Kavkaski Albanci Lazni Iliri Latinica

Embed Size (px)

Citation preview

KAVKASKI ALBANCI LANI ILIRI

Pei i sinovi Beograd, 2007. godine

Ova knjiga sadri proirene tekstove referata izloenih 21. juna 2007. godine na multidisciplinarnom okruglom stolu u SANU "Metodoloki problem istraivanja porekla Albanaca".

Ureivaki odbor: dr Mihailo Stanii, dr Jovan Dereti, mr Dragoljub Anti Sekretar odbora: Milutin Jaimovi

Mogune su greke u tekstu jer je automatski prepravljen sa irilice na latinicu.

SADRAJ UVODNI REFERATI Mihailo Markovi: Smisao istraivanja porekla Albanaca i njihovog irenja po Balkanu 5

Mihailo Stanii: POSLEDICE MITOMANIJE O ILIRSTVU ALBANACA 8 Jovan I. Dereti: ARBANASI OD KAVKAZA DO SRBIJE 20 Momir Jovi: O BALKANSKIM STARINCIMA 28 Dragoljub P. Anti: FIZIKA REALNOST PROTIV TEORIJA O VELIKIM DOSELJAVANJIMA POLJOPRIVREDNOG STANOVNITVA NA BALKANU 37 ore Jankovi: ARHEOLOKA SVEDOANSTVA O POREKLU ALBANACA I POTOMCIMA ILIRA 47 Milan Ristanovi: ALBANCI - ETNIKA I LINGVISTIKA ZAGONETKA Milutin Foli: ETNIKI PROCESI ALBANACA NA KOSOVU I METOHIJI SPECIFINI DOPRINOSI Nikola Dimitrijevi: ARHEOGENETIKA I IZUAVANJE POREKLA STANOVNITVA NA BALKANU 68 Slobodan Jarevi: STAROSEDEOCI BALKANA SU SLOVENI 72 Nikola uti: VJERSKO - NACIONALNA I POLITIKA ZLOUPOTREBA ILIRSKOG IMENA 94 Radomir D.orevi: NEUJEDNAENOST MILJENJA O POREKLU ALBANACA SOCIO-KULTURNE POSLEDICE NA ISTORIJU SRBA 109 Milutin Jaimovi: SRBI I ALBANCI NA SRPSKOJ ZEMLJI 117 DODATAK Jovan Dereti: ILIRIJA I ILIRI 124 ISTORIJSKE KARTE 128 54 62

4

UVODNI REFERATI

Mihailo Markovi SMISAO ISTRAIVANJA POREKLA ALBANACA I NJIHOVOG IRENJA PO BALKANU Pitanje porekla Albanaca nema samo saznajni karakter. Takva vrsta pitanja u normalnim prilikama ima znaaja samo za nauku: istoriju, lingvistiku, arheologiju, genetiku itd. Pod normalnim prilikama treba podrazumevati jasan i nesporan status jednog naroda, teritorije na kojoj ivi i granica njegove politike organizacije - drave. Ovakav pojam normalnosti je istorijska kategorija, on se odnosi na period od oko dva veka - od konstituisanja nacija i formiranja nacionalnih drava do globalistike negacije nacionalne drave i nacionalne suverenosti. Evropa od 19. do 21. veka je dobar primer te vrste normalnosti. Narodi prihvataju svoje granice, princip nacionalnog, teritorijalnog integriteta i nepromenljivosti granica postaje bitni, univerzalno prihvaeni princip meunarodnog prava. Naalost, na Balkanu, a posebno na Kosovu i Metohiji prilike nisu normalne u tome smislu, a albanska nacija sa zakanjenjem od dva veka vodi borbu za svoje nacionalno ujedinjenje i pritom koristi sva raspoloiva ideoloka sredstva. Jedno od njih je insistiranje na ideolokom projektu "Prizrenske lige" iz 1878. godine o stvaranju Velike Albanije. Po njemu, drava albanskog naroda treba da ukljui, sem Albanije, i istonu Crnu Goru, Zapadnu Makedoniju, Kosovo i Metohiju, Junu Srbiju i Severnu Grku. Drugi, jo ambiciozniji projekat jeste identifikacija s Ilirima i zaposedanje svih teritorija na kojima su nekada iveli Iliri. U toj situaciji pitanje porekla nije nauno, ve ideoloko. Drugim reima, ne traga se za istinom, za valjano proverenim injenicama, za dobro dokumentovanim i obrazloenim objanjenjima, za teorijama koje su u skladu sa celinom ve utvrenih znanja iz datih oblasti. Umesto toga, projektuje se teorija, iji je osnovni cilj da zadovolji odreeni posebni egoistiki interes, izmiljaju se i falsifikuju podaci, koji takve teorije potvruju. U sluaju koji razmatramo, interes koji usmerava takozvana istraivanja albanskih istoriara, ideologa i politiara, jeste opravdanje ve izvrene, kao i planirane budue otimaine i prisvajanja tuih teritorija. Kad tvrde da vode poreklo od Ilira, oni smatraju da imaju pravo da svojataju one oblasti u kojima su Iliri iveli. Oni znaju da takvo "istorijsko pravo" nije dovoljno za legitimno raspolaganje nekom teritorijom. Ali oni se s pravom nadaju da ono doprinosi moralnoj teini njihovih pretenzija. Oni su, navodno, starosedeoci Balkana, koji su u miru iveli na svojoj zemlji. A onda su iz nekih tuih prostora doli nasilnici i oteli im zemlju. Poto sila ne moe postati pravo, oni skromno trae da im se njihova zemlja vrati i da im se prizna suverenost na onom delu koji su ve uspeli da povrate. Ovu tezu o ilirskom poreklu Albanaca prvi je postavio nemaki istoriar Tunman 1774. godine. Ona je zatim obnovljena u Beu u drugoj polovini 19. veka. Kakvi dokazi postoje da izmeu Albanaca i Ilira (ili Dardanaca, po kasnijoj Rugovinoj korekciji) postoji bilo kakva genetska veza? Nikakvi! Nema nikakvih istorijskih zapisa o boravku Albanaca na Balkanu sve do 11. veka. Nema arheolokih indicija o njihovom prisustvu. Svi albanski toponimi potiu iz kasnog srednjeg veka i vezani su iskljuivo za oblasti juno od Kosova i Metohije. Po svojim strukturalnim odlikama, albanski jezik nema gotovo nieg zajednikog sa ilirskim.5

Ustvari, prema istraivanjima ruskih istoriara Artamonova, Pletnjeve i drugih, kao i naih: Jovana Deretia, Mihaila Staniia i drugih, neka albanska plemena su negde izmeu 8. i 9. veka, posle pritiska od svojih kavkaskih suseda Hazara sa svoje prvobitne teritorije na obali Kaspijskog mora (u dananjem Azerbejdanu i Dagestanu) pokrenuti od Arapa i dospeli u Junu Italiju. Tamo su se vodile ogorene borbe izmeu Normana, Vizantinaca i Arapa. Albanci su dovedeni kao pomona vojska jednog od arapskih kalifata. Deo tih Albanaca je 1043. godine dospeo u nae krajeve na jadranskoj obali iz june Italije, kao vojska pobunjenog vizantijskog komandanta Georgiosa Manijakosa. Protiv tadanje vladarke Vizantije, zarice Zoe, borili su se zajedno Grci, Srbi i Albanci. Posle poraza i pogibije Manijakosa, Albanci su ostali, u planinama Epira u dogovoru sa Srbima. Oni su se bavili stoarstvom, dok su Srbi u nizinama iveli od zemljoradnje. Od tog vremena prolo je vie od est vekova, dok su se Albanci u znatnijem broju pojavili u Metohiji i na Kosovu. ak i oni istoriari, koji su sa simpatijama pisali o Albancima, kao na primer Milan uflaj, bili su kategorini u oceni, da se oni u poznom srednjem veku nalaze na strogo ogranienoj teritoriji do Drima, kao severne granice. Kako zakljuuje Milovan Radovanovi u svojoj studiji Kosovo i Metohija1 kod uflaja nema ni pomena o "ilirsko-albanskom kontinuitetu" u matinim oblastima arbanake etnogeneze, a kamo li na Kosovu i Metohiji. Ni kod Jirieka, Milera, Jovana Tomia, Jovana Cvijia i drugih istraivaa nema nikakve osnove za slubenu albansku doktrinu, da su Albanci vekovima iveli ne samo na Kosovu i Metohiji, ve i dalje - do Nia i Leskovca, Vranja, Kraljeva, Novog Pazara i Skoplja - odnosno, da su prvobitni drevni narod. Po toj mitomanskoj doktrini, oni se tu nisu doselili iz Albanije, ve su Srbi uljezi, osvajai, tlaitelji, isto kao i Grci na jugu, te da sve navedene oblasti pripadaju albanskom istorijskom prostoru.2Naalost, i neki savremeni srpski istoriari su dopustili mogunost da su Albanci starosedeoci na Balkanu. Treba istai da se i jedan estiti albanski istoriar Hasan Kalei ve 70-tih godina prolog veka suprotstavio ovakvim falsifikatima svojih kolega, istoriara i geografa sa Pritinskog univerziteta i iz bive Kosovske akademije nauka. injenica je da su Albanci posle dolaska na Balkan jo u 13. veku iveli koncentrisani oko Draa i Kroje, na teritoriji koja je bila nazivana Arbanon, i da su se odatle najpre spustili u ravnice oko Skadra, a zatim u toku 13. i 14. veka prodrli sa svojim katunima u staru Zetu i irom Prokletija. U tom nadiranju, oni su se sudarili sa Vlasima i Srbima i Crnogorcima. Ispoljili su veu vitalnost i uspeli da asimiliu Vlahe. To im nije uspelo na prostorima Zete. Osim sukobljavanja sa crnogorskim plemenima, dolazilo je i do odreenih simbioza. Skender-beg, odnosno ura Kastriot je bio i crnogorski i albanski junak. Albanci, pod vostvom Skender-bega, zajedno sa Crnogorcima su se uspeno branili od Turaka i u vie mahova pobeivali. Iznenadnom smru Skender-bega 1468. godine taj otpor je prestao i Albanci su masovno prihvatili islam. U odsustvu drave, oni su obnovili i revitalizovali svoje plemensko ureenje. Islamizacija je bila odluujui momenat za razvoj odnosa Albanaca i Srba. Korektni odnosi su bili mogui dok su bili ravnopravni. Sad su Albanci postali privilegovani muslimani, a Srbi su ostali "raja", prema kojoj je svako nasilje bilo dozvoljeno. Uz to, proces feudalizacije u okviru turskog carstva donosi mnogim Albancima visoke poloaje u dravi i vojsci, a samim tim i veliko bogatstvo. Albanci su u poetku turske vladavine, posle Kosovske bitke, postepeno prodirali ka Brdima, akovikoj Malesiji i Prizrenskoj kotlini. Ipak, u 16. veku Srbi pruaju snaan otpor. Opte prilike u Turskoj su se popravile. Zavladala je vea verska tolerancija. U turskoj dravi, vrlo vitalnoj i ekspanzivnoj u tom periodu, uveden je vei red. Turci su imali znatne dravne prihode od dabina koje plaa raja, pa su bili zainteresovani da je zatite od nasilnika i uklone razloge za njeno iseljavanje. U tom periodu (u1 2

Milovan Radovanovi: Kosovo i metohijau Republici Srbiji i na Zapadnom Balkanu, s. 100, Beograd, 2005. Isto, str. 1006

16. veku) raste nacionalna svest Srba, javljaju se nade u mogue nacionalno osloboenje. Jaa srpska pravoslavna crkva. Zahvaljujui velikom veziru Mehmedu Sokoloviu, obnavlja se Peka patrijarija 1557. godine, grade se i obnavljaju mnoge crkve. Kao posledica ovog jaanja srpske spremnosti za odbranu, Albancima sve do poznog 17. veka nije uspelo da u znaajnoj meri prodru na Kosovo i Metohiju. Prema turskim defterima, u toku celog 16. i 17. veka na Kosovu i Metohiji nije bilo vie od jednog procenta Albanaca. Sa time su u potpunoj saglasnosti izvetaji katolikih vizitatora. Mletaki poslanik Jakov Soranca je 1575. godine preao Beli Drim i naao da na jednoj njegovoj strani ive Albanci, a na drugoj Srbi, koji govore srpskim jezikom. Barski nadbiskup Marin Bici je 1610. godine utvrdio da je Drim itavim tokom granica koja razdvaja Srbe i Albance. Svi su oni doli do zakljuka da se etnika granica srpskog i albanskog naroda krajem 16. veka jo uvek nalazi tamo gde je identifikovana pre vie od jednog veka, "na stavama Crnog i Belog Drima".3 Do velike promene je dolo posle tri austrijsko-turska rata, u kojima su Srbi uestvovali na austrijskoj strani, nadajui se da e uspeti da iskoriste tu priliku za nacionalno osloboenje. Posle povlaenja austrijske vojske, Turci, ogoreni zbog "izdaje" raje, pripremili su kaznenu ekspediciju. Bojei se surove osvete i poniavanja, Srbi su masovno u dva maha (1690. i 1737. godine) napustili svoje domove i imanja i krenuli u neizvesnu budunost u okviru austrijske drave. Te dve Velike seobe pod patrijarsima Arsenijem III arnojeviem i Arsenijem IV akabentom, ispraznile su Kosovo i Metohiju. Tek tada su Albanci u velikom broju, vrlo organizovano i sistematino poeli da se naseljavaju na Kosovu i Metohiji. Istovremeno, mnogi preostali Srbi iz straha i oajanja prelaze u islam. Turskoj dravi je bila potrebna raja iz ekonomskih razloga, ali posluna, a ne buntovna raja. Sem toga, najvei deo vojske, koji je guio srpske ustanke, tada i kasnije, sastojao se od Albanaca. Zato je Turska tolerisala masovno doseljavanje Albanaca i islamizaciju Srba. Naroito su aktivnu ulogu u organizovanju doseljavanja i primeni sile, gde je ona bila potrebna, imali feudalni gospodari albanskog porekla, pre svega skadarski, peski i prizrenski paelari: Buatlija, Mahmut-Begovi i Rotuli. Organizovano nasilje nad Srbima, pljaka i otimaina zemlje, koja je tada po prvi put bila intenzivna, nisu prestajali do dana dananjeg. Iz svega ovoga mogu se izvesti sledei zakljuci:1) Albanci

ne vode poreklo ni od Ilira, ni od drugih starosedelakih naroda. Taj negativni sud potvruju sve raspoloive istorijske, arheoloke, lingvistike i druge injenice.

