of 29/29
Kazuo Ishiguro

Kazuo Ishiguro - Pokopani div PRINT div.pdfuzbrdo, stigli biste do narednog naselja, i ono bi naoko izgledalo potpuno isto kao ono prvo. Ali sami stanovnici vidjeli bi mnogo različitih

  • View
    2

  • Download
    1

Embed Size (px)

Text of Kazuo Ishiguro - Pokopani div PRINT div.pdfuzbrdo, stigli biste do narednog naselja, i ono bi naoko...

  • Kazuo Ishiguro

  • IZDAVAČbuybookRadićeva 4, SarajevoTel: + 387 33 550-495Fax: + 387 33 [email protected]

    ZA IZDAVAČADamir UzunovićGoran Samardžić

    NASLOV IZVORNIKAThe Buried Giant, Kazuo IshiguroCopyright © Kazuo Ishiguro, 2015 Copyright © za bh. izdanje Buybook, 2021.

    Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproduciratiu bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja izdavača.

    UREDNICALana Krstić

    PREVOD S ENGLESKOGDanko Ješić

    LEKTURA I KOREKTURAVlasta Brajković

    LAYOUTBoriša Gavrilović

    DIZAJN NASLOVNICEBoris Stapić

    ŠTAMPAGrafostil, Kragujevac

  • Kazuo Ishiguro

    POKOPANI DIVS engleskog preveo Danko Ješić

    Sarajevo, 2021.

  • Deborah Rogers1938–2014

  • I

  • 1.

    Dugo biste tražili vijugave staze ili mirnu livadu po kojima je Engleska kasnije postala slavna. Umjesto toga, bili su kilometri puste, neobrađene zemlje; tu i tamo našla bi se poneka neravna staza preko krševitih brežuljaka ili sumornih pustopoljina. Većina puteva koje su Rimljani ostavili do tada je bila uništena ili zarasla u korov, i često postajala dijelom divljine. Ledene magle nadvi-jale su se nad rijeke i močvare, savršeno odgovarajući baucima koji su tada još uvijek iskonski pripadali tu. Ljudi koji su živjeli u blizini – a čovjek se mora zapitati koja li ih je muka natjerala da se nasele na tako neveselom mjestu – bojali su se ovih stvorenja, čije se dahtanje čulo mnogo prije nego što bi se njihove izobličene prilike pojavile iz magle. Ali takva čudovišta nisu izazivala zapre-paštenje. Ljudi bi ih smatrali svakodnevnom opasnošću, a u one dane bilo je toliko toga o čemu je trebalo brinuti. Kako pronaći hranu u toj pustari; kako obezbijediti dovoljno drva za ogrjev; kako spriječiti bolest koja je mogla ubiti desetak svinja u jednom danu i izazvati zeleni osip na dječijim licima.

    U svakom slučaju, bauci nisu bili tako loši pod uslovom da ih niko ne uznemirava. Ljudi su morali prihvatiti da bi povreme-no, možda nakon neke besmislene svađe među njima, neko od tih stvorenja, veoma bijesno, nabasalo u selo, i uprkos povicima i mahanju oružjem, divljalo naokolo i povrijedilo bilo koga ko se ne bi dovoljno brzo maknuo s njegovog puta. Ili da povremeno,

  • 10 POKOPANI DIV���������������

    neki bauk može odnijeti dijete u maglu. Ljudi u to vrijeme morali su filozofski posmatrati takvo nasilje.

    U jednoj takvoj oblasti, na rubu ogromne močvare, u sjeni ne-kih krševitih brežuljaka, živio je stariji bračni par, Axl i Beatrice. Možda to nisu bila njihova tačna ili puna imena, ali da bi nam bilo lakše, odsad ćemo ih zvati tako. Rekao bih da je taj par živio usa-mljeničkim životom, ali u to doba rijetki su bili ljudi koji su bili “usamljeni” u bilo kom smislu koji bi nama bio jasan. Seljani su živjeli u skloništima koja su im pružala toplinu i zaštitu, a mnoga od njih bila su ukopana duboko u padinu brda, i bila međusob-no povezana podzemnim prolazima i natkrivenim hodnicima. Naš stariji bračni par živio je u jednoj takvoj prostranoj jazbini – “zgrada” bi bila suviše otmjena riječ – sa šezdesetak drugih selja-na. Ako biste izašli iz njihove jazbine i hodali dvadesetak minuta uzbrdo, stigli biste do narednog naselja, i ono bi naoko izgledalo potpuno isto kao ono prvo. Ali sami stanovnici vidjeli bi mnogo različitih pojedinosti zbog kojih bi se ponosili ili stidjeli.

    Nemam namjeru da stvaram utisak kako u Britaniji tog doba nije bilo ničeg drugog; da mi ovdje, u vrijeme kad su veličanstve-ne civilizacije cvjetale negdje drugdje u svijetu, nismo bili mnogo odmakli od željeznog doba. Da ste mogli lutati po okolini, mož-da biste otkrili zamkove u kojima je bilo muzike, dobre hrane, sportskih nadmetanja; ili samostane čiji su stanovnici bili oku-pirani učenjem. Ali nije bilo načina da se dođe do njih. Čak i na snažnom konju, po lijepom vremenu, mogli ste jahati danima a da ne primijetite ni jedan zamak ili samostan koji se promalja iz šumice. Većinom biste pronalazili zajednice poput one koju sam upravo opisao, a ukoliko niste sa sobom ponijeli darove u vidu hrane ili odjeće, ili niste bili naoružani do zuba, ne bi vam pože-ljeli dobrodošlicu. Žao mi je što moram da dajem ovakav prikaz naše zemlje u to vrijeme, ali šta je tu je.

    Da se vratim Axlu i Beatrice. Kao što sam rekao, taj stariji bračni par živio je na vanjskom obodu jazbine, gdje je njihovo sklonište bilo manje zaštićeno od vremenskih prilika i imali su

  • ��������������POKOPANI DIV� 11

    manje koristi od vatre u Velikoj odaji gdje su se svi okupljali noću. Možda je bilo vreménā kad su živjeli bliže vatri; u doba kad su živjeli sa svojom djecom. Ustvari, takva ideja upravo se ušunjala u Axlov um dok je ležao u krevetu u sitne sate pred svitanje, a nje-gova žena čvrsto spavala pored njega, i onda bi ga obuzeo osjećaj nekog neimenovanog gubitka na srcu, i više nije mogao zaspati.

