O čitanju (1)

Piše: Ozren KEBOKada bih bio prinuđen da definiram sebe, onda ne bih koristio ni jedan od termina kojima me krste u javnosti. Dakle, ni novinar, ni pisac, ni urednik, ni publicista. Nego čitač. To je forma postojanja na koju trošim najviše vremena i strasti. Prošao sam sve oblike čitanja: šest mjeseci po osam sati dnevno; nisam čitao mjesecima; pa sam čitao na vremensku normu - najmanje tri sata u toku dana; znam i šta znači količinska norma - najmanje 100 strana u 24 sata; čitao sam i stihijski - gutao knjige iz čistog zadovoljstva, bez ikakvih vrednosnih ili estetskih kriterija; čitao sam i zbog obaveze, pod prinudom; bilo je i čitanja s otporom, samo da bih došao do kraja, iako sam krepavao od dosade; bilo je i odustajanja, nevoljnog priznanja samom sebi da dotičnu knjigu – šta god drugi o njoj pisali i govorili – nema smisla apsolvirati do kraja…Kao dugogodišnji profesionalni čitač, uspostavio sam i neke klasifikacije. Jedna od njih čitanje dijeli na pasivno i aktivno. Pasivno je u ležećem stavu, aktivno je ono koje počne s jednom knjigom, prenese se na rječnik stranih riječi, nastavi u kojekakvoj enciklopediji, iz koje klizne u studiju i završi bujicom vlastitog teksta. Ili obijesnom terevenkom. Uvijek sam se divio piscima i novinarima koji tvrde da dok pišu ništa ne čitaju, kako im tuđe štivo ne bi pokvarilo njihov genijalni stil. Nažalost, nisam imao sreće da izgradim sopstveni stil. Moj je zbirka najraznovrsnijih uticaja. Ne znam da pišem bez dugih, sistematskih priprema. Po mojoj skrušenoj procjeni, jednom satu pisanja trebalo bi da prethode najmanje tri sata čitanja. Šta je čitanje? Multidimenzionalni užitak? Posao? Strast? Bijeg iz stvarnosti? Informacija, edukacija, navika? Porok? Kad se preispitaju sve navedene mogućnosti, opet ostaje ono krunsko, završno pitanje na koje nema odgovora, a na kome sve počiva: u čemu je misterija čitanja? Jednom sam u kafani, gdje inače rijetko i slučajno zalazim, prisustvovao i ovakvom razmišljanju: ili je knjiga subverzivna i ruši sve do tada poznate granice, ili ide prtinom koju su drugi utabali. Od ove druge skupine, od konfekcije, sastoji se 90 posto literature. Treba čitati samo subverziju i tek 10 procenata najkvalitetnije konfekcije. Sve ostalo je gubljenje vremena. Nije da me ne privlači ovakva definicija. I nije da mi je to bio prvi put da se susrećem s njom. Ima u Kafkinim dnevnicima inspirativan zapis: "Smatram da bi uopće trebalo čitati samo takve knjige koje nas ujedaju i bodu. Ako nas knjiga koju čitamo ne budi udarcem pesnice po glavi, zašto je onda čitamo? Da nas usreći...? Zaboga, bili bismo srećni i da nema knjiga, a knjige koje nas usrećuju mogli bismo za nuždu i pisati sami. Ali potrebne su nam knjige što na nas djeluju poput nesreće koja nas jako boli, poput smrti osobe koju smo voljeli više od sebe, kao da su nas odagnali iz šume, daleko od ljudi, kao samoubistvo; knjiga mora biti sjekira za zamrzlo more u nama."Henry Miller ostavio nam je u amanet nezaboravan spomenik literaturi i čitanju. U svom čuvenom djelu Knjige mog života, pisanom u dubokoj starosti, on kaže prvo ovo: "Ima, i uvijek će biti, knjiga koje su uistinu revolucionarne – to jest, koje su nadahnute i koje nadahnjuju. Dakako da ih ima malo i da se ne pojavljuju svaki dan. Čovjek može biti sretan ako u cijelom životu naiđe na nekolicinu takvih knjiga. Uostalom, to nisu knjige koje su osvojile širu čitalačku publiku. To su skriveni rezervoari što napajaju manje talentirane ljude koji znaju kako se treba obratiti čovjeku na ulici. Najveći dio književnosti na svim područjima sastoji se od konfekcijskih ideja. Pitanje je - još uvijek nerazjašnjeno, nažalost - koliko bi bilo oportuno obuzdavati tu snažnu bujicu jeftine duhovne hrane. Nešto je ipak danas sigurno - nepismeni nisu nipošto najmanje inteligentni među nama."A onda i ovo: "Nema sumnje da se velika većina knjiga ponavlja. Malo ih je koje daju dojam originalnosti, bilo u stilu ili sadržaju. Rijetke su jedinstvene knjige - možda ih ima manje od pedeset u cijeloj književnoj riznici. U jednom od svojih novijih autobiografskih romana, Blaise Cendrars, ističe kako je Remy de Gourmont, zahvaljujući svom znanju i spoznaji o tom

vječitom ponavljanju u knjigama, uspio izabrati i pročitati sve što je vrijedno od cjelokupne književnosti. Sam Cendrars - tko bi rekao? – čita strahovito mnogo. Većinu djela čita u originalu. I ne samo to nego, kad voli nekog pisca, onda pročita svaku njegovu knjigu, pa i pisma i sve knjige koje su o njemu pisane. Rekao bih da mu u današnje vrijeme nema premca. Jer, ne samo što je čitao mnogo i temeljito, nego je i sam napisao mnoštvo knjiga. Onako usput, reklo bi se. Jer, Cendrars je u prvom redu čovjek akcije, pustolov i istraživač, čovjek koji umije kraljevski tratiti vrijeme. On je u izvjesnom smislu Julije Cezar književosti."Osim razlikovanja aktivnog i pasivnog modela, možemo, dakle, ustanoviti još jednu podjelu unutar čitanja kao stvaralačkog procesa: na sistematsko i stihijsko. Sistematsko je kad čitač navali na kompletnog pisca, ili kad svojim izborom knjiga zahvati cijelu epohu. Ili neku temu. Sistematsko čitanje ima unutrašnju logiku. Nasuprot njemu, stihijsko ne prizna ni logiku niti bilo koji drugi kohezioni kriterij: ono podrazumijeva skakanje s pisca na pisca, s jednog kontinenta na drugi, s jedne na drugu temu, iz 14. stoljeća na kraj dvadesetog, s pobožnog Alije Nametka na bezbožnog Markiza de Sada...Prvi princip godi i koristi čitačevom obrazovanju, struktuira njegovu memoriju, a drugi rasplamsava njegovu maštu. Mnogo više godi nego što koristi.Sistematsko čitanje je statično, a stihijsko dinamično. Ne zagovaram ni jedan od ovih modela kao superioran u odnosu na drugi, samo dajem malu, dejtonsku prednost (51 – 49 posto) stihijskom, zato što raditi na taj način znači prepustiti se erosu čitanja kao vrhunskom motivu i razlogu.