2)

Nema nikakvih podataka da su Albanci uopte boravili na Balkanu sve do sredine 11. veka. Istraivanja ruskih naunika Artamonova, Pletnjove i drugih, kao i brojne stare mape lociraju ih u podruje Kaspijskog jezera.

Po dolasku na Balkan, oni su iveli na jednom delu teritorije Epira, oko gradova Draa i Kroje. Do 17. veka, etnika granica koja je delila Albance i Srbe ila je rekom Drimom i Crnim Drimom. 4) Sve do srpskih velikih seoba 1690. i 1737. godine, prisustvo Albanaca na Kosovu i Metohiji je neznatno - ispod jednog procenta stanovnitva. 5) Smisao istraivanja porekla Albanaca u tome je da se definitivno srui jedan istorijski falsifikat, jedan ideoloki mit, kojim treba da se opravda i legitimie otimaina tue zemlje, u ovom sluaju upravo zemlje, koja ima neprocenjiv istorijski, kulturni i geostrateki znaaj za srpski narod, i koje se on nikad nee odrei.3)

3

Dimitrije Bogdanovi: "Knjiga o Kosovu", s. 85-125, SANU, posebna izdanja, k. DLXVI, predsednitvo k. 2, Beograd, 1986.7

Mihailo Stanii

POSLEDICE MITOMANIJE O ILIRSTVU ALBANACA

UVOD Velika je prekretnica, kako u nauci, tako i u meunarodnim odnosima, a pogotovu na relaciji Srbi- Albanci, to se SANU na ovakav nain odvanije angauje, da doprinese naunom rasvetljavanju - za Srbe, ali i za itav svet - internacionalno iznuenog i gorueg problema o Albancima kao lanim potomcima Ilira, narodu koji je iveo na Kavkazu i u Prikaspiju i tek na poetku II milenijuma doveden u Evropu, najpre na Siciliju u Junu Italiju, pa odatle prebaen na Balkan u upravo opustoenu srpsku pokrajinu Zetu. Dakle, ovde emo nauno utemeljeno govoriti o srpskom viemilenijumskom stanitu na Balkanu (i u Evropi), uz istovremeno razobliavanje zlokobne mitomanije u Albanaca - kao, navodnih, ovdanjih starosedelaca; i, ak, o njihovom, izmiljenom, ilirskom poreklu. A videemo: oni su narod sa Kavkaza, gde su milenijumima obitavali sve dok ih arapski kalifat nije odveo prilikom svojeg osvajanja zemalja u Mediteranu i razmestio ih po Siciliji, Kalabriji i Apuliji (juna Italija). Autor ovog saoptenja je u dva maha obilazio pomenute provincije (Siciliju, Kalabriju i Apuliju) istraujui tragove, stanita tu dovedenih kavkaskih Albanaca, pre nego to su prebaeni na Balkan 1043. godine; kako svedoi vizantijski istoriar Mihailo Ataliota ti albanski fisovi su razmeteni oko Kroje, gde tada nije bilo srpskog ivlja jer je napustilo te predele (sve od Epira) zbog pustoeeg rata izmeu srpskog (zetskog) kneza Vojislava i vizantijskog cara Konstantina. Uskoro po nastanjenju ovih fisova oko Kroje taj kraj nazvan je Arbanon. Sveti Sava belei da je njegov otac Stevan Nemanja - ujedinitelj od Boga postavljen da caruje svom srpskom zemljom. I poto je obnovio propalu svoju dedovinu - pridobi od Pomorske zemlje Zetu sa gradovima, od Rabna oba Pilota, a od grke zemlje Patkovo, Hvosno i Podrimlje, Kostrc, Drkovinu, Sitnicu, Lab, Lipljan, Glboicu, Reke, Uku i Pomoravlje, Zagrlatu, Leve, Belicu ... Sve ovo pridobi, to mu je pripadalo od srpske zemlje, a oduzeto mu nekada nasiljem od svoje dedovine. 4 (Zanimljivo je da Sveti Sava ne spominje re Kosovo, iako nabraja tamonje upe). O svemu ovome: oslobaanju i ujedinjavanju srpskih zemalja sa naznakama ko su bili njihovi uzurpatori - (Vizantijci, te nakratko pridoli Rabanci-Albanci u oba Pilota), puno toga mogu da predoe - kao prenoenje tradicije ili nauni pristup - oni ije geneoloko stablo zasee svojim korenima u ovde spomenute srpske zemlje, pogotovo oni ija je dedovina Stara Srbija, ili Metohija (kod Svetog Save naznaena kao Hvosno), a meu takvima je i autor ovog referata. Zar Albancima ne bi bilo u nacionalnom interesu da se ustanovi njihova prava etnika identifikacija; jer dobili bismo opis znamenitog naroda na Kavkazu sa milenijumskom civilizacijom i tradicijom, umesto da se prkosno predstavljaju kao potomci Ilira, svesni da je po sredi la i najgori vid moralnog propadanja - samoobmana? Zar ne bi bogatiji bili njihovi udbenici istorije uz spominjanje da je u njihovoj predomovini na Kavkazu boravio Aleksandar Veliki u II veku pre nove ere pri osvajanju Persije, iji je vazal bila kavkaska Albanija, najpitomija i najkultivisanija drava u Predkaspiju? A ta drava je zbog svoje klime, originalnog

4

Sveti Sava itije Svetog Simeona Nemanje, Sabrana dela, str. 165 izdanje Politika i Narodna knjiga, 2005.8

irigacionog sistema i obilja plodoreda primamila sve okolne narode da kod nje zimuju, to jest uzurpiraju njeno tlo, kao to iptari ve tri veka ine u Staroj Srbiji (Kosmetu). S tim u vezi, beleimo dragocen nauni doprinos koji daju ruski naunici na elu sa akademikom Svetlanom Pletnjovom (ije je delo Hazari nedavno objavljeno u nas). Pletnjova (sa saradnicima) saoptava rezultate istraivanja kroz izvore (iz antikog i ranosrednjevekovnog razdoblja) hazarske, jermenske, persijske, vizantijske, arapske i turske provenijencije. Uvereni smo da ta saznanja mogu ne samo osvestiti neupueni svet, ve preporoditi Albance - i one umne i one traumatizovane; oni ne bi vie svoje mitomanske predrasude i lane etniko-zulumarske predstave u mozgu pretvarali u tenzije i pretnje susedima; niti u nekontrolisane emocije koje prouzrokuju ruilake nastupe ravne verskom (a i ideolokom) fanatinom razarakom ludilu. TRI POGLAVLJA OVOG REFERATA Ovo saoptenje komponovano je iz tri dela. Prvo: jedno dramatino kazivanje iz line empirije o prvom saznanju da Albanci nisu nikakvi Iliri, ve da potiu sa Kavkaza. Kasnije je usledilo sueljavanje sa starim mapama koje striktno odreuju stanite i poloaj Albanije, kao dravice na jugoistonim padinama Kavkaza i u Prekaspiju. Drugo, nekorektno i nenauno prihvatanje - od strane srpskih faktora, ukljuujui neke akademike i institucije - teze da su Albanci potomci Ilira, a da su ih Srbi okupirali. Tree, ekscerpe iz mojih viegodinjih istraivanja o upama Stare Srbije, koju je Kominterna, (preko pritajenih masonsko- katolikih poverenika) preimenovala u Kosmet, a Tito perfidno predao Albancima kao Kosovo to su oni preimenovali u Kosova. PRVO POGLAVLJE Albanci nisu Iliri, ve narod sa Kavkaza Dakle, - prvo: kad su nas, zatoene partizane, iz kazamata Uerdone u Palermu (Sicilija) prebacivali, na godinjicu napada Hitlerove Nemake na SSSR, 22. juna 1942. godine, na vulkansko ostrvo Ustika, usred Tirenskog mora, pored brojnih iznenaenja po iskrcavanju na ostrvo, najupeatljivije je bilo ono kad nam je priao i ponudio usluge jedan od ranijih logoraa, koji se predstavio kao Pijetro Marku, Albanac iz Elbasana, profesor knjievnosti. Posle nekoliko dana u logorskom meunarodnom komitetu (u kojem sam bio kooptiran), Marku mi je saoptio istorijsku istinu, to jest razvejao zabludu o poreklu Albanaca. Kazao je: Mi, Albanci, nismo nikakvi potomci Ilira, niti su nai prvi preci bili na Balkanu. Mi smo sa Kavkaza. Tamo smo imali svoju dravu, dok nas Arapi nisu prebacili na Siciliju i u junu Italiju. Eto, u ovim krajevima - oko Mesine i Reo Kalabrije - i dan danas ima mojih roaka, ostataka tih Albanaca sa Kavkaza. Uzaludna su bila nastojanja da se dosegnu bilo kakva nauno dokazana saznanja kojima bi se potvrdila kazivanja profesora Pijetra Marka. ak, ni istraivanja na Bliskom i Srednjem istoku, gde sam slubovao ezdesetih godina, nisu dala nikakve opipljive rezultate, izuzev jedne stare arapske mape na kojoj se vidi zemlja (drava) Albanija na jugoistinoj podgorini Kavkaza, i sa irokim osloncem na Kaspijsko more. Onda je dola zbunjujua informacija ambasadora Arsa Milatovia, koji je izvestio da je doekao na aerodromu u Tirani predsednika Albanije Enver Hodu, koji je, sa stepenica aviona, u obraanju uobiajenoj masi sveta, kazao: Prenosim vam pozdrav velikog Staljina. On mi je rekao: Vi, Albanci, niste Iliri, kako vam Nemci podmeu, vi potiete od starih Pelazga. Potraio sam na Ptolomejevoj mapi (II vek) i video da su Pelazgi bili narod u Tesaliji na sreditu junog Balkana, bez dodira sa tu okolnim morima: Jadranskim, Egejskim i Crnim. Nije bilo odgovora za enigmu o Albancima na Kavkazu.

9

Moje iskustvo iz ivljenja sa Albancima u Metohiji, izmeu dva svetska rata, nije niim ni podsticalo interesovanje za traganje za ilirskim ili kavkaskim poreklom tih doljaka u najbogatiju drevnu srpsku upu; jer, tada se jo nije bio razbuktao plamen osvajakih tenji prema srpskim zemljama sa strane uljeza s onu stranu Prokletija. 5 Zavojevaki fanatizam kod doseljenih Albanaca, proet agresivnom i mitomanskom ideologijom o njihovom navodnom ilirskom poreklu, te time istorijskom pravu na srpske zemlje, buknuo je negde krajem 1971. godine, kada je Tito smislio da pomou takozvanih ustavnih amandmana, pogodnih Hrvatima i Albancima, raspara Srbiju, znajui dobro da se time razbija Jugoslavija. U takvom sklopu dogaanja, sa vidnim utemeljenjem dekonstrukcije na Balkanu, dolazi do rigidnog iskazivanja uinka iptarske mitomanske ideologije o ilirstvu, sa ciljanim metodima za irenje na prostoru srpskih zemalja. Ilustraciju toga zaokreta videli smo preko televizijskih ekrana kada je preneta atmosfera sa jednog asa istorije u gimnaziji u Bujanovcu. Na pitanje nastavnika: Ko smo mi?, nastao je zanesenjaki ponavljani urlik: Nuk jom Iljir! (Mi smo Iliri). Odluio sam se tada da poem marrutom na koju mi je ukazao profesor Pjetro Marko - put Apulije, Kalabrije i Sicilije i da pokuam da pronaem ostatke nekad tu dovedenih Albanaca sa Kavkaza. I uistinu, bilo ih je oko Reo Kalabrije i izmeu Mesine i Palerma.6 Za beleke o tome istraivanju nije bilo mesta u medijima pod Titovom kontrolom. Naprotiv, dolo je do najbednijeg podilaenja kreatorima albanske mitomanije iz Tirane, koja je propagirala ilirsko poreklo Albanaca; i njihovo, navodno, potlaivanje od Srba. DRUGO POGLAVLJE Neki akademici i urednici (u Srba) povlauju mitomaniju Albanaca U toj nedostojnoj ulozi naao se i tim srpskih akademika, (onako kako danas u Srbiji opstaju Soroevi plaenici nameteni u takozvanim nevladinim organizacijama). U Zborniku, objavljenom u reiji Srpske akademije nauka, pod naslovom Iliri i Albanci, potrudili su se vrlo znani akademici (na elu sa Milutinom Garaaninom) da se, pomou arheolokih nalaza (ostataka u tumulima i drugim antikvitetima), dokae da su Albanci tu, na Balkanu, od pamtiveka; i da su oni potomci onih brojnih ilirskih plemena koje je Rimska imperija porazila i podvrgla svojoj upravi 168. godine pre n. e. Svi smo svedoci, ovih proteklih dana, da su se, u nas, pored pomenutog inkriminisanog Zbornika SANU Iliri i Albanci 7 , pojavile dve nove knjige, koje su u pravom smislu skandalozno falsifikovanje istorije; obe opet govore o Albancima kao navodnim Ilirima. Ne bi to, moda, bilo za uenje i osudu, da u meuvremenu nisu mnoge nedoumice o kavkaskom poreklu Albanaca rasvetljene. Najpre, pojavom nekolike drevne mape u knjizi istaknutog srpskog Jevrejina Hugha Rotha Kosovo - iskoni; u tim mapama se vidi Albanija na podgorini Kavkaza i u Prikaspiju. Neto kasnije, u nas su objavljeni rezultati istraivanja ruskih naunika, pa i istoriarke Svetlane Pletnjove u knjizi Hazari; saopteni su antiki i srednjevekovni izvori koji prate postojanje i uzurpiranje (od strane suseda) Albanije, kao vazalne drave monog

