ISSN 1849-0425

2

književnostuživo

Moris Mateljan Uvodnik 5

Poezija

Kolona crnih kišobrana

Vladimir Vuković Vinski ljudi 11

Miro Škugor SMS 13

Miloš Petronijević Vrapci u krošnjama kisnu 14

Mislav Bartoš Dok misle o svemu 15

Jutra su za buđenje normalnih

Slavica Gazibara Porazio me dan 18

Antonia Kralj Preskočeni datumi 20

Tamara Čapelj Prije naleta remetilačkih faktora 21

Među cvijećem bez latica

Iva Rogić Skica 24

Mladen Blažević Da bi shvatili druge dimenzije 25

Miro Škugor Stvoreni smo da ne budemo takvima 27

Blago Vukadin Glasovi 29

Književnost uživo, časopis za književnost i umjetnost / godina 2., broj 3, jesen 2014. / izdavač [studio TiM] u suradnji s udrugom / www.studiotim.hr / www.katapult.com.hr / glavni urednik broja: Moris Mateljan / uredništvo: Igor Beleš, Alen Brabec, Tamara Čapelj, Mirela Fuš, Sonja Huncinger Smirčić, Slaven Jelenović, Tea Marković, Moris Mateljan, Dunja Matić, Tamara Modrić, Senka Staniševski, Robert A. Vrbnjak, Milan Zagorac, Zoran Žmirić / dizajn Sanja Kapidžić / lektura: Mirela Fuš i Tea Marković / časopis je namijenjen za online besplatnu distribuciju / ISSN 1849-0425 / časopis je objavljen uz financijsku pomoć Grada Rijeke i Primorsko-goranske županije

Sadržaj

3

književnostuživo

I te ruke nečije

Snežana Vlajnić Kostić Neminovnost 32

Dejan Djordjević Incestna pesma 33

Grozdana Poljak Ovdje sam 34

Julijana Plenca Nadarenost 35

Maja Marchig Ti 36

Tamara Čapelj Naučili smo svoje lekcije 37

Edita Brkić Junska pjesma 39

Još jedan pjesnik laže

Slaven Posavac Bez imena 42

Kim Ormond Lavež psa 43

Denis Kožljan Putopisje noći 44

Tamara Čapelj Umrijet ću od same sebe 45

Maja Marchig Iz bestijarija: 46

Drama

Mirjana Mirka Svjecki čo’ek 50

Proza

Murvine priče

Blago Vukadin Mandoseljske 62

U centar apside

Neven Lukačević Tako je govorio Marko Tulije Ciceron 82

Marko Galić La Tour Eiffel 84

Zoran Uzelac Iti 87

Mačke, golubice, lastavice

Ružica Gašperov Vučedolska golubica 92

Tatjana Pocrnić Kitty 95

Lea Stoiljković Medved Wintempleovska legenda o Johnu 113

Moris Mateljan Intervju s Anom Glažar, autoricom ilustracija ovoga broja - Mislim da se možemo nasmijati i u najcrnjim trenucima 128

4

književnostuživo

ilust

raci

ja: A

na

Gla

žar

5

književnostuživo

UvodnikMoris Mateljan

Dragi čitatelji,

ljetne fjake su svakako utjecale i na broj pristiglih radova u našu redakciju, i na tome nećemo nikome zamjeriti. No sve i da nije tako, opseg časopisa bi bio manji! Zašto? Pa kao prvo, odlučili smo malo stegnuti remen. Kvaliteta povrh kvantitete. Kao drugo, Književnost uživo egzistira u virtualnom prostoru, a svi mi internauti doživljavamo određenu točku zasićenja. Takav razlog može isprve izgledati glupo, ali u korelaciji je s prvim – neka kvaliteta priča govori sama za sebe. Oho, kakva arogancija, dragi uredniče! Daleko bilo. Nećemo tvrditi da smo savršeni u svom urednikovanju, niti da je Književnost uživo najbolji časopis na svijetu (iako ima tu aspiraciju, a u mnogočemu je jedinstven), no svakako težimo tome da bude sve bolji i bolji, a vjerujemo da ćete nam usputne propuste oprostiti. Kritike idu na našu dušu, a sve eventualne pohvale su naša zajednička tekovina, dragi čitatelji i suradnici.

Elem ovaj broj dijelimo na blokove, a poetski i prozni blok u tematske podblokove. Prva tematska jedinica jest, kako se i priliči, jesen, a dalje – zajašimo proverbijalne valove iako ljeta više nema (no teško da je itko i pustio suzu za ovakvim ljetom za pamćenje, ljetom 2014.!).

Donosimo Vam uvijek izvrsno pjesništvo Rogićke i Škugora, dva briljantna prozna debija, kratak i duhovit dramski tekst, a sve to popraćeno ilustracijama, odnosno grafikama Ane Glažar. (Nas je oduševila. A Vas?)

6

književnostuživo

Javite nam kako Vam se sviđaju radovi, autori, koncipiranost časopisa, javite nam čega biste htjeli čitati više, čega manje, probat ćemo udovoljiti Vašim željama. Javite se putem naših Facebook ili knjizevnostuzivo.org stranica, a u međuvremenu – uživajte u čitanju!

Vaš urednik

7

književnostuživo

ilustracija: A

na G

lažar

8

književnostuživo

ilust

raci

ja: A

na

Gla

žar

poezija

10

književnostuživo

kolona crnih kišobrana

11

književnostuživo

Beli sat

Imala si jake zube i račvastu liniju života; ja dlan što je znao da krvari, živeli smo dugo sami ti i ja. I imali smo iste oči gladnih mladunčadi, otišli u gradove bezimene, i nismo se oprostili ti i ja. A noćas se zavesa od vetra poderala, nešto kao tika-tak udarilo, odsevnulo, i samo šapat: ti, ja, beli sat.

Vladimir Vuković

Vinski ljudi

Kišobrani

Leto je u zenitu i

mi sedimo, kože napola debele,

i grlimo oble čaše, pod jezikom

nam sećanje puca u šaren hlad.

Ali već tamo, u daljini,

valjaju se s oblacima

jesenja lica naših mrtvih i spremaju se sile.

Uskoro će, kao na maršu, kolona

crnih kišobrana jeknuti kroz vazduh

i mi nećemo znati ko smo niti

ko za kim plače; i polako

čaše će nam s rukama srasti

kao beli štap.

12

književnostuživo

Vinski ljudi

Mi ćemo sedeti dugo, sa duguljastim sećanjem u šakama, ispraćati reči kao sinove u rat. Psovaćemo, sa damarom u grudima, godinama na leima, dugo kamenje povraćati na nebo što nestaje kao dim nad stolom. I posrtati od rukohvata do rukohvata, ljubiti zemlju u padu, brojiti utrostručena lica, neznati ništa kroz crveni bol u čelu, mošnicama, pod košuljom, znati sve i smejati sesumanuto, a zatim plakati, bezglasno i oporo, nad kockastim podom i glave će nam padati sve niže, na limene jastuke, u mrak.

13

književnostuživo

Miro Škugor SMS

***

Htio sam ti jučer poslati SMS pa nisam gledao sam mokro nemoćan iz jurećeg autobusa kako se kiša utapa u proključaloj rijeci ništa nas nije moglo spasiti

Definiranje

nedovršena si paukova mreža kap sam kiše zarobljena u tebi

14

književnostuživo

Miloš Petronijević

Vrapci u krošnjama kisnu

***

Ona je u susretu mene sa sobom i u čežnji moga Ja da njeno Ti upozna. Ona je ono što može biti, ispred i iza je san, i svet popločan samozaboravom, i ljudima. Horizonti su njene oči, kao putokazi slepcu u izmaglicama mogućeg i nemogućeg gde svaka je misao odblesak druge misli. U jednostavnosti sagledavanja samo je sudbina kompleksna, i s druge strane prozora vrapci u krošnjama kisnu: nisu se setili da naprave kišobran.

15

književnostuživo

Mislav Bartoš Dok misle o svemu

Četiri dana gladovanja.

Kiša pod nebom,

novine pod kišom,

glava pod novinama.

Težak hod niz jutro.

Oni odlaze na počinak šutke,

oni udarce zadaju riječima i oštro.

Njima misli su plitke,

a hodaju duboko u pijesku.

Na obzoru pustinje Kalahari

koja nije ništa više nego ulica u noći

i tučnjava na uglu

i modre oči

i plameni prsti.

Jezici im izlizani,

vapaj za pomoći.

Njima krv se slijeva u mozak

suviše često

i um se tada utapa.

Um tada naginje ka klizištu.

Kao odronje na cestu.

Kao cesta prema mostu.

Kao zima prema srcu.

Dok misle o svemu

postaju plašt vlastitoga straha

i tek tada duša im se otvara,

tek tada tijelo im se utapa.

Tek tada mogu počinuti.

Kao vjetar naglo nestati.

16

književnostuživo

jutra su za buđenje normalnih

17

književnostuživo

ilustracija: A

na G

lažar

18

književnostuživo

Slavica Gazibara

Porazio me dan

Porazio me dan

Jutra su za buđenje normalnih

Kako se probuditi živ?

I koji je to sat za biti normalan?

Gmizati ispod teškog neba

Dok neumoljivo zateže škrip

Ispod neba koje optužuje

I zabija u zemlju.

Glavom ga probiti?

Nije li gore gore nego dolje?

Ima li usnulih ili samo mrtvih budnih

I uspravnih?

Porazio me dan.

Probuđen rano iznenadio me

Zlurado

Neugodno intimno

Zaviruje

U moju sobu bez zavjesa

I ne dozvoljava improvizacije:

Nema pidžame!

Nema ogrtača!

Golotinja misli

Golija od one tijela.

Sklupčati se

Sakriti se od sebe same

Vratiti se u vrijeme prije vremena

Kad bi se moglo!

19

književnostuživo

Danas mi se čini

Danas mi se čini Ja sam samo nečija sanja Zalutala u vremenu Tek snoviđenje I morska pjena za oluje Što odlazi dalje od želje I dublje u san.

Snivači

Svaki grad ima svoje snivače One koji sanjaju Za sve druge. One somnabulne Nogu ukopanih u asfalt Da se dotaknu zemlje Mislima iznad oblaka I srca koje grli Svemir. Svojom Izdvojenošću Tim darom Svojom samoćom

Uveseljavaju gubitnike U neslavnim krčmama Na rubu grada Tražeći nekog drugog Sebe. Svi oni Žive na dah Traže U vremenu Vrijeme U ljudima Čovjeka Pa dokle – dotle. I čine grad toplijim.

20

književnostuživo

Antonia Kralj Preskočeni datumi

Kamo to usmjeravaš

nišane odgođenih proljeća?

Zar je moja sreća upitna?

Gomila gorkih gutanja

navukla podsmijeh na žaljenja.

Nitko tu ne dobiva.

Gubljenja su pobjeda.

Iskapaj mudre neistinitosti

jer ću ti ustrijeliti laži

za uzvrat polomljenih kičeva,

što nismo slavili?

Preskočen datum

i nebitnosti preplivaju razume.

Loše se gubimo,

predugo buljimo.

Točke su izgubile ravninu.

Nišani osmijeha

odrubili mudrost

na spušenim jutrima

21

književnostuživo

Tamara Čapelj

Prije naleta remetilačkih faktora

Svakojutarnjica

I ovog jutra pozdravlja me drvored širokopojasnim šapatom lišća, dolje u travi dozivaju me nijemim krikom skrivene djeteline s četiri lista i mame me da ih ničim izazvana nađem dok me koraci sami od sebe vode šutke i samu bez bojazni, interesa ili volje, gluhu za lepet leptirovih krila i slijepu za kolone beskrajno duge, zapitanu je li ova repriza sreća ili sama esencija tuge.

Snaga mikrokozmosa

Crpim snagu

iz svakog do u tančine

prekopiranog jutra,

iz svake cigle u zidu

bosonogog grada,

iz svakog zbunjenog pogleda

veselih tinejdžera,

iz polukružnih skretanja

ka ozelenjelim četvrtima,

iz melodije kakofonična razgovora

u prepunim kafeima,

iz mistične snage istoka

ili apokaliptičnih predaja zapada,

još uvijek se opirući

uskomešanim valovima

što otežavaju mirnu plovidbu

pučinom praštanja

kad zapušu neki čudni vjetrovi

nezvanih pojava

i čvrsto držim konce

svoga mikrokozmosa

tražeći sreću

u svakom do u tančine

prekopiranom jutru

prije naleta remetilačkih faktora.

22

književnostuživo

među cvijećem bez latica

23

književnostuživo

ilustracija: A

na G

lažar

24

književnostuživo

Iva Rogić Skica

raspadaš se lako tvoje riječi od porculana rezbare moje nepristojne misli praznim se kao potok izlijevam iz korita i ulazim u tebe šutke te pozivam na igru hej, tu sam! ogrni se sa mnom jer želim da izdržiš vožnju i kad ti se zjenice posrame i stisnu a usne zadrhte želim ti reći da si divna baš takva i da to ne smijem zaboraviti

tražiš moj pogled ako ne zakasnim- neutraliziram tvoj strah svojim ako zakasnim- ne mogu podnijeti nagost okrećem se i šapćem kako si divna (i ne smijem to zaboraviti) osakaćena od straha blistava od ljubavi snuždena od mogućnosti zavidna od neznanja divna si svakakva

25

književnostuživo

Mladen Blažević

Da bi shvatili druge dimenzije

***

Da bi shvatili druge dimenzije Znanstvenici ih uspoređuju S nesavršenošću oka Pogledam u mikro Ne vidim šupljine Među atomima Ili makro u daljinu Kad je brijeg zelen Ne razaznajem stabla I kad pogledam iza sebe Pogled se zamuti Kemija i fizika Razumu Uništavaju memoriju

Rosa pred večer

Ovlaži odjeću na sušilu Dosušena kraj peći na drva Mnogi ne znaju Miriše na vojnički šinjel Nekad Danas maskirnu vjetrovku Smrti svijetle na ekranima Serije američke Sa stvarnim imenima stradalih Kada bih želio zapisati Primijetiti Topla je majica Laka na tijelu Barut u pamuku papar za manjerku do navečer kad je bacim na pranje

26

književnostuživo

***

Izvezeni ručnici se ne vješaju na iznova pokrivene krovove Zastava na praznik Prozirna zavjesa Žižljiv grah Probran Nabubrio u vodi Ujed šume Selo uokvireno prozorom U cipeli Međupršću Betoniran pepeo Čizma na zemlji ostavlja dublji trag od cipele

27

književnostuživo

Miro Škugor Stvoreni smo da ne budemo takvima

Normalno - o smislu, ljubavi i životu

stvoreni smo

da ne budemo takvima

među cvijećem bez latica

nemoguće je znati voliš li me

kada smrt spava

ljudi umiru u snu

Javne ljubavi i tajne grudobolje

privilo se mlado stablo uz stup javne rasvjete

struje

previjam se čistim zavojima tvoje ljubavi

zacjeljujemo

Protuživotnici

umjesto na tebi na antibioticima sam uvjeravaju me da ću ozdraviti

Zašto te jučer jedva stigoh pozdraviti

kakva brzina kakav hod nije te mogao stići niti najbrži brod sada i ja vježbam hodanje po toj istoj vodi nema veće ugode za tabane od mora na slobodi

28

književnostuživo

Uzica

posve se zaboravim sve češće i duže skoro ništa me ne podsjeća na sebe otkad si razvezala uzicu oko moga srca jesam li još tko li sam bio što li ću biti

29

književnostuživo

Blago Vukadin

Glasovi

U Mandinu Selu prepoznaju se glasovi. Jučer smo krenuli prema groblju, kroz selo. Ispred svake kuće sjedi čeljad, ispijaju se kave i priča se o djeci. Do groblja na zdravim nogama treba petnaest minuta, a mi smo šetali dulje od sat vremena iako nikoga ne boli i nitko nije popio previše. Anđa je dočekala nevjestu, sina i unuke Josipu i Emu, ispred nove Kažmirove kuće Ante stariji i Ante mlađi igraju lopte, Ćiko kosi travu, Pere Draganov šeta, Miro Kalčin stigao iz Zagreba, Baćkuša mete lišće, Tomo peče pitu, Bajići piju kavu, Mirijan nema ključa od kuće, Gajtanuša se igra s praunucima,

Batakuša dočekala Ružicu Jakičinu, njena nevjesta Ana čuva Perina unuka, Blaškanovi čiste dvorište, Trpo trpa sijeno u pojatu, došao je i Ivan Paškin, ali ga nisam vidio, zato je Ljubica iznijela pivo i kolače, a do njenog balkona čuje se glas Branka Banova. Sa svima treba popričati, pozdraviti se i propitati o zdravlju. Po figuri i naočalama nitko me nije prepoznao, ali su svi uglas rekli kad su me začuli: „Kako si, Blago?“ Od groblja smo se opet kroz selo vratili kući. Bilo je kasno.

30

književnostuživo

i te ruke nečije

31

književnostuživo

ilustracija: A

na G

lažar

32

književnostuživo

Snežana Vlajnić Kostić

Neminovnost

Naviru sećanja predhodnih leta Vidim svoje telo zavaljeno u pesku Čini mi se iz neke druge epohe kao da čeka svoje vaskrsenje Kada ga talasi zapljusnu i povuku za sobom nisam znala kako da ga doviknem nazad Možda je besmisleno sećati se svog imena jer svakog leta na istoj obali mora vraća se strano telo telo žene brodolomnika iz meni dobro poznatog sveta Pomislih A možda sam kao dete trebala da se naviknem na rastajanje jer svuda su razbacana zrna neminovnosti kao nepregledne količine peska u kome svakog leta ostavim deo sebe da mi ostanu netaknuta sećanja dodira rasutih zrna mog života koja se nadaju i čekaju nekog da ih sastavi

i skoro uvek istorija se ponavlja Iznenada zapljusnu ogromni talasi i te ruke nečije gramzivo uzimaju za sebe mnogo više od dve šačice prepunih suza mene usamljene žene

33

književnostuživo

Dejan Djordjević

Incestna pesma

U predvorju naših snova

Svet je postao moderan

Za jedan korak u dubini.

Sprženi mozgovi od praznina

Izbledele slike roditeljskih želja

Krpe i zakrpe našeg grada.

Smrad uličnih trotoara

Neispijene boce žestokog

Sanduče za prvu pomoć.

Muzika za sva vremena

Džeparac za jedno veče

Svi se ljube, maze, dodiruju.

34

književnostuživo

Grozdana Poljak

Ovdje sam

Na škure

zlatan plamen položi uzavrele prste

proguta rez prašine

upliva kroz sve pukotine

U traku, sumaglici vreline

rasprostrtom

duboko pogledam u oči

drugom životu

još jednom pohrle mrtve riječi

kopitaju se u omeđenom prostoru

Opsjedaju me

Vonj sušene slanine

oboji prazninu u spektar narančaste

Trenuci se uzajamno naganjaju

utopljeni u svjetlosti omare

Beskonačno. Besvjesno

Nema me

Napuhujući se

soba izdahne plamen valjajući sablasti

Van, van!

Sjena na rezu prašine

Udahnem

okus snijegom posutih malina

Ovdje sam

Ovdje sam

35

književnostuživo

Julijana Plenca

Nadarenost

Pitajući se tko je

zapravo ona,

žurila je da

stigne na vrijeme.

Nije znala odgovor na pitanje

na vrijeme "za što" ?,

niti je znala je li ona ona,

ili je ona netko drugi u njoj.

Pomalo drska sigurnost

tjerala ju je na pokret.

