Khalil Gibran - Slomljena krila.pdf

HALIL DUBRAN

SLOMLJENA KRILA

Preveo s arapskogadr. Esad Durakovi

www.balkandownload.org

2

U noveli Slomljena krila, objavljenoj u Njujorku 1912. godine, etirigodine posle Pobunjenih duhova, vie od etrdeset godina ova novelabila je arapski bestseler.

Novela je autobiografska i govori o ljubavi kao svetom ineponovljivom oseanju koje je autor doiveo u vezi sa Hala Daherkoja se u knjizi zove Salma Karma.

To je i pria u kojoj autor kroz sudbinu glavne junakinje optuujepatrijarhalno drutvo, ija je ona rtva, jer "mukarac kupuje ugled islavu, ali ena plaa tu cenu"...


3

Onoj to je u sunce zagledana netremice,to plamen hvata mirnim prstima,to uje himnu Duha Sveopega iza buke i vike slijepaca -M. E. H. posveujem ovu knjigu.

Dubran


4

PROLOG

Imao sam osamnaest godina kada mi je ljubav otvorila oi svojimarobnim zrakama i prvi put mi duu dotakla plamenim prstima. SelmaKerame bijae prva ena koja mi je svojim arima duh razbudila, koja jeu vrt uzvienih osjeaja ispred mene krenula, tamo gdje dani protjeukao snovi i gdje se kao svetkovine okonavaju noi.

Upravo Selma Kerame nauila me svojom ljepotom da oboavamlijepo, svojim osjeajima me nauila tajnama ljubavi, ona mi je na uhootpjevala prvi stih pjesme o istinskom ivotu.

Koji mladi ne pamti prvu djevojku koja mu je svojom mekoomzamijenila mladiki nemar javom velianstvenom, koja ga ranjavamilinom i satire slau svojom? Tko se od nas ne topi od enje za timudesnim vremenom u kojemu se naglo prenuo i uoio kako se cijelonjegovo bie sasvim promijenilo; kako su se dubine u njemu razmaknulei jo dublje postale; kako su se ispunile slatkim osjeajima to i gorinuu sebi kriju; kako mladi u suzama i strasti, kako u nesanici uivaju?

Svaki mladi ima svoju Selmu to se u vedrom proljeu njegovaivota pojavljuje, koja njegovom osamljivanju poetian smisao daje,koja mu samotne dane ugodnim druenjem zamjenjuje i gluhe noi muhimnama obremenjuje.

Bio sam sav predan uzbuenjima prirode, nadahnuima iz knjiga isvetih objava u vrijeme kada sam uo kako ljubav Selminim usnamaapue na uho mojoj dui; ivot mi bijae samotan i studen poputAdamova boravka u Raju do trena kada se Selma preda mnom uspravipoput stupa svjetlosti. Jer, Selma postade Eva tome srcu prepunom tajnii udesa, ona ga uputi u bit svemira i ona se pred njega poput ogledalapostavi. Eva izvede Adama iz Raja svojom voljom i njegovompredanou, a Selma mene uvede u Raj ljubavi i istoe svojomljupkou i mojom podatnou. Ali, prvome ovjeku se ne desi ono to


5

se meni desilo, jer ma ognjeni to je njega iz Raja protjerao zapravo jema koji mene bljetavom otricom prestrai i iz Raja ljubavi meprotjera prije nego to sam se uspio oduprijeti i prije nego to sam uspioplodove dobra i zla kuati.

Danas, nakon niza mranih godina to potiru i same obrise tih dana,od onog prelijepog sna ostadoe mi samo bolne uspomene to mi okoglave lepraju kao nevidljiva krila, to mi mame bolne uzdahe u grudima,zbog kojih mi vjee ranjavaju suze bola i oaja. Lijepa i zanosna Selmaizgubi se negdje iza plavoga obzorja i na ovome svijetu za njom ostadoesamo bolni jecaji moga srca, samo mramorna grobnica podignuta uhladovini empresa. Taj grob i ovo srce moje predstavljaju sve toostade da pripovijeda svijetu o Selmi Kerame. Ali, taj mir to kopagrobove ne odaje tajnu koju boanstva pohranie u tminu kovega, nitigrane to sisaju sokove tijela odaju tajne mrkle dubine sezanjem uvisine. Dotle su uzdasi ovoga srca i njegovi jadi veoma rjeiti - oni seupravo toe s kapljama ove crne tinte kazujui o svjetlosti nesree kojuLjubav, Ljepota i Smrt predstavljaju.

Prijatelji iz mladosti moje, vi to ste se po Bejrutu rasuli! Kada senaete pored te grobnice nadomak cedrove ume, posjetite je utke i tihose kreite da stopalima svojim ne biste uznemirili one to pod slojevimazemlje poivaju, a onda sa strahopotovanjem zastanite kraj Selminoggroba i u moje ime pozdravite crnu zemlju to joj tijelo prigrli, suzdahom se mene prisjetite i tiho prozborite:

Ovdje su pokopane nade onoga mladia koga sama Sudbina odvedeiza mora; ovdje su zapretana njegova nadanja, sauvane njegove radosti isuze, i ovdje su iezli njegovi osmijesi; meu ovim nijemim grobovimastasaju njegove tuge zajedno s empresima i topolama; nad ovomgrobnicom njegova dua svake noi uzmahuje krilima drugujui suspomenama, vraa se sa samotnim siluetama ophrvana tugom i sjetama,rida s granama nad onim to jo juer bijae himna na usnama ivota, adanas je mukla tajna u zemljinim njedrima.

Prijatelji iz mladosti, zaklinjem vas enama koje su vaa srca ljubilada poloite vijence cvijea na grob ene koju je moje srce voljelo -moda e cvijet koji ete poloiti na zaboravljenu grobnicu postati poput


6

kapljice rose koju vjee jutra toe u listove uvele rue.


7

NIJEMA SJETA

Ljudi, vi pamtite osvit mladosti, radujete se povratku njenih obrisa ialite to je nestala. Ja pamtim osvit mladosti kao to osloboeni ovjekpamti zidine svoje tamnice i teret okova. Vi prizivate one godine toizmeu djeatva i mladikog uzrasta prolaze kao zlatno doba koje nemari za brige i nemire ve lepra krilima iznad stradanja i nevolja kaoto pela prelijee ponad prljavih movara na putu ka procvalimvrtovima; ja se, meutim, sjeam mladikoga doba samo kao periodatihog i nijemog bola koji mi je srce zaposjeo i stasao poput oluje to sebez prestanka pojaavala; nisam nalazio smisla u ovome svijetu sve dokme ljubav nije pohodila, dok dveri moje mladosti nije raskrilila i svakikut joj obasjala. Jer, ljubav mi je govor podarila, te sam najzadprozborio; vjee mi je pocijepala, te sam proplakao; grlo mi je otvorila,te sam poeo uzdisati i tugovati.

Vi pamtite polja i vrtove, dvorita i ulice koje su vae igre zapamtilei vaa neduna aptanja sluale, a ja pamtim tu prelijepu dolinu nasjeveru Libanona: im oi zatvorim pred ovim oceanom, ugledam dolineprepune ari i zanosa, te brda to su sunula u visine slave i veliaja; imzaepim ui u buci razgalamljene gomile, zaujem ubor tih potoka i umgrana. Zbog svih tih ari koje spominjem i za kojima eznem, kaodojene za majinim grudima patila je moja dua zatoena u tminumladosti, kao to pati ptica meu reetkama kaveza kad ugleda jato toplovi slobodnim prostranstvima; te ari su mi grudi ispunjavale bolom imislima, gorinom i nemirima, tkajui oko moga srca prstima nedoumicaveo oaja i beznaa. Zato sam se iz otvorenih prostranstava uvijekvraao sjetan, a ne znajui razloge svojoj sjeti; veernje oblake obojenezrakama sunca uvijek sam gledao osjeajui grenje to je postajalo jaekako mi je izmicao njegov smisao; sluao sam poj drozdova i pjesmupotoka uvijek sjetno zastajui zato to nisam znao porijeklo svojim


8

tugama.Vele da je tupost kolijevka bezbrinosti, a bezbrinost ishodite

spokojstva. To moe biti tono za one to se mrtvi raaju i to ivotprovode kao studena tjelesa na zemljinoj povrini, ali ako slijepa tupostzaposjedne i probuene osjeaje, onda ona moe biti praznija odbezdana, surovija i od same smrti. Senzitivni mladi koji osjea mnogo amalo zna, najnesretnije je stvorenje pod kapom nebeskom, jer duanjegova nalazi se izmeu dvije strane i nepomirljive sile: jedna jeneuhvatljiva sila koja ga u oblake uznosi i pokazuje mu ljepote svijetaiza koprene snova, a druga je oigledna sila koja ga za zemlju prikiva,koja mu srce u prainu zavija, ostavljajui ga preplaena i izgubljena uneprozirno crnoj tmini.

Sjeta ima ruke svilenoga dodira i monih treptaja to srca zahvaaju iosamljivanjem im bol zadaju, jer sjeta i samovanje saveznicepredstavljaju, kao to je osamljenost saveznica svakom duhovnomekretanju. Mladieva dua to se u samovanju i u sjeti uspravlja nalik jena bijelu ljubicu to iz zemlje izranja, na lahoru podrhtava, svoje srcezrakama jutra otvara, a dolaskom veernjih sjenki listove svija; akomladi nema zadovoljstava koja e mu misao zabaviti i drutva koje e snjim nadanja dijeliti, onda mu je ivot kao tijesna tamnica u kojoj vidisamo pauinu i u ijim kutovima uje samo puzanje insekata.

to se tie sjete u mojoj mladosti, ona nije posljedica potrebe zazabavom, jer sam je dovoljno imao, niti oskudijevanja u prijateljstvima,jer sam prijatelja imao kuda god sam poao, ve je ona posljedicaprirodne potrebe due koja mi je osamljenost i izdvajanje omilila, a umeni umrtvila tenju za lagodnim ivotom i zabavom; koja mi je izramena krila mladosti istrgnula; koja me je - u odnosu naspram svijeta -pretvorila u jezero meu brdima to svojim sjetnim mirom odraavaobrise i boje oblaka te obrise granja, ali ne uspijeva pronai izlaz kojimbi se kao raspjevani potok moru zaputilo.

Takav bijae moj ivot prije osamnaeste godine, a ta godina zapravoje vrh planine, jer sam tek tada poeo promatrati ovaj svijet; s toga vrhasam sagledao puteve ljudske i vrtove njihovih nadanja, sagledao samprepreke koje postavljaju, peine koje u zakone i obiaje pretvaraju.


9

Te godine, ponovo sam se rodio. ovjek koji nije bremenit sjetama,koga ne obujmi tugovanje i koga ljubav ne poloi u kolijevku snovaprovodi ivot nalik na praznu bijelu stranicu u knjizi svemira.

Te godine sam osjetio kako me nebeski aneli gledaju oima lijepeene, ali sam te godine vidio i paklenske vragove kako nesnoljivogalame i vrevu prave u grudima grjena ovjeka. Tko ne spozna anele ivragove kroz ari ivota i njegove rune strane, srce mu ostaje daleko odspoznaje, a dua njegova nepodatna osjeajima.


10

RUKA USUDA

Zatekoh se u Bejrutu te godine bremenite udesima. Travanj je bioizmamio cvijee i travu to se pojavie u gradskim parkovima u oblikutajni koje zemlja nebu priopava. Bademi i jabuke odjenue mirisnobijelo ruho, ukazujui se meu zdanjima poput rajskih djevica usjajnome ruhu a koje priroda izasla kao nevjeste pjesnicima i onima tocarstvu imaginacije pripadaju.

Proljee je svuda lijepo, ali je u Siriji i vie od toga. Proljee je samiduh nepoznatog boanstva koji uurbano obilazi Zemlju, pa kada dospijedo Sirije, ide polako i osvre se, besjedei s duama careva i poslanikato u tome prostoru borave, s potocima pjeva pjesme hebrejske i himneSolomonove slavne, s libanonskim cedrovima priziva sjeanja naznamenitost neprolaznu.

Proljee u Bejrutu ljepe je od svih godinjih doba jer se tadaoslobaa zimske kaljue a u njemu jo nema ljetne praine, te izmeuprvih kia i vruina podsjea na mladu ljepoticu koja se okupala uvodama potoka pa zasjela na njegovu obalu suei tijelo na zrakamasunca.