Mada, nije nikako iz seanja mogao da iili onaj doivljaj kada je za vreme okupljanja osnovaca, okienih za Vrbicu 1929. godine, kod najstarije srpske kue u Metohiji, hanu Maliia (pored mosta na Belom Drimu) grupa mladih iptara kliktavo zapevala lament o Bajramu Curiju; pritom zaslepljeno su podvriskivali: Pot kija, rnoft ipnija male (dole Srbija, ivela velika Albanija). 6 Tada mi je bilo shvatljivo kazivanje dr Vladana orevia: da je Britansko biblijsko drutvo bilo u nedoumici oko izbora dijalekta na kojem bi se tampala Biblija za Albance; reili su da prihvate svih pet postojeih; meu njima: i sicilijanski i kalabrijski - za Albance koji su po tom apeninskom, italijanskom, jugu ostali u manjim skupinama, posle prebacivanja glavnine na Balkan (od strane pobunjenikog vizantijskog vojskovoe Manijakosa). 7 Zbornik SANU Iliri i Albanci, Beograd, 1988.10

5

persijskog carstva; i to prikazano, iz veka u vek, za itavih dva milenijuma. (To dajemo, kao prilog referata u vidu Hronologije kavkaske Albanije). Ovo je trebalo da imaju u vidu i nai akademici, a na koje smo kivni, jer su olako zakljuili da su Albanci poreklom Iliri, ime su podstaknute njihove (albanske) frustriranosti i svirepa agresivnost. Radi odravanja kontinuiteta u hronologiji praenja kretanja Albanaca iz njihove prapostojbine put Evrope (i Balkana) da saoptimo ono to ne pominje Pletnjova, a vrlo je bitno za nau temu: ta se to dogaa u praskozorju albanskog iskrcavanja (od strane Arapa) na Siciliju. Izmeu 827. i 878. godine voene su na Siciliji ogorene borbe izmeu Arapa i Romeja (Vizantinaca). Jo neto vrlo bitno: u tom periodu, kad jo ni jednog Albanca nema u Evropi (pa ni na Balkanu), odrava se svenarodni sabor u Duvnu, gde su prisutni predstavnici Srba iz svih njihovih kneevina od Epira do Istre. Car Konstantin Porfirogenit u svom delu De administrando imperio, navodi da uvaava sve te srpske kneevine: Duklju-Zetu, Travuniju (Hercegovinu), Zahumlje (oko Neretve) i Paganiju, kao i sva njihova ostrva u Jadranu, za koja kae da su naseljena Srbima, istiui njihovu radinost i svestrano razvijenu pomorsku i agrikulturnu privredu; car sa aljenjem konstatuje da nije mogao da poseti veliku pokrtenu Srbiju iza Dinarida na severu (koju dr Jovan Dereti naziva Zapadna Srbija). Sabor u Duvnu (877. godine, dok se na Siciliji privode kraju estoke borbe Romeja (Vizantinaca) i Arapa, bio je pod papskim pokroviteljstvom. Okupio je predstavnike svih tadanjih srpskih kneevina, sa prostora nekadanjeg srpskog Ilirikuma (Ilirije). Nema tada ni pomena o bilo kakvom tragu postojanja nekakvih Albanaca - Ilira. I to saznanje trebalo bi da doprinese obuzdavanju paranoinosti albanskih lidera i masa, njihovu umiljenost da su oni naslednici na zemljama (srpskim) nekadanjeg Ilirikuma. Ta opsednutost istorijskim falsifikatom, prema zakljucima socijalne psihologije, izaziva traumatine posledice: uveava agresivnost Albanaca. Na saboru u Duvnu odreeno je a na prostorima saveza srpskih kneevina (od Rimljana naziv Ilirikumom), na ogromnoj teritoriji - od Livna do Skadra bude organizovana mrea srpskih episkopija. Njihovo rukovoenje povereno je Glavnom saboru u Duklji. Naznaeni su nazivi tih udruenih episkopija: Antibarum, Budiam, Ecateram, Dulcignum, Suacium, Skodrum, Drivastus, Polletum, Sorbium, Bosonium, Tribunium, Zac (humlium)8 Ova crkvena organizacija u savezu srpskih kneevina se deava u jeku kampanje organizovane po naredbi cara Vasilija I da Srbi primaju hrianstvo (od 867. - 886. godine). Albanci su tada na Kavkazu. Oni su primorani, od Arapa, da preu u islam. Uskoro e biti raseljeni i rasuti po arapskom kalifatu, a jedan njihov deo je prebacivan na Siciliju i u junu Italiju - tada u arapskom posedu. Odatle e znatan deo tih Albanaca biti prebaen preko Jadrana, na Balkan, na srpsko tle (oko Kroje u Zeti). U vekovima koji e poznije doi ti e Albanci postati najamniki zulumari, ustremljeni na Srbe i njihova dobra. Ali, uzorpacija je usmerena prema upama Stare Srbije, a ne prema drugim srpskim zemljama Ilirikuma. 9 Porfirogenit je zabeleio da su arhonti Travunije (Hercegovine) uvek bili pod vlau arhonata Srbije (re je o velikoj pokrgenoj Srbiji kako je car, istoriar, naziva. Ta Srbija se protezala od Drine na Istoku do Istre na zapadu i od Jadranskih planina do Drave. Srbofobi i istoriari znaju, takoe, za bulu pape Aleksandra II (1061-1073.) da je meu devet biskupija reorganizovane Dukljansko-barske Metropolije i jedna za Staru Srbiju, a druga za Pilot, koja

D. Farlati: Illirici sacri, tomus primus, Venetiis, MDCCLI, 30. Nad ovim istorijskim procesom nisu se nadvili pomenuti akademici, autori radova u Zborniku SANU Albanci i Iliri. Takoe, Zanemarili su podatke koje daje znameniti istoriar Ajnhard, zvanini hroniar na dvorovima Karla Velikog Ludvika. Za vreme borbi franakog carstva protivu Srba pod vostvom Ljudevita Posavskog (822.-825.) Ajnhard pie da su Srbi kao silan narod nastanjeni u Dalmaciji. Ajnhard se tada udio (kako e 1878. godine da se zgraava i Feliks Kanic, hroniar rata Srbije protivu Turske, kada Nemac ne moe da shvati da Srbi tako toleriu albanske zulume) kako Srbi pod Ljudevitovim vostvom ne dobijaju pomo od velike srpske drave juno od Save, a zazirali su od Guduskana - buduih Hrvata, uurenih u Zagorju, a koji su se stavili na stranu Franaka. (Relja Novakovi: GDE JE BILA SRBIJA OD VI DO XII VEKA, str. 251/252).9

8

11

se na istoku granii sa malom rekom Valbonom. Znano je, takoe, da su u to vreme, u Pilotu bili nastanjeni Albanci, dospeli tu nedavno od Kroje - svog utoita posle prelaska Jadrana (iz Sicilije i june Italije), pa e i Stevan Nemanja njih staviti pod svoju kontrolu, to i belei u svom itiju (kao Sveti Sava), stavljajui im na znanje da imaju prebivalite na srpskim imanjima, koje su vlasnici napustili za vreme srpsko (Zeta) - vizantijskog rata, kada su odredi srpskog kneza Vojislava namamili u gudure od Epira do Bara silnu vojsku Romeja, ijih je est stratega (komandanata korpusa) poginulo kao i 40.000 boraca. Na molbu srpskog kralja Bodina, koji je objedinio sve srpske kneevine i proirio granice do Soluna (a poginue 1101. godine, na Kosovu - u Nerodimlju: mramor nije ouvan), papa Kliment III Vibert podigao je barsku episkopiju na stepen Dukljansko-barske nadbiskupije. Odredio je da njoj budu potinjeni sledei biskupi: kotorski, ulcinjski, svaki, skadarski, drivastski, polatski (u Pilotu), srpski, bosanski i travunjski (Trebinje). Dakle, jo je bilo prerano da se aka Albanaca deportovana iz Sicilije i dune Italije i razmetena oko Kroje, registruje kao neki entitet u balkanskim zbivanjima. Videli smo tek e na poetku vladavine Stevana Nemanje, koji je obnovio Svoju dedinu, to jest: sve delove Bodinovog kraljevstva, Drivest i Pilot biti nastanjeni Albancima. Podseamo da u poveljama cara Vizantije (Istonog rimskog carstva) Vasilija II, nazivanog ubicom Bugara, iz 1019. i 1020. godine nema ni pomena o postojanju Albanaca na Balkanu, a Vasilije je ba u to vreme, sa svojim trupama, eljao upravo predele na kojima e se, dvadeset i tri godine kasnije, nastaniti Albanci, dovedeni iz june Italije i sa Sicilije. Naalost, na sramotu srpske istoriografije, ovaj proces poetka irenja Albanaca iz Kroje, najpre ka severu, pa potom ka jugu, i na kraju ka istoku, nije obraivan niti tumaen. Zadrali smo se na ovim dogaajima (saborima u Duvnu i u Splitu, te ratu izmeu Arapa i Romeja - Vizantinaca oko Sicilije) da bismo konstatovali, sa uenjem, da nai akademici - pisci saoptenja u Zborniku SANU Iliri i Albanci nisu obratili panju na ta zbivanja, jer bi im bilo jasno da tu nema nigde spomena o prisustvu Albanaca na Balkanu. Takoe, bilo im je poznato (trebalo bi da bude!) da prisustvo Albanaca na Balkanu prva registruje princeza Ana Komnina, objanjavajui da su 1081. Albanoi, tj. Albanci, napali oko Kroje, normanske invazione odrede na Vizantiju. (Albance su u taj predeo nastanili Vizantinci 1043. godine prebacivanjem sa Sicilije, gde su ih sa Kavkaza doveli Arapi). Ostavimo, zaas, po strani nae zabludele akademike i njihov Zbornik SANU Iliri i Albanci, da bismo se zgranuli nad najskoranjijim falsifikatorskim i antinacionalnim radom dve nae nacionalne institucije - o istoj temi. Te dve nacionalne institucije, koje drastino krivotvore istoriju na tetu Srba su: Politika i Zavod Srbije za izdavanje udbenika. Tako, Politikina Enciklopedija Britanika (koju je priredio doskoranji glavni urednik tog lista Milan Mii) eksplicitno tvrdi, povlaujui se mitomaniji Tirane i izmiljotinama dva nemaka srbofoba: Albanci su potomci Ilira ...10 A u udbeniku Zavoda za udbenike i nastavna sredstva Srbije (direktor i glavni urednik Rado Ljui, iz Istoka, profesor filozofskog fakulteta) - Istorija za 6. razred osnovne kole koji je napisao akademik RS Rade Mihalji (ranije asistent akademika SANU Sime irkovia), sa neto obazrivosti protura se ista teza: Albanci vode poreklo od starosedelaca na Balkanskom poluostrvu, najverovatnije Ilira ...11U izdanju Politike 2005. godine (tampala Narodna knjiga) velikoformatne Enciklopedije Britanike, na strani 27. pie: Albanci su potomci Ilira, starog indoevropskog naroda koji je iveo u srednjoj Evropi i koji se poetkom gvozdenog doba preselio na jug (v. ILIRIJA). Pripadnici Gega skrasili su se na severu, a pripadnici Toska na jugu, zajedno sa grkim kolonizatorima. Ovo podruje je u I veku pre n.e. potpalo pod rimsku vlast; posle 395. n.e. administrativno je povezano s Konstantinopoljem. 11 Rade Mihalji: u Istoriji za 6. razred osnovne kole - poglavlje: Albanci u srednjem veku: Albanci vode poreklo od starosedelaca na Balkanskom poluostrvu, najverovatnije Ilira, romanizovanih u manjoj meri. Sa njima su se meali Stari Grci, Sloveni i drugi narodi. Iako je proces nastanka albanskog naroda poeo u ranom srednjem veku, Albanci dugo vremena nisu stvorili samostalnu dravu (str. 151).1210

