Foucault i antipsihijatrija

Antipsihijatrija je termin koji 1967.godine uvodi junoafriki psihijatar i teoretiar David Cooper, uz Ronalda Lainga, Thomasa Szasza te Michaela Foucaulta-a, ujedno i jedan od najprominentnijih predstavnika tog pokreta. Radi se o pokretu koji je zaivio ranih 70-ih godina prologa stoljea, te uz kritiku psihijatriju predstavlja glavnu prijetnju usidrenim tezama, metodama te tradicionalnim shvaanjima i stavovima psihijatrije. Antipsihijatrija je, stoga, pokret koji odbacuje konvencionalnu psihijatriju; smjer u psihijatriji i psihoanalizi, protivan slubenoj kolskoj i institucionalnoj psihijatriji. Pristae antipsihijatrije smatraju da su mentalni bolesnici rtve drutvenog, napose obiteljskog pritiska, a da je bijeg u duevnu bolest protestni odgovor bolesnom drutvu. Zasluga je antipsihijatrije to je potaknula da se slubena psihijatrija kritiki okrene problemima kao to su hospitalizacija i izolacija duevnih bolesnika te da uvrsti svoju socijalnu orijentaciju, napose u odnosima pojedinca prema obitelji i drutvu. (Proleksis enciklopedija[footnoteRef:2]) [2: prva vea hrvatska opa i nacionalna online enciklopedija koja izlazi na hrvatskom jeziku, koncipirana i ureivana na vlastitim leksikografskim i informatikim znanjima, a svima je dostupna besplatno, kao enciklopedija slobodnog pristupa; ona se sada nalazi ne samo na web stranicama Leksikografskoga zavoda Miroslav Krlea, kao cjelina, nego i u otvorenom mrenom prostoru, uz mogunost pretraivanja i vidljivost enciklopedijskih lanaka kao pojedinanih jedinica univerzalne mrene grae]

