Upload
duongnhu
View
224
Download
3
Embed Size (px)
Citation preview
Karl Popper Policy
U ovom dijelu bavićemo se strategijama i načinima konstruisanja slučajeva u
Karl Poper formatu koji podrazumijeva i plan. KPP je kao takav prisutan na
veoma važnim međunarodnim debatnim takmičenjima.
U ovom formatu se raspravlja o vrijednostima, ali se i pokušava osmisliti
konkretan plan za njihovu realizaciju. Vrijednosna debata i hronološki i
smisaono prethodi akcionoj. To je odraz potrebe da se utvrđene vrijednosti
jednog društvenog sistema pretoče u zakone, praktičnu politiku, da se aktuelizuju.
Teze ovog formata obično sadrže riječ should (treba) koja upućuje na
djelanje, potrebu za određenim planom.
Elementi o kojima smo govorili sastavni su dio Karl Popper Planske debate:
definicija, kriterijum i argumenti, tako da sve principe ovih elemenata strukture o
kojima smo govorili možemo primijeniti kada debatujemo ovaj format. Iz tog
razloga u ovom dijelu bavićemo se strategijama (strategy) izgradnje slučajeva
(CASE) koje moraju odgovarati specifičnim zadacima afirmativnog i negativnog
tima. Pod izgradnjom slučaja u KPP formatu podrazujmeva se izgradnja
koherentne, logički usklađene cjeline koja sadrži razloge, motive, potrebu, i plan
djelanja predloženog u rezoluciji.
Afirmacijska strategija
Afirmativna strana u debati je ona koja podržava interpretaciju date rezolucije.
Značaj afirmativne strane je u tome što ona praktično određuje čitav tok debate,
negacija je dužna da se osvrće na ono što afrirmacija izloži. Iz tog razloga od
pristupa afirmativnom slučaju često zavisi i kvalitet same debate – debata sa
lošom argumentacijskom linijom afirmacije osuđena je na slab kvalitet.
Afirmativni mora izneti teret dokaza (burden of proof), odnosno ima
obavezu da dokaže, argumentuje tvrdnju ili predlog sadržan u rezoluciji.
A. Zadaci afirmativne ekipe
Osnovni zadatak: dokazati tezu
Univerzalni model: (za sve formate):
1. interpretirati tezu (definisati smisao teze ili ključne riječi u njoj)
2. poštovati i opravdati kriterijum
3. dati argumente koji brane tezu, u saglasnosti su sa definicijama i
kriterijumom
4. pobiti argumente negacijske ekipe
5. braniti svoje argumente od napada negacije
B. Struktura argumentacijske linije u KPP-u je slična onoj koju smo
opisali u osnovnim elementima debate. Ipak postoje dva dodatna elementa
(identifikacija problema i plan) koji su svojstveni planskim debatama. Zato
ćemo u daljem tekstu dati strukturu afirmativnog slučaja sa integrisanim
elementima planske debate, što jeste struktura KPP formata.
1. definicije
2. identifikacija problema
3. kriterijum
4. glavni argumenti
podargumenti
potkrepe, dokazi, primjeri, citati, logički izvodi…
5. plan
6. benefiti
1. definicija Zadatak afirmativnog, kako smo naveli, jeste da odbrani jednu liniju
mišljenja, odnosno iznese argumente u prilog tezi koju zastupa. Zato je
neophodno da afirmativni na početku prvog govora jasno definiše pojmove
kojima će rukovoditi, kao bi ograničio polje na kojem će se debata voditi.
Obično se definišu ključni pojmovi, manje poznate reči i nosilac akcije, tj. akter
(osoba, institucija, organizacija) zadužena za sprovođenje plana (ukratko,
odgovori na pitanja KO, ŠTA, KOME).
2. identifikacija problema Obično je afirmativni tim taj koji se zalaže za promjenu statusa quo – stanja
kakvo je u sadašnjem momentu. Potrebi za promjenom priključuje plan, način na
koji bi se taj problem mogao riješiti.
U vrijednosnim debatama (npr. Karl Popper) debateri samo argumentuju
zašto je potrebno mijenjati sadašnje stanje i ne moraju da iznose nikakav plan.
Problem se mora jasno označiti i istaći njegova relevantnost.
Afirmativni tim može izdvojiti jedan problem ali on mora biti dovoljno
opšti (ne mora biti univerzalan) i mora biti primjeren tezi.
2/1. identifikacija uzroka Kada se ukaže na problem, na njegovu prirodu i značaj, afirmativni tim
mora predstaviti uzrok datog problema. Mora pokazati da, ili postojeća strategija
nije adekvatna da riješi problem ili da postoji manjak akcije da se problem riješi.