Registrujmo: ta se falsifikatorska ujdurma i bruka dogaaju i posle otkria lidera Albanaca sa Kosova (njihovog predsednika) Ibrahima Rugove: neposredno pred smrt posetio je papu Vojtilu i poverio mu se da Albanci nisu Iliri; ve kako je rekao: Dardani; Rugova je to saoptio i u Corriere dela sera. Da su Milutin Garaanin i drugi akademici (Fanula Papazoglu, Vladislav Popovi, Boidar Ferjani, Sima irkovi) pisci Zbornika SANU Iliri i Albanci, raspolagali ovim saznanjima i injenicama o Albancima na Kavkazu, (a o tome su postojali pisani izvori na jermenskom, grkom, persijskom, turskom i arapskom jeziku) ne bi onoliki trud uloen u u prekopavanje tumula i humki po Balkanu; a sve da podre teze (Tirane i dvojke nemakih kvazi istoriara) o ilirskom poreklu Albanaca, a to je sluilo kao tapija na srpske zemlje. Ni bard srpske istoriografije Vladimir orovi nije pomogao u rasvetljavanju srpskoalbanskih odnosa, odnosno nije razvejao maglu o poreklu Albanaca i njihovom ivljenju na Balkanu. On kae (u svom Istorijskom leksikonu): Albanci nose ime jednog veeg ilirskog plemena (Albanoi). Nije znao da Albanija nije bila na Balkanu ve na Kavkazu; da jeste vazalna drava (provincija) ali ne vizantijska ve persijska; i da je u tim vekovima Persija brani od najezde Hazara i Huna, a kasnije od avira, Avara, Vizantinaca, Turaka. Podrobno o tome belee istoriari Vizantije (za period od 370. do IX veka): Menandar, Teofilat Simokata, Teofan, Mojsije Kalankatvaci. I veliki Jovan Cviji je bio u zabludi, nekritiki prihvatajui tumaenja nekih nemakih istoriografa o ilirskom poreklu Albanaca12. U mom radu Otkud i otkad iptari u Staroj Srbiji Kosmetu, podsetio sam na zakljuke Elen Ervelar, rektorke pariske Sorbone, o tome ta nanosi pravoslavnoj civilizaciji, kako ona kae: papska podlost i varvarstvo Zapada. Dodirnuemo jedno vitalno podruje primene toga upozorenja Ervelarove. Re je o preimenovanju drevnog, od svih drava prihvaenog (kroz vekove), naziva Stara Srbija, sa priznatim mapama - u naziv Kosmet; pa Kosovo, te napokom u albansko Kosova. Donekle je tu temu obradio profesor Pravnog fakulteta Stevan orevi, ali ona trai potpuniju eksplikaciju. Daleko iru i od one koju je od mene prihvatio (i objavio) Hugo Rot u svojoj knjizi Kosovo-iskoni. 13 Ne budimo naivni: tema je odve izazovna. Otkud nastala praksa da se u provinciji (Staroj Srbiji - Kosmetu), pree na spominjanje samo jedne upe, Kosova, od njih deset zabeleenih u svim starim poveljama i kartama. Koristei metod podlosti i varvarstva (kako je zapazila Elen Arvelar), ideolozi psiholokog rata iz SAD i sa Zapada, hteli su da itav svet ubede da se u otimanju svih upa Stare Srbije radi samo o jednoj maloj kotlini, sa nazivom Kosovo; a poznato je i njima kao i nama da je Kosovo ponajmanja upa Stare Srbije - Kosmeta (jedino je Drenica neznatno manja). Nedavno smo u Politici dali podatke o basnoslovnim rudnim bogatstvima svih devet upa Stare Srbije. Samo nalazita stratekih metala: hroma, nikla, mangana, molibdena, bora, olova, cinka i drugih, procenjena su na: 1.000 milijardi dolara; a ve i vrapci znaju da celo Kosovo lei na lignitu ija je vrednost 500 milijardi dolara. Sada se radi na primeni DNK u ispitivanju porekla i srodstva naroda Evrope. A zato se ne bi ispitivao i vaan pokazatelj vezanosti nekog nacionalnog entiteta za ranije (ili postojee) stanite - i putem ustanovljenja biolokog diverziteta: koje su ivotinje uzgajali i ta je od toga ostalo (ili sauvano) na novom stanitu. Na primer, poznate su milenijumske ouvane vrste pasa kod Srba, to belei svetska kinologija: srpski planinski goni, srpski panonski goni, ar-planinac. Iz linog iskustva (kroz viedecenijsko ivljenje sa Albancima) znam da postoje neke vrste pasa koje su Albanci preneli sa Kavkaza; isto kao to imaju svoju, otuda dovedenu, vrstu krava i bivola, to jest provenijencije sa Kavkaza. Tamo su i odnegovali nacionalni zanat - suvo zidarstvo, po emu ih istie i najvei filozof istorije civilizacija, Arnold Tojnbi. Svi ti12

Cvijiu se ameriki predsednik Vudro Vilson, za vreme Pariske konferencije o miru, posle Prvog svetskog rata, obraao reima: Da zamolimo ovu mudru glavu da nam rasvetli nedoumice oko razgranienja na Balkanu i oko njega. 13 Hugo Roth: Kosovo-iskoni - Kosovo origins. JKP Nikola Pai Beograd 1996, str. 146/147.13

interdisciplinarni elementi prepoznavanja bili su potpuno zanemareni u istraivanjima pomenutih naih akademika, autora radova u antisrpskom Zborniku SANU Albanci i Iliri. *** Ve sam nadugo objanjavao, piui i usmeno izlaui, zato Albanci ne usmeravaju pravce svojih zavojevanja put podruja koje je zauzimala drevna Ilirija - navodno njihova pradomovina, nego hrle ka bogatom srpskom Pomoravlju. Razlog je ne samo u bogatstvu Pomoravlja, ve u otporu na koji je spremno stanovnitvo podruja starog Ilirikuma, a u kojima, od pamtiveka, ive Crnogorci, Hercegovci i pokatolieni Srbi u Dalmaciji; tu jo postoje, u veini regija, plemenske veze; odnosno, ispoljava se stara plemenska solidarnost u svakom pogledu; pa i u uzajamnom priticanju u pomo u sluajevima tuinskih prodora. E, toga u Srbiji nema, jer je u njenom prostranstvu, od Kosova do Subotice, rasturena plemenska povezanost. ak, selo ne pritekne u pomo susedu u sluaju elementarnih nepogoda ili poara. Tu odavno ivi poslovica: Nek komiji crkne krava! No, nasuprot takvoj otuenosti i indolenciji Srba, kako za komije, tako i za svoje strahovite rtve (o emu je otvoreno i dokumentovano dala svoj sud akademik Jelena Guskova u beogradskoj Pravdi od 3. jula 2007. godine (na stranicama 8 i 9), - iptari (Albanci) bezobzirno razvijaju svoju osvajaku strategiju, podupirui je razvijanjem fanatizma, zasnovanog na mitomaniji i prepotentnosti i narkomanskoj samouverenosti. Da su metodi zavojevake ideologije albanskih mitomana i zulumara inkorporirani i u strategiju: Cilj opravdava sredstva, svedoe neverovatno sumanute i drske tvrdnje albanskog istoriara dr Skendera Rizaja: Traani, Egipani, Jevreji, Arabljani, Palestinci i Grci su iptarskog porekla. Prenosei ovaj citat iz knjige Jevrema Damnjanovia Kosovska golgota (Beograd, 1988), Jovan Dereti jo dodaje tvrdnju Rizaja: I Mojsije i Muhamed su takoe iptari. 14 TREE POGLAVLJE I Devet drevnih upa Stare Srbije (Kosmeta) od poetka albanske uzurpacije do okupacije NATO pakta U Kosmetu (Staroj Srbiji) bilo je, pola veka posle Kosovske bitke, samo 46 novouseljenih albanskih kua, kako svedoi prvi turski popis iz 1445. godine za oblasti Drenice i Podrima. A srpskih kua: 12.844. U upama: Kosovo, Sirinikoj, Sredakoj, Ibarskom Kolainu, Binikoj moravi, Prizrenskom Polju, Labu nema, tada, iptara. U Pei, na primer, tada nije bilo ni jedne albanske porodice... ak, 1838. godine, skoro 400 godina posle prvog turskog popisa - u Pei (kako zapisuje Jozef Miler): Srbi ine 92,09 odsto stanovnitva. A danas, posle NATO agresije, pod podlakim nazivom: Milosrdni aneo u Pei (seditu srpskog patrijarha) ivi samo jedan Srbin! U Deanskoj povelji iz 1330. precizirano je da Metohija i okolni krajevi pripadaju Deanskom vlastelinstvu (89 naselja, od kojih su samo tri nastanjena Albancima, i to na zapadnoj strani Prokletija). U tim naseljima je bilo 3.433 kue, a od toga arbanakih samo 44 (1,8 odsto). U vizantijskim izvorima ime Albanci kao Albanoi (dovedeni naseljenici, a ne - narod) je prvi put pomenuto 1081. u opisima najezde Normana, a meu samim Albancima tek 1595, kada je Marko Gini izrekao: La mia natione Albaneze. A evo kako u tim vekovima, od uspostave turske okupacione uprave u Staroj Srbiji (gde su se Turci vratili tek 36 godina posle boja na Kosovu), svedoe najpouzdaniji suditelji: vatikanski biskupi.

14

Jovan I. Dereti, Srbi i Arbanasi, str. 101.14

Mletaki poslanik, kod turskog padiaha, Jakov Sorenco je zabeleio da ulazi u Srbiju kada je 1575. preao reku Drim kod Svetog Spasa u dananjoj Albaniji. O Srbiji sa autohtonim srpskim stanovnitvom bez primese Albanaca tako pie i barski nadbiskup 15 Marin Bici 1610. A demografsku sliku o gotovo stopostotnoj etnikoj srpskoj supstanci u Staroj Srbiji (na Kosmetu) iznose i buskup Petar Mazareki 1623. i nadbiskup ore Bjanki 1638. godine. Te nepobitne injenice o utemeljenosti Srba na Kosmetu, nerazumno i sramno, izazivaki i maliciozno (a svakako ignorantski), negira nadobudni pomonik masona i srbofoba M. Ahtisarija posrednik u pregovorima o statusu Kosova, Albert Roan. 16 Srbofobijom i rusofobijom17 nadahnut A. Roan, valjalo bi da zaviri u arhive (njemu nadreenog) Vatikana, gde bi naao ne samo citirane navode najupuenijih zvaninika Svete stolice, ve i izvetaj skopskog nadbiskupa Matije Masareka iz 1764. godine. (Roanu je ta godina polazite za pravo iptara da prisvoje Kosmet). Masarek tada saoptava da su Albanci tek poeli da prodiru u Staru Srbiju, u rejonu akovice (oblast Has). Nadbiskup papi pie da su albanski zloinaki fisovi provalili iz gudura Prokletija, tek u drugoj polovini 18. veka: Maledetti Albanesi, i quali per forza si sono impadroniti di quasi tutti gli terreni scismatici e cattolici serviani (Prokleti Albanci, koji su silom zaposeli zemlju Srba pravoslavnih i katolika). Nastae i proces prelaska srpskih domainstava, pritenjenih zulumima, u islam, kao i njihovo ukljuenje u albanske fisove. (I dan-danas u mnogim takvim domainstvima uvaju se ikone svetaca - slave, to je srpska posebnost jedinstvena u hrianstvu i oveanstvu). Otuda i zakljuak nemake istraivake grupe, posle studijskog ispitivanja na Balkanu u drugoj polovini 19. veka: U stvari, veliki deo dananjih Albanaca nisu nita drugo nego albanizovani Srbi. Istraivai nabrajaju gotovo sve Malisore, Dukaine, stanovnike okruga Elbasan, jedno od najveih albanskih plemena Krasnie.18 Svega je jo bilo u potonjim zulumarskim vremenima na tom prostoru (pod Turcima, Austro- Ugarima, Italijanima, Nemcima, komunistima), da bi ve deceniju i po odjekivao razvijaki, poguban za celu nau planetu anticivilizacijski, zasnovan na ovinistikom etnocentrizmu, pokli nezavisno Kosovo. Oduzimanje Srbiji njene matine teritorije, nazvane Srpski Jerusalim 19 i vaseljenskim svetilitem, proglaenjem nezavisnog Kosova bilo bi kao planetarnii upalja cepanja mnogih drava. Od panske Baskije, rumunske Transilvanije, Belgije, Francuske, ruskog prostora, preko alirsko-marokanske Kabilije (sa Berberima), do kineskog dvadeset pet milionskog Sinkjanga i vie dravica SAD: poev od Teksasa do Kalifornije (sa veinom Meksikanaca); trebalo bi prva na udaru po presedanu Kosova da bude i Velika Britanija - ona bi se raspala na kotsku, Vels, Englesku, Irsku. Nai prvaci se sluganski ustruavaju da otvoreno spomenu te pretee mogunosti. 20 Svedoci smo anticivilizacijskog procesa preimenovanja, u kome je Stara Srbija na svim starim kartama oznaavana kao Vecchia Serbia, da bi tokom jednog veka, (HH-og), pojmovno bila preobraena u Kosmet, onda u Kosovo, odnosno Ko^^^a. Albanci su (pod zatitom NATO-a) promenili i mnogovekovne srpske nazive gradova, svih naselja, reka, planina.

O ovim i drugim izvetajima o poetku albanskog prelaska preko Prokletija u Staru Srbiju, videti opirnije u monografiji Velika Albanija, izdanje Instituta za geostrateke studije, Beograd, 1991. g. 16 Intervju Politici od 21. juna 2006. g. 17 Roan saoptava udovinu iskonstruisanu domiljatost: kako navodno - ljudi na Zapadu, leu i ustaju u strahu se pitajui: nije li se Rusija okotvila u Mediteran, preko male Rusije - Srbije 18 Videti deo izvetaja tog nemakog tima u spomenutoj ediciji Velika Albanija. 19 I ameriki ambasador u Beogradu (u vreme poetka oruanih obrauna - 1991.), inae istoriar, Voren Cimerman prihvatio je taj izraz. 20 Meu asnim izuzecima prednjae akademici i narodni tribuni: Dragan Nedeljkovi, Mihailo Markovi i Vasilije Kresti.15

