moţe shvatiti njihovo porijeklo, i, budući da je za njega sve

tajnovito samo ,velika medicina", ovi ostaci mu predstavljaju svetinju te samo ponekad pokuša preko skaski objasniti sebi njihovo postojanje. Dolina dakle na čijoj su ivici sada stajali jahači, bila je u ta vremena također jezero. Sioux-Ogellallasi su za sobom ostavili znak koji je Wohkadehu pokazivao put pravo kroz dolinu. Ali Old Shatterhand koji je sada jahao na čelu, ne pođe za ovim znakom, već upravi svoga konja ulijevo, udarajući putem koji je vodio podnoţjem brda. - Eno putokaza! - opomenu ga Davy pokazujući rukom na drvo u čijem se stablu nalazila grana drugog đrveta. - To je znak Ogellallaha. Zašto nećete da pođete za njim? - Zato što znam bolji put - uzvrati upitani. - Odavde ja ovaj kraj poznajem dobro. Ovo brdo je Keah paheh", Kornjačin breţuljak. On je za ove Indijance brijeg Ararat. I pripadnici crvene rase su sačuvali uspomenu na veliku poplavu, potop. Vrana-InJijanci pričaju da je, kad su se svi ljudi podavili, °stao samo jedan jedini par. Veliki duh ga je spasio 125 time što im je poslao golemu kornjaču. Oboje su našli sa svim svojim imetkom na leđima ţivotin i tu su ţivjeli dok voda nije počela da otječe. Brijeg koji ovdje vidimo je viši od ostalih unaokolo. Stoga se on prvo pojavio kao otok iz vode. Kornjača je

izmiljela na to ostrvo i tu se taj par ljudi iskrcao sa njenih leđa. Kornjačina duša vratila se Velikom duhu ali tijelo joj je ostalo tamo gore i skamenilo se kako bi sluţilo kao uspomena sadašnjim crvenim ljudima na njihove prve pretke. To mi je pripovijedao Šunk-tanka, Veliki Pas, ratnik Vrana-Indijanaca, s kojim sam prošlog ljeta logorovao tamo na Kornjačinom breţuljku. - Dakle, vi se nećete drţati puta kojim su pro-jahali Sioux-Ogellallasi? - Ne. Znam jedan prečac koji će nas u znatno kraćem vremenu dovesti do cilja. Do Yellowstone oblasti nema mnogo prilaza,

čini se da Ogellallasi uopće ne znaju za najkraći put. Po pravcu, kojim su oni udarili, moţe se naslutiti da su pošli prema Bote-lerovom rancu, a odatle duţ Yellowstone rijeke kako bi došli do Vrelih izvora. Grob, gdje mister Baumann sa svojim ratnicima treba biti ţrtvovan, ne leţi naime na samoj Yellowstone rijeci, već kraj Vrelih izvora. Da bi stigli do njih, Sioux-Ogellallasi jašu u velikom luku, a kraj. kojim prolaze zadat će im mnoge i velike teškoće te neće moći dnevno prevaljivati veće razdaljine. Put, međutim, kojim sam ja udario, ide gotovo pravom linijom i vodi nas prema Pelican Cre-eku, i, pošto ga pređemo, između njega i Sumpornih breţuljaka dovest će nas do mjesta odakle ističe Yellowstone rijeka iz istoimenog jezera. Odatle ćemo potraţiti Bridge river, u čijoj ćemo blizini svakako naići na tragove Siouxa, a onda ćemo pojahati prema gornjem bazenu gejzira, koji leţi kraj Vrelih izvora. I ovaj je put, doduše, naporan, no nipošto kao zaobilazni put naših neprijatelja, te ćemo, moţda, još prije njih stići na cilj. U drevna vremena se sa zapadne strane ulijevala u negdašnje jezero i duboko urezala u brda rijeka koja je odavno presušila. Korito joj je bilo veoma 126 ušće obraslo gustim biljem, te je bilo po-uzan°0 oštro oko da se otkrije. Old Shatterhand trebn svof,a jconja prema njemu. Pošto su se probili upra ££ od grmlja, ono im više nije zadavalo neke "cr? brige. Mogli su bez većih zapreka krenuti negda-"njim vodenim tokom dok uska usjeklina nije prešla b takozvanu Undulating-Land. Ovo zemljište se sasto-"alo od malih prerija, razdvojenih šumovitim breţuljcima a kako su ti breţuljci bili većinom okrenuti prema istoku, njihov poloţaj je odgovarao jahačima. Predvečer su stigli do rijeke koja je vjerojatno pripadala slivu Big Horn Rivera. Tu su naišli na mjesto koje je bilo neobično podesno za logor te su odlučili da se zaustave premda mrak još nije bio pao. Potok se širio u malo, plitko jezerce na čijim je oba-lama rasla bujna trava. U bistroj, do dna providnoj vodi mogle su se vidjeti bezbrojne pastrve koje su podgrijavale nadu na mamnu večeru. S jedne strane se obala okomito uzdizala, s

druge je bila ravna i obrasla gustim raslinjem. Bezbrojne grane koje su leţale na zemlji ostavljale su dojam da je dovdje po-sljednje zime doprla golema snjeţna lavina. To granje tvorilo je neku vrstu barikade oko logora čime se sigurnost povećala te, budući da je drvo bilo posve suho, nije se trebalo brinuti da li će biti dovoljno goriva za logorske vatre. - U lov na pastrve! - Uzviknu Debeljko Jem-my veselo sjahavši sa svog kljuseta. - Bit će ovo danas prava gozba! - Ne ţurite se samo - opomenu ga Old Shatterhand. - Prije svega se moramo pobrinuti da nam nbe ne umaknu. Donesite drva! Morat ćemo udariti dvije brane. Pošto su se pobrinuli za konje, zašiljili su tanke grane i pobili najprije dolje na isteku jezerceta jednu Pokraj druge u mekano tlo korita, tako da se ni jedna riba nije mogla provući. Onda su sličnu branu Podigli iznad jezerceta, ali ne na utoku rijeke, već više na nekih dvadesetak korača ja od ribnjaka, da im ribe ni tu nisu mogle umaći. Valovita zemlja pritnj. pisca. 127Debeljko Jemmy poče da svlači svoje velike, pc suvraćene čizme. Pojas je bio već otkopčao i poloţio ga pored puške na obalu. - Ti, Debeljko! - reče mu Dugajlija Davy _. pomislih da ćeš u vodu! - Naravno! To će biti glavna šala. - To radije prepusti ljudima višima od sebe. Ĉovjek koji jedva vidi preko stolice moţe lako dospjeti pod vodu. - Ne bi mi nimalo škodilo. Pa ja znam plivati! Osim toga ribnjak nije uopće dubok! - Jemmy se pribliţi jezercetu kako bi mu odredio dubinu. - Najviše jedan metar - reče. - Varaš se. Kad čovjek ugleda dno, onda mu se čini da je ono bliţe nego što u stvari jest. - Pah! Dođider i pogledaj! Vidi se svaki kamenčić na dnu i - sto mu muka, brr, puh, puh! - Bio se predaleko nagnuo naprijed i izgubio ravnoteţu te se strmoglavio u ribnjak na mjestu gdje je bio upravo najdublji. Mali, debeli lovac potonu, ali se odmah

zatim pojavi. Bio je izvrstan plivač. Ali na ţalost na sebi je još uvijk imao krzno s kojim je pao u vodu. Njegov šešir širokog oboda plivao je po hladnoj vodi poput lista Victoria regia. "Heigh-day!" nasmija se Dugajlija Davy. - Gent-lemani, pogledajte ovu pastrvu koju treba uloviti! Od ove ćemo masne ribe napraviti mnogo porcija. Mali Sas je stajao u blizini. U razgovoru je volio da se naruga Jemmyju, ali ga je ipak cijenio jer je Debeljko bio Nijemac. - O jada! - viknu on prestrašeno dotrčavši. - Šta li ste to učinili, gospodine Pfefferkorn? Zašto ste skočili u ribnjak? Jeste li se moţda smočili? - Skroz na skroz - uzvrati smijući se Jemmy dok je plivao sav zadihan. - Do gole koţe! Krasno ćete se prehladiti, l to još u krznu! Izlazite što prije! Za šešir ću se ja pobrinuti. Izvadit ću ga ovom granom. - On uhvati jednu debelu granu i poče njom loviti šešir. Ali grana Nazdravlje! primj. prevod.. je 128 malo prekratka te se zato nagnuo što je više

sei - opomenu ga Jemmy izlazeći iz __ Mogu ga sam dohvatiti. Ionako sam mokar. vo J_ jya ne govorite koješta! - uzvrati Frank. - Ako mislite da sam toliko nespretan kao vi, onda me moţete ţaliti. Ja neću pasti u vodu. A ako prokleti šešir još malo dalje otpliva, onda ću se malko više nagnuti - o kuku. Evo i mene u tom belaju! No, ovo da mi se desi! Pao je u vodu. Izgledao je tako smiješno da se svi bijelci nasmijaše. Indijanci su međutim ostali krajnje ozbiljni, premda su se u duši sigurno veselili ovoj smiješnoj zgodi. - De, tko je sad tako nespretan kao ja? - zapita Jemmy kome su se pojavile u očima suze od smijeha. Frank je pljeskao rukama po vodi veoma ljutila lica. - Ĉemu se tu imaš smijati? - uzviknu on. - Ja plivam ovdje kao ţrtva svoje usluţnosti i sama-rićanske ljubavi prema bliţnjemu, a ti mi se,

umjesto hvale za moju milosrdnost, još smiješ. Ovo ću za-pamtiti. Razumijete li me? - Ma ne smijem se ja, već plačem! Zar ne vidite? - Ćutite! Ne dopuštam da mi se rugate! Sve bih preţalio samo ne mogu frak koji imam na sebi! A i moj amazonski šešir pliva sada posve bratski pored vašeg. Kastor i Phylax kako se kaţe u mitologiji i astrologiji. Upravo je... - Kastor i Pollux kaţe se! - upade Jemmy. - Budite mirni! Pollux! Ja sam kao šumar imao toliko posla sa lovačkim psima da posve dobro znam fa li se kaţe Pollux ili Phylax. Ne dopuštam sebi takve jspravke. Ipak ću plemeniti bratski par izvući iz vode. Napravo bih vaš šešir trebao ostaviti. Niste zasluţili da se zbog vašeg još više smočim. °n pođe za šeširima i izvadi ih. - Tako - reče Evo spasio sam ih. Sad ćemo osušiti vaše P a nakon toga moj frak. Oni će gorko plakati; im suze teku. orlovi, 129,Dvojica unesrećenih su imali toliko posla sa svojim odijelima da nisu mogli sudjelovati, na svoju ţalost u započetom ribolovu koji se u ovom jezercetu vrlo brzo obavio. Nekoliko Šošona sišlo je na donjem kraju ribnjaka u vodu, obrazovalo poprečno zbijen red i lagano koračajući naprijed potjeralo ribe uzvodno prema gornjoj brani na potoku. S obje strane potoka su ostali Crvenokose! polijegali na zemlju, tako da su rukama mogli dohvatiti vodu. U tjesnac stjeranim pastrvama bilo je nemoguće da se povuku kroz branu niti su se mogle vratiti. Indijanci su naprosto grabili zbijene ribe i bacali ih preko glava na suho tlo. Za nekoliko minuta bili su gotovi sa bogatim ulovom. Onda su iskopali plitke jame i u njih poloţili kamenje. Očišćene ribe su zatim stavili na to kamenje i pokrili ih drugim slojem kamenja na kojem su zapalili vatru. Uklonivši nakon nekog vremena pepeo, pastrve su bile između vrelih kamena toliko mekane i sočne da im je meso pri dodiru otpadalo s kostiju.

Nakon objeda su okupili konje i postavili straţu. Zatim su zapalili nekoliko logorskih vatri oko kojih su ljudi po volji polijegali. Naravno bijelci su se našli na okupu. Old Shatterhand, Debeljko Jeramy i mali Frank su bili Nijemci. Dugajlija Davy je od svog debelog prijatelja toliko naučio njemački, da ga je mogao razumjeti mada nije znao govoriti, a budući da je otac Martina Baumanna potjecao iz Njemačke, mladić je vladao toliko njemačkim jezikom da se njime mogao sluţiti pri razgovoru. I Bob je razumio nekoliko riječi jer Crnci općenito imaju smisla za jezike. Takav razgovor kraj vatre, u prašumi ili u p-riji, ima svoje posebne draţi. Tu se pričaju doţivljaj" prisutnih i pripovijedaju podvizi slavnih lovaca. Ma koliko velika bila razdaljina na Dalekom zapadu, čovjek ne moţe uopće povjerovati kako se vijest o ne kom hrabrom podvigu, nekom čuvenom licu, ili istaknutom događaju prenosi od vatre do vatre. Kad ,Crno-nogi" iskopaju ratnu sjekiru gore kraj Saskatchewana, onda već za četrnaest dana o tome govore Komandi 130 , Ri0 conchoa i, ako se među Wallah-Wallah-In-diiancima u Washington-territoryu pojavi kakav veliki ag Onda već za nekoliko dana o njemu pričaju Da-Icote"sa Coteau du Missouri. Kao što se moglo očekivati, bilo je riječi o današnjem junačkom podvigu Martina Baumanna. Ukazali su mu svu čast, a Hromi Frank reče: - Istina je, Martin je svoj podvig izvrsno izveo. Ali on nije jedini Icoji se može pohvaliti da je preţivio takvu pustolo-vinu. Ni moj medvjed onog puta nije bio od kartona. - što? - čudio se Jemmy. - Jeste li i vi već imali posla s nekim medvjedom? - I te kako! Ja s njim i on samnom. - To nam morate ispričati! - Zašto ne? - nakašlja se Frank vaţno i započe: - Nalazio sam se tada ne baš dugo u Sjedinjenim Drţavama, to jest bio sam još prilično neiskusan u ovdašnjim prilikama. Naravno time nije rečeno da sam bio neobrazovan. Naprotiv, ja sam sa sobom ponio dobru porciju tjelesnih i duhovnih prednosti. Ali ipak sve

treba naučiti, a čovjek ono što nije vidio niti se time bavio, ne moţe ni poznavati. Bankar, na primjer, ma kako bio mudar, ne moţe tek onako, ni pet ni šest, duvati obou, a učeni profesor eksperimentalne astronomije ne moţe bez pouke potrebnih zahvata odmah postati skretničar. Ovo ističem kao svoju ispriku u odbranu. - Desilo se to dolje u Coloradu, u blizini Arkansasa. Ja sam se najprije po raznim gradovima bavio svakojakim poslom i uštedio omanju svoticu. S njom sam htio započeti kakvu trgovinu na Zapadu, te sam tako s popriličnom zalihom robe krenuo na put kao takozvani pedlar. Pravio sam tako dobre poslove da sam sve prodao kad sam stigao u kraj Fort Lyon u Arkansasu. Ĉak sam i kolica prodao uz zaradu. Onda sam uzjahao konja, sa Puškom u ruci i dţepovima punim novaca, i odlučio J13 malko krenem, zabave radi, dublje u zemlju. Već aJa sam imao golemu ţelju da postanem čuven West-rnan. TorbTrT" 131- Koji ste i postali! - primijeti Jemmy. - Da, ali još ne posve. No, mislim ako sada udarimo na Siouxe, ja sigurno neću stati iza fronta kao Hannibal kod Waterlooa, te je posve moguće da ću postati slavan čovjek. Ali dalje! Colorado je bio tada tek odnedavna poznat. Otkrili su izdašna zlatna polja te su u gomilama sa istoka dolazili prospektori i di-geri. Pravih naseljenika međutim bilo je veoma malo. Stoga sam bio u neku ruku začuđen kad sam na svom putu iznenada ugledao pravu pravcatu farmu. Ona se sastojala od omanje kolibe, više njiva i prilično velikog pašnjaka. Ovaj settlement je leţao na obalama Purgatoria i toj se okolnosti moglo pripisati da se u blizini nalazila šuma. Tu je stajalo naročito mnogo javora, i ja sam se čudio što je u svakom stablu pri dnu bila zabodena cijev iz koje je kapao sok u podmetnutu posudu. Bilo je to s proljeća u najbolje doba za pripremanje javorovog šećera. U blizini brv-nare ugledao sam dugačke, široke, ali veoma plitke kace pune soka koji se u njima trebao ispariti. Ovo moram primijetiti jer je jedna od njih u mojoj pustolovini odigrala naročitu ulogu.

- Jenkiju taj settlement sigurno nije pripadao - ubaci Old Shatterhand. - On bi sigurno pošao u potragu za zlatom umjesto da kao stočar tu mirno sjedi. - Sasvim tačno! Taj čovjek je potjecao iz Norveške i veoma me je gostoljubivo prihvatio. Obitelj mu se sastojala od ţene, dva sina i jedne kćeri, i mene su pozvali da ostanem koliko mogu. Ovo sam rado učinio i pomagao im u domaćinstvu. Svojom usluţnošću i nasleđenom umješnošću stekao sam povjerenje tih ljudi, tako da su me ostavljali posve samog na farmi. Kod jednog susjeda je trebalo odrţati takozvani house-raising-frolic i čitava je obitelj htjela u tom veselju sudjelovati. Ja sam međutim morao ostati kod kuće kao čuvar i bdjeti nad farmom. Dakle, svi su odjahali i ja ostadoh sam. Su- Naseobina, farma, primj. pisca. Svečanost kojom se proslavlja stavljan" kuć" p"d "f primj. pisca. 132 se u tom kraju nazivao svatko do koga se s konjem doći za pola dana. Upravo na toj zdaljini od nas leţala je i dotična farma te se tako "ovratak mojih domaćina mogao očekivati tek nakon iva dana. __Oni su vam poklonili golemo povjerenje -

reče Jemmy. __Zašto ne? Mislite li valjda da bi mi moţda pala pomisao da s farmom pobjegnem? Izgledam li slučajno kao neki mangup? - O tome ni riječi. Mislio sam to drukčije. Tim krajem je u to vrijeme prolazio svakojaki ološ, više nego danas. Šta biste vi kao usamljeni čovjek mogli protiv takve čete učiniti? Takvi ljudi ne prezaju ni od čega. - Ni ja također! - Moram još spomenuti da se malo podalje od kuće nalazio visok hickory-orah. Do prvih grana bila mu je kora oguljena. Norveţanin ju je, kako mi je ispričao, upotrijebio za bojenje. Stablo je bilo veoma glatko, te je trebalo biti i te kako spretan da se uza nj uţvereš. - To svakako od vas nitko nije ni traţio - reče Davy.

- Ne, traţio nije nitko, ali se mogu dogoditi neslućene stvari zbog kojih će se čak i najplemenitiji čovjek popeti na stablo. Vi ćete taj prirodni zakon za nekoliko minuta potvrditi. Dakle, da se vratim na glavnu stvar: nalazio sam se sasvim sam na farmi i razmišljao o tome kojim bi poslom mogao sebi da zasladim duge sate osame. Tačno! U brvnari je pod od ilovače bio oštećen a između brvana na zidovima bijaše otpala ţbuka. To je valjalo popraviti, te je Norveţanin odmah pokraj kuće iskopao jamu i napunio je ilovačom. Jama je bila otprilike četiri lakta duga i tri široka i do ivice napunjena. Sav oduševljen svojom nakanom htjedoh upravo do nje i iznenada stadoh - pred kim ih" čim? - Bit će pred nekim medvjedom? - zapita Jemmv. - Da pred medvjedom koji je po svoj prilici napustio svoju jazbinu gore u Raton brdima da jeđ- 133 linom malo razgleda svijet i ljude. No to je bilo posve protiv mog prekaljenog ukusa. Ta momčina mi je pokazala tako sumnjivo lice da sam se jednim skokom kakav valjda nikad više neću biti u stanju da izvedem, vinuo u stranu. Ali isto tako brzo poletio je i on za mnom. To je mojim udovima dalo neslućenu vitkost te mi je bijeg pred njim izgledao prava poslastica. Ja se poput zadnje-indijskog kralja tigra bacih prema hikoriu, uhvatih se za njega i poletih poput rakete uz stablo. Nitko ne vjeruje što je čovjek u stanju učiniti u jednom tako ne baš simpatičnom poloţaju. - Sigurno ste bili dobar planinar? - reče Jemmy. - Ma ne, nipošto. Ali kad je čovjeku medvjed za petama, onda se ne pita dugo da li veranje prija zdravlju, već se vere i to s pravom strašću. Na nesreću je stablo, kao što sam već spomenuo, bilo veoma glatko. Nisam stigao do grana te mi je bilo teško da se uza nj drţim. - O jada! To zna biti i opasno. Bili ste bez oruţja. Šta li je medvjed uradio?

- Nešto što je mirne savjesti mogao propustiti - naime on je pošao za mnom. - Ah, srećom nije bio grizli! - To mi nije bilo vaţno, jer u tom času je medvjed za mene bio medvjed. Ja se grčevito stegoh uz stablo i pogledah u medvjeda. Tačno, momak se uspravio dolje uz orah, obuhvatio ga rukama i počeo se peti polako i komotno. Ovo kao da je za nj bila prava šala, jer je veoma zadovoljno brundao preda se, otprilike kao mačka kad prede, samo jače. Meni pak ne samo da je brujala glava, već i čitavo tijelo od naprezanja da se čvrsto drţim. Medvjed se sve više i više pribliţavao. Bilo mi je nemoguće da se. duţe zadrţim na svom mjestu; morao sam dalje uvis. Tek što sam oslobodio jednu ruku da se uhvatim poviše, ja izgubih oslonac. Doduše brzo sam se ponovo uhvatio, ali privlačna snaga majčice zemlje nije svoju ţrtvu puštala. Od straha mogao sam sebi dopustiti još jedan kratak dubok uzdah, a onda se sručih niz stablo kao čelični čekić od dvadeset centi takvom 134 goni pravo na medvjeda da je i on poletio na zemlju, a ja za njim! Mali čovjek je pričao ovo tako ţivahno da su se vi slušaoci pretvorili u uho te su zbog načina na koji je opisivao svoju nesreću praskali u bučan smijeh. _ Da, smijte se samo - gunđao je Frank. - Meni nije bilo nimalo do smijeha. Imao sam osjećaj kao da su mi svi dijelovi tijela ispremještani. Bio sam posve gluh i tup da nekoliko sekundi nisam ni pomislio na ustajanje. - A medvjed? - zapita Jemmy. - I on je u prvo vrijeme bio isto tako miran poda mnom kao što sam i ja nijem sjedio nad njim. Onda se međutim nenadano uspravi i to me dovede do spoznaje mojih ličnih obaveza. I ja skočih i potrčah - a on za mnom, da li od straha kao ja, ili od ţarke ţelje da jednom sklopljeno poznanstvo sa mnom nastavi, to vam ne bih znao reći. Zapravo, ja htjedoh prema vratima

kuće, ali za to je vrijeme bilo suviše kratko, a medvjed suviše blizu. Strah mi je ulio brzinu laste. Ĉinilo mi se kao da mi je uţas duţinu mojih nogu udvostručio i učetvorostručio. Poletio sam kao puščano tane za ugao kuće i - pravo u jamu s ilovačom, taman do pazuha. Sve sam zaboravio, nebo i zemlju, Evropu i Ameriku, sve svoje znanje i svu ilovaču. U nju sam se bio zabio kao ţohar u pekarsko tijesto i - pored mene se začu bučno ,slap", kako Amerikanci kaţu. Odmah zatim zadobih takav udarac, kao da me je lupio odbojnik" ţeljezničkog vagona, i razrijeđena ilovača mi prekri glavu. Ĉitavo mi je lice bilo njom prevučeno, samo je desno oko bilo slobodno. Ja se okretoh i - zabuljih u medvjeda koji je uslijed svoje lakomislenosti zaboravio da obrati paţnju na teren i tako za mnom skočio. Mogla mu se vidjeti samo glava, ali i ona je jezivo izgledala. Ljupko sm se pogledali tri sekunde. Onda se on okrene na- o" a Ja na desno, svatko u hvalevrijednoj namjeri dospije do prijaznijeg mjesta. Naravno, on se brţe j prev 135izvukao od mene. Već saAi se uplašio da će se ka " iskoči iz jame, zaustaviti da me opsjedne. Ali tele što je stao na čvrsto tlo, poletio je odatle u pravcu odakle smo došli i zaokrenuo iza ugla a da me nije udostojio ni jednog jedinog pogleda. Farewell, big muddy beast! Hromi Frank je u ţaru pripovijedanja bio ustao i svoj prikaz popratio odgovarajućim grimasama da su mu se slušaoci smijali smijehom kakav ovaj usamljeni kraj vjerojatno još nikad nije čuo. Ako bi netko i prestao da se smije, morao bi iznova započeti; bilo je zaista smiješno. - To je zacijelo vesela pustolovina - reče najzad Old Shatterhand - a najbolje u njoj je što je tako bezopasno za vas prošla, naravno, na ţalost, i za medvjeda! - I za njega? - zapita Frank. - Oho! Pa ja još nisam gotov. Kad se moj medvjed izgubio iza ugla, ja čuh buku kao da se pokućstvo prevrće, međutim ne obratih paţnju na to .već se samo potrudib da se što prije izvučem iz jame. To me je stajalo znatnog napora,

jer je ilovača bila veoma gusta te sam je se oslobodio samo na taj način što sam joj ostavio svoje čizme. Onda sam morao prije svega oprati lice. Pođoh dakle iza kuće kuda je protkala vodica kojoj sam sve što se kao suvišno prilijepilo za moju vanjsku čovječnost ljubazno povjerio. Onda sam pohitao naprijed na pogledam po tragu u kome se pravcu medvjed udaljio. Ali momak nije uopće otišao. Sjedio je tamo dolje ispod hikori stabla i - marno se oblizivao. - Ilovačom? Pah! - reče Jemrnv mašući glavom-- Koliko ja poznajem ćudi tih zvijeri, on je odmah u vodu skočio. - To mu opće nije padalo na pamet, jer je t10 mudriji od vas, gospodine Jemmy. Poznato je, da medvjed voli slatke stvari, a i ja sam spomenuo drvene kace u kojima se isparavao šećerni sok. Medvjedu Je ova pustolovina toliko malo prijala da je samo misi"3 kako će se u najvećoj brzini izgubiti. Jedna od kaca Zbogom, krupna, prljava zvijeril priir."J. prev.. jala mu je na putu i on je u ţurbi htio preko nje kočiti, ali je pritom upao u nju i oborio je sa postolja na kojem je stajala. Budući da je sok bio već veoma gust, širio je snaţan slatki miris zbog kojeg je lakomislena zvijer zaboravila pad sa drveta, skok u jamu i mene. Umjesto da je uzela k srcu moje farewell" i opomenu koju je ono sadrţavalo, medvjed se kaodomaćin spustio pod stablo kako bi s najvećim uţitkom polizao šećer sa ilovače. Bio je toliko udubljen u ovaj prijatan posao da uopće nije primijetio kad sam se pored zida prošuljao u kuću i sklonio. Sad sam bio u sigurnosti te sam uzeo svoju pušku sa klina. Budući da je medvjed sjedio na straţnjim šapama, ja sam mogao nišaniti koliko sam htio tako da sam ga morao pogoditi. Kugla je pogodila zvijer tačno u mjesto gdje se po mišljenju pjesnika skrivaju njeţna osjećanja, naime, pravo u srce. Medvjed se zgrči, izpruţi, prednjim šapama učini nekoliko kret-nji objašnjenja i padne onda mrtav na zemlju. Usred svoje lakomislenosti i svoje lakomosti prestao je da postoji kao ţivo biće. - Hm - reče Old Shatterhand. - Kakve je boje bio vaš medvjed?

- Krzno mu je bilo crno. - A gubica? - 2uta. - Ah, pa to je bio baribal kojega se uopće niste trebali bojati. - Oho! Po njemu se moglo vidjeti da je imao merak na ljudsko meso! - Ne vjerujte u to! Baribal daleko više voli plodove nego meso. Ja sam spreman da se bez oruţja upustim u borbu s tom glupom, dobrom ţivotinjom. Nekoliko snaţnih udaraca pesnicom, i on će pobjeći. - Da, to ste vi! Pa vi obarate, kao što vam i ime kaţe, svakog čovjeka jednim udarcem svoje šake. Ja sam pak mnogo njeţnijih struna te ne bih bez oruţja Pokušao i - stoj! Sto li protrči ono? Frank je bio, kao što smo već spomenuli, za jeme svog pripovjedanja ustao sa mjesta. Stojeći pomjerio je kameni krš koji mu je leţao pod 137nogama i prepanuo neku ţivotinjicu koja se zadrţala ispod kamena. Ona je munjevito projurila preko mjesta gdje su stajali i uvukla se u duplju jednog šupijeg panja. Njeni pokreti su bili toliko hitri da se nre moglo vidjeti kojoj je vrsti pripadala. Netko, naime Crnac Bob, je bio kao eiektriziran njenom pojavom. On skoči na noge, potrča prema panju i viknu: - Stoka, stoka ovdje uletjela, sakrila u duplju! Masser Bob hoće izvaditi stoka iz stabla. - Oprezno! - opomenu ga Old Shatterhand. - Uopće ne znaš kakva je to ţivotinja! - On, ona je tako mala! - Bob pokaza s oba kaţiprsta duţinu ţivotinje. - Mali stvor moţe u izvjesnim slučajevima biti opasniji od velikog. - Oposum ne biti opasan. - Jesi li vidio da je to oposum? - Da, da, Masser Bob vidio sasvim jasno oposum. On biti mastan veoma, veoma mastan i dati veoma ukusno pečenje, oh

mnogo ukusna! - On mljacnu jezikom i obrisa usne kao da je pred sobom već viflio pečenje. 4 - A ja mislim da se varaš. Oposum nije tjjio hitar kao ova ţivotinjica. - Oposum isto tako brzo trčati, sasvim brzo. Zašto massa Shatterhand ne priuštiti masser Bobu dobro pečenje? - Dobro, ako si baš toliko uvjeren da se nisi prevario, onda uradi što hoćeš! Ali nama ne dolazi blizu s tim jelom! - Vrlo rado ne doći blizu! Masser Bob ne dati nikom oposum. On jesti pečenje posve sam. Sad paţnja! On izvući oposum iz duplje! - Bob zasuče desni rukav. - Ne tako, ne tako! - opomenu ga Old Shatterhand. - Tog stvora moraš lijevom rukom uhvatiti, a u desnu uzeti noţ. Ĉim ga budeš zgrabio, izvući ćeš ga brzo van i kleknut ćeš na nj, onda se on neće moći kretati i braniti i ti ćeš mu brzo presjeći gr10" 138 - Lijepo! To biti vrlo lijepo! Masser Bob će uraditi, jer masser Bob biti veliki Westman i Ĉuveni lovac. On zasuče potom lijevi rukav, uze noţ u desnu ku a lijevu zavuče u rupu, oprezno i usteţući se, "pošto ništa nije osjetio, on je gurnu još gublje. Onda međutim nenadano ispusti noţ i glasno kriknu razvlačeći grimase od bola i mašući slobodnom desnom rukom po zraku. - Heigh-ho, heigh-ho. - zapomagao je. - Ovo boljeti, veoma boljeti. - Sto je? Imaš li zvijerku? - Da li je masser Bob imati? Ne, zvijer imati Masser Boba. - O jada! Da li te je ugrizla za ruku? - Duboko, sasvim duboko! - Onda povuci, vuci samo! - Ne, jer to strašno boli! - Ali ruku ne moţeš ostaviti u duplji. Kad takva jedna zvijer jednom zagrize, ona je lako ne pušta. Dakle, vuci! A kad je

izvučeš van, uhvati je brzo drugom rukom i drţi čvrsto dok joj ja ne zadam smrtni udarac. Old Shatterhand uze svoj dugi noţ iz pojasa i priđe Bobu uz stabla. Crnac je povukao ruku, naravno veoma lagano, i zaškripao zubima bolno qvi-leći. Zvijer se doista nije opustila te ju je izvukao do otvora duplje. Onda Crnac učini još jedan brzi trzaj i zvijer izađe objesivši se zubima o njegovu lijevu ruku. On je hitro ščepa desnom za straţnji dio tijela očekujući da Old Shatterhand upotrijebi noţ. Umjesto toga ovaj skoči što je brţe mogao unazad i- viknu: - Skunk! Bjeţite, bjeţite što dalje, o ljudi! Ovim imenom se naziva američki tvor. To je sisavac dug nekih četrdesetak centimetara i spada u kune, ima gotovo isto toliko dugi prugasti rep i nezgrapan nos na šiljastoj glavi. Krzno mu je crno i pro-_arano dvjema snjeţnobijelim prugama koje se prote-u duţ bokova i spajaju na plećkama. On se hrani jajima, malim ţivotinjama,_ ali često napada i zečeve; Ah, ah. 189u lov izlazi samo noću, a ostalo vrijeme provodi podzemnim skrovištima i dupljama stabala. Ovaj stvor zasluţuje s puno prava svoj latinski naziv mephitis. On naime ima ispod .repa jednu zli jezdu iz koje štrca neku uljanu tečnost oštra, neprijatna mirisa, da bi se odbranio kad ga netko na padne. Smrad te ţute tekućine je doista strašan i za-drţi se više mjeseci na odijelu koje poprska. Budući da je skunk u stanju pogoditi tim smrdljivim sokom neprijatelja na znatnoj razdaljini, svatko koji tu ţivotinju poznaje, drţi se što dalje od nje. Jer koga ona poprska, moţe se lako naći u poloţaju da tjednima bude isključen iz svakog ljudskog društva. Umjesto oposuma Bob je dakle uhvatio jednog takvog smrdljivca. Ostali ljudi su skočili sa svojih mjesta i pobjegli. - Baci ga! Brzo, brzo! - savjetovao je Debeljko Jemmy Crncu. - Masser Bob ne moći baciti - jadikovao je Crnac. - On je zabio zube u njegovu ruku i - oh, au - au, oh! Faugh it" s a beastly

shame, fuj mrcino jedna! Sad je poprskao masser Boba. O smrti, o pakla, 0 vraga! Kako smrditi masser Bob! Nitko to ne moći izdrţati. Masser Bob morati ugušiti se. Gubi se, gubi se, jezivi stvore! - On ga htjede stresti s ruke, ali sav je njegov trud bio uzaludan. - Ĉekaj! Masser Bob tebe već skinuti, ti dirty pig, ti faoul rascal! - On zamahnu desnom šakom 1 zadade ţivotinji strašan udar po glavi. Taj udarac onesvijesti skunka, ali on još dublje zari svoje zube u Crnčevu ruku. Urlajući cd boli, Bob podiţe svoj noţ sa zemlje i odreza skunku grkljan. - Tako! - uzviknu on. - Sad masser Bob P°" bijedio. Oh, masser Bob se ne plašiti, ni od kakvog medvjeda i ni od kakve smelling beast! Neka sva gospoda dođu i vide kako masser Bob ubiti krvoţedna zvijer! Ali oni su se dobro pazili da mu se ne pribliţe, jer je on širio tako uţasan smrad da su svi, uprkos razdaljine, drţali zapušene nosove. - No, zašto ne Gade smrdljivi. Lupeţu pokvareni. 140 7anita on. - Zašto ne proslaviti pobjeda sa doći" - Momče, jesi li lud? - srdito se obrecnu De-i-ko Jemmy. - Tko moţe da ti se pribliţi! Ti zaudaraš kudikamo gore od najstrašnije kuge! __p3 niaser Bob mirisati vrlo loše. Masser Bob već sam primijetiti! Oh, oh, tko moţe izdrţati ovaj miris! - Lice mu poprimi jeziv izgled. _ Baci tvora! - savjetovao mu je Old Shatter- hand. Bob pokuša da uradi po njegovu savjetu, ali mu ne uspije. - Zubi tvora su se bili duboko ţarili u ruku massera Boba. Masser Bob ne moći otvoriti gubicu ove stoke! Kukajući i jaučući vukao je i cimao skunkovu glavu, ali uzalud. - The đevil! - viknuo je ljutit.

- Skunk ne moći ipak vječito visiti na ruka masser Boba! Zar nema nikoga tko htjeti pomoći jadan masser Bob? Hromom Franku bi ga ţao. Njegovo mekano srce natjera ga da pokuša osloboditi Crnca od mrtvog neprijatelja. On mu priđe naravno sasvim polako i reče: - Ĉuj, Bob, ja ću pokušati. Ti mi, doduše, mirišeš mnogo na smrad, ali to će valjda moja čovječnost izdrţati. Međutim ja ti postavljam samo jedan uvjet, nemoj me nikako dotaći! - Masser Bob ne prići massa Franku! - svečano ga uvjeri Crnac. - Onda dobro! Ali ni tvoja odjeća ne smije okrznuti moju, inače ćemo mirisati udvoje, a ja bih ti ipak htio radije samom prepustiti to časno pravo. " - Massa Frank samo doći! Masser Bob bude posve paziti! Bijaše zaista to pravo junaštvo kad je mali Sas onda prišao Crncu. Da je samo malo dotakao bilo Sdje Bobovo ruho poštrcano skunkovim smradom, zadesila bi ga sudbina izgnanika, ukoliko ne U više volio da se zauvijek oprosti od svojih haljina. Odvratni smrad je gotovo zaustavio dah Hromom anku dok je pomagao Crncu. Ali on je hrabro iz- 141drţao. - Sad mi ispruţi ruku, Crni! - zapovijedi o - Suviše blizu ne ţelim ti se primaći. Bob posluša ovo naređenje i Sas uhvati jednom rukom gornju a drugom donju vilicu zvijeri kako bi oslobodio Crnca. Ovo mu je pošlo za rukom tek nakon krajnjeg naprezanja sve svoje snage. Morao je upravo slomiti skunkovu čeljust, a onda je ţurno skočio unatrag. Skoro ga je uhvatila nesvijest, tako je grozno Crnac zaudarao. Bob je bio posve veseo kad se oslobodio. Ruka mu je doduše krvarila, no on nije obraćao paţnju na to, već je zadovoljan prišao ostalima. Ali tada Old Shatterhand podiţe svoju pušku, uperi je u Bobove grudi i zapovjedi: - Stoj, inače ću te ubiti! - O nebesa! Zašto htjeti ubiti siroti dobri masser Bob? - Jer će i na nas prijeći smrad, ako nas dotakneš. Potrči brzo niz vođu, što moţeš dalje, i zbaci sa sebe sve svoje ruho.

- Odjeća baciti? Zar masser Bob da se oprosti od svog lijepog kaliko kaputa i hlača i prsluka? - Svega! Onda se vrati i sjedi ovdje u ribnjak tako da ti voda dođe do grla. Dakle, brzo! Što više budeš oklijevao, tim ćeš duţe zadrţati na sebi smrad. - Kakva nesreća! Moj lijepo odijelo! Masser Bob njega oprati i ne mirisati više! - Ne, masser Bob će mene poslušati, inače ću ga ubiti na licu mjesta; dakle: jedan - dva i - trr -! lovac pođe s podignutom puškom prema Crncu. - Ne, ne! - vikao je Bob. - Ne ubiti! Masser Bob otrčati brzo, brzo brzo! On se izgubi u tami noći. Naravno da Old Shat-terhandova prijetnja nije bila ozbiljno zamišljen8" ali ona je bila najbolje sredstvo da Crnca privoli na brzu poslušnost. Bob se uskoro vrati i sjede u ribnjak da se opere. Umjesto sapuna đadoše mu popriličan komad medvjeđe masti sa pepelom od drveta, kojeg je bilo dovoljno kraj vatre. - Kakva šteta za lijep mast od medvjeda! - ţalio je on. - Masser Bob biti fini finglet-man, np Momak s kovrdţavom kosom primj. prevod.. 142 bičan niger, jer on moći isplesti uvojke, ovako duge! ° __ Peri se samo! - smijao se Jemmy. - Ne misli sada na SV°JU ljepotu, već na naše nosove! - Od Crnca se širio, premda se oslobodio svog odijela i premda je sjedio u vodi, još uvijek uţasan smrad. __Ali - upita on - koliko mora masser Bob ovdje sjediti i prati? - Dokle budemo ovdje ostali, dakle, do sutra ujutro. - To masser Bob ne moći izdrţati! - Bit ćeš prisiljen da izdrţiš. Druga je stvar da li će preostale pastrve izdrţati. Ne znam da li ribe imaju čulo mirisa, ali ako ga imaju, onda se neće baš obradovati posjeti koju si im upravo učinio.

- A kad će smjeti masser Bob donijeti svoje odijelo da i njega opere? - To nikako. Ono će ostati tamo gdje je, jer je postalo neupotrebljivo. - Ali što će jadni masser Bob obući? - Da, to je zacijelo nezgodna stvar. Nema nikakve zamjene za tvoje haljine. Morat ćeš se vjerojatno uviti u koţu grizlijevu koga je Martin danas ubio. Moţda ćemo tamo gore u stjenovitoj planini naći neki napušten dom kakvog prastarog krojačkog majstora, gdje ćeš se snabdjeti čarapama i ogrtačem. Dotle ćeš međutim biti na začelju naše povorke, jer nam bar slijedećih nekoliko dana ne smiješ blizu prići. Prema tome peri se samo marno, peri! I ukoliko se više trljaš, utoliko će se prije izgubiti smrad. I Bob je trljao što je ţešće mogao. Samo mu je glava virila iz vode; zaista je bilo veselo promatrati kakve je grimase pravio. 1489. BEZIMENI Ostali su se bili u međuvremenu vratili logorskoj vatri. Samo je po sebi pojmljivo što je Bobova pustolovina bila najprije predmet njihova razgovora. Onda su zamolili Dugajliju Davyja da im ispriča neki od svojih doţivljaja. On je izašao ovoj ţelji u susret i pripovijedao im o jednom susretu sa traperom Jug-gle-Fredom koji je bio poznat kao majstor u gađanju. Pošto je opisao nekoliko podviga ovog čuvenog West-mana, on je dodao na kraju: - Ali ima i drugih takvih strijelaca. Ja poznajem dvojicu koje nitko nije pobijedio: Winnetoua i Old Shatterhanda. Molim vas, sir zar nam ne biste ispričali neku od svojih dogodovština? Ove posljednje riječi bile su upućene Old Shatter-handu. On ne odgovori odmah, već duboko udahnu kao da je htio čulom mirisa ispipati zrak. - Da, onaj momak tamo u vodi miriše još uvijek posve jako - reče Jemmy.

- Nisam ja udahnuo zrak zbog njega - uzvrati Old Shatterhand, uperivši ispitivački pogled u stranu na svog konja Hatatitla koji je bio prestao da pase i nozdrvama njušeći uvlačio zrak. - Onda mirišite nešto drugo? - zapita Davy. - Ne! - Zatim se Old Shatterhand obrati poluglasno Winnetouu: - Gonjuhn-eh-go! Ovo znači na našem jeziku: - Pazi! - Budući da drugi nisu razumjeli govor Apača, oni nisu ni znah Zonelef Fred pritnj. piše". 144 je Old Shatterhand rekao. Winnetou kimnu gla- om lati se svoje puške Privuče Je k sebi- Old Shatterhandov konj okrenu frkćući glavu pre- ma vatri; oči su mu svjetlucale. - Dih-il-huš! - dovikne lovac konju i on odmah leţe u travu, ne pokazujući nikakve znake uznemirenosti. Pošto je i Old Shatterhand svoju dvocijevku privukao k sebi, upita ga Jemmy: - Sta je to, sir? Vaš konj kao da je nešto nanjušio? - Osjetio je Crnčev miris - umiri ga upitani. - Ali vas dvojica ste se mašili oruţja! - Jer bih htio da vam ispričam nešto o gađanju s ,kuka"! Vi ste vjerojatno o tome čuli? - Svakako! Mada su govorili engleski, Frank ipak reče svojim saksonskim narječjem: - Ĉujte, master Shatterhand, vi se najvećma sluţite pogrešnim izrazom! - Kako to? - Ovo se naime ne zove gađanje ,s kuka", već krstobolja. Tko nju dobije taj ide pogrbljen i uzet, jer ga krsta i kukovi uţasno bole. Taj izraz huftschuss je stoga ortograisko-medicinski posve pogrešan. Dok je Frank ovo govorio na Old Shatterhandu se nije moglo nimalo primijetiti, da je i on isto onako kao Winnetou oštrim pogledom pretraţivao ivicu šume s one strane potoka i

ribnjaka. Svoj šešir je bio toliko navukao na čelo da su mu oči bile duboko u sjeni, te se nije moglo dobro vidjeti u kom pravcu i na koji predmet ih je bio uperio. Potom on odgovori, nimalo abunjen: - Molim lijepo, moj najbolji Frank, ja znam vrlo dobro što je hexenschuss. Ali Ja sam mislio na nešto sasvim drugo. - Ah tako! Dobro, a našto to? - Na gađanje ,s kuka", kao što rekoh. Neki ga nazivaju i gađanjem ,s koljena". Time mislim na onaj stav pri kojem se puška ne uzme kao obično, već se Podigne samo do kuka ili poloţi uz butinu i koljeno. Pa onda se uopće ne moţe nišaniti! - Kr_,"?ra rieči Huftschuss - gađanje iz kuka, Hexenschuss krstobolja primj. prev.. orlovima 145- Svakako nije lako steći potrebnu spretnost, i ja znam mnoge dobre Zapadnjake, koji svoj cilj inače nikad ne promaše, ali pri gađanju ,s kuka" ili koljena redovito opale u prazno. - Pa čemu je onda pronađeno to gađanje ,s kuka"? Zar nije bolje gađati na uobičajeni način u kojem je čovjek siguran da će pogoditi. - Ne! Dogodi se često da se Westman bez spomenute spretnosti nađe u smrtnoj opasnosti. Ovom gađanju s kuka se naime pribjegava samo onda kad se sjedi ili na zemlji leţi i kad se neprijatelju ne ţeli staviti do znanja da se uopće namjerava pucati. Zamislite, eto, da se u blizini nalaze neprijateljski raspoloţeni Indijanci s namjerom da nas napadnu. Oni su razaslali svoje uhode koji se šuljaju da saznaju koliko smo mi jaki, da li naš logor odgovara njihovoj nakani i da li smo preduzeli potrebnu opreznost. Te uhode dolaze mileći na rukama i stopala-ma... - Ali njih bi prije toga morala otkriti naša straţa! ubaci Frank. - To nije baš tako sigurno kao što mislite. Ja sam se na primjer uvukao u šator Oihtka-Petej, premda je on postavio straţe i premda je teren bio ravan i obrastao samo travom. Ovdje pak stoje unaokolo stabla koja šuljanje izvanredno olakšavaju. No,

idemo dalje! Uhode su se provukle pokraj naših straţa. One leţe na rubu šume, iza ili između spleta granja i promatraju nas. Uspije li im da se vrate svojima, onda je s nama gotovo. Nećemo imati pojma kad nas napadnu i unište. Najbolje protusredstvo je uhode učiniti bezopasnima. - Dakle ubiti ih? - Da. Ja sam doduše protiv svakoga prolijevanja krvi, kad se moţe izbjeći, ali u jednom ovakvom slučaju bilo bi samoubojstvo poštedjeti neprijatelja. Zato je on osuđen na kuršum. - Gopi-aguan-nesigo - oni su blizu - šapnu poglavica Apača. - Si-tesi-go-aguan - ja ih vidim - uzvrati Olđ Shatterhand. 146 _ Naki - dvojicu! __ Ha-ah - da! __ Ni-darteh, si ohi; pi-es-itah tajasi - ti ovog, ja ću onog; usred čela! - Pri tom Apač prebaci lijevu ruku na desni kuk. __Sta to skrivate od nas? - zapita Dugajlija Davy. - Ništa neobično. Eekao sam poglavici govorom Apača da mi pomogne da vam objasnim šta to znači gađanje s kuka. - To već znam. Meni doduše nije nikad pošlo za rukom ma kako da sam ga dugo vjeţbao. Da se vratim na vaše prijašnje riječi, morali biste ipak uhode najprije opaziti da biste ih ubili. - Svakako! - U tami gustiša tamo prijeko? - Da! - Ali oni će pripaziti da se ne pribliţe toliko da bi ih mi mogli vidjeti! - Hm! " Old Shatterhand upre pogled još jednom na rub šume, kimnu zadovoljno glavom preda se i odgovori: - Da li ste moţda ikad vidjeli noću u moru oči tin-terara, morskog psa, kako sijaju? - Ne! - Eto, te se oči mogu sasvim jasno vidjeti. One Imaju neki fosforescentni sjaj. I svako drugo oko, pa l čovječje, ima taj isti

sjaj, premda ne istog intenziteta. I što je moć opaţanja oka noću više napregnuta "° se oko moţe u tami jasnije opaziti. Pretpostavimo, "a primjer, da se sada tamo prijeko u ţbunju nalazi neki uhoda koji nas promatra, ja bih mu vidio oči, a Winnetou isto tako. - Malo pretjerujete, gospodine! - reče Davy. - St" ti na to kaţeš, stari Jemmy? - Mislim da ni ja nisam slijep! - uzvrati upitani. "7 Srećom mi smo ovdje sigurni od takve jedne po-sjete. Ipak je malo škakljivo kad čovjek dođe u takav Poloţaj da je potreban dobar metak iz sjedecejg stava. Zflr ne, sir? IO" 147- Da - kimne Old Shatterhand. - Pogledajte amo mister Frank! Dakle, pretpostavimo slučaj da se tamo prijeko nalazi neki neprijateljski uhoda kome vidim oči kako se između lišća sjaje. Moram ga ubiti ako ne ţelim dovesti u opasnost svoj vlastiti ţivot. Ako međutim stavim pušku na obraz, on će vidjeti da ţelim pucati i odmah će se povući. Moţda ima već uperenu pušku na mene i opalit će svoj metak prije nego ja moj. To moram izbjeći time što ću se posluţiti gađanjem s kuka. Pri tom se sjedi mirno i naizgled posve spokojno, kao ja sada. Puška se uzme i polako malo podigne, kao da se ţeli nešto pogledati ili se sa njom poigrati. Onda se obori glava, kao ja sada, i pogleda u stranu, ali pogled očiju zasjajenih obodom šešira, je oštro uperen u cilj, baš ovako kao što Winnetou i ja sada činimo. Sto je riječima objašnjavao to, je zajedno sa Apa-čom djelom pokazao. - Desnom rukom se pritegne kundak čvrsto uz kuk, a cijev uz koljeno, lijeva se prebaci na zatvarač puške da bi dobila još čvršći poloţaj, kaţiprst desne ruke se poloţi na okidač, cijev se uperi tako da metak udari između očiju, dakle usred uhodina čela - ovo nišanjenje se svakako mora dobro naučiti, i onda se pritisne - tada!

Njegov pucanj sijevnu, i u istom trenutku granu i Apačeva puška. Obojica hitro skočiše na noge. Win-netou odbaci svoju pušku i izvuče noţ iz pojasa te poput pantere poleti preko potoka u gustiš. - Anemacokan kozo! Kare! Empanoke! - Gasite vatru! Sjedite! Ne govorite! - viknu Old Shatterhand narječjem Šošona. Istog časa on čizmama razgrnu vatru kraj koje je sjedio i baci zapaljene cjepanice u ribnjak. Onda pojuri za Apačem. Šošoni su kao i bijelci, skočili na noge kad su se prolomili pucnji. Hladnokrvni i duhom prisutni crveni ratnici poslušaše Old Shatterhandovo naređenje te za tren oka baciše preostale ugarke u vodu. Za ča-sak zavlada duboka tama, mada je prošlo samo nekoliko sekundi otkad su se pucnji prolomili. 148 I naredba da budu mirni bila je izvršena, samo od jednog naime od Crnca koji je sjedio u vodi i oko čije su glave letjeli ugarci što su se šišteći gasili u vodi. - Boţe, boţe! - vikao je on. - Tko to pucati? Zašto bacati vatra na siroti masser Bob? Zar masser Bob izgorjeti i utopiti se? Zar biti kuhan kao pastrva? Zašto ne biti svjetlo? Oh, oh, masser Bob ne vidjeti nikoga više! - Šuti, glupane! - doviknu mu Jemmv. - Zašto masser Bob šutjeti? Zašto sada ne... - Tiho! inače ćemo tđ ubiti! Neprijatelj je ovdje." Od tog časa glas massera Boba se nije više čuo. On je sjedio nepomično u vodi kako svoje cijenjeno prisustvo ne bi odao neprijatelju. Unaokolo je zavladao muk. Samo se povremeno čulo frkanje konja ili udar kopitom. Ljudi koje su tako neočekivano prepali u njihovoj sigurnosti zbili su se jedan do drugog. Indijanci nisu govorili ni riječi. Bijelci su se šapatom međusobno dogovarali. Onda se razlijeţe Old Shatterhandov glas: - Upalite ponovo vatru! Ali-se drţite dalje od nje da vas ne vide! Jemmy i Davy klekoše da izvrše naređenje i onda se odmah povukoše ponovo u tamu.

U svjetlu vatre pomoliše se onda Winnetou i Old Shatterhand, obojica s puškom u ruci i Indijancem na ramenu. Ostali im se htjedoše pribliţiti, ali Old Shatterhand reče: - Sad nije vrijeme za objašnjenje. Ovu dvojicu mrtvaca privezat ćemo na dva rezervna konja i onda ćemo krenuti. Doduše bila su samo ova dvojica ovdje pokraj logora, ali čovjek ne zna koliko to ima u blizini. Dakle, brzo! Oba lesa su imala okruglu rupu na čelu i potilj-fu- Kugle su im prošišale kroz glavu baš onako kao sto je Winnetou rekao Old Shatterhandu: - Pi-es-itah-tajasi - posred čela. Svi suputnici su bili sigurni i izvrsni strijelci, ali . na

vovako

nevjerojatna sigurnost gađanja duboko ih začudila da su Šošoni šaputali među sobom i s Praznovjericom gledali u dva čuvena lovca. Pokret je uslijedio brzo i u tišini. Vatru su ponovo zagasili. Onda su Winnetou i Old Shatterhanđ stali na čelo povorke, te započe jahanje kroz noć. Dolina je uskoro postala toliko uzana da je morao jedan za drugim jahati. Ova okolnost i nuţna obazrivost nisu dopuštali nikakav razgovor. Naravno da Crnca nisu ostavili u vodi. On se šćućurio bez odijela na svom kljusetu na kraju povorke, jer je na sebi nosio smrdljivo tvorovo zavješte-nje. Dugajlija Davy mu je dao stari, poderani santilo pokrivač koji mu je sluţio kao sedlo, te ga je Bob omotao oko bedara kao otočanin juţnih mora kecelju. Bob se bio zavadio sa sobom i svojom sudbinom te je duboko uvrijeđen brundao preda se. Tako su satima išli u najvećoj tišini i najvećoj brzini, najprije kroz uzanu dolinu a onda uz prostranu, golu padinu brda pa potom niz nju preko valovite, uzane prerije, i kad je dan konačno počeo svitati, pred jahačima se ukaza tijesni klanac koji je vodio između visokih tamnom šumom obraslih brda. Tu, na ulazu u klanac, zaustaviše se dvojica vodiča i sjahaše sa svojih konja. Ostali pođoše za njihovim primjerom. Sa konja su skinuli oba lesa i poloţili ih na zemlju. Šošoni su napravili širok krug oko njih. Znali su da će sada početi

vijećanje na kojem su najprijć samo poglavice mogle uzeti učešća. Ostali su morali sačekati da ih pozovu na dogovor. Ubijeni Indijanci su bili odjeveni na indijanski način, napola u vuneno, napola u koţno ruho. Teško ia im je bilo više od dvadeset godina. - Pomislio sam ovo - reče Old Shatterhanđ. - Samo neiskusni ratnici otvaraju toliko oči kad uhode neprijateljski logor te im se sjaj očiju moţe lako opaziti. Lukavi uhoda međutim skrije napola oko ispod .kapka i trepavice. Ali kojem li plemenu pripadaju? Ovo je pitanje bilo upućeno Jemmyju. - Hini - promrmlja Debeljko. - Hoćete li vjerovati, gospođine, da me je vaše pitanje pomalo zbunilo? - Vjerujem vam, jer i ja ne bih u ovaj čas mogao na njega odgovoriti. Oni se nalaze u ratnom P° Siodu. Ovo je sigurno, jer, premda su prilično izbrisa- 150 ipak se vide ratne boje na njihovim licima. Crno f Crveno! Boje Ogellallaha. Uprkos tome momci kao nisu siouxi. Po njihovom ruhu se ne moţe ništa .jalcljuciti. Pretraţimo im najprije dţepove? Dţepovi su im bili sasvim prazni. U njima se nije mogla naći ni najmanja sitnica. Kraj njihovih leševa su sinoć našli puške, te su i njih pregledali. Bile su napunjene, ali nisu imale nikakvo obiljeţje po kojem bi se moglo zaključiti kojem plemenu pri-padaju. __Moţda su bili posve bezopasni za nas - primijeti Dugajlija Davy. - Slučajno su nabasali u kraj gdje smo logorovali te su nas morali zbog svoje vlastite sigurnosti uhoditi. Old Shatterhanđ odmahne glavom i uzvrati: - Mjesto gdje smo zakonačili bilo je tako odabrano da tu čovjek ne bi mogao slučajno zalutati. Ova dvojica su slijedila naš trag. - To još nije dokaz protiv njih! - Ne. Ali oni su mudro uklonili od sebe sve po čemu bi se moglo utvrditi njihovo pleme. Ovo je sumnjivo. Bili su s

puškama, ali bez baruta i olova. Ovo je još sumnjivije, jer se ovako ni jedan Indijanac ne udaljuje od svoje horde. Oni sasvim sigurno pripadaju nekoj druţini čije su uhode bili. - Hm! Moţda nisu čak ni konje imali. - Mislite? Pogledajte koţne hlače ovog ovdje. Zar im nisu nogavice s unutrašnje strane izglačane? Od čega bi to bilo, ako ne od jahanja! - Moţda od ranijeg. Old Shatterhanđ klekne i privuče nos hlačama. Onda reče ustajući: - Pomirišite ovu nogavicu! Sasvim se pouzdano moţe osjetiti miris konjskog znoja. -Ali budući da se on u divljini brzo izgubi, mora da su ova dvojica još juče jahali na konju. Tada im priđe Wohkadeh i reče: - Neka slavni ljudi dopuste Wohkadehu da prozbori koju riječ, Premda je još mlad i neiskusan! - Govori samo! - kininu Old Shatterhanđ ohrabrujući ga. 151- Wohkadeh doduše ne poznaje ove crvene rat. nike, ali on poznaje lovačku košulju jednog od njih On se sagnu, podiţe šav lovačke košulje i pokaza na zarez koji se na njoj vidio te reče: - Wohkadeh - je urezao svoj totem, jer je košulja njemu trebala pripasti. - Ah, ovo je čudesan susret. Moda ćemo sada doznati nešto pobliţe. - Wohkadeh ne moţe ništa sa sigurnošću reći, ali on pretpostavlja da ova dva mlada ratnika pripadaju plemenu Upsaroka. - Kakav razlog ima moj mladi brat za ovu pretpostavku? - zapita Olđ Shatterhanđ. - Wohkadeh je bio prisutan kad su Sioux-Ogel-lallasi pokrali Upsaroke. Mi, smo dolazili od onog iz-đuljenog brda koje bljedoliki nazivaju Lisičjim leđima i prešli preko sjevernog rukavca Cheyenne rijeke, na mjestu gdje se probija između Three Peaksa i Inyan Kara-brda. Dok smo jahali između brda i rijeke, zaokrenuti smo na rubu šume i ugledali deset i osam crvenih ljudi kako se u vodi kupaju. Ogellal-lasi su odrţali

kraće vijećanje. Kupači su bili Upsaroke, dakle neprijatelji. Zaključili su da im učine najveću sramotu koja se crvenom ratniku moţe učiniti... - Zounds! - viknu Olđ Shatterhanđ. - Nisu im valjda htjeli opljačkati njihove najveće svetinje, kesice sa vračarijama? - Moj bijeli brat je pogodio. Sioux-Ogellallasi su dojahali ispod stabala do mjesta gdje su kraj ţbunja pasli konji Upsaroka. Tamo su im leţale haljine, oruţje i vračarije. Ogellallasi su sjahali i privukli im se. Pošlo im je za rukom da izvrše krađu. - Zar kupači nisu postavili straţu? - Ne. Nisu mogli slutiti da će se pojaviti četa neprijateljski nastrojenih Ogellallaha na mjestu gdje su pasli konji Upsaroka. Siouxi su opljačkali konje i ljekarije i gotovo svo ruho i oruţje Vrana-Indijanaca. Onda su ponovo uzjahali svoje konje i odgalopirau-Kad su dijelili plijen, Wohkadeh je dobio ovu lovačku Inicijal. Vrana-IndiJanci prlmj. pisca. 152 . On međutim nije htio biti lopov, već je svoj totem u nju i krišom je bacio. __ Kad je to bilo? __ Ĉetiri dana prije nego su me Ogellallasi poslali jfao uhodu protiv ratnika Sošona. __Onda su se Upsaroke u najvećoj brzini snab-cheli novim konjima, naijinama i oruţjem i pojahali za kradljivcima. Uz put su našli ovu odbačenu košulju koju je zakoniti vlasnik ponovo dobio. Za Ind-smana nema veće sramote, nego kad mu ukradu njegovu svetinju. On se kod svojih ne smije pojaviti prije nego je pronađe ili drugu opljačka i pri tome njena vlasnika ubije. Indijanac koji pođe da traţi izgubljenu vrećicu s ljekarijama pokazuje gotovo luđačku smjelost. Sasvim mu je svejedno da li će ubiti prijatelja ili neprijatelja, i ja sam stoga uvjeren da smo sinoć umakli Velikoj opasnosti. Šta bi bilo, najdraţi Jemmy, da sinoć nismo ništa primijetili?

- Hm! - promrmlja Debeljko prelazeći rukom ispod šešira kako bi se zbunjen počešao. - U tom slučaju sada bismo leţali negdje u dubokom miru, ali bez skalpa i ţivota. Ja doduše znam da se noću moţe opaziti nečije oko, ali sinoć sam bio čvrsto uvjeren da nikakvog neprijateljskog stvora nema u blizini te se zbog toga za takvo nešto nisam uopće brinuo. Dakle, vi sigurno mislite da su Upsaroke krenuli za nama? - U svakom slučaju oni nas prate, a pogotovu sada kad smo ubili dvojicu njihovih. - Onda večeras moramo biti spremni na njihov Prepad. - S time moramo svakako računati - sloţi se Olđ Shatterhanđ. - Sto kaţe moj crveni brat na to? Jesu li Upsaroke sada neprijatelji Sošona? - Ove ri-Ječi su bile upućene Oihtka-Peteju. - Ne. Oni su neprijatelji Sioux-Ogellallaha, koji 511 i naši neprijatelji. Protiv njih mi nismo iskopali ratnu sjekiru. Ali ratnik koji traţi svoje vračarije je eprijatelj svih ljudi. Protiv njega se mora čovjek aniti kao protiv divlje .zvijeri. Neka moja bijela 153braća budu pametna i preduzmu sve mjere za naš sigurnost! Old Shatterhand dobaci upitan pogled Winnetouu koji dotle nije ni riječi prozborio. Bilo je zaista za čuđenje kako su se njih dvojica dobro razumjeli Iako Old Shatterhand nije iznio nikakav plan, Win-netou je pogodio njegove misli kad je rekao: - Moj brat namjerava učiniti ono što treba? -- U luku pojahati natrag? - Da, Winnetou se slaţe. - To me raduje. U tom slučaju mi nismo napadnuti, već napadači. Ako se ne .varam, za dva ćemo sata odavde stići do mjesta izvanredno podesnog za izvršenje moga plana. - Stoga ne gubimo bez potrebe, ovdje vrijeme - reče Davy. - No, šta ćemo uraditi sa.ovim mrtvacima? - Skalpovi ove dvojice ratnika pripadaju Old Shatterhandu i poglavici Apača koji su ih ubili - odluči Oihtka-Petej. - Ja sam kršćanin i ne skaliiram ljude - ođbi bijeli lovac ovaj prijedlog.

I Winnetou reče uz odbojnu kretnju ruke: - Poglavici Apača nije potreban skalp ovil dječaka da uveliča svoje ime. Ovi mladići su dovoljno nesretni što su bez svojih svetinja otišli u vječna lovišta, pa zar da im još ubijemo i njihove duše time što ćemo im skinuti skalp. Nek oni počivaju pod kamenjem, sa svojim puškama, jer su pali kao ratnici" koji su imali hrabrosti da se usude privući logoru svojih neprijatelja. - - Ovo poglavica Šošona nije očekivao, te Upita sa svim znacima čuđenja: - Zar moja braća hoće onima koji su im radili o glavi dati pokop? - Da - potvrdi Old Shatterhand. - Mi ćemo im poloţiti u ruke njihove puške, postavit ćemo ih uspravno da sjede sa licem okrenutim prema kraju Svetih kamenoloma, i onda ćemo naslagati oko njih kamenje. Tako se ukazuje čast ratnicima. Kad njihova braća dođu, proganjajući nas, spoznat će da im n11

nismo neprijatelji, već prijatelji. Pokaţi da si i ti ple" 154 nit ratnik i zapovjedi svojim ljudima neka donesu "tunenje da s njime podignemo breţuljak! Moć poimanja Šošona nije mogla da shvati misli ve dvojice lovaca, ali oni su gajili takvo strahopoštovanje pred njima da se nisu usprotivili da im ispune ţelju. Dvojicu palih. Indijanaca u sjedećem stavu smjeste, jednog s desne, a drugog s lijeve strane ulaza u klanac, s licima okrenutim prema sjevero-istoku. U ruke su im stavili puške i onda ih pokrili kamenjem. Kad su s ovim poslom bili gotovi, ponovo su krenuli. Prije polaska Winnetou reče Old Shatterhandu: - Poglavica Apača će ovdje ostati da osmotri dolazak Upsaroka. Mladi sin lovca na medvjede neka ostane sa njim. Ovo je bila velika čast za Martina Baumanna, koja ga je ispunila radosnim ponosom. Njih dvojica, dakle, ostadoše dok su ostali odjahali dalje, na čelu s Old Shatterhandom. Sada, pošto je bio dan, jahali su znatno brţe nego za vrijeme protekle noći. Klanac, ponekad ravan, ali uglavnom valovit,

vodio je duboko između izduţenih visova. Nakon dva sata, dakle u naznačeno vrijeme, visovi se sklopiše u kanjon, uzan, visok i gotovo okomit. Klisura je bila toliko uzana da su samo tri konjanika mogla jedan pokraj drugog projahati. Uz litice sa strane se nije moglo uzverati. Tu i tamo je bio poneki ţbun gdje se čovjek mogao sakriti, pa ipak je tlo bilo dovoljno stjenovito da ne poprimi nikakve tragove. Tu se Old Shatterhand zaustavi. On pokaza rukom u dugačak, ravan kanjon i reče: - Kad Upsaroke dođu, mi ćemo ih pustiti da ovdje uđu. Polovica nas sakrit će se ovdje pod vodstvom Oihtka-Petej a, kome će se kasnije pridruţiti winnetou, i navalit će čim čuju moj revolver, za neprijateljem u tjesnac. Druga polovica smjestit će se Rinom na izlazu iz kanjona. Na taj način ćemo neprijatelje posve zaokruţiti te neće imati drugog izbora vec da budu pobijeni ili da se dobrovoljno predaju. 156- Ali Upsaroke bi baš trebalo istući šibama ako budu toliko glupi da padnu u zamku - reče Debeljko Jemmy. - Oni naravno neće odmah u nju upasti - uz_ vrati Old Shatterhand - već će se ovdje zaustaviti i posavjetovati. Svakako je najvaţnije da mi nikako ne odamo naše prisustvo. Naši se ratnici moraju ovdje tako dobro sakriti da ih ne mogu otkriti. Hrabri Bivol je pametan ratnik. On će dati odgovarajuća uputstva i kad zatim dođe Winnetou koji će ovdje ostati, onda će njih dvojica na koje se sigurno mogu osloniti, izvršiti zadatak. Ovo je polaskalo poglavici šošona. Moglo se očekivati da će njemu biti i te kako stalo da ne iznevjeri ukazano mu povjerenje. On je ostao sa tri-desetoricom svojih ljudi, dok je Old Shatterhand krenuo sa ostalima u kanjon. Tjesnac je bio veoma kratak i čovjek je, stojeći na ulazu, mogao vrlo dobro vidjeti izlaz. Tamo na drugom kraju gdje je kanjon prelazio u široki prijevoj, iz tla su rasla golema stabla čiji su vrhovi stršili u nebo. Između stabala leţale su razasute brojne gromade stijena. Ako su Old Shatterhandovi pratioci očekivali da će se tu odmah zaustaviti, onda su se ljuto prevarili. Naprotiv, on je odjahao

dalje poigravajući na svom konju kako bi za sobom ostavio posve jasan i upadljiv trag. - Ali sir - opomenu ga Debeljko Jemmy - mislim da bismo -trebali ostati ovdje na izlazu iz kanjona ! - Da, to ćemo i učiniti. Ali najprije pođite za mnom još jedan komad puta i pobrinite se da za sobom ostavite dosta tragova! Zapravo vi ne biste uopće trebali pitati, mister Jemmy. Ono što ja činim je samo po sebi razumljivo! Old Shatterhand je jahao valjda još nekih četvrt sata, a onda se zaustavio, okrenuo se ostalima i upitao: - No, meštri, znate li sada zašto sam ovako daleko jahao? - Da zavarate uhode? - reče Jemmy. 156 ___ pa Upsaroke se neće usuditi da uđu u tjesnac "e nego što ih uhode uvjere da je kanjon pred Plma siguran. Pretpostavljam da će uhode pomisliti n neku zamku te će stoga biti krajnje oprezni. Mi

e pri tome ne smijemo odati te ćemo tako mirno sa- eekati ono što će doći. - A šta sada da radimo? - Sad se vratimo izlazu iz kanjona, ali ne ovim tragom, već ćemo skrenuti ovdje u šumu. Pođite samo za mnom! Padine klanca ovdje nisu bile više onako okomite te su se konji mogli bez teškoća uz njih uspeti. Old Shatterhand je izjahao na Hatatitlu poprilično uz padinu i onda je zaokrenuo prema izlazu iz kanjona. Kad je zaustavio konja, njegova četa je bila na polovici padine. Odatle je mogla s konjima za nekoliko sekundi doći do izlaza. Jahači sjahaše i privezaše konje za stabla te se smjestište po mekanoj mahovini. - Da li ćemo dugo čekati? - reče Jemmy. - Ovo bismo mogli prilično tačno izračunati - uzvrati Old Shatterhand. - Upsaroki su u osvit dana krenuli da traţe svoje uhode. Dok budu otkrili što se kraj našeg logora zbilo, vjerojatno će proći dva sata. Onda će krenuti i naići na dva groba, te će pretraţiti kraj. Pretpostavimo da im je za to i za vijećanje potom potreban jedan sat, to ukupno čini tri sata. Mi

smo od našeg logora dovde utrošili pet sati. Ako neprijatelj isto tako brzo bude jahao kao mi, onda će, dakle, za osam sati od zore biti ovdje. Prema tome, mi imamo otprilike još pet sati vremena. - O jada! Šta da započnemo za vrijeme ove male vječnosti? - Pa to nemojte pitati - uzvrati Hromi Frank. "7 Goy°rit ćemo malko o umjetnosti i znanostima. To obogaćuje glavu, oplemenjuje srce, čini dušu blagom J dale prirodnom karakteru onu čvrstinu koja je po- na ako čoviek ne ţeli da ga u burama ţivota nosi °vaki vietar. Ne dopuštam da se bacate blatom na umjetnost i znanost. To dvoje je moj svakidašnji kruh, 0 Početak i moj završetak, moj - brr! - Kakav je 157ovo zapravo odvratan zadah? Ovo zaudara daleko gore od umrlog lesa koji nije dobro pokopan! m - Frank se osvrte oko sebe i opazi Crnca gdje se naslonio iza stabla ispod kojeg je sjedio Sas. - Hoćeš li se odmah izgubiti, raspeća ti tvoga - viknu on na njega. - Kako si mogao da se pribliţiš mom stablu! Misliš li moţda da sam posudio svoj nos kod iznajmljivača maski? Tornjaj se, Zuavu, bjeţi u Afriku! Naše je čulo mirisa suviše fino za tebe. Kararo-f ili, rezede i nezaboravak, to mi se moţe dopasti. Ali skunka ne bih čak ni najfinijoj dami preporučio da ga nalije u smelling-bottle ! - Masser Bob mirisati dobro, vrlo dobro! branio se Crnac. - Masser Bob ne smrdjeti. Masser Bob se oprati u vodi, sa pepelom i mašću od medvjeda. Masser Bob biti fini, nobel gentleman! - Što? Htio bi da budeš čovjek visoka, blagomiri-sava roda? - Frank dohvati svoju pušku, nanišani na Boba i zaprijeti: - Ako se odmah ne izgubii, pročešljat ću ti s obje kugle pet puta tijelo! - Boţe, boţe! Ne pucati, ne pucati! - vikao je Crnac. - Masser Bob ići već. Masser Bob sjesti daleko! - On se odmah povuče na najzabitije mjesto gdje je mrmljajući sjeo. Mali Sas ponovi svoj prijedlog da govore o umjetnosti i znanosti, ali Old Shatterhand reče: - Mislim da bismo svoje

vrijeme mogli korisnije upotrijebiti. Prošle noći nismo spavali. Leţite na uho i pokušajte da malo zadrijemate! Ja ću čuvati straţu. - Vi? Zašto baš vi? Pa i vi ste se isto tako malčice, kao i mi, Ijuljuškali u Orfejevom naručju. - U Morfejevom, kaţe se! - popravi ga Jemmy- - Opet vi? Zašto me nitko drugi ne ispravlja nego uvijek samo vi? Šta ţelite s vašim Morfejem! Ja znam sasvim tačno kako se mora reći. Bio sain član jednog pjevačkog društva koje se zvalo Orfej. Kad bi se tu čovjek jednom pošteno ispjevao, onda je poslije toga divno spavao. Takvo jedno pjevačko društvo je najbolje sredstvo protiv besanih noćnih te se zbog toga upravo mora reći Orfej. Bočica s miomirisom prlmj. prev.. 168 __ Dobro, nek" bude tako! - nasmija se Debeljko, štćTse ispruţio po mahovini koliko je dug. - Ja bih radije spavao, nego s vama razbijao takve učene or _1 2ato vam upravo nedostaju dlake na zubima. Tko ništa nije učio, taj ništa i ne zna. Spavajte da-Ue! Povijest svijeta time neće ništa izgubiti. I kad nije našao nikog drugog koga bi mogao uvjeriti u svoju duhovnu nadmoćnost on se raskomoti i pokuša da malo zadremucka. Sošoni pođoše za njegovim primjerom te uskoro i konji polijegaše ili umorno opustiše glave. Old Shatterhand se spusti lagano u kanjon i pogleda na drugu stranu ispitivačkim okom. Nasmiješio se zadovoljan što tamo nije bilo nikakvog traga koji bi nagovijestio gdje se Hrabri Bivol sa svojim ljudima nalazi. Šošon je dakle dobro izvršio njegovo naređenje. Old Shatterhand se okrene i sjedne na izlazu iz kanjona na jedan kamen. Oborene glave sjedio je nepomičan satima tako. Na što je mislio čuveni lovac? Moţda se sjećao uzbudljivih dana svog burnog ţivota. Tada se začu udar kopita nečijeg konja. On ustade i osluhne iza stijene. Martin Baumann je jahao na konju i Old Shatterhand

izađe iz zaklona. - Je li i Winnetou došao? - zapita on na njemačkom. - Da. Oihtka-Petej ga je pozvao da ostane s njim, budući da ste vi to ţelili. Ja se također moram k njima vratiti. - U redu. Izgleda da vam je Apač poklonio svoju blagonaklonost, mladi prijatelju. Vi ste vidjeli Up-saroke. Koliko ih je bilo? - Šesnaest i dva konja bez jahača, koji su vjerojatno pripadali dvojici ubijenih. Uhode su jahale prilično daleko naprijed. Vidjelo se da su se upravo uputili našim tragom. - Dobro, oni će uskoro upoznati ljude koji su taj trag ostavili. - Mi smo se dobro skrili ispod stabala i pustili smo ih da nam srazmjerno veoma blizu priđu. Potom odjahali u galopu kako bi im poodmakli. Me- IBSiđutim prije toga mogli smo još primijetiti da se u toj druţini nalazi jedan golemi ratnik. On izgleda da je njihov poglavica, jer je jahao ispred drugih za nekoliko konjskih duţina. - Da li ste im mogli vidjeti naoruţanje? - Svi su imali puške. - Dobro je. Sad ćete moju poruku tačno prenijeti Winnetouu. U kanjonu ovdje mogu proći samo tri konja jedan pored drugog te stoga molim Apača da ih ne upotrijebi. Ĉim neprijatelj nestane u kanjonu, neka što brţe pođe pješice za njima. - Zar nam neće biti tako premoćniji? Mogli bi nas lako pregaziti. - Ne, dok Upsaroke mogu jahati samo sa po tri konja u jednom redu, mi ćemo biti u stanju, ako budemo išli pješice, postaviti pet ljudi jednog uz drugog. To ćemo uraditi ovako: prvih petorica sjest će jednostavno na zemlju; druga petorica će kleknuti iza njih. Iza ovih će stati treća petorica u pognutom poloţaju, a onda će doći četvrtih pet u uspravnom stavu. Tako će moći dvadeset ljudi, tačno i sigurno, uzeti neprijatelja na nišan, a da jedni drugima ne smetaju. Ostali će biti u rezervi. Eecite to Apaču i dodajte uz to da ţelim pregovarati s

neprijateljem. Kad će neprijatelj biti ovdje po Winnetouovoj ocjeni? - On računa da će se oni zadrţati jedan sat kod grobova. - Dakle, baš kao i ja. - A dva sata će im trebati da dođu dovde. Budući da smo nas dvojica jahali samo sat i pol, moţemo očekivati da će sigurno proći više od jednog sata prije nego stignu. - I ja tako mislim. Ipak moramo biti spremni. Sad odjašite natrag! Martin okrenu svog konja i odjuri u galopu. Old Shatterhand se pope do svoje druţine koja je spavala i probudi ih. On im iznese svoj plan i odredi da Davy, Jemmy, Frank, Wohkadeh i jedan od Šošona budu prva petorica koja će sjediti. I ostalima je odredio svoja mjesta i poveo ih dolje da ih uvjeţba u opisanom poretku. Svakako je mnogo ovisilo od toga da se 160 ievito brzo i bez smetnji izvede. On lično hti" ""red svoje ljude stati, između njih i neprijatelja, jfko bi mogao s protivnikom pregovarati. U tu svrhu dsjekao je nekoliko dugih zelenih grana koje se u Ĉitavom svijetu, čak i kod najprimitivnijih naroda, upotrebljavaju kao znaci pregovaranja. Nakon što su vjeţbu nekoliko puta ponovili, išlo ie sve kao podmazano. Potom, kad se Old Shatterhand osvjedočio da će njegovi ljudi izvršiti svoju duţnost, on se s njima ponovo povukao u zaklon. Sad im je čekanje izgledalo daleko duţe nego prije toga. Najzad, tako napregnutih čula, oni začuše topot konjskih kopita. - Izgleda da su samo jednog jedinog uhodu poslali naprijed da pogleda da li je kanjon slobodan - reče Jemmy. - To bi bilo veoma povoljno za nas - odgovori Old Shatterhand. - Da su dvojica, onda bi jedan od njih mogao odnijeti vijest natrag, dok bi drugi vjerojatno tu dolje sačekao. Morat ćemo ga učiniti bezopasnim, a da to njegovi i ne primijete. Jemmy je bio u pravu. Iz kanjona se pojavi lagano samo jedan konjanik i tu se zaustavi da se paţljivo obazre unaokolo. On ne

primijeti, ni lijevo ni desno, ništa što bi ukazivalo na neprijatelja, osim tragova koji su se produţavali i za čiju se upadljivost Old Shatterhand tako mudro pobrinuo. Međutim uhoda nije ipak bio posve spokojan, već odjaha još jedan popriličan komad dalje. - Heavens! - reče Jemmy. - Crvenokoţac neće valjda jahati do mjesta gdje smo skrenuli s puta! Onda bi otkrio da se ovdje nalazimo. - U tom slučaju se neće vratiti svojim ratnicima - objasni Old Shatterhand. - Ali kako ćete to izvesti a "da on ne podigne galamu? S ovim ovdje. - I on pokaza na svoje laso. Onda bi omča morala uhodi pasti pravo za "rat da ne uzmogne vikati. To je međutim đavolski teţak podvig. Da li ćete biti u stanju da to izvede-te, sir? 11 Među orlovima 161- Ne brinite! Raširite mi svih deset prstiju i recite mi kojeg od njih lascm da uhvatim! No dosta s tim! Odavde se ne moţe tačno vidjeti, dokle je crveni od jahao. Ja se moram spustiti, a vi u međuvremenu budite mirni i ako me čujete da tiho zazviţdim onda se brzo spustite! Lovac skide laso s ramena i, dok se brzo spuštao padinom, namjesti kolut i omču spremnu za bacanje. Na svoje spokojstvo on vidje dole Upsaroku kako se vraća, te stiţe upravo da se skrije iza jedne velike stjenovite gromade. Indijanac je projahao kasom pokraj njega i izgubio se u tijesnom kanjonu. Old Shatterhand dade ugovoreni znak i njegovi se ljudi spustiše. Oni mu doniješe obje njegove puške i zelene grane koje je bio ostavio kod njih da mu ne bi smetale pri bacanju lasa. Međutim, Old Shatterhand je pratio pogledom uhodu. Upsaroka je stigao do drugog kraja kanjona i izgubio se tamo. Minutu kasnije mogla se vidjeti čitava njegova četa kako je kasom skrenula u tjesnac. Old Shatterhand ih pusti da mu se pribliţe do polovice kanjona. Onda izvadi revolver i opali ugovoreni znak. Odjek se prolomi o tijesne, okomite litice i do-

pre s desetostrukom snagom do ušiju Apača i niegove druţine. Oni navališe u kanjon za Unsarokama koji ih prije toga uopće nisu primijetili. Kad su crveni čuli pucanj, oni odmah potjeraše svoje konje, ali pred sobom ugledaše Old Shatterhanda i njegove momke koji su već bili zauzeli opisani poloţaj. Poglavica neprijateljskih Indijanaca je bio, kao što je to Martin Baumann već ispričao, zaista divovska prilika. Sjedio je poput boga rata na konju. Široke koţne hlače imale su na šavovima puno pletenica od kose neprijatelja koje on ubio. Na širokim prsima nosio je preko lovačke košulje od koţe jelena neku vrstu oklopa koji se sastojao od Ijuskastih, jedan preko drugog pričvršćenih tanjurića od skalpova. Za pojasom su mu bili zadjenuti, pored svakojakih potrebnih predmeta, i jedan veliki lovački noţ i golemi tomahavk koji je mogla vinuti u zrak samo šaka jednog tako divovski građenog čovjeka, a na glavi je nosio lubanju jaguara sa koje je visilo dugo krzno svijena debelu uţad. Poglavičino lice je bilo namazano crnom, crvenom i ţutom bojom. U desnoj ruci drţao je tešku "pušku iz koje je sigurno mnogog već usmrtio. Grdosija shvati odmah da su u njega uperene cijevi, nadmoćnije oruţju njegove čete. - Natrag! - viknu on glasom koji je prosto grmio kanjonom. On snaţno povuče za uzdu i njegov se konj okrete na straţnjim nogama. To isto učiniše i ostali. Ali u tom trenutku ugledaše Winnetouovu četu čije su pu-ţke bile baš isto onako uperene na njih kao i kod Old Shatterhandove druţine na drugom kraju ka-njona. - Apanaheh - proklete vračari je! - viknu poglavica prestrašeno. - Okrenite se ponovo! Tamo stoji čovjek koji ima u ruci znake pregovaranja. Naše će uši saslušati što će nam reći. On okrene svog konja ponovo i pojaha lagano prema Old Shatterhandu. Ostali pođoše za njim. Ovu povoljnu okolnost Winnetou nije htio propustiti. On pođe sa svojima pješice i zauze iza Upsaroka tako blizu poloţaj da su okruţeni bili pritjerani u tjesnac.

Old Shatterhand ne pođe ni koraka neprijatelju u susret. Upsaroka ga je odmjerio neustrašivim pogledom i upitao: - Sta ţeli bljedoliki ovdje? Zašto je stao meni i mojim ratnicima na put? Old Shatterhand spokojno izdrţa pogled i uzvrati: - Sto ţeli crveni čovjek ovdje? Zašto progoni mene i moje ratnike? - Zato što ste ubili dva naša brata. - Oni su došli kao neprijatelji k nama, a neprijatelje valja učiniti bezopasnim. - Otkuda znaš da smo mi tvoji neprijatelji? Zato što ste izgubili vaše vračarije. Grdosijine obrve se nadniješe nad oči. - Tko ti J6 to rekao? ... Ovo znam, jer oba ratnika koji su umrli od na-" kugli nisu imali pri sebi svoje vračarije. jj. D°bro si pogodio. Ja nisam više onaj koji sam °- Ja sam s vračarijom izgubio i svoje ime. Sad se 163-zovem Oihtikeh-Ejakučin-Vakon. Pustite nas da pro-đemo, inače ćemo vas pobiti! - Predajte se, inače ćemo vas poslati u vječna lovišta! Pogledaj ispred i iza sebe! Jedan moj mig i više od pet puta deset kugli udarit će po tvojoj četi. - Mnogo smrdljivih kojota ubit će i najjačeg bi-vola. Što bi bili tvoji psi protiv mojih ratnika da nas niste namamili u klopku! Ja bih sam pobio polovicu vas. - Grdosija izvadi svoj teški tomahavk i zamahne njime prijeteći. -- A ja bih sam čitavu tvoju četu poslao u vječna lovišta! - uzvrati Old Shatterhand mirno. - Da li ti je moţda ime Ihdatang? - Ja se ne borim svojim imenom, već svojom rukom. Tu zasja Upsarokino oko. - Ţeliš li to na meni pokazati? - Ja te se ne bojim, već se smijem tvojim praznim riječima! - Onda pričekaj da govorim sa mojim ratnicima! Tada ćeš saznati da li Oihtikeh-Ejakučin-Vakon samo govori ili i radi. - On se okrene svojim ratnicima i porazgovara tiho s nekolicinom njih. Nakon toga se ponovo okrene Old Shatterhandu i zapita: - Znaš 11 što je muh-mohva?