Afirmativni tim mora pokazati da ukoliko se ne primjeni nova politika (strategija)
da će negativna situacija opstati.
3. kriterijum (ne mora se posebno navoditi)
Kriterijum je vrednost svedena na nešto merljivo, kojom afirmativni obrazlaže svoj stav u
debati, odnosno određuje poželjnost/uspješnost svog plana (predloga). Kriterijum određuje odabir
argumenata u slučaju, odnosno, argumenti koji će biti upotrebljeni treba da doprinose ostvarenju
vrijednosti formulisane u kriterijumu. Dakle, sve mora biti povezano (linked) i sve mora da se
odnosi prema postojećem problemu.
4. argumenti (ne moraju se posebno navoditi)
Argumenti su tvrdnje na osnovu kojih A tim zastupa tezu. Iako broj argumenata nije
ograničen obično se kontruišu dva-tri koherentna argumenta koji moraju da odgovore na sljedeća
pitanja:
zašto je predlog afirmativnog relevantan za rešenje datog problema, zašto je problem
značajan (važnost-significance)
zašto je problem neodvojiv od trenutne situacije, odnosno zašto je predlog afirmativnog
neophodan za rešenje datog problema (inherencija-inherency)
kako je predlog afirmativnog jedino usjpešno rješenje datog problema (rješivost-
solvency)
koji su nedostaci statusa quo (zašto je neophodan afirmativni predlog)
koje su prednosti koje dobijamo sprovođenjem afirmativnog predloga (advantages)
5. plan Plan se odnosi na način rješavanja problema koji je afirmativni
identifikovao. Iznošenje plana obično podrazumjeva odgovore na praktična
pitanja kako će isti biti realizovan. Plan mora biti jasan, detaljno razrađen,
uvjerljiv. Pravilo je da što je složeniji problem da mu utoliko odgovara složeniji,
komleksniji i razrađeniji plan.
Plan mora da odgovori na nekoliko strukturnih pitanja:
Ko
...će
implementirati
plan?
institucija, organ vlasti,
osoba, NGO...
Šta ...će se desiti po
planu?
koji su koraci u
sprovođenju plan, ovaj
dio treba izložiti
hronološki – step by step
Kako
...će plan biti
ostvaren?
Realno prikazati moguće
prepreke u realizaciji
plana i način na koji se
one mogu prevazići
Koliko ...sve to košta?
koliko promjena iziskuje
sredstava, ne mora se
izlagati detaljan budžet
6. benefiti - prednosti (advantages) Afirmativni tim mora da pokaže da predstavljeni plan ima prednosti u odnosu
na postojeće stanje (status quo). Ne treba zaboraviti da svaka promjena sa sobom
nosi određenu cijenu (cost): zahtijeva određeni napor, administraciju, finansije i
sl. Afirmacija mora pokazati da su prednosti koje plan donosi, uprkos cijeni bolja
mogućnost od status quo-a.
Negacijske strategije
Stvar kod negativnog tima je u KPP formatu donekle složenija. N tim ne zna
za koji problem i kakav plan se odlučila afirmacija, te stoga ne može kao u
običnom KP formatu, koji je vrijednosna debata, pretpostaviti univerzalne
argumente afirmacija i imati pripremljene svoje.
To ne znači da je pozicija negativnog neuporedivo teža od uloge afirmacije.
Priprema i jednog i drugog tima iziskuje identifikovanje velikog broja problema
vezanih za temu o kojoj se govori u rezoluciji.
Da bi negativni tim pobijedio dovoljno je da obori samo jedan od elemenata
strukture policy debate: problem, uzrok, plan ili neke od elemenata plana.
Osnovni zadatak: obezbjeđivanje sukoba
OBARANJE AFIRMATIVNOG SLUČAJA:
osporavanje definicije Pokazati zašto interpretacija/definicija koju je izneo
afirmativni nije prihvatljiva
Ponuditi svoju interpretaciju/definiciju i obrazložiti izbor
Osnov za obaranje definicije:
o Interpretacija je nefer/truizam
o Interpretacija nije fer, nemoguće je debatovati.
o Definicija predstavlja specifično znanje
o Netačna interpretacija riječi u rezoluciji osporavanje kriterijuma
-osporavanje ponuđene vrijednosti kao poželjne
pobijanje argumenata
prekidanje veza:
prekidanje veza između argumenata i definicija ili pokazivanje da one
ne postoje;
prekidanje veza između argumenata i kriterijuma ili pokazivanje da ne
postoje;
pobijanje ili relativizovanje prednosti: ukazivanje na okolnost da
afirmativni plan na duže staze dovodi do loših posledica;
obaranje plana – ključno za negacijsku argumentaciju u KPP formatu. Sve
prethodno navedene strategije (osim obaranja plana) važe i za Karl Popper
format.