Jednoga od tih dana bremenitih dahom opojnog travnja i njegovihpozdravnih osmijeha pooh u posjet prijatelju to je stanovao u kuipodaleko od vreve. I dok smo razgovarali slikajui rijeima obrise svojihnadanja i elja, ue ejh-elil koji je imao ezdeset i pet godina.Njegova jednostavna odjea i ozbiljan izraz lica natjerae me da ustanemu znak potovanja, i prije nego to u se rukovati s njim, moj prijateljistupi i ree:

Ovo je gospodin Faris-efendi Kerame. Zatim izgovori moje ime uzrijei pohvale, a ejh me paljivo pogleda na trenutak dotiui vrhovimaprstiju visoko elo oivieno kosom bijelom poput snijega - kao da bi sehtio prisjetiti nekog davno izgubljenog lika. Onda se nasmija srdano i


11

veselo, pa mi prie govorei:Ti si sin moga dragog i starog prijatelja s kojim sam proveo

naljepe doba ivota.Veoma mi je milo to te vidim i silno sam elio da u tvome liku

sretnem tvoga oca.Njegove rijei ostavie dojam na me i osjetih kako me neto

nevidljivo a neodoljivo privlai tome ovjeku - kao to pticu instinktvue njezinu gnijezdu uoi oluje.

im sjedosmo, ejh poe pripovijedati o prijateljstvu s mojim ocem,prisjeajui se mladikih dana koje je s njim proveo. Priao nam je ogodinama to minue i vrijeme ih pohrani u njegovu srcu. Stariji ljudi seu mislima vraaju danima mladosti poput tuinca to ezne zazaviajem; ude za priama o danima mladosti kao to pjesnik udi daritmizira svoju najljepu pjesmu; duom ive u predjelima davneprolosti, jer sadanjost im promie ne marei za njih, a budunost imizgleda kao da je ve stavila na se lente nestajanja i tminu groba.

Nakon nekog vremena koje minu u razgovoru i sjeanjima, kao sjenegrana to promiu iznad trave, Faris Kerame ustade. Kada mu prioh dase pozdravim s njim, on prihvati moju ruku desnom rukom, a lijevu mipoloi na rame govorei:

Tvoga oca nisam vidio ve dvadeset godina, pa te molim da minjegovu dugu odsutnost nadoknadi estim posjetima.

im Faris izae, zamolih prijatelja da mi kae neto vie o njemu, temi on ree pomalo neveselo:

Osim njega, ne poznajem u Bejrutu ovjeka koga je bogatstvouinilo plemenitim i koga je plemenitost uinila bogatim ovjekom. Onje jedan od rijetkih ljudi koji dolaze na ovaj svijet i naputaju ga prijenego to uspiju ponienjem dotaknuti duu ivoga stvora. Meutim, tiljudi su uglavnom nesretni i njima se nepravda ini, jer su im nepoznatalukavstva kojima bi se spasili od ljudskih smicalica i podvala. Faris imaker jedinicu koja s njim ivi u velikoj kui u jednoj gradskoj etvrti.estita je kao i on. Nema ene koja je tako tanahna i lijepa, ali e i onabiti nesretna jer je oevo bogatstvo ve sada dovodi na samu ivicubezdane mrane provalije.


12

Dok je prijatelj izgovarao posljednje rijei, na licu mu se pojavisjena zabrinutosti i aljenja, a zatim dodade:

Faris Kerame je starina estitoga srca i plemenit, ali nedovoljnovrste volje, tako da ga ljudsko licemjerje zavodi kao slijepca i tuapohlepa ga zaustavlja poput gluha ovjeka. Njegova ki potpuno sepodinjava oevoj slabanoj volji, usprkos tome to njena iroka duaima snage i strasti. Eto, to je tajna to poiva u ivotima oca i njegovekeri. Tajnu je shvatio jedan ovjek u ijoj linosti su se stekli pohlepa ilicemjerje, poganluk i nestrpljivost. Zove se Mutran. Svoja runasvojstva pokriva Evaneljem, tako da ljudima izgledaju kao vrline. On jevjerski poglavar u postojbini vjera i sekti, gdje due strepe od vjerskihpoglavara i tijela im pred njima niice padaju - kao to stoka predmesarom savija vratove. Taj Mutran ima bratia u kojemu se klupajupokvarenost i lukavstvo kao korpioni i zmije u peinama i movarama.Nije daleko dan kada e Mutran u sveanoj odjei stati uz bratia kojie biti na jednoj njegovoj strani, a Farisova ki na drugoj, pa e svojomgrjenom rukom podii svadbeni vijenac iznad njihovih glava, kada esveenikim lancima privezati estito tijelo za mrtvo truplo, kada eiskvarenom akom zakona nebeski duh sjediniti s blatnim biem, kada ese srce dana poloiti u grudi noi. To je sve to ti sada mogu rei oFarisu Kerameu i njegovoj keri. Vie me i ne pitaj, jer i samospominjanje nesree ini je bliom, kao to smrt pribliava i sam strah odnje.

Prijatelj se okrenu i pogleda kroz prozor kao da u tanahnome eterutrga za tajnama Sudbine.

Onda ja ustadoh i rukujui se s njim na rastanku, rekoh:Sutra u posjetiti Farisa Keramea da bih ispunio obeanje koje sam

mu dao i u znak potovanja prema uspomenama koje mu je ostaviloprijateljstvo s mojim ocem.

Mladi me nakratko pogleda, zabezeknuto i izmijenjena izraza lica -kao da je nekoliko mojih obinih rijei izazvalo u njemu novu i stranupomisao. Zatim me je dugo i udno gledao u oi - s ljubavlju,saaljenjem i strahom - kao prorok to pronie u dubinu due koja je isamoj dui nepoznata. Najzad mu usne malo zadrhtae, ali ne ree nita.


13

Ostavih ga i rastreseno se zaputih prema vratima.Prije nego to e se okrenuti, vidio sam kako me njegove oi i dalje

prate onim udnim pogledom, pogledom iji smisao nisam razumio svedok se moja dua nije oslobodila svijeta zakona i stega, i dok nijeuzletjela u velianstvene visine gdje se srca pogledima razumijevaju,gdje due u uzajamnom razumijevanju jo vie stasaju.


14

NA DVERIMA HRAMA

Nekoliko dana kasnije, kada mi je ve bila dodijala samoa i oi mise zamorile gledajui mrana lica knjiga, sjedoh u koiju i dadoh se upotragu za kuom Farisa Keramea, sve dok ne stigoh do cedrove umegdje svijet odlazi u etnju. Tu koija usmjeri konja s glavnoga puta ikrenu alejom osjenenom topolama, a s obje strane lelujala se trava iukrasno bilje, te travanjsko cvijee to se osmjehivalo usnama crvenimkao rubini, plavim kao smaragdi i utim poput zlata.

Ubrzo se koija zaustavi pred jednom osamljenom kuom uprostranom vrtu u kojem su se grane grlile, dok je zrak ispunjavao mirisrua i jasmina.

Samo to sam nainio nekoliko koraka po vrtu, pojavi se FarisKerame na kunom pragu izlazei meni u susret - kao da je zvuk koijeu toj osamljenoj oazi oglasio moj dolazak. Izraavajui dobrodolicu,Faris me srdano povede u kuu i umjesto moga oca koga je veomavolio, posadi me kraj sebe i zapoe razgovor raspitujui se o mojojprolosti i zanimajui se za moje namjere u budunosti. Odgovarao sammu sriui one snove i nadanja koje mladii inae sriu prije nego to ihvalovi imaginacije iznesu na obalu svakodnevice u kojoj nema niegosim truda i naprezanja. Jer, mladost ima krila s perjem od pjesme, imanerve satkane od iluzija, i ta krila uznose mlade ljude iznad oblaka tevide kako je cijeli svijet preplavljen zrakama duginih boja, uju kakoivot pjeva velianstvene pjesme. Meutim, ta poetska krila ubrzopokidaju oluje stvarnosti, te oni padaju u svijet zbilje, a svijet zbilje jeudesno ogledalo u kome ovjek sebe vidi kao neto sitno i nakazno.

U tome trenu, pojavi se iza plianih vrata djevojka obuena u mekubijelu svilu i lagano se zaputi k meni. Ustadosmo ja i ejh koji ree:

Moga starog prijatelja vrijeme je odvelo od mene, ali mi ga sadavraa u liku njegova sina, tako da upravo gledam toga prijatelja premda


15

nije preda mnom.Djevojka prie i zagleda mi se u oi, kao da bi iz njih htjela izvui

istinu o meni i saznati zato sam doao. Zatim mi dohvati ruku svojomrukom koja je mekim dodirom i bjelinom podsjeala na poljsku ljubicu.Pri dodiru me zapljusnue neki novi i udesni osjeaji, nalik napjesniku ideju koja se tek poinje oblikovati u matovitu knjigu.

Sjedosmo utke - kao da je sa Selmom uao u tu sobu velianstvenduh koji inspirira i potie na muk. Osjeajui to, Selma se osvrnu premameni i ree mi s osmijehom:

Otac je esto spominjao tvoga oca priajui mi prie iz njihovemladosti. Ako je i tebi tvoj otac priao te dogaaje, onda ovo i nije naprvi susret.

ejh se obradova rijeima svoje keri, to mu lice sinu:Selma je veoma sanjarski nastrojena, pa joj se ini da sve plovi u

svijetu duevnosti.Potom se ejh vrati razgovoru sa mnom, s krajnjom panjom i

njenou - kao da je u meni otkrio udesnu tajnu koja ga na krilimauspomena vraa u minule proljetne dane.

Promatrao me je prizivajui sjeanja iz mladosti, a ja sam njegapromatrao sanjarei o svojoj budunosti. ejh me je gledao natkriljujuime pogledom kao to grane visokoga drveta to sadri iskustva svihgodinjih doba natkriljuje sitno raslinje prepuno jo uvijek usnuleenergije i nedozrela ivota; bio je kao stameno stablo s vrstimkorijenjem, stablo koje je ve iskusilo ljeto i zimu ivota, pa sada stojipred olujama vremena, a ja sitna, slabana i krhka biljka koja jedoivjela samo proljee i koja je zatreperila jedino na jutarnjem lahoru.

Selma je utjela, gledajui as mene a as oca - kao da s jednoga licaita prvo poglavlje romana o ivotu, a s drugog posljednje poglavlje.

Dan je izmicao uzdiui u parkovima i vrtovima, i sunce je zalaziloutiskujui uti poljubac na visoke vrhove Libanona naspram kue, dokmi je Faris i dalje priao svoju povijest izazivajui moje divljenje, a jasam njemu nizao pjesme svoje mladosti uzbuujui ga. Selma je sjedilapored prozora promatrajui nas sjetnim oima. Bez pokreta je sluala narazgovor i nije nita govorila - kao da je bila svjesna da ljepota govori


16

nebeskim jezikom koji je daleko iznad glasova i rijei to se izgovarajujezikom i usnama, vjenim jezikom koji ukljuuje sve spjevoveljudskoga roda pretvarajui ih u nijeme osjeaje - isto kao to mirnojezero sabire pjesme potoka u svoje dubine pretvarajui ih u vjeni muk.Jer, ljepota je tajna koju razumijevaju nae due, raduju se toj ljepoti istasaju pod njenim zraenjem. Dotle nae misli pred ljepotom zastaju unedoumici, pokuavaju je omeiti i otjeloviti rijeima, ali ne uspijevaju.Ljepota je matica to tee iz jednog izvora pjenei se meu obalamaosjeaja onoga tko je promatra i stvarnosti koja se da vidjeti; istinskaljepota je zraka koja se iz duine duge probija i svjetlost rasipa izvantijela - kao to se ivot raa iz dubina sjemena pa se mirisom i bojom ucvijetu odijeva; ona je potpuno razumijevanje mukarca i ene koje se ujednome trenu ostvaruje, u jednome trenu raa enju to se uzvisuje nadsvim drugim enjama; to je onaj preokret due koji ljubavlju nazivamo.

Je li u smiraj toga dana moja dua tako razumjela Selminu duu, ijesam li je - zahvaljujui tome razumijevanju - vidio kao najljepu enuna svijetu, ili je to bio nektar mladosti zahvaljujui kojemu vidimoobrise i predstave kojih u stvarnosti nema? Je li me mladost ponijela pasam kao iluziju ugledao tu zraku u Selminim oima, tu slast na njenimusnama, tanahnost u njenome struku; jesu li mi ta zraka, slast i tanahnostotvorile oi da bi mi pokazale radosti ljubavi i njene tuge? Ne mogu todokuiti, ali znam da sam doivio osjeaje kakve nikada prije toga nisamdoivio: sasvim nov osjeaj obuzeo mi je srce mirom koji podsjea natreperenje duha ponad puine mora prije poetka vremena. Ti osjeajirodie moju sreu i stradanje, kao to se stvorenja uope raaju ipreobraavaju voljom toga duha.

Tako je proteklo kratko vrijeme u kojemu sam se prvi put sreo saSelmom. Takva bijae volja neba koja me izbavi iz usnulosti, obamrlostii mladosti da bi me kao osloboena povela u procesiji ljubavi. Jer,ljubav je jedina sloboda na ovome svijetu - ona uznosi duu na najviemjesto koje ne doseu ljudski zakoni i obiaji, kojim ne gospodareprirodni zakoni i mudrosti.

Kada sam ustao da poem, prie mi Faris i ree glasom punimsrdanosti:


17

Budui da sada zna put do kue, treba dolaziti s osjeajemsigurnosti s kakvim ide oevoj kui, te mene i Selmu smatrati ocem isestrom. Je li tako, Selma?

Selma kimnu glavom u znak odobravanja i pogleda me kao izgubljenituinac koji je pronaao dobro znanog prijatelja.