15

Gledano u istorijskoj proveri, Kosovo je samo jedna od devet upa Stare Srbije. Jedino je upa Drenica, koja obuhvata 496 km2, manja od upe Kosovo (502 km2). Od Kosova su, na primer, trostruko prostranije Binika Morava, a dva i po puta Metohija. Tako su ekspanzionistiki mozgovi i stratezi tim sublimirajuim nazivom (Kosovo), izbrisali vekovna imena preostalih osam upa Stare Srbije, ukljuujui i Metohiju koja je kao Hvosno - milenijumski pripadala Duklji - Zeti (Crnoj Gori), to bi joj trebalo vratiti, da postane njen prestini razvojni region, a i odbrambeni bastion srpstva. U svemu tome se prepoznaju neokolonizatorske ambicije i strateki apetiti zapadnih velikih sila, jer su Kosovo i Metohija, tj. Stara Srbija, ne samo izvanredno bogato podruje, ve i pravac od nezamenjive strategijske vanosti koji vodi ka Bosforu i dalje ka Aziji i Rusiji. Uostalom, ne tvrdi Zbignjev Beinski zalud da je Balkan potencijalno geopolitika nagrada u borbi za evropsku supremaciju. Potvrdu ove teze dokazala je istorija: Rim i Vizantija su ouvali svoju hiljadugodinju vladavinu na kontinentu osloncem na Balkan; takoe, Otomanska imperija je posedujui Balkan trajala pola milenijuma. Verovatno bi i Staljin to ostvario (imajui Varavski pakt) da mu se nije ispreila Jugoslavija pod Titom (sa Srbijom u sreditu Balkana). Na razmei II i III milenijuma, Zapad rizikuje da izgubi Balkan, ako se povinuje projektu o stvaranju Velike Albanije, a zanemari istoriju i potencijale Srbije. II Stara Srbija (Kosmet) - up zlata Stara Srbija sazdana je na tlu basnoslovnih bogatstava. Ona su odvajkada privlaila osvajae, a danas i ove iz evroatlantskog NATO pakta, predvoenog SAD. Poznati su nauci, ali nedovoljno srpskim iteljima, duboki istorijski tragovi tog koristoljublja u planovima preotimanja srpskih zemalja. Upuujemo na zapis vizantijskog istoriara Kristovula iz prve polovine 15. veka: Ipak, nije bilo samo to (potinjavanje Srba), nego su ga (sultana) pokrenula (protiv Srbije) i izvanredna svojstva zemlje, koja su zapanjujua i koja pruaju obilje svakojakih dobara. Zemlja ima veliko plodno tle, koje raa sve mogue plodove i sve bogato daje ... Ali najvanije je ono u emu ona daleko nadmauje sve ostale zemlje - zlato i srebro izbija tako rei iz izvora, i svuda gde se ono kopa prua zlatni i srebrni prah u velikim koliinama i najboljeg kvaliteta, bolje je od onoga u Indiji. Time je srpska drava od poetka bila povlaena. Ona se ponosila svojim bogatstvima i svojom moi, bila je kraljevstvo, raspolagala je mnogobrojnim i pre svega bogatim gradovima, kao snanim i teko osvojivim tvravama. 21 Ova Kristovulova zapaanja, modernim tehnikama u istraivanju, potvrena su viestruko. Najnoviji uvidi pokazuju da samo rezerve kosovskog lignita vrede oko 500 milijardi dolara. Ugalj se nalazi ispod gradova, varoica, sela i infrastrukturnih objekata, saopteno je u jednom istraivakom nalazu.22 Reviri olovno-cinkane rude su u Starom Trgu, Ajvaliji, Kinici. Ruda nikla je pronaena na Goleu, Glavici i Starom ikatovu. U podruju akovice i Orahovca su leita hroma. Bakar i mangan rasprostiru se irom Prokletija. Leita magnezita su na Goleu, Strezovcu, u Deanima i Dubocu. Nije udno to su ta bogata nalazita zapela za oko mnogima, Amerikancima pre svih, ali je udno utanje o zvaninim procenama vrednosti tih bogatstava. Procena vrednosti nalazita olova, cinka, srebra, nikla, hroma, mangana, molibdena i bora (najtraenijih strategijskih ruda), ide do oko 1.000 milijardi amerikih dolara. Nalazita bora su najvea u svetu. Ameriki milijarder Soro drsko se usudio da ponudi u keu dve milijarde dolara Srbiji da mu proda Kosmet (takav cinizam i bedastoa previe su i za jednog Jevrejina,21 22

Videti: Jovanka Kali, Srbija u srednjem veku. Prepis elaborata - kod autora.16

maarskog porekla, makar bio perjanica meu srbofobima - sa svojim pajdaima iz Kriznog taba: Vesli Klarkom, Mahti Ahtisarijem i slinim notornim unititeljima Srba). Sve je vie informacija i o izuzetnim rezervama nafte na tom podruju; kao i rude uranijuma. O kosovsko-metohijskim revirima nafte izvetavala je nedavno moskovska Pravda, pouzdano tvrdei da su ezdesetih godina odraene etiri buotine od kojih su tri bile vrlo izdane (list dodaje da je sva ta dokumentacija misteriozno nestala). 23 Moramo da naglasimo injenicu da se na Kosovu i Metohiji, uprkos upotrebi bombi sa osiromaenim uranijumom u NATO agresiji 1999. godine, nalaze najistija izvorita i reni tokovi Evrope, dovoljni da pitkom vodom snabdevaju celi na kontinent, a i sve edne zemlje Mediterana. Lim, Ibar, Beli Drim, sve tri Bistrice, Erenik, Lepenac i Juna Morava su nae nepresuno bogatstvo. A u vremenu koje e neumitno brzo doi, to bogatstvo e biti conditio sine qua non ljudskog opstanka. HRONOLOGIJA OKUPIRANJA KAVKASKE ALBANIJE OD NJENIH SUSEDA Ovde emo, koristei istraivanje ruskog akademika Svetlane Pletnjove, hronoloki nareati najdrastinije pohode na kavkasku Albaniju, kako su agresori govorili: radi prezimljavanja: - 370. godine n.e. Huni su krenuli put Albanije - vazalne kneevine persijskog carstva. Ali, onako uz put, odve su se zamajali oko Alana, udnog smeeg naroda, nalik na veane (koji e ubrzo zauvek nestati). - (488.-531.) Persijanci su dobro uvrstili svoje granice na severu, naroito pod vladavinom slavnog aha Kavada I - podgorinom Kavkaza, pa su i Albaniju titili. - 540. godine Huni su ponovo nasrnuli na Albaniju; istovremeno, napali su i Jermeniju. Uzalud je vazalna Albanija oekivala pomo od svog persijskog sizirena, naslednika Kavadovig, aha Hosrova Anuirvana. - 552.-562. - U toj deceniji vodi se unitavajui rat izmeu alijanse Huna i Hazara, s jedne strane i persijskog cara - aha Hosrova Anuirvana. ah je, napokon, ne samo porazio avire (Hune) i Hazare i oslobodio, ponovo, Albaniju od onih koji su malo podue u njoj zimovali, ve je sve posade agresora na albanskoj zemlji pretvorio u robove i preselio ih u Kabale, a ostatke proterao u Dagestan. - 627. godine, Hazari ponovo upadaju u Albaniju. Ali, ne samo da prezime, jer su oni tada bili glavna vojna snaga Turaka, sa kojima je (Turcima) vizantijski car Iraklije (navodno tada dozvolio Srbima da preu Dunav i nasele se u Ilirikumu) - sklopio savez radi rata sa Persijom. - 640.-654. Za tu deceniju i po, put Zakavkazja se kree nova sila - savez arapskih plemena. Arapi e uskoro (640.) zauzeti Jermeniju, zatim e 654. okupirati Gruziju i onda doi (da prezime) u Albaniju. - 670. godine meu Arapima nastaju trvenja pa tri porobljene kavkaske drave: Jermenija, Gruzija i Albanija, uspevaju da se od njih oslobode. - 682. godine Albanija uspeva da sa susednim, agresivnim, Hazarima uspostavi podnoljivije odnose. Tada se jedan knez iz hazarske federacije (vladar Savira, Alt Ilitver) oenio kerkom kneza Albanije i pritom primio hrianstvo. - 684. godine dolazi do najvee najezde Hazara na Zakavkazje. Obraun sa Gruzijom, Jermenijom i albanijom je surov. Njihove knezove, prvake, Hazari ubijaju. Albaniji, kao najbogatijoj zemlji, a i u znak sankcija to iri hrianstvo, je razrezan teak danak. - 692. godine, arapski namesnik u Jermeniji, sa svojom vojskom prolazi kroz Albaniju, kojoj Persijanci ne pritiu u pomo. Arapi tada razaraju najjae utvrenje Persije - Derbent (u

23

Njen lanak Pravde, prenela je beogradska Politika od 6. marta 2006., strana 6.17

albanskom Prikaspiju), koje je titilo severne granice tog najstarijeg carstva od stalnih napada sa Kavkaza i iz stepe. - 708.-713. Hazari napadaju Arape, razmetene u Albaniji i tvravi Derbent. Hazari uspevaju da zauzmu Derbent i posednu severne regione Albanije. - 721. godine Albanija se ponovo nala u vrtlogu novog hazarsko-arapskog rata. Ovaj rat Hazara i Arapa trajao je preko deceniju i po. - 724. godine Arapi su uspeli da od Hazara preuzmu Albaniju; tada je arapski namesnik za Zakavkazje errah nametnuo Albaniji specijalni danak glavarinu. - 729. godine novi arapski namesnik Maslama, ne mogavi da odri svoju vojsku, njeno snabdevanje, usled velikih kia, naputa Albaniju. Hazari tada ponovo napadaju na odve poremeenu Albaniju i zauzimaju njen vei deo. 730. godine Hazari nastavljaju svoje napade na Albaniju. - 731. godine dogaaju se zavrni udari Hazara po ostatku Albanije. Glavni grad Albanije Ardebilj je posle dugotrajne opsade zauzet, i potpuno opustoen. - 731. godine na od Hazara okupiranu Albaniju ustremili su se ponovo Arapi, koji tu zemlju preuzimaju, daleko potisnuvi Hazare, zatim, po svom uhodanom obiaju, ostaju u njoj - da prezime. - 732. godine Arapi, polazei iz Albanije, kao strateke osnovice, svojom brojnom vojskom opsedaju najvee utvreni grad u Zakavkazju i Priskapiju, persijski Derbent, koji su ve jednom osvajali Hazari. Poto je Albanija, posle tolikih okupacija sa strane svojih suseda, bila potpuno iznemoala, pa i sa stanovitvom proreena, - Arapi u nju dovode i naseljavaju Sirijce. - Narednih godina u Albaniju, od Arapa okupiranu, pristiu i brojni Jevreji, koji emigriraju iz Irana. Mnoga labanska plemena Arapi preseljavaju na jug svog prostranog kalifata. (Jedan deo tih Albanaca Arapi e prebaciti na Siciliju i u junu Italiju). - 827.-878. godine odvijaju se velike borbe na Siciliji i u junoj Italiji izmeu Arapa i Romeja (Vizantije). Romeji su uspeli da zauzmu (povrate) manji deo Sicilije i junu Italiju. Tu su zatekli sa Kavkaza deportovane (od strane Arapa) Albance (Arbanoe, kako su ih Romei nazivali). - 980. godine Vizantija je zauzela severoistoni deo Sicilije. Tamo zateene Arbanoe (Albance) Romei (Vizantijci) su preveli u hrianstvo. - 1043. godine, kako pie vizantijski istoriar Mihailo Ataliota, Romei (zapravo pobunjeni vojskovoa Manijakos) su, u martu mesecu, znatan deo tu zateenih (deportovanih sa Kavkaza) Arbanoja (Albanaca), u svojim laama, prebacili preko Jadrana u zauzetu luku Dra i odaslali ih da se nasele oko Kroje, od Srba naputenog predela zbog pustoeeg rata u protekloj (1042.) godini izmeu zetskog vladara Vojislava i Vizantije. Iz tog gnezda e se u iduim vekovima razleteti prava mora po okolnim srpskim zemljama, sve do 1999. godine, kada e iptari (kako sebe nazivaju balkanski Albanci), stavivi se u slubu Zapada (SAD i NATO pakta) za vreme njegove agresije na Srbiju i Crnu Goru, divljaki (kao i pod Turcima i faistima Italije i Nemake u Drugom svetskom ratu) nasrnuti na srpsko iteljstvo koje milenijumima ivi na prostoru Kosova i Metohije, ubijajui ih na kunom pragu i zaposedavajui njihova imanja. Istovremeno e anticivilizacijski bezobzirno ruiti stare sakralne hramove koje su u proteklim vekovima Srbi podizali. Pritom, dobro e uvati tekovine izrasle pomou srpskih investicija: monumentalne zgrade namenjene nauci, prosveti, kulturi i zdravstvu, koje su Srbi izgradili na tom prostoru, kao i eleznike pruge, mostove, velike poljoprivredne kombinate i irigacione sisteme i mree vodosnabdevanja. Sve to je podignuto davanjima srpskih poreskih obveznika, koji e nastaviti da uplauju po 200 miliona dolara godinje svetskim bankama za zajmove uzete za razvoj Kosmeta, odnosno za bolji ivot iptara u tom delu drevne Srbije. Ko-