OBARANJE PLANA:
Ne postoji problem – dokazivanje da problem nije toliko ozbiljan
ili da uopšte ne postoji. Ako negacija ubijedi auditorijum da problem i
nije tako važan slučaj afirmacije pada u vodu.
Status quo će riješiti problem – dokazivanje da iako postoji
problem, on se postepeno riješava i uz određeno vrijeme biće riješen.
To je dovoljno jako da obesmisli potrebu za uvođenjem bilo kakvog
plana. Zašto bismo trošili novac?
Afirmacija je identifikovala pogrešan uzrok – pošto je
uočila pogrešan uzrok, plan neće riješiti problem. Ovo je “škakljiva”
strategija, jer iako je afirmacija možda izabrala pogrešan uzrok ipak
rješava problem svojim planom. Dakle, potrebno je naći uzrok koji
nije povezan sa planom afirmacije.
Napad plana – cilj afirmacije je da pokaže da plan afirmacije neće
funkcionisati. Plan se može napadi na različitim nivoima: akter koji
sprovodi plan neće biti sposoban da izvede plan, akcije koje predviđa
plan su nerealistične, plan je preskup, neće uspjeti da se suoči sa
usputnim poteškaćama prilikom realizacije.
Uvođenje kontra plana (counter plan) – negativni tim se
može složiti sa postojanjem problema u statusu quo koji zahtijeva
promjene, ali se ne slaže sa metodom kojim bi afirmacija htjela da
promijeni sistem. Zato izlažu svoj plan.
Pravila za kontra plan: Važno je da plan negacijskog tima bude potpuno
različit od afirmacijskog, a ne samo neznatna promjena
u odnosu na njega.
Dva plana (afirmativni i kontra plan) moraju biti
međusobno isključivi (exclusive) – negacijski tim mora
predstaviti plan koji se ne može primijeniti ako već
primjenimo afirmacijski.
Negativni tim mora da u debati, pored osporavanja afirmacije što mu je
prvenstveno cilj, iznese svoj material:
Positive content: argumenti, primjeri, statistika
Kontraslučaj: napad na slučaj afirmativnog + positive content
Kontraplan: (ukoliko se za tu strategiju odluči)
Treba praviti razliku između pobijanja i opovrgavanja.
Pobijanje (refutation) je ukazivanje na greške u protivničkoj
argumentacijskoj liniji, tj. Definicijama, kriterijumu, argumentima ili vezama.
Opovrgavanje (rebuttle) je “pobijanje pobijanja”, odnosno ponovno
uspostavljanje dijelova argumentacijske linije koji su bili pobijeni i ukazivanje na
nedostatke prethodnog pobijanja.
Unakrsno ispitivanje
Unakrsno ispitivanje (cross examination, cross-ex) je dio debate u
kojem član jednog tima ispituje člana drugog tima sa ciljem da omogući razvoj
strategije svoga tima. Unakrsno ispitivanje je jedini dialoški dio debate, ostalo su
govori u vidu monologa. Postoje 4 unakrsna ispitivanje: svaki tim ima pravo na
dva.
Funkcije unakrsnog ispitivanja: 1. pojašnjavanje – definicija, termina, primjera. Ukoliko jedan tim
drugog ne razumije u bilo kojem smislu unakrsno ispitivanje je
sjajna prlika da se stvari pojasne.