Farisove rijei bijahu prva melodija koja me dovede kraj njegovekeri, pred prijestolje ljubavi, bijae uvod u nebesku poemu koja sezavrila gorinom i tugovanjem, ljubavi koja je sila to nae due bodrite nas pribliava svjetlosti i plamu, pehar iz kojega pijemo rajski nektar igorinu.

Dok sam odlazio, ejh me je pratio sve do kraja vrta, te se pozdravihs njim, a srce mi je igralo kao to usne edna ovjeka zadrhte kada rubae dotaknu.


18

BIJELA ZRAKA

Travanj je izmicao a ja sam posjeivao Farisov dom i susretao se saSelmom. Sjedao sam naspram nje u vrtu promatrajui njenu ljepotu,divei se njenoj jedinstvenosti, oslukujui mir njene sjete, osjeajuikako me njoj vuku nevidljive ruke. Svaki posjet otkrivao mi je novismisao Selmine drai, neku zanosnu ljepotu njene due, tako da je zamoje oi bila knjiga ije retke iitavam, uz iju poemu pjevuim neuspijevajui doi do kraja.

ena kojoj boanstva podare lijepu duu uz lijepo tijelo predstavljapojavnu a tajnovitu zbilju koju ljubavlju razumijevamo i estitoudodirujemo, a pokuamo li rijeima je opisati, izmie nam u kopreninejasnosti i nedoreenosti.

Selma Kerame je imala lijepu duu i tijelo, i kako je onda opisatinekome tko je ne poznaje? Moe li netko tko sjedi u sjeni krila smrtiprizvati poj slavuja, aptaj rue i ubor potoka? Moe li rob okovanlancima pratiti jutarnje lahore?

Meutim, nije li utnja ipak tea od rijei? Sprjeava li mestrahopotovanje da imaginativnu predstavu o Selmi izrazim nedostatnimrijeima, ako ve nisam u stanju zlatnim linijama je naslikati kakvauistinu jest? Gladan putnik u pustinji ne odbija suh kruh ako mu venebo ne moe podariti sigurnost i utoite.

Selma je imala zanosno tijelo koje se pojavljivalo u svilenoj bijelojodjei, kao mjeseeva zraka kada ue kroz prozor. Njene kretnje bile sutihe i skladne - nalik na odlomke isfahanske kompozicije, imala jestaloen i umilan glas prekidan uzdasima, glas to se toio preko njenihgrimiznih usana kao kapi rose u krunicu cvijeta na daku vjetra.

A tek njeno lice! Ah, tko je u stanju opisati lice Selme Kerame?!Postoje li rijei kojima moemo opisati mirno i sjetno lice, lice koje uisti mah jest i nije prekriveno prozranom bjelinom?! Kojim jezikom


19

moemo progovoriti o crtama lica to svaki tren objavljuje neku tajnudue podsjeajui one to ga gledaju na to kako je duevni svijet dalekood ovoga svijeta?!

Ljepota Selminoga lica neprimjerena je mjerilima koja su ljudiustanovili za ljepotu - bilo je udesno poput sna, poput vizije, ili poputuzviene ideje koja se ne da usporediti ni omeiti, koje se ne moeslikarskim kistom naslikati niti u mramoru isklesati. Selmina ljepota nijebila u njenoj zlatnoj kosi, ve u istoj aureoli koja ju je okruivala; njenaljepota nije bila u krupnim oima, ve u svjetlosti to je iz njih izbijala;nije bila u njenim ruiastim usnama ve u slasti to se s njih toila; nijebila u njenome vratu kao bjelokost, ve u mjeri kojom se blago naprijedpovijao. Selmina ljepota nije bila u savrenstvu njenoga tijela, ve uizuzetnosti njenoga duha nalik na bljetavu bijelu zraku to plovi izmeuzemlje i beskonanosti; Selmina ljepota bijae plod pjesnikoga genijaije odsjaje uoavamo u velianstvenim poemama, u slikama i u vjenimhimnama, a genijalni ljudi su nesretnici, jer ma koliko njihovi duhovivelianstveni bili, ostaju suzama zaklonjeni.

Selma je mnogo razmiljala, a malo govorila, ali njena utnja bijaemuzika koja je sugovornika uznosila u daleke prostore snova, koja ga jetjerala da oslukuje otkucaje vlastitoga srca, da promatra himere svojihmisli i vlastite osjeaje uspravljene pred njegovim oima.

Imala je svojstvo koje je naglaavalo njene vrline i poput zlatnihogrlica isticalo njenu prirodu: duboku sjetu to je naprosto ranjavala. Tasjeta bijae poput udesne lente kojom se odijevala, te je isticalazanosnu ljepotu njenoga tijela; njena sjetna dua toila se u eterpodsjeajui na obrise procvala stabla u jutarnjoj izmaglici. Ta sjeta jemeu naim duama uspostavila bliskost, jer je svatko od nas u licuonog drugoga vidjelo neto to njegovo srce osjea, i u njegovome glasuulo je jeku osjeaja uzbibalih u vlastitim grudima, jer kao da suboanstva svakoga od nas uinila polovinom onog drugoga za koga seestitou vezuje i tako potpunim biem postaje, a kada se od njegaodvoji osjea manjkavost vlastite due.

Ojaena i bolna dua smiruje se u zagrljaju s drugom duom koja jojnalikuje osjeajima, koja ih s njom dijeli - kao tuinac s tuincem to


20

besjedi u zemlji daleko od zaviaja; srca koja zbliava bol stradanja nemoe rastaviti bljesak radosti, jer povezivanje tugom jae je u duamaod veza ostvarenih u bezbrinosti i radostima.

Ljubav koja se umiva suzama ostaje ista, zanosna i vjena.


21

OLUJA

Nekoliko dana kasnije, Faris me pozva na veeru, te ja pooh, a duami bijae gladna onoga uzvienog kruha koje samo nebo podari Selmi uruke, onoga udesnog kruha kojega je kuao Arabljanin Kajs, TalijanDante i Grkinja Sapfo, pa su im due usplamtjele i srca ustreptala; bijahgladan onoga kruha koji boanstva spravie od slasti srca i gorine suza inainie ga hranom za osjetljive due uzbuene radou to ga jedu, ali ipatei zbog njega.

Kada stigoh kui, zatekoh Selmu kako sjedi na drvenoj klupi ujednome kraju vrta, oslonivi glavu na stablo. U svojoj bijeloj odjeiizgledala je poput himere to se na tome mjestu zatekla. Prioh utke isjedoh pored nje, poput poklonika vatre poniznog pred svetim plamom.Pokuah progovoriti, ali mi jezik bijae zavezan i usne nepokretne, te sepridruih njenoj utnji, jer duboki i nemjerljivi osjeaji gube dio svogastvarnog znaenja kada se ograniavajuim rijeima odijevaju. Osjeaosam kako Selma u tiini oslukuje nezaustavljivu besjedu moga srca,kako u mojim oima gleda odraze svoje ustreptale due.

Nedugo zatim, Faris izae u vrt i zaputi se prema nama. Kao iobino, poelje mi dobrodolicu pruajui ruku - kao da bi htio takoblagosloviti nedokuivu tajnu koja vezuje moju duu s duom njegovekeri. Onda ree s osmijehom:

Hajdemo, sinko, na veeru. Jelo je postavljeno.Ustadosmo i poosmo za njim, dok me je Selma ispod osjenenih

vjea gledala njeno i blago, kao da je oeva rije sinko probudila unjoj novi i slatki osjeaj koji obujmljuje njenu ljubav prema meni - kaokada majka zagrli dijete.

Sjedili smo za stolom jedui, pijui i razgovarajui. Sjedili smo u tojsobi naslaujui se ukusnim jelima i raznim vrstama rujnoga vina, dok sunam due, mimo nae volje, plovile svijetom daleko od ovoga, sanjarei


22

o budunosti, spremne da se suoe s njenim strahotama i uasima. Bilesu to tri osobe utonule u razliite misli o razliitim nadama u ivotu, alisu im srca svima jednako bila zahvaena njenou i ljubavlju; tri nejakaestita bia koja silno osjeaju, a malo znaju, i to je nesrea to pada naduu. Jedna osoba bijae divan estiti starac koji voli svoju ker i brinese samo za njezinu sreu; zatim djevojka u dvadesetoj godini ivotakojoj se budunost ini bliskom i dalekom, i netremice gleda u nju ne bili prozrela kakva zadovoljstva i patnje joj skriva; najzad, mladi kojineumorno sanjari, a jo nije kuao vino ivota niti njegovu gorinu, kojiuzmahuje krilima da bi zaplovio prostranstvom ljubavi i iskustva, a nijeu stanju spustiti se. Troje ljudi sjedilo je za otmjenim stolom u kuidaleko od grada, u kui koju obujmljuje mir sumraka i motre oi veeri;troje ljudi to jedu i piju, a duboko u njihovim zdjelama i aama samaSudbina je sakrila gorinu i stradanje.

Tek to veerasmo, ue jedna slukinja i obrati se Farisu:Gospodine, pred vratima je neki ovjek koji eli da ga primite. Tko je taj ovjek? - upita Faris, a slukinja odgovori:Mislim da je Mutranov sluga, gospodine.Faris uutje na trenutak pogledavi u oi svoje keri, kao to prorok

gleda u srce neba ne bi li otkrio kakve tajne skriva. Zatim se okrenuslukinji:

Pusti ga da ue.Slukinja se vrati i nedugo zatim pojavi se mukarac u pozlaenoj

odjei i zavrnutih brkova. Pozdravi nas naklonom, pa se obrati Farisu:Njegova ekcselencija Mutran alje me specijalnom koijom da vas

zamolim da izvolite doi k njemu, jer eli porazgovarati s vama o vanimstvarima.

ejh se die izmijenivi izraz lica i pokazujui da je veoma zabrinut.Zatim prie k meni i ree vrlo njeno i paljivo:

Nadam se da u te zatei ovdje kada se vratim. Selmi e pravitidrutvo i razgovorom joj ublaiti samotnu veer, odagnati joj osjeajosamljenosti pjesmom svoje due.

Zatim se obrati keri s osmijehom: Nije li tako, Selma?Djevojka poniknu zarumenjevi se blago i ree glasom ija njenost


23

je podsjeala na zvuk flaute:Potrudit u se, oe, da na gost bude sretan.ejh izae u pratnji Mutranovog sluge, a Selma je stajala gledajui

kroz prozor na put sve dok joj koija ne izmae iz vida u zavjesamamraka, dok se u daljini ne izgubi zvuk kotaa i ne zamuknu topot konja.Onda sjede naspram mene, na stolicu opivenu zelenom svilenomtkaninom, te je u svome sjajnome ruhu izgledala poput ljubice iji stasjutarnji lahori povijaju po travnatome tepihu.

Tako sudbina htjede da ostanem sam sa Selmom, nou u osamljenojkui zatienoj drveem i utonulom u mir, u kui oko koje jezde himereljubavi, estitosti i ljepote.

Nekoliko minuta smo utjeli predani mislima i oekujui da onodrugo zapone razgovor. Ali, zar postoje rijei koje mogu izrazitirazumijevanje dok se zbiva meu zaljubljenim duama? Postoje liglasovi i reenice koje preko usana i jezika mogu pribliiti srca i umove?Zar ima ieg uzvienijeg od onoga to usta izgovaraju i istije od onogato glasne ice treperenjem izraavaju? Nije li to utnja u kojoj zrakejedne due obasjavaju drugu, koja aptanje srca nosi drugome srcu? Nijeli to utnja koja nas iz vlastitih bia izdvaja, pa plovimo neogranienimprostorom duha primiui se samim anelima, osjeajui kako nam tijelane mogu napustiti tijesne tamnice i da ovaj svijet nije nita do dalekoizgnanstvo?

Selma me je gledala tako da su njene oi odavale tajne due, zatimree udesno mirno:

Hajdemo u vrt da sjednemo meu drvee i promatramo mjesec kakoizlazi iza brda.

Ustadoh posluno i prozborih opirui se:Zar nije bolje da ostanemo ovdje, Selma, dok ne izae mjesec i

obasja vrt? Sada mrak skriva drvee i cvijee, i ne moemo nitavidjeti?

Ako tmina skriva drvee i cvijee pogledima, ona ipak ne zaklanjaljubav duama.

Izgovorila je te rijei nekako neobino, zatim je pogled usmjerilakroz prozor, a ja sam utio razmiljajui o njenim rijeima i dajui


24

svakoj reenici smisao, utvrivao im stvarno znaenje. Zatim me Selmaopet pogleda, kao da se kajala zbog onog to je kazala i kao da je svojimzanosnim oima nastojala vratiti rijei koje su mi ve doprle do uha. Aliudesnost tih pogleda nije vratila njene rijei, ve ih je jo dubljepotisnula u moje grudi, uinila ih razgovjetnijim i djelotvornijim, kako biostale tamo, vrsto uz moje srce, treperei s mojim osjeajima do krajavijeka.

