KOLOKVIJUM 1 deo

  • Upload
    jazvrk

  • View
    522

  • Download
    3

Embed Size (px)

Citation preview

FAKULTET ZA SPECIJALNU EDUKACIJU I REHABILITACIJU ODELJENJE ZA PREVENCIJU I TRETMAN POREMEAJA PONAANJA

TEORIJSKE OSNOVE PENALNOG TRETMANA

Prof. dr Zoran Ili Ass. mr Goran Jovani

1

USLOVLJENOST TEORIJSKIH OSNOVA PENALNOG TRETMANA RAZVOJEM ANDRAGOGIJE I PENOLOGIJE Teorijske osnove penalnog tretmana ima karakter meunauke ili graninog podruja izmeu andragogije i penologije. Ova disciplina je mogla nastati i zapoeti svoj autonomni razvoj tek na jednom viem stepenu razvijenosti andragoke misli i snanijeg prodora ideje i prakse prevaspitanja u podruje kaznene politike i reakcije na kriminalitet. Njen dalji razvoj u mnogome zavisi od napretka kako andragoke, tako i penoloke misli i prakse. Otud se problematika ove nauke ne moe sagledati ako se ne dovede u vezu i izui njena uslovljenost razvojem andragogije i penologije, kao bitnih uporita njenog nastanka i razvoja. U tome je sadran smisao izlaganja u ovom poglavlju.

RAZVOJ PRAKSE I TEORIJE OBRAZOVANJA ODRASLIH1.

RAZVOJ TEORIJE I PRAKSE OBRAZOVANJA ODRASLIHU ATNIKOM PERIODU

Praksa obrazovanja odraslih ima veoma dugu istoriju, koja je integralni deo opte obrazovne prakse i neodvojivi deo opte misli o vaspitanju i obrazovanju, kao i ukupnih saznanja vezanih za oveka i ljudsko drutvo. Smatra se da je aktivnost na obrazovanju odraslih zaeta ve kod starih istonih naroda. O tome se sudi na osnovu radova antikiog pisca Ksenofonta, koji svedoi da se u Persiji uporedo sa obrazovanjem i vaspitanjem dece, neguje vaspitanje zrelih ljudi i staraca. Ono se odvija na2

trgovima i vode ga nastavnici, sa ciljem da "ne bi ni jedan graanin greio protiv dravnih zakona i ustanova". Dakle, htela se postii disciplina graana pomou znanja. Ve u to vreme dolo se do uverenja da znanje donosi vlast i privilegije. Ovladavanje znanjima bilo je uglavnom dostupno vladajuoj klasi. Kineski filozof Lao Ce (Lao Tse) propovedao je da "onaj ko zna neka gospodari zaostalima, zaostali neka budu orue u rukama naprednih". Uporedo sa uvrivanjem robovlasnikog drutva u antikoj Grkoj usavrava se obrazovanje odraslih. Filozofi onog doba esto su raspravljali o ciljevima i sredstvima vaspitanja odraslih. Najvei doprinos u tom pravcu uinili su sofisti (sophos - mudar, mudrac), koji insistiraju da se kola mora osloboditi zidova i izai na trgove meu slobodne graane. Poznati antiki mislioci Sokrat, Platon i Aristotel, ostavili su znaajnog traga u oblasti kulturne i prosvetne aktivnosti sa odraslima. Izvesni autori smatraju da je Sokrat (469-399), bio najznamenitiji i najvei uitelj naroda (D. Filipovi, 1969). On je odrasle i omladinu pouavao na ulicama, trgovima primenjujui dijalog (metoda babienja). Ova metoda se sastajala u tome da se preko stvaralakog dijaloga sagovornik vlastitim razmiljanjem dovodi do istine. Najdarovitiji Sokratov uenik Platon (427-348), razraivao je sistem obrazovanja uopte, pa u okviru toga i odraslih. On se i praktino bavio nastavnom aktivnou i vodio je poznatu filozofsku kolu - "Pltonova akademija", u kojoj je uio i "odraslo enskinje". Platonov uenik Aristotel (384-322), najvei um svoga vremena, pridavao je veliki znaaj obrazovanju i vaspitanju uopte smatrajui da se i odrasli mogu uspeno obrazovati i vaspitavati. Zalae se za vaspitanje ena kako bi bile "pouzdanog karaktera''. I ovaj filozof je drao nastavu u filozofskoj koli Licej (Liceon).3