2. priprema za pobijanje – ukazivati na nelogičnosti, kontradikcije,
nedosljednosti, nedorečenosti, spremiti dodatni material za napad
3. priprema za argumentovanje – postavljati pitanja koja iznuđuju
priznanja za vlastitu argumentacijsku liniju
Interogator (onaj koji ispituje, “pitač”) treba:
da se ponaša pristojno, organizovano, staloženo i asertivno
da postavlja konkretna, jasna, pitanja koja traže
jednoznačan i kratak odgovor i imaju cilj (postupno vode
ka njemu), da ne postavlja lična pitanja jer su u debati
irelevantna
da iskoristi vrijeme, ne dopusti elaboracije u odgovorima,
postavi što više pitanja
da dobijeni odgovor odmah iskoristi u idućem govoru za
pobijanje ili argumentaciju
da iskoristi sve što je dobio u odgovorima
da odgovore koristi onako kako su dati, ne da ih iskrivljuje
Ispitivani (onaj koji odgovara na pitanja) treba:
da se ponaša pristojno, staloženo, sigurno
da odgovara na pitanja uvijek (nikako da ćuti)
da odgovara pošteno, da ne izbjegava očigledne odgovore
da izbjegava da/ne odgovore, da se trudi da pojasni
da vlada svojom argumentacijskom linijom, da ne gleda u
bilješke
da ne dopusti izvođenje pogrešnih zaključaka iz svog
odgovora
TOK DEBATE I ULOGA GOVORNIKA U KPP FORMATU
Tok Govornik Sadržaj Vrijeme
A1 Prvi govornik
afirmacije
predstavlja tim, izlaže definiciju,
kriterijum, argumente i ugrubo
plan 6 min
Unakrsno
ispitivanje
N3-A1
Treći govornik
negacije ispituje
prvog govornika
afirmacije
3 min
N1 Prvi govornik
negacije predstavlja tim, započinje
strategiju napada (pobijanja) 6 min
Unakrsno
ispitivanje
A3-N1
Treći govornik
afirmacije ispituje
prvog govornika
negacije
3 min
A2 Drugi govornik
afirmacije
brani afirmacijski slučaj od
napada N1 (opovrgava) , ojačava
ga i razrađuje, potkrijepljuje
primjerima
5 min
Unakrsno
ispitivanje
N1-A2
Prvi govornik
negacije ispituje
drugog govornika
afirmacije
3 min
N2 Drugi govornik
negacije
ponovno uspostavlja napad na A
slučaj, produbljuje strategiju,
navodi primjere 5 min
Unakrsno
ispitivanje
A1-N2
Prvi govornik
afirmacije ispituje
drugog govornika
negacije
3 min
A3 Treći govornik
afirmacije
sumira debatu, ističe ključne tačke
sukoba i dokazuje prednost svog
tima, ne smije navoditi nove
argumente, primjere
5 min
N3 Treći govornik
negacije
sumira debatu, ističe ključne tačke
sukoba i dokazuje prednost svog
tima, nikako ne smije navoditi
nove argumente, primjere
5 min
*Svaki tim ima pravo na na ukupno 8 minuta dogovaranja. To vrijeme se ne može
koristiti za vrijeme govora ili unakrsnog ispitivanja. Osim tog ograničenja, ekipe
koriste vrijeme za dogovaranje kako im odgovara.
KPP – SUDIJSKI LIST
Afirmativni tim ______________ Negativni tim: ________________
Broj poena koji se uobičajeno dodjeluje je između 20 i 30.
30 =bolje ne može; 29 =fantastično; 28 =odlično; 27 =vrlo dobro; 26 =vrlo dobro; 25 =
dobro; 24 = dobro; 23 =loše; 22 =loše; 21=katastrofalno; 20=krši pravila i nepristojno.
Ime i prezime
A1 A2 A3 govornik N1 N2 N3
ocjena 1-30
30 = najbolje
Mjesto 1-6
1=najbolje
Ukupan broj poena: Ukupan broj poena:
AFIRMATIVNI ________ NEGATIVNI __________
Afirmativni:
individualni komentari
Negativni:
individualni komentari A1
A2
A3
N1
N2
N3
Glavna pordručja sukoba i razlozi za odluku
Krug ______________ Datum________________
Pobijedio je _____________ tim (afirmat. ili neg,); TIM_____________
Sudija_______________ Potpis sudije______________
KPP slučaj (case construction)
Da bi svi navedeni principi Karl Popper Policy debate bili jasniji, i da bi
sam pojam slučaja (case) bio jasan navešćemo ugrubo (bez detaljne analize koju
svaki slučaj zahtijeva) primjer jednog slučaja sa najznačajnijim elementima.
Navešćemo afirmativni slučaja budući da negativni umnogome zavisi od njega, i
navesti neke moguće strategije negativnog tima.