O čitanju (2)Piše: Ozren KEBOJorge Luis Borges autor je nekih od najzanimljivijih sentenci o važnosti, suštini i ljepoti čitanja. Na pitanje šta savjetuje mladima, jednom je odgovorio: "Čitanje u prvom redu. To je oblik sreće. Savjetujem im da pišu i da se predaju svim manifestacijama umjetnosti koje su oblik ostvarenja ličnosti…" U svojoj Sehari, odjeljenje Južna Amerika, imam sačuvanu i ovakvu njegovu tvrdnju: "Otac mi je rekao da čitam samo one knjige koje mi se sviđaju. Nikada nisam mislio na literaturu kao na neku prinudu i napor. Bio sam profesor književnosti na Univerzitetu u Buenos Airesu dvadeset godina i tamo sam predavao ljubav prema literaturi." Kad već govorimo o čitanju i Borgesu, on nam je ostavio možda i najpoznatiju misao vezanu za ovu problematiku, onu da su dobri čitači rijetke ptice, "još mračnije i neobičnije nego dobri pisci". Nikad se nije trudio da sakrije divljenje prema knjigama: "Trebalo bi već od danas prekinuti svaku tu aktivnost (...) odustati od svih strasti i mišljenja, otvoriti zagradu koja će se zatvoriti tek smrću, te čitati, proučavati, izbaviti iz šutnje te desetine tisuća knjiga u kojima spavaju recepti svih istina i svih sreća."Umberto Eco u stanu drži polovinu svoje biblioteke od 50.000 knjiga. Druga polovina je u preuređenom samostanu Monte Cerignone kraj Pesara. On o knjigama i čitanju ima zanimljivo razmišljanje koje, istina, iznosi tek kao hipotezu, dobro znajući da u takvim stvarima čovjek ne smije i ne može biti rezolutan:"Biblioteka je, možda zamjena za Boga. Potrudite se da zamislite da Bog, eto, slučajno ne postoji. Koje je, onda, jedino jamstvo da ste bili Prust ili jedan od onih koji su zauzeli Bastillu? To je biblioteka, to je memorija čovječanstva. Vi možete mirno nestati, čovječanstvo čuva svoje sjećanje i vi postojite u tom sjećanju bilo da ste Prust ili neko sasvim beznačajan…Onda se možda može reći da je biblioteka, kao što je shvaćao Borges, surogat, supstitut Boga. Ako Bog postoji, budući da je sveprisutan, on je neka vrsta velike biblioteke. Organizirani zbir znanja…Za modernog čovjeka putovanje u utrobu neke velike biblioteke je jedina konkretna vizija koju može imati o sveprisutnosti Boga. Otuda ideja o požaru biblioteke koja se sastoji u tome da se uništi Bog - neprijatelj. Kalif uništava Aleksandrijsku biblioteku, nacistički inkvizitori spaljuju knjige. Ako uništim knjigu, nema više istine. Nema više teologije."A možda čitanje i nije tako dobro kako ga mi ovdje propagiramo? Ko zna, možda je ova agitacija jedna katastrofalna greška? Možda bi umjesto čitanja trebalo, kako kaže Miller, živjeti punim plućima? Možda nije čovječanstvu korisno kad su svi tekstovi svima dostupni? Nietzsche je ovu dilemu riješio jasnom porukom: "To da svatko smije naučiti čitati, upropastit će ne samo pisanje nego i mišljenje". Nešto od njegovog elitizma usisao je i Vladimir Nabokov: "Miline od pisanja tačno odgovaraju milinama od čitanja. Blagost, preciznost rečenice, povezuje pisca i čitaoca; zadovoljnog pisca i zahvalnog čitaoca…Svaki dobar čitalac obradovao se u životu nekolikim dobrim knjigama, i zašto analizirati prijatnosti koje su dovoljno poznate jednoj i drugoj strani. Pišem uglavnom za umjetnike, drugove – umjetnike, podražavaoce umjetnike. Nikad, ipak, na predavanjima književnosti nisam bio kadar da objasnim oblike dobrog čitanja – činjenicu da se umjetnikove knjige ne čitaju srcem (srce je izuzetno glup čitatelj), i ne samo umom, već umom i leđima. Gospođe i gospodo, kad vam treptaj pređe preko leđa, znate šta je osjećao autor, i šta je želio da osjećate."Iz Enciklopedije mrvih Danila Kiša izvlačimo ovakav zapis: "Arkadij Ipolitovič Belogorcev teši se jednom za tu priliku iskovanom mudrošću: čovek u zrelim godinama izvukao je iz knjiga što se iz njih izvući može: iluziju i sumnju. Biblioteku ne možeš tegliti sa sobom, na leđima, kao žulj. Lična je biblioteka čovekova jedino ona koja mu je ostala u sećanju - kvintesenca, talog." Bez želje da protivrječimo velikom Kišu, moramo ovdje zabilježiti da historija ipak poznaje grandiozne primjere tegljenja knjiga na leđima. Istina – ne baš na svojim leđima. U Povijesti

čitanja Alberta Manguela postoji priča o perzijskom veziru iz desetog vijeka, čuvenom bibliofilu koji je posjedovao zbirku od 170.000 knjiga; "…od kojih ni na trenutak nije mogao da se rastavi. Na svakom putu i bojnom pohodu pratio ga je karavan od 400 kamila dresiranih tako da se, sa knjigama na leđima, uvijek kreću u abecednom redu."Mirko Kovač u Uvodu u drugi život sakralizira knjigu i sam čin čitanja: "Kad dobijem knjigu koju sam priželjkivao uvijek mislim da sam previše darovan i da je ne zaslužujem. Uzimam je u ruku kao skupocjenu vazu i strahujem da mi ne ispadne. Nestrpljiv sam da je otvorim i zavirim unutra, da pronađem žig što ga je majstor utisnuo; skriven je i pod šifrom kao u nekoj tajanstvenoj kutiji. Najbolji je onaj čitalac koji dok čita žali što nije sam napisao tu knjigu. Moram priznati da sam se čitanju najviše radovao, pogotovo što nikad nisam čitao pod prinudom. Bilo je knjiga koje su me gnjavile, ali su ostale nedočitane. Takođe je bilo knjiga koje su mi se toliko sviđale da sam izbjegavao da ih dočitam, ostavljao sam ih kao svetu krišku koju ću staviti na jezik u nekom težem času od onog u kojem sam. Mene knjiga opija i baca u vrtlog, pogotovo kad su podaci poređani kako valja, kad su činjenice jasne, kad je stvarnost tajanstvena, kad sam opčinjen čudom koje se, ulaskom u knjigu, preobrazilo u čudesno, kad je sve nedokučivo, sve misterija, a sve tačno. Knjige su živa bića, jer im se raduješ, jer ih želiš posjedovati…" Za kraj, Zuko Džumhur: "Za mene je najveća nesreća što poslije smrti neću moći da čitam, jer ni smrt ne bi bila krajnji odlazak i otuđenost, čemer i tama, kada bi u grobu bila makar jedna knjiga." Aferim, majstore.

Kratki leksikon samoupravnih fraza, direktiva i fenomena (2)Piše: Ozren KEBO

Socijalistička misao: Misao usmjerena ka socijalizmu kao najboljem društveno-političkom sistemu. Koliko li je samo doktorata, magisterija i lepršavih naučnih radova napisano o projektu samoupravljanja, o Kardeljevoj, kako su joj tepali, historijskoj knjizi Pravci razvoja političkog sistema socijalističkog samupravljanja, koliko je instituta osnovano i koliko je ljudi u njima zarađivalo hljeb. Ozbiljna energija uložena je u projekat koji se, poslije svega, urušio preko noći. Od energije nije ostalo ništa, možda i zato što su njeni nosioci, većina njih, istu tu energiju promptno poslali u drugom pravcu, poštujući smjernice i pravce razvoja novih gospodara. A te su smjernice na najbrutalniji način anulirale osnovne teze iz njihovih disertacija.

Radnici, seljaci i poštena inteligencija: Radnicima i seljacima po ideološkom automatizmu priznavan je status društveno-verificiranih kategorija. Inteligencija je to tek morala dokazati. Budući da intelektualci razmišljaju, da su, dakle, pametni a često i obrazovani, za njih se pretpostavlja da neće odmah prihvatiti vrijednosti socijalizma i revolucije, nego da će ih prvo propuštati kroz svoju intelektualnu prizmu. Pa ako propuštaju, onda nisu pošteni. A ako ne propuštaju, nego ako vrijednosti prihvataju odmah, na prvu, dakle bez prizme, onda su pošteni. I mogu od Pokreta dobiti potvrdu o svom poštenju.