Znala je da ništa bolje

od rada, od aktivnosti,

ne može čovjeka natjerati na zaborav.

Opasna promjenljivost raspoloženja

i Polikratov nemir bili su putokaz smisla.

Spakirala je svoju ranjivost

u najdublju točkicu nutrine,

ponosito uzdigla glavu,

i smjela koraka, poput odabranika

iz nogometne jedanaestorice,

nabacila hipokritični smiješak

i zakoračila u beskraj.

Hijeroglif zvučne brzine

odao joj je priznanje

za prirodnu nadarenost

za prikrivanje boli.

36

književnostuživo

Maja Marchig Ti

Sada, onda, uvijek

Mene

Slovom

Jezikom

Glagolima

Bez zrna soli

Kao utičnicu

Kao gloginju

Bezuvjetno

Petrarkistički

I karnalno

Mene

Ustoličenu u riječi

U palindromima uzdaha

Dišeš

37

književnostuživo

Tamara Čapelj

Naučili smo svoje lekcije

Lamentacija

Naučili smo svoje lekcije spuštajući zavjese nakon svakog čina ljubavne tragedije uz duboki naklon gospođi Mudrosti koja sjedi u publici. Shvatili smo da ljubav ima svoje faze i obličja. Prvo je galopirajuća zabava u moru mogućnosti kad ti je svijet pod nogama. Onda se batrga u svakodnevnici, a usijanje, uz lijepe manire, ustupi mjesto navici i najednom se pitamo - gdje smo to mi? Jesmo li pogriješili ili smo postali tako obični, umorni vukovi u janjećoj koži koji čekaju posljednji labuđi poj svirepe prolaznosti.

Ponekad

Ponekad se sapletem o sva obećanja data sebi pa zastanem u tom plasteniku besmisla, duboko udahnem nadu i provrtim par fraza o sreći. Ponekad se zagrcnem od beznađa tvog pogleda kad se zalijepi na sredinu moga zatiljka i peče me na laganoj vatri da zbunjena ne pregorim. Ponekad se probudim u neko gluho doba noći znojem okupana kad mi prošetaš snovima i kažeš što inače ne bi, što je do temelja spalila java. Samo ponekad se pitam zar smo baš toliko slabi dok bol štipa i zašto ta uporna ljubav već jednom ne kapitulira pred snagom principa.

38

književnostuživo

Jednom ćemo se sresti

Jednom ćemo se sresti

i poput dva stranca

kad se prepoznaju,

zastati.

Tada ćemo znati

je li vrijedilo

izgubiti nas

tek tako zgužvati ovaj osjećaj

ili je trebalo

stisnuti zube

i voljeti se unatoč svemu.

Još kako ćemo znati

i prešutjeti

sve što prepustismo vremenu,

što smo učinili

il' nismo smjeli

i jesmo li se nekada davno

dovoljno voljeli.

Jednom ćemo se sresti

i jedno drugom

biti daleki,

tek bljesak u sjećanjima,

govorit ćemo

da nas ne boli

ukočenim pogledima.

39

književnostuživo

Edita Brkić Junska pjesma

Juni je praiskonski grijeh. Požuda u zraku što vrije. Juni su tople pijane noći i omamljena tijela. Juni je zvjezdano nebo. Otvoren prozor kraj uzglavlja kroz koji ulaze zvijezde. u tvoje oči. Juni su lipe. Mnogo lipa. Juni je samoća u gradu punom ljudi. Tiha sjeta i čežnja. Mnogo čežnje, što s neba se slijeva u besanoj noći. Juni je sunce što prži i žeže. Juni je nemir. I žudnja od koje divljaju žmarci.

Juni je jedno lice koje fali u gomili istih. Juni je nedostajanje. I želja nepreželjena. Želja što peče. I grije. I ledi. I svijetli mi i mraci. I boli i voli. I drži i ne da I lomi i mori. I liječi.

40

književnostuživo

još jedan pjesnik laže

41

književnostuživo

ilustracija: A

na G

lažar

42

književnostuživo

Slaven Posavac

Bez imena

Nebo nije granica, nego postaja na putu i praznina nije nepoznanica dok prođeš onu kuglu žutu. Zvijezde su odmorišta, a maglice plaže. Vječnost nam je suđena ili još jedan pjesnik laže.

43

književnostuživo

Kim Ormond Lavež psa

Možda je gladan Možda je žedan. Možda je srećan Možda bedan. Možda je tužan Možda srećan. Možda se moli Možda se kaje Možda se smeje Možda plače Možda izaziva Možda se predaje Možda za danom tuguje Možda se noću raduje. A ko bi znao Šta mu je.

44

književnostuživo

Denis Kožljan Putopisje noći

Klaonica crvenog mesa Učini mi se Da tu je blizu Budi se gladan Trbušćić U kasno Večernje Ili Možda Rano jutarnje Minute Kažu nije dobro Jesti Ali ne marim Možda opijum Svoje Čini Pa očima Dodirujem Prelomljene Ostatke Sunčevih traka, Lampice noćne Promijenile Boju, u njima Mrtvi rastegnuti Leptiri Sivih obrisa

Koračam još dalje Utroba Ne da mi mira Raskvašenih cipela Gutam dužinu Bulevara Iznad kojih Plave se Neboderi nijemi Iznad Anđeli nevini Ništa krivi A ja nesocijalnog Kažu mi Ponašanja, Blagorječivi Karijerist, Razdrman mi korjen Sjekutića Ali bez boli Bez jauka Markantnu Držim facu Ulazim u tišinu Zatvorene Kavane Piše ZATVORENO A ja ulazim

Nevidljiva Sasvim Naručujem Svoje I guštam Kako mi je Najbolje, držim Svoj Pravac Kao Nabrijani Atletičar Sjedam Na visoku Barsku stolicu I naručujem Si oštro Piće Svjesna Samo svoje Dimenzije sadašnjosti

45

književnostuživo

Tamara Čapelj

Umrijet ću od same sebe

Pucanj

Nekome svileni osmijeh

znači poziv,

a nekome lijepa gesta,

jednima su blage riječi

naklonost,

a drugima slabost,

sve je to samo pitanje

vremena i mjesta

u simbiotičkom odnosu sudbina

nakon pucnja

što rađa nadu, suze

i u udžbeniku promijenjen list.

Tako si i ti,

Mladi Principe,

jednima heroj,

a drugima terorist.

Misli

(Zahvaljujući B. I. S.-u) Ne znaš ti koliko puta je gospođa Smrt hodala ruku pod ruku sa mnom, koliko je projektila i metaka kraj glave prozujalo, koliko smrti voljenih me nije ubilo ili virusa pobijedilo. sve sam to nadživjela, ali misli misli nisam uspjela. moje misli su moji neprijatelji lome me, proganjaju, cijede. i zato znam da ću na kraju umrijeti od same sebe.

46

književnostuživo

Maja Marchig Iz bestijarija:

Lav

U luksuzu obiteljske kuće

Pod otvorenim afričkim nebom

Par kraljevske krvi

Pozira za časopise

Njena dlakava elegancija

Ostavlja nas bez daha

A on je sljubio meso antilope

S vinom lokalnog

Proizvođača

Da bi se očuvala intima doma

Prostor za obavljanje velike nužde

Zaklonjen je granama

Raskošnog grma

Kokošinjac

Statistički

Svaka treća zaljubljena koka

Vidi pjevački potencijal

U glasanju

Svog kukurikača

U peradarskoj industriji

Interes za umjetnost

Veže se uz pozitivan trend

U proizvodnji jaja

47

književnostuživo

ilustracija: A

na G

lažar

48

književnostuživo

ilust

raci

ja: A

na

Gla

žar

drama

50

književnostuživo

Mirjana Mirka

Svjecki čo’ek

Likovi:

Doktorica Goge

Medicinska sestra

Djevojka

Penzioner Forza

Mladić Marko Biro

Policajac Mirko

Rade Šerbedžija

Čekaonica kod doktora opće prakse. Jutro je. Točno je osam sati. Petero ljudi nalazi se u čekaonici. Medicinska sestra im treba objasniti da doktorica kasni.

Na sceni su plastične stolice poredane jedna pored druge. Na kraju reda su vrata ordinacije i prijemni šalter iza kojeg sjedi medicinska sestra i pije jogurt iz boce. Iza stolica se nalazi jedan poluotvoren prozor i sasušeni fikus.

Medicinska sestra izlazi iz ordinacije s bijelim tragom od jogurta iznad usana i nosi snop ključeva. Otključava vrata čekaonice i za njom ulaze penzioner Forza i mladić.

PENZIONER: Kakovi dan! Ča je već takova gužva? Moran pasat sprida aš ću se zbatit! (izgura vješto mladića laktom i stane prvi pred šalter) Evo san arival prvi.

MLADIĆ: Polako deda! Polako.

PENZIONER: Ča pomalo? Vengo niman ja vremena za „polako“. Credi me ke nemam. Lako vama vi ste mladić. (okrene se od mladića i

51

književnostuživo

nastavi govoriti medicinskoj sestri iza prozorčića koja tare rukom ostatke jogurta ispod nosa) Moje srce sta batendo, lupa. Me odzvanja u glavi come una campanela. Odzvanja i odzvanja. Din don din don. San ostal' bez zraka. Guši me tuka. (teatralno hvata zrak pokazujući s obje ruke oko vrata kako ga guši u prsima)

MEDICINSKA SESTRA: Čo'eče božji šta jopet? (hladno i ironično pita prevrćući očima) Gospod'ne Forza to su godine, to je normalno. Ono što nije normalno je to da ste vi svakog dana ođeka. Svakog! (klimne mladoj ženi koja je upravo ušla na scenu i stala u red iza mladića)

Mladić prikriva smijeh kašljanjem. Penzioner se okreće i oštro ga pogleda.

PENZIONER: A šta je smiješno? Moja zdravlje? No, caro mio, jako fino imate ponašanje za pet...

Mlada žena šuška s vrećicama iza njih.

PENZIONER: Za krepat, ovo je za krepat! (sam sebi mrmlja u bradu i sjeda na stolicu pored vrata ordinacije)

Ulazi Rade Šerbedžija, pozdravlja svih i odlazi na prozor. Djevojka popravlja kosu i kragnu kaputa. Mladić jedini stoji i ne reagira, djedica na silu kašlje. Medicinska sestra uzima mobitel i pokušava fotografirati poznatog glumca kroz staklo šaltera.

MEDICINSKA SESTRA: Shit! Shit! Brez blica! Moram ponovo! (pokušava ponovo uslikati poznatog glumca)

MEDICINSKA SESTRA: Rade! R-A-D-E! (upirući prstom iza leđa penzioneru)

PENZIONER: Ča me briga ča oni rade ženska glavo? E bon, san se i ja dosti nadela va živote (sliježe ramenima i sjeda na prvu stolicu).

52

književnostuživo

Medicinskoj sestri zvoni mobitel i ona se javi.

MEDICINSKA SESTRA: Da. Razumin. Naravski. (spusti mobitel) Doktorica vas moli za strpljenje. Zakasnit' će ima 'itnoću. (glasom poput spikera na željezničkom kolodvoru)

MLADIĆ: Zvao sam jučer. Marko Biro. Rekli ste mi da dođem danas. Trebao bih uputnicu za Rebro.

MEDICINSKA SESTRA: A ha... jesi, znam da si zva'. (nezainteresirano odgovara i dalje pokušavajući ovjekovječiti Šerbedžiju koji stoji između fikusa i prozora i pali cigaretu)

PENZIONER: Ovdi se ne fuma! Protestiran! (diže se na noge, hoda lijevo desno po čekaonici i viče) Moje srce! Moja pluća! 'Ki će to izdržati, koza kasni, on puši! Dio Mio! (diže ruke prema stopu i širi ih a zatim sjeda)

MEDICINSKA SESTRA: Rade more pušit'! Da vidin 'ko će mu zabranit'! (strogim glasom penzioneru) Nego bil vi nama nešto odrecitirali, onako pravo k'o u kazalištu. Onu vašu...

RADE Š.: Ines. Ines joj je ime. Apropo smrti od pušenja, za gospodina bih mogao samo nešto kratko. Jer svi moramo od nečeg umrijeti, prije ili kasnije. (obraća se penzioneru uz naklon) „Ne daj se, Ines.

Ne daj se godinama, moja Ines,

drugačijim pokretima i navikama,

jer još ti je soba topla; prijatan raspored i rijetki predmeti.

Imala si vise ukusa od mene... „

Nije li tako mademoiselle? (upita djevojku smiješeći se kroz dim cigarete)

53

književnostuživo

DJEVOJKA: Hm... je. Da... mislim... barem... Hm... (zamuckujući odgovori hvatajući u ruke sve tri vrećice kao da se boji da će joj ih netko oteti)

RADE Š.: Nosite neko blago, ljepotice?

DJEVOJKA: Ne. Mislim, da! Nosim... Ovaj, ustvari ne... To su samo haljine. Moje. Ja ih šijem. (odgovori plaho pritišćući rukama vrećice na prsa)

RADE Š.: Zanimljivo uobličena rečenica. Još nikad nisam čuo ženu da svoje zove haljine „samo haljinama“. Preskromni ste.

MLADIĆ: Možemo li vidjeti taj vaš ručni rad?

RADE Š.: Ako su imalo poput vas uživat ćemo. Hoćete jednu obući dok čekamo doktoricu? Recital za vašu haljinu.

PENZIONER: Ke bon ideja, samo neka se ferma z pušenjem!

MLADIĆ: Revija u čekaonici. Vrhunski. Totalno!

MEDICINSKA SESTRA: Onda? 'Oćemo? Reviju? Ajde nemoj se sramit, pa to je Rade. Svjecki čo'ek! Možda te pogura vani na Red Carpet!

Djevojka izlazi s vrećicom. Ulazi policajac Mirko i kima u znak pozdrava. Svi šute.

Medicinska sestra se smrkne i zalijeva fikus.

POLICAJAC MIRKO: Jel' Goge tu?

MEDICINSKA SESTRA: Nema je. Doktorica kasni.

POLICAJAC MIRKO: Ma jel' to Šerbedžija? (svi klimaju glavom) Gled'o sam vas sve, sve što ste snim'li ja sam pogled'o. Majke mi jesam. Evo nek' me grom sat're ako lažem.

RADE Š.: U redu je, vjerujem vam. Cigaretu?

54

književnostuživo

POLICAJAC MIRKO: Fala ne pušin ima već čet'r god'ne. A tribali bi i vi prestat' ipak je ovo zdravstvena ustanova.

Policajac sjeda do stolice na kojoj se nalaze dvije najlon vrećice koje ga dijele od penzionera i mladića. Rade i dalje stoji na prozoru i puši. Ulazi djevojka u haljini.

MEDICINSKA SESTRA: Matereti šta s' lipa u otoj opravici. Ki dama. Pravo za 'olivud. A Rade?

PENZIONER: Cara mia! Sei meravigliosa! Divna!

RADE Š.: Poput Afrodite opojna. A ona misli da ima SAMO haljine. Skromnost je ponekad grjehota...

DJEVOJKA: Sviđa vam se? Ozbiljno? (zavrti se posred pozornice, zapne o stolicu i padne smijući se)

MLADIĆ: Jesi ok? (pruža ruku i pridiže ju)

DJEVOJKA: Jesam! Hvala.... možda malo nestabilno ali sada sam sasvim ok. (nasmije se mladiću)

MEDICINSKA SESTRA: Sokoliću moj lipa si ti i na podu i bez poda.

POLICAJAC MIRKO: A dašta je. Ki cvit u polju.

DJEVOJKA: Sutra ste popodne?

MEDICINSKA SESTRA: Je, draga jesmo. Ako ti nije 'itno dođi sutra pa ću te priko reda primit. More?

DJEVOJKA: Ajme super! Idem onda jer kasnim na posao! I hvala vam! (okrene se prema Radi Š. zacrveni se uz naklon i otrči kroz vrata s vrećicama)

Ulazi doktorica nerazgovjetno mrmljajući, prolazi pored svih, zastane ispred policajca i zatim ljutito uđe u ordinaciju. Medicinska sestra vraća se iza šaltera.

55

književnostuživo

MEDICINSKA SESTRA: Mali! Dođ' bliže! Evo ti uputnica.

MLADIĆ: Super. Još stignem na bus.

RADE Š.: A djevojka?

MLADIĆ: Koja djevojka?

PENZIONER: O mio dio, da koja... U ime oca i sina... Da san barem trejset let mlaji!

RADE Š.: Ako potrčiš, stići ćeš je... Biti ili ne biti...

MLADIĆ: Ma dajte molim vas... Nije ovo neka Shakespeareova drama.

MEDICINSKA SESTRA: 'ebate mali al' si za ništa! Trči! Slušaj šta ti čo'ek govori... Zna on, on je važan glumac!

MLADIĆ: Ima još riba u moru kažu... (namigne u pravcu Rade Š.)

POLICAJAC MIRKO: E da, ima... ima... tako su i meni rekli... A vid' me sad... Tu sam na suvom kod Goge moje. Ki Romeo a ona ništa. I ja san bija neodlučan kad san triba bit odlučan. Izem ti ja te tvoje ribe u moru...

MEDICINSKA SESTRA: Ti si isti ki ovaj hipohondar, svaki dan tu. Nije ti to Mare daj p... da 'prostite!

PENZIONER: Ma ke hipohondar?! Ja?! Madre mia se u grobu prevrće...

RADE Š.: Možda da joj kažete da je neodoljiva poput Ofelije?

POLICAJAC MIRKO: Koja ti je ta Ofendija?

MLADIĆ: Ofelija! Faking Ofelija... (ljutito ispravlja policajca)

Mladić izlazi.

PENZIONER: Ofendija... Ši, ši...Ja šan se ofendija e pravo ke jesan. (zamišljeno sam sebi)

POLICAJAC MIRKO: De mi daj odma' ključ, moro bi na wc-e. Odma'!

56

književnostuživo

Policajac uzima ključ sa šaltera i novine te izlazi. Zvono iz ordinacije se oglasi i upali se crveno treperavo svjetlo iznad ulaznih vrata.

MEDICINSKA SESTRA: Forza možete unutra.

Penzioner ulazi u ordinaciju. Ostaju medicinska sestra i Rade Š.

MEDICINSKA SESTRA: Od ove hrpe luđaka nisam vas stigla pitat'... Šta ste vi Rade tribali?

RADE Š.: Ništa! Došao sam samo zapaliti cigaretu u miru. Pobjegao sam. Obožavatelji... znate, prati me. Pustimo sad to. Madam, može nešto prigodno za kraj;

„Ponekad dolazim, ponekad odlazim

al' što je što ja ne znam

ponekad jesam, ponekad nisam

al' tko je tko, zaboravio sam...“

Rade izlazi, a policajac se vraća s novinama iz WC-a.

POLICAJAC: Ljudi moji, pa Rade je u Amer'ci, evo ga! De, vidi slike u novinama, on i Angelina Jolie na nekom tulumu jučer!

Medicinska sestra stoji razjapljene čeljusti buljeći u policajca.

MEDICINSKA SESTRA: Aj' jes' ti neka fora!? 'Ko je onda bija ovi, majke ti mile? (češe se po licu i gleda u raširene novine zajedno s policajcem)

POLICAJAC: Jebem ti svetu papriku, pojma nemam! Boga mi nas je pravo zajebo'! Alal mu vera koji svjecki čo'ek...