U vreme starog Rima vaspitanje i obrazovanje odraslih se dalje razvija i sve vie zasniva na primerima i obiajima. S tim u skladu, oni koji su se opredelili za inovnika zanimanja odlazili su u senat i sluali besede starijih senatora i na njihovom primeru se uili govornitvu, a oni koji su se opredelili za vojniki poziv, iveli su u logorima pokoravajui se reimu vojnikog ivota. Sa prodorom kulture stare Grke i Rimljani insistiraju na tome da odrasli graani moraju solidno poznavati tzv. sedam slobodnih vetina: garamatika, retorika, dijalektika, aritmetika, geometrija, muzika i astronomija. Za najznaajnijeg rimskog teoretiara u oblasti obrazovanja odraslih smatra se Kvintilijan (42-118), istaknuti uitelj govornitva, politiar i naunik. Delom "O vaspitanju govornika" u 12 knjiga udario je temelje govornikog vaspitanja i obogatio obrazovanje odraslih jednim od znaajnih njegovih podruja.

4

2.

RAZVOJ TEORIJE I PRAKSE OBRAZOVANJA ODRASLIH U SREDNJEM VEKU I RANOM KAPITALIZMU

Raspadom robovlasnitva i ustanovljavanjem feudalizma obrazovanje odraslih se odvija veinom unutar crkvenih institucija i retkih visokokolskih ustanova teko pristupanim niim staleima drutva. Sa pobedom hrianske ideologije poloaj obrazovanja odraslih se pogorava. Re je o periodu u kome se nauka pretvara u slukinju religije i gde se religiozne dogme uzimaju kao osnova pogleda na svet koji je stvoren bojom voljom. Uporedo sa uvrivanjem crkvene vlasti oivljava obrazovna aktivnost, osnivaju se crkvene kole i u manastirirma se izuava kaligrafija, ikonografija, rezbarenje i dr., a izvesni verski velikodostojnici poinju se baviti knjigom i naukom. U ovom periodu se posveuje panja obrazovanju ritera preko sedam riterskih vetina: jahanje, plivanje, vladanje kopljem, maevanje, lov, igranje ha i pisanje stihova. Cilj je bio da se riteri pripreme za valjano sluenje na dvoru i u vojsci. No, i pored ovih aktivnosti u doba hriana nivo prosvete i obrazovanja uopte je znatno opao jer se vaspitno obrazovni rad zasnivao na crkvenim dogmama. Ovladavanje znanjima nije se cenilo, sem ako su u pitanju crkvene propovedi.

U 17 i 18 veku (u vreme zaetaka kapitalizma) javljaju se duhovni pokreti humanizam i renesansa. Nova drutvena klasa, mlada buroazija, rui konzervativne ideje hrianstva i uz pomo nauke izvodi pravu5

revoluciju u svim oblastima ivota, pa tako i u oblasti obrazovanja odraslih. Humanizam (humanus - ljudski) se zalae za oslobaanje oveka od teolokih dogmi, usmeravajui njegov um i delovanje u pravcu afirmacije sebe i spoznaje prirode i njenih zakonitosti. Renesansa (renesans - preporod) kao preporod, oznaava obnovu antikih umetnikih vrednosti i preporod u svim oblastima kulture, nauke i obrazovanja. Oslanjajui se na novu koncepciju o oveku i svetu renesansa dovodi do procvata knjievenosti, nauke, likovnih umetnosti i drugih oblasti ljudskog stvaralatva. Istaknuti mislioci Tomas Mor i Tomas Kampanela u svojim socijalno-politikim uenjima ukazuju na poseban znaaj i potrebu obrazovanja odraslih. U celini gledano obrazovanje odraslih je u 16. i 17. veku uinilo veliki napredak u odnosu na ranije stanje. U ovom periodu osnivaju se biblioteke druge ustanove za irenje kulture. Sa prodorom kapitalizma javljaju se smelije i kapitalne koncepcije o permanentnom obrazovanju iji je najsnaniji nosilac eki mislilac i pedagog Jan Amos Komenski (1592 - 1670). On je snano razvio ideju o potrebi razvoja "svih ljudi na zemlji i to kroz ceo ivot". Komnenski projektuje sistem obrazovanja odraslih koji treba da odgovara realnim drutvenim potrebama. Svoj koncept permanentnog obrazovanja izrazio je reima: omnes, omnia, omnio", (sve ljude, pomou svega, pouavati u svaemu). U periodu priprema francuske revolucije ideje o slobodi i jednakosti odrazile su se i u zahtevu za irim narodnim prosveivanjem, na emu su posebno insistirali francuski prosvetitelji Volter i Ruso. Znaajan doprinos razvoju obrazovanja odraslih uinili su francuski materijalisti - enciklopedisti ija misao o irokom narodnom prosveivanju6