Sve to je velianstveno i lijepo na ovome svijetu raa se iz jednemisli ili iz jednog osjeaja u nutrini ovjeka. Sva djela minulihgeneracija koja danas vidimo bila su, prije nego to su to postala, jednaskrivena ideja u umu jednoga ovjeka, ili tanahni osjeaj u enskimgrudima. Velianstveni prevrati koji su prolili bujice krvi i uinili da sesloboda oboava kao boanstvo predstavljali su jednu imaginativnuzamisao to treperi u vijugama mozga jednoga ovjeka koji meutisuama drugih ivi; svi bolni ratovi koji su ruili prijestolja i razaralicarstva bili su ideja koja je postojala u glavi jednoga ovjeka; uzvienauenja koja su izmijenila nain ljudskoga ivljenja bila su nadahnutanada u dui jednoga ovjeka koga je vlastita genijalnost iz njegovesredine izdvojila. Jedna ideja podigla je piramide, jedan osjeaj razorioje Troju, jedna ideja je Islam velianstvenim uinila, jedna rije jeAleksandrijsku biblioteku spalila.

Jedna misao pohodi te u nonome miru i odvodi slavi ili ludosti;jedan pogled enskih oiju ini te najsretnijim ili najnesretnijimovjekom; jedna rije koju prozbore usne ovjeka ine te bogatim, ilisiromanim iako si bogat bio.

Jedna rije koju je Selma izgovorila te mirne noi uinila je dazastanem izmeu svoje prolosti i budunosti, kao laa izmeu morskepuine i beskrajnog prostora. Jedna istinska rije prenula me je iznemara mladosti i povela me novim putem - u prostore ljubavi gdje se iivot i smrt nalaze.

Izali smo u vrt i zaputili se izmeu drvea osjeajui kako nam prstilahora dodiruju lica, kako se stasovi cvijea i niske trave povijaju meunaim nogama, a kada stigosmo do jasmina, sjedosmo utke na onudrvenu klupu sluajui dah usnule prirode i putajui tihe uzdahe iz


25

grudi u oi nebeske to su nas gledale kroz nebesko plavetnilo. Utom semjesec pojavi iza gore i svojom svjetlou obasja breuljke i obale, te seukazae sela na rubovima dolina - kao da izniknue niotkuda - i cijeliLibanon je pod tom srebrenom svjetlou izgledao poput nalakenamladia pod tanahnim velom to mu udove i skriva i ne skriva.

Za zapadnjake pjesnike Libanon je postojbina imaginacije, mjestoija stvarnost je iezla nestankom Davida i Solomona, te drugihposlanika, kao to je nestalo Raja izgonom Adama i Eve. Za njih je totek poetska rije, a ne ime planine, rije koja simbolizira osjeaje due ipriziva u sjeanje obrise cedrovih uma iz kojih dopiru oaravajuimirisi; to su mjedene i mramorne kule to se slavom i znamenitouuzdiu, to su krda gazela to se kreu ravnicama i dolinama.

Te noi Libanon sam doivio poput matovite pjesnike misli to seuzdie kao san izmeu dvije jave. Jer, stvari pred nama mijenjaju se uskladu s promjenom naih osjeaja; u mati vidimo kako se stvari ogruarolijom i ljepotom, iako su arolija i ljepota samo u naim duama.

Selma se osvrnu prema meni, a mjeseeva svjetlost oblijevala jenjeno lice, vrat i ruke, te mi se uini kao da je spomenik od bjelokostikoji su isklesale ruke to oboavaju Astartu, boginju ljepote i ljubavi:

Zato ne govori? Zato mi ne pria o svojoj prolosti?Pogledah njene oi to su zraile, te prozborih poput nijema ovjeka

koga iznenauju rijei s vlastitih usana:Zar ne uje kako govorim otkako sam doao ovamo? Zar nisi ula

to sam govorio otkako smo izali u vrt? Tvoja dua koja oslukujeapat cvijea i poj tiine kadra je uti vapaj moje due i nemir mogasrca.

Ona pokri lice rukama i ree isprekidanim glasom:ula sam te. Da, ula sam te. ula sam jedan snaan vapaj to

dopire iz dubine noi i silan nemir to izvire iz srca dana.Uzvratih joj, zaboravljajui svoju prolost i vlastito bie,

zaboravljajui sve, i vie nisam znao ni za to osim za Selmu, niti samosjeao da postoji neto osim nje:

Ja sam tebe takoer uo, Selma. uo sam velianstvenu pozdravnupoemu to bol zadaje, s kojom se sam svemir uzbibava i s kojom se


26

temelji Zemlje potresaju.Selma sklopi oi i na njenim grimiznim usnama pojavi se sjena

osmijeha, zatim proaputa:Sada sam spoznala da postoji neto uzvienije i od nebesa, dublje

od mora, jae od ivota i smrti, monije od vremena. Upravo samspoznala neto to juer nisam znala niti sam o tome sanjala.

Od toga trena Selma mi postade milija od prijatelja, blia od sestre,draa i od same ljubavi - postade uzviena ideja to moj razum prati,tanahni osjeaj to mi srce obujmljuje, prelijep san to mi duu pohodi.

Kako malo znaju ljudi koji misle da se ljubav raa dugimpoznavanjem i stalnim boravkom zajedno! Istinska ljubav je edoduevnoga razumijevanja i ukoliko se to razumijevanje ne postigne ujednome trenu, nee ni za godinu, niti za vijek jednog narataja.

Selma podie glavu, pa pogleda u daleko obzorje - tamo gdje obrisigore dotiu svemirske skute, a onda prozbori:

Juer si mi bio kao brat kojemu spokojno prilazim i sjedam uz njegapod oevim okriljem, a upravo osjetih da postoji neto jae i slae odbratske veze, doivjeh udesan osjeaj neprimjeren svakoj vezi, jedanmoan, zastraujui i opojni osjeaj koji mi srce ispunjava tugom iradou.

Nije li to osjeaj, zbog koga strepimo i od ijeg proimanja ugrudima drhtimo, dio Univerzalnoga Zakona koji Mjesec vodi okoZemlje, Zemlju oko Sunca, a Sunce i sve oko njega vodi oko samogaBoga?

Selma poloi ruku na moju glavu i zaroni prste u moju kosu, ozarenalica i oiju u kojima zablistae suze kao kapi rose na rubovima narcisa, aonda ree:

Koje ljudsko bie moe povjerovati u ovo to se zbiva s nama? Tkomoe vjerovati da smo u kratkome vremenu, od zalaska sunca do izlaskamjeseca, svladali sve prepreke i prevalili sve luke to postoje izmeusumnje i izvjesnosti; tko e povjerovati da je travanj u kojemu smo seprvi put sreli mjesec to nas danas odvede u samu svetost ivota?

Govorila je drei i dalje ruku na mojoj pognutoj glavi, i da sam utome asu mogao birati, ne bih dao prednost carskoj kruni niti


27

lovorovom vijencu nad tom svilenom rukom to mi je kosu mrsila. Ondarekoh Selmi:

Ljudi nee povjerovati u nau priu, jer ne znaju da je ljubavjedinstveni cvijet koji nie i raste neovisno od godinjih doba. Ipak, je linas ba travanj spojio prvi put? Je li upravo ovo taj as koji nas povedeu samu svetost ivota? Ili nas je Boja ruka sastavila prije nego to nasje roenjem u vrijeme zatoila? Selma, ljudski ivot ne poinje umaternici, kao to se ne zavrava pred rakom, jer ovaj svekoliki svemirprepun mjeseevih zraka i zvijezda nije bez dua koje se u ljubavi grle,dua koje se u razumijevanju spajaju.

Selma lagano podie ruku s moje glave ostavljajui u korijenju koseelektrine naboje koje je drakao noni lahor, te su postajali snaniji ibri. Onda ja dohvatih tu ruku pobonou ovjeka koji trai blagoslovvela sa rtvenika, pa je poloih na svoje usplamtjele usne i utisnuh u njudug poljubac, dubok i nijem, poljubac ija toplina otapa sve osjeaje uljudskome srcu i svojom slau istie sve to je u dui boansko iestito.

Minu tako itav sat, i svaka minuta bijae godina strasti i ljubavi.Bijasmo predani nonome miru, okupani zrakama mjeseca, a svuda okonas stabla i mirisni cvjetovi.

Kada dospjesmo u stanje u kojemu ovjek zaboravlja sve osimistinske ljubavi, zausmo topot kopita i zvuk koije kako nam se brzopribliava. Prenusmo se iz slatke omamljenosti i java nas srui iz svijetasnova u ovaj svijet neizvjesnosti i ala - znali smo da se otac vraa izMutranove kue, te se zaputismo kroz drvee da ga priekamo. Koijastie na ulaz u vrt i Faris sie zaputivi se prema nama pognute glave itiho. Poput umorna ovjeka iscrpljena pod tekim bremenom, prieSelmi, poloi ruke na njena ramena i dugo se zagleda u djevojine oi -kao da se plai da mu ne izmakne Selmin lik iz slabanog vida. Onda mupotekoe suze niz uvele obraze, na usnama mu zatitra tuan osmijeh i onree slomljenim glasom:

Uskoro, Selma...Uskoro e otii iz oevog naruja u narujedrugog ovjeka. Uskoro e te Boja volja povesti iz ove osamljene kueu iroki svijet, a ovaj vrt e eznuti za batom tvojih stopala i otac e


28

ostati daleko od tebe.Sudbina je kazala svoju rije, Selma. Neka te blagoslovi nebo i neka

te ono uva!Kada je ula te rijei, Selmino lice se izmijeni i pogled joj se ukoi -

kao da je ugledala uspravljenu sjenu smrti pred sobom. Onda zaridabolno i zatetura, kao ptica koju lovac upravo pogodi pa u provaliju padasva drhtei od bola. Najzad progovori glasom isprekidanim snanimjecajima:

to kae? to to znai? Kuda me eli poslati?Potom se Selma zagleda u me, kao da bi pogledima htjela strgnuti

veo s tajni u mojim grudima. Nakon jednoga trena bremenitog utnjomslinoj vapaju grobova, Selma ree uzdiui:

Shvatila sam...Sve sam shvatila...Dakle, Mutran je od tvoje ljubavinainio reetke za kavez koji je pripremio za ovu pticu slomljenih krila.Je li to tvoja volja, oe?

Otac odgovori samo dubokim uzdasima, pa je uvede u kuu, dok muje lice zrailo uzbudljivom ljubavlju. Ja ostadoh stojei meu drveem iu nedoumici koja se poigravala mojim osjeajima kao oluja to sepoigrava jesenjim liem, a onda pooh za njima u sobu. Da ne bihizgledao kao nepoeljni gost koji bi htio saznati njihove intime, pruihejhu ruku da se pozdravim i pogledah Selmu kao davljenik to gledazvijezdu na nebeskome svodu, a onda izaoh tiho da nisu ni osjetili kakosam izaao. Meutim, im sam stigao na kraj vrta, zauh ejha kako medoziva. Osvrnuh se i vidjeh da ide za mnom, te mu pooh u susret. imstigoh do njega, ejh me zgrabi za ruku i ree drhtavim glasom:

Oprosti, sinko, to sam ovu veer okonao suzama, ali e mi iubudue stalno dolaziti, zar ne? Zar me nee posjeivati i onda kada naovome mjestu ne bude niega osim tune starosti? Sona mladost nedruguje s uvelom starou kao to se ni jutro ne susree s veeri. Ti emeni ipak dolaziti da bih se podsjeao na mladike dane koje samproveo s tvojim ocem i priat e mi o ivotu koji vie i ne rauna da mupripadam. Je li tako? Zar me nee posjeivati kada ode Selma i kadaostanem potpuno sam u ovoj kui daleko od svih drugih?

Posljednje rijei je izgovarao tihim i isprekidanim glasom, a kada ga


29

uzeh za ruku i prodrmah je utke, osjetih kako njegove vrue suzepadaju na moju ruku. Dua mi se snano potrese i osjetih prema njemuneto slatko i tuno, neto to mi se zainjalo u grudima pa se do usanauspinjalo kao teko disanje, a onda mi se vraalo duboko u srce kaojecaji. Kada podigoh glavu i ejh vidje da su njegove suze izmamile imoje suze, on se blago pognu i drhtavim usnama dotaknu moje elo,zatim ree, okreui se kapiji:

Laku no... Laku no, sine.Obilne suze mladosti izdano se prolijevaju iz prepunoga srca, ali

starake suze su posljednji treptaji ivota koji se toe iz oiju; one suostaci ivota u svelome tijelu. Suze iz mladikih oiju nalikuju nakapljice rose na listovima rue, ali suze na starakim obrazima vienalikuju poutjelom jesenjem liu koje vjetrovi rasipaju kada se veprimie zima ivota.

Farisa Keramea nestade iza vrata i ja napustih vrt, dok mi je Selminglas treperio u uima, njena ljepota ila kao himera ispred mene, a oevesuze se polako suile na mojoj ruci. Izaoh odatle kao to je Adamizaao iz Raja, ali Eva moga srca ne bijae uza me da bi mi cijeli svijetrajem uinila.

Izaoh osjeajui kako je ta no u kojoj se ponovo rodih no u kojojsam i prvi put dotakao lice smrti.

Isto tako sunce oivljava polja svojom toplinom, ali ih svojomtoplinom i usmruje.