    Možda je baš zato, tog jutra Axl napustio krevet i tiho se išu-njao napolje da sjedne na staru, iskrivljenu klupu pored ulaza u jazbinu, čekajući prve znake zore. Bilo je proljeće, ali vazduh je još uvijek štipao, čak iako je bio ogrnut Beatricinim ogrtačem, koji je usput uzeo. A ipak, bio je toliko zaokupljen svojim mislima da su, kad je primijetio koliko mu je hladno, zvijezde već bile go-tovo nestale, a na horizontu se širio sjaj, i prve note ptičije pjesme izranjale su iz tame.

    Polako je ustao, žaleći što je ostao tako dugo napolju. Bio je dobrog zdravlja, ali bilo mu je potrebno dosta vremena da se opo-ravi od posljednje groznice i nije želio da se ponovo razboli. Sad je osjećao vlagu u nogama, ali kad se okrenuo da se vrati unutra, bio je zadovoljan: jer jutros se uspio sjetiti brojnih stvari koje su mu dosad izmicale. Povrh toga, činilo mu se kako je nadomak neke veoma značajne odluke – one koju je predugo odlagao – i osjećao je uzbuđenje koje je želio podijeliti sa svojom ženom.

    Unutra, hodnici jazbine još uvijek su bili u potpunom mraku, i morao je pipajući preći kratku udaljenost do vrata svoje sobe. Mnoga “vrata” u jazbini bili su jednostavno lukovi koji su ozna-čavali ulaz u neku prostoriju. Otvorena priroda ovih odaja nije seljanima izgledala kao ugrožavanje privatnosti, nego je dozvo-ljavala da u njih ulazi toplina velike vatre koja je dopirala kroz hodnike ili toplina malih vatri dozvoljenih u jazbini. Axlova i Beatricina soba, međutim, s obzirom na to da je bila predaleko od bilo kakve vatre, imala je nešto što bi se moglo smatrati pravim vratima; veliki drveni ram prekriven grančicama, puzavicama i čičkom, koji bi neko ko ulazi i izlazi morao svaki put pomjeriti u stranu, ali koji je sprečavao ulazak hladnog vazduha. Axl bi volio

  • 12 POKOPANI DIV���������������

    da tih vrata nema, ali s vremenom su ona postala nešto na šta je Beatrice bila izuzetno ponosna. Često je zaticao ženu kako ukla-nja uvele biljke s konstrukcije i zamjenjuje ih svježe nasječenim grančicama koje je skupila tokom dana.

    Tog jutra, Axl je pomjerio zapreku tek toliko da može ući, trudeći se da pravi što manje buke. Svjetlost zore prodirala je u prostoriju kroz uske procjepe na vanjskom zidu. Vidio je nejasno svoju šaku, a na travnatom krevetu, Beatrice koja još uvijek čvrsto spava ispod debelih pokrivača.

    Bio je u iskušenju da probudi svoju ženu. Dio njega osjećao je da bi se sigurno, da je ona sad budna i razgovara s njim, posljed-nji dijelovi barijere između njega i njegove odluke jednostavno raspali. Ali proći će još malo vremena prije nego što se zajednica probudi i radni dan počne, tako da je sjeo na nisku stolicu u uglu prostorije, još uvijek čvrsto umotan u ženin ogrtač.

    Pitao se koliko će gusta magla biti tog jutra, i da li će, kad tama nestane, procuriti kroz pukotine pravo u njihovu sobu. Ali onda su njegove misli odlutale od takvih pitanja, natrag na ono što ga je zaokupljalo. Jesu li uvijek živjeli ovako, samo njih dvoje, na obodu ove zajednice? Ili su stvari nekada bile sasvim drugači-je? Ranije, napolju, vraćali su mu se neki djelići sjećanja: trenutak kad je šetao dugačkim središnjim hodnikom jazbine, grleći jedno od svoje djece, malo pognut, ne zbog godina kao sada, nego zato što nije želio da udari glavom o grede u polumraku. Možda je dijete koje je tada razgovaralo s njim, reklo nešto zabavno, i za-jedno su se smijali. Ali sada, kao i maloprije napolju, ništa se nije zadržavalo u njegovim mislima, i što se više usredređivao, činilo se da ti djelići postaju nejasniji. Možda su to bile samo staračke maštarije. Možda im Bog nikad nije podario djecu.

    Možda se pitate zašto se Axl nije obratio svojim susjedima se-ljanima i zatražio pomoć da se prisjeti prošlosti, ali to nije bilo tako lako kao što možda zamišljate. Jer, u ovoj zajednici vrlo se rijetko razgovaralo o prošlosti. Ne mislim da je ona bila tabu. Mislim da je nekako potonula u maglu gustu kao ona koja se

  • ��������������POKOPANI DIV� 13

    nadvija nad močvarom. Tim seljanima jednostavno nije palo na pamet da razmišljaju o prošlosti – čak ni onoj nedavnoj.

    Da uzmemo primjer, onaj koji je neko vrijeme mučio Axla: bio je siguran da je nedavno među njima bila žena duge crvene kose – žena koja je smatrana ključnom za njihovo selo. Kad god bi se neko povrijedio ili razbolio, odmah su pozivali tu crvenokosu ženu, tako vještu u liječenju. A ipak, te žene više nije bilo, i niko se nije pitao šta se dogodilo, niti izrazio žaljenje zbog njenog odsustva. Kad je jednog jutra Axl pomenuo to pitanje trojici susjeda dok je radio s njima kako bi razbili smrznuto polje, njihovi odgovori su mu rekli da oni stvarno nemaju pojma o čemu on govori. Jedan od njih je čak prestao raditi, pokušavajući se sjetiti, ali na kraju je samo od-mahnuo glavom. “To mora da je bilo davno”, kazao je.

    “Ni ja se ne sjećam takve žene”, rekla mu je Beatrice kad joj je jedne večeri to pomenuo. “Možda si je izmislio zbog nekih svojih potreba, Axle, iako pokraj sebe imaš ženu mlađu od sebe.”

    To je bilo negdje tokom prethodne jeseni, i ležali su jedno kraj drugog na svom krevetu u mrklom mraku, slušajući kišu koja je dobovala po njihovom skloništu.

    “Istina je da gotovo nisi nimalo ostarjela tokom godina, prin-cezo”, rekao je Axl. “Ali ta žena nije bila san, i sjetila bi je se i sama kad bi samo malo razmislila o tome. Bila je pred našim vratima prije samo mjesec dana, ljubazna duša, pitala je može li nam ne-što donijeti. Sigurno se sjećaš.”

    “Ali zašto nam je uopšte htjela donijeti bilo šta? Je l’ nam ona rođaka?”