18

tebe kamenom, ti njega hlebom, - ta biblijska izreka primenjuje se u odnosima iptara i Srba, to predstavlja apsurd za vek koji promovie novu civilizaciju ujedinjenog oveanstva. OPTIMALNI PROJEKAT ZA REENJE KOSOVSKOG PROBLEMA Meu projektima o konanom reenju statusa Kosova i Metohije, gotovo da nema dalekosenih vizionarskih projekata. Izuzetak je ideja Adema Demaija o stvaranju Balkanije, neke vrste ekonomske unije Srbije, Albanije, Crne Gore, Makedonije i Grke. Takav projekat, mudro komponovan i prilagoen realnosti i vizionarskim razvojnim perspektivama mogao bi biti: Evro-ruski. Sa sporazumnom razmenom teritorija ili drugaijim nagodbama, projekat bi poivao na planu: za 500 godina burnog razvoja. Zapodenulo bi se gradnjom pet koridora: transportnih, energetskih, vodenih. Prema tom projektu: cela Stara Srbija (Kosmet) i zapadni deo Albanije, eventualno zapadna Makedonija: (nadovezani na centralnu Srbiju) postali bi veliki razvojni region globalnog znaaja. Prava konica meunarodnog preduzetnitva. Umesto sadanjih (i eventualnih) protektorata (sa oruanim nadgledanjem), to, u praksi, znai plan Ahtisarija i njemu naklonjenih drava Zapada, sporna teritorija Kosmeta i okolna podruja postali bi milenijumsko gradilite (koje bi ozaravale restaurirane pravoslavne svetinje - sada uniteni ili oteeni hramovi, stecite civilizacija i meuetnike solidarnosti). Kroz taj poduhvat, znaajniji od uvenog amerikog New deal-a, prilo bi se gradnji etiri koridora, za koje veliki interes mogu imati: Rusija, Evropa, Azija i Mediteran. Pa i SAD, kao globalna svetska sila. Tim i drugim dodirnim projektima bila bi apsorbovana radna snaga, sada nezaposlenog stanovnitva na jugoistoku Evrope. Koridorima bi strujali: 1) energenti (iz Rusije); 2) voda za Evropu i Mediteran - preko gigantskih akvadukata; 3) milionsko kretanje ljudi i roba suhoputnim magistralama (autoputevima i eleznicom), bez premca; preko Srbije, Albanije i Makedonije (pa i Grke) turisti i drugi zainteresovani stizali bi na plae, ostrva i starine - pri Jadranu, Egeju i Mediteranu. Tome mnogovekovnom poduhvatu za razvoj ovih regiona (upa), obuhvaenih u 12 patronata, znaajan podstrek bi davala realizacija starog nemako-srpskog projekta: izgradnja plovne vodene magistrale: severno more - Egej, preko vodotoka Majna - Rajna -Dunav - Morava i Vardar. Zaokupljenost stvaralatvom obezbedila bi mnogovekovnu mirnu konvivenciju (suivot) ne samo stanovnitva u tim regionima ve i na itavom evro-azijsko-afrikom zagrljaju. Dodajmo ovome: guverneri tih patronata (predviamo ih 12), raspoloenih drava sveta (SAD, Rusija, Norveka, Japan, Kina, Francuska, Italija, Libija, Nemaka, vedska, Juna Koreja i Kanada) bi u sporazumu sa Srbijom dobile na eksploataciju - putem koncesija - neizmerno rudno bogatstvo (o emu smo ranije izneli podatke), ali i zadiviljujue tlo pogodno za svaku vrstu agrikulturnih proizvoda. Hteli mi to ili ne, ni Srbija, unitena sankcijama i bombardovanjem, a ni Albanci, nemaju kapacitete, nisu sposobni, ne mogu da krenu u ostvarenje ambicioznih poslova i zadataka u trajanju, kakav je i projekat Za mir u narednih 500 godina i dinamini razvoj Balkanije. Zato u patronatstvu (sa koncesijama) vidimo u pomenutim prostorima vrlo realni, efikasni i relativno lako ostvariv globalni cilj - opteljudsku solidarnost i dinamiku razvoja. Zar to nije u saglasju sa strategijskim interesima SAD, Evropske unije i Ruske federacije. A to bi moglo postati okosnica evroazijske i mediteranske perspektive. Srbija treba da se izbori za te aranmane koje zahtevaju patronati. Njeno rukovodstvo (parlament, vlada i predsednik) treba da pomenutim dravama ponudi oblike obostrano korisne saradnje. Podseamo da je svojevremeno o slinom projektu pisao pariski desniarski Figaro: ini se da bi zemlje Balkana imale vie ansi ako bi izradile izmeu sebe nove odnose zasnovane na19

reginalnoj solidarnosti koja mora da bude intenzivnija, striktnija i efikasnija od obine saradnje. U obostranom interesu i Eu i Balkana jeste da zemlje Balkana budu usredsreene jedna na drugu, da se dre zajedno. Poimajui takvo zalaganje desniarskog Figaro-^ valja ukazati na prednosti stvaranja patronata, pa makar to bilo i u okviru Balkanije, kakvu predvia Figaro. Patronati bi bili razvojni regioni (u ta e se, neminovno, pretvoriti sve drave Evropske unije, pa i SAD i Rusija). Patronati u Staroj Srbiji (Kosmetu) bili bi, blagodarno, pod eksteritorijalnim starateljstvom 12 drava, a u sklopu netaknutog srpskog suvereniteta. Jer, to je prostor bez kojeg bi se srpski narod ugasio. A budui da je to jedan od najstarijih naroda, uesnika u prekretnikim dogaajima razvoja i promena sve tri civilizacije: islamske, zapadne i pravoslavne, njegovim marginalizovanjem, ili nestankom, nastao bi najopasniji vakuum u istoriji i opstajanju oveanstva. 24 Ovaj projekat, o 12 meunarodnih patronata u Staroj Srbiji (Kosmetu), sluio bi i kao katalizator za umanjivanje suprotnosti izmeu tri najjae savremene civilizacije, ime se ostvaruje i najuzvieniji cilj: izbegavanje apokalipse na naoj planeti, otklanjanjem meusobnih nuklearnih obrauna.

Jovan I. Dereti ARBANASI OD KAVKAZA DO SRBIJE I PRISTUP Narod, koji mi Srbi nazivamo Arbanasima, stranci Albancima, a oni sami sebe nazivaju ipetarima, zaposeo je, posle Novog Epira, Pomorja i Donje Zete, sa Skadrom hiljadugodinjom prestonicom Srbije, a sada i deo Stare Srbije - Kosovo i Metohiju. Srbi su proterani sa svih tih teritorija, kao i sa svih drugih koje su oni zaposeli. U cilju pravdanja zloina i nasilja nad Srbima, Arbanasi istiu nekakva svoja istorijska prava. Pored raznih igara zainteresovanih sila i centara moi koji su prouzrokovali ratnu agresiju NATO pakta na Srbiju, postavlja se kao glavno pitanje - ko ima pravo na taj deo Stare Srbije, odnosno ije je istorijsko pravo, ko je pravni vlasnik te zemlje? Jasno je da je onaj narod koji je prvi posedovao tu zemlju njen pravni vlasnik i da njemu pripada istorijsko pravo. Poto Arbanasi nisu osvojili od Srba ni jednu od pomenutih teritorija, to im ne pripadaju ni po pravu maa. Drugi su im stvarali pismenost, mitove i naciju, to jasno govori da su oni orue u neijim rukama upereno protiv Srbije. Iz tih razloga se njihovi zloini ne spreavaju i ne kanjavaju, pa ak i ne registruju. Nigde se tako jasno ne ocrtava Meduzina glava antisrbske zavere, kao na primeru Arbanasa. Arbanasi vole da govore: "ija stoka toga i planina". Oni jednostavno ne shvataju da se ne moe prisvojiti tua planina, jednostavno tako to e se pustiti stoka da na njoj pase. Potrebno je, na osnovu nauke, u prvom redu istorije, arheologije i lingvistike, utvrditi ko je ko u ovom sporu. Sa tom namerom je odran "Okrugli sto" u Srbskoj Akademiji nauka i umetnosti.

24

Bitnost statusa patronata bila bi u njihovom funkcionisanju kao razvojnih regiona okrenutih radu i konvivenciji (suivotu) svih jedinki i radnih ljudi, bilo kojoj nacionalnosti da pripadaju.20

II PREDSTAVA ARBANASA Imamo dve razliite i suprostavljene predstave Arbanasa, njihovog porekla i istorijske uloge. Prva predstava je bila na snazi od 11. veka do Berlinskog kongresa 1878. godine, i druga od ovog datuma na ovamo. Po prvoj predstavi Arbanasi su jedan kavkaski narod koji je doao u Srbiju polovinom 11. veka. "Deca Kavkaza", kako je pisao srednjevekovni pisac Magius Patavius. Srbi su starosedeoci, potomci poznatih starih plemena kao to su: Iliri, Veneti, Traani, Daani, Sarmati, Mezi, Dardani, Tribali, Makedonci i Epirci. Po drugoj predstavi Arbanasi su starosedeoci u Srbiji, potomci Ilira, a Srbi su nepoznati varvarski narod koji se doselio u njihovu zemlju negde izmeu estog i desetog veka. Ova druga predstava nametnuta je i u Srbiji posle Berlinskog kongresa od strane tako zvane beko-berlinske, odnosno nordijske istorijske kole, koja se u Srbiji predstavlja i dri kao zvanina. Prvi koji je istupio sa pretpostavkom da su Arbanasi starosedeoci, potomci Ilira, bio je nemaki istoriar Tunman 1774. godine. Njegova teza je izgledala suluda, ali doivee iru podrku od beko-berlinske kole u drugoj polovini 19. veka. Nije se desilo ni jedno novo otkrie na polju arheologije, istorije, lingvistike ili etnografije, koje bi moglo da poslui kao povod za postavljanje ove teze. Naprotiv, bilo je sve jasnije da su Arbanasi skoranji doseljenici u Srbiju i u Evropu. Kroz stari i celi srednji vek znalo se i kod Srba i kod stranaca ko su Iliri i da je to jedno od imena, odnosno sinonim za Srbe. Nije bilo nikakvog naunog oslonca za pravdanje te zamene. Evo kako je to kod nas danas predstavljeno od ljudi koji ne dre do nauke, niti istine i govore u prilog neije politike. "Na Kosovo i Metohiju, oblasti u sreditu Balkana, ... slovenska plemena naselila su se u razdoblju izmeu VII i X veka." Duan Batakovi, lan pregovarakog tima vlade Srbije za Kosovo i Metohiju, (1). "Politika", 29 septembra 2006. godine (28. strana). A evo kako kod ljudi od nauke. U antikom vremenu: "Zapadno od Makedonije ive Dardani i Iliri, dva imena za jedan isti narod - Srbe" Don Kambel, jedan od najuenijih britanskih istoriara 19. veka, (2). III POREKLO ARBANASA Pre dolaska u Srbiju, Arbanasi su promenili tri boravita. Poreklom su sa Kavkaza iz kavkaske Albanije. Ovoj zemlji, iz koje oni potiu, stranci su dali ime Albanija, po imenu grada Albane na Kaspiskom jezeru, u ijem zaleu se ona prostirala. To je bila planinska zemlja koja se protezala delom u dananjem Azerbejdanu, a delom u Dagestanu. U toj brdovitoj i planinskoj zemlji na istonim padinama Kavkaza, ivelo je 26 plemena, koja su govorila 12 nareja ili jezika. To dokazuje da je u zemlji, koju su nazivali Albanijom, ivelo vie razliitih naroda, a ne samo albanska plemena. Glavni grad te zemlje zvao se Ardebilj. U osmom veku voeni su veliki ratovi izmeu Hazara i Arapa na predelu Albanije. Arapi su bili nosioci Islama, a Hazari tursko pleme, koje je bilo primilo Mojsijevu veru, pa je njihov sukob imao i verski karakter. Arapi su pokazali vie naklonosti prema domaem stanovnitvu, pa je jedan deo naroda primio islam. Kada je hazarski princ Baruil uao u Albaniju 730. godine, naredio je svojim ratnicima da pobiju svo stanovnitvo koje je primilo Islam. U Ardebilju su pobijeni svi muslimani i grad je opustoen, (3). Jedan deo Albanaca muslimana je uspeo da pobegne kod Arapa, koji su ove izbeglice svrstali u dve skupine i jednu poslali u Siriju, a drugu u Arabiju. Oni koji su otili u Siriju sjedinili su se sa tamonjim stanovnitvom i gubi im se trag. Oni koji su doli u Arabiju bili su naseljeni u pustinjskom predelu pokraj Crvenog mora. Ovo mesto nije odgovaralo kavkaskim stoarima. Ne zna se tano koliko su se tu zadrali dok nisu bili preseljeni na Siciliju. Sicilija je tada bila podeljena izmeu Arapa i Vizantije pa su preseljeni tamo da pojaaju muslimanski ivalj, a i zemlja im je vie odgovarala. Atanasije Uroevi je ispitivao 1929. godine arbanaka plemena na Kosovu i Metohiji u vezi njihovog porekla prema predanju koje kod njih ivi. Svi Arbanasi, bez razlike, ispriali su mu istu priu, kao i njihove hode takoe. Predanje koje su mu izneli bilo je sledee: "Najee se ono sastoji samo u tome to za staru postojbinu svih Arbanasa uzima se Arabija. Ponekad je to21