Guzonja: U politiku obično ulazi mlad i mršav. Kako godine prolaze, povećavaju mu se obim vrata i struka, ukupna masa podbratka i količina deviza u čarapama. Mislim, ima i mršavih guzonja jer ovaj termin ne odnosi se na sve političare, niti zavisi od njihovih fizičkih karakteristika. To je ustvari poetska slika kojom se pokušava prikazati fenomen pohlepnika na vlasti koji je vlast podredio svojoj pohlepi.

Guzovača: Besplatni dernek, na račun države i društva (nekad), odnosno poreskih obveznika (danas). U međuvremenu smo dobili državne revizore, ali bi im guzonje radije oči iskopali, nego što bi dozvolili tim zanovijetalima da ih liše guzovače: svih onih ajvara, džemova, salama, keksova, kiselog kupusa, paprike, hercegovačkog grožđa i uvaženog bosanskog krompira, što su se kao socijalistički peškeš i izraz specifične narodne ljubavi darovali odgovornim drugovima. I pokojoj drugarici.Jer on, taj respektabilni drug, kad ode na put – dobije dnevnicu, sve mu besplatno i još se vrati punog gepeka.

Gepek: Kažu da je u ono doba gepeke najbolje punio Fikret Abdić Babo. Mnogi je amortizer društvenog mercedesa glavom zaplatio raznoliki proizvodni asortiman SOUR-a Agrokomerc.Reakcionarne snage: To su oni koji ne prihvataju revoluciju svim srcem. Revolucija nije dozvoljavala sumnju. O kritici da i ne govorimo. Neprijatelj se najbolje i najvatrenije tamanio s prigodnih govornica. Isto kao i danas. Ili si s nama ili protiv nas. Poznato?

Simpatizeri: Tamo negdje na sredini puta, između društveno verificiranih članova i imanentno sumnjivih nečlanova, smjestili su se simpatizeri. To su također nečlanovi, ali oni su, ko biva, za našu stvar. Kako, to niko nije znao objasniti, ali eto, pikala im se...

Kolektiv: Kult kolektiviteta počiva na principu zajedništva. Mi svjesno brišemo i radosno potiremo međusobne razlike, svoje osobenosti, i žrtvujemo ih radi interesa zajednice, tj. kolektiva. Tako je nametnuta ideologija koja se izrodila u službeni stav: zadružno mi je draže od mog. E, ali u kurcu.

Strani okupatori i domaći izdajnici: Kvalifikativ iz rane faze socijalističkog zanosa. Uvijek su išli u paru, vjerovatno da bi se prisustvom mrskog okupatora naglasila sva sramotnost domaće izdaje. Teror pobjednika karakterizira poratno vrijeme. Za ovaj naš rat volimo reći da je završio bez pobjednika. A istina je da smo ih dobili trojicu, da je svakom narodu pripao simbolični komad teritorije na kojem kvazipobjednici suvereno vladaju, određujući ko je zaslužan, a ko izdajnik. Predrag Matvejević suštinu i metodu ovakvog vladanja sažeo je u briljantnu misao: "Ako kritikuješ tuđe, onda vrijeđaš. A ako kritiziraš svoje, e onda si izdajnik."

Zjenica: Možda najpoznatija metafora Josipa Broza Tita krila se u poruci "Čuvajmo bratsvo i jedinstvo naših naroda i narodnosti kao zjenicu oka svoga." Danas svjedočimo kako izgleda život bez (uzajamnog) uvažavanja i vid bez zjenice.

Pisma druga Tita: Kad bi društvo upalo u retoričko-kreativnu krizu, drug Tito bi socijalističkoj javnosti poslao neko od svojih legendarnih pisama. Ti samoupravni ajeti poslije su se kolektivno izučavali na partijskim sastancima i time bi se završavala njihova funkcija. Upravo tako – nikad nijedna Titina riječ, poruka, vapaj, prijetnja, nisu zaživjeli u praksi, ali jesu beskonačno diskutirani na partijskim džumama i misama.

Staro pravilo: moralne upute nikog ne obavezuju, niti ikad mijenjaju stvarnost. Nedavno smo čitali seriju nadahnutih tekstova u kojima su brojni hrvatski intelektualci analizirali svu uzaludnost Papinih poslanica Hrvatima i Hrvatskoj. Papa bi došao, govorio, poručivao, a od svega bi ostao samo veliki spektakl i još veća cijena priredbe i obezbjeđenja. Hrvatska nije postala bolja od tih divnih, plemenitih, korisnih poruka. Zamijenite Papu s bilo kojim liderom, a Hrvatsku s bilo kojom drugom zemljom i dobit ćete isti rezultat. Svijet, države i ljudi ne mijenjaju se moralnim pridikama, niti oktroiranim pismima. A Titine poslanice na kraju su se izrodile u svojevrstan samoupravni folklor, u sredstvo za njegovanje kulta ličnosti i održanje vlasti, a ne za mijenjanje i popravljanje stvarnosti. Da se poslužimo njihovom frazom: ovaj komitetski imperativ nije, što bi se ono reklo, zaživio u praksi.

Kovačnica bratstva i jedinstva: Metafora sa širokim spektrom djelovanja. Ipak, najčešće se i najefikasnije pojavljivala kao sinonim za radnu akciju, fenomen koji zaslužuje poseban tekst.