    “Ne vjerujem da jest, princezo. Bila je samo ljubazna. Sigurno je se sjećaš. Često je navraćala i pitala jesmo li gladni i da li nam je hladno.”

    “Pitam te, Axle, zašto je baš odlučila da bude ljubazna prema nama?”

    “I ja sam se tada pitao, princezo. Sjećam se da sam pomislio: evo žene koja bi trebala da se brine o bolesnima, a dolazi kod nas koji smo sasvim zdravi. Govori li se možda o kakvoj zarazi, pa

  • 14 POKOPANI DIV���������������

    ona dolazi da nas obiđe? Ali ispostavilo se da nema nikakve za-raze i da je ona samo bila ljubazna. Sad kad razgovaramo o njoj, prisjećam se i drugih stvari. Stajala je tamo i govorila nam da ne obraćamo pažnju na djecu koja nam svašta govore. To je bilo to. Poslije toga je više nismo vidjeli.”

    “Ne samo da je ta crvenokosa žena plod tvoje mašte, Axle, nego je i glupa što se brinula zbog djece i njihovih igara.”

    “I ja sam to tad pomislio, princezo. Kakvu štetu mogu učini-ti djeca i oni samo pokušavaju prekratiti vrijeme kad je napolju previše tmurno. Rekao sam joj kako uopšte nismo mislili na to, ali ona je samo saosjećajno kimnula. I sjećam se kako je nakon toga rekla da je šteta što provodimo noći bez svijeće.”

    “Ako nas je to stvorenje žalilo zbog nedostatka svijeće”, kazala je Beatrice, “makar je u nečemu bila u pravu. Uvredljivo je što nam brane da imamo svijeću u noćima poput ove, a ruke su nam mirne kao i njihove. A ima drugih koji imaju svijeće u odajama, a obeznanjeni su svake večeri od jabukovače ili imaju nemirnu djecu. Ipak su uzeli našu svijeću, i sada jedva vidim tvoj obris, Axle, iako si tik kraj mene.”

    “Nisu htjeli da nas uvrijede, princezo. Tako su se te stvari uvi-jek radile i to je sve.”

    “Pa, ne misli samo ta tvoja izmišljena žena kako je neobično što su nam uzeli svijeću. Jučer ili prekjučer, bila sam kraj rijeke i prolazila pored žena i sigurna sam da sam ih čula kako govore, kad su pretpostavile da ih više ne čujem, kako je sramota da lju-di poput nas svake večeri sjede u mraku. Znači, tvoja izmišljena žena nije jedina koja tako razmišlja.”

    “Ona nije izmišljena žena, stalno ti govorim, princezo. Svi su je ovdje poznavali prije mjesec dana i mislili sve najbolje o njoj. Šta li je to zbog čega svi, uključujući i tebe, zaboravljaju da je ona postojala?”

    Prisjećajući se tog razgovora ovog proljetnog jutra, Axl je bio gotovo spreman priznati da je pogriješio u vezi s crvenokosom. Napokon, bio je starac i sklon povremenim konfuzijama. A opet,

  • ��������������POKOPANI DIV� 15

    ovo pojavljivanje crvenokose bila je samo jedna od neprekidnog niza takvih zagonetnih epizoda. Bio je razočaran, u ovom tre-nutku nije se mogao sjetiti toliko primjera, ali bili su brojni, u to nema sumnje. Bio je tu, naprimjer, incident u vezi s Martom.

    Bila je to djevojčica od devet ili deset godina, poznata po od-važnosti. Sve jezive priče o onome šta bi se moglo dogoditi djeci koja odlutaju, nisu umanjile njenu želju za pustolovinama. I tako kad se te večeri, a ostalo je manje od sat vremena dnevne svje-tlosti, magla se spuštala a vukovi se čuli s brežuljaka, pronio glas da je Marta nestala, svi su uznemireno prestali da rade to što su radili. Neko vrijeme glasovi su dozivali njeno ime po cijeloj jaz-bini a koraci odjekivali gore-dolje po hodnicima, dok su seljani pretraživali svaku spavaonicu, ostavu, prostor ispod greda, svako skrovište u koje bi dijete moglo otići da bi se zabavilo.

    Zatim usred ove panike, dva pastira su se vratila iz svoje smje-ne u brdima, ušla u Veliku odaju i počela se grijati kraj vatre. Dok su to radili, jedan od njih je izjavio kako su jučer posmatrali orla kako kruži iznad njihovih glava, jednom, dvaput, a onda i treći put. Nema nikakve greške, rekao je, to je bio orao. Vijest se brzo pronijela jazbinom i uskoro se gomila ljudi okupila oko vatre da sluša pastire. Čak je i Axl požurio da im se pridruži, jer je pojava orla u njihovoj zemlji bila prava novost. Među mnogim moćima koje su pripisivane orlovima bila je i sposobnost da otjeraju vu-kove, a u drugim dijelovima zemlje, pričalo se, vukovi su nestali zahvaljujući tim pticama.

    U početku su ljudi pohlepno ispitivali pastire i tjerali ih da po-navljaju priču iznova i iznova. Onda se, polako, sumnjičavost po-čela širiti među slušaocima. Bilo je mnogo sličnih tvrdnji, istakao je neko, i svaki put su se pokazale kao neosnovane. Neko je ta-kođer tvrdio da su ista dva pastira prošlog proljeća ispričala isto-vjetnu priču, a niko potom nije vidio tu pticu. Pastiri su bijesno porekli da su već ranije rekli nešto slično, i uskoro su se okupljeni podijelili na one koji su podržavali pastire i one koji su tvrdili da se sjećaju tog navodnog prošlogodišnjeg događaja.

  • 16 POKOPANI DIV���������������

    Kako se rasprava zahuktavala, Axl je otkrio da ga obuzima po-znati nelagodan osjećaj da nešto nije u redu, i udaljivši se od gala-me i meteža, izašao je da gleda noćno nebo i maglu koja se valjala po zemlji. I nakon nekog vremena, djelići su se počeli spajati u njegovom umu, o nestaloj Marti, o opasnosti, o tome kako su je nedavno svi tražili. Ali ta sjećanja su već postajala sve nejasnija, baš kako nam san izgleda neposredno nakon buđenja, i samo uz ogromnu koncentraciju Axl je mogao nastaviti da misli o maloj Marti dok su glasovi iza njega i dalje raspravljali o orlu. A onda, dok je tako stajao, čuo je glas neke djevojčice koja pjeva naglas i pred sobom je ugledao Martu kako se pojavljuje iz magle.