Rezolucija na primjeru koje ćemo razviti slučaj glasi:
“UN treba da proširi zaštitu kulturnih prava”
AFIRMATIVNI SLUČAJ
DEFINICIJE:
UN- međunarodna organizacija čiji je cilj da:
o Sačuva mir u svijetu kroz međunarodnu saradnju
o Razvije prijateljske odnose među nacijama
o Učestvuje u rješavanju nacionalnih problema
o Unaprijedi poštovanje ljudskih prava u koja spadaju – ekonomska,
društvena i kulturna prava
PROŠIRITI – povećati
KULTURA – način života jedne društvene grupe
KULTURNA PRAVA – prava svakog nezavisnog entiteta da vodi svoj način
života a da ne bude diskriminisan
OGRANIČAVAMO SE NA ROME- narod porijeklom iz Indije, bez matične
države, u dijaspori po cijelom svijetu
U ovom slučaj afirmacija izdvaja jedan aspekat problema: kulturna prava
Roma. takvo ograničavanje ne čini temu uskom, a izdvaja dovoljno konkretan
problem. KRITERIJUM (može se i bez navođenja kriterijuma): Očuvanje kulture Roma i njihovo
uključivanje u društveni život
UZROK: procesi globalizacije culture, kulturna asimilacija, nametanje sistema
vrijednosti i sl. ARGUMENTI
(može se i bez navođenja agrumenata direktno preći na plan):
1. Važnost kulturne različitosti – kao civilizacijska vrijednost, bogatstvo
2. Ujednačavajuće težnje globalizacije – mediji, nametanje sistema vrijednosti, pop
kultura
3. Neprikosnovenost kulturnih prava – objašnjavanje specifičnosti kulturnih prava i
njihovu važnost za prava i slobode uopšte.
PLAN
Akter: UN
Razrada plana:
1. Edukacijom stanovništva povećaćemo nivo tolerancije među ljudima
2. Informisanjem stanovništva o kulturi Roma putem medija, društvo će ih
prihvatiti kao jednake članove društva
3. Romi dobijaju pravo aktivnog učešća u društvenom životu a da ne budu
diskriminisani
NEGACIJSKI SLUČAJ – MOGUĆE STRATEGIJE
OSPORAVANJE DEFINICIJE
Ova strategija se rijetko primjenjuje i prilično je rizična. Besmislena je
debata u kojoj se sav sukob svodi na sukob oko definicija.
Ipak u ovom slučaju negativni bi mogao da pokuša da ospori
definiciju kulture A tima uz tvrdnju da je preširoka i neprecizna.
Tako definisana odnosi si se i na način života skinhedsa, tinejdžera, ili
neke sekte pa kao takva ne korespondira sa slučajem afirmacije.
Iz osporavanja ove definicije logično proističe i osporavanje definicije
kulturnih prava A tima.
OSPORAVANJE KRITERIJUMA
Negativni može da tvrdi da kriterijum o kojem govori afirmacija
nije poželjan, da su Romi specifična kulturna i društvena grupa, sa
specifičnom životnom filozofijom i da je pokušaj njihove integracije u
društvo tehnološko društvo ravan asimilaciji.
PREKIDANJE VEZA
Negativni tim može da tvrdi da se prvi argument afirmacije poklapa
sa kriterijumom i da zato nije validan.
Može da osporava tvrđenje u drugom argumenti da je globalizacija
nužno ujednačavajuća dajući primjere iz svakodnevice.
I konačno, može reći da je treći argument afirmacije puka
reinterpretacija teze pa stoga ne može da stoji kao izdvojen
argument.
POBIJANJE UZROKA:
uzrok nije, kako tvrdi afirmativni u procesima globalizacije i slično
već u filozofiji života Roma koji ne žele da budu dio društva čije
principe ne priznaju.
POBIJANJE PLANA:
Ne postoji problem Negacija može da tvrdi da ne postoji diskriminacija Roma, jer oni,
zbog svoje filozofije života, i ne žele da budu dio društvenog sistema,
pa je onda izlošno uopšte govoriti o diskriminaciji.
Status quo će riješiti problem
Negacija može da tvrdi da nema potreba za nikakvim specifičnim
planom, da se Romi integrišu u segmete društva i raste tolerancija
prema njima te da će u kratkom vremenu problem nestati.
Loš plan
Negacija može da se složi sa postojanjem problema, ali da tvrdi da se
planom afirmacije ništa neće promijeniti. Tolerancija prema Romima
se promoviše u medijima, šire se informacije o Romima pa boljitka
nema – dakle, i afirmativni plan završiće neuspješno.
Plan će pogoršati stanje
Negacija može da ide i dalje od tvrdnje da je plan nedjelotvoran.
Negativni tim može da ukaže na to da će implementacija plana dovesti
do još goreg stanja: građani će negativno reagovati na medijsku
kampanju o Romima, u strahu od konkurencije nove radne snage pa će
se na taj način diskriminacija još više produbiti.
Uvođenje kontra plana (counter plan) Negacija može da se složi sa postojanjem problema i da predloži svoj
plan.
Svaka od navedenih strategija (ili moguća kombinacija nekih) zahtijeva jaku
argumentaciju, koherentnost napada i obilje potkrepe. Napad se mora
razvijati postepeno kroz govore, sa tendencijom što dublje i potkrijepljenije
argumentacije.