Maštarije zrelog pedesetogodišnjakaPiše: Ozren KEBO

Ti zapisuješ tuđe priče? E onda sjedi, da ti ja ispričam svoju. Razotkrit ću se do kraja, pa šta košta. Kad mi je bilo trideset godina ja sam, kao svaki normalan, materijalno i emotivno situiran muškarac, na spavanje odlazio i u san tonuo uz malu pomoć erotskih fantazija. Malo zguza, malo sprijeda, kakav stručni kunilingus i to. Ono što nam nije dozvoljeno na javi, niko nam ne može zabraniti u snu. Tj. u predsnu. Je li tako? Je li ili nije?Ničim izazvana agresija na našu zemlju, a pogotovo zvjerska opsada Sarajeva, unijeli su politiku u moje predsnove. Dok je grad bio pod obručom, maštarije su mi se reducirale na to da sam ja – oprosti na gluposti, ali obećah da ću biti iskren – Supermen. Legnem u krevet čim se smrkne, tamo negdje oko pet popodne, s rukavicama na rukama i kapom na glavi, i zamišljam kako krećem (odnosno polijećem) u akciju. Nevjerovatnom brzinom letim kroz noć. Ostavljam Sarajevo, prelijećem Trebević, popišam se iznad usnulih Pala i nastavim preko Romanije. Tamo negdje oko Han-Pijeska, neočekivan i strašan, nagrnem u štab generala Mladića. - Je li, Ratko – izderem se na dotičnog – ti još na slobodi?Onda ga, bez gubljenja kontrole i živaca, temeljito izdegenečim, pa uhapsim. Isti postupak ponovim sa kompletnim štabom. Ili, idem po srpskim položajima oko grada i onesposobljavam im minobacače. A u snajperske cijevi ubacujem čepove od poliuretanskog pluta. Kad snajperista ujutro opali na dijete, metak se rasprsne i raznese mu lice. Umjesto djeteta, pogine djecoubica. Eto mi maštarija.Opsada je prošla, a Superman je nastavio da izvršava zadatke. Hormonalni pritisak je popuštao, maštarije su ostale maštarije, ali je u njima bilo sve manje erotike i sve više politike. Sa lokalnog sam prešao na globalni plan. Pozu 69 sad su zamijenili mirovni pregovori sa Izraelcima i Palestincima. Pošto Amerika evidentno neće da riješi problem, mora da intervenira leteći Goraždanin: jednom briljantnom analizom prisilim agresora na popuštanje. Plus odšteta za višedecenijske patnje. Umjesto da po glavi vrtim sado-mazo prizore, kako priliči svakom normalnom muškom čeljadetu u ranim pedesetim, zatičem sebe dok strahovito ružim G. W. Busha.- Slušaj ovamo, moraš se skroz promijeniti. I to nabolje. Evo ja ću ti za jednu noć napraviti plan radikalne promjene, a ti u devet ujutro zakaži konferenciju za štampu. I reci: "Od danas više ništa neće biti isto."- Od danas više ništa neće biti isto.- Nisam rekao da to kažeš sada, nego ujutro, na konferenciji!Kakve sam sve akcije poduzimao proteklih godina. Spriječio sam napad na World Trade Center. Na generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija održao sam govor u slavu Bosne i Hercegovine, što je izazvalo aplauz lidera svijeta. Govor je bio nezaboravan, a aplauz frenetičan. Bejzbol palicom do smrti mlatim ubice tuljana. Nema milosti za te krvoloke. Kao ni za narko-dilere, za koje sam odredio prijeki sud. Čudesnim strujanjima vazduha dramatično sam popravio strukturu ozonskog omotača. Brazilskom premijeru tokom ugodnog ćaskanja otkrivam recept protiv inflacije. Vratio sam vrijeme unazad i tvom Veležu dodijelio titulu prvaka Jugoslavije za 1978, 1979. i 1980. godine, sve pehari koje su vam oduzele sudije lopovi. Spriječio sam Jimmya Hendrixa da se drogira. Za manje od dva sata ja ti otklonim sve plastične kese i razbijene pivske flaše na potezu Sarajevo – Goražde – Boračko jezero – Bjelimići – Mostar – Stolac. Ariela Sharona s velikim sam merakom nabio nogom i postavio mu šekspirovsko pitanje: "Kako te nije stid, magarče, dabili magarče?" Ali odmah potom, da neko Supermenu ne bi spočitnuo antisemitizam, neonaciste po Evropi išamaram zbog skrnavljenja spomenika jevrejskim žrtvama iz drugog svjetskog rata. Podgovorio sam Dragana Kalinića da izvrši akt samospaljivanja pred Vječnom vatrom u Sarajevu i tom

prilikom okupljenim novinarima pročita slijedeću izjavu: "Kriv sam! Ne mogu da spavam, izjeda me osjećaj krivnje! Nek građani Sarajeva, ti dostojanstveni paćenici, ovaj moj čin shvate kao izvinjenje! Nek ova skromna vatrica bude početak pomirenja i novog života!" Pa mi ga žao i u zadnji čas spasim čovjeka. Već je bio zaždio vatru. Dosta je uradio, o njegovom aktu pričat će pokoljenja. Strahovito sam naružio Evropsku uniju što nam još nisu ukinute vize. Problem je riješen ekspresno. Zaustavio sam epidemiju AIDS-a u Africi. Nahranio gladne u Sjevernoj Koreji. Napojio žedne u kafani Kod druželjubivog Ahme u mom Goraždu. Doveo Ikeine proizvodne pogone u Ze-Do kanton. Održao Slovencima nezaboravnu lekciju o ljudskim pravima i religijskim slobodama. Prolongirao postojanje Suda u Haagu do 2070. godine. Naredio Al Kaidi da odustane od terorizma, te da usvoji gandijevski otpor kao oficijelni metod borbe protiv trulog Zapada. Samuelu Huntingtonu izdiktirao sam rukopis nove knjige, Sklad civilizacija. Izmislio i usavršio automobil, opel vectra 1,6, 16 ventila, CD paket opreme, koji troši 2,3 litra na 600 kilometara. Naredim zvaničnom Pekingu da prizna Tibet i trenutačno budem poslušan...Svake noći popravljam svijet. A ujutro, kad ustanem, vidim da je sve isto. Ništa se promijenilo nije. Onaj se ne spali pred Vječnom vatrom. Kod druželjubivog Ahme nikad žedniji. Palestinci ginu, teritorij im se smanjuje. U Brazilu bjesni inflacija, u Koreji glad. Taman da smo svi supermani, mi iz BiH nigdje ne možemo prismrdit bez viza. Sve u svemu, ljepše mi je bilo dok su me pucali hormoni.

Istakao se dobrim djelimaPiše: Ozren KEBO

Profesor kupio fiću i, altruista po opredjeljenju, odluči da automobil stavi u službu svojih bližnjih. A i daljnjih. Nikad nikome nije odbio molbu. Njegov fićo bio je i hitna, i taksi, i kombi, a evo ga sad zatičemo u ulozi humanitarnog autobusa. Profesor potrpao u fiću svog oca i još dva očeva prijatelja i vodi ih na more. Ostarjeli, izborani seljaci, brzo će umrijet, a nikada nisu vidjeli morsku pučinu. Ponosni vlasnik fiće taj je zadatak shvatio kao misiju. Ko zna koliko će starci još poživjeti. Socijalizam im je dao pristojnu penziju, ne pate se u starosti kao što su se patili dok su bili mladi, pa bi ovaj neočekivani, a zasluženi poklon bio nešto kao pogača preko hljeba. Omladina ionako uživa na sve strane, zašto ne bi i naše starine osjetile malo hedonizma, makar i zakašnjelog. A i da vide da svijet ne završava s njihovim selom, kao što se okolo decenijama neosnovano pričalo.Fićo možda nije brz, ali je pouzdan. Srećno su stigli u Gradac. Babo sjedne na stijenu, očaran pučinom i ljepotom, a sin mu kaže:

- Samo se ti odmori i zapali, a ja ću ti sad u boci donijeti morske vode, da oprobaš. I to će biti sav kontakt oca sa morem, jer on, isto kao i njegovi ahbabi, ne zna da pliva. Nije ih imao ko i nije ih se imalo gdje naučiti.Kad je okusio vodu, tek malo pijucnuo, kaže stari:- Plaha! Ali preslana. A može li se s njom abdest uzeti?

Obrukao se zbog mobitelaNaš prijatelj M. jedan je od važnijih učesnika foruma. U dvorani je najmanje 500 pažljivih slušalaca. On govori prvi; takozvani uvodničar. Tri minute nakon što je završilo nadahnuto obraćanje, i nakon što se slijedeća govornica već upustila u elaboraciju teme zbog koje smo tu, njemu zazvoni mobitel. Četrdeseta simfonija W. A. Mozarta. Otrcana melodija, svi je imaju. Ako govorimo o izvornom umjetničkom djelu, riječ je o čudu neprolazne vrijednosti, ali kad ga neko instalira da mu pišti na mobitelu, onda pouzdano možemo govoriti o lošem ukusu. Očekivali smo da će M. ušuktati spravu: ugasiti je, utišati, zgaziti, ili uraditi nešto četvrto i oduševiti nas. Umjesto toga, on uz minimalno stidljiv osmijeh odgovara na poziv. Ali ne prekida vezu nego se odmiče od stola za kojim je sjedio (rekosmo – pred punim amfiteatrom!), okreće prisutnima leđa i narednih 12 minuta žučno s nekim raspravlja nešto. Uporedo traju izlaganje uvažene ekspertkinje i njegova privatna polemika.A to nije diskretno ubjeđivanje, to su rafali riječi koje M. ispaljuje nesmanjenom žestinom. Pravo se zakuhalo. Da je bar izašao iz amfiteatra, nego onako pred svima. Time je inspirativni poučak uvodnog izlaganja zauvijek anuliran. Čovjek koji ne zna da izađe na kraj s običnim mobitelom, čovjek koji nije usvojio osnovne norme pristojnog ponašanja, koji nema urođen osjećaj za trenutak, koji ne zna socijalno da kontekstualizira svaki svoj gest, svaku nenadanu situaciju, šta takav slučaj može reći o povjerenju, mirnoj koegzistenciji naroda i izlasku iz krize, pitam ja i sebe i sve koji će pročitati ovaj zapis. A što se nasekirah ninašta – jebo li ga ćaća i njega i njegov mobitel – evo me još nije prošlo.