izraeno i u prigodnim priama." Svi su znali da ih je iz Arabije doveo ovek koji se zvao Azreti Imer, (4). Kod Arabljana postoji pamenje da su Arbanasi iveli u Arabiji blizu Crvenog mora. Jedno takvo svedoenje navodi i poznati albanolog Johan Georg fon Han, koji je bio propagator meu austrijskim i nemakim piscima Tunmanove teze da su Arbanasi poreklom Iliri. Han u svom delu "Kroz poreinu Drima i Vardara", prevod Mihaila Ilia, na strani 21. navodi jedno takvo arapsko svedoenje. Arapi kau da su Arbanasi iveli pored Crvenog mora i da su se odatle iselili. Na strani 20. pomenutog dela, Han navodi Lapinskog, koji kae da Abazi, erkesko pleme sa Kavkaza, dre da su sa Arbanasima jedan isti narod, a i Arbanasi dre da su braa sa Abazima, (5). Dems Beker, britanski istraiva Arbanasa, kae: "Tamo je druga Albanija (savremeni Dagestan) na Kavkazu i neki pisci smatraju da su njeni stanovnici isti narod kao i njihovi istoimenjaci u Turskoj. Izvesno je da postoji velika slinost izmeu Toska iz Albanije i erkeza sa Kavkaza", (6). Na Sredozemnom moru voene su este borbe izmeu Arapa, kao predstavnika islama i Romeja (Vizantije), kao predstavnika hrianstva. Arapi, koji su oteli od Romeja vei deo Sicilije i deo june Italije, da bi ojaali islamsko stanovnitvo u tim zemljama, preselili su tamo izbeglice sa Kavkaza. Borbe izmeu Romeja i Arapa na Siciliji trajale su dugo vremena i u vreme od 827. do 878. godine, Sicilija je bila podeljena na dva dela, pa otuda i naziv Dve Sicilije. Romeji su uspeli 980. godine da osvoje deo arapske Sicilije i na tom delu nali su Arbanase. Za pola veka vlasti nad njima jedan deo tog naroda preveli su u hrianstvo. IV SRBIJA PRE DOLASKA ARBANASA Predeo koji se naziva Novi Epir, prema administrativnoj podeli Rimskog carstva, Srbi su obino nazivali Epirom, sve do 16. veka, obuhvatajui stari i novi Epir zajedno. Ali na tom prostoru imali smo i ua obeleja, kao to su: Donja Zeta i Pomorje, ili Berezitija i Vajonitija, po imenima dva najvea plemena sa tih prostora. Ovo su imena preuzeta iz stranih dokumenata, na srbskom su se zvale Brzitija i Vojonitija. Donjom Zetom se obina nazivalo Zadrimlje i ljeko primorje, a Pomorjem oblast Draa i Valone pa do Jonskog mora. Pod Berezitijom se podrazumevao predeo izmeu reka kumbe i Mae, a pod Vajonitijom od kumbe do Jonskog mora. Glavni grad Vajonitije bio je Beligrad pod Tomorom, danas Berat. Stanovnike Epira Grci su u antikom vremenu smatrali Ilirima, to jest Srbima. Teopomp kae da u Epiru ive Haoni, Tesporti i Molosi, i da ni jedno od ovih plemena ne pripada Jelinima. U antikom Epiru imamo tri toponima sa srbskim imenom: Serbiani, Serbiana i Serbiane. Takvih i slinih toponima imamo jo deset na teritoriji klasine Grke, (7). ire na prostoru rimske Ilirije imamo vane gradove sa srbskim imenom, kao to su Srbica, Serdika, Sardika ili Sarbika, dananja Sofija, Serbinon na grkom ili Serbitium na latinskom, dananji Zagreb, (8). Sarba, Sarda, Sorda ili Skodra - dananji Skadar, Sardona ili Skardona - dananji Skradin, Sarba, Arba - dananji Rab, Serbion, Sermion, Sirmium - dananja Sremska Mitrovica, Sarabantia itd. Svi toponimi na predelu savremene Albanije su srbskog porekla. Arbanasi su nastojali da te toponime izmene, ali to je samo minka, koja se lako brie. Kom narodu pripadaju toponimi, tom narodu pripada i teritorija. Da bismo to i dokazali, da se proetamo malo kroz vekove. III vek s.e. Dravu Iliriju kralja Agrona (pravilnije Argona) Zonara naziva Srbskom imperijom, (9). Francuski istoriar Priko d' Sent-Mari kralja Agrona naziva kraljem Srba, (10). Andrija Kai-Mioi Agronovu Iliriju naziva "slovinskom zemljom", (57). Posle Teute Ilirijom vlada Serbilida (kod nekih pisaca - Serbila, Serdila i Serdilida), koga Kai-Mioi naziva "kralj slovinski", (57). II vek s.e. Apian iz Aleksandrije nam kae, da je rimski vojskovoa Fulvius Flakus vodio borbu 135. godine s.e. sa Srbima u dolini Neretve, koje nazivaju Ilirima ili Dalmatima, (11).

22

I vek s.e. Strabon pominje Srbe kao narod Ilirije od Jadranskog mora do Panonije. Dinaru planinu naziva Srbskom planinom, (12). I vek n.e. Krunski dokaz tanosti svih ovih navoda daje rimski naunik Plinije Stariji u prikazu regrutskog spiska srbskih, odnosno ilirskih plemena iz 12. godine posle Hrista. Na spisku se nalazi 27 srbskih plemena, od kojih vie od polovine i danas postoji, (13). Meu njima su i moji pretci Deretii. To su: Mezeji, Ditioni, Desniati, Neretvljani, Sartiri, Sarbeati, Glindii, Dukljani, Dindari, Dermastije, Cerani, Devrnje, Melumani, Sikulote, Vardi, Daverci, Deretii, Likini, Stulpini, Burnice, Olbljani, Labeati, Senadi, Dende, Saelji, Rudinjani i Grabljani. Grabljani nisu bili pleme, nego je to bila jedna varoica na Zupcima i njih nazivaju jednostavno Ilirima. Sarbeati takoe nisu bili pleme, nego savez od nekoliko manjih plemena pa ih zato nazivaju jednostavno Srbima. Od Likina, koji su iveli u Popovom polju ispod Trebinja, poreklom je imperator Likinius iji su potomci Nemanjii. Apian kae da su u prvom veku n.e. "najslavnija ilirska plemena Srbi (Sordiski) i Tribali", (14). Za Tribale znamo da su takoe Srbi. II vek n.e. Dion Kasius, pisac rimske istorije iz drugog veka, pominje Srbe na predelu Ilirije, (15). Dion je bio rimski upravnik Ilirije. IV vek. Euzebije Pamfil u svojoj Hronici kae da je Tiberije pobedio 9. godine n.e. "Srbske Dalmate", (16). VII vek. Jordan istoriar Geta kae da su od Sarmata, to jest Srba, potekli Veneti, Anti i Sloveni, (21). VII vek. Kosmograf iz Ravene poistoveuje Iliriju sa Srbijom od Jadranskog mora do Dunava, (17). IX vek. Velika srbska imperija na Helmskom poluostrvu cara Krepimira Otrivojevia, prikazana na mapi za koju Leopold Ranke kae: "..cela teritorija je bila srbska od Dunava do Jadrana i do Arhipelaga", (18). X vek. Poznati eki zbornik Mater Verborum kae: "Sarmati i Serbi su dva imena istog znaenja za isti narod".To isto kae i nemaki episkop Salmon. Sve ovo svedoi koji narod je ratovao sa Rimljanima u Iliriji. Kao to Euzebije 4. vek kae: "Tiberije je pobedio 9. godine n.e. Sarmatske Dalmate". (19), a tako kae i Hreman Kontrakt 11. vek. (20) XI vek. Nestor asni Kijevski u svom Letopisu objanjava poreklo Slovena iz Ilirije i nabraja koja su plemena, pred rimskim osvajanjima, otila na sever i istok Evrope. (22) Crkveni sabor u Splitu 1059. godine zabranio je upotrebu "Ilirske liturgije" u crkvama i dozvolio samo grku i latinsku liturgiju. (23) XII vek. Vizantijski istoriar Jovan Kinamos kae da su Srbi, koji su kao narod Dalmati, izgradili tvravu Ras. (24) XIII vek. Francuski istoriar Luj Lee prenosi eku Dalemilovu hroniku iz 13. veka, u kojoj se kae da su se Serbi naselili posle potopa na granicama grkih zemalja i du mora i da su se rairili sve do Rima. Na istom mestu prenosi i poljsku hroniku iz 14. veka u kojoj se kae da je Ilirija kolevka slovenskih naroda. (25) XIV vek. Vizantijski istoriar Halkokondilas kae za cara Duana, da je hteo da uspostavi "evropsku imperiju naroda Ilirskog". (26) XV vek. Kralj Srba, bosanska loza Jablanovia, Stefan Tomaevi se titulie 1446. godine ovako: "Stephanus Thomas Dei gratia Rasciae, Serviae, Bosniensium sive Illyricum Rex" (27) XVI vek. Dalmatinac Vinko Pribojevi, profesor teologije, 16. vek, meu Slovene ubraja: "Traane, Meze, Gete, Daane, Makedonce, Ilire, Roksolane, Moske, Friane i Vandale." (28) Na savremenik, Rus Pavel Tulajev navodi rusku Stepsku knjigu iz 16. veka i kae: "U tom izboru, iz crkvenih i svetskih hronika, slovenska prapostojbina smetena je u Iliriji, to bi bilo u skladu sa biblijskim izvornikom i Nestorovim Letopisom." (29) Posle turskog osvajanja Dalmacije 1540. godine, osim gradova, veliki broj stanovnika kontinentalne Dalmacije, koji su govorili srbskim jezikom, se sklonio u gradove. Tada je u gradove "... uveden ilirski jezik, u kojima se do tada govorio italijanski." (30)

23

vek. Mavro Orbini, 16/17. vek, pod pojmom Slovena ukljuuje pored Veneta, Venda, i Ruse-Vandale, Gete, Ilire, Gote, Alane, Sarmate i druge. (31) Opti List, odnosno Peki rodoslov, poinje izlaganje sa "opis rodoslovlja svetih careva srbskih ili ti ilirskih." (51) XVIII vek. Visoki inovnik na bekom Dvoru, Johan Hristifor baron Bartentajn objavio je 1761. godine jedan pregled tadanjeg stanja srbskog naroda, pod naslovom "Kratak izvetaj o stanju rasejanog mnogobrojnog ilirskog naroda". (32) Veliki francuski istoriar i erudita Di Kan kae: Srbiju su Sarmatijom zvali. Srbi Dalmacije su Dalmati i samo vulgarno ih nazivaju Slovenima. (33) XIX vek. Prvi renik srbsko-nemakog jezika, izdat u Beu 1853. godine, posveen knezu Mihailu Obrenoviu, nosi naslov Ilirischen und deutschen Sprache. (34) Otac nemake filologije i germanistike Jakob Grim pie 1815. godine: "Srbima nazivamo pravilnije ono to se inae Ilirima naziva, slovensku narodni granu." Austro-nemaki pisac Aleksander Hek kazao je u svom putopisu o Podunavlju: "Ukupnost svih slovenskih Ilira penje se na oko est miliona dua. Nijedan slovenski narod nije u novo i najnovije vreme skrenuo na sebe panju u tolikoj meri kao Iliri." (54) Jernej Kopitar u prikazu Vukovog Rjenika iz 1818. godine kae da je to jezik "brojnog, tako velianstveno nadarenog, junakog naroda Srba (Ilira) ..." (55) Nemaki teolog i pravnik Johan Ferdinand Naigebaur kae: "Pitao sam jednog uenog franciskanskog monaha iz republike Poljica za miljenje o razlici izmeu Ilira i Hrvata. Odgovorio je: Ja bih rae bio Turin nego Hrvat". Jedan drugi katoliki svetenik je izjavio: "Srbi ili Iliri su obrazovaniji nego Hrvati; njihova knjievnost je starija". (56) Ovde zaista imamo vrlo preciznu odrednicu ko su Iliri. XX vek. Ime Iliri bilo je sinonim za Srbe sve do dvadesetog veka. Na bekom Dvoru Srbska kancelarija, sve do Prvog svetskog rata, zvanino je nazivana Ilirskom. Za vreme od 23 veka Srbi i stranci su znali da su Iliri Srbi, a onda "ueni" nordisti nam rekoe da to nije tako, nego da su Iliri - ipetari. Edson kae za stare Epirce: "Grki pisci su ih smatrali pelake rase, domoroci tih predela." (35) Ser Gordon Latam, vodei britanski filolog 19. veka, kae da su Pelazgi i Traani Sloveni. (36) To nepobitno dokazuje i savremeni ruski naunik Grinjevi, koji je proitao, odnosno deifrovao, sve kritske i druge pelake napise. Potom je izjavio: "Narod koji se u istoriji pominje pod imenom Pelazga bio je slovenski, jer to jezik dokazuje." (53) Posebnu vanost ima crkvena organizacija na podruju Epira. Glavnu ulogu je imala Draka mitropolija, koja je u sedmom veku imala 15 episkopija. (37) Vremenom je Dra gubio na vanosti i krajem devetog veka Draka mitropolija ima samo 4 episkopije. Kako je Dra gubio na znaaju u crkvenoj organizaciji tako je Beligrad pod Tomorom dobivao. Poetkom HI veka Beligrad je imao glavnu ulogu u crkvenoj organizaciji u Epiru. Alen Duselije kae da se Beligrad i Glavnica pominju kao glavni crkveni centri u Epiru oko 1020. godine. (38)XVII

V DOLAZAK ARBANASA U SRBIJU Dogaaj koji je prethodio i prouzrokovao dolazak Arbanasa u Srbiju, bio je rat izmeu Vizantije i Srbije u jesen 1042. godine. Romeji su sa velikom vojskom napali Srbiju i borbe su voene na predelu Novog Epira, dananja teritorija Albanije. U dve velike bitke Srbi su strano porazili Romeje i to je prouzrokovalo nemire u Vizantiji. Jedan od pobunjenika bio je vojskovoa ore Manijak, koji je komandovao vizantiskom vojskom na Siciliji i junoj Italiji. Poto su ga bez razloga smenili odluio se na pobunu i krenuo da uzme vlast u Carigradu. Poveo je svoju vizantijsku vojsku koju je imao pod komandom i jedan deo kavkaskih Arbanasa, odnosno Albanaca kako su ih tada zvali, kao pomone ete. Sa Arbanasima ile su i njihove porodice kako je to bio obiaj u tom vremenu. Manijak se sa svojom vojskom iskrcao u Drau poetkom marta 1043. godine. Na putu za Carigrad sukobio se kod Ostrova sa romejskom24