- Znam. - Dobro! Nama su potrebni skalpovi za vračari je. Ĉetiri čovjeka će se boriti u muh-mohvi, ti sa mnom, a jedan od tvojih crvenih momaka s jednim od mojih ratnika. Pobijedimo li mi, onda ćemo ubiti i skalpovati sve vas; pobijedite li međutim vi, onda nam uzmite naše skalpove i ţivote. Imaš li hrabrosti? Upsaroka upita to podrugljivim tonom. Old Shatterhand odgovori smiješkajući se: - Ja sam spreman. Daj mi ruku u znak da tvoje riječi vrijede! On mu pruţi ruku. Grdosija ovo nije očekivao, stoga se nehotice usteţe da pruţi svoju. Muh-mohva je izraz uzet iz govora Utah Indijanaca i doslovno znači ,ruka za stablo". Ova borba vaţi Hrabri koji traži vračarije. Hvališ" primj. pisca. 164 nekih plemena kao neka vrsta boţjeg suda. Dvo- se boraca jakim remenima priveţe jedna ruka o "blo a u drugu im pruţe ugovoreno oruţje, tomahavk T noţ. Remeni se tako priveţu da borcima dopuštaju d se kreću u krugu oko stabla. Budući da obojica moraju stajati jedan prema drugom lice u lice, jednom veţe desna, a drugom lijeva ruka. Onaj, kome je desna ruka slobodna za borbu, taj je dakle obično u prednosti. Po pravilu ova se jeziva borba, u kojoj se protivnici lagano kasape, svršava tek smrću jednog od njih. Bezimeni svlada svoju zapanjenost i pruţi bijelcu ruku uz riječi: - Ja pristajem! Mi ćemo dati obostrano obećanje: nijedna strana čiji borac padne ne smije se usprotiviti da ih pobiju. Ako sa svake strane pobijedi po jedan, onda se borba mora voditi do kraja između dva pobjednika. Old Shatterhand ga odmah prozre, jer prema razmjeru tijela moglo se očekivati da će ,Hrabri koji vračarije traţi" biti ne samo u prvoj, već, ukoliko bi drugi Upsaroka bio pobijeđen, i u završnoj borbi pobjednik. Ipak on odgovori: - Slaţem se! A da budeš u to posve siguran, mi ćemo popušiti lulu zakletve. - On

pri tom pokaza na lulu mira ukrašenu kolibri-jevim perjem, koja mu je visila o vratu. - Da, popušit ćemo je - suglasi se grdosija dok mu se preko oštrih crta lica razvuče bijesan i prezriv osmijeh. - Ali ta lula zakletve neće biti lula mira, jer mi ćemo se boriti, i nakon borbe vaši će skalpovi ukrašavati motke na kojima se suše naše ljekarije, a vaše će meso kidati i gutati orlušine. - Prije toga vidjet ćemo da li su ti šake isto tako Jake i smjele kao što su ti riječi - primijeti Old Shatterhand. - Oihtikeh-Ejakučin-Vakon nije još nikada bio Pobijeđen! - uzvrati ponosno Upsaroka. Ali on je dozvolio da mu opljačkaju ljekarije. Ako mu oči nisu oštrije danas nego što su bile tada, onda će moj skalp ostati na mojoj glavi. Ovo je bio oštar prijekor. Indijanac poseže odmah kom 2a oružje, našto Old Shatterhand sliježe rame- 165nima i opomenu ga: - Skloni ruku s puške! Uskoro ćeš imati prilike da pokaţeš koliko si hrabar, a sada ćemo potraţiti mjesto, podesno za muh-mohvu. Moja će braća otići po svoje konje, a Upsaroke će pojahati kao zarobljenici u našu sredinu. On dade Winnetouu znak, i Apač se vrati sa svojom četom do mjesta gdje su ostavili konje. Kad su potom dojahali, otišla je druga četa po svoje. Tako Vra-na-Indijanci nisu nijednog časa bili bez nadzora te im je bilo nemoguće da pobjegnu. Onda je čitava povorka krenula. Old Shatterhand je izdao svojima tiho naređenje da slučajno ne odaju njegovo ili Winnetouovo ime, Upsaroke privremeno nije trebalo da znaju s kim u stvari imaju posla. Dokle god su bili uvjereni da će iz predstojeće borbe izići kao pobjednici, dotle sigurno nisu imali namjeru da nešto poduzmu protiv dogovora. Debeljko Jemmv se drţao uz Old Shatterhanda. On se s njegovim stavom nije posve suglasio. - Nemojte mi zamjeriti, sir, ako iznesem svoje mišljenje - započe on. - Vi ste protiv ovih Indijanaca postupili kao pristojan čovjek. Ali takva pristojnost svakako nije na pravom mjestu.

- Zašto? Mislite li moţda da Tndiianac nema razumijevanja za plemenitost i hrabrost? Ja sam dakako upoznao mnoge koji bi bijelcima mogli sluţiti kao primjer. - Moţda je tako. Ali ovim Vrana-Indijancima nije za vjerovati. Oni ţele doći do novih vračarija, znači da se s njihove strane ne mogu očekivati nikakvi obziri. Mi smo ih već ionako imali u svojini rukama. Nisu mogli ni naprijed ni nazad. Nije nam bilo nimalo teško da ih smrvimo kao malu lutku. Sada su vas međutim prisilili na đavolsku muh-mohvu, i tko vam kaţe da vas ovaj grdosija neće oboriti ili proburaziti? - Pah! Vi inače niste neki krvoţedan čovjek. Za nas koji smo im bili toliko nadmoćni i koji smo ih namamili u klopku gdje se nisu mogli kretati niti braniti, bila bi prava sramota pobiti ih. Pri tom ne ţelim uopće da govorim o tome da smo mi kršćani- 166 __ Hm! Svakako ste u pravu, i kao kršćanin, a po-vu kao čovjek. No, da li smo ih morali ubiti? Oni g° bili prisiljeni da se predaju i mi smo imali odri-v"šene ruke da s njima sklopimo miroljubiv pakt. 3 __ oni se ne bi predali baš zato što traţe svoje račarije. Borba bi bila neminovna. I budući da ja uopće ne mislim na to da kasapim ljude kojima je Bog dao ista prava kao i meni, ja sam pretpostavio da pristanem na prijedlog grdosije koga uostalom poznajem. - Kako? Taj delija vam je poznat? __Da. Sjećate li se moţda onih mojih riječi koj" sam izgovorio dok smo jahali pokraj Kornjačinog brda? Ja sam ispričao da sam jednom logorovao tamo sa Šunktankom, ratnikom Upsaroka. On mi je pripo-viiedao mnogo o svom plemenu. Pri tom mi je spomenuo s velikim ponosom svog slavnog brata Kanteh-Pehtu, na našem ieziku Vatreno Srce. - Da li je mislio moţda time na poznatog vrača Vrana-Tndijanaca? - Na njega je mislio. On mi ie ispričao podviee svoga brata i opisao mi ga kao pravog diva od čovjeka kome je nedostaialo liievo uho. Kanteh-Pehta je jednom u borbi sa Sioux-

Ogellallasima zadobio udarac tomahavkom koji mu je odsjekao uho s glave i duboko rnu se zario u rame. Stoga pogledajte dobro jednom ovog divovskog Upsaroku! Njemu nedostaje lijevo uho, a po tome kako drţi svoju lijevu ruku vidim da je u nju jednom bio povrijeđen. - Behold! Ovo bi svakako bio posve naročit susret! Ali mene je strah za vas, sir. Vi ste doduše najhrabriji momak kakav se samo moţe naći pa ipak ovaj Kanteh-Pehta doista još nikad nije bio pobijeđen. Po tjelesnoj snazi on je apsolutno jači od vas, no Ja sam naravno uvjeren da se s vama ne moţe nadmetati u spretnosti. Međutim kad je čovjek jednom rukom vezan za stablo, onda je svakako od presudne vaţnosti snaga a ne spretnost. Dobro - nasmiješi se Old Shatterhand - ako . toliko zabrinuti za mene, onda postoji jedan sasvim lcan naćin da me spasite od sigurne propasti. - Koji način? - Da se vi borite umjesto mene s Vranom. - Heigh-ho! To mi uopće ne pada na pamet! Ja inače nemam njeţne ţivce, ali da srljam smrti u naručje, to baš nije po mom ukusu. Uostalom, vi ste juhu zakuhali, sir, pa neka vam ode u tek. Ja vam to od sveg srca ţelim! S tim riječima Jemmy potjera konja za nekolika duţina unazad kako ne bi još jednom dobio tu nelagodnu ponudu. Na njegovo mjesto upravi Winnetou svog Ilćia i stade uz Old Shatterhanda. - Moj brat Sharly je prepoznao Kanteh-Pehtu, vrača Upsaroka? - zapita ga on. - Da - kimnu glavom upitani. - I oči mog crvenog brata su bile isto tako oštre kao i moje? - ,Vrana" ima samo jedno uho. Winnetou mu lice nije još nikad vidio. Ali ,Hrabri koji traţi vračarije" ne moţe prevariti poglavicu Apača. On je shvatio što je njegov brat s njime govorio i spreman je za borbu. - Ja sam svakako računao s poglavicom Apača, jer nikom drugom ne bih htio povjeriti ovu časnu stvar.

Skupina je, izišavši iz kanjona, prevalila moţda jednu englesku milju kad se pred njima ukaza široka dolina. Jahači stigoše do male, brdima okruţene prerije kakvih je tamo bilo mnogo. Ona je bila prekrivena rijetkom travom i po kojim ţbunom. Na ravni se moglo vidjeti samo jedno jedino stablo, jedna prilično visoka lipa koju zbog njenih velikih, bijelih listova Indijanci nazivaju zvučnim imenom tusahga-nangaf-mahf, tj. bjelogorično stablo. - Heng - tamo! - reče vođa Vrana-Indijana-ca pokazujući na drvo. - Howgh! - kimne Winnetou i upravi svog konja u galopu prema lipi. Ostali pođoše za njima do mjesta gdje je trebalo da se odrţi dvoboj. Tu svi sja-haše. Konjima dadoše slobodu, a jahači se okupiše u krugu. Stranac koji bi sada naišao sigurno ne bi pomislio da ta sjede neprijatelji licem u Uče, pogotovu 163 . su upsaroke zadrţale svoje oruţje. Old Shatter-hand se velikodušno odrekao da im ga oduzme. Lovac izvadi iz bisage malo duhana, skide lulu vrata i napuni je. Onda stane u sredinu kruga i po-če. _ Ratnik ne govori mnogo riječima, već djelima. Mi nismo ubili ratnike Upsaroka, premda se njihov ţivot nalazio u našim rukama. Oni su nas izazvali na muh-mohvu, i mi smo prihvatili njihov izazov. Naravno očekujemo da će postupiti bez podmuklosti i lukav-stva, kao što ćemo i mi prema njima. Oni će nam ovo obećati time što će lulu zakletve s nama popušiti. Howgh! - Ja sam govorio. On sjede. .Hrabri koji traţi vračarije" podiţe se i uzvrati: - Mi se slaţemo s onim što je bijeli čovjek rekao. Nama nije potrebno da budemo podmukli, jer mi ćemo pobijediti. Ali on je zaboravio da utvrdi uvjete borbe. - Borci - nastavi on nakon kraće pauze - će biti jednom rukom vezani za stablo, a u drugu će ruku dobiti svoje noţeve. Tko bude oboren, taj je pobijeđen, bio on mrtav ili još ţiv. Ĉetiri čovjeka će se boriti sa obnaţenim gornjim dijelom tijela, po dvojica jedan protiv drugog, ja protiv ovog bljedo-likog, a jedan od mojih ljudi protiv jednog od crvenih ratnika.

Budu li oba pobjednika iz suprotnih strana, onda će borba između njih odlučiti pobjednika. Druţini pobjednika pripada imetak pobijeđene strane i nijedan koji je osuđen na smrt ne smije se usprotiviti da bude ubijen. Ratnici Upsaroke su spremni da na ove uvjete popuše lulu zakletve. Howgh! - ja sam govorio. S tim riječima i on sjede. Old Shatterhanđ ponovo stupi u krug i izjavi: - Mi smo suglasni sa svim uvjetima Upsaroka. Ja ću sada zapaliti lulu mira. Ona će danas biti lula zakletve i neka na njenu dirnu odlebde duše pobijeđenih u vječna lovišta da bi kasnije temo sluţile duše pobjednika. - Howgh, howgh! - razli jeţe se glas odobravanja u krugu. Old Shatterhanđ izvadi svoj punk i zapali duhan. X?. otPuhne dim prema nebu, prema zemlji i u sva "rt nebeska pravca, a onda pruţi lulu poglavici 169Upsaroka. I Indijanac otpuhne šest dimova i reče da je ovom zakletvom njihov dogovor zapečaćen. Ostali su također uzeli učešće u zakletvi time što je svatko od njih otpuhnuo po jedan dim. Onda su zaboli lulu na izvjesnoj razdaljini sa piskom u zemlju i svi su odloţili oruţje; po jedan Sošon i Upsaroka bili su postavljeni za straţare. Tada priđe siablu bezimeni, uvjeren u svoju pobjedu, zbaci sa sebe gornje ruho i vikne: - Moţe početi. Prije nego se sunce pomjeri za širinu sječiva od noţa prema zapadu, za mojim će pojasom visiti skalp jednog bijelog psa! Sad se tek moglo vidjeti koliko je snaţan bio grdosija. Mišice su mu bile kao u medvjeda. Crveni dade jednom od svojih znak. Na to dotični skide ruho sa gornjeg dijela tijela i reče: - Ovdje stoji Vakih-Opavinge-Akide, Stostruki Grom. On je napravio svoj štit od skalpova svojih neprijatelja, a bilo ih je preko četrdeset na broju. Tko se usuđuje da stupi pred njegov noţ? - Wohkadeh će ušutkati Stostrukog Groma. On se ne moţe pohvaliti ni jednim skalpom, ali on je ubio bijelog bivola i danas će svoj pojas ukrasiti prvim skalpom. Tko se boji groma? On je

kukavni drugar muniin i podiţe svoj glas tek onda kad je opasnost prošla! - Uf, uf! - ču se unaokolo. - Bieţi! - podsmjehnu se Stostruki Grom. - Vakih-Opavinge-Akide se ne bori s jednim dietetom. Dah iz njegovih usta bi te ubio. Nek Wohkadeh legne u travu i nek" sanja o svojoj majci koja ga još mora hraniti kammasom! Grobari-Indijanci, koje svi drugi Indijanci preziru, traţe po pustim krajevima, gdje provode bijedan iivot, na luk nalik korijenje koje im polunatrulo sluţi za odvratne kolače, takozvane kammas-kolaće. Ĉak i psi zaziru da ih jedu. Prije nego je Wohkadeh mogao odgovoriti na ovu porugu, javi se Winnetou. On dade mladom Indijancu znak da se povuče; mladić se iz poštovanja prema poglavici odmah pokorio. Winnetou reče: - Na galamu Va- 170 kih-Opavinge-Akide javio se jedan dječak koji bi hva-Ušu vrlo lako ušutkao. Međutim, odlučeno je da ja učinim tresak ,Groma" nijemim! Tada upita ljutilo spomenuti: - Tko si ti koji govoriš takvim riječima? Imaš li imena? Na tvom ruhu se ne moţe vidjeti ni jeđhe jedine vlasi neprijatelja. Ako si naučio da duvaš u ihinke onda se gubi i sviraj! Noţ nije za tvoju ruku. Ti bi samog sebe povrijedio. - Svoje ću ime reći tvojoj duši kad ti napusti tijelo. Onda će ona kukati od uţasa i neće se usuditi da uđe u vječna lovišta. Ona će ţivjeti u ponorima gdje 5e od straha s vjetrovima urlati i sa zrakom naricati. - Pseto! - viknu Stostruki Grom. - Ti se usuđuješ da se rugaš duši jednog hrabrog ratnika! Kazna će te odmah stići. Nas dvojica ćemo se najprije boriti i tvoj skalp neće naći mjesta među mojim odličjima. Ja ću ga baciti štakorima, a tvoje ime, koje rni ne ţeliš reći, neka ne čuje ni jedno uho ratnika l - Da, borimo se najprije! Moţe početi! - odgovori VVinnetou hladno.

Oboiica se obnaţiše do pola i uzeše noţeve u ruke. Oko lipe se skupiše ratnici u širok krug. Oči svih bile su ispitivačkim pogledom uprte u oba protivnika. Upsaroka nile bio viši, ali daleko širi i snaţniji od vitkog Winnetoua. Vrana-Indijanci to opaziše sa zadovoljstvom. Oni naravno nisu imali pojma da pred sobom imaju čuvenog poglavicu Apača. Zatim je prišao Debeljko Jemmv. On je drţao u ruci nekoliko remena kakve svaki Zapadnjak nosi sa sobom i reče Winnetouu: - Dakle, vi ste prvi na redu, moj najdraţi sire. Neka posluţi kao dobar predznak što će vam jedan prijatelj privezati ruku za stablo. Prije toga neka se međutim svi uvjere da su oba ova remena istih svojstava. Remeni su išli iz ruke u ruku i svi su ih dobro Pregledali. Onda je trebalo odlučiti tko f-e biti veran desnom a tko lijevom rukom za stablo. Uzeli su dvi- ie travke različitih duţina. Winnetou je izvukao kra- u Pa je prema tome bio u teţem poloţaju, jer mu je Lula nalik na frulu primj. piscu. 171desna ruka bila vezana te mu j"e tako ostala slobodna manje uvjeţbana lijeva ruka. Upsaroke pozdraviše ovu okolnost jednim veselim "avašte - odlično!" Sad su obojici boraca navukli remene u obliku omči oko zgloba ruke i onda ih labavo privezalj za stablo. Kod muh-mohve se naime često dešava da protivnici čitavih četvrt sata, pa i duţe, jure oko stabla prije nego što dođe do prvog uboda. Ali ako tada poteče krv, onda obično toliko ţustro navale jedan na drugoga da se borba vrlo brzo odluči. Sad su borci stajali spremni za borbu, jedan s ove, drugi s one strane stabla. Hromi Frank se nalazio kao gledalac kod Debeljka Jemmyja. - Ĉujte, gospodine Pfefferkorn - reče on - ovo je ozbiljna stvar, da se čovjeku koţa na leđima najeţi. Jer ne samo da ova dvojica riskiraju svoje ţivote, već i mi svoje. U ovom času ja osjećam ispod svoga skalpa kako mi ga već skidaju sa glave. Najljepše se

zahvaljujem Vranama na obećanju da će nas strpljivo poklati ako pobijede oba naša majstora! - Pah! - uzvrati Jemmy. - I meni doduše nije baš najugodnije pri duši, ali ja mislim da se moţemo pouzdati u Winnetoua i Old Shatterhanda. - Svakako izgleda tako, jer Apačevo lice je sasvim spokojno, kao da ima sve adute u svojoj ruci. Ali mirno! Stostruki Grom počinje da govori. - Tahanadapi - priđi! - doviknu on izazovna Apaču. - Ili hoćeš li da te jurim oko stabla dok od straha ne padneš mrtav, a da te moj noţ ne pogodi? Winnetou mu ne odgovori. On se obrati Old Shatterhandu na jeziku Apača, koji njegov protivnik nije razumio: - Ilata si ilzestehkn - uvinut ću mu ruku. Tada reče glasno Old Shatterhand pokazujući na Winnetoua: - Srcu našeg brata strana je pomisao na umorstvo. On će svoga neprijatelja pobijediti, a da mu ne prolije ni kap krvi. - Uf, uf, uf! - povikaše Upsaroke. Stostruki Grom se međutim rugao: - Vaš brat je od straha poludio. Treba mu skratiti boli. 172 On se pomjeri jedan korak naprijed, tako da više nije stajao zaklonjen iza stabla. S noţem čvrsto u ruci, Upsaroka pogleda poput prave grabljivice na Vin-netoua. Lice Apačevo međutim bijaše nepomično; on je stajao hladan kao stijena. Vakin-Opavinge-Akide se prevario. On nenadno skoči na Winnetoua i podiţe ruku da zada smrtni udarac. Ali umjesto da uzmakne, Apač mu munjevitom brzinom priđe i snaţnim udarcem raspali koricom noţa protivnika u ruku ispod pazuha. Ova koliko smjela toliko snaţna i uspjela odbrana obori Upsaroku i noţ mu ispade iz ruke. Apač baci odmah i svoj, pa se začu krik njegova protivnika. Winnetou mu je uvinuo ruku i istog časa ga udario šakom u trbuh tako snaţno da je pao na leđa dok mu je ruka visila o stablu.

Upsaroka je ostao za trenutak bez svijesti, a to je bilo Apaču dovoljno da podigne svoj noţ sa zemlje, da se odsječnim zamahom oslobodi remena i stabla i klekne na neprijatelja. Sve ovo je bio posao od samo jedne sekunde. - Jesi li pobijeđen? - zapita on. Upsaroka ne odgovori ništa. Disao je teško, koliko od udara koji je zadobio, toliko i od bijesa i smrtnog straha. Ovo se sve tako munjevito zbilo da čovjek očima nije bio u stanju pratiti pojedine Apačeve pokrete. Unaokolo se nije čuo nikakav glas, i kad mali Sas htjede zakliktati "ura", Old Shatterhand mu kretnjom ruke naredi da šuti. Bodi! - zaškriputa zubima Upsaroka, bacivši Pogled bijesne mrţnje na lice Apača koji se nad njim nagnuo, i onda sklopi oči. Ali Winnetou se podiţe, odsječe remene pobijeđenog i reče: - Ustaj! Ja sam obećao da te neću ubiti 1 drţim svoju riječ. - Ja ne ţelim više ţivjeti, ja sam pobijeđen! Onda mu priđe Oihtikeh-Ejakučin-Vakon i zapo-i mu Ijutito: - Diţ"se! Tebi je poklonjen ţivot, jer skalp pobjedniku nije nimalo vrijedan. Drţao si se balavac. Ali još sam ja ovdje da se borim za ja ću dvaput pobijediti i, dok mi budemo di- 173jelili skalpove neprijatelja, ti moţeš poći vukovima prerije da snjima ţiviš. Tebi nema povratka u vigvame! Stostruki Grom ustade i uze noţ koji mu je bio ispao. - Veliki Duh nije htio da ja pobijedim - reče on. - Vukovima neću ići. Ovdje je noţ da skončam ţivot koji ne ţelim da mi bude poklonjen. Ali prije toga hoću da vidim hoćeš li ti biti bolje sreće. - On s" lagano udalji malo u stranu i sjede tamo u travu. Na njemu se moglo primijetiti da mu je namjera bila ozbiljna. Nitko ga od njegovih ne udostoji pogleda, već s puno nade svi pogledaše u svog vođu koji se onako krupna rasta naslonio na stablo i pozvao Old Shat-terhanda: - Priđi bliţe da izvučemo tko će biti vezan lijevom rukom! - Ja neću da izvlačim - reče odlučno lovac. - Neka mi veţu desnu ruku! - Valjda zato što ţeliš brţe umrijeti?

- Ne, već zato što vjerujem da ti je ljevica slabija od desnice. Ne ţelim nikakvu prednost, ti si bio ranjen. Old Shatterhand pokaza na lijevo rame Indijanca, preko kojeg se pruţila velika brazgotina. Njegov protivnik nije mogao shvatiti ovu plemenitost. On odmjeri bijelca duboko se čudeći i uzvrati: - Hoćeš li me uvrijediti? Neće li tvoji, kad te ubijem, reći kako se to ne bi dogodilo da nisi bio milostiv prema meni? Ja zahtijevam da izvučemo travke. - Pa dobro, ja sam spreman. Izvlačenje je odlučilo po ţelji Old Shatterhanda, naime u korist njegova protivnika kome su privezall lijevu ruku. Nakon nekoliko trenutaka stajali su obojica jedan prema drugom lice u lice; tko je vidio grdo-sijine mišice kako se poput čvorova skupljaju oko njegovih udova, toga je obuzeo strah za Old Shatterhanda. On međutim pokaza onu istu ravnodušnost kac prije toga Winnetou. - Moţeš početi - reče mu Upsaroka. - Dopuštam ti da prvi udariš. Tri ću udarca odbiti, a onda ćeš od mog prvog pasti. 174 Na to se Old Shatterhand kratko nasmija. On zahode svoj noţ u lipovo stablo i odgovori: - A ja e posve odričem svog oruţja. Pa ipak ćeš pasti već d prvog mog udarca. Nemamo vremena da se dugo igramo. Pripazi se, dakle, jer počinjem! On podiţe ruku da udari i skoči na svog protivnika. Indijanca prevari ova finta i nasrnu na lovca. Ali bijelac briţnom misli uzmače tako da Indijančev udarac promaši. Ponovni munjevit pokret Old Shatterhanda - njegova šaka pogodi protivnika u slijepo-očnicu. Grdosija se načas zatetura i poput klade se sruši na zemlju. - Evo ga gdje leţi koliko je dug! Tko je pobijedio? - vikne Old Shatterhand. Upsaroke koji su se ponašali spokojno kad je Stostruki Grom bio svladan, sad su udarali u silnu kuknjavu i urlanje, kao da ih tko naţivo dere. Druga skupina zaklikta od radosti.

Old Shatterhand istrţe svoj noţ iz stabla i oslobodi se remena. Bijeli lovci priđoše da mu čestitaju. I Šošoni čestitaše pobjednicima, ali se odmah potrudiše do svog oruţja da Upsarokama onemoguće eventualni otpor ili bjegstvo. Upsaroke najzad prestadoše kukati, priđu mjestu gdje je sjedio Stostruki Grom i sjedoše u najvećoj tišini kraj njega. Ĉak i onaj što je stajao na straţi s oruţjem, priključi im se premda mu nije bilo teško da skoči na konja i pobjegne. Old Shatterhand priđe ponovo ,Hrabrom koji vra-čarije traţi". Indijanac je upravo dolazio k sebi. On raširi oči i vidje kako ga pobjednik oslobađa remena. Bilo je potrebno izvjesno vrijeme da shvati poloţaj u kojem se oalazio. Onda je skočio na noge i ukočeno Pogledao Old Shatterhanda posve neopisivim pogle-dom. Oči kao da su mu htjele iskočiti iz duplji. Gla "u je zvučao promuklo kad je mucajući zapitao: - Ja leţao - na zemlji! Ti - mene pobijedio? , .. Da! Hi, nisi li ti sam izgovorio uvjet da onaj k°ji čitavim tijelom padne na zemlju bude pobijeđen? Indijanac se promatrao. Na njegovu se licu ogle-ao izraz najdubljeg uţasa. - Ja nisam ranjen! - uz-v"nu on. _ Ti si me golom šakom oborio? 175- Da - nasmiješi se Old Shatterhanđ. - Nadam se da mi to nećeš zamjeriti. j Pobijeđeni poglavica Upsaroka pogleda svoje rat-nike s najdubljom zabrinutošću. Onda mu lice poprimi oštre crte krajnjeg odricanja. - Bolje bi bilo da si me ubio! - za vapi. - Veliki Duh nas je napustio, jer su nam ukrali naše vračarije. Nikad nećemo dospjeti u vječna lovišta! Zašto nisu ţene naših otaca umrle prije nego što su nas rodile! Indijanac koji je bio prije toga toliko ponosan i uvjeren u svoju pobjedu pođe teturajući do svojih, ali se okrene još jednom i upita: - Dozvoljavate li nam da otpjevamo posmrtnu pjesmu prije nego što nas po-bijete?

- Prije nego ti odgovorim, ţelim ti postaviti jedno pitanje. Pođi! - Old Shattterhand ga povede Up-sarokama, pokaza na Stostrukog Groma i upita: - Ţeliš li sada kazniti ovog ratnika? - Ne. On nije mogao ništa drugo. Veliki Duh je tako htio. Mi smo izgubili naše vračarije. - Vi ćete ih ponovo dobiti, ili se još boljih domoći! Oni svi pogledaše začuđeno u njega. - Gdje ćemo ih naći? - zapita Upsaroka. - Ovdje gdje moramo umrijeti? Ili u vječnim lovištima u koje ne moţemo dospjeti, jer ćemo sada izgubiti i naše skalpove? - Vi ćete sačuvati svoje skalpove i svoje ţivote. Vi biste nas ubili, da smo vam podlegli; mi smo međutim samo prividno pristali na vaše uvjete. Mi smo kršćani i ne ubijamo. Ustanite! Uzmite svoje oruţje i svoje konje! Slobodni ste i moţete jahati kud god ţelite! Ali se nitko ne pokaza spreman da posluša ovaj poziv. - Ovo govoriš kao početak mučenja kojim ćete nas podvrgnuti - uzvrati Bezimeni. - Mi ćemo sve podnijeti a da ne čuješ ni glasa ţaljenja sa naših usta. - Varaš se. Ja govorim ozbiljno. Između Upsaroka i ratnika Šošona ratna sjekira je zakopana. Kan-teh-Pehta, čuveni vrač Upsaroka, je naš prijatelj. On se moţe sa svojima ţiv i zdrav u vigvame vratiti. - 176 Uf! Ti me poznaješ? - Ti nemaš uha, a ja sam ti gledao ovu brazgotinu ovdje. Po tome sam te prepo-

ao __ otkuda znaš da ja te znake nosim na sebi? __ oj tvojega brata Sunktanke, Velikog Psa, koji mi je o tebi pričao. - I njega poznaješ? - Da. Jednom sam se susreo s njim. - Kada? Gdje? - Prošlog ljeta. Na Kornjačinom brdu smo se rastali. Na to skoči vrač koji je bio sjeo. Crte na licu mu poprimiše sasvim drugi izraz. Oči su mu izgubile onaj ukočeni, tmurni pogled i zablistaše. - Varaju li me tvoje riječi ili moje uho? - uzviknu on. - Ako govoriš istinu, onda si ti Nonpeh-Tahan koga bijelci nazivaju Old Shattterhand!

- Taj sam, naravno. čuvši ovo ime, ostali Upsaroke se podigoše sa zemlje. - Ako si ti taj čuveni lovac - viknu njihov vođa - onda nas Veliki Duh još nije napustio. Da, ti si to, jer ti si me udarcem šake oborio. Nije nikakva sramota biti od tebe pobijeđen. Ja smijem ţivjeti, a da squaws ne upiru prstom na mene. - I Stostruki Grom, koji je hrabar ratnik, ne treba se stidjeti, jer ratnik koji ga je savladao nije nitko drugi do Winnetou, poglavica Apača. Oči Upsaroka pogledaše zaista s dubokim strahopoštovanjem Winnetoua. Apač priđe, pruţi Stostrukom Gromu ruku i reče: - Moj crveni brat je sa mnom popušio lulu zakletve, on će sada s nama popušiti i kalumet mira, jer ratnici Upsaroka su naši prijatelji, Howgh! Stostruki Grom pruţi ruku i odgovori: - Kletva Zlog duha nestala je s nas. Old Shatterhanđ i Win-n.etou su Prijatelji crvenih ljudi. Oni od nas neće traţiti naše skalpove. Ne vi ste slobodni - ponovi Old Shatterhanđ c đato uvjeravanje. - Mi poznajemo ljude koji su m opljačkali vračarije. Ako nam se pridruţite, mi mo vas odvesti do njih. Uf! Tko su lopovi! četa Si°u-Ogellallaha koji su pošli u brda 1 YeHowstone Rivera. 12 Medu orlovima . 177Ova vijest duboko uzbudi opljčkane Indijance. Njihov vođa uzvikne Ijutito: - To su bili ti psi Od Ogellallaha! Hong-Peh-Te-Keh, Teški Mokassin, njihov poglavica me je jednom ranio i odrezao mi uho a da mu se nisam mogao osvetiti. Ja sam se molio Velikom duhu da me navede na njihov trag, ali ta mi se ţelja nije nikad ispunila. Tada priđe Wohkadeh koji je dotle stajao u blizini i sve čuo i reče: - Ti im se nalaziš u tragu, jer Hong-Peh-Te-Keh je vođa Ogellallaha koje mi progonimo. - Onda mi ga je Veliki duh najzad dao u moje ruke. A tko je ovaj mladi crveni ratnik koji se htio boriti sa Stostrukim Gromom i koji je tako dobro upućen u tajne Sioux-Ogellallaha?

- To je Wohkadeh, hrabri sin Numang-Kake - objasni im Old Shatterhanđ. - Njega su Ogellallasi prisilili da jaše s njima, i on je bio prisutan kad su vam opljačkali vaše vračarije. Onda im je umakao i u međuvremenu nam učinio velike usluge. - A šta ţele Siouxi u brdima Yellowstone Ri-vera? - Mi ćemo vam ispričati kad naloţimo logorsku vatru. Onda ćete se posavjetovati da li ćete nam se pridruţiti. - Ako ste pošli tragom Ogellallaha da se protiv njih borite, mi ćemo poći s vama. Nek" moja braća naloţe vatru vijećanja! 10. PLANINSKI ORLOVI "Senat i Predstavnički dom Sjedinjenih Drţava odlučuju da se kraj pored izvora Yellowstone Rivera na teritoriji Montane i Wyominga izuzme od ostalih područja Sjedinjenih Drţava zabranom svakog naseljavanja, prisvajanja ili prodaje zemljišta, te da se smatra javnim parkom za dobro i blagođet naroda. Svatko tko se protiv ovog zakona tamo nastani ili bilo koji dio zemlje prisvoji, smatrat će se prekršiteljem i bit će protjeran. Park će biti stavljen pod isključivu nadleţnost sekretara unutrašnjih poslova, čiji će zadatak biti da čim prije donese propise i uredbe koje od bude smatrao nuţnim za njega i odrţavanje parka." Tako glasi zakon koji je Kongres Sjedinjenih Drţava prihvatio 1. marta 1872. i kojim je građanima Sjedinjenih Drţava darovan poklon o čijoj veličini tada još nitko nije imao pojma. O spomenutom kraju koji se danas naziva Nacionalnim parkom Sjedinjenih Drţava pronosile su se u istočnim drţavama prije toga najneobičnije glasine. °vaj kraj, koji je bio poznat samo najdivljijim Indijancima i koji je jedva poneki smjeli, usamljeni traper djelomično vidio, bio je obavijen velom najdublje tajne. Što bi poneki od tih postavljača zamki spnčao, to se onda širilo, maštom začinjeno. Goruće Prerije i brda, uzavreli izvori, vulkani koji su izbaci-1 tečni metal, jezera i rijeke ispunjene uljem umje-vode, skamenjene šume sa skamenjenim Tndijan- 179cima i ţivotinjama, sve se ovo navodno tamo moglo naći.

Tek je profesor Hayden koji je prvi poduzeo jednu naučnu ekspediciju u taj prekrasan kraj donio o njemu podrobnija obavještenja i znao da ispriča svakojake nevjerojatne stvari o tom predjelu. Njemu treba zahvaliti što je bio donijet gore spomenuti zakon. Nacionalni park obuhvaća područje od 8.671 kvadratnih kilometara. Tu pretječu Yellowstone, Gallatin, Madison i Snake rijeke. Golemi planinski lanci provlače se ovim područjem. Ĉist i okrepljujući zrak zapahnjuje visove, a stotine hladnih i vrelih izvora s najrazličitijim kemijskim spojevima pruţaju svojom čudesnom Ijekovitošću bolesniku ozdravljenje i okrepu presahlim ţivotnim snagama. Gejziri, s kojima se jedva mogu usporediti oni na Islandu, bacaju svoje mlazove vode nekoliko stotina stopa uvis. Brda, koja se sastoje posve od prirodnog stakla i koja se presijavaju u svim bojama, blistaju na zrakama sunca. Ponori, od kojih čovjeka obuzima jeza kao ni u jednom drugom kraju, kao da su se usjekli u tlo da bi omogućili uvid u utrobu zemlje. Po zemljinoj kori izbijaju mjehuri koji se nadimaju i splašnjavaju. Ona je često puta samo tri palca debela te se jahač na svom prestrašenom konju jedva naprijed probija. Pred namjernikom se otvaraju goleme rupe ispunjene uza-vrelom lavom koja se lagano podiţe i spušta. Nemoguće je proći par stotina metara, a da se ne naiđe na neko prirodno čudo dostojno divljenja. Pa samo gejzira i vrelih izvora ima preko dvije hiljade! Dok na jednom mjestu iz tla izbija uzavrela voda, dotle odmah tu kraj nje ţubori bistri, hladni izvor. Ispod zemljine površine kao da se među sobom bore dobri i zli duhovi, anđeli i đavoli. Ako je čovjek ovdje zanijemio pred nečim prekrasnim, samo nekoliko koraka dalje, on će ustuknuti pred nečim strašnim. Dok se na jednom mjestu divi golemom vrutku koji se podiţe stotinu metara uz litice kanjona, na drugom će se diviti još više poljima prekrivenim karneolom, ahatom, kal-cedonom, opalom i drugim poludragim kamenjem. 180 Između brda počivaju prekrasna jezera. Najveće i najljepše je Yellowstone jezero, s izuzetkom Titika jezera, najviše veliko

jezero na zemlji. Ono leţi nekih 2 400 metara iznad morske površine. Voda mu je veoma bogata sumporom. Po njegovim dubokim usjeklinama vrve krupne pastrve čije je meso posve osebujno, ali ima vrlo dobar ukus. Šume unaokolo su bogate plemenitom divljači, sjevernim jelenima i medvjedima. Kraj obale izbija bezbroj vrelih izvora iz kojih bučno piste i šište pare podzemlja, kao iz ventila parne lokomotive. Bojaţljiva duša lako dođe na pomisao da ovom kraju ubrzo okrene leđa. Rad neumornih sila u nutrini zemlje moţe se ovdje svuda dobro vidjeti. Ĉovjek se više ne osjeća siguran na zemlji. Ĉini mu se kao da će to čitavo, miljama prostrano područje u slijedećem trenutku ili utonuti, ili poput golemog kratera koji bljuje vatru uzdići daleko iznad vrhova Rocky Mountainsa. Od mjesta gdje iz jezera ističe Yellowstone rijeka pa obalom prema zapadu do ušća Bridge čreeka gorjelo je nekoliko vatri. Naloţili su je jer se bilo smračilo, a ne zato što je bila potrebna za spravljanje večere. Za ovo se ovdje priroda bila ljubazno po-brinula. Krupne pastrve ulovljene u hladnoj jezerskoj vodi bile su skuhane u vreloj vodi koja je samo nekoliko metara dalje izbijala iz zemlje. Mali Sas bio je i te kako ponosan što je tog popodneva ulovio jednu divlju ovcu. Tako je bilo kuhane bravetine, a za desert Pastrve. Vreli izvor bio je tako malog promjera da je upravo mogao posluţiti kao lonac za kuhanje, a voda koja je iz njega otjecala imala je ukus bogat acmima, te su je crpli peharima od koţe i sa zadovoljstvom pili. on. Je stigla ovamo preko Pelican i Yellow- Ij0 ..ri;ee i htjela je sutradan prije podne krenuti na Vrejema. Preko BriSde Ĉreeka, a onda na zapad do 2ivaii r"6ke" Tamo Je radio gejzir koji Indijanci na-J Koso-tip-tupa, tj. Pakleno ţdrijelo, a u njego- voj blizini se nalazio grob poglavice, koji je bio cilj ovog dalekog pohoda. Ovaj pohod se daleko brţe odvijao nego što se prije toga mislilo. Bila su još cijela tri dana do uštapa, te je Old

Shatterhand bio uvjeren da Sioux Ogel-lallasi nipošto ne mogu biti već tu. U toku razgovora on primijeti: - Oni jedva da su stigli do Botelerovog ranca, te smo tako od njih sigurni. Ostavite vatre neka gore dok se ne pojavi mjesec iza brda! Drugih ljudskih bića, osim Siouxa, ne moramo se bojati. Dakle, nemate se čega plašiti. - A kakav je put od Botelerovog ranca dovdje, sir? zapita Martin Baumann. - Ĉuo sam da je navodno veoma opasan. - To baš ne bih rekao. Naravno čovjek mora izbjegavati blizinu gejzira i onih mjesta gdje je zemljina kora toliko tanka da bi čovječja noga pri gaţenju kroz nju mogla propasti. Od Botelerovog ranca jaše se dolinom Yellowstone rijeke, pokraj ugašenih vulkana. Nakon četiri do pet sati stiţe se u Donji kanjon, dug nekih pola milje i nekih tri stotine metara duboko urezan u granit. Nakon novih pet sati stiţe se do brda sa čijeg vrha okomito padaju u dubinu od nekih 900 metara dvije paralelne stjenovite litice koje nazivaju Đavoljim klizalištem. Tri sata kasnije stiţe se do ušća Gardiner rijeke kojom se mora poći uzvodno, jer se Yellowstone Riverom ne moţe više naprijed. Zatim se jaše duţ Washburne brda i Cascade Creeka koji isto tako vodi Yellowstoneu. On se ulijeva između gornjih i donjih vodopada u Yellowstone te će se namjernik tako naći na juţnom kraju Velikog kanjona koji je svakako najveće čudo Yellowstone korita. - Poznajete li to čudo, sir? - zapita Debeljko Jemmy. - Da. Grand kanjon je preko sedam njemačkih milja dug i više od tisuću metara dubok. Strane mu gotovo okomito padaju u dubinu, te se samo čovjek posve siguran od vrtoglavica smije pribliţiti njegovoj ivici pogledati u jezivu dubinu u kojoj šezdeset metara široka rijeka izgleda kao tanka nit. Pa ipak se upravo Jedna njemačka milja - 7,420 km" prlmj. pisca. 182 nit u toku hiljada i hiljada godina tako duboko "ekla u stijenu. Strahovitom brzinom huče talasi "ored čvrstih kamenih stijena.

Gore se međutim to hučanje uopće ne čuje. Nijedan smrtnik se ne moţe spustiti, a i kad bi mogao, onda ne bi bio u stanju da tamo dugo izdrţi. Nedostajalo bi mu zraka. Voda rijeke je topla, izgleda kao ulje, ima odvratan ukus sumpora i stipse i širi smrad koji se teško moţe podnijeti. Ako se pođe kanjonom prema sjeveru, onda se stiţe do donjih vodopada rijeke gdje se voda stro-poštava sa visine od preko stotinu metara. Ĉetvrt sata dalje, prema jugu, rijeka ponovo pada s visine od trideset metara. Od gornjih vodopada dovde jahaču bi trebalo otprilike devet sati. Dakle, od Botelerovog ranca to iznosi dva dobra dana jahanja, toliko smo mi ispred Sioux-Ogellallaha. Naravno ovaj račun ne mora biti tačan; ali nekoliko sati više ili manje ne igra nikakvu ulogu. Nama je dovoljno da znamo da naši neprijatelji ne mogu biti još ovdje. - A gdje će se sutra u ovo doba nalaziti, sir? - zapita Martin Baumann. - Na gornjem izlazu iz kanjona. Postoji li neki razlog zbog kojeg to ţelite tačno znati? - Zapravo ne. Ali moţete shvatiti da ja oca pratim u mislima. Tko zna da li je još ţiv. - Ja sam uvjeren u to. - Moţda su ga Siouxi ubili! - Neka vas ta misao ne muči. Ogellallasi ţele svoje zarobljenike dovesti do poglavičinog groba, i to će svakako i učiniti. U to se moţete pouzdati. Siouxima i ne pada na pamet da pripremljene muke svojim ţrtvama prekrate ranijom smrću. On se udalji do mjesta gdje je Winnetou već spavao, umota se u pokrivač i leţe pokraj svog crvenog Prijatelja. Ostali su i dalje sjedili i šaputali. ,. Zapravo mi je đavolski ţao što moramo podva-11 ovom hrabrom čovjeku - reče tiho Jernmy. - i ovaj mali lovac medvjeda znao nas je tako lijepo moliti da je meni, starom debelom medvjedu, omek-ukl°nio razum. Pa, nadajmo se da će ovaj dobro svršiti! 183- Ja sam vas na početku opomenuo - brundao je Davy - i opominjem vas i sada!

- Ali shvati, moj dragi Davy - upade mu u riječ Martin - ja nikako ne mogu još tri cijela dana čekati! Umirem od brige za ocem. - Pa Old Shatterhand vam je objasnio da zarobljenici moraju biti još u ţivotu! - On se moţe prevariti. Jeste li zaboravili da ste vi i Jemmy bili prvi koji ste mi ponudili pomoć? A sad, ja se više ne mogu osloniti na vas. - Zounds! Ovakav prijekor ja ne dopuštam da na mene padne. Moja naklonost i ljubav prema vama su me ponukale da vam dam to obećanje i ja ne ţelim da mi predbacite kako ga nisam odrţao. Dakle, odjahat ću s vama. Ali ja stavljam jedan uvjet. - Da čujemo! Ja ću ga ispuniti ako budem mogao. - Mi ćemo uhoditi Sioux-Ogellallahe samo pod uvjetom da doznamo da li je vaš otac još ţiv, ali se nećemo izlagati opasnosti da ga oslobodimo! - Da, slaţem se. - Lijepo! Ja sam u stanju da ţivim bojama pređ-t stavim sebi kako je vašem srcu. Ovo je duboko ganulo moju staru dušu i ja ću vas pratiti. Ali čim budemo vidjeli da vaš otac još ţivi, okrenut ćemo konje i odjahati natrag ostalima. - Sutra ujutro kad budemo iščezli, svakako će svi biti u velikoj brizi zbog nas. No ja mislim da će Crnac tačno prenijeti naš nalog - reče Jemmy. - Sad budite svi mirni kako ne bismo pobudili nepovjerenje! Eno ga, mjesec! Ugasit ćemo vatru i po-lijegat ćemo ispod stabala. Tamo ima sjenki te naš nestanak neće odmah primijetiti. - Dobro je što je mjesečina - reče Hromi Frank, - tako ćemo barem naći put. - Put nam je jasno obiljeţen, samo rijekom uzvodno. S jedne strane meni nije nimalo drago što smo prisiljeni da prevarimo svoje drugove, s druge pak strane to njima ništa ne moţe štetiti. Ranije je naša riječ nešto vaţila, sada su Old Shatterhand i Winnetou vođe. Jemmyja i Davyja samo tu i tamo 184

uzgred zapitaju za njihovo mišljenje. Zapravo je kraj-"e vrijeme da im pokaţemo da smo i mi Zapadnjaci koji znaju da smisle i izvrše neki plan. Vatra je bila pogašena. I plamenovi kraj kojih su sjedili Indijanci nisu više gorjeli. Unaokolo je zavladala tišina. Samo piskavo šištanje pare koja je izbijala iz zemlje moglo se čuti u pravilnim razmacima. Prošlo je više od jednog sata kada se uskomeša ispod stabala gdje su spavali Frank, Jemmy, Davy, Martin i Wohkadeh. - Nek" moja braća pođu za mnom! - šapne mladi Indijanac. Vrijeme je. Oni uzeše svoje oruţje i ostale stvari i iskradoše se tiho ispod stabala do konja. Oštrom Wohkadehovu oku uspjelo je brzo da odvoji pet konja od ostalih. Svakako da bez lakog šuma to nije prošlo. Stoga su petorica bjegunaca, kad su uzela svoje konje, sačekali neko vrijeme osluškujući ne bi li opazili da li su primijećeni. Budući da su ostali duboko spavali, oni lagano povedoše konje čiji je udar kopita prigušivala trava. Naravno, posve neopaţeni nisu umakli. Premda se nije moglo misliti na blizinu neprijatelja, ipak je bilo postavljeno nekoliko straţa koje su se morale s vremena na vrijeme smjenjivati. Ovo je za vrijeme noći bilo nuţno, već i zbog divljih zvijeri u šumi. Oni prođoše pokraj jednog straţara. Bio je to Sošon. On ih ču gdje dolaze. Znajući da iz logora dolaze samo prijatelji, on stoga ne podiţe nikakvu galamu. Mjesečev sjaj koji se probijao između rijetkih grana pomogao mu je da prepozna jahače. - gta namjeravaju moja braća? - upita on. - Govori tiho da ne bi netkog probudio! - odgovori Jemmy. - šalje nas Old Shatterhand. On zna Kuda idemo. Da li ti je to dovoljno? Moja bijela braća su naši prijatelji. Ja ih ne smijem spriječiti da izvrše naređenje velikog ratnika. Krenuli su pješice. Kad su se udaljili od logora ° iko da se topot kopita tamo više nije mogao

čuti, iah akaše Potraţiše osvjetljeniju obalu jezera i podaše kasom uz vodu kako bi dospjeli do isteka Yel- 185iowstone rijeke i onda pošli duţ nje sjevernim pravcem. Šošon je smatrao nestanak bijelaca posve prirodnim te stoga nije našao za potrebno da o tome obavijesti straţara koji ga je smijenio. Tako je nestanak smjelih ili bolje rečeno lakomislenih bjegunaca ostao neprimijećen dok nije svanuo dan. Trebalo je krenuti u rani sat. Stoga se svi u logoru podigoše čim su začuli prvi cvrkut ptica s grana. Tada sa zebnjom otkriše da nema petorice prijatelja. Kako su se odmah uvjerili, "bjegunci su nestali sa konjima iz logora. Tek se tada javio Šošon koji je sinoć bio na straţi i ispričao Old Shatterhandu što mu je Jemmy bio rekao. Winnetou je stajao u blizini i usprkos svom oštro-umlju nije mogao shvatiti namjeru zbog koje su se ona petorica krišom udaljila. - Sigurno su pošli u susret Sioux-Ogellallasima - reče mu Old Shatterhand. - Onda su izgubili mozak. - reče bijesan Apač. - Oni ne samo da će podleći opasnosti kojoj su po-j anali u susret, već će odati naše prisustvo. Zašto li su samo pošli u susret Siouxima? - Da saznaju da li Lovac medvjeda još ţivi. - Ako je mrtav, oni mu ne mogu povratiti ţivot, ako je još ţiv, oni će mu donijeti nesreću. Winnetou moţe dvojici hrabrih dječaka oprostiti ovu krupnu pogrešku, ali trojicu starih lovaca trebalo bi privezati uz stub srama, ţenama i djeci na podsmijeh! Tada im priđe Bob, Crnac. Smrad skunka još se nije bio posve s njega izgubio te ga nitko nije trpio u svojoj blizini. On je još uvijek nosio na sebi stari konjski pokrivač koji mu je poklonio Dugajlija Davy. Noću, kad je bilo hladno, on se uvijao u krzno medvjeda koga je ubio Martin Baumann. - Massa Shatterhand traţiti massa Martin? - zapita on. - Da. Moţeš li mi dati kakvo objašnjenje. - Oh, Masser Bob biti vrlo pametan! On znati gdje biti massa Martin. - A gdje?

186 _ Otići Sioux-Ogellalasima, vidjeti zarobljen massa Baumann. Massa Martin masser Bobu sve rekao, kako masser Bob onda ispričati massa Shatterhandu. _ Dakle ipak onako kao što sam mislio! - kimnu glavom Old Shatterhand. - Kad će se vratiti? _ Kad budu vidjeti massa Baumann, onda poći za nama do Vrele rijeke. Masser Bob ništa više ne znati. _ Tvoj dobri massa Martin je učinio veliku glupost. Mislim da bi ga ovo moglo skupo stajati. - Što? Massa Martin u opasnosti? Onda masser Bob odmah sjesti na konja i pojahati za njim da ga spasi! - Da, kao što si na primjer ubio medvjeda kad si se od straha uzverao na brezu. - Ogellallah ne biti nikakav medvjed. Masser Bob se ne plašiti Ogellallaha. - On ispruţi prijeteći svoje goleme šake i napravi izraz kao da ţeli na licu mjesta progutati deset Ogellallaha. - Pa dobro, pokušat ću s tobom zato što toliko voliš svog mladog gospodara. Budi spreman da za nekoliko minuta pođeš s nama! - Onda nastavi obraćajući se Winnetouu kraj kojeg su stajali vrač Upsa-roka i poglavica Šošona sa Mohawom, njegovim sinom. - Moj će brat nastaviti s jahanjem i sačekat će me kraj Koso-tip-tupa, Paklenog ţdrijela. Sa mnom će poći petnaest ratnika Upsaroka sa njihovim vračem i Mohaw s petnaest ratnika Šošona. Moramo odmah poći za petoricom radoznalih bjegunaca da ih spasimo ako budu u opasnosti. Ne mogu unaprijed reći s koje ću strane prići ,Paklenom ţdrijelu" te je moguće da aiouxi stignu na grob poglavica prije nego ja sa svojim ratnicima. Nekoliko minuta kasnije Old Shatterhand je krenuo u galopu sa svojim pratiocem u istom pravcu ojim su petorica neopreznih napustili sinoć logor. Bjegunci su naravno bili daleko pred njim. Njihov Pohod je doduše bio znatno usporen zbog noći i zbog bil0°Va nepoznavanJa kraja, pa ipak u osvit dana

3e Yellowstone jezero već na znatnoj razdaljini za a te su onda mogli konje bolje podbosti. 187Bila je neobična i prekrasna slika rijeke i njenih obala. Dolina je bila najprije prilično široka i s obje strane veoma raznolika. Ĉas su se strane blago spuštale do obale, čas su se okomito dizale u nebo a svuda se moglo vidjeti djelovanje podzemnih sila. U davna vremena ovaj planinski kraj je bio je-zero koje je obuhvaćalo površinu od nekoliko kvadratnih kilometara. Onda su ispod njegovih voda počele da djeluju vulkanske sile. Tlo se uzdiglo i počelo da puca, iz pukotina je potekla vrela lava koja se u hladnoj vodi jezera pretvorila u bazalt. Otvorili su se golemi krateri koji su izbacivali vrelo kamenje što se spajalo s drugim mineralima u različita jedinjenja i obrazovalo tlo na koje su bezbroj vrelih izvora slagali svoje padavine. Onda je golema količina podzemnih plinova s neizmjernom snagom podigla čitavo tlo jezera tako da je njegova voda morala oteći. Voda je usjekla duboka korita u zemlju. Sve što nije bilo čvrsto, bilo je odnijeto. Studen i toplota, vjetrovi i kiše su pomogli da se razori sve što nije moglo pruţiti otpor, te su tako ostali samo tvrdi, skamenjeni stu-bovi lave. Tako se voda usjekla u zemlju. Ona je nosila pred sobom sve mekano, spirala stijenje sve dublje i dublje, te su na taj način nastali veličanstveni kanjoni i vodopadi koji spadaju u čuda Nacionalnog parka. I tako su se danas uzdigle te vulkanske obale isparane i rasječene i kišom sprane da pokaţu oblike koje nikakva mašta nije bila u stanju da izmisli. Tu će namjernik povjerovati da pred sobom vidi razvaline kakvog starog viteškog zamka. Vidjet će prazne prozorske otvore, kulu za osmatranje i pokretni most preko jarka. Nadaleko odatle uzdiţu se vitki minareti i čovjek bi pomislio Aa će se mujezin svakog časa na njemu pojaviti i vjernike pozvati na molitvu. Preko puta njih pruţa se golem rimski amfiteater u kojem se nekad borilo kršćansko roblje sa zvijerima. Pokraj njega se smjelo i slobodno

dizala uvis kineska pagoda, a malo dalje uz rijeku stoji preko sto stopa visok kip ţivotinje, tako golem kao da je podignut kumiru nekog pretpotopnog naroda. 188 A sve je ovo varka. Vulkani su izbacili lavu "ma je vođa dala čudne oblike. I tko promatra ove čudne tvorevine prirodnih sila, osjeća se kao sićušan crv u prašini i zaboravlja na sav ponos. Tu, gdje rijeka u prilično velikom luku skreće prema zapadu, izbija bezbroj vrelih izvora od čije vode nastaje poprilična rijeka što se ulijeva u Yellowstone između visokog stijenja. Ĉinilo se kao da se odatle obalom Yellowstonea ne moţe više naprijed, te su pet bjegunaca skrenuli stoga ulijevo kako bi pošli koritom vrele pritoke. Tu nije bilo nikakvih stabala ni ţbunja. Sve raslinje je bilo zamrlo. Vrela voda je prljava izgleda i miriše na pokvarena jaja tako da se jedva moglo izdrţati. Pa ipak jahači su se osjećali bolje tek kad su nakon višesatnog napornog jahanja stigli na jednu uzvišicu. Tu je tekla svjeţa, bistra vođa a uskoro se pokaza i ţbunje, a kasnije čak i stabla. O nekom pravom putu se zacijelo nije moglo govoriti. Konji su se morali često puta dugo probijati preko stjenovitih gromada koje su izgledale kao da se brdo strovalilo s neba i razbilo u paramparčađ. Taj krš je pokazivao najčudesnije oblike, te su se petorica jahača povremeno zaustavljala da izmijene svoje misli o ovome. Tako je i vrijeme prolazilo; bilo je već podne kad su tek polovicu puta prevalili. U tom opaziše izdaleka jednu neobičnu kuću. Izgledala je kao vila podignuta u italijanskom stilu iza koje se pruţao vrt okruţen visokim zidom. Sasvim začuđeni oni zaustaviše konje. - Zar kuća za stanovanje ovdje u Yellowstoneu! Pa to nije moguće! - viknu Jemmy. - Zašto da ne bude moguće? - zapita Frank. - Ali pogledajte malo bolje tamo! Zar pred kapijom ne stoji čovjek?

- Svakako. Bar izgleda tako. Sad je nestao. Bit ce da je samo neka sjenka. -- Je li? Gdje je ljudska sjenka, tu mora bezuvjetno biti i čovjek koji je tu sjenku bacio. A ako je sjenka nestala, onda mora ili da se sunce izgubilo, ili 189onaj koji je tu sjenku bacio. Sunce je, kao što vidite još tu, prema tome taj momak je nestao. Kuda to ćemo uskoro vidjeti. Oni brzo pođoše tom neimarskom remek-djelu i uskoro uvidješe, naravno, da ga nije podigla nikakva ljudska ruka, već da je ono tvorevina prirode. Toboţnji zidovi bili su od blistavog bijelog glinenca a onih nekoliko otvora čovjek je izdaleka lako mogao uzeti za prozore. Tu je bio isto tako jedan visok otvor u obliku vrata. Tko bi kroza nje pogledao, vidio bi neku vrstu dvora koje su prirodne kulise od stijenja razdvojile u više nejednakih prostorija. U njegovoj sredini izbijao je iz zemlje zdenac i bacao mlaz bistre, hladne vode prema kapiji. - Prekrasno! - priznade Jemmy. - Ovo mjesto je vrlo podesno za podnevni odmor. Hoćemo li ući? - Nemam ništa protiv - odgovori Frank. - Samo ne znamo još, da nije moţda momak koji ovdje ţivi neki zao čovjek. - Pshaw! Mi smo se prevarili. O nekom čovjeku nema ni govora. Premda je sasvim nepotrebno, ja bih htio da malo osmotrim. Jemmy, s puškom u ruci spremnom da opali, po-jaha lagano kroz kapiju i osvrte se po dvorištu. Onda se okrene i mahne. - Uđite! Nema ovdje ni mrtve duše. - Još bi nam to trebalo - reče Frank. - S mrtvim dušama, koje kao sablasti ţivotare na zemlji, ne bih volio imati posla. Davy, Martin i Frank pođoše za Jemmyjem". Woh-kadeh međutim osta iz opreza pred ulazom. - Zašto ne ulazi moj crveni brat? - zapita sin lovca na medvjede. Indijanac podozrivo uvuče zrak kroz nos i uzvrati: - Zar moja braća ne osjećaju miris konja? - Pa naravno da osjećaju, ali naših. - Taj sam miris osjetio već ispred ulaza dok smo pred njim čekali.

Pihl primj. prev.. 1,90 _ Ne moţe se vidjeti ni čovjek ni ţivotinja, nili bilo kakav njihov trag. _- Zato što je tlo od tvrdog kamena. Nek moja braća budu oprezna! _- Nema nikakvog razloga za bilo kakvu bojazan, _ reče Jemmy. - Hajde, pogledat ćemo malo odostraga što se tu nalazi! Umjesto da ga puste samog da to učini te da time drţe odstupnicu otvorenom, oni pojahaše za njim, gusto zbijeni, do posljednje prostorije. Tada se nenadano razlijeţe urlik kao da se zemlja potresla. Popriličan broj Indijanaca izbi iz pozadine i za tren oka četiri neoprezna lovca bijahu okruţena. Jedan visok, mršav, ali ţilav ratnik, po ukrasima i bojama na glavi vjerojatno poglavica, dovikne bijelcima natucajući engleski: - Predajte se, inače ćemo vam skinuti skalpove! - Ĉetvorica iznenađenih jahača uvidješe da bi svaka obrana značila gotovu propast. - Do đavola! - procijedi Jemmy na njemačkom jeziku. - Baš smo im uletjeli u ruke. Ovo su Siouxi, upravo oni koje smo htjeli uhoditi. - Obraćajući se poglavici, on nastavi na engleskom: -r Da se predamo? Mi vam nismo ništa učinili. Mi smo prijatelji crvenih ljudi. - Ratna sjekira Sioux-Ogellalaha je uperena pro-. tiv svih bljedolikih - uzvrati Indijanac. - Sjašite i odloţite oruţje! Nećemo čekati. - Pedeset pari mračnih očiju bilo je uprto na bijelce, a pedeset crvenosmeđih ruku se maši noţeva. Dugajlija Davy je prvi sjahao sa svoje mazge. - Učinite po njegovoj volji! - preporuči on svojim drugoyima. - Moramo dobiti na vremenu. Naši će doći sasvim sigurno da nas oslobode. Onda su sjahali i ostali jahači i predali svoje oruţje. Wohkadeh, kao što smo već spomenuli, nije ušao. On je vidio izvana kako su njegove suputnike zaokruţili te potjera odmah konja u stranu da ga ne bi kroz ulazni otvor primijetili. Zatim sjaha, leţe

a pod i podiţe glavu samo toliko koliko bi mogao baciti pogled u dvorište. Ono što je vidio, ispuni ga očajanjem. Prepoznao l Poglavicu Hong-Peh-Te-Keha, Teškog Mokassina, i.91vođu Sioux Ogellallaha kojima je umakao. Sta da radi? Da li da brzo odjaše k jezeru i dovede Old Shatterhanda sa ostalima? Ne. Njemu sine jedna smjela misao. Wohkadeh se pope na konja i pojaha prividno nimalo zbunjen u dvorište. Indijanci su upravo vezivali četiri zarobljenika Nekoliko koraka i on se zaustavi pred njima. - Uf! - uzviknu on. - Otkada vezuju ratnici Sioux Ogellallaha ruke svojih najboljih prijatelja? Ovi blijedoliki su Wohkadehova braća! Njegova nenadna pojava izazva opće čuđenje. Teški Mokassin skupi mračne obrve, odmjeri mladića prodornim pogledom i uzvrati pitanjem: - Otkad su bijeli psi braća Ogellallaha? - Otkad su Wohkađehu spasili ţivot. Poglavica prosto zari svoj pogled u Wohkadeha kad ga upita: - Gdje je Wohkadeh do sada bio? Zašto se nije blagovremeno vratio? - Jer su ga oni psi od Šošona zarobili. Ova četiri bljedolika su se međutim borili za njega i spasili ga. Oni su mu pokazali put kako da brzo i lako dođe do Yellowstonea i pošli s njim da s Teškim Mokassinom popuše lulu mira. Oko poglavičinih usana zaigra podrugljiv osmijeh. - Sjaši s konja i priđi svojoj bijeloj braći! zapovjedi on. - Ti si naš zarobljenik, kao i oni. - Zar Wohkadeh zarobljenik svog vlastitog plemena? Tko daje pravo Teškom Mokassinu da zarobi ratnika svog naroda? - To pravo on sam sebi uzima. On je vođa ovog ratnog pohoda i moţe činiti što mu je volja. U tom času Wohkadeh obode petama svog konja u bokove da se ovaj prope i munjevitom brzinom okrene u krug na straţnjim nogama udarajući prednjim kopitama po zraku, da Sioux Ogellallasi, koji su mu se bili suviše pribliţili, uzmakoše. On

dobi mjesta. Zatim prebaci uzde konju preko Vrata tako da mu je i lijeva ruka bila slobodna, uze svoju napunjenu pušku u ruke i upita: - Otkud smiju poglavice Sioux-Ogellallaha raditi što ih je volja. Ĉemu su skupštine 192 ih ratnika? Wohkadeh je mlad čovjek, ali on je bio bijelog bivola i u svom perčinu nosi orlovo per-U

e On se ne da zarobiti, a tko ga uvrijedi, taj će se morati s njim boriti! Ove riječi pune ponosa ne bijahu zaludu izgovorene. Poglavice Indijanaca nipošto nemaju neograničenu moć. Njima nije đata u ruke despotska vlast. Oni ne mogu donositi nikakve zakone i nikakve propise. Oni su izabrani iz redova ratnika, zato što su se istakli iznad ostalih svojom hrabrošću i mudrošću. Poglavičin utjecaj počiva samo na utisku koji ostavlja njegova ličnost. On moţe biti smijenjen ako onemili ratnicima. Teški Mokassin je bio poznat kao strog, samovoljan čovjek. Doduše, stekao je znatne zasluge za pleme, ali njegova samovoljnost, njegova tvrdoglavost je plemenu isto tako često puta i štetila. On je bio krut, surov i krvoţedan. Pleme se podijelilo u dvije skupine, u one koji su podrţavali poglavicu, i u druge koji su otvoreno ili potajno bili protiv njega. Ova podijeljenost je bila još očitija kad je Wohkađeh ustao protiv njega. Iz grla nekolicine Siouxa se začuše uzvici odobravanja i priznanja. Poglavica im dobaci bijesan pogled, dade nekolicini svojih vjernih pristalica znak da odmah zapos jednu izlaz i odgovori onda: - Svaki Sioux-Ogellallah je slobodan čovjek. Ali čim je ratnik postao izdajnik prema svojoj braći, on je time izgubio pravo na slobodu. - Dokaţi da je Wohkadeh izdajnik! - Ja ću to dokazati pred skupštinom ratnika. A ja ću se tamo pojaviti kao slobodan čovjek, sa oruţjem u ruci, i branit ću se. I kad budem dokazao da me je Teški Mokassin bez razloga uvrijedio, on će se m°rati onda sa mnom boriti. j Izdajnik se ne pojavljuje pred skupštinom s ze

u ruci. Wohkadeh će svoje oruţje predati. Bude nevin, on će ga ponovo dobiti.

Se W Tko se usuđuje da mi ga uzme. - Mladić °svrte smjelim izazovnim pogledom unaokolo. On orlovi

193vidje na nekolicini lica iskreno "aučešće. Većina njih međutim ostadoše hladni. - Nitko ti ga neće uzeti - uzvrati poglavica. - Ti ćeš ga sam odloţiti. A ako to ne učiniš odmah, dobit ćeš kuglu. - Ja imam dvije u svojoj pušci. - Kod ovih riječi Wohkadeh udari rukom o kundak puške. - Kad je Wohkadeh od nas pošao, nije imao nikakvog oruţja. Otkuda mu ova puška? Nju su mu poklonili ovi bljedoliki, a ti psi poklanjaju samo onda ako od toga imaju koristi. Wohkadeh im je dakle učinio uslugu, a ne oni njemu. Wohkadeh je Mandan. Njega nije rodila nijedna squaw Siouxa. Tko među ovim hrabrim ratnicima ţeli za njega govoriti prije nego što bude na moju optuţbu on sam odgovorio? Nitko se ne pomače. Teški Mokassin pogleda mladića likujući i zapovjedi mu. - Sjaši dakle s konja i predaj oruţje! Ti ćeš se braniti, a mi ćemo onda donijeti presudu. Svojim otporom dokazat ćeš samo da nisi nevin. Wohkadeh uvidje da se mora pokoriti. On se dosada protivio kako bi učinio dojam na one koji nisu bili poglavičini pristalice. - Ako tako misliš, onda ću se pokoriti - izjavi on. - Moja stvar je pravedna. Ja ću spokojno sačekati vašu presudu, a dotle se pre-dajem u vaše ruke. On sjaha i poloţi svoje oruţje pred poglavičine noge. Ovaj tiho prozbori samo jednu riječ nekolicini ratnika koji su kraj njega stajali i ovi odmah izvukoše remene da Wohkadeha veţu. - Uf! - uzviknu Ijutito mladić. - Da li sam vam dao dozvolu i za to? - Ovu dozvolu ja sebi uzimam - uzvrati poglavica. - Sveţite ga i poloţite u jedan ugao kako ne bi mogao govoriti sa ovima bljedolikim!

Što je otpor pomogao? Wohkadeh se morao predati svojoj sudbini. Vezali su mu ruke i noge i P° loţili u kut. Dva Siouxa sjedoše pokraj njega kao straţari. - Jedan stari ratnik priđe Hong-Peh-Te-Kehu. i reče mu: - Preko moje glave je prešlo daleko vi-"e 194 zima nego preko tvoje. Stoga se nemoj ljutiti na mene kad te pitam da li doista imaš razloge da Wohkadeha smatraš izdajnikom. - Ja ću ti odgovoriti, zato što si najstariji ratnik u ovom pohodu. Nemam nikakvog drugog razloga osim jednog: najmlađi od zarobljenih bljedolikih je veoma sličan Lovcu medvjeđa koji leţi pozadi kod konja. - Moţe li to biti razlog? __ Da. To ću ti dokazati. On priđe zarobljenicima koji su vidjeli i čuli sve što se Wohkadeh tako beskorisno usudio za njih učiniti, a da mu nisu mogli pomoći. Na ţalost ni Jemmy ni Davy nisu vladali toliko Sioux govorom da bi razumjeli sve što je Wohkadeh rekao. Lukavi poglavica im se obrati s manje stroţim izrazom lica: - Wohkadeh je, prije nego je otišao od nas, počinilo djelo zbog kojeg se moramo posavjeto-vati. Zato će privremeno ostati vezan. Pokaţe li se da ga bljedoliki tada još nisu poznavali, onda će biti ponovo slobodni. Koja imena nose bijeli ljudi? - Hoćemo li mu ih reći? - zapita Davy svog debelog prijatelja. " - Da - reče Jemmy. - Moţda će Indijanci imati onda malo poštovanja prema nama. - I obraćajući se poglavici on nastavi: - Ja se zovem Jemmy-Petah-Ĉeh, a ovaj dugonogi ratnik je Davy-Honskeh. Bit će da si ova imena jednom već čuo. - Uf! - začu se iz grla Siouxa. Poglavica ih prijekorno pogleda. I on je bio iznenađen što ima u svojoj vlasti ove često puta spo-minJaneJ.ovce, ali to ničim ne pokaza. - Teški Mokassin ne poznaje vaša imena - reče on. - A tko su °va dva čovjeka? S ovim pitanjem koje se ticalo Franka i Martina on se ponovo obrati Jemmyju. Davy šapnu svome prijatelju; - Za ime boga, ne

spominji njihova imena! Što hoće ovaj bljedoliki reći? - zapita strogo Poglavica. - Neka odgovara onaj koga sam pitao! 13" 195Jemmy se morao odlučiti da kaţe neistinu. On reče prvo ime koje mu pade na pamet i predstavi Franka i Martina kao oca i sina. Poglavičin pogled je ispitivački klizio sa jednog na drugog i njegovim licem pređe podrugljiv osmijeh. Ipak on reče prilično ljubaznim glasom: - Neka bljedoliki pođu sa mnom. Ogellallah pođe prema straţnjem dijelu dvorišta. Ova toboţnja kuća bila je svakako ranije golema stijena koja se sastojala od glinenca prošaranog mekšim kamenjem. Ove mekše dijelove je kiša sprala dok je glinenac mogao prkositi vremenu, i tako je, kao što je već rečeno, nastala ova tvorevina koja je naličila na dugi, visoki zidovima okruţeni dvor što su poprečni zidovi podijelili u više prostorija. Ova na kraju je bila najveća. Bila je toliko velika da su u njoj imali mjesta svi konji Ogellallaha. U jednom kutu leţalo je šest bijelaca privezanih za ruke i noge. Nalazili su se u ţalosnom stanju. Odijela su im visila u krpama s tijela. Zglobovi ruku bili su im od remena sasvim ranjavi. Lica su im bila prekrivena prljavštinom, a kosa i brada im je visila oko glava. Obrazi su im bili upali, a oči se duboko uvukle u duplje, od gladi, ţeđi i ostalih muka. Tamo je poglavica poveo nove zarobljenike. Dok ih je vodio, Martin reče tiho Jemmyju. - Kuda nas vode? Moţda mom ocu? - Moţda. - Ali za ime boga nemojte pokazati da ga poznajete, inače je sve izgubljeno! - Ovdje leţe zarobljeni bljedoliki - započe opet poglavica. - Teški Mokassin ne zna dobro njihov govor. On ne zna dakle tko su oni. Nek" im bijeli ljudi pristupe da ih upitaju i onda da mu o tome ispričaju. On odvede svu četvoricu u kut. Jemmy brzo stade ispred ostalih i reče na njemačkom jeziku: - Moţda je među vama Lovac na medvjede, Baumann. Ne odajte da. ste prepoznali

svog sina! On stoji ovdje iza mene. Mi smo došli da vas spasimo, ali smo i sami dopali šaka crvenih, no mi smo sigurni da ćemo 196 skoro zajedno s vama biti slobodni. Jest" li ovim crvenim huljama spomenuli vaša imena? Baumann ne odgovori odmah. Ugledavši svog sina, on zanijemi. Tek nakon kraćeg vremena s mukom proz- loori.__o Boţe moj! Kakva sreća i istovremeno kakva ţalost? Siouxi me poznaju, a znaju i .imena mojih suputnika. - Lijepo! Nadajmo se da će i nas ovdje smjestiti. Onda ćete sve ostalo saznati. Premda poglavica nije razumio ni jednog sloga, bio se pretvorio sav u uho. Ĉinilo se kao da po glasu ţeli pogoditi sadrţaj riječi. Oštrim okom motrio je Baumanna i njegova sina. Njegovo promatranje je ostalo bez rezultata. Martin se toliko svladao da se pokazao sasvim ravnodušan, premda mu od jada, kad je ugledao svog oca, zamalo ne potekoše suze iz očiju. - No - zapita razočarani poglavica Ijutito - jesu li zarobljenici spomenuli- svoja imena? - Da, - uzvrati Jemmy. - Pa ti ih već znaš. - Mislio sam da su me slagali. Ti ćeš sa svojim drugovima ostati ovdje. - Odglumljena ljubaznost ponovo nestade s njegova lica. On mahnu Ogellallasima koji potom isprazniše zatvorenicima dţepove i sve-zaše ih. - Odlično! - promrmlja Davy gledajući kako mu iz dţepa nestaje i posljednja stvar. - Ćudi me samo da nam ove orlušine nisu skinule haljine. - Gospodine Jemmy - šapne Hromi Frank - ova mi se stvar nimalo ne dopada. Ovaj me je momak tada osakatio. Nove zarobljenike su poloţili pokraj starih na zemlju. Poglavica se udalji ostavivši za sobom nekoliko straţara. Jadni i ţalosni bijelci se ne usudiše da glasno govore te su među sobom šaputali. Martin je leţao ored svoga oca, srećna okolnost koju su naravno obo-°. ifk°ristila da ispričaju jedan drugom

svoje do-le" Nakon nekog vremena priđe jedan od Siouxa, jednome od ranijih zarobljenika veze s nogu i 197zapovjedi mu da pođe za njim. Bijelac nije mogao hodati. On se s mukom teturao pokraj Indijanca. - Što -li ţele od njega? - zapita Baumann toliko glasno da ga je Davy čuo. - Traţi izdajnika - naslućivao je Dugajlija. - Zaista je sreća što moji drugovi još ništa nisu rekli o pomoći koju očekujemo. - Ali vi ste je spomenuli. - To nije opasno. Ĉuvajmo se da ovom što je izašao ne kaţemo ništa vaţno kad se vrati! Moramo . se najprije uvjeriti da moţemo imati povjerenja u njega. Davy je sasvim dobro naslućivao. Zarobljenika su priveli poglavici koji ga je sačekao mrka pogleda. Jadnik se nije mogao drţati na nogama. Morao je sjesti. - Znaš li kakva te sudbina očekuje? - zapita ga poglavica. - Da - potvrdi upitani iznemoglim glasom. - Vi ste nam to već dovoljno često spomenuli. - Vas čeka sigurna smrt, smrt u najvećim mukama. Vi ćete podnijeti neizrecivo mučenje u čast groba na kome ćete umrijeti. Što ćeš dati ako ţeliš da te poštedimo tih muka, ako hoćeš da spasiš svoj ţivot. - Zar se moţe on spasiti? Što bih morao učiniti? - zapita duhom izmučeni i tijelom polumrtvi čovjek. - Da mi na nešto odgovoriš. Onda ću ti pokloniti ţivot. Ima li Lovac na medvjede sina? - Da. - Je li to onaj mladić koga smo danas zarobili? - Da. - Tko je onaj Mališa koji hramlje? - Drug Lovca na medvjede, Hromi Frank. - Pokušaj da saznaš kako su se sastali sa Wohka-dehom, da li se ovdje nalaze još i drugi bljedoliki i šta oni ţele! Saznaš li to, bit ćeš slobodan. Ali pazi da se ne odaš!

Zarobljenika su doveli do njegovih drugova, vezali mu noge i poloţili ga na njegovo mjesto. Ostali su šutjeli te se i on drţao mirno. Nije m" bilo posve lako u duši. Bio je sasvim valjan momak. 198 Kadgod bi pomislio na poglavičino drţanje, nikad mu nije učinilo nimalo vjerojatnim da će Ogellallah "drţati riječ. On poče da uviđa da je lukavstvom prevaren: ništa mu nisam trebao reći. Što je duţe razmišljao, to je više osjećao da ne smije povjerovati Teškom Mokassinu i da mu je duţnost da Baumannu kaţe sve što je s poglavicom govorio. Lovac na medvjede ga preduhitri. Pošto je prošlo duţe vrijeme, on ga upita: - No, sir, vi ste veoma šutljivi! Kod koga ste to bili? - Kod poglavice. - Mogao sam misliti. Što je ţelio od vas? - Reći ću vam iskreno. Htio je znati tko su Martin i Frank, i ja sam mu rekao zato što mi je obećao slobodu. - O jada! To je bila glupost, najveća, koju ste mogli učiniti. Pa kako stoji sada s vašom slobodom? - Ona će mi biti poklonjena tek kad budem saznao kako su se ostali gentlemeni sastali sa izvjesnim Wohkadehom i da li se u ovom kraju nalaze i drugi bijelci. - Tako! I vi vjerujete da će taj nitkov odrţati svoje obećanje? - Ne. Pošto sam o toj stvari dobro razmislio, uvjeren sam da će me prevariti. - Vi ste razborit. I budući da ste tako iskreni, mi ćemo vam tu glupost oprostiti. Uostalom nemojte misliti da biste od nas mogli što saznati. Mi smo naslućivali zašto ste išli poglavici i prema vama bismo ge sigurno drţali veoma rezervirano. A šta da mu odgovorim kad me ponovo pozove? Oh. To ću vam ja reći - umiješa se Jemmy. - pojasnit ćete mu da smo mi spasili Wohkađeha kad kak§a S°Šoni zarobili i da smo s njim dojahali ovamo

o bi ga ţivog i zdravog doveli njegovima. Drugih eiaca, osim nas, ovdje nema. Ako vas ipak bude đal° prevariti, ne nasjedajte mu na lijepak! Od nas se Ko Prije moţete nadati spasenju nego li od njega. ime je ova stvar za neko vrijeme bila riješena. 190Zatvorenici nisu bili u stanju da se pomaknu s mjesta. Mogli su se jedino prevaliti s jedne strane na drugu. Ovo je iskoristio Jemmy kako bi uosao 0.0 Baumanna. To mu je pošlo za rukom i, leţeći tako, on s desne, a Martin s lijeve strane Lovca na medvjede, mogli su mu tiho sve ispričati i izraziti mu svoju na-du da će ovo zarobljeništvo biti kratkog vijeka. U međuvremenu je poglavica pozvao najistaknutije ratnike k sebi, a onda su doveli i Wohkadeha. Siouxi su sjedili u polukrugu a ispred njih je čučao poglavica kad je Wohkadeh ušao u njihovu prostoriju. Zarobljenik je morao stati ispred njega. Pored Wohka-deha s obje strane su stajali straţari s noţevima u ruci. Ova okolnost je izgledala Wohkadehu krajnje podozrivom. Iz toga se moglo zaključiti da se njegov poloţaj pogoršao. Pošto su prisutni neko vrijeme posmatrali Woh-kadeha tmurnim pogledima, započe poglavica: - Neka Wohkadeh sada ispriča što je doţivio od onog časa kad nas je napustio! Wohkadeh se pokori pozivu. On smisli priču kako su ga Šošoni uvrebali i zarobili i kako su ga bijelci onda oslobodili. Premda je to ispričao sasvim uvjerljivo, morao je ipak primijetiti da mu nisu povjerovali. Kad je završio, nitko ne izusti ni riječi da mu vjeruje ili ne vjeruje. Poglavica upita: - A tko su ova četvorica bljedolikih? Wohkadeh najprije spomenu imena Jemmyja i Da-vyja i ukaza kao čast za Siouxe što su čuveni lovci k njima došli. - A druga dvojica? Ni na ovo pitanje Wohkadeh se nimalo ne zbuni. Bio je već smislio što će reći. Za Franka on spomenu ime koje je Jemmy prije toga izmislio, a Martina predstavi za njegova sina.

Na poglavičinom licu se ne pomaknu ni jedna crta kad je upitao: - Da li je Wohkadeh moţda saznao da Lovac na medvjede ima sina koji se zove Martin- - Ne. - I da kod njega stanuje čovjek koga nazivaju Hromi Prank? 200 - Ne! Mladić sačuva svoj prividan mir, premda je u sebi bio uvjeren da je izgubio igru. I doista poglavica za-gjini:__Wohkadeh je pas, izdajnik, smrdljivi vuk! Misli li on moţda da mi ne znamo da se Frank i sin Lovca na medvjede nalaze kod nas kao zarobljenici? VVohkadeh je njih dvojicu i ostale doveo ovamo da spase zarobljenike. On će zato podijeliti njihovu sudbinu. Skupština će vijećati danas kraj logorske vatre kojom smrti da ga kazni! Vohkadeha su odveli i privezali čvrsto na konja, jer su htjeli uskoro krenuti. To se odmah dogodilo i ostalim zarobljenicima, no on ne dođe u njihovu blizinu, jer su ga dva ratnika, kao posebna straţa, drţali daleko od njih. Bilo je ţalosno gledati kako su jadno i nemoćno izgledali Baumann i njegovih pet drugova vezani na konjima. Da ih nisu privezali za noge oni bi od iscrpljenosti pali s konja. Davy prošapta o tome svome Jemmvju nekoliko saţaljivih riječi. Debeljko ga je umirivao: - Samo još malo strpljenja, stari! Ja bih se morao veoma varati kad Old Shatterhand ne bi bio već u našo; blizini. Ono što smo mi tek sad uvidjeli, da smo naime najstrašniji glupači, to je on sigurno već rano jutros znao. U svakom slučaju on će sa svojom skupinom pohitati za nama, a ja sam se pobrinuo da nam nađe trag. - Kako to? - Pogledaj amo! Ja sam otkrio komad krzna i zubima ga isjekao u male komadiće. Tamo unutra gdje smo leţali ostavio sam jedan komadić, a za vrijeme jahanja ja ću ih s vremena na vrijeme bacati putem. Oni će leţati na zemlji, jer ne puše nikakav vjetar. Dođe li Old Shatterhand u ovu prokletu zgra-

urinu, on će sigurno naći komadiće krzna i odmah će znati da po ovoj Ijetnjoj ţezi samo Debeljko Jemmy m°,ze biti sa svojim krznom. On će onda potraţiti i naci ostale komade i tako saznati kojim smo pravcem udarili.

Q. Poyorka Siouxa nije krenula tokom rijeke. Za 1 bi to bio zaobilazni put. Oni pojahaše prema 201visovima, zvanim .Slonova leđa" i onda se uputiše pravom linijom izduţenog planinskog vijenca, razvod" između Atlantskog i Tihog oceana. Debeljko Jemmy je sasvim pravilno naslućivao kad je spomenuo da se Old Shatterhand moţda nalazi već u blizini. Siouxi jedva da su bili nekih tri četvrt sata iza visova, kad je udario sa sjevera sa svojim §o-šonima i Upsarokama baš na trag koji su ostavili konji petorice bjegunaca. On je jezdio na čelu povorke sa sinom poglavice Šošona i vračom Upsaroka. Njemu nije izmakla iz vida ni najmanja stvar koja bi mogla ukazati da su tu pro-jahali ljudi. Ugledavši toboţnju kuću, on se zbuni, ali odmah odgovori na vračevo pitanje: - Sjećam se, ovo nije nikakva kuća već stijena. Ja sam već bio u njoj i čudilo bi me ako i oni koje traţimo nisu u nju ušli da je razgledaju. Ona je - Heavens! Pri ovom poviku Old Shatterhand sjaha s konja i poče da pretraţuje tvrdo bazaltno stijenje. Bio je na mjestu kuda su prije toga prošli Siouxi. - Ovdje je projahalo mnogo ljudi, i to jedva prije jednog sata - reče on. - Siguran sam da su to bili Siouxi! A tko bi drugi i bio ovdje u ovolikom broju? Kuća mi izgleda sumnjivo. Podijelimo se i opkolimo je! S njim na čelu oni pojahaše u galopu prema stjenovitoj zgradi koju okruţiše. Old Shattterhand najprije pođe sam u nju. On im dade uputstvo da pođu za njim samo ako čuju njegov pucanj. Prošlo je prilično vremena kad je izašao. Bio je ozbiljan i zamišljen. On reče: - Nemojmo gubiti vrijeme, jer su bijele ljude Siouxi zarobili zajedno sa Wohkadehom i prije jednog sata ih odveli.

- Zna li to moj bijeli brat sigurno? - upita ga ,Vatreno Srce", vrač Upsaroka. - Da. Ja sam im vidio tragove i dobro ih pročitao. Debeljko Jemmy je ostavio znak, a ja se nadam da ćemo na još mnoge naići. - On pokaza na mali komad krzna. Na njemu je bilo jedva pet šest dlaka, siguran znak da je komadić potjecao od Debelj-kova olinjalog krzna. 202 _. Sta namjerava Old Shatterhand činiti? - za-.jta crveni. - Hoć" li OgeUallahs pratiti u stopu? - D". __Zar ih nećemo, ako se vratimo Winnetouu, isto tako sigurno naći kraj Vrelih izvora? __ Da, mi bismo ih našli, ali bolje je da neprijatelj bude između nas. Moramo ih, dakle, pratiti u stopu. Ili, misle li moja crvena braća drukčije? __Ne - uzvrati grdosija Ijutito. - Mi se radujemo što smo naišli na trag Ogellallaha. Teški Mokassin je njihov poglavica i ja gorim od čeţnje da ga dobijem u svoje ruke. Pođimo!11. U LJUTOJ NEVOLJI Sad se trag mogao teško otkriti te su morali veoma lagano jahati. Teren se sastojao od samog vulkanskog kamenja. O nekom pravom tragu kopita doduše nije niti moglo biti riječi. Sitni kamenčići smlav-Ijeni pod udarom konjskih kopita predstavljali su jedini, posve nesiguran oslonac. Valjalo je briţno paziti. Mali komadi Jemmvjevog krzna, koje su tu i tamo našli svakako su značili znatno ohrabrenje. Nakon nekog vremena trag je skrenuo više prema jugozapadu. Stigli su u podnoţje visova koji su predstavljali razvode. Tko bi se popeo gore, taj bi s desne strane mogao vidjeti ţljebove kojima je voda otjecala preko Yellowstone i Missouri rijeka u Mississippi, a zatim u Mexički zaljev, dok su s lijeve strane otjecale dolinom Snake rijeke u Tihi ocean. Ovaj predio nije bio više gol kao do sada. Tlo je bilo prekriveno humusom, a u ono nekoliko potoka koji su tu tekli nije bilo

sumpora. Njihova bistra, zdrava voda pruţala je dovoljno hrane biljnom rasli-nju. Otuda je tu bilo trave, ţbunja i drveća, te je i trag bio sada jasniji. Na ţalost, međutim, on se nije mogao dugo pratiti, jer se podne pribliţavalo kraju. Konji su morali što su više mogli grabiti, ako se htjelo iskoristiti vrijeme prije pada mraka. Stigli su do visova razvoda. Onda su pošli s one strane nizbrdo između gromada stijenja i ţbunja zbog čega je jahanje bilo prilično oteţano, a na nekim mjestima čak i opasno. 204 Najzad je pao mrak. Morali su se zaustaviti ako su htjeli da ne izgube trag. Ljudi su bili šutljivi; ni sada kad su se ulogorili, nisu bili govorljiviji. Imali su predosjećaj da se nalaze pred odlučnim događajima. Vatra nije bila zapaljena. Old Shatterhand je zaključio po tragu da su Ogellallasi jedva dvije engleske milje bili pred njima. Da su zapalili vatru onda bi ih Ogellallasi primijetili i tako saznali da ih progone. Svatko se šuteći uvio u svoj pokrivač i legao da otpočine, pošto su straţe bile postavljene. Ali tek što je počelo svanjivati, tek što su se mogli razlikovati pojedini predmeti, već se moralo krenuti. Tragovi Ogellallaha su se mogli još i danas vidjeti. Nakon moţda jednog sata Old Shatterhand reče da Siouxi sinoć uopće nisu konačili. Oni se svakako nisu htjeli odmoriti prije nego li dospiju do Vrelih izvora. Ovo nije bio dobar znak. Na ţalost progonitelji nisu mogli iskoristiti brzinu svojih konja, jer je uskoro prestala trava i umjesto mekanog tla pojavilo se tvrdo, vulkansko stijenje. Tu je bilo skoro nemoguće otkriti traga. Old Shatterhand je pretpostavljao da Sioux-Ogellallasi neće odustati od pravca kojim su dosad jahali, te je stoga išao uvijek pravo. Uskoro je otkrio da se u svojoj pretpostavci nije prevario. Pred njim su se dizala Vrela brda iza kojih se nalaze čuveni nepresušni gejziri.