Šaljivo naukovanje o prvobitnomOnaj Metrokle prvo hoće da umre jer mu se oteo jedan vjetar, a onda dođe Krates i odgovori ga od tog nerazumnog nauma; a sestra Hiparhija demonstrira dovitljivostDiogen Laertije nas obavještava, onako precizno i duhovito kako samo on to zna, da je "oko tristote godine prije n.e.", valjda u Atini, živio brat Hiparhijin po imenu Metrokle. E taj vam je Metrokle - prepisujemo iz hronike - bio tako slabih nerava da je jednom prilikom, kada je za vrijeme predavanja pustio vjetar, sav utučen želio da umre zatvorivši se u kući. Postidio se

svoje nesmotrenosti. Kraj prepisivanja. Za taj slučaj saznao je mudri Krates. I odluči da spasi nevino, a zabludjelo, hipersenzibilno čeljade. On se prvo namjerno najeo pasulja pa onda, tako najeden, "razumnim govorom" Metroklu pokušao dokazati da nije počinio čak ni nepristojnost, a kamoli zločin vrijedan samoponištenja. Kada razgovor nije, što se ono kaže, urodio plodom, Krates prelazi na impresivnije metode ubjeđivanja. Usred žara diskusije, zahvaljujući ispomoći onog prethodno pojedenog graha, i sam kao dokazni materijal pušta vjetar. Ubijeđen i razuvjeren, osokoljen i poražen u isto vrijeme, Metrokle odustaje od umiranja, postaje Kratesov učenik i…? "Dotjerao je do toga da je u filozofiji postao valjan čovjek".Što će svaki pristojan posmatrač iskreno pozdraviti. Ali pazite. Umro je u dobokoj starosti, kaže Diogen, i to na taj način što je sam sebi zadržao dah.Samo još da vas obavijestimo i ovo. A ona njegova sestra, Hiparhija, toliko se zanijela Kratesovim naukom i Kratesovim izvanrednim mudrostima da uopće nije marila za uporna i prekomjerna nastojanja prosaca. Bila je opsjednuta Kratesom i imala je u životu tu (ne)sreću da je realizirala svoju opsesiju. Udala se za paćenika. Ostala je upamćena po obraćanju Teodoru na jednoj gozbi: "Teodor ne čini nikakvu nepravdu ako sam sebe bije, pa tako ni Hiparhija ne čini nikakvu nepravdu ako bije Teodora."To bi vam bila obavijest o najzanimljivijim kinicima. Oni su se zalagali za naukovanje po kojem se vrlina može naučiti i ne može se nikada izgubiti. Ovaj prvi dio naukovanja je izvjestan (vrlina se zaista može naučiti), a drugi neupotrebljiv (najlakše ljudi gube baš vrline; bilo naučene, bilo urođene). Eto toliko o kinicima. Što bi rekao D.L., slijedeći put prelazimo na stoike

Franjo gumilastika

U našem dostojanstvenom gradu živi čovjek koji može napraviti 130 sklekova bez pauze. Onako, u jednoj seriji. Ta opsjednutost fizičkim zdravljem počela je davno, kada je imao trideset godina. Vidjevši da će ostati uskraćen za iskustvo roditeljstva, odlučio je da sebi nađe kakav pristojan hobi, nešto što će mu ispuniti slobodno vrijeme. Nakon kratkog, plodotvornog razmišljanja, izabrao je da to bude tjelovježba, kao osmišljen zdravstveno-filozofsko-estetski sistem. Istog dana otpočeo je - ako tako možemo reći, a možemo komotno, što ne bismo mogli – njegov životni projekat. Razvio je dva segmenta, praktični i teorijski. Ovaj teorijski sastoji se od fanatičnog iščitavanja literature o fizičkim aktivnostima i njihovom blagotvornom uticaju na organizam. Kupovao je Franjo knjige i časopise, učio relevantne činjenice. Pravio je pregledne, raznobojnim flomasterima ispodvlačene bilješke, koje su vremenom izrasle u respektabilan pojmovnik tjelovježbi i zdravlja. Prava enciklopedija koja iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec bubri, uvećava se bez naznake i svijesti o krajnjim granicama.

Nakon trideset godina udarničke izgradnje, ovaj lik, Franjo Pregalec iz Sarajeva, postao je vlasnik i autor jedinstvenog korpusa bilješki. Recimo, pojam sklek. U okviru te inspirativne jedinice opisano je, objašnjeno, nacrtano ili uslikano sve što se odnosi na sklekove: zašto ih je preporučljivo raditi, kako se izvode, koji mišići i koje kosti su angažirane prilikom ovog naprezanja, a koje tjelesne zone ostaju zapuštene, šta su potencijalne opasnosti i kako ih izbjeći, koji je intenzitet vježbi...Franjo je sa sklekovima počeo prije 130 mjeseci. Odlučio je da svaki dan radi po jedan slek, a da svakog mjeseca doda po još jedan. U početku je to bilo smiješno, jer je prvih 30 dana radio doslovno samo jedno napregnuće, od tridesetog do šezdesetog dana tek dva, ali pošto – kao što svi znamo – vrijeme neumitno prolazi, evo ga nakon 130 mjeseci kako radi 130 sklekova i ne namjerava se zaustaviti. O toj nepokolebljivoj odluci obavijestio je i svoju suprugu, zanimljivu, zgodnu gospođu Hanu, koja ga je više neslušala, nego slušala. Nije vjerovala da čak i njen Franjo, prvi među fanaticima, može istrajati u takvoj budalaštini i to mu je otvoreno rekla. Mislila je, i o tome se naglas i svečano izjasnila, da će Franjek gurat tri-četiri mjeseca, možda u nekoj ekstremnoj varijanti izdrži svih sedam, ali da će onda, kao svako normalno čeljade, podleći razočarenjima rutine i neslavno odustati. Oboružan nevjerovatnim i, običnim ljudima nepoznatim, sredstvima motivacije, Franjo je suprugu sažaljivo pogledao i dodao jedno značajno, neuništivo: Do smrti.

Još nijednom nije odustao. Ni jednog dana nije došao u iskušenje da prekine i proglasi predaju. Njemu je vježba ritual, oblik ovisnosti. A moramo reći i to da je dnevna porcija sklekova tek jedan od četiri treninga. Pa ovaj čovjek je živa gumilastika. Ustaje u šest sati, 60 minuta prije svoje družice i to dragocjeno slobodno vrijeme provodi u intenzivnom jutarnjem razgibavanju. Eto prvog treninga. Na poslu koristi svaku priliku da ustane od stola. Općinski referent za pravna pitanja, jedno ubijbože dosadno i nekreativno zanimanje ostavljalo mu je vremena da osmisli cjelovit sistem pokreta, naglih ustajanja, trčanja niz i uz stepence, navodno važnog, a ustvari ničim osim strasne želje za kretanjem motiviranog hodanja od jednog ministarstva do drugog, od kancelarije do kancelarije, od zgrade do zgrade... Sebi je postavio sveti zadatak da svakog dana u toku radnog vremena nakupi 10.000 koraka. Za jednu minutu naprave se 104 koraka srednje laganog hoda. Otprilike treba sat i po takvog hodanja da bi čovjek odradio preporučenih 10.000 koraka, koji svakom praktikantu garantiraju laku i zdravu starost. A da se takvoj starosti ništa ne bi ispriječilo na putu, naš Franjo je izučio i do savršenstva doveo nauku i praksu optimalizacije ljudskih potencijala. Pa bi tako jedne sedmice rekao: "E ovo je tjedan cinka. On je dobar za vid, nokte i prostatu". I onda bi svakog

jutra kašičicom zahvatio propisanu dozu cinka. Apotekarska vaga je već godinama sastavni dio domaćinstva. Narednog tjedna već je na redu kalcij. Pa kompleks B vitamina. I tako redom.