    “Baš si čudna, dijete”, rekao je Axl dok je ona skakutala prema njemu. “Zar se ne plašiš mraka? Vukova i bauka?”

    “O, bojim ih se, sir”, rekla je, s osmijehom. “Ali znam kako da se sakrijem od njih. Nadam se da me roditelji nisu tražili. Prošle nedjelje sam dobila gadne batine.”

    “Tražili te? Naravno da su te tražili. Zar te cijelo selo nije traži-lo? Slušaj tu galamu unutra. To je sve zbog tebe, dijete.”

    Marta se nasmijala i rekla: “O, prestanite, sir! Znam da im ni-sam nedostajala. A i čujem, ne viču zbog mene.”

    Kad je to rekla, Axl je shvatio da je djevojčica u pravu: glasovi iznutra uopšte se nisu svađali zbog nje, već zbog neke potpuno druge stvari. Nagnuo se prema vratima kako bi bolje čuo, i kad je uhvatio čudnu rečenicu usred povišenih glasova, sjetio se da je to zbog onih pastira i orla. Pitao se treba li objasniti nešto od toga Marti, kad je ona iznenada prošla kraj njega i ušla unutra.

    Krenuo je za njom, očekujući da će njena pojava izazvati olak-šanje i radost. I, da budemo iskreni, palo mu je na pamet da bi, ulazeći s njom, mogao preuzeti malu zaslugu za njen siguran po-vratak. Ali kad su ušli u Veliku odaju, seljani su još uvijek bili toli-ko zaokupljeni raspravom o pastirima da su rijetki bili oni koji su pogledali u njihovom smjeru. Martina majka se udaljila od gomi-le tek toliko da bi rekla djetetu: “A, tu si! Ne lutaj tako! Koliko puta ti moram to ponoviti?”, prije nego što se ponovo počela zanimati

  • ��������������POKOPANI DIV� 17

    za raspravu kraj vatre. Na to se Marta osmjehnula Axlu, kao da kaže: “Vidite šta sam vam rekla?”, i nestala u sjenama u potrazi za svojim drugovima.

    U sobi je postalo osjetno svjetlije. Budući da se njihova odaja nalazila na vanjskom obodu, imala je mali prozor, mada je bio previše visok da se pogleda kroz njega a da se ne stane na stolicu. Sad je bio prekriven tkaninom, ali zraka jutarnjeg sunca prodrla je kroz jedan ugao, osvjetljavajući mjesto na kojem je Beatrice spavala. Axl je mogao vidjeti, uhvaćeno u toj zraci nešto što je ličilo na insekta koji lebdi u vazduhu iznad glave njegove žene. Onda je shvatio da je to pauk, prikačen za svoju nevidljivu okomi-tu nit, i pred njegovim očima počeo se polako spuštati. Bešumno ustavši, Axl je prešao malu prostoriju, zamahnuo rukom iznad svoje usnule žene i uhvatio pauka u šaku. Zatim je neko vrijeme stajao i posmatrao je. Na usnulom licu bilo je mirnoće koju je rijetko viđao kad je bila budna, i neočekivani nalet sreće što ga je taj pogled donio, iznenadio ga je. Tada je znao da se predomislio, pa je ponovo želio da je probudi, samo da bi joj prenio vijest. Ali vidio je sebičnost takvog postupka – a pored toga, kako je mogao biti siguran u njenu reakciju? Na kraju se tiho vratio do stolice, i ponovo sjeo, a onda se sjetio pauka i oprezno otvorio šaku.

    Kad je ranije sjedio na klupi vani i čekao da svane, pokušao se prisjetiti kako su on i Beatrice prvi put počeli ramatrati ideju o putovanju. Mislio je da se sjetio konkretnog razgovora koji su vo-dili jedne noći u ovoj istoj odaji, ali sad, dok je posmatrao pauka kako hoda po njegovom dlanu, a onda po zemljanom podu, bio je sasvim siguran da su prvi put razgovarali o tome onog dana kad je neznanka u crnim prnjama prošla kroz selo.

    Bilo je sivo jutro – bilo je to tako davno, prošlog novembra? – Axl je koračao pored rijeke stazom ispod vrba. Požurio je natrag do skloništa iz polja, možda da donese neku alatku ili da dobije nova uputstva od predradnika. U svakom slučaju, zastao je zbog ljutitih, povišenih glasova koji su dopirali iz grmlja s desne strane. Prvo je pomislio da su to bauci, i brzo je pogledom potražio neki

  • 18 POKOPANI DIV���������������

    kamen ili štap. Zatim je shvatio da ti glasovi – svi ženski – mada bijesni i uzbuđeni, ne odražavaju paniku kao kod napada bauka. Ipak se odlučno probio kroz klekovo žbunje i nabasao na čistinu, gdje je vidio pet žena – ne u cvijetu mladosti, ali još uvijek plod-nih – kako stoje jedna kraj druge. Bile su mu okrenute leđima i vikale su na nešto u daljini. Gotovo je stigao do njih prije nego što ga je jedna žena uplašeno opazila, ali onda su se ostale okrenule i pogledale ga gotovo drsko.

    “Vidi, vidi”, kazala je jedna. “Možda je to slučajnost ili nešto više. Ali, evo njenog muža i nadajmo se da će je on opametiti.”

    Žena koja ga je prva ugledala, rekla je: “Rekli smo vašoj ženi da ne ide, ali nije htjela da nas sluša. Insistira na tome da će odni-jeti hranu neznanki, mada je ona vjerovatno demon ili prerušena vilenjakinja.”

    “Je li moja žena u opasnosti? Dame, objasnite mi, molim vas.”“Neka čudna žena luta naokolo cijelo jutro”, rekla je jedna. “Kosa

    joj pada niz leđa i ogrnuta je u crne prnje. Tvrdi da je Saskinja, ali nije odjevena kao bilo koja Saskinja koju smo ikada srele. Pokušala nam se prišunjati na obali rijeke kad smo prale rublje, ali vidjele smo je na vrijeme i otjerale. Ali stalno se vraćala, ponašala se kao da je tužna zbog nečeg, a drugi put tražila je hranu. Smatramo da je sve vrijeme namjeravala da začara vašu ženu, sir, već dvaput smo jutros morale držati Beatrice za ruke, jer je namjeravala otići demonu. A sada nam se otrgla i otišla do starog gloga gdje čak i sada demon sjedi i čeka je. Držale smo je koliko smo mogle, sir, ali mora da je demonova moć već u njoj, jer joj je snaga bila neprirod-na za nekog tako mršavog i starog kao što je vaša žena.”