nailazi na irok prijem, a njihova ideja po kojoj je razum jedino merilo svega to postoji snano je potstakla napore na planu vaspitanja i obrazovanja odraslih. Meu enciklopedistima najznaajniji su: Didro, Helvecijus, Holbah i drugi. Ideju o prosveivanju naroda dalje razvijaju socijalisti - utopisti: Sen Simon, Furije, Oven i dr. Oni nepotedno kritikuju stanje u oblasti vaspitanja i obrazovanja kapitalistikog drutva iznosei bogatstvo novih ideja. I drugi mislioci ustaju protiv neznanja i svih drugih vidova zaostalosti, naroito ruski revolucionarni demokrati: Bjelinski, Hercen, ernievski, Dobroljubov i dr. Oni su dali znaajan doprinos razvoju prakse obrazovanja i vaspitanja odraslih ime su udareni temelji za razvoj ovog sistema koji e u narednom periodu obeleiti stalan i kontinuirani razvoj. Naroito od kraja 18 veka, emu su doprineli tzv. "pokret za opismenjavanje radnika i artistiki pokret. Uporedo sa daljim razvojem industrijske proizvodnje i jaanjem radnike klase, potreba obrazovanja odraslih postaje sve vea. Industrijski radnici moraju nuno ovladati znanjima koja su pretpostavka njihove vee efikasnosti u sve sloenijem procesu rada. Ovu potrebu je shvatila i buroazija, te je i ona ulagala napore u tom pravcu. Naravno, njena nastojanja se kreu u granicama njenih interesa za veim profitom. No, bez obzira na ovu klasnu ogranienost pomenutih napora, mora se rei da se nikada pre, potreba obrazovanja odraslih, naroito radnika, nije snanije isticala. Angaovanjem buroazije ovo obrazovanje dobija peat dravnih nastojanja. Nosioci politike i neposredne obrazovne aktivnosti su razna udruenja, univerziteti, naune ustanove, politike orgnizacije i dr. Pojava organizovanog radnikog pokreta na istorijsku pozornicu dae7

jo snaniji impuls razvoju prakse obrazovanja odraslih. Ovo obrazovanje poprima poseban drutveni i klasni karakter, postajui integralni deo opte borbe za napredak drutva i ostvarivanja istorijske uloge radnike klase. Naroito su u tom pogledu dragocena iskustva Pariske komune (1881). Insistiranje na tome da se obrazovanje, nauka i umetnost sve vie priblie radnicima, da se maksimalno demokratizuje narodna prosveta i obrazovanje, snano je afirmisalo i proirilo tendenciju za organizovanim obrazovanjem odraslih. I u kasnijim decenijama nastavlja se proces, irenja narodnog prosveivanja u veem broju zemalja. Postepeno ali dosta organizovano se pristupa razvijanju sistema ustanova za obrazovanje odraslih. Kvalitativno nove institucije obrazovanja odraslih nastaju, meutim, tek 50-tih godina dvadesetog veka. Tako obrazovanje odraslih doivljava iroku ekspanziju skoro u svim savremenim drutvenim zajednicama, kako visoko razvijenim, tako i u onim koje se nalaze u procesu materijalne i kulturne emancipacije i razvoja. U nekim od tih zemalja postoje relativno celoviti i razueni sistemi obrazovanja odraslih.

3. RAZVOJ OBRAZOVANJA ODRASLIH NA OVDANJIM PROSTORIMA Obrazovanje odraslih na ovim prostorima ima relativno dugu istoriju. S tim u vezi postoje vie periodizacija razvoja ove prakse. Rrazlikuju se osam takvih perioda:1.

period pripremanja i nastajanja organizovanog sistema obrazovanja odraslih; period od pojave radnike klase do modernih socijalnih8

2.

strujanja;3.

period od stvaranja modernog radnikog pokreta do ujedinjenja jugoslovenskih naroda; period od stvaranja do sloma stare Jugoslavije; period NOR-a i revolucije; period masovnog prosveivanja; period uspostavljanja samoupravljanja i period postsocijalistikog drutva.

4. 5. 6. 7. 8.