Čim dođe kući, Franjo radno odijelo zamijeni trenerkom i odleprša na trim stazu. Prvo – je li tako – zagrijavanje. Onda – zimi, ljeti, po snijegu i julskoj vrelini - slijedi trčanje. Trideset minuta, ni sekunde manje. Ali ni više. Nakon toga, dva kruga – osamsto metara – šetnje, da bi se organizam ciljano ohladio, a onda vrhunac treninga i dana: sklekovi.

Naveče, nismo rekli šta ovaj čovjek radi naveče. Fizički napori uvijek su gotovi prije sedam. U sedam i trideset slijede tuširanje i večera, a zatim Franjo, opjsednut svojom opsesijom, sjeda i naredna dva sata, 120 plodotvornih minuta, posvećuje teoriji i svom grandioznom djelu – Velikoj enciklopediji tjelesnih aktivnosti, ispravnog treninga, korektne ishrane i zdravih životnih navika. Nakon što u radni dnevnik unese sve parametre i rezultate za taj dan (nedjeljom pravi sedmični, a svakog tridesetog i mjesečni presjek aktivnosti), zatvori bilježnice i odaje se vježbama koncetracije. To upotpunjuje trening. U 10,45, nakon laganog ćaskanja sa Hanom, slijedi aktivno tonjenje u san. Ustvari, radi se o posljednjem Franjinom treningu, ponavljanju pozitivnih mantri koje tako, prije nego što praktikant zaspi, dospiju u alfa stanje, odakle intenzivno djeluju na naš dnevni život. Sutra je, sve su prilike, novi dan. Pun treninga, izazova, rekorda koje treba dostići...

071

Evo me u Berlinu. Ležim u krevetu, naravno – ne mogu da zaspim i crkoh da saznam koliko je sati. Ali kako usred Njemačke i u gluho doba noći obezbijediti tu informaciju? Da zovnem recepciju i upitam? Odvratno mi je od same ideje da razmjenjujem ljubaznosti. Valovi stida preplavljuju me od pomisli da bih tako razotkrio bruku: mi koji dolazimo iz Sarajeva nemamo sat. U ratu su nam stari pocrkavali, a dvije godine poslije opsade još se finansijski nismo oporavili do one tačke s koje se mogu kupovati takve izlišnosti. A gora od svega mi je ideja o komunikaciji. Neću da komuniciram. Ne želim da ćaskam. Odbijam svaku pomisao na razmjenu rečenica, misli, ideja, kurtoazija. Ne znam, neću i ne mogu. Jedan dio mene nepovratno bi se izgubio ako bih poklekao pred znatiželjom i pristao na kompromis. Do informacije treba doći bez kompromisa, bez ijedne izgovorene riječi. Uzeti telefon, okrenuti 00 da bi se dobio izlaz iz Njemačke, pa 387 da bi se dobila Bosna i Hercegovina, pa 71 da bi se ušlo u telekomunikacijski sistem Sarajeva, i onda – coup de grace- okrenuti 95, da bi se prodrlo do specijaliziranih informacija o protoku ovozemaljskog vremena. Erotizirani glas Gordane Boneti, ili nekog sličnog, kaže: "Tačno je tri sata, 18 minuta, 30 sekundi...Tačno je tri..."

RANO USTAJE

Imam prijatelja koji živi mimo svijeta i dobrih običaja. Čudna zvjerka, ustaje u četiri sata ujutro. Predlažem mu da slijedećeg dana popijemo kahvu. Pita me kad ćemo.

- Pa ne znam ni sam, hajmo malo ranije, tamo negdje oko deset.

- U deset? Pa tad je vrijeme ručku.

Priča mi njegov rođak da su jednom, ima tome i petnaest godina, njih dvojica izašli u grad. Osam sati, tek mrak pao, ljudi se spremaju za izlazak, a ovaj što još zore u krevetu dočekao nije, kaže:

- Neka su doba. Hajmo kući, jebo te, nisam znao da smo ovako zaglavili.

Meni tvrdi da zaspi oko 11 naveče. Svi su izgledi da rijetko kad budan dočeka vijesti u deset. Kad mostarska halaša – a izgleda da sam i sam takav – izlazi na prvu kahvu, tamo negdje oko deset, on iza sebe već ima pet sati intenzivnog rada. Posvećen je poslu. Hoće da nađe šegrta. Svi pokušaji da zaposli nekog mladog Mostarca propali bi nakon dva, tri dana. Ovako to objašnjava:

- Treba mi da je seljak, da je gladan i da mu je stalo. Hoću da grize. Ovi što piju kahvu i i čekaju da ih neko pogodi poslom, oni nisu nizašta. Boga mole da posla ne nađu. Imao sam trojicu takvih i više mi ne treba nijedan. Na posao dođu zalizane kose, pola kile gela su potrošili, u jednoj ruci mobitel, u drugoj Marlboro, i stalno se odmiču od stola, da im boja ne ukapa košulju. Nema tu rađe... A kad ja kupim novo auto, cijela ulica pozeleni od zavisti. Ali zašto? Nije mi palo s neba. Niti sam ukrao. Pa ja svakog mjeseca radim sto pedeset sati više od njih. Po toj satnici sad sam već trebao da imam Queen Mary 2, a ne nov fiat.

KRIZA SREDNJIH GODINA Sjedim s prijateljem u otmjenom i skupom, neprofiliranom kafiću. Eto pouzdanog dokaza da

starimo. Nekad smo birali jeftine, underground bircuse. Tako smo izražavali, ili bar mislili da izražavamo, svoj politički stav. Ali danas... Ja za manje od četiri godine ulazim u šestu deceniju života; i on je tu negdje. Kafanu smo odabrali slijedeći baš one kriterije od kojih smo se devedeset prve ježili. Pričamo o svemu. Skoro je dva mjeseca da se nismo vidjeli i teme se sudaraju. U jednom trenutku na red dolazi i famozna kriza srednjih godina. Najveća mudrost, kaže jedan od nas, je stariti u skladu sa sopstvenim godinama. Dakle, ne otimati se starosti, povlađuje mu drugi.

Taj interludij bio je izvanredne kakvoće: inspirativan, tačan, duhovit. Iz njega je nastala slijedeća teorija: sad smo došli u poziciju koju smo decenijama osporavali, protiv koje smo se žestoko borili. Do posljednje kapi intelektualne krvi. U najkraćem, to je prodržavna pozicija. Pošto su prije rata državnost i patriotizam bile oficijelne ideologije i pošto su najveći džiberi i ortodoksni papci bdjeli nad zdravljem i formom te ideologije, mi smo pitanjem časti, elementarnog dostojanstva i urbanog opredjeljenja smatrali svoju – antidržavnost. I to je trajalo od rane dvadesete do pozne trideset i pete. U dvadeset petoj uznemiravao sam uži zavičaj prostom zamjenom slova: "Druže Kito, mi ti se tunemo..." A danas, o žalosti, evo me na pozicijama države. Branim je grčevito. Zar tako završavaju ideali? Zar tako propadaju zanosi? Ili je sve tek kriza revolucionarnog pogleda na svijet? Nažalost i nasreću, ništa od toga. Nego tek nužna samoodbrana. U međuvremenu nam se desila opaka društvena inverzija: to da su najgori bukvani i oni famozni ortodoksni papci, iz državne prešli u antidržavnu poziciju. E na to stvarno nismo bili spremni. I šta nam je sada ostalo? Da dijelimo intelektualnu sudbinu sa Momčilom Krajišnikom, Veliborom Ostojićem ili Matom Bobanom? Ili da, kad je već grah tako pao, i mi promijenimo stranu. Ionako je – bar malo sreće u ovom porazu – nova, prodržavna pozicija, u savršenom skladu sa konzervativnim godinama u koje smo surovom igrom prirodnih nužnosti, a protiv svoje volje, zapali.