57

književnostuživo

ilustracija: A

na G

lažar

58

književnostuživo

ilust

raci

ja: A

na

Gla

žar

proza

60

književnostuživo

murvine priče

61

književnostuživo

ilustracija: A

na G

lažar

62

književnostuživo

Blago Vukadin

Mandoseljske

Stričević Milan

Lijepo je kad u obitelji ima puno klinaca. Ako se zanemare nered koji djeca naprave, trošak oko hrane, obuće i odjeće, brige o lošem društvu i raspoloženju, slabe ocjene u školi, razbijene glave i staklo na slici kralja Tomislava, međusobne svađe braće i sestara, povišena temperatura i česta začepljenja, te druge popratne pojave njihova odrastanja, onda je i roditeljima uglavnom lijepo. Najljepše je ipak kad potomci odrastu i dobiju vlastitu djecu – djed i baka uzmu unučad kod sebe na sat-dva i kad im se popnu na vrh glave mogu ih otjerati nazad roditeljima, da se oni o njima brinu i da ih uče redu. Tako ljudima prolaze godine i život. U svom murvinom životu nagledala sam se puno braće i sestara, i osmijeha i ljutnji, pa mi je zapelo za oko da se stričevići i stričevke često bolje slažu nego djeca istih roditelja. U našem Joskanovića komšiluku bilo je puno druženja djece slične generacije, ako ne stričevića i stričevki, onda bliskih susjeda. Jedino Karlo, najstariji Marin unuk, i Ivan Mijin, najmlađi Joskanovića potomak, nisu imali odgovarajuće društvo ispod moje krošnje, pa su se morali zaputiti do Markovića ili Ivića kad bi se poželjeli igranja. Svi ostali su samo trebali prekoračiti preko praga i već ih je netko čekao i zvao u avanture. U neku ruku su Joskanovića stričevići i stričevke skupa s djecom iz Begine, Bajine i Bubine kuće bili rezervni braća i sestre, a nekada i više od toga. Tako je Ana Kalčina imala odanu prijateljicu u Ivi Beginoj, njena sestre Anđa i Dragica odrastale su skupa s Ivom Baćkušinom, Ljilja i Miro su se svađali i mirili s Vinkom i Marijom, a Ante, Blago i Ljubica išli su u isti razred pazeći da roditelji ne saznaju sve što se u školi događa, dok se Tomislavu i Marinku u njihovim glupostima pridružio i njihov tetkić iz Vedašića, Ivan Ljubin. Ne bih sada

63

književnostuživo

sve nabrajala, zaboravit ću nekoga, pa je najbolje da ih ostane nekoliko nespomenutih, ali ću zato posebno navesti Marina unuka koji je rijetko dolazio pod moju krošnju, ali kad bi stigao u Mandino Selo, nije se danima htio vratiti kući. Radi se o stričeviću Milanu Micinu koji je živio u gradu nakon što su njegovi roditelji Mice i Ruška tamo napravili novu kuću, na gornjoj strani ceste prema Blažuju. Milan je već kao dijete slabije vidio pa je skupa sa svojom tetkanom i susjedom, Katicom Travanjkinom, išao u školu u Sarajevo i za vrijeme praznika dolazio kući. Nakon nekoliko dana u gradu bi mu njegove sestre, velika Mila i mala Marija, išle na živce, a Katičin brat Dragan-Sesko je morao pomagati ćaći Periši, pa bi se on zaputio u Mandino Selo gdje su ga Ante Baćkušin i Blago Ćokanov već očekivali. Sva trojica bi se najprije zaputila do Sesera - Milanova pokojna mater Ruška je njihova roda - odakle bi s Milanom Šimunovim otišli praviti jazuk na Trpinoj podvornici. Milan Micin i Blago zahvaljujući prirodi nisu bili baš nadareni nogometaši, pogodili bi i oni doduše nekada loptu, ali su se puno više radovali knjigama koje bi Milan donio iz Sarajeva. Kao što sam napomenula on je slabo vidio, a ni Blago nije imao oko sokolovo nego naočale na nosu, ali se je on bez problema mogao probijati, redak po redak, kroz „Vlaku u snijegu“, „Družbu Pere Kvržice“ i „Anku Brazilijanku“, pa bi njih dvojica do kasno u noć ostali budni, pili mućeni sok iz bokala i čitali zajedničkim snagama sve dok ih Šoljuša ne bi otjerala u krevet. Kao i sva druga dobro opremljena djeca imali su međutim pod jastukom skrivenu bateriju, pa bi zaspali tek kad bi se Šoljuša gadno naljutila i počela im u bijesu objašnjavati:

„Dico, izgubit ćete oči, ajte sad spavajte, ne bilo vas!“

Budući da je u Ćokanovoj i Šoljušinoj kući bilo manje kvadrata, koje su bezobzirno okupirali već spomenuti Marinko, Tomislav i ostala

64

književnostuživo

dječurlija, nakon nekoliko dana bi se Milan i Blago autobusom zaputili do Micina zamka u gradu, gdje je Milan imao vlastitu sobu. U međuvremenu bi i Travanjka pustila Seska da se igra s njima, pa bi se druženje nastavilo sve do Milanova povratka u Sarajevo.

Mice je svome jedincu iz Njemačke uvijek donosio opremu kakvu u Duvnu nije bilo moguće kupiti, između ostaloga i saonice na kojima je dvoje djece imalo dovoljno mjesta. Za one koji to ne znaju napomena da sljedeći put kad prođu u pravcu Blažuja obvezno pogledaju prema Micinoj kući pa će vidjeti da ona leži na padini. A takav teren je tijekom zime pogodan za spuštanje po utabanom snijegu. Milanove nove saonice bile su drvene, naprijed učvršćene poprečnom metalnom šipkom, i jako brze. Mice je, predajući ih u ruke svome sinu, ponosno konstatirao: „Njemačka kvaliteta! Zna Švabo i saonice bolje napravit od ovih naših neradnika.“ Djeci je za mjesto proizvodnje saonica bilo svejedno, glavno je bilo da se kližu bolje od tepsije koja je korištena na klizi pored moga obitavališta u Mandinu Selu. Milan je već bio stručnjak za zimske sportove, znao se velikom brzinom spustiti do ceste, podignuti prednji kraj njemačkog stroja na ljudski pogon i pravovremeno zakočiti prije ceste. Nekoliko puta se je spustio skupa s Blagom da mu pokaže sve krivine u klizi i rekao:

„Ajde sad sam. Znaš di moreš brže, a di moraš zakočit.“

Blago je uzeo dugački zalet, popeo se na vrh brežuljka koji se prostire još desetak metara iznad Micine kuće, odakle je povikao Milanu i Sesku:

„Je li Ruška otišla u kuću? Smim li se spustit da ne galami na vas?“

65

književnostuživo

(Ruška je iz nekih nepoznatih razloga tvrdila da je Blago smotan i da se ne zna klizati, pa je zabranila da se on sam „spušća“ nizbrdo).

Nakon što su mu Milan i Sesko nestrpljivo odbrusili:

„Ajde više, nećemo mi nikad doć na red!“

Ćokanov atletski sin je poput Ingemara Strenmarka u najboljim danima zauzeo poziciju za start i počeo polako guštati brzinu ne shvaćajući Katičin glasni smijeh i napomene poput: „Pa i ja sam puno brža od njega.“

Na sredini staze se Blago dosjetio da ne zna kako se koči jer je to ranije obavljao Milan, ali je već bilo kasno, zakoni fizike počeli su djelovati i Blagina tjelesna težina uzrokovala je potencijalno ubrzavanje mase, a cesta pema Blažuju bila je na putu. Sesko je panično otrčao do prometnice da zaustavi vozila kojih doduše nije bilo puno, ali je Spržo trebao izbiti sa svojim plavim busićem da Mara ne galami na njega zbog kašnjenja na ručak, pa je nastala opća uzbuna. U zadnjem trenutku je domišljati Mandoseljan primijetio banderu ispred ceste i plašeći se sudara s autom izabrao istu kao pouzdanu kočnicu, udarivši glavom u stup i malo ga iskrivivši, a na novim, novcatim saonicama se je savila poprečna metalna šipka, nakon čega su one izgledale kao da su napravljene u Omolju, a ne u Stuttgartu. Milan je počeo plakati kad je prepoznao što je Blago uradio od njegova skupog poklona, Blago je cmizdrio jer je prilikom udara u banderu slomio naočale, Katica je suzila jer se uplašila, a Ruška je istrčala van i počela ljutito vikati na Milana:

„Jesam li ti rekla da se Blago ne zna sam klizat! Odma u kuću! Obojica.“

66

književnostuživo

Od sve djece jedino Sesko nije plakao - on je uzeo skršene saonice i odnio ih ćaći Periši na popravak, te su njih dvojica skupa izravnali šipku i sportski uređaj povratili u njegov prvotni oblik. Drugoga dana okrenula je jugovina, snijeg se otopio, pa od klizanja nije bilo ništa, Blagine naočale je Periša isto kao i saonice sastavio, i svi su bili sretni i zadovoljni. Jedino je velika čvoruga na mandoseljskom čelu podsjećala na neobično, ali uspješno kočenje. Iza Nove godine Milan je jednoga jutra s Katicom otputovao autobusom, u pola sedam, za Sarajevo, a Ruška je u jedanaest sati spremila Blagu za selo i dala mu tri kese pune hlača, majica i košulja koje su njenom Milanu bile okračale. Istom linijom se u Mandino Selo vraćala i Joza, žena Pere Draganova, pomogla je Blagi nositi kese od Grgine kuće do Joskanovića, a kad je primijetila čvorugu na njegovom čelu, upitala ga:

„Di si se tako gadno udario?“

„Pomlatili smo se s nekakvim naopakim momcima iz grada. Dobro smo ih pretukli, ali me je jedan od njih pogodio kamenom u sri čela. Nema veze, ne boli više, glavno da smo ih otirali.“

Žena ga sumnjičavo pogledala, ne vjerujući onomu što čuje, ali vidjevši očiti dokaz da dijete ne laže, tiho je završila:

„Ko bi reko! Ja mislila da si ti miran.“

67

književnostuživo

Sudija i Zagorac

Neobičan je i trnovit put svakoga zeta, posebno mandoseljskog, što bih zahvaljujući svome povoljnom položaju, s kojega puno toga vidim, mogla i pred sudom potvrditi. Od prvotnog lopova i zlikovca nakon vjenčanja odjednom postane najdraži gost, a sve to zahvaljujući punicama. O neobičnim preobražajima mogu vam puno više ispričati Ljuban, Markan, Željko, Mate i drugi Joskanovića zetovi koji su se zagledali u neku od cura odraslih pod mojom širokom krošnjom i sveobuhvatnom materinom zaštitom. Kad svježe zaljubljeni momci počnu dolazit na silo, ostanu naime buduće punice do iza ponoća budne, pazeći na svaki pokret njihovih očiju, a kamoli da previde ruke, pa se mlađarija izmori čekajući da starija čeljad konačno ode u krevet i ostavi ih nasamo.

Momku se prilikom kava ispijenih u društvu jetrva svaka mana detaljno analizira – kakav mu je bio ćaća, koliko mu je pradjed imao ovaca, na koga mu je nos povelik, a kosa rijetka i kako je njegova prababa prevarila susjedu kad je malo jajašce ispod svoje kvočke zamijenila divovskim jajetom iz komšiluka. Sve to igra važnu ulogu u upoznavanju budućih članova šire familije, s vremenom se međutim negativne osobine umanjuju jer matere prepoznaju da su se njihove tvrdoglave kćeri beznadežno zaljubile, a konačni, nepovratni preobražaj dogodi se nakon što pratar s oltara objavi zaruke.

Onda se ponosne punice u murvinu hladu počnu hvaliti novim „preteljima“ i zetovim brkovima, savjetuju kćeri kako da se ponašaju kad odu u drugu obitelj, a ni večernje straže ne budu otada previše stroge ni dugačke.

68

književnostuživo

Sličan put prošli su svi gore spomenuti Joskanovića zetovi i još nekoliko njih – nakupilo bi se tridesetak redaka kad bi ih sve nabrajala pa nek se preskočeni ne ljute na mene, nisam ih ja zaboravila i nije ni njima bilo nimalo lakše ni jednostavnije postati uvaženi Joskanovića zet kojemu se pravi najslađa kava, reže sudžuk još prije Božića i sprema zalogaj za dugački put na drugi kraj sela.

Do malih nesporazuma u beskrajnoj puničinoj ljubavi prema zetu dođe u pravilu nakon rođenja prvoga djeteta, kad se malom unučetu detaljno gleda u oči natojeći prepoznati na kojeg djeda ono najviše liči, pa krvna veza prevlada nad interesima i dođe do nesmotrene konstatacije poput rečenice:

„Dobro je da dite ima puno više s naše strane, rumeno je i veselo.“

No u toj fazi su i zetovi u pravilu već postali odrasli ljudi, pa ne uzimaju za ozbiljno svaku sitnicu iz puničinih usta, nego samo usput, kad se vrate svojoj kući, upitaju vlastitu mater: „Jelde da je i naš did Ante vako plazio jezik kad bi se zadubio u poso?“

Bogu hvala pa je djeci svejedno na koga liče, glavno da se roditelji, babe i djedovi o njima brinu, da im svatko kupuje igračke i dozvoljava im praviti nered u hodniku.

Ovo je moja kratka, murvinska analiza zetovske egzistencije, od njenoga početka do trenutka u kojem i ja više ne mogu prepoznati je li Kovačuši draži njen sin Tomo ili pak njen zet, Ljubičin Ivan.

No kad sam već kod zetova, izdvojit ću dvojicu njih koji su prerano umrli, ali su mi bili iznimno dragi zbog svoga karaktera i vesele naravi. Prvi kojega posebno ističem, Anin Mirko, ujedno je i prvi zet Marinih sinova i nevjesta.

69

književnostuživo

Mirko Krajina, zvan Sudija, rođen je u Podgaju, duvanjskom selu na zapadnom kraju polja, a gdje i kako je upoznao svoju Anu, Kalčinu i Kavurkinu kći, ne znam jer mi to nisu ispričali. Zato se dobro sjećam njihovih svatova u kojima sam ja, Joskanovića murva, bila u samom središtu događanja.

Mislim da je to bilo ili sedamdesete ili sedamdeset i prve godine. Anina starija sestra Matija bila je već u časnim sestrama, a mlađe od nje, Anđa i Dragica su se polako curile, dok je Ljilja još bila dijete. Skupili su se kićeni svatovi prije odlaska u Podgaj ispred Kalčine stare kuće, Kavurka je nasmijana dočekala svoga prvoga zeta, Anu su po starom običaju tražili po sobama i konačno je pronašli, pa je potom započela ganga i igra kola.

Poneko dijete tog je dana prvi put u životu probalo lozu, poput petogodišnjaka Blage Ćokanova kojemu je stric Kalčo dao da malo potegne iz čašice, na što je on tajno još jednom sam sebi natočio piće i počeo neobično vrtjeti očima. Zabrinuti stric ga je odnio na rukama u krevet gdje se dijete probudilo tek kad su veseli svatovi već bili u Podgaju, a pratioci se vratili u Mandino Selo. Takva neobična sudbina prevarila je Blagu i za vrijeme Ljubičinih svatova, petnaest godina kasnije, pa sada njegova braća paze na njega i čim počne glasno gangati uliju mu u čašicu obične vode umjesto loze. Glavno da je mokro – vele tako Vinko i Marinko namigujući jedan drugome.

Sudija i njegova Ana su nekoliko godina nakon vjenčanja odselili u Zagreb i napravili veliku obiteljsku kuću u dubravskom naselju Trnovčici, na adresi Dolinčeva 12. Mirko je radio u Njemačkoj, na sjeveru zemlje, ali je skoro svakog vikenda dolazio kući, izrađivao sobu po sobu i radovao se svojoj djeci – Marijani, Ivici, Ivanki koja se kao dijete razboljela i umrla, i najmlađoj Ivanki. Kasnije je Mirko počeo raditi na jugu Njemačke pa je još češće dolazio u Zagreb svojoj Ani, kod koje su

70

književnostuživo

se za Božić, Uskrs, Gospojinu ili bez ikakvoga posebnog povoda skupljali Duvnjaci i njihova rodbina. Već spomenuti Blago Ćokanov je, kad bi mu nestalo para, a hrana u đačkom domu mu ne bi prijala, dolazio po nekoliko puta mjesečno, uvijek slučajno za vrijeme ručka. Ana bi jedino pazila da se scena iz njenih svatova ne ponovi i stavila bi za svaki slučaj na stol čaše pune soka.

Prije nekoliko godina Sudija je, nakon dugog staža na njemačkim gradilištima, otišao u mirovinu i počeo se sa svojom Anom radovati unucima i uživati malo u odluci od prije četrdeset godina da postane prvi Joskanovića zet. Prilikom jedne rutinske operacije se međutim u bolnici zarazio i neočekivano preminuo, iako osim sitnih zdravstvenih problema koje ljude prate u njihovim životima, nikada nije bolovao. Što ti je ljudski život! Danas te ima, sutra te nema. Ali iza dobrih ljudi, u njima bliskim osobama, ostanu njihovi osmijesi, riječi, savjeti i ljubav koju su oni, poput pokojnog Sudije, širili oko sebe. Drugi zet kojega se posebno sjećam također je već završio svoj ovozemaljski put započet u Hrvatskom Zagorju, u Lepoglavi, a zapamtila sam ga jer je bio veseljak, volio dobro vino i lijepu pjesmu, svoju djecu i Ćokanovu Mariju – Pero Druško kojega su moji Duvnjaci prozvali Pere. Pere je u svom prvom braku dobio dvije kćeri, Marzelu i Judith, živio je u Grazu i radio na recepciju u jednom malom hotelu u centru grada. Tamo negdje mu je za oči zapala sitna i energična Mandoseljka Mara, pa su njih dvoje uskoro postali par, vjenčali se i dobili kći Annu-Magdalenu, krštenu imenima njenih baka, Perine i Marijine majke. Kad su Ćokanova djeca odlučila dovršiti novu kuću na livadi Granici, započetu dvadeset godina ranije, Pere je, početkom devedesetih godina, prvi put stigao u Mandino Selo i otada redovito navraćao ovamo. Skoro svaki odmor provodio je u Joskanovićima, pomagao Sprži na

71

književnostuživo

gradilištu, uživao u duvanjskom vjetru kakvoga nema ni u Zagorju ni u Austriji, sprijateljio se sa slatkim hercegovačkim vinom iako je više preferirao kiseli okus „vinceka z bregov“ i za vrijeme svatova novih generacija Joskanovića djece u kongorskoj crkvi najglasnije pjevao, da od njega manje nadareni gangaši ne bi izgubili ritam i od veselih nota napravili žalopojke. Perina posebna zasluga za poljepšavanje Madnina Sela sastoji se u živoj ogradi posađenoj pored nove kuće Ćokanove i Šoljušine djece. On je tamo danima kopao kamenje malom motikom, Jokul mu je pokazao gdje se nalazi najbolja zemlja crnica, sadnice je kupio u Austriji i nije dao nikomu da mu pokvari plan po kojemu je živica trebala ograditi cijelu veliku livadu. Skoro sve mladice su se odmah primile, jedino su Jokulove koze pomrsile Perine račune i pobrstile mlade stabljike na cijeloj dužini mrginja, tako da je danas samo na sedam metara dugom dijelu pored puta iznad kuće vidljivo djelo njegovih ruku. Ali se preživjela živica itekako može pokazati turistima koje put nanese u Mandino Selo – zeleni se naime kao zagorski brežuljci.