Svaki od ovih perioda karakteriu odreene specifinosti u oblasti prakse i njenog teorijskog zasnivanja i osmiljavanja. Manje razuena periodizacija razlikuje etiri razdoblja: - do stvaranja Jugoslavije, koga karakterie geopolitika i kulturna regionalizacija obrazovanja odraslih; - period od formiranja do sloma stare Juroslavije, koga karakteriu napori zasnivanja i izgradnje jedinstvenog sistema obrazovanja odraslih; - period socijalistike Jugoslavije sa izvesnim podperiodima (B. Samolovev, 1979) i - period raspada jugoslavije, promena drutvenog sistema i uspostavljanje trine privrede. Za prvo razdoblje je, kako smo istakli, karakteristino da je obrazovanje odraslih imalo izvesne autonomne regionalne tokove, sa obelejima karakteristinim za zemlje u ijim je okvirima nastalo, uz uvek prisutan naciondlni duh i tenju za sopstveno osloboenje i ujedinjenje. U ovom periodu se ulau napori za prevazilaenje zaostalosti naroda preko irenja prosvete i knjige u iroke narodne mase. Tu prosvetiteljsku i racionailstiku orijentaciju naroito propagira i na delu se zalae za njeno oivljavanje Dositej Obradovi.9

Sa nastankom socijalistike misli i organizovanjem jugoslovenskog proletarijata, dolazi do znaajnih organizovanih praktinih napora na planu prosveivanja naroda, kao i do razvijanja andragoke misli, naroito u redovima ideologa radnike klase Svetozara Markovia (184b-1875) i Vase Pelagia (1838-1899) i dr., koji se suprotstavljaju graanskim, buroaskim andragokim idejama, podstiui razvoj i formiranje radnikih i graanskih prosvetnih drutava ija aktivnost nosi karakter klasno-politikih nacionalno-oslobodilakih ideja. I u periodu NOP-a obrazovanje odraslih se posveuje znaajna panja. U toku NOR-a i revolucije razvijani su razni oblici vaspitno-obrazovne i kulturne aktivnosti (analfabetski teajevi, narodne knjinice i itaonice, domovi kulture, horovi, pozorine grupe, itd.), kao i razni oblici idejnopolitikog delovanja (zborovi, konferencije, predavanja, usmene novine, itd.). Taj masovni pokret prosveivanja naroda bie nastavljen i u prvim godinama nakon II svetskog rata. Osnovni napori su bili usmereni na otklanjanje kulturne zaostalosti, na opismenjavanje i podizanje idejno politike svesti graana nove socijalistike zajednice. Od pojave radnikog samoupravljanja nastupa period obrazovanja odraslih koga karakterie relativao visok stepen organizovanosti, sistematinosti i planskog rada na obrazovanju odraslih. Formiraju se stabilnije ustanove za obrazovanje odraslih ija se mrea stalno iri, prerastajui tako u celovit sistem vaspitanja i obrazovanja u nas. To je period u kome nastaju razliite institucije za obrazovanje odraslih, kao to su: kole za osnovno, srednje i vie obrazovanje radnika u privredi, fabriki centri za obrazovanje, radniki i narodni univerziteti i sl. Mrea ovih ustanova, iako relativno razvijena, jo uvek, meutim, nije po kapacitetu niti po kvalitetu rada takva da bi mogla zadovoljiti sve rastue10

drutvene potrebe na ovom podruju. To znai da postoji nesklad izmeu potreba i mogunosti njihovog zadovoljenja u ovoj oblasti. Kao izraz takve orijentacije u nas je dolo do irokog prihvatanja koncepcije permanentnog obrazovanja, ija je sutina u tome da se vaspitanje i obrazovanje tretiraju kao permanentni proces u celom toku ivota pojedinca. Koncepcija permanentnog obrazovanja nije nova ideja, ve ima svoje korene u istoriji civilizacije. Ostvarenje ove ideje postalo je mogue tek na jednom viem stepenu razvoja drutva i demokratizacije drutvenih odnosa. Povezivanje rada i obrazovanja i njihovo uzajamno smenjivanje, imaju povoljne anse da se praktino realizuju preko povratnog obrazovanja to jest obrazovanja uz rad i obrazovanja iz rada. Na tim osnovama treba da doe do radikalnih promena u koncepciji i praksi tradicionalnog vaspitanja i obrazovanja uopte, a u tom sklopu i u oblasti obrazovanja odraslih. U periodu nakon promene drutvenog poretka iz samoupravljanja ka trino orijentisanom neoliberalnom kapitalizmu, oblast obrazovanja odraslih postaje sve manje predmet brige drave, a sve vie predmet interesovanja privatne inicijative. Uoavajui slobodan prostor na tritu obrazovanja, razliiti oblici obrazovanja odraslih nastoje da ponude i naplate usluge pruanja obrazovanja odraslima kroz razliite kurseve, kole, univerzitete i edukacije, esto bez jasne koncepcije, razliitog stepena organizovanosti, uz realizaciju programa iji se kvalitet moe dovesti u pitanje i ija je realna vrednost u praksi esto usko ogranienog dometa. Konkurencija prisutna i na ovom tritu s jedne strane neminovno vodi podizanju kvaliteta usluga uz povoljnije uslove za polaznike, a s druge strane primorava organizovane oblike obrazovanja u okviru dravne nadlenosti na preispitivanje postojeih modela rada, sadraja, organizacije i11

kvaliteta znanja koji se nude u tom segmentu obrazovanja odraslih lica. Akreditacije takvih programa su jedan od naina da se kvalitet obrazovanja odraslih zadri na potrebnom nivou, kao i da se permanentno osavremenjava, pratei savremene tokove ivota i zahteve prakse.