VAŽNO JE BITI PLAHE NARAVI

Priča mi N.:- Ne valja biti prijek. Treba ostati smiren. Uvijek promisli prije nego što planeš i uradiš kakvu glupost. Ne zaboravi, za glupost nikad nije kasno. Važno je ponašati se racionalno. Odbrojati do deset, tako eliminiramo ishitrenost i glupost. Duboko disati. Ostati hladan i kad sve vrišti u nama. Uvijek iznova moramo gledati Kuma i nadahnjivati se mudrošću starih Sicilijanaca. Michael Corleone bio je majstor sabranosti. On prvo izbroji do deset, pa tek onda ubije brata.

Samoubistvo

1.U vojsku sam otišao nepopravljivo kasno. Bilo mi je 27 godina i obuku sam služio sa osamnaestogodišnjacima. Mnogi od njih u početku su me persirali, toliko sam bio izvan konteksta i dobrih običaja. Izgubljen u vremenu i prostoru, kulturološki pogrešno lociran. Klinci su se trudili da mi, kao neoprostivo starom, olakšaju muke sklekova, trbušnjaka, usiljenih marševa, gađanja iz helikoptera u letu (umalo nisam ispao), ali zalud. Strašni jaz među nama nismo mogli prevladati čak ni humorom, našim jedinim oružjem u borbi protiv vremena koje je sporo, neutješno sporo prolazilo.

2.Poslije obuke prebace me na niški aerodrom. Pošto sam bio u vojnoj policiji, odmah sam bačen na stražu. Uoči prvog noćnog dežurstva, oficiri, inače neambiciozni i dobronamjerni ljudi, odani tek alkoholu i drugim malim slabostima, dali su mi nekoliko korisnih uputa. Ovo su krizne godine. Drug Tito je umro, bugarska granica je blizu i ima mnogo onih koji bi da izvrše diverziju i destabiliziraju naš samoupravni sistem. Već ih je nekoliko uhvaćeno pri pokušaju prodora na aerodrom. Moram otvoriti četvere oči. Nakljukan svim tim upozorenjima, prenapučen strahom, repetiram pušku, čvrsto je stegnem i odlučim da bez upozorenja pucam na svaku pahulju koja skrene s pravog puta. Snijeg je laptao s već poznatih uporišta i nesmanjenim intenzitetom. Nisam znao šta me čeka. Prvi put u životu prepao sam se Bugara. Najbliži stražar bio je udaljen 200 metara. Ako dođe kakav obučen diverzant, hatma mi je prije nego što stignem da ikog zovnem.

3.U tom čujem da neko doziva moje ime. Sledim se. Nije valjda da su Bugari tako opaki da znaju i kako se zovem. Opet povik. Ali sad sam ga već locirao – dolazio je iz kruga aerodroma. Bio je to moj zastavnik, koji se nepozvan pojavio u jedan poslije pola noći. I uporno me doziva. Kaže da napustim stražarsko mjesto i hitno dođem do njega. Ali nisam ni ja bekan. Rekli su da po cijenu života ne smijemo napustiti stražu. Naravno da ne bih životom branio aerodrom i njegovih trideset poluispravnih helikoptera, ali ovo nisu Bugari, nego zastavnik; naš čovjek. Možda me testira. Ja dođem tamo, a on mi kaže jesam li ti rekao da ne napuštaš stražu. Ponovo zove. Glas mu paničan. Znači da nije foliranje. Kad smo se sreli, kaže da sve ostavim, da trčim na poligon za padobrance i nikom drugom ne dozvolim da se približi dok ne dođe naša patrola. Naređenje – izvršenje. Probijao sam se kroz mrak, kroz snijeg, kroz svoj mega-strah, dok nisam izbio na poligon. Ništa mi nije bilo jasno. Niti sam htio da bude. Ali postalo je vrlo brzo. Vježbalište je bio loše osvijetljeno, tek tri ili četiri slabe svjetiljke. U blizini jedne od njih, na spravi za rotirajuće vježbe padobranaca, visilo je beživotno tijelo. Objesio se vojnik.

4.Bio je to moj prvi susret sa samoubistvom. Nestao je sav strah, zamijenio ga je očaj. I danas pamtim svaki detalj iz te noći. Ja, koji ne znam šta sam jutros jeo, intenzivno se sjećam užasa koji me danima poslije toga nije napuštao. Dečko jedva da je imao 19 godina. Objesio se stručno, nije mu bilo pomoći. Otkrio ga je naš zastavnik, koji je pošao u noćni obilazak straže. Vidio je tijelo i počeo da zove. Uskoro je stigla centralna vojna policija (mi smo bili samo aerodromska) i krenuo je uviđaj. Sve sam to morao da ispratim. Prerezali smo konop od šatorskog krila, kojim se mladić objesio. Spustili ga u snijeg. Prekrili dekom. Sačekali doktora. Pa istražnu ekipu. Jedan među njima, kapetan po činu, kada su sve završili, otkrio mu

je glavu ispod onog ćebeta i pomilovao obraz. Iz čista mira. Bez ijedne riječi. Svjedočili smo uviđaju. Pretresli mu kasetu i krevet. Bio je kuhar, tih i povučen dečko, kojeg su stariji vojnici masovno maltretirali. Ali nije ga to natjeralo da sebi oduzme život, nego neka dublja, teža, važnija nesreća. U kaseti su mu našli oproštajno pismo. Upućeno majci. Da li je ona bila uzrok tragedije, da li je on u sebi nosio taj smrtni poziv godinama, da li se dugo pripremao, da li je optuživao još nekog osim majke... Sve sam te pojedinosti saznao i zapamtio, ali naravno da neću o njima pisati. Sjećam se samo da su me u četiri sata ujutro, potpuno izluđenog i promrzlog, otpustili i poslali u krevet. Kad sam se pokrio onom tankom dekom, prvi i jedini put u vojsci sam zaplakao. Tresao sam se od muke koja nije htjela da izađe iz mene. Nisam znao tog dečka, a žalio sam ga kao najrođenijeg. Kakva li ga je muka natjerala da podigne ruku na sebe? Jesu li ga stvarno toliko maltretirali? Je li imao ikog s kim bi podijelio svoju patnju? Je li bio jedinac? Da li ima oca? Stotine pitanja bez odgovora natjerali su me da budan dočekam jutro. U kantini, za vrijeme doručka, potpuni muk. Kompletna kasarna znala je šta se desilo i to je učinilo da dvije hiljade vojnika po prvi put završi obrok u totalnoj tišini. Tada sam shvatio da samoubistvo, ko god da ga počini, gdje god da se desi, nikog ne ostavlja ravnodušnim.