Prije petnaest godina Pere je iz zdravstvenih razloga otišao u mirovinu, učio je nakon toga svakodnevno svoju malu kćerku hrvatski jezik pa je njegova Anna-Magdalena sada jedino Ćokanovo unuče koje bez krivog naglaska zna reći „Faljen Isus“. Nažalost ni Peri, poput Sudije, nije bilo suđeno da doživi starost, umro je dvije tisućite godine. Perina djeca Marzela i Judith već imaju vlastitu djecu, Anna-Magdalena studira u Grazu. Marija se prije nekoliko godina udala za Austrijanca Willija pa tako naš život nastavlja svojim tokom, a ja, nepomična murva, čekam na nove klince, lijepe nevjeste i marljive zetove da njima mogu ispričati zgode o ljudima kojih više nema među nama. Poput Joskanovića zetova Mirka-Sudije i Zagorca Pere.

Pokoj im duši.

72

književnostuživo

Šćetin Vran

Mandoseljani su obično stasiti i jaki muškarci, ima doduše iznimki koje potvrđuju pravilo, ali većina ljudi koji se rode i odrastu na mandoseljskom zraku raspolaže snagom koja se u modernoj literaturi susreće samo u romanima o Asterixu i Obelixu. Jedan Mandoseljan koji je i bez čarobnog napitka imao natprosječnu snagu bio je pokojni Šćeta.

Šćeta je kao dijete nakon Drugog svjetskog rata igrajući se zaboravljenom bombom izgubio jednu ruku, a ona druga, „zdrava“ je tom prilikom isto jako oštećena, pa je vjerojatno zbog toga dobio nadimak Šćeta. Njegovo krsno ime malo tko zna, možda tek netko od njegove djece koje je sa svojom Cebarkom imao, čini mi se, sedmero. A ni djeca nisu bila sitna. Cebarkin kruh je doduše bio najbolji u selu, ali je bilo i drugih potreba, pa je Šćeta radio ono što je najbolje znao da bi svojoj obitelji omogućio normalan život. On je naime svake jeseni išao u Vran, u sječu, za sebe i za druge u selu. Drva je kod njihove kuće uvijek bilo dosta, uredno složenih, pocijepanih, a ono što nisu sami trebali bi Šćeta prodao drugima i tako zarađivao svoj novac. On bi svojom jedinom, bolesnom rukom nasjekao dovoljno drva, natovario ih na kola, dotjerao i istovario kod kuće, sve bez ičije pomoći. Netko drugi s takvim hendikepom vjerojatno ne bi ni motorke upalio, ali Šćeta! Zato, štovani čitatelju, strpi se i saznaj o čemu se radi u ovoj mandoseljskoj priči.

Jedne jeseni je Šćeta kao i uvijek na kolima otišao u Vran, sakrio se malo dalje od šumskog puta da ga šumar ne vidi i počeo užinati. Baš u tom trenutku je naišao šumar, novi djelatnik šumske uprave koji Šćetu nije poznavao. Kad ga je vidio kako se muči režući slaninu i luk upitao ga je što ovdje radi, a Šćeta mu je odgovorio da mora nasjeći malo drva za zimu, da ima puno djece i ne zna što će ako ne bude ogrjeva. Šuma,

73

književnostuživo

videći ga bez jedne ruke i s drugom na kojoj su dva prsta bila skučena, se smilovao i savjetovao mu: „Dobri čovječe, ajde ti sa mnom, ovdje ti drva nisu baš dobra. Idemo mi na jedan proplanak gdje ima samo velikih, pravih bukvi, bez ijednog frža. Tamo ti nasječi za sebe i za svoju obitelj koliko god stigneš, sve do poslije podne, jer će onda doći stari šumar da mi pokaže Vran. Sve što god nasječeš, natovari na svoja kola i vozi kući da imate za ogrjev.“ Kad su stigli do proplanka, Šćeta je videći krasne bukve brzo spoznao svoju priliku, pa ga još jednom priupita:

„Veliš sve što stignem! Mogu posijeći svako drvo na ovom proplanku? Mogu li poslije podne dovesti djecu da mi pomognu natovariti?“

„Ma možeš, kako ne, nek ti pomognu natovarit sve što ti nasječeš“, nasmijao se šumar misleći da čovjek s takvom rukom ne može niti jednu jedinu bukvu oboriti. „Možeš već početi, zašto čekaš?“, nadodao je.

„Neka, hajde ti radi svoj posao, ja ću još do kraja užinati pa ću onda započeti“, reče mu Šćeta nadajući se da će šumar brzo nestati. Tako je i bilo, šumar je otišao uzbrdo, a čim je izmakao dovoljno daleko Šćeta je upalio motorku i započeo sječu kakvu Vran unatoč svojoj starosti još nije doživio. Svojom bolesnom rukom je rušio jedno drvo za drugim, nije ni sekunde odmarao, a u ritmu od dvije-tri minute bi po jedna velika bukva popustila i pala na zemlju. Svako stvorenje Božje, sve što puže, gmiže, leti, trči, skakuće i kreće se, bježalo je glavom bez obzira, priča se da se ni divlje svinje više na vraćaju u taj dio Vrana. Jedino Šćeta i njegova motorka su ostali tamo i nisu pauzirali. Oko tri sata poslije podne je cijeli proplanak bio skoro čist, samo nekoliko malih žbunova i pokoje slabije stablo su dali naslutiti da je ovdje još prije nekoliko sati bila gusta šuma.

74

književnostuživo

U isto vrijeme kad je Šćeta završavao svoj posao je i stari šumar došao u Vran da svom nasljedniku pokaže na što i posebno na koga mora paziti. Upitao ga ima li išta novo, a kad mu je ovaj odgovorio da je sreo samo jednog invalida, bez ruke i da mu ga je bilo žao pa ga je odveo na najljepši proplanak, stari šumar je najprije problijedio, pa požutio i na kraju poplavio, hladni znoj ga oblio i kad je došao sebi, htio je najprije zagalamiti na naivnog nasljednika, ali ga je glas izdao. Jedva je proslovio:

„Je li mu ona ruka što je ima isto bolesna?“

„Je, nije mogao ni slanine odrezati njome“, odgovorio je novi šumar ne znajući o čemu se

radi. „Jadni mi, ode nam šuma“, izustio je stari šumar i potrčao u pravcu proplanka, a novi, mladi čuvar Vranskih bukvi i jela je zadihano pokušavao dostići svoga prethodnika. Kad su stigli do proplanka, Šćeta je opet užinao, taman je pojeo zadnji komad slanine. A šume više nije bilo! Čuo sam da je kasnije sa svojom djecom punu nedjelju dana dovozio drva kući, sve same ravne, visoke bukve. Lijepo ih je bilo cijepati, onako ravne, bez frževa. Te zime u Šćetinoj, isto kao i u mnogo drugih mandoseljskih kuća, sigurno nije bilo hladno.

75

književnostuživo

Pisma i razglednice

Zadnjih godina nitko više ne piše pisma, razglednicu tek ponekada vidim, ali i one su rijetke, iako moji Mandoseljani sada još češće i dalje putuju nego ranije. Nisu se ljudi promijenili pa zaboravili svoje selo, rodbinu i susjede, dapače, čuju se redovito, vide se svakodnevno preko novih telefona, računala i drugih pomagala u kojima ulogu poštara Tome preuzima nekakav procesor, pa pisma šalju samo oni kojima se ne žuri i koji cijene emocije odslikane u rukopisu. Snalazim se ja doduše i s novom tehnologijom, ali sam ipak malo starija pa mi je draže kad već po krivim slovima prepoznam tko me se je sjetio. Ne trebam ni pročitati sadržaj – on je skoro istovjetan i ponavlja se od pisma do pisma, ovisno o godišnjem dobu i potrebama obitelji kojoj su pozdravi i savjeti upućeni – ali se radujem kad netko iz dalekog svijeta upita one koji su ostali u selu:

„Kakvo je vrime kod nas, ima li sniga, pada li kiša, ko je umro, ko je se oženio?“

Opet sam po svom običaju ubrzala i rekla glavno već na početku, ali da bi se moglo razumjeti što mene, Joskanovića murvu, muči moram se vratiti nekoliko desetljeća unazad i prisjetiti se kako su stizala pisma iz nepoznatih gradova u Mandino Selo.

Većinu pošte sačinjavale su kuverte poslane iz Njemačke od muške čeljadi koja je radila u toj zemlji na adresu: „Moja žena, Mandino Selo, 79540 Duvno, Jugoslavija“, a donio bi ih poštar Tomo Važića iz Rašćana. On bi dvaput tjedno dolazio u selo, krenuvši od Banove pa do Rezine kuće, ispijajući svugdje po kavu ili lozu i radujući se skupa sa ženama i djecom kosim, krivim, ravnim, nečitkim ili jasnim slovima.

76

književnostuživo

Kad bi Tomo stigao do Seserovih kuća, već bi ga neko Joskanovića dijete upitalo:

„Ima li išta za nas, da ponesem kući?“

„Ima, ali ti neću dat, ajde leti materi i reci joj da ima pismo iz Njemačke. Sad ću ja doć, samo da popijem do kraja.“

Potrajalo bi Tomino druženje ispod Seserovih kuća nekada i dulje od sat vremena, valjalo je ispričati kakvo je vrijeme u Rašćanima, čija krava se otelila i gdje se udala koja cura, ali bi se on pouzdano dogegao do mene, gdje su, sjedeći na kamenju žene, djeca i baba Mara iščekivale poštu. Sljedeća kava je već čekala na Tomu kad bi on, s plavkastom poštanskom kapom na kovrčavoj prosijedoj kosi, konačno stigao i počeo iz izlizane kožne torbe s tri pregrade vaditi ranije sortiranu poštu, glasno čitajući:

„Za Kavurku, šalje Kalčo. Za Baćkušu, šalje Stipe. Za Gabrušu, šalje Baja. Za Šoljušu, šalje Ćokan. Za Kovačušu, šalje Mijo.“

Sadržaj svih pisama bio je, kao što napomenuh, skoro istovjetan, a očevi škrti na riječima znajući da će njihovo pismo pročitati ne samo žena kojoj je ono adresirano, nego i sva njihova djeca, bez obzira na to što su i njima, svakome posebno na malom listiću, običavali napisati: „Draga moja ćeri, dragi sine, rekla mi je mater da si bila/bio naoapak/a i da nisi tio/tila slušat. Ako tako nastaviš biće ti po guzici kad dođem kući, a ako budeš dobar/ra doniću ti iz Njemačke novu lutku/ loptu. Dobro uči i slušaj mater.“

Svojim ženama muškarci nisu mogli napisati ništa što drugi ne bi smjeli pročitati, osim da misle na njih i da se raduju jer je do sljedećeg dolaska kući ostalo samo još dva mjeseca, pa bi usput naveli što one ne smiju zaboraviti:

77

književnostuživo

„Nek Živko Miškov pokosi djetelinu na Brdinama, neka u Šćete naruče pet metara drva za zimu i u željezari kupe dva kila eksera jer će kad dođu kući, popraviti ogradu oko krava u štali koja se je još prošle godine rasklimala.“

U pismu bi bilo složeno i po nekoliko novčanica, njemačkih maraka, da ih žene razmijene u dinare kod Luke Šarca jer je on nudio bolji tečaj od banke, pa nek kupe sve što im zatreba dok on ne dođe u selo i ne donese Urlapsgeld, dodatnu plaću za odmor od koje će napraviti krov na novoj kući.

Pisma su se čitala naglas jer neke žene nisu dobro vidjele, drugima naočale koje su dobile od sestre nisu više pasale, a treće nisu znale čitati, pa su djeca polako slovkala, Tomo je nazdravljao s onima koji tog puta nisu dobili poštu napominjući kad će opet u selo, a ja sam slušala i pamtila ovo čega se sada sjećam.

Bilo je međutim ponekada i neugodnih pisama, neobičnog i nepoznatog rukopisa, koja bi donosila brige i neprospavane noći. Takvo pismo je nekoliko godina zaredom dobivala Šoljuša. Bilo je neobično adresirano, njenim krsnim imenom i prezimenom, uz napomenu čija je žena, a slao ga je, kao pozdrav za Uskrs i Božić, izvjesni Jerko čije prezime sam zaboravila. Ćokan je u to vrijeme već bio slabijeg zdravlja, posla u Njemačkoj je za njega bilo malo, para još manje, a njihova djeca još nisu bila odrasla, pa je on, ne slušajući ženu, a ne htijući doći kući praznog novčanika, znao posuditi pare od nekoga.

Šoljuša bi se snašla zahvaljujući njenom djeveru Miji i bratu Jozi, koji bi bez pamćenja uskočili kad bi zagustilo, napominjući da će „Bog vratiti“, ali se Ćokan nije uvijek pridržavao njenih savjeta, pa je prilikog

78

književnostuživo

gradnje nove kuće na granici posudio veću svotu novca od prijatelja Jerke iz Hercegovine. S njegovim financijama je međutim umjesto nabolje krenulo nagore, Ćokan je mjesecima bio na bolovanju, drugoga posla osim bauštele nije mogao dobiti, a za gradilišta ga Bog nije stvorio, pa nekoliko godina nije uspio Jerki vratiti posuđeni novac. Jerko ni sam nije bio bogataš, i on je kopao kanale po Bavarskoj, pa je, vidjevši da od Ćokana uskoro neće dobiti pare, odlučio obratiti se direktno njegovoj ženi Šoljuši u Mandinu Selu, pismom s uvredama i prijetnjama kako će banuti pod murvu i uzeti ono što mu pripada. Nakon prvoga Jerkina pisma nastupila je pauza, žena mu je odgovorila Vinkovim rukopisom da će mu sigurno vratiti dug čim mogne, ali da je to sad nemoguće jer jedva krpi kraj s krajem, da je njezin Ćokan pošten čovjek i da nije zaboravio što komu duguje, ali da ga muči zdravlje, pa nek se strpi jer ona i sama zna da je sramotno posuditi a ne vratiti, te da mu se zahvaljuje što im je jednom pomogao, ali ga moli nek se strpi još koju godinu, dok djeca ne porastu. Ćokanov bivši pajdo se međutim nije strpio dulje od prvoga Božića, da bi nakon toga svakih nekoliko mjeseci slao uvijek isto pismo od kojeg bi žena proplakala, djeca prepoznala da ih se je sjetio Jerko koji u svakom retku spominje Boga i poštenje i onda bi svi skupa smišljali što da mu odgovore, a da ga ne uvrijede pa da stvarno ne bane u Mandino Selo i ne uzme im televizor marke Blaupunkt kojega im je stric Mice poklonio, a Vinko Paškin ga popravljao kad bi klonuo u vrijeme profesora Baltazara.

Nekoliko godina kasnije se Ćokan vratio u selo, počeo je raditi u građevinskom poduzeću kao stražar, ali se je ubrzo razbolio i „isposlovao“ penziju iz Njemačke. Od isplaćenih zaostataka Šoljuša je odmah vratila novac Jerki i nadodala još sto maraka za poštanske

79

književnostuživo

markice koje je on potrošio čestitajući godinama njoj i djeci skoro sve kršćanske blagdane. Tako je Šoljuša poravnala dugove svoga muža, koji nije bio previše marljiv, ali je iznad svega volio nju i svoju djecu.

I poštaru Tomi je spao kamen sa srca kad su prestala stizati Jerkina pisma u Mandino Selo. Dolazio je on još puno godina pješice u Joskanovića komšiluk, donosio dugo iščekivane kuverte, sitne penzije i šarene razglednice, lijepe i tužne vijesti i sve drugo što poštari uspiju strpati u svoju kožnu torbu, a nakon njegova odlaska u mirovinu naslijedio ga je mladi poštar iz Kongore, moderniji i mobilniji – dobio je Tomin nasljednik službeni motor marke Tomos, pa je i loze bilo manje, a sokovi se piju brže. Ili su Mandoseljani već tada počeli manje pisati? Ali to je ipak druga priča.

80

književnostuživo

u centar apside

81

književnostuživo

ilustracija: A

na G

lažar

82

književnostuživo

Neven Lukačević

Tako je govorio Marko Tulije Ciceron

Jer što je država, Uvaženi Senatori, i kakva nam država treba? Je li ona samo prostor ambicije jednog čovjeka, zadovoljenje onoga što on misli da je dobro za nekakvo opće dobro koje je u stvari njegovo dobro ili je ona opće dobro svih nas građana Republike i Rima? Ovdje slušamo Plemenitog i Uzvišenog Cezara kako nam deklamira o dobru za državu, ali pitam Vas Senatori o kakvom dobru on priča kad to dobro donosi na vrhovima mačeva svojih legija. Kad one kampiraju na našoj sjevernoj granici blizu naše nam voljene domovine i velikog Rima. Kako da Mi ovdje shvatimo taj postupak i te legije? Nikako drugačije nego opće dobro i boljitak i slava vječnog nam Rima u Cezarovoj režiji. Ne, Uzvišeni Senatori, država nije ambicija, nije privatno leno u kojem jedan čovjek za sebe zadržava sve pritom se praveći da je dobar tako da ostavlja ili daje samo sićušne mrvice sa svog stola nezasitne ambicije, prikrivajući to maskom općeg boljitka za sve. Sve je to iluzija i popločena cesta tiranije. Cezar priča o slobodi, o sreći i napretku, a potom se obraća svojim legionarima i govori da ga je Senat uvrijedio ili još bolje izdao. Od osnutka našeg Vječnog Grada postojalo je jedno najsvjetlije pravilo. Senator ne može ući s vojskom u grad, osim kad slavi trijumf. Danas smo svjedoci kako se to pravilo krši. Tko uopće može pomisliti da će ikomu biti dobro kada tiranija presvučena u ambiciju ljubavi maršira skupa, rame uz rame s aparatom koji se zakleo da će štititi Rim i braniti ga. Jedno mora ne samo Vama ovdje danas prisutnima nego i svakomu gdje god se nalazio u našoj ili u bilo kojoj drugoj državi biti jasno. Vojska i država se moraju stalno nadzirati i držati jedno drugog na oku. Zašto? Zato što vojska, aparat sile i moći ne smije nadrasti državu. Ako bi se to kojim slučajem dogodilo, kažem Vam, Plemeniti Senatori, to je kraj i smrt i za Državu i za vojsku. Obje propadaju. Ovdje i danas imate pred jednim takvim općim dobrom braniti čast i slavu Republike. Ali ako se

83

književnostuživo

odlučite za opće dobro svih nas, onda ćete ponovo postaviti temelje za zdravu i snažnu zemlju kojoj ne trebaju tirani ili ambiciozni i častohlepni skorojevići. Ona će trajati vječno i širiti i privlačiti ostale zemlje u naše krilo, a da ne bude osvajana ili primorana silom oružja. Idealna zemlja je ona koja svojom brigom, voljom i ljubavi za svoje ljude osvaja druge, a ne ona koja primorava da se nešto uradi po diktatu osobe. Dakle Senatori birajte između ambicije posjedovanja ili skrbi da svakom bude dobro.

Ciceron sjede. Tišina ovlada senatom. Cezar je usmjerio visoko pogled negdje u centar apside. Zatim se diže glasnogovornik Senata. Prekine filozofsku šutnju i reče.

- To su bile riječi Plemenitog Marka Tulija Cicerona. Svi ste ih čuli i neka se one zapišu u anale. A sad dajem njegov prijedlog na glasanje.