Tu je bilo ponovo biljnog raslinja pa čak i šume koja se ovdje sastojala uglavnom od tamnih smreka. Stigli su do uzanog korita jedne rječice koja je vijugala kroz mekano tlo pokriveno travom, i, baš na mjestu gdje su izbili na nju, bilo je zemljište ugaţeno mnogim konjskim kopitima. Otisci kopita protezali su se duţ vode te se jasno moglo vidjeti da su Siouxi u napojili svoje konje. Tako su sretno našli ponovo rag odatle pa gore do visova on je bio toliko jasan Qa Je svaka zabluda bila isključena. Međutim, do gore nije vodio otvoren put. Morali n-kt iSP°đ rietk°g drveća koje nije predstavljalo Kakvu prepreku. Ali upravo jahanje u šumi je Za- 205padnjaku najopasnije. Moţda se baš iza prvog drveta skriva neprijatelj o čijem prisustvu on nema pojma. Vrlo je lako bilo moguće da su Ogellalasi došli na pomisao da ih bijelci gone! Nije se moglo znati kakvo su priznanje, silom ili lukavstvom, izmamili od zarobljenika. Stoga je Old Shatterhand poslao naprijed nekoliko Sošona koji su trebali pretraţiti teren i, ako bi opazili nešto sumnjivo, vratiti se glavnini. Srećom ova opreznost se pokazala nepotrebnom. Za to je bio kriv dogovor između Debeljka Jemmyja i zarobljenika koga je ispitivao poglavica. Budući da vezane zarobljenike, izuzimajući Woh-kadeha, u lukavoj namjeri nisu ni za vrijeme jahanja razdvojili, mogli su ovi putem razgovarati. Za ovo je poglavica dao prešutnu dozvolu kako bi njegov toboţnji saveznik imao prilike da nešto više od svojih drugova sazna i da to poglavici prenese. Navečer bi ga onda Teški Mokassin što je neprimjetnije mogao odvojio od ostalih te mu se. pridruţio i ispitao ga. Naravno da je pri tom bio posve obmanut te je stoga smatrao svaku mjeru predostroţnosti izlišnom. Tako se desilo da je Old Shatterhand stigao sa svojim Indijancima do visa ne naišavši pri tom ni na kakvu prepreku. I ovaj je vis bio prekriven gustom šumom visokih stabala zbog

čega je bio zatvoren pogled u dolinu s one strane premda je šuma prilično okomito padala. Jašući ispod stabala, oni su čuli neobično, potmulo šumljenje koje je uskoro nadjačalo piskavo zviţdanje, a potom se razleglo šištanje kao kad iz lokomotive ispuste suvišnu paru. - Sto li je ovo? - zapita sav u čudu Mohaw, sin poglavice šošona. - Svakako neki Konjonukya-ka-ib - objasni mu Old Shatterhand. Odatle se padina spuštala sve okomitije tako da nije bilo nimalo lako drţati se na konju. Štosa su jahači sjahali i pošli pješice vodeći za sobom konje. _ Tragovi Ogellallaha su se mogli i sada nrenoznati, no po njima se vidjelo da su potjecali već od jučer. .Brdo vrele vod"", indijanski Izrai z" gejzir prlmj. plsca" 206 Spustili su se nekih stotinjak metara niţe, kad šuma najednom u pravoj liniji prestade. Ipak malo dalje nizvodno ona je dosezala do same doline. Sada je pogled preko doline bio slobodan i ono što su oči ugledale izazva duboko čuđenje. Gornja dolina Madisona koja tu ima karakteristično ime Vrela rijeka je svakako najdivniji kraj Nacionalnog parka. Mnogo milja duga i mjestimice dvije pa čak i tri milje široka ova dolina je prekrivena stotinama gejzira i vrelih izvora. Ima tu vrutaka koji bacaju mlazove vođe preko stotinu metara uvis. Iz bezbrojnih pukotina zemljine kore izbija zadah sumpora, a zrak je ispunjen vrelom vodenom parom. Snjeţnobijela siga koja čini prevlaku, ili još bolje, poklopac tih podzemnih lonaca za kuhanje blještavo se presijava na sunčevim zrakama. Na drugim pak mjestima površina zemlje se ne sastoji od čvrstog tla već od gustog ili ţitkog mulja neprijatna mirisa, čija je toplota veoma raznolika. Tu i tamo tlo se poput klobuka podiţe i spušta, mjehuri se nadimaju i splašn java ju ostavljajući za sobom nedokučivo duboku rupu iz koje sukljaju uvis oblaci pare. Ove rupe i mjehuri nastaju i nestaju, čas ovdje čas ondje. Oni lutaju. Teško onom tko dopadne u jedno takvo mjesto! Ako je čas prije toga pod sobom imao još

čvrsto tlo, ono se najednom počinie da puši i da se nadima. Patio munjevit skok i još brţi bijeg donijet će mu moţda spas. I dok je umakao jednom mjehuru, već izbija drugi, pa treći i tako dalje. On stoji upravo na jednoj Posve tankoj kori neposredno iznad strahovitih dubina utrobe. Isto tako, teško onom tko spomenuti mulj izdale- Ka drţi za čvrsto tlo kojim moţe proći! Taj mulj iz- g eda doduše kao močvarno, tresetno tlo preko koga se J°ši moglo prijeći da ga ne drţe vulkanske re kao što pri kuhanju mesa voda drţi na površini sivosmeđu pjenu. nja Svuda pod nogama propada tlo, a tragovi se ispu-nošć

a;lu odmah gustom, zelenoţutom smrdljivom teč- 307Odasvud vrije i ključa, šumi i bruji, pisti i Unaokolo padaju krupne pahuljice -vode i mulja. Bacite li neki teţi kamen u jedan takav otvor, učinit će vam se kao da ste time uvrijedili bogove podzemlja koji u svom bjesomučnom gnjevu izbacuju vodu i rnulj kao da time ţele zločinca najsvirepijom smrću kazniti. Boja vode u ovim vještičinim kotlovima posve je različita: mliječno bijela, drečavo crvena, nebesko plava, sumporasto ţuta, često puta svijetla kao staklo. Iznad nje se vide velike bijele svilenaste niti poput vela, ili gusta sluz olovne boje, koja prevlaci u tili čas debelom, tvrdom korom svaki predmet na koji naiđe. Dešava se da se voda iz jedne takve rupe presijava najljepšom travom zelene boje. Iznenada se sa strane otvore mali ventili iz kojih izbijaju kroz zelenu vodu mlazovi u svim duginim bojama. Ovo je divan, neusporediv, boţanski, pa ipak u isto vrijeme i potresan, zastrašujući, pakleni prizor! Old Shatterhand je dakle stigao sa svojim ratnicima u ovaj predio gdje su zaklonjeni gustišom posmat-rali taj koliko uzbudljiv toliko i strašan igrokaz. Rječno korito je bilo ovdje moţda samo pola engleske milje široko. Uzvodno od mjesta gdje je stajao Old Shatterhand obale rijeke su bile toliko stiješnje-ne, da su se njenim koritom jedva

probijali talasi prljave vode koja se podmuklo bjelasala. Niţe nizvodno je bio posve isti slučaj. Razdaljina od jednog do dru-gog tjesnaca iznosila je jedva jednu englesku milju. Rijeka čija je voda istjecala iz vrelih izvora - zbog čega u njoj nije bilo gotovo nikakva ţivota - šumila je sasvim uz okomitu obalu s ove strane. Ona je bila, kao što smo već spomenuli, prekrivena šumom i prilično okomita, ali ipak prohodna. Suprotna obala se međutim dizala posve okomito uvis, kao pod zidarskim viskom. Ona se sastojala od crnih stijena, pri vrhu izbrazdanih rasjeklinama, i povlačila se prilično unatrag tako da je od jednog do drugog tjesnaca imala oblik kruţnog isječka. No dolina ovim povlačenjem stjenovite obale nije bila nipošto šira, jer se uz strmu 208 f ienu, upravo preko puta Old Shatterhanda, spuštala, li bolje rečeno, podizala jedna čudna tvorevina čije "e široko podnoţje gotovo dosezalo do druge obale. Ova tvorevina - teško da za nju postoji bolji iz-raz _ bijaše toliko prekrasna, na prvi pogled toliko nepojmljiva, da bi čovjek mogao pomisliti da se nalazi u nekom čarobnom svijetu gdje ţive vile, vilenjaci i druga nezemaljska bića, prekriveni velom tajanstvenosti. Bila je to zgrada terasasta oblika, tako njeţno sastavljena i fantastično ukrašena, kao da se sastojala od skorog snijega i najfinijih kristala leda. Najniţa i najprostranija terasa kao da je bila isječena iz slonovače. Rubovi su joj bili odjenuti ukrasima koji su izdaleka izgledali kao umjetnička djela kipara bogate mašte. Na njoj se nalazilo polukruţno udubljenje ispunjeno vodom iz kojeg se uzdizala druga terasa što se presijavala poput alabastera prošaranog zrncima zlata. Ova druga terasa imala je manji promjer od prve. Isto tako se treća uzdizala iznad druge. Kao da se sastoji od tanko raščupane bijele vate, dizala se ona iznad druge, vitka i djevičanska. Materijal od kojeg se sastojala bio je toliko prozračan i lak da bi čovjek mogao pomisliti kako nije u stanju ni najmanji teret na

sebi da nosi. Pa ipak se na njoj i iznad nje uzdizalo još šest takvih terasa, svaka sa udubljenjem u koje se slivala voda sa više terase kako bi je slijedećoj ispod nje predala, bilo u tankim lelujavim mlazovima, bilo u najsitnijim kapima što su se u svim bojama presijavale, ili pak u širokim Prelivima koji kao da su ispredali tkivo vela. Tako se oslanjalo o tamnu stjenovitu obalu ovo čudo prirode, vitko, blistavo i sjajno, nalik na ruho satkano od snjeţnih pahuljica za neko biće koje potječe iz drugog svijeta. Pa ipak su ovu haljinu napravile one iste sile koje su izbacile crni bazalt i vulkan-su lavu kroz zemlijnu koru. Bilo je dovoljno samo pogledati u vrh ove pre-IznaT iramiđe pa da se odmah vidi kako je nastala. vođe i,n-ega Se naime upravo sada dizao visoki mlaz kolo Se P°?ut vela širio u obliku sitne kiše una°- Pađao. Pri tome se moglo čuti ono šumljenje 209koje prije toga Mohaw nije mogao shvatiti. Ovaj vodeni mlaz pratile su pare koje su pištale i šištale te se činilo kao da će se zemlja pod snagom erupcije ras-puknuti. Vode gejzira su podigle ovu piramidu. Fini, laki dijelovi koje je mlaz izbacivao iz zemlje taloţili su se i tako stvarali ovu čudesnu tvorevinu. Vrela voda je tekla s terase na terasu i lagano se hladila tako da je u niţim udubljenjima voda bila sve hladnija. Na najniţoj terasi pak ta kristalna tečnost se izlijevala i nakon kraćeg toka ulijevala u Vrelu rijeku. Kao đavo pored anđela, tako se i pored ovog divnog oblika piramide pruţao širok, gotovo okrugao tamni bedem prljava izgleda. Taj bedem se sastojao od čvrste mase i na njemu su se dizali najrazličitiji oblici ostataka vulkanske lave. Ĉini se kao da se ovdje neko divovsko dijete igralo komadima bazalta te ih stiskalo i svijalo u najčudnije oblike i onda utvrđivalo po okruglom bedemu. Bedem je imao u promjeru nekih dvadeset metara i zaokruţivao jednu rupu čija tamna razjapljena čeljust nije ništa dobro obećavala.

To je bio kraterski otvor vulkana. On se najprije suţavao da bi se potom raširio, imao je dakle posve oblik pješčanog sata. Ĉim je prekrasni gejzir počeo šumjeti i hučati, počela se i u mračnom krateru pored njega dizati lava. I dok se gore razdvajao mlaz vode od pare, dotle se uzavrela lava povlačila u mračne dubine. Bilo je jasno da su gejzir i vulkan stajali u neposrednoj vezi. Duhovi podzemlja su izdvajali masu koju je valjalo izbaciti iz zemlje na taj način što su kristalnu vodu davali gejziru a prljavi talog vulkanskom krateru. - Ovo je Kučapu-ant-pa, .Đavolja voda" - re"e Old Shatterhand pokazujući rukom na krater. Pokraj ivice vulkana ulogorili su se Ogellallasi. Mogli su se sasvim jasno vidjeti, čak su se i pojedina lica mogla razlikovati. Konji su trčali iznad njih U-1 leţali odmarajući se na zemlji. Nisu imali što Pstl" jer iz zemlje nije izbijala niti jedna jedina travčica. Posve u blizini bilo je više golemih stjenovitih gro- 210 mada. Na njima su sjedili zarobljenici, svatko na po jednoj takvoj stijeni. Ruke su im privezali na leđa, a noge im pričvrstili lasom za stijenje, što ih je svakako veoma boljelo. Upravo u času kad je Old Shatterhand usredotočio svoju paţnju na Ogellallahe, nasta među njima komešanje. Oni se skupiše u krug u čijoj sredini poglavica uze mjesto. Old Shatterhand vidje Jemmvja, Davvja, Martina i Hromog Franka kao i starog Baumanna sa svojim drugovima. Wohkadeh je bio vezan po strani za jednu stijenu i to u poloţaju koji je ličio na raspeće. Njemu priđe jedan od Siouxa, odveza ga od stijene i dovede u krug. - Hoće ga saslušati -. zaključi Old Shatterhand. - Moţda će mu suditi s namjerom da ga ovdje kazne. Htio bih čuti što sada govore! On uze iz bisage dalekozor i uperi ga na Siouxe. Upravo su odvezali i Martina Baumanna, doveli ga u krug i postavili pored Wohkadeha. Njihova lica su Old Shatterhandovom

dalekozoru bila toliko blizu, da je po pokretima usana mogao razabrati što tko govori. Poglavica je govorio Martinu Baumannu pokazujući rukom na vulkanski krater. Old Shatterhand jasno opazi kako je Martin problijedio. U isti čas se razli-jeţe vapijući krik kakav se iz čovječjeg grla moţe čuti samo u trenutku najvećeg uţasavanja. Bio je to krik jednog zarobljenika, starog Baumanna. Old Shat-terhand vidje kako siroti čovjek svog snagom htjede Pokidati svoje veze. Poglavica mora da je nešto đavol-s" strašno rekao. Sioux-Ogellallasi su sinoć, pošto je pao mrak, sti- I" na uzvišicu Vrele rijeke. Očekivali su da će Teški

ali ssin dopustiti da zakonače ispod stabala šume, i su se prevarili. Uprkos tami i uprkos napornom stu on naredi da se pređe preko rijeke. put n. Je Poznavao ovaj kraj, jer je već nekoliko misa ° v06" a u njegovu mozgu bila je skovana ° Još mračnija i jezivija od vulkanskog kratera 211koji je dolje u tami noći podizao i spuštao paklenu lavu. Spuštajući se kao prvi i drţeći svog konja za uzdu on je pokazivao svojima put. I zarobljenici su morali za njim, što je predstavljalo naročitu teškoću, budući da ih nisu odvezali s konja. Najzad su stigli svi dolje do obale. Na tom mjestu voda Vrele rijeke nije bila više vruća, već samo topla. Mogla se bez većih opasnosti prijeći. Po dva Siouxa uhvatili su konja sa zarobljenikom i prešli prijeko na drugu obalu. Zaustavili su se kraj vulkanskog kratera. Zarobljenike su vezali za gromade stijena i postavili kraj njih straţare. Onda su Siouxi polijegali ne usudivši se da upitaju poglavicu zašto su se baš tu ulogorili, u smradu kratera gdje nije bilo ni trave ni vode za konje. U zoru su poveli konje malo dalje gdje je, kao što je to poglavica znao, izbijao čist izvor hladne vode iz stijene. Kad su se vratili, ljudi koji su napojili konje, svi izvukoše po komad suhog bivoljeg mesa da doručkuju. Tada je teški Mokassin tihim glasom objasnio svojim ratnicima što je odlučio u vezi sa

Wohka-dehom i mladim Baumannom. Svi su smatrali Woh-kadeha za izdajnika. On doduše nije ništa priznao, ali u njihovim očima on je bio izdajnik. Nije im bilo nimalo ţao što je Martin imao da podijeli njegovu sudbinu. Svi su zarobljenici bili osuđeni na smrt i što je pri njihovom pogubljenju bilo više raznolikosti to je ono bilo uzbudljivije. Najprije je valjalo naslađivati se u mukama koje je kod zarobljenika moralo izazvati izricanje presude. Stoga su napravili krug i doveli najprije Wohkadeha. Rasprava je vođena posve glasno kako bi i ostali zarobljenici, ukoliko su razumjeli govor Siouxa, mogu sve čuti. - Da li se Wohkadeh predomislio da ne poriče dalje i da ratnicima Ogellallaha sve prizna? pita poglavica. - Wohkadeh nije nikako zlo učinio, pa tome nema što priznati - uzvrati upitani. 212 za _. Wohkadeh laţe. Kad bi ispričao istinu, onda bi njegova presuda bila blaţa. - Moja će presuda biti ista, bilo da sam kriv ili nevin. Ja moram umrijeti. __Wohkadeh je mlad. U mladosti su misli kratke. Ona često puta ne zna što čini. Zato smo mi spremni da budemo blagi. Ali okrivljeni mora biti iskren! - Wohkadeh nema što reći Preko poglavičinog lica prijeđe podrugljiv osmijeh. On nastavi: - Onda je Wohkadeh kukavica. On se boji. On ima hrabrosti da učini zlo, ali mu nedostaje hrabrost da ga prizna. Wohkadeh je uprkos svojoj mladosti stara ţena koja zaurla od straha kad je i muha ubode! Ni jedan Indijanac neće dopustiti da ga nazovu kukavicom, a da on odmah ne pokaţe da je hrabar. Naviknut od rane mladosti na lišavanja, naprezanja i svakojake bolove, on ne zazire od smrti. On je uvjeren da će odmah dospjeti u vječna lovišta.

Tek što je poglavica izgovorio uvredu, Wohkadeh brzo uze riječ u odbranu: - Wohkadeh je ubio bijelog bivola. To svi Ogel-lallasi znaju! - Ali nitko od njih nije bio prisutan. Ti si donio krzno, to mi znamo, ali ništa više. Ovo se moţe sasvim jednostavno objasniti: na preriji je leţao uginuo bijeli bivol. Wohkadeh je došao, skinuo mu koţu, đonio je kući i rekao kako ga je ubio. - Ovo je laţ! Na preriji nigdje nećete naći čitavog uginulog bivola. Orlovi i kojoti ga odmah poţderu. - I ti si kojot! - Uf! - viknu Wohkadeh kidajući od bijesa svoje remene. Da nisam vezan, ja bih ti pokazao da li sat" Podmukli prerijski vuk! - To si ti već pokazao. Ti si kukavica, jer se bojiš aa kaţeš istinu! 2j Ja je nisam poricao zbog straha, već zbog ob- a Prema svojim drugovima. §to 7 Uf! Dakle sad priznaješ da si kriv? Ispričaj 213- To se moţe u nekoliko riječi kazati. Ja sam pohitao do vigvama lovca na medvjede da im javim kako ste ga vi zarobili. Onda smo krenuli da ga oslobodimo. - Tko? - Nas petorica: sin Lovca na medvjede, Jemmy, Davy, Frank i "Wohkadeh. - I Wohkadeh je toliko zavolio bljedolike? - Da! Jedan od njih više vrijedi od stotinu Sioux- Ogellallaha. Poglavica pogleda u krug okupljene ratnike likujući potajno zbog dojma koji su na njih ostavile posljednje riječi crvenog mladića. Onda upita: - Znaš li što si svojim priznanjem zasluţio? - Da! Vi ćete me ubiti! - Uz hiljadu muka! - Ja ih se ne bojim. - Neka odmah počnu. Dovedite sina Lovca na medvjede!

Tada su, kao što je opazio Old Shatterhand, doveli Martina i stavili ga pored Wohkadeha. - Jesi li čuo i razumio što je Wohkadeh rekao? - upita ga poglavica, - Da. - On vas je doveo da oslobodite zarobljenike. Pošlo je pet miševa da pojedu pedeset medvjeda! Glupost vam je popila mozak. - Zar vi medvjedi? - viknu Martin. - Vi ste kukavni orlovi Iješinari što se skrivaju po stijenju! - Za ove ćeš riječi ispaštati! Vas dvojica ćete umrijeti, sada odmah! Poglavica ih pogleda oštro ne bi li opazio kakav su učinak izazvale njegove riječi na njih. "Wohkadeh se drţao kao da nije ništa čuo. Martin međutim Pro mijeni boju lica, premda se veoma trudio da prikrije svoj strah. - Teški Mokassin vidi da ste vi prisni prijatelji - nastavi poglavica. - On će vam učiniti to za" dovoljstvo da umrete zajedno, Vi ćete slatkoću smrti zajedno okušati, polako, ali temeljito. I, budući 214

1e vaše prijateljstvo tako jedinstveno, vi ćete i na jedinstven način otići u vječna lovišta. On se podiţe, izađe iz kruga i pođe prema bedemu vulkanskog kratera. - Ovo je vaš grob! - reče on. _ Za nekoliko trenutaka on će vas prihvatiti! - I on pokaza u dubine iz kojih je sukljala smrdljiva lava. Ovo je zvučalo kao uţasna prijetnja. Martinov otac je ispustio onaj vapijući krik koji su čuli Old Shatterhand i njegovi pratioci tamo prijeko na visu, s one strane rijeke. Baumann je svom snagom kidao svoje veze. Od trenutka kad su ga zarobili pa dosad on nije ni jednom riječju niti izrazom pokazao koliko je nesretan. Bio je suviše ponosan da bi to

učinio. Sad, međutim, kad je čuo što njegova sina čeka, nije se mogao više svladati. - Ne to, ne to! - vikao je on. - Bacite mene u krater, mene, samo ne njega! - Zaveţi! - zapovjedi mu poglavica. - Ti bi urlao od uţasa kad bi umro smrću svoga sina! - Ne, ne. Ni jednog jedinog glasa ne biste čuli! - Ti bi već zaurlao kad bi ti počeo opisivati tu smrt. Misliš li da ćemo tvog dječaka i izdajnika Wohkadeha tek tako baciti u ţdrijelo? Varaš se grdno. Lava se podiţe i spušta u pravilnim razmacima. Tacno se zna kada će se popeti i kada će se povući. Zna se isto tako dokle se popne. Mi ćemo lasom privezati izdajnika i tvog dječaka i baciti u krater, ali oni neće pasti, jer će ih laso drţati. Pri tome oni će visiti tako da im najprije vrela lava dođe do stopala, onda ćemo ih spustiti dublje da im lava dođe do koljena. Tako ćemo ih spuštati sve dublje i dublje da im se tijela polako od pete do glave ispeku u vreloj lavi. Jesi li sada voljan da umreš smrću svoga sina? - Da, da! - viknu Baumann sav izmučen. - Uz-mite mene umjesto njega! - Ne! Ti ćeš sa ostalima skončati na kolcu kod groba poglavica. A sada ćeš prisustvovati laganoj smrti svoga sina u vulkanskom krateru! - Martine, Martine, sine moj! - vikao je oča-jan otac. Oče, oče! - dozivao je prestrašeni mladić. 215- Šuti! - šaputao mu je Wohkadeh. - Umrijet ćemo, a da im ne priredimo to zadovoljstvo da na našim licima vide bol! Stari Baumann je kidao svoje veze, ali time je postigao samo da mu se one zariju u meso do kostiju. - Ĉuješ li kako tvoj sin urla i kuka? - dovikne mu poglavica. - Kuš i raduj se što ćeš sve bolje vidjeti nego mi! Odriješite zarobljenike sa stijena i veţite ih na njihove konje kako bi mogli bolje promatrati! Obojicu dječaka veţite čvrsto i odnesite ih do ponora smrti! Ovo naređenje bijaše odmah izvršeno. Nekoliko Siouxa zgrabiše Wohkadeha i Martina i poniješe ih prema krateru. Ostale su podigli na konje i vezali.

Baumann je čvrsto stegnuo zube da ne pusti ni jedan krik. - Strašno! - procijedi Davy obraćajući se Jemmvju. - Pomoć će doći sigurno, ali za dvojicu hrabrih dječaka svakako prekasno. Nas dvojica smo krivi za njihovu smrt. Nije trebalo da pristanemo. - U pravu si, i - osluhni! Promukao orlov krik se razlijeţe. Ogellallasi ne obratiše paţnju. - To je znak Old Shatterhanda -" šapnu Jemmy. - O njemu nam je govorio i čak nam ga je pokazao. - Gospode! Kad bi to stvarno bilo! - Dao Bog da se ne varam! Ako ispravno mislim, onda je Old Shatterhand pošao za našim tragom i tamo se prijeko zaustavio. Pogledaj prijeko u šumu! Vidiš li štogod? - Da, da! - uzvrati tiho Davy. - Jedno se samo stablo pomjera. Vidim kako mu se vrh klati. Ovo nije tek onako. Tamo su naši ljudi. - Sad ja vidim. Ali ne gledaj tamo kako Ogel-lallasima ne bi skrenuo paţnju! - i iza svog glasa on doviknu na njemačkom jeziku prema krateru: - Mister Martin, budite spokojni! Pomoć je tu. Upravo su nam prijatelji dali znak! - On je razborito izbje-gavao da spomene bilo koje ime, jer bi ga Ogellallasi svakako razumjeli. 216 __Sta to ovaj pas laje? - viknu srdito poglavica. ___ Da u je i njemu do toga da umre u krateru? - Srećom on se zadovolji samo ovom opomenom. Zarobljenici su sa svojim konjima stajali jedan pored drugog gusto zbijeni tako da su se mogli šapatom sporazumijevati.. Ruke su im bile vezane na leđa i spojene jednim remenom za noge koje su bile svezane konju ispod trbuha. - Ti, Davy - šapnu Jemmy - Siouxi ne drţe naše konje za uzde te smo tako zapravo već napola slobodni. Da li se usuđuješ potjerati svoju staru mazgu iako si vezan? - Nemaj brige! Uzet ću uzde među noge da će biti pravo zadovoljstvo.

- Moje staro kljuse će također biti poslušno. Stoj! O nebo, pomozi! Počelo je! Spasenje će doći prekasno - prekasno! U tom času naime poče zemlja ispod konjskih kopita najprije tiho onda sve jače da se trese, a iz podzemnih dubina razlijeţe se valjanje i tutnjanje. Gejzir je ponovo proradio. Doduše konji su se bili već prilično navikli na ove zemljotrese, ali ovako blizu kratera, i oni se uzne-tniriše. Hong-Peh-Te-Keh se prije toga nagnuo preko ruba vulkanskog kratera i spustio svoje laso da izmjeri koliko duboko treba da spusti dvojicu mladića osuđenih na smrt. Onda su privezali lasa za dvije čvrste izbočine iznad kratera, a na krajevima su svezali Martina i Wohkadeha ispod pazuha izmjerivši tačno Potrebnu dubinu. Kada se sada začulo brujanje, oni svi uzmakoše. Samo dvojica Siouxa ostadoše kraj kratera kako bi, "m se lava podigne, spustili oba osuđenika. Bili su to trenuci najjezivijeg očekivanja. A Old Shatterhand? Sta je bilo s njim? Zašto nije dolazio? Njegov pogled je paţljivo pratio svaki pokret gellallaha. Kad je vidio kako su Wohkađeha i Mar-na dovukli do ruba kratera, njemu bi sve jasno. 217 - Pustit će ih da lagano umru u vreloj lavi __ reče on Indijancima. - Moramo im odmah pomoći Brzo se spustite ispod stabala do mjesta gdje šuma izbija na rijeku, pređite prijeko i pojurite onda uzvodno u galopu! Pri tome urlajte što glasnije moţete i navalite svom snagom na Ogellallahe! - Zar nećeš i ti sa mnom - zapita golemi vrač. - Ne, ja ne mogu. Moram ostati ovdje da se brinem kako se prije vašeg napada nikome od naše braće ne bi ništa dogodilo. Naprijed, naprijed! Nemojte ni časa gubiti! - Uf! Naprijed! Za tren oka Sošoni i Upsaroke nestadoše. Bob je ostao sa Old Shatterhandom. Lovac mu zapovjedi: - Dođi i uhvati se za ovu smreku! Treba je dobro potresti!

S rukom na ustima on pusti onaj orlov krik koji su Jemmy i Davy bili čuli i primijeti kako se oni osvrtoše. Znao je da su shvatili njegov zov. - Zašto tresti drvo? - zapita Bob. - Da im damo znak. Siouxi ţele Wohkadeha i tvog mladog gospodara baciti u ključalu lavu da ih ubiju. Eno ih gdje leţe vezani na rubu kratera. Crnac od straha ispusti svoju pušku. - Oh, on, masa Martin ubiti? To ne smjeti nikako biti! Masser Bob to ne dopustiti. Masser Bob pobiti sve, sve! Bob prijeći odmah prijeko! - I on poleti poput puščanog taneta. - Bob! - viknu za njim Old Shatterhand. - Natrag, natrag! Sve ćeš inače upropastiti! Ali Crnac se ne obazre na ove riječi. Njega je bio obuzeo neizmjeran bijes. Njegova mladog gospodara su htjeli ubiti. On nije mislio na to što mu je puška ostala, mislio je samo kako će što prije prijeći Prl" jeko. Kao dobar plivač znao je ako ţeli tamo prijeko stići na određeno mjesto, da onda mora malo više uzvodno ući s ove strane u vodu te tako on potrča nezaklonjenom padinom pravo prema rijeci već u krupnim skokovima pojuri ispod stabala uzvodno 218 tek kad je po svom mišljenju stigao na pravo mjesto, on izbi ispod drveća na rijeku. Jedna crna, glatka stijena spuštala se tu do vode. Bob hrabro sjede na nju i poče se klizati, kao da vozi sanjke, kosom ravni prema uljanoj vodi .prekrivenoj prljavim pahuljicama pjene. Pri tom on osjeti nešto tvrdo što ga je udarilo po tijelu. Bila je to jedna debela grana koja se bila zabola u muljevitu obalu. __ Oh, oh! - kliktao je Bob. - Masser Bob bez puške. Grana biti njegov buzdovan! - On je istrţe iz mulja i poče njome snaţno vitlati. Ogellalasi nisu Crnca uopće primijetili. Za vrijeme klizanja njegovo se crno tijelo nije moglo razlikovati od tamne stijene, a

sada iz vode glava i ramena su mu toliko malo odudarala od prljave pjene da nitko ne skrenu paţnju na njega. Ogellallasi su ionako bili uprli poglede prema krateru ne misleći ni na što drugo. U času kad je započelo podzemno valjanje i hučanje, Old Shatterhand opazi svoje crvene saveznike kako kraj tjesnaca nizvodno pređoše rijeku. Valjalo je poduzeti nešto. On nasloni svoju karabinku o stablo iza kojeg je stajao i maši se teške dalekometne dvocijevke kojom je ubijao medvjede. Tamo prijeko, Siouxi uzmakoše od kratera. Samo su dvojica ostali kraj osuđenika. Tada poglavica podiţe ruku. Budući da je hučanje bilo sve jače, Old Shatterhand nije mogao čuti da li je moţda izdao kakvo naređenje. Ali što je poglavičin pokret ruke značio, to je lovac znao - mučeničku smrt Martina i Wohkadeha. Old Shatterhand priljubi kundak uz obraz. Dva Puta za redom sijevnu mu puška. Sioux Ogellallasi ne mogaše čuti prolamanje pucnja, jer je ispod njih njalo Poput neprekidne grmljavine s neba. - Gurnite ih u krater! - zapovjedio je poglavica geilallaha iza sveg glasa i pri tom pokazao rukom. v°ca njegovih ljudi koji su ovu zapovijest trebali priđoše brzo nekoliko koraka prema zarob-koji su leţali na tlu. Martinov otac ispusti 219onaj jezivi krik koji se u toj strahovitoj grmljavini nije mogao daleko čuti. Ali što se dogodilo? Dvojica krvnika su se sagnuli da podignu zarobljenike, i odmah se kraj njih opruţili koliko su dugi. Hong-Peh-Te-Keh riknu nešto što se nije moglo razumjeti, jer iz otvora gejzira zašišta voda i para, a iz kratera vulkana se razlijeţe potmula topovska paljba. Teški Mokassin poleti prema krateru, naţe se iznad dvojice ratnika i udari ih šakom - oni se nisu micali. On uhvati jednog za rame i podiţe uvis. Par presahlih očiju ga ukočeno pogleda i on vidje na rat-nikovoj glavi dvije rupe, jednu na čelu, drugu na

zatiljku. Prestrašen, on ga ispusti i strese se od groze. Lice mu je bilo unakaţeno uţasom. Siouxi nisu mogli shvatiti drţanje poglavice i dvojice svojih suplemenika. I oni priđoše. Nekolicina njih se nagnu iznad nepomičnih ratnika i ustuknuše od uţasa kao i njihov poglavica. A onda dođe još nešto što ih je još više prestrašilo. Brujanje i šištanje gejzira je bilo gotovo prestalo tako da su im uši mogle razaznati i ostale šumove. I u tom času sa rijeke se začu bijesna rika. Svi upriješe tamo oči. Oni vidješe jednu crnu, divovsku priliku kako im se u skokovima pribliţava vitlajući u rukama dugačku, debelu čvornovatu granu. Sa te sablasti - kako im se ona učinila - curila je prljava ţutozelena pjena iz rijeke i visio isprepleten rogoz i natrula trska. Bob koji se morao probiti kroz čitave naslage tih biljki nije imao vremena da sa sebe skine taj nakit. Njegova golema prilika ničim nije podsjećala na ovozemaljski stvor, a uzme li se u obzir njegovo urlikanje, kolutanje očima i snaţno i blistavo zubalo - zaista nije bilo nikakvo čudo što su Ogellallasi za trenutak stali ukočeni. Bob se već našao pred njima urljajući i udarajući toljagom kao Herkul. Oni uzmakoše pred njim-On se probi kroz njihove redove i nasrnu na P°" glavicu. - Massa Martin! Gdje biti dragi dobri massa 220 Martin! - vikao je dahćući. - Ovdje masser Bob, ovdje ovdje! On uništiti sav Sioux! On smrviti mnogo, sav Ogellallah! - Uraaa! Ovo je Bob! - viknu Jemmy. - Pobjeda je tu! Uraaa, uraaa! Uto se nizvodno začu višeglasni urlik, indijanski ratni poklič. To je ovo poznato jezivo, produţeno ćur-likanje glasa jiiiiih pri čemu Indijanci udaraju rukom po usnama. Ovaj dobro poznati ratni poklič koji nagovještava opasnost probudi Siouxe iz njihovog ukočenog straha. Nekolicina njih potrčaše i pogledaše nizvodno odakle se urlik razlijegao. Vidjeli su raštrkane

Upsaroke i Šošone kako u galopu dolaze. U golemoj panici Siouxi ne primijetiše da je neprijatelja bilo manje nego njih. Neobjašnjiva smrt dvojice njihovih drugova, pojava Boba koji je izgledao kao pravi sa-tana dok je mlatarao toljagom, te pribliţavanje neprijateljskih Indijanaca, sve ovo u njima izazva luđački strah. - Bjeţ" te, bjeţ"te! Spašavajte se! - zaurlaše oni i poljetješe svojim konjima. Tada uze Jemmy između butina čvrsto uzde svog starog kljuseta. - Bjeţimo! Brzo, prema spasiocima! - vikao je glasno. I njegovo dugonogo kljuse poleti kao vihor, a za njim mazga Dugajlije Davvja. Frankov konj pojuri odmah za njima, a da mu njegov jahač nikakvom kretnjom nije dao za to znak. Konji su svakako bili zemljotresom, grmljavinom, treskom i ovim urlanjem toliko zaplašeni da ih nijedan Sioux nije mogao za-drţati. Stvarno ni jedan? O ne, tu se našao jedan koji e na ovo usudio, naime poglavica Hong-Peh-Te-Keh. Jega je Bob tako snaţno opalio toljagom da se skljo- o. Onda je Bob kleknuo kod svog mladog gospodara " zaboravljajući na sve ostalo, oslobodio ga. Moj dobar, dobar massa Martin! - Vikao je ali malo obazrivi Crnac. - Ovdje biti hrabar Bob! On brzo odsjeći remene massa Martina. noţ °§lavica je ponovo stao na noge i već izvukao a Crnca probode. U tom času on začu urlik 221neprijatelja i vidje kako su se njegovi već razh" , i kako se zarobljenici udaljuju od Ogellallaha. On uvidje da i sam mora bjeţati, ali tek"onakn pobjeći, to nije bilo po njegovu ćefu. Pojuriti k svn konju i baciti se u sedlo za njega je bila sta££! trenutka. Sreća što su svi njegovi ljudi Imali S o sedlima! On pritjera svog konja starom Baumannu 031 se konj u tom trenutku preplaši i propne u zrak Hitro ga uhvativši za uzde i kriknuvši prodorno i ni" kavo, on podbode svog konja i poletje uzvodno vodeći Baumannova konja za sobom. 12. KRAJ .PAKLENOG ŢDRIJELA"

Sioux-Ogellallasi su bili uvjereni da je gornji tok rijeke slobodan od neprijatelja. Ako bi stigli do groba poglavica, onda bi po njihovu mišljenju bili spašeni, jer im se tamo pruţao izvrstan zaklon. Ali oni su imali uskoro uvidjeti, da su se nalazili u kobnoj zabludi i da su osim toga potcijenili snagu svojih protivnika. Kao što smo već spomenuli, Winnetou je još jučer rano, prije nego što je Old Shatterhand krenuo s Yel-lowstone jezera, dobio uputstvo da pojase sa preostalim ratnicima prema .Paklenom ţdrijelu" i da tu sačeka prijatelja. Poglavica Apača se vjerno drţao ovog dogovora. On je jučerašnji logor napustio odmah pošto je krenuo Old Shatterhand i jahao sa svojim Indijancima toliko brzo, da su već predvečer stigli do istočnih Vrelih brda. Odatle se protezala dolina koja je uzvodno bila sve uţa i okomitija. Ona je potjecala od riječnog korita, čiji je izvor leţao na vrhu brda. Tamo gore našli su se jahači u jednoj gustoj šumi u koju kao da nijedna čovječja noga još nije stupila. Apač je međutim poznavao ovaj put sasvim đo- ro. On je jahao tako sigurno, kao da pred sobom V1ai utabanu stazu, ispod visokih stabala, najprije Pravo uzbrdo, a kad su se najzad našli s one strane grebena, oni se spustiše između razasutih, velikih gro- ada Jenja ponovo u dolinu. . se pred njima iznenada razlijeţe, da se konji ralP takav strahovit tresak, kao da je eksplođi- a golema količina dinamita. Uslijedila je paljba koja 223je naličila na riku velikih topova. Potom se svuda unaokolo, poput neprekidne puščane vatre, začulo pravo štektanje, praskanje, hučanje i šištanje, kao da se pred iznenađenim jahačima priređuje neki golemi vatromet. - Uf! - viknu Hrabri Bivol. - Sta li je ovo? - To je Koso-tip-tupa .Pakleno ţdrijelo" - uzvrati Winnetou. Moj će brat odmah vidjeti kako iz njega suklja lava.

On pojaha samo nekoliko koraka dalje ... Onda se zaustavi i okrete prema crvenim ratnicima: - Neka moja braća priđu bliţe! Tu dolje su se otvorile paklene čeljusti. - On pokaza rukom prema ponoru koji se pred njima otvorio i Indijanci pohitaše da vide. Oni su stajali, kako su sada opazili, ispred jedne stjenovite litice koja se okomito spuštala nekih stotinjak metara u dubinu gdje se pruţala dolina Vrele rijeke. Upravo pred njima, na suprotnoj obali, iz zemlje je izbijao vodeni stub, nekih sedam metara u promjeru i otprilike petnaest metara visok, koji se završavao pečurkinom glavom, iz koje je bezbroj poput ruke debelih mlazova vode pojedinačno šibalo preko trideset metara uvis. Voda je bila vrela, jer je gigantski stub bio prekriven omotačem poluprovidne pare koja se gore pretvarala u sitne kapi. Upravo iza ovog čudesnog djela prirode okomita obala se povlačila tako da se ukazala kotlina duboko urezana u stijenje iza čije straţnje ivice kao da je leţalo sunce na smiraju. Njegove zrake padale su na stub vode koji se kroz njih presijavao i svjetlucao u najdivnijim bojama. Da su promatrači stajali na nekom drugom mjestu, onda bi preko vode i unaokolo ugledaluna hiljade treperavih duga. - Uf, uf! - zaţamori skoro kao iz jednog grla. i poglavica Sošona se obrati upitno Winnetouu: - Zašto moj brat naziva ovo mjesto Koso-tip-tupa, pakleno ţdrijelo"? zar ga ne bi trebalo prije nazvati Pataskia-tupa, .Rajska vrata"? Oihtka-Petej još nikad nije nešto tako divno vidio. 224 __Moj brat ne smije dopustiti da se prevari. Zlo se često puta pojavi najprije kao lijepo. Razborit čovjek međutim prosuđuje tek pošto sačeka kraj. Oči ushićenog Indijanca još su s čuđenjem bile uprte u prekrasni igrokaz kada se iznenada razlijeţe udar groma, sličan onom prije toga, i slika se učas promijeni. Vodeni stub se povuče; Nekoliko sekundi rupa iz koje je on šikljao bijaše prazna. Onda se najednom začu potmulo valjanje, i iz rupe

posukljaše na mahove ţutosmjeđi kolutovi pare. Ovi kolutovi su se dizali sve brţe i brţe i spajali se u stub crnog dima, a za njima poključa neka tamna muljevita masa koja se gotovo isto onoliko podiţe uvis kao prije toga vodeni stub, šireći oko sebe uţareni smrad. Pojedina čvrsta tijela padala su daleko od tečnog mulja i kadgod bi se ovo dogodilo, razleglo bi se neko rezanje i rikanje kakvim se glasaju gladne zvijeri po mena-ţerijama prije no što će ih nahraniti. Ove erupcije su se pojavljivale na mahove, jedna za drugom a u međupauzama iz kratera bi se čulo neko cviljenje i stenjanje kao da u njegovim dubinama borave duše prokletih. - Wa-poh, strašno! - viknu Hrabri Bivol. - No - zapita Winnetou - hoće li moj brat i sada ovo grotlo nazvati .Rajskim vratima"? - Ne. Neka svi neprijatelji Šošona budu dole sahranjeni! Ne bismo li radije pojahali dalje? - Da, ali mi ćemo se upravo dolje kraj .Paklenog ţdrijela" ulogoriti. - Uf! Da li je baš to potrebno? Ovaj smrad je jeziv. Da. Ali pakao je za danas završio svoj posao On neće više dosađivati nosovima Šošona. Tada poglavica Apača povede svoje pratioce ivicom stijene do mjesta gdje je obala bila od mekanijeg Ia i zemlje. Djelovanje tajanstvenih sila se čak i ovdje osjećalo. Prije mnogo stoljeća postojao je tu eki krater koji je progutao čitavu kamenitu obalu, amjesto stijenja obronila se zemlja i na tom obronku 1 a su prilično gusto razasuta natrula stabla i poneka stljena. 15 Među orlovima 225Ovaj obronak je bio strm i nipošto bezopasan. Bilo je tu bezbroj sumporasto-ţutom bojom obrubljenih rupa iz kojih je izbijala vodena para, siguran znak da je tlo bilo potkopano. - Hoće li moj brat ovuda da se spusti - zapita Oihtka-Petej Apača. - Da, drugog puta nema.

- Nećemo li propasti u zemlju? - Budemo li neoprezni, to bi nam se moglo lako dogoditi. Winnetou je ovo mjesto dobro pregledao kad je sa Old Shatterhandom ranije ovdje bio. Ima mjesta gdje zemljina kora nije deblja od širine tvojeg dlana. Ali Winnetou će jahati na čelu. Njegov konj je pametan i neće zagaziti na mjesto gdje opasnost vreba. Moja braća mogu spokojno za mnom poći. On potjera svog konja preko obronka i poče se lagano spuštati u dubinu a da nije sjahao. Indijanci pođoše za njim oklijevajući. Kad su ipak vidjeli kako liči, prije nego što zakorakne, oprezno pretraţuje kopitama tlo, oni se spokojno povjeriše Winnetouo-vom vodstvu. - Neka moja braća jašu jedan za drugim - zapovjedi on - kako bi rovito tlo nosilo teret samo jednog jahača. Ako neki konj bude počeo da propada, neka jahač odmah trgne uzdom i baci se unazad. Srećom nikoga od njih ne snađe ova nevolja. Doduše, prešli su preko više mjesta koja su odzvanjala poput praznih bačava, ali povorka je sretno stigla do rijeke. Voda je bila tu neobično topla. Površina joj je bila plavo-zelena i uljana da se presijavala, dok su malo uzvodnije čisti i providni talasi zapljuskivali. Onda Winnetou upravi ponovo nizvodno, taman prema ,Paklenom ţdrijelu". Erupcija vulkana je bila prošla. Kad su se ratnici oprezno pribliţili rubu kratera, pruţi im se pogled u tamnu dubinu od nekih četrdeset metara u kojoj je bilo potpuno mirno. Samo unaokolo razbacana lava odavala je da je prije nekoliko minuta tu kuljalo kao iz pakla. Zatim Winnetou pokaza prema već spomenutom stjenovitom kotlu iza .Paklenog ţdrijela" i reče: "Tamo 226 leţi grob poglavica Sioux-Ogellallaha, koje je Olđ Shatterhand pobijedio! Neka moja braća pođu za mnom dotamo!" Tle ove" kotline bilo je gotovo kruţnog oblika otprilike nekih pola engleske milje u promjeru. Strane su mu bile toliko

okomite da se čovjek uz njih nije mogao nikako uzverati. Mnogi krateri, ispunjeni vrelim muljem ili vodom koja se pušila činili su prijelaz veoma nesigurnim; osim toga tu se nije mogla vidjeti nigdje nikakva travka, pa ni najmanja biljka. U središtu ove kotline bio je podignut umjetni breţuljak. On se sastojao od kamenja, iščupanih komada sumporovitog mulja koji je sada predstavljao tvrdu, krutu masu. Njegova visina iznosila je nekih pet metara, širina mu je bila četiri, a duţina sedam metara. Na vrhu je bilo zabodeno nekoliko lukova i kopalja, ukrašenih svakojakim ratnim i posmrtnim simbolima koji su sada visili poput krpa. - Ovdje - reče Winnetou - leţe Zao Oganj, najjači ratnik Ogellallaha i dvojica drugih koje je Old Shatterhand šakom oborio. Oni sjede na svojim konjima s puškama na koljenima, sa štitom u lijevoj i tomahavkom u desnoj ruci. A tamo gore nalazio se Old Shatterhand na svom konju, prije nego je sišao na dvoboj, i ranjavao jednog po jednog Ogellallaha. On ih nije htio ubiti, a oni ga svojini kuglama nisu mogli pogoditi, jer je Veliki duh štitio bljedolikog. Kod ovih riječi on pokaza rukom nadesno prema stjenovitoj litici, gdje je na visini od nekih petnaestak metara iznad .Paklenog ţdrijela" stršala izbočina na k°Joj je leţalo više stijena čovječje visine. Od te iz-očine pruţao se koso naniţe čitav niz njoj sličnih , mnogo manjih izbočina, sve do podnoţja odakle se čovjek s krajnjom mukom mogao uspeti. Kako je me-r

utim 01d Shatterhand ovo izveo, to čak ni najsmje-1Jl jahač Jedva da je mogao shvatiti. . Hrabri Bivol pojaha lagano oko groba i onda u-;,.,. Winnetoua: - Kada će otprilike Sioux-Ogellallasi stl" do Vrele rijeke? - Moţda već večeras. 15" 227- Onda nek" nađu grobnicu svojih poglavica razorenu. Nek" njihov prah vjetrovi raznesu, a njihove kosti bacimo u ,Pakleno ţdrijelo" da im duše kukaju dolje u dubinama zajedno sa Koso-Paom, koga je Veliki duh prokleo! Uzmite tomahawke i

porušite breţuljak! - On sjaha s konja i uze svoju ratnu sjekiru da započne s razaranjem. - Stoj - zapovjedi Winnetou. - Ruku dalje od groba! Old Shatterhand je palima ostavio njihove skalpove i, štaviše, svojom rukom ih pokopao. Jedan hrabri ratnik ne bori se s kostima mrtvaca. Veliki duh ţeli da mrtvi počivaju, i Winnetou će zaštititi grob! Howgh. - Okrete svog konja i pojaha nazad prema .Paklenom ţdrijelu" ne osvrćući se za sobom. Ovako još nijedan prijatelj nije govorio s Oihtka-Petejem. Šošon je bio bijesan, ali se nije usudio da se suprotstavi Apaču. On promrmlja jedno nezadovoljno "Ul!" i pođe za Winnetouom. Njegovi pojahaše šuteći za njim. Odlučan Winnetouov nastup ostavio je na njih dubok utisak. Počelo se smrkavati kad se Apač zaustavio nedaleko od .Paklenog ţdrijela" i sjahao s konja. Tu je izbijao iz stijene hladan izvor i otjecao preko doline u rijeku. Inače na ovome mjestu nije bilo ničeg što bi naročito pogodovalo za logor. Winnetou je morao imati jake razloge zbog kojih je trebalo noć provesti ovdje. On sape svog konja, zamota santilo pokrivač za uzglavlje i ispruţi se blizu stijene da otpočine. So-šoni pođoše za njegovim primjerom. Oni su sjedili i tiho ćaskali. Njihov je poglavica, zaboravivši svoj bijes legao pokraj Winnetoua. Bilo je posve mračno. Prošlo je nekoliko sati; činilo se kao da Apač spava. No on iznenada ustade, uze svoju Pu" šku i reče Oihtka-Peteju: - Neka moja braća mirno leţe, Winnetou će krenuti u izviđanje. On se izgubi u tami noći. Šošoni nisu htjeli zaspati prije nego što čuju ishod njegova smjelog KO-raka. Ali morali su dugo čekati, ponoć je već blla prošla kad se najzad pojavi. Winnetou saopći svima jasno i na svoj jednostavan način: - Hong-Pen" . Keh, Teški Mokassin, logoruje sa svojim ljudima kr , 228 Đavolje vode". Kod njega je Lovac medvjeda sa svojih " t drugova, a .isto tako zarobio je i našu braću koja nas prošle noći napustila. Old Shatterhand će biti u blizini. Neka moja braća

spavaju! Winnetou će, kad svane, još jednom poći kradom sa Oihtka-Petejem do .Đavolje vode", Howgh! Jedva da je počelo svitati, kad Winnetou probudi poglavicu Sošona i pođe s njim oprezno i nečujno niz vodu. Od .Paklenog ţdrijela" do .Đavolje vode" iznosila je razdaljina otprilike jednu englesku milju. Rijeka je nedaleko od neprijateljskog logora činila veliku okuku. Stojeći iza jedne stijene, obojica poglavica su promatrali Siouxe. Oni su upravo doveli konje, koje su, kao što smo već spomenuli, niţe od logora napojili, i posjedali da doručkuju. Winnetou uperi svoj pogled prema visu na desnoj obali rijeke otkuda je morao doći Old Shatterhand, ako se moţda nije već nalazio s ove strane. - Uf! - reče on tiho. - Old Shatterhand je tu. - Gdje? - zapita Oihtka-Petej. - Tamo gore na brdu. - Pa onda se ne moţe vidjeti. Gore je gusta šuma. - Da, ali ne opaţa li moj brat vrane kako lebde iznad drveća? Njih su poplašili. Old Shatterhand će se šumom spustiti nizvodno i prijeći rijeku na mjestu gdje ga ne mogu vidjeti. Onda će ih napasti i potjerati uzvodno uz rijeku. U isto vrijeme mi se moramo naći kraj ,Paklenog ţdrijela" kako oni ne bi mogli dalje te će tako skrenuti u kotlinu gdje se nalazi grob njihovih poglavica. Neka moj brat pođe brzo sa mnom, jer nam ne preostaje mnogo vremena! Obojica se brzo vratiše. Winnetou je uglavnom Pravilno pretpostavljao, premda nije mogao sve pojedinosti znati. Ĉim su stigli k svojima, Apač dade ratnicima potrebna uputstva i oni se spremiše za borbu. U tom času se začu odozdola strahoviti tresak. -. To ,Bavolja voda" podiţe svoj glas! - reče , mnetou. Sad će i iz .Paklenog ţdrijela" posukljati ava- Pojašite malo unazad da vas ne prelije! 229 On je znao odranije da su oba kratera u vezi i uzmače poprilično u stranu. Uskoro je erupcija Đavolje vode" prestala,

te se tako razlijeţe ratni poklič tridesetorice Šošona i Upsaroka koji su u tom času navalili na Siouxe. Ono što je Winnetou predskazao, sada se i obistini: .Pakleno ţdrijelo" poče da bljuje, baš onako kao i sinoć predvečer. Uz grmljavinu i šištanje posukljao je vodeni stub a njegovi mlazovi su se gore razdvajali i padali u širokom krugu. Ovo je pruţalo Winnetouu i njegovima izvrstan zaklon, jer Siouxi koji su nava-lili u ovom pravcu nisu mogli sada iza vodenog stuba primijetiti Šošone. Winnetou potjera Ilčija još više u stranu kako bi mogao pogledati niz rijeku. On vidje neprijatelje gde dolaze u bjegstvu i bez ikakvog reda, jedan za drugim ili pokraj drugoga, gonjeni uţasom. - Oni dolaze! - viknu on. - Kad dam znak, mi ćemo izbiti iza ţdrijela i nećemo ih pustiti da se probiju između kratera i rijeke. Oni moraju lijevo prema grobu u kotlini. Ali ne pucajte! Sam će ih strah tamo natjerati. Sada su se najbrţi Siouxi nalazili sasvim blizu. Oni su zaista htjeli uz rijeku dalje. Ali u tom izbi Winnetou iza vodenog stuba i njegovo piskavo "Jiii!" potpotmognuto kricima Šošona raspara jutarnji zrak. Siouxi opaziše da im je put zatvoren te okretoše svoje konje prema stjenovitom kotlu da tu potraţe spas. Iza prvih neprijatelja ukaza se jedna gusto zbijena skupina od nekoliko jahača, Siouxa i bijelaca, koji su u brišućem galopu hitali naprijed. U sredini su bili poglavica Ogellallaha s Lovcem medvjeda i Hromim Frankom. Kao što smo već spomenuli, zarobljenici vezani na konjima su se razbjeţali prema svojim oslobodiocima. Tada se začuše iz više grla povici. To su vikali Martin Baumann, Wohkadeh i Crnac Bob, koji je obojici presjekao remenje, kad su vidjeli kako je poglavica Siouxa povukao za sobom starog Baumanna. Frank ču ovu viku i okrene se. Njegov pogled pade na Sio-uxa i on shvati u kakvoj se opasnosti njegov prijatelj 230 nalazi. On odmah upravi svog konja, usprkos vezi, samo uz pomoć butina prema Crncu i zaustavi se ispred

njega. __ Odseci mi remene, Bob! Brzo, brzo! - vikao je on. Bob brzo izvrši njegovo naređenje. Frank skoči s konja istrţe jednom od Siouxa što ih je Old Shatterhand bio ustrijelio ratnu sjekiru iza pojasa, hitno se ponovo vine u sedlo i poleti prema neprijateljskom poglavici. Crnac nije imao konja. Martin i Wohkadeh nisu mogli ništa pomoći, jer su im ruke i noge bile povrijeđene od remena. Mogli su samo vikati te su tako skrenuli paţnju i Jemmyju. On pogleda iza sebe i, zgranut, dovikne svom dugonogom prijatelju: - Da-vy, natrag! Sioux nam odvede Baumanna! Bob se već našao pred njima i rasjekao im veze. Jemmy mu istrţe noţ i poleti u galopu za Sasom, Davy, bez oruţja, za njim. U tom času stigoše Šošoni i Upsaroke jureći za prijateljima i neprijateljima. Istovremeno je Old Shatterhandu pošlo za rukom, vodeći za uzdu pokraj sebe ostavljenog Bobovog konja da se prebaci na ovu obalu. U toj guţvi na njega nitko nije obraćao paţnju, ali njemu nije ništa izmaklo iz vida. - Evo ti konja i puške, Bob! - do viknu mu on bacajući mu uzde i pušku. - Oslobodi i ostale vezane! Onda polako pođite za nama! Tako je obala između ,Paklenog ţdrijela" i ,Ba-volje vode" pruţala sliku pravog rata. Sioux-Ogellal-lasi, Upsaroke, Šošoni i bijelci, svi su vikali što su glasnije mogli. Bjegunci nisu ni o kome vodili računa. Svatko se htio samo spastiti. Prijatelji Lovca na medvjede projuriše pokraj neprijatelja ne dirajući ih, Jer mu je jedina misao bila da starog Baumanna oslobode. Old Shatterhand je stajao na uzengijama s dvo-cijevkom prebačenom preko ramena i karabinkom u ruci. On je bio posljednji u toj jurnjavi, ali njegov oni je toliko grabio da je gotovo trbuhom dodirivao zemlju, te je tako sustigao Upsaroke i petnaest So-sona. - Lakše! - đoviknu im on preletjevši pokraj 231njih. - Gonite samo Siouxe! Tamo gore je Winnetou koji ih neće pustili da prođu. Ni jedan ne smije umaći ali nemojte ih ubiti!

Tako je letio dalje pokraj prijatelja i neprijatelja. Hatatitlina kopita skoro nisu dodirivala zemlju. Valjalo je sustići već spomenutu .skupinu prije nego se dogodi nesreća. Konj malog Šaša nije bio plemenite krvi, ali Frank je tako strašno urlao i udarao ga tomahavkom da je brisao obalom kao da ima krila. Naravno da konj ovo dugo nije mogao izdrţati; to se moglo predvidjeti. Franku pođe za rukom da sustigne poglavicu Sioux-Ogellallaha. On potjera svog konja pokraj poglavice, zamahnu tomahavkom da udari i viknu: - Šonka, ta ha na, deh peh - psino, dođi mi amo! Gotov si! - Cinča ţica lehgča, tahana dah ti! - uzvrati poglavica podrugljivo se smijući. - Bijedni patuljče, udari samo! On se okrete prema Franku i zadrţa golom rukom njegov udarac sjekirom udarivši Šaša pri tom u podlakticu da mu oruţje ispade iz ruke. On istrţe noţ iz pojasa i sa konja poteţe njime na Mališu. - Frank, pazite se! - viknu Jemmy koji se u galopu pribliţavao. - Ne bojte se! - doviknu mu Mališa. - Mene ne moţe ni jedan Indijanac tako lako ubiti. Ovaj neće više valjanim ljudima pucati u noge! Nakon ovih riječi on se na konju pomače malo u stranu tako da ga noţ ne pogodi, a onda se smjelim skokom vine sa svog sedla na Ogellallahovog konja i zagrli poglavicu stegnuvši mu ruke uz tijelo. Sioux rikne od bijesa. On pokuša da oslobodi ruke, ali mu ne uspije, jer ga je Frank drţao svom snagom. - Drţi samo, Frank! - vikne Jemmy. - Ne puštaj ga! Ja stiţem. - Onda se poţurite malčice! Nije sitnica prignječiti ovakvog deliju! Sve se ovo odigralo munjevitom brzinom, mnogo brţe nego što je čovjek u stanju da to ispriča. Ogel- 232 lallah je drţao u desnoj ruci noţ, a u lijevoj vodice Baumannovog konja. On se dizao u sedlu, svijao nadesno i

nalijevo - uzalud. Uprkos svim naporima on se ne mogaše osoboditi Frankovog zagrljaja. Baumann je bio vezan i nije mogao ništa pomoći. Ali on je hrabrio Franka da izdrţi. Mali Sas mu odgovori dahćući od naprezanja: - Dobro, dobro! Ja sam ga zagrlio kao boa constrictor i neću ga pustiti dok pluća ne prsnu. Ogellallah nije više vladao svojim konjem, koji je sada trčao laganije. Tako je Jemmyju uspjelo da ih stigne. I Davy im se pribliţio. Debeljko natjera svog konja pored Baumanna i Bobovim noţem prereza veze. - Halo, uspio sam! - doviknu mu on. - Istrgnite Indijancu vodice iz ruku. Baumann pokuša, ali nije imao dovoljno snage. Jemmy mu htjede dati noţ, ali nije mogao, jer trojica Siouxa, koji su pred njima bjeţali, opaziše u kakvom se poloţaju nalazi njihov poglavica. Dvojica njih bijesno napadoše Debeljka, a treći pođe na Franka koji se nije mogao rukama braniti. Tada Davy udari mazgu šakom među uši da je kao divlja pojurila dok nije stigla ovog Indijanca. Davy ga uhvati za ovratnik lovačke košulje, trgne ga sa sedla i baci na zemlju. - Uraa! Uraa! - vikao je Hromi Frank. - Ovo Je bio spas u posljednji čas! No sada uhvatite brzo i Poglavicu za glavu, jer ja sam ne mogu više! - Odmah! - odgovori Dugajlija. On ispruţi obje r"ke prema poglavici da ga istrgne iz sedla. Međutim, u tom se času pred njima razlijeţe strahovit tresak aa se konji preplašiše i ustuknuše. Davy je imao muke °a se odrţi u sedlu. Jemmyja, koji se svom snagom ranio od dvojice Indijanaca, zbaci njegov konj, a isto tako prođe i stari Baumann. Uskomešala skupina jahača bila je upravo stigla ° .Paklenog ţdrijela". Vodeni stub se bio povukao lz ţdrijela je uz strahovitu grmljavinu posukljala va da su se konji preplašili. Daleko unaokolo padao Je Vreli. Prljavi mulj.

233Poglavičin konj kleče od straha na zadnje noge ali se brzo podiţe i pođe nalijevo prema rijeci upravo u času kad je Old Shatterhand stigao do skupine koja se valjala po zemlji. Lovac je doduše imao namjeru da pomogne hrabrom Franku, ali je od toga morao odustati kad je vidio kako su dvojica divljaka skočila sa svojih konja na Jemmyja da ga ubiju. Dugajlija Davy je imao grdne muke oko svoje preplašene mazge, a da bi mogao priteći u pomoć svome prijatelju, te mu tako po-moţe Old Shatterhand. On zaustavi svog konja, sjaha i sa dva udara kundakom uspava oba Ogellallaha. Winnetou je sa svojim Šošonima još uvijek drţao pojas između .Paklenog ţdrijela" i rijeke kao što smo to već više puta spomenuli. On je imao zadatak da tu zadrţi Sioux-Ogellallahe i da ih potjera u kotlinu poglavičinog groba. Ovo mu je pošlo za rukom. Indijanci u bjegstvu okretoše prema kotlini kad su pred sobom ugledali njegovu četu. Sve se ovo tako neobično brzo zbilo da Apač uopće nije imao vremena da sa svoje strane napadne. Uz to ga je i lava koja je unaokolo padala posve spriječila. Samo je jednom mogao stići u pomoć Hromom Franku. On vidje kako je malog Šaša, koji je još uvijek sjedio iza Hong-Peh-Te-Keha i čvrsto ga drţao obim rukama, uplašeni konj ponio prema rijeci, i to u tako munjevitom trku da je njegovom spasiocu, Winnetouu gotovo bilo nemoguće stići do obale prije nego se desi nesreća. Ipak Apač potjera svog konja u tom pravcu, a za njim pođe i nekoliko Sošona. Poglavica Siouxa uvidje da je opasnost u koju ga je doveo zagrljaj malog Šaša dostigla sada najviši stupanj. Strah i bijes mu udvostručiše snage. On se podiţe ispod Frankovih ruku i laktovima ga strahovito udari u slabine da ga je Sas morao pustiti. - Umri! - rikne Indijanac i zamahnu noţem da ga do korice zarije u tijelo hrabrog Mališe. Ali Frank se munjevito izmače u stranu i udarac promaši. Sas nije imao oruţja. Pomislio je na udarac ruke Old Shatterhanđa.

Hvatajući neprijatelja lijevom rukom za grlo, on zamahne desnom pesti i pogodi 234 Ogellallaha u sljepoočicu takvom snagom da je sam imao osjećaj kako mu se rođena šaka smrskala. Poglavica klone tijelom naprijed. U tom času su bili već kraj rijeke. Konj u visokom luku poleti u vodu i zbaci sa sebe oba jahača preko glave. Kljusina je bila slobodna. Ona zapliva okrećući se lagano i vrati na obalu. Tada i Winnetou stiţe. On brzo sjaha i uperi pušku da opali ako bi dvojica s konja zbačenih započela borbu u vodi. No oni se najprije nisu mogli vidjeti. Samo se Frankov amazonski šešir pojavi u blizini obale. Jedan ga Šošon izvadi svojim kopljem. Onda se malo niţe, ali prilično daleko od obale, pojavi perjem ukrašen Indijančev perčin. Odmah zatim, na izvjesnoj razdaljini, izroni Frank. On pogleda oko sebe, vidje poglavičinu glavu i hitrim zaveslajima zapliva prema njemu. Ogellallah je bio poluonesvije-šten. Htio je pobjeći, ali mali Sas navali na njega poput grabeţljive štuke, baci mu se na, leđa, uhvati ga lijevom rukom za kosu i poče ga desnom pesnicom udarati po sljepoočnici. Poglavica se izgubi, i Frank sa njim. Iznad njih se napravi vrtlog. Iz vode izbiše mjehuri, onda izroni Siouxova ruka da bi ponovo brzo nestala. Zatim se za časak ukazaše obje Frankove noge i skutovi njegova fraka. Pod vodom se vodila ogorčena borba. Tako je Winnetouu bilo nemoguće da pucnjem pritekne u pomoć, te on brzo odbaci oruţje i htjede da skoči u vođu. Tad izroni Hromi Frank, osvrte se pogledom na sve strane, kašljajući i bljujući vođu, i najzad vikne: - Je li još dolje? Ovo pitanje je bilo upućeno Old Shatterhandu, Davyju i Jemmyju koji su se upravo pojavili na obali. rank, ne čekajući odgovor, ponovo zaroni u dubinu. .? fe nakon nekoliko trenutaka opet pojavio na površini, u lijevoj ruci je drţao za kosu pobijeđenog ne-Pnjatelja, a desnom je polako plivao prema obali.

v Franka su dočekali bučnim poklicima, i on vikne Jf glasnije od drugih: - Budite samo mirni! Šešir l Je bestraga nestao. Ima li moţda među uvaţenom lsutnom gospodom nekoga koji je vidio da pliva? Ne - odgovoriše mu. 235- Bogme loše! Zar zbog ovog Ogellallaha da izgubim svoj šapo s nojevim perom? Oh, vidim ga tamo! Onaj ga je Šošon stavio na glavu. Njemu ću odmah kao sudski izvršitelj pokucati na vrata! On pohita Indijancu i povrati ukras svoje glave. Tek onda je bio spreman da primi pohvale i priznanje svojih drugova. - Naravno da me je stajalo napora! - reče on. - Ali to je za nas svejedno. Veni, vidi, vici, rekao je Hanibal Wallensteinu, a i ja sam tako nešto uradio, i to s istom lakoćom. - Cezar je to rekao - upade mu u riječ Jemmy - a o Wallensteinu u to vrijeme povijest svijeta nije još ništa znala! - Šutite najučtivije, gospodine Jakobe Pfeffer-korn! Šta zna svetska historija o vama? Popnite se vi Indijancu na leđa, skočite s njim sa konja u vodu i pokidajte mu niti ţivota! Onda neću imati ništa protiv, kada se budete razmetali svojini apotekarskim latinskim. Prije toga ne! Meni će međutim, potomstvo ovdje podići jednom mramorni spomenik, i moj će se duh za tihih noći na njega spuštati i radovati da nije posve uzalud ţivio i u vodu Vrele rijeke skočio. Mir pepelu mome! Ne bi bilo nikakvo čudo da su mu se iz sveg grla nasmijali, ali to se nije dogodilo. On je bio, eto, neobičan i zaista smion momak da su svi prisutni s dubokom ozbiljnošću dijelili njegovo oduševljenje, a Win-netou mu je čak pruţio ruku i rekao: - Ni "nte na-kate "nšo - ti si valjan čovjek! Onda Apač dade pokretom ruke Olđ Shatterhandu znak da stane ovdje, a on se pope na konja i pojaha sa svojim Šošonima pokraj stišanog ,Paklenog ţdrijela" prema ulazu u kotlinu u čijoj su se pozadini skupili pobjegli Siouxi.

On nađe tu, kao straţare kod ulaza, vrača Upsa-roka i Mohawa, sina poglavice Sošona, s njihovim ratnicima. Kad je golemi vrač čuo da njegov smrtni neprijatelj, Teški Mokassin, leţi pobijeđen na rijeci, on brzo pojuri prema njemu. Stigao je upravo kao je Hong-Peh-Te-Keh uz napore Old Shatterhanđa ponovo došao k svijesti i kad su ga briţljivo vezali. 236 Upsaroka skoči s konja izvuče svoj noţ iza pojasa i vikne: - To je onaj pas od Sioux-Ogellallaha koji mi je odrezao uho. On će mi za to ţiv dati svoj skalp! Vatreno Srce se htjede baciti na njega da mu skine koţu s glave, ali ga Old Shatterhand u tome spriječi. Lovac reče odlučno: - Zarobljenik je vlasništvo našeg bijelog brata Hromog Franka. Nitko ga drugi ne moţe napasti. Nakon ovoga dođe do raspre koju Old Shatterhand mudro i uspješno završi. Upsaroka se povuče, iako gunđajući. Stari Baumann je privukao na grudi Hromog Franka. Obojici su tekle suze radosnice. - Tebi, vjerni čovječe, imam svakako najviše zahvaliti za moje spasenje - reče Lovac na medvjede. - No, kako si mogao da skupiš ovako veliku četu mojih osloboditelja? Frank, duboko ganut, reče kako je on za to najmanje zasluţan i pokaza rukom niz rijeku: - Eno, dolaze oni koji zasluţuju mnogo veću zahvalnost nego ja. Baumann vidje kako se pribliţavaju njegovih petorica drugova koji su s njim dopali u zarobljeništvo Siouxa. Ispred njih su jahali Martin, njegov sin, Woh-kadeh i Bob. On im pođe u susret. Kad je Crnac ugledao svoga gospodara, on skoči s konja, potrča prema njemu i pade pred njim na koljena, uhvati ga za ruku i viknu: - O, masa, moj dragi, dobar massa Baumann! Najzad masser Bob imati opet svoj od srca voljen massa! Sad masser Bob odmah rado umrijeti od sreće. Masser Bob pjevati i skakati od radosti i Pući od oduševljenja! Oh, masser Bob biti veseo, biti sretan, biti blaţen!

Njegov ga gospodar podiţe i htjede uzeti u naručje. Bob se međutim branio riječima: - Ne, masa, ne grliti masser Bob, jer Bob ubiti pogani tvor i još uvijek ne biti sasvim dobro od smrada. Ah, što, tvor! Ti si pošao da me spasiš, i ja te moram zagrliti! - On privuče k sebi vjernog Crnca. h i.-83? 6 Martin stigao do rijeke te otac i sin po-rtise jedan drugom u zagrljaj. - Dijete moje, sine 237moj! - vikne Baumann. - Mi smo se opet našli i ništa nas više neće razdvojiti. Što si sve od jučer pre-patio! Gle, kako su ti se veze zasjekle u ruke! - U tvoje još više, mnogo više! No, to će brzo proći, oče, i ti ćeš uskoro opet biti zdrav i snaţan. Sad se moraš prije svega . zahvaliti onima koji su izloţili opasnosti svoj ţivot da te spasu. S Wohkade-hom, mojim prijateljem već si jučer mogao govoriti, sa Jemmyjem i Davyjem također. Ovdje međutim stoji Old Shatterhand! Njemu i Winnetouu treba prije svega zahvaliti što je naš poduhvat uspio. - Znam, sine moj, i ţao mi je što sad mogu samo "hvala" reći. On ispruţi obje ruke Old Shatterhanđu dok su mu se preko suncem opaljenih upalih obraza biserile suze. Lovac mu lagano stisnu ran jave ruke. Vezanog poglavicu Siouxa koji je leţao na zemlji podigli su da ga ponesu prema ulazu u kotlinu poglavi-činog groba gdje je čekao Winnetou sa Šošonima i Upsarokama. Old Shatterhand pojaha s Apačem u kotlinu da izvidi neprijatelja i njegovo drţanje. Vidjelo se da su izmijenili samo nekoliko riječi onda su se vratili. Oihtka-Petej im priđe i upita ih: - Što namjeravaju moja braća sada da čine? - Mi znamo - odgovori Old Shatterhand - da naša crvena braća imaju isto tako pravo na suodlu-čivanje kao i mi. Stoga ćemo popušiti lulu vijećanja. Prije toga bih htio govoriti sa Hong-Peh-Te-Kehom, poglavicom Sioux-Ogellallaha.

On ponovo sjaha s konja; to isto učini i Winnetou. Oko zarobljenika napravi se krug. Old Shatterhand im priđe i započe: - Teški Mokassin je pao u ruke svojih neprijatelja; njegovi su isto tako izgubljeni, jer su opkoljeni visokim okomitim stijenjem a mi smo im zapriječili izlaz. Oni ne mogu pobjeći i umrijet će od naših kugli ako poglavica ne učini nešto da ih spasi. Old Shatterhand zastade ne bi li vidio da li će Teški Mokassin što reći. Budući da je poglavica drţao 238 zatvorene oči i šutio, on nastavi: - Nek" mi moj crveni brat kaţe, da li je razumio moje riječi! Indijanac otvori oči, dobaci mu pogled pun mrţnje i pljune. To je bio njegov odgovor. __ Misli li poglavica Ogellallaha da pred sobom ima šugavog psa kad se usuđuje pljunuti? __ Wing-kan - stara ţena! - zaškripa zarobljenik. __ Teški Mokassin je oslijepio. On ne moţe razlikovati snaţnog ratnika od slabašne starice! - Sonka koktopawinge - hiljadu pasa! - zašišta Sioux. Iz grla nekoliko Šošona se začu jarosno gunđanje. Old Shatterhand ih strogo pogleda i saţe se onda da na čuđenje svih, i na najveće zaprepašćenje samog poglavice, odsiječe njegove veze. - Nek" poglavica Ogellallaha shvati - reče on - da njemu ne govori niti stara ţena niti pas, već čovjek. Nek se podigne sa zemlje. Indijanac ustade. Ma koliko da se bio navikao prikrivati izraz na svom licu, ovog puta ipak nije mogao sakriti zbunjenost. Umjesto da ga je Old Shatterhand na njegove uvredljive riječi izudarao rukama i nogama, on ga je oslobodio veza! - Otvorite krug! - zapovjedi Old Shatterhand okupljenim ratnicima. Oni poslušaše, i Ogellallah pogleda prema kotlini. On vidje svoje suplemenike gdje stoje iza poglaviči-n°g groba. Po njihovim pokretima moglo se prepoznati da su se ţivo

dogovarali. Njegove oči zasjaše. Zar nije mogao pobjeći? U najpovoljnijem slučaju stigao bi do svojih ratnika, u najgorem ubili bi ga, a to Je još uvijek bilo bolje od mučeničke smrti koja §a Je po njegovu mišljenju očekivala. _ Old Shatterhand dobro opazi ovaj sjaj u njegovim očima. On reče: - Teški Mokassin misli da nam po- jegne. Neka se kani toga! Njegovo ime nam kaţe da za sobom ostavlja duboki trag, naše su noge među- lm lake kao lastavičina krila, a naše kugle nikad ne Promaše svoj cilj. Neka me dobro pogleda i neka mi da li me poznaje! 239 - Hong-Peh-Te-Keh ne gleda sakatog vuka! - zareza Indijanac. - Zar je Old Shatterhand sakata ţivotinja? Zar ne stoji onamo Winnetou, poglavica Apača čije je ime poznatije od bilo kog imena Sioux-Ogellallaha i svih ostalih Sioux plemena? - Uf! - reče nehotice zarobljenik. Nije očekivao da će pred sobom vidjeti onu dvojicu čuvenih ljudi. Dok mu je pogled prelazio s jednog na drugog, na licu mu se ogledalo nešto nalik na strahopoštovanje. Old Shatterhand nastavi: - Ovdje stoji također još nekoliko hrabrih ratnika. Poglavica Ogellallaha ugledat će ovdje Oihtku-Peteja, poglavicu Šošona, i Mohawa, njegova sina. Pokraj njih stoji Kanteh-Pehta, čuveni yrač Upsaroka. Tu prijeko vidjet će Davya-Honskeha i Jemmya-Petah-Ceha. Ti ćeš... On se prekide u govoru, jer se u tom trenutku po-, sve blizu prolomi tako nenadan tresak, da se konji pro-peše a inače hrabri ratnici preplašiše. Dolinom se zaori oduţena rika poput miljama udaljenog odjeka sirene, a zemlja se poče pod nogama ratnika tresti. Iz razasutih kratera po kotlini poče se dizati para, čas sivo-plava, čas sumporasto-ţuta, ovdje zagasito-crvena, tamo ta-mno-čađava. Za parom pokulja gusta lava. Otvori erupcije se nisu mogli izbrojati. Zrak je bio prosto smračen tom paklenom parom i muljem koje je unaokolo let jelo i širilo zagušujući smrad.

Bilo je nemoguće vidjeti ni na dvadesetak kora-čaja. Svatko je brinuo samo o sebi i gledao da ga ne prelije vrela izbačena lava. Nastupilo je neopisivo ko-mešanje. Konji su se preplašili i poletjeli u galopu. Ljudi su se uzvrzmali dovikujući se. U pozadini kotline razlijeţe se vapajni urlik Sioux-Ogellallaha. I njihovi su se kon.ii bili istrgli i u sumanutom bijegu navalili prema izlazu iz kotline. Mnogi su od min pri tom pali u kratere čija ih je lava istom prekrila. Ostali su pak proiurili pokrai biielaea i Indijanaca k izlazu iz kotline, čime se meteţ udvostručio. Old Shatterhand ie od početka sačuvao svoju hlađ-nokrvnost. Odmah kod prvog treska on je snaţnom 240 rukom zgrabio poglavicu Siouxa, kako bi ga spriječi" u bjekstvu, ali ga je zatim pustio da bi uzmakao jednom opasnom mlazu koji je na njega padao. Pri tom se sudari sa Debeljkom Jemmvjem. Jemmy posrnu, poku-5a da se uhvati za Old Shatterhanda te i njega obori. Teški Mokassin nije se od straha ni pokušao braniti od Old Shatterhanda. No onda, kad se os.,etio slobodan, on pomisli na bjegstvo. Uz piskavo kliktanje on poletje prema kotlini. Ali nije stigao daleko. Morao je proći pokraj Boba. Crnac munjevitom bi zlnom zamahne obrnutom puškom i udari ga kundakom tako snaţno po glavi da je i sam pao ponesen zamahom udarca. Dok se dizao, na njega naleti jedan preplašen, konj i ponovo ga obori. - Poglavica pobjeći! Za njim! - urlao je iza sveg glasa. Teški Mokassin, poluonesviješten od Bobovog udarca, zateturao se nekoliko koraka, a onda ponovo nastavio da bjeţi. Bijelci se dadoše za bjeguncem u po-, tjeru. - Martin, sin Lovca na medviede, prvi je čuo Crn-čev zov. On vidje poglavicu kako bjeţi i poletje za njim. Zar mučitelj njegova oca da pobjegne? Ne! Udovi hrabrog mladića su bili vezama povrijeđeni, a nije imao nikakva oruţja sa sobom. Pa ipak on je letio za bjeguncem što je brţe mogao.

Hong-Peh-Te-Keh nije imao vremena da se osvrne. Vjerovao je da ga nitko ne progoni te je svu paţnju usredsredio na put koji ga je imao dovesti do groba. No upravo u tom pravcu bilo je mnogo kratera. On stoga zaokrene udesno, prema litici kotline, kako bi lakše i uz manje opasnosti stigao do svojih. Ali Sioux se prevario. I tamo je bilo mnogo otvorenih kratera iz kojih se pušilo i sukljalo te je DIO primoran da se udalji od ruba kotline. Cesto puta m" je noga već bila u zraku kad bi primijetio da je naizgled čvrsto tlo samo ţitka nedokučivo duboka masa ojoj je uspijevao izbjeći samo tako što se munjevitom "rzinom bacao u stranu. Pred njim su se tako nena- ano otvarale pukotine zemlje da je samo krupnim Bokovima, na kakve se čovjek usuđuje tek u smrt- °m strahu, mogao preko njih prijeći. 46 Među orlov.rnaSad je poglavica osjetio i posljedice udarca kundakom. Glava mu je oteţala a zacrvenjene oči su mu gorjele. Pluća su mu otkazala poslušnost, a noge mu posustale. Htio se za časak odmoriti, i tek se tada prvi put osvrnuo oko sebe. Kao kroz neku krvavu maglu on vidje kako jedan od progonitelja za njim bjesomučno juri. Ali on mu ne ugleda crte lica, ne vidje čak ni to da mu je neprijatelj bio gotovo dječak. Uţasnut Teški Mokassin pojuri dalje. Pri sebi nije imao nikakva oruţja, a drţao je da je njegov progonitelj naoruţan. Kuda da pobjegne? Pred njim, iza njega i pored njega pruţala su se samo otvorena ţdrijela, koja su prijetila da ga progutaju. S desne strane dizala se okomito litica. Snage su mu bile skoro pri kraju. Hong-Peh-Te-Keh shvati da je izgubljen. Tada ugleda pred sobom stjenovite izboćine koje su se poput stuba dizale. Bile su to one stjenovite stube uz koje se Old Shatterhand jednom bio na konju uspeo. Sioux je samo tu mogao sada naći spasa. On napreţe svoje posljednje snage i vine se uvis. Krateri prestadoše s erupcijom isto onako nenadano kao što su započeli. Zrak se pročisti. Moglo se ponovo jasno vidjeti.

Tada se kotlinom razlijeţe strahoviti krik. Bio je to krik Crnca Boba. - Massa Martin! Moj dobar mas-sa Martin! Poglavica htjeti njega ubiti, masser Bob njega spasiti. Bob pokaza rukom prema već spomenutim stjenovitim stubovima, i hitrim trkom poletje prema njima. Martin je bio sustigao poglavicu. Svi vidješe kako se njih dvojica hvataju u koštac, na ţivot i smrt. Sioux je zgrabio Martina pokušavajući da ga baci u dubine, ali za to je bio suviše iscrpljen, gotovo malaksao. Spretnom, hrabrom dječaku je uvijek uspijevalo da mu uzmakne. U jednom času Martin mu toliko uzma-če te zamahne i svom snagom udari poglavicu. Indijanac izgubi ravnoteţu, grčevito obim rukama zaloma-ta po zraku i strovali se sa stijene uz vapijući kn" u krater čije ga jezive čeljusti odmah progutaše. Svi koji su se nalazili u kotlini vidješe ovaj pn zor. Na izlazu iz kotline razlijeţe se bučno klicanje, 242 u njenoj pozadini vapaj Sioux-Ogellallaha koji su morali gledati kako je jedan dječak savladao njihova poglavicu. Međutim svu njihovu viku i urlanje nadjačao je Bobov glas. Crnac se verao od stijene do stijene puštajući nepovezane glasove klicanja i oduševljenja i najzad stisnuo pobjednika u svoj naručaj. _ Hrabar mladić, Martin! - reče Jemmy. - Srce mi je zadrhtalo zbog njega. I vama isto tako, Frank? - Ta zar još pitaš! - odgovori Sas brišući suze radosnice s očiju. - Od uţasnog straha iz mene je počeo da curi med a ne znoj. No sada je sve dobro. Smjeli momak je pobijedio, a sa ostalim Ogellallasima nećemo sada imati velike muke. Prisilit ćemo ih da svoje vratove saviju ispod kulinarskog jarma. - Kulinarskog? Kaudinskog, hoćete reći! To je ... - Šutite najučtivije! - prekide ga Mališa strogim tonom. - U jednom ovako svečanom trenutku ne ţelim da se prepirem sa vama. Ja vidim da je došao čas da se Siouxi predaju. Onda će ovdje biti sklopljen općenarodni mir, u čemu ćemo i mi sudjelovati. Dajte mi ruku! Zagrlite se, milioni! Et in terra krax!