Kao to sam to prethodno spomenula najpoznatiji predstavnici ovoga pokreta su: junoafriki psihijatar i teoretiar David Cooper, britanski psihijatar Ronald Laing, ameriki psihijatar i akademik maarskog podrijetla Thomas Szasz te, kao najpoznatiji u drutvu slinomiljenika, francuski filozof te povijesni i socioloki teoretiar Michael Foucault. Ono to je zajedniko navedenim autorima, a bitno je za ovu tematiku, jest injenica da, u svojim radovima, svi obrauju temu ludila: pojedinca (ili pak kompletnu populaciju duevno oboljelih), postavljanje dijagnoze, proces lijeenja koje to zapravo nije, te openit doivljaj ludila sa psihijatrijskog aspekta koji otro kritiziraju. Tako Cooper, autor dijela Psihijatrija i antipsihijatrija te tvorac samog termina antipsihijatrije, smatra kako je ivot svakog pojedinca zapravo jedan ciklus koji on naziva drutvena normalnost, u kojem se pojedinac raa, ui neke obrasce, formira se kao osoba, ivi i naposljetku umire. On tei zdravom ivotu, meutim takav jedan ciklus je daleko i od onog to nazivamo zdravljem i ludilom. U svakom trenutku tokom ivota pojedinac moe doivjeti prekid takvog ciklusa, to se najee dogaa uslijed psihotinog sloma, koji se javlja kao odgovor na dananji svijet i izazove s kojima se susreemo, odnosno uzrokovan je i vanjskim faktorima. Problem psihijatrije Cooper istie tezom kako takve pojedince ija je trenutna psihika devijantnost, ili odstupanje od onoga to se smatra normalnim, zapravo najee uzrokovana okolinom ili okolnostima, socijalnim uvjetima, odnosima u obitelji i slinim imbenicima iz vanjskoga svijeta, profesija izjednaava sa pacijentima iji su problemi bioloke prirode, pa ih tako i tretiraju. Cooperova je ideja orijentirana na proces psihosocijalne rehabilitacije (na to e se kasnije u svome djelu osvrnuti i dr.Robert Torre) iji je cilj doivjeti pacijente kao stvarne autonomne linosti, pomoi im da steknu svijest o sebi i da budu sposobni za samostalni povratak u ivot, to bi im obitelj i drutvo trebali pripremiti i omoguiti. Ronald Laing, iji je saeti misaoni opus, u svojoj knjizi: Filozofija i antipsihijatrija Ronalda D.Lainga, prikazala hrvatska autorica Ljiljana Filipovi, najpoznatiji je prema isticanju posljedica izjednaavanja psihijatrije sa medicinskobiolokim, prirodnim znanostima te drutvenog izoliranja takozvanih duevno oboljelih pojedinaca. Laing je u svojoj knjizi Podijeljeno ja u fokus tako stavio upravo pojedinca koji u svakodnevnim ivotnim situacijama osjea nesigurnost i anksioznost s naglaskom na doivljaj vanjskog svijeta kao potencijalne opasnosti za njenu fiziku i psihiku egzistenciju. Opisao je tako detaljno i mogunost prijelaska u stanje psihoze kada ''ontoloka'' nesigurnost pojedinca u normalnim ivotnim situacijama postane preizraena. On se tada udaljava od drugih ljudi, prekida svaku komunikaciju sa svijetom zatvarajui se u svoje vlastito ja, dok tijelo kao lano ja nastavlja prirodnu komunikaciju sa okolinom koristei repetitivne radnje. Thomas Szasz najpoznatiji je prema svojoj izjavi kako psihike bolesti, odnosno duevni poremeaji ne postoje, koju je detaljnije razradio u svojoj knjizi Mit duevne bolesti. Problematika ove teze jest to je laici (u smislu psihijatrijske pseudoznanosti) shvaaju doslovno, a ne metaforiki kako je autor to zamislio. Naime, ova je Szaszova teza zapravo u funkciji opovrgavanja dvaju glavnih postavki suvremene psihijatrije: te da su mentalne bolesti izvorne bolesti i da je psihijatrija izvorna medicinska specijalnost. On pak smatra kako postoji jasna distinkcija izmeu fizikih i psihikih bolesti, te odreene granice koje odreuju to je pravilno naziva boleu. Tako Szasz smatra kako je probleme s vitalnim organima prikladno nazivati patologijskim, ali potekoe sa naim mislima, osjeajima, odnosima i ponaanjima nije, ve ih je najbolje okarakterizirati kao moralne probleme ili probleme u ivljenju. Psihiki poremeaji takoer se ne mogu ni lijeiti kao fiziki, pa samim time ne vidi ulogu medicine u svijetu ludila. Vano je istaknuti i kako sam autor odbija etiketu antipsihijatra budui da smatra kako svojim stajalitima ne nijee u potpunosti potrebu za psihijatrijom i njenu eventualnu korisnost, ve jednostavno smatra kako je za provedbu psihijatrijskog tretmana potrebna suglasnost druge, nuno odrasle, osobe. Doprinos Michaela Foucaulta kritikom stajalitu o ulozi, teoriji i metodama psihijatrijske pseudoznanosti od krucijalne je vanosti za pokret antipsihijatrije pa ga nije naodmet ponoviti., Foucault smatra kako je ludilo socijalna konstrukcija ije takozvano tretiranje nije nita vie nego li kanjavanje za odstupanja od drutvenih normi koje se provlai kroz sve vremenske periode pa je tako njegov pristup poseban upravo zbog tog povijesnog pregleda, odnosno pregleda promjena u konceptualnom situiranju duevnih problema te povezanosti poimanja ludila, razuma te duha vremena kroz zadnjih 5 stoljea u Europi. U svojoj knjizi '' Povijest ludila u doba klasicizma'' Foucault u arite interesa postavlja psihijatriju kroz prizmu pojma disciplinarne moi, njenog odnosa prema pacijentima te ve spomenute povezanosti sa drutvenim diskursima toga doba. Upravo je zato u svojim predvianjima smjerova u kojima e se psihijatrijska grana te odnos prema ludilu razvijati, Foucault poprilino neodreen, budui da smatra kako je taj odnos uvjetovan drutvenim diskursom vremena u kojemu se nalazi. Na neodreenost Foucaultovih predvianja, odlino se nadovezuje kritiko miljenje u uvodu spomeutog dr.Roberta Torrea, iji je kritiki osvrt na psihijatrijsku profesiju (kojoj i sam pripada), objavljen u cjelosti u kontroverznoj knjizi Prava istina o psihijatriji koja se nastavlja na seriju od pet feljtona prethodno objavljenih u jednim dnevnim novinama. Naime, u svojoj knjizi autor se bavi mnogobrojnim nedostacima i propustima u definiranju i samoodreenju psihijatrije, njenim osnovnim postavkama, tezama i metodama kojima se slui te eventualnoj budunosti i razvoju psihijatrije. Svoju analizu autor zapoinje definiranjem psihijatrije kao pseudoznanosti odnosno isticanjem njene tendencije da se prema van prezentira kao znanost, a da njezini alati i dalje nemaju dostatnu znanstvenu utemeljenost. Autor psihijatriju definira kao mladu, nezrelu i slabu medicinsku znanost u predznanstvenoj fazi, odnosno fazi definiranja poremeaja kojima se bavi s pomou simptoma u kojima pretpostavlja da se ti isti javljaju, a naalost, nikako jo uvijek prema njihovim uzronicima ili patofiziolokim mehanizmima njihova nastanka. Kao struka, ona nastaje u 19.stoljeu, a potom se razvija vie nego sporo pa se tako psihopatoloki fenomeni imenovani u 19.stoljeu jo uvijek ne mogu razvrstati u validne dijagnostike kategorije bolesti ve i dalje egzistiraju tek kao sindromi (odnosno grupe simptoma koje imaju tendenciju pojavljivati se zajedno). Ovo stajalite autor potkrjepljuje kroz 6toaka koje ukazuju na slabost psihijatrijske ekspertnosti danas:

1.dijagnoza psih.poremeaja postavlja se razgovorom i promatranjem, bez specifinih dijagnostikih testova2.bolest mora biti u kasnoj fazi, to jest u razvijenom obliku kako bi se postavila dijagnoza3.prognoza ishoda psih.poremeaja slaba je i neznatna4.uzroci bolesti i dalje nisu poznati5.prevencija poremeaja je nerazvijena6.lijeenje je tek na razini grubog otklanjanja simptoma, metodom pokuaja i pogreke

Autor takoer istie niz drugih aktualnih promaaja psihijatrije poput hipoteze da eksponencijalni rast psihikih poremeaja korelira s rastom propisivanja psihofarmaka, te su oni zapravo odgovorni za epidemiju psihijatrijskih poremeaja kojima svjedoimo. Torre takoer smatra kako ulaganje u lijeenje psihijatrijskih poremeaja zapravo uveava stopu psihijatrijskih poremeaja, oteava tijek i kronificira ishod poremeaja pa tako finalno dovodi do porasta psihijatrijske invalidnosti i socijalnog iskljuenja osoba s psihikim poremeajima. Torre dodaje kako su brojni naivni koncepti i primjeri strunih pogreaka zapravo odraz korumpiranosti profesije i fenomena interesnih skupina profitno orijentiranih psihijatara koji je najvidljiviji u koketiranju sa farmaceutskom industrijom radi ostvarenja vlastite dobiti. Torre veliku pozornost pridaje i samome mjestu raanja psihijatrije, odnosno umobolnicama koje nisu osnivali lijenici ve dravne i lokalne vlasti radi socijalnog izoliranja osoba koje ne mogu ivjeti sukladno normama, a nisu u dimenziji kaznenog progona, kao i radi njihova stavljanja pod organizirani drutveni nadzor. Struna literatura taj proces internacije i degradacije osoba s ozbiljnim oblicima psihikih poremeaja pretenciozno imenuje institucionalizacijom, a biti psihijatrom vie je znailo uvati nego li lijeiti tienike koji su imali status zatvorenika vie nego li status bolesnika. Ranih 60ih poeo je proces deinstitucionalizacije potaknut trima razlozima:

1. Azilska anglomeracija osoba s psih.poremeajima u velikim dravnim umobolnicama drana je nehumanom2. Pojavom antipsihotika simptomi postaju manje socijalnu upadljivi, to omoguuje povratak u matinu zajednicu te3. Aziliranje psihiki bolesnih u umobolnice postalo je iznimno skupo za zajednicu