World Schools Format
Svjetski školski format (World School
Format, WSF) predstavlja jedan od mogućih
formata koji se debatuju na međunarodnim
takmičenjima.
Prva razlika formalnog tipa između
Svjetskog školskog formata i KPP-a je u tome
što govori debatera traju duže, ne postoji
vrijeme za pripremu debatera, govornici izlažu svoje govore sa određene
govornice i obraćaju se prvenstveno publici. Debatu vodi konferensije (domaćin
debate), on najavljuje debatere, predstavlja sudije i u nekim situacijama usmjerava
pitanja publike. Na kraju svake debate glavni sudija saopštava odluku, obrazlažući
je kroz tri segmenta: sadržaj, stil i strategija.
Ovaj format debatovanja je, iako vremenski duži od ostalih formata,
veoma dinamičan i uzbudljiv. Aktivan odnos prema publici, potenciranje stila
govorenja, stavlja akcenat na govornikovu vještinu ubjeđivanja, harizmu i
duhovitost.
Opštost teze
Teme koje se debatuju u Svjetskom školskom formatu zahtijeva određeni
stepen opštosti, s obzirom da se debatuju na nadnacionalnom, međunarodnom
nivou. To znači da se argumentacija timova ne smije svesti na sužavanje teze,
upotrebu specifičnih situacija i problema. Dakle, tema na takmičenjima ovog
formata se formulišu tako da budu debatibilne za sve učesnike, bili oni iz
Kazahstana ili Perua.
Konstrukcija slučaja u World Schools Formatu
Razumne definicije
Propozicija (afirmativni tim) mora predstaviti razumnu definiciju teze što
znači:
Da se oba tima kada dobiju tezu moraju pitati: “Koji je problem koji
treba da debatujemo? Šta bi prosječno inteligentna osoba pomislila da
je tema debate?”
Ako teza ima očigledno značenje to značenje treba da se predstavi
Ako ne postoji očigledno značenje, propozicija treba dati takvu
definiciju koja ostavlja mogućnost opoziciji da debatuje. Onda kada ne
postoji očigledno značenje treba izbjegavati:
Truizme (nešto što je očigledno istinito: npr. “Ovaj dom
vjeruje da Sunce izlazi na istoku”)
tautologije (nešto što je tačno po definiciji: u tezi
“Aktuelni feminizam urušava instituciju porodice”
feminizam definisati kao ideologiju koja se bori protiv
svih oblika porodičnog zajedništva)
bukvalno prevođenje pojmova, jer u nejasnim tezama to
može biti samo kontraporduktivno
Konačno, da li bi takvu definiciju prihvatila “prosječno inteligentna
osoba”, prosječni gledalac. Definicije zato moraju biti jasne,
prihvatljive, odgovarajuće.
Razumna definicija pretpostavlja da se u tezama sa apsoultnim riječima
(svi, svako, sav, nikada, uvijek) nikada ne očekuje bukvalno definisanje iste.
Takvo defnisanje bi onemogućilo jednu od strana da debatuje. U tezi “Ovaj dom
vjeruje da su svi političari lopovi” bilo bi nerealno očekivati da je, bukvalno
shvaćenu, dokazuje afirmativni tim, pa je u tim slučajevima dovoljno da
afirmacija dokazaže da je značajna većina političara takva. Ipak, apsolutne riječi
se rijetko upotrebljavaju u tezama.
Svjetski školski format se od drugih formata razlikuje po tome što u
njemu afirmacija nema pravo:
da definište tezu na bilo koji način, tek tako da ima neke veze sa tezom
(neki tipovi impropmptu debata)
niti da uspostavlja plan (model, strategiju) kojim postiže visoki
kriterijum teze (što je slučaj sa KPP formatom) i tako cjelokupna
“filozofska teza” svede na neki plan.
da ograniči, modifikuje tezu (altering the motion) npr. Ako je teza
“Ovaj dom vjeruje da država treba da finansira privatne škole”, a
afirmativni govori o finansiranju privatnih škola u SAD-u onda je to
alteracija teze.
Ako potkrijepljuje neku tvrdnju da koristi samo primjere iz određenih
zemalja i regiona. Ovaj format je format opštih principa pa i primjeri
moraju pokrivati svijet uopšte, odnosno veći dio naše planete.
Svjetski školski format i plan
Kako je već rečeno, u ovom formatu nije dozvoljeno da se cijeli smisao
teze bazira na specifičnom problemu i modelu (planu) za njegovo rješavanje.