12

RAZVOJ ANDRAGOGIJE KAO NAUKE O OBRAZOVANJU ODRASLIH A. FAZA INTEGRALNOG JEDINSTVA ANDRAGOGIJE SA PEDAGOGIJOM Proces teorijskog oblikovanja nauke o obrazovanju odraslih proao je kroz nekoliko faza. Poetna faza je faza integralnog jedinstva andragogije sa pedagogijom, a donekle i sa drugim naroito drutvenim naukama. Ovo je najdua faza. Poinje sa misliocima starih istonih naroda i traje do polovine 19 veka. Za nju je karakteristino da su ideje i misaone opservacije o vaspitanju i obrazovanju odraslih integralni deo optih pedagokih i filozofskih ideja i shvatanja. Re je o idejama koje su dole do izraaja kod ranije pomenutih mislilaca kako starih istonih naroda, tako pre svega kod Sofista, Sokrata, Platona, Aristotela, preko prosvetitelja enciklopedista i revolucionarnih ruskih demokrata sve do Marksa i Engelsa. B. DESKRIPTIVNO DEDUKTIVNA FAZA

Tek u drugaj polovini 19 veka kada se andragoka praksa ve afirmisala kao posebna drutvena aktivnost dolazi do postepenog procesa osamostaljivanja andragogije od pedagogije i drugih naunih disciplina. Taj proces osamostaljivanja predstavlja viu fazu u razvoju andragoke nauke, fazu koja se oznaava kao deskriptivno-deduktivna. U ovoj fazi se ine napori u pravcu utvrivanja osnovnih andragokih naela da bi se zatim uinili napori u pravcu opisivanja prakse obrazovanja odraslih, kako bi se sauvala njena iskustva i istovremeno afirmisali njeni13

pozitivni trendovi. Ova faza traje od druge pulovine 19. veka do priblino tridesetih godina 20. veka. U tom periodu naroito su znaajni radovi poznatog pedagoga Georga Kerentajnera (1854-1932) koji se u delu "Teorija obrazovanja" zalae za razvoj nauke o obrazovanju odraslih, istiui posebno znaaj moralnog shvatanja obrazovanja, pri emu on posebno podvlai da je moralno dranje daleko znaajnije od znanja. vedski pedagog Elen Kej (1849-1926) teorijski se bavila pitanjem obrazovanja odraslih, posebno ena. Meu ostalim misliocima koji su u izvesnoj meri doprineli stvaranju uslova za razvoj nauke o obrazovanju odraslih spada i Don Djui. Njegovi pogledi na obrazovanje odraslih snano su uticali na razbijanje monopolistikog poloaja kole u oblasti obrazovanja uopte. Osnovu vaspitanja i obrazovanja uopte, pa i odraslih, u revolucionarnim uslovima udarili su klasici marksizma, koji se nisu posebno bavili andragokom problematikom, ali su se zalagali za "rekonstrukciju vaspitanja", kako bi vaspitanje i obrazovanje mladih i odraslih postalo orue za revolucionarni preobraaj drutva. Oni su insistirali na postizanju dijalektikog jedinstva i tesne povezanosti izmeu proizvodnje (rada) i obrazovanja, istiui neophodnost razvijanja individualnih sposobnosti koje odgovaraju materijalnim proizvodnim oruima. Marks je posebno istakao zahtev da sam "vaspita mora da bude vaspitan" (D. Filipovi, 1969). I Lenjinov teorijski opus sadri znaajne postavke u kojima se, izmeu ostalog, zalae za potrebu itave kulturne revolucije putem likvidacije nepismenosti, politikog prosveivanja i opteg obrazovanja odraslih. On se zalae za permanentnost obrazovanja reima "uiti, uiti, i uiti". Od ostalih ruskih mislilaca, treba posebno pomenuti doprinos Antona14