30

PLAMENO JEZERO

Sve to ovjek ini kriom u nonoj tmini, on i obznanjuje za danjesvjetlosti. Rijei koje nae usne apuu u tiini pretvaraju se u javnubesjedu a da mi to i ne znamo; djela koja danas pokuavamo u kutovimasvojih kua sakriti, sutradan se objelodanjuju i na uglovima ulica sejavno pokazuju.

Tako nona tmina objavi namjere Mutrana Galiba prema FarisuKerameu, i tako tanahni eter pronese njegove rijei po cijelome gradu,sve dok i do mene ne dospjee.

Te noi obasjane mjeseinom Mutran Galib nije traio Farisa da snjim razgovara o mukama siromanih i oaloenih, da s njim raspravljao jadima udovica i siroadi, ve ga je dovezao svojom specijalnomkoijom da isprosi njegovu ker Selmu za svoga bratia Mensur-bejaGaliba.

Faris je bio bogat ovjek i nije imao nasljednika osim Selme, aMutran je nije odabrao za enu svome bratiu zbog njezina lijepa lica itanahna duha, ve kao bogatu nasljednicu koja e svojim velikimimetkom osigurati budunost Mensur-beju, pomoi mu velikimposjedima da zauzme znaajno mjesto meu uglednicima.

Vjerski poglavari na Istoku ne zadovoljavaju se slavom i moi kojuoni sami imaju, ve ine sve to mogu kako bi svoj rod stavili na elonaroda, kako bi taj rod uinili monim i bogatim svojevoljnimpredvodnicima. Emirov ugled prenosi se bogatstvom na njegovog prvogsina poslije emirove smrti, ali se mo vjerskog poglavara, prenosi kaozaraza na njegovu brau i bratie jo za njegova ivota. Tako kranskiepiskop, muslimanski imam i brahmanski sveenik postaju kao morskenemani koje grabe rtvu mnotvom pipaka i krv joj sisaju nebrojenimustima.

Kada je Mutran zatraio Selminu ruku od njenoga oca, ejh mu je


31

odgovorio samo dubokom utnjom i vruim suzama. Kojem roditelju nepada teko rastanak s keri, makar odlazila i u susjednu kuu ili u carskidvorac? Kojem ovjeku dua nee zaridati kada ga prirodni zakonodvaja od keri s kojom se igrao dok je bila dijete, odgajao je kaodjevojicu i drugovao s njom kao sa zrelom enom? Tugovanje roditeljazbog udaje keri srazmjerno je njihovoj radosti kada ene sina, jer sindovodi novog lana obitelji, a ki je osiromauje za jednoga starog idragog lana.

ejh je prihvatio Mutranov zahtjev jer je bio primoran, povio se prednjegovom voljom svladavajui otpor u vlastitoj dui. On se ve sretao sMutranovim bratiem, Mensur-bejom, i uo je to ljudi priaju o njemu -znao je za njegovu sirovost, pohlepu i neodgojenost, ali koji kranin jekadar oduprijeti se episkopu u Siriji i tako postati prokazanim meuvjernicima? Tko je to na Istoku otkazao poslunost vjerskom poglavaru,a ostao astan meu ljudima? Moe li se oko boriti sa strijelama a da nebude pogoeno, i moe li ruka ratovati protiv sablje a da ne budeodsjeena? ak da je ejh i bio u stanju oduprijeti se Mutranu isuprotstaviti se njegovoj pohlepi, bi li ast njegove keri bila sigurna odsumnjienja i ogovaranja; bi li njeno ime ostalo sauvano od prljavtinakoje nanose usne i jezici? Zar po uvjerenju hijena grozdovi to rastuvisoko nisu kiseli?

Tako sudbina zgrabi Selmu Kerame i povede je kao ponienu robinjuu povorci nesretnih ena s Istoka; tako tu jedinstvenu duu uvezaeuadima upravo kada je prvi put zaplovila bijelim krilima ljubavi povisinama koje ispunjava mjeseeva svjetlost i opojni miris cvijea.

Bogatstvo oeva u veini zemalja postaje uzrok nesree njihovedjece; te velike riznice koje puni oevo pregalatvo i majinskatedljivost pretvara se u tijesnu i mranu tamnicu za due nasljednika.Velianstveno boanstvo koje ljudi oboavaju u obliju dinara pretvarase u stranog vraga koji due zlopati i srca usmruje.

Selma Kerame bijae poput mnogih djevojaka koje odlaze kao rtveoeva bogatstva i mladoenjinih nadanja. jer, da Faris nije bio bogatovjek, danas bi Selma bila iva, te bi se kao i mi radovala svjetlostisunca.


32

Tijekom narednog tjedna, ljubav prema Selmi uveer mi je na uhopjevala pjesme o srei, a zorom me budila da mi pokazuje smisao ivotai tajne svemira. Uzviena ljubav ne poznaje zavist, jer je prebogata; nezadaje bol tijelu jer u dui poiva. Snana strast pliva u samodovoljnosti;istinska glad i malim srce zadovoljava; osjeaj strast raa, ali potom nanju ne utjee. Tako moja oaranost uini da cijeli svijet vidim kaoblagodatan, a ivot kao san prelijepi.

Jutrom sam odlazio u polja i u buenju prirode promatrao znamenjaVjenosti; sjedao sam na obalu mora i u valovima sluao pjesmeNeprolaznosti; gradskim ulicama sam hodao, te u licima prolaznika i ukretnjama radnika otkrivao ljepote ivota i sjaj civilizacije.

Bili su to dani to su promicali kao sjene i nestajali poput magle, aod njih mi ostadoe samo bolne uspomene, jer oko kojim sam promatraoljepotu proljea i buenje polja sada ne vidi nita osim bijesa oluja isurovosti zime; uho kojim sam sluao pjesmu valova ne uje vie nitaosim stenjanja dubina i zavijanja bezdana; dua koja je smjerno stajalapred ljudskim djelanjem i sjajem civilizacije vie ne osjea nita osimstradanja u bijedi i nesree posrnulih. Ah, kako su opojni dani ljubavi injihovi snovi, a kako su gorke none tuge i brojne li su njene strahote!

Krajem tjedna, kada mi se dua ve bila omamila osjeajima, poohjedne veeri Selminoj kui - tome hramu koji je ljepota sazdala i ljubavposvetila da bi u njemu dua, molei se, niice padala i da bi u njemusrce skrueno klealo.

Kada stigoh do kue i uoh u onaj mirni vrt, osjetih neku silu kakome zahvaa i vue, uznosi me s ovoga svijeta i lagano prinosi jednomudesnome svijetu u kojemu nema borbe ni naprezanja; poput mistikakoga nebo vue u prostranstva vizija, iao sam izmeu togaisprepletenog drvea i zagrljenog cvijea. Kada stigoh do kunih vrata,osvrnuh se i ugledah Selmu kako sjedi na onoj klupi u sjeni jasmina, tugdje smo sjedili prije sedam dana - one noi koju boanstva odabraemeu mnogim noima i uinie je poetkom moje sree i stradanja.utke prioh Selmi, ali se ova ne pokrenu i ne progovori - kao da jeznala da dolazim i prije nego to sam doao. im sjedoh kraj nje, ova mepogleda nakratko i uzdahnu duboko, a onda pogled uputi prema dalekom


33

obzorju, tamo gdje se poetak noi poigravao s krajem dana. Nakonkratkog vremena ispunjenog udesnim mirom koji je nae due pripajaopovorci nevidljivih dua, Selma okrenu lice prema meni, uze mi rukusvojom drhtavom i hladnom rukom i ree glasom to je podsjeao nauzdah gladna ovjeka koji nema snage da govori:

Pogledaj mi lice, prijatelju. Dobro mi pogledaj lice, promotri ga i snjega itaj sve to bi htio saznati od mene rijeima. Gledaj moje lice,dragi. Dobro ga pogledaj, brate.

Pogledah Selmino lice, dugo zadravajui pogled na njemu, i vidjehda su one oi koje su se prije nekoliko dana osmjehivale i uzmahivaledrozdovim krilima sada zgasle, da su bolom i patnjom osjenane. Vidjehda je koa to nedavno bijae poput latica bijele rue to se veselipoljupcima sunca sada poutjela i uvela, da se velom oaja prekrila.Vidjeh da su usne to bijahu akacije koje su slast toile postale suhe ipoput dvije uzdrhtale rue koje je jesen odbacila na kraj grane. Vidjeh daje vrat koji se protezao kao stup od bjelokosti sada naprijed povijen -kao da vie nije u stanju nositi sve to se zbiva u njenoj glavi.

Uoio sam te bolne promjene na Selminu licu. Sve sam ih vidio, alimi se uinie kao njean oblak to zaklanja mjesec tako da ga ini joljepim i zanosnijim. Crte lica koje odaje duboke tajne linosti krase liceljepotom, ma koliko te tajne bile teke i bolne. Lica koja pak utnjom negovore o tajnama due nisu lijepa, ma koliko bile skladne njihove crte imiii. Jer, pehari ne mame nae usne dok nam kristal ne otkrije bojuvina. Tako i Selma uveer toga dana bijae poput pehara prepunanebeskoga nektara u ijoj profinjenosti se mijea gorina ivota sa slaudue. Oliavala je, a da to ni sama nije znala, ivot istonjake ene kojanaputa voljeni roditeljski dom samo zato da bi vrat stavila u grubi jaramsvoga mua, koja ostavlja njeni majin zagrljaj samo zato da bi ivjela usurovom ropstvu majke svoga supruga.

Tako sam promatrao Selmino lice utke i oslukujui njenisprekidani dah, predan mislima i osjeajima, patei s njom i zbog nje.Onda osjetih kao da se vrijeme zaustavilo u svome hodu, kao da je svijetnestao, kao da je ieznuo, i vie nisam vidio nita osim dva krupna okazagledana u moje dubine; osjeao sam samo hladnu i drhtavu ruku to


34

obujmljuje moju. Iz te omamljenosti prenuo sam se tek kada sam uokako Selma mirno kae:

Porazgovarajmo sada, prijatelju. Pokuajmo vidjeti budunost prijenego to se na nas srui sa svim svojim strahotama. Moj otac je otiaokui ovjeka koga je nebo izabralo kao razlog moga postojanja, da sesretne s ovjekom koga je zemlja odredila za gospodara mojih buduihdana. Usred ovoga grada sada razgovara ejh, koji me je pratio tijekomcijele mladosti, s mladiem koji e me pratiti tijekom preostalih godina.Ove noi otac i zarunik e se dogovoriti o datumu vjenanja koje ebrzo biti, ma koliko ga oni dalekim uinili. Ah, kako je udan ovaj as ikako je teak! Jedne ovakve noi tijekom prolog tjedna, u sjeni ovogajasmina, ljubav je prvi put zagrlila moju duu, ali je sudbina izgovorilaprvu rije prie o mojoj budunosti u Mutranovoj kui. U ovome asusjede moj otac i zarunik da bi ispleli svadbeni vijenac. Gledam te kakosjedi uza me osjeajui da tvoja dua treperi oko mene kao edna pticato leprajui krui ponad vrela koje uva strana ogladnjela zmija.udesna li je ova no i duboke li su njene tajne!

Videi ve beznae kao mranu spodobu koja je nau ljubav za vratepala da bi je u zaetku usmrtila, odgovorih:

Ta ptica e i dalje leprati ponad izvora dok je e ne iscrpi iusmrti, ili dok je strana zvijer ne epa, rastrga je i proguta.

Ne! Ne, dragi, ree Selma uzbueno i glasom koji zatreperi poputsrbrenih struna. Neka ptica ostane iva. Neka slavuj pjeva do veeri,dok se ne okona proljee, dok je ovoga svijeta i dok ima vremena.Nemoj ga rtvovati, jer mi njegov glas ivot daje; ne sputavaj mu krila,jer njihovi zamasi razgone maglu s moga srca.

e e ga ubiti, Selma, i strah e ga usmrtiti.Ona izgovori rijei to su brzo promicale s njenih drhtavih usana:e due neusporedivo je vanija od obinog utoljavanja ei

vodom; strah due miliji je od tjelesne sigurnosti. Ja upravo stojim nadverima novoga ivota, ne znajui o njemu nita. Ja sam poput slijepcakoji rukom pipa zid plaei se da ne padne. Ja sam robinja koju oevaimovina odvede na trg roblja i nekakav mukarac me kupi. Toga ovjekane volim, jer ga i ne poznajem, a tebi je znano da se ljubav i


35

nepoznavanje nikada ne mogu sresti. Ali u se svikavati njegovojljubavi, pokoravati mu se, sluiti ga i gospodarem ga uiniti. Darovat umu sve to slabana ena moe darovati monome mukarcu. Ti si jouvijek u cvijetu mladosti. Pred tobom je ivot poput iroka puta posutacvijeem i mirisima. Poi e u prostrani svijet nosei vlastito srce kaobaklju zapaljenu. Razmiljat e o slobodi, govoriti i raditi, ispisat esvoje ime na licu ivota jer si mukarac. Kao gospodin e ivjeti, jersiromatvo tvoga oca nee te robom nainiti, njegova imovina nee teotjerati na trg robljem gdje se prodaju i kupuju djevojke. Oenit e sedjevojkom koju e sam odabrati i u svome srcu prije nego u svomedomu je nastaniti, s njom e misli dijeliti prije nego to e s njom danei noi podijeliti.