Ipak, upotreba plana dozvoljena je u onim slučajevima kada se radi o
“debati promjene” (change debate) odnosno akcionoj, planskoj debati. Uglavnom,
radi se o debatama koje u tezi imaju riječ „treba da“ (should). Ako je rezolucija
„Ovaj dom bi zabranio upotrebu duvana“ propozicija će prvo identifikovati
problem (zdravlje stanovništva) i izložiti rješenje. Onda kada to rješenje zahtijeva
veći stepen preciznosti radi se o planu i tada je on dozvoljen u ovom formatu. Taj
plan nikako ne smije limitirati tezu, narušiti osnovni princip „opštosti teze“ u
ovom formatu.
U tom slučaju, opoziciji ostaju već pomenute strategije u planskoj debati:
Problema nema ili nije toliko ozbiljan
Model propozicije neće rješiti problem
Postoje bolji modeli za rješavanje tog problema
Svjetski školski format i kriterijum
U slučajevima “vrijednosnih debata” (value debate) ili “debatama suda”
(judgment debate) propozicija uspostavlja određeni kriterijum kojim se rukovodi
u stvaranju svoje argumentacijske linije. U tezi “Ovaj dom vjeruje da više nema
morala” propozicija se može zalagati za tradicionalne vrijednosti kao
neprikosnoveni kriterijum. To može potkrijepiti istorijskim pričama i činjenicama,
i na bazi toga graditi svoje argumente.
Negativnom timu preostaje da:
Obara validnost kriterijuma (svijet je oduvjek isti, mi
mitologiziramo prošlost i tradiciju)
Da navede svoj kriterijum (npr. napredak društva)
Da obara argumente, čak iako prihvati kriterijum,
tvrdeći da se pozitivna tradicija održala
Moguće strategije opozicije
Ukoliko se opozicija složi sa definicijama propozicije, znači da će prvi
govornik opozicije odmah početi sa napadom argumenata protivničkog tima.
Ukoliko se opozicija, pak, ne slaže sa definicijama ima nekoliko
mogućnosti za dalji tok debate:
accept and debate - da prihvati definicije takve kakve su i nastavi
debatu). Dakle, da prihvati loše definicije, bilo zato što i takve
kakve su odgovaraju suštini teze ili zato što želi da izbjegne debatu
oko definicija.
challenge - da se “obračuna” sa definicijama , dokazujući da nisu
prihvatljive. Da bi to uradila, opozicija mora da navede jasne
razloge zbog kojih smatra da definicije nisu razložne, i da ponudi
svoje. To mora uraditi prvi član opozicije, u suprotnom smatra se
da su definicije prihvaćene.
Broaden – proširivanje definicije, odnosno međuput između
potpunog odbacivanja i potpunog prihvatanja definicija. To može
biti dopunjavanje neke od definicija riječi u rezoluciji ili
definisanje nekog pojma kojeg propozicija nije definisala.
Even if – strategija “čak ako” koja uključuje:
Odbacivanje definicije kao nerazumne i
dokazivanje istog
Davanje alternativne definicije, i razvoj dalje
argumentacije
Umjesto odbacivanja cijelog afirmativnog slučaja
samo zato što proizlazi iz loših definicija,
dokazivati da čak i ako prihvatimo te definicije da
argumenti afirmacije nikako ne mogu da stoje
Elementi nastupa u WS formatu: sadržaj, stil i strategija
Ključni elementi nastupa govornika u World Schools Formatu su: sadržaj, stil i strategija.
Svaki dobar govor mora da sadrži sva tri elementa. Na osnovu ovih elemenata ocijenjuje se
individualni debaterski učinak ali se i cjelokupna debata procijenjuje sa uzimanjem u obzir sve tri
kategorije. Standordom usvojenim 1993. na sastank World Council-a na sudijskom listiću
predviđeno je da se govorniku maksimalno 100 poena raspoređeno po elementima:
SADRŽAJ 40 poena
STIL 40 poena
STRATEGIJA 20 poena
Za završne govore predviđeno je upola poena po svim kategorijama (ukupno 50). Ne postoji opšta
ocjena za timski rad. Iz ovakve raspodjele poena po kategorijama može se zaključiti da u odnosu
na standardne formate, gdje argumentacija, prezentacija i organizacija imaju ravnopravan
status (iako se ne moraju eksplicitno navesti u sudijskom listiću), ovdje stil (odnosno
prezentacija), zajedno sa sadržajem (argumentacija) predstavlja ključnu stavku.
SADRŽAJ
Sadržaj predstavlja argumente koji se upotrebljavaju, odvojene od načina na koji su
prezentovani. Sudija ih procjenjuje kao da su ispisani na papiru, ne obazirući se na govornikovu
retoričku vještinu.