    “Stari glog...”“Otišla je maločas, sir. Ali, to je sigurno demon, a ako idete za

    njom, pripazite da se ne sapletete ili ogrebete na otrovni čičak od kojeg rane nikada ne zarastaju.”

    Axl je dao sve od sebe da prikrije koliko su ga ove žene nalju-tile i učtivo je rekao: “Hvala vam, dame. Idem da vidim šta je to moja žena naumila. Oprostite.”

  • ��������������POKOPANI DIV� 19

    Za naše seljane, “stari glog” je označavao lijepo mjesto u oko-lini, kao i pravo stablo gloga koje je naizgled izraslo pravo iz stije-ne na rubu litice, nekoliko minuta hoda od jazbine. Po sunčanom danu, ako vjetar nije bio jak, to je bilo prijatno mjesto da se provede vrijeme. Imali ste dobar pogled na dio kraj vode, okuku rijeke i močvare iza njih. Nedjeljom su se djeca često igrala oko njegovog kvrgavog korijenja, ponekad se odvaživši da skoče s ruba litice, a to je ustvari bio samo nježni pad koji ne bi izazvao povrede kod djete-ta, nego bi se ono samo skotrljalo niz travnatu padinu. Ali u ovakva jutra, kad su i odrasli i djeca bili zauzeti poslovima, to mjesto je bilo pusto, i Axl, koji je hodao padinom kroz maglu, nije bio iznenađen kad je vidio da su dvije žene same, i izgledaju kao obrisi ispred bijelog neba. Bez ikakve sumnje, ta neznanka koja je sjedila leđima oslonjena na stijenu, bila je odjevena neobično. Iz daljine, njen ogr-tač je izgledao kao da je napravljen od različitih komada tkanine zašivenih jedan za drugi, i sad je lepršao na vjetru, dajući osobi koja ga je nosila izgled velike ptice koja će uskoro poletjeti. Pored nje, Beatrice – još uvijek na nogama, mada glave nagnute prema sagovornici – izgledala je lagano i ranjivo. Bile su zanijete ozbiljnim razgovorom, ali primijetivši Axla kako se približava, prestale su i pogledale ga. Onda je Beatrice došla do ruba litice i viknula:

    “Samo stani tu, mužu, ne dalje! Ja ću doći do tebe. Ali nemoj se popeti gore i nemoj da uznemiravaš ovu sirotu gospu sad kad ko-načno može da odmori stopala i pojede malo jučerašnjeg hljeba.”

    Axl je čekao kako mu je rečeno i ubrzo je vidio svoju ženu kako silazi dugom poljskom stazom do mjesta gdje je stajao. Došla je pravo do njega, i zabrinuta, bez sumnje, da će vjetar od-nijeti njene riječi onoj neznanki, tiho je kazala:

    “Jesu li te one glupave žene poslale za mnom, mužu moj? Kad sam bila u njihovim godinama, sigurna sam da su one starije bile pune straha i glupavih vjerovanja, smatrajući svaki kamen ukle-tim i svaku mačku lutalicu zlim duhom. Ali sad kad sam ja stara, vidim da su mladi opterećeni sujevjerjem kao da nikad nisu čuli Božije obećanje da će hodati kraj nas sve vrijeme. Pogledaj ovu

  • 20 POKOPANI DIV���������������

    sirotu neznanku, pogledaj je samo, iscrpljenu i usamljenu, i lutala je šumama i livadama četiri dana, a u svakom selu su joj rekli da produži dalje. A hodala je kršćanskom zemljom, ali smatrali su je demonom ili gubavcem iako na njenoj koži nema tragova. Dakle, mužu, nadam se da nisi došao ovamo da mi kažeš da ne dam ovoj sirotici utjehu i ovo malo hrane što imam kod sebe.”

    “Ne bih ti rekao tako nešto, princezo, jer i sâm vidim da je istina ono što govoriš. Razmišljao sam i prije nego što sam uopšte došao ovdje kako je sramotno što više ne možemo primiti nekog neznanca srdačno.”

    “Onda idi svojim poslom, mužu, jer sigurno će se žaliti kako sporo radiš, i uskoro će nam djeca ponovo početi dobacivati.”

    “Niko mi nikad nije rekao da sporo radim, princezo. Od koga si to čula? Nikad se niko nije žalio na mene i u stanju sam raditi isto kao bilo koji muškarac dvadesetak godina mlađi.”

    “Samo te zadirkujem, mužu. U pravu si, niko se ne žali na tvoj rad.”

    “Ako nam djeca dobacuju, to nema veze s tim radim li sporo ili brzo, već su im roditelji suviše glupi ili vjerovatnije pijani da bi ih naučili lijepom ponašanju i poštovanju.”

    “Smiri se, mužu. Rekla sam ti da te samo zadirkujem i neću to više raditi. Neznanka mi je govorila nešto što me veoma zanima i možda će ponekad zanimati i tebe. Ali mora da završi to, i dozvoli da ti ponovo kažem da požuriš i uradiš to što moraš, a ostaviš mene da je slušam i utješim koliko mogu.”

    “Žao mi je, princezo, ako sam bio grub prema tebi.”Ali Beatrice se već okrenula i pela se stazom do gloga i osobe

    u plaštu što leprša.Malo kasnije, dovršivši nalog, Axl se vraćao u polja, i rizikujući

    da iskuša strpljenje svojih drugova, skrenuo s puta da bi ponovo prošao kraj starog gloga. Jer istina je bila da, iako je u potpunosti dijelio ženin prezir prema sumnjičavosti drugih žena, nije se mo-gao otresti pomisli da neznanka predstavlja neku vrstu prijetnje, i nije mu bilo prijatno što je Beatrice ostavio s njom. Laknulo mu

  • ��������������POKOPANI DIV� 21

    je kad je vidio svoju ženu, samu na litici ispred stijene, kako gleda u nebo. Izgledala je zamišljeno, kao da ga nije primijetila dok je nije pozvao. Dok ju je gledao kako silazi, sporije nego prije, palo mu je na pamet, ne prvi put, da joj je hod drugačiji u posljednje vrijeme. Nije baš hramala, ali je izgledalo kao da negdje ima taj-ni bol. Kad ju je pitao, dok se približavala, šta je bilo s njenom neobičnom sagovornicom, Beatrice je jednostavno odgovorila: “Otišla je svojim putem.”

    “Mora da ti je bila zahvalna na ljubaznosti, princezo. Jesi li dugo razgovarala s njom?”

    “Jesam i imala je mnogo toga da ispriča.”“Vidim da ti je rekla nešto što te je uznemirilo, princezo.