Selma uutje za trenutak da bi dah povratila, a onda dodade glasomkoji su jecaji pratili:

Ipak, zar nam se ovdje ivotni putevi ne razdvajaju da bi tebe odvelimukome dostojanstvu, a mene enskim obavezama? Zar se ovako nezavrava prelijepi san i raspruje se opojna zbilja? Zar ovako u puinutone poj slavuja i vjetrovi razvijavaju ruine listove; zar ovako noge nerazbijaju pehare s vinom? Je li nas ona no uzalud dovela pred licemjeseca i je li nas uzalud Duh sjedinio u sjeni ovoga jasmina? Je li nasbrzo uznijela put zvijezda da bi nam krila zavezala i u bezdan nasstrovalila? Jesmo li iznenadili usnulu ljubav, pa se bijesno probudila dabi nas kaznila, ili je na dah uznemirio none lahore, pa su se u ljutivjetar preobrazili da bi nas iskidali i poput praine nas duboko u dolineodnijeli? Mi nismo zavjet pogazili niti smo zabranjeni plod kuali, pazato smo onda iz ovoga raja protjerani? Nismo zavjeru kovali niti smobune dizali, pa zato smo u pakao strovaljeni? Ne! Tisuu i jedan put ne!Providnost koja nas sastavi monija je od cijelih narataja; zraka kojanam je due obasjala jaa je od tmine. Ako nas je oluja i rastavila naovoj pobjenjeloj puini, valovi e nas sastaviti na onoj mirnoj obali; akonas je ovaj ivot dotukao, ona smrt e nas oivjeti.

ensko srce se ne mijenja tijekom vremena, niti se preobraava sgodinjim dobima; ensko srce dugo krvolipti, ali ne umire; ensko srceje nalik na stepu koju ovjek uzima kao prostor za svoje ratovanje i


36

klanje - po njoj upa drvee i spaljuje travu, stijenje joj boji krvlju,zemlju ispunjava kostima i lubanjama, ali ona ostaje mirna i spokojna,ostaje sigurna, proljee u njoj ostaje proljee, a jesen je i dalje jesen, svedo kraja vremena. Dakle, sudbina je donijela odluku i to da inimo?Reci to da radimo? Kako emo se rastati i kada emo se sresti?Moemo li svoju ljubav smatrati gostom iz tuine koga nam veerdovede, a jutro ga odvede? Moemo li ove osjeaje smatrati snom kojinam je blago snivanje donijelo, a java ga sakrila? Moemo li ovaj tjedansmatrati opijenou koja se brzo zavrila otrenjenjem i budnou?Podigni glavu da ti oi vidim, ljubavi. Otvori usne da ti glas ujem.Progovori i kai mi neto. Hoe li me pamtiti i kada oluja potopi mojulau? Hoe li uti lepranje krila u nonome miru? Hoe li uti kakose moje disanje talasa oko tvoga lica i vrata? Hoe li oslukivati mojeuzdahe to mi se bolno otimaju, prigueni jecajima? Hoe li vidjetimoju himeru kako te pohodi s nonim himerama, a iezava s jutarnjimizmaglicama? Reci mi, ljubavi. Kai to u za te predstavljati poto si timeni bio svjetlost za oi, pjesma za ui i krila mojoj dui. Kakav ebiti?

Odgovorih dok mi se cijelo srce na oi toilo:Bit u, Selma, onakav kakav eli da budem.elim da me voli. Hou da me voli do kraja moga ivota. Hou

da me voli kao to pjesnik voli svoje sjetne ideje. elim da me sesjea kao to putnik pamti izvor mirne vode u kojemu je ugledao odrazsvoga lica prije nego to se iz njega napio. Hou da me se sjea kao tomajka pamti edo koje je umrlo u njenoj utrobi prije nego to je svjetlostugledalo. Hou da misli na me kao to car milosrdni misli na zatoenikakoji je preminuo prije nego to je njegov oprost doekao. elim da mibude brat, prijatelj i drug. elim da mi oca posjeuje u njegovojosamljenosti i da ga tjei u amotinji, jer u ga ja uskoro napustiti i zanjega u postati tuinka.

Sve u to uiniti, Selma. Od svoje due u nainiti veo za tvojuduu, od svoga srca dom za tvoju ljepotu, svoje grudi grobom za tvojetuge. Voljet u te, Selma, kao to polja vole proljee, s tobom u ivjetikao to cvijee ivi od suneve topline, tvoje ime u pjevati kao to


37

doline uzvraaju zvuk zvona to se njiu na seoskim crkvama, sluat ubesjede tvoje due kao to obale sluaju pripovijest valova...Pamtit ute, Selma, kao to zalutali tuinac pamti ljubljeni zaviaj, i kao togladan siromaak pamti sofru s ukusnom hranom, kao svrgnuti car danesvoje slave i veliine, kao nujni rob doba slobode i sigurnosti. Mislit uo tebi kao to ratar razmilja o svome klasju i rodu na gumnu, kao todobar pastir razmilja o zelenim lugovima i o pitkim izvorima.

Dok sam govorio, Selma je gledala u dubinu noi i povremenouzdisala. Otkucaji njenoga srca su se ubrzavali, a onda su postajalisporiji - poput morskih valova kada se diu i sputaju. Najzad ree:

Sutra e mi istina postati iluzija i java e postati san, a moe li sebie koje silno ljubi zadovoljiti grljenjem iluzije i moe li edan ovjekutoliti e iz sanjanih potoka?

Sutra e te, Selma, sudbina povesti u okrilje obitelji prepunobezbrinosti mira, a mene e odvesti u bijeli svijet u kojemu su samomuenje i ubijanje. Ti e ovjeku koga e usreiti tvoja ljepota iestitost tvoje due, a ja u u neizvjesne dane koji e me zlopatititugama i zastraivati privienjima. Ti e u ivot, a ja u stradanje; ti edrutvu i zajednici, a ja divljini i samoi. Ali, ja u u jednoj dolini podokriljem smrti podii spomenik ljubavi i oboavati ga; ljubav e mi bitisugovornik i sluat u je kako mi pjeva, ispijati je kao vino i njome use odijevati. Ujutro e me ljubav iz sna buditi i u daleke stepe me voditi;u podne e me vraati stablima u hladovinu pa u se odmarati s pticamato trae zaklona od vruine sunca; uveer e me voditi ka zapadu da bihsluao oprotajnu pjesmu koju priroda pjeva svjetlosti i pokazivat e mihimere mira to prostorom plove; uveer e me grliti pa u zaspatisanjajui velianstvene svjetove u kojima borave due ljubavnika ipjesnika. Rame uz rame s ljubavlju, u proljee u putovati pa emomeu breuljcima i niz padine pjevati, slijedei stope ivota koje suljubica i krizantema oznaile, pit emo ostatke kia iz pehara narcisa iljiljana. Ljeti emo ja i ljubav glave naslanjati na plastove slame, travuemo poda se prostirati a nebom se pokrivati, s mjesecom i sazvijezdama emo bdjeti. Ujesen, ja i ljubav emo u vinograde odlaziti,pa emo zasjesti kraj cjediljki za vino i gledati drvee dok skida svoje


38

zlatno ruho, razmiljajui o jatima ptica to odlaze ka obali. Zimi emoja i ljubav sjediti kraj ognjita priajui o minulim naratajima,ponavljajui predanja minulih generacija i naroda. U mladosti, ljubav eme odgajati, u zrelome dobu e mi podrka biti, a u starosti e misugovornik postati. Ljubav e, Selma, uza me do kraja ivota ostati, svedok smrt ne doe, dok me Ruka Boja opet s tobom ne sretne.

Rijei su navirale iz dubine moje due - kao jezici plamena to raste irasplamsava se, a onda se smiruje i iezava u kutovima tog vrta. Selmaje sluala lijui suze - kao da su joj se oi pretvorile u usne, pa misuzama odgovara.

Oni kojima ljubav nije darovala krila ne mogu letjeti iznad oblaka dabi vidjeli arobni svijet kojim se kruile moja i Selmina dua u taj asoaloen radostima i razveseljen bolima. Oni koje ljubav nije uinilasvojim poklonicima ne uju kako ljubav zbori i ova pria nije za njihnapisana, jer i ako razumiju smisao ovih nijemih stranica, nisu u stanjuvidjeti siluete i himere to se kriju meu recima ne odijevajui se u ruhotinte, niti pristaju da im papir bude stanite. Ali, koje ljudsko bie nijekualo nektar ljubavi iz nekog njenoga pehara? Koja dua nije smjernostala u tome hramu osvijetljenom i poploanom dijelovima srca, azasvoenom tajnama, snovima i osjeajima? Koji je to cvijet kojemujutro nije kanulo kaplju rose meu listove? Koji potok je zagubio put, pane putuje k moru?

Selma podie glavu prema nebu ukraenom zvijezdama i ispruiruku. Oi joj postadoe jo krupnije, usne joj zadrhtae, a na njenomelicu se pojavi bljedilo koje odaje svu nesreu i tuge to poivaju u duiojaene ene. Onda zavapi:

to je ena uinila, Gospodaru, pa je Tvoj bijes zasluila? to jezgrijeila da bi je Tvoj gnjev zauvijek pratio? Je li uinila nemjerljiviprijestup da bi i Tvoja kazna bila beskonana? Ti si moan, Gospodaru,a ona je slabana; i zato patnju na nju svaljuje? Ti si uzvien, a onapue pod Tvojim prijestoljem, pa zato je gazi nogama? Ti si olujamona, a ona je pred Tobom tek praina, pa zato je razvijava usnjegove? Ti si silan, a ona je nitavna, pa zato protiv nje ratuje? Tisve vidi i sve zna, a ona luta i slijepa je, pa zato je u propast gura?


39

Ti je stvara u ljubavi, pa zato je u ljubavi unitava? Desnom rukom jesebi uznosi, a lijevom je u provaliju gura, iako je ona neznalica koja neshvaa kuda je uznosi i kako je odbacuje. U njena usta udahnjuje dahivota, a u srcu joj zasijava sjeme smrti. Izvodi je na staze sree dapjeice ide, a onda nesrea alje konjanika da je progoni. Njeno grlopjesmom radosti otvara, pa joj usne tugom zatvara i jezik joj nesreomvezuje; svojim nevidljivim prstima opasuje njenu patnju uicima, avidljivim prstima uase ispisuje oko onoga u emu uiva. U postelju jojskriva spokoj i mir, a ostavlja da kraj postelje stoje uasi i stradanja.Tvojom voljom oivljavaju njene enje, a iz tih enji raaju se njenemane i grjeke. Svojom voljom pokazuje joj ari svojih stvorenja, asvojom voljom preobraava njenu ljubav za lijepo u bol i stradanje.Svojom voljom vjenava njenu duu s lijepim tijelom i svojom odlukomini da njeno tijelo postane suprunikom u nemoi i ponienju. Napajaje ivotom iz pehara smrti, a smru iz pehara ivota. isti je njenimsuzama, a suzama je i kanjava. Utrobu joj puni kruhom nekogmukarca, a onda mukarevu pregrt puni komadiima njenoga srca.Ti si, Gospodaru, ljubavlju otvorio moje oi i ljubavlju si ih sklopio.Poljubio si me svojim usnama, a svojom monom rukom si me udario. Umome srcu si bijelu ruu posadio, a dao si da oko rue izraste trnje iiblje. Podario si moju duu dui mladia koga volim; a tijelo mukarcukoga i ne poznajem. Moj ivot si okovao, pa mi pomozi da budemsnana u toj smrtnoj borbi i omogui mi da budem pouzdana i estita dosmrti. Neka bude Tvoja volja, Gospodaru. Neka je zauvijekblagoslovljeno ime Tvoje.

Selma uutje, ali joj je izraz lica i dalje govorio, zatim pognu glavu,spusti ruke i klonu cijelim tijelom - kao da ju je ivotna snaga venapustila, te je izgledala poput grane koju je oluja skrila i na tlo jebacila da se osui i da se zdrobi pod nogama vremena. Uzeh je za ledenuruku svojom usplamtjelom rukom i ljubih joj prste oima i usnama, akada je pokuah utjeiti rijeima, otkrih da su meni prei saaljenje iutjeha. Zato sam i dalje utio, smuen i razmiljajui, osjeajui kako sesudbina poigrava mojim osjeajima, sluajui duboko u sebi stenjanjevlastitoga srca, strahujui za se od vlastite due.


40

Nijedno od nas nije vie ni rijei prozborilo te noi, jer kada jestradanje preveliko postaje nijemo. Zato smo utjeli, nepokretni kao dvamramorna stupa koja je potres na zemlju sruio. Nismo vie eljelisluati jedno drugo kako govori, jer su strune naih srca bile takooslabile da su ih uzdasi bez rijei mogli pokidati.