84

književnostuživo

Marko Galić La Tour Eiffel

Čovek je sklon usavršavanju, estetski opredeljen, zadržavao bi ovo »čulo« u jedinstvenom pogledu na svet od prvih zraka u okrilju pećina, duž staza medijevalističkih previranja, sve do trenutka zrelosti i mogućnosti socijalnog i kulturnog doprinosa. Naizgled opsenarski poduhvat Aleksandra Gistava Ajfela, kojim je ubedio nacije u pronalazak lepote van dogmatskih granica arhitekture, počiva u zagrljaju Marsovih polja gde naposletku uzimam korak sudbine sa izlizanog stepenika gospodin Eugenove konjske zaprege. Aristotelovski, atavističi, stav horror vacui plenio je srca onih koji su u projektu Svetske izložbe, videli ništa do naličje neuspeha, naizgled arabeskno, gvozdeno, zaprepašćenje. Umetnici, frakcije popularizovanog staleža doprinostitelja, posmatrali su ovu nesvakidašnjost očima kurtoazne odbojnosti.

Zagledan u kostur sopstvene ambicije, Gistav je ostavljao dubok trag u zelenim poljima, tiho romoreći u vazduh ispunjen poznatim, ferumskim, mirisom njenih oblina. Kompoziciona bravura njene siluete, oštra, poput okrnjenih stihova lošeg soneta, ispunjavala je njegove slušne puteve nemerljivim blagostanjem. Crni redengot poigravao je na vetru, otkrivajući umorna kolena sačinitelja nacionalnog obespravljenja, atentata na čistotu umetnosti graditeljstva.

- Dobar dan želim, gospodine - izgovarao sam bonvivanski u želji da uklonim brazdu koja je zabrinuto rezbarila put duž smrknutog čela.

- Dobar dan i vama, monsieur - uzvratio je, iznova položivši pogled na snažne noge veličanstvene konstrukcije.

- Velika je čast biti u podnožju monumentalnog ostvarenja sa, ni manje ni više, čovekom koji je ostvario epohalnu raciju - iskreno sam izgovarao ogledajući se u gramzivosti njegovih očiju.

- Retkost je sresti »progresivca« koji je poštovalac ove, rekao bih,

85

književnostuživo

snažne građevine - nasmejao se, zamišljeno se osvrćući oko sebe.

Prisećao se nemirne utrobe Sene koja je pri postavljanju temelja, razdvajala dva protivnička tabora, mnjenje koje bi reakcionarno potiskivalo rađanje veličanstvenosti. Egzaltirani zanesenjaci potpisivali su feljtone, peticije, odlučno suzbijajući napad na estetiku i postojanost dosadašnje arhitekture. Gomila gvožđa, geometrijski disciplinovana, ugrožavala je sjaj sakralnih spomenika, otkrivajući ružnu grimasu, grč koji je počivao u hladnoj senci tornja. Topioničarske peći brektale su u osvit zore, uzimajući velike zalogaje mirisnog tkiva koje je poprimalo pogodan oblik, inkorporiran u svetsku slagalicu divinističkih razmera.

»A quoi bon?«, bio je izraz koji je podražavao neslaganje utilitarnih poštovalaca, koji bi sumnjali u načelo u kome funkcija uslovljava oblik. Lekont de Lil, Sili Pridom, Šarl Guno i Garnije, protivili su se modernističkoj nakazi što poput »ružne mrlje mastila« razara strukturalnu privlačnost Pariza, želeći da monstruoznost osude na rušenje.

- Razumem, sam bejah žrtva brojnih peticija koje su zahtevale rukopis, ali ona jeste bila i zauvek će ostati izvor mudrosti, laureat gracioznosti i zvuk beletristike - izgovorio sam osmotrivši dižonskog arhitektu koji je poprimao izraz blage zahvalnosti.

Gi de Mopasan, naoružan satiričnim duhom, posmatrao je toranj kao »visoku i mršavu piramidu, kao skelet s temeljem koji izgleda spreman da ponese divovski spomenik, ali se izmeće u nedonošče – smešan i sićušan fabrički dimnjak«.

Bilo je onih koju su sedam hiljada tona, petnaest hiljada delova

86

književnostuživo

sjedinjenih uz nadmenu moć dva i po miliona zavrtanja, imenovali pastiricom Pariza, stepenicama u beskraj i zaista beše tako, kompletirana, zastirala je zajažljive lepote kišnih aleja, plešući u zagrljaju paučinastih oblaka, podarivši život stotinama radnika.

Lakroj, ministar trgovine, bi po završetku izgradnje izdao naređenje da se u posebnom okruženju u samoj nutrini tornja, postave štiva ispisana rukopisima znamenitih ličnosti, koja će privući narod, očaran frivolnom ograničenošću čovečanskog uma, iznad kojeg je u martovkom danu trobojna simbolika, zastava republike, krasila iste one, golobrade, kritičare koji su karikaturno počivali na vrtoglavim visinama izložbenog uspeha.

- Prijatno veče želim, gospodine Ajfel - izgovorih, neumorno protresavši njegovu šaku.

- Prijatno veče, monsieur Pjer - uzvratio je, isprativši razlivanje sutona na horizontu.

87

književnostuživo

Zoran Uzelac Iti

Još je neki dan bila nesnosna vrućina pa i sparina. Danas rominja. Ugodno je osvježilo. Pravo vrijeme za spavanje, izležavanje, a u najboljem, nedostižnom, slučaju – iti. A što mi sad to?

Čini mi se da negdje u Zagorju od glagola ići (idem), kažu – iti. Negdje kažu i vem. Ili – veš (ideš), k vragu, recimo. Ali, šteta je u ovako tmurna, svježa kišna jutra razglabati o jeziku. Bolje bi bilo jezik koristiti za – iti. I tu ne misli na jisti ili jesti.

Dakle možda bi trebalo nekamo iti, ići, otići, nestati, ne stati, stati.

Što je potrebno za pisanje? Na primjer ovoga. Ne bih se doticao remek-djela. Za to je potrebno sasvim nešto drugo.

Prvo, neizostavno, baciti hladne vode na lice kako bih progledao. Tek tada, pod utjecajem depresivnosti onoga što vidim, počevši od zrcala pa do okruženja, dobijem inspiraciju opisati sav jad, bijedu i nevolju. Onda se javi želudac, koji kaže da ne valja poduzimati ništa kada je prazan. Dakle nešto baciti u kljun.

Od tolikih godina hranjenja, obuzela me dosada hrane. Otvorim hladnjak i za divno čudo u njem nešto ima. Razgledavam i zaključujem da me ništa od toga ne povlači za jezik. Sve dosadno, već viđeno i isprobano bezbroj puta.

Depresija hrane u okruženju s hranom. Kako li je tek kad je ne bi bilo? Možda baš isto kao kad te nema – iti. Agonija.

Sjetih se da negdje u ormariću ima zobenih pahuljica. Zob za konja. Plemenita životinja pa zašto da i zob ne bude plemeniti doručak.

Iskopah pahuljice. Natočih mlijeka u lončić. I mačke piju mlijeko. Prepredene, samosvojne, samostalne. Mogu se samo ograničeno

88

književnostuživo

dresirati do granice svoje volje. Bem ti! Kao ženske! Ako dobro njima, dobro i meni.

Ubacim u mlijeko sušene brusnice kao dodatak za žvakanje ili neki vitamin. Brusnice. A meni brus! Tako se u narodu kaže. Može se još reći – friška figa. Iti.

Stavim lončić na štednjak. Dok se mlijeko zagrijava, tražim pogodnu žlicu. Onu pliću. Ne reže usne dok ju oblizujem. Za juhu loša. Previše plosnata pa slabo grabi.

Već znadem mjeru. Na toliko mlijeka, osam žlica zobenih. Konju jedan. Kao da će mi to donijeti neku iz znaka konja kineskog horoskopa. Moja je karma ovca (bez novca). Ili naleti zmija, majmun, zec?

Preko svega zasipam obilno cimetom. Opojan miris nadražuje nosnice, slina poteče, a želudac vapi. Kažu da je to zdravo. Mislim, cimet, a ne moji vapaji.

Miješati dok ne zavri. Naglo se zgusne pa izlaze mjehuri i rasprskavaju se okolo. Zato neprestano miješam jer imam zabranu štednjak zasrati. Lako obrisati, ali nikad dovoljno čisto.

Dok ne zakuha, ima vremena razmišljati. E, sad bi valjalo sjesti i zapisati misli što blude bludarom. Ali moram biti ovdje na straži dok ne zakuha. Ako se maknem, većeg sranja nego od zapisanih misli. Dobro, možda se ne bi složili. Ovo što napišem uvijek može biti veće sranje. Ako lončić prekipi ili izgori, mogu sve baciti u smeće, glancati štednjak da se ništa ne raspoznaje, provjetriti prostoriju.

Ovo što nadrljam, više se ne da pospremiti, sakriti niti provjetriti. Slova donesena propuhom iz glave što zakipila mislima na - iti.

Dok čekam da se zobena smjesa dovoljno ohladi, ne opržiti jezičinu, zapisujem kašu misli. Zagrabiti pogodnom žlicom pa posipati

89

književnostuživo

tipkovnicom. Ništa jednostavnije. Jedini problem hoće li biti dovoljno ukusno, probavljivo. A moglo bi ispasti bljutavo. Možda više začiniti?

Kojim li se začinom poslužiti? Napisati istinu? Zapapriti? Možda ljute papričice? Jednom umočio jezik pa ga držao sat vremena u čaši vode. Koristiti neke egzotične biljke, trave, krajeve? Hladovinu kokosove palme uz tirkizno toplo more. I nožice što upadaju vrućim pijeskom, noseći bijeli bikini. Da ne bi još i bez njega? Pa mi se, morem i suncem okupana, ušuljaš u hladovinu palme, probudiš kapljicama mokrih kosa, iscijediš, preneš mi tijelo, prisloniš ju osvježavajuću, slani poljubac rashlađenih usana, opružiš se o mene, da se pijesak ne prilijepi na te mokru, sklisku, podatnu. Slatke li težine, začina, začinjanja začudne igre. I ti.

Onaj nezaboravni trenutak kad se E.T. vanzemaljac, i dječak zemaljac, dotaknu vršcima prsta, uspostave svemirski krug. Tako malo, a tako veliko. Dodir…

90

književnostuživo

mačke, golubice, lastavice

91

književnostuživo

ilustracija: A

na G

lažar

92

književnostuživo

Ružica Gašperov

Vučedolska golubica

Požalila je čim je pristala. Što joj je potrebno natezati se s tim napola pečenim intelektualcima, kloniranim umjetnicima, lovcima na fotelje i samoprozvanim veličinama; njoj koja je doktorirala na Sorbonni, predavala po Americi, izlagala u najboljim galerijama. Ova vražja izložba joj zaista nije trebala.

Nije joj trebalo ni zakopati se u selendri koja sebe voli nazivati „najlipšim gradom na svitu“, ali to je druga priča, velika ljubavna priča s klasičnim završetkom. Gubi živce s lijenim studentima, razdaje svoje bisere, vodi im ruku i čeka hoće li se ikad pojaviti barem jedan talent, iskra koju će ona raspuhati u plam, plamićak, bilo što, samo da može pred sobom opravdati žrtvu koju je podnijela i podnosi u ime ljubavi.

- Ti si žensko i bit će kako ja kažem - rekao je.

- Ti si nitko i ništa - rekla je i počela pakirati odjeću. - Što sad radiš?

- Odlazim.

- Malo si se zajebala, golubice moja.

Razmišljala je u bolnici o mogućem izlazu iz ove situacije. Njihov se brak odavno pretvorio u situaciju. Bilo je podnošljivo dok je šutjela. Znao bi je udariti tu i tamo: ako bi uhvatio pogled negodovanja kada bi nadirali njegovi rođaci, ako nije poklanjala dovoljno pažnje njegovoj majci, ako bi eksperimentirala u kuhinji, ako bi navečer izašla van bez njega. Sve u svemu, bilo je podnošljivo dok je pazila na jezik. I on je pazio gdje udara. Povremeno bi pretjerao, ali je mogla modrice prekriti šminkom. S vremenom je postala stručnjak u šminkanju. I u šutnji. I, evo je tu, u Odboru za postavljanje izložbe „Začudnost samoodređenja“. Želudac joj se podiže pri pogledu na te kockaste glavurine u kojima se pojam umjetnosti definira kao nešto isplativo;

93

književnostuživo

dekorativnost bez poruke. S njima je zaglavila, ona kojoj je svijet bio pod nogama.

- Malo kasnim; morala sam ul't čorboloke. Iđemo posli rizat lozu - ori se Ozanin glas tihim prostorom galerije.

- Neka s'! Još nismo počeli, a nema se tu šta ni rad't. Obis't ćemo ove masl'ne, dvai tri brodića

… - nabija joj u glavi, kao da zakiva čavle u lubanju, glas kustosa Kujundžića.

Gleda ih i šuti. Nema koristi trošiti riječi. Daleko su oni od umjetnosti. Nema u ovom Odboru nikakvog posla. Samo ih treba pustiti i odšutjeti do kraja. Suprotstaviti se možeš onome tko razumije, ali ovi nikad nisu razumjeli, niti će. Takav je bio i njen bivši.

Ponekad ga ugleda ispred kladionice ili u birtiji, pa okrene glavu, ubrza korak i prijeđe na drugu stranu ulice. Čula je, rekli su joj, ljudi vole pričati, da se ženi. Možda bi joj bilo žao te njegove buduće da se o njemu već sve ne zna. Ona je napravila jedino što je mogla napraviti. Vratiti mu se nije mogla. Njegove batine je jedva preživjela. Oko joj nisu mogli spasiti. Ruka je u gipsu. Srećom lijeva.

Drugog dana su bolovi malo popustili, u glavi joj se počelo bistriti pa je uzela mobitel i nazvala Dinu. Dina je u rubrici Kulture. Poznavala ju je površno. Ugodna i pristojna. Odmah joj je poslala svoju kolegicu iz Crne kronike. I fotografa. Tako je njen muž pročitao, ili su mu rekli, da ga ostavlja.

Prijetio je, a ona je prijavljivala policiji i prepričavala svoju priču gdje je god stigla; od novina, preko udruga do predavanja o zlostavljanju žena. Nadala se da će je to zaštititi. Kad je brak i službeno okončan, kad se situacija smirila, kad je

94

književnostuživo

njen bivši, osramoćen pred familijom i poznanicima, napokon shvatio da joj ne može ništa, ona je zašutjela i progovorila kroz platno.

Stajala je pred policom s bojama i birala pomno kao što domaćica bira namirnice iz frižidera. Trebat će mi dosta crne. I crvene, pomisli. Platno su joj dostavili jer je bilo toliko veliko da ga sama nije mogla prenijeti. Jedva je čekala da odradi predavanja za danas. Namjesti platno na sjedalicu i nasloni ga na zid. Umoči široki kist u impregnaciju. Počne premazivati laganim pokretima. Ostavi da se suši. Napravi nekoliko brzih skica. Sve joj je već bilo u glavi, ali, ovako, stavljeno na papir, tražilo je dosta dorađivanja.

Sutradan navečer je, umorna od proteklog dana i uzbuđena pred nadolazećom noći, sjela ispred platna. Iscijedi malo crne na paletu, umoči kist u vodu, pa njime promiješa boju. Lijevo oko stisne u tanku crtu, a jezik smjesti u kut usne, podigne kist i povuče prvi potez. - Malo si se zajebala, golubice moja - odzvanjalo joj je u glavi.

Ruku joj je vodio eho davnih vremena, sjećanje na strah, skrivanje, bijeg, nemoć. Kustos Kujundžić je, na svečanom otvaranju izložbe, u istoj onoj galeriji i pred rijetkim posjetiteljima, opisivao sliku kao najpotresnije svjedočenje Domovinskog rata.

- Što, zaboga, radim, među ovim kreaturama - kroz glavu joj proleti misao.

Okrene se i iziđe iz galerije.

95

književnostuživo

Tatjana Pocrnić

Kitty

To mi je neki život, da mi je netko rekao kad sam se okotila da ću tako živjeti, bila bih se bacila pod prvi vlak. I, eto, on opet kasni, ne treba mi gledati na sat, znam da kasni već tri sata. I kada dođe, širom će otvoriti vrata i vikat će već iz hodnika, “Kitty kući sam!“ Samozadovoljno i sretno kao da nije kriv, kao da ne zna da kasni puna tri sata. I zatim uhvatiti će me za obraz i reći „kako je mojoj curi prošao dan?“.

A kako mi je mogao proći dan, od kuhinje do primaće sobe, od kauča do hodnika, blesavih serija na TV-u i nekoliko odlazaka na pišanje. Što on uopće misli pa ja sam ovdje praktički zatočena! Svako toliko, između televizora i njegovih ispraznih priča, koje više, usput rečeno baš i ne slušam, uputim mu dugi pogled preko trepavica. Znam da je to moje ubojito oružje. Razniježi se on tada, i reče: “Dođi ovdje moja zelenooka ljepotice.“ I tada, iako bih ja trebala imati vlast nad njim, da ja pletem mrežu oko njega, nakon što mu bacim pogled preko poluspuštenih vijeđa, ja svaki put padnem na tu njegovo rečenicu. Kao omađijana, približavam mu se tihim, polaganim, njihajućim hodom. Nedoljiv mi je, što mogu. Kad sjednem u njegovo krilo, preplavi me toplina, naslonim glavu na njegovo tijelo i jedino što hoću je presti i mijaukati do sutra...

Rijetko kad me izvodi, to mi smeta. Da, nisam se baš pokazala u najboljem svjetlu,kad me izveo vani nekoliko puta. Ali recite mi, molim vas, tko bi podnosio da druge žene pričaju s njim, naginju mu se na rame, češu se o njega i mene gledaju s visoka. Izvukla sam svoje kanđe, dobro ih izgrebala i, naravno, osramotila ga u društvu, među njegovim prijateljicama i prijateljima… I za kaznu, već nekoliko mjeseci, ne vodi me nigdje. Kada mu izrazim želju da izađemo, samo nas dvoje, umilno me pogleda i reče: “Pa znaš da ja i ti – vani – zajedno” - i onda napravi onu Rodenovu pozu mislioca - “Hmmm… apsolutno ne funkcionira.Ne krivim te, Kitty, ali moraš priznati da si posesivna, preeee...ljubomorna!“

96

književnostuživo

Tu zadnju riječ, razvuče u slogove: lju-bo-mor-na, kao da ne bih inače razumijela kao da sam maloumna, debilna...

U stvari, nisam ni ja anđeo, priznajem. Koji puta, jednostavno mi se skupi pa rušim sve pred sobom u kući, urličem, plačem, zavijam. I onda mi bude bolje, ispucam se na stvarima kad već ne mogu na njega. Jer toliko me, ta njegova hladnoća i uvijek iste riječi, jesi li jela, kakav ti je bio dan i dođi da te pomazim. Dođi da te pomazim??? Poludim na to, on mahne rukom, a ja bih morala dotrčati! Ali što ću, znate, najčešće to i učinim....

Što da kažem slaba sam na njega, jednostavno mu se ne mogu suprotstaviti. Imam i ja svojih tajnih trenutaka, iskradam se vani noću dok on spava, lutam ulicama, srećem interesantne ljude i one druge, svoje vrste. One koji se iskradaju noću, vode dvostruke živote, preko dana su umiljate mace, a noću zvijeri strasti i poroka svake vrste... Dogodi se tu i neki ljubavni susret, ništa o čemu bih rado pričala, zaista ništa ozbiljno niti vrijedno pažnje niti razmišljanja, samo način da potvrdim sebi da sam još uvijek mačka, da me netko voli izvan ona četri zida… I onda se uvlačim tiho u naš stan, razabirem njegovo jedva čujno, ravnomjerno disanje, gledam mu mirno lice na mjesečini. Lijegam do njega, privinem se tiho i nečujno kao da nisam nigdje niti bila, kao da sam uvijek bila tu uz njega. On lagano spušta ruku na moje krzno, ruka mu klizi, po mom tijelu i ja predem, zadovoljna u krilu svog gospodara.