Moda najstraniji psihijatrijski terapijski promaaj koji Torre zamjera profesiji jest vienje osoba sa psihikim poremeajima kao neurobioloki degeneriranih pripadnicika zajednice koje na taj nain treba i tretirati pa tako autor nabraja mnogobrojne promaene stravine terapije poput: abdominalnih kirurkih zahvata, umjetno izazivanih febrilnih stanja, sterilizacije, izazivanja inzulinskih koma, elektrook terapija te lobotomije za koju je 1949.njenome izumitelju ak dodjeljena Nobelova nagrada za medicinu. Na ove su se okantne metode, naalost, jednako tako neuspjeno dovezali i danas aktualni razni psihofarmaci, manje farmaci, a vie legalne psihoaktivne supstancije upitne koristi, ija dugotrajna upotreba vodi do dubokih neurobiokemijskih oteenja mozga, a za trend psihijatrizacije, opstanak i prilagodbe farmaceutske industrije tritu kojim manipulira, Torre krivi gramzivost koruptivni orijentiranih kolega iz profesije. Torre takoer navodi problem iskljuivanja bio-psiho-socijalnog modela psihijatrijskih poremeaja, odnosno njegovu pretvorbu u bio-bio-biomodel koji se fokusira na biomedicinski aspekt psihijatrije te tako pogoduje daljnjem razvoju i manipulaciji farmaceutske industrije, daljnjem razvoju antidepresiva, antipsihotika i ostalih psihofarmaka dokazano razarajue moi. Isti naime, psihijatrizacijom sve veeg broja ljudi, odnosno sukladno trendu izmiljanja novih psihikih poremeaja, dolaze do veeg broja ciljanje publike ciljanim psihijatrijskim marketingom farmaceutskih tvrtki i njihovih proizvoda. Kao bitan aspekt na kojem Torre temelji svoju kritiku profesije, autor istie i neutemeljenost psihijatrijskih dijagnoza odnosno injenicu da medicinske bolesti imaju svoje znakove, simptome, a mnoge pouzdano i dokazano postoje kao bolesti neovisno o tome to se nisu oitale kroz simptome, dok s druge strane psihijatrijske bolesti kao entiteti, naalost, ne postoje bez simptoma i nisu bolesti nego doslovce simptomi bolesti, teorijski koncepti koji grupiraju pojedine psihopatoloke fenomene. A njihovo postojanje i grupiranje ne ovise o znanju nego konceptualizaciji, drugim rijeima psihijatrijska dijagnostika katalogizacija nije djelo pameti i znanja nego dogovora i odluke. I, na samome kraju, kao svjetlost na kraju tunela za osobe koje su psihiki oboljele, autor vidi tek irenje trenda grupa za samopomo kao udruga graana ujedinjenih u iskustvu patnje zbog istog ili slinog psihikog poremeaja u kojima se lanovi meusobno pomau i jedni drugima ulijevaju nadu u mogunost oporavka. Njihova je doktrina usmjerena na osobe s poremeajima, a put oporavka istovjetan s putem afirmacijem ljudskosti u njima, a njihova uspjenost u rehabilitaciji lanova, kudikamo je vea nego li ona postignuta putem psihijatrijske profesije, meutim nedostatak ovakvog procesa jest injenica da negdje u sjeni i dalje ostaje veliki broj duevno oboljelih pojedinaca nespremnih na istupanje sa svojim problemom, ili pak ostaje veliki broj onih koji nisu sposobni na obvezu pridravanja temeljnih postavki grupe za samopomo te se negdje po putu vraaju unazad i zatvaraju u sebe. Upravo iz tog razloga, autor budunosti psihijatrije psihofarmakologa suprotstavlja gotovo utopijsku ideju povratka korijenima, biopsihosocijalni model psihijatrije u zajednici kojemu primarni cilj nije lijeenje upitno bolesnih pojedinaca, ve njihova rehabilitacija i integracija u normalan ivotni proces.

Anastazija Kladi

Literatura:

Cooper, David; Psihijatrija i antipsihijatrija; Naprijed; Zagreb; 1980. Filipovi, Ljiljana; Filozofija i antipsihijatrija Ronalda D. Lainga; Hrvatsko filozofsko drutvo; Zagreb; 1990. Fuko, Miel; Istorija ludila u doba klasicizma; Nolit; Beograd; 1980 Torre, Robert; Prava istina o psihijatriji; Profil; Zagreb; 2014 Bracken, Pat; Phillip Thomas; From Szasz to Foucault: On the Role of Critical Psychiatry, Philosophy, Psychiatry & Psychology, Volume 17, Number 3, September 2010. Pp. 219.-228.; The John Hopkins University Press; https://libcom.org/blog/thomas-szasz-antipsychiatry-neoliberalism-22102013 http://enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=3102