Dolaskom ponoi, zastraujui mir je rastao, a krnjavi mjesec sepojavi iza gore izgledajui meu zvijezdama kao blijedo lice mrtvacautonulog u crne jastuke meu slabanim svijeama to okruuju njegovumrtvaku postelju. Planina Libanon izgledala je kao starac to je poviolea pod teretom godina, kome su tuge cijeli stas povile i san ganapustio, pa bdije s mrakom oekujui zoru, kao svrgnuti car to sjedi upepelu svoga prijestolja, meu ruevinama vlastitoga dvorca. Planine,drvee i rijeke mijenjaju svoj izgled u skladu s mijenama vremena, istokao to se mijenjaju crte ovjekova lica u skladu s promjenama njegovihmisli i osjeaja. Tako topolino stablo, koje se tijekom dana visoko diekao prelijepa nevjesta s ijim haljinama se lahor poigrava, uveer izgledapoput stupa dima to se uspinje prema praznini; ogromna stijena to upodne izgleda kao moan silnik koji prkosi hodu vremena nou izgledakao ubogi siromah koji lijee na vlanu zemlju i nebom se pokriva.Potoci koje ujutro vidimo kako blistaju kao istopljeno srebro i ujemo ihkako pjevue pjesmu o vjenosti uveer se pretvaraju u korito suza toizbija iz samih rebara doline, ujemo ih kako cvile i jadikuju poputmajke koja je edo izgubila.

Libanon, koji je prije sedam dana pokazivao svekoliki svoj sjaj iotmjenost dok je mjesec bio pun i dua zadovoljna, te noi je bio tuan iskren, izgledao je divlje pod slabanim i krnjavim mjesecom to je lutaonebeskim prostranstvom, dok je ranjeno srce udaralo u grudima.

Ustali smo da se oprostimo, a meu nama su stajale kao stranespodobe ljubav i oaj - ljubav rairenih krila iznad naih glava, a oajnas je kandama oko vratova epao; ljubav je uasnuto ridala, a oaj sepodrugljivo smijao.

Kada uzeh Selminu ruku i poloih je na svoje usne blagosiljajui je,ona mi se primae i poljubi mi razdjeljak u kosi, a onda odstupi i baci sena drvenu klupu, sklopi oi i tiho proaputa:


41

Smiluj se, Gospodaru, i osnai sva slomljena krila!Rastadoh se sa Selmom i izaoh iz vrta osjeajui kako mi gusti veo

zastire sva ula, kao to magla pokriva lice jezera. Iao sam dok su sesiluete drvea to je stajalo s obje strane puta kretale, nalik na prikazeizronule iz dubine zemlje da bi mene zastraile, a zrake slabanogamjeseca treperile su u granju poput finih strijela koje u moje grudiodapinju duhovi diva to plove po svemiru. Duboka tiina me jenatkriljavala poput tekih crnih aka koje je tmina na moje tijelosputala.

Sve to postoji na svijetu, svaki smisao ivota i svaka tajna u dui -sve je postalo runo i neizmjerno strano, jer istinska svjetlost koja mi jeotkrila ljepotu svijeta i sjaj svih bia preobrazila se u oganj koji mi srcesaie i duu mi dimom prekriva; pjesma u koju su se slivali glasovi svihstvorenja i u velianstvenu himnu se pretvarala, toga asa se preobrazilau buku straniju od rikanja lava i dublju od zavijanja bezdana.

Najzad stigoh u svoju sobu i bacih se na postelju kao ptica koju jelovac pogodio pa se stropotala u obore sa strijelom u svome srcu.Svijest mi je jo uvijek plutala izmeu strane jave i nemirna sna, a mojadua je u takvome stanju ponavljala Selmine rijei:

Smiluj se, Gospodaru, i osnai sva slomljena krila!


42

PRED PRIJESTOLJEM SMRTI

Danas je brak smijena i alosna trgovina koju obavljaju mladii ioevi djevojaka. Mladii u veini zemalja su na dobitku, a oevidjevojaka uvijek gube. to se tie djevojaka koje se poput trgovakerobe prenose iz jedne kue u drugu, njihovog sjaja nestaje, njima jesueno da poput dragocjenih stvari ostanu po kunim kutovima gdjevlada mrak i tiho nestajanje.

Moderna civilizacija je neznatno razvila um ene, ali je uveala njenupatnju jaanjem mukarevih ambicija. Donedavno je ena bila sretnaslukinja, a sada je postala nesretna gospoa; nedavno je bila slijepaena koja izlazi na dnevnu svjetlost, a sada je ena koja vidi, ali ide kroznonu tminu; bila je ljepotica u svome neznanju, cijenjena zbogjednostavnosti, snana upravo u svojoj slabosti, a sada je postala runa usvome usavravanju, povrnih osjeaja i daleko od spoznavanja srca.Hoe li doi dan kada e se u eni sresti ljepota i obrazovanost,usavravanje i izuzetnost, fizika slabost i duevna snaga?

Ja pripadam onima koji tvrde da je duevno usavravanje u prirodiljudskoga roda, da je napredovanje ka savrenstvu postojan zakon, i daje on djelotvoran; ako se ena u neemu razvija, a u neem zaostaje,onda je to zbog toga to meu preprekama preko kojih dospijevamo dovrha brda ima skrovita lopova i vujih jama. Na ovome brdu tonalikuje omamljenosti koja javu unapreuje, na ovome brdu to je zazemlju prikovalo minule narataje i one koji e doi, na ovome brduudnih stremljenja i nadanja nigdje nema ene koja svojim ivotomsimbolizira enu budunosti.

Selma Kerame u Bejrutu bijae simbol velianstvene orijentalneene, ali - poput mnogih koji ive prije svoga vremena - postala jertvom sadanjosti; poput cvijeta, iupala ju je rijena matica i uivotnome toku nasilno je odnesena u stradanje.


43

Mensur-bej Galib oenio se Selmom i nastanili su se u jednoj velikojkui podignutoj na morskoj obali, nakraj Bejruta, tamo gdje boravenarodni prvaci i bogatai. Faris ostade sam u onoj kui osamljenoj uvrtovima i parkovima, poput pastira u svome stadu. Proe svadba iminue dani svetkovine; proe mjesec koji ljudi nazivaju medenimmjesecom, a za kojim su slijedili mjeseci gorine i emera - kao to ratniuspjesi ostavljaju lubanje rtava po dalekim stepama.

Sjaj orijentalnih svadbi uznosi due mladia i djevojaka u orlovskevisine za oblacima, zatim ih kao stijenje stropotava u dubine bola; tesvadbe ak podsjeaju na tragove stopala po pijesku na alu, tragovekoje uskoro briu valovi.

Minu proljee i nastupi ljeto. Onda doe zima, a moja ljubav premaSelmi razvijala se od strasti mladia u cvijetu mladosti prema prelijepojeni u jednu vrstu nijemog oboavanja kakvo osjea osirotjeli mladiprema dui majke to se nastanila u vjenosti. Ljubav koja je ovladavalacijelim mojim biem pretvorila se u slijepo stradanje koje ne vidi nitaosim nje; strasna ljubav koja mi je tjerala suze na oi pretvorila se upatnju koja mi je krv iz srca prolijevala; ljubavni uzdasi to su mi grudiispunjavali preobrazili su se u sranu molitvu koju je moja dua u tiiniizgovarala nebu da Selmina srea potraje, da njezin mu bude zadovoljani da joj otac ivi u sigurnosti.

Meutim, uzalud moja samilost, molbe i molitve, jer Selmina nesreabijae duboko u dui, poput bolesti koju samo smrt moe izlijeiti.Njezin mu je bio od one vrste ljudi koji bez napora dobijaju sve toivot ini ugodnim, koji uvijek hlepe za onim to im ne pripada. Takozauvijek bivaju kanjeni svojom pohlepom. Uzalud sam se molio zasigurnost Farisa Keramea, jer njegov zet nije uzeo samo ruku njegovekeri i imovinu koja joj pripada, ve je elio Farisovu smrt kako bi sedomogao ostatka njegova bogatstva.

Mensur-bej je bio isti kao njegov stric, Mutran Galib. Imao je njegovmoral, sitnu duu kao i on, i razlikovali su se tek toliko koliko serazlikuje licemjerje od opeg srozavanja. Mutran je postigao svojeciljeve pokrivajui se cvjetnim ruhom, svoje prohtjeve je zatomljavaozaklanjajui se zlatnim kriem objeenim oko vrata, a njegov brati je


44

sve to inio javno i nasilno. Mutran je ujutro odlazio u crkvu, a ostatakdana je provodio otimajui imovinu udovicama, siroadi iprostodunima, a Mensur-bej je dan provodio idui za uicima iugaajui svojim strastima po mranim sokacima gdje se zrak zagaujedahom pokvarenosti.

Mutran je nedjeljom stajao pred oltarom i propovijedao je vjernicimaono ega se sam nije pridravao, a drugim danima u tjednu bavio sedravnom politikom. Njegov brati je sve dane trgovao utjecajem svogastrica kod onih koji su traili namjetenje i kojima je bilo stalo dougleda. Mutran je bio lopua koji se unjao pod okriljem noi, aMensurbej prevarant koji se odvano kretao usred dana.

Tako nestaju narodi izmeu lopua i prevaranata, kao to nestajustada izmeu vujih eljusti i kasapskih kama; tako se orijentalni narodipreputaju izopaenim duama i moralnim nakazama, pa nazaduju ipadaju u ponor, dok vrijeme odmie i gazi ih svojim nogama kao toeljezni ekii mrve keramiarske posude.

Zato li sada posveujem ove stranice prii o klonulim i oajnimnarodima kada sam ih ve posvetio zapisivanju pripovijesti o nesretnojeni, slikanju tlapnji ranjenoga srca kojemu je ljubav zadala udaractugom im ga je dotakla radou? Zato ronim suze podsjeajui se naapatian i ojaen narod kada sam suze prolio sjeajui se jedne slabaneene koju je smrt u naruje povukla im je ivot zagrlila? Ali, nije lislabana ena simbol ojaenog naroda? Zar ena koja pati izmeustremljenja svoje due i okova tijela nije poput naroda koji pati zbogsvojih vladara i sveenika? Zar prikrivani osjeaji koja lijepu djevojku utminu groba odvode nisu kao estoke oluje to ivot naroda prainomzatrpavaju? ena je za narod to i plamen za svjetiljku - moe li plamensvjetiljke biti slabaan ako ima ulja u izobilju?

* * *Proe jesen i vjetrovi ogolie drvee igrajui se poutjelim liem

kao to se bure poigravaju s pjenom mora, te nastupi zima plaui iridajui, a ja ostadoh u Bejrutu bez ikoga osim snova to su mi duu


45

toliko uznosili da je do zvijezda dosezala, a ponekad mi srce tolikorastuivali da su ga u samu zemlju pohranjivali.

Nesretna dua pronalazi mir u izoliranju i samoi, pa zato bjei odljudi kao to se ranjena gazela izdvaja iz krda i sklanja se u svoju peinudok ne ozdravi ili ne ugine.

Jednoga dana uo sam da je Faris bolestan, pa izaoh iz svojesamoe i pooh da ga posjetim. Prolazio sam izmeu onih maslinovihstabala na ijem posivjelom liu su blistale kapi kie i skrenuh sglavnoga puta na kojemu buka koija remeti mir.

Kada stigoh do ejhove kue i uoh, zatekoh ga kako sjedi u posteljiizmuena tijela i blijeda lica. Oi su mu bile utonule pod obrvama takoda su izgledale kao dvije mrane i duboke jame optoene gorinom ibolom. Crte lica koje su nedavno izraavale vedrinu i raspoloenje sadasu se naborale i smraile, postale su kao sivi izguvani papir na komebolest ispisuje svoje zagonetne i nejasne retke. Ruke koje je krasilanjenost i mekoa uvele su toliko da su kosti na prstima izgledali podkoom kao gole grane to drhte na oluji.

Kada mu prioh pitajui ga kako je, njegovo izmueno lice okrenu seprema meni, a na drhtavim usnama mu zaigra tuan osmijeh. Tihimglasom koji je bio priguen kao da je dopirao iza zidova on ree:

Idi, sinko, u onu sobu pa obrii Selmi suze i umiri je, a onda doi snjom i sjedni kraj moje postelje...

Uoh u susjednu sobu i zatekoh Selmu koja se sloila na leajzaronivi glavu meu ruke, lica utonula u jastuke i suzdravajui dah daotac ne uje kako plae. Prioh joj polako i izgovorih njeno ime glasomkoji je vie podsjeao na uzdah nego na apat, te se ova nemirno trznu,kao usnuli ovjek koga more strani snovi. Ispravi se na leaju i pogledame razrogaenih oiju - kao da je ugledala privienje iz svijeta vizija, nevjerujui da sam to uistinu ja na tome mjestu.

Nakon dubokoga muka koji nas svojim arobnim moima vrati uvrijeme kada smo se opijali boanskim nektarom, Selma obrisa suzevrhovima prstiju i sva skrena ree:

Vidi li kako su se vremena promijenila? Jesi li vidio kako nas jesudbina stranputicom povela, pa se brzo naosmo u ovim stranim


46

peinama? Ovdje nas je proljee sastavilo u naruju ljubavi, a sada nasna istome mjestu zima okuplja pred prijestoljem smrti? Divan li bijaeonaj dan i mrkla li je ova no!