Ma što to govorim, gospodara?! Pa sutra bih ga promijenila za bolju hranu i stan, i njegovano krzno, samo… malo je prilika da će se to dogoditi! Kako bi to moglo izgledati? Idem ja tako cestom i netko mi dobaci, vidi kako lijepa maca, ja zastanem bacim svoje velike zelene oči, kao slučajno se o njega okrznem ili mu meko stanem na nogu i što… on me uzme kući i ja sam njegova? Malo sutra! Takve stvari se događaju

97

književnostuživo

samo u filmovima i jako mladim macama. Gdje si, tu si. Podvij rep, sjedni uz toplu peć i čekaj njega....

***

Jedno jutro, dok je Kitty odmarala na kauču nakon prospavane noći, njen je gospodar srca, Martin, otišao već odavno na posao, a ona tek uhvatila svoj prvi san, čuje kako se ključ okreće u bravi i netko pokušava ući. Pogledavši na sat i uvidjevši da je prerano da se on vrati kući, svaka joj se dlaka nakostriješi na vratu, naglo se digne i potrči u spavaću sobu te se sakrije ispod kreveta. Vrata se otvaraju i nakratko nastaje smrtni tajac. Začu se dahtanje i ubrzano disanje osobe koja se kreće po stanu. Ajme meni - pomisli Kitty. - Baš moja sreća, perveznjak mi je u kući, a ja se skrivam ispod kreveta. Ubit će me! Silovat će me! Odrat će me! - Začuvši noge koje se vuku po kući, prepoznavši tapkanje tenisica na starim nogama Sanjine mame, laknulo joj je. Ali neću izaći vani, ne želim se s njom sresti, ne voli me stara, znam. Misli da želim zauzeti mjesto njene kćeri. Pa ja sam najprije i bila Sanjina. Pogodi što stara, oboje njih me vole! - pobjegao joj je osmjeh, krajičkom usana, dok se sve više gurala ispod prostranog kreveta.

Marica je uvijek dolazila kad je mogla. Kad je nije gnjavila reuma, tlak, giht i kad su joj vrijeme i autobusne linije to dozvoljavale. Iako u tom stanu, na trećem katu nije bilo lifta, iako je On tu sada živio sam s tom svojom mačkom. S tugom je primjećivala da je svaki put sve manje Sanjinih predmeta, uspomena. Znala je da Kitty zna srušiti koju Sanjinu vazicu ili razbije koju figuricu, samo tako da nestanu sjećanja na njenu Sanju. Ali ona nije mrtva, leži u komi iz koje će se probuditi, danas, sutra za godinu, dvije. Znala je da uvijek ima nade, da će Bog u kojeg vjeruje

98

književnostuživo

naći načina da se njena Sanja jednog dana probudi i sve će biti kao prije. Bila je posve sigurna da će njene molitve na Trsatu, svake nedjelje, i ispovjedi u njenoj mjesnoj crkvi donijeti rezultat. Znala je da je Bog neće ostaviti na cjedilu. Samo on ima svoj redoslijed ispunjavanja molitava. Njezine su, negdje na čekanju…

- Je ki doma? - Martinnnn?… Kityiiiii?… Marica je, prišla sannnn… Ne čuvši odgovor niti s jedne strane stana, starica sjedne na kauč tik do malog ormarića sa Sanjinim slikama i tričarijama s brojnih putovanja u inozemstvo. Tu je bio minijaturni dvorac iz Mallorce, mala freska iz posjete Rimu, i niz drugih sitnica s kojih je ona s pobožnošću brisala prašinu kad bi došla u stan. Sanjina slika u njenoj ruci, uokvirena zlatnim okvirom, izgledala je tako živa, tračak sunca je padao na njene zelene oči i starici se učini kao da joj je namignula. Osmjeh njenog mladog veselog lica svaki put je pozdravljao staricu kad bi ušla u stan.

- Sanjice moja, prit ćeš ti mene nazad. Znan ja, san šla Sveton Anti Padovanskon pasane Sobote i san ga molila da te vrne - prisjetila se svoje kćeri u bolnici Svete Klare gdje su smješteni beznadežni medicinski slučajevi, ljudi koji su u komi već duže vremena, neobjašnjeni medicinski slučajevi oduzetosti, uopće ljudi s kojima medicina niti obitelj nisu znali što će. Ali to košta, to mnogo košta. Održavanje Sanje na aparatu, inžinjera Martina drži na poslu cijeli dan, i Marica je znala to cijeniti. Kad god je stigla, došla je pospremiti stan, skuhati neku domaću maneštru, sarmu, kada Martin dođe kući da ima nešto pojesti, skuhano, domaće. A Kitty, pomislila je, ona se skita uokolo, valjda i jede vani, uostalom njoj je dobra i suha hrana i keksi, baš nju briga što će pojesti, samo da može spavati i izležavati se...

- Kittyiiii - još jednom se prodere za svaki slučaj. Kitty je jedva disala ispod kreveta, nepomična, ne odazivajući se.

99

književnostuživo

- Niki te ni zamenil, Sanjice moja - starica je gladila sliku. - Kada mi prideš nazad, čeka te tvoje mesto blizu tvojega muža. Nemoj mislit da je ona maška zela tvoje mesto. A ča će brižan, kada pride doma, sam va pustu kuću, a ča će nego imet neku mašku da se uz nju stisne i da laglje zaspe. Znaš da on puno dela kao bi ti mogla nan prit nazad. - s tugom se sjeti da nju i Martina već nekoliko puta kada dođu, dočekaju ozbiljna lica. Zadnji put, mladi liječnik s naočalama i zalizanom kosom, stetoskopom oko vrata, prišao im je i rekao im ozbiljnim glasom:

- Želio bih vam kazati da je stanje još uvijek komatozno i moje je stručno mišljenje da je mala vjerojatnost da će izaći iz kome. Međutim s humane strane, budući da vi, gospodine Petiću, i majka komatozne osobe želite da se ona održava na aparatima, mi ćemo iz humanih razloga i vaših darežljivih uplata na račun naše bolnice, održavati komatoznu osobu dok vi budete smatrali potrebnim.

Marici su se te riječi ponavljale i odzvanjale u glavi, ali njen optimizam, vjera u Boga nad ljudima, svim zbivanjima, vjera u svece, njenog župnika, crkve, govorila joj je da je liječnik samo čovjek, da Bog zna više i da će učiniti čudo.Treba samo čekati.

S takvom vjerom u čudo odlazila je svaki dan u posjet Sanji, sjedila je pored njenog kreveta, prije bi se pomolila i zatim joj pričala i pričala o svakodnevnici, o Martinu, o njegovom poslu o svojim prijateljicama iz crkve, o susjedama i ponekad o Kitty. Samo ponekad, i tada bi nakon rečenice:

- Znaš Kitty se jako pjaža moja sarma, samo mljacka i zahvalno me gleda… - slijedila bi rečenica:

- Ti mu najviše fališ, Kitty mu je samo da mu pasa vreme, da ne misli na probleme, da vavik ne misli ča se trefilo...

100

književnostuživo

***

A što se dogodilo. Novogodišnje jutro. Povratak sa zimovanja u Gorskom Kotaru, Kitty s njima u autu. Ledena i snježna cesta. Muzika u automobilu. Sanja je pjevala veselu pjesmu s radija i njihala se u ritmu, Martin je dobacivao Kitty keksiće ,znao je da je uvijek gladna. Kitty ponesena atmosferom, lovila je keksiće u zraku. Kad bi promašila, keksić bi pao na pod. Željela ih je uhvatiti što preciznije, što brže, a ne da jede s prljavog poda automobila. Ugledala je keks kako leti po zraku mahnula svojim dugim noktima, ogrebala Martina po licu i desnom oku. Dogodilo se u jednom hipu, nije znala što bi učinila. Kitty se šćućurila na stražnjem djelu automobila. Martin iznenada nije ništa vidio, osjetio je jaku bol u desnom oku, trznuo je rukama, auto se okretao, škripio, kao da se pokreće svojom voljom. Lom, svijet se okreuo naopako. I muk...

Martin se probudio u bolnici. Slomljeno rebro i napuknuta arkada.

- A gdje je Sanja? -pitao je bolničarku nagnutu nad njim. - Gdje je Sanja?

Sestra kovrčave riđe kose se samilosno nagnula nad njim:

- Mirujte, Sanja je u komi, ima napuknuće lubanje, oštećenu jetru i napuknutu zdjelicu. Ali sada ne brinite o njoj.

- Ne brinite o njoj - pomislio je Martin! - Pa o kome da brinem, bez nje mi nema života!… Ja ne želim živjeti bez Sanje!

Tihim glasom je upitao sestru:

- A Kitty? Ona je bila s nama u automobilu.

Sestra se nasmijala.

101

književnostuživo

- A Kitty! ona je izvrsno, samo malo prestrašena. Gospođa Prpić, majka vaše supruge, je došla po nju i sada su upravo otišle taksijem.

- Bar ona je dobro - pomisli Martin i utone u san.

Od tog dana prošlo je godinu dana. Martin je nastavio živjeti, s Kitty, povremenim posjetima Sanjine mame. Mnogo je radio, a imao je i za koga. Sanja je smještena u bolnici Sv. Klare, još uvijek u komi, održavana na aparatima. Ali njegova Sanja je još živa, probudit će se, znao je to. Kad je pričao s njom u bolnici, imao je osjećaj da se pretvara da spava, da ga sluša svaku riječ i da će u jednom trenu otvoriti oči i reći:

- Eto me, tu sam, samo sam provjeravala voliš li me još!

Svakim danom joj je dokazivao da je još voli, radio je duple smjene kako bi platio ogromne bolničke račune njenog održavanja na životu.

***

Marica je čistila stan. Čišćenje se sastojalo od brisanja Sanjinih slika i drvenih i staklenih površina, usisavanja tepiha, špricanja kupatila sa sanitarnim sredstvom i brisanja pločica. I –kuhanjem maneštre. Bogati miris guste, maneštre s rebricama i kobasicom se širio malim stanom. Na radiju bi svirala domaća primorska i istarska muzika i Marica bi svako toliko napravila pokret iz plesa potresuljke ili polke. Ona je, u stvari, bila radosna žena, bez obzira na tragedije u njenom životu, smrt supruga Petra, pružnog radnika nesretnim slučajem na poslu, kome svoje kćeri Sanje nakon saobraćajne nesreće… Snagu joj je davala molitva, privrženost svojim ritualima i običajima svojeg kraja. Znala je sve molitve, sve liturgijske pjesme, sve stare pjesme svoje mladosti. Voljela je domaću

102

književnostuživo

narodnu muziku. I tako baveći se kućanskim poslovima, došla je do spavaće sobe. Krevet je bio namješten, ormar uredno složen.

- Pa tu ni niš za storit - pomislila je. - On zna da ne peren barkune i da ne gren spod pusteji.

To nije činila, ne samo zato što su je boljela leđa i noge, već i iz straha da će naći koju Kittinu dlaku, njenu krpicu, već je znala da bi joj to bilo odvratno. Sama pomisao da je u spavaćoj sobi netko drugi, osim njene kćeri s njenim suprugom, okretao bi joj tek pojedenu maneštru u želucu. Pa čak i ako je to samo Kitty. Nakon čišćenja, već pomalo umorna, skuhala bi si kavu s mlijekom, sjela bi na fotelju u primaćoj sobi, do Sanjinih slika. Martin joj je snimio CD Belih Udovica, samo bi pritisnula dugme i smijala se njihovim šalama i prostotama, slatko se hihotajući i ispijajući kavu.

- Zač ni više domaćih seriji, bar se nasmeš, ti da malo voje, aš ne moreš povedat predugo po naše ako se ne škercaš! - pomislila je. Njezinih sedamdeset godina je bilo provedeno u malom mjestu iznad Opatije, zaštićenom od turističkih utjecaja i književnog jezika. Odrastala je pričajući, misleći, živeći svoj domaći jezik i domaći način života. Rituali tog života su joj ulijevali povjerenje, snagu, postojanost, nije bilo šokantnih iznenađenja u tom načinu življenja. Stanovnici su imali tajni pakt zajedničkih običaja, maškara, rituala razgovora. Njeno malo, čarobno selo koje bi zimi obavila magla i snijeg dok bi tamo dole u Opatiji bio neki drugi život, turista, modernog života, s nepredvidivim iznenađenjima.

103

književnostuživo

***

Kitty je još uvijek mirno ležala ispod kreveta, spuštene glave i podignute stražnjice.

- Pa kad će ta stara već jednom otići - pomislila je. - Sada tamo sjedi na njenom mjestu, pije kavu i ždere kolačiće, valjda ne njene!? Ima toliko slab vid da je i to moguće. Dobila bi proljev, pa bar ne bi nekoliko dana svratila. Kako da je se riješim? - Znala je da će Marica uskoro zadrijemati, kada se završi CD, njena glava će samo klonuti na zaslon kauča i početi će lagano hrkati i zatim sve glasnije i glasnije. - Dosta mi je, izlazim - pomislila je Kitty. -Moram nešto smisliti da se riješim starice.

Nakon nekoliko minuta, čulo se polagano, dugo hrkanje usnule Marice. Kitty se polako prikradala njenom mobitelu. Marica je uvijek držala mobitel nadohvat ruke, bila je sigurna da bi u slučaju nezgode ili bilo kakove hitnoće, koja bi se Marici mogla dogoditi, uvijek mogla pozvati Martina, hitnu pomoć, na brzom biranju svoga telefona. Samo pritisnuti jednu tipku i bila bi spašena! Njen mobitel s velikim tipkama i slovima, koje joj je kupio Martin, prošlog Božića, tjedan dana prije kobne nesreće. Sada se Kitty polagano prikradala iza nje i pružila svoje duge nokte prema mobitelu. Starica se odjednom prene iz sna, samo da i zagroktala i okrenula se na drugu stranu. Kitty se opet polako uspravi, nakon što se bila šćućurila kao trkačica prije utrke. Polagano se približi mobitelu i pritisne tipku. Poziv upućen Martinu će ga uznemiriti, vidjeti će da ga zove Marica, a nitko se neće javiti s druge strane. Poznavala je Martina, biti će zabrinut za staricu, ta ona je majka njegove supruge, još uvijek žive supruge… I tada će nazvati Martin, starica će na njegov poziv odgovoriti sva smetena od sna. I onda, ako je posluži sreća, nasmije se Kitty, sve će biti riješeno i njena spletka će biti uspješna. Nakon nekoliko

104

književnostuživo

sekundi zazvoni telefon. Starica širom otvori oči, otvorenih ustiju, sporim pokretom podigne mobitel i pritisne tipku za preuzimanje poziva.

- Halo, ki je? - javi se Marica, pomalo iznenađenim glasom.

- Marica, boh , ste me zvali? - ču se Martinov ljubazan glas s druge strane.

- Ma ki je to? - nastavi začuđeno Marica.

- Ja san, Martin! Ste me zvali ma niste niš rekli pa san mislil da se ča dogodilo?

- Bog s tobun, pa ti si me sada zval!

- Ma, znan, Marice, sada san vas zval aš ste vi mane prvo zvali...

Nastao je tajac u kojem starici nije ništa bilo jasno, a Martinu je postalo jasno da je najbolje da promijeni tijek razgovora.

- I ča delate? Kamo ste? Van rabi ča?

- Čekaj malo, ča da ti prvo rečen? - sada se starica počne meškoljiti, razgovor je počeo ju pomalo ljutiti, Martin govori prebrzo, nejasno, zbunjuje je. On je zove pa govori da ga ona zvala, i onda tri pitanja od jednom.

- Ča bi otel da ti prvo rečen?

- Kamo ste, Marice?

Hladno i glasno mu odgovori:

- Sreda je, ča ne znaš.Poli tebe san!

-Aj niste poli mane aš ja san na delu i tu vas ni - tiho ispod brka promrmlja. - Fala Bogu.

- Ma Bog s tobun, si ponemel, tuka san, va stane, od Sanje i tebe, pomila san, se počistitla i skuhala ti maneštru. - njezin glas je bio pun

105

književnostuživo

ponosa za urađena djela i pomalo prijekoran.

-Hvala van, hvala, niste se trebali toliko mučit.

-A ki bi ti to storil da nisan ja, ča valjda Kitty?

Muk s druge strane.

- Nije moguće da je starica ljubormorna na Kitty. Zbilja je otišla u kupus - pomisli Martin.

- Ma dobro onda, drago mi je da san vas čul, kada grete doma?

- Koliko je ur?

Martin pomisli kako je sat vidljiv s bilo kog mjesta u stanu, ali strpljivo odgovori.

- Kvarat do treh - polako izgovarajući svaku riječ.

- Majko moja, ča me držiš na telefone, moran se spravljat, moran poć doma, korijera mi gre za jenu uru! - uznemireno mu odgovori starica.

***

Martin je s olakšanjem primio te njene riječi, bio je sretan što će starica otići kući. Znao je da će joj trebati neko vrijeme da otiđe u WC, da se počešlja da vidi je li isključila sve aparate u stanu, ima li osobnu i novac. A da! Pomislio je mora joj reći da joj je ostavio novac, mala svota, ali je uvijek obraduje iako se pravi da joj je svejedno. Njemu je bilo drago da svrati u njegov stan ponekad. Koje dane nije bila sabrana i njeno čišćenje je bilo samo bacanje mrvica sa stolnjaka na pod ili brisanje masnih pločica masnom krpom. Njoj se činilo da je uradila dobro djelo brinući se o njemu, kao podsjetnik da djelić njene Sanje još

106

književnostuživo

uvijek prebiva u tom stanu. Martin je volio doći u stan koji je mirisao na maneštru iako je samo jelo koji puta bilo preslano ili premasno, ali sama misao da je to učinjeno za njega bila mu je utješna. Kad nije Sanja tu...

- Ala boh, gren - reče Marica i usput doda: - Nemoj me zvat za saku bedastoću, zovi me navečer ako ti je grdo bit sam, samo prvo Ddnevnika, točno na 7, aš kada fini onaj na šest, moren povedat s tobun, prvo onega dnevnika na 7 i pol - veoma poslovno izvijesti Marica.

- Dobro, dobro Marice, fala za se, i san van malo pustil za špežu, na komudine va kamare.

- Ma ča je tebe, ne rabi - kao prijekorno će starica, uvijek glumeći iznenađenje. A srce joj zaigra pri pomisli da joj je pustio 100 kuna kao i obično.

- Boh.

- Onda boh.

-Boh.

- To si već rekal. Boh.

-Boh.

Ponovio je boh tri puta, jer ga je prošli put, kad ga je vidjela, ukorila da je nije niti pozdravio kad je pričao s njom na telefon, iako je ona pozdrav prečula ili zaboravila nakon razgovora s njim.

107

književnostuživo

***

Nakon njihovog razgovora, Martin se vratio poslu, projektiranju nove zgrade na Mlaci, a Marica se pomalo ustala i odgegala do spavaće sobe. Kitty se u to vrijeme kretala obrnutim kretnjama starice, oko kauča kako je ne bi spazila, i vješto se prignula kako je starica ne bi spazila.