    Možda su one žene bile u pravu, i bilo je bolje izbjeći je.”“Nije me uznemirila, Axle. Navela me je da se zamislim.”“Neobično si raspoložena. Jesi li sigurna da te nije začarala

    prije nego što je nestala?”“Idi gore do gloga, mužu, i vidjet ćeš je kako odmiče, jer smo

    se tek nedavno rastale. Nada se boljem gostoprimstvu onih na drugoj strani brijega.”

    “Pa, onda ću te ostaviti, princezo, jer vidim da nisi ni u kakvoj opasnosti. Bog će biti zadovoljan zbog dobrote koju si pokazala kao što uvijek imaš običaj.”

    Ali ovog puta žena nije bila voljna da ga pusti. Uhvatila ga je za ruku, kao da želi da se smiri, a onda spustila glavu na njegove grudi. Sasvim nagonski, ruka mu se podigla da pomiluje njenu kosu, koju je zamrsio vjetar, i kad ju je pogledao, iznenadio se što su joj oči još uvijek širom otvorene.

    “Neobično si raspoložena, u to nema sumnje”, kazao je. “Šta ti je to ta neznanka rekla?”

    Zadržala je glavu na njegovim grudima trenutak duže. Zatim se ispravila i odmakla se od njega. “Kad sad pomislim na to, Axle, možda ima nečeg u onom što si uvijek govorio. Neobično je kako svijet zaboravlja ljude i stvari koje su se dogodile jučer i prekjučer. Kao da nas je snašla nekakva bolest.”

  • 22 POKOPANI DIV���������������

    “Baš o tome sam govorio, princezo. Pomisli samo na onu cr-venokosu...”

    “Zaboravi tu crvenokosu, Axle. Radi se o drugim stvarima kojih se ne sjećamo.” Izgovorila je to dok je gledala u maglovite daljine, ali sad je pogledala pravo u njega i on je vidio da su joj oči ispunjene tugom i čežnjom. I onda mu je – bio je siguran u to – rekla sljedeće: “Dugo si se borio protiv toga, Axle, znam to. Ali sad je vrijeme da razmisliš iznova. Moramo krenuti na to pu-tovanje, i to bez odlaganja.”

    “Putovanje, princezo? Kakvo putovanje?”“Putovanje do sela našeg sina. Nije daleko, mužu, to znamo.

    Čak i za naše spore korake to je tek nekoliko dana hoda, malo prema istoku, iza Velike ravnice. A proljeće će uskoro doći.”

    “Mogli bismo krenuti na takvo putovanje, sigurno, princezo. Je li neznanka nešto rekla što te podsjetilo na to upravo sada?”

    “Dugo sam razmišljala o tome, Axle, mada me je ono što je ta sirota žena rekla navelo da poželim upravo sada krenuti bez odla-ganja. Sin nas čeka u svom selu. Koliko da nas još čeka?”

    “Kad proljeće dođe, princezo, sigurno ćemo razmisliti o takvom putovanju. Ali zašto kažeš da sam se ja uvijek protivio tome?”

    “Ne sjećam se sada svega šta smo govorili o tome, Axle. Samo da si se ti uvijek protivio tome, iako sam ja čeznula za tim.”

    “Pa, princezo, hajde da razgovaramo o tome više kad nas ne bude čekao posao i susjedi spremni da nas nazovu sporima. Sad moram krenuti. O tome ćemo razgovarati uskoro.”

    Ali u danima koji su uslijedili, čak i ako su aludirali na ideju o svom putovanju, nikad nisu valjano razgovarali o tome. Jer, otkrili su da im postaje neobično neprijatno kad god se ta tema pomene, i uskoro su se sporazumjeli, onako šutke, kako biva kod dugogo-dišnjih supružnika, da izbjegavaju tu temu koliko god je moguće. Kažem “koliko god je moguće”, jer je povremeno izgledalo da je to potreba – neki nagon, moglo bi se reći – kojoj su se jedno ili drugo morali povinovati. Ali svaki razgovor u takvim okolnosti-ma neizbježno se brzo završavao izbjegavanjem ili ljutnjom. A

  • ��������������POKOPANI DIV� 23

    jednom prilikom kad je Axl direktno pitao svoju ženu šta joj je ona neobična žena rekla onog dana kraj starog gloga, Beatrice se smrkla, i izgledalo je, na tren, da će se rasplakati. Nakon toga Axl se trudio da izbjegava bilo kakvo pominjanje neznanke.

    Nakon nekog vremena, Axl se više nije mogao sjetiti kako je razgovor o tom putovanju započeo, niti šta im je to ikada uopšte značilo. Ali onda jutros, dok je sjedio napolju, na hladnoći pri-je svitanja, činilo se kao da mu se sjećanje djelimično izbistrilo i sjetio se mnogih stvari: crvenokose žene; Marte; neznanke u ta-mnim prnjama; drugih stvari kojima sad ne treba da se bavimo. I sjetio se, prilično živo, šta mu se dogodilo samo nekoliko nedjelja ranije, kad su Beatrice oduzeli svijeću.

    Nedjelje su za ove seljane bile dani odmora, makar utoliko što nisu radili na njivama. Ali još uvijek se trebalo brinuti za stoku, a bilo je i toliko drugih zadataka koji su čekali da se završe, da je pastor prihvatio nepraktičnost zabrane svega što se moglo sma-trati kao rad. Tako je i bilo kad je Axl izašao na proljetno sunce, baš te nedjelje, nakon što je popravljao čizme tog jutra, i ugledao susjede posvuda ispred jazbine, neki su sjedili na mjestimično izrasloj travi, drugi na stoličicama ili kladama, razgovarali, smija-li se i radili. Djeca su se igrala posvuda, a jedna grupa se okupila oko dva muškarca koja su na travi pravila točak za kola. Bila je to prva nedjelja u godini kad je vrijeme dozvolilo takve aktivnosti napolju, i raspoloženje je bilo gotovo svečano. Ipak, dok je stajao tu, na ulazu u jazbinu i gledao pored seljaka prema padini koja vodi do močvare, Axl je mogao vidjeti da se magla ponovo diže, i pretpostavio da će do popodneva još jednom sve biti prekriveno sivom izmaglicom.

    Neko vrijeme stajao je tamo, kad je primijetio metež dolje kraj ograde pašnjaka. U početku ga to nije previše zanimalo, ali onda mu je vjetar donio neki zvuk do uha i natjerao ga da se uspravi. Mada mu je vid bio sve mutniji s godinama, Axlov sluh ostao je pouzdan, i razaznao je, u žamoru glasova koji su dopirali od ogra-de, Beatricin uznemiren glas.