On stisne nasmijanom Debeljku ruku i pohita da čestita Martinu Baumannu koji se s Bobom spuštao sa stijene. Ostali se priključiše s izrazima najradosnijeg priznanja. Onda se Old Shatterhand glasno obrati okupljenima: - Meštri, nemojte sada icj po konje! Oni su nam sigurni. I Siouxima su pobjegli njihovi. Neprijatelj mora uvidjeti da će se spasti samo ako nam se bude predao. Ovome će pridonijeti i dojam koji su na njih učinile podzemne sile i smrt njihova poglavice. Ostanite ovdje! Ja ću s Winnetouom poći k njima. Za pola sata bit će odlučeno da li će se ljudska krv Prolijevati ili ne. On pođe pješice s poglavicom Apača prema grobu su se nalazili Siouxi. Ovo je bio smion po- Pohiil3"1"1 nafinen od kopalja ispod kojeg su morali proći Prlmj " Rim"iani k°d Kaudinskog prijevoja 325. prije n. e. Et in terra pax! - I na zemlji miri primj. prev.. 16" 243tez na koji su se dva hrabra čovjeka usudila, svjesni da će već samo njihovo ime uliti neprijatelju strah Jemmy i Davy su tiho govorili. Oni zaključiše da učine sve što se sada moglo učiniti, naime da potpomognu miroljubive napore Old Shatterhanda. Indijanci koji su bili u njihovom savezu bijahu manje naklonjeni da poštede neprijatelja. Lovac na m°dvjede Baumann i njegovih pet drugova su toliko uţasa pre-ţiveli da su l oni traţili osvetu. Stoga dvojica prijatelja okupile oko sebe prisutne l Jemmv odrţa govor u kojem iznese svoje mi"lienje da su blagost i pomirenje od najveće koristi za obje strane. Svakako se moglo predvidjeti da bi u slučaju borbe Siouxi bili uništeni. Ali koliko se ljudskih ţivota moralo pri tom ţrtvovati! A onda sigurno bi sva plemena Siouxa iskopala ratne sjekire da se osve e vinovnicima ovog krvoprolića. On završi svoj govor riječima: - Sošoni i Upsaroke su hrabri ratnici i nijedno pleme se ne moţe s njima usporediti. Ali Siouxl su im po broju daleko nadmoćniji. Ako dođe do rata odmazde, mnogi će očevi, majke, ţene i djeca .Zmija" i ,Vrana"-Indijanaca oplakati svoje sinove, muţeve i

očeve. Pomislite samo da ste se i vi sami nalazili u našim rukama! Old Shatterhand i Winnetou su izvukli iz njihova logora Hrabrog Bivola i njegova sina .Moskita" i isto tako pobijedili u muh-mohwi Vat eno Srce i Stostrukog Groma. Mi smo mogli sve njihove ratnike uništiti, ali to nismo učinili, jer Veliki duh voli svoju djecu i ţeli da ona kao braća ţive u slozi. Neka moja crvena braća jednom pokušaju da oproste i vidjet će kako su dobro učinili. Ja sam govorio! Ovaj govor je ostavio dubok utisak. Baumann je bio spreman da odustane od svake osvete. Njegovi iz-bavljeni drugovi se sloţiše s njim. Indijanci, premda tiho, dadose za pravo govornika. Samo je jedan bio nezadovoljan Jemmyjevim riječima, poglavica Upsaro-ka. - Teški Mokassin me je ranio - reče on. - Za Siouxi da ne ispaštaju za to? - Teški Mokassin je mrtav. Krater je progutao njega i njegov skalp. Kanteh-Pehta je osvećen. - Ali Ogellallasi su nam ukrali vračari je! 244 __Oni će vam ih morati vratiti. Ti si snaţan č"v- -lek i mnoge bi od njih ubio. No moćni medv ed je ponosan. On zazire da smrvi malog, kukavnog štakora. Ovo pore"lenie izazva ţeljeni dojam. Golemi vrač se osjećao polaskanim. Pa on je pobjednik, bilo da svoje neprijatelje sada poubija ili da im oprosti! Šutio je. Uskoro se, na radosno čuđenje svih vratiše Old Shatterhand i Winnetou, na čelu Ogellallaha, koji su ih pratili u dugom nizu po jedan; oni odlo"iše ruţje na jednu gomilu i onda se tiho povukoše. Time su se bez ijedne riječi izjasnili da se čak ni najhrabri"im otporom ne bi mogli spasti. Stajali su pognutih glava i ţalosnog izraza na licu. Ovaj tako nenadan i tako snaţan udarac gotovo ih ie onesvilestio. Onda stupi Jemmv i ispriča Old Shatterhandu 0 svom govoru i njegovu učinku. Lovac mu stisne zahvalno ruku. Bio je time veoma obradovan te viknu Ogellallasima: - Ratnici Siouxa su nam pred li svoje oruţje, jer sam im obećao da

ćemo im poštedje i ţivot. Bljedoliki, Sošoni i Upsaroke poklonit će vam ţivot 1 oruţje. Teški Mokassin je mrtav, a s njim i oba ratnika koji su htjeli baciti u krater Wohkadeha i sina Lovca na medvjede. Nek" to bude dosta! Neka ratnici Siouxa uzmu oruţje! Mi ćemo im pomoći da nađu svoje konje. Nek" između njih i nas zavlada miri Tamo na grobu poglavica odat ćemo posljednju poštu mrtvima, koje sam prošlog uštapa svojom nikom ubio. Ratnu sjekiru između Ogellallaha i nas treba zakopati. Onda neka se Ogellailasi povuku na svoja lovišta gdje će moći pričati o dobrim ljudima koji su poštedjeli svi-jim neprijateljima ţivote i o Velikom Manitou bijeLh koji je zapovijedio da njegova djeca vole mir. Siouxi su se skoro ukočili od čuđenja zbcg ovog sretnog preokreta njihove sudbine. Jedva su se usuđivali da u to povjeruju. Kad su pak uzeli svoje oru-ţie, oni s puno zahvalnosti pohrliše prema čuvenom lovcu. I vrač Upsaroka, Kanteh-Pehta, bijaše zad.vo-yan kad je saznao da su opljačkane vračarije tu i da ce ih dobiti natrag. Konji se nisu bili suviše udaljili. Bilo ih je lako hvatati. Onda su donijeli dvojicu Siouxa koje je 245-Old Shatterhand ustrijelio i sahranili blizu poglavica Dan su proveli u ozbiljnim posmrtnim svečanostima, a onda su napustili nezdravu kotlinu i potraţili šumu gdje su se od napora posljednjih dana htjeli odmoriti. Kad su navečer zaplamsale logorske vatre i kad su prijatelji i neprijatelji pomireni sjeli jedan do drugog da zadovoljni popričaju o posljednjim doţivljajima, Frank se obrati Jemmyju: - Najljepše u našoj drami je svršetak: Oprostiti i zaboraviti! Ja čitavog svog ţivota nisam bio prijatelj umorstva, jer: ,ono što ne ţeliš da tebi drugi učini, ne čini ni ti drugome i pusti jednog crva na miru, jer i on osjeća isto kao i ti!" Mi smo pobijedili; mi smo bogovima pokazali da smo junaci i sad nam je ostalo još jedno da učinimo. Hoćete li? - Da, a šta?

- Tko se zadirkuje taj se i voli. Mi smo se uvijek gloţili samo zbog toga, što smo zapravo dobra srca. Mi ćemo dakle priznati našu ljubav i pobratimit ćemo se. De, daj ruku, delijo stara! O. k.? - O. k.! - Dođi da te zagrlim, brate rođeni! Najzad, najzad se ispunio onaj stih iz ,Ode radosti": "Moć tvoja opet sjedini Sto bezumlje razdvoji tad; Braća jesu Frank i Jemmy, U slozi ţive oni sad!" Izvitopereni Schillerovi stihovi. 246 DRUGI DIO DUH LLANO ESTACADA 1. BLOODY-FOX : Dva konjanika jahali su pokraj vode: jedan bijelac i jedan Crnac. Bijelac bijaše posve neobično obučen. Nosio je indijanske cipele i koţne hlače, a uz njih nekoć tamnoplavi a sada veoma izlizani frak sa man-šetama, krupnim naborima na ramenima i blistavim mjedenim dugmetima. Dugi skutovi visili su konju s obje strane poput krila. Na glavi je imao golemi, crni amazonski šešir koji je ukrašavalo laţno nojevo pero ţute boje. Omalen, mršav bijelac bijaše naoruţan dvocijevkom, koja inu je visila preko ramena, pored noţa i dva revolvera koja je nosio za pojasom. Za pojasom se osim niih moglo vidieti još i nekoliko kesa, vjerojatno za municiju i svakojake potrebne sitnice, koje su sada izgledale prilično prazne. Crnac je bio visok i širokih ramena. I on je nosio niokasinke a uz njih svijetle kaliko-hlače. Ovorn ruhu d°njeg dijela tijela nipošto nije odgovaralo ruho gornjeg dijela, koje se sastojalo od svečana vojnička Kaputa francuskog dragonskog oficira. Ovaj primjerak Je svakako stigao u Meksiko prilikom francuskog upa-a i onda je nepoznatim stazama zalutao na Crnčevo elo. Kaput je bio golemom Crncu prekratak i preuzak. Nije se mogao zakopčati te su se tako vidjele grudi jahačeve. On sigurno košulju nije nosio samo zbog toga što na Zapadu nema pralja ni glačalica.

Umjesto nje oko vrata je vezao golemi čvor široke marame s krupnim crvenim i bijelim kockama. Bio je gologlav, kako bi se drugi mogli diviti njegovim bezbrojnim malim, mašću umazanim kovrdţama. l oa je bio naoruţan dvocijevkom pored noţa, jednog bog te pita kada pronađenog bajoneta, i pištolja koji je svakako potjecao iz davno minulih vremena. Obojica su već dugo jahala. Po konjima se moglo vidjeti da su za sobom imali dalek put, pa ipak su oni hodali čilo i krepko, kao da nisu jahače već satima nosili na leđima. Obala potoka bijaše obrasla zelenilom, no samo do izvjesne širine. Iznad toga rasla je samo suha j ka, mesnata agava i bivolja trava, čije su se lišće i s.ab-Ijike mogle oduprijeti svakojakoj suši. - Loš kraj! - reče bijelac. - Na sjeveru nam je bilo bolje. Zar ne, Bob? - Yes - potvrdi upitani. - Massa Frank imati pravo. Ovdje masseru Bob ne dopasti se mnogo. Da samo što prije doći Helmers" home, jer masser Bob imati glad kao kit, koji kuću progutati. - Kit ne moţe progutati ku u - reče Frank Crncu. - Za to mu je ţdrijelo preusko. - On moći otvoriti ţdrijelo kao masser Bob, kad jede! - Koliko još biti do Helmers" home? - To baš ne znam tačno. Po opisu koji smo jutros čuli, morali bismo uskoro biti na cilju. Gle, zar ne dolazi otuda neki jahač? Frank pokaza rukom nadesno preko vode. Bob zaustavi svog konja, namjesti ruku iznad očiju kako bi ih zasjenio od sunca koje je bilo duboko utonulo na zapadu, otvori na svoj način širom usta kao da bi tako bolje mogao vidjeti i odgovori nakon izvjesne stanke: - Da, to biti jahač, mali čovjek na velikom konju. On dolazi ovamo masser Bobu i massa Franku. Jahač o kome su govorili pribliţavao se brzto kasom, ali ne prema dvojici kraj potoka, već se činilo kao da im je htio presjeći put. Ponašao se kao da "" uopće ne vidi. - Ĉudan momak? -

progunđa Frante-- Ovdje na Divljem zapadu čovjek je sretan kad sret-248 čovjeka. Njemu pak kao da nije ni najmanje stala do našeg susreta. On ili je čovjekomrzac, ili ima ne-Hstu savjest. __Da ga masser Bob jednom zovnuti? __Da, pozovi ga! Tvoju slonovsku trubu će sigurno prije čuti od mojeg zefirovog daška. Bob namjesti na usta obje ruke i viknu iza sveg glasa: - Halo, halo! Stoj, čekati! Zašto bjeţati od masser Bob? Crnčev glas je svakako bio podesan da i prividno mrtvom povrati ţivot. Jahač zauzda svog konja. Frank i Bob pojuriše da ga stignu. Kad su došli blizu njega, vidješe da pred sobom nemaju čovjeka malog rasta, već mladića, koji je jedva napustio dječačku dob. On je bio, poput ka-lifornijskog kauboja. posve obučen u koţu od bivoia, i to tako da je na svim šavovima imao rese. Na glavi je nosio sombrero široka oboda. Umjesto pojasa opa-sao je oko kukova tkanice od crvene vune, koje su mu visile s lijeve strane. Za tim pojasom bili su zadjenuti lovački noţ i dva srebrom ukrašena pištolja Popreko pred sobom drţao je na koljenima tešku k n-tucky-dvocijevku, a sprijeda sa obje strane sedla n" meksikanski način bila je pričvršćena zaštitna koţar koja je trebala braniti noge od strijela i kopalja. Lice mu je bilo od sunca bakreno smeđe boje i usprkos njegovoj mladosti ogrubjelo od vjetra i kiše. S lijeve strane čela pruţala mu se popreko do desnog oka tamnocrvena, dva prsta široka brazgotina. Ovomu je davalo posve ratnički izgled. On nije ninošta ostavljao dojam mladog, neiskusnog čovjeka. S teškom Puškom lako je drţeći u ruci, kao da je drţalo od pera, i tamnim krupnim očima kojima je pogledao bijelca i Crnca, siedio je ponosno i čvrsto na konju kao da je "tari Westman. - Good day, my boy! - pozdravi ga Frank. - Poznajete li ovaj kraj?

- Rather - prilično - uzvrati jahač s neprinret-"ton ironičnim osmijehom na licu, vjerojatno zbog toga, " ga je Frank oslovio kao dječaka. . - Poznajete li Helmers" home? - Yes! - Koliko se još mora jahati do njega? - Ukoliko polaganije utoliko duţe. - Zounds! Vi ste škrti na riječima, mladiću! - Jer nisam mormonski svećenik. - Ah, tako! Onda oprostite! Sigurno se ljutite što sam vas nazvao boy? - Ne pada mi ni na kraj pameti. Svatko me moţe oslovljavati kako hoće, samo mi onda ne smije predbaciti zbog odgovora. - Lijepo! Mi se dakle slaţemo. Vi mi se dopadate. Evo vam ruke, ali odgovorite mi najprije onako kako to priliči! Ja sam stran u ovom kraju, a moram do Helmers" homea. Nadam se da nam nećete pokazati pogrešan put. Frank pruţi mladiću ruku. Ovaj mu je stisnu i, smijećeši se preletje pogledom preko njegova amazonskog šešira te odgovori: - Nitkov je svatko, tko druge navede u zabludu! Ja upravo jaseni Helmers" homeu. Ako ţelite poći sa mnom, onda hajdemo! S tim riječima on poj aha svog konja, a ostala dvojica mu se pridruţiše skrećući od potoka, tako da su odsada išli prema jugu. - Mi smo htjeli jahati stalno uz vodu - primijeti Frank. - Tako biste isto došli do starog Helmersa - objasni im dječak - ali samo u veoma dalekom luku. Umjesto da stignete za tri četvrti, vi biste bili tamo tek nakon dva puna sata. Onda je prava sreća za nas što smo vas sreli. Poznajete li vlasnika tog settlementa? - Štaviše vrlo dobro. - Kakav je to čovjek? Mladić je jahao u sredini između Franka i Crnca. On ih ispitivački pogleda i reče: - Helmers ima oštro oko za svaku pokvarenost i strogo se drţi čistog posla.

- To mi se kod njega dopada, te se prema tome nemamo čega bojati? - Ako ste valjani ljudi, ne. Naprotiv, onda je on spreman da učini svaku uslugu. - Ĉuo sam da drţi store. 250 __pa, ali ne zbog zarade, već samo da bi Zapadnjacima koji kraj njegove farme prolaze bio na usluzi. U svom dućanu on ima sve što je jednom lovcu potrebno i prodaje po najjeftinijim cijenama. No, ako mu se netko ne dopadne, taj ni za skupe novce ne bi kod njega ništa dobio. - Onda je neki čudak? - Ne, on se samo trudi da nikad nema posla s onom bagrom koja Zapad čini nesigurnim. Vi ćete ga već upoznati. Samo vam jedno još ţelim o njemu reći što svakako nećete shvatiti i zbog čega ćete se čak i nasmijati: On je pravi pravcati Nijemac. Time je sve rečeno. Frank đipne u sedlu i vikne: - Što? Zar ja to da ne shvatim? I da se tome čak i čudim? Šta vam pada na pamet! Moram priznati da se kraljevski radujem što ću ovdje na ivici Llano Estacada naći jednog zemljaka. Vodičevo lice je bilo izrazito ozbiljno. Ĉak i onaj njegov osmijeh kojim se dva puta dotle nasmijao, pokazivao je da se zacijelo i nije znao smijati. Sad pogleda ljubazno u Franka i upita: - Kako? Vi ste Nijemac? - Naravno! Zar se to na meni ne vidi odmah? - Ne! Vi engleski niste govorili kao Nijemac, a vaš izgled nipošto ne odaje ujku Jankija koga su svi njegovi nećaci izbacili kroz prozor. - Heavens! Što vam pada na pamet! Ja sam Nijemac od glave do pete i tko u to ne vjeruje njemu ću osvjeţiti tijelo puščanim olovom! - Za to je dovoljan i noţ. Ali ako je to tako, onda će se stari Helmers veoma obradovati, jer i on potječe otuda i mnogo drţi do svoje domovine i do svog materinjeg jezika.

- To vam vjerujem. Pravi Nijemac ovo nikad ne zaboravlja. Stoga se dvostruko radujem dolasku u Hol-mers" home. Zapravo mogao sam i sam pomisliti da je °n Nijemac. Jedan Janki bi svoj settlement nazvao nelmers" ranch ili nešto tako slično. Ali Helmers" home! Ovim će se nazivom samo Nijemac posluţiti. Stanujete 11 u njegovoj blizini? - Ne. Ja nemam ni rancha ni homea. Ja sam vam kao ptica u zraku ili kao ţivotinja u šumi. - Uprkos vašoj mladosti? Zar nemate roditelje - Ne, čak ni jednog rođaka. - Hm. A kako se zovete? - Zovu me Bloody-Fox. - Bloody-Fox? To miriše na neki krvav događaj. - Da, moje su roditelje s čitavom obitelji i svim pratiocima ubili tamo prijeko u Llano Estacadu. Samo sam ja ostao ţiv. Našli su me s razbijenom lubanjom. Bilo mi je tada otprilike osam godina. - Gospode! Onda ste zaista jadni đavolčić! Jesu li vas napali da vas opljačkaju? - Da. - Onda vam nije ništa više ostalo do ţivot, ims-i jeziva uspomena! - Ne, čak ni to. Helmers me je našao u pijesku gdje sam leţao, uzeo me na konja i doveo kući. Mjesecima sam leţao u groznici i kad sam se probudio, ja više ništa nisam znao, baš ništa. Ĉak sam i svoje ime zaboravio, a i danas ga se ne mogu još sjetiti. Samo mi je trenutak kad su nas napali ostao u jasnoj uspomeni. Bio bih sretniji da je i ona nestala, jes me onda ne bi neprestano šibala po strašnoj pustmjč vrela ţudnja za osvetom. - Zašto su vam onda dali ime Bloođy-Fox? - Zato što sam bio sav obliven krvlju, a u onom-grozničavom maštanju često sam upotrebljavao riječ Fuchs. Povjerovali su da iz toga mogu naslutiti moje ime.

- Onda su i vaši roditelji bili Nijemci? - Svakako. Jer, kad sam ponovo došao k sebt ja sam govorio engleski i njemački, ali njemački mnogo tečnije. Helmers mi je bio kao otac. Pa ipak kod njega nisam mogao ostati. Morao sam poći u pustinju poput sokola kome su orlovi raskomadali roditelje i koji sada mora kruţiti oko tog krvavog razbojišta dok mu ne-pođe za rukom da se osveti ubicama. - Fox zaškrip glasno zubima i zateţe svome konju tako snaţno uzde da se ovaj prope. Njemački Fuchs, engt. fox - lisac primj. prev.. 252 __ Onda vam ta brazgotina na čelu potječe još od tada? - zapita Frank. __ pa - potvrdi mladić sav namrgođen. - No, ne jjovorimo više o tome! To me veoma uzbuđuje, te se "ioţe desiti, da pojurim i da vas ostavim da traţite sami put do Helmers" homea. __Da, govorimo onda radije o vlasniku ove na- geobine! Sto je on bio tamo prijeko, na starom kontinentu? - Šumarski sluţbenik. - Sto? Ka-ka-kako? - vikne Frank. - Ja sam ;bio to isto! - Bloody-Fox bijaše sasvim iznenađen ovim riječima te se ponovo dobro zagleda u Franka i onda reče: - I vi? - Pa ovo je zaista neobičan susret! - Da. No, kad je imao taj lijepi poziv jednog šumara, zašto ga je onda napustio. - Od bijesa. On je bio nadšumar. Dotične šume bile su privatno vlasništvo, a njegov gazda je bio osi-on, bezobziran i prijek čovjek. Oni su se posvađali te je tako Helmers dobio lošu svjedodţbu da nije više mogao dobiti namještenja. Onda je krenuo na put što je dalje mogao. Vidite li tamo prijeko onaj šumarak crvenih i crnih hrastova? - Da - kimne glavom Frank, pošto je pogledao u naznačenom pravcu.

- Tamo ćemo izbiti na potok, a iza šume započinju Helmersove njive. Dosada ste vi mene pitali. Sad bih se i ja htio malo za vas raspitati. Ne zove li .se ovai valiani Crnac Sliding-Bob? Bob poskoči sa sedla kao da je htio sjahati sa konja. - Ah! Oh! - viknu on. - Zašto psovati mas-sa Bloody-Fox, dobar valjan masser Bob? Ne ţelim da te psujem niti da te vrijeđam - umiri ga mladić. - Mislim, da ćemo biti prijatelji. Zašto nazivati masser Boba onako kako su nazivali Indians zato što je masser Bob tada uvijek šuljao s konja? Sad masser Bob jahati kao đavo! - I Pokaţe da je rekao istinu on obode svog konja i Poleti u galopu prema spomenutom šumarku. l Franka ze začudilo ovo mladićevo pitanje, te re- Vi poznajete Boba? Pa to je nemoguće!- O, ne! Ja poznajem i vas. - Divno! A kako se zovem! - Hobble-Frank. - Good luck! Tačno je! Ali, boy, tko vam je to rekao? Ja čitava svog ţivota nisam bio u ovom kraju. - Oh - nasmiješi se mladić - pa tako se čuven Zapadnjak na daleko poznaje. - Frank se napuhnuo da mu se frak sav pripi uz tijelo i reče: - Ja? Ĉuven? I to već znate? Tko vam je pričao o meni? - Jedan moj poznanik, Jakob Pfefferkorn, koga obično samo nazivaju Debeljko Jemmy. - Behold! Moj dobar prijatelj! Gdje ste s njim govorili? - Prije nekoliko dana gore na Washita River-u. On mi je ispričao kako ste se dogovorili, da se nađete ovdje u Holmers" homeu. - Tačno je. Hoće li i on doći? - Da. Ja sam krenuo ranije od njega i spustio sam se pravom linijom odozgora. On će svakako uskoro stići. - Divno, sjajno! Dakle on vam je o nama govorio? - On mi je pripovijedao o vašem pohodu na Yel-lowstone. Kad ste mi maloprije rekli da ste bili šumar, odmah mi je bilo jasno koga imam pred sobom.

- Onda ćete mi vjerovati da sam dobar Nijemac? - Ne samo to, već i da ste prava dobričina - nasmiješi se mladić. - Dakle, Debeljko me nije pokudio? - To mu nije bilo ni na kraj pameti. Pa kako bi samo mogao klevetati svog dobrog Franka! - Da, znate, mi smo se s vremena na vrijeme svađali zbog nekih stvari, za koje gimnazijsko obrazovanje nije posve dovoljno da se shvate. On je srećom uvidio da smo jedan drugom dorasli, te tako na čitavu svijetu nema boljih prijatelja nego što smo mi. No, tu je Bob, a tu je i šumarak. Kako ćemo sada dalje? - Preko potoka, a onda kroz šumicu! To bi bio pravi put. Jahaču kao što je Bob nije potrebna utabana staza. 254 __ pa tačno! - sloţi se ponosno Crnac. - Mas- a Bloody-Fox vidjeti da masser Bob jahati kao In-dian. Masser Bob proći sito i rešeto. Oni prođoše preko vode i pojahaše kroz šumicu u kojoj nije bilo niskih grana da ih smetaju, te tako izbiše između ograđenih nijiva s kukuruzom, ovsom i krumpirom pred kuću. U ovom kraju je bilo mjestimice onog plodnog crnog pjeskovitog zemljišta Te-xasa, koje je davalo bogatu ţetvu. Voda s potoka je povećavala vrijednost farme i tekla sasvim blizu kuće iza koje su se nalazile staje i ostale farmerske zgrade. Kuća je bila sagrađena od kamena, dugačka, široka i bez gornjeg sprata, osim zabata u kojima su bile po dvije malene sobe. Pred vratima su se dizala četiri golema hrasta koja su bacala unaokolo daleki hlad i ispod kojih je bilo postavljeno nekoliko jednostavnih stolova i klupa. Namjernik bi mogao na prvi pogled vidjeti, da su desno od ulaza bile prostorije za stanovanje, a lijevo dućan koji je spomenuo Bloody-Fox. Za jednim stolom sjedio je s lulom u ustima, postariji čovjek, koji je tri došljaka ispitivačkim pogledom posmatrao. Bio je visoka, nezgrapna rasta i od nevremena ogrubjela lica koje je uokvirivala gusta brada, pravi Zapadnjak, po čijim se rukama

moglo primijetiti da su mnogo radile i još više preko sebe pretu-rile. Kad je prepoznao vodiča dvojice stranaca, on ustade i doviknu mu iz daleka: - Welcome, Bloody-Fox! Najzad si se pojavio! Ima novosti. - Odakle? - zapita mladić. - Otuda prijeko. - Domaćin pokaza rukom prema jugu. - Kakvih? Dobrih? Na ţalost ne. Vjerojatno su se ponovo pojavili tesinari u Plainsu. Llano Estacado nazivaju naime Amerikanci koji govore engleski Staked Plain. Oba naziva imaju doslovno isti smisao: koljem obiljeţena ravnica. F Ova vijest kao da je posve naelektrizirala Bloody-oxa. On se vinu sa sedla i brzim koracima priđe Helmersu i reče: - To mi moraš odmah podrobnije ispričati! - Suviše je malo ono što ja znam i moţe se u par riječi kazati. Ali prije toga ćeš ipak biti tako učtiv da saopćiš ovoj dvojici dţentlemena tko sam. - To se isto moţe ukratko reći. Ti si mister Helmers, posjednik ove farme, a ova gospoda su mister Hobble-Frank i masser Sliding-Bob koji su te potraţili da nešto od tebe kupe. Helmers pogleda u dvojicu stranaca i primijeti: - Htio bih ih upoznati prije nego što počnem s njima trgovati. Još ih nikad nisam vidio. - Moţeš ih mirno primiti. Oni su moji prijatelji. - Pa onda su mi dobro došli. - Helmers pruţi ruku prema Franku i Crncu i pozva ih da sjednu. - Najprije konje, sir - reče Frank. - Pa vi znate koja je prva duţnost jednog Westmana. - Naravno! Po vašoj brizi za konje vidim da ste pošteni ljudi. Kako dugo namjeravate ostati? - Bit ćemo moţda prisiljeni da ostanemo ovdje nekoliko dana, jer očekujemo dobre drugove.

- Onda povedite konje iza kuće i pozovite Her-kula, Crnca! On će vam biti na usluzi. Došljaci ga poslušaše. Helmers pogleda za njima mašući glavom i reče Bloody-Foxu: - Neobične momke si mi doveo! Jednog francuskog konjičkog kapetana crne koţe i jednog dţentlmena otprije pedeset godina sa ostrich-feather-hatom. Ovo čak i ovdje na Dalekom zapadu bode čovjeka u oči. - Nemoj se zavaravati, stari! Ja ću ti spomenuti samo jedno jedino ime, onda ćeš imati povjerenja u njih. Oni su dobri znanci Old Shatterhanda koga očekuju ovdje. - Sto kaţeš? - vikne farmer. - Old Shatterhand dolazi u Helmers" homeu? Od koga si čuo to? Od ovih? - Ne, od Debeljka Jemmyja. - Njega si sreo? Ja sam se samo dvaputa sa njim našao i rado bih ga još jednom vidio. Šešir okićen nojevim perom Op. prev.. 256 - Za to ćeš imati uskoro prilike. On i Dugajlija pavy pripadaju druţini koju ova dvojica kod tebe očekuju. Helmers povuče brzo nekoliko dimova iz svoje lule koja mu se umalo nije ugasila, a onda viknu, zareći se od radosti u licu: - Kakva radosna vijest! Otrčat ću odmah mojoj staroj Barbarici da joj kaţem, da... - Stani! - prekide farmera Bloody-Fox i uhvati ga čvrsto za ruku. - Najprije bih htio čuti što se dogodilo tamo u Plainsu! - Zločin, naravno - uzvrati Helmers okrenuvši se ponovo prema njemu. - Kako dugo nisi navraćao do mene? - Gotovo dva tjedna. - Onda nisi ni vidio one četiri obitelji koje su htjele preko Llanoa na jug. Otišli su prije tjedan dana, ali nisu stigli tamo prijeko. Wallace, trgovac, je stigao otuda. Morali su ga sresti. - Da li je kolje bilo u redu? - Ne. Da ne poznaje već dvadeset godina tako dobro pustinju, i on bi bio izgubljen.

- Kamo je otišao? - Legao je gore u maloj sobi da se odmori. Skapavao je od gladi, ali nije ništa okusio, već je odmah otišao da spava. Moram s njim uprkos njegovoj premorenosti govoriti. On će mi o tome sve ispričati! Mladić, sav uzbuđen, pojuri i izgubi se na ulazu u kuću. Farmer ponovo sjede i nastavi da puši svoju lulu. Mladićevu veliku ţurbu on proprati lakim ma-anjem glave, a onda mu lice poprimi izraz spokojnog zadovoljstva. Razlog ovome mogao se lako naći u ri-jecima, koje je preda se mrmljao: - Debeljko Jem-my- Hm! - pa jog i old Shatterhand! Hm! S takvim Judima idu samo valjani momci! Hm! Doći će čitava "ruzina! Hm! Htio bih Barbarici ipak reći da... s . . 1v

mers skoči i pođe da tu radosnu vijest saopći ţeni, ali se opet zaustavi, jer se iza ugla kuće P°javi Frank P°đe Prema njemu. - No, sir, li našli Crnca? - zapita ea Helmers. - Da - uzvrati Frank. - Bob je s njim te sam im ostavio konje. Ja sam odmah poţurio k vama da vam kaţem koliko se radujem što sam našao jednog kolegu - Govorio je engleski kao što je i do sada sve bilo rečeno na engleskom. - Kolegu? - zapita farmer. - A gdje? - Ovdje! Mislim na vas! Bloody-Fox mi je ispričao da ste bili nadšumar. - Tačno je. - Dakle mi smo kolege, jer ja sam bio učenik šumarstva. - Ah, a gdje, dragi moj? - U Njemačkoj, i to u Saskoj. - Sto? U Saskoj? Onda ste Nijemac? Pa što govorite engleski? Posluţite se radije svojim lijepim ma-ternjim jezikom! Ovo Helmers reče na njemačkom, te ga Hromi Frank odmah prekide: - S najvećim zadovoljstvom, gospođine nadšumaru! Kad se radi o mom naslijeđenom maternjem jeziku, onda smjesta prelazim na njega. S pravim ponosom, ja vam kaţem: -

Bio sam šumar u Moritzburgu kod Drezdena, znate li gdje se nalazi zamak s čuuvenim ribnjacima šarana. Helmers je najprije bio pomalo zbunjen načinom izraţavanja malog Šaša. On prijateljski stisnu gospođinu kolegi" pruţenu ruku, pozva ga da sjedne i pokuša da se malo sredi na taj način što je pošao u kuću da donese neko osvjeţavajuće piće. Kad se vratio, u ruci je drţao dvije boce i dvije pivske čaše. - Raspeća mu, pa to je odlično! - vikne Frank. Pivo! Da, nemam ništa protiv! Uz plemenitu ječmenu tekućinu najlakše se otvaraju vrata čovječiie govor-Ijivosti. Da li se već i ovdje u Texasu vari pivo? - Vrlo mnogo, dakako. Morate znati da u Te-xasu ţivi preko četiri hiljade Nijemaca, a gdje Nijemac dođe, tu se sigurno i pivo vari. - Da, nek" bog sačuva hmelj i slad! Varite li vi sami taj dragi, bogomdani napitak? - Ne! Kadgod mi se ukaţe prilika, ja naručim izvjesnu zalihu iz Coleman Citvja. Ţivjeli, gospodine Frank! 258 Helmers napuni čaše i kucnu se s Frankom, ali ovaj reče: - Molim vas, gospodine nadšumaru, nemojte se uopće snebivati i plašiti! Ja sam posve druţeljubiv čovjek, te me stoga nemojte oslovljavati sa .gospodine Frank". Recite sasvim jednostavno .gospodine kolega"! Tako ćemo se najbolje sloţiti. - Vrlo dobro! - kimnu glavom Helmers, smiješeći se. - Vi ste čovjek koji mi se moţe mnogo dopasti. - Naravno! Ali gdje se zapravo đjeo naš dobri Bloody-Fox? - On je otišao jednom našem gostu da se nešto kod njega raspita. Gdje ste ga sreli? - Dolje niţe na potoku, otprilike jedan sat odavde. - Mislio sam da ste duţe vremena bili zajedno. - To nam nije bilo ni najmanje potrebno. Ja imam u sebi nešto toliko privlačno-simpatičnog, da se uvijek brzo sprijateljim s čitavim svijetom. Ovaj mladić mi je povjerio sav svoj ţivotok do najmanjih detalja. Zar ga ne poznajete pobliţe?

- Ako vam je ispričao sav svoj ţivot, onda ne tako dobro kao vi. - Od čega zapravo ţivi Fox? - Hm! Povremeno mi donese poneki nuggets. Po tome zaključujem da je negdje otkrio mali rudnik zlata. - Baš mi je drago, pogotovu, što izgleda da je Nijemac. Mora da je strašno ne znati pod kojim je ekvatorom stajala prva ţivotna kolijevka dotične osobe. U tom času iz kuće iziđe Bloody-Fox i uputi se Prema Helmersu i Franku. Izgledao je još ozbiljniji nego prije kad se obratio Helmersu: - Strašno je ono "to mi je Wallace ispričao! Sad samo mislim na jadne ljude koje su ubili u Llano Estacadu. Ljude su ubili? - zapita dobroćudni Hromi Tank s puno saţaljenja. - U Llanu? A kada? 0 se ne zna. Oni su krenuh" prije osam dana -- ah nisu stigli n

ie °ni su nastradali. "Grumen zlata primj. prev, e ne zna. Oni su krenuli prije osam dana odavde, ali nisu stigli na onu stranu pustinje. Prema "me 259- Pa ipak moţda ne. Vjerojatno su odjahali u drugom pravcu nego su prvobitno namjeravali. - Upravo toga se plašim. Odavde je moguće jahati samo u jednom pravcu da bi se stiglo na drugi kraj Plainsa. Ovaj put je isto onako opasan kao na primjer put kroz Saharu ili pustinju Gobi. U Llana Esta-cadu nema nigdje bunara, nikakve oaze niti deva koje bi podnijele ţeđ više dana. Upravo to čini ovaj put toliko strašnim, premda je on kraći od onih puteva po afričkim i azijskim pustinjama. Ovdje ne postoje utabane staze. Stoga su pravac, kojim je jedino moguće ići, obiljeţili koljem po čemu ova pustinja i nosi ime. Izgubljen je svakako onaj koji se udalji od tog kolja. On mora skapati od ţeđi i gladi. Zaţarenost zraka i ţeđ nagrizaju čovjeku mozak. On nije u stanju više da misli te jaše tako dugo u krug dok se konj pod njim ne skljoka od umora. Postoji samo malo ljudi koji Llano tako dobro poznaju

da se i bez kolja mogu snaći. Ali šta bi tek bilo ako zlikovci iščupaju to kolje i pobiju ga u pogrešnom pravcu? - To bi bilo uţasno! - podiţe se Frank sav prestrašen. - Svakako - uzvrati Helmers - pa ipak se to često dešava. Ovdje ima zlikovačkih bandi čiji članovi iščupaju iz pijeska kolje i pribiju ga u pogrešnom pravcu. Tko tim putem pođe taj je izgubljen. Kolje najednom prestane te se jahač nađe u bespuću gdje mu spasa više nema. - A zašto se ne vrati po kolju natrag! - Za to je prekasno, jer on je već toliko zašao u TSstacado da nije u stanju više stići do pravog puta. Hazbojnicima nije ni potrebno da ga ubiju. Oni jednostavno sačekaju da on skapa i onda mu opljačkaju les. TTako se to često puta dogodilo. - Ali zar se ne mogu ti momci učiniti bezopasnima? Kad je Helmers htio odgovoriti, svu njegovu paţnju privuče jedan čovjek koji se polako pomolio iz3 ugla kuće. Bio je obučen posve u crnu tkaninu a u ruci je nosio mali sveţanj. Bio je visoka rasta ali mršav, lica upala i šiljasta. Visoki cilindar, zabačen duboko na potiljku, davao mu je, pogotovo što je nosio aočale i uz to tamno odijelo izgled jednog duhovnika- . On priđe osebujnim koracima, kao da se šulja, do- tače lako obod šešira i pozdravi: - Good day, meštri! Dolazim li ovdje kod pravog Johna Helmersa Esquire? Helmers-osmotri stranca pogledom iz kojeg se moglo zaključiti da mu se nije naročito dopao, te odgovori: - Ja se zovem Helmers, ali tu titulu Esquire moţete mirne duše pustiti. Ja niti sam mirovni sudac niti uopće volim takve primjedbe. To su samo natrule jabuke i jedan pravi gentleman neće dopustiti da ih na njega bacaju. Budući da znate moje ime, smijem li moţda saznati vaše? - Zašto ne, sir! Ja se zovem Tobias Preisegott Burton i misionar sam svetaca sudnjeg dana. Stranac izgovori ovo s puno samouvjerenosti i patetike, ali time nije ostavio namjeravam dojam na farmera, jer Helmers uzvrati slijeţući ramenima: - Vi ste mormon? To nije nikakva

preporuka za vas. Vi se nazivate svecima sudnjeg dana. To je pomalo pretenciozno i naduveno, i budući da sam ja skroman čovjek i budući da za vašu pravdu nemam nikakva smisla, bit će najbolje da se odšuljate u tim vašim poboţnim misionarskim čizmama. Ovdje na farmi ne trpim nikakve trgovce dušama. Ovo .je bilo veoma jasno, štaviše, uvrijeđljivo izgovoreno. Burton međutim sačuva izraz savršene prijaznosti, te se ponovo učtivo dotače šešira i odgovori: - Varate se, sir, ako mislite da namjeravam preobratiti stanovnike ove blagoslovene farme. Ja sam navratio do vas samo da se odmorim i utolim glad i ţeđ. Tako! Pa ako samo to ţelite, onda ćete dobiti ono što vam je potrebno, naravno pod pretpostavkom moţete platiti. Vjerojatno imate novaca pri sebi! Helmers odmjeri još jednom oštrim ispitivačkim Pogledom stranca od pete do glave i razvuče onda lice a° da je ugledao nešto neprijatno. Mormon podiţe Pogled u nebo, nakašlja se i reče: - Doduše ja nisam roči to obdaren blagom ovog svijeta, ali jelo, piće 26 ii leţaj mogu ipak platiti. Svakako, na jedan takav izdatak nisam računao, budući da su mi rekli kako je ovaj dom veoma -gostoljubiv. - Ah! Od koga ste to čuli? - Ĉuo sam u Tavlorsvilleu odkuda i dolazim. - Rekli su vam istinu, ali su zaboravili dodati da se kod mene besplatno mogu pogostiti samo oni ljudi koji su mi dobro došli. - Onda ja nisam jedan od tih? - Ne, nipošto ne. - Pa ja vam nisam ništa naţao učinio. - Moţda. No, ako vas dobro pogledam, čini mi se kao da ste u stanju samo neku neprijatnost učiniti. Nemojte mi zamjeriti, sir! Ja sam iskren čovjek i volim otvoreno reći svakome što o njemu mislim. Vaše mi se lice ne dopada. Ĉak ni nakon ovoga mormon ne pokaza ničim da se uvrijedio, već se po treći put dotače svog šešira i reče blagim tonom: - U ovom ţivotu pravednom je suđeno da ga smatraju zlikovcem.

Sto ja mogu učiniti za svoje lice? Ako vam se ono ne dopada, onda to nije moja krivica. - Ali ne biste trebali dopustiti da vam se to i kaţe! Potrebno je veliko pomanjkanje osjećanja časti da bi se čovjek mogao sa ovakvom uvredom pomiriti. Uostalom, ja ću vam priznati da zapravo nemam baš ništa protiv vašeg lica. Sarno mi se nimalo ne dopada način na koji ga pokazujete ovom svijetu. A onda, čini mi se kao da ono nije vaše pravo lice. Naslućujem da ima sasvim drugi izraz kad ste sami. Pored toga ima i nešto drugo što mi se na vama nimalo ne dopada. - Smijem li vas zamoliti da mi kaţete što mislite? - Reći ću vam i da me ne molite za to. Naime, nimalo mi se ne sviđa to što dolazite iz Taylorsvillea. - Zašto? Imate li neprijatelja tamo? - Niti jednog jedinog. Ali recite mi kuda ste naumili! - Gore u Fort Elliot. - Hm! I najbliţi vam je put da prođete pokraj mene? 262 _ Ne, ali ja sam toliko dobrog i lijepog čuo o vama da sam osjetio iskrenu i duboku ţelju da vas upoznam- __ Nemojte to ţeliti, mister Burton, jer vam se moţda ne bi posve dopalo! - Ali pođimo dalje! Gdje vam je konj? - Konj? Nemam ga. Došao sam pješice. - Ono! Nemojte pokušavati da mi to dokaţete! Vi ste svoga konja ovdje negdje sakrili, a ja imam jak razlog za pretpostavku da vam za to nisu nikakve poštene namjere dale povoda. Ovdje jaše svaki čovjek, svaka ţena i svako dijete. Bez konja se u ovom kraju ne moţe. Stranac koji sakrije svog konja a onda poriče da ga ima, sigurno nema dobre namjere. Mormon prekrsti ruke kao da se "moli bogu i reče glasno: - Ali, mister Helmers, ja vam se zaklinjem da zaista nemam konja. -

Hodam na nogama skru-šenosti po ovoj zemlji i još nikad nisam sjeo u sedlo. Helmers se podiţe sa klupe, priđe strancu, spusti mu tešku ruku na rame i nastavi: - Ĉovječe, nemojte meni koji već dugo godina ţivim ovdje na granici ništa o tome pričati! Mislite li moţda da sam slijep? Ja vidim kako su vam hlače s unutrašnje strane izlizane od jahanja. Vidim na vašim čizmama rupe gdje su bile mamuze i... - To nije nikakav dokaz, sir! - Upade mu mormon u riječ - ja sam čizme polovne kupio. Rupe su bile već na njima. - Tako! Koliko ih onda nosite? - Već šest mjeseci. . Onda bi rupe već odavno bile ispunjene prašinom i blatom. Ili vam moţda pričinjava zadovoljstvo da ih svakog dana čistite? Prošle noći je padala kiša. a jednoga tako dalekog putovanja pješice vaše bi "zme bile sasvim prljave. Budući da su one čiste, to j6 siguran dokaz da ste jahali. Uostalom, mirišite mi a konja, a onda pogledajte ovo! Kad idući put bu-e e stavili mamuze u dţep od kaputa, onda obratite Prst1""" da lm točkići ne vire iz nJe§a! - On pokaza om na medeni točkić na mamuzi koji je virio iz strancevog dţepa. 263- Ove sam mamuze našao jučer - branio se mormon. - Onda ste ih trebali ostaviti da leţe gdje su budući da vam nisu bile potrebne. Uostalom mene se uopće ne tiče da li jašete ili jedrite na cipelarskoj fregati. Zbog mene biste mogli i na klizaljkama hodati po svijetu. Ako ste u stanju da platite, dobit ćete jelo i piće. No onda se morate što prije izgubiti! Preko noći ne moţete kod mene ostati. Ja prihvaćam na konak samo one ljude koji ne pobuđuju sumnju. Helmers priđe prozoru, reče poluglasno nekoliko riječi i onda se ponovo vrati na svoje mjesto, ponašajući se kao da se prividno više ne brine za stranca. Mormon sjede za susjedan sto, stavi na njega svoj sveţanj, prekrsti ruke, mahnu glavom, obori je i sačeka mirno što će mu donijeti. Ostavljao je izgled čo-vjeka kome su nezasluţeno nanijeli duboku uvredu.

Hromi Frank je paţljivo slušao ovaj razgovor. Kad se završio, on više nije obraćao paţnju na mormona. Ali drukčije se drţao Bloođy-Fox. Ĉim se stranac pojavio, mladić ga je pogledao razrogačenim očima i svoj pogled zatim nije skidao s njega. On nije sjeo, jer je imao namjeru da napusti farmu. Konj mu je stajao pokraj njega. Sad se potrlja po čelu kao da se uzalud trudi da se nečega prisjeti. Onda spusti ruku i lagano sjede preko puta farmera tako da je mormona mogao sasvim dobro promatrati. Pazio je samo da ovaj to ne primijeti, ali nije mogao sakriti svoje duboko uzbuđenje. Iz kuće izađe jedna postarija, podebela ţena. Ona donese kruh i golemi komad pečenog goveđeg bubreţ-njaka. - Ovo je moja ţena - objasni Helmers Hromom Franku na njemačkom jeziku, dok je prije toga sa mormonom govorio engleski. - Ona zna njemački kao i ja. - Veoma mi je drago - reče Frank pruţajući joj ruku. - Prošlo je već mnogo vremena otkad sam posljednji put sa jednom lady općio na svom rna-ternjem jeziku. Budite mi dakle srdačno pozdravljeni, moja ljupka gospođo Helmers! Da li se i vaša kolijev- ka ljuljala moţda u naručju oca Wesera ili sestrice Labe? . __jsfe nije - odgovori ona smiješeći se. - Mislim da i u našem starom zavičaju ne stavljaju kolijevke u vodu. Ali ja sam rođena Njemica. __ De, ovo s Weserom i Labom nisam naravno bukvalno mislio. Najvećma se izraţavam biranim i otmjenim riječima. Što se mene tiče, ja sam prvi put s puno miline udahnuo zrak blizine Firence na Labi koji matematički geograf naziva Drezdenom. Dobra ţena nije znala što da odgovori ovom neobičnom čovjeku. Ona upitno pogleda svoga muţa, Helmers joj pomoţe u njenoj zbunjenosti riječima: - Gospodin je moj dragi kolega,

šumar, koji bi u starom zavičaju sigurno napravio dobru karijeru. - Sasvim sigurno! - upade mu u riječ brzo Frank. - Šumarstvo je bilo ljestvica kojom bi se i rukama i nogama uspeo da me moja sudbina nije zgrabila za vrat i odvela u Ameriku. Nadam se da ćemo se brzo i dobro upoznati, moja najodanija gospođo Helmers I - U to sam uvjeren! - uzvrati mu ona kimajući glavom. - Uostalom, pivo mi je nestalo. Da li bih mogao dobiti još jednu čašu? Ona mu uze čašu da je još jednom napuni. Tu priliku je iskoristila da donese mormonu kruh, sir, vodu i čašicu brandyja. On započe svoj skroman objed ne tuţeći se što nije dobio mesa. Sad se vratio i Crnac Bob. - Masser Bob biti gotov s konjima - reče on. - Masser Bob također jesti i piti! Tada mu pade pogled na sveca sudnjega dana. On stade, odmjeri stranca nekoliko puta od glave dp Pete i onda viknu: - Što vidjeti masser Bob! Tko sjediti ovdje! To biti massa Weller, lopov, koji je ukrasti massa Baumannu sav njegov mnogo novac! Mormon se podiţe sa svog sjedala i pogleda sav Prestrašen u Crnca. Što kaţeš? - zapita Frank skočivši na noge. - Misliš da je ovaj čovjek onaj Weller? 265- Da, on biti taj. Masser Bob njega dobro poznavati. Masser Bob njega tada vrlo dobro pogledati - Lack - a - day! To bi bio divan susret. Sto vi na to kaţete, mister Tobijas Preisegott Burton? Mormon je svladao svoj trenutan strah. On učini kretnju rukom koja je izraţavala prezrenje prema Crncu i uzvrati: - Ovaj Crnac vjerojatno nije pri sebi? Ja ga ne razumijem. Ne znam šta hoće od mene!

- Riječi su mu ipak bile dovoljno jasne. Kazao je da se zovete Weller i da ste njegovom gospodaru, izvjesnom Baumannu, ukrali novac. - Ja se ne zovem Weller. - Moţda ste se nekad tako zvali? - Od vajkada se zovem Burton. Ovaj niger me je vjerojatno zamijenio za nekog drugog. Bob mu priđe prijeteći i viknu: - Što biti masser Bob? Masser Bob je Crnac, a ne damned nigger. Masser Bob biti coloured gentleman ako massa Weller još jednom kazati nigger, onda masser Bob njega oboriti šakom kako mu je massa Old Shatterhand pokazati! Istom Helmers stade između njih dvojice i reče: - Bob, ne ţelim nikakvo nasilje! Ti optuţuješ ovog čovjeka za krađu. Moţeš li to dokazati? - Da Bob dokazati. Massa Frank također znati da je massa Baumann biti pokraden. On moći biti svjedok. - Je li to istina, mister Frank? - Da - potvrdi upitani. - Mogu to posvjedočiti. - Kako se desila ta krađa? - Moj drug Baumann koga ukratko nazivaju oni koji ga poznaju ,Lovac na medvjede" imao je tamo prijeko u blizini South Fork of Cheyenne River jedan store, a ja sam mu bio suputnik i ortak. Posao je u početku išao vrlo dobro, jer su nas često posjećivali kopači zlata, koji su se tada sjatili u Black Hillsu. Zaradili smo mnogo novaca a i znatne količine nug-getsa smo često puta primali i pohranjivali. Jednog dana sam morao krenuti na put diggerima da naplatim Prokleti crnac. obojeni gentleman primj. pr.ev.. dugove. Kad sam se trećeg dana vratio, čuo sam da su međuvremenu pokrali Baumanna. On je ostao sam s Bobom i jedne noći je primio nekog stranca po imenu Wellera da prespava kod njega. Idućeg jutra je s tim Wellerom nestao i sav novac, a gonjenje nije ništa pomoglo jer je oluja zbrisala lopovu trag. Bob tvrdi da je lopova prepoznao sada u licu ovog sveca

sudnjeg dana, i ja ne mislim da se vara. Bob ima dobre oči i izvrsno pamćenje. On je već tada tvrdio da je lopova dobro osmotrio. Eto, to vam, mister Helmers mogu reći u ovoj stvari. __Dakle, vi lično tada niste vidjeli lopova? - Ne. - Onda naravno ne moţete ni biti Crncu svjedok da zaista imamo lopova pred sobom. Bob je ostao gam sa svojom tvrdnjom. Što se ovdje moţe uraditi, vi ćete isto tako dobro znati kao i ja. - Masser Bob dobro znati što moći uraditi! - viknu Crnac. - Masser Bob ubiti ovaj mangup. Masser Bob se ne varati. On htjede odgurnuti Helmersa u stranu da bi dohvatio mormona. Farmer ga međutim zadrţa i reče: - Stoj! To bi bilo nasilje koje ne dopuštam na pragu svoje kuće. - Dobro. Masser Bob sačekati dok mangup otići od vašeg praga. Onda ga privezati za prvo drvo. Masser Bob ovdje sjediti i dobro paziti kad lopov poći. Bob sjede, ali tako da je mormona mogao drţati na oku. Po njemu se moglo vidjeti da je imao najozbiljniju namjeru da svoju prijetnju ostvari. Burton je bojaţljivo pogledao u golemog Crnca, a onda se obratio Helmersu: - Sir, ja sam zaista nevin. Ovaj crni master me je sigurno zamijenio za nekog drugog te se nadam da se mogu osloniti na vašu zaštitu. " - Ne oslanjajte se suviše na mene! - glasio je odgovor. - Protiv vas nema dokaza, a mene se ta krađa ništa ne tiče, jer ja nisam nikakvo sluţbeno lice. Prema tome moţete biti spokojni dok se nala-site ovdje. Ja sam vam međutim već rekao da se odavde što prije izgubite. Sve mi je jedno što će se onda s vama desiti. Bobu ne mogu osporiti pravo da 266 267tu stvar uredi sa vama u četiri oka. Za vaše posve naročito umirenje htio bih rado još reći da neću od uţasa pasti u nesvijest ako vas sutra nađem ispod nekog stabla o čiju će najdeblju granu visiti na omči vaše truplo.

S time je krađa privremeno bila skinuta s dnevnog reda. Mormon se predao svom objedu, ali je jeo vrlo polako i sa velikim stankama kako bi što dulje iskoristio zajamčenu mu sigurnost. Bob je kolutao očima ne skidajući pogleda sa lopova, a Bloody-Fox, koji se drţao krajnje mirno, promatrao ga je sada isto onako paţljivo kao i prije toga. 2. METAK U ĆELO Svako je bio toliko zauzet jelom i obuzet mislima da se nije ni glasa čulo. Kad je potom Frank htio ponovo pokrenuti ranije zapodjenuti razgovor o Llano Estacadu, bio je prekinut pojavom jednog novog gosta. - Vaša kuća je, čini mi se, dobro posjećena, raister Helmers - reče on. - Otuda dolazi opet nski horseman koji se uputio k vama. Domaćin se okrete prema jahaču, prepoznađe ga i reče veselo: - To je jedan od onih kojima uvijek poţelim dobrodošlicu, valjan momak na koga se u svakom pogledu moţete osloniti. - Sigurno neki trader, kako izgleda, koji hoće kod vas da se opskrbi robom! - Mislite li to zato što mu sa obje strane sedla vise tako velike torbe? - Da. - Onda se varate. On nije trgovac, već jedan od naših najboljih lovaca koga bezuvjetno morate upoznati. - Moţda mi je poznato njegovo ime. - Kako se zapravo zove, ja Vam ne bih znao reći. Zovu ga uglavnom Juggle-Fred, jer zna da izvede stotine majstorija koje će svakog zadiviti. Stvari koje su mu za to potrebne nosi u onim velikim bisagama. .. O njemu sam već čuo. On je putujući opsjenar "oji zna biti vodič i izviđač kad mu se ukaţe prilika, zar ne? konjanik primj. prev.. 269- Upravo obrnuto: on je odličan vodič koji prigodom zabavlja društvo svojim majstorijama. Izgleda da je mnogo putovao sa čuvenim cirkusantima, a zna dobro i njemački jezik.

Zašto je došao na Zapad i tu ostao kad je na svakom drugom mjestu zbog spretnosti svojih prstiju mogao biti veoma bogat čovjek, o tome vam ne bih znao reći niti me se to išta tiče, no ja sam uvjeren da će vam se on sigurno dopasti. Jahač o kome su sada razgovarali bio se već prilično pribliţio. Na izvjesnoj razdaljini od kuće on zaustavi svog konja i viknu: - Halo, stari lodging-uncle imaš li kakvu sobicu za jednog neddy-wretcna koji nema novaca da plati svoj ceh? - Za tebe će u svako doba biti mjesta - odgovori Helmers. - Hajde samo! Sjaši sa tog jarca i raskomoti se! Ovdje ćeš se naći u ugodnom društvu. Nekadašnji opsjenar prijeđe ispitivačkim pogledom po prisutnima i reče: - Bit će mi drago! Našeg Blo-ody-Foxa poznajem već. Za Crnca se ne moram brinuti. Onaj drugi mali dţentlmen u fraku i lady-šeširu čini mi se da nije loš momak. A onaj treći tamo što jede sir kao da si mu servirao koţu, hm, pa njega ću vjerojatno još upoznati. Bilo je neobično što se i ovaj čovjek tako oprezno izrazio o mormonu. On potjera svog konja do same kuće i skoči sa sedla. Dok je pozdravljao domaćina kao starog prijatelja i ispruţenim rukama, Frank ga je promatrao. Ovaj Juggle-Fred je bio čak i ovdje na Dalekom zapadu sasvim upadljiva pojava, čovjek je prije svega na njemu mogao opaziti izrazitu grbu koja je ruţila njegovo inače lijepo građeno tijelo. Bio je osrednjeg rasta i veoma snaţno građen, to jest nije bio zdepast, uskih grudi i dugih ruku. Okruglo, punašno, glatko izbrijano mu lice bijaše zagasito smeđe ali s lijeve strane s velikom brazgdtinom, kao da je jednom nimalo vješta ruka neku strašnu ranu skrpila. I začudo čika konagdţija. puki siromah primj. prev.. 270 Ci su mu bile posve različite boje: lijevo mu oko bijaše najljepšeg nebeskog plavetnila, dok mu je desno bilo zagasito crno.

Nosio je visoke, smeđe čizme od bivolje koţe uz meksikanske mamuze s velikim kotačima, crne koţne hlače uz isto takvi prsluk a preko njega neku košulju koja je ličila na bluzu od debele plave tkanine. Oko kukova mu je bio opasan široki koţni pojas koji je naličio na takozvani ćemer gdje se osim patrona, noţa i revolvera velikog kalibra našlo svakojakih sitnica potrebnih jednom Zapadnjaku. Na oči je bio nabio jednu prilično očuvanu dabrovu kapu tako da mu se čelo nije moglo uopće vidjeti. Dabrov rep mu je visio za potiljkom. Helmersova šala da mu konj izgleda kao jarac imala je svoje potpuno opravdanje. Kljuse je bilo neobično dugih nogu i na prvi pogled sasvim posustalo. Na golom patrljku opušteng repa nalazilo se samo nekoliko kratkih dlaka. Bilo je sada posve nemoguće utvrditi da li mu je konj bio nekad vranac, alat ili zekan, jer mu je koţa bila na mnogo mjesta posve olinjala, a i tamo gdje bi se našla po koja dlaka, bila je nekako neodređeno siva kao da je starog ţdrijepca, već u doba seobe naroda, jahao neki Gepid ili Hun. Nije bilo nikakvoga traga od neke grive. Nesrazmjerno velika glava visila je toliko opuštena da mu je gubica gotovo dodirivala zemlju i činila se kao da jedva nosi dugačke, debele i olinjale magareće uši koje su se ljupko pripijale poput golemih koţnih tuljaca gotovo do donje vilice. Uz to oči su mu bile zatvorene, kao da spava, i budući da je stajao tu tako nepomičan, pruţao je izvanrednu sliku gluposti i bespomoćnosti dostojne svakog saţaljenja. Posto je vlasnik ovog konja stisnuo domaćinu ruke, °n ga upita: - Dakle za mene imaš mjesta? A ima li st° i da se pojede? - Naravno! Sjedi samo! Mesa ima dovoljno za tebe. - Hvala. Jučer sam pokvario stomak. Goveđe eso mi Je danas preteško. Više bih volio mladu ko-

ko li bi mogao da spremiš jedno pile. 271- Zašto ne? Pogledaj! Tu pred kućom ima ih mnogo. - On pokaza na dva jata mladih pilića koji su pod zaštitom svoje majčice kvočke oko stola skakutali i kljucali mrvice po zemlji.

- Lijepo! - kimnu glavom Fred. - Ja vas molim za jedno. Neka tvoja domaćica bude tako dobra da mi ga ispeče, ja ću ga sam očerupati. - Kod tih riječi on uze dvocijevku sa sedla, nanišani na jedno pile i pritisnu obarač. Kad se prolomio pucanj, njegov konj ne pomjeri spuštene mu očne kapke. Bio je gluh kao top te nije čuo čak ni pucanj iz najveće blizine. Pile je leţalo mrtvo na zemlji. Fred ga podiţe i pokaza. Na njemu nije bilo, na čuđenje sviju, niti jednog jedinog pera te je domaćica mogla odmah izvaditi nutrinu i ispeći ga. "The devil"! Nasmija se Helmers. - Mogao sam dakako pomisliti da ćeš iz-vesti neku od svojih majstorija. Kako si samo ovo uspio? - Sa dalekozorom. - Koješta! Pa opalio si iz puške. - Svakako. Ali prije toga sam vas promatrao iz daljine kroz moj dţepni teleskop i primijetio jato mladih pilića. Stoga sam se odmah pripremio da se kod tvojih današnjih gostiju pokaţem kao mađioničar sa hiljadu vještina. - Smiju li se saznati kako si se to pripremio? - Zašto ne? Pa to vam je puka igrarija. Napunim patron dobro sa iron-filings pored kugli i sačme t nanišanim tako da punjenje preleti preko pileta straga prema naprijed, da se perje, ukoliko već nije očvrslo, posve oprlji ili iščupa. Vidiš, nije potrebno studirati crnu i bijelu magiju da bi čovjek postao takozvani mađioničar. Dakle, kaţi da mi se pile ispeče! Nadam se da će mi biti dozvoljeno da sjednem? - Naravno! Ova dva dţentlmena su moji prijatelji, poznanici Old Shatterhanda koga očekuju ovdje. - Old Shatterhanda? - poskoči Juggle-Fred. - Je"l to istina? Do vraga primj. prev.. ţeljezni opiljci primj. pisca. 272 - Da, i Debeljko Jemmy će doći. . - Heigh day! Pa to je vijest da bolju ne mogu ti! Već odavno sam ţelio da vidim tog Old Shatterhanda. Drago mi je da sam taman stigao u pravi P3S

"__ Također će ti biti drago kad saznaš da je ovaj sir ovdje Nijemac. On se zove Frank i kolega... __Frank? - prekide ga mađioničar. - Moţda onaj Hobble-Frank? __Raspeća mu! - viknu mali Sas. - Vi znate moje ime? Kako je to moguće? Govorio je njemački, zato mu Juggle-Fred odgovori na istom jeziku: - Neka vas to nimalo ne čudi. Ranije su bila druga vremena. Tada se je ovdje na Dalekom zapadu dešavalo mnogo dobrih i loših stvari. I kod manjkavih komunikacija, kakve su onda bile, vijest se o njima sporo probijala. Ali ako se danas desi nešto neobično, onda vijest za tren oka poleti sa Jezera do Mexika i od starog Friscoa do New Yorka. Vaš smjeli pohod na Yellowstone je već nadaleko poznat, a i vaša imena također. U svakom fortu, na svakom settlementu, pokraj svake logorske vatre priča se o vašem pohodu i vi se ne smijete čuditi što vam znam ime. Neki postavljač zamki, koji je tamo gore kraj Spotted Tail-vode govorio sa Mohawom, sinom Oihtka-Peteja pa se potom spustio u Fort Arbuckle, pričao je svima na koje je naišao, a najzad i meni, tu priču tako opširno kao što ju je i sam čuo. - De - reče Hromi Frank - tko zna čime su tu priču sve okitili od Spotted Tail-vode pa do Fort Arbucklea. Tu se od miša napravi sjeverni medvjed, od kišne gliste golema zmija a od skromnog lovca na dabrove čuveni Hromi Frank. Moram doduše priznati aa smo bili pravi Herkuli i Minotaurusi, ali ne mogu oopustiti da se priča više nego što je zaista bilo. Junaka "rasi vrlina iskrene skromnosti. .. Vaša skromnost baca trostruko svjetlo na vašu Jnu i udesetorostručava moje zadovoljstvo što sam as ovdJe upoznao. Molim vas dajte mi ruku!

se Jugv

gle-Fred pruţi Franku desnu ruku. Mali Sas srdačno rukova i reče: - Ovo činim veoma rado, 18 Među orlovima 273jer sam od gospodina Helmersa saznao da ste vi čovjek koji je mnogo prošao svijetom i koji zna što je

umjetnost. Htio bih zapravo znati kakvu karijeru imate za sobom! - Bit će vam odmah rečeno! Prvo sam pohađao gimnaziju gdje sam... - O jada! To nije baš neka osobita preporuka za vas. - Zašto ne? - Zato što gajim snaţnu nesklonost prema svemu što miriše na gimnaziju. Gimnazijalci su vam ljudi oholi koji vole da se prave vaţni. Oni ne vjeruju da jedan šumarski sluţbenik moţe isto tako biti učenjak. Ja sam to već često puta iskusio. Pa ipak mi je uvijek bilo veoma lako uvjeriti te ljude da sam ja čovjek koji je u stanju dţinovskim koracima prijeći preko njih. Dakle prošli ste samo to malo škole? - Da. Iz gimnazije sam se po savjetu svojih štićenika posvetio slikarstvu i pohađao akademiju. Imao sam sasvim dobre sklonosti ali ne i istrajnosti. Suviše sam se brzo zamorio i od stvarne umjetnosti spustio sam se na jednu takozvanu - postao sam umjetnički jahač. Bio sam bezbriţan momak ali bez snage jednog čvrstog karaktera. Jednom riječju, bio sam lakomislen. Za ovo sam se hiljadu puta pokajao. Šta sam sve mogao danas biti da sam to samo uporno ţelio! - Pa nadarenost vam je i danas sigurno ostala. Započnite opet! - Sada? Gdje se izgubila mladenačka energija? Moj dragi Hobble-Franku, ti snovi su me odavno prošli. Ja se trudim da u svom pozivu kao lovac ţivim časno i pošteno i da budem svojim bliţnjima na usluzi, ali u školu mene, staru vidru, nemojte više slati!. Blago onom koji u poznim danima ne mora ispaštati ono što je u mladosti propustio! Govorimo, molim vas, o nečem drugom! - Da, govorimo o nečem drugom! - ponovi revno dobroćudni Hobble-Frank. - O mojim prijateljima koje ću idućih dana ovdje sresti, o Old Shatterhandu, 274 Dugajliji DavyJu, Debeljku Jemmyju, o Winnetouu

__Winnetouu? - upade mu u riječ Fred. - Mislite li na čuvenog poglavicu Apača? Gdje ćete se sastati s njime? - O tome se on dogovorio samo s Old Shatter-handom. Pretpostavljam, međutim, da će to biti s one strane Llano Estacada. - Hm! Onda se mogu nadati da ću i njega vidjeti. Naime htio sam preko Staked Plainsa. Mene je zavrbovala jedna druţina koju treba da prevedem preko pustinje i onda za El Paso. To su neki Jenki koji namjeravaju da tamo prijeko u Arizoni naprave dobar posao. - Nije valjda s dijamantima? - Da, upravo s tom robom. Izgleda da su sa sobom ponijeli znatne sume novca kako bi to drago kamenje kupili jeftino na licu mjesta. Helmers mahnu glavom i umiješa se u razgovor: - Vjeruješ li ti u ta nalazišta dijamanata? Što se mene tiče, ja tu čitavu priču smatram za golemu prevaru. Bio je posve u pravu. U ono vrijeme pronijeli su se iznenada glasovi kako su u Arizoni otkrivena dijamantska polja. Spominjali su čak i imena lica koji su za nekoliko dana sretnim nalazima postali grdni bogataši. Pokazivali su i dijamante, uglavnom veoma skupocjene komade, koje su navodno tamo našli, ove glasine su se za nekoliko nedjelja prenijele svim širinama i duţinama američkog konti-vfnta"..štaviše samo za nekoliko dana. Diggeri iz Ka-uiornije i sjevernih krajeva napustili su svoje veoma unosne digginse i pohitali u Arizonu. Ali već je apočelo sa špekuliranjem oko polja. U najvećoj brzini obrazovali su nekoliko društava kojima su stajali na raspolaganju. Trebalo je kupiti dijamantska kak° bl Se zaP°cel° sa organiziranim vađe-Oy na veliko. Nitko drugi ne bi imao pravo da ski radi- Agenti su se razletjeli svuda sa đijamant-tični Pr°?ama u dţepu, koje su navodno našli na do-m mfestima. Oni su svom snagom raspirivali Ijuđ- !8

275sku pohlepu za novcem i u najkraćem vremenu dija-mantska groznica je dostigla tako visoku temperaturu, kao nikad dotad zlatna groznica. Oprezni ljudi međutim nisu otvarali svoje dţepove i loš završetak koji su oni predviđali sasvim se uskoro obistinio. Tu čitavu veliku prijevaru insceniralo je samo nekoliko veoma prepredenih Jenkija. Oni su se pojavili tamo gdje ih ljudi nisu poznavali i izgubili se da ih u međuvremenu nije nitko ni upoznao. Sa njima su naravno nestali i milioni. Akcionari su uzalud proklinjali. Većina je njih čak i poricala da je imala akcije. Nisu ţeljeli da im se drugi još i rugaju zbog toga. Ta dijamantska polja, koja su tako brzo postala čuvena, bila su ponovo pusta kao i prije toga, a razočarani kopači zlata vratili su se svojim dig-ginsima da bi tamo spoznali kako su se u međuvremenu na njihovom mjestu ugnijezdili drugi koji su bili pametniji od njih. Tako se svršila ta stvar, i nitko više nije govorio o njoj. Događaji pred vratima Helmers" homea koje smo ovdje opisali odigrali su se upravo na početku di-jamantske groznice. Farmer je spadao u one koji nisu povjerovali u te glasine. Juggle Fred je naprotiv rekao: - Ja neću već sada da sumnjam u istinu. Ako su na drugim mjestima našli dijamante, zašto ih onda ne bi bilo i u Arizoni? Meni, doduše, nije nimalo stalo do njih. Ja imam druga posla. Što vi kaţete na to, mister Frank? Sud čovjeka vašeg oštroumlja, vašeg iskustva i znanja bi nam mogao biti mjerodavan. Hromi Frank ne primijeti onaj laki, ali dobroćudni podsmijeh te uzvrati polaskan: - Drago mi Je što ste se tako s puno povjerenja obratili meni, jer ja sam upravo za to prava adresa. Naime, ja mislim da su dijamanti naravno posve lijepa stvar, ali osim njih ima još i drugih stvari koje su isto tako lije?6-U času goleme gladi ja više volim osušenu tirinšku safeladu od najvećeg dijamanta. A ako sam ţedan, onda svoju ţeđ ne mogu ugasiti nikakvim briljantom-Moţe li čovjek uopće nešto više nego da se

dobro najede i dobro napije? Ja sam sa sobom i sa svojom sudbinom prilično zadovoljan i meni nije potrebno 276 ikakvo drago kamenje. Ili bi trebalo moţda da sa okitim svoj amazonski šešir? Na njemu imam tedno pero i ono mi je dovoljno. Dakle, kad bih znao da ću tamo prijeko u Arizoni naći neki dragi kamen koji bi bio otprilike toliko veliki kao Heidelberška bačva ili bar kao neka velika bundeva teška svojih tri centra, onda bih pošao po njega. Manji međutim nipošto ne bih htio. On za mene ne bi predstavljao ništa. Ali ovako kad čovjek uopće i ne zna da li će tamo ma što naći - pa čak i ako bi imao doista sreću, onda bi to bilo samo kakvo zrnce jedva ve-ličine makovog sjemena - nee, mene neće nitko ţiv odvesti u dijamantska polja. Mi smo ljudi i nama nisu potrebni dijamanti, jer svatko od nas ima u svojim grudima dragi kamen, naime vjerno ljudsko srce, za koje pjesnik kaţe: "Nigdje ne vidjeh dijamanta ovom slična, kojim bi se pohvalila zemlja dična". - Lijepo rečeno! - viknu Helmers pruţajući ruku malom Šašu. - Vi ste sasvim u pravu što se tiče dragog kamenja te stoga neka nama, poštenim ljudima, uopće ni ne padne na pamet da se brinemo za dijamante koje su navodno našli u Arizoni. Tvoja druţina, Fred, koju treba da odvedeš tamo prijeko, vjerojatno neće napraviti najbolje poslove. Svakako bi bilo bolje da su ti ljudi sa svojim golemim novcem ostali, kod kuće. Mogu ga lako proćerdati, a da za njega ni jedan dijamant ne dobiju. Uostalom izgleda da baš mnogo pametni nisu kad su razglasili kako imaju velike novce pri sebi. Ovo nigdje nije preporučljivo, ovdje daleko manje nego na bilo kojem drugom mjestu. Stići će sutra poslije podne. Morali su kupiti još dva konja za stvari, a za to im je potrebno bar pola dana. Stoga sam pojahao isred njih kako bih vrijeme do sutra radije proveo ovdje kod tebe. - To si dobro učinio, stari prijatelju. Koliko ijudi broji ta druţina?

g 7. ma k šestorica od kojih su njih nekoliko još r kljuni po izgledu i ponašanju, što je meni među-"n svejedno. Izgleda da dolaze iz St. Louisa i uobra-vaju da će se vratiti tamo s milionima. 277- Da li će naći put do moje farme? - Sigurno, jer sam im ga tako podrobno opisao da se uopće ne mogu prevariti. - Stoj, Crni, šta je? Ovo pitanje je bilo upućeno Bobu. Dan se u međuvremenu pribliţio smiraju i sumrak koji je u ovim krajevima neobično kratak, počeo je padati. Bilo je već toliko mračno da se nije moglo daleko baš vidjeti. Bob i Bloody-Fox su uprkos zanim-ljivom razgovoru koji su slušali stalno drţali na oku mormona. Burton se trudio da izgleda kao da ga nimalo ne zanima ovaj razgovor, i budući da su svi ostali vjerojatno bili mišljenja da mormon koji je čitavim bićem izgledao kao Jenki vrlo malo ili gotovo nimalo ne razumije njemački, oni su govorili tako glasno da je mormon bio u stanju svaku riječ čuti. Kad je Juggle-Fred govorio o šestorici ljudi koje je trebalo da prevede preko Llano Estacada, na Bur-tonovom licu se pomoli izraz krajnje napregnutosti. A kad je Fred spomenuo kako njegova druţina nosi sa sobom mnogo novaca, oko Burtonovih tankih usana poigra osmijeh zadovoljstva koji zbog mraka ostali nisu mogli primijetiti. Povremeno on bi podigao glavu kao da nešto osluškuje, i nestrpljivo upirao pogled prema kraju odakle je došao. Znao je da je bio isto što i zarobljenik, jer Crnac nije skidao oka sa njega. Svakim časom mu je bilo sve teţe na duši. Morao je misliti na Crnčevu prijetnju, svjestan da će je ovaj ostvariti. Kad se posve smračilo, Burtonu se učini mogućim da se brzo udalji što bi moţda kasnije bilo kudikamo teţe izvesti. Stoga on privuče k sebi svoj sveţanj koji je nosio sa sobom. Htio je potom iznenada skočiti i u hitrom trku izgubiti se iza ugla kuće. Kad se jednom nađe tamo iza ţbunja, onda se više ne treba bojati ni jednog progonitelja.

Ali on se u Bobu prevario. Ovaj je bio kao i većina Crnaca, koji, kad jednom donesu odluku, u-porno gledaju da je i izvrše. Crnac je posve dobro primijetio kako se mormon domogao svoga zaveţljaja i podigao se baš u trenutku kad je ovaj htio pobjeći 278 ko brzo sa svog sjedišta da je Helmersa skoro obo-0 Zato mu je Juggle-Fred postavio ono pitanje, šta mu je. Bob odgovori: - Masser Bob je vidjeti kako lopov htjeti pobjeći. Uhvatiti već za sveţanj. Htjeti brzo izgubiti e Masser Bob međutim njega na drugom mjestu ubiti stoga on ići s njim i drţati ga stalno na oku. __On se pomjeri na sam kraj klupe tako da se uprkos tome što je mormon sjedio za drugim stolom nalazio njemu posve na domak. - Pusti tog momka neka ide! - reče domaćin. __Moţda on uopće nije zavrijedio da toliko na njega paziš. - Massa Helmers imati pravo. On ne vrijediti, ali novac vrijediti koji je on ukrasti. On ne otići bez pratnje masser Boba. - Tko je zapravo ovaj čovjek? - zapita tiho Juggle-Fred. - On mi se već od prvog trenutka nije dopao. Ima sasvim izgled jednog vuka preobučenog u jagnjeću koţu. Kad sam ga ugledao, učinilo mi se sasvim kao da sam tu oštru, šiljastu, njušku već jednom negdje vidio, i to u okolnostima koje nimalo dobro ne govore za njega. Helmers mu poluglasno objasni zašto Bob tako uporno pazi na osumnjičenog mormona i dodade: - Ĉini mi se da je i Bloody-Fox više zaokupljen Bur-tonom nego što to pokazuje. Ili se moţda varam? - Well! - potvrdi mladić. - Ovaj svetac sudnjega dana mi je učinio nešto, i to ništa dobrog. - Tako? A što? Zašto ga ne pozoveš na odgovornost? - upita ga Helmers.

- Jer ne znam što mi je učinio. Skoro sam razbio glavu da se prisjetim, ali uzalud. Ĉini mi se kao da sam o nečemu sanjao i pojedinosti iz tog sna zaboravio. A zbog jedne takve neodređene, maglovite Pretpostavke ne mogu se sada na njega okomiti.

K Ovo ne shvaćam. Što znam, ja obično znam. od mene nikad nije bilo, niti je moglo biti, govora J m ma§lovitim pretpostavkama. Uostalom, već se Mračilo, pođimo u sobu! 279- Ne, jer kuća je ovom momku zabranjena, a ja ga moram dobro motriti. Zato ću ostati ovdje. Moţda ću se još prisjetiti što sa njime imam da poravnam - Onda ću se bar pobrinuti za dovoljno osvjetljenje kako ti se ipak ne bi odšuljao. Helmers ode u kuću i uskoro se vrati s dvije lampe koje su se sastojale naprosto od običnih limenki iz čijih otvora su virili debeli fitilji. Na njima nije bilo ni stakla ni sjenila. Pa ipak dva zagasita i jaka plamena, koja su buktala i sukljala, bila su dovoljna da osvijetle prostor pred vratima. Upravo u času kad je Helmers objesio lampe o dva stabla, začuše se koraci sa strane gdje su bila kukuruzišta. - Moji ,hands" se vraćaju kući - reče on. Pod ,hand" Amerikanac podrazumijeva svako muško ili ţensko lice koje se nalazi kod njega u sluţbi. Ali Helmers se prevario. Kad je došljak stao u vidokrug, vidjelo se da je stranac. Bio je visok, snaţan, bradat čovjek, obučen na meksikanski način, ali bez mamuza što je ovdje moralo pasti u oči. Iz pojasa su mu virile dršci noţa i dva pištolja, a u ruci nosio tešku pušku ukrašenu srebrnim prstenovima. Dok su mu tamne oči oštro i prodorno motrile prisutne,, ostavljao je dojam sirovog čovjeka od koga se nisu mogli očekivati nikakvi izlivi njeţnosti. Kad mu je pogled okrznuo mormonovo lice, on nekako čudno namignu očima. Nitko osim mormona ovo ne primijeti. Bio je to sigurno neki znak. - Buenas tardes, senores! - pozdravi on. - Veče pri bengalskom osvjetljenju! Izgleda da je vlasnik ove haziende poetski

nastrojen čovjek. Dopuštate da se za četvrt sata kod vas odmorim. Dajte mi kakav gutljaj da popijem, ako se ovdje uopće moţe nešto dobiti! - Govorio je onim špansko-engleskim bućkurišem kojim se ljudi često sluţe na meksikan-skoj granici. - Sjedite, senor! - pozva ga Helmers. - Sto ţelite piti? Ĉašu piva ili rakije? Dobro veče, gospodo španski primj. prev.. 280 __je prilazite mi sa tim vašim pivom! Ne ţelim da čujem ni riječi o toj njemačkoj juhi. Dajte mi jednu liutu rakiju, ali ne malu! Jasno? Njegovo drţanje i način izraţavanja podsjećali su na čovjeka koji nije bio naviknut na šalu. Nastupio je posve onako kao da je on tu gazda. Helmers ustade i pođe da donese narudţbu pokazujući rukom na klupu gdje je strancu napravio mjesto. Ovaj međutim mahnu glavom i reče: - Hvala, senor! Ovdje sjede već njih četvorica. Ja bih radije pravio društvo ovom caballeru koji se ondje usamljen šćućurio. Naučio sam na prostrane savane i ne volim da se tiskam i guram. On nasloni svoju pušku, o jedno stablo i sjede pokraj mormona koga je pozdravio lako dodirujući široki obod svog sombrera. Svetac sudnjega dana uzvrati pozdrav na isti način. Obojica su se ponašali kao da se ne poznaju. Helmers je otišao u kuću. Ostali su iz prirodne učtivosti zazirali da upadljivije pogledaju u stranca. Ovo je pruţilo nepoznatom dobrodošlu priliku da đo-šapne mormonu: - Zašto ne dolazite? Pa znate da čekamo od vas vijesti. - Govorio je sada najčistijim jenki-engleskim. - Ne puštaju me - prošapta upitani. - Tko? - Ovaj prokleti niger ovdje. - Ovaj što ne diţe oka sa vas? Sta mu je? - On tvrdi kako sam ja ukrao njegovu gospodaru novac i hoće da me linčuje.

- S prvim dijelom svoje tvrdnje je svakako u pravu, ali ono drugo neka izbije sebi iz glave, ukoliko ne ţeli da mu svojim bičevima crnu koţu obojimo krvavo crvenom bojom. Ima li što novo ovdje? - Da. Šestorica diamond-boys ţele sa znatnim sumama novca prijeći preko Llana. - Zounds! Neka su nam dobro došli! Pogledat ćemo im malo u dţepove. Kod one posljednje bijedne druţine nismo ništa našli. A sad tiho! Dolazi Helmers! 281Domaćin se vrati s velikom čašom punom rakije On je spusti ispred stranca i reče: - Pa, neka vani prija, senor! Sigurno ste danas mnogo jahali? - Jahao? - odgovori čovjek salivši pola sadr-ţine čaše u grlo. - Zar nemate oči? Ili štaviše, imate li premnogo očiju kad vidite i ono što ne postoji? Tko jaši taj mora i konja valjda imati! - Svakako. - Pa, gdje je moj? - Sigurno tamo gdje ste ga ostavili. - Valgame Dios! Sigurno ne bih svog konja ostavio trideset milja daleko odavde da bih kod vas popio jedan brandv koji ni za što nije! - Ostavite ga u čaši ako vam ne prija! Uostalom ja se ne sjećam da ste rekli što o trideset milja. Ovakvi kakvi ovdje preda mnom sjedite izgledate kao čovjek koji sigurno ima konja. Gdje je sada, to nije moja stvar. - To i ja mislim. Nemojte se uopće brinuti za mene! Jasno? - Hoćete li mi osporiti pravo da se brinem za one koji svrate na moju usamljenu farmu? - Plašite li me se moţda? - Pah! Htio bih vidjeti toga čovjeka koga se John Helmers plaši! - Drago mi je jer bih vas htio upitati da li bih u vašoj kući mogao noćas prespavati. Kod ovih riječi on pogleda ispod oka Helmersa. Domaćin odgovori. - Za vas ovdje nema mjesta. - Caraja! Zašto ne?

- Jer ste sami rekli da se za vas ne trebam brinuti. - Ali ja ne mogu noću doći do vašeg najbliţeg susjeda. Tek ću sutra u podne biti tamo! - Onda spavajte pod vedrim nebom! Večer je blaga, zemlja je mekana, a nebo je najotmjeniji pokrivač kakvog samo moţe biti. - Vi me tjerate? Španjolski: Sačuvaj boţe primj. prev.. Španjolska psovka primj. prev.. 282 __ Da senor. Tko hoće da bude moj gost, taj mora pokaţe malo više učtivosti, nego što ste vi to Treba li moţda da vam uz pratnju gitare ili andoline otpjevam molbu da kod vas u nekom kutku prespavam? No, u redu, kako vi hoćete! Meni vaše gostoprimstvo nije potrebno i ja ću svuda naći mjesta gdje ću prije nego zaspim moći razmisliti o tome kako ću s vama govoriti ako se jednom budemo sreli na nekom drugom mjestu. _ Ali onda ne zaboravite tom prilikom pomisliti i na ono što bih vam ja na to odgovorio! _ Treba li ovo da znači prijetnju, senor? - stranac se podiţe kod ovih riječi i isprsi se onako visok i plećat nadmeno pred gostioničarem. - O, ne! - nasmiješi se Helmers, nimalo prestrašen. - Doklegod me ne prisile na suprotno, ja sam veoma miran čovjek. - Ovo bih vam htio od sveg srca preporučiti. Vi stanujete , ovdje gotovo na ivici pustinje smrti. Zato je potrebna opreznost te se stoga u svakoj prilici ponašajte skrušeno. Inače bi vam jednom mogao neočekivano doći duh Llano Estacada. - Poznajete li ga moţda? - Još ga nikad nisam vidio. Ali zna se da on najradije presreta nadmene ljude da ih odvede na onaj svijet. - Ne ţelim vam protusloviti. Moţda su svi oni kpji su nađeni u Llanu sa ,đuhovim" metkom u čelu bili nekad nadmene hulje. Neobično je međutim to sto su ti momci bili uglavnom

razbojnici i ubojice. v - Mislite? - zapita stranac podrugljivo. - Moţete li to dokazati. . Pa donekle. Kod tih mrtvaca su se našle uvi- Jek .styari koje su ranije pripadale ljudima što su ih lU iji opljačkali u Llanu. Ovo je dovoljan dokaz. - Ako je to tako, ja vas hoću onda prijateljski opomenuti: Nemojte slučajno ovdje na vašoj zabitnoj armi ubiti čovjeka, inače bi i vas našli jednog dana s rupom u čelu. 283- Senor! - skoči na noge Helmers. - Recite još jednu takvu riječ i ja ću vas ubiti! Ja sam pošten čovjek. Međutim, sumnjivim mi se čini svatko tko svog konja skriva da ne bi izgledao kao neki bravo već kao siroti, bezopasni namjernik. - Odnosi li se to moţda na mene? - pisnu stranac. - Ako se ţelite sa tim sloţiti, ja nemam ništa protiv. Vi ste danas već drugi koji mi je lagao da nema konja. Prvi je bio ovaj svetac sudnjeg dana. Moţda vam konji stoje negdje zajedno. Moţda su sa njima i ostali konji i jahači koji čekaju na vaš povratak. Ja vam kaţem da ću noćas straţariti oko svoje kuće i da ću sutra u ranu zoru očistiti okolinu. Onda će se vjerojatno pokazati da ste sigurno došli na konjima! Stranac stisnu obje šake, podiţe desnu ruku da udari, priđe korak bliţe Helmersu i dreknu: - Ĉovječe, ţeliš li moţda kazati da sam ja bravo? Reci to jasno ako si hrabar! Onda ću te ... Kod ovih riječi bi prekinut. Bloody-Fox je bio poklonio naročitu paţnju stran-čevoj pušci. Kad se ovaj podigao i okrenuo leđima stablu o kojem je bila naslonjena puška, ustao je i mladić i prišao drvetu da pušku malo bolje zagleda. Oči mu zasvjetliše a oko njegovih usta se ukaza crta tucane, nemilosrdne odluke. On se okrete prema strancu i spusti mu ruku na rame. - Šta, hoćeš, mladiću? - upita ga došljak na-busito. - Ţelim vam umjesto Helmersa odgovoriti - uzvrati mirno Bloody-Fox. - Da, vi ste pravi bravo, razbojnik, ubica! Ĉuvajte

se duha Llana koga nazivamo Avenging-ghost zato što on svako ubistvo osveti kuglom posred ubojičinog čela! Grdosija ustuknu nekoliko koraka, odmjeri mladića neobično prezrivim pogledom i onda se nasmija podrugljivo: - Dječače, momče, mladiću, jesi li lud-Napravit ću od tebe jednim jedinim udarcem svojih ruku pravu kašu! najmljeni ubica španski - primj. prev.. Duh osvetnik primj. prev.. 284 - Toga ćete se kaniti! Bloody-Fox se ne moţe ko lako smlaviti. Vi ste mislili da moţete biti tako drski prema ljudima. Evo vam ovdje mladića da vam dokaţe koliko vas se malo plašimo. Ubice Llana kaţnjava Avenging-ghost smrću. Vi ste ubica i ja ću zastupati duha. Očitajte svoju posljednju molitvu! Uskoro ćete se pojaviti pred vječnim sucem! Ove riječi mladića koji je još bio skoro dječak, učiniše snaţan dojam na prisutne. On im je izgledao sasvim drukčiji kako je tu stajao, ponosno uspravan s prijeteći podignutom rukom, sijevajućim očima i nepokolebljivom odlukom koja se mogla pročitati iz oštrih crta njegova lica - on je bio .vjesnik pravde, izvršilac pravednoga suda. Stranac, premda je bio od mladića viši gotovo za čitavu glavu, preblijedi kao krpa. Ipak on se brzo pribra, nasmija gromko i viknu: - Zaista on je poludio! Buha hoće progutati lava! Ovako nešto nitko još nije čuo! Ĉovječe, dokaţi da sam ja ubica! - Ne rugajte se! Ono što sam vam rekao to će se dogoditi, u to se moţete pouzdati! Kome pripada puška koju ste naslonili o stablo ovog drveta? - Naravno meni. - Otkada je vaše vlasništvo? - Već više od dvadeset godina. - Uprkos njegovu smijehu i omalovaţava jućim riječima, mladićevo drţanje je na ovog snaţnog čovjeka ostavilo takav dojam da mu ne pade ni na kraj pameti da uskrati odgovor. - Moţete li to dokazati? - zapita ga Bloody-Fox.