Semjonovia Makarenka. I u drugim zemljama ovog perioda javlja se itav niz autora koji se zalau za razvoj nauke o obrazovanju odraslih. Naroito je znaajno pomenuti doprinos Helene Rainske, koja se zalagala za razvoj obrazovanja odraslih u okvirima socijalne pedagogije. C. FAZA RELATIVNO FORMIRANE SAMOSTALNE NAUNE GRANE Od tridesetih godina 20. veka, andragoka nauka ulazi u fazu relativno formirane samostalne naune grane. U ovom periodu javlja se niz autora teorijskih radova iji je cilj osvetljavanje andragoke prakse sa raznih aspekata - filozofskog, sociolokog, psiholokog, didaktikog, metodikog, andragokog i drugih. To je period koga dalje karakteriu brojni pokuaji kompleksnog i sistematskog osvetljavanja andragoke problematike. Sve je to naravno podstaknnto ranije analiziranim napretkom andragoke prakse i pojaanim drutvenim interesom i potrebama u ovoj oblasti drutvene delatnosti. Napori ovog karaktera se i danas ine u itavom nizu zemalja pa i naoj. U nas danas izlazi nekoliko asopisa za obrazovanje odraslih, realizovan je prilian broj nauno istraivakih projekata. Rezultati tih napora predmet su izuavanja na pojedinim fakultetima. Filozofski fakultet u Beogradu prvi je uveo poseban smer studija iz oblasti andragogije.

POJAM I PREDMET ANDRAGOGIJE I SISTEM ANDRAGOKIH DISCIPLINA

15

a. Pojam i predmet andragogije Andragoka nauka i praksa beleili su stalan napredak koji se, izmeu ostalog, ogleda i u osamostaljivanju ove naune discipline. Taj proces karakteriu sporovi i razliiti pristupi u reavanju pojedinih problema ove nauke. Tako je i osnovno pitanje, pitanje njenog pojma i predmeta jo uvek sporno. S tim u vezi postoje razliita shvatanja. Ni u pogledu terminolokog oznaavanja ove nauke ne postoji opte slaganje ve se u tu svrhu koriste razliiti izrazi kao to su - adultna pedagogija, - pedagogija odraslih, - andragogija, - teorija obrazovanja odraslih i dr. Pored ovih izraza, od kojih se nekima osporava samostalnost andragogije, a drugima istie njena posebnost, postoji i shvatanje po kome je nauka o obrazovanju odraslih neka vrsta graninog podruja pedagogije i sociologije. U osnovi spora u odreivanju pojma i predmeta ove nauke i njenog terminolokog oznaavanja stoji u sutini spor na relaciji odnosa izmeu pedagogije i andragogije. Zato je nuno da se ukae na sutinu tog spora. Istaknuto je da se andragogija relativno dugo razvijala u okviru pedagogije kao njen integralni deo. Ovakav put razvoja andragogije normalna je pojava u razvoju svake nauke, jer sve nauke prolaze isti ili slian put u pravcu diferenciranja ili osamostaljivanja. Spor, meutim, nastaje usled nesaglasnosti oko poimanja samog pojma i predmeta pedagogije, o emu postoje najmanje dva shvatanja.16

Po jednom od tih shvatanja, pedagogija se odreuje kao opta nauka o vaspitanju (i nema druge nauke). Ovo shvatanje da je pedagogija jedina nauka o vaspitanju nalazi uporite u teoriji plasticiteta, po kojoj je vaspitanje mogue samo u onom periodu u kome se kod pojedinaca odvija proces biofizikog razvoja i da vaspitanje nije mogue nakon zavrene bioloke zrelosti pojedinca. Drugim reima, po ovoj teoriji, vaspitanje, kao proces menjanja linosti, nije mogue onda kada je postignuta puna bioloka zrelost. Ova teorija je danas sasvim prevaziena i ima vie karakter svedoanstva o stranputicama nauke na putu njenog razvoja. Definicija po kojoj je pedagogija opta i jedina nauka o vaspitanju ima svoju osnovu i u tezi da je vaspitno-obrazovni proces jedinstven, te da je predmet pedagogije kao sveobuhvatne nauke kojom su obuhvaeni i deca i odrasli. Ova teza zanemaruje logiku razvojnog procesa svake nauke, logiku neprestanog diferenciranja naunog znanja unutar jednog naunog podruja. Shvatanje po kome je pedagogija opta nauka o vaspitanju suprotno je samom jezikom znaenju njenog imena. Sama re pedagogija izvedena je iz dva jezika izraza pais, paidos - dete, deteta, deak, deaka, a agine - ago, znai voditi, vaspitavati. Potujui neophodnost sklada izmeu termina i njegovog pojmovnog znaaja, to jest jezikog izraza i sutine, pedagogija ne moe znaiti drugo do nauku o voenju vaspitanja dece. U sluaju njenih pretenzija da predstavlja optu nauku o vaspitanju, naziv pedagogija bi se pokazao neadekvatnim. I zaista dosadanji razvoj pedagogije nepobitno svedoi da se ona iskljuivo razvijala kao nauka o vaspitanju samo jednog dela ukupne populacije, pripadnika mlade generacije tj. dece i adolescenata. Ako je to tako, onda se, pored pedagogije koja se bavi vaspitanjem17