vojskom vernom Carigradu i tu poginuo. Posle pogibije njenog voe, njegova vojska se predala. Ove dogaaje opisao je savremenik, vizantijski istoriar Mihailo Ataliota, (39) Tada se, prvi put, Albanci pominju u Evropi. To priznaju i arbanaki istoriari i kau: "Vizantijski pisac iz jedanaestog veka, Mihailo Ataliota, opisao je pobunu vizantijskog Vojvode od Sicilije, ora Manijaka, i izvetava da se ovaj gospodin dolazei iz Italije iskrcao u Drau 1043. godine sa vojskom sastavljenom od Romeja i Albanaca." (58) Vizantinci su prihvatili Manijakove, vojnike koji su se predali, ali nisu hteli da prime Albance koji su bili stranci. Njih su potisli na teritoriju Srbije. Ovi nisu mogli da se vrate natrag na Siciliju, jer su lae sa kojima su doli bile zaplenjene. Molili su Srbe da im dozvole da se negde nasele, pa kako su oni tradicionalni stoari, gajie stoku za njih i srbsku vlastelu. Vojislav im je dozvolio da se nasele u Rabanu, jedno malo slabo naseljeno mesto na podnoju planine Jablanice. Koliko je bio brojan taj narod nije poznato, ali prema proceni nije ih bilo manje od pet hiljada, ni vie od dvadeset hiljada. U Srbiju su stigla samo etiri albanska plemena: Gege, Toske, Jape (Liape) i amide. Gege su "Gosk" ili "Gog" kod jermenskih geografa. amide su azijski umiksi. Ova dva poslednja plemena su bila mala, moda samo delovi plemena, pa su se utopili u prva dva plemena. Po Rabanu mi smo ih nazvali Arbanasima, stranci ih zovu Albancima, a oni sami sebe nazivaju ipetarima to na njihovom jeziku znai Brani. Turci su ih zvali Arnautima. To je arapski naziv koji znai : oni koji se nisu vratili - misli se iz Srbije na Siciliju. Svi zapadni naunici koji su prouavali Arbanase, slau se da ipetari znai - Brani. (40), (41), (42) i (43) Predeo oko Rabana gde su iveli Arbanasi nazivan je Arbanon. Taj predeo su Srbi nazivali Raban. U trinaestom veku, kada su Arbanasi zapremali odreenu teritoriju, Arbanon se prostirao izmeu reka Mae na severu i kumbe na jugu, bez Draa i okoline. Reku kumbu su prelazili u gornjem toku i dopirali do gornjeg toka reke Devola u predelu grada Konjuha. Ovaj grad su Rimljani po reci kumbi nazivali Skampa, a sultan Mehmed II nazvao ga je Elbasan. Predeo juno od kumbe i Devola sa centrom u Beligradu nazivan je Albanijom ili Vajonitijom. Ime Albanija nije bilo u vezi sa Arbanasima niti Arbanonom, nego je dato po Beligradu, na latinskom Albanopolis ili Albanum. Ime Albanija upotrebili su prvi Normani 1081. godine, kada su zauzeli Valonu, Beligrad i Dra. U Beligradu je bilo crkveno sredite, koje je ranije bilo u Drau. Sa izbacivanjem Normana, naziv Albanija se gubi sve do 1272. godine, kada ga ponovo upotrebljava Karlo Anujski, poto je zauzeo Dra, Beligrad i Valonu. On taj svoj posed naziva Regnum Albania. U toj njegovoj Albaniji nije bio ukljuen Arbanon, tako da imamo Albaniju gde dananjih Albanaca nije bilo i Arbanon ili Arbaniju u kojoj su oni iveli. Tako da izmeu Arbanona naseljenog Arbanasima i Albanije naseljene Srbima i Romejima nije bilo nikakve veze. Arbanasi su se proirili na teritoriju Albanije tek u vreme Turaka, gde su unitili cele srbske i hrianske gradove kao Moskopolje. Kada Ataliota pominje Arbanase 1078. godine, on ih naziva stanovnicima Rabana "Arbanon". U borbama protiv Normana 1081/2 Vizantija je uposlila i Arbanase, kako nam to opisuje Ana Komnen. I Vizantinci ih nazivaju Arbanasima (Arvanite), kao i Srbi po Rabanu, a ne Albancima. Tako ih pominje i Jovan Skilica. To je sasvim logino, jer se oni sami nisu nazivali Albancima, nego su ih tako stranci zvali po zemlji u kojoj su iveli. Kada su dobili novo naselje, dobili su i novo ime. Tako su se u srednjem veku i sami Arbanasi nazivali. Ime Beligrada je u istoriji poznato i vie puta menjano. Beligrad je rodno mesto uvenog makedonskog vojskovoe i dravnika Antipe Jolina, glavnog vojvode cara Filipa i Aleksandra Velikog. U treem veku s.e. Beligrad se po Antipi naziva - Antipatrija. U drugom veku n.e. ovaj grad se zove Beligrad, ponovo ili iznova, nije utvreno. Kod geografa Klaudija Ptolomeja Beligrad se pominje na latinskom prevodu - Albanopolis. Ovaj prevod na latinski imena Beligrada, neki su pokuali da veu za Arbanase, odnosno Albance. Nisu vodili rauna o prevodu i da se radi o gradu. Grci su Beligrad prevodili sa Pulheropolis, ime su potvrdili da se radi o prevodu imena Beligrad. Oni su ovu re uzeli iz latinskog gde "pulher" znai krasan, lep. Tako je Beli grad bio sinonim za Lepi grad.

25

Ime Berezitije se gubi od 12. veka jer je na njenom prostoru nastao Arbanon. Ime Vajonitije, gde nije jo bilo Arbanasa, odrae se, u vie oblika, sve do kraja 15. veka gde se pominje kao Vijatija. (44) Gopevi kae: "U dananjoj Gornjoj Arbaniji nisu kipetari, nego su Iliri-Srbi iveli. A u staro doba istorija nije imala nikakve veze sa kipetarskim narodom." (45) Danica Ilirska je pisala: "Arnauti su iz Azije, iz predela izmeu Crnog mora i Kaspiskog jezera..." (46) Don Kambel u vezi imena Albanci kae: "Albanci sebe ne nazivaju ovim imenom, koje pripada prethodnim stanovnicima njihove zemlje. Oni su Skiptari, ime koje znai Brani... njihovo kapadohisko poreklo je utvreno.." (47) Laonik Halkokondilas, 15. vek, kae da Tribali, Iliri, Poljaci i Sarmati govore istim jezikom. Da je sarmatski jezik isti to i ilirski i venetski. (48) Jedan francuski naunik iz 19. veka koji je istraivao Arbanase, Hiasint Hekvar, zapisao je: "Koje je poreklo Arbanasa? Sa kojom granom ljudskog roda se oni mogu povezati? Kom jezikom sistemu pripadaju ipetari? Po svim ovim pitanjima svedeni smo samo na pretpostavke. Moemo samo pouzdano zakljuiti da Arbanasi nemaju nikakve veze, slinosti ni afiniteta u vezi jezika, etnikog karaktera ili fizike slinosti sa bilo kojom drugom rasom evropske Turske: sa Rumunima, Grcima, Slovenima i otomanskim Turcima." (49) Hekvarov zemljak Siprijan Rober je ustanovio da naziv za Miridite potie iz persijskog "Mardaite", to znai hrabri. (50) Jedan od ranih amerikih istraivaa Arbanasa Hobhaus, na poetku 19. veka, kae: "to se tie albanskog jezika, ovde je prikupljeno za va uvid i to su primeri koji su gotovo prvi put stavljeni na papir. Osnova je slovenska, izmeana sa razliitim jezicima, meu kojima najvie iz turskog, zatim savremenog grkog, italijanskog, francuskog, ak i neke rei iz engleskog u ovoj udnoj meavini." (52) Odmah pada u oi da nije naao rei iz staro grkog i latinskog. Pored istorije i etnografije, mi otkrivamo kavkasko poreklo Arbanasa i preko jezika. Presudni su nazivi brojeva 1 i 100, pomou kojih se i odreuje pripadnost datog jezika odreenom sistemu jezika. Arbanasi za broj 1 imaju tri naziva: nja, nje i nji. Ozvanieno je nje. Nema nikakve veze sa evropskim jezicima, ali ima sa azijskim. Mongolski naziv za 1 je neg, na tai - njung, na lao neung, grupa tai - kadal, na kavkaskom beta iz Dagestana - honj. Arbanaki naziv za broj 100 se direktno povezuje sa dagestanskim beta jezikom. Arbanaki - njeind je beta - honjit. Nje i honj su obeleja za jedan, zajedno jedna stotina. Kada se govori samo o stotini Arbanasi kau inda, a beta - inta. Radi se o aziskim nearijevskim jezicima, koji ne pripadaju satem sistemu. Sada je jasno kom jezikom sistemu pripada arbanaki jezik. Pod uticajem strane propagande da su oni Arbanasi potomci Ilira i da su Agron i Teuta bili njihovi vladari, naravno Serbilidu ne pominju, da je srbski plemi ura Kastrioti knez Epira, njihov nacionalni junak, formirana je ipetarska nacija. To je jedinstven sluaj da se na prisvojenim tuim, u ovom sluaju srbskim, istorijskim linostima formira sopstvena nacija. Pa se u ime istorijskih prava te i tako formirane nacije, osporava Srbima pravo i na istoriju i na teritoriju. I to sve podrava i opravdava evropska nauka. Nemaki nauni imperijalizam vatikanske inspiracije, koji je utirao put nemakom vojnom i politikom imperijalizmu i papizmu, stvorio je haos u nauci i podstakao mnoge zloine. Danas kada su nordisti doiveli potpuni krah, ostala je gomila lai i falsifikata koje treba ukloniti. Sada, vie nego ikada, moemo rei: VERITAS IMMUTABILIS EST, ET PERPETUA! ISTINA JE NEPROMENLJIVA I VENA! ISPOLZA1. "Politika"

od 29. septembra 2006. godine, strana 28.26

John Cambell: THE HITTITES, John Nimmo, London,1891, p. 279. 3. Svetlana Pletnjova: HAZARI, Pei i Sinovi, Beograd, 2004. strana 67/68. 4. Atanasije Uroevi: Jedna tradicija o poreklu Arbanasa, GLASNIK skopskog naunog drutva, Skoplje, 1929. T. 2, s. 311. 5. Georg fon Han: KROZ POREINU DRIMA I VARDARA, Dravna tamparija, Beograd 1876. 6. James Beker M. A.: TURKEY IN EUROPE, Cassell Peter & Galpin, London 1877. p. 364. 7. Simeon Konar: Pradomovina Srba, STRAILOVO, 29-33, 1894. 8. Claudius Ptolemaeus: GEOGRAPHIA, Francesco Berlinghieri, Florence 1482. 9. Joannis Zonarae: HISTORICA ANNALUM, Patrologiae, Migne, Paris 1864. Tomus 134, pagus 690. 10. E. Pricot De Saint-Marie: LES SLAVES MEREDIONAUX, Armand Lechevalier, Paris 1874. p. 23. 11. Appiani Alexandrini: ROMANORUM HISTORIARUM, Firmin-Didot, Paris 1850. (X. 10) 12. Strabon: GEOGRAPHIE, Imprimerie Imperiale, Paris 1805. 13. Plinius Secundus: HISTORIAE NATURALIS, L. III, C. 26. 14. Appiani Alexandrini: ROMANORUM HISTORIARUM, Firmin-Didot, Paris 1850. H.3. 15. Dion Cassius: HISTOIRE ROMAINE, FirminDidot, Paris 1848/1889. 16. Eusebius Pamphili: CHRONICORUM Lib. II. Pag. 531. Patrologiae, Migne, Paris 1857. 17. Ravenatis Anonymi: COSMOGRAPHIA, Otto Zeller, Aahen 1962. 18. Leopold Ranke: THE HISTORY OF SERBIA, Henry G. Bohn, London 1853. 19. Eusebius Pamphili: CHRONICORUM Lib. II. Pag. 531. Patrologiae, Migne, Paris 1857. 20. Hermannus Contractus: CHRONICON, Patrologiae, Migne, Paris 1882. Tomus 143, pag. 56. 21. Jornandes: HISTOIRE DES GOTHES, Firmin- Didot, Paris 1869. 22. Nestor asni Kijevski: LETOPIS ili HRONIKA Povijest minulih ljeta ili Nestorov ljetopis, izdanje IKP Nikola Pai, Beograd, 2003. 23. History of Dalmatia, New York 1898. page 33. (..synod at Spalato, which prohibited the use of the Illyrian liturgy, ..) Thomas archidiaconus: HISTORIA SALONITANA. Cap. X. 24. Joannis Cinnamus: HISTORIAE, Patrologiae, Migne, Paris 1864. Tomus 133. pag. 322. 25. Louis Leger: CYRILLE ET METHODE, A. Franck, Paris 1868. (Dalemil: Chronica), (Chronique de Mierzwa et de Vincent), page 8. 26. Laonicus Chalcocondylae: HISTORIAE, Patrologia, Migne, Paris 1866. p. 43 i 138. 27. Gianantonio Bomman: STORIA CIVILE ED ECCLESIASTICA DELLA DALMAZIA, CROAZIA E BOSNA, Antonio Locatelli, Venezia 1775. p. 348. 28. Vincentius Priboeuius: DE ORIGINE SUCCESSIBUSQUE SLAVORUM, Venetiis 1532. p. 68. 29. Pavel Tulajev: VENETI, Pei i Sinovi, Beograd, 2004, c. 22. 30. Storia della Dalmazia, Zara 1878. pag. 243. 31. Don Mavro Orbini: IL REGNO DE GLI SLAVI, Pesaro 1601, p. 23. 32. Johan ^ristifor baron Bartenstein: Kratak Izvetaj o stanju rasejanog mnogobrojnog ILIRSKOG NARODA, Jermenski manastir, Be 1866. 33. Caroli Du Fresne Domini Du Cange: ILLYRICUM VETUS & NOVUM, Haeredum Royerianorum, Posonii 1746. pagus 30 et 33. 34. Rudolf A. Frohlich: Ilirischen und deutschen Sprache, A. Venedikt, Wien 1853. 35. Edson L. Clark: TURKEY, Peter Fanelon, New York 1898. p. 167. 36. Robert Gordon Latham: OPUSCULA - ESSAYS CHIEFLY PHILOLOGICAL AND ETHNOGRAPHICAL, Williams & Norgate, London 1860. 37. Radmilo Petrovi: DRAKA MITROPOLIJA U SVETLU ARHEOLOKIH NALAZA, Zbornik radova sa meunarodnog naunog skupa odranog na Cetinju, 21-23 juna 1990. 38. Alain Ducellier: LA FAQADE MARITIME DE L'ALBANIE AU MOYEN AGE, Institute for Balkan Studies, Thssaloniki, 1981. r. 62.2.

27

Michael Ataliota: CORPUS, SCRIPTORUM HISTORIAE BYZANTINAE, Weber, Bonn 1853. r. 18. 40. Cyprien Robert: LES SLAVES DE TURQUIE, L. Pasard et Jules Labitte, Paris 1844. Tome II, page 121. 41. James Beker: TURKEY IN EUROPE, Cassell Peter & Galpin, London 1877. page 363. 42. Robert Gordon Latham: OPUSCULA - ESSAYS CHIEFLY PHILOLOGICAL AND ETHNOGRAPHICAL, Williams & Norgate, London 1860