- Momče, kako da to đokaţem? Moţeš li ti moţda suprotno dokazati? p. Da- Ova puška pripadala je senoru Rodrigezu £mtou na estanziji del Meriso tamo prijeko kod eđar Grovea. On je prije dvije godine pošao u po- u sa svojom ţenom, svojom kćeri i trojicom va- rosa °vamo u Caddo na Washita rijeci. Tu se , Španjolski - farma primj. prev.. a - kauboj primj. prev.. 285zatim oprostio, ali se kući nije nikada vratio. Kratko vrieme nakon toga u Llano Estacadu su našli šest leševa, a tragovi na zemlji su odali da je kolje putokaza bilo pobijeno u drugom pravcu. Ovu pušku je nosio onda sa sobom. Da ste tvrdili kako ste je u to vrijeme od nekog kupili onda bi tu stvar trebalo ispitati. No jer tvrdite da je već dvadeset godina imate, onda je vi niste kupili od krivca već ste sami ubojica i tako ste potpali pod zakon Llano Estacada. - Psino! - zaškripa stranac. - Hoćeš li da te smlavim ovdje? Ova puška je moja svojina. Dokaţi samo da je pripadala onom estanzieru! - Odmah! - Mladić uze pušku sa stabla i pritisnu na jednu malu srebrnu pločicu koja je bila pribijena na donjem kraju kundaka. Ona se podiţe i ispod nje se ukaza druga pločica s imenom vlasnika kome je ranije pripadala. - Pogledajte! - reče on pokazujući pušku ostalima. - Evo neoborivog dokaza da je ova puška pripadala estanzieru. On mi je bio prijatelj i ja je dobro poznajem. Ovog čovjeka smatram njegovim u-bojicom i to je dovoljno. Njegovi minuti su odbro-jani. - I tvoji! - viknu stranac skočivši na tuţioca da mu istrgne iz ruku pušku. Ali Bloody-Fox munjevitom brzinom ustuknu nekoliko koraka, uperi pušku na stranca i zapovjedi: - Stoj, inače će vas pogoditi kugla! Ja znam kako se s ovakvim ljudima mora postupati. Hobble-Frank, Juggle-Fred, uperite puške na njega i ako se samo malo pomakne, opalite odmah!

Frank i Fred za tren oka uzeše svoje puške i upe-riše ih u Meksikanca. Ovdje se radilo o prerijskom zakonu koji ima samo jedan jedini, ali opširan paragraf. Za valjanog Zapadnjaka nema oklijevanja. Stranac vidje da ovi ozbiljno misle. Radilo mu se o ţivotu, te je zato stajao nepomičan. Bloody-Fox spusti pušku pošto su Fred i FranK drţali na oku stranca i reče: - Ja sam vam rekao vašu presudu, i ona će biti odmah izvršena. 286 - S kojim pravom? - zapita Meksikanac, glasom koji je drhtao od bijesa. - Ja sam nevin i ne dopuštam da me linčujete! __ ja vas neću ubiti onako kako krvnik ubija osuđenika. Mi ćemo stati oči u oči svako sa svojom puškom u ruci. Vaša kugla će moći isto tako dobro da me pogodi kao što će vas moja pogoditi. To neće biti nikakvo ubistvo već poštena izmjena metaka. Stavit ćemo, ţivot na ţivot, mada bih vas mogao odmah ubiti, jer ste vi ubojica. Mladić je stajao uspravan i samouvjeren pred strancem. Glas mu je bio ozbiljan i jasan, a ipak spokojan. Bravo međutim udari u bučan, podrugljiv smijeh i odgovori: - Otkada ovdje na granici nezreli dječaci vode glavnu riječ? Da nije ovih ljudi koji su uperili puške u mene, ja bih te već zadavio kao što dosadnom vrapcu zavrnu šiju. Ako si zaista toliko lud da se ţeliš mjeriti sa mnom, onda nemam ništa protiv. Moja će ti kugla pokazati put u pakao! Samo ja drţim tebe i ostale za riječ koju su tvoja razmetljiva usta izgovorila. Zahtijevam poštenu borbu i onda otvoreno polje za pobjednika! - Oho! - viknu Helmers. - Tako se nismo op-kladili. Ĉak i ako biste imali sreće u gađanju, ovdje ima nekoliko dţentlemena koji bi htjeli s vama prozboriti koju riječ. Onda ćete morati njima poloţiti račune. - Ne, ne tako! - upade mu u riječ Bloody-Fox. Ovaj čovjek pripada meni. Vi nemate nikakvo pravo na njega. Ja sam ga izazvao i ja sam mu dao svoju riječ da će borba biti poštena. Vi ćete se drţati ovog obećanja, ako ja padnem.

Ali, boy, pomisli samo ... ! Nemani na što misliti. Zapravo ovaj nitkov pri-Staked-Plain-Vultures i trebalo bi ga bez mnogo či kundakom premlatiti. Ali ja sam protivan takmučenju. Ja ţelim borbu i vi mi obećajte sada ubi"Si Ubojica moţe neometano udaljiti, ukoliko me LJešmarima Llana Estacada primj. pisca. 287- Ako ne ţeliš drukčije, onda moramo tako učiniti. Ali onda ćeš otići sa ove zemlje pobrinuvši se svojom neopravdanom blagošću da ovaj nitkov i dalje moţe da obavlja svoj zanat! - Što se toga tiče, ja sam miran. Htio bih vidjeti da li mi je metak u cijevi da napravim samo jednu rupu u zraku. Kaţi, dakle, momče na kojoj daljini ţeliš da pucamo! - Pedeset koraka - reče stranac kome je bio ovaj poziv upućen. - Pedeset! - nasmija se Bloody-Fox. - To baš nije blizu. - Izgleda da suviše volite svoju koţu. Ali vam ništa neće pomoći. Ja ću vam prijateljski reći da isto tako dobro nišanim kao i Avenging-Ghost, naime posred čela. Dakle, čuvaj se! - Hvališi se samo, dječače! - zaškripa zubima njegov protivnik. - Ja sam dobio što sam htio, naime obećanje da se mogu neometan udaljiti. Ne odugovlačimo više! Daj mi moju pušku! - Dobit ćete je tek kad se izvrše pripreme, ranije ne, jer vam ne vjerujem. Neka domaćin izmjeri razdaljinu, pedeset koraka. Kad se budemo postavili, onda će Bob stati kraj vas s jednom lampom u ruci, a Hobble-Frank s drugom pokraj mene, kako bismo jedan drugog mogli vidjeti, i imali siguran cilj. Onda će vam Juggle-Fred pruţiti vašu pušku, a Helmers će meni moju. Helmers će dati znak, i od tog trenutka moţemo pucati kad zaţelimo, svaki dva puta, jer su nam puške dvocijevke. Tko napusti svoje mjesto prije nego kugle opale, njega će onaj koji mu drţi svjetlo kraj lica smjesta ubiti. U tu svrhu Bob i Frank će imati pripravne pištolje i revolvere. - Lijepo! Tako biti veoma lijepo! - viknu Bob. - Masser Bob odmah dati nitkovu kuglu ako on htjeti pobjeći! - On izvadi pištolj iz pojasa i prijeteći ga pokaza strancu cereći se.

Ostali se sloţiše s uvjetima Bloody-Foxa i odmah su prešli na izvršenje priprema. Svi su bili time toliko zauzeti da nikome nije palo na pamet da posebno pripazi na poboţnog Tobiasa Preisegota Burtona. Mormonu- se ovo svakako dopalo. On se polako pomjerao 288 svog mjesta prema kraju klupe i izvukao noge ispod Sf la kako bi se u podesnom trenutku mogao odmah dati u bijeg. . Sad su oba protivnika zauzela svoja mjesta, udaljeni pedeset koraka jedan od drugog. Pokraj stranca stajao je Crnac sa lampom u lijevoj i pištoljem u desnoj ruci, spreman da opali. Kod Bloody-Foxa stajao je Hobble-Frank s lampom u jednoj ruci, a u drugoj s revolverom, samo forme radi, jer ga sigurno nije morao upotrijebiti protiv poštenog mladića. Helmers i Juggle-Fred drţali su napunjene puške spremne. Ĉak i za ove na borbu naviknute ljude bio je ovo trenutak krajnje napregnutosti. Dva plamena koja su se lelujala na povjetarcu osvjetljavala su čađavo crvenim bljeskom obje grupe. Protivnici su čekali mirno, pa ipak se činilo pri tom nemirnom svjetlu kao da se neprestano pomiču. Bilo je pod ovakvim okolnostima veoma teško dobro naniša-niti, pogotovu što svjetlo nije bilo dovoljno da se uzme mušica na nišan. Bloođy-Fox je bio miran i spokojan. Njegov se protivnik međutim nalazio u sasvim drugom raspoloţenju. Juggle-Fred koji mu je trebao predati pušku te se stoga našao u njegovoj blizini vidio je jarosno svjetlucanje njegovih očiju i nestrpljivo podrhtavanje njegovih ruku. - Jeste li gotovi? - zapita ih Helmers.

r - Da - potvrđiše obojica pri čemu je stranac već pruţio ruku da uzme svoju pušku. Sigurno je namjeravao da, makar za djelić sekunde, iznenadi svojim pucnjem Bloođy-Foxa. - Ima li tko od vas, u slučaju smrti, što da zavješta? _ Upita ih Helmers. Nek, đavo nosi tvoju radoznalost!"- viknu stranac sav uzrujan.

Ne uzvrati mladić utoliko mirniji. - Ja .im P° ovome momku da nije u stanju nišaniti, jer sav drhti. Ako bi me ipak kakvom omaškom po- ti ćeš u mojoj bisagi naći ono što treba da - A sada naredi da najzad počnemo! De, onda im pruţite puške! Pali! "9 Med tu orlovima 289Helmers pruţi Bloody-Foxu pušku. Mladić je uze ravnodušno u ruku i odmjeri je, kao da je htio vidjeti koliko je teška. Nije se nimalo ponašao kao da mu ţivot visi o jednom kratkom trenutku. Stranac gotovo istrţe pušku iz ruku Juggle-Freda. On uze stav za gađanje izloţivši samo svoj levi bok kako bi pruţio što uţi cilj i opali. Pucanj se prolomi. - Halo! - zaurla Crnac. - Massa Bloody-Fox ne biti pogođen! O joh! O pleasure! O happiness! - On poskoči s obje noge odmah istom u zrak i zaplesa oko svoje rođene osi ponašajući se od silne radosti kao sumanut. - Hoćeš li biti miran, momče! - zagrmi na njega Helmers. - Tko će nišaniti kad se s tom lampom stalno pomjeraš! Bob odmah uvidje da je njegovo drţanje upravo škodilo onome kome je ţelio pobjedu te se najednom uspravi poput svijeće i vikne: - Masser Bob stojati sada mirno! Masser Bob ne micati se! Massa Bloody-Fox brzo pucati! No stranac nije bio skinuo svoju pušku sa obraza. On ponovo opali - i ovaj metak promaši, premda je Bloody-Fox stajao još uvijek kao i čitavo vrijeme cijelom površinom tijela izloţen protivniku, mjereći pušku u desnoj ruci. - Proklet! - psovao je bravo. Bio je sav ukočen od smetenosti. Onda procijedi još jednu psovku koju ne moţemo ponoviti i skoči korak u stranu da pobjegne. - Stop! - viknu Crnac. - Pucat ću! - On opali, ali se ne razlijeţe samo njegov pucanj.

Onaj kratki trenutak dok je njegov protivnik stajao nepomično od straha, bio je dovoljan Bloody-Foxu da podigne svoju pušku i da opali takvom brzinom, kao da mu uopće nije bilo potrebno da nanišani. On se okrene onda na petama, maši se fišeklija da po navici praznu pušku odmah napuni i reče mirno. - Dobio ju je! Dođite, Frank! Vidjet ćete posred njegova čela rupu! O radosti! O veselja! O srećel primj. prev.. 230 Frank i Helmers pohitaše prema mjestu gdje je stranac leţao. Bloody-Fox pođe lagano za njima, pošto je prethodno napunio pušku. Tada se razlije likujući glas Crnca: - O courage! O bravery! O valor! Masser Bob ubio sav mangup! Ovdje on leţati i ne micati se s mjesta. Vidjeti mas-sa Helmers i massa Frank da masser Bob njega pogoditi u čelo? Tu biti sprijeda i straga velika rupa! Oh, masser Bob biti hrabar Zapadnjak! On savladati s lakoćom hiljadu neprijatelja. - Da, ti si sjajan strijelac! - kimne glavom Helmers koji je bio klekao kraj mrtvaca i pregledao ga. - Kamo si zapravo nišanio? - Masser Bob nišaniti pravo u čelo i tamo ga pogoditi. Oh, masser Bob is a giant, a hero, masser Bob is invincible, masser Bob cant" be beaten, that"s ali! - Šuti, Crni, niti si junak niti div niti nepobjediv. Ti si pucao na bjegunca i za to nije potrebno nikakvo junaštvo. Uostalom vjerujem da ti uopće nije palo na pamet da svoju staru haubicu uperiš u strančevo čelo. Na, pogledaj mu hlače! Sta moţeš tu vidjeti? Bob spusti lampu i pogleda na mjesto koje mu Helmers pokaza: - To biti rupa - odgovori on. - Da, rupa koju je napravila tvoja kugla. Ti si pucao kroz nogavicu a pričaš nam ovdje kako si ni-sanio u čelo. Stidi se! Eazdaljina je iznosila jedva šest koraka! 5h" oh. masser Bob se ne morati stidjeti! Masser Bob pogoditi u čelo. Ali massa Bloody-Fox tako-er nišaniti i pogoditi same u hlače. Masser Bob pu-

_zvrsno mnogo bolje od massa Bloody-Fox. Fo i TDa t0 znamo već- - Ali kakav pucanj, Bloody-x- To ne bi mogao nitko tako lako ponoviti. Nisam điojMpće da si nanišano dić _ poznaJem svoju pušku - reče skromno mla-______1 znao sam da će se baš ovako desiti, jer je 0hn°mmi za Junaštvo primj. prev.. "lasser Bo"lia aS-S.?r Bob "e div. Junak, masser Bob je nepobjediv. UD" nitko ne moţe tući, to Je svel primj. prev.. 19 291razbojnik bio sav uzrujan. Drhtao je cijelim tijelom Oduvijek je to predstavljalo golemu glupost, pogotovo što ţivot ovisi samo o dva metka. Stranac je bio mrtav. Okrugla, oštro oivičena rupa nalazila mu se posred čela. Kugla mu je izašla straga na zatiljku. - Baš onako kako navodno ubija duh Llano Esta-cada - reče Juggle-Fred diveći se. - Zacijelo, ovo je pravi majstorski potez. Razbojnik je dobio svoju nagradu. Što ćemo uraditi s njegovim lesom? - Neka ga moji ljudi pokopaju - odluči Helmers. - Nije nimalo vedar prizor imati pred sobom mrtvaca, a čak i najpokvareniji nitkov ostaje ipak čovjek. Pravde mora biti, i gdje zakon nema moći, tu je čovjek upravo primoran da ga sam uzme u ruke. O nekoj linč-pravdi ovdje ne moţe biti govora, jer mu je Bloody-Fox pruţio iste mogućnosti. Neka bog bude milostiv prema mrtvačevoj duši! A sad ćemo - šta je to? Bob je bio povikao iza sveg grla. Jedino njegove oči nisu bile uprte u mrtvaca. - Heigh-ho! - odgovori farmeru Crnac. - Nek" massa Helmers pogleda onamo! On pruţi ruku u pravcu gdje su stajali stolovi i klupe. Tamo je bilo mračno, jer su se obje lampe nalazile ovdje kraj skupine. - Zašto? Što je tamo? - Ništa, baš ništa ne biti tamo. Ako massa Helmers i svi ostali massas pogledaju, onda oni ništa ne vidjeti, jer Weller otići. - Egad! Mormon je pobjegao! - viknu Helmers podigavši se od lesa. - Brzo za njim! Moţda ćemo ga još uhvatiti!

Skupina se odmah rasprši. Svatko je potrčao u pravcu kamo ga je predosjećaj gonio. Samo je jedan ostao: Bloody-Fox. On je stajao nepomičan i osluškivao u tami večeri. Tako je čekao dok se ljudi ne povra-tiše da kaţu, kao što se moglo predvidjeti, da nisu našli nikakva traga bjeguncu. - Well, mislio sam to! - kimnu on. - Bili smo glupi. Moţda je ovaj toboţnji mormon kudikamo još opasniji čovjek nego ovaj mrtvac ovdje. Ja ću se pobrinuti da ga ponovo vidim, i to vrlo skoro. Good evening, meštri! - On podiţe pušku koja je bila is-pala mrtvacu iz ruke i pođe prema svom konju. - Odlaziš li? - zapita Helmers. - Yes. Htio sam već odavno da pođem i propustio sam dragocjeno vrijeme ovdje s ovim strancem. Pušku ću ponijeti sa sobom da je predam nasljednicima pravog vlasnika. - Kad ću te opet vidjeti? - Kad to bude potrebno. Ni ranije ni kasnije - Mladić se pope na konja i pojaha ne pruţivši nikome ruku. - Ĉudan mladić - reče Juggle-Fred mašući gla- - Pustimo ga! - branio ga je Helmers. - On uvijek zna što čini. Da, on je mlad, ali je pametniji od mnogog starog i ja sam uvjeren da će prije ili poslije stati na. put ovom Tobijasu Preisegottu Bur-tonu, a moţda i drugima još! Boga mu! primj. prevod.. 2923. PUSTINJSKI ORLOVI Otprilike dva sata prije nego što su se Hobble-Frank i Bob sastali sa Bloody-Foxom, pribliţavala su se Helmersovom domu dva druga jahača iz pravce od Colemen Cityja. Ipak činilo se kao da su jedva svratili u to mjesto jer su posve izgledali kao ljudi koji su duţe vremena ţivjeli daleko od nastanjenih krajeva. Jedan od njih je bio duga, mršava rasta i jahao na jednoj staroj, oniskoj i na izgled slabašnoj ma-zgi. Nosio je koţne hlače koje su svakako morale biti skrojene i sašivene za nekog daleko snaţnijeg čovjeka. Gola mu stopala bijahu skrivena u koţnim ci-pelama koje su bile već toliko puta krpljene i oblagane da su se

sastojale od samih sastavljenih komada koţe. Lovčevo tijelo skrivalo se u košulji od bivolje koţe, koja nije stizala da prekrije grudi, jer na njoj nije bilo ni dugmadi, ni kopči, niti vrpci. Kukavi su jedva dosezali preko lakata. Dugački mu vrat obavijala pamučna marama čija se prvobitna boja više nije mo-gla raspoznati. Na šiljastoj glavi nalazila se neka stvar koja je prije mnogo godina jednom bila meki sivi cilindar-šešir, koji se danas sastojao samo još od neopisivo zguţvanog i savijenog "cilindra" i komadića preostalog oboda koji je Dugajlija upotrebljavao da zasjeni oči i da skine to neobično pokrivalo glave. Kao pojas sluţilo mu je jedno debelo uţe za kojim su bila zadjevena dva revolvera i lovački noţ. Osim toga, tu je visilo svakojakih kesica s potrebnim sitni" čama. Sa ramena mu je visila kišna kabanica od gume. Ali kakva! Ovaj raskošni predmet se odmah kod 294

Drve kiše toliko skupio i zguţvao da ju je nosio kao husarsku bluzu. Preko svojih dugih nogu sretni vla-nik ove prekrasne kišne kabanice imao je prebačenu jednu od onih puški kojima izvjeţban lovac rijetko kad promaši cilj. Drugi jahač je sjedio na neobično visokom i snaţnom kljusetu. On je bio punašan i gojazan, ali toliko mali da su mu kratke noge jedva dosezale do polovice konjskih bokova. Uprkos vrućini godišnjeg doba nosio je krzneni kaput koji je sigurno patio od pretjerane olinjalosti. Kad bi mu čovjek htio prebrojati dlake, onda bi ih bilo jedva dovoljno da prekriju krzno jednog miša. Glavu mu je prekrivao jedan suviše veliki panama šešir, a ispod krzna su mu se nazirale dvije goleme povrnute čizme. Kako su rukavi krzna bili suviše dugački, moglo se zapravo na čitavom čovjeku vidjeti samo njegovo dobro uhranjeno, crveno, dobroćudno i prepredeno lice. I on je drţao pred sobom dugačku pušku. Ostalo oruţje prekrivalo mu je krzno. Ova dva čovjeka su bili David Kroners i Jakob Pfefferkorn, svuda poznati samo kao Dugajlija Davy i Debeljko Jemmy. Bili su nerazdvojni i ţivjeli su već dugo godina zajedno na Divljem

zapadu. Jemmy je bio Nijemac, a Davy Janki, no Davy je za ovo vrijeme naučio od Jemmyja već toliko njemački da je vladao i tim jezikom. Kraj u kome su se nalazili bio je stjenovit i neplodan. Na zemlji je raslo samo kvrgavo šikarje, Pomiješano tu i tamo s jukom i kaktusima. Ĉinilo se da u blizini nema vode. Maleni Debeljko bi se s vremena na vrijeme podigao na uzengijama da pogleda unaokolo i onda bi ponovo sjedao u sedlo s izrazom razočaranja na licu.

T Đavolski ţalostan kraj - mrmljao je on. - o zna da li ćemo danas još naći gdje neki gutljaj svjeţe vode. H- " - mumlao je drugi. - Mi se upravo pri- zavamo području Llano Estacada. Tu se i ne moţe pus

a druS° očekivati. Ili misliš li, Debeljko, da u lnjl ima izvora jajnog punča ili kravljeg mlijeka? 295- Šuti, Dugajlijo, nemoj da mi voda ide na usta! Plašim se da ćemo biti prisiljeni da se zadovoljimo i kaktusovim sokom. - To sigurno ne. Mi se ne nalazimo još u Plainsu. Helmer"s home, koji ćemo tek sutra dostići, leţi na vodi. Dakle još imamo plodne zemlje pred nama. Nadam se da se Old Silver Mine, koji je za danas naš cilj, nalazi usred ili barem u blizini neke šume ili razasutog ţbunja kakvog se ponekad moţe naći čak i u pustim krajevima. A ti znaš da me moje nade samo rijetko kada iznevjere, jer se one obično svijaju oko stvarnosti. - Zar ne bi radije o tom šutio? Tvoje nas nade do sada nisu ničemu dovele. Mislili smo samo na to kako ćemo što prije doći Helmers" homeu te se zato nismo pobrinuli da se na vrijeme snabdijemo nekim pečenjem. Ja ne traţim pošto-poto purana, ali bih se rado susreo s nekom starom prerijskom jarebicom. Moţda bi mi dopustila da joj s puškom zaţelim ,good day". - Imaš sladokusne misli, Jemmy! Ja bih bio već zadovoljan kad bi neki mulehase bio tako dobar da se pokaţe. Onda bismo - have care! Eno jednog!

Jednim trzajem on zauzda svoju mazgu koja stade kao ukopana. Upravo ispred njih iskoči između razasutih bokora trave zec. Davy brzo podiţe pušku do obraza i opali. Zec se prevrte i pade na zemlju. Kugla mu je prošla kroz glavu - bio je to majstorski potez izveden munjevitom brzinom. - Teksaški zec je otprilike velik kao njegov evropski rođak, nije nimalo rijetka divljač, a meso mu ima vrlo prijatan ukus. Uši su mu veoma duge, slične su mazgi muli te se stoga naziva mulehase. Davy pojaha prema mjestu gdje je zec leţao, podiţe ga i reče, pojahavši dalje: - Evo nam pečenja i ja vjerujem da će se naći i vodice. Vidiš da moje slutnje nisu bile posve uzaludne. - Ali osluhniđer! Nisi li čuo neki pucanj? - Da, čuo sam. I moj konj ga je čuo. Njegovo kljuse upi nozdrvama zrak i poče ţivahno da maše dugim ušima. Oba trapera se uspraviše i pogledaše u pravcu odakle se razlegao pucanj. On 296

ie dopirao s mjesta do kojeg njihove oči nisu mogle do-eći budući da su se nalazili u koritastoj nekoj udo-Hni" Ali Davy pokaza rukom gore u zrak gdje je iedna velika grabljivica tromo kruţila. - Jastreb kokošar - reče on. - Zar ne, Jemmy? __Ne. ovo je carski orao kako se vidi po šarenom perju. Gostio se na nekoj lešini gdje se toliko naţderao da sam jedva leti. Pucanj ga je uznemirio; moramo pogledati koji su to ljudi. Ovdje se i te kako isplati znati koga čovjek ima pred sobom. U blizini Llano Estacada to nije nipošto na odmet. Tko o ovome ne vodi računa, toga moţe lako ovakav le-šinar poţderati, što ja baš ne bih htio nazvati najuzvi-šenijim osjećajem. Dakle, naprijed stari Davy! Oni obodoše svoje konje. Ali poznato je da su mazge veoma jogunasta stvorenja. Kad se ona uskopi-sti, a to se obično dešava kad se čovjeku ţuri, onda je ne moţete pomjeriti s mjesta. I, da bi to nadoknadila, ona zna da navali u bjesomučan

galop u času kad je jahač primoran da stane. Davyjeva mazga nije činila nikakav slavan izuzetak. Tek što je osjetila mamuze ona zari sve četiri noge u pijesak i osta nepomična kao nogari na pili. On je obode još jače, ali bez ikakve koristi, zavuče glavu između prednjih nogu a zadnje poče da baca uvis ne bi li zbacila jahača sa sebe. Davy je međutim poznavao svog dugogodišnjeg Prijatelja tako dobro da se nije dao zbaciti iz sedla. Šta ti je, old Joker? - nasmija se on. - Ja ću ti odmah istjerati bubice iz glave. - On se pomače "natrag dohvati mazgu za rep i snaţnim ga trzajem trgne. Mazga odmah skoči sa sve četiri i poleti u ga-ppu, da ih je Jemmy jedva mogao pratiti. Ovo osjet-s

jelvo cimanje repa predstavljalo je tajno oruţje kojim

odmah moglo slomiti jogunjenje inače veoma prijazne mazge. Kad su dva jahača napustila udolinu, oni ugleda-e na svoje čuđenje na razdaljini od nekih šest milja obično uzbudljive visove kojima se tu na domak mSa niSU nadali- Ist°g časa ugledaše i skupinu ja-šđje stoje kraj nekog predmeta na zemlji, i to Sa"Jivdţijo stara primj. prev.. 297tako blizu da im je jedva trebalo više od dvije minute da do njih stignu. Oni odmah potjeraše mazgu i konja Valjalo je najprije uvjeriti se da se ti jahači, njih šest na broju, ne pokaţu moţda kao neprijatelji. Davy i Jemmy su bili primijećeni. Krug koji su činili njih šestorica otvori se, ali se nije moglo vidjeti nikakva kretnja koja bi pokazivala opasnost. - Što veliš? - zapita Jemmy. - Jloćemo li k njima? - Mislim. Oni su nas vidjeli i ako su bushrun-ners, onda će svakako doći do borbe s njima. Ali moramo biti oprezni da nas ne opkole! Budimo spremni da odmah opalimo ako zatreba. - Bushrunners vjerojatno nisu. Naprotiv, izgledaju mi kao ljudi koji su razonode radi pošli na izlet. Njihova odijela su posve sigurno visila još jedva prije nedjelju dana u nekom Tailorshopu. Oruţja imaju dovoljno sa sobom, ali ono im se isuviše šija i blista a da bi ga već bili upotrijebili. Isto tako konji mi izgledaju tako svjeţi i uhranjeni mljevenim kukuruzom da

sam sklon pretpostaviti da pred sobom imamo posve bezopasnu pleasureparty. Ja pretpostavljam susret sa ovakvim ţutokljuncima u svakom slučaju susretu sa ljudima koji nose dţepove samo zbog toga da u njih stave opljačkano blago drugih. Dakle, pođimo k njima! Drugog izbora nisu ni imali, jer ona šestorica odmah skočiše na konje i pokasaše ovima u susret. Dođite bliţe! - doviknuše Davyju i Jemmyju. - Imat ćete prilike da vidite nešto. - A šta? - zapita Debeljko. - Dođite samo! Brzo! Uskoro su se sustigli. Ako su dotle lica šestorice bila ozbiljna i zamišljena, sada ona poprimiše posve drukčiji izgled. Dvanaest razrogačenih očiju zurilo je u dvojicu trapera. Onda im usne počeše da poigravaju i najzad se razlijeţe iz svih šest grla bučan smijeh. - Egad! - uzviknu jedan od njih. - Koga imamo ovo pred sobom? Dva neobična sveca! Razbojnici primj. pisca. Krojačka radnja primj. pisca. Društvo koje je iz razonode pošlo n" Izlet prlmj. 293 __£eally wonderful fellows! Look at those chaps! _ nasmijaše se i povikaše iza sveg grla. _ Ja vas molim, meštri, pogledajte ih dobro! - reče onaj tko je vodio glavnu riječ. - Ovako nešto nismo još vidjeli. Davy i Jemmy su bili posve mirni i ozbiljni. Kad se međutim njihov vođa pribliţi Dugajliji Davyju, ovaj potjera svoju mazgu nekoliko koraka unazad i upita: - Nećete li nam najprije reći svoje ime, sir? __Zašto ne! Ja se zovem Leader. __Hvala! Dakle, mister Leader ja ću svakom rado učiniti uslugu. I vama ću biti po volji, ali vam moram najprije reći da mi puška zna lako da opali. Ovo je zvučalo toliko ozbiljno da smijeh odmah zamuknu. Leader odgovori: - Imate li moţda namjeru da se o nas češete?

- To nipošto! Ĉešite se sami ako ste prljavi i uzmite dosta sapuna i vode. Leader se maši revolvera i zaprijeti: - Budite mirni, sir! Moje kugle ne stoje tako čvrsto u cijevi kao što, čini mi se, mislite. - Pah! - nasmija se Davy. - Ne budite smiješni! Vaša nam prijetnja liči na djetinjariju. - Tako! Budite ipak dobri i kaţite nam vaša imena da znamo s kojim čuvenim junacima imamo posla! - Ja se zovem Kroners a moj suputnik Pfeffer-korn. Neka se ne pravi vaţan zbog svog imena, jer tako se moţe zvati samo Nijemac, a ljudi tog porijekla u ovoj zemlji ne vrijede ništa. - Toga vas mišljenja ne ţelim lišiti. Ja nisam liječnik za umobolne. Hajde, Jemmy! . _ uSajlija potjera svoju mazgu, a za njim pođe ied k°" Ob°Jica su osjećala dubok prezir da bi još stu"0 pogleđali u tu skupinu te pojahaše prema mje-gdje su stranci prije toga stajali. .m° ih je očekivao uţasan prizor. Zemlja je bila dila K6113 traS°vima kopita i stopala, kao da se vo-_JiJJorba. Tu je leţao uignuo konj bez uzde i sedla. Za"sta divni momcil Pogledajte u te prijanel primj. prev.. 299Truplo mu je bilo rasparano a dijelovi utrobe su leţali razasuti naokolo - odvratno djelo lešinara što su ga Davy i Jemmy opazili u letu. Ali oni se nisu zbog ovoga prestravili. Naprotiv, u blizini uginulog konja leţao je čovječji les, nekog bijelca, kome je bila skinuta koţa s glave. Lice mu je bilo noţem uzduţ i poprijeko isparano i unakaţeno. Po njegovu pohabanom odijelu moglo se naslutiti da je bio lovac. Kugla koja mu je prodrla u srce izazvala je njegovu smrt. - Boţe sveti! Šta se ovdje dogodilo? - viknu Jemmy skočivši sa konja i prišavši lesu. I Davy sjaha i kleče pokraj mrtvaca. - On je već satima mrtav - zaključi pošto je opipao ruku i grudi ubijenog. - Hladan je i krv mu ne curi više.

- Pretraţi mu dţepove! Moţda će se naći nešto, neki predmet, koji bi mogao pomoći da saznamo tko je on. Davy poče da prevrće po dţepovima upravo kad su šestorica jahača, koja su polako za njima išla, stigla do njih. - Stoj! - vikne Leader. - Strogo zabranjujemo pretresanje dţepova. Ja ne mogu dopustiti pljačku lesa. Leader i njegovi drugovi sjahaše s konja i priđoše. On uhvati Dugajliju za ruku i povuče ga uvis, našto se Davy nimalo ne naljuti. Oba trapera izmijenjaše poglede, a onda upita Jemmy: - Kako ste došli na tu duhovitu pomisao da ţelimo opljačkati mrtvog čovjeka? - Pa, zavukli ste ruke u njegove dţepove! - Zar to ne bi moglo imati i neku drugu svrhu? - Kod vas svakako ne. Po vama se moţe odmah vidjeti koga ste duha djeca. - Ovim svakako pokazujete neobično oštroumlje mister Leader. - Ne budite još i drski, inače ćemo postupiti s vama po kratkom postupku! Mi smo vas uhvatili m flagranti. Vaš drug je bio zavukao ruke u dţepove ubijenog. To je dovoljno. Vi se vrzmate ovdje u blizini mjesta zločina. To je sumnjivo. Tko su ubice Pazite se, inače vas to moţe skupo stajati! 300 pavy sleţe podrugljivo ramenima, a Jemmy uzvra-t-. - Bounce, ala ste mi vi strog gospodin! Ponašate baš kao da bismo se pred vama morali klanjati najvišem sluţbeniku Sjedinjenih Drţava! __ja sam lawyer, odgovori Leader ponosno i kratko. __Ah, pravnik! Dakle vi spadate u one visoko učene ljude koji imaju zadatak da otkriju rupe u paragrafima? Here is my respect, sir! - Davy skide svoj šešir s ironičnom nishodljivošću. __Sir, ne govorite gluposti! - obrecnu se Leader na njega. - Ja sam doista attorney at law i znat ću da pribavim sebi

poštovanje. Ova uvaţena gospoda su me izabrala za vođu naše skupine. Dakle vrijedi ono što ja budem našao za dobro! - Lijepo, lijepo! - kimne glavom Jemmy. - Mi nemamo ništa protiv toga. Budući da ste vi lawyer, onda će vam sigurno biti lako da, što se tiče ovog zločina, ispravno postupite. - Naravno. Moram vam prije svega skrenuti paţnju na to da se ne udaljavate prije nego što sve dobro pregledam i onda poduzmem mjere. Ovaj vas slučaj moţe dovesti u neprijatan zaplet. - Oho, to nam ne zadaje nikakve brige jer smo uvjereni da će vašem oštroumlju poći za rukom da taj zaplet razmrsi! Leader je odlučio da na ovu ponovnu zajedljivost ništa ne odgovori. Umjesto toga on izda svojim pratiocima naređenje: - Uzmite osumnjičenima konje kako im moţda ne bi palo na pamet da pobjegnu! Traperi se ne usprotiviše ovom naređenju. Za njih je očito predstavljalo zabavu ono što će poduzeti ovi na Dalekom zapadu neiskusni ljudi. Naići na skalpirani les nije nimalo ugodna stvar, mađa su prerijski lovci na tako što prilično otvrdli. AU prizor koji je pruţao ubijeni sa skalpiranim i ubo-đubr n°Ţa unakaţenim licem izazvao je u njima naj-.___j1" ezu uz bojazan za ličnu sigurnost o kojoj su , Odvjetnik primj. pisca. _ Moje poštovanje primj. prev.. Javni biljeţnik primj. pisca. Davy i Jemmy morali voditi računa. Bili su uvjeren" da je unakaţenog ubio i skalpirao neki Indijanac, a budući da se nije moglo pretpostaviti da bi se samo jedan Crvenokoţac usudio doći toliko daleko na Istok nije bilo isključeno da se u blizini nalazi čitava četa Indsmena. Valjalo je dakle biti oprezan. Advokat pretraţi na svoju ruku dţepove ubijenog ne obraćajući nimalo paţnju na Davyja i Jemmyja. Dţepovi kao i pojas bijahu prazni. - Već su ga opljačkali - reče on. - Dakle po srijedi je grabeţno umorstvo i naša je duţnost da otkrijemo ubice.

Tragovi nam pokazuju da nije zločin počinio samo jedan čovjek. Bilo ih je više i ako zamislim da nečista savjest obično tjera zločinca da se vrati na mjesto zločina, onda pretpostavljani da nije potrebno daleko ići da bismo pronašli ubojicu. Meštri, vi ste moji zarobljenici i ot-pratit ćete nas do najbliţe naseobine. To je Helmers" home. Tamo ćemo 9vaj slučaj sa svom strogošću ispi-tati. - Leađer priđe Jemmyju i Davyju s drţanjem koje je trebalo uliti strah. - Predajte svoje oruţje --dodađe on zapovjedničkim tonom. - Rado - uzvrati Jemmy. - Evo, uzmite mi pušku. Uzmite je samo! Pri tom on nanišani na Leadera. Orozi kvrcnuše, Leađer skoči prestrašen u stranu i vikne: - Nitkove! Hoćete li se suprotstaviti? - O, ne! - nasmije se Jemmy. - O suprotstavljanju nema ni govora. Ja vas ţelim samo zamoliti da mi pušku uzmete iz ruku što je moguće opreznije, jer bi inače mogla opaliti što bi bio kraj za vašu čuvenu advokaturu. Dakle, izvolite, uzmite je samo! - Još se i rugate? Ĉovječe, naredit ću da vas veţu da ćete se svijati od bolova! - Bit će mi neobično drago, jer prava je milina biti dobro svezan. - Ako se ne pokorite, naredit ću da pucaju u vas! - Ono! Toga ćete se kaniti! Ja vam kaţem da će svatko tko mi se pribliţi više od tri koraka dobiti na licu mjesta kuglu u glavu. Šta su ovdje na ivici Llano Estacada deset advokata prema jednom iskusnom pre-rijskom lovcu! Protiv naše vještine vi se ne moţete 302

riti s vašim djetinjim puškama, vjerujte nam to! Nama nije potreban nikakav lawyer s Istoka. Mi smo dirali paragrafe prerije i dobro znamo da im priba-LHIO

vaţnost. Osim toga, mi smo pošteni ljudi, i vi ste se u nama prevarili. Ali mi ćemo vam to oprostiti, ier nam je vaše oštroumlje pričinilo veliku šalu. Na ţalost vi ne znate šta znači u jednom ovakvom slučaju neoštećen trag. Vi ste se s vašim

konjima ovdje vrzmali kako ste htjeli. Zato je sada gotovo nemoguće pročitati trag na mjestu zločina. Mi ćemo međutim vidjeti što se još moţe učiniti. Pretraţimo čitav krug, Davy, ti pođi desno a ja ću lijevo! Tamo ćemo se prijeko onda sresti. Ovakav način govora nije promašio ţeljeni utisak. Nitko ne odgovori ni riječi, čak je i Leađer šutio. Stranci se doduše namrgodiše u licu i, kad su traperi po-šli suprotnim pravcima, nitko se od njih ne usudi da ih u tome spriječi. Davy i Jemmy su koračali polako, briţljivo motreći tlo, u širokom polukrugu čije je središte bio les. Kad su se susreli, oni rekoše jedan drugom što su otkrili i vratiše se onda na mjesto zločina. Tu pregledaše konja, mrtvaca i ugaţeno tlo. Briţljivost kojom su promatrali čak i razasute sitne kamenčiće, izgledala je gotovo smiješna strancima. Da-vy i Jemmy su razgovarali još neko vrijeme nasamo dok konačno nisu došli do jednog nepobitnog suda. Onda se Jemmy obrati advokatu: - Mister Leađer, sad ćemo vam razjasniti ovaj zločin. Već činjenica da je ubijeni skalpiran morala bi vas dovesti na pretpostavku da ga je ubila kugla nekog Indijanca. Mi smo odmah ovo pomislili, a sad smo našli i potvrdu za to. ostalom to je i zasluţio. Mi smo ga najprije saţalje-vali, ali bez razloga, kako se sada ispostavilo. On je 10 neki zao momak, član neke bande razbojnika koja Je ovJJe vršljala. Ĉuvajte ih se! Njegovo objašnjenje primiše ostali s čuđenjem. - ti- ?" zapita Leađer. - To ste sve navodno zabili iz tragova? On, još i mnogo više! TO je nemoguće! 303- Tako kaţete vi, jer ste novajlija u ovakvim stvarima. Ĉovjek moţe pročitati trag isto tako dobro kao retke i stranice knjige. Naravno za to je potrebno dugi niz godina ţivjeti na Divljem zapadu. Onaj čovjek nije ubijen na mjestu gdje sad leţi. Jeste li

pri_ mijetili da mu je kugla prošla kroz tijelo i izašla na leđa? - Da. - Onda pođite malo u stranu da vidite!

- Ostali pođoše za Jemmyjem nekoliko koraka dok se on ne zaustavi i ne pokaza rukom na tlo koje se sastojalo od tvrdog, golog kamenja. Tu je leţala velika lokva iscurjele krvi. - Sta vidite ovdje - zapita on. - Ovo je krv - zaključi Leađer. - Zar vam ništa više ne pada u oči? - Ne. - Onda nemate baš naročito oštre oči. Pogledajte samo ovu malu stvar malo bolje! Sta je to zapravo? Jemmy dohvati spomenuti predmet iz lokve. Bio je malen, nalik na novčić i pokazivao je usprkos usi-rene krvi mutan metalni sjaj. Svi ga promotriše, a Leađer reče: - Ovo je spljoštena olovna kugla. - Da, i to kugla koja je ovom čovjeku donijela smrt. Ona mu je prošla posred srca. Dakle, bio je na mjestu mrtav. Nemoguće je da se mrtav odvukao do mjesta gdje sad leţi, već su ga neki drugi, ili bar jedan drugi tamo odnio. Priznajete li ovo? - Kako ste vi to objasnili, zvuči sasvim vjerojatno. - Pogledajte sad bokor ove suhe trave tu pokraj stjenovitog mjesta uprljanog krvlju! Sto tu opaţate? - Trava je ugaţena. - Od čega ili koga? - Da, tko bi to znao? - Mi znamo. Ovdje je leţao čovjek i budući da se ne moţe otkriti ni najmanji trag krvi, mora se pretpostaviti da on nije bio ranjen. Odmah blizu njega vidite onu crtu u mekanom pijesku. Ona je gore si- oka a s donje se strane suţava. Cime je ova crta napravljena? _- Moţda petom čizme? __Q ne; ja ću vam odmah dokazati da čovjek koji je leţao ovdje nije nosio čizme već mokasinke, Ova crta bi imala posve drukčiji oblik da potječe od čizme. Ona bi bila onda koritastoga oblika. Nama se čini, naprotiv, da je povučena ivicom kundaka i pošto "nije svuda jednaka, već je na početku udubljena a na drugom kraju skoro ravna i malo zavinuta u

stranu, sigurno je da nije nastala nekom laganom mirnom kretnjom, već u velikoj ţurbi. Najzad pogledajte otisak ovdje na donjem kraju crte! Ĉemu ima da zahvali za svoj nastanak? Tek pošto je Leađer dotično mjesto u pijesku podrobno pregledao, on reče: - Gotovo se čini kao da se tu netko okrenuo na peti. - Ovaj put ste u pravu. Ali i otisak je dovoljno jasan. Ako biste detaljno ispitali ovo mjesto, morali biste priznati da o peti čizme uopće ne moţe biti govora, već samo o nekoj obući ravne pete, dakle o mokasinki. Ovdje se vidi otisak samo jedne noge, ali ne i druge, premda je tlo vrlo mekano. Što iz toga slijedi? - To ne znam. - Uţurbanost pokreta koju sam već prije toga spomenuo. Dotični čovjek se ovdje u najvećoj brzini bacio na zemlju tako da mu je druga noga lebdjela u zraku te nije ostavila nikakav otisak u travi. Da je čovjek imao vremena da se posve komotno opruzi, onda bi se bezuvjetno vidjeli tragovi obje noge. Moţe se dakle sasvim izvjesno pretpostaviti da je imao razloga kad se iznenada bacio na zemlju. A koji bi to razlog mogao biti? Advokat se počeša zamišljeno iza uha i reče: - ir, moram priznati da nismo u stanju tako brzo pra-U še Pretpostavke i nagađanja. To dokazuje upravo da ste ţutokljunci. U ovak-Racijama ţivot često visi o jednoj jedinoj mi-z ". ađa se čovjek ne smije dugo premišljati ni mo-i, već je tu najvaţnije da refleks bude brz i sigu- 304ran. Ja ću vam objasniti koji je razlog za to postojao. Osvrnite se malo oko sebe i recite mi da li ne opaţate nešto upadljivo ovdje u blizini! Šestorica ljudi pogledaše oko sebe, ali odmahnuše glavom. - No - nastavi Jemmy - pogledajte onda ovu stabljiku juke! Na njoj vam mora svakako nešto pasti u oči. Spomenuta biljka bila je yucca gloriosa koja je ovdje na suhom, pjeskovitom tlu bila zakrţljala u svom razvoju. Ona je još

cvjetala i metlica joj je bila prošarana bijelim i crvenim cvjetovima. Nekoliko njenih tvrdih, uzanih, bodljastih plavičastozelenih listova leţalo je na zemlji. Oni nisu bili sami pali na zemlju, već su ih bili otrgnuli. - Ovdje je bio netko tko je imao posla s jukom - zaključi Leader, a na licu mu se pokaza izraz vaţnosti. - Tako, a tko je taj netko bio? - To ne mogu znati. - Moţe se znati, štaviše, mora se znati. Ĉovjek tu biljku nije dotakao, ali ju je izdaleka pogodio kuglom koja je otkinula listove i napravila rupu na stabljici. Zar to ne vidite? Stranci tek sad to opaziše. Jemmy nastavi onda: - Nitko ţiv ne gađa iz dosade na biljku. Kugla je bila upućena onome koji se ovdje iza nas bacio na zemlju. Ako sada zamislimo pravu liniju od juke do mjesta gdje je spomenuti čovjek stajao, i onda je u istom pravcu produţimo, znat ćemo sasvim dobro odakle je kugla došla. Budući da je prošla kroz donji kraj stabljike, otvor puške iz koje je upućena nalazio se na znatnoj visini iznad zemlje, te ćete mi sigurno moći reći što se iz toga moţe zaključiti? - Oni pogledaše smeteno Jemmyja, ali ne odgo-voriše ništa. Stoga on nastavi: - Onaj koji je pucao vjerojatno nije stajao na zemlji, već je sjedio u sedlu. Iz svega što smo ovdje otkrili moţe se dakle slijedeće zaključiti: Tamo gdje smo promatrali trag stajao je neki Indijanac naoruţan puškom. Jahač koji je otprilike dolazio sa sjeveroistoka pucao je na njega s konja, našto se Indijanac, mada ga kugla nije pogodila. ah bacio na tlo i to tako da je lice okrenuo na Ali zašto je to učinio? Za to postoji samo jedno gbjašnienje, naime: htio je strijelca namamiti; htio je da ovaj povjeruje kako je on mrtav. I jahač se doista pribliţio . . . _ po čemu to vidite? - zapita Leader začuđeno. _ To ću vam pokazati. Vratimo se opet do mjesta gdje leţi mrtvac! - Jemmy povede Leadera pokraj lesa do mjesta gdje je

između zakrţljalog pustinjskog šipraţja bilo malih neobraslih površina pijeska. Tu se u pijesku ocrtavao jedan veći otisak te Jemmy upita na koji je način nastao. - Ĉini se da je i ovdje netko leţao - zaključi Leader. - Ta vam je pretpostavka tačna. Ali tko je to bio? - Moţda mrtvac prije nego što je umro? - Ne, jer on je bio posred srca pogođen te se nije mogao s "mjesta pomaći. Nemoguće je da se dov-dje dovukao. Uostalom, ovdje bi se morala nalaziti lokva krvi da je on to bio. - Onda je to bio Indijanac koji se tamo prijeko već jednom bacio na zemlju? - Ne, ni to. On nije imao nikakva razloga da ponovi svoje lukavstvo. Dalje, mi smo ustvrdili da je bio nepovrijeđen, dok je onaj drugi koji je ovdje leţao bio teško ranjen. Dakle, u svakom slučaju imamo posla s nekim trećim licem. - Ali je - reče Leader krajnje začuđen - ovaj Pijesak za vas otvorena knjiga! Ja ne bih mogao u njemu ni jednog retka pročitati. I na licima njegovih drugova rnoglo se primijetiti očito divljenje. Sad uze Davy riječ: - Zbog toga nije m ajmanje potrebno da širom otvorite usta i oči, mestri. Svi prokušani lovci Zapada imaju za svoje us-Pjehe zahvaliti, pored smjelosti, lukavstva i istrajnosti, ozda i okolnosti da je svaka stopa za njih jasno na-sano pismo koje im je netko namjerno ili nena-ostavio- Tko nenia razumjevanja za takva pi-svakako uskoro dobiti kuglu ili dobar istrunuti na nekom mjestu gdje mu se ubod neć moći da podigne spomenik. Moj suputnik je re- 307kao da se ovdje ne nalazi lokva krvi, i on je bio u pravu. Velike lokve naravno nema, ali se ipak moţe vidjeti malo krvi. Ove male, tamne mrlje u pijesku potječu od kapi krvi. Ĉovjek koji je ovdje leţao bio je dakle ranjen, i to teško, jer to se vidi po tragu da se od bolova svijao po zemlji. Pogledajte samo malo bolje šipraţje i pijesak ispod opuštenih grana! Siromah je od

bolova čupao grane i kopao prstima po zemlji. Moţete li mi moţda reći na kom je mjestu svoga tijela bio ranjen? - Da bismo to mogli reći, morali bismo upravo biti sveznajući. - O ne! Iz rane na glavi ili gornjeg dijela tijela isteče više krvi nego što je ovdje ima. Ovaj čovjek je bio ranjen u predjelu trbuha, otuda se mogu objasniti i bolovi koje je prepatio. A sad pogledajte malo dalje kako je unaokolo zgaţeno i počupano granje, sve do mjesta gdje je leţao neozlijeđeni Indijanac! I osmotrite ovaj neugledni predmet što leţi ovdje na zemlji, na koji vi uopće niste obratili paţnju! Što je ovo zapravo? Davy podiţe komadić koţe sa zemlje. Prvobitno je koţa bila ţute boje, ali je vremenom potamnjela i noţem isječena u duge uzane rese. Šestorica stranaca se zagledaše, ali ođmahnuše glavom. - Ovo je - reče Davy - istrgnuti komad resa-stog šava hlača, očito indijanski rad. Ranjenik koji je ovdje leţao bio je dakle također Indijanac. On je nosio leggins čija je koţa bila uštavljena jelenovim mozgom. Od bolova je prste grčio po hlačama i pri tom otkinuo ovaj mali komad koţe. Kao što je poznato metak u trbuhu je veoma bolna rana. Ako dobijete kuglu u utrobu onda ćete se svijati kao crv. čudilo bi me ako se ovaj Inđsman ne nalazi već u vječnim lovištima. Nemoguće je da je još dugo izdrţao jašući, pogotovo što je morao sjediti još s nekim na istom konju. - On je od jahao? - zapita Leader. - I to sa nekim drugim na jednom konju? - Da, sir, posve sigurno bilo je tako. Pođite samo malo u pravcu odakle su ovi ljudi došli! 308 Davy pođe prema sjeveroistoku. Ostali pođoše za njim, radoznali na što će ini još skrenuti paţnju. On stiţe"do kruţne linije koju je prije toga opisao. Tamo stade i reče: - Meštri, sada ćete biti podučeni u takozvanom čitanju tragova. Ja se međutim moram pri tom poţuriti, jer pred sobom imamo neku opasnu bandu razbojnika ili ubojica, a istovremeno valja spasti jednog

ili dvojicu Indijanaca koju ta banda progoni. Bit ću dakle, što je moguće kraći. Ovdje gdje stojimo prošli su obojica Indijanaca o kojima smo govorili, onaj ranjeni i onaj neozlijeđeni. Prvi nije bio ranjen tamo na mjestu gdje je leţao već mnogo ranije. Ovo zaključujem po tome što su konji drţali glavu uz glavu, kako vidim po tragu. Jahali su jedan pokraj drugog i neozlijeđeni je drţao svoga druga za uzdu. Ovome su bile potrebne ruke da ih drţi preko rane, ili da se drţi u sedlu budući da je bio malaksao. Vrativši se nekoliko koraka i pokazavši na zemlju, Davy nastavi: - Da zacijelo imamo posla sa In- dijancima pokazuju i otisci kopita. Oba konja su bild nepotkovana. Ovdje moţete vidjeti kako je konj koji je nosio ranjenika napravio veliki skok. Na ovom mjestu konj je od pozadi sa strane dobio kuršum koji mu je prošišao kroz grudi i prednje sapi i teško ga ranio tako da je jedva prešao ovaj mali razmak do mjesta gdje i sad leţi. Pri tom je ranjeni Indijanac skočio sa sedla i bacio se u stranu, u šipraţje. Nakon ovih riječi Davy pođe udesno i ponovo pokaza u tlo nastavljajući svoje objašnjenje: - Ovdje se vidi trag samo jednog jahača, i to onog koji je naj-Prije pucao na konja, a onda na neozlijeđenog Ind-smana. Njegov konj je nosio potkovice; pripadao je nle.Dij"?lcU" Na Indijančevog konja pucao je prije °"- što je ovdje stigao, što bih vam mogao dokazati bih imao vremena za to. I upravo sa mjesta gdje stojimo opalio je u nepovrijeđenog Indsmana. g- ,a ovo baš ne biste mogli s takvom sigurno- rfići! - upade mu u riječ Leader. g, , . Pshaw, mogao bih se, štaviše, na to zakleti! Po- aajte samo mi-------- T j vidjet cete da mjesto i u pravoj liniji s tačkom 309gdje se Indijanac bacio i sa jukom kroz koju je prošla kugla. Tu je svaka sumnja isključena. Dalje, samo osam do deset koraka odavde vidjet ćete nove tragove. Tu je projahalo pet bijelaca i onda se zaustavili na mjestu gdje je tlo tako ugaţeno.

Sad vas molim da još jednom pođete za mnom, onda ćemo biti odmah gotovi. On povede ostale ne samo do spomenutog mjesta već još i malo dalje od njega i tamo im skrenu paţnju na tri traga od kojih je jedan skretao u stranu. Za taj trag Davy reče: - On potječe od jednog konja koji je pripadao nekom bijelcu. Kopita su duboko utanjala, konj je u galopu trčao. Međutim, konj koji zagalopira već na dvadeset metara od tačke gdje je stajao mora sigurno da se preplašio i pobjegao. Ako bismo pošli za njim, onda bismo ga sigurno našli s praznim sedlom gdje pokraj nekog ţbuna brsti. Ovdje lijevo vidite drugi trag. On potječe od nepotkovanog konja koji je sasvim mirno gazio. Budući da je on uprkos laganom hodu dublje ocrtan nego trag koji inače ostavljaju indijanski konji, ovaj konj je po svoj prilici nosio teţi teret nego ranije. Nepovrijeđeni Indijanac sjedio je u sedlu i drţao pred sobom svog ranjenog druga. A sad pogledajte dobro pored ovog posljednjeg traga otiske kopita od konja petorice bijelih. Oni su pošli za tragom Indijanaca, ali nisu jahali po njemu da ga ne bi izbrisali. Tako, sad sam gotov. Sad razmislite o svemu što ste čuli i recite mi kako se ova tragedija ovdje odigrala? - Oh, to ćemo najradije vama prepustiti, sir! - reče Leader, naravno veoma skromno. - Pa - nastavi Davy - ja sam bio dovoljno jasan. Naša istraţivanja su pokazala slijedeće: šest bijelaca su se na sjeveroistoku odavde sastala sa dva Indsmena i zapodjeli sa njima svađu pri čemu je Indijanac dobio metak u trbuh. Crveni su pobjegli, a bijelci su pojurili za njima. Konji Indsmena su bili međutim daleko brţi od konja bijelaca i stekli su znatnu prednost. Pogledajte konja što tamo leţi! On je od najplemenitijeg meksičkog soja i sigurno potječe od prave andaluzijske pasmine. Totem, tj. obiljeţje njego- 810 va vlasnika, urezan mu je na lijevoj strani vrata U koţi Ranjeni Indijanac nije bio običan ratnik, jer samo poglavice i ugledni

članovi ratnog vijeća smiju nositi totem. Samo je jedan konj kod bijelaca bio dovoljno brz da prati u stopu konje Indijanaca. Ovaj bijelac je nastavio pomahnitalo gonjenje. On se usudio da se toliko udalji od svojih drugova budući da Indijanci protiv njega nisu mogli ništa poduzeti, jer je ne-povrijeđeni morao štititi i drţati ranjenog. Dvojica siromaha mogli su naći spas jedino u bjegstvu. Naravno, da sam se ja nalazio na mjestu nepovrijeđenog, ja bih skočio sa sedla i stojeći sačekao bijelca te ga kuglom skinuo sa konja. To što Indijanac nije ovo učinio mora da ima nekog razloga koji ja ne znam, ili je pak ovaj Indijanac bio još prilično mlad i neiskusan. Briga oko druga ga je smela. Ali lukav i prepreden je ipak bio, kao što će se odmah pokazati. Bijelac je imao napunjenu dvocijevku. On se je već toliko pribliţio dvojici progonjenih da je, kao što sam već rekao, ranio kuglom u slabinu konja jednog od Indijanaca tamo na mjestu gdje smo stajali. Konj je napravio još jedan skok, potrčao malo dalje i skljokao se zbacivši sa sebe ranjenog jahača uz šipraţje gdje je ovaj ostao leţati. Drugi Indijanac je odmah zaustavio svoga konja i sjahao da zaštiti druga. Bijelac je opalio u njega metak. Budući da mu je konj bio u punom trku nije mogao dobro nišaniti, te je njegova kugla umjesto Indijanca pogodila stabljiku juke. Indijanac je tada uperio svoju pušku u neprijatelja, ali je bio uzbuđen: drhtao je od jeda, briga i napora. Radilo mu se o ţivotu koji je ovisio o sigurnosti gađanja. Zato upravo nije opalio, već se napravio kao da je pogođen i legao drţeći pušku čvrsto u ruci. Pri tom je kundakom okrznuo pijesak, kao što smo vidjeli. Tu je sačekao bi-g. .ea a bi mu iz najveće blizine sasuo kuglu u srce. ijelac je skočio sa sedla i pohitao najprije prema ra-jenom Indijancu koji je leţao na zemlji i pravio se da mrtav. Odatle je pošao prema drugom Indsmanu. Povrijeđeni je skočio munjevitom brzinom, oborio je° Vnika na zemlju i postrijelio mu srce. Pri tom otvor cijevi drţao toliko blizu grudiju da se vuna

311- Oho! Mislite li da se bojimo? Mi smo ovamo došli iz St. Louisa i ja mislim, da ćemo još i dalje stići - Od St. Louisa dovdje? - nasmija se Jernmy. - Mislite li vi da ste time mnogo postigli? Ja vani kaţem da opasnost tek ovdje počinje. Mi se nalazimo na granici gdje vršljaju svakojaki ljudi kojima je do tuđe svojine veoma mnogo stalo, a za koje tuđi ţivot gotovo ništa ne znači. A s one strane Llana Estacada se prostire područje Komanča i Apača. Tko se lakomislen usudi između takvih mlinskih kamenova, taj biva lako samljeven. Ovdje na ovom mjestu su se sastali bijeli razbojnici sa crvenim ratnicima. Ako ispustimo iz vida bijelce, onda se ipak moramo upitati što su Indijanci ovdje htjeli. Kad se dva Redmena sami upute u ovaj kraj, onda se u deset slučajeva moţe devet puta očekivati da su oni uhode koji pretraţuju ovo područje za neki ratni pohod. Meni se ova stvar ne čini baš tako bezopasnom kao vama. Ja ne znam ni svrhu ni cilj vašeg puta. Mi međutim ţelimo preko Llana Estacada, a tu valja otvoriti oči, inače se moţe dogoditi da čovjek uveče legne ţiv a onda u rano jutro, kad se probudi, da ga odnesu kao ubogi les kući! - Što se našeg puta tiče, i mi namjeravamo preko Llano Estacada, a onda u Arizonu. - Sigurno još nikad niste bili prijeko? - Ne. - Ĉujte, nemojte mi zamjeriti, ali od vas je ovo besprimjerna neopreznost! Vi drţite Llano Estacađo vjerojatno za lijep, ugodan kraj kojim čovjek moţe uz pjesmu i svirku prijeći? - De, tako glupi baš nismo. Mi znamo za njegove opasnosti, jer smo o njima čuli i čitali. - Tako, tako! Hm, hm! Ćuli i čitali! To vam je otprilike onako kao kad bi netko čuo i pročitao da je arsenik otrovan i onda pomislio da bez opasnosti moţe progutati pola funte otrova. Niste li došli bar na razboritu misao da uzmete nekog vodiča koji poznaje Plains i njene opasnosti? . . Jemmy je samo dobro mislio strancima. Pa Pa Leader viknu osorno: - Ja vas veoma molim da n

314 e čitate takve predike! Mi smo ljudi, jasno? Uosta-?om mi imamo vodiča. _ Ah, tako! A gdje je? - On je pojahao ispred nas. _ Bogme, neobično je nekog tako voditi. Gdje vas čeka taj čovjek? _ U Helmers" homeu. _ je li? Ako mislite da je tako, onda neka bude tako! Helmers" home ćete lako naći. I ako vam je pravo, moţete mi se priključiti, jer i mi ćemo tamo. Moţemo li moţda saznati tko vam je vodič? - Jedan vrlo poznat Zapadnjak, kako su nas uvjerili. On je već nekoliko puta prokrstario Llano Esta-cadom. Svoje nam pravo ime nije rekao. Obično ga nazivaju Juggle-Fred. - Good luck, Juggle-Fred! - viknu Jemmy. - On je zacijelo valjan momak čijem se vođenju moţete mirne duše povjeriti. Veoma mi je drago što ću ga najzad ponovo vidjeti. U svakom slučaju, jahat ćemo onda zajedno jer i mi ţelimo tamo prijeko u Arizonu. - I vi? Zašto? Moţda zbog dijamanata koje su navodno tamo našli? - Moţda - reče Jemmy suzdrţljivo. - Onda zapravo ne pristajemo jedan drugom, jer i mi smo htjeli po istoj stvari prijeko. Vi ste dakle naši konkurenti. Leader reče ovo jednim posve određenim tonom Promatrajući pri tom trapere s jednim skoro neprijateljskim pogledom. Jemmy se nasmija glasno i viknu: Veselo, bogme! Vi nam zavidite? Ovo je opet jasan aokaz da ste još zeleni za Zapad. Mislite li moţda da aijamanti leţe u Arizoni tek onako na zemlji, da čov-l msta drugo ne treba da uradi već da se sagne i da ţele

P°dlgne? Ta tragaci se zlata moraju udruţiti ako još P°stići dobar uspjeh, a điamond-bovsima je to mnogo potrebnije. Pojedinac tamo lako propadne.

vaca šestorica j mi imamo dovoljno no-ne Propadnemo. srno UJte ne recite to moţda nekom drugom! Mi Pošteni ljudi od kojih se nemate čega plašiti. 315lrugi če se međutim sigurno pobrinuti zato da vaţe teške novce ne vučete daleko sa sobom. To što ne ţelite ništa čuti za našu pratnju, nama je svejedno. Mi ćemo vam prepustiti na volju da nam barem do Hel-mers" homea pravite društvo. Danas nećete stići do tog mjesta, te ćete morati pod vedrim nebom prenoćiti. Onda je dobro imati uz sebe ljude koji se na Divljem zapadu osjećaju kao kod kuće. - Kada krećete odavde? - Odmah, naravno. A sada uradite što ţelite! Jemmy pođe lagano prema svom kljusetu i uzjaha. Davy učini to isto te su tako pojahali lagano za tragovima koji su vodili na Zapad. Stranci ostadoše još neko vrijeme da se posavjetuju, a onda i oni pođoše za njima. Kad su sustigi dvojicu trapera, Davy se okrene prema njima i upita ih: - No, što ste odlučili? - Jahat ćemo s vama do Helmers" homea, ali samo dotle. - Veoma lijepo od vas. - Davy se ponovo okrene od njih, i odsada traperi su se ponašali kao da nemaju nikog iza sebe. Oni pustiše svoje konje da zagrabe drţeći se pri tom poput pravih Zapadnjaka naprijed nagnuti u sedlu, na izgled pospano i tromo, kao da nisu u stanju jahati. Ostali jahači su se naprotiv trudili da zadrţe propisan stav kao da je trebalo uvjeţbati pravilnom jahanju školske konje. Pogledajte samo onu dvojicu tamo! - reče Leader svojim pratiocima. - Nisu u stanju ni jahati. Pa to se jasno vidi! A pričaju nam tu kako su neki Zapadnjaci? Ne mogu im vjerovati. - Ni ja - sloţi se jedan s njim. - Tko ovako sedi u sedlu kao oni taj neka mi ne soli pamet da poznaje Zapad. Ona priča o čitanju tragova, koju su nam majstorski servirali, bila je sigurno samo prijevara. Već njihova spoljašnost odaje krajnje bijedne i tričave

karaktere. I onda da takvim momcima poklonimo naše povjerenje? - O tome nema ni govora. I još da ih povedemo za Arizonu? Bili bismo pravi glupači! Momci su prosto zabezeknuli kad sam im spomenuo naš nova 316

vili su se tako pošteni, sigurno samo zato što su s šestorica a njih dvojica. Na spavanju ćemo pri-n ziti da ne bi slučajno malo ranije odjezdili s našim novcem, a mi ostali da leţimo kao leševi. Po čitavom njihovom nastupu moţe se naslutiti da ni od čega ne prezaju. U međuvremenu su se spomenuti visovi sve više pribliţavali. Tlo je postalo kamenito te su se Jemmy i Davy morali sve više saginjati, jer se trag nije mogao tako lako raspoznati. Onda Debeljko najednom zaustavi svoga konja, pokaza rukom naprijed i reče: __Pogledajder tamo, stari Davy! Kakva bića stoje ono tamo u skupini? Davy je neko vrijeme mjerio oštrini pogledom naznačene tačke i onda reče: - To su doduše one vrlo poznate vrste stvorenja, naime, pet konja i jedan čovjek, pri čemu konji sigurno više vrijede od čovjeka. - Hm, pet konja? Njima pripada naravno i pet jahača, i budući da se samo jedan moţe vidjeti htio bih znati gdje su se ostala četvorica djela. - Drţim da se sigurno nisu mnogo udaljili. Ako im se još malo pribliţimo, moţda ćemo ih otkriti, jer je razdaljina sada još prevelika. Pojašimo još malo naprijed! - I pošto je Davy potjerao svoju mazgu, on đodade: - Mi svakako pred sobom imamo one bijelce od kojih je jedan ubijen. I sad mi se posve čini kao da vidim tamo prijeko nešto poput čovjeka kako na zemlji čeprka. Pogledajder one tačke tamo! Sto je on nazvao tačkama, to su bila četiri čovjeka koji su u pravilnim razmacima udaljeni jedan od Drugog tvorili pravu liniju i lagano se u istom pravcu Kretali.

j su Preostala četvorica koji pripadaju onim nima - reče Jemmy. - Oni se nalaze na stjeno-

đeć°m tlu aţe trag Indijanaca koji su izgubili. Su-

ovi p° Prednosti koju su imali pred nama, mora da se "su h 6 V6Ć đuţe vremena- To Je siguran znak da nijetir °sobito đobri čitači tragova. Sad su nas prim- 11- Vidiš li kako su pojurili k svojim konjima? A nii, kako ćemo se mi ponašati prema njima? 317 - Hm! Sigurno je da su neke hulje. Moramo im zbog svoje vlastite sigurnosti pripaziti malo na prste Ipak mi se ne čini naročito preporučljivim da se suviše marno brinemo za njih. Bolje je da im ne stavimo do znanja ono što o njima mislimo. Dokle god se ne pokaţu neprijateljski prema nama, dotle moţemo praviti miroljubiva lica. Naprijed dakle! Oni nas oče-kuju. I šestorica dijamand-boys ugledali su sada skupinu konja i ljudi te se zbog toga primakoše dvojici trapera. Ipak su se osjećali u njihovom društvu sigurniji nego sami. Petorica ljudi stajahu kod svojih konja s puškama na gotovs u rukama. - Stojte, inače ćemo pucati! Davy i Jemmy pojahaše uprkos tome dalje. Le-ađer i njegovi ljudi se međutim poslušno zaustaviše. - Stojte, kaţem vam! - ponovi jedan od petorice. - Još jedan korak i dobit ćete metak u glavu! - Koješta! - nasmija se Jemmy. - Nećete se valjda bojati dva miroljubiva čovjeka. Sačuvajte vaše kugle! I mi imamo nešto u našim cijevima. Petorica ne opališe, moţda samo zato što se trapera zacijelo nisu bojali i što su svojom prijetnjom htjeli uliti strah, moţda međutim i zato što je spokojno, sigurno drţanje dvojice trapera na njih ostavilo dubok dojam. Oni pustiše da im se dvojica pribliţe, ali su svoje puške još uvijek drţali na gotovs. Onaj koji je zapovijedao od ove petorice bijaše plećata, zdepasta rasta. Gusta, crna brada prekrivala mu je donji dio lica tako da

mu se usne nisu mogle vidjeti, ali po govoru se moglo zaključiti da ima zečja usta. Kad se traperi zaustaviše pred njim, on reče Iju-tito: - Vi ne znate kakva su pravila i običaji Zapada. Kome se zapovijedi da stane, taj mora stati. Jasno-Zahvalite samo našoj uviđavnosti što ste ostali ţivotu. - Ne pretjerujte tako, čovječe! - uzvrati 3emmy- - A kome biste vi imali da zahvalite što ste još ţlV1-I mi imamo puške! 318 - By Jove, vi nam prijetite? Mi ćemo na sto ko-čaja skinuti kuglom muhi glavu od trupa, neka vam f bude znano! S kakvim se namjerama potucate po ovome kraju? - To ste mogli znati i da nas ne pitate. Ţelimo pogledati slijedeće pomračenje sunca, koje se odavde najbolje moţe pratiti. Bradonja nije znao kako da primi ovaj ozbiljno izrečen odgovor. On pokaza zbunjeno lice i upita: - A kada će biti? __Večeras u dvanaest sati pet minuta i jedanaest sekundi. Kaţem vam da je tako jedno pomračenje u ponoć nešto veličanstveno! - čovječe, hoćete li da nas nasamarite? - obrecnu se drugi. - Pazite se dobro! - Naravno da ćemo to uraditi - nasmija se Debeljko. - Dugajlija Davy i Debeljko Jemmy su poznati kao oprezni Zapadnjaci! - Behold! - uzviknu crni brađonja. - O vama smo već čuli. Davy i Jemmy su navodno tako smiješan par da sam uvijek čeznuo da ih jednom susretnem. Vjerojatno ćete nam priuštiti to zadovoljstvo da nam izvedete kakvu komičnu predstavu. Plaćamo dobro, pet centi po čovjeku, i jednu centu po konju. - To nije loše! Takav prihod u ovom cirkusu jedva da smo mogli očekivati. Ali mi smo nastupali samo pri pomračenju sunca. Morat ćete svakako do dvanaest sati u ponoći pričekati. Ako se međutim dotle ne ţelite strpiti, onda u međuvremenu izvedite

sami nekoliko predmeta! Smije li se moţda saznati koja ste "mena dobili od vaših uvaţenih roditelja? Ove riječi bijahu izgovorene s tako simpatičnom jazriošću da je brađonja odgovorio manje osorno: bif 9 Se zovem Steward. Imena mojih drugova neće Potrebna. Odakle dolazite zapravo? - Iz kraja koji leţi za nama. - A kuda ste naumili? - U kraj koji leţi pred nama. Tako! To ste vrlo duhovito odgovorili. Kako iz-vi kanite do Helmers" homea? 319- Da, budući da on neće k nama, moramo mi k njemu. Hoćete li i vi s nama? - Hvala lijepo! Mi imamo drugog posla. Jeste li vidjeli trag koji je vodio pred vašim nosom? - Sta nas se tiče taj trag! On potječe sigurno od ljudi koji su odjahali prema Helmers" homeu. Mi ćemo to mjesto i bez traga naći. - Jeste li prošli pokraj lesa koji je tamo leţao? - Da. - Što mislite o njemu? - Da je mrtav. A što je mrtvo, to nas neće ujesti. Steward se zagleda dugo i ispitivački u dvojicu trapera. Ĉinilo se kao da ne vjeruje "sasvim u ovakvu ravnodušnost. Ali kad u njihovim otvorenim, čestitim licima ne primijeti ni najmanjeg traga nekom nepovjerenju, on reče: - I mi smo vidjeli mrtvaca i njegova konja. Bila bi šteta ostaviti sedlo i ostali pribor da istrune s konjem. Stoga smo stvari ponijeli sa sobom. - Da smo prije vas naišli, mi bismo to isto učinili. - Sasvim ispravno. Onda smo pošli za konjskim tragom, premda on nije vodio u našem pravcu. Ovdje smo ga izgubili te smo se dosad uzalud mučili da ga .ponovo nađemo. Budući da će noć uskoro pasti, mi smo odlučili da se kanimo traganja te ćemo opet udariti našim ranijim putem.

- A kuda vas on vodi? - Kroz Llano Estacado za El Paso, onda dalje prema Arizoni. - Po dijamante? - Ah ne. Nećemo dati da nas uhvati ta groznica. Mi smo pošteni i skromni farmeri, imamo tamo prijeko rođake koji su se potrudili da nam nabave dobru zemlju koju ćemo obrađivati. Nek" drago kamenje drugi traţe. Farma donosi sporije, ali u toliko sigurnije plodove. - Neka svako radi po svojoj ţelji! Budući aa ste samo farmeri, ne čudi me više što niste u stanju pronaći trag. Jedan vrijedan lovac ne bi ga đug uzalud traţio. - De, pa vi ste poznati izviđači. Pronađite ga ° " da! Hadoznao sam da li ćete uspjeti. 320 Stranac reče ovo podsmjehujući se, ali mu Jemmy vori mirno: - To ćemo moći lako da uradimo, ° mda nas ta stvar inače ne zanima. Pruţit ćemo vam samo dokaz da mi nađemo ono što traţimo. Oba trapera sjahaše i pođoše u dalekom krugu ko mjesta gdje su toboţnji farmeri stajali. Tihi zviţduk pozva njihove konje koji pođoše za svojim gospodarima kao psi. Diamond-boys su u međuvremenu bili stigli i šuteći pratili razgovor. Sada, pošto su se oba trapera udaljila, upita Steward: - Vi ste stigli sa ove dvije skitnice, ali izgleda mi da niste sa njima zajedno. Hoćete li nam to objasniti? - Rado - uzvrati Leader. - Sastali smo se sa njima kraj lesa, ali njihovo ponašanje nam nije dalo nikakvog povoda da s njima sklopimo prijateljstvo. - U tome ste ispravno postupili. Ta dvojica ne uţivaju nimalo dobar glas. Ja sam se ustručavao da im to kaţem u lice. Nas su već ranije opomenuli da ih se čuvamo. Oni su svodnici razbojničkih bandi koje u Llano Estacadu vrše prepade na putnike. Još nedavno ovdje u blizini su ponovo ubili i opljačkali

četiri obitelji. To što se ta dvojica šuljaju ovuda, daje naslutiti da su i oni sudjelovali u tom zločinu te da sada traţe nove ţrtve. Nas međutim neće uloviti! - Pomislih to. Ja im već od prvog trenutka nisam ništa vjerovao. Ţele da nas namame da sa njima jašemo. - Kuda? Za Helmers" home a onda preko Llana Estacada za Arizonu. li 7i Kanite se to8a. sir! Ne biste tamo stigli! Jeste Posli za Arizonu da traţite dijamante? r ,. Hoćemo da kupimo neke, nemamo namjeru da . eward dobaci svojim suputnicima munjevit, zna-P°?e onda primijeti sasvim ravnodušno: - eĆete napraviti veliki posao, sir, kupac dija-" m°ra imati novaca i to veoma mnogo. Mi ga i imamo.- Ali veze između Arizone i Friscoa su vrlo nepouzdane. Pretpostavljam naravno da će vam novac poslati iz Friscoa ali vam se onda moţe lako desiti da ga nemate upravo kad vam je najpotrebniji. Mi smo također ponijeli sa sobom znatne sume novca da platimo kupljenu zemlju, samo umjesto da nam ga

doznače iz Friscoa, mi smo ga radije ponijeli sa sobom Tako je i sigurnije. - Bogme niste jedini koji su tako pametni. I mi nosimo sa sobom svoj novac. - Pametno ste učinili. Samo ga morate dobro sakriti, jer čovjek nikad ne zna šta se moţe dogoditi. Mi smo ga ušili u naša odijela. Pa neka ga nađe onda neki razbojnik Llana! Kao što sam već rekao, ja nemam povjerenja u onu dvojicu trapera. Oni znaju kuda smo krenuli te će se poţuriti da to saopće svojim ortacima da nas negdje sačekaju. Mi ćemo stoga biti toliko mudri pa ćemo udariti u sasvim drugom smjeru. Ja vam savjetujem da to isto učinite i vi i da se povjerite nekom valjanom i opreznom vodiču. - To smo već učinili. On nas čeka u Helmers" homeu. - A tko je? - Zovu ga Juggle-Fređ.

- Juggle-Fred? uzviknu Steward dobro odglu-mivši zaprepaštenje. - Je li vas uzeo vrag, sir? - Kako vrag? - Zato što je taj čovjek poznati lupeţ. Već vam i njegovo ime to kaţe! On vam izvodi svakojake pre-varantske vještine, a nadaleko i naširoko je poznat kao varalica. Ja ću se, dakako, zakleti u to da je on saveznik ove dvije skitnice. On se nalazi u Helmers homeu i vi ste pošli tamo. Onda ćete pojahati s njim prijeko i u Llano Estacadu bit ćete poubijani. y" nas se ništa ne tičete, ali ja ţelim da izvršim svoju duţnost i da vas opomenem. Steward reče ovo s takvom iskrenošću i nutošću da se Leađer dao prevariti te smušeno glavu: - To je svakako neprijatna stvar. Mi smo 322 ohvalni za opomenu i vjerujemo da je ona posve Opravdana, ali šta ćemo bez vodiča? __jfe mogu nikako shvatiti da su vas uputili Helmers" homeu. Koji bi čovjek podigao svoju farmu tako blizu opasne pustinje Llano Estacada! Ĉinjenica da je to učinio ovaj Helmers morala bi vas navesti na pomisao da stoji u vezi sa bravosima koji Llano Estacado čine nesigurnim. On ima dućan i od njih preuzima plijen u zamjenu za sve ono što je potrebno. Ovo se samo po sebi razumije. Mene nitko ţiv ne bi odveo u tu kuću koju nazivaju Helmers-ovim domom samo da bi lakše namamili čestite namjernike. Iza ove lijepe obrazine skrivaju se ujdurme jedne čitave bande ubica. - Zounds, sir, s te strane mi o toj stvari naravno nismo razmislili. Ne preostaje nam ništa drugo, nego da se vratimo i da potraţimo nekog drugog vodiča, jer za tog Juggle-Freda ne ţelimo više ništa znati. Ali recite nam, imate li vi vodiča? - Nama nije potreban jer dva moja suputnika poznaju Llano Estacado bolje nego dţepove svojih prsluka. Na njih se moţemo osloniti. - Well! Zar ne bismo i mi mogli poći s vama?

- To bi vjerojatno išlo, ali ja vam skrećem paţnju na to da je to opet neopreznost s vaše strane. Vi nas ne poznajete. - Oh, pa po vama se vidi da pošteno mislite, mada su nam one dvije vucibatine htjele posoliti pamet da ste vi razbojnici. - Jesu li? . , Da. Oni su podrobno pretraţili mjesto gdje je ""ao les. Zatim su rekli kako ste vi gonili dva Ind-smena. Jedan od njih je navodno bio ranjen, a drugi J onda ubio vašeg druga kome ste vi unakazili lice ga netko ne prepozna. sav Hang t all! To su rekli? ZaPita Stevvard ja .aPrePašten. - A pred nama su se ponašali kao -- nimalo nije zanimao. Eto vam dokaza da °a đavo nosi! primj. prevod.K 323se tim lašcima ne smije vjerovati! Tako podmuklo i lukavo neće postupiti ni jedan pošten čovjek. Mi smo sasvim slučajno prošli pokraj onog mjesta. To što smo uzeli sedlo i pribor ne moţe nam nitko zamjeriti-to je pravo prerije. Onda ste vidjeli da smo ovdje traţili trag. Ovo smo učinili samo zbog opreza. - Nije potrebno da se branite. Mi znamo da ste vi pošteni ljudi i mi vam poklanjamo naše puno povjerenje. Recite nam dakle da li ćete nam dopustiti da vam se pridruţimo! - Hm! - promrmlja Steward zamišljeno i sleţe ramenima. - Hoću biti iskren. Mi vas poznajemo isto tako malo kao i vi nas. Nije nikad preporučljivo, ovdje na Zapadu, sklopiti na brzinu prijateljstvo a da se prethodno ne prokuša. Raduje nas što ste nam poklonili povjerenje, ali ipak je bolje da mi pođemo našim a vi vašim putem. Međutim, htio bih vam dati jedan dobar savjet. Tu nedavno susreli smo jednu brojnu druţinu iseljenika koji ţele preko Llano Esta-cada da na drugom kraju kupe zemlju. To su većinom Nijemci iz češke i Hessena. Oni su se jučer odvojili od nas i večeras će zakonačiti nadaleko odavde, jer će im sutra zarana kraj njihovog konaka naići vodič. On je najčuveniji i najpouzdaniji poznavalac Llano Estacada, skroman, poboţan čovjek po imenu Tobias Preisegott Burton. Priključite li se toj druţini, onda ćete biti posve sigurni! Kod

njih ima nekoliko dobro naoruţanih ljudi te se nitko neće usuditi da ih napadne. - Mislite li? Hm! Vrlo dobro! Ali kako ćemo naći te ljude? - Veoma lako. Ako odavde krenete pravo prema jugu i svoje konje malo brţe potjerate, nakon nekih pola sata ugledat ćete pred sobom jednu usamljenu planinsku glavicu s koje se ruši voda i potom se u maloj ravnici s istočne strane gubi u pijesku. Kraj te vode se odmaraju iseljenici. Pa i kad se u međuvremenu smrači, nećete ih promašiti, jer ćete i s znatne razdaljine vidjeti njihovu logorsku vatru. - Ja vam se zahvaljujem, sir. Vi ste nas izbavili iz jedne velike neprilike. Mi ćemo odmah Kre- 324 nuti da se priključimo tim Nijemcima. Nijemac zna da bude bedast, ali je ipak pošten. - A što ću reći onoj dvojici vucibatina kad me upitaju kuda ste otišli? - Recite im što hoćete, što vam upravo bude palo na pamet! - Dobro! Ali ja vas ţelim opomenuti da ih morate zavarati što se smjera tiče kojim ćete udariti Ako to ne učinite, onda će oni poći za vama i vi ćete im pasti u ruke. Pojašite dakle prividno jedan komad unazad dok vas ne budu mogli više vidjeti Onda skrenite prema jugu! Ako me pitaju zašto ste se vratili, ja ću već naći neko objašnjenje 3254. ŢELJEZNO SRCE Tako su se ovi nepoznati ljudi dogovorili. Obje skupine se prijateljski oprostiše kao da su stari, dugogodišnji znanci. Kupci dijamanata pojahaše svojim tragom ne udostojivši dvojicu trapera ni jedne jedine riječi niti pogleda. Kad su se dovoljno udaljili da ne čuju Stewardove riječi, bradonja se podrugljivo smijući obrati svojim suputnicima: - Njih sam dobro podučio. Hoće dijamante da kupuju! Za to je potrebno bar pedeset

hiljada dolara. Lijepa svotica ako je strpamo u svoje dţepove! A što kaţete za ove Zapadnjake? - Vucibatine! - opsova jedan. - Da. Kakva su nam samo prijetvorna lica pokazali. Ponašali su se kao da ne znaju brojati do tri, a ipak su sve tačno pročitali iz tragova. Znaju čak i da su bila dva Indijanca i da smo svog druga unakazili. Njihova oštroumnost bi nam mogla biti opasna. Moramo ih ukloniti. - Ali kako, kada i gdje? Za to nije ostalo nimalo slobodnog vremena. Moramo poţuriti da pobo-demo kolje u drugom pravcu i da time zavaramo iseljenike. - Hm, da, mnogo vremena nemamo, ali ako Pu" stimo da nam ova dvojica sada umaknu, onda smo propustili najljepšu priliku. U Helmers" homeu sresi će Juggle-Freda, jednog od naših najvećih neprijatelj koji je sigurno u stanju da nam ugrabi pečenje tave. 326 _ Umlatimo ih jednostavno! - Naravno, to bi bilo najbolje. Ali pogledaj der, samo prema njima i onda budi tako dobar pa opali! Znatiţeljan sam kako ćeš to izvesti. - On pokaza na lovce koji kao da su još uvijek revno traţili trag ne brinući se nimalo za Stewarda i njegove ortake-raz-bojnike. Osini toga ponašali su se kao da nisu ni najmanju paţnju obratili na odlazak kupaca dijamanata. - "s death! - opsova jedan od njih. - D pravu si. Ja tek sada opaţam kako su te hulje lukavo učinile da ih ne bismo pogodili. - Da, oni vode za sobom korak ukorak svoje konje tako da bismo pogodili ţivotinje umjesto njih. Baš su se na ovaj način kretali u krugu! I zar ne vidiš da desnu ruku stalno drţe na obaraču, a lijevom za cijev, spremni da svakog časa opale? Nek" samo jedan od nas na njih nanišani i odmah će prošištati njihove kugle. Ovo su vraški lukavi momci. A njihovi konji kao da imaju đavola u tijelu. Izgleda kao da znaju da treba da zaklone svoje gospodare. Ti nitkovi drţe isti korak s njima i ne puštaju nas ni jedne sekunde iz svojih pakosnih očiju.