mladih, pokazuje neophodnim postojanje i posebne nauke o vaspitanju i obrazovanju odraslih. To je drugo, ispravnije shvatanje. Naravno, ove dve nauke imaju dosta zajednikog i rezultati svake od njih mogu biti od znaaja za razvoj druge. Obe bi mogle predstavljati integralne delove jedne opte i sintetike nauke o vaspitanju i obrazovanju uopte, za koju nauku ne postoji ni adekvatan naziv niti je kao takva znaajnije razvijena. To ne znai da ne postoji potreba razvoja takve sintetike, uoptavajue nauke o vaspitanju i obrazovanju, koju neki nazivaju filozofijom vaspitanja, neki optom naukom o vaspitanju, a izvesni edukologijom. To to takva nauka nije razvijena sigurno je doprinelo konfuziji i iscrpljujuim sporovima oko odnosa pedagogije i andragogije. Meutim, ni pod pretpostavkom postojanja takve nauke ne moe se negirati posebnost kako pedagopije tako ni andragogije. Ve smo istakli da ni u pogledu samog naziva nauke o obrazovanju i vaspitanju odraslih ne postoji slaganje. Tako je u upotrebi izraz "adultna pedagogija", ije jeziko znaenje dosledno izvedeno znai: odrastao, zreo ovek (adultus), dete (pais) i voditi (agein). Saglasno tome znaenje izraza "adultna pedagogija" je voenje (vaspitanje) odraslog oveka - deteta, odnosno deteta -odraslog oveka. Ova konfuzija, da ne kaemo besmislica, izmeu ostalog, nije u saglasnosti sa znaenjem izraza ''pedagogija", proirujui predmet ove nauke i na odrasle, to je kako smo pokazali neprihvatljivo, Iste nedostatke implicira i upotreba izraza "pedagogija odraslih". U daleko iroj upotrebi je termin "andragogija'', ije je i jeziko znaenje u skladu sa sadrajem i obimom pojma koga simbolizuje. Re je o kovanici od dve grke rei aner (andros) i agein (ago), koje znae ovek mu (oveka, mua) i voditi (vodim).18

Ova sloenica strogo gledano oznaava dakle voenje (vaspitanje) oveka - mua. Tokom upotrebe njeno znaenje je proireno u smislu obuhvatanja svih odraslih a ne samo ''mua". Ima i autora koji se slepo dre jezikog znaenja, pa saglasno tome, smatraju da bi, pored andragogije kao nauke o vaspitanju mueva, trebala da postoji i nauka o vaspitanju ena - ginegogija. Ovo rezonovanje ne samo to pati od formalizma, ve zanemaruje i injenicu da je i izraz "pais" prvobitno znaio - deak, da bi kasnije proirio svoje znaenje na sve pripadnike mlade generacije. Proirivanje znaenja izraza ''aner" (andros) na sve odrasle je tim prihvatljivije ako se zna da se andragogija veoma rano poela razvijati kao nauka o vaspitanju i obrazovanju odraslih uopte. Iz napred izloenog jasno proizilazi da je andragogija samostalna nauka koja izuava, u najirem smislu shvaenu, problematiku vaspitanja i obrazovanja odraslih. Kao takva, ova nauka je tesno povezana ne samo sa pedagogijom, ve i sociologijom, psihologijom, filozofijom, fiziologijom, anatomijom i drugim naukama. Taj odnos ima karakter uzajamnog korienja saznanja, pri emu andragogija ini to u veoj meri, to ne moe biti razlog osporavanjanjene samostalnosti niti poricanja njenog doprinosa razvoju drugih nauka.

b. Sistem andragokih disciplina i mesto penoloke andragogije u tom sistemu Same injenice da andragogija, kao samostalna nauna disciplina, svojim predmetom pokriva iroko podruje vaspitno-obrazovne prakse, uslovila je da se u njenom okviru diferenciraju posebne andragoke discipline koje svojom ukupnou predstavljaju sistem andragogije ili sistem19

andragokih disciplina. Problem naune strukture andragogije, odnosno klasifikacija njenih disciplina nije, meutim, na jedinstven nain reen, ve se pri tome polazi od veeg broja razliitih kriterijuma. Po nekim autorima, osnovni kriterij klasifikacije andrgokih disciplina je nivo njihove optosti, na osnovu kojeg se izdvajaju fundamentalne i normativno-aplikativne.