5.Kasnije su krenule glasine, neprovjerene i nevjerovatne, što je dodatno uvećavalo užas u meni. Osjećao sam neku čudnu mješavinu respekta i žalosti za tim dječakom. Vidio sam ga u životu samo nekoliko minuta, kad je već bio mrtav, a njegov lik progonio me sedmicama. Boljela me njegova usamljenost. Ne samo da je podnosio maltretiranja, nego je odbijao bilo kakav savjet koji bi mu pomogao da se zaštiti. Sve mu je, govorili su, bilo svejedno. Naučio sam važnu stvar: samoubistvo je velika nesreća. Mrzim ljude koji pričaju štoseve o samoubicama. Ne razumijem novine koje razotkrivaju nepotrebne detalje o tome. Mrzim kad drugi pričaju crne viceve. Još više mrzim kada mene opomenu da ne pričam takve stvari. Znači da sam se zaboravio, da sam izgubio kontrolu nad sopstvenim postojanjem. Ne razumijem neosjetljivost za tuđe patnje. Ne razumijem, ustvari, ništa, ali osjećam sve što treba osjetiti.

Razum tu ionako slabo pomaže. I šta sad?

Miljenko Jergović

1.Evo će puna godina dana kako bosanskohercegovački i hrvatski pisac Miljenko Jergović iznenađuje i fascinira svoju publiku novim djelima i nagradama. Prošle godine u izdanju zagrebačkog Durieuxa objavljen je njegova kapitalna knjiga, roman Dvori od oraha. Pa je onda taj roman dobio nagradu Jutarnjeg lista za najbolje prozno djelo u 2003. godini. Nekako u isto vrijeme, u biblioteci sarajevskog magazina Dani izlazi mu zbirka pripovijetki Rabija i sedam meleka. Osim već poznatih priča, Miljenko je svojim čitaocima ponudio i četiri nove, koje svojom ljepotom i autorovom virtuoznošću prevazilaze gotovo sve što je Jergović do sada napisao.

2.I na kraju, Dvori od oraha nagrađeni su godišnjom nagradom Društva pisaca Bosne i Hercegovine. Ovaj čovjek zaista se ne može požaliti da ga nagrade nisu htjele.

Niti se nagrade smiju požaliti da su došle u krive ruke.

3.Dvori od oraha: radi se o izvrsnoj, ushićujućoj knjizi. Riječ je o furiozno ispričanoj niski legendi, bajki, priča, anegdota, povijesnih i političkih fakata, objedinjenih u impresivnu sagu čiji glavni likovi nisu ljudi, nego vrijeme, prostori, gradovi, ratovi, klanja, kopulacije... Miljenko je tu nevjerovatnu odiseju razvio do krajnjih umjetničkih konsekvenci, praveći od narativnih epizoda i rukavaca mala, ranjiva savršenstva koja će se nekad, u budućnosti, porediti sa Andrićevim, Kišovim, Kovačevim i Selimovićevim dostignućima.

4.Posljednjih mjeseci mogli smo pročitati najrazličitije prigovore ovoj knjizi. Jedan od njih je i da se radi o staromodnoj literaturi. Možda, svašta je moguće, ali se prije svega radi o literaturi, što se ne bi moglo reći za dobar dio savremene produkcije koja pati od viška eksperimenta i manjka energije, strasti, majstorstva, kuveta...

Ako Miljenku nešto treba zamjeriti, onda je to ona nesnosna, tragikomična pozicija svemogućeg pripovijedača, sveznajućeg autora koji zna šta misli baba, a šta deda, šta unučica, a šta svekrva, jetrva, zet i svastika. U tom sveznalaštvu ovaj naš hairlija napravio je i jedan karikaturalan ispad. Mislili smo da je do sada najsmješnija demonstracija autorskog sveznalaštva na ovim prostorima – tok misli onog konja kojeg gazda Marko mamuza u Nečistoj krvi Bore Stankovića. Ali Miljenko je u svojoj razuzdanoj mašti i to prevazišao, on zna šta u trenutku smrti misli mužjak bogomoljke! E stvarno ga pretjera. I sve to punih 25 godine nakon časa anatomije Danila Kiša - zajedno s Evropskom truleži Mirka Kovača krucijalne (auto)poetičke knjige naših prostora – u kojem je zauvijek stavljena tačka na sveznajuće pisanje kao stil i postupak.

5.Ne samo knjige, i Miljenkovi intervjui praznik su za čitatelje. Obiluju nekom neodoljivom, šarmantnom, autoironičnom iskrenošću koja razoružava. Ne libi se ruganja na sopstveni račun. Umjesto da prihvata i razvija komplimente kojim ga obasipaju, on ih relativizira. Makar ponekad bio i evidentno neiskren u toj relativizaciji, to je jedina pozicija koja ga

spašava da ne ispadne budala. A ako hitno ne reducira broj tih novinskih razgovora, počet će opasno da se ponavlja.

6.Jedino područje stavaralaštva u kojima Jergović nije dorastao svojim kreativnim vrhuncima je dobar dio njegovih novinskih kolumni. Često su površne, dosadne, otaljane, evidentno pisane u pauzama važnijih projekata. Mi u Startu imamo razloga za ponos, jer je neke od svojih najboljih kolumnističkih uradaka napisao za ovaj magazin. To je primijetio i naš čitatelj Davor S., koji nam je prošle godine napisao, a mi objavili, da je Miljenkov tekst o Ćiri Blaževiću, objavljen u dva nastavka u magazinu Start," bolji od svega što je ovaj autor godinama pisao u Globusu". Nećete zamjeriti na neskromnosti, samo prenosimo šta su drugi napisali.

7.Da se ovo ne bi pretvorilo u panegirik, iz Jergovićevih kolumnističkih ispada, manirom zlobne cjepidlake, izdvojićemo jedan koji se ne oprašta. Prošlog ljeta, Miljenko Jergović je čitateljstvu Globusa preoručivao (i usput vrednovao) knjige za odmor. U tom valoriziranju izvrsnu ocjenu dobile su Korekcije Jonathana Franzena, a prosječnu Jarčevo slavlje Maria Vargasa Llose.

E, stvari ovako stoje. Prehvaljene Korekcije zaista nisu loša knjiga, ali kad se sve sabere i oduzme, radi se o simpatičnom i pitko napisanom izdanku aktuelne industrijske književnosti savremene Amerike. I ništa više. Da je knjiga napisana i objavljena u Bugarskoj, Belgiji ili Bosni, nikada ne bi dosegla planetarnu slavu. S druge strane, Jarčevo slavlje je neupitno remek-djelo svjetske književnosti, možda i najbolji roman najboljeg pisca našeg doba. Slično mišljenje, doduše u uzgrednoj napomeni u Feralu je, povodom Llosine knjige, izrazio i kritičar Dean Duda, koji kori Hrvatsku javnost što u objavljivanju prevoda tog romana nije prepoznala istinski kulturni događaj.

8.A da paradoks bude potpun, Miljenkova i Llosina knjiga imaju mnogo toga zajedničkog, veže ih ista (ili bar slična) razigrana virtuoznost, kompoziciona konzistentnost, nepretenciozna i zato neiritantna, a potpuno uspjela monumentalnost...

9.Evo, uostalom, eksperimenta koji vam preporučujemo. Ako do sada niste pročitali roman Dvori od oraha, nemojte da vas obeshrabre ni visoka cijena ni zastrašujućih 687 stranica. Knjiga je tako dobro i tečno napisana da se čita brzinom od skoro 100 stranica za dva sata. Predlažemo vam da jedan vikend (ionako je vani užasno vrijeme, baš kao u većem dijelu Dvora...), posvetite ovom romanu. Počnite u petak popodne i u sumanutom ritmu čitajte dok ne zavratate. Prije nedjelje naveče avantura će okončat.

Garantiramo da će to biti jedan od najboljih vikenda u vašem životu.

10.Miljenko Jergović do sada je dobio važne i ugledne nagrade kojima je dosljedno i tačno vrednovano njegovo djelo. Ne bi nas čudilo ako jednog dana osvane među najozbiljnijim kandidatima za...

Bolje da stanemo. Prepadosmo se prejakih riječi. Nek ostanu neizgovorene, nenapisane, iako znate na šta mislimo...