Bilo je baš tako kako su ova dvojica govorili. Steward i njegovi nisu bili u stanju da opale prije od trapera. I kad su ovi završili s traţenjem, oni pođoše laganim korakom drţeći puške još uvijek spremne da opale prema razbojnicima. Njihovi konji su ih opet vjerno pratili u stopu. Šta vidim ovo? Boys su otišli! - viknu Jemmy začuđeno kao da je tek sada primijetio njihov nestanak. - Već odavno - potvrdi Steward. - Tamo straga U dalJ"ini vidjet ćete ih kako jašu. w Ali zašto natrag? Pa oni su htjeli s nama za ttoimers" home! Zašto su se vratili? n h- a° ° su Slupaci. Takvu neopreznost čovjek "smatrao mogućom! Izgubili su svoje novce! -h! Imali su novac sa sobom? Ca . Da naravno! Jedan od njih je lisnicu s nov-cama stavio u bisage. Dok smo čekali na vas, 827on je primijetio da mu se rasparao šav na bisagi i da mu je ispao novac. Kako su bili ošamućeni od straha! Istog časa su se okrenuli i pošli natrag, ne htjevši da prije toga s vama porazgovaraju. Na polasku su nam još doviknuli da vam kaţemo da će sutra na-veče, ili najkasnije prekosutra u podne, stići do Hel-mers" homea i onda odmah krenuti s Juggle-Fredom za Llano Estacado. - Lijepo! Oko pravog razloga njihovog odlaska ja neću razbijati glavu. - Mislite li moţda da su nas slagali? - Ne oni vas, nego vi nas. Mi nismo voljni da vjerujemo u izgubljenu lisnicu. Naprotiv, uvjereni smo da će krenuti sasvim drugim pravcem čim ih izgubimo iz vida. - Sir, vi nas ponovo vrijeđate! - O, ne! Ja vam kaţem sao ono što mislim. Uostalom dat ću vam jedan dobar savjet, mister Ste-ward. Kad ubuduće budete davali nekome uputstvo za koje drugi ne treba ništa da znaju, onda ne mašite tako silno rukama po zraku, jer se u izvjesnim prilikama pokreti mogu isto tako dobro razumjeti kao i riječi! - Kako to? Što mislite time?

- Vi ste pokazali lijevom rukom prema jugu, a desnom ste napravili kretnju kao da ste htjeli opisati obrise nekog brda. Onda ste ljevicu spustili ispred sebe što je naravno trebalo da znači neku ravnicu. Kasnije ste pokazali unazad prema istoku, a odatle prema jugu. Sve je ovo bilo toliko jasno da vam tu čitavu priču mogu ponoviti. - Onda učinite to! - Vrlo rado! Boys su se vratili prema istoku i sada, budući da ih više ne vidimo, skrenuli prema jugu-Tamo s desne strane stoji neki brijeg, a s lijeve puca ravnica prema kojoj treba da se upute. Budući da ne poznaju ovaj kraj i da ste ih uprkos skorom mraku tamo uputili, ta ravnica ne moţe biti daleko odavde. Mi smo veoma ţeljni da noćas tamo zakonačimo. 328 Jemmy kod ovih riječi oštro pogleda u Stewar-lice_ ovaj se nije mogao posve svladati. Po njemu ff moglo vidjeti da se prepao. - Kadite što hoćete, r ali ne pričajte nam nikakve romane! - vikne " grubo. - Kaţite nam radije da li ste našli tragove? __Svakako da jesmo. Dođite da pogledate! Još se dobro vidi pa ćete ih lako opaziti. - Onda pođite naprijed! - To ću učiniti, ali Davy, moj suputnik, poći će onda za vama. - Zašto? - Da pripazi da ne bi moţda neka od vaših pušaka došla na pomisao da učini kakvu samovoljnu glupost. Pripazite dakle na svoje cevljage! Ukoliko bi neka od njih baš ţeljela da opali, Davvjeva bi kugla odmah pogodila vlasnika te puške. - Sir, vi ste zaista suviše drski! - Nije valjda! Ja vam mislim samo dobro kad vas opominjem. Dakle pođite! - Jemmy je pošao naprijed pravo u smjeru otkuda je došao. Ostali pođoše za njim, a na kraju je koračao Davy s puškom na gotovs i očima oštro uprtim u svaki pokret ove petorice. Nakon kraćeg vremena Jemmy se zaustavi, pokaza rukom na zemlju i upita: - Mister Steward, što vidite ovdje?

Oslovljeni se saţe da naznačeno mjesto malo bolje osmotri te uzvrati: - Ovdje je na stijeni leţao jedan kamenčić koji je konjsko kopito smlavilo. - Moţe li se takav kamenčić pretvoriti u brašno Pod kopitom potkovanog konja? - Ne, ovaj konj je bio nepotkovan. Dakle, indijanski konj. Pođite malo dalje! - -0 Se .pojavio Jedan isto tako samljeven kamen-je " T° Je trag - reče Jemmy. - Prava linija od °g do drugog kamenčića pokazuje prema zapadu. mo Je dakle Indijanac od jahao. da -T" Indi;ianac? Kako moţete tako određeno tvrditi zanit t0 IndJanac na nepotkovanom konju jahao - plta Stewart. - Pshaw! - odgovori Jemmy. - Bedasti diamond-boys bit će da su vam sigurno rekli da znamo tko ste vi. Nije potrebno, dakle, da i dalje igramo ţmurke. Vi ste orlušine Llana, a mi smo pošteni lovci kojima ne moţete soliti pamet niti im nauditi. Kako ste uspjeli da steknete povjerenje tih boys, to vas zapravo ne ţelim pitati. U svakom slučaju vi ste grdno lagali. Mi nećemo krenuti na jug da ih još jednom opomene-mo. Za njih izgleda da je pravi uţitak biti namamljen u Llano i tamo ubijen, i mi ne mislimo na to da ih lišimo tog zadovoljstva. Mi smo učinili našu duţnost i sad se moramo brinuti za sebe same. Ovdje na ovom mjestu naši se putevi razilaze. Vi ćete ranije krenuti od nas, i to odmah! Pojašite za svojim Indijancem, ali se čuvajte da slučajno ne uperite na nas koju od svojih puščanih cijevi! Mi znamo da postupamo s ljudima vašega kova. Cijevi naših pušaka su spremne. Još jednu riječ od vas ili makar jedan sumnjiv pokret i mi ćemo pucati! Okrenite se, objesite puške o sedla i uzjašite! Zbogom i pazite se da nam još jednom ne dođete na oči! On je stajao pored Davvja, i obojica su drţali svoje puške na gotovs. - Mister Jemmy! - viknu Stewart sav bijesan. - Tako nas nećete otjerati, mi smo...

- Hulje ste vi! - prekide ga Davy oštro. Mi imamo četiri metka a vas su petorica, posljednjega ćemo ubiti kundakom. A sad vam još ovo kaţem: onome koji bude samo jednu riječ progovorio, prosvirat ću kuglu kroz glavu! Dakle, gubite se! Ako vas ovdje vidimo još nakon jedne minute, onda ste odigrali svoje! Ovo je bilo izgovoreno tonom koji nije ostavljao nikakvu sumnju. Sva petorica poslušaše u nemoćnom bijesu te se okrenuše, objesiše puške o sedla, po-peše na konje i šutke odjahaše. Jedan od njih je tea sebe privezao sedlo s uginulog konja. Tek kad su u brzom kasu prilično poodmakli, Pu stiše konje hodom i okrenuše se. Vidjeli su Davyja i Jemmyja još uvijek na istom mjestu samo s skinutu" puškama. - S" death! - zaškripa zubima Stewa"- 330 ko mi se nešto nije još nikada dogodilo. Zar pe-t ica ljudi koja se ne boje đavola da pobjegnu pred dvojicom majmuna! Kad bismo samo znali što će sada učiniti. __ To se moţe lako pogoditi - reče jedan od njih. __ Oni će poći za onim momcima da ih još jednom opomenu. ..... __0 to veoma sumnjam, jer je njihova opomena već jednom bila uzaludna. Ipak moramo poduzeti naše mjere i poći na jug. Ĉim ugledamo vatru iseljenika, zaustavit ćemo se i postavit ćemo straţe koje će smjeni da prođe samo naš Tobias Preisegott Burton kad se vrati s Helmers" homea. Iseljenici naravno ne smiju nikako naslutiti da smo mi ovdje. Ukoliko se ova dva trapera, suprotno mome očekivanju, ipak tamo pojave, mi ćemo ih jednostavno ubiti. Indijanca ćemo ovog puta pustiti na miru, mada bi mu za ţivot rado uzeo konja. Brat bratu vrijedio je tri stotine dolara, moţda čak i više. - Zapravo bilo je glupo što smo se zbog dva konja zakačili s Indijancima. Jedan je ubijen, a drugi je pobjegao. Zato imamo za petama ove trapere. Oni će u blizinu zakonačiti i sutra ujutru,

čim se svane, poći će našim tragom. Tada će naići na iseljenike i upropasti! će nam divan posao. - Ne, to neće učiniti. Njih su boys uvrijedili, te se za njih neće više brinuti. Sigurno će najprije po-jahati Helmersovom domu gdje će pripovjedati d susretu s nama. Sto će onda tamo zaključiti, to sad ne moţemo znati. Ne preostaje nam ništa drugo nego da prenesemo Burtonu da već u zoru krene i da se sa iseljenicima forsiranim maršom po mogućstvu što br- 6 udalji- Mi ćemo se međutim izgubiti još mnogo ranije. Banditi pojahaše puteni prema zapadu, a onda za-okrenuše na jug. Jemmy i Davy su spustili svoje puške tek kad . "n se razbojnici izgubili s puškometa. Onda De- zaDit J°Š Više raširi usta nego što su inače bila J IrJ, zadov°ljno se smijući: - No, moj stari Davy, a° t! se dopada ovo? 331- Baš onako kao i tebi - odgovori upitani, zadovoljno se cereći. - Misliš li da su boys zaista izgubili svoj novac? - U to baš nimalo ne vjerujem. Oni su otišli dolje na jug. Zašto i čemu, to nas se više ništa ne tiče. Mi smo ih opomenuli. Dalje za nas nema nikakvih obaveza. Smatrali su se krajnje mudrim i pametnim. Ne vidim razloga zašto da im prosto namećemo svoju pomoć. Mislim da je siroti Indsman dostojniji prijeko potrebne pomoći. - Svakako! Potraţimo ga dakle! - Da. Znamo kojim je pravcem otišao, ovuda desno prema području starih rudnika srebra. Ona stvar s kamenčićima koje smo sami zgazili posluţila je samo zato da ove vucibatine zavaramo. Ja sam jasno vidio kapi krvi i čudilo bi me ako Indsmana ne bi našli u rudniku. Oni napustiše ovo mjesto, ali se ne popeše na konje, budući da je mrak počeo brzo padati te im je predstavljalo znatnu teškoću. Kad su prešli izvjesnu razdaljinu, ugledaše na zemlji jedan mali predmet. Bila je to crvena, briţno izrezana glava lule mira.

Jemmy je podiţe, stavi u dţep i reče zadovoljan: - Nalazimo se na pravom putu. Ova glava se otkinula od lule i neopaţeno pala na tlo. Uskoro ćemo saznati da li je pripadala starom ranje-nom ili mladom Indijancu. - Sigurno starom. Teško da je mlađi Indijanac bio već gore u Minessotti da iz svetih kamenoloma donese glinu za svoju lulu. - Moţda je lulu zaplijenio. Zaplijenjena lula se smije upotrijebiti, samo naslijeđena ne. - Da li je ikada jedan Indijanac naslijedio lulu. Ona se uvijek zakopava s njenim vlasnikom. - Ima plemena koja se više ne drţe toga bas tako dobro. Uostalom, sudeći po totemu koji je urezan na glavi izgleda da je njen vlasnik poglavica Koman-ča. Dobro što znamo narječje tog plemena! Stjenovito tlo se počelo sada uzdizati. Pred jahačima se s lijeve strane ukaza okomita litica, a s desn prostrano polje krša gdje je čovjek, a pogotovu konj, 332 pdva mogao proći. Tu gdje su ova dvojica koračala h se jedino prohodno mjesto te su mogli sa sigurnošću pretpostaviti da su i Indijanci ovuda projahali. Kasnije su se našli pred jednim visokim mračnim obronkom kamenja iz koga je bila izvađena ruda. Bio te to krš koji su iznosili iz rudnika i tu ga prosipali. Teško je bilo ocijeniti koliko je taj obronak bio visok, jer se u međuvremenu spustio mrak. Traperi skinuše vodice s konja i privezaše ih za dvije velike gromade. Onda se počeše uz obronak verati. Pri tom se nisu nimalo trudili da izbjegnu svaki šum već su se, naprotiv, pobrinuli da se škripa krša pod njihovim nogama dobro čuje. Ali svaki par koraka su se zaustavljali da osluhnu. Valjalo je saznati da li se gore nalazi netko koga su morali osloviti prije nego što bi se ovaj posluţio svojom puškom. Za vrijeme jedne takve stanke osluškivanja oni čuše šum kamena koji se odronio.

- Osluhni! - šapne Jemmy. - Bilo je sasvim ispravno kad smo pretpostavili da su Indijanci gore. Oni su na oprezu. Ranjeni, ukoliko je uopće još ţiv, leţi u rudniku. Mladi Indsman međutim drţi straţu na obronku. Oslovi ga, Davy. Davy ga posluša i viknu jasno ali ne naročito glasno uvis: - Tuinutpuk, kevanavuički, nenetpa, haič - mladi ratnice, ne pucaj, mi smo tvoji prijatelji! Onda su čekah" odgovor. Prošlo je izvjesno vrijeme kad su začuli pitanje: - Husihakard - tko dolazi? Bila su to samo četiri kratka sloga, ali su ona odala wo gore stoji, jer obe riječi potječu iz narječja điv-Jm K°manča koji okolo lutaju. - Vaha čat tabutevo - dva dobra, bijela čovjeka - odgovori Davy. - Minam mistisči - dođite gore! - razli jeţe se °zgora nakon izvjesne stanke premišljanja, nje Dvo:iica trapera se uspeše. Kad su stigli do gor-prifk

ruba obronka, oni ugledaše uprkos mraku ljudsku nn-i. U koa Je ""Pravno pred njima stajala i drţala sku na gotovs. 333- Tevua-Šohe, Vatrenu Zvijezdu, čuvenog poglavicu Komanča, zar je on ovdje? - zapita Davy sav začuđen. - Da, ali je mrtav. Ja sam Siba-Bik, njegov najmlađi sin i njegovim ću se ubicama osvetiti za njegovu smrt. Neka bljedoliki pođu za mnom. On se verao naprijed a za njim su se penjali lovci Gore on priđe jednoj litiei i stupi kroz otvor u stijeni. Bio je to ulaz u stari, napušteni rudnik srebra. Njih zapahnu rijedak dim. Kad su prešli nekih tridesetak koračaja po hodniku, oni ugledaše pred sobom malu vatru gdje gori. Gomilica s mukom skupljenog granja leţala je pokraj nje. Plamen je imao jedini cilj da osvijetli mrtvaca koji je bio postavljen u sjeđećem poloţaju naslonjen leđima na zid. Ţeljezno Srce odloţi svoju pušku i sjedne nasuprot mrtvacu. On gurnu komad grane u vatru, podiţe koljena i obori svoju glavu na njih. U tom poloţaju on je nijemo gledao netremice u les.

Dvojica Zapadnjaka su stajali šutke kraj njega. Oni su poznavali indijanske običaje i znali da bi oţalošćenog sina riječima sada samo uvrijedili. Lica dvojice Indijanaca nisu bila namazana bojama što je bio siguran znak da nisu s neprijateljskim namjerama krenuli na put. Mrtvac je bio lijep čovjek, kao što se Ko-manči i Apači uopće ističu svojom tjelesnom ljepotom nad ostalim indijanskim plemenima. Ĉak i u smrti njegovo je lice sjalo kao svijetla bronza. Oči su mu bile sklopljene a usne čvrsto skupljene, jer je umro u strašnim mukama. Donji kraj njegove indijanske lovačke košulje bio je otkopčan tako da se moglo vidjeti razgolićeno tijelo gdje je prodrla neprijateljska kugla. Ruke su mu leţale zgrčene na butinama, dalji dokaz bolova koji su ga do posljednjeg časa mučili. Tek nakon duţeg vremena Jemmy i Davy sjedoše i to tiho, sasvim tiho, kao da su se bojali da ubijenog šumom ne ometu u njegovom počinku. Blizina preminulog djeluje gotovo uvijek kao prizor neke svetinje. Ţeljezno Srce primj. prev.. 336 rtnika obuzme neka poboţna jeza čim osjeti dah podiţe Siba-Bik glavu, pogleda dvojicu lo-Treče: - Vi ste čuli za Vatrenu Zvijezdu, pogla-Komanča? Onda znate da je bio hrabar ratnik? - Da, potvrdi Jemmy. - Mi smo poglavicu odmah prepoznali čim smo ga ovdje ugledali. Upoznali smo ga tamo prijeko na Rio Boxou gdje nam je pritekao u pomoć kad nas je prepala jedna četa Poni-Inđijanaca. __Onda ćete biti uvjereni da će i u vječnim lovištima zapovijedati mnogim ratnicima. Ali Manitou ga nije pozvao k sebi u borbi. Poglavica Komanča je ubijen. - Kako se to dogodilo, i kako ste zapravo došli ovamo? - Bili smo duboko u zemlji bljedolikih. Ratnici Komanča su zakopali svoje ratne sjekire i ţivjeli u posljednje vrijeme u miru sa bijelcima. Nisu se bojali da idu u gradove blijedih ljudi. Vatrena Zvijezda je lovio sa svojim ljudima pokraj rijeke koju nazivaju Rio Pecos. Tamo su sreli bijele ljude koji su htjeli u

daleki grad po imenu Memphis. Budući da put do-tamo drugi crveni ljudi čine nesigurnim, oni su zamolili Vatrenu Zvijezdu da im da jednog vičnog vodiča. On odluči da ih sam prati i da sa sobom povede i mene da vidim gradove i kuće bijelaca. Mi smo sretno stigli u Memphis i onda smo sami pojahali natrag. Danas, kad je počela posljednja trećina dana susretoše nas ubojice. Traţili su da im predamo svoje konje. Kad im m nismo dali, jedan od njih opali metak u trbuh Vatrene Zvijezde. Poglavičin konj se poplaši i pojuri. f. sam morao za njim, jer je bio ranjen te se zato nije mogao boriti sa bljedolikima. Ako ste vidjeli trag, °nda ćete znati što se potom desilo. Da, ti si jednog od njih ubio i skinuo mu skalp. j ako je. Njegov skalp visi ovdje o mom po- jem A11a ĆU skinuti J°š i skalpove ostalih. Za vri- p. e n°ci Ja ću oplakati oca i zapjevati posmrtnu J smu poglavici. Ujutro ću ga privremeno sahraniti u ov°g kamenja, a onda ću dovesti ratnike Ko- 22 M--. ortovlBW 337manča da junaku podignu grob koji će pristajati njegovoj hrabrosti i njegovom dostojanstvu. Ĉim mrtvaca budem sklonio ispred očiju sunca, ja ću potraţiti trag ubojica, a sada vam kaţem: Šiba-Bik nije još poznat ratnik, ali on je sin jednog poznatog poglavice i teško bljedolikima za čijim tragom on pođe! Oni su izgubljeni! On ustade, priđe svom umrlom ocu, spusti mu ruku na glavu i nastavi: - Bljedoliki se zaklinju; jedan Komanč međutim govori bez zakletve. Zato zapamtite moje riječi: čim Vatrenoj Zvijezdi bude podignut grob, na njegovom vrhu visit će šest skalpova njegovih ubi-ca. Ţeljezno Srce je ovo rekao, i tako će se desiti! 5. ŠPIJUN U podne idućeg dana sjedio je Helmers sa Juggle-Fredom i Hobble-Frankom opet za stolom pred kućom. Crnac Bob nije bio sa njima. On se sklonio u staju sa Crncom Herkulom, slugom farmerovim.

Ova tri čovjeka koja su od jučer postali veliki prijatelji govorili su marno o jučerašnjem doţivljaju i o njegovu krvavom svršetku. Otuda nije bilo nikakvo čudo što su govorili o mnogo čemu što je u vezi sa smrću, pa na kraju čak i o utvarama. Helmers i Fred su odlučno zastupali mišljenje kake je nemoguće da se duša preminulog vraća i da se moţe vidjeti. Frank je međutim branio vjeru u utvare i kad su druga dvojica ostali kod svoje sumnje, on uz-viknu Ijutito: - Vama se dvojici baš ne moţe pomoći! Kad bih ja bio mrtav, onda bih vas danas u ponoćne sate obišao. To bi vas naučilo na drugo i bolje mišljenje o njima! - Daj nam samo jedan dokaz, jedan jedini! - nasmija se Fređ. - Onda ćemo ti povjerovati. Jedan dokaz? Koješta! Dokazi ne dokazuju baš ništa! Ako postoji riječ utvara, onda prema tome po-It? !.ona" To vam Je Jasno kao sapunica. Moritzbur-. učitelj, kome imam da zahvalim za svoju izobraz-__" također je vjerovao u duhove. Stoga moram... - Frank se prekide jer ugleda jednog konjanika gdje azi, u uniformi dragonskog oficira, Sjedinjenih Dr- On se pribliţavao u brzom galopu s juga i zausta-Vl° Pred trojicom ljudi. 338 22" 339- Good day, dţentlmeni! - pozdravi ih on __ Nalazim li se zaista na farmi koju nazivaju Helniers" home? - Yes, sir! - uzvrati Helmers. - Ja sam čovjek kome pripada ova kuća. - Helmers lično? Radujem se što vas vidim, ier sam došao da se kod vas malo raspitani. - O čemu? - To se ne da tako brzo reći. Dopuštate li da se malo kraj vas odmorim? Oficir sjaha i sjede kraj njih. Oni ga osmotriše dobro. Bio je snaţna zdepasta rasta i nosio gustu crnu bradu. Pogled mu je

bio oštar i prodoran. Usta mu se nisu mogla viđejti pošto je brkove češljao na dolje. - Ja sam captain Gordon Benyon i ovdje sam došao tako reći kao izviđač - započe on lakim tonom. - Mi smo se zaustavili kod Fort Silla i ţelimo u Llano Estacado. - Zašto? - zapita Helmers. - Savezna vlada je obaviještena o bezbroju zločina koji su u posljednje vrijeme izvršeni u Plainsu. To je zahtijevalo najzad strogu kaznu. Ti zločini očito stoje u uskoj vezi te moramo pretpostaviti da ćemo imati posla s jednom dobro organiziranom bandom. Njima će biti zadan snaţan, ubitačan udarac. Dva es-kadrona konjice su dobili nalog da ga izvedu i da očiste Plains od sumnjivog ološa. Mene su poslali u izvidnicu da prikupim podatke i da stupim u vezu sa okolnim stanovnicima. Naravno, mi polazimo od uvjerenja da će nam svaki pošten čovjek ukazati potporu- - To se samo po sebi razumije, captain Benyon! Drago mi je što ste najprije svratili kod mene, te moţete biti uvjereni da ću vam od sveg srca pomoći. John Helmers je poznat kao čovjek na koga se svaki valjan momak moţe osloniti. - O tome sam čuo i zbog toga dolazim k vama. Helmers pokaza prema oficiru puno povjerenje- On mu najprije ispriča što je čuo od tradera i onda m" iznese jučerašnji dvoboj i strančevu smrt. e Benvon ga je paţljivo saslušao. Na licu mu se n pomače ni jedna crta, ali mu oči zasvjetlucaše. "e- 340 povjerova da to mora pripisati vojnikovom uĈe-u u njegovom pričanju o tom dvoboju. Neki paţljiviji promatrač bi, međutim, otkrio moţda da ovo svjetlucanje u očima nije bilo ništa drugo do blijesak srdţbe, mrţnje. Pest mu se zgrči oko drška sablje, a jednom se čak učini kako mu zubi tiho zaškripaše. Inače je bio miran i od srca se trudio da ne pokaţe ništa drugo do napregnutu paţnju.

Kada je Helniers završio svoju priču, on pređe na opće prilike u ovom kraju, na opasnosti, Llano Esta-cada i zaključi sa riječima kako smatra da će teško dva eskadrona konjice istovremeno projahati kroz pustinju. Nedostaje hrane i, što je glavno, vode. Ako se opskrba ţeli ponijeti, onda je potrebno mnogo tegleće marve koja će pohod samo usporiti. - Moţda ste u pravu, reče oficir. Mene se to ni najmanje ne tiče, jer to je stvar glavnog zapovjednika. Ali recite mi, sir, što zapravo znate o duhu Llano Estacado! Ja sam već toliko čuo o tom neshvatljivom biću, ali nešto pouzdano još nisam mogao saznati. - Ni ja, ni svi ostali o njemu ništa više ne znaju, nego što vi znate. Svatko čuje o duhu, ali nitko ne zna da o njemu nešto podrobnije kaţe. Ono što znamo o njemu, mogu vam u nekoliko riječi saopćiti. Duh Llano Estacada je neki tajanstveni konjanik koga još nitko nije izbliza vidio. Tačnije rečeno: svatko tko mu je vidio lice, morao je to odmah platiti smrću od kugle koja ga je pogodila posred čela. Upadljivo je to što su ti mrtvaci bili uvijek zločinci koji su Llano Estacado činili nesigurnim. Prema tome, čini se, da je taj duh neko lice koje je stavilo sebi u zadatak da kazni zločine počinjene u Llano Estacadu. - Dakle neki čovjek? - Naravno! Ali kako mu uspijeva da se u isto vrijeme na-"e svuda i da uvijek ostane neopaţen? Pa i njemu je Potrebno jelo i piće a konju zob i voda! Otkuda TO je upravo ono što nitko ne moţe shvatiti. A kaJK mu samo polazi za rukom da nikoga ne 341- Hm! Vi me zaista mnogo pitate, sir. Pričaju da su ga vidjeli, ali samo izdaleka kako mine, nošen burom. Cesto puta ispred i iza njega izbijaju" var-nice. Imam jednog znanca koji ga je noću vidio. Ĉovjek je tvrdio da će poloţiti hiljadu zakletvi kako su oko glave, ramena, laktova, cijevi puške i jahača, a isto tako i oko usta, ušiju i repa konja lizali mali jezičci plamena. - Koještarije!

- Tako bih i ja pomislio, ali moj znanac je čovjek koji voli istinu i iz čijih usta ne bih mogao očekivati pretjerivanja i laţi. Onda Hobble-Frank uze riječ. Govorili su na engleskom stoga je sada njegov govor bio saţet i jasan kao i u ostalih. Samo kad bi govorio njemački u njegovoj bi glavi počele da se vrzmaju šarene mušice. - Gle sad njih? - uzviknu on. - Nitko neće da vjeruje u prirodnost natprirodnog. Ja tvrdim da duh Llano Estacađa nije nikakav čovjek već neko sablasno biće koje je preostalo od grčkih furija i koje se povuklo u pustinju Llano Estacado poput starog osobenjaka u svoje potkrovlje. Sklon sam povjerovati da iz njega izbijaju plameni i varnice. Mi smrtni ljudi pušemo iz ustiju u velikim količinama duhanski dim. Zašto onda duh ne bi mogao izbacivati vatru? - Ali, kako moţe duh gađati iz puške? - zapita Benyon dobacivši Hromom Franku prezriv pogled. - Zašto ne? Ja sam u jednom vašarskom cirkusu vidio kokošku koja je pucala iz malog topa. Sto je mogla kokoš, zašto ne bi mogao i duh! - Vi se sluţite veoma neobičnim dokaznim postupkom, sir, ali u tome ne pokazujete naročiti razbor i oštroumlje! Ove rijeci mora da su uvrijedile Franka, te on uzvrati oštro: - Ovo je naravno istina, ali ja imfj svoje razloge zašto ne govorim onako učeno kao S bih zapravo mogao. Vaše lice naime daje naslutiti me uopće ne biste razumjeli kad bih upotrijebio hovite govorne obrte. 342 __ gjr __ obrecnu se na njega oficir. - Što vam adana pamet da jednog dragonskog kapetana Sjedinjenih Drţava ovako vrijeđate? J __pshaw! Ne uzrujavajte se! Vi ste sami započeli s uvredama te se morate pomiriti s mojim odgovorom. Ako to ne ţelite, pa dobro, ja sam spreman da tu stvar poravnam poštenim dvobojem.

Po oficiru se moglo vidjeti da ga je stajalo mnogo truda da svlada svoj bijes; pa ipak njemu pođe za rukom da odgovori mirnim glasom: - Bilo bi mi ţao da vas ubijem. Vjerujte da znam odlično da rukujem puškom, ali ja nisam nikakav rowdy i tučem se samo sa oficirima. Uostalom bila bi prava bezobzirnost prema misteru Helmersu ako bismo kod njega prolili krv. Ja namjeravam ostati ovdje dok ne stigne moj eska-dron te mi je stoga veoma stalo da u njegovoj kući vlada mir. - Zato sam vam veoma zahvalan, sir - uključi se Helmers u razgovor. Ako ţelite kod mene sačekati, onda ću vama dodijeliti sobu, a vašem konju dobro mjesto u staji. On ustade, a to isto učini i oficir, i obojica se uputile s konjem u staju. Kasnije se gostioničar vratio sam i rekao ostaloj dvojici da je Benvon ostao u svojoj sobi da se odmori. Helmers se radovao prisustvu jednog ovakvog gosta isto tako i dolasku dragona. Frank, međutim, reče mašući glavom, i to na njemačkom: - Meni se ovaj čovjek nimalo ne dopada. U njegovu licu ima nečeg što mi vrijeđa osjećaje njeţnosti. Njegove mi oči izgledaju kao dva masna okašca na posnoj juhi. One tako podmuklo gledaju da se od njega ne moţe ništa dobro očekivati. Ja ne bih htio čak ni aa ga stavim na probu da vidim da li je pošten mo-mak. Ne vjerujem da bi znao izgovoriti ni lozinku "Šibebok". Šibebok? Zašto baš tu riječ - zapita Juggle-Fred. To ne znaš dakle, uprkos svojoj epidemijskoj ieonaobrazbi? Riječ Šibebok, koja zapravo znači ko- Nasrlljivac primj. preV.. 343lica, odigrala je golemu ulogu kad su Huni u kajzera Temistoklea htjeli osvojiti Labu. Huni su naime nosili svoju opremu na tim kolicima. Kad su htjeli preko Labe, imali su namjeru da je prijeđu kao nepoznati ljudi te su se izdavali za brazilijanske Arape. Tu se međutim našao kraj vode stari feldmaršal Derfflinger i naredio svakom od njih da izgovori riječ šibebok. Kome to nije pošlo za rukom njemu je jedno-stavno sabljom odrubio glavu. Pošto Huni nisu imali potrebnu grlenu aparaturu da bez naprezanja izgovore "š" kazali su svi

"šibebok" i izgubili svoje glave. Oba njegova slušaoca razrogačiše oči. Nisu znali da li da se smiju ili da zaurlaju. - Ali Frank! - viknu najzad Fred. - Kuda si zapravo to otišao! Šibebok! Sigurno misliš na riječ "šibolet" koju su kao lozinku traţili Gileadićani od djece Efraima, kako to stoji u Knjizi sudija? - Tacet! Ili zato što ne razumiješ hebrejski, reći ću ti ovo da razumiješ: spusti pokljopac na pljucu! Fređ, ţelim posljednji put da te opomenem! Ako mi riječi više ne pomognu, onda ću prijeći na djelo. Kod tvog slijedećeg uvredljivog sofonizma izazvat ću te na dvoboj. Moja će te kugla opruţiti koliko si dug i onda će ti biti kao onom gornjobavarskom drvosječi koji je navečer došao mrtav kući. - Njega ne poznajem. - To ti vjerujem, jer ti baš ništa ne znaš. Tog drvosječu je ubio hrast, kad ga je htio oboriti. Seoski stolar izradio mu je spomen-ploču, obojio je lijepo zelenom bojom, naslikao na njoj njega i hrast i ispod toga napisao: "Sav sretan prije rane zore ja pođoh u visoke gore da stabla obaram i siječem. Al" putem jedan hrast me zdrobi, ah, k"o les u najljepšoj dobi kući ja dođoh tuţan navečer!" Frank je bio sav ponesen govorom te svoju P1" diku sigurno ne bi završio da ga nisu prekinuli. Na- ! 344 Helmers pokaza rukom prema sjeveru i kad "me" dvojica upriješe pogled u tom pravcu, oni aziše jednog konjanika gdje dolazi. Hromi Frank se brzo podiţe sa svog sjedala i uzviknu: - Old Shatterhand! ..... Juggle-Fred zasjeni oči rukom i upre oštar pogled u jahača koji se pribliţavao te reče sav rado-; _ Dakle ipak! Koliko sam čeznuo za tim da ga upoznam!

On ustade, kao i Helmers, i s puno strahopoštovanja pozdravi čuvenog Zapadnjaka koji je upravo sja-hao sa svog prekrasnog ţdrijepca vranca. Lovac odmah priđe Helmersu, pruţi mu ruku i reče na njemačkom jeziku: - Smijem li pretpostaviti da su me kod vas najavili, gospodine Helmers? Nadam se da vam nisam nemio došao. Helmers mu prodrma ruku i odgovori: - Hob-ble-Frank mi je dakako rekao da ćete doći, i ta me je vijest veoma obradovala. Stavljam vam čitavu moju kuću na raspolaganje. Raskomotite se i ostanite kod mene koliko god ţelite! - Hvala, samo dugo neću moći da ostanem, moram kroz Llano Estacađo, da se tamo prijeko nađem s Winnetuom. - I to mi je Frank saopćio; volio bih kad bih mogao s vama poj aha ti da vidim poglavicu Apača. Ali recite mi, sir, odakle me poznajete! Vi ste me odmah nazvali mojim pravim imenom. Mislite li moţda da je potrebno naročito oštro-umlje da se u vama prepozna vlasnik Helmers" homea? Na sebi imate kućni haljetak i upravo naličite čovjeku kakvog su mi opisali. - Vi ste se raspitali za mene? - Svakako. Na Dalekom zapadu je preporučljivo, P° mogućstvu, najprije upoznati ljude koje traţite. . OEna° sam da ste Nijemac te sam vas zbog toga oslovio na našem maternjem jeziku. Smijem li mo- saznati, tko je drugi gospodin?

r.. °bično me zovu Juggle-Fred - upade mu u c nekadašnji opsjenar. - Ja sam običan prerijski 345jahač, sir, i ne mogu zamisliti da vam je moje ime poznato. - Zašto ne? Tko se tako dugo po Zapadu potucao kao ja, taj je sigurno čuo za Juggle-Freda. Vi ste valjan izviđač i, što je još vaţnije, pošten čovjek Evo vam ruke! Bit ćemo dobri drugovi dokle god nam bude dopušteno da ostanemo zajedno? Premda na Divljem zapadu ne vaţe nikakve razlike po rangu, ipak su ljudi navikli da istaknutim lovcima ukazuju naročito poštovanje. Na Fredovom licu, koje se smiješilo od sreće, ogledao se ponos koji je osjećao što ga je Old Shatterhand na

ovaj način pohvalio. On prihvati pruţenu ruku, stisne je od sveg srca i uzvrati: - Kad govorite o drugarstvu, onda je to za mene čast koju moram tek da zasluţim. Ţelio bih kad bih mogao ostati dugo kod vas da se mnogo čemu naučim. I ja sam htio preko Llana Esta-cada. Ako biste mi dopustili da vam se priključim, ja bih vam bio veoma zahvalan. - Vrlo rado, sir. Preko Llano Estacada najbolje je jahati u što većem broju, naravno pod pretpostavkom da jedan ne mora čekati na drugog. Kada ćete krenuti? - Mene je druţina nekih diamond-boysa zavr-bovala za vodiča. Oni će danas stići ovamo. - Taman dobro, jer i ja ţelim sutra da krenem. Pošto govorite o diamond-boys, smijem li pretpostaviti da su krenuli za Arizonu? - Sasvim ispravno. - Dobro, onda ćete sigurno vidjeti Winnetoua. Mjesto gdje ćemo se sresti leţi vam uz put. Uto se pojavi, sijajući sav od radosti, Crnac Bob da pozdravi Old Shatterhanda i da se poštara za njegova konja Hatatitla. Onda su sjeli; Helmers ode u kuću da za goste naruči dobru uţinu, a sa sobom donese odmah piće i sjedne pokraj lovca da porazgovaraju o jučerašnjim događajima koje je prije svega valjalo ispripovijedati. _ _ Dragonski oficir je rekao da se ţeli odmoriti, to nije učinio kad je došao u svoju sobu u Iju. On je spustio rezu na vrata i zamišljen 346 dao po sobi- Ta ProstoriJa Je bUa okrenuta prema eru te je tako mogao primijetiti dolazak Old Shatterhanda. Stajao je kraj prozora i promatrao lovca. Tko li Je ovaj momak i kuda je naumio? pitao se. Po svoj prilici i on namjerava preko Llana Estacada. Ovo je sumnjivo. On izgleda kao izvanredno dobar jahač i ostavlja utisak pravog Zapadnjaka. Ako pođe tragom njemačkih iseljenika, onda nam lako moţe pokvariti čitav posao. Već i od Juggle-Freda moram

se pripaziti. Sreća što kupci dijamanata neće doći Holmers" homeu. On će ovdje čekati na njihov dolazak sve dotle dok nam više ne bude mogao škoditi. Moram pokušati da i ovog neobičnog došljaka ovdje zadrţim dok ne izvedeni svoj plan. Volio bih samo da ona dva momka od jučer ne stignu uskoro i ne pokvare sve! Benyon je pričekao još neko vrijeme i onda se spustio s namjerom da se pridruţi ljudima koji su sjedili pred kućom i jeli. Ovaj toboţnji dragonski oficir bio je u stvari preobučen Llano-lešinar i to nitko drugi do onaj Ste-ward koji je juče sa svojim ljudima napao i gonio dvojicu Komanča a onda se susreo sa Davvjem i Jemmvjem. Old Shatterhand je u međuvremenu bio podrobno obaviješten o jučerašnjim događajima, a Helmers je taman spomenuo da mu je stigao neki oficir. Tada se pomoli Steward, i Helmers nastavi: - Evo nam ga captain. On će nam lično ispričati zašto je došao ovamo. Slušaj, ţeno, još jedan tanjur za našeg oficira! Ovaj se poziv odnosio na domaćicu koja se pojavila na prozoru da vidi goste. Ona donese tanjur i . čir sJ"ede da se u društvu jelom zaloţi. Nije se ma-0 "Ptešio kad je čuo Old Shatterhandovo ime, te svim silama trudio da svlada svoj strah. Oštrim giedom mjerio je čuvenog Zapadnjaka. Lovac je to gurno vidio, ali se ponašao kao da ništa ne pri-mjećuje. Oficir ponovo izjavi ono što je rekao kad je stigao. toni mu je izmaklo iz viđa da je Old Shatferhanđ 347duboko navukao svoj šešir na lice i ispod oboda kri som promatrao govornika. Kad je oficir završio, 10I vac ga upita bezazleno: - A što rekoste, gdje je vaš eskadron, sir? - Kod Fort Silla. - Otuda ste pošli u izviđanje? - Da.

- Ja sam prije mnogo godina bio jednom u Fort Sillu, kad je tamošnjem garnizonom komandirao co-lonel Olmers. Kako se zove sadašnji komandant? - Colonel Blain. - Ne poznajem ga. Vi rekoste da će vaši dra-goni stići ovamo ovih dana? Kakva šteta da ne mogu doći već danas ili sutra! Mogli bismo s njima po-jahati kroz Llano Estacado" što bi mnogo značilo za našu sigurnost. - Onda sačekajte njihov dolazak! Jedan dan moţete baš propustiti? - Jedan dan? Hm! Mislite li doista da se radi samo o jednom danu? Onda nam se mišljenja veoma razilaze! - Kako? - Jer ja sam uvjeren da vaši dragoni nikad neće ovamo stići. Znam naime sasvim dobro da u Fort Sillu i okolo njega nema ni jednog eskadrona koji bi dobio nalog da se uputi u Llano Estacado. - Oho! Hoćete li reći da laţem? - obrecnu se toboţnji oficir. - Da, to upravo ţelim! - uzvrati Old Shatterhand sasvim mirno kao što je i dotle govorio. - The devil! Znate li da je ovo uvreda koja se samo krvlju moţe oprati? - Da, zapravo bismo se morali tući da ste stvarno oficir dragona Sjedinjenih Drţava! - Ĉovječe! - viknu Steward izvukavši iz P°3a" sa jedan od svojih pištolja. - Još jednu ovakvu riječ i ja ću vas sloţiti na gomilu! , Još s prijetnjom nije ni svršio, a Old Shatterhan se već našao pred njim, istrgao mu pištolj iz ai iz pojasa i rekao, ali ovog puta sasvim drugim ,. _ Ne budite tako brzopleti, čovječe, inače Pukovnik primi.

ii to da ispaštate! Ako vas sada poštedim, da je to samo zbog toga što protiv vas nemam nikakvog neposrednog dokaza krivice. Najprije ću ove vaše revolvere učiniti bezopasnim. S tim riječima on isprazni oba pištolja i nastavi: __Onda vam ţelim reći da upravo dolazim iz port Silla i poznajem tamošnjeg zapovjednika. Prijašnji se svakako zvao Blaine, ali je prije tri tjedna opozvan pa ga je zamijenio major Owens, što izgleda da još ne znate. Kaţete da ste prije nepunih tjedan dana krenuli iz Fort Silla, onda biste morali poznavati majora Owensa. Budući da ga ne znate, zaključujem da tamo niste bili i da je ta priča o vašim dragonima i njihovom pohodu u Llano Estacado čista prevara! Steward je bio posve smeten. On se trudio da to prikrije te reče: - Pa dobro, priznat ću da moja četa nije kod Fort Silla. Ali da li je to dovoljno da tu stvar drţite za prevaru? Opreznost mi nalaţe da vam ne odam istinito mjesto boravka mojih ljudi. - Ne brbljajte tu kojekakve gluposti! Uostalom, ja vas sada ne vidim prvi put. Zar niste jednom bili u istraţnom zatvoru zbog prepada na vlak u Las Ani-masu? Uspjeli ste uz pomoć nekoliko propalica da dokaţete alibi. Ipak ste bili krivi! Bili ste doduše oslobođeni, ali ste međutim samo brzim bjegstvom umaku sudiji linču. - To nisam bio ja! - Ne poričite! Ime vam je bilo tada Stuart ili fcteward ili nešto tome slično. Ja ne znam, a i ne ţelim saznati kako se sada zovete i kakvu svrhu ima ovo preoblačenje. Podignite samo brkove! Siguran sam đa će se ukazati zečja usta. Tko vam daje za pravo đa me ovako sasluša-ate? - zapita Stewarđ u bespomoćnom bijesu. - Ja lično. Uostalom mislim da i nije potrebno vam vidimo usta. Pa ona vam se poznaju po go- °ru, zato znam što ću s vama učiniti. Evo vam i Je- Izgubite se što prije odavde i budite sretni oru- što

349 348ste ovaj put ovako lako prošli! Ali čuvajte se da m ponovo ne stanete na put! On mu baci pred noge ispraţnjene pištolje, ste ward ih podiţe zadjenu za pojas i reče: - Ovo što ste protiv mene iznijeli naprosto je smiješno. Sigurno me zamenjujete s nekim drugim. Moji dokumenti su gore u sobi i ja ću vam ih donijeti da vidite. Benvon se izgubi. - Kakav nastup! - reče Helmers sav uzrujan. - Jeste li zaista sigurni u ovo što tvrdite, sir? - Sasvim - uzvrati Old Shatterhand. - Zar nisam odmah to pomislio? - upade u riječ Hobble-Frank na njemačkom jeziku. - Taj momak ima protuzakonito lice počasnog građanina, l ja sam mu svoje mišljenje već kazao! Pričali su još neko vrijeme o ovom događaju, a onda ponovo prešli na Llano Estacađo. Svatko je znao da ispriča po neki strahoviti događaj, i sigurno bi se razgovor oduţio do u poznu noć da sa nije najzad pojavio Bob sa Helmersovim Crncem. Herkul naime upita svoga gazdu: - Hoću pitati massa Helmers kuda staviti tolike konje kad dođu? - Koje konje? - zapita domaćin. - Konje vojnika po koje sada otišao oficir. - Ah! On je odjahao? - Da, on otići. Prije toga on reći da dovesti mnogo konjanika u Helmers" home. - Tako dakle, on se krišom udaljio! Ovo dokazuje da nema čistu savjest. Kojim pravcem je udario? - On staviti sedlo na konja, izvesti konja iz staje, popeti se, najprije pojahati oko staje a onda poći onamo. - Kod posljednje riječi Crnac pokaza rukom prema sjeveru. - Ovo je sumnjivo. Trebalo bi pojahati za ovim momkom. Veoma sam ţeljan da ga upitani zašto nije oprostio. - Pa zašto ne učinite to? - nasmiješi se - Shatterhand. - Nećete stići daleko na sjever!

- Zašto? 350 __ jer je taj pravac sigurno samo neka zamka. . g0vjek svakako nema poštene namjere. Kad je vidio da smo ga prozreli, smatrao je preporučljivim da se izgubi ali sigurno ne u pravcu kuda je zaista htio. I °no što Je ° v°Jsci Pričao bila je samo prevara. _ To i ja sada vjerujem. Ali recite mi bar s ka- kvom je namjerom došao k meni! _ Mogao bih vam o tome iznijeti samo svoje pretpostavke. Siguran sam da je došao ovamo da se o nečemu obavijesti, da nešto sazna. Šta bi to moglo biti? Vaš home je za mnoge polazna tačka na putu za Llano Estacađo. Mislim da je htio pogledati da li kod vas sada ima ljudi koji bi ţeljeli krenuti preko pustinje. - Hm! - progunđa Helmers. - Znam, smatrate toboţnjeg oficira pustinjskim lešinarorn. - Svakako. - Onda ga nismo smjeli pustiti da ode, već ga je trebalo učiniti bezopasnim. No, to je bez dokaza bilo nemoguće. On je saznao da Juggle-Fred očekuje kupce dijamanata. Moţda je otišao da pripremi prepad na njih. - To mi izgleda vrlo mogućim. Ovaj zlikovac nije sam u ovome kraju. Sigurno da ima uz sebe još nekolicinu njih koji čekaju na njegov povratak. Mi mu nismo mogli ništa učiniti. Ja ga nisam smio zadrţati, premda sam slutio da će se odšuljati. Sada, međutim, budući da je otišao, htio bih se barem uvjeriti da li je moja slutnja ispravna te ću poći za njegovim tragom. Kad je otišao? . Prije jednog sata i još jedne polovine, moţda - ocijenio je, duboko zamislivši se, Crnac kome je ovo Pitanje bilo upućeno. - Onda se moram poţuriti. Jeste li voljni da po-aet" sa mnom, meţtri? ble ?elmers nlJe mogao napustiti svoju farmu. Hob-će " ank i Juggle-Fred rekoše međutim presretni da terh ahati S nim te su usk n terh ati S nim te su uskoro zajedno sa Old Shat

nanđom pošli tragom toboţnjeg oficira. a -fa.""e voio samo jedan mali dio prema sjeveru a Je preko istoka skrenuto na jug i konačno 351udario jugozapadnim pravcem. Na taj način Stevvard " gotovo objahao tri četvrtine kruga koji je imao upad ljivo mali polumjer. Old Shatterhand je jahao na čelu, nagnut duboko naprijed kako bi okom mogao dobro pratiti trag Kad se uvjerio da je trag udario pod konac pravom linijom, on zaustavi svog konja i upita: - Mister Fred šta kaţete za ovaj trag? Moţemo li se u njega pol uzdati? - Svakako, sir - reče upitani koji je sigurno primijetio da ga je Old Shattrehand htio malo ispitati. - Odavde se taj momak pokazuje u pravoj boji. On jaše pravo prema Llano Estacadu. I... On stade da malo promisli. - No, i...? - Ĉini mi se da mu se veoma ţurilo. Luk koji je napravio oko Helmers" homea je veoma mali. Nije imao vremena za veći zaobilazak, a osim toga jahao je brišućim galopom. Nešto ga je sigurno gonilo da se poţuri. - A šta bi to moglo biti. - Pa, kad bih to znao reći, sir. Na ţalost moja znanja su ovim iscrpljena. Moţda ćete to vi lakše pogoditi nego ja. - Ja se ne ţelim upuštati u pogađanja. Bolje je da idemo na sigurno. Vremena imamo te moţemo ţrtvovati nekoliko sati. Pođimo što brţe bar neko vrijeme za tragom! Oni potjeraše konje u galopu, jer je trag bio neobično jasan. Uskoro su mogli vidjeti da je Helmers" home leţao na granici ziratne zemlje. Ovaj kraj je brzo mijenjao svoj izgled. Sjeverno od Helmersove farme bilo 3 još šuma. Juţno od nje bila .su razasuta samo j°š P° jedinačna stabla da se i ona konačno izgube. 2bunje 3 postajalo krţljavije i rjeđe. Prestala je i bivolja v va i na njeno se mjesto pojavila mezquita-trava, pobitan znak da je zemljište trpjelo od sve veće s?" Onda se sve češće pokazivao goli, suhi pijesak

352

rf tle valovita površina stepe prelazila sada u mono-to°nu ravan pustinje. Vidio se pijesak i samo pijesak koji je tu i tamo kidao po jj0ji travnati otok. Poneka mjesta bila su prekrivena sivim ogrtačem pelina. Kasnije izbiše u prvi plan bodljikavi kaktusi. O-puncije svojim gustišem bijahu neprohodne a neke vrste cereusa dizale su se poput golemih stubova. Steward je izbjegavao mjesta obrasla kaktusom, jer njihove bodlje znaju biti veoma opasne za konje. Samo povremeno on bi pustio svog konja na kratko vrijeme da predahne a onda bi, kao što su to pokazali duboki otisci u pijesku, bio iznova prisiljen da pojuri u galopu. Tako su ulazili sve dublje i dublje u pustinju. Minulo je više od dva sata otkako su tri jahača napustila Helmers" home. Za to vrijeme sigurno su prevalili bar petnaest engleskih milja, pa ipak im nije uspijevalo da sustignu progonjenog zlikovca. Uto ugledaše jedan taman pojas koji je lijevo od njih svojim vrhom zalazio u pješčanu ravnicu. Bila je to mala uzvišica koja se sastojala od plodnijeg tla na kome je raslo samo ţbunje mezquite. Trag se povlačio sada prema tom jezičku. Trojica jahača su mogli dotamo stići za dvije minute. Old Shatterhand zaustavi tada svog konja, pokaza rukom naprijed i opomenu Franka i Freda: - Oprez! iza ţbunja izgleda kao da ima ljudi. Niste li ništa opazili? - Ne - rekoše Fred i Frank. - Meni se međutim posve učinilo kao da se tamo Kreće netko ili nešto. I moj konj nešto njuši. Poći ćemo nalijevo da bismo doprli do ţbunja mezquite k°je će nam onda predstavljati zaklon. Oni udariše lukom i potjeraše u galopu svoje °nje kako bi što prije prešli preko brisanog pro-ora gdje su ih mogli lako vidjeti. Kad su zatim gu do ţbunja, Old Shatterhand sjaha. im OstanUe ovdje i pridrţite mi konja! - reče a °lđ Shatterhand. - Ja ću pogledati unaokolo, rn UZmite oruţJe u ruke i budite oprezni! Ako bu-niorao pripucati, vi brzo potrčite za mnom!

23 Među orlovima 353On se pognu i zađe u ţbunje gdje se i izgubi Nije prošlo ni tri minute, a on se već vratio. Ok usana mu poigra zadovoljan osmijeh. - Nema nigdje toboţnjeg oficira - saopći im on - s one strane ţbunja pa ni njegovih pajdaša Naprotiv, tamo ćemo vidjeti dva stara dobra znanca i u njihovu društvu jednog mladog Indijanca. Pazite! Old Shatterhand stavi dva prsta u usta te se raz-leţe oduţeno ćurlikanje. Nije se čuo nikakav odgovor. - Sigurno su se veoma iznenadili - reče on. - Onda još jednom! Lovac ponovi zviţduk i tek što ga je završio, začu se snaţan glas: - Halo! Šta se događa tamo? Zar ovaj zviţduk u pustinji Llano Estacado! Zar je to moguće? Old Shatterhand, Old Shatterhand! - Da, on je! - zaklikta drugi glas. - Hajde, pođi! Ja ću za tobom. On je, i Hobble-Frank je s njim. A treći, de, čini mi se da i njega već poznajemo! Ztaunje zapucketa i iz njega zatim izbiše dvojica trapera, Davy naprijed a za njim Jemmy. Oni pohitaše prema Old Shatterhandu i zagrliše ga, jedan sprijeda, drugi straga. - Stojte, boys, ugušit ćete me! - branio se lovac od njih. - Moţete me grliti, ali jedan po jedan, a ne ovako i u isto vrijeme, kao da sam se našao u zagrljaju dva golema medvjeđa! - Bez brige! Nećemo te udaviti! - reče Jemmy. Osim toga, sada ću poći mom Hromom Franku, a Davy neka privuče svojoj dugoj moţdanoj kućici Jug-gle-Freda. Kako ste samo došli na pomisao da za-zviţdite? Jeste li znali da smo se mi iza ţbunja sakrili? - Da. I vi ste mi neki vajni Zapadnjaci! Dopustili ste da vas uhodimo, a da niste ništa primijetili! - Onda se pojavi Ţeljezno Srce, mladi Komanć, iza ţbunja. On vidje Old Shatterhanda gdje stoji pred njim i reče s puno

strahopoštovanja: - Ninanonton, Ubitačna Ruka! Šiba-Bik, sin Komanča, je suviše 354

d da bi mogao pogledati u lice jednom tako čunom ratniku. Po indijanskom običaju on se okrene ustranu, li Old Shatterhand mu brzo priđe, spusti mu ruku na i reče: - Ĉuo sam o tebi. Ti si sin moga prijatelja Tevua-Sohe, poglavice Komanča s kojim sam popušio lulu mira. On je hrabar ratnik i prijatelj bijelaca. Gdje je sada pribio šator? __Njegov duh je na putu za vječna lovišta u koja će moći ući tek onda kad Ţeljezno Srce njegovim ubicama skine skalpove. __Mrtav? Vatrena Zvijezda mrtav? Ubijen? viknu Old Shatterhand. - Reci tko ga ubi? - Šiba-Bik ne govori o tome. Pitaj moje bijele prijatelje koji su njegov les vidjeli i jutros ga sa mnom pokopali! On se ponovo povuče iza ţbunja. Old Shatterhand se obrati Davyju i Jemmyju: - Ĉini mi se kao da nam imate nešto strašno ispričati. Ovdje peče sunce. Potraţimo hlad gdje ste prije toga sjedili! Tamo ćete mi ispričati što se dogodilo. Davy i Jemmy pođoše prijeko kroz ţbunje. Ostala trojica zaobiđoše s konjima gustiš. Mladi Komanč je tamo već sjedio. Bijelci posjedaše i Jemmy poče da pripovijeda jučerašnji doţivljaj. Kad je završio sa sastankom s mladim Komančom on nastavi: - Jutros smo poglavicu privremeno sahranili, gdje će leţati dok ne dođu njegovi ratnici da mu podignu dostojan grob, a onda smo pošli u potjeru za ubicama. - Pomislih da ste htjeli k nama za Helmers" home? - primijeti Old Shatterhand. _ - Da, ali smo vam prije toga htjeli prikupiti jazne podatke sa našeg traganja, jer mi se čini da e u Llano Estacadu nešto priprema. Tako smo naj-pnJe pojahali sa Ţeljeznim Srcem za ubojicama. To mogu samo pohvaliti. Da li vam je pošlo za rukom da slijedite trag?

nai .Na.ravno- A1i ne bez teškoća. Ti momci su strap

vn;ie Jahali prema

jugu i tamo postavili lanac u x?-a °Cito s cilJem da nadgledaju logor koji se Nizini nalazi. 23- 355- A tko je logorovao tamo? - To vam ne moţemo baš tačno reći. Vjerojatno su bili iseljenici. Vidjeli smo kolotečine volujskih kola i tragove mnogih konja te cijenimo da je tamo oko pedeset ljudi provelo noć. - Zar nisu bili više tu? Kojim su pravcem kre- nuli? - Prema jugozapadu. - Dakle, u Llano Estacado? S volujskim kolima? By Jove! Oni mora da imaju ili naročito valjane vodiče ili netko ima namjeru da ih namami u klopku. Što mislite vi Jemmy? - Ono drugo? - Zašto? - Zato što petorica ubojica Vatrene Zvijezde i-maju u ovoj stvari umiješane prste. I diamond-boys su udarili na ovu karavanu koja je, sudeći po tragovima, morala već odmah nakon ponoći krenuti. Sve je ovo upadljivo, pogotovu, što su ljude brzo udaljili iz blizine Helmers" homea. - Vjerojatno ste pošli za karavanom? - Ne, sir. Mi smo samo poglavičine ubojice traţili. Oni se, međutim, kako se moglo vidjeti po tragovima, nisu priključili karavani, već su pojahali pravo prema zapadu. Mi smo pošli njihovim tragom. Osim toga, naišli smo na trag nekog usamljenog jahača koji mora još sinoć da je iz okoline Helmers" homea krenuo prema karavani. - Tako! Još sinoć? To je sigurno onaj uvaţeni mormonski misionar Tobias Preisegott Burton. Ĉitava ova stvar postaje sve providnija. Dalje, mister Jem-my? Šta je bilo s vašim tragom? - Zlikovci su veoma brzo jahali te je otuda i trag bio vrlo čitak. Onda smo se međutim neko vrijeme zadrţali, jer se jedan od te petorice odvojio. Njegov trag je vodio prema sjeveru. Morali smo jedan dio poći za njim da se uvjerimo u našu pretpostavku.

- Hm, tu se valja dobro zamisliti! Pretpostavio bih da ovdje imamo posla s oficirom. - Oficirom? - zapita Jemmy. - Sa njima n" bio nikakav oficir. __ Znam već! Ali moţda su ti momci imali neku formu. Istjerat ćemo već stvar na čistac! Vi ste anl- ljudima govorili. Zar nije među njima bio i zdepasta rasta i lica uokvirena gustom crnom _ Ovaj opis odgovara njihovom vođi, Stewartu. _- On je brkove začešljao nadolje kao da je htio prekriti usne? Niste li moţda u vezi s njegovim ustima nešto primijetili? _ Naravno! Stewart je imao zečja usta. To se moglo opaziti dok je govorio. _ Lijepo! Otkrili smo tog deliju! On je odjahao Helmers" homeu da dokuči da li njemu i njegovu pothvatu prijeti moţda neka opasnost. Dalje! - Zapravo, ja ne bih htio dalje pričati. Morati priznati svoju rođenu glupost, nije nipošto neko zadovoljstvo. Radije ti, stari Davy, nastavi s ispredanjem te priče! - Hvala! - reče Dugajlija. - Tko je pojeo krtinu, taj neka sada gricka i tvrde kosti. Zašto baš da ja počnem tamo gdje glupost počinje? - Zato što ti imaš jedan vrlo lijep način da čak i ono manjkavo prikaţeš kao savršeno. - Znam već! Ja sam uvijek onaj, koji... ali budući da sam s tobom popušio lulu mira, bit ću toliko dobar da pokušam. Znate, meštri, stvar je naime u tome da smo trag kasnije izgubili i da ga uprkos svim traţenjima nismo više našli. - Nemoguće! - viknu Old Shatterhand. Zar Davy i Jemmy da izgube trag? Da mi je to netko drugi rekao, ja bih mu kazao da laţe. Zanvaljujem vam najljepše za vaše lijepo mišljenje o nama, sir. Ali kad vam to lično kaţe Dugajlija Davy, onda morate povjerovati! - Svakako. A kako se to zbilo? Tu N" naednostavniJi način na ovome svijetu. . . naPriJed gdje prestaju ţbunjevi mezguite, zapo-istofc, stJenovito tlo koje se miljama

pruţa prema shvt-r "USU" Trebal° Je da vidite taj teren da biste atlli da se moţe izgubiti trag. 357 356- Poznajem ga. Meksikanci kojima je ranije pri padao ovaj kraj nazivaju taj dio El plano del diablo Đavolja ravnica. " - Tačno! Vi ga dakle poznajete. Dobro, to me umiruje, jer nas nećete smatrati za ţutokljunce ako vam iskreno priznam da nam je trag jednostavno ispario. - Hm! Ali kako da se ispare četiri jahača! - To ne znam. Ali ako konji po ovom kao ţeljez tvrdom, glatkom kamenu ne ostave nikakav trag, onda nema toga koji bi ga vidio, sir. Naš Komanč je uprkos svojoj mladosti izvrstan čitač tragova, ali ja vam kaţem da je i on bio na kraju svoje mudrosti. - Onda bih htio vidjeti da li će se i meni to isto desiti! - Ah, vi! Vi i Winnetou biste čak i onda našli trag kad bi ti momci zrakom jahali! A čovjek bi bezmalo i povjerovao da je tako bilo. Kaţem vam da nije bilo ni najmanjeg smrvljenog kamenčića niti bilo kakve rupice koju bi potkovica usjekla u stijenu. Naravno da smo učinili ono što bi svaki dobar Za-padnjak u takvom slučaju poduzeo: mi smo pojahali do ruba tog kamenitog tla da bismo pronašli mjesto gdje su zlikovci ponovo prešli na pješčano zemljište. Ovo je išlo veoma sporo te tako još nismo sasvim gotovi, premda se sigurno već nalazimo sjeverno od tačke gdje je onaj jedan napustio ostalu četvoricu da bi stigao Helmers" homeu, kako vi kaţete. Uostalom, dok smo otuda prijeko dolazili, ugledali smo jednog usamljenog jahača koji je u daljini galopirao prema jugu, i kad smo onda stigli do ovog ţbunja, primijetili smo da se ovdje već bio zaustavio. Old Shatterhand se sav pretvorio u uho. Ĉinilo se kao da je neko vrijeme duboko razmišljao, a on se podiţe sa svog mjesta, pregleda nekoliko otis kopita koje je našao na rubu ţbunja mezquite, u ljivši se pri tom malo od ostalih. Najzad oni ga gdje im doviknu: - Mister Davy, da li ste vi Jemmy bili već ovdje gdje sad stojim?

- Ne, sir - odgovori upitani. - Onda dođite svi! 353 Oni poslušaše njegove riječi. Kad su mu prišli, im pokaza rukom na ţbunj i reče: - Ovdje vidite ° 0 da se netko uvukao u šiblje jer je jedna grančica slomljena, a mjesto preloma se još nije sasu-šilo To se dakle nije zbilo odavno. Pođite za mnom dalje gospodo! On se zavlačio, motreći dobro na svaku grančicu i na svaki pedalj tla, sve dublje u gusto ţbunje dok se nije zaustavio pred jednim pješčanim sprudom. On je bio nekoliko koraka dug i širok i na njemu nije bilo nikakvog sitnog rastinja, čak ni najmanje, najkrţljavije travke. On tu kleče, kao da je htio svako pješčano zrnce ponaosob pregledati. Najzad se podiţe sa osmijehom zadovoljstva i osmotri ţbunje unaokolo oko tog mjestašca. Onda pokaza rukom na jedno mjesto i reče: - A ovdje je netko ušao u ovo skrovište. Kladim se da je dotični tamo vani ispod ţbunja na stjenovitom tlu sjahao sa konja. No, sad mi odgovorite na dva pitanja, mister Davy: Da li se juţno odavde odvojio onaj jedan od ostale četvorice? - Jugoistočno, sir. - Lijepo! Da li je čovjek koga ste vidjeli da je odjahao odavde imao na sebi uniformu? - Ne. - Onda je za mene slijedeće posve izvjesno: vođa one petorice, pošto ih je ostavio, dojahao je dovde da uzme uniformu i da se kao oficir uputi Helmers" homeu. Kad se potom otuda krišom udaljio, dojahao je ponovo dovdje da zamijeni uniformu s običnim odijelom. - Šta sve čovjek da ne čuje! Drţite li vi ovo mjesto za ormar za odijela? - Da, bar za potajno skrovište, za ,cache", kako lovci dabrova, kao što je poznato, nazivaju rupu u KOJU skrivaju svoja krzna. Izvadite noţeve i počnite oa kopate! Vidi se po pijesku da je tek nedavno briţno poravnan.

Hromi Frank, usluţan i kao uvijek, baci se od-!. na zemlju i poče revno golim rukama da kopa Pješak kao da je očekivao da će tu naći sva blaga 359Crolkonde. Ovo ponuka i ostale da pođu njegovim primjerom. Pijesak je letio na sve strane. Frank jedva da je iskopao četvrt metra dubine kad viknu- - Našao sam, gospodine Shatterhand! Moji su prsti udarili u nešto tvrdo. - Samo dalje, dalje! - opomenu ga Jemmy. - To tvrdo moţe biti i neki kamen. - Pa ja kopam k"o krtica. Ovo nije nikakav kamen već drvo. Evo vidite! Samo tanko pruće. - To je sigurno kaktusovo pruće - reče Old Shatterhand - koje je tako isprepleteno da obrazuje široku površinu, to jest prekrivač skrovišta. Njegovo se mišljenje pokaza kao tačno. Prave peteljke su bile tako isprepletane da su obrazovale četverokutni poklopac koji je odozgora sasvim zatvarao duboku rupu. Ta rupa bila je svojih dobrih dva lakta duga i široka, i do vrha ispunjena svakojakim predmetima. Prvo što su vidjeli bila je sablja i - uniforma na kojoj je leţao neki stari, pocijepani list novina. - Oficireva odora i njegova razbojničko-riterska sablja! - reče Frank, sav začuđen, izvadivši sječivo iz korica i mahnuvši njime po zraku. - Kad bi taj nitkov bio sada ovdje, ja bih ga... - Molim vas, dragi Frank, onaj papir! - prekide ga Old Shatterhand. - Evo me, odmah! Svoj ću govor kasnije odrţati kad budemo završili sa iskopavanjem ove razbojničke jazbine. On pruţi Old Shatterhandu list novina. Ovaj ga otvori i nađe u njemu olovkom ispisanu ceduljicu. Lovac pročita slijedeće retke: "Venid pronto a nuestro escondite! Precaucion! Old Shatterhand esta en časa de Helmers."

- To znači? - zapita Fred. - No, Frank, pa ti si čuveni znalac jezika. - Dakako - uzvrati oslovljeni. - Riječ je o Ol Shatterhandu i Helmersu. Ali taj hebrejski je toli° unakaţen indijanskim riječima i projeden indoger 360 anskim tribinama, da mi se već pri prvoj riječi m u tijelu počelo da okreće. Ja od ovog perem svoje Srke te ću se radije pozabaviti uniformom. r On poče podrobno da pretresa dţepove uniforme. Old Shatterhand prevede španski tekst: "Dođite brzo naše skrovište! Oprez! Old Shatterhand se nalazi kod Helniersa." Za prvo vrijeme odustaše od toga da protumače ove riječi. Htjeli su prvo znati što se sve u rupi nalazi. Bilo je u njoj iznošenih, ali još upotrebljivih odijela različitih oblika, boja i veličina, pušaka, pištolja, noţeva, olova, limenih kutija i kapisli i najzad čak i jedno burence, napola ispunjeno barutom. Svi dţepovi u odijelima su bili prazni. Naposljetku se ukaza nekoliko indijanskih haljina. - Odjeću ćemo spaliti - odluči Old Shatterhand. - Ostalo je dobar plijen, i svatko neka uzme što mu se dopada. Što bude preostalo, ponijet ćemo Helmersu. Ja sam uvjeren da pustinjski lešinari imaju nekoliko takvih skloništa u koje su sklonili svoj plijen. Uniforma je vjerojatno pripadala nekom oficiru, a indi-janske haljine urođenicima koje su razbojnici ubili. Od svih nađenih predmeta za mene ima samo ceduljica neku vrijednost. Što biste vi iz njena sadrţaja zaključili, mister Fred? - Dvije stvari - uzvrati upitani. - Prvo, taj momak osjeća pred vama nagonski strah. On bi sigurno ostao duţe u Helmers" homeu da vas nije tamo sreo. - A drugo? - Drugo, on ima još i svojih ortaka koje je htio opomenuti ovom ceduljom. I oni ţele u Llano Estaca-d°, te će doći amo da otvore skrovište. On im poručuje da dođu na mjesto koje je obiljeţio

nazivom skrovište. Kako se meni čini, time je mislio na neko njihovo zborno mjesto. , Vašu pretpostavku ja potpuno dijelim. Vidite h h StVari St°e te ni;ie P°trebno đa traţite sada gubljeni trag. Ovaj čovjek će sasvim sigurno potra- n ostala četiri suputnika. Da biste došli do njih, °a samo da se drţite traga. On će odavde biti vrlo san- u svakom slučaju trag vodi do skrovišta o 361kojemu piše u ovoj ceduljici. Mislim da moţete z misliti zašto je svojim momcima izdao nalog da dođ" tamo? - Naravno! On će sa njima napasti iseljenike - To i ja mislim. I to namjeravaju što prije da izvedu kako nam pokazuje njegova ţurba. Mora da se boji da ćemo dokučiti i osujetiti njegove planove Stoga je odlučio da svoju namjeru izvede što je moguće prije. -" Onda se i mi moramo poţuriti, sir. Zar ne bi bilo najpametnije da pojašemo odmah za njim? On je vođa, duša ovog pothvata. Ako ga uhvatimo, zločin se neće desiti. - Sumnjam - reče Old Shatterhand. - On je samo među petoricom drugova vodio glavnu riječ. Međutim, da li je zaista glavni šef svih Llano-lešinara, to mi ne znamo. Ako bismo njega uklonili, to ne bi značilo da bi drugi bili bezopasni. Uostalom, ne vjerujem da ga moţemo stići. Konji su nam umorni, a sunce se pribliţava smiraju. Prije nego ga sustignemo, bit će noć. Ne, pustimo ga za danas neka jaše. Trag će mu se i sutra vidjeti. Vi ćete zakonačiti ovdje na ovome mjestu, svi vi, kako biste zarobili one kojima je ova cedulja upućena, ukoliko dođu. Ja ću sam pojahati Helmers" homeu, predat ću nađene stvari Hel-mersu i dovest ću Boba. Neka mi dvojica od vas posude svoje konje. U osvit dana bit ću opet ovdje. Onda ćemo krenuti, i ja mislim da naš pohod neće biti uzaludan. Nas će biti onda sedam, te sam uvjeren da ćemo se uspješno uhvatiti u koštac s tim orluši-nama.

Ovaj prijedlog naiđe na opće odobravanje. Svatko uze za sebe ono što je htio od nađenog oruţja i mu-nicije. Odijela su bacili na pijesak i zapalili ga P°" moću suhog granja mezquite. Ostatak su natovarili n Frankova i Fredova konja. Lomača je još uvijek su ljala, kad je Old Shatterhand odjahao. On im Je °_ polasku obećao da će se pobrinuti za ţiveţne nam

a niče i za malu zalihu vode, i pokazavši rukom Prem zapadu, još je nadodao: _ Ĉini mi se da otud dolazi bura ili nešto slično. _ je neki dalek oblak, ali, naţalost, nikad ne donese kišu Llano Estacadu. S tim riječima on pojaha prema sjeveru. Ostali pogledaše paţljivo prema zapadnom horizontu gdje se oko sunca pokaza laki oblačak obojen rumenim sivilom koji je tvorio neku vrst prstena u čijoj je sredini bliještalo zlatno svjetlo. Ovo nije nipošto izgledalo opasno, te su Old Shatterhandove riječi shvatili kao primjedbu koja sigurno nije imala nekog većeg značaja. Samo je Komanč podozrivo upirao pogled u oblačak i mrmljao preda se: - Ekapuštke - tupa, usta munje! 3626. PONOĆNO DOBA DUHOVA Pošto je otišao Old Shatterhand, lovci sjedoše na pijesak i počeše da ćaskaju. Naročito su opširno pričali o doţivljaju u Helmers" homeu. Vrijeme im je proteklo kao u letu, te nisu ni obraćali paţnju na nebo koje je bilo poprimilo sasvim drugu boju. Samo je Komanč, koji je šuteći sjedio po strani, promatrao dobro ovu promjenu. Mali prsten od oblaka se s donje strane otvorio i poprimio oblik potkovice čiji su se krakovi primjetno produţavali tako da su tvorili dva izduţena, uska sloja, koji su predstavljali sjevernu granicu vidokruga. Između njih se vidjelo čisto, vedro nebo. Bliţi sloj se spuštao sve niţe te se juţno obzorje presijavalo kristalnim narandţastim rumenilom. Izgledalo je kao da tamo bjesni oluja koja je do neba uskovitlala pijesak. Na istoku se gotovo smračilo od teške sparine, pa ipak se nisu mogli vidjeti nikakvi oblaci. Tada najednom skoči Komanč na noge i viknu, sasvim zaboraviv-ši najveću vrlinu Indijanaca,

samosavlađivanje i P°-kaza rukom prema crnom ziđu na istoku: - Pijenovit - načo - duh Llano Estacada! Ostali se prepadoše i skočiše isto tako. Oni tek sad primijetiše promjenu na nebu. Pogledi im se ukočiše od uţasa. Na izgled na neke tri čovječje visine iznad liniJ6 horizonta jezdio je neki jahač. Crni zid je na mjestu gdje se nalazila ta prilika pokazivao okruglu, osvijetljenu mrlju, koja se s jahačem pomicala istom br ţlnom tako da su se čovjek i konj pojavili u svijetlom 364 kviru kao neka tamna, pokretna sjenka. Njihove ° "like su bile natprirodne veličine. Jasno su se mo-PU prepoznati svi jahačevi udovi. S desnom rukom on fe drţao vodice, oko glave mu je lepršala duga kosa sa ukrasom Indijanaca. Puška mu je odskakivala na leđima. Griva i rep konja su isto tako lepršali na buri. Avetinjska ţivotinja je brisala prostorom kao da je pakao goni. I sve se to dešavalo za vidjela, čitav sat prije zalaska sunca! Na gledaoce je to ostavilo neopisiv, jezovit utisak. Nitko od njih ne prozbori ni glasa. Crni zid se nenadano, gotovo okomito prekidao na jugu. Jahač je ţurio prema tom mjestu, primjetno mu se pribliţavajući. Još deset konjskih skokova, još pet, još tri, još jedan - i konj se izgubi u praznini, a s njim i njegov jahač. Više se nije mogao vidjeti ni svijetli okvir. Ljudi su stajali zbijeni jedan uz drugog, još uvijek bez riječi, čas su pogledali u pravcu gdje se ta pojava pomolila, čas su zagledali jedan drugog. Tada se Jemmy strese, kao od neke drhtavice, i reče: - O, svi duhovi dobri! Ako ovo nije bio duh Llano Estacada, onda ja neću nikad više oprati sebi lice! Zaista sam uvijek vjerovao da je ovo besmislica; sada međutim čovjek bi bio

upravo luđak ako bi još u to htio posumnjati. Meni je sasvim avetinjski na duši. Kako je tebi oko srca, stari Davy? - Baš kao da sam neka stara novčarka u kojoj nema niti jednog jedinog centa. Prazan sam, sasvim prazan, samo koţa i zrak! Pogledajte samo kako se nebo brzo mijenja! Ovo još nikad nije bilo ovako. Gornji rub spomenutog crnog oblaka pređe u krvavo crvenilo. Na horizontu su poigravali plameni bičevi. Jedan krak još uvijek vidljive potkovice na nebu spuštaše se sve niţe, i što se dublje spuštao, to Je postajao sve širi i tmastiji. Na jugu se uskovitlalo m°re prašine i dima, kao da ih bura šiba. Oluja se sve vise pribliţavala. Oko sunca se spustio tmasti zastor k°ji se iz sekunde u sekundu sve više peo i širio. Ĉinilo se kao da će tamni pramen oblaka prosto pasti na 365zemlju. Najednom uţasnute ljude obuze neobična studen. Iz daljine se začu piskav urlik. - Za ime boga, drţite konje! - vikne Juggie Fred. - Brzo! Inače će pobjeći! Natjerajte ih neka legnu. Drţite ih čvrsto i bacite se potrbuške na zemlju! Sva petorica skočiše na tri konja koja su preplašeno frkala i koja se ne uzjoguniše kad ih natjeraše da legnu. Leţali su uz samo ţbunje, a glave su im virile između grana. I jedva se ljudi baciše na zemlju, kad započe uţas. Razlijeţe se neko zviţdanje, stenjanje, šištanje, brujanje, urlanje, rikanje i pucanje, što se svakom opisu ruga. Ljudi su imali osjećaj kao da su na njih bacili iznenada neki centama teţak prekrivač. Oni su bili takvom silom pritisnuti o zemlju da se ni-su uopće mogli podići čak i kada bi se usudili da to pokušaju. Udovima im prođe ledena studen. Oči, nos, usta i uši su bili najednom kao začepljeni. Nisu bili u stanju da dišu, gotovo su se gušili. I onda najednom njih zapahnu opet vrelina i u daljini se izgubiše urlici Llano Estacada. Konji skočiše na noge i glasno zanji-štaše. Iznenada paloj, duboko mračnoj i ledeno hladnoj noći uslijedi blještav sunčev zrak i osvjeţavajuća toplina. Mnogi su otvorili usta, bili su u stanju opet da dišu. Počeli su ponovo

da se kreću. Sa očiju su obrisali prašinu koja ih je nagrizala te se osvrtoše oko sebe. Bili su prekriveni visokim slojem hladnoga pijeska. To je bio prekrivač koji je tornado bacio preko njih. Da, bio je to tornado, jedan od onih srednjeamerič-kih ciklona kojima po snazi jedva da ima bilo gdje na drugom mjestu takmaca. Strahovita, gotovo nevjerojatna su razaranja koja počini jedan takav vihor. On dostiţe briţnu od preko sto kilometara na sat i većinom je popraćen električnim pojavama, koje još dugo nakon njega traju. Ĉak i samum afričke pustinje nema ni izdaleka takvu snagu te se samo jeziva pješčana ili snjeţna oluja pustinje Gobi moţe po svojoj snazi usporediti s tornadom. Petorica ljudi se podiţe i strese sa sebe pijesak. Ţbunje je pijesku predstavljalo zapreku tako da se preko njega naslagao dva lakta visok pješčani srne . 366 _- Bogu hvala što nas je bura poštedjela! - reče _, __ Teško onima koji su se za vrijeme ovog Je ada nalazili na otvorenom prostoru Llana Estaca-daToni su izgubljeni. __To baš ne mora biti, kako vi mislite - uzvrati Fred - Ove strahovite oluje su često puta, na sreću, široke moţda pola engleske milje. Ali utoliko je veća njihova snaga! Ova pobjesnela vazdušna struja zapah-nula nas je samo svojim bočnim talasima. Da smo se nalazili u njenoj sredini, bog bi ga znao kad bi nas zajedno sa konjima ponijela i u paramparčad raskidala. - Sasvim tačno! - kimne glavom Davy. - To mi je poznato. Vidio sam dolje na Rio Conchosu takva pustošenja koja je počinio tornado. On je kroz prašumu tako reći napravio pod konac pravu cestu. Divovska stabla u polumjeru preko dva metra bila su iz korijena istrgnuta i unaokolo razbacana. Ta neobična čistina na kojoj se nije odrţalo ni jedno jedino drvo imalo je tako oštre bočne ivice da su im stabla s lijeve i desne strane bila samo lagano okrznuta. Janki naziva ovu vrstu bure hurricane, a istim imenom naziva i šumske ceste s kojih su počupana stabla.

- Bilo je zaista strašno! - reče Hobble-Frank. - Bilo mi je gotovo ponestalo daha te mi je klarinet zviţdao samo na posljednjoj rupi. I mi smo ponekad u Saskoj imali oluje, ali ovako divlje i zle kao što su ove ovdje, one nisu bile. Jedan takav šaški glavni orkan je prema američkom tormenadu prava igrarija, pravi majski povjetarac, upravo dovoljan da ohladi to-Plu kavu. A uz to, Davvjevo magare me je napola ubilo čiftajući se. Najzad nije htjelo više leţati pa je nekim čudom smatralo moju plemenitu pojavu za... - Mazgu, sigurno hoćeš da kaţeš - prekide ga Jemmy. - Ne, magare kaţem ja! Tko se ovako na mene Juća taj je najveći magarac kakvog samo moţe biti. a bih zapravo trebao tuţiti Davvja za odštetu. Ali tko te na ovome svijetu takav jedinac kao što sam ja, nje-Sa nitko ne moţe nadoknaditi. Sunce koje se prethodno bilo sasvim smračilo, oba-al° je opet svojim toplim zrakama zemlju. Oni su 367bili neobične boje, gotovo šafransko ţuti. Ivica neb se skoro utapala u toj boji, a zemlja se naspram nie uzdizala kao lopta. Izgledalo je kao da se petorica ljudi nalaze na najniţoj tački u unutrašnjosti neke velike prazne kugle. Konji i mazga se nisu bili nipošto smirili. Oni su frktali bojaţljivo i udarali nogom po tlu. Htjeli su otići te su ih morali čvrsto privezati. Bilo je nečeg u zraku protiv čega su se pluća bunila. To nisu bila ona mikroskopski fina pješčana zrnca, već nešto što se ne da opisati. Komanč je prostro svoj pokrivač preko pijeska i ispruţio se po njemu. On je brzo sputao svoje uzbuđenje zbog pojave duha Llana te je čak i sada, nakon jedne ovakve prirodne pojave, bio sasvim šutljiv i povučen, što je inače osnovna karakterna crta Indijanaca. Ĉetvorica bijelaca sjedoše pokraj njega i Jemmy ga upita: - Da li je moj mladi crveni brat doţivio već jednom ovakvu oluju? - Više njih - odgovori upitani. - Neait habeh-karo je jednom daleko poneo Ţeljezno Srce i onda ga zakopao u pijesku, ali

ratnici Komanča su ga našli. On je vidio istrgnuta stabla koja jedva da su mogla da obuhvate šestorica ljudi. - Ali duha Llano Estacada sigurno nisi još nikad vidio? - Ţeljezno Srce je i njega već sreo, prije tri zime, kad je sa svojini ocem jahao kroz Llano Estacado. Ćuli su pucanj. Kad su se pribliţili mjestu gdje je pucanj pao, vidjeli su duha na crnom konju kako je odjezdio. Na tom mjestu je međutim leţao jedan bljedoliki u čije se čelo zarila kugla. Poglavica Komanča je poznavao ovog ubijenog, bio je to jedan zloglasni ubojica. - Kakav je izgled imao duh? - Imao je glavu i tijelo bijelog bivola oko čijeg se vrata dizala čupava griva. Bio je to strašan pri" zor. Pa ipak on je dobar duh, jer ne bi inače poprinii° lik ove svete ţivotinje. I Komanči znaju da on ubi samo zle ljude, a svi dobri stoje pod njegovom zastl" Vjetar - ubica. 368 Željezno Srce poznaje dvojicu Komanća koji su " -zalutali u Llano Estacado i zamalo što nisu skapali d ţeđi i gladi. Duh im je došao noću, dao im mesa fvode i onda im pokazao pravi put. _- Da li je i govorio s njima? _ Govorio je, i to na njihovom jeziku. Jedan dobar duh govori na svim jezicima, jer ga je tako naučio Veliki duh, Howgh! Ţeljezno Srce se okrene u stranu. Sa rječju "howgh" on pokaza da je završio sa govorom i da ţeli šutjeti. Sada ponovo uze riječ Hobble-Frank, obraćajući se Fređu: - Sta ti kaţeš na tu pojavu? Usred bijela dana da ugledaš utjelovljenu sablast, to ti je da te jeza prođe. Meni se koţa toliko najeţila da će mi pući kao zračni balon! Oslovljeni odgovori smiješeći se: - Pa toliko ne moraš da se uţasavaš. Pojava koju smo maloprije zapazili dade se moţda na sasvim prirodan način objasniti. Pomisli samo na brokensku utvaru, čije je postojanje tako uvjerljivo dokazao brokenski gostioničar Nehse!

- Naravno da i za nju znam. Brokenska utvara je zračna pojava u planini Harcu, napola ozon i napola kisik koji se u atmosferi sudaraju i onda kroz maglu pretvaraju u zaţarenu tuču. Ovdje pak u Llano Estacađu mi imamo posla sa istinskim duhom. Vidjeli smo ga gdje jaše na nebu. On nije bio ni vazđuh, niti magla, već opipljiva prilika nekog nadprirođnog bića. Kako onda moţe biti riječi o nekoj optičkoj varci? - Hm! Ja sam lično kao opsjenar ranije izvodio na bini vještačke duhove. O tome bolje šuti, jer je čista prevarancija kad ™i netko kaţe da je izvodio vještačke utvare! Na koji 51 način samo to postigao? Bilo preko kosog prozorskog okna ili preko ca-merae obscurae. , To i ja znam. Ja sam sam napravio jednom svu cameru procuru. Ona mi je bila sasvim uspje- a. samo sam na ţalost zaboravio da napravim rupu k°Ju je trebalo usuti okularska leća. Uostalom, ni- orlovi.ma 359sam mogao dobiti ni od jednog povrtlara tu vrstu leća te sam tako privremeno bio primoran da tu stvar za kasnije odloţim. - Fred, Jemmy i Davy prasnuše u takav smijeh da se ozbiljni Komanč hitro okrene i začuđeno ih pogleda. Na Frankovom licu se, međutim, ukaza srdţba i on vikne: - Silicium! Šutite, neznalice jedne! Ako vaše sprdanje ne prestane odmah, ja ću napraviti takav pokolj među vama, kao Mehmed II. među Pariţanima! Šta se tu imate smijati mojoj cameri procuri! Ona je bila sasvim ispravno konsternirana, samo ja kao šumarski sluţbenik nisam imao vremena da lično uzgajim ta leća. Ja vas ostavljam i sa svojih nogu stresam prah. Vaš podsmijeh traţi osvetu. Ja idem, ali - manus mamim lavanđat, na našem jeziku: moje ruke će vam oprati već glave lavandom. Ho-ho-ho-howgh!

Ovu poslednju riječ Frank izusti s izrazom dubokog gnjeva u licu i skoči da bi se izgubio iza ţbunja i da svojim neprisustvovanjem izričito kazni ostale. Ostali se međutim ne uzrujaše naročito tom kaznom jer su poznavali i suviše dobro tog malog čudaka. Ponovo su pokrenuli razgovor o tornadu i na prethodnoj pojavi pustinjskog duha. Ova trojica nisu bila nipošto neobrazovani ljudi, naročito Fred čija su znanja bila više nego prosječna. Oni su bili dakle uvjereni da imaju posla samo s optičkom pojavom koju nisu znali naučno objasniti. U tome im je prošlo vrijeme, i noć je pala. Bilo se toliko smrklo da nisu mogli vidjeti ni na pet koraka ispred sebe. Onda im je i Frank prišao. Nije htio po takvom mraku i na jednom takvom mjestu da bude sam. Ali gnjev ga još nije bio prošao. On nije prozborio ni jedne riječi niti je legao pokraj ostalih, već se ispru-ţio na izvjesnoj razdaljini od njih i paţljivo pratio njihov govor. Oni opaziše po njegovim kretnjama da se s vremena na vrijeme uzvrpoljio, kao da je htio staviti neki prigovor kad bi netko od njih rekao nešto što F on mislio da bolje zna i razumije, ali nije ništa progovorio. Zelja za durenjem bila je kod njega veća o sklonosti da se hvališe svojim umišljenim znanjem. 370 Zrak se u međuvremenu pročistio te se moglo bolje . ti nego prije toga. Sa jugozapada je ćarlijao laki starac te ih je prijatno osvjeţavao nakon neizdr--ve dnevne ţege. Na nebu se pojavilo nekoliko zvijezda koje su noćnicima pokazivale vrijeme. Zatim su prestali da govore i pokušali da zaspu. Bilo je vrlo malo vjerojatno da bi ih neki neprijatelj uznemirio, a Old Shatterhand se nije mogao još vratiti Tako su bijelci zaspali. Samo je Komanč ukočeno gledao raskolačenim očima u nebo, iako poslednje noći nije ni minuta prospavao. Smrt, ili bolje, umorstvo njegova oca zaokupljalo mu je mladu dušu koja je ţedjala za osvetom.