  • 24 POKOPANI DIV���������������

    I drugi su prekinuli poslove da bi se okrenuli i pogledali. Ali sada je Axl projurio između njih, jedva izbjegavajući nemirnu dje-cu i predmete ostavljene na travi. Prije nego što je mogao stići do te uskomešane grupe ljudi, ona se iznenada raspršila, a Beatrice se pojavila iz sredine, držeći objema rukama nešto pritisnuto na grudi. Lica oko nje su uglavnom bila vesela, ali žena koja se izne-nada pojavila kraj njegove supruge – udovica nekog kovača koji je prethodne godine umro od groznice – bila je izobličena od bijesa. Beatrice se otrgla od napadačice, a lice koje joj je sve vrijeme bilo strogo, gotovo kao neka bezizražajna maska, sad se raznježilo kad je vidjela Axla kako se približava.

    Sad kad misli o tome, Axlu se činilo da je izraz na licu njegove žene bio, prije svega, prepun olakšanja. Ne radi se o tome da je Beatrice vjerovala da će sve biti u redu kad on stigne; ali njegovo prisustvo je bilo značajna promjena. Gledala ga je ne samo s olak-šanjem, nego i nekako molećivo, i pružila mu je predmet koji je tako ljubomorno čuvala.

    “Ovo je naše, Axle! Nećemo više sjediti u tami. Uzmi je brzo, mužu, naša je!”

    Pružala mu je malu, pomalo deformisanu svijeću. Kovačeva udovica ponovo je pokušala da joj je otme, ali Beatrice je odgur-nula njenu ruku.

    “Uzmi je, mužu! Ono dijete tamo, mala Nora, donijelo mi ju je jutros, nakon što ju je svojeručno napravila, jer je mislila da nam je dosadilo da provodimo noći u tami.”

    Ovo je pokrenulo novi krug vikanja pa čak i malo smijeha. Ali Beatrice je nastavila gledati u Axla, njen izraz lica bio je pun povjerenja i preklinjanja, i slika njenog lica u tom trenutku bilo je prvo što mu se javilo tog jutra na klupi ispred jazbine, dok je sjedio i čekao da svane. Kako je mogao zaboraviti tu epizodu koja se dogodila prije nepune tri sedmice? Kako je moguće da je se nije sjetio sve do danas?

    Mada je bio pružio ruku, nije mogao uzeti svijeću – okupljeni mu to nisu dozvolili – i rekao je, naglas, samovjereno: “Ne brini,

  • ��������������POKOPANI DIV� 25

    princezo. Ne brini.” Bio je svjestan ispraznosti onog što je upravo rekao, i iznenadio se kad je gomila zašutjela, a čak se i kovačeva udovica povukla. Tek tad je shvatio da to nije bila reakcija na nje-gove riječi nego na pastora koji je stajao iza njega.

    “Kakvo je to ponašanje na Božiji dan?” Pastor je prošao kraj Axla i mrko pogledao okupljene koji su sad šutjeli. “Dakle?”

    “To je gospodarica Beatrice, sir”, rekla je kovačeva udovica. “Nabavila je svijeću.”

    Beatricino lice ponovo je postalo kao maska, ali nije izbjegla pastorov pogled kad se zaustavio na njoj.

    “I sâm vidim da je to istina, gospodarice Beatrice”, kazao je pa-stor. “Ne zaboravite da je vijeće donijelo odluku da vama i vašem mužu nije dozvoljeno da držite svijeće u svojoj sobi.”

    “Ni jedno od nas nikad dosad nije prevrnulo svijeću, sir. Nećemo sjediti svake noći u mraku.”

    “Odluka je donijeta i pridržavat ćete se toga dok vijeće ne od-luči drugačije.”

    Axl je vidio bijes u njenim očima. “To je puka neljubaznost. Eto šta je.” Rekla je to tiho, gotovo šapatom, ali gledala je ravno u pastora.

    “Uzmite joj svijeću”, kazao je pastor. “Uradite kako vam ka-žem. Uzmite joj je.”

    Dok se nekoliko ruku pružalo prema njoj, Axlu se činilo kao da ona nije sasvim razumjela ono što je pastor rekao. Jer je stajala usred gužve gledajući zbunjeno, i stiskala svijeću kao da je samo neki zaboravljeni nagon. Onda kao da se uspaničila i ponovo je pružila svijeću prema Axlu, iako je izgubila ravnotežu. Nije pala zbog ljudi koji su bili tik kraj nje, i kad je povratila ravnotežu, po-novo mu je pružila svijeću. Pokušao ju je uzeti, ali neka ruka mu ju je otrgla, a onda je zagrmio pastorov glas:

    “Dosta! Ostavite gospodaricu Beatrice na miru i neka niko od vas ne razgovara nepristojno s njom. Ona je starica koja ne ra-zumije šta radi. Dosta, rekoh! Ovo nije prikladno ponašanje za Božiji dan!”

  • 26 POKOPANI DIV���������������

    Axl, koji je konačno stigao do nje, zagrlio ju je, a gomila se razišla. Kad se prisjetio tog trenutka, činilo mu se da su dugo sta-jali tako, jedno kraj drugog, ona s glavom na njegovim grudima, baš kao što je učinila onog dana kad ih je posjetila ona neobična žena, kao da je samo umorna i želi da dođe do daha. Nastavio ju je držati dok je pastor još jednom pozivao ljude da se raziđu. Kad su se konačno razdvojili i pogledali oko sebe, vidjeli su da su sami pored pašnjaka i njegove drvene kapije s prečagama.

    “Kakve to veze ima, princezo?”, rekao je. “Zašto nam treba svijeća? Navikli smo da se krećemo po sobi bez nje. A zar se ne zabavljamo dovoljno razgovorom, sa svijećom ili bez nje?”

    Pažljivo ju je promatrao. Izgledala je sanjivo, ne pretjerano uznemireno.

    “Žao mi je, Axle”, kazala je. “Svijeće nema. Trebalo je da je sačuvam kao tajnu samo za nas dvoje. Ali bila sam suviše radosna kad mi ju je ta djevojčica donijela, a ona ju je napravila samo za nas. Sad je nema. Ali nije važno.”