Sadržaj podrazumijeva i pobijanja, odbranu svojih argumenata, potkrijepu, logičke veze,
koherentnost govora. Sudija ne smije da se vodi ličnim specijalizovanim znanjem, uvjerenjima i
predrasudama kada prosuđuje argumente.
STIL
Stil je način na koji govornik izlaže svoju argumentacijsku liniju: koliko govornik
uspješno pridobija pažnju publike, koliko je duhovit, samouvjeren, siguran u svoju argumentaciju i
koliko se služi retoričkim vještinama.
STRATEGIJA
Strategija pokriva tri važna koncepta:
1. Strukturu govora
-svaki dobar govor mora imati jasan: početak, sredinu i kraj. Govor mora biti dobro
struktuiran, sa jasno istaknutim segmentima. Slijed argumentacije mora biti logičan i
teći prirodno.
2. Timing
-organizacija i raspored vremena – govoriti u okviru zadatog vremena i dati
odgovarajuće vrijeme svakom argumentu prema njegovoj važnosti
(prioritetizacija). Dakle, važniji argumenti moraju dobiti više vremena.
3. Understanding the issues -koliko je debater razumio probleme o kojima se govorilo u debati, da li se
usmjerava na najvažnije probleme i strukture debate ili gubi vrijeme na trivijalnim
segmentima.
POINTS OF INFORMATION
U Svjetskom školskom formatu, kao i u parlamentarnoj debati, ne postoji uobičajeno
unakrsno ispivanje, već postoji mogućnost da debater “upadne” u govor suparničkog debatera
postavljanem pitanja.
Point of information (informacija koja je predstavljena govorniku tokom debate) omogućava da se prekine govor protivnika ukoliko ona ili on to prihvati. Taj metod je idealna
prilika da se “upadne” u izlaganje suparničkog argumenta i poentira nekim pitanjem ili
komentarom koji se odnosi na ono o čemu se u tom trenutku govori. Govorniku kojem su upućene
te informacije tokom govora otvara se mogućnost da pokaže svoje znanje i odbrani svoj slučaj.
TOK DEBATE I ULOGA GOVORNIKA U WS FORMATU
Tok Govornik Sadržaj Vrijeme
P1 Prvi
govornik
propozicije
Definiše tezu, daje pregled vladinog
slučaja, objavljuje podjelu slučaja
(case division) i predstavlja svoj dio
slučaja
8 min
O1 Prvi
govornik
opozicije
Napada definiciju, ukazuje na razlike
između slučajeva, iznosi liniju
napada, objavljuje podjelu slučaja i
predstavlja svoj dio istog
8 min
P2 Drugi
govornik
propozicije
Definicija, pobija slučaj opozicije (2-3
min) i nastavlja svoj dio slučaja
propozicije 8 min
O2 Drugi
govornik
opozicije
Definicija, nastavlja pobijanje
opozicije (3-4 min) i predstavlja svoj
dio slučaja opozicije 8 min
P3 Treći
govornik
propozicije
Najveći dio pobija slučaj opozicije,
predstavlja svoj dio slučaja (1- 2 min) 8 min
O3 Treći
govornik
opozicije
Gotovo sve vrijeme koristi za
pobijanje slučaja propozicije, detaljan
osvrt 8 min
R O Reply speech
opozicije
Sumiranje, ukazivanje na glavne
sukobe , bez detalja
- nema uvođenja novih argumenata 4 min
R P Reply speech
propozicije
Sumiranje, ukazivanje na glavne
sukobe , bez detalja
- nema uvođenja novih argumenata 4 min
RASPON OCJENA U SVJETSKOM ŠKOLSKOM
FORMATU
I Substantivni govori (p1, p2, p3, o1, o2, o3)
Standard Ukupno
(100)
Stil
(40)
Sadržaj
(40)
Strategij
a (20) izvrsno 80 32 32 16
odlično 76 -79 31 31 15-16
jako dobro 74 -75 30 30 15
vrlo dobro 71-73 29 29 14-15
dobro 70 28 28 14
zadovoljava 67-69 27 27 13-15
ispoštovao
elementarne
zahtjeve 65- 66 26 26 13
prelazna 61-64 25 25 11-14
loše 60 24 24 12
II Reply speech (poslednji govori)
Standard Ukupno
(50)
Stil
(40)
Sadržaj
(40)
Strategij
a (20) izvrsno 40 16 16 8
vrlo dobro do
odlično 36-39 15 15 7.5
dobro 35 14 14 7
prelazno-
zadovoljava 31-34 13 13 6.5