Tako su prolazili minuti za minutama. Iznenada ih probudi glasni uzvik Indijanca. Oni se trgoše iza-sna i pogledaše. - Mabuni namahco - pogledajte tamo! - reče on pokazujući rukom prema jugu. Uprkos mraku oni vidješe njegovu ispruţenu ruku i pogledaše u naznačenom pravcu. Tamo se na rubu vidokruga ukaza svijetla mrlja u obliku izduljenog, uzanog klina, koji nije ostavljao dojam ničeg neobičnog, ali ipak pobudio paţnju bijelaca. - Hm! - progunđa Jemmy. - Da se ovaj klin pojavio na istoku, ja bih povjerovao da smo spavali do zore. - Ne - reče Davy. - Drukčije je svitanje. Granične linije ovog svijetlog klina su suviše oštre. - Upravo zato što je mrkla noć. - E baš zato što je mrkla noć ne moţe ni biti govora o svitanju. Dan i noć se pretapaju, a tamo se vide oštri obrisi. - Mora da je neka vatra? - Zar vatra u Llano Estacadu gdje nema drva? m" Sta bi tu moglo gorjeti? Uostalom ona svjetlina se sve više uvećava, a uz to i vjetar mijenja pravac, rvoje puhao sa jugozapada, a sad puše sa zapada, i 10 :ace i hladnije. Što bi to trebalo da znači? Fred Polarno svJetlo ne moţe nikako biti - reče d- A o ekvatorskom svjetlu nisam ništa čuo. 24" 371Frank je dotle šutio. Ali, onda je morao progovoriti, jer bi mu srce presvislo od muke. - Ta svjetlina ima neko značenje - reče on. - Ona je sigurno u vezi sa duhom Llano Estacađa. Najprije je jahao prema jugu - moţda mu je tamo vigvam - te sad sjedi kraj logorske vatre. Ostali bi se najradije ponovo nasmijali, ali su se svladali. Fred ga upita: - Misliš li da duh moţe naloţiti logorsku vatru? - Zašto ne? Pogotovu kad je vjetar tako hladan kao sada? Vazduh je bio sve studeniji, kao da je dolazio sa Sjevernog pola. A tamo dolje na jugu ona svjetlina se i dalje povećavala. Ĉinilo

se kao da se tamo pojavila neka velika zvijezda. Ona je imala skoro polukruţan oblik; jezgro je bilo krvavo crvene boje a onda sve svjetlije i svjetlije dok ga na kraju nije zaokruţila lučna linija oko koje kao da su se valjali tmasti oblaci i vrcala vatra. Sve je to pruţalo neki jezovito-veličanstveni prizor. Petorica ljudi ustade. Jedva su se usuđivali da progovore. Vjetar je puhao sada tačno sa sjevera. Za četvrt sata on se okrenuo za devedeset stepeni. Pa ipak nije se čulo nikakvo brujanje, urlanje, već, naprotiv, kao da je podmuklo mirno brisao prema veličanstveno osvijetljenom horizontu. Bilo je ledeno hladno. - Ovo bi trebalo da vidi Old Shatterhanđ! - prekine šutnju Juggle-Fred. - Na ţalost on se još ne moţe vratiti, jer sad je tek ponoć. - Ponoć! - procijedi Hobble-Frank. - Ovo je doba duhova. Tamo gdje gori sigurno se dešava nešto jezovito! - Šta bi tu bilo jezovitog osim vatre? - Ne pitaj tako glupo! U ponoć se otvara Orkus i sablasti izlaze. Onda čitav sat izvode svakojake ° zote. Kao što svaka zemlja i svaki narod imaju svoj karakter, tako i duhovi svakog kraja imaju svoja osobita svojstva i pasije. U jednom kraju oni 1Jud zavrću šiju, a u drugima ih guše na raskršćima. T bi ga znao kakvu strast imaju ovdašnji duhovi? M° 372 -da su oni baš oni najopasniji i najgori od svih. Zato Z mo se pripaziti i - gospode, zar nisam bio u pravu? Pogledajte tamo! Eno ga gdje stiţe na konju! Frank uzviknu ove posljednje riječi sav uţasnut. I zaista ono što se sada dogodilo moglo je čak i naj-neustrašivijem čovjeku utjerati jezu u kosti. Duh Llano Estacađa, se ponovo pojavio. Kao što smo već kazali, ona neobična svjetlosna pojava tvorila je golemi polukrug na juţnom horizontu. Na mjestu gdje je luk tog polukruga dodirivao s lijeve strane nebeski rub, pomolio se iznenada lik nekog golemog jahača. Konj je bio crn, a jahač bijel. Bio je u prilici bivola. Sasvim mu se jasno vidjela glava s dva

roga, vrat s čupavom, poludugom grivom koja je lepršala i tijelo koje se sjedinjavalo s leđima konja. Obrisi te slike bili su uokvireni svetlucavim linijama. Konj je jurio brišućim galopom, i to ne pravom linijom, dakle polumjerom tog plamsavog polukruga, već je s unutrašnje strane polukruga jurio nagore. Tako je ta pojava dostigla na nebu najvišu tač-ku, a onda se s desne strane zaţarenog luka ponovo počela spuštati prema rubu horizonta. Tamo je nestala isto onako kao što se i pojavila. Gledaoce je, uprkos studenom vjetru koji ih je zapahnjivao, oblivao znoj od jeze. Da li je to bila varka? Ne, to je bila stvarnost. Ĉak i oprezni Komanč je bio van sebe te je neprestano uzvikivao "uf, uf". Stajali su tako i čekali ne bi li se moţda pojava Ponovila - ali uzalud. Neko vrijeme poluluk je plamsao istom jačinom, a onda je gornji rub počeo da gubi oštrinu te je svjetlina bila sve slabija. U tom času se iza zabezeknutih lovaca začuše udarci kopita po pijesku. Dolazili su neki konjanici. °ni se zaustaviše kraj njih i skočiše sa konja. Bili su 10 Old Shatterhanđ i Bob koji su sa sobom vodili Pored Frankovog i Fredovog konja i dva kljuseta nato- arena mješinama s vodom.

te B°gu hvala da ste još ţivi! - uzviknu Old Shat- nanđ. - Povjerovao sam da ste izgubljeni i upla- 0 se da ću vam leševe morati da traţim po pijesku. 373- Tako zao tornado nije ravno udario na nas uzvrati Fred. - On nas je samo okrznuo. Mora da ste se mnogo ţurili, jer vas nismo još očekivali. - Da, bio je to pravi usiljeni galop, jer smo bili u velikoj brizi za vas. Tornado je prohujao u neposrednoj blizini Helmers" homea. Vidjeli smo pustoš te smo po pravcu kojim je oluja protutnjala s velikom izvjesnošću pretpostavljali da je i vas zadesila. Srećom bila je prilično milostiva prema vama. Fred ukratko ispriča o duhu koji se dva puta pojavio i dodade: - Ovo što sam vam ispričao, sir, vidjelo je deset očiju. Ali nitko

nije u stanju da to shvati i objasni. Sigurno nema nijednog čovjeka koji bi bio u stanju dokazati da li se ovdje radilo o nekoj varci ili o istinskom biću. - Oh, takav čovjek postoji, i ja sam taj! - upade mu u riječ Hobble-Frank. - O nekoj prevari ne moţe biti ni govora. Duh je nadzemaljske biće koje jaše po zraku. U ovom ponoćnom času njihovo je doba koje Jenki nazivaju ghostly-hour. Ova okolnost objašnjava čitavu pojavu i najsigurniji je dokaz da imamo posla sa nekom preminulom dušom s drugoga svijeta. Ne vjerujem da će se itko od vas usuditi da mi protuslovi. On se bio prevario, jer ga Old Shatterhand potapša po ramenu i reče prijateljski: - Što bih morao očekivati, ako bih se usudio da proturiječim, dragi Frank? - Hm, pa to ovisi od ličnosti. Freda i Jemmyja. na primjer, ja bih svojim dokazima formalno smrvio. Ali ako vi postavite neko malo, skromno pitanje, onda ćete, zahvaljujući mojoj iznimnoj dobroti, ţeljeno objašnjenje do-do dođavola, eno duha opet na nebu. Svjetlina na jugu je sve dublje tonula i sve vise slabila. Ĉinilo se kao da će posve nestati. Nekoliko minuta izgledala je kao blijedi blijesak na horizontu, koji je iznenada ponovo zasvijetlio i poput baklje iz koje su sukljale varnice širio sve više prema zapa gdje se s neobičnom brzinom pretvarao u more Pla

mena koje je osvetljavalo pola neba. 374 __ Ovakav čas duhova ja još nikad nisam doţivio _, uzviknu Frank. - Ove vatre su natprirodnog porijekla, jer... _ Koješta! - prekide ga Old Shatterhand. - Ovo se moţe veoma lako objasniti. Ono tamo je sasvim prirodna vatra. - A šta bi tu gorjelo! - Sasušeni kaktusi. Kao što je poznato, u Llano Estacadu postoje miljama prostrane površine koje su gusto prekrivene kaktusom, da nijedan jahač kroz njih ne moţe proći. Kad se te biljke sasuše, onda je dovoljna samo jedna jedina iskra da za nekoliko trenutaka stvori pravo more vatre.

- To je istina - sloţi se Fred - i ja znam da na jugu i zapadu odavde leţe golema prostranstva obrasla kaktusom. - Eto, ovo nam najprije objašnjava vatru, a one dvije toboţnje utvare ćemo isto tako uskoro uhvatiti za ovratnik! - Oho! - upade mu u riječ Hobble-Frank. - Toboţnje utvare? Bile su to stvarne! A kako ste došli na pomisao da su bila dva duha? - To zaključujem po njihovom liku. Prva utvara koja se pojavila za vrijeme dana, bio je moţda onaj takozvani dragonski oficir u drugome ruhu. Dobro, vidjet ćemo. A tko je druga bila, naravno, to još ne mogu reći. Ne poznajem nikoga koji nosi bijelo bivolje krzno. - Sad me pustite na miru, gospodine Shatterhand! Koji čovjek moţe jahati gore po nebu, a mi smo to vidjeli, nas petorica, i to otvorenim očima. - Da, slike su se kretale po zraku, ali njihovi originali su jahali dolje na zemlji. - Slike? E, boga mi čovjek će ovdje svašta da čuje! Ĉitava svog ţivota ja još nisam čuo da slike niogu jahati, i to po kiselom elementu atmosfere! Kaso su samo te slike nastale? , - Kroz više različito zagrijanih slojeva uzduha Koji nastaju kod svake vatre. - Tako! Dakle slike nastaju kroz slojeve uzduha? vo je za mene nešto sasvim novo. Dosada sam vje- 375rovao da one mogu nastati samo pomoću olovke, slikarske četkice ili fotografije! - A ne i u ogledalu? - Da, ovo sam zaboravio. - Dobro, pod izvjesnim okolnostima uzduh djeluje kao ogledalo. - Tako! Da, sad mi je mnogo jasnije, jer ja sam najznačajniji među majstorima u nauci o fatamorgani, - Lijepo! Onda ćete isto tako priznati da su vaši duhovi samo odrazi u zraku, upravo onako kao.., Old Shatterhand zastade. Njegova je paţnja bila sada usredsrijeđena na vatru koja se na nebu ţarila tamnim

rumenilom, prekrivena uskomešanim oblacima. A još više iznad tih oblaka, i to s ove strane vatre, kao da lebdi po zraku, ukazala se sada obrnuta slika ravnog, zaţarenog crvenog krajolika. Sasvim lijevo, tamo gdje je slika započinjala, pojavio se iz tame neki jahač, isti onaj koga su lovci prije toga vidjeli, obučen u bivolje krzno, ali, kao što smo rekli, u obrnutom poloţaju, s glavom nadolje. - ...baš kao ono tamo! - nastavi Old Shatterhand pokazujući rukom na fatamorganu. On još nije bio ovo ni izgovorio, a na nebu se ukaza i drugi jahač koji je jurio za prvim. - O sveti Jeremija! - viknu Hobble-Frank. - Pa to je onaj od danas po podne koji se pojavio za vrijeme tomenada! - Tako? Da li je to on? - upita Old Shatterhand. - Dobro, onda ćete se sada sami uvjeriti da se radi o dvije sasvim različite prilike. A za njima eno još nekoliko konjanika! Za spomenutom prilikom jurilo je sada pet ili šest jahača, svi u galopu, ali u obrnutom poloţaju, s glavama nadolje. - Sad ništa ne znam - reče Hobble-Frank. - Hvala vam lijepa za takve ghostly-hours! Ĉuo sam doduše za utvare koje jašu noću s glavom pod pazuhom, ali da jašu na glavi, to mi se zaista čini suviše bedastim. - To baš nije ništa tako strašno. Prijašnje slike su se nekoliko puta odrazile, a ova ovdje samo jed- 376 2ato vam se čini da je obrnuta. Uostalom usko-° ćemo se upoznati s tim duhovima. Brzo na konje, meštri! Sigurno da je prvi jahač takozvani duh Llano Estacada. Njega gone ostali, te ćemo mu, budući da je valjan momak, malo pomoći. __Jeste li ludi? - viknu Frank. - Pa to bi bio pravi grijeh prema svijetu duhova. Prisjetite se samo što je besmrtni Goethe rekao: "Ĉovječe, ne kušaj bogove, i ne poţeli nikad, nikada da vidiš duhove s njihovim ţenama!"

Ali ostali nisu obratili paţnju na njega, već poslušaše poziv Old Shatterhanda. - Hoćemo li povesti sa sobom i natovarene konje? - zapita Davy. - Da, teško da ćemo se vratiti. Natovarene konje koje su doveli Old Shatterhand i Bob, povedoše za uzde. I Frank uzjaha, mada nerado. Oni krenuše brzinom vjetra preko ravnice. Ĉim su napustili mjesto gdje su dosada stajali, za njih je nestala zračna pojava. Mogla se vidjeti još samo rasplamsala vatra. Na čelu je jahao Old Shatterhand. On se nije uputio pravom linijom prema vatri već, više na zapad. Ovo je imalo svoje dobre razloge. Morao je dobro izračunati gdje se nalazi cilj. A to je bilo veoma teško budući da odraz koji se u međuvremenu izgubio nije pruţao siguran oslonac, a i zato što su se jahači koje je tra-ţio kretali velikom brzinom. Za deset minuta prevalili su gotovo nekih tri engleske milje, ali vatra, čija svjetlina u međuvremenu Kao da se pojačala, bijaše još uvijek veoma daleko. Prošlo je još deset minuta. Tada se začu iz usta °ld Shatterhanda uzvik, i on podiţe ruku pokazujući nadesno. Otuda su se pribliţavale dvije tačke. Naprijed Jedna svijetla, koju je pratila druga tamnija. Dalje u-natrag bilo je još nekoliko takvih tamnih tačaka koje Prev Izobli£eni stihovi iz Schillerove balade "Ronacc primj. 377su se trudile da se kreću istom brzinom kao i prve dvije. Biu su to sami konjanici. Blijesak vatre padao im je po strani straga te se kudravi lik prvoga već izdaleka mogao prilično jasno sagledati. Old Shatterhand zaustavi svog konja i skoči sa sedla. - Sjašite! - viknu on ostalima. - Budući da dolazimo iz mraka, oni nas još nisu vidjeli, a mi ih prema svjetlu sasvim dobro vidimo. Neka naši konji polegnu! Ali čim ja ponovo uzjašim, i vi uičnite to isto! Njegovi drugovi izvršiše ovo naređenje.

Old Shatterhand je mudro odabrao jedno malo udubljeno mjesto koje je leţalo u sjeni. Kad su konji polegli i jahači se pokraj njih šćućurili, bilo je nemoguće onome koji je dolazio sa svjetla u tamu da ih vidi prije nego do njih stigne. Oni su naprotiv imali jasan pregled ravnog terena. Prvi jahač bijaše moţda nekih pet stotina koraka od njih udaljen. Na polovici te razdaljine jurio je drugi za njim, a na istom razmaku dolazilo je onda ostalih šest. - Šta ćemo uraditi s njima, sir? Da pucamo na njih? - zapita Davy. - Ne. Oni nam nisu ništa učinili, a ja prolijevam krv samo onda kad sam na to prisiljen. Htio bih samo s prvim progoniteljem progovoriti koju riječ. Pustite me najprije samog da uradim ono što sam nakanio! Vi ne treba ništa drugo da učinite, nego samo ostale da otjerate. Old Shatterhand uze laso koje je nosio oko kuka. Jedan kraj, na kojem je bio čvor, on priveza o sedlo svoga konja koji je mirno na zemlji leţao. Od drugoga kraja on napravi omču, dovoljno veliku da obuhvati čovječje tijelo. Ostali dio petostruko ispletenog i nekih dvadesetak lakata dugog kaiša, on smota između palca i kaţiprsta preko lakta u kolute koje uze u lijevu ruku dok je omču drţao u desnoj. Ovo je tako brzo obavio da je s pripremom bio gotov prije nego što mu se pribliţio prvi konj. Sad se začu udar kopita. Konj je bio krupan vranac. Jahač 378 "e na svojoj glavi nosio lubanju bijelog bivola sa ko-ie je lepršalo čupavo krzno. Bivolja lubanja mu je bila toliko navučena na lice da se nije moglo prepoznati. Kad se pribliţio na deset koraka od udubljenja, Old Shatterhand se podiţe. Jahač istom sada opazi, ali nije mogao svog konjia prije zaustaviti nego je stao tek kad se našao pred samim Old Shatterhandom. - Stoj, tko si ti? - zapita lovac.

- Duh Llano - začu se prigušen odgovor ispod bivolje lubanje. - A ti? - Old Shatterhand. Sjaši slobodno! Mi ćemo te zaštititi! - Duhu Llana nije potrebna zaštita. Hvala vam! S ovim riječima prerušeni jahač potjera svog konja. Ova izmjena riječi zahtijevala je samo nekoliko trenutaka. Ipak se u međuvremenu drugi jahač pribliţio. Old Shatterhand stade iznad tijela svoga konja koji je leţao, s jednom nogom s desne strane, a s drugom s lijeve strane sedla, s lasom u obim rukama. Na njegov tihi znak, Hatatitla jednim trzajem skoči na noge. Tako su stali konj i jahač, kao da su iz zemlje nikli. Progonitelj pustinjskog duha se prenuo pred prilikom koja se tako nenadno pred njim pomolila i nije bio u stanju da zauzda onako brzo svog konja kako je htio, jer je znatno slabije vladao njim, nego "duh" svojim, te se tako zaustavio pred Old Shatterhandom. - Stani Crvenokošče! - zapovjedi lovac. - Tko si ti? - Sto mu gromova! Old Shatterhand! - omače se nepoznatom jahaču. - Nek vas đavo nosi! - On obode svoga konja da pobjegne. - Kaţem vam, stanite! - zapovjedi mu lovac. - Htio bih vam malo izbliza pogledati to vaše indijansko lice. Tko zna šta se iza njega skriva. - Kasnije, kad mi to bude bolje odgovaralo! S tim riječima nepoznati pojuri u galopu. Ali Old Shatterhand je bio već za njim. Kad je nepoznati jahač podrugljivo izgovorio posljednje riječi, mladi Komanč skoči sa zemlje. 379- Uf! - uzviknu on. - To je glas jednog bljedolikog, i ja poznajem tog čovjeka. I Ţeljezno Srce ima s njim govoriti. On podiţe svoju pušku, priljubi uz obraz i nanizani ali je odmah spusti i reče: - Old Shatterhand ga je već uhvatio? Bjegunac jedva da je umakao za deset konjskih skokova a Old Shatterhand, koji mu je bio za petama, zakovitla četiri-pet puta omčom lasa oko glave i baci je na jahača. Remen se lako omota sa koluta koje je Old Shatterhand drţao u lijevoj ruci i omča

pade bjeguncu upravo oko grudi. On odmah zaustavi svog konja. Budući da je laso bilo privezano za sedlo, remen se brzo zategne i omča se skupi oko jahača koji pade s konja. Za tren oka Old Shatterhand sjaha i poţuri prema zlikovcu koji se uzalud naprezao da se oslobodi. U međuvremenu su stigla i ostala šestorica jahača, svi preobučeni kao Indijanci; stoga drugovi Old Shatterhanda skočiše na konje i izbiše pred njih. Šestorica nepoznatih nije bila ništa manje prepanuta ovim susretom. Oni skretoše u stranu kako bi ih izbjegli. Ali onda vidješe kako je drugog jahača, nesumnjivo njihovog vođu, istrglo laso sa sedla. Oni se odmah raz-bjeţaše u svim pravcima. Lovci ih pustiše da odu te se uputiše prema njihovu drugu koji je leţao na zemlji. Old Shatterhand je u međuvremenu razoruţao njihova vođu, a onda ga upitao: - Hoćete li mi reći tko ste vi? I čemu to mašketarenje? Niste valjda ozbiljno mislili da će vas Old Shatterhand drţati za indijanskog poglavicu? Kome li ste samo to lijepo orlovo perje oduzeli? Upitani ne odgovori. - Zar mi nećete učiniti ni tu uslugu? Izgleda mi da se ne osjećate sasvim ugodno. Pogledat ćemo vam onda malo u lice! On snaţnim rukama zgrabi palog sa zemlje, podiţe ga uvis i postavi ga na noge tako da mu je lice bilo okrenuto prema vatri. Onda ga uze za kiku duge kose i strgnu mu je jednim trzajem sa svim perjem sa glave. 380 __ Zounds! - viknu Juggle-Fred. - Pa to je onaj agonski oficir! Sto mu gromova, što taj momak opet traţi u ovoj indijanskoj krabulji? Drago mi je što as tako brzo ponovo vidim. Pronašli smo vam ormar tamo straga u ţbunju i ispraznili ga, sir. Loše ste aa prikrili. Isto tako pronašli smo vam i uniformu. gto kaţete na to? Šta da učinimo s vama sada?

__ Ne moţete mi ništa učiniti! - procijedi toboţnji kapetan, sav bijesan. - Tko mi od vas moţe dokazati da sam mu bilo što učinio? - De, de, to prepustite nama samim. Protiv nas niste ništa izveli. Ali su planovi koje ste pripremali bili zli te vas zbog toga moţemo po zakonima prerije malo pozvati na odgovornost. No mi nismo nikakvi krvnici te ćemo vas pustiti da odete. - To morate učiniti, jer mi ne moţete ništa dokazati. - Oh dokazati bismo vam mogli već mnogo štošta. No, to nije uopće potrebno. Ja vam kaţem dakle da ćemo vas pustiti da odete, naime mi bijeli. Ali tu stoji jedan crveni koji sa vama ima da poravna neki račun. Pogledajte ga samo! Komanč izađe iz zaklona. Zlikovac ga pogleda i reče: - Taj momak mi nije poznat. - Ne laţi, huljo jedna! - viknu Davy. - Ne poznaješ li moţda ni mene niti ovog Debeljka Jem-myja? Zar niste bez ikakvog razloga napali onu dvojicu Komanča, jednog od njih ubili, a drugog onda progonili dok nam nije pošlo za rukom da vas odvratimo s traga? Budi kratak i priznaj svoju krivicu! - Ja nemam pojma ni o kakvoj krivici! - zaškri-pa zubima zatočenik. Tada mu Old Shatterhand spusti svoju tešku ruku na rame i reče: - Vidite kako stvari stoje te mi-Slim da su mi vas predstavili kao čovjeka s kojim se nije šaliti. Sto namjeravate sa iseljenicima koje vaš toboţnji mormon Tobias Preisegott Burton treba da vođi kroz Llano. Gdje se ti ljudi nalaze sada i zašto ste zapalili kaktuse? Ako mi na ova pitanja odgovorite istinito, onda moţete očekivati blagu presudu. 381- Ja ne znam šta vi hoćete od mene. Ovog Indijanca ne poznajem, niti ta dva momka ovdje, a najmanje nekog čovjeka po imenu Tobiasa Preise-gotta Burtona. Isto tako ništa mi nije poznato o nekim iseljenicima. - Zašto ste onda progonili duha Llano Estacađa? - Duha? Smiješno! Taj momak je neki nitkov koji je maloprije ubio jednog od naših ljudi metkom posred čela.

- Nemate li nam ništa više reći? - Ne. - Onda sam gotov s vama. Vaši planovi će biti osujećeni, jer ćemo mi uzeti iseljenike u zaštitu. Vi poričete dakle samo na vašu ličnu štetu. Sad neka moj mladi crveni brat kaţe kakvu optuţbu ima da iznese protiv ovog čovjeka. - Ovaj bljedoliki je pucao u trbuh poglavice Vatrena Zvijezda moga oca, od čega je poglavica umro. Howgh! - Ja ti vjerujem. Stoga od ovoga časa ubica pripada tebi. Uradi sa njim što ti se bude dopalo! - Sto mu gromova! - viknu zatočenik. - Ovo nije nikakav junački potez od vas, kad sam ovako vezan lasom. Naravno da će ovoj vucibatini biti lako da me umlati! Mladi Komanč napravi rukom kretnju dubokog prezrenja. - Ţeljezno Srce ne uzima poklonjeni skalp. On će ubici suditi i u tome će postupiti kako to priliči jednom hrabrom ratniku. Nek" moja braća pričekaju par minuta! On pohita u tamu noći i uskoro se vrati sa Ste-wardovim konjem koji se nakon kraćeg trka zaustavio. Komančova oštra čula su mu rekla gdje se nalazi. Sad Ţeljezno Srce odloţi svoje oruţje i zadrţa samo noţ. Nakon ovoga on se pope na svog konja i pozva ostale: - Neka moja braća odriješe ovog čovjeka i neka mu pruţe njegov noţ. Neka on potom sjedne na svog konja i pojase kuđgod mu je drago-Ţeljezno Srce će poći za njim da se bori. Oruţja su ista: noţ protiv noţa. Ako se Ţeljezno, Srce ne vrati akon jednog sata, onda će leţati mrtav u pijesku Liana Estacađa. Po nepisanim zakonima savane morali su mu uci-iti po volji. Oni dadoše Stewardu njegov noţ, oslo-bodiše ga od lasa, i on skoči u sedlo te pojuri sa riječima: - Zbogom! Još ima glupaka! Mojim planovima ne moţete sada ništa nauditi. Vidjet ćemo se opet, a onda neka vam svima bog bude milostiv! Ţeljezno Srce pusti piskavi ratni poklič Komanča i poletje na svome konju poput strijele za zlikovcem.

Ostali ostadoše mirno na svome mjestu. Doduše, kad su polegali, izmijenili su nekoliko glasnih primjedbi, ali sve ih je pritiskala strašna slutnja te su uskoro zašutjeli. Prošlo je četvrt sata i još jedna četvrt. Vatra se sve više širila. Lovci koji su čekali začuše tada udarce kopita dvaju konja u galopu. Komanč se vraćao vodeći za uzdu Stewardova konja. Za pojasom mu je visio svjeţi skalp. Bio je čitav i zdrav. - Jednog od ubica Ţeljezno Srce je poslalo svome ocu - reče on ravnodušno kad je prišao lovcima. - Ostali će uskoro poći sa njim. - Howgh! Takav je bio krvavi završetak ovog ghostly-houra. 3827. PODOZRENJE Tamo gdje jugoistočni kraj New Mexika zalazi u područje Texasa nalazi se jedan od najopasnijih kutaka Dalekog zapada. Tu se graniče lovna područja Komanča i Apača, okolnost koja je imala za prirodnu posljedicu neprestanu nesigurnost u tom kraju. Između ova dva plemena, dokle god budu postojala, nikad ne moţe doći do nekog iskrenog i trajnog mira. Suviše je ukorijenjena uzajamna mrţnja da čak i u vremena, kada sjekira rata leţi zakopana, tinja pod pepelom opasna vatra koja se i kod najmanjeg povoda moţe rasplamsati u krvavo rumenilo. To neprijateljstvo koje prestaje samo na kratko vrijeme zahtijeva najviše ţrtava, sasvim razumljivo, upravo tu gdje se njihova područja dodiruju ili, šta-više, jedno u drugo zalaze. Granica između njih ne pokazuje nikakvu pravu liniju. Ona uopće nikad nije bila tačno određena. Otuda se i ponavljaju vrlo često uzajamne optuţbe zbog povrede granice i onda obično, da upotrijebimo jedan izraz kneza Bismarcka, puške same planu. Taj opasan kraj Zapadnjak naziva ,the shears", nazivom koji sasvim dobro odgovara tamošnjim prilikama. Granične linije su pokretne, one se otvaraju i zatvaraju poput drški škara, i onaj koji između njih dopadne, moţe se pohvaliti svojom srećom ako izađe iz njih čitave koţe. Bijelac koji tuda zađe ili je hrabar ili veoma neoprezan čovjek.

U oba slučaja nad njegovom glavom neprestano kruţi orao smrti. 384 Sjeverno od tačke gdje se Toyah Creek koji se usta s Apačkih planina ulijeva u Rio Pecos pred- tavljao je u to vrijeme Pecos granicu između područ- ia Komanča i područja Apača. Zapadno odatle uzdiţu se Salt Planine planine, zatim Sierra Guadelupe i Sier-

ra Blanca, dok se na istoku pruţaju Staked Plains - zloglasna pustinja Llano Estacado. Ali Llano ne počinje odmah od obale Pecosa. On je štaviše odvojen od rijeke planinskim lancem koji se provlači prema jugoistoku kao običan vijenac visova ili mnogo češće kao niz usporednih brda. Između tih visova pruţaju se izduljene doline koje uglavnom pruţaju ţalostan izgled i koje su poprečno pre-sječene uskim, klisurastim dolinama što se otvaraju prema pustinji Llano. Blizina rijeke je na mjestima, gdje je to dopuštao sastav zemljišta, uslovljavala mjestimice čak i bujno raslinje. Riječ pustinja se ni ovdje kao ni kod pustinje Gobi ili Sahare ne smije uzeti suviše strogo. Na mjestu gdje se zapadni rub Llano Estacada podiţe u spomenuta brda spuštaju se raznoliki riječni tokovi koji većinom presuše u pijesku, ali na svome putu nastupaju pogranična područja, te na njihovim obalama sasvim dobro uspijeva ţbunje pa čak i drveće. Ta zelena mjesta zalaze poput poluotoka ili prevlaka u pješčano more Llana i obrazuju šire ili uţe, dublje ili pliće zatone u kojima nalazi hranu trava ili korov. Jedna legenda štaviše priča da se usred Llanoa nalazi snaţni izvor ukusne pitke vode koji izvire duboko iz utrobe zemlje i kraj izvora tvori neko malo jezero čije su obale uokvirene sjenovitim stablima i zbunjeni. O tome su govorili stari lovci, ali nitko taj izvor ni jezero nije vidio svojim očima. Učeni ljudi koji su o tome čuli bijahu mišljenja da pojava vode usred Llana nije nipošto nešto nemoguće.

Na obali Toyah Creeka sjedila su četiri čovjeka čiji izgled nije baš ulijevao povjerenje. Kosa i brada un bijahu čupave i razbarušene. Odijela su im bila u stanju za koje bi svaki krpa-krojač rekao kao da mjesecima nisu došla u dodir B kapima vode. Tim Dolje su, međutim, ova četvorica bili naoruţani, jer 25 Melu orlovima 335je svatko od njih imao uza se ostragušu pored noţa i dva revolvera zadjenuta za pojasom. Trojica su bm sasvim sigurno Jenki. Ovo je bilo očito po visokom, mršavom rastu, povišenim, uzanim grudima i oštrim crtama lica. Ali mnogo je teţe bilo odrediti kojoj je rasi pripadao četvrti. Taj čovjek je bio zdepasta, plećata rasta, imao je neobično velike, široke ruke i isto tako široko lice s krupnim klempavim ušima. Tko bi na njegovo lice bacio samo kratak, površan pogled, taj bi ga lako mogao drţati za Crnca, jer je bio crn, ili bolje rečeno modrocrn, ali samo do očiju. Obično je šešir navlačio duboko na lice i čim bi ga zabacio na potiljak moglo se vidjeti da mu je koţa na čelu bila bijela. Sigurno mu je lice izgorjelo u nekoj eksploziji baruta. Uprkos unakaţenosti, njegovo lice, nije bilo odbojno. Tko bi ga malo bolje zagledao, taj bi sigurno došao do uvjerenja da pred sobom ima dobrog momka. Isto je bilo i s trojicom ostalih. Tko bi ih ovakve kakvi su sada susreo u nekom civiliziranom kraju, taj bi ih sigurno izbjegavao, ali pri bliţem poznanstvu s njima tog bi zazora sigurno nestalo. Ĉetiri konja su se napasali u travi koja je obilno rasla između zelenih ţbunova. Po konjima se moglo vidjeti da su bili veoma iscrpljeni. Jahaći pribor im je bio star i na mnogo mjesta samo na brzinu i iz nuţde popravljen. Njihovi gospodari su zavrţili s jelom. Po kostima koje su leţale unaokolo moglo se pretpostaviti da su na maloj vatri koja je još slabo tinjala ispekli jednog raccon-a. Dok su razgovarali, češće su oštrim pogledima pogledavali u kraj pred sobom. Nalazili su se upravo u ,škarama" gdje je valjalo obratiti najveću paţnju.

- Sad je došlo vrijeme da se odlučimo - započe Jenki koji je izgledao najstariji među njima. - P° đemo li kroz Llano, ranije ćemo doći na cilj, ali ćemo se izloţiti mnogim opasnostima te će nam tako ovaj stari medvjed biti posljednje meso koje smo pojeli- Običan medvjed, rakun. prlmj. pisca. 386 Pođemo li niz Rio Pecos, nećemo trpjeti ni glad ni ţeđ, ali ćemo putovati tjedan dana više. Što ti misliš o tome, Blount? Blount, koji je sjedio pokraj njega, prijeđe zamišljeno rukom preko brade i onda uzvrati: - Ako sve dobro odmjerim, onda bih htio predloţiti da po-jašimo kroz Llano, jer mislim da ćeš mi dati za pravo, Porter. - Da čujemo onda tvoje razloge! - Tjedan dana je dugo vrijeme, a ja vrijeme ne volim tratiti. Pokraj Rio Pecosa bojati se Apača i Romanca, a u Llanu pustinjskih orlušina. To se uzajamno potire. Ne moramo prijeći preko pustinje čitavom njenom širinom. Budemo li se drţali istoka, otprilike pravca prema Rio Concho, onda ćemo udariti na karavanski put koji vodi od Fort Leatona do Fort Masona a to znači da se ne moramo bojati ni loših susreta niti gladi i ţeđi. To je moje mišljenje. Sto ti na to kaţeš Falser! - Ja se slaţem s tobom - kimne glavom Falser, treći Jenki. Uglavnom ja sam mišljenja da Llano Estacado nije ni upola onako opasan kao što se čini. Tko ga jednom prijeđe, taj prikazuje opasnosti kao da je pustinja pravi pakao, da bi se time samo mogao hvaliti. Za mene će biti pravo zadovoljstvo da je upoznam. - Baš zato što je još ne poznaješ l - reče Porter, prvi Jenki. - Jesi li je ti moţda već upoznao? - Ne. Ali ja sam čuo ljude, u čiju se istinoljubivost ne moţe sumnjati, kako o Llanu govore da me jeza obuzimala. Sada, budući da se nalazimo na njegovoj granici, tek uviđam kakvoj se opasnosti izla-ţemo. Nitko od nas ne poznaje Llano. Ako zalutamo, ako nam nestane voda, ako ...

- Ako, ako i opet ako? - prekide ga Blount. - Tko tako često upotrebljava riječ ,ako", taj bolje da ne poduzima ništa. Ti si inače hrabar momak. Jesi li se moţda uplašio sada? - Uplašio? Nije mi ni na kraj pameti. Međutim, Postoji razlika između opreznosti i straha i ja ne vje- 36" 387rujem da me je itko ikad vidio da sam se uplašio. Nas smo ovdje četvorica i kako većina odluči, ja ću se pokoriti. Ali prije no što padne odluka moramo dobro promisliti. Dvojica su već rekla svoje mišljenje. Oni su odlučili da se ide kroz Llano. Sad reci ti, New-Moon da li im se ţeliš priključiti ili ne! Ovaj poziv bio je upućen čovjeku sa licem opr-Ijenim od baruta. On podiţe ruku do oboda šešira da pozdravi kao vojnik koji stoji pred svojim oficirom i odgovori: - Izvolite, mister Porter! Ja ću pojahati s vama svuda pa makar bilo i u đavolju kuhinju. - Time nisi ništa rekao. Ja hoću da čujem određen odgovor. Niz Rio Pecos ili kroz Llano Estacado? - Onda, molim, kroz Llano, ako je po volji. Volio bih jednom vidjeti izbliza tu staru pješčanu rup-čagu. - Pješčanu rupčagu? Ne varaj se, momče stari! Umišljaš li moţda da ćeš s jedne strane uskočiti i odmah na drugoj iz nje izaći? Ona je malo veća nego što misliš. MoţeS jahati četiri ili pet dana prije nego prijeđeš preko tog pješčanog bureta. A upravo ako je presiječemo juţnim krajem, sasvim je vjerojatno da ćemo udariti na Indijance. - Nek dođu samo! Ja još nikad nisam ništa naţao učinio nekom crvenom te se tih ljudi ne bojim. Ako se prema nama budu pokazali kao neprijatelji, pa dobro, i mi imamo neko oruţje. Ĉetiri snaţna momka koja su toliko puta omirisala barut kao mi, rado će se uhvatiti u koštac s dvadesetoricom, ili još i više Indijanaca. - To je tačno. A što se tiče baruta, tu si ti ispred nas za čitavu konjsku duţinu. Pred tvojim licem mora da je odletjelo u zrak cijelo bure baruta! -. Skoro da je tako.

- Kako se to dogodilo? Još nam nikad o tome nisi pripovijedao. Ima li u tome neke tajne? - Ne, nikakve. Ali ja ne volim da o toj stvari pričam.. Tada umalo što nisam izgubio ţivot, ili bJ očni vid. Da mi nije moj stari prijatelj, Juggle-Fred Mladina iprimj. pisca. 388 nritekao u pomoć sad bih bio slijep, a moţda i mr-tav" "__Kako? Ti poznaješ Freda? O tom sam čovjeku mnogo slušao! __Bili smo dobri drugovi i mnogi pothvat smo zajedno izveli, pothvata od kojih bi drugim ljudima bilo tjeskobno pri duši. Volio bih da ga ponovo vidim! Imam mu mnogo zahvaliti za ono što je tada učinio za mene kad je osujetio plan Stealing-Foxa. - Stealing-Foxa? - zapita Porter iznenađen. Onda si se nalazio i s tim zloglasnim zlikovcem? - Na ţalost! Staviše, upoznao sam ga bolje nego što sam htio. Taj se momak zvao Henry Fox, bar tako je nazivao sebe. Ne znam da li mu je to bilo pravo ime, jer se moţe pretpostaviti da se sluţio različitim imenima. Gdjegod se pojavio, tu nitko ţiv nije bio siguran za svog konja, svoje zamke na dabrove, i uopće za svoj imetak, a nikome nije pošlo za rukom da njegovu zanatu učini kraj, jer je pokazivao takvu lukavost kakvoj ravne nema. Nestajao bi uvijek isto onako nenadno kao što bi se i pojavio. Kad bih ga ponovo sreo onda bih - osluhnite! New-Moon se prekide usred govora, uspravi napola i osluhne okrenuvši se prema rijeci. Konji koji su se nalazili u blizini naćuliše uši. Ćulo se pribliţavanje konjskih kopita. " Ĉetiri čovjeka skočiše na noge i uzeše u ruke puške na gotovs. - Da li su Indijanci? - šapnu Blount. - Ne, samo dva bijelca - reče New-Moon koji se zaklonio iza jednog ţbuna i osmotrio kraj iz koga su nepoznati dolazili - obučeni su na meksički način. Zaustavili su se i promatraju naš trag, kojim, izgleda, da su dovdje došli.

Porter mu priđe da i sam pogleda u tu dvojicu. Oni su sjedili na svojim konjima, sasvim pognuti naprijed da bi pročitali trag u travi. Po svojoj nošnji 1 opremi zacijelo su naličili na Meksikance: široke Pri dnu izrezane hlače, šareni prsluci, kratke, široke, srebrnim gajtanima ukrašene bluze, lepršave crvene Marame l isto takvi pojasi iz kojih su virili dršci 389noţeva i pištolja, sombrerosi širokih oboda i, da ne zaboravimo, goleme mamuze na petama. Konji su im, kako je izgledalo, bili u odličnom stanju, što je na ovom mjestu svakako moralo pobuditi podozrenje. - Njih se ne moramo bojati - reče tiho Porter. - Meksički kabalerosi kojima moţemo poţeljeti dobrodošlicu. On izađe iz ţbuna i dovikne dvojici nepoznatih jahača: - Ovdje su oni koje traţite, meštri! Vjerojatno nemate loše namjere kad nam traţite trag! Meksikanci se primjetno prepadoše kad su čuli takvo nenadno oslovljavanje i ugledali dugonogog Jen-kija. Oni se brzo latiše pušaka sa sedla. - Kanite se toga! - opomenu ih Porter. - Ml smo pošteni ljudi od kojih se nemate čega bojati. - Koliko vas je? - zapita jedan od njih. - Ĉetvorica. Vaše vam puške ne bi ništa pomogle, kad bismo htjeli da se neprijateljski prema vama ponesemo. Priđite nam, dakle, spokojno! Stranci izmijenjaše među sobom nekoliko tihih riječi i onda lagano potjeraše konje prema maloj skupini. Tek kad su opazili trojicu ostalih i podozrivo osmotrili mjesto, oni sjahaše. - Vi ste đavolski oprezni, meštri - reče Porter. - Izgledamo li moţda kao neki razbojnici? - Pa - započe jedan od njih smijući se - neku raskoš vaša odijela ne odaju. A što se tiče vaših konja, Jedva da bi bili podesni za kakvu cirkusku predstavu. Caramba, ala ste vi propali seftores! - Zar moţete u ovom kraju traţiti nešto drugoT Do prvog naselja potrebno je gotovo tjedan dana jahati! Ako je čovjek tako dugo na putu kao što smo ml, onda naravno i ne moţe biti

najpodesnije opremljen da učini posjetu Predsjednikovoj gospođi u Washington. Ali ako nam uprkos tome ţelite pruţiti ruka, onda ćete nam biti dobrodošli. - Susret s poštenim ljudima je uvijek prijatan, pogotovu u ovom opasnom kraju. Mi vam od srca pruţamo ruke. Najprije ćemo vam reći naša imena. Španjolski: do vraga primj. prev.. Mi smo braća i zovemo se Pellejo. Mene zovite Carlos a moga brata Emilio! Jenki spomenuše svoja imena i pruţiše novodošli-ma ruke. Porter je htio više saznati te reče: - Ml dolazimo iz stare Kalifornije i hoćemo u Dallas, sefio-res. Moţda bismo mogli saznati kakav vas je posao natjerao tako blizu Llano Estacada? - Ovoj pustinji mi se nećemo samo pribliţiti, već moramo preko nje projahati. Mi smo namješteni na jednoj estanziji blizu San Diega kao natčobani i estan-ziero nam je dao nalog da tamo prijeko u Greenvilleu utjeramo od duţnika novac. Opasna stvar, zar ne? Zato smo pojahali ovuda. - Opasno će biti tek na povratku kad budete sa sobom imali novac. Škakljiv je zadatak vući sa sobom novac drugih ljudi kroz Llano. Ono što smo tamo prijeko u Kaliforniji uštedjeli i što smo sada sa sobom ponijeli, to je naša svojina. Mi nismo dakle nikom odgovorni te se utoliko bolje osjećamo nego vi. Uprkos tomu nas četvorica smo se posavjetovali da li je pametnije poći zaobilaznim putem. Vi se međutim udvoje usuđujete da pređete preko Plainsa. To je, bogami, smjelo. - Ne baš osobito, senor - uzvrati Carloa. - Poznajete li Llano Estacado? - Nitko od nas kroz ovu pustinju još nije pro-ţao. - Onda shvaćam vašu bojazan. Tko je ne poznaje, taj se u nju ne usudi. Nas dvojica smo je sigurno već preko dvadeset puta projahali te je tako dobro poznajemo da o nekoj opasnosti zapravo i ne moţe biti govora.

- Ah, to je nešto drugo! Vi ţelite za Greenvllle? Pa on leţi skoro u našem pravcu! Mogli bismo vam se Priključiti, ako ništa nemate protiv toga. Kad je prije toga Porter neoprezno spomenuo novac koji su nosili sa sobom on i njegovi drugovi, dvojica Meksikanaca izmijeniše brze poglede. Sad Carlos odgovori, gotovo prebrzo: - Nemamo niţta protiv "ga. Naprotiv, vi ste nam dobrodošli, jer ukoliko nas Je više, utoliko ćemo se bolje oduprijeti opasnostima. 390 391- Dobro, senor! Pojahat ćemo s vama, i vi se zbog toga nećete pokajati. No, kako stoji s vašim putem danas! - Hoćemo se spustiti još do Rio Pecosa, moţda čak i do početka Yuaf-kaia. - Sta je to? - Ova riječ potječe iz govora Utah Indijanaca i znači isto što i Raspjevana dolina. Priča se da se u toj dolini noću mogu često puta čuti natprirodni, sasvim neobjašnjivi glasovi. Nas dvojica međutim, mada smo često puta kroz nju projahali, nismo još ništa od toga čuli. Vi ste se sigurno ovdje ulogorili da se noćas odmorite? - Ne. To bi značilo neoprostivo traćenje vremena. I mi smo se htjeli spustiti do Pecosa, a moţda i poći njegovim tokom da zaobiđemo Llano. No, pošto smo vas sreli i pošto nas hoćete povesti sa sobom, mi ćemo poći s vama kroz pustinju. Mislite li da ćemo naići na Indijance? - Teško. Od takvog sastanka mi bismo se ovdje morali više bojati nego u Llanu. Budući da dosada nismo vidjeli ni jednog crvenog, kasnije ćemo sigurno imati manje prilika za takav susret. Ti se momci sada ne šuljaju pošto je tek nedavno između njih zakopana ratna sjekira. - Drago nam je što to čujemo. Ali kako stoji sa takozvanim pustinjskim orlušinama. Oni su navodno kudikamo opasniji od Indijanaca.

- Pah! Tko vam je to solio pamet! Sad ste čuli koliko smo se puta našli u Llanu, ali nam još nikad nije pošlo za rukom da vidimo nekog od tih lešinara što postoje samo u mašti glupih i strašljivih ljudi. - A takozvani Duh Llano Estacada? - I to vam je čista tlapnja kakvoj nema ravne. Bajke za djecu! Llano je pustinja kao i sve druge-Tu ima mnogo pijeska i nimalo vode. Zemljište je toliko neplodno da čak ni sablasti ne bi rasle. A što se tiče pomankanja vode, tu se moţemo lako pomoći, jer ima dosta kaktusa čiji je sok veoma pitak. Prema tome nema nikakva razloga da se plašimo pustinje. 392 __ Meni su govorili sasvim suprotno. Ali budući da vi poznajete taj kraj, ja, naravno, vjerujem vašim iječima. Ako ne ţelite da se malo ovdje odmorite, mi smo spremni da odmah krenemo. __Najbolje je da pojašimo. Nadajmo se da će vam. konji izdrţati. __Oni su daleko bolji nego što izgledaju. Zbog njih ne treba da čekamo. Izgled dvojice Meksikanaca nije svakako bio nimalo podesan da pobudi nepovjerenje. Pa ipak mora se smatrati neopreznošću što su se Jenki onako brzo i bez ikakva ispitivanja odlučili da s njima pojasu. Samo jedan od njih kao da nije bio posve povjerljiv, naime New-Monn. Ovaj nadimak je bio dobio zato što mu je okruglo lice podsjećalo na mjesec. Moţda je bio iskusniji i oštroumnijl od svoja tri suputnika. Kad su krenuli niz rijeku, on je pojahao za ostalima a pogled mu je stalno bio uperen u Meksikance. Nije imao nikakav očit razlog da im ne vjeruje, ali neki neodređeni osjećaj mu je govorio da prema njima bude krajnje oprezan. Tako su se spuštali desnom obalom Toyha. Od blizine Llano Estacada se nije moglo ništa vidjeti. Bilo je dovoljno trave, ţbunja i stabala. Da, štaviše predveče se ukazaše tako gusta

stabla da su tvorila čitavu šumu kroz koju je ova rijeka slala svoje vođe1 u Rio Pecos. Toyah Creek je nosio sa sobom mnogo zemlje i Pijeska koje je taloţio u Rio Pecosu. Uslijed toga Poprečno i koso niz Pecos su se pruţali pravi sprudovi Jer je u ovo vrijeme bilo malo vode. Ti sprudovi su se pruţali poprečno i bili prekinuti samo na neko-k° uzanin mjesta kroz koje je voda pretjecala. Tako je bilo mnogo plićaka preko kojih se bez muke moglo Prijeći, jer je valjalo preplivati samo preko spomenutih uzanih mjesta. Još nije bilo kasno po podne, te su tako odlučili "a rijeku pređu još večeras i da onda zanoće tamo Prijeko u Raspjevanoj dolini. Konji su izvrsno plivali 1 tal" su ljudi čitavi i zdravi, mada s promočenim 393nogavicama, stigli na drugu stranu. Odatle su udarili prema sjeveru i stigli do mjesta gdje danas Rio pecos prelazi pruga Texas-Pacffic. Onda se mala druţina zaustavi na jednoj uzvišici čije je podnoţje bilo obraslo zelenim ţbunjem dok joj je vrh bio gol i pust. Tu se pred njima pruţala uska klisura kojom je tekla plitka voda. Meksikanci se uputiše u tu klisuru, a ga njima i ostali Ona se bila duboko urezala, ali joj strane nisu padale okomito, a i voda je mirno tekla. Tlo je bilo obraslo travom, a po liticama s obje strane pelin, siguran znak da se pribliţavaju kraju gdje ne raste bilje. Kasnije su se bočne litice doline povukle te je tlo bilo prekriveno nagomilanim kršem i samo je u neposrednoj blizini vode bilo oskudnog raslinja. - Zar ne bi bilo bolje prenoćiti dolje u dolini Pecosa? - zapita Blount. - Tamo dolje bilo bi hrane za konje a i suhog granja i drva za vatru. Ovdje u klisuri izgleda da će toga biti sve manje ukoliko budemo u nju više zalazili. - Pričekajte samo, sefior! - umirivao ga je Carlos Pellejo. - Na izvesnoj razdaljini gore nalazi se jedno mjesto koje je vrlo podesno za logor. Za četvrt sata bit ćemo tamo. Nakon naznačenog vremena klisura se iznenada raširi tvoreći skoro kruţnu kotlinu koja je imala u promjeru moţda tri stotine

metara. Ona je bila okruţena okomitim liticama koje kao da su zatvarale svaki izlaz. Uskoro međutim vidješe Jenki kako se upravo pred njima ukaza uzan i dubok prolaz kroz koji se moglo dalje. U toj kotlini izvirao je jedan potok. Mjesto gdje je voda iz zemlje izbijala bilo je malo dublje od tla te je tako voda tvorila malo jezero uokvireno gustom ţivicom. S one strane tog jezerceta, blizu litica, mogla se primijetiti neka neobična skupina bilja. Ta-mo se dizalo raslinje visoko od dva do pet metara koje je naličilo na goleme svijećnjake. Ĉinilo se kao da nema ni grana niti lišća a na okomito uvis ispruţenim rukama bilo je bezbroj kvrga. To je bilo područje cereus-kaktusa čiji se na smokvu nalik plodovi mogu 394

Emiiio Pellejo pokaza rukom u tom pravcu i 3® ". __ xamo ćemo ubrati desert za večeru a kraj jezerceta ima dosta trave i lišća za naše konje. Dođite, senores! On potjera svoga konja u kasu prema vodi! ostali pođoše za njim. Nalazili su se otprilike na nekih šest konjskih duţina ispred ţbunja kad se razlijeţe jednoglasno - Stoj! - Oni odmah zaustaviše konje. - Tko je? - zapita Porter koji je napregnuto gledao u ţbunje odakle je glas dolazio. - Bijeli lovci - glasio je odgovor. - Tko ste vi? - Putnici. - Otkuda dolazite? - Iz Kalifornije. - Kamo ţelite? - Prijeko u Texas, za Dallas. - Preko Llana? - Da. - Da pokušamo i mi s vama, meštri. - Ţbunje se razdijeli te se najprije ukazaše dvije cijevi, a zatim izađoše dva lovca kojima su puške pripadale. Jedan od njih je

bio bradat, plećat čovjek, a drugi plav, golobrad mladić kome jedva da je bilo dvadeset godina. Njihova sličnost ukazivala je da su otac i sin. Bili su posve obučeni u koţu a na glavama su nosili dabrove šešire širokih oboda. - The devil! - reče Porter, sav iznenađen. - Koliko ljudi imate tu kraj vode? - Ni jednog, sir. - Onda ste sami? - Da. - I vi se usuđujete da zaustavite Šest dobro naoruţanih ljudi s puškama na gotovs? - Pshaw! - uzvrati stariji. - Mi imamo đvoci-Jevke. Ĉetvoricu od vas bismo skinuli sa sedla kuršu-mima iz pušaka, a za ostalu dvojicu bili bi dovoljni i revolveri. Ponašajte se dakle mirno i dođite do vode! - Šestorica jahača učiniše to i spustiše se do obale iezerceta. Tu su pasli konji dvojice stranaca, jer je 395bilo dosta zelene trave. Mjesto gdje je leţao pepeo pokazivao je da je gorjela vatra. Tu se ova dvojica bijahu ulogorili. Nisu izgledali kao novajlije na Dalekom zapadu. Otac je ostavljao dojam iskusnog, hrabrog lovca, e dječačko lice njegova sina pokazivalo je onu smirenu dubokomislenu ozbiljnost, te bi čovjek mogao odmah naslutiti kako je uprkos svojoj mladosti prošao dobru školu. Sva šestorica novodošlih gledala su napola radoznalo, napola nepovjerljivo u oca i sina. Onda su sjeli kraj njih i izvadili zalihe hrane koja se sastojala od suhog mesa. - Hoćete li nam, gospodine, reći koliko ste već dugo ovdje? - zapita Porter koji je time preuzeo vođenje razgovora. - Od sinoć - uzvrati stari lovac. - Od sinoć? Izgleda kao da ţelite ovdje dugo ostati. - To i mislimo. - Ali, sir, ovaj kraj je opasan! Nije baš podesan za pribijanje vigvama. - Nama se dopada, sir. Gore u brdima imamo sastanak s nekim ljudima koji će doći preko Llana a zatim kroz ovu dolinu.

Budući da smo prerano stigli, bilo nam je dosadno čekati te smo našim prijateljima pojahali dovdje u susret. - Kada će doći? - Za dva ili tri dana. - Ako tako dugo budete čekali, onda ćete se u međuvremenu moći lako da upoznate sa Apačima i Komančima! - Ne mari ništa. Mi s njima ţivimo u miru-Isto tako s nama se nalazi jedan koji vrijedi čitavu četu Indijanaca. - Dakle ipak niste sami, već utro je! Gdje j" treći? - On je pojahao da izvidi okolicu, ali će se uskoro vratiti. - Vi kaţete da vrijedi koliko i čitava četa Inđs-mena? Onda mora da je neki čuveni lovac, moţda Old Shatterhand. Poznajete li ga? _ Da. Ali on nije. __ A tko onda? __Vidjet ćete kada dođe. On će vam se sam nredstaviti. Meni je ime Baumann, a ovaj mladić ovdje je Martin, moj sin. __Hvala, sir! Pošto ste nam kazali svoja imena, sad ćete saznati i naša. Ja se zovem Porter, ova dvojica su Blount i Falser, a ovo tamnopunaško lice zove se New-Moon. Ova dvojica Meksikanaca su danas u podne naišla na nas. Oni dolaze s neke estanzije iz područja San Diego i ţele preko Llana da od duţnika naplate novac za svoje gazde čiji su glavni vaquerosi. Zovu se Carlos i Emilio Pellejo. Kako bi spomenuo koje ime, on bi rukom pokazao ,na dotičnog koga bi onda Baumann dobro osmotrio. Lovčev pogled se najduţe zadrţa na dvojici Meksikanaca. Obrve mu se skupiše, a brada mu lako zadr-hta. Zatim se obrati Car losu: - U kraju San Diega leţi vaša estanzija? Smijemo li saznati kako se ona zove? - Estanzia del Cuchillo. - A njen vlasnik? - Zove se... Senor Montano. On zastade prije nego što izgovori ime svog toboţnjeg gazde, kao da ga se morao tek prisjetiti. Baumann upita dalje, a da

svoje nepovjerenje ni riječima ne izrazi: - I vi ste glavni vaquerosili peonsi senora Montane? - Da. - Ima li on još koje nadzornike? - Ne, mi smo jedini. Baumann izvadi svoj revolver iz pojasa, kao da se htio njime samo poigrati, i reče dok je njegov sin to isto učinio: - Mislim da laţete, momci! Oba Meksikanca skočiše na noge i izvadiše svoje noţeve iza pojasa. - Povucite smjesta riječ, sefior! - viknu Carlos prijeteći. Baumann je i dalje mirno sjedio, uperio cijev svoga malog ali utoliko opasnijeg oruţja u toboţnjeg Meksikanca i rekao: - Nemojte mi se slučajno pribliţiti Španjolski nadničari op. prev.. 397pa makar to bilo i za jedan korak, seftor Pellejo! Inače moja će vas kugla slistiti, a moga sina vašeg brata! Ĉim se mašite vaših pištolja ili učinite bilo kakvu sumnjivu kretnju, bit ćete bez pjesme i svirke ispraćeni na onaj svijet. Ja se zovem Baumann, bit će da vam to ime nije baš nepoznato. Siouxi me nazivaju Matopoka, Komanči Vila-Jalo, a Apači Sošinzisk, lovci koji govore španjolski El Cazador del otso, a oni koji govore Engleski Bear-hunter, a to sve znači jedno te isto: Lovac na medvjede. Moţda ćete se sada sjetiti da se o meni nekad nešto čuli. - Kako? Što? Vi ste Bear-hunter, sir? - viknu New-Moon. - Mislim naime na onoga Nijemca koji je tamo gore u blizini Crnih brda drţao store i uzgred zagorčavao ţivot grizlijima? - Da, to sam ja, sir. - Onda sam naravno mnogo puta o vama slušao. Zar vas nisu zarobili Siouxi i odvukli gore do gejzira Yellowstone? - I to mi se desilo. Ah" Old Shatterhand i Win-netou su me spasili. Moj sin Martin bio je s njima. - To su mi pričali. Drago mi je što sam vas sreo i nadam se da će se izgladiti ovaj mali nesporazum između vas i ovih senoresa. Da li biste mogli dokazati vaš prigovor?

- Da. Estanziero ne šalje baš oba svoja glavna vaguerosa u Llano. U to moţete biti sigurni. Jedan od njih mu je uvijek potreban na estanziji. Ako bi drugi zaista trebalo da utjera novac, onda će mu on dati jednog ili najvjerojatnije više vaquerosa da pođu s njim. Osim toga, mi smo se upravo zadrţali nekoliko tjedana u kraju između El Pasoa i Albuguer-quea. Svratili smo u svaku estanziju i haziendu, ali kod San Diega nismo naišli ni na kakvu estanziju del Cuchillo a kamoli estanziera koji bi se zvao Mon-tano. - Onda ste projahali pokraj našeg posjeda - reče Emilo. - To ne vjerujem. Pa čak i kad bi bilo tako, ja bih čuo o vama i vašem gazdi. Zadjenite noţeve za pojas i sjednite mirno! Ja ne dopuštam da rta 398 prijeti. Neću vas otjerati iz mog logora, budući da te došli s ljudima koje smatram za poštenjake. Kako budete ponašali, onako će se s vama postupati. Na jvici Llana, čovjek nikad nije dovoljno siguran, i svatko zna da se tu treba više bojati bijelaca nego crvenih. - Drţite li nas moţda za lešinare Llana! __Na ovo ću vam pitanje odgovoriti tek kad se budemo rastali. Onda ću vas upoznati, a sada se moj sud moţe osloniti samo na pretpostavke. Ako budete valjani ljudi, što svakako ţelim, onda ćemo se sigurno rastati kao prijatelji. Dvojica Meksikanaca upitno pogledaše, jedan drugog. Da bi izveli svoje potajne namjere, valjalo im se pokazati pomirljivim. Stoga reče Carlos: - Vaše posljednje riječi su popravile ono što ste prije toga rekli. Budući da ste pošteni ljudi, mi se moţemo zadovoljiti uvjerenjem da ćete se uskoro uvjeriti kako ste nepravedno o nama sudili. Carlos ponovo sjede, a njegov brat učini to isto. Baumann posla svoga sina do kaktusovih stabala da donese njihove na smokvu nalik plodove koje je trebalo uzeti kao desert.

Dok su tako jeli, pala je noć te su zapalili malu vatru za koju je bilo dosta goriva. A zatim je trebalo da dozive nešto od čudesa Raspjevane doline. Kotlina je bila, kao što smo rekli, okruţena visokim liticama. Zračne struje koje su izvan nje mogle pokazati svoju punu snagu, nisu imale sa tri strane pristup u kotlinu. Samo sa četvrte strane, otkuda su došli Jenki i Meksikanci mogla se u kotlinu probiti zračna struja i to samo onda kad je vjetar baš iz "ga pravca puhao i bio dovoljno jak da ne splasne u donjem kraju doline. Kad se počelo smrkavati, zrak se počeo kretati z spomenutog pravca. On se peo uz litice i kroz prolaz koji je vodio prema Llanu vraćala se zračna stru-Ja koja nije dolazila na mahove već ravnomjerno. °na se mogla osjetiti jasno, pa ipak nije pomjerala Plamen s vatre, a niti hučno zviţdala ni urlala poput b"re, no ipak ju je uho mogj0 juti prj tom su pluća 399sada sasvim drukčije disala nego prije toga, da s zapravo nije moglo reći da li teţe ili lakše. Pojeli su plodove kaktusa te je sin Lovca na medvjede otišao da ih ponovo donese. Tek što je zašao iza ţbunja, ostali čuše njegov glas: - Što je ovo? Dođite meštri! Ovako nešto još nikad nisam vidio! Oni poslušaše njegov poziv. Kad su prošli između između vode i ţbunja pred njima se ukaza iznenadan i neobičan prizor. Ĉitava kotlina leţala je u dubokoj tami jer se blijesak male vatre nije mogao probiti kroz ţbunje. Tamo međutim gdje su stajali kaktusi, vidjelo se bezbroj plamenih jezičaka koji su sjali neo-bično blijedom, bezbojnom svjetlošću. Svaki od tih rakija imao je na sebi nekoliko takvih jezičaka, svaka kaktusova rakija imala je na svom vrhu po jedan takav plamičak. Bila je to čudesna, gotovo sablasna pojava. - što li je to? - zapita Porter. - Ni ja ovo još nisam nikada vidio! - uzvrati Falser. - Ĉovjek bi se skoro prepao.

U tom času iza njih se začu dubok, jasan glas: - To je kisniri-bizarche-ko, plamičci Velikog duha, koje zapali kad svoju djecu hoće da opomene. - Caspita! tko je to iza nas? - viknu Emilio Pellejo, sav prestrašen. - Da li smo pali u kakvu klopku? - Ne - umiri ga Lovac na medvjede. - To je moj suputnik koga očekujemo. On se, kao i obično, neprimjetno pribliţio. Ovi se osvrtoše oko sebe. Tačno između ţbunja, upravo pokraj vatre, stajao je jedan jahač. Kako je, i to s konjem, mogao da dođe dovđje a da ga ne čuju? Sjedio je na divnom vrancu koji je bio na indijanski način zauzdan i osedlan. I odijelo nepoznatog bilo je indijansko. Indijansko mu je bilo i lice na kojem se nije vidjela nikakva brada, ali zato mu je preko led" visila bujna, duga, crna kosa. U ruci je drţao dvo-cijevni karabin čiji su drveni djelovi bili potkovani srebrenim čavlima. Španjolski: do vraga primj. prev.. 400 Iz grla Jenkija i Meksikanaca sa začuše uzvici Ĉuđenja i divljenja. - Tko je ovaj Indijanac? - zapita Porter. - Ima li ih još ovdje? _ Na, on je sam - uzvrati Baumann. - To je Winnetou, poglavica Apača. _- Winnetou, Winnetou! - začu, se iz svih grla. Apač sjaha sa konja ne obazirući se na poglede divljenja koje su u njega uprli, izađe iz ţbunja, pokaza rukom na plamičke i reče: - Pošto su se bljedoliki nalazili u ovoj zatvorenoj kotlini, nisu primijetili što se vani dogodilo. Da bi to saznali, Veliki Manitou im šalje ovaj vatreni totem. Winnetou ne zna da li ga mogu pročitati. - A šta se desilo? - zapita Blount. - Nakate n"jul ilči prošao je preko Llana. Win-netou ga je vidio na sjeveru. Teško onom koga je zadesio! On je svuda smrt sijao! - Tornado, hurricane? - zapita Lovac na medvjede. - Kojim je pravcem prošao?

- Pravo prema istoku. Odavde je podigao u zrak pijesak tako da se tamo smračilo kao usred noći. Sunce je uokvirivalo mrak zracima rumene krvi. Noć je onda brzo krenula prema sjeveroistoku gdje je Winnetou vidio da se izgubila. - Onda je tornado prošao upravo s juga na sjever? -- Moj brat dobro kaţe. - God bless my soul! Bit će da nije zadesio naše prijatelje! - Winetouove slutnje su crne kao lice te oluje. Naši su prijatelji pametni i iskusni, a Old Shatterhand zna što znači svaki dašak vjetra. No nakate n"jul ilči naiđe sasvim iznenada, on ne šalje pred sobom vjesnika da ga najavi. Nikakav konj nije dovoljno brz da mu umakne. Old Shatterhand je otprilike morao danas stići u Llano i kopita njegova konja su dotakla Pijesak upravo u onom kraju kuda je prošišao taj smrtonosni vjetar. Moţda krvni brat Winnetoua leţi sa vojim drugovima zakopan ispod talasa pijeska. Pustoš-oluja, tornado primj. pisca. Boţe blagi! primj. prevod.. 26 Medu orlovima- To bi bilo strašno. Poći ćemo odmah! Popnimo se brzo na konje! Winnetou napravi odbojnu kretnju rukom.__Nek" se moj brat ne ţuri! Ako se Old Shatterhand nalazio usred staze ove oluje, onda je mrtav, i naša pomoć stići će prekasno. Ako se pak nalazio po strani, onda je ostao nepovrijeđen, te mu prijeti samo opasnost da zaluta, jer tornado posve izmijeni lice Hana. Mi ćemo krenuti Old Shatterhanđu, ali ne sada po noći, jei i nas Llano gleda drugim očima te nam stoga samo dnevno svjetlo moţe biti vodič. Tko ţeli naći nekog zalutalog, taj mora dobro paziti da i sam ne zaluta. Zato neka moja braća posjedaju pokraj vatre. Prvo svjetlo zore ugledat će naš polazak. On se opruzi kraj vatre, i ostali učiniše to isto. Oni nehotice polijegaše malo dalje od njega, svakako iz strahopoštivanja prema ovom čuvenom poglavici. To strahopoštivanje bijaše isto tako razlog što su neko vrijeme šutjeli. Najzad kod New-Moona pobijedi ţelja da nešto sazna o suputnicima koje Apač očekuje.

On se obrati Baumannu: - Kako čujem vi treba da se sastanete sa Old Shatterhandom, sir? - Da, s njim, ali on nije sam. S njim će doći još nekoliko njih. - Tko su ti ljudi? - Debeljko Jemmy i Dugajlija Davy čija ste imena sigurno već čuli. - Naravno da poznajem ta dva čuvena Zapadnjaka, premda samo po kazivanjima i pričama drugih-Ima li Old Shatterhand još kog pratioca? - Da. S njim su još dvojica koje isto tako moţda poznajete, kad ste čuli o Old Shatterhendovu pohodu u područje Yellowstone, naime Hobble-Frank i Crnac Bob. Winnetou nas je svojevremeno, kad se od nas rastao na Yellowston rijeci, pozvao da kasnije jednom svi zajedno dođemo u lovišta Apača. Ja sam se njegovu pozivu sa svojim sinom ranije odazvao nego ostali jer sam tamo prijeko, kraj Sierra Madre imao nešto da obavim. Old Shatterhand dolazi sada sa ostalima, te smo, kao što ste čuli, obaviješteni o vremenu i pravcu njegova puta. 402 __ Šteta, golema šteta, što nas šestorica moramo već sutra rano nastaviti put! Volio bih da mogu upoznati vaše prijatelje! __pa to neće biti moguće, budući da ste krenuli prijeko u Dallas. Uostalom, mi ćemo krenuti isto tako u ranu zoru, ali - nastavi Baumann - recite mi samo, sir, kako ste došli do tog crnog lica a s njim i do svoga imena! - Za sve ovo treba da zahvalim jednom od najvećih nitkova koji je ikada ţivio na Dalekom zapadu i kakav moţda još i danas ţivi, naime Stealing-Foxu. - Toj hulji? Ah! Već dugo vremena nisam o tom zlikovcu ništa čuo. Volio bih da ga jednom sretnem. - Jeste li i vi već jednom imali s njim posla? - zapita New-Moon. - On sa mnom. Jednom mi je ukrao novac i tako me lišio sve moje ušteđevine. Taj lopov se zvao tada Weller. Ali kasnije sam mogao zaključiti po svemu onome što sam o njemu čuo da je to

bio zloglasni Stealing-Fox. Nikad mu nisam mogao ući u trag, a tek nedavno sam čuo tamo u Mexiku da Je navodno još u ţivotu. Sad se prekrstio u Tobiasa Preisegotta Burtona i pod maskom poboţnog misio-onara mormona mami putnike u Llano Estacado. Jedan od tih ljudi ga je međutim prepoznao i pozvao na odgovornost našto se ovaj odmah izgubio. - S"death! - uzvikne New-Moon. - Što ja nisam bio tu! Gorim od ţelje da se s njim obraču-nam! - Je li vam radio o glavi? - O glavi i o imovini. Bilo je to, naime, tamo prijeko u Coloradu na Timpas Creeku. Ja sam stigao iz Arizone gdje sam kao kopač zlata kraj Navajo Springsa imao prilično sreće, te sam sa sobom nosio lijep paketić novčanica u koje sam promijenio zlatnu Prašinu i zrnca. Uz put sam susreo nekog namještača "nki na dabrove koji je kao i ja htio u Fort Aubrey sto leţi kraj Arkansasa. Izgled i pojava ovog čovjeka 811 sasvim ulijevala povjerenje, i budući da nitko ne voli rado da sam jaše Divljim zapadom, meni je njegovo društvo bilo dobro došlo. 403- Sigurno ste mu rekli da sa sobom imate novac? - upita ga Baumann. - To mi nije padalo na pamet. Ali zlikovac mora da je nanjušio, jer sam ga jednom uhvatio noću kako mi oprezno pretraţuje dţepove, našto sam se srećom probudio. On se ispriča kako sam za vrijeme spavanja toliko stenjao da je došao na pomisao da mi otkopča kaput kako bi lakše mogao disati. Naravno da u to nisam sasvim povjerovao te sam otada bio stalno na oprezu. Sto to znači, moţete misliti! - Sigurno! Tako je to kad se čovjek nađe posve sam s zlikovcem u pustinji. Ĉovjek bi htio i morao da zaspe, a ipak mora svu svoju paţnju da usredsredi na to da ga ne zadesi kakva nesreća. To je teţak zadatak. Ubod noţa, kugla - i ode ţivot i sva imovina! - Hm, taj momak je u osnovi bio sigurno kukavica. Znao je krasti i varati, ali mu je nedostajalo hrabrosti da krv prolijeva. Odmarali smo se kraj Timpas Creeka. Bio je vreli dan, ali je

vjetar jako puhao te je ţega bila podnošljiva. Ja sam strasno pu-šio te sam nabio lulu duvanom, znate, onu kratku lulu s velikom Veined-glavom u koju moţe da stane četvrtina duhankese. Bio sam izabrao ovako veliku glavu da je ne moram svakog časa puniti. Kad sam je htio zapaliti, reče mi nitkov kako je čuo glas purana u ţbunju. Ja odmah odloţim lulu, uzmem pušku i pođem da ga ubijem. Ali od njega nije bilo ni traga. Međutim naiđe neki oposum koga odstrijelim. Kad sam se s njim vratio, bilo je prošlo sigurno pola sata. Momak se dade odmah na posao da oposuma odere i očisti. Ja se ponovo maših svoje lule da zapalim duhan. Ovo mi zbog vjetra ne pođe za rukom te se zato opruţih licem prema zemlji, navukoh šešir prema vjetru i kresnuh trud. Ovog puta mi uspije. J" pritisnuli trud na duhan povukoh nekoliko dimova - nešto zašišta i puče, vatra mi udari u lice i P° k0" U isti čas zlikovac me uhvati straga za potiljak, pritisnu mi glavu o zemlju i zavuče drugu ispod ka-puta u dţep. Bio sam toliko prestrašen da mu je uspjei° Ţilicama ukrašen primj. pisca. 404 da mi izvuče pocketbook. Ipak mu uhvatim ruku i stegoh je. Bio sam jači od njega. Ali i obnevidio. On je lisnicu čvrsto drţao. I ja je zgrabih. On je vukao na jednu stranu a ja na drugu. Ona se prekide napola jer se bila otvorila i mi padosmo na suprotne strane. Drţao je jednu polovicu, a ja drugu. Onda sam skočio na noge i izvukao noţ. Srećom kad mi je vatra sijevnula u lice, oči mi bijahu za trenutak zatvorene inače bih danas bio slijep. Samo su mi kapci bili nagorjeli. Jedva sam ih mogao malo otvoriti. Ali to je bilo dovoljno da zlikovca vidim. Ja navaliti s noţem na njega. To mu dade hrabrosti da dohvati pušku sa zemlje i da opali. Od uţasnog bola oči su mi bile sklopljene: bio sam izgubljen. Pucanj se razlijeţe, ili bolje rečeno neki pucanj, ali na moje čuđenje nisam bio pogođen. Ja obrisah oči i s mukom ih otvorih - nitkova nisam više vidio. U tom se razlijeţe s druge strane rijeke neki glas koji je zapovjednički odjekivao: ,Stoj, ubico!" Poslije toga sam čuo udarce kopita konja koji se brzo

udaljio. Zlikovac je skočio na svog konja i s pola lisnice u kojoj se nalazila polovina moga novca pobjegao." - Neobično! - reče Baumann. - Netko ga je omeo da izvede svoje grozno djelo? - Da - kimne glavom New-Moon. - Jedan poznati Zapadnjak, Juggle-Fred, našao se u blizini i, kad sam ubio oposuma, čuo je pucanj. On je s one strane rječice pošao prema mjestu odakle sam opalio i upravo nas otkrio u trenutku,kad je zlikovac na mene na-nišanio. Fred je opalio na njega i pogodio ga u ruku Pri čemu je nitkovu ispala puška te je zato potrčao do svog konja i izgubio se u najvećem galopu. Juggle-Fred Je. poveo svoga konja i došao k meni. Njegova blagovremena pojava spasila mi je ţivot. O nekom gonjenju lopova nije moglo biti govora, jar ja nisam mogao poći, a Fred me nije htio ostaviti, jer mi je lice valjalo vodom hladiti dan i noć. Preko jednog tjedna togprovali smo tu kraj Timpas Creeka. Prepatio sam velike bolove i izgubio pozamašnu svotu novaca, ali sam bio sretan što mi je bar vid spašen. Lisnica primj. pisca. 405- Kakvo vam je ime spomenuo zlikovac tada? - Henry-Fox. Kasnije sam saznao u Fort Aubreyu da sam imao posla sa zloglasnim Stealing-Foxom. - Sigurno je za vrijeme vašeg odsustva napunio lulu barutom. - Da, i, da bi me zavarao, samo odozgora stavio malo duhana. Da bi imao vremena za to, nasamario me je kako je čuo purana. Znao je da ću ga odmah potraţiti jer sam bio bolji lovac od njega. On je bio visok, mršav čovjek, imao je crte lica koje nikada neću zaboraviti. Znam da ću ga odmah prepoznati ako ga ikad budem sreo! Dvojica Meksikanaca su s napregnutom paţnjom pratili New-Moonovo izlaganje. Oni su se pri tom često puta značajno zgledali, neprimjetno kako su mislili, ali tu se našao jedan koji ih je dobro motrto - Winnetou. On je sjedio, tu, prividno ravnodušan s očima uprtim u bjelasastu vodenu površinu jezerceta. S vremena na vrijeme

ispod njegovih dugih, gustih trepavica prostrijelio bi oštrim pogledom Meksikance. Apač je bio nepovjerljiv prema njima, to je bilo sigurno. Sin Lovca na medvjeđe htio je prije toga donijeti kaktusove smokve, ali ga je prizor prekrasnih bjela-sastih pramenova odvratio od toga. Ovo je bilo Meksikancima taman po volji. Htjeli su da potajno izmijene nekoliko riječi, a to im je bilo moguće samo ako se budu od vatre udaljili. Stoga ustade sada Emilio Pel-lejo i reče: - Htjeli smo još malo kaktusovih plodova; pošto nam ih momak nije donio, ja ću poći. Hoćeš li i ti Carlos? - Naravno - odgovori upitani brzo se podigavši sa zemlje. - Hajde! Lovac na medvjede htjede prigovoriti. Pogodio je da su ova dvojica imali namjeru da se potajno dogovore te je to htio osujetiti. Već mu je lebdjela riječ na usnama kad ugleda Apača koji mu je kretnjom ruke stavio do znanja da šuti. Braća se udaljiše. Tek što se ţbunje za njima zatvorilo, reče tiho Winnetou: - Ovi bijeli ljudi ne- maju poštene oči, a njihove misli smjeraju na neko zlo. Winnetou hoće da sazna što oni kane. Nečujno on mine na suprotnu stranu kroz ţbunje. - Zar im i on ne vjeruje? - zapita Porter. - Kladim se da su braća pošteni ljudi. - Ti bi najvjerojatnije opkladu izgubio - odgovori mu New-Moon. Oni mi se već od prvog trenutka nisu dopali. - Na to ne dajem ništa. Prema čovjeku moţemo gajiti nepovjerenje tek onda kad imamo dokaze da to zasluţuje. - Ova dva čovjeka to i zasluţuju - reče Lovac na medvjede. - Ni jedan estanziero neće poslati u isto vrijeme oba svoja nadzornika. A pogledajte im samo konje, sir? Izgledaju li kao da su za sobom prevalili put od San Diega dovde? Ako dobro cijenim, to je bar tristo engleskih milja. Konji koji jednu takvu razdaljinu prevale po gotovo pustom kraju izgledaju malo drukčije. Pretpostavljam da ove ţivotinje nemaju daleko odavde svoje stalno konačište te bih se op-kladio u hiljadu

dolara da ovi momci nisu ništa drugo do svodnici lešinara Llano Estacada. - Dash it ali! - vikne Porter iznenađen. - Mislite li to stvarno, sir? Onda smo zaista zapali u izvrsno društvo! Ti su ljudi imali da nas vode kroz Llano. Moţda i ne zasluţuju naše povjerenje. Tada se ču i glas Martina Baumanna koji je, s obzirom na svoiu mladost, do sada šutio: - Oni ga zacijelo ne zasluţuju mister Porter. Ja sam spreman da im to u lice kaţem. - Tako? Koji razlog imate kad tako loše o njima mislite, mladiću? - Niste li im opazili poglede koje su jedan drugom dobacili kad smo pričali o Stealing-Foxu? - Ne. Ja sam slušao priču i nisam gledao ljude. - Dobro, zato sam ih ja oštrije motrio, budući da mi je otac bio nepovjerljiv prema njima. Ovo sam mogao učiniti lako i neprimjetno, jer jednom tako mladom i neiskusnom dječaku, kakav sam ja po nji- Do vragal primj. prevod.. bovu mišljenju, nisu poklonili ni najmanju paţnju Vidio sam im poglede kako lutaju, po čemu se dade zaključiti da sigurno dobro poznaju Stealing-Foxa. - Ovo je vrlo značajno. Hm! Taj Fox se navodno nalazi sada ovdje da ljude namami u Llano. Ovi ga momci sigurno poznaju. Iz svega ovoga mogla bi se napraviti rima premda ne bi naročito lijepo zvučala. Ĉini mi se da su na pomolu stvari koje bi po nas mogle zlo ispasti. Oni sablasni plamenovi tamo na kaktusima nisu mi posve bezopasni. Nisam praznovjeran, ali ovakve pojave se ne dešavaju tek onako. One uvijek nešto znače. - A to bi bilo? - Da se atmosfera nalazi u električnom naponu. - Električnom? Naponu? Ovo boga mi ne razumijem, suviše je učeno za mene. Doduše znam da se čovjek moţe naelektrizirati,

ali vatra, plameni, pa još uz to na kaktusima? 2elite li sve to pripisati elektricitetu? - Svakako, mister Porter. Zar munja nije moţda vatrena pojava? - Naravno, i to kakva! - Pa dobro, uzrok munje je elektricitet, što vam vjerojatno nije potrebno objasniti, što se pak tiče pla-mičaka koje smo prije toga vidjeli, njih pomorci često opaţaju na katarkama i okriţicama brodova. Isto tako vide se na vrhovima crkvenih toranja, na krošnjama stabala i na šiljcima gromobrana. Te svjetlosne pramenove nazivaju vatrom svetoga Elmsa ili Kastor i Poluks. Oni nastaju praţnjenjem elektriciteta. Vi ste svakako čuli o duhu Llano Estacada? - Više nego što bih volio. - Da li su vam isto tako ispričali da noću lifc tog tajanstvenog bića povremeno izgleda kao da je uokviren plamenima vatre? - Da, ali ja u to ne vjerujem. - Moţete mirne duše vjerovati. Jednom sam se nalazio tamo prijeko u Montani na jednoj prostranoj ravnici, i to noću. Svuda je unaokolo bila sijavica, ali do nevremena ne dođe. Tada se iznenada pojaviše "B 408 vrhovima ušiju moga konja mali plamenovi. Ja ispruţili ruke, i gle, na vrhovima mojih prstiju pokazaše se slični plamičci pri čemu sam imao neki posve neobičan osjećaj u prstima. Isto se to događa i sa Aven-ging-ghostom; kad jaše preko Llana, njegovo tijelo predstavlja najvišu tačku u pustinji. Ako je noć i ako pri tom postoji i znatan električni napon, onda se oko njegova tijela pojavi vatra svetog Elmsa. - Vi vjerujete dakle u duh Llano Estacada? - Da. - I smatrate li ga za čovjeka? - A za što drugo? - Hm, hm! Ja sam o njemu mnogo slušao, ali se nisam trudio da o tome razmišljam. Ipak budući da pred sobom imam Llano,

htio bih rado znati što je zapravo taj duh. Moguće je da se pojavi pred čovjekom dok jaše pustinjom. Šta onda da se radi? - Kad bi mene sreo, ja bih mu pruţio ruku i pozdravio ga kao valjanog momka. On je naime... Baumann se prekide u govoru. Winnetou se vratio. On je dolazio hitrim koracima, ali bezumno, poput zmije, i sjeo na svoje mjesto. Prije toga, dok su Meksikanci lagano koračali po tami prema kaktusovom grmlju, on se je, mileći na rukama i nogama najprije malo udaljio od njih a onda se ponovo uspravio i brzim trkom sklonio iza kaktusa. Njegove mekane mokasinke i velika izvjeţbanost Jčinili su da mu se koraci ne čuju. On je prije Mek-sikanaca došao na cilj i sakrio se između visokih kan-lelabara da ga ne vide. Uz to, bilo je toliko mračno !a su dvojica Meksikanaca morali sakupljati kaktu-ove plodove pomoću čula pipanja, jer su u međuvre-fienu nestali plameni jezičci s njihovih rakiji. Upravo kad se Winnetou sakrio, braća su stigla. Oni BU govorili glasno te je Winnetou mogao svaku riječ čuti. Svakako da su se već putem dogovarali, jer ono što su sada još rekli bio je samo nastavak već načetog razgovora. - Ovaj će mi takozvani Lovac na medvjede skupo Platiti za svoja vrijeđanja - prijetio je Carlos. - Dakako, imat ćemo teţi posao nego što smo mislili u početku. Apačova pojava dala je čitavoj ovoj stvari sasvim drugi obrat. - Na ţalost! Jer njega ne moţemo zavarati pogrešno pobijenim koljem. - Najpametnije bi bilo da ih pustimo da zaspu i da ih onda sve odreda pomlatimo. - Misliš li da je to moguće? Vidiš li da nas gledaju s puno nepovjerenja. -Ti momci, dakle, dobro paze na nas pa ne vjerujem da bi nam povjerili straţu. - Naravno, dajem ti za pravo; oni će se čuvati. Ipak ćemo vidjeti da li će nam moţda ovo biti moguće! Prije toga ne moţemo ništa sa sigurnošću odrediti. Uspije li nam da ne primijete našu

namjeru, mi ćemo, dok budu spavali, samo noţem raditi, tiho i nečujno, posred srca. - Ako se taj plan ne bude mogao izvesti? - Bilo bi glupo. Pomisli samo, sedam konja, a uz to prekrasan Apačev konj, pa sve oruţje i sav novac! Samo nas dvojica bismo dijelili. To bi bio pothvat! Ako nam baš ne pođe za rukom, onda ćemo morati pozvati drugove u pomoć. Naći ćemo bilo kakav izgovor da se od njih odvojimo. Winnetou jaše sa dvojicom Bauman-na u susret svome prijatelju Old Shatterhandu, i Jenki će im se priključiti, jer su u nas izgubili povjerenje. Mi ćemo pojahatl ispred njih do našeg mur-dering poola gdje ćemo sigurno naći nekog našeg straţara, koji će pozvati drugove. Onda nam ovi momci neće umaći iz šaka, ni Old Shatterhand, ni svi koji su s njim. Sada, međutim, ne smiiemo se dulje za-drţati, jer će njihovo podozrenje biti još veće. Šešir mi je pun plodova! - I moj ništa manje. - Onda pođi! Oni krenuše, ali ispred njih ponovo mine Winne-touova prilika. Izbjegavajući svaki šum, on udari lu- kom, sretno stiţe do vatre, sjede, kao što smo već spomenuli, pokraj nje te tako dvojica nitkova nisu Rupa gdje su ubijali prlmj. pisca. uopće mogli doći na pomisao da su ih prisluškivali. Oni podijeiiše kaktusove plodove. Svi se posiuţiše, samo Wmnetou ne. On odbi ponudu s riječima: - poglavica Apača ne uţiva u onome što dolazi od biljke rujevine. - Rujevine? - zapita Emilio Pellejo sav začuđen. __ Zar ne poznajete kaktusove smokve kad ih mije- Sate s otrovnim ruj om? - Wmnetou daje tim plodovima ime rujevina, jer su otrovni. - Otrovni? Zašto bi ti ukusni plodovi najednom bili štetni?