    “Uopšte nije važno, princezo.”“Misle da smo dvije budale, Axle.”Primakla mu se i ponovo spustila glavu na njegove grudi. I

    baš tad je rekla, glasom tako prigušenim da je isprva mislio da je pogrešno čuo:

    “Naš sin, Axle? Sjećaš li se našeg sina? Kad su me maločas gu-rali, sjetila sam se našeg sina. Dobrog, jakog, poštenog muškarca. Zašto moramo ostati ovdje? Idemo u njegovo selo. Štitit će nas i paziti da niko loše ne postupa s nama. Neće li se tvoje srce promi-jeniti, Axle, nakon što su prošle sve ove godine? Misliš li još uvijek da ne možemo ići kod njega?”

    Dok je govorila to, tiho, u njegove grudi, mnogi djelići sjećanja pojavili su se u Axlovom umu, tako da mu se gotovo zavrtjelo u glavi. Pustio ju je i odmaknuo se, bojeći se da će se zanjihati i možda oboriti i nju.

    “Šta to govoriš, princezo? Jesam li ja bio taj koji nas je spreča-vao da odemo do sela našeg sina?”

  • ��������������POKOPANI DIV� 27

    “Naravno da jesi, Axle. Naravno da jesi.”“Kad sam se usprotivio takvom putovanju, princezo?”“Oduvijek sam mislila da jesi, mužu. Ali, o, Axle, ne sjećam se

    jasno, sad kad me već pitaš. I zašto stojimo tu, iako je dan lijep?” Beatrice je ponovo izgledala zbunjeno. Pogledala je njegovo

    lice, onda oko sebe, u prijatno sunce, susjede koji su se ponovo vratili svojim poslovima.

    “Hajdemo u našu sobu”, rekla je nakon nekog vremena. “Da neko vrijeme budemo sami. Dan je lijep, nema sumnje, ali umor-na sam. Hajmo ući.”

    “Tako je, princezo. Sjedi i odmori se malo, skloni se s ovog sunca. Uskoro ćeš se osjećati bolje.”

    Bilo je i drugih budnih ljudi po čitavoj jazbini. Pastiri mora da su otišli prije nekog vremena, mada je bio toliko zadubljen u misli da ih nije čak ni čuo. Na drugom kraju prostorije Beatrice je nešto promrmljala, kao da se sprema zapjevati, onda se okrenula ispod pokrivača. Prepoznavši te signale, Axl je šutke otišao do kreveta, pažljivo sjeo na rub i čekao.

    Beatrice je legla na leđa, djelimično otvorila oči i pogledala u Axla.

    “Dobro jutro, mužu”, napokon je rekla. “Drago mi je što vidim da te duhovi nisu odnijeli dok si spavao.”

    “Princezo, moramo razgovarati.”Beatrice je i dalje zurila u njega, još uvijek samo napola otvo-

    renih očiju. Onda je sjela, a lice joj je obasjao onaj zrak svjetlosti koji je ranije osvijetlio pauka. Sijeda kosa, raspuštena i neočešlja-na, padala joj je beživotno niz ramena, ali Axl je još uvijek osjećao sreću kad ju je vidio na jutarnjem svjetlu.

    “Šta je to što imaš da mi kažeš, Axle, i to prije nego što oda-gnam san iz očiju?”

    “Razgovarali smo ranije o putovanju na koje bismo mogli poći, princezo. Pa, proljeće je pred nama, i možda je vrijeme da krenemo.”

    “Krenemo, Axle? Kad?”

  • 28 POKOPANI DIV���������������

    “Što prije budemo mogli. Neće nas biti svega nekoliko dana. Selo će moći bez nas. Razgovarat ćemo s pastorom.”

    “I ići ćemo da vidimo svog sina, Axle?”“Tako je. Da vidimo svog sina.”Napolju su ptice pjevale u horu. Beatrice je pogledala prema

    prozoru i suncu koje je prolazilo pored tkanine raširene preko njega.

    “Nekih dana ga se sasvim jasno sjećam”, rekla je. “Onda sutra-dan kao da mi je neki veo pao preko pamćenja. Ali naš sin je lijep i dobar muškarac, to sigurno znam.”

    “Zašto sada nije ovdje s nama, princezo?”“Ne znam, Axle. Možda se posvađao sa starješinama i morao

    da ode. Raspitivala sam se i niko ga se ne sjeća. Ali on ne bi uradio nešto što bi ga osramotilo, to sigurno znam. Zar se ti ne možeš ničega sjetiti, Axle?”

    “Kad sam maločas bio napolju, i davao sve od sebe da se sje-tim svega što mogu u tišini, prisjetio sam se mnogih stvari. Ali ne mogu se sjetiti našeg sina, ni njegovog lica ni glasa, mada mi se ponekad čini da ga vidim kao dječaka, i vodim ga za ruku kraj rijeke, ili kad je jednom plakao, a ja ga pomilovao da ga utješim. Ali kako danas izgleda, gdje živi, ima li svog sina, toga se uopšte ne sjećam. Nadao sam se da ti znaš više, princezo.”

    “On je naš sin”, rekla je Beatrice. “I zato mogu osjetiti neke stvari u vezi s njim, iako ga se ne sjećam jasno. I znam da čezne da mi napustimo ovo mjesto i živimo s njim, pod njegovom za-štitom.”

    “On nam je najbliži rod, pa zašto ne bi želio da mu se pridru-žimo?”

    “I pored toga nedostajat će mi ovo mjesto, Axle. Ova naša so-bica i ovo selo. Nije lako napustiti mjesto u kojem si proveo čitav život.”

    “Niko ne traži da to uradimo olako, princezo. Dok sam malo-čas čekao da svane, razmišljao sam kako ćemo morati krenuti do sela našeg sina i razgovarati s njim. Jer iako smo mu majka i otac,

  • ��������������POKOPANI DIV� 29

    nije u redu da stignemo tamo jednog lijepog dana i zahtijevamo da živimo u njegovom selu.”

    “U pravu si, mužu.”“A još nešto me muči, princezo. To selo je možda udaljeno

    samo nekoliko dana, kao što ti kažeš. Ali kako ćemo ga pronaći?”Beatrice je zašutjela, gledala u prazno, a ramena su joj se la-

    gano pomjerala dok je disala. “Vjerujem da ćemo znati svoj put sasvim dobro, Axle”, na kraju je rekla. “Čak iako ne znamo gdje se tačno nalazi njegovo selo, dovoljno često sam s drugim ženama putovala do obližnjih sela kad smo nudile svoj med i kalaj. I veza-nih očiju znam da pronađem put do Velike ravnice, i tog saskog sela iza, u kojem smo se često odmarale. Selo našeg sina trebalo bi da je samo malo dalje, tako da ćemo ga lako pronaći. Axle, ho-ćemo li stvarno uskoro krenuti?”

    “Da, princezo. Danas ćemo početi s pripremama.”