- Ma ča misli, da ja to delan radi šoldi, ja to delan radi moje Sanjice, tar to je i njen stan. Ne delan ja za tih 100 kun - mrmljala je starica sebi ispod brka.

Prišla je noćnom ormariću, stavila naočale i neko vrijeme nijemo gledala u novčanicu.

- Čaaaa, pedeset kun, kako je brezobrazan, ča misli da je 50 kun špeža za maneštru! A moje delo, se san mu storila, pomila, otrla… - onda se pomalo smiri, razmislivši kako je Martin uvijek prema njoj darežljiv, i kako je joj novčano zaista pomaže. Stajala je nepomično, kao uvijek kad u nečemu razmišlja, jer joj pokret ometa misli.

Starica se počne hihotati, pa se sjedne na krevet u spavaćoj sobi. Pritisne tipku za poziv Martinu.

- Boh, Martine! Ja san opet!

- Boh, Marice, ča niste već doma šli, recite!

- Ča ti to znači RECITE!!!ko da san na policije! - zaviče starica.

- Ma škužajte, Marice, samo san va dele, pa niman baš puno vrimena...

- Ja te nikad ne zoven za bedastoći, samo kada ti iman neš važnega za reć. Čuj me, to čuj me - rekla je kao da se upravo sprema reći nešto od izuzetne povjerljivosti. - Malo mi je neugodno ti to reć, ma nima šoldi

108

književnostuživo

na komudine, samo da znaš, da ne bi mislel da san ih ja zela. Si i ti počel pozabit stvari kot i ja!

- Ma kako ni šoldi na komudine! - sada već zbunjeno odgovara Martin, istodobno ponavljajući svoje kretnje od jutros, vađenje novca iz novčanika, kad nije imao sto kuna već samo pedeset jer dan prije nije išao na bankomat.

- Tako, kako san ti rekla, ni šoldi na komudine! Si gi ti morda nekamo drugamo stavil?

- Ma ne Marice, jutro san prvo dela stavil šolde na komudin jer san znal da ćete vi prit, još san tekal i pustil san samo pedeset aš nisan imel više sobun.

- Žal mi je, otrok moj, ma ni niš tu!

- Nu, pogljejte malo, morda su pali po tlo, morda je spoda pusteji ili zada komudina!

-Samo malo, čekaj ću videt - odgovori Marica, otežući svaku riječ.

Starica stoji uspravno i stenje pretvarajući se kao da se muči saginjati da bi vidjela je li novac na tim spomenutim mjestima.

- Aj vaje san se spotila, ni nikamor tih šoldi!

- A čuj… - reče Marica.

- A… Ča? -r eče već pomalo iziritiran Martin.

Je morda Kitty zela ti šoldi? - starica to objavi kao otkrivenje novog kontinenta.

- Bog s vami, a ča bi Kitty š njimi?

- A ča ja znan, ona voli se šuškavo, i moram ti reć da je ona spravna vavik za neku pazdroću storit.

109

književnostuživo

Kitty se naglo uspravi iza kauča i napravi kretnju kao da bi joj najrađe izgrebala to staro lice.

- Ma pustite sad Kitty, pridite jutra pa ću van pustit 100 kun.

- Ma ne rabi, samo san te zvala da znaš da šoldi ni tu, tako da ne misliš da si mi ih pustil pa da san ti ja zela. Jutra ću već prit već kad moran, prvo nego ča gren na pijacu.

-Ala Bog, moran poć, kurijera če mi pobeć.

Ne čekavši da je Martin pozdravi, prekine vezu, i ostavi Martina s drugog kraja razjapljenih ustiju. Pomislio je da će vjerojatno ga ukoriti sljedeći put kako je prekinuo telefonsku vezu bez da je pozdravi. Stresao je glavom i nastavio raditi za projektnim stolom.

Starica je nakon razgovora bila radosna, pjevušila si je neku primorsku pjesmicu koju uvijek pjevaju i plešu na maškarama, plesala potresuljku i polku po stanu, nije osjećala niti bol u križima niti reumu.

- Eko ti ga na, ti ćeš mane brižnoj staroj ženske pušćat pedeset kun!

Kitty se iza kauča zgražavala. Čak niti ona se ne bi tako nečeg podlog sjetila! Ali opet, uspjela je staricu probuditi, i sada se ona spremala otići kući. Uskoro će biti sama i na miru. Marica je glasno provjeravala je li uzela sve što joj je potrebno.

- Legitimacija za kurijeru, tu - i pljesne po džepu. - Umbrela, tu - pljesne po kišobranu. Pedeset kun ki ih ni - i zahihota se. - Tu, va takujine! - i pljesne se po velikoj plastičnoj torbi za kupovinu.

Kad je starica otišla, i Kitty je čula zatvaranje brave ključem, izađe iza kauča i kompletno se opruži na tepihu, mazno se okrećući.

- Zaslužila sam malo kolačića i mlijeka - i polako se gegajući, ode do kuhinje.

110

književnostuživo

***

Slijedi mi jedan mučan dan, pomislio je Martin. Subota ujutro, spremanje za odlazak u bolnicu. Ponovo će vidjeti njeno lijepo usnulo lice, kao da je tek jučer zaspala. Rane na glavi su zacijelile, kosa narasla, bujna i plava kakvu je uvijek imala. Svratit će do Marice, da i nju povede u posjet. Ona će kao i uvijek neprestano pričati u automobilu, a on će je napola slušati. Parkirat će se što bliže bolnici. Na ulazu u sobu, dočekat će ga ljubazna sestra, koja će automatski uputiti pogled negdje na razinu njegovog međunožja, s podignutim obrvama. Već predugo dolazi u bolnicu da bi se zanosio da procjenjuje njegovu muškost. Svaku subotu traži vrećicu pogledom, ne može si pomoći, kao da je jače od nje. Zna da Martin uvijek nešto donosi, čokoladu, kavu ili štogod! MA bilo što, samo da je zapakirano i u vrećici! Kao dijete prije Božićnih ili Uskršnjih praznika, očekuje nešto od njega, navikla je na male Martinove znakove pažnje.

I zatim dolazak Sanji u sobu. Prvo Martinu uvijek oči padnu na sve aparate u sobi. Okružena žicma kao neki neobičan znanstveni eksperiment, cjevčice za mjerenje tlaka u glavi, aparat za disanje, igle u ruci.

- Moja Sanja, kao svemirski putnik, kao astronaut spreman za let, nemoj mi odletjeti, Sanjice, trebam te - uvijek pomisli.

On i Marica uvijek ulaze s pozdravom.

- Bok Sanjice, prišli smo te videt!

- Bok ljubavi, tu sam ti. Došao sam ti, Sanja! - i zatim monolog s izmjenama lika. Malo priča Marica, na domaćem primorskom, jer tako su Sanjini uvijek govorili kući.

111

književnostuživo

- … Znaš ća san joj rekla, Sanjice, vavik moraš speglat robu prvo nego je staviš va ormar… -

nastavila je Sanji govoriti o novoj mladoj susjedi koja ne pegla plahte i veš.

- … I onda san joj povedala o ten da su poli Damira najboje kubasice, pa me poslušala i šla gi je tamo kupit. Pa mi je danas rekla da joj je kapuz bil najboji do sada!

I nakon zatupljujućeg monologa Sanjine mame, ta i pomalo je i nju razumio, što da se govori, što da se kaže više, svake subote u ovih godinu dana. Kad bi se Marica već umorila, sjela bi do Sanje na stolicu, i našla neko mjesto na krevetu koje treba pogladiti, popraviti, potegnuti.

On bi joj tada lagano prišao, uzeo bi je za ruku i rekao:

- Vrati mi se ljubavi, probudi mi se… ružno mi je bez tebe, Sanja, svaki dan mi isti, fališ mi, ljubavi. Ova mi je najgora godina mog života, vrati mi se, ljubavi… - malo bi zastao, poljubio je u čelo i ruku. U tišini, kao da čeka njen odgovor. Na koncu bi joj rekao: - Vidimo se druge subote, Sanja...

***

Više mu čak dolasci nisu ni tužni. Otupio je, nije prestalo boljeti, svaka subota je bila kao ponovno otvaranje gnojne rane, ponovno načinjanje najbolnijeg trenutka njegova života. Odlasci su mu postali rutina, navikao je često biti na emocionalnoj njihalici straha od njenog skorog kraja i euforije njenog skorog ozdravljenja. Nadao se zadnjim atomom svoje duše, nadao se hepi-endu, uvjeravao se kako mora nastaviti vjerovati u dobar ishod, njeno buđenje. Koji puta je pomislio

112

književnostuživo

da je to naivno kao vjerovanje u Djeda Mraza, u Zubić Vilu, ali bi se brzo trznuo s osjećajem krivnje, jer gubiti nadu, na to nema pravo, jedino je to i ostalo.

- Misao se matrijalizira - ponavljao je novu mantru koju je naučio na meditaciji koju je počeo pohađati ubrzo nakon nesreće. - Misao se materijalizira, pozitivna misao daje pozitivni ishod -ponavljao je i nije nikada potpuno izgubio nadu.

113

književnostuživo

Lea Stoiljković Medved

Wintempleovska legenda o Johnu

Ova priča započinje u zraku kojim se vrzmaju različite ptice, ali nema takvih kao lastavica John. Ili je možda bolje reći da se radi o lastanu, ali ta rodna odrednica zapravo je nebitna u lastavičjem svijetu jer lastavice, pa ni lastani, još nisu dosegli tako visok stupanj svijesti na kojem bi ih zabrinjavalo oslovljava li ih se rodno točno ili ne.

Uglavnom, lastavica John posve je neobična ptica jer se njen let uopće ne smatra normalnim u ptičjem svijetu, a u svijetu ljudi taj let već nekoliko dana izaziva veliku pozornost i predmet je brojnih proučavanja od strane raznih stručnjaka, među kojima prednjače ornitolozi i fizičari.

John leti pravocrtno i brzo, a onda se, ničim vidljivim izazvan, najedanput, kao da je udario u zid i onesvijestio se, strmoglavljuje prema tlu jednako pravocrtno i brzo, ako ne i brže. Tik pred udarac u tlo, on se prene i skrene pa leti nisko uz samo tlo pravocrtno i brzo sve dok ponovo, ničim vidljivim izazvan, pod potpuno pravim kutom ne skrene prema nebesima i onda leti ravno u vis brzo i odlučno.

John nije nikada nigdje zapravo stigao jer kvadrat koji opisuje letom toliko je pravilan, bez i najmanjih odstupanja, da mu je iz tog obruba nemoguće poći i milimetar ulijevo, udesno ili negdje više, pod oblake.

John je mlad, procjenjuju da ima tek 20-ak dana, pred njim su još mjeseci života, ali ako ovako nastavi, upitno je hoće li živjeti dulje od još nekoliko sati. Ljudi koji promatraju njegov let ne znaju kada je točno

114

književnostuživo

započeo opisivati svojim krilima ovaj kvadrat, ne znaju odakle je došao i nemaju blage veze što bi uopće moglo značiti njegovo čudno ponašanje.

No u jednom se svi slažu, pticu kao što je John nisu nikada vidjeli, a moguće je da nikada više ni neće, tim više što će John, sasvim je izvjesno, brzo uginuti od iscrpljenosti jer najmanje 4 dana, koliko ga promatraju, nije zastao ni na tren, nije ništa popio niti pojeo.

Cijela se ova Johnova predstava zbiva pod plavetnim nebom koje natkriljuje mali gradić Wintemple i okolne livade. Nad jednom od tih livada John opisuje svoj kvadrat, a duž livade su se rasprostrli ornitolozi, fizičari, nekoliko kamermana, fotografi i novinari, pet biologa, dva stručnjaka nepoznate struke iz prirodoslovnog muzeja, manja skupina nekih agresivnih aktivista s transparentima, veća skupina ljudi iz različitih udruga za zaštitu životinja i nešto lokalne djece. Novi došljaci stalno pristižu jer vijest o Johnu brzo se širi i ljudi, dakako, žele prisustvovati i osobno svjedočiti ovom fenomenu.

Johnu nitko od njih ne smeta, točnije, upitno je primjećuje li ih John uopće. No zato su oči svih prisutnih ljudi uprte u njega i pogled skreću tek da bi nešto važno zapisali u svoje notese ili međusobno kratko prokomentirali neko novo zapažanje.

Nejasno je zapravo što imaju komentirati ili što novo zapažaju jer ono što se zapazi u prvi moment, ne mijenja se: John je precizan, kretnje su mu potpuno pravilne, njegov kvadrat se ne smanjuje niti ne povećava, on ne djeluje umorno, ne djeluje ni odmorno, ne djeluje nikako drugačije – osim bizarno.

115

književnostuživo

* * *

Wintemple je mali grad čijim se ulicama često vrzmaju turisti jer nema puno gradića s tako zanimljivom prošlošću, pa ako hoćete i sadašnjošću, kao što je Wintemple. Možda je bolje reći da nema puno mjesta s toliko neobičnih legendi kao što su wintempleovske legende. No stanovnici Wintemplea o svojim legendama vole razmišljati kao o važnom i ozbiljnom dijelu svoje stvarne povijesti pa je sasvim neumjesno izričito i tvrdoglavo tvrditi da se radi o legendama, čak i bez obzira na to što povjesničari za mnoge od priča koje se o Wintempleu ispredaju, nikada nisu našli stvarna uporišta u dokumentima, povijesnim knjigama ili drugim uobičajenim stvarima kojima se povjesničari služe da bi utvrdili što je stvarno, a što izmišljeno.

Kako god bilo, ljudi u Wintempleu navikli su na turiste, ali turisti nisu navikli na čudne običaje ovog mjesta pa se često neugodno iznenađuju kada im lokalni stanovnici pomalo nasrtljivo pričaju legende o svojem gradu ne mareći zanimaju li turiste te priče ili ne.

Čudno je zapravo što se turisti time iznenađuju jer priče o Wintempleu dobrim dijelom obuhvaćaju specifičnu psihologiju ljudi koji ovdje obitavaju pa ako i dolazite turistički u Wintemple, nemoguće je da ne očekujete neobične stanovnike. No, dobro, mnogo toga obični turisti ne očekuju pa ih je lako iznenaditi.

Uglavnom, najpoznatija wintempleovska legenda – ili povijesna činjenica ako ćete vjerovati stanovnicima ovoga grada – kaže da je

116

književnostuživo

Wintemple osnovao prvi čovjek na zemlji. Dakako, svakome je, osim stanovnicima Wintemplea, jasno da se to nikako ne može smatrati povijesnom istinom jer je općenito potpuno nepoznato tko je uopće bio prvi čovjek na zemlji, a kamoli gdje je živio – je li baš u Wintempleu ili negdje sasvim drugdje.

No taj prvi čovjek imao je kasnije, kako legenda kaže, svoje potomke. Mutno je objašnjeno kako ih je imao ako uz njega nije istovremeno postojala i prva žena, no činjenica je da se prva žena u legendi ne spominje pa ako i postavite to pitanje, samo će vam se odmahnuti rukom kao da pitate neku potpunu glupost.

Iz toga ćete zaključiti da vam je pitanje neumjesno jer legenda mora ići dalje i govornik koji vam je priča nema vremena osvrtati se na tako trivijalne stvari kao što su prve žene.

Dakle potomci prvog čovjeka puno su važniji od njihove majke, ako je ona uopće i postojala. Ti su se potomci isprva držali oca i živjeli u Wintempleu ne želeći se ikada iseliti. Legenda se incesta opće ne dotiče iako dalje kaže da su i oni imali svoje potomke. Ako ste obični turist koji sluša ovu priču, nećete se više upuštati u pitanja jer bi pitanja o tome tko se s kime ženio i radio djecu bila još neumjesnija od onog prvog o ženi.

I tako potomci potomaka, potomci potomaka… i polako će vam postati jasno da vas legenda vodi do prilično banalnog završetka: ništa se legendarno nije dogodilo osim što je iz Wintemplea potekao ljudski život, ovakav kakav sada živimo – kao muškarci i žene, svjesni sebe, svjesni svijeta oko sebe – i razmilio se kao takav diljem planete.

Neminovno ćete biti razočarani ovom pričom, no kad se poslije prošećete ulicama Wintemplea, kad vam se ta priča malo slegne i kad

117

književnostuživo

vam se rastopi razočaranje jer već u najpoznatijoj legendi niste naišli ni na kakav važan i zanimljiv zaplet, dakle, kad vam ostane samo gola činjenica u koju stanovnici ovog grada nimalo ne sumnjaju, odjednom ćete osjetiti neku čudnu ugodu nalik na sigurnost i prepoznavanje nepoznatog i odjednom će vam se Wintemple učiniti bliskim i jako dragim.

To je tako kod svakog povratka na ognjište. I tako se osjećaju svi koji vjeruju da dolaze u zemlju svojih predaka.

* * *

Najpoznatiji čovjek u Wintempleu, o kojem doduše još ne postoji nikakva legenda i o kojem turisti ne znaju ništa dok ih mještani na njega ne upute, je visoki Fred.

On živi u kući s malim vratima pa se uvijek saginje pred njima da bi mogao ući u vlastiti dom, no nikada mu nije palo na pamet da razvali okvir vrata, oštema zidove i načini ulaz po svojoj mjeri. Uopće, Fredu nikada ne padaju nikakve nove ideje na pamet jer on prihvaća život točno takvim kakav jest i ne želi mijenjati ništa oko sebe, a ponajmanje bi mijenjao sebe.

Fred ne govori puno jer je za mnogo riječi potrebno mnogo misli, a među mnogo misli potkrale bi se i neke ideje, a ideje neminovno mijenjaju stvari. Zato Fred radije šuti, uglavnom sjedi, katkad protegne duge noge šećući oko kuće ili se čak spusti do neke livade, ali uvijek nastoji ostati miran, nezamjetan i nezanimljiv.

118

književnostuživo

Pravo je čudo da je tako neinventivan i staložen tip ujedno i najpoznatiji u gradu. No razloge tome treba tražiti u neobičnom sustavu vrijednosti koji njeguju stanovnici ovoga grada. Ljudi Wintemplea najviše cijene one koji su visoki rastom, potom one koji izbjegavaju inovativne ideje i trude se da im nikada ne padnu na pamet, a potom i one koji se uporno odbijaju mijenjati i odolijevaju svim utjecajima koji bi ih mogli i najmanje natjerati na promjenu.

Fred je imao sve te osobine i zato je bio izuzetno cijenjen. No kada vas kao turista upute da svakako obiđete Freda, najpoznatijeg čovjeka u gradu, neminovno ćete ostati razočarani njegovom pojavom i osobnošću, kao i nastambom u kojoj živi.

Da, zovemo to kućom jer i jest kuća, ali toliko je stara i oronula, malih vrata, zdepastih prozora, zarasla u gusti bršljan, da će vam se na prvi pogled učiniti da ste pogriješili i da tu zasigurno ne živi najpoznatiji stanovnik Wintemplea.

No kada proviri pogrbljen kroz mala vrata i poželi vam dobrodošlicu predstavljajući se kao Fred, shvatit ćete da ste na pravom mjestu. Ali kako Fred dobar dio vremena s vama neće ni o čemu pričati i puštat će vas da sjedite s njim u vama neugodnoj tišini, vi ćete ubrzo poželjeti izaći i napustiti Freda. On će vas, dakako, srdačno pozdraviti na odlasku, a vi ćete se pitati – kakav je to čovjek?