Izgovorila je rijei iji posljednji slogovi su se gubili u jecajima.Onda ponovo pokri lice rukama, kao da su se uspomene iz prolostiotjelovile i pred njom se osovile, a ona nije htjela da ih vidi. Poloihruku na njenu kosu, govorei:

Doi, Selma! Hajde, uspravimo se poput stupova u oluji! Stanimokao ratnici pred neprijatelja, prsima a ne leima okrenuti premaotricama sablji - ako stradamo, umrijet emo kao muenici, a akopobijedimo, ivjet emo kao heroji. Patnja due nepokolebljive predtekoama i nevoljama asnija je nego podinjavanje radi sigurnosti ispokoja. Leptir koji ne prestaje letjeti oko svjetiljke dok krila ne spaliuzvieniji je od vjenosti koja se proivljava u tmini radi udobnosti imira. Sjemenje koje ne podnese zimsku studen i bijes bura nee uspjetiiz zemlje se probiti i nee se ljepoti proljea radovati. Hajde, Selma,kroimo vrstim korakom po ovom izrovanom putu, oiju uprtih premasuncu kako ne bismo promatrali lubanje razbacane meu stijenama izmije to gmiu u trnju. Ako nas strah zaustavi nasred puta, nonaprivienja e nas tjerati da sluamo podsmijeh i ruganje; ako hrabrodospijemo na vrh brda, s nama e due iz svemira pjevati himne pobjedei trijumfa. Smiri se, Selma, i obrii suze. Sakrij tugu koja ti ivotispunjava i sjednimo uz postelju tvoga oca, jer njegov ivot je u tvomeivotu i lijek mu je u tvome osmijehu.

Selma me pogleda veoma njeno i samilosno, a onda ree:Zar od mene trai strpljenje i postojanost, a iz tvojih oiju izbijaju

oaj i beznae?! Zar gladan siromah moe dati svoj kruh drugomgladnom siromahu? Zar bolesnik moe pruiti lijek drugom bolesnikukada je njemu lijek potrebniji?

Potom Selma ustade i pognute glave poe ispred mene prema oevojsobi. Sjedosmo kraj postelje bolesnoga ejha. Selma se trudila dapokae osmijeh i pribranost, a otac se pretvarao da mu je dobro i da jesnaan. Svako od njih je osjealo bol onoga drugoga, znalo je za njegovunemo i ulo je vapaje njegovoga srca. Bili su poput dvije sile koje se u


47

tiini meusobno unitavaju: otac je bio bolesnik koji se topi zbogkerine nesree, a ki je njega voljela, pa je venula u jadu zbog oevebolesti. Jedna dua na odlasku, a druga u oaju grlile su se predljubavlju i smru. Ja sam meu njima svoje jade trpio i tekoproivljavao to se njima zbiva. To su tri due koje je sudbina sastavila,a onda ih tako silovito epala da ih je smrvila: ejh je podsjeao nastaru kuu koju je potop razruio, a djevojka na ljubicu kojoj je kosaglavu odrubila; mladi je bio poput slabane biljke kojoj su snjegovi staspovili. Svi smo bili igrake u rukama Usuda.

ejh se pokrenu pod plahtama, prui mravu ruku prema Selmi i reeglasom u koji je unio svu njenost i ljubav roditeljskog srca, svu gorinui jad iz grudi bolesna ovjeka:

Stavi ruku na moju, Selma.Ona isprui ruku i poloi je meu njegove prste, a ejh je njeno

obuhvati dodajui:Zasitio sam se ivota, dijete moje. Dugo sam ivio, nauivao se svih

plodova koje daju godinja doba, naslaivao se svim to donose dani inoi. Kao djeak, jurio sam za leptirima, kao mladi grlio sam ljubav,kao zreo ovjek skupljao sam blago, i u svim tim periodima ivota biosam sretan i zadovoljan. Izgubio sam tvoju majku, Selma, prije tvojetree godine, ali mi je tebe ostavila kao neizmjerno blago. Rasla si brzokao mjesec, a na tvome licu su se odraavale majine crte kao to se sjajzvijezda odraava u mirnome jezeru; u tebi se isticala njena narav, rad igovor, kao to se zlatna ogrlica istie pod laganim velom. Zato sam setobom tjeio, dijete - ti si lijepa i pametna kao i ona...Sada sam oronulistarac, a mir starima je na mekim krilima smrti. Tjei se, dijete, to samostao da tebe vidim kao potpunu enu, raduj se jer u uz tebe ivjeti inakon svoje smrti. Svejedno je hou li otii sada, sutra ili kasnije, jerdani naega ivota i su kao jesenje lie to pada i na suncu se rasipa.Ako me vrijeme brzo ponese u vjenost, onda je to zbog toga to mi sedua silno zaeljela susreta s tvojom majkom.

Posljednje rijei starac izgovori tonom prepunim zanosa, tuge imoleivosti, a na zgrenom licu pojavi mu se neto slino onome sjajuto zrai iz djejih oiju. Onda zaroni ruku u jastuke koji su se nalazili


48

oko njegove glave i izvadi jednu staru malu sliku sa zlatnim ramom naijim rubovima su ostali dodiri ruku a rezbarija se gubila zbog cjelivanjausnama. Potom starac ree ne skidajui pogled sa slike:

Prii, Selma. Prii, dijete, da ti pokaem sjenu tvoje majke. Doi ipogledaj njenu sjenu na jednome komadu papira.

Selma prie briui suze kako joj ne bi smetale da vidi izblijedjelusliku. Dugo ju je promatrala - kao da je ogledalo koje odraava samobie slike i majin lik, a zatim je primae usnama i nekoliko putauzastopno arko poljubi, pa uskliknu:

Ah, majko! Majko! Majko!Ne ponavljajui vie tu rije, Selma ponovo poloi sliku na uzdrhtale

usne - kao da bi htjela svojim vruim dahom ivot u nju unijeti.Najslae to ljudske usne izgovaraju je rije majka, a najljepi

kliktaj je Majko! To je mala i velika rije u isti mah, bremenitanadom, ljubavlju i osjeajima uope, neizmjernom njenou i zanosomkoje sadri ljudsko srce. Majka je sve na ovome svijetu: ona je utjeha utuzi, nada u oaju, izvor snage u slabosti; ona je izvor njenosti isamilosti, suosjeanja i pratanja. Tko majku izgubi, izgubio je grudi nakoje glavu naslanja, ruku koja ga blagosilja, oko koje nad njim bdije.

Sve u prirodi govori o majinstvu i simbolizira ga: Sunce je majkaZemlje koju zadaja toplinom, grli je svjetlou i uveer je naputa tekkada je uspava pjesmom morskih valova, pjevom ptica i uborompotoka; Zemlja je majka drvea i cvijea koje raa i zadaja, a zatim gaod grudi odbija. Drvee i cvijee postaje brina majka ukusnimplodovima i ivome sjemenju. Majka svemu u Svemiru je DuhUniverzalni i Vjeni, prepun Ljepote i Ljubavi.

Selma Kerame nije upoznala majku jer je umrla jo dok je Selma biladijete, pa je zato bila uzbuena kada je ugledala sliku i povikala jenesvjesno: Majko!, jer ta rije poiva u naim srcima kao to sjemenjepoiva u srcu zemlje; ona nam navire na usne u trenucima tuge i radosti,kao to se miris uspinje iz srca rue u zrak isti i mirisni.

Selma je netremice gledala majinu sliku pa je arko ljubila, privijalaje na uzbibale grudi i uzdisala gubei dio snage sa svakim uzdahom, svedok njeno izmueno tijelo nije sasvim klonulo, te se ona stropota pored


49

oeve postelje, a on poloi obje ruke na njenu glavu i ree:Pokazao sam ti, keri, sliku majke na jednome komadu papira, a

sada posluaj to je kazivala.Selma podie glavu, kao ptie u gnijezdu kada zauje lepranje

majinih krila u granju, pa pogleda oca pomno ga sluajui - kao da secijelo njeno bie preobrazilo u oko to promatra i uho to slua. Ondaotac ree:

Ti si bila dojene kada je tvoja majka izgubila ostarjelog oca.Tugovala je zbog toga gubitka i neutjeno je plakala, a im se vratila soeva groba, sjela je kraj mene u ovoj sobi, uzela me za ruku i rekla:

Farise, moj otac je umro, ali si mi ti ostao, i to mi je prava utjeha.Srce u kojemu se osjeaji granaju podsjea na cedar ije se granerazdvajaju: kada god cedrovo stablo izgubi jednu monu granu, osjetibol, ali ne umire, ve prenosi svoju ivotnu snagu na susjednu granu dabi ona rasla i u visinu se dizala, da bi novim granama popunjavalamjesto odsjeene grane.

Tako je govorila tvoja majka, Selma, kada joj je otac umro. Takotreba i ti govoriti kada smrt ponese moje tijelo u mir groba i moju duupod okrilje Boga.

Osjeajui bol, Selma ree: Moja majka je izgubila oca, ali si joj ti ostao, a tko e meni ostati

kada tebe izgubim, oe? Njezin otac je umro, ali joj je ostala zatitavoljenoga mua, dobrog i pouzdanog; otac joj je umro, ali joj je ostalaki koja glavicu uranja u njene grudi obujmljujui je ruicama oko vrata,a tko e meni ostati kada te izgubim, oe? Ti si meni i otac i majka, ti simoj sugovornik i odgojitelj u mladosti, i tko e mi to zamijeniti?

Govorei tako, Selma me pogleda suznim oima, dotae mi rukomodjeu i nastavi:

Osim njega, nemam prijatelja, oe, i drugoga neu imati kada meostavi. Hoe li mi on biti utjeha kada i on strada poput mene? Moe lislomljeno srce tjeiti drugo slomljeno srce? Tuno bie ne moepodnijeti drugu tugu kraj sebe, kao to golubica ne moe letjetislomljenim krilima. On je prijatelj moje due, a ja sam mu bremenatovarila svojim jadima toliko da sam mu lea povila, svojim suzama


50

sam njegove oi izranjavala tako da sada samo tminu vidi. On mi je bratkoga volim i koji mene voli, ali kao i sva druga braa sudjeluje unesrei, a ne olakava je, sudjeluje u plau inei suze jo gorima i srcejo vie usplamtjelim.

Sluao sam Selmu dok su mi osjeaji bujali a grudi postajale svetjenje, pa mi se uinilo da e mi grudi prsnuti u vapajima i kricima.Starac ju je promatrao, onako uvela tijela to je lagano tonulo meujastuke i naslone; njegova izmuena dua treperila je kao plamensvjetiljke na vjetru. Onda starac prui ruke i ree tiho:

Dopusti mi da odem u miru, keri. Moj pogled ve see iza oblaka ineu ga vraati ka ovim peinama. Dopusti mi da poletim, jer samsvojim krilima ve polomio reetke na ovome kavezu. Tvoja majka mepozvala, Selma, i zato me nemoj zaustavljati. Evo, vjetar blag postaje irazgoni maglu s puine - zato laa die jedra spremajui se za putovanje;nemoj lau zaustavljati i nemoj joj kormilo upati. Pusti da moje tijelopoiva s onima koji ve poivaju; pusti da se moja dua probudi, jer sezora ve ukazala i snivanje se okonalo. Moju duu poljubi svojomduom, poljubi me poljupcem nade, a ne prolijevaj gorke suze na mojetijelo da ne bi tako onemoguila travi i cvijeu da siu sokove iz mogatijela. Ne prolijevaj suze oaja na moju ruku jer e zbog toga iz nje trnjeizrasti na mome grobu. Ne iscrtavaj uzdasima oaja liniju na mome elu,jer e udesni lahor naii i razumjeti je pa zbog toga nee moje kostipretvorene u prainu ponijeti u zelene lugove...Volio sam te za ivota,keri, i voljet u te i u smrti, moj duh e ostati kraj tebe da te uva ititi.

Uutio je na trenutak dok su njegove rijei naprosto puzale posobnim zidovima. Onda ponovo pogleda mene i Selmu, pa proaputa:

Ne zovite lijenika da pracima produava sate moga tamnovanja,jer su dani robovanja ve proli, a moja dua trai slobodu u slobodnomprostoru. Ne zovite ni sveenika uz moju postelju, jer njegove utjehenee olakati moje grijehe ako sam ih imao, niti e me bre odvesti u Rajukoliko sam neduan. Ljudska volja ne mijenja Boju, kao to niastronomi ne mogu promijeniti putanje zvijezda. Poslije moje smrti nekalijenici i sveenici rade to hoe; puina sada doziva puinu, a laa


51

plovi dok do obale ne stigne.

* * *Kada nastupi strana pono, Faris otvori oi utonule u tminu

nestajanja, otvori ih posljednji put i upre pogled prema keri koja jekleala kraj njegove postelje, zatim pokua progovoriti, ali nije mogaojer mu je smrt ve bila glas ispila, te je izmeu njegovih usana dopiralosamo hroptanje:

Evo, stie no... Selma... Selma...Onda klonu glavom, lice mu poutje, usne se razvukoe u osmijeh i

on ispusti duu. Selma prui ruku, pa dotae o

Documents

Khalil Gibran - Slomljena krila.pdf