- Zato što su se nalazili u rukama koje obično donose nesreću i smrt. - Winnetou izgovori ove riječi koje su sadrţavale tešku uvredu tako spokojno kao da se radilo o nekoj uopćenoj izreci. - Ascuas! - vikne Emilio. - Zar takvu uvredu da trpimo? Zahtijevam da povučete ove riječi. - Pshaw! - Apač napravi kretnju rukom kao da ga Meksikančeva primjedba uopće ne zanima. U njegovim riječima kao i u pokretima bila je samosvijest toliko izraţena da su dvojica nitkova smatrali pametnim da ponovo popuste. Ĉak i da im je poglavica sam sjedio preko puta, oni ne bi bili skloni da se s njim upuste u otvorenu borbu, a pogotovu ovdje gdje su i drugi bili prisutni koji bi sigurno stali na Apačevu stranu. S tog razloga reče Carlos pomirljivim tonom svome bratu: - Budi miran! Ĉemu da se gloţimo! Ki-ječi Indijanca se ne smiju mjeriti zlatnom vagom. - Imaš pravo. Za ljubav mira zamislit ćemo da ih nije izgovorio! Winnetou ne reče ništa na ovo. On se ispruţi po travi i sklopi oči praveći se kao da spava. Ova kratka svađa, premda je izgledala kao izgla-đena, učinila je dojam koji je druge sasvim uznemirio. Kad je Winnetou izgovorio takve riječi, onda je od dvojice Meksikanaca sigurno čuo da neko zlo spremaju. Što li su samo namjeravali? On im nije ništa rekao o tome. Ovo je bio bar dokaz da trenutno ne Španjolski: psovka prlmj. prev.. 410 411očekuju nikakvo zlo. Sumnja koja je već postojala kod njih, bivala je sve većom te je bilo sasvim prirodno što nitko nije pokazao sklonosti da ponovo za-podjene razgovor. Nastala je šutnja koja je više govorila nego da su riječima iskazali svoje podozrenje. Lovac na medvjeđe i njegov sin pođoše za Win-netouovim primjerom te legoše a to učiniše i ostali. Nakon kraćeg vremena izgledalo je kao da svi spavaju. Ali to nije bio nipošto slučaj. Dvojica Meksikanaca ostadoše budni zbog svojih ubilačkih planova, a ostali bijelci zbog svog nepovjerenja. 8. RASPJEVANA DOLINA

Tako je prošlo sigurno više od pola sata. Nitko od prisutnih ne bi mogao zaspati čak t da nije između njih došlo do netrpeljivosti. U zraku se osjećala atmosferska napetost. Na ţbunovima se čulo lako, jedva čujno pucketanje. Blagi povjetarac se bio podigao i onda bivao sve jači i jači da je pokretao grane koje su se uzajamno dodirivale. Pri tom je iz-gledalo kao da male, jedva vidljive iskrice skaču s vrha na vrh grančica. A onda se iznenada svi podigoše na noge. Bio se razlijegao neki ton, neki posve neobičan ton, poput zvona koje je visoko iznad njih odjeknulo. Taj ton je potrajao nekih pola minute, lagano se spuštao, zvuče-ći sve jače, na ţbunje i onda se izgubio nad vodom. - Šta li je ovo bilo? - zapita New-Moon. - Pa ovdje nema nikakvih crkava sa zvonom! Kad ne bih znao da se... Traper zastade. Drugi ton se razlijeţe, još viši nego prvi. Ĉinilo se kao da dolazi iz neke moćne pozaune, lagano je postajao sve puniji, a onda je isto tako lagano slabio do diminuenda, što ni najbolji virtuoz na pozauni ne bi izveo. - To je Yuaf-kai-umpare, glas Raspjevane doline - reče poglavica Apača. - Ah to je dakle to! - reče Lovac na medvjede. Osluhnite samo! Zrakom prođe kao neki lagani uzdah. Taj uzdah je postajao određen ton neobične čistoće. Imao je boju vuka osmostopne svirale orgulje, potrajao je neko 413vrijeme, a onda se preko njega razlijegao drugi, blaţi ton koji je potrajao i kad se prvi nije mogao čuti. Ova pojava odjeka bila je nešto sasvim neobično Nekog bi obuzela jeza pri tom, pa ipak ona je bila toliko uzvišena da je duboko obuzimala čovječju dušu. Ĉinilo se kao da neki nesigurni duvač isprobava svoj instrument, naravno instrument koji se ne javlja u orkestru. Ljudi tiho osluhnuše ne bi li se to čudo ponovilo. I zacijelo! Preko ţbunja zavijori laki povjetarac i donese sa sobom čitav niz tonova koji su s istom čistoćom jedan za drugim zazvučali.

Dublji tonovi su potrajali duţe te su s višim, koji su se brţe gubili, činili skladan niz koji se uvijek sastojao od istih tonova prirodne tonske skale, ali u najrazličitijim obrtima trozvuka, sept i nonakorda. Nije bilo ničeg što bi se moglo usporediti s ovim zvucima. Ni jedan poznati instrument ne bi mogao proizvesti tonove takve uzvišenosti, kojima su se pridruţivali drugi kao da potječu iz najtananijeg grla, sa najnjeţnijih usana. Uskoro je zazvučao najdublji maestoso kao iz neke šesnaesto ili tridesetdvostopne orgulje. Iznad njega lebdio je neki viši, blaţi i jasniji zvuk, poput vox humana ili aeoline, a između njih smjenjivali su se ganutljivo izraţajni glasovi korneta, pozaune, gambe i akordiona. Tonovi su bili čas svijetli i otvoreni, čas tihi i tamno obojeni. Pa ipak svi ovi umjetnički nazivi nisu u stanju pruţiti pojam prirode, boje i djelovanja tih tonova koji su ispunjavali dolinu i, sjedinjeni u duboku, uzanu struju visoko se iznad nje gubili. Svi prisutni koji su naćulili uši nisu se usudili govoriti. Ĉak i dvojica podmuklih Meksikanaca bili su obuzeti tom muzikom sfera pod moćnom kupolom katedrale noćnoga neba koje kao da su okolne, okomite litice drţale na sebi. Ĉak ni najsurovija duša ne bi se mogla obraniti neke svete jeze koja ju je obuzi-mala. A onda je došla jedna nova pojava koja se nij" mogla osjetiti uhom, već samo opaziti okom. 414 Ĉinilo se kao da se nebo uzdiglo i udaljilo. Ono malo zvijezda koje su tamo gore stajale izgledale su još manje nego što su inače bile. I na tom nebu, tamo gdje se prema jugu prividno oslanjalo o stijenje, iznenada se podiţe neki svijetlo-ţuti blistavi kolut veličine punog mjeseca. Njegov obim bio je najprije oštro ocrtan te se činilo kao da dopire iz zvjezdanog svijeta i da sve većom brzinom juri prema dolini. Pri tom je bivao sve veći i sve se jasnije moglo vidjeti da to nije bila neka ravna ploha već ispunjena kugla.

Njeni obrisi su gubili sve više i više na oštrini. Iz nje su izbijali poput munje treptave zrake, a za njom je ostajao rep koji je kudikamo jasnije i ţivahnije svijetlio od repa komete. Sama kugla nije bila više onako ţuta kao prije toga. Ĉinilo se, štaviše, da se sastoji od tečne vatre koja je vrcala i svjetlucala u svim mogućim bojama. Vidjelo se je da se okreće oko svoje osi, bar su takav utisak ostavljale uskovitlane boje. Brzina joj je poprimila začuđujuće razmjere. A onda se učini kao da je za nekoliko trenutaka zastala u letu, upravo na sredini iznad doline. Sad se začu tresak kao da je nekoliko topova istovremeno "opalilo. Kugla se raspršte u pa-ramparčađ koji u padu izgubiše svoj sjaj. Rep se mogao još nekoliko sekunda okom pratiti. U jezerce nešto pljasne i voda izbi uvis kao da je u nju palo nešto teško s goleme visine. Svi prisutni su bili do koţe mokri. Nebo se ponovo smračilo kao prije toga. Opet su se vidjele zvijezde poput malih tačaka koje su se gubile, a neki puni, snaţni ton, koji se sastojao od više jedne iznad drugih poredanih oktava zašumi unisono iznad glava prestrašenih ljudi. Samo je Winnetou sačuvao svoju uobičajenu smirenost. Nije bilo skoro nikakve pojave koju nije mogao shvatiti. - Ku-asinih, vatrena kugla! - reče on. - Veliki Manitou bacio ju je s neba i razbio o zemlju. - Vatrena kugla? - zapita Blount - Da, izgledala je kao kugla. Ali jeste li opazili rep? Bio je to zmaj, Zao duh koji oko ponoći okolo hita. 415- Ši-išklo - moram se nasmijati! - odgovori Apač s izvjesnim podsmijehom okrenuvši se u stranu od praznovjernog čovjeka. - Da, on je bio to! - suglasio se Porter sa svojim drugom. - Ja ga još nikad nisam vidio, ali sam čuo kako drugi o njemu pričaju. Moja baba ga je vidjela kako ulazi kroz susjedov dimnjak kad je đavolu prepisao za novac svoju dušu. - Ne dopustite da vam se rugaju, sir! - umiješa se u razgovor Lovac na medvjede. - Mi ne ţivimo više u mračnom srednjem

vijeku kad se još vjerovalo u zmajeve i utvare, ili kad su, bolje rečeno, glupe učili da vjeruju u to kako bi lukavi mogli bolje ţivjeti. - Što je tada postojalo, to i danas postoji! Ili, hoćete li biti pametniji nego što sam ja? - zapita Porter oštrim glasom. - By Jove! Ja nisam nimalo umišljen na svoju pamet. Ranije su sve te pojave, koje nisu mogli sebi objasniti, ljudi smatrali đavoljim djelom. Danas je međutim, hvala bogu, nauka toliko uznapredovala da se moţe lišiti đavola i njegove čuvene babe. - Ah tako! I vi sigurno spadate u one prosvijećene i takozvane učenjake? - Ja nisam učen. Ali da vatrena kugla nije đavo, to dobro znam. - Pa šta je onda? - Ništa drugo do dio nekog upaljenog nebeskog tijela koji ili nastaje ili nestaje i koji se na svom putu toliko pribliţi zemlji da ga je ona privukla i otrgla s njegove staze. - Nebesko tijelo? Dakle zvijezda? Tko vam je to solio pamet? - Solio pamet? Nitko! Ali to mi nije ispričao nitko drugi do Old Shatterhand. Kad bismo navečer sjedili kraj logorske vatre, često bismo puta govorili o takvim, na izgled, neobjašnjivim stvarima i pojavama, a on je za sve znao da pronađe prirodno značenje. Niste li ćuli kako je pala ovdje u vodu? - Ćuli, vidjeli i osjetili. Pa svi smo se smočili! 416 __Dakle, ako bi vaše mišljenje bilo tačno, onda se javo strovalio u jezerce, i pošto smo propustili da ga izvučemo, onda se sigurno udavio. - Taj se nikad ne udavi. On se odmah spustio do pakla. - Onda neka se osuši dolje kraj vatre, pošto se ovdje pokvasio kako se ne bi prehladio i dobio kija-vicu. Ne, sir! Kad bismo mogli iscrpsti svu vodu iz jezerceta, onda bismo na dnu našli rupu u koju se zario aerolit, komad meteorskog ţeljeza od koga se sastojala vatrena kugla. - Komad ţeljeza? Hm! Pa on nas je mogao ubitil - Svakako. Sreća je za nas što je pao u vodu.

- Hm, da li vam je Old Shatterhand moţda objasnio i tonove koje smo maloprije čuli? - O Raspjevanoj dolini nismo govorili. Ali ja se sjećam da je pričao o poznatom Sackbut tjesnacu koji leţi tamo gore u Rattlesnake brdima. Kad vjetar puše pravo kroz uzanu duboko urezanu klisuru, onda se mogu čuti tonovi kao sa pozaune. Ta šuplja pukotina je instrument, a vjetar muzikant. - To objašnjenje zvuči svakako dovoljno šuplje, ali ja se ne ţelim zbog toga s vama svađati. Vjerujte u što hoćete, a ja ću misliti ono što mi je drago! - Lovac na medvjede ima pravo - potvrdi Win- netou. - Ima više dolina u kojima se čuju takvi zvuči, a poglavica je Apača već vidio komade ţeljeza koje je Veliki duh bacio s neba. Dobri Manitou je svakoj zvijezdi dao svoj put, i ako vatrena kugla skrene sa svoga, onda se mora rasprsnuti. Ja ću pokušati da pronađem tragove ţeljeza u vodi. Ovo je izrekao nekako neobično povišenim glasom, a zatim se udaljio pokraj vode i izgubio u tami noći. Ostali ponovo sjedoše i sačekaše njegov povratak. Nitko nije rekao ni jedne riječi. Samo je Martin Bau- raann šaputao tiho svome ocu: - Sta je Winnetouu? On je govorio tako glasno kao da je još netko osim nas trebalo da čuje njegove riječi. Sigurno da je ono što je rekao u vezi sa ţeljezom bila samo neka zamka. ? Medu orlovima 4J7Izvjesno! - reče Lovac na medvjede. - Kladim se da se ovdje u blizini nalazi netko koji nas uhodi. Budući da dobro poznajem Apača, on ga je vjerojatna primijetio i pošao da ga zarobi. Pričekajmo malo! Nisu imali potrebe da dugo čekaju. Već nakon nekoliko minuta nastade u blizini iza njih u ţbunju neki šum kao da se neka ţivotinja kroza nj probija. Uslijedio je kratak, bojaţljiv zov a odmah zatim Winnetou iznese nekog Indijanca iz ţbunja. Kakvo je oko bilo potrebno da se u mrkloj noći u ţbunju otkrije skriveni uhoda! I samo je čovjeku kao što je Winnetou moglo

poći za rukom da mu kri-šom zađe za leđa i da ga uhvati tako da mu je svaki otpor bio nemoguć. Ostali opkoliše dvojicu Indijanaca. Zarobljeni je bio naoruţan samo noţem koji mu je Winnetou istrgao. Bio je malena i viţljasta rasta, a lice mu se zbog mraka nije moglo jasno raspoznati. Winnetouove oči su se međutim bile navikle na noć. On je vidio koga ima pred sobom. - Zašto moj mladi crveni brat nije otvoreno k nama došao? - zapita on. - Mi bismo ga prijateljski primili. Upitani ne odgovori, te je zato Apač nastavio: - Moj brat je sam kriv što je zarobljen. Ipak njemu se neće ništa dogoditi. Evo, ja mu vraćam njegov noţ. On se moţe vratiti k svojima i reći im da će nam biti dobrodošli i da se kod nas mogu odmoriti. - Uf! - uzviknu zarobljenik sav začuđen, uzevši ponovo svoj noţ. - Otkuda znaš da se naši ratnici nalaze u blizini? - Winnetou bi morao biti dječak kad to ne bi znao. - Winnetou, poglavica Apača? - razlijeţe se i grla začuđenog Indijanca. - I ti si mi vratio noţ? Drţiš li me za Apača? - Ne. Moj mladi brat ne nosi ratne boje, ali j" pretpostavljam da je on sin Komanča. Jesu li tvoji ratnici iskopali ratnu sjekiru protiv Apača? - Ne. Vrhovi ratnih strijela su zabodeni u pa ipak između njih i nas ne vlada prijateljstvo. 418 __ Winnetou je spreman da zapali vatru i da s vama onda popuši lulu mira. On ne pita zašto su tvoja braća došla u Raspjevanu dolinu. Oni znaju da svatko, tko u nju zađe, ovdje kraj vode logoruje. Zato su se nizvodno odavde zadrţali i tebe poslali da izvidiš da li se ovdje netko nalazi. Je li tako? - Da - potvrdi Komanč. - Ako budeš opet jednom leţao među ţbunovima da bi uhodio tuđe ratnike, onda spusti kapke na oči, jer su te oči odale! Koliko je tvoje braće na broju? - Dva puta deset.

- Onda se vrati k njima i reci im da ih Winnetou očekuje sa osam bljedolikih i da će ih pozdraviti kao prijatelje! Moţeš im prešutjeti da te je uhvatio Apač, a on im to neće spomenuti. - Dobrota velikog poglavice je razgalila moje srce. Ja neću ništa prešutjeti, već ću reći istinu da moja braća budu uvjereni da ćete ih prijateljski primiti. Nije nikakva sramota biti otkriven Winnetouovini okom, a ja ću misliti na savjet koji mi je dao. Krug se otvori i Komanč pohita prema svojima. Bijelci, a naročito dvojica Meksikanaca, bili su mišljenja da je presmjelo dopustiti bez daljnjega da im se pribliţe dvadeset Komanča. Apač međutim reče vrlo odlučno: - Winnetou zna što radi. Kad ratnici Komanča dolaze u Raspjevanu dolinu, onda njihov pohod ne znači borbu s Apačima. S one strane ove doline leţi grob jednog od njihovih najvećih poglavica. Oni ga ţele posjetiti da tamo otpjevaju godišnju posmrtnu pjesmu. Mi ćemo međutim zapaliti vatru kako bismo im jasno vidjeli lica. Da bismo bili posve sigurni, mi ih nećemo sačekati ovdje, već vani ispred ţbunja. Vatra je bila ponovo zapaljena. U međuvremenu Winnetou je izvukao ispred ţbunja Lovca na medvjede l njegova sina i tiho im rekao: - Dvojica bljedolikih nisu ono za što se izdaju. Oni pripadaju Iješina-rima Llano Estacada i hoće nas ovdje pobiti. Winnetou Pretpostavlja da Komanči ţele u Llano. Ona dvojica to ne smiju znati. Stoga je Winnetou ispričao da se s one strane ove doline nalazi grob što međutim nije istina. Nije mogao nastaviti, jer su sada prišli i ostali koji su napravili tako veliku vatru da se njen blijesak probijao i kroz ţbunje, te je prostor s druge strane dovoljno osvjetljavao. Naravno da su uzeli svoje oruţje sa sobom za slučaj ako se Komanči suprotno Win-netouovom uvjerenju ne ponesu miroljubivo. Uskoro se razaznaše udarci konjskih kopita. Komanči su se pribliţavali. Oni se zaustaviše na kratkoj razdaljini. Njihov vođa sjaha s konja i pođe polako pješice. Winnetou mu pođe u susret i pruţi ruku. __

Ratnici Komanča su nam dobrodošli - pozdravi ga on. - Winnetou ne pita što oni ovdje traţe. On zna da ţele posjetiti grob svoga poglavice i da će se onda mirno vratiti svojim vigvamima Ovo je bio glasno rekao, ali je brzo i tiho dodao: - Neka moj brat ovo potvrdi, Winnetou će onda potajno s njim govoriti! U međuvremenu duhom prisutni Komanč odgovori: - Moja ruka se sa zadovoljstvom zdravi s Winneto-uom, najvećim ratnikom Apača, a ipak uvijek samo poglavicom mira. Mi smo spremni da s njim popušimo kalumet, jer mi nismo pošli u ratni boj već hoćemo samo da ukaţemo počast mrtvom poglavici. - Winnetou vjeruje riječima svoga brata te poziva njega i njegove ratnike da priđu vatri i da popuše lulu mira. Obojica poglavica su se toplo rukovala. To je za neko vrijeme bio dovoljan dokaz da Komanči ne namjeravaju nikakvo zlo učiniti. Winnetou otprati njihova vođu do vatre, a njegovi ljudi pođoše za njima. Oni se najprije rasporediše unaokolo po travnjaku oko jezerceta te privezaše svoje konje tako da su mogli pasti i piti, a onda se pojedinačno vratiše k vatri. Budući da je bilo malo slobodnog prostora između :ţbunja i vode, oni su se zbili jedan pokraj drugog okolo vode. Sjedili su rame uz rame u krugu u čijoj se sredini smjestiše Winnetou i vođa Komanča. Jedan od Komanča se bio duţe od ostalih zadrţao sa svojim konjem. Sad i on priđe i prije nego što je sjeo, on pogleda unaokolo. Kad mu je pogled pao na .braću Pellejo preko njegova mrgodnog lica sinu munja 420 i on viknu: - Uf! Husihakarđ čari ordieca ihkart - koji psi sjede ovdje! Pošto su u krugu međusobno razgovarali, mnogi ove rijeci nisu čuli. Međutim vođa Komanča ga je dobro razumio. On se brzo

uspravi i upita svoga suplemenika: - Unoso mahuni husihakard - koga vidiš tu? - Ojet, pienovit, vuapo-u-sap - njih, lešinare Llano Estacada... - Ordieca hak - gdje su? - Eh, ojet jutaivo - tamo sjede oni. - S tim riječima on pokaza rukom na dvojicu Meksikanaca. Budući da su ova pitanja i odgovori bili izgovoreni glasno i Ijutito, oni su privukli na sebe paţnju svih prisutnih. Kod riječi ,pienovit vuapo-u-sap" - ,lešinari Llano Estacada" Komanči skočiše na noge. Oni se prijeteći mašiše svojih noţeva. Poloţaj nije izgledao nimalo miroljubiv kao prije toga. Bijelci nisu razumjeli ove riječi, jer nisu poznavali narječje Komanča. Ali kad vidješe prijeteće izraze na licima Indijanaca, i oni se podigoše i latiše svog oruţja. Samo je Winnetou i dalje mirno sjedio i rekao , zapovjedničkim tonom: - Neka se moja braća ne uzru-i Javaju! Ako crveni ljudi vide među nama dva njihova j neprijatelja, onda ih ja uvjeravam da mi s tom dvoji-com nemamo nikakva posla. Zbog njih neće ni jedna 1 jedina kap među nama poteći. Što ratnik Komanča ima da iznese protiv njih? Govorio je u tom kraju uobičajenom mješavinom Španjolskog, engleskog i indijanskog jezika. Komanč odgovori istim narječjem koji su svi razumjeli: - Lovio sam tamo prijeko po Apačkim planinama i opazih Pri tom tragove dvojice jahača za kojima sam pošao. Kasnije sam ih vidio gdje sjede ispod stabala te sam in se prišuljao da im čujem riječi. Govorili su o Llano Estacadu preko kojeg za nekoliko dana treba da prođe velika povorka bijelih ljudi. Lešinari Llana se ţele sakupiti kako bi tu povorku napali. Opazio sam po riječima te dvojice da pripadaju lešinarima i upitao svoju 42 dušu da li da ih ubijem. Razbor mi je zapovijedao da ih pustim da ţive, jer je samo tako bilo moguće da. On htjede nešto reći što Winnetou nije htio da Meksikanci znaju. Stoga on govorniku brzo upade u riječ-- Winnetou zna

što će njegov crveni brat dalje reći, a čuo je dosta. Jesi li te ljude sada dobro prepoznao da je isključena svaka zabluda? - Oni su bili tamo! - Što kaţu dvojica bljedolikih na ovu optuţbu? - Da je glupa laţ - branio se Carlos Pellejo. - Mi nismo uopće bili u Apačkim planinama. - Oni su - uporno je tvrdio vođa Komanča - jer mi smo... - Neka me moj brat pusti da govorim - prekide ga brzo Winnetou kako bi spriječio njegovo istrčavanje. Komanč se međutim naljuti ovim prekidom koji je smatrao za prijestup protiv indijanske učtivosti. On nije bio dovoljno mudar da shvati razlog te vikne Ijuti-to: - Zašto da ne govorim? Tko ubice uz sebe trpi, taj je i sam sumnjiv! Da li nas je poglavica Apača moţda namamio ovamo da nas izda? Tada Winnetou odloţi sve svoje oruţje podiţe se i reče: - Je li moj brat ikada čuo da je Winnetou izdajnik? Riječ Apača je kao stijena na kojoj se sigurno stoji. Neka moj brat pođe za mnom i neka sa sobom ponese svoje oruţje. Howgh! On izađe iz kruga i pođe lagano kroz ţbunje na čist prostor. Komanč se malo predomisli a onda pođe za njim. Tamo vani Winnetou ga uze za ruku, povede još malo u stranu, zaustavi se i reče: - Moj brat me nije razumio. Winnetou je već lo-gorovao ovdje kad su ti bijelci došli. On ih je osmotrio i saznao da su ta dvojica pustinjski lešinari te se prema tome slaţe s ratnicima Komanča. Ali zašto bi te otrovne zmije znale da smo ih raskrinkali? Onda bismo ih morali ubiti, a kudikamo je pametnije ako ih pustimo da još neko vrijeme ţive. Trebalo bi da oni povjeruju kako Komanči ţele navratiti grobu svoga 422 poglavice. Ali meni moj brat moţe reći zašto ih je slijedio. Komanč se osjećao postiđenim. - Vatrena Zvijezda, poglavica Komanča - započe on - odjahao je sa Ţeljeznim Srcem, svojim sinom, na istok do kuća bijelaca. Oni se vraćaju preko Llana i sada se nalaze negdje nasred pustinje. Pri tom će sigurno

udariti na povorku bijelih i onda će ih lešinari napasti. Stoga smo odmah krenuli njima u susret da ih zaštitimo. Ovu dvojicu bljedolikih smo pustili da ţive kako bi nas svojim tragom doveli do lešinara. Na Toyah Creeku njihov trag se sjedinio s tragom druga četiri bijelca za koje smo smatrali da su im slični. Sada smo naišli na Winne-toua. Što kani poglavica Apača učiniti? - Ja ću pojahati s vama, jer i ja očekujem prijatelje koji treba da dođu preko Llana i koji ne slute za pothvat što ga pripremaju lešinari. Zločinci imaju logor u murdering poolu. Budući da ne znam gdje je to mjesto, htio sam pustiti oba Meksikanca da pobjegnu kako bi mi, a da za to ne znaju, bili vodiči. - Tko su ti ljudi koje očekuješ? - Old Shatterhand i još nekoliko bljedolikih. Old Shatterhand, čuveni ratnik bijelaca? Ako dopuštaš mi bismo pojahali s tobom. - Winnetou te štaviše moli za to. Izgleda da se uvijek raštrkana četa lešinara ovog puta okupila za ovaj veliki poduhvat. To se mora iskoristiti kako bi jednim jedinim udarcem bili uništeni. Ja mislim... On se prekide, jer se iz ţbunja razlijeţe bučna vika i galama. Nekoliko pucnjeva se prolomi, a s druge se strane logora začuše brzi udarci kopita. Winnetou i Komanč odmah pohrliše k ostalima. Probijajući se kroz ţbunje, oni spaziše kako se skupina uskomeša. Komanči su htjeli odmah da odjašu. Meksikanci se nisu mogli više vidjeti. New-Moon, Por-ter, Blount i Falser su stajali tu kao da nisu znali što da poduzmu. Međutim, Lovac na medvjede je sa svojim sinom mirno sjedio i dalje kraj vatre i doviknuo Wiunetouu: - Meksikanci su pobjegli! 423- Kako je to bilo moguće? - zapita Apac. - Oni su tako nenađno skočili na svoje konje da su se izgubili iza ţbunja prije nego što je itko od nas stigao da uzme pušku i da ih ubije. Vjerojatno su već i prije dolaska Romanca nanjušili da su u opasnosti, jer su im konji bili odvezani.

Pustite ih neka idu! Oni su krenuli u svoju propast a s njima i svi njihovi drugovi. Neka ratnici Ko-manča sjašu s konja i ovdje ostanu! U osvit dana oni će napustiti Raspjevanu dolinu i poći u lov na ljudske zvijeri Llano Estacada! 9. OBRAZINA PADA "My darling, my darling My love child much dear, My joy and my smile, My pain and my tear!" tako se razlijegala stara omiljena uspavanka iz Tennes-seea po tihom jutarnjem zraku. Grane obliţnjih badema i lovora kao da su se svijale po taktu a stotine kolibrija skakutalo je kao šarene iskrice oko stare Crnkinje koja je sama sjedila kraj vođe! Sunce se upravo dizalo iznad niskog nebeskog ruba i prosipalo svoje zrake poput blistavih niti preko bistre vode. Visoko gore u zraku carski orao je povlačio svoje krugove. Dolje kraj obale nekoliko konja su poput zasićenih sladokusaca birali naročito sočnu travu, a na vrhu močvarnog čempresa stajao je američki đrozd i s koso poloţenom glavicom osluškivao pjesmu Crnkinje i oponašao, kad se pjesma svršila, posljednje riječi strofe s jednim ,mitir-mitir-mitir koje se unaokolo razlijegalo. Iznad krošnja niskih palmi koje su se ogledale u vodi, uzdizale su se krošnje visokih tamjan-borova i topola ispod kojih su velike, šarene libele letjele za muhama i drugim malim insektima, a iza kućice koja Dijete moje, dijete moje Sine moj najdraţi Radosti moja, osihijehu moj Jade moj, suzo moja. primj. prev.. je stajala kraj vode svađala se međusobno skupina patuljastih papiga oko zlatnih kukuruznih zrnaca. Izvana se nije moglo vidjeti od čega je kuća bila napravljena jer je sa sve četiri strane i preko krova bila potpuno prekrivena gustim vreţama bijelih, šarenih mukokaza čiji su ţuti, slatki,

kokošjem jajetu nalik plodovi, ţivahno svjetlucali ispod bujnog lišća. Sve je ovo ostavljalo dojam tropskog kraja. Ĉovjek bi mogao pomisliti da se nalazi u nekoj dolini Juţnog Mexika ili srednje Bolivije, pa ipak je ovo malo jezero sa kućicom obraslom mukokazom i bujnim rastinjem juga leţalo usred zloglasne pustinje Llano Estacado. Bila je to ona tajanstvena voda o kojoj su toliki govorili a da je nikad nisu vidjeli. "My heart-leaf my heart-leaf, My lite and my star, My hope and my delight, My sorrow, my care!" pjevala je Crnkinja dalje. ,Miker-miker-miker", oponašao je podrugljivi drozđ dvije posljednje riječi. Ali pjevačica nije obraćala paţnju na njega. Ona Je bila uprla pogled u dvije stare fotografije koje je drţala u rukama i između pojedinih stihova ljubila svojim uvelim usnama. Mnogo je suza palo na sliku, a isto toliko i poljubaca, tako da je gotovo bila izbrisana te je samo oštro oko moglo prepoznati koga ili što je slika predstavljala, naime Crnkinju s crnim dječakom u naručju. Glava mališana se bila posve izgubila. Poljupci i suze izbrisali su je. - Ti biti moj dobar, dragi Bob! - govorila je ona njeţno. - Moj little-Bob, moj small-Bob. Ja tvoja majka. Missus bila dobra i ljubazna naručila napra- Src" moje, sre" moje. Ţivotu mo, zvijezdo moja, Nado moja. radosti moja TURO ir.oja, brigo moji. primj. prev.. " gazdarica 426 joj slika i kad fotograf doći, ona dala napraviti .slika od Sanna i mali Bob. Kada missus umrla, massa prodati Bob. Oh, massa biti rđav massa! Sanna mnogo plakati, kad massa reći, massa hoće prodati my darling - Sanna mnogo moliti za dragi mali Bob, ali massa fcazati: - Ĉemu ti je bedasta Crnkinjo potreban tvoj mali Bob? - Rđav

massa dojahati na konj i ponijeti sa sobom my darling! Majka Sanna imati još samo slika od Bob. Ona nju sačuvala kad i Sannu prodali; ona nju sačuvala i kad nju massa Bloody-Fox ovamo dovesti i ona nju sačuvati i dalje dok stara Sanna ne umrijeti i ne vidjeti ponovo Bob koji sigurno u međuvremenu postati krupan snaţan Crnac i ne zaboraviti svoj dobar, drag, mama Sanna. Oh my darling, my darling my joy and my... - ona stade i podiţe .glavu čija je snjeţno bijela vunasta kosa neobično odudarala od tamne boje lica. Osluškivala je šum koraka koji su se pribliţavali. Ona skoči na noge, stavi fotografiju u dţep svoga kaliko-kaputa i viknu: - O Boţe, Boţe kako se Sanna radovati! Fox najzad vratio. Bloody-Fox opet ovdje. Ja njemu odmah dati meso i ispeći kolače od kukuruz! Ona pohita iza kućice i jedva da je stigla dotamo, kada se spomenuti pojavi ispod drveća. Izgledao je ilijed i malaksao. Konj mu se preznojavao, posustao i spoticao u hodu. Obojica mora da su bili veoma iscrpljeni. - Welcome, massa! - dočeka ga stara. - Sanna odmah donijeti jelo. Sanna biti brza! - Ne Sanna - odbi on, sjahavši s konja. - Napuni sve mješine vodom! To je najpotrebnije što se sada mora učiniti. - Zašto mješine? Za koga. Zašto massa Fox ne jesti? On imati vrlo velik glad! - Bogme, gladan jesam. Ali ja ću uzeti sam ono što mi je potrebno. Ti nemaš vremena za to. Moraš napuniti mješine s kojima ću onda istog časa -ponovo krenuti. - Boţe, Boţe i Opet na put? Zašto stara Sanna uvijek biti sama usred velika prostrana Estacado? 427- Jer će inače čitava povorka stranih useljenika skapati od ţeđi. Njih su .lešinari" zaveli. - Zašto massa Fox njih bolje ne voditi? - Nisam mogao do njih, jer ih je toliko lešinara opkolilo da se nisam usudio da im se pribliţim. - Onda lešinari ubiti jadni dobri useljenici!

- Ne. Sa sjevera dolaze hrabri i snaţni lovci na čiju pomoć sa sigurnošću računam. Ali čemu koristi ta pomoć kad vode nema! Ljudi će poskapati od ţeđi i ako se budu oslobodili klopke lešinara. Dakle vode, vode, vode, Sanna, i to odmah! Ja ću sve konje natovariti s mješinama. Samo ovog vranca moram osta-viti, on je premoren. Fox pođe prema kućici i uđe kroz vrata uokvirena mukokazom. Unutrašnjost kuće sastojala se samo od jedne prostorije. Ĉetiri zida su bila podignuta od trske i oblijepljena finim muljem iz malog jezera i pokrivena dugom, osušenom trskom. Iznad peći podignute na zemlji dizao se isto takav dimnjak od trske i mulja, ispod koga je visio ţeljezni kotao. Na svakom od tri preostala zida bio je po jedan mali prozor uokviren puzavicama. Ispod krova visili su komadi suhog mesa a na zidovima svakojako oruţje koje se moglo vidjeti na Zapadu. Pod je bio prekriven krznima. Dva leţaja su bila napravljena od kolja pričvršćenog remenima preko kojih su bila raširena medveđa krzna. Najljepši ukras u sobi predstavljalo je gusto rutavo krzno bijelog bivola s lubanjom. Naspram vrata, s obje strane od njih, stajalo je preko dvadeset noţeva zabodenih u zidu s urezanim svakojakim znacima po roţnatim i drvenim drškama. Ĉitavo pokućstvo ove cvijećem obrasle kućice predstavljali su jedan sto, dvije stolice i ljestvice koje su dosezale do krova. Bloody-Fox priđe krznu, pogladi ga rukom i promrmlja: - Obrazina duha Llano Estacada, pokraj nje noţevi ubica koje je ,duh" svojim kuglama ubio - dvadeset i šestoricu već. Ali kada ću otkriti onoga koji zasluţuje smrt više od svih ostalih? Moţda nikad! Pshaw. Još se nadam, jer zlikovca obično goni 428 njegova nečista savjest da se vrati na mjesto zločina. Sad moram pojesti neki zalogaj i malo se odmoriti. On skide sa krova komad suhog mesa, pojede ga na brzinu, baci se na leţaj i sklopi oči, naravno ne da spava. Kakve su se slike redale pred očima log još mladog čovjeka?

Nakon nekih pola sata uđe Crnkinja sama i javi mu da su mjeţine pune. Fox skoči s leţaja i -podiţe jedno krzno koje je leţalo na podu. Ispod njega je bilo neko malo skriveno udubljenje iz kojeg on izvadi sanduk optočen limom. U njemu se nalazila municija kojom je napunio kesu što mu je visila za pojasom. Onda se još jednom popne ljestvicama do stropa kako bi se snabdjeo mesom. Nakon toga izađe do jezera na čijoj je obali leţalo osam velikih, vodom napunjenih koţnih mješina od kojih su dvije po dvije bile privezane širokim koţnim remenima. Vodom tih mješina Bloody-Fox je već mnogom zalutalom putniku spasio ţivot. Kraj malog jezera se nalazilo pet konja. Na jednog od njih Fox stavi sedlo koje je skinuo s posustalog vranca. Ostali su morali nositi mješine i to tako da im široki remeni legnu preko leđa i da s lijeve i desne strane visi po jedna mješina koju je onda pomoću drugih remena pričvrstio za konja. Konii su bili poredani u takozvanu karavanu, to jest pove-eani vodicama jedan za rep drugopa tako da je konj na kojem se jaši bio na čelu. Onda Bloody-Fox skoči u sedlo. Crnkinja mu je vičnom rukom pomogla. Nije joj to bio prvi put. Zatim je rekla: - Massa Fox jedva biti tu i već ići odmah u opasnost. Što biti sa stara Jadna Sanna kad massa Fox biti ubijen i ne doći više? - Doći ću opet, Sanna - umirivao ju je on. - Moj ţivot stoji pod moćnom zaštitom. Kad to ne bi bio slučaj, onda već odavno ne bih ţivio, vjeruj mi! - Ali Sanna uvijek biti sama! Nemati nikoga s kojim ona govoriti, osim konj i papagaja i slika od little-Bob. 429- Moţda ću ovog puta, kad se budem vratio,, doći sa društvom ovamo. Sastat ću se s ljudima kojima bih volio pokazati svoju kuću, premda san, ovo dosada tajio. Medu njima je i jedan Crnac Icog" zovu Bob, isti je kao tvoj darling-boy! - Crnac Bob? O Boţe, Boţe! Imati on moţda maj-ku koja se zvati Susanna, ali je zovu Sanna? - To ti ne bih znao reći.

- Biti on prodan iz Tennessee za Kentucky? - Nisam ga pitao. - To sigurno biti moj little-boy? - Kako moţeš pomisliti da bi baš on mogao biti tvoj Bob! Ne muči se takvim mislima! Ali kao što sam već rekao, moţda ću ga dovesti sa sobom i onda moţeš sa njim sama govoriti. Zbogom, Sanna. Pazi mi dobro vranca! - Zbogom, massa! O Boţe! Boţe! Sada Sanna opet sama! Dovedi Crnac Bob, dovedi sa sobom! On joj veselo kimne glavom i krene s konjskim lancom te se uskoro izgubi ispod stabala. Močvarni čempresi, borovi i topole kraj vode su bili staro rastinje. Bademe i lovore je međutim Blo-ody-Fox posadio, kao i šumicu kestenova, limuna l narandţi kroz koju je sada jahao. Onda je naišao pojas gustih ţbunova kojima je sigurno bilo namijenjeno da malu oazu zaštite od vjetra i pijeska. Mladić je od jezera iskopao uzane jarke kako bi navodnjavao ţbu-nje što je na mjestu gdje je vlaţnost tla prestajala brzo prelazilo u neke vrste kaktusa za kojima je onda uslijedila gola, pješčana površina Llana. Tu gdje je mogao razviti potrebnu brzinu, Fox potjera svoju karavanu u galopu, i uskoro se izgubi poput tamne tačke u daljini. Na pola dana jahanja prema sjeverozapadu od kućice u oazi kretala se oko podneva istoga dan poprilična skupina jahača sjeveroistočnim pravcem preko Llana Estacada. Na čelu je jahao Winnetou s poglavicom Komanča, iza njih Lovac na medvjede " Martinom, svojim sinom. Onda su slijedili jedan z" drugim New-Moon, Porter, Blounti, Falser, a na kraju povorke ratnici Komanča. Jahali su posve šutke. Oči bijelih lovaca i ratnika Komanča lutale su unaokolo i pretraţivale pogledima prostranu golu pustinju. Najčešće su međutim bile uprte u dvojicu vođa, naročito u Winnetoua koji je sjedio u sedlu tako što je konju s boka bio duboko nagnut da je dobro mogao pratiti trag koji su

slijedili. Bio je to trag braće Pellejo koji ih je trebao da dovede do murdering poola. Tada Winnetou iznenada zaustavi svog Ilčija i skoči sa sedla. Na tlu koje se sastojalo od lakog pijeska bilo je daleko više tragova nego dotle. Izgledalo je kao da se nekoliko konjanika nadmetalo u alkanju. Isto tako moglo se prepoznati čovječje stope. Jahači koji su ovdje bili, sjahali su sa konja da dobro osmotre nečiji trag. Dok su ostali stajali, Winnetou pretraţi svaki pedalj išaranog tla. Onda lagano pođe, nagnut naprijed, malo udesno. Kad se vratio, on reče poglavici Komanča, da su ga svi mogli čuti: - Ovdje su dvojica bljedolikih naišli na nečiji trag i sjahali da ga pročitaju. Trag potječe od pet konja koji su bili povezani jedan za drugog. Da je bilo više jahača na konjima, onda oni ne bi bili tako povezani. Dakle, bila je to-karavana od pet konja s jednim jahačem na prvom konju. Taj jahač je s ovim karavanom prošao ovuda prije tri sata. Dvojica Meksikanaca su naišla na njegov trag i pošla za njim. Moja braća će vidjeti da su ivice tragova dijelom još oštre a dijelom pomalo zbrisane. Poglavica Komanča koji je isto tako bio sjahao s konja da pretraţi trag, sloţi se sa Winnetouom. Za njima sjaha i Baumann, Lovac na medvjeđe. Duboko nagnut naprijed, gotovo do zemlje, on je koračao polako unaokolo a onda se uputio nadesno, malo dalje nego Winnetou. Tamo je čučnuo kao da je ta mjesto htio bolje osmotriti. Zatim je mahnuo Winnetouu i pokazao mu rukom u pijesak: - Jahač je ovdje sišao s konja. Zašto li je to učinio? Winnetou pogleda u trag koji je vodio nadesno i reče pošto je promislio: - Ovaj čovjek je neki bljedoliki, kako mu vidim po nogama, očito neki mlađi. - 431čovjek. Izgubio je vodu kako se vidi po tragu u zemlji Odavde mu voda više ni:e curila. Dakle, on je ovdje sjahao da zatvori bure ili mješinu koju je sa sobom nosio i koja je vodu propuštala. - Misli li moj crveni brat da je bilo samo jedno bure ili mješina?

- Bilo je samo jedno koje je propuštalo vodu, ali on ih je imao osam. Ĉetiri konja su bila natovarena .sa po dvije mješine a na prvom je on jahao. - Ĉemu tolika voda? Za njega i za njegova konja nije mu bila potrebna tolika voda. - Ne. On mora da je po jahao prema nekom mjestu gdje se nalazi mnogo ţednih. On je ili neki lešinar koji treba da napoji ostale razbojnike i njihove konje u pustinji, ili je častan čovjek koji ţeli da utoli ţeđ poštenim ljudima. Ovaj sigurno zna da u Llanu ima takvih ljudi. Tko li su ti ljudi? - Moţda povorka bijelih koje će napasti? - Moj brat je sigurno ispravno pogodio. Mi ćemo ponovo uzjahati i brzo poći za tragovima koji su se ovdje spojili. Oni se ponovo popeše na konje i ubrzanim hodom pođoše za sjedinjenim tragovima koji nisu više vodili prema sjeveroistoku već ravno prema sjeveru. Nije bilo ničeg drugog do pijeska i uvijek samo pijeska po kojem se trag oštro ocrtavao. Samo tu i tamo stalo bi kopito konja na poneku stijenu. Llano Estacado je uglavnom ostavljao dojam dna jednog prije mnogo stoljeća isušenog jezera. Povremeno bi opazili s lijeve i s desne strane u daljini sivosmeđe pojase. To su bila polja kaktusa kroz koja nije mogao nitko projahati. Tako su išli uvijek naprijed. Tragovi su postajali sve svjeţiji - siguran znak da su se sve više pribliţavali jahačima ispred sebe. Kad je počelo da se smrkava, skupina stiţe do mjesta gdje su se tragovi ponovo razmnoţili, ali ne zato što su im neki novi pridošli, već zato što su se tu zaustavili. Winnetou sjaha da ponovo pretraţi. On pođe malo dalje prema sjeveru, a onda, kad se vratio, isto tako prema jugu i reče kad je sve osmotrio: 432 __ Ĉovjek s vodom je odjahao prema sjeveroistoku.

Dvojica Meksikanaca su se ovdje dvoumili da li da podu za njim, ali su pošli prema sunčevom izlasku. Kojim tragom da pođemo? - Poglavica Apača će to najbolje znati - odluči vođa Komanča. - Onda će Winnetou reći svoje mišljenje. Oni kojima je pošao bljedoliki s vodom nalaze se na sjeveroistoku. On je očito neki dobar čovjek koji ovdje ţeli samo pomoći. Mi bismo mogli poći za njim da ga opomenemo. Ali budući da su Meksikanci tako naglo skrenuli sa njegova traga, murdering pool se mora nalaziti ovdje u blizini. Oni su pojahali tamo da se nađu s lešinarima i da ih obavijeste kako su vidjeli trag čovjeka s vodom. Oni će sigurno poţuriti za njim da ga u tome spriječe. Mi ćemo isto tako pojahati prema murdering poolu te ćemo stoga slijediti trag dvojice Meksikanaca. Da li je to mom crvenom bratu pravo? Komanč kimne potvrdno glavom i Winnetou se upravi prema istoku. Da su on i njegovi suputnici brţe potjerali konje, onda bi im sigurno pošlo za rukom da brzo sustignu Meksikance. Ali to Winnetouu nije bila namjera. Sto bi prije tu dvojicu sustigao, to bi se manje mogao nadati da će saznati gdje se nalazi murdering pool. Stoga se neprestano drţao na istom rastojanju od zlikovaca. Nešto više od jednog čitavog dana jahanja na sjeveroistoku od kućice u oazi kretala se neka duga kolona po dubokom pijesku Llana. Ona se sastojala od dvanaest volujskih kola koja su išla na izvjesnom rastojanju jedna od drugih, praćena dobro naoruţanim1 jahačima. Sva kola su bila dobro građena i u svakim je bilo upregnuto šest do osam volova koji su svoj teški teret lagano vukli naprijed. Ţivotinje su bile umorne i iscrpljene. I po konjima se vidjelo da su jedva nosili svoje jahače. Jezici su im visili iz usta, bokovi su im se nadimali, a noge klecale. Kočijaši su išli sasvim malaksali pokraj volova koji su se spoticali. Glave su im bile oborene te je

28 Među orlovima 433izgledalo kao da jedva imaju snage da svojim golemim bičevima zamahnu kako bi iz goveda istjerali i posljednju trunku snage. Ljudi i marva su ostavljali dojam karavane koja je bila na putu da skapa od ţeđi i gladi. Razmetljivi advokat Leader, koji se sa svojim pratiocima pridruţio povorci, bio je sasvim pokunjen i skroman. Samo je konj vodiča koji je jahao na čelu pokazivao svjeţinu pokreta po kojima se nije mogla primijetiti nikakva iscrpljenost. Jahač je međutim sjedio u sedlu isto onako tromo pognut naprijed, kao da je i on poput drugih patio od uţasne ţeđe. Kad bi neka od ţena ili neko od djece glasno zakukao u kolima on bi se nehotice uspravio, a oko njegovih tankih usana poigrao bi osmijeh đavolskog zadovoljstva. Ovaj zlikovac je nosio na sebi tamno koţno odijelo i šešir široka oboda uz koje njegovo skrušeno lice i naočari nisu osobito pristajali. To nije bio nitko drugi do Tobias Preissegott Burton, toboţnji misionar mormona. On se karavani ponudio za vodiča i sad se pošteno trudio da ove ljude odvede u sigurnu propast. Upravo je najistureniji iz skupine dobro obo svog konja, da je ovaj uz očaian napor jedva stigao do Burtonova. - Ovako se dalje ne moţe - reče on. - Mi od orekiučer nismo okusili ni jedne kani vode, jer smo ostatak morali ostaviti za konje i volove. Ali jučer ujutro je i nie nestalo, poto su se dva oosljednja bureta na neki neshvatljiv način isoraznila. - To je od ţege - reče mu Burton. - Duţice na buretu su se od ţege rasušile tako da je vođa iscurila. - Ne, nije to. Ja sam burad pregledao. Doklegođ je vode u buretu, duţice se ne mogu rasušiti. Njih je netko probušio tako da je voda za vrijeme noći tiho i neprimjetno istekla. Među nama je neki čovjek koji nas ţeli upropastiti. - Nemoguće! Tko potajno pusti vodu da isteče taj je i sam osuđen da u pustinji skapa od ţeđi! - To sam i sam sebi rekao, pa ipak je tako. Ovo nisam nikom rekao kako ne bih povećao opću brigu. 434

ja sam, dalje, svakog pojedinačno krišom promatrao, ali nisam otkrio ništa po čemu bi se moglo zaključiti tko je to učinio. Stoka će nam uginuti od ţeđi. Jedva se kreće. 2ene kukaju, djeca plaču za vodom - uzalud, jer više nema niti jedne jedine kapi. Pogledajte uvis! Tamo gore lebde lešinari kao da znaju da ćemo uskoro postati njihov plijen. Jeste li sigurni da se nalazimo na pravome putu? Burton je za vrijeme noći svojim rukama oba bureta probušio. Tada se napio i dao svome konju. Onda je napunio veliku limenku koju je briţljivo uvio u krzno i objesio o svoje sedlo kako bi kad padne mrak sebe i konja potajno osvjeţio. - Naravno! - odgovori on pokazujući na pritke koje su na razdaljini jedne od drugih bile pozabijene u pijesku. - Pa vidite ovdje putokaz na koji se sasvim sigurno moţe osloniti! - Sasvim sigurno? Svi smo mi čuli da to kolje lešinari pustinje ponekad iščupaju iz pijeska i poza-biju ga u drugom pravcu koji putnike vodi u sigurnu smrt. - Da, to se dešavalo ranije, ali sada se ne događa više, jer su tim nitkovima stali na put. Uostalom, ja ovaj kraj poznajem dobro i znam da smo na pravom putu. - Vi ste jutros rekli kako se nalazimo na sredini pustinje, zašto su te pritke pozabijali baš kroz ovaj kraj? Na drugom mjestu sigurno bismo naišli na prostrana kaktusova polja u čijim plodovima ima toliko tečnosti da bismo se i mi, a i naše ţivotinje, mogli okrijepiti. - To bi bio znatan zaobilazak. Da vas umirim, ţelim vas uvjeriti da ćemo večeras, ako se budemo malo više poţurili, stići do jednog takvog polja. Sutra ćemo međutim naići na jedan izvor koji će svoj našoj nevolji učiniti kraj. - Ako se više poţurimo! Pa vidite da ţivotinje ne mogu brţe! - Onda da stanemo neka se odmore. - Ne, ne, to ne smijemo učiniti. Ako se jednom zaustavimo, nitko više neće moći našu stoku pomaknuti 28

435s mjesta. Kad jednom budu polijegali, sigurno više neće ustati. Moramo ih samo tjerati, neka se teturaju dok ne stignemo do kaktusa koje ste spomenuli. - Sasvim kako vi ţelite, sir! Ja ništa manje ne trpim od ţeđi nego vi, ali na svoju utjehu ja vidim da su skoro pred nama i drugi projahali istim puteni. Pogledajte samo ove tragove na koje smo se jutros namjerili! Ovuda je prošla velika grupa jahača koja bi se teško usudila ovim pravcem kad ljudi ne bi znali da nije dobar. Nemamo se čega plašiti. Sutra u ovo doba sve će nevolje biti iza nas. S ovim riječima Burton je bio u pravu, jer je po njegovu mišljenju još prije naznačenog vremena trebalo da uslijedi planirani napad. Da se spomenuta skupina jahača sastojala od njegovih drugova koji su pobili kolje u suprotnom pravcu, to on naravno nije rekao. On se potajno smijao u sebi, kad se drugi smirio tim dvosmislenim riječima. Između kućice u oazi i murdering poola pruţalo se nekoliko sati dugo i gotovo isto tako široko neprohodno kaktusovo polje. Nikakav konj, nikakav jahač nije mogao proći preko njega. To je bio razlog što Blo-ody-Fox nije nikad udario tim smjerom i što nikad nije došao do murdering poola. On je jahao sada zapadnom ivicom tog polja prema sjeveru. Da je sada na sjevernom rubu skrenuo prema istoku, sigurno bi otkrio udubljenje tla koje je za mnoge već značilo propast i kraj. Ali on je znao da se oni koje je htio spasiti nalaze na sjeveroistoku od njega te je stoga udario tim pravcem kad je za sobom ostavio kaktusovo polje. Sunce je ţarilo svog snagom. Fox je osjećao kako mu toplina probija kroz odijelo. Konji su mu se preznojavali, ali on im nije priuštio odmora. Neprestano osmatrajući rub vidokruga, jahao je dalje. Tada se tamo gdje se na sjeveroistoku nebo kao spajalo sa zemljom pomolio izvjestan broj raštrkanih tamnih tačaka. To su morali biti iseljenici! On potjera svog konja mamuzama, a

ostale, koji su nosili vodu za njim, glasnim povicima da su poput oluje poletjeli ravnicom. 436 Doduše Fox je opazio već nakon kraćeg vremena da se pred njim nalaze samo jahači a ne i kola, ali je vjerovao da je to prethodnica iseljenika te je stoga pošao prema njima. Tek kad im se prilično pribliţio, pade mu u oči ne samo znatan broj tih jahaća već i njihovo ponašanje. I oni su ga bili primijetili. Umjesto da ga mirno sačekaju, oni se podijeliše u tri skupine. Jedna se skupina zaustavi, a druge dvije pojahaše nalijevo i nadesno u susret Bloody-Foxu, kao da su ga htjeli zaokruţiti i presjeći mu odstupnicu. On se uspravi na sedlu i osvrte unaokolo. - Heavens! - uzviknu on. - Ima ih preko trideset. Ovako jaka ne moţe nipošto biti prethodnica iseljenika! Sa sobom vode nekoliko konja natovarenih koljem. The devil! Ovo su lešinari Llano i ja sam im uletio pravo u klopku! Hoće da me zarobe. Sa toliko ljudi se ne mogu uhvatiti u koštac. Moram pobjeći. Bloody-Fox se okrene i pojaha unatrag, ali sa tako privezanim konjima nije mogao postići ţeljenu brzinu, pogotovo što su oni bili prilično iscrpljeni. Progonitelji su mu se vidno pribliţavali. On je doduše tjerao svoga konja što je više mogao ali su ga ostali konji otpozadi zadrţavali. Oni počeše da se jogune, da trzaju uzde i remene i da se čivtaju. Zbog toga se morao zaustaviti, a to je moglo biti kobno, jer su se najistureniji progonitelji nalazili gotovo na puško-met daleko. Tada puče kajiš na repu konja na kojem je jahao i za koji je bio privezan prvi konj s mje-šinama te se četiri ostala konja stuštiše s mješinama u stranu. - Oni su izgubljeni, a s njima i voda! - zaškripa zubima Fox. - Ali za ovo ću se odmah naplatiti. On smiri svog konja i zaustavi ga. Nanizani đvocijevkom i opali. Jedan metak, joS jednom i dvojica najisturenijih progonitelja sunovratiše se sa svojih konja.

- Tako samo naprijed! Sad mi se sigurno neće više pribliţiti. Za oţednjele iseljenike ne mogu ništa drugo učiniti do da potraţim Old Shatterhanda te da im s njim pomognem. 437Dok je Fox ove riječi srdito pred sobom mrmljao jurio je u galopu prema sjeveru. Lešinari su ga slijedili još neko vrijeme uz bijesnu dreku. Kad su uvidjeli da je njegov konj izdrţljiviji od njihovih, oni se vratiše na mjesto gdje su leţala dvojica ubijenih. I ponovo otprilike na jedan dan jahanja od kućice u oazi ali na sjeverozapadu od nje, nalazila se najzad još jedna skupina jahača koja se kretala prema jugu. Ona je slijedila neki duboko ugaţeni trag u pijesku, i to trag pustinjskih lesinara koji su jahali ispred karavane da bi iščupali kolje i pozabijali ga u smjeru koji je vodio prema murdering poolu. Naprijed je jahao Old Shatterhand. Pored njega je bio Ţeljezno Srce, mladi Komanč. Za njima su išli Hobble-Frank i Debeljko Jemmy. Na začelju su jahali Davy, Fred i Bob. Prva dvojica su šutjeli čitavo vrijeme i jedva da su ispuštali iz oka trag i onu daleku tačku na koju je on ukazivao. Utoliko su govorljiviji bili ostali, a Frank je bio od svih najbučniji. Razgovor se vrtio oko nekog predmeta o kojem je njegov susjed, čini se, izrazio drugo mišljenje, jer je mali Sas dao slijedeću pouku: - U naučnim stvarima ti ideš često stranputicama ili još češće bogazima. Mišljenje kao što je tvoje jeste naprosto nečuveno! Svijetla kugla koju smo vidjeli, zar ona sa firmamenta da dođe! Kao da nebeski svod nema nikakva druga posla nego da tvoja mračna duševna stanja obasjava uţarenim kuglama i raketama! - Pa reci nam onda svoje mišljenje! - pozva ga na odgovor Jemmy smiješeći se. - To mi ne pada na pamet. - Zašto ne? - Jer bih te time ponovo učinio pametnijim za nekoliko Celziusovih stepeni, a da mi to ne priznaš sa zahvalnošću. - Ili, moţda zato što o tome ne znaš ništa reći!

- Oho! Ako tako o meni misliš, onda ću te prosvijetliti. Ovakva jedna svijetla kugla zahvaljuje svoj nastanak sumporastom spoju između fosfora i truda, koji se povremeno ... 438 Njega prekide glasan uzvik Old Shatterhanda. Lovac pokaza ispruţenom rukom prema jugu i reče: - Otuda dolazi jedan usamljen čovjek! Potrebna je velika smjelost, a i osobito poznavanje Llano Estacada da se čovjek posve sam ovuda uputi. - Tko li to moţe biti? - zapita Fred. - Izgleda da je usmjerio prema nama. Old Shattterhand zaustavi svoga konja, izvadi dalekozor iz bisaga, uperi ga u jahača koji se u brišu-ćem galopu pribliţavao, onda ga ponovo spusti i reče: - Mogao bi to biti Bloody-Fox o kome ste mi pričali. Sačekajmo ga ovdje! Nakon kraćeg vremena Fox prepozna pojedine ljude iz skupine. Mašući rukom on ih pozdravi izdaleka: - Kakva sreća što vas vidim, meštri! Moram vas zamoliti za brzu pomoć. - Za koga? - upita Old Shatterhand. - Za povorku iseljenika, uglavnom Evropljana, koje će vrlo vjerojatno još noćas napasti lešinari. - Kod ovih riječi on im je već bio prišao, zaustavio svog konja i pruţio ruku, najprije Old -Shatterhandu. - Sigurno ne griješim - nastavi on - mislim da pred sobom imam Old Shatterhanda. Drago mi je, sir, što imam priliku da vas upoznam. Ja sam Bloody-Fox. - Najzad se i meni pruţila prilika da se s vama rukujem - uzvrati lovac na Foxov pozdrav. - O vama sam već mnogo puta slušao. A što se tiše povorke Iseljenika, mi je isto tako traţimo. Gdje su? - Na jugoistoku odavde. Ĉini se da su se uputili pravo prema velikom kaktusovom polju. - Njega ne poznajem. - Ono je najveće polje pustinje Llano, Ja sam izbrojao preko trideset lesinara, a dvojicu sam već ubio. Oni su izvadili kolje i poboli ga u pravcu prema kaktusima. Tamo nema prolaza.

Otuda se moţe sa sigurnošću zaključiti da će iseljenike tu poubijati. - Koliko imamo jahati da stignemo do tih ljudi? - U galopu preko tri sata. - Well, onda naprijed! - Nemojmo gubiti vrijeme. Moţemo i za vrijeme jahanja govoriti. 439Mala četa pojuri zatim poput bure preko ravnice Bloody-Fox se drţao uz Old Shatterhanda i ispričao mu o svom susretu s lešinarima i o tome kako je izgubio svoja četiri konja. Lovac ga je pogledao sa strane i rekao mu zatim onim značajnim osmijehom: - Pet konja imate Fox? Hm. Ovdje usred Llana? Da li je među njima moţda i onaj na kojem je nedavno projahao pokraj nas Avenging-ghost? - To je šesti, sir - kimne glavom Fox. - Mislio sam u sebi! - Ja imam povjerenja u vas, mister Shatterhand. Tu tajnu neću više skrivati, jer ćete sigurno vidjeti moje gnijezdo odakle sam kao ,duh" izlazio u pustinju. Isto tako vjerojatno mi više neće biti potrebno da igram ţmurke pošto će nam, nadam se, uspjeti da tu čitavu bandu do posljednjeg čovjeka istrijebimo. Još mi nedostaje samo jedan: njihov vođa koji je bio tada kad sam od svih svojih samo ja ostao ţiv! - Tko zna gdje su mu kosti! Fox, vi ste uprkos svojoj mladosti pravi heroj. Ja vam se naprosto divim. Kasnije ćete nam jednom o svemu opširnije ispričati. Ja znam, međutim, već sada kakav ste vi čovjek i s kakvim ste se opasnostima uspješno borili. Budući da imate toliko konja moţete se kad vam je volja pojaviti i izgubiti, vi mora da ţivite negdje u sredini Llano Estacada gdje ima vode, drveća, trave i plodova. - Naravno, tako je. Ja stanujem pokraj jednog malog jezera s one strane velikog kaktusovog polja. - Ah, pokraj jezera? Dakle predanje nije kazivalo neistinu! Molim vas opišite mi to mjesto malo podrobnije! Bloody-Fox mu ispriča o svojoj farmi, i Old Shatterhand zaključi da tu tajnu za još neko vrijeme sačuva.

Upravo u času kad je sunce zalazilo, oni stigoše do tragova od kola i slijedeći ih okrenuli prema jugu. To nije bilo teško, jer se uskoro pojavio tanki srp mjeseca koji je bacao dovoljno svjetla. Onda, pošto su otprilike jahali još jedan sat, Old Shatterhand iz-nenada zaustavi svog vrapca i pokaza rukom ispred 440 sebe. - Eno tamo iseljenika - reče on. - Vidim utvrdu koju su napravili od kola. Ostanite ovdje, jaču se prišuljati do njih da vidim što se događa. On sjaha s konja i brzo se izgubi. Prošlo je nekih pola sata kad se vratio. Onda im javi: - Dvanaest velikih volujskih kola je raspoređeno u četverokutu u čijoj sredini sjede ljudi. Oni nemaju ništa za jelo i piće, niti goriva za vatru. Njihov ih je vodič izdao, inače im toga ne bi bilo ponestalo. Volovi leţe zadihani na zemlji. Oni će brzo pocrkati, a sutra ujutro Sigurno neće ustati. Ovo malo vode što imamo sa sobom jedva da će biti dovoljno za ljude. Da bismo pomogli ţivotinjama, moramo bezuvjetno stvoriti kišu. - Kišu? - zapita Hobble-Frank. - Mislite li moţda da ćete ovdje usred pustinje učiniti da padne-kiša? - Da! - Kako? Sto? E brate, što je mnogo, mnogo je. Vi ste doduše sjajan čovjek, ali tek tako da po volji stvarate oblake, to. zaista od vas nisam očekivao. A tko će vam dogurati oblake? - Elektricitet. Nemam vremana da vam to sada objašnjavam. Da bih dobio vodu potrebna mi je vatra, po mogućnosti prostrana zapaljena površina. Bloođy Fox mi je spomenuo prostrano kaktusovo polje koje leţi ovdje u blizini na jugu. Stoga se mogu nadati da ću vam za kratko vrijeme priuštiti pravi pljusak. Ali sad naprijed! Old Shatterhand ponovo uzjaha i pođe prema kolskoj utvrdi. Ostali pođoše za njim, znatiţeljni. Kola su bila tako sastavljena da nitko stran nije mogao unutra ući. Ipak su opazili da se netko pribliţava. Old Shatterhand i njegovi sjahaše pred utvrdom sa svojih konja. Oni čuše kako

unutra netko povika: - Osluhnite! Dolaze ljudi, gospode, da li će nam donijeti pomoć? Ili su razbojnici? - Mi nismo razbojnici. Mi vam prije svega donosimo vodu - uzvrati glasno Old Shatterhand. - Dođite i pustite nas da uđemo! - Zounds! - viknu neki glas posve mrko. - Da nije to moţda... pričekajte ljudi, ja ću pogledati! 441Ovaj priđe, nasloni se preko rude i upita: - Tko ste vi, stranci? - Zovu me Old Shatterhand, a ovo su moji suputnici, sami čestiti ljudi. - Old Shat... neka vas đavo nosi! - Ĉovjek koji je ovom psovkom dočekao spasioce umjesto da ih pristojno pozdravi bio je onaj uvaţeni vodič. - Ah, vi ste to, mister Tobias Preisegott Burton! - reče Juggie-Fred podrugljivo. - Neobično mi je drago što vas ovdje vidim! Ali Burton se već izgubio. On shvati da ni jednog trenutka ne smije duţe ostati te stoga poleti na suprotnu stranu gdje je stajao njegov konj, izvadi brzo iz kola rudu napravivši tako izlaz iz četverokuta, baci se u sedlo i pojuri u galopu. Iza sebe on ču klicanje ljudi koje je bio osudio na propast. - Ĉekajte samo! - škripao je on zubima. - Vratit ću se uskoro a onda ćete vi i vaši spasitelji doţivjeti kraj. Burton nije imao potrebe daleko da jaše. Nakon nepunih četvrt sata on naleti na svoje drugove, ,ko-Ijaše". Oni ne pokazaše nikakvo razočaranje zbog toga što se Old Shatterhand našao među iseljenicima. Naprotiv bili su time veoma obradovani, jer bi se tako očekivan plijen znatno uvećao. Smatrali su za posve moguće, mada svoje ţrtve sigurno nisu mogli savladati bez borbe, da im pothvat neće uspjeti. Dvojica Meksikanaca su se nalazila već s ovom skupinom. U murdering poolu našli su samo jednog straţara koji ih je ovamo doveo. Marno su ispričali svoj doţivljaj u Raspjevanoj dolini ne sluteći da su im se Winnetou i Komanči prilijepili za pete.

Apač je sa svojom četom stigao do murdering poola, ali tamo nije našao nikoga. Ta ubilačka rupa sastojala se od prilično okomitog i dubokog udubi jenja u zemljištu, na čijem se dnu nalazila prljava bara. Moţda je ta voda potjecala od jezera kraj gnijezda duha Estacada, koje nije bilo suviše daleko. U svakom slučaju ta voda, premda je bila mutna, predstavljala je u pustinji Llano veliku dragocjenost te su je stoga 442 lešinari koristili za mjesto sastanka. Kadgod bi se ra-štrkali preko Plains, uvijek bi se vraćali ovamo, gdje je netko od njih stalno bio i davao obavještenja. Danas je taj čovjek pojahao s Meksikancima te zato Winnetou nije nikog našao u murdering poolu. Njegovo oštro oko reklo mu je međutim uskoro kamo se mora uputiti. On pođe za tragom te trojice zlikovaca i otkri u sumrak mjesto gdje su se pustinjski lešinari ulogorili. Winnetou naredi svojim ljudima da stanu a on leţe na zemlju i nečujno poče da puzi prema skupini razbojnika. Zlikovci su se najvećim dijelom prerušili u Indsmene. On vidje Burtona, prerušenog kao vodiča, gdje dolazi da im se pridruţi. Na ţalost nije se smio toliko pribliţiti da im čuje riječi. Ali mu je bar uspjelo da ih prebroji. Onda se vrati. - Pet i trideset lešinara - reče on svojima. - Sutra u ovo doba njihovo će meso ţderati pravi le-Sinari. - Sto namjeravaju? - zapita New-Moon. - Ĉekaju plijen, a taj plijen se nalazi sjeverno odavde jer su Meksikanci odjahali u tom pravcu, upravo je sada otuda došao vjesnik koji je po kretnjama koje sam mogao opaziti očito javljao da se moţe početi s pokoljem. Moja braća će sada poći sa mnom na sjever gdje ćemo sigurno naići na ljude koje ţele pobiti i opljačkati. On ponovo uzjaha i pođe najprije u prilično velikom luku kako njega i njegove ne bi primijetili. Onda ekrenu ponovo u narnjeravanom pravcu.

Nakon kraćeg vremena oni ugledaše u tami kolsku utvrdu pred sobom. Sad su pred njom stajale straţe. Old Shatlerhand je bio poduzeo mjere predostroţnosti. Kad su pribliţavajuće jahače oslovili, Winnetou odgovori: - Neka se bijeli ljudi ne plaše. Ovdje je Win-netou, poglavica Apača, koji im donosi pomoć. Jasno se mogao raspoznati njegov snaţan glas. Tek što je utihla posljednja riječ, iz unutrašnjosti utvrde se začu veseo glas Hobble-Franka: - Winnetou? Nek Viktorija udari u talambase i bubnjeve, jer gdje 443je Apač, tu mora biti i Lovac na medvjede s Mar-tinom! Pustite me da iziđem i da ih zagrlim! On se uzvera preko kola i spusti na drugu stranu, ali se zaustavi začuđen kad pred sobom ugleda četu Komanča. - Do đavola, što li je ovo? - zapita on. - Ovo mi je posve sumnjivo. Izađite malo van, gospodine Shatterhand, i pogledajte ove duhove što lutaju na konjima? Ali već mu se objesio oko vrata Martin Baumann, a onda ga zagrlio i Lovac na medvjede. Isto tako Win-netou pozdravi starog poznanika i reče sav radostan: - Onda, moj brat Old Shatterhand mora da je ovdje. Zar nije čuo moj glas? - O, kako da ne! Evo me! - vikne Old Shatterhand koji uz pomoć nekoliko drugova brzo razmače dvoja kola i izađe da pozdravi svog crvenog prijatelja. Ostali pođoše za njim: Jemmy Davy i Juggle-Fred. Bilo je tu svakojakih pitanja i odgovora, stisaka i drmanja ruku, ali bez ikakve galame koju sam poloţaj nije dozvoljavao. Ozbiljan i tuţan stajao je mladi Indijanac, Ţeljezno Srce, kod svojih Komanča koji su se začudili kad su ga tu našli. On im je ispričao o umorstvu njihova poglavice, svoga oca. Oni su ga šutke saslušali, ali su se u svom srcu zakleli da će smrću kazniti le-šinare. Pošto su završili s pozdravljanjem, u utvrdi i okolo nje nasta tiho ali vrlo ţivo komešanje. Oni razmakoše kola kako bi i Komanči našli u utvrdi mjesta. ,Koljaši" nisu trebali već izdaleka vidjeti da imaju posla s ovako velikim brojem

protivnika. Uveli su i konje. Komanči su podijelili iseljenicima meso i vodu koju su nosili sa sobom u izdubljenim bundevama, jer je Old Shatterhand obećao da će uskoro doći do veće zalihe. Ipak vode nije bilo dovoljno da posve utoli ţeđ jadnih ljudi. Bilo je kod ovog susreta još i tako neočekivanih prizora, kao na primjer trenutak kad je New-Moon prepoznao Juggle-Freda koji ga je nekada spasio od ubilačke ruke Stealing-Foxa. Uskoro međutim u kolskoj 444 utvrdi zavlada duboka tišina. Doduše nitko nije spavao, ali su ljudi koji su jedan drugom imali toliko stvari da ispričaju, govorili samo šapatom tako da se izvan utvrde nije mogao čuti nikakav glas. Old Shatterhand je preuzeo zapovjedništvo. On je sjedio pokraj Bloody-Foxa koji mu je podrobno opisao kraj u kojem su se sada nalazili. Trebalo je učiniti sve kako im lešinari ne bi umakli i kako bi se njihovom poslu jednom za svagda učinio kraj. Old Shatterhanda je naročito zanimalo čuvši da se pored velikog kaktusovog polja na jugu s istočne strane pruţa još jedno polje, doduše daleko uţe, ali mnogo duţe od prvog. Fox reče da između ta dva polja vodi prema jugu prilično uzana pjeskovita staza kojom se moţe doći do njegova gnijezda. Na početku, ta staza je išla cikcak-linijom tako da je svatko tko nije poznavao ovaj kraj morao pomisliti da tu nema prolaza. Zbog toga se još nitko dosada nije usudio da dalje prodre. - Dobro! - reče Old Shatterhand. - Onda nam ni jedan od ovih zlikovaca neće umaći. Ukoliko našu brojnu premoć ranije opaze, ili se nakon prvog napadaja razbjegnu, mi ćemo ih potjerati između kaktu-sovih polja i onda ćemo zapaliti kaktuse. Time ćemo doći istovremeno do vode za konje i volove. - Ali onda će lešinari doći do moga jezera i odatle će umaći! - Ne, Fox, jer vi ćete odmah poći tamo s deset Komanća da te momke, koje ćemo mi potjerati, tamo sačekate. Vi ćete komotno

stići na vrijeme, jer ja se kladim da će njihov napad uslijediti tek pred zoru! Ovaj plan je bio odmah izvršen. Još jednom su pomjerili kola da propuste Foxa i Komanče. Onda zavlada dubok mir. Sa spoljne strane kolske utvrde stajali su unaokolo straţari s naredbom da se, kad primijete da se neprijatelj pribliţava, brzo i tiho uvuku između toč-kova u unutrašnjost utvrde. Tu su stajali osedlani konji, spremni da odmah polete u potjeru za bjeguncima, a i svaki jahač je dobio određeno uputstvo. 445Tako je minula noć. Na istoku se ukazao tihi tračak svjetla te se jasnije pomoliše obrisi kola i ostalih predmeta. Nigdje nikakva traga jutarnjoj magli. Sva-njivalo je polako te su tako na jugu vidjeli .koljaše na konjima, udaljene nekih hiljadu koračaja. Vjerovali su da im je došlo vrijeme te su potjerali svoje konje u galopu da na juriš osvoje kolsku utvrdu. Straţari su se povukli, te su svi ljudi stajali s one strane utvrde odakle je trebalo da uslijedi napad. Sad su lešinari bili udaljeni još samo stotinu, još osamdeset, još pedeset koračaja. - Pali! - viknu Old Shatterhand. Preko trideset pucnjeva se prolomi, četa napadača se odmah bezglavo rasprši. Mrtvi i ranjeni popadaše sa konja, a konji bez gospodara se dađoše u bijeg. Jahači koji nisu bili ranjeni ili su bili samo lakše povrijeđeni zaustaviše svoje konje. Jedva da ih je bilo više od deset. - Ura, ura! Old Shatterhand i Winnetou! - vikao je Hobble-Frank. Kad su lešinari čuli ime Winnetou i vidjeli koliko su ljudi izgubili, oni se brzo okrenuše i dađoše u bijeg prema jugu. - Izlazite! I svatko na svoje mjesto! - zapovijedi Old Shatterhand. Brzo su uklonili dvoja kola tako da su svi mogli odmah izaći. Iseljenici pojuriše shodno prije toga dobivenom uputstvu prema mrtvima i ranjenima. Svi ostali krenuše u potjeru za bjeguncima pri čemu se međutim nisu suviše ţurili. Samo su

Davy i Jemmy razvili punu brzinu na mazgi i konju poiurivši prema jugozapadu gdje je trebalo da zapale kaktusova polja. Jedan dio potjere, s Winnetouom na čelu pojaha na istok, a onda zaokrene na jug da tamo presiječe put bjeguncima te da ih tako primora da skrenu između kaktusovih polja. Old Shatterhand i ostali pohitaše kasom na jug, za pustinjskim razbojnicima. Zločinci su bili bijesni što im je prepad ovako propao. Jahali su šutke ne progovorivši ni jedne riječi među sobom. Samo su psovke padale. Tek kad su. stigli do murdering poola, oni se zaustaviše. 446 - Što sada? - zapita Burton koji je sav zadihan sjedio na konju. - Ovdje ne moţemo ostati, jer su psi navalili za nama. - Naravno! - Sloţi se Carlos Pellejo koji je, kao i njegov brat ostao nepovrijeđen. - Ravno preko kak-tusovog polja ne moţemo. Dakle, nadesno! Naprijed! Oni udariše u naznačenom pravcu, ali uskoro vidješe izdaleka gdje se diţe gusti dim. Hell and damna-tion! - opsova Burton. - Tamo su stigli prije naši zapalili kaktuse. Natrag! Lešinari odmah pojahaše natrag, pokraj murdering poola, prema istoku. Nakon nepunih deset minuta oni opaziše s lijeve strane Old Shatterhanda koji je s boka jahao prema njima. On im utjera golem strah u kosti. Oni su podbadali svoje konje do krajnjih granica ne bi li mimoišli potjeru, što im se učini da će im i uspjeti. Stoga banditi udariše bočno, ali uskoro ugledaše da im je i tamo put zatvoren, jer su pred sobom ugledali drugu polovicu potjere koja je stajala daleko vani i tamo ih čekala. - Danas se sam vrag urotio protiv nas! - vikne Emilio. - Moramo se probiti između kaktusa! - Postoji li moţda tamo kakav izlaz ili je to samo neki ćorsokak? - zapita Carlos. - To ne znam. Ĉitava svog ţivota nisam tamo išao, ali nam ništa drugo ne preostaje.

- Onda samo brzo da vatra ne bude hitrija od nas! Tako su naposljetku pojurili prema jugu, upravo prema mjestu gdje ih je Old Shatterhand htio namamiti. Sad i on podbođe svoga konja. Njemu s lijeve strane dolazio je Winnetou sa svoiom četom, s desne strane Davy i Jemmy koji su riješili svoj zadatak; tako su poletieli svi za lešinarima, između kaktusovih polja, prema dalekom ,gnijezdu" duha Llano Estacada. Carlos Pellejo bio je u pravu kad ih je upozorio na vatru. Ona se širila, najprije lagano, a onda sve brţe i brţe. Godinama su se po pustinji slagali kao papir suhi ostaci kaktusa odakle su tu i tamo izbijale nove biljke. Grom i pakao primj. prevocl.. 447Bio je to kao slama zapaljiv materijal. Plameni su u početku sasvim tiho lizali a onda su počeli da bukte i da se munjevitom brzinom šire, do neba visoko. Uskoro se čitava prostrana površina našla pod svijetlom, neprobojnom vatrom čije je praskanje zvučalo kao udaljena grmljavina. Sve veća temperatura stvarala je vazdušnu struju koja se pretvarala u vjetar. Što se vatra više širila, što je dalje napredovala prema jugu prekrivajući površinu od nekoliko četvornih milja, to je bivalo uočljivije ono što je Old Shatterhand predvidio. Nebo izgubi svoje plavetnilo; najprije ono posta sivoţuto, onda sivo, pa sve tamnije dok se naposljetku ne sku-piše gusti oblaci koji više nisu bili samo dim. Brzi vjetar koji se sada podiţe valjao je pred sobom tmaste oblake koji malo-pomalo prekriše čitavo nebo. Zrak je bio zaţareno vreo; činilo se da pijesak gori. Gore između oblaka poče sijevanje munja. Padoše pojedinačne kapi, a onda poče da pljušti prava kiša, sve jače i jače, dok naposljetku nije doslovno lilo kao u tropskim krajevima. Iseljenici su teško ranjene ubojice jednostavno likvidirali, njihove stvari pokupili i zaplijenjene konje poveli. Onda su trebali pričekati dok im se ne vrate prijatelji, ali - bez vode! Tada kapi kiše. Najzad njih zapljusnu prava provala oblaka, te iznesoše sve posude koje su imali sa sobom da ih napune.

Gotovo skapali volovi ponovo oţivješe i zarikaše od radosti valjajući se po kiši; oni im dadoše da se siti napiju. Volovi su bili spašeni, a sa njima i imovina njihovih gospodara koji bez njih nisu mogli sa kolima dalje. Već je u osvit dana Bloođy-Fox stigao sa svojih deset Komanča do kućice kraj jezera. Sanna se nije uplašila Indijanaca. Obradovala se što ponovo vidi ljude, ali je odmah upitala svog mladog gospodara za Crnca Boba. On joj reče da pričeka za kasnije, i pođe u kućicu. Kad je izišao preko sebe je imao bijelo bivolje krzno. - Pienovit načo - duh Llano Estacada! - viknu Ţeljezno Srce koji se nalazio s ovim odjeljenjem Komanča. 448 I ostali pogledaše ukočenim očima u duha o kome se tako često govorilo, ali ne rekoše ništa. Bloody-Fox ponovo uzjaha i pođe s njima, ostavljajući za sobom oazu, da bi tamo vani na jugoistočnom kutu kaktusovog ţbunja zauzeli poloţaj. Njegovo budno oko gledalo je ispitivački prema sjeveru. Sada se na nebu ukaza mračni zid do koga su dosezali svijetli plamenovi. - Vatra će lešinare dotjerati ovamo - reče on Ţeljeznom Srcu. - Moţda će moj crveni brat naći među njima ubojice svoga oca. Obojica su drţala svoje puške na gotovs. Zid od oblaka se pribliţavao, a pred njim se širila zaţarenost. Zrak je iz minute u minutu postajao teţi. Vatra nije mogla dalje od kaktusovog polja. - Uf! - viknu Indijanac pokazujući rukom prema sjeveru. - Eno ih, dolaze! Da, Iješinari su dolazili. Ali bilo ih je samo još trojica. Ostale su njihovi progonitelji usput pobili. S konja im se cijedio znoj. Jedva su se drţali u sedlu. Na izvjesnoj razdaljini iza njih vidio se Old Shatterhand i Winnetou, za kojima su jahali ostali. Tako se pribliţavala pomamna povorka. Winnetou i Old Shatterhand nisu više tjerali svoje konje, jer su trojicu posljednjih lešinara htjeli prepustiti BIoody-Foxu i njegovim Ko-mančima. Prvi je bio Burton koji je jahao daleko naprijed ispred dvojice ostalih. On vidje stabla, čudo u Llanu, i uputi se pravo k njima.

Fox pođe prema njemu. Kad ga mormon ugleda, on viknu sav uţasnut i osinu svog konja kako bi posljednjim snagama stigao do drveća. Za njim su se pribliţavala ostala dvojica. Morali su proći blizu Ţeljeznog Srca. On ih prepozna, jer su sudjelovali u umorstvu njegova oca i odmah uperi pušku. Dva metka i oni padoše s konja. On pojaha prema njima "da im skine skalpove. U međuvremenu Bloody-Fox je jurio za predvodnikom ove bande Burtonom, najgorim od svih, prema stablima i između njih do pred kuću. Jahali su tako bjesomučno da je Fox pri tom izgubio svoje bijelo bivolje krzno. Pred kućicom razbojnikov konj se skljo- 29 AW" "- 29 Među orlovima 449 ka i Burton poleti iz sedla. U slijedećem trenutku stajao je Fox pokraj njega s isukanim noţem iz pojasa, i zamahnuo da mu zada smrtni udarac. Ali se trţe i krikne od uţasa. Pri padu s Burtonove lubanje je odletjela dugačka crna kosa. Nosio je periku te mu se sada ukaza prirodna, kratko podšišana crvenoplava kosa. Lice mu je bilo od napornog jahanja ispijeno i una-kaţeno, dok su staklaste oči ukočeno gledale u mladića - slomio je vrat. Bloody-Fox je, prepoznao u mrtvacu ubojicu svojih roditelja, Stealing-Foxa. Za vrijeme onog napada on je čuo njegovo ime i to je bilo sve što mu je ostalo u pamćenju. Sad su u galopu pristizali i ostali; Fox se ponovo pope na svog konja i pođe da potraţi bivolje krzno kako bi ga ponovo prebacio preko glave i ramena. Svi su, osim Olđ Shatterhanda, bili neobično začuđeni kad su zatim ugledali Bloody-Foxa u bijelom krznu. - Duh - duh Llana - Bloody-Fox je dakle, on je to bio! - razlijegali su se uzvici. Fox nije na to obraćao paţnju. On pokaza rukom na Burtonov les i reče: - Evo, njega, ubojice! Zato mi je izgledao onako

sumnjiv kod Helmers" homea! On leţi ovdje mrtav i ja nikad neću saznati tko su mi bili roditelji! I Nevv-Moon pogleda mrtvaca i reče glasno: - Stealing-Fox! Najzad je dolijao! šteta,što je hulja slomio vrat. Sad ću mu zauvijek morati da ostanem duţan jednu kuglu! - Blago njemu što je mrtav! - reče ozbiljno Old Shatterhand. - S njima su skončali i svi lešinari te će zato sada u pustinji Llano zavladati davno ţeljeni mir. Ukoliko se bude pojavio još netko ili nekolicina, onda će odavde biti lako poći u lov na njih. Nitko ţiv ne bi naslutio da se ovdje nalazi ovakva oaza. Naravno da se i Bob tu našao. On međutim nije obraćao paţnju ni na mrtvaca ni na otkrivenog ,duha" Estacada. Pogled mu je pao na Crnkinju, koja ga je odmah opazila. Ona pohita prema njernu i upita ga ţurno: - Biti ti moţda Crnac Bob? - I kad on kim-nu glavom, ona nastavi: - Zvati se tvoja majka San- 450 na? Ti već jednom vidio ova slika sa Sannom i njen mali smilling-Bob? Ona mu pruţi staru fotografiju. On baci pogled na nju i skoči kličući od radosti s konja. Drţali su se zagrljeni ne mogavši svome oduševljenju da artikuliranim glasovima dadu Izraza. Ostalo je samo još malo da se doda. Lešinari su bili pobijeđeni, a jedno je odjeljenje Komanča odjahalo da dovede iseljenike. Valjalo je da se odmore ovdje kraj jezera i da onda nastave put kroz Llano. Vatra se polagano gasila, jer više nije imalo što da gori, te je prostrana površina kaktusa leţala zamrla u pepelu. Utoliko je bilo ţivlje u gnijezdu duha Estacada i okolo njega. Bloody-Fox je bio junak dana. On je morao opširno ispričati svoj neobičan ţivotopis. Govorio je gotovo samo o sumornim događajima. Ipak je spomenuo čvrstu odluku da ovdje zauvjek ostane i da ne dopusti da Llanom ponovo zavladaju lešinari. Sanna i Bob rekoše da ga neće nikada napustiti. Foxova priča bila je Zapadnjacima toliko zanimljiva da ga čak ni inače veoma govorljivi Hobble-Frank nije ni jednom

prekinuo. Kad je zatim mali Sas pošao s Jemmyjem, Davyjem i Fredom u malu šetnju oko jezera, zapita ga Juggle-Fred: - No, Frank, sada smo stigli u zemlju duhova. Tvrdiš li još uvijek da je duh Llano Estacada zaista avet? - Šuti tu! - branio se upitani. - Ako sam se ovdje prevario, onda ipak na drugom mjestu ima dovoljno duhova i što ne vidi razum nijednog razumnog bića, to vidi svaki Sas čim se dogodi. - Da, Šaška, a osobito Moritzburg, uvijek su ti na srcu - nasmija se Fred. - Skloni mi se samo u pozadinu sa tvojim srcem, opsjenaru stari! Ti me još ni izdaleka ne poznaješ. Moja ličnost će svakog ponijeti na kraju do visokog uvaţe-nja, zar ne, Jemmy? - Svakako! - kimnu Debeljko glavom, tiho se nasmijavši. - Eto, sad čuješ! A zapravo za sve ovo trebalo bi da meni zahvalite, jer da se ja nisam sreo tamo gore kod Helmers" homea s Bloody-Foxom, vi nikada ne biste otkrili duh Llana. To priznanje moram vam apsolutno već sada traţiti. Kasnijim pokoljenjima ostavljam u amanet da mene i duha izliju u ţeljezo ili isklešu u mramoru, kako bi se moje ime i ovdje isto onako sjalo zlatnim slovima kao i tamo prijeko u Nacionalnom parku, gdje će se vjerojatno uskoro svijet diviti mome spomeniku!