No kada se udaljite od Fredove kuće pa se okrenete ne biste li je još jednom pogledali, tako iz daljine učinit će vam se nekako idiličnom. Upravo bršljan koji ju je opkolio, mali prozori kao dva oka i mala vrata kao napućena usta mahat će vam na pozdrav i posramit ćete se svoje

119

književnostuživo

ranije nelagode. A onda ćete se sjetiti da Freda za vašu nelagodu nije uopće briga, da on samo mirno sjedi i šuti s vama ne smišljajući ništa, i odjednom će vam se učiniti da točno i dobro razumijete zašto je Fred najpoznatiji čovjek u gradu.

Štoviše, učinit će vam se da Freda jako dobro poznajete iako ste s njim prozborili tek riječi pozdrava i odzdrava.

To je uvijek tako kada naiđete na ljude koje ranije niste poznavali, a koji nemaju velike težnje ka promjenama. Oni ne bi mijenjali ni sebe ni vas, a iskreno, ne biste ni vi mijenjali sebe.

* * *

Bilo je malo neobično što su se svi došljaci, koji su u Wintemple stigli u proteklih nekoliko dana, koncentrirali na tu jednu livadu i ondje provodili najveći dio vremena. Naravno, ponajmanje je među njima bilo turista, no ipak, tako velika količina ljudi – pa svi na jednu livadu. Bio je to, u najmanju ruku, čudan prizor, a najtočnije rečeno – iritirao je stanovnike Wintemplea ma koliko se oni trudili, u manirama svoje najdublje pristojnosti i morala, ostati smireni.

Ornitolozi su razapeli jedan oveći šator na livadi, postavili stolove pod šator i na njih poslagali hrpe knjiga pa su na smjene listali tu stručnu literaturu ne bi li u njoj pronašli bar neku informaciju, koja im je u silnim godinama proučavanja ptica možebitno promakla, o neobičnom letu lastavice Johna. Ali nisu nalazili ništa.

120

književnostuživo

Biolozi su već odustali od promatranja Johnova leta i u svom su kružoku, na sasvim drugoj strani livade, nakon detaljne priče o svijetu ptica, preko vodozemaca i gmazova završili na sisavcima pa raspredali o razlikama između šišmiša i lastavica, no svakome tko bi slušao taj razgovor bilo je jasno da on ne vodi nikuda. Niti će išta zaključiti, niti će objasniti Johnov neobičan let.

Kamermani su gasili svoje kamere jer tolike minutaže snimljenog materijala o ptici koja ne mijenja svoju kvadratnu putanju postale su im besmislene i nepotrebne.

Fotografi su sada već fotografirali sve drugo osim Johna jer su njega snimili u tisuću sekvenci, a novinari su spremali svoje blokove u koje se više ništa novo nije imalo zapisati.

Jedino skupina aktivista nije posustajala mašući svojim transparentima i uzvikujući parole poput:

- Ubit ćemo pticu!

- Umri glupa ptico!

- Jedna nije proljeće!

Nasuprot njima, članovi raznih udruga za zaštitu životinja, znatno brojniji, prijeteći su ih gledali i govorom tijela poručivali da će život dati kako bi obranili čudnog lastana samo ako mu se agresivni aktivisti-prosvjednici i pokušaju približiti.

Sve je to stanovnicima Wintemplea smetalo jer je unosilo nemir u

121

književnostuživo

njihove rutine pa i zato što su se turisti Wintemplea sada sve manje šetali ulicama grada, a sve više spuštali do livade koja im je bukom, šarenilom i prisutnim mnoštvom privlačila pažnju puno više od legendi Wintemplea i sličnih znamenitosti.

Nakon 7 dana, stanje je postalo gotovo nepodnošljivo. Lastavica John nije posustajala, a ljudi na livadi bilo je sve više i više. Bilo je i onih koji u Wintemple nisu ni svraćali, nego su ravno stizali na livadu.

Da ste prisustvovali tom prizoru, pomislili biste da se tako nešto ludo i neobično ne događa i rekli biste nekome da vas uštipne kako biste se uvjerili da ne sanjate. No ova je priča posve stvarna i istinita tako da nitko ne može reći da ju je sanjao. A i previše je svjedoka prisutno da bi se sedmodnevni događaj zanijekao.

Tog sedmog dana wintempleovskog čuda dogodilo se usputno i jedno puno veće čudo. Visoki Fred odšetao je do livade. Ne bi to bilo ništa tako strašno neobično, jer Fred je i ranije odlazio u šetnje, da nije sa sobom u šaci ponio skakavca koji je već nekoliko dana boravio na listovima bršljana uz Fredovu kuću.

Sa skakavcem u ruci Fred se mirno, gotovo nezamjetno došetao do livade, progurao se kroz mnoštvo i pristupio tik do lastavice Joha.

Upravo kada je John s pravocrtne putanje usporedne s tlom, skrenuo prema visinama, Fred je zamahnuo rukom, otvorio šaku i uvis bacio skakavca, ovaj je još i odskočio upirući se o Fredov dlan, a onda je

122

književnostuživo

lastavica John naglo promijenila svoju putanju skrenuvši za skakavcem, dograbila ga kljunom i odletjela preko livade u daljinu.

Nitko tko nije bio prisutan ondje ne može pojmiti izbezumljenost, nevjericu i šok na licima prisutnih. Nekoliko trenutaka svi su zabezeknuto gledali u smjeru u kojem je John odletio, a u sljedećem trenutku nastala je strahovita buka u kojoj se nije uopće moglo razabrati tko s kime o čemu priča, tko što dovikuje, tko se kome grozi, a tko koga smiruje.

Fred je, jednako mirno kao što je i došao, odlazio natrag prema svojoj kući, ne osvrćući se na buku. Niz lice mu je kliznula jedna suza, pa druga, pa treća, a dok je došao do kuće već je bio posve uplakan.

Uzeo je veliki bat i krenuo udarati po drvenom okviru vrata. Kada ga je razbio počeo je udarati po ciglama. Kako su se oslobađale žbuke, tako ih je jednu po jednu vadio. Onda bi stao u okvir vrata da izmjeri je li otvor dovoljno visok, pa je opet vadio cigle, sve dok nije bio posve zadovoljan dobivenom visinom prolaza. Tako je, neće se više morati saginjati ulazeći u svoju kuću.

Na ulici pred Fredovim dvorištem, uplakani i sasvim preneraženi, stajali su brojni stanovnici Wintemplea. Promatrali su što Fred radi i lice im se grčilo od boli, nekima od užasa, nekima od tuge i straha.

Ako Fred razbija ulazna vrata, koji je smisao života?

123

književnostuživo

* * *

Posjetitelji livade pored Wintemplea otišli su brže nego što su došli. Ornitolozi, biolozi, fizičari, prosvjednici, zaštitnici životinja, novinari… svi su se vratili u svoje krajeve. Napustili su wintempleovsku livadu jednako kao što ju je napustio John. Pokupili su sve svoje mjerne instrumente, knjige, videoopremu, transparente, sve bilješke, sva svoja čuđenja, svu zadivljenost i svu razočaranost i odvezli se svatko u svom smjeru. Svi su se izgubili iz vidokruga wintempleovih stanovnika u samo jednom danu.

Svakog je čuda cijelom svijetu za tri dana dosta, pa uskoro nitko više nije pričao ni o lastavici Johnu, ni o njegovu jedinstvenu i neponovljivu letu, ni o neobjašnjivom iznenadnom zanosu skakavcem, ni o bilo čemu što se na livadi pored malog Wintemplea događalo najmanje sedam dana, a možda i više.

Jedino se Wintemple stubokom promijenio. Fred je počeo govoriti, nije se zaustavljao. Iz njega su se, kao iz kabla voda, slijevale ideje o promjenama. Rušio je kanone, gazio rutine i postao prvi čovjek koji se oteo obrascima dotadašnjih ponašanja. Promjene, mnoštvo izbora, napredne ideje, pregršt ideja, nepredvidivi potezi, nepredvidivi ishodi, sloboda… za Wintemple ništa više, izuzev tradicije pričanja legendi, nije bilo isto.

Nasred glavnog trga zasađena je sekvoja, čudno stablo koje ne uspijeva bilo gdje, ali u Wintempleu se uhvatilo i začudo – raste. Uz sekvoju su se katkad okupljali stanovnici Wintemplea – sporadično, i ne uvijek isti ljudi, i ne uvijek iz istog razloga, i ne uvijek u isto vrijeme. Tamo

124

književnostuživo

su često stajali i izgledalo je da nešto misle. Onda su glasno pričali, smijali se ili kolutali očima, pa su se razilazili i činili sve što se može zamisliti.

U krošnji sekvoje sada spavaju sove, noću su budne pa gledaju u daljinu, prema jugu, i spremaju se na dalek put. Posve neobično, jer sove nisu ptice selice, ali u Wintempleu ima i takvih sova.

Fredova kuća srušena je kad je umro, a na njenom mjestu napravljen je bunar. Ako se nagnete nad njega i glasno viknete, iz dubine dopire jeka. Mnogima je zabavno i važno to zvučno ogledalo pa se ovdje turisti, ali i sami stanovnici Wintemplea, često zadržavaju vičući u bunar razne ideje, duge ili kratke rečenice, velike mudre riječi ili samo uzvike – oj, ahoj, ej – i slično. Tako provjeravaju kako zvuče njihove zamisli. A uz bunar, na hrapavom drvenom stolu, stoji knjiga u koju upisujete što ste viknuli u bunar i tako trajno Wintempleu i svima ostalima ostavljate svoju zamisao na raspolaganje.

Na obližnju livadu stanovnici Wintemplea postavili su smjerokaz prema jugu jer je jedna djevojčica prije nekoliko godina u knjigu upisala: Što ako se lastavica John vrati?, a ispod toga netko je dopisao: Odletjet će sa sovama na jug.

Da, lastavica John – on je ostao zauvijek zapamćen u legendama Wintemplea.

Turisti koji dolaze, sve sada slušaju priču kako je jednom jedna neobična ptica potakla mijenu, transformirala pogled ljudi na svijet,

125

književnostuživo

preobrazila čovječanstvo. Dogodilo se to upravo u Wintempleu. U ovom je gradu, kaže legenda, nastao prvi čovjek koji se odvažio na promjenu, zvao se Fred i hrabro je pristao oživotvoriti svoju ideju. Iako je nepoznato je li imao ženu (što svima već zvuči prilično poznato), Fred je imao mnogo potomaka i u njih usadio brojna nadahnuća i zamisli… Njegovi su se potomci razmilili svijetom i promijenili ga kao što je Fred promijenio Wintemple…

I onda turisti, slušajući tu priču, već oduševljeno smišljaju njene mnoge preinake, drugačije završetke i nadodaju mnoge nove zaplete. Biraju imena Fredovih potomaka, smišljaju nedostajući dio legende o Fredovoj ženi, opisuju je, smiju se i plaču pa plešu na velikom trgu, viču u bunar, raduju se životu… i osjećaju se slobodno i hrabro u Wintempleu.

Ako navratite, učinit će vam se da je oduvijek bilo tako.

A stvarno uvijek i jest tako kad ostvarujete svoje potencijale.

ilust

raci

ja: A

na

Gla

žar

intervju s anom glažar, autoricom ilustracija ovoga

broja

128

književnostuživo

U ovome broju predstavljamo Anu Glažar, likovnu umjetnicu i autoricu priloga koji, po našem mišljenju, savršeno pašu u književni kontekst ovog jesenskog broja. Porazgo-varali smo s Anom, zamolili je da nam kaže riječ-dvije o sebi i svojem opusu.

Ana, reci nam nešto o sebi.

Rođena sam 1981. u Rijeci. Diplomirala slikarstvo na Accademii di Belle Arti u Veneciji. Sudjelovala sam na raznim izložbama u Hrvatskoj, Italiji, Srbiji, Njemačkoj i Walesu. Živim i radim u Rijeci, član sam Hrvatskog društva likovnih umjetnika i Likuma, Zadruge likovnih umjetnika Hrvatske.

Surađivala sam s talijanskim design studiom Imegadito i osim slikarstva i ilustracije radim i kao dizajner. Jedna sam od dobitnica likovne nagrade Ivo Kalina za najbolju izložbu u Rijeci tijekom 2009. godine. Neke od kreacija dizajn-igračaka su objavljene 2010. godine

razgovarao Moris Mateljan

Ana Glažar: Mislim da se možemo

nasmijati i u najcrnjim trenucima

129

književnostuživo

u knjizi Crazy Toys Vincenta Thfoina za francusku izdavačku kuću De la Martinere.

Koje tehnike koristiš?

Najčešće radim s akrilnim bojama, ugljenom, bojicama i flomićima kad radim na slikama, mada u zadnje vrijeme radim ilustracije crnom pastelom, oduševljava me jednostavnost poteza i zaigranost likova. Ponekad šijem igračke, a kad neželim napraviti nered, radim digitalne ilustracije.

Koje su ti radovi najdraži? I ima li takvo pitanje uopće smisla?

Moje slike su moja djeca, nemam preferenci, neke nasmijavaju, a neke proizlaze iz ne tako lijepih iskustava, neke su osobna kritika društva, a neke ljubav prema glazbi. Iz ovog popisa bih možda izdvojila muzičnu "Out amongst the walking wounded" i ironičnu "I saw you in the grocery shop" (to je ono kada sretneš nekog koga ne želiš sresti i skrivaš se između polica samoposluge).

Moje slike su moja djeca, nemam preferenci, neke nasmijavaju, a neke proizlaze iz ne tako lijepih iskustava, neke su osobna kritika društva, a neke ljubav prema glazbi.

130

književnostuživo

Iskreno, koliko često radiš? Dnevno, mjesečno?

Bila bi laž da kažem da radim svakodnevno, mislim da niti jedan umjetnik/ica ne može biti kreativan 24/7. Znaju mi se zaredati dani, pogotovo kad je riječ o planiranim projektima, izložbama i sl. Rekla bi da je moj um uvijek orijenitran kreativno, često "črčkam" spontano čak i kada radim nešto drugo nešto prisilno, to mi dođe kao "mind escape", tu nastanu najbolje ideje, skice...

Kad smo već kod toga, u čemu pronalaziš inspiraciju?

Rekla bi da je to najčešće glazba, rijetko radim bez plejlista. Moji klijenti i jesu najčešće zaljubljenici muzike, znaju prepoznati Lizu Minelli u "Farewell my liebe Herr" ili npr. Hercules and Love Affair u "My house is in order". Radovi su igra prvenstveno, uvjetovani su baš kao i mi, sjećanjima, osjećajima, trenutkom... Ne bavim se okolinom i društvenim prilikama, već pojedincem, slike su mi osobni pogled i iskustva. Mislim da nikad neću biti politički orijentirana umjetnica ili usmjeravati svoje radove k tome.

Kako je nastao tvoj osebujni stil?

Hja, ne znam, vjerojatno iz puno črčkarenja :-)

Moji su likovi uvijek bili tu negdje, isprva nisam ni znala da će to biti moj stil rada, a i nekako ne garantiram da će zauvijek tako

131

književnostuživo

ostati. Svaki umjetnik/ica želi evoluciju rada, bilo to izlazak u prostor, korištenje drugih medija ili umjetnosti. Većinu smatram da postignemo sami, čak i tehniku rada, ne postoje magična uputstva, to je i ljepota pronalaska novog, traženje i naprosto življenje trenutka.

Postoje li neki uzori?

Postoje naravno, navela bih ih par iz prošlosti kao npr. Egon Schiele,

Moji su likovi uvijek bili tu negdje, isprva nisam ni znala da će to biti moj stil rada, a i nekako ne garantiram da će zauvijek tako ostati. Svaki umjetnik/ica želi evoluciju rada, bilo to izlazak u prostor, korištenje drugih medija ili umjetnosti. Većinu smatram da postignemo sami, čak i tehniku rada, ne postoje magična uputstva, to je i ljepota pronalaska novog, traženje i naprosto življenje trenutka.

132

književnostuživo

Tamara De Lempicka i par živućih umjetnika npr. Genta Kosumi, Yoshimoto Nara...

Utječu li drugi mediji poput glazbe, filma, književnosti na tvoju umjetnost?

Prethodno sam navela da glazba ima najveći utjecaj, ostali mediji nekako za sada nisu dio mojih kreacija, možda podsvjesno izađe neka kreatura koju sam pročitala ili vidjela na filmu, no to ne mogu tvrditi.

Do koje mjere?

Do mjere da ponekad zna odrediti temu slike, crteža ili slično. Glazba opušta, dovodi u stadij mira i sebstva i tu se krije onaj centar kreative. Ona ne mora striktno imati pozitivan utjecaj, možda ponekad i izbacim nešto sarkastično, loše, pijano ili umorno iz sebe. Na kraju, ja sam ta koja i bira "žanr" plejliste.

Tvoje slike i ilustracije variraju između ljupkih asocijacija djetinjstva do nelagodnih, gotovo makabričnih impresija. Je li ti bitno da ljudi promatraju „nivo radnje“ ili želiš da prodru dublje u djelo?

Jako mi je bitna publika, bitno mi je mišljenje promatrača.

Dobila sam kritiku da promatrača dovedem do zaključka zbog ispisanog teksta na slici, tu sam se jako dvoumila hoću li ga dalje

133

književnostuživo

koristiti. Nedavno sam iz razgovora s posjetiocima na svojoj posljednjoj izložbi došla do zaključka da na kraju svih veseli neka ispisana fraza, neki se nasmiju, a neki je i ne čitaju, već dobro promotre ilustriranu "situaciju" i uvijek nađu nešto svoje, dožive je na svoj način. Na toj izložbi je i publika bila dio, ostavljali su glazbene želje koje su ih asocirale na djetinjstvo i time na moje radove. Pri kraju zatvaranja svi su mogli doći na slušaonu i biti dio mojih/njihovih slika.

Do koje mjere su ti radovi metaforični, alegorični?

Mislim da su moje slike scenski gotove, rijetko ih upakujem u metafore ili skrivam neke druge osjećaje. Moje su kreature prilično jasne, ponekad i glasno izgovaraju neprimjerene fraze ili pak izrazom lica ostave dojam. Većina radova i izgleda na prvu sladunjava, no akteri su uvijek suprotnost, često mi i daju tu vrst kritike u iščitavanju radova.

U kojoj mjeri je tvoj suptilni humor nekakva oštrica cinizma?

To je neka vrsta preživljavanja u okrutnom svijetu, da nema cinizma vjerojatno ne bi ni bilo mojih slika. Mislim da se i u najcrnjem periodu možemo nasmijati, dati drugu točku polaska negativnim emocijama.

Otkuda je došao? Ima li tu komentara aktualnosti i društva?

Naravno da ima aktualnosti, mi ih živimo više-manje. Najčešće su

134

književnostuživo

to svakodnevne situacije koje ne moraju biti usko vezane uz mene, dovoljno se osvrnuti, primjerice, u gradskom prijevozu i primijetiti; izrugivanje, pogrdne poglede, izdvojenost, manjak novca, glupi posao, besmislene razgovore...

Ima li skrivenih privatnih poruka?

Gotovo uvijek.

U kojem smjeru očekuješ da će se tvoja umjetnost dalje razvijati?

Mislim da će se sve više okretati publici, u to sam gotovo sigurna, bilo kroz tiskani oblik npr. knjige ili samim konceptom izložbe.

Što bi voljela postići?

Voljela bi živjeti od svoje umjetnosti.

135

književnostuživo

ilustracija: A

na G

lažar

136

književnostuživo

ilustracija: A

na G

lažar

9 771849 042001

ISSN 1849-0425ISSN 1849-0425

Cijena tiskanog izdanja: 150,00 kuna / 20 eur