20

U fundamentalne andragoke discipline spadaju:

opta andragogija, opta metodika andragokog rada, istorija andragogije i komparativna andragogija.

Ovde spadaju nauke koje tee viem nivou uoptavanja. Za razliku od njih, normativno-aplikativne discipline tee uoptavanju na niem stepenu optosti, to jest na nivou posebnosti pojedinih podruja koja imaju za predmet svoga izuavanja. U takve discipline spadaju:

vojna, penoloka, socijalna i industrijska andragogija, kao i posebne metodike andragokog rada.

Pored izloenog, koriste se i kriterijumi: posebnost predmeta izuavanja socijalna grupa ijem funkcionisanju slui vaspitno-obrazovni rad; vaspitno-obrazovni sadraji i socijalni prostori (urbana i ruralna) kojima je namenjeno obrazovanje. Dosledna primena svih ovih kriterijuma imala bi bez sumnje za posledicu preteranu parcelizaciju i atomizaciju i onako ne osobito razvijene nauke o vaspitanju i obrazovanju odraslih. Stoga bi kao najadekvatniji kriterijum utvrivanja sistema andragokih nauka trebao upravo da bude nivo njihove razvijenosti, uz istovremeno voenje rauna o posebnostima predmeta njihovog izuavanja. U sklopu andragoke nauke do sada se izdvojilo i relativno osamostalilo vie njenih poddisciplina, koje ine sistem andragokih nauka u21

koji ulaze:

Opta andrgogija koja otkriva opte zakonitosti andragoke prakse i uoptava saznanja posebnih disciplina; Istorija andragogije, koja se diferencira na optu i nacionalnu, iji je predmet praenja razvoj andragoke nauke i prakse bilo na meunarodnom bilo nacionalnom planu;

Komparativna andragogija iji je predmet uporeivanje ili uporedno praenje andragokih vaspitnih sistema, otkrivajui razloge njihove razliitosti;

Metodologija andragokih istraivanja iji je predmet utvrivanje i razvijanje istraivakih metoda i tehnika u ovoj oblasti rada - nauke; Opta metodika obrazovanja odraslih naziva se i didaktikom obrazovanja odraslih. U njenom okviru su se razvile i razvijaju posebne metodike;

Posebnu grupu ine specijalne ili posebne andragogije. Njihov je predmet izuavanja vaspitno-obrazovni rad sa odraslima u posebnim, specifinim uslovima. Takvih disciplina ima vie, od kojih su neke toliko razvijene da se moe sa puno osnova govoriti o samostalnim naunim disciplinama. Re je o vojnoj andragogiji koja se bavi problematikom vaspitanja i obrazovanja u armijskim uslovima ivota i rada, zatim, o industrijskoj andragogiji iji je predmet izuavanja problematika obrazovanja industrijskih radnika. Neto manje razvijena ali na poodmaklom putu osamostaljivanja nalaze se socijalna i penoloka andragogija. Za razliku od ovih disciplina tek se naziru nastojanja da se osamostale i razviju i druge discipline kao surdo andragogija, tiflo andragogija i sl. Iz predhodnog pregleda strukture sistema andragokih naunih disciplina jasno se uoava da se penoloka andragogija javlja u tom sistemu kao jedna22

od posebnih, specijalnih andragokih nauka. Takvo njeno mesto odreuju svi autori koji su se bavili sistematizacijom andragokih disciplina. Time je odreen i njen odnos prema drugim andragokim disciplinama. U pogledu optosti njenih saznanja, ona se prema optoj andragogiji odnosi kao posebno prema optem. To znai da se penoloka andragogija u svom prouavanju i utvrivanju pravilnosti i zakonitosti koristi optim saznanjima andragogije, nastojei da ta saznanja primeni na svoje posebno podruje vaspitno-obrazovnog rada. Takva primena opteg ne iscrpljuje svu problematiku predmeta penoloke andragogije. Kada bi opte pokrivalo specifinosti posebnog, onda ne bi imalo potrebe za postojanjem tog posebnog. Otuda se ova disciplina nuno bavi izuavanjem specifinosti vaspitno obrazovnog procesa u posebnim penitersijernim uslovima ivota i rada ljudi. Isto tako, ni svi elementi i sazanja do kojih dolazi penoloka andragogija ne ulaze u fond opte nauke o obrazovanju i vaspitanju odraslih, niti mogu pretendovati na vaenje u svim drugim andragokim podrujima. Jednostavno reeno, penoloka andragogija se oslanja na opta saznanja andragogije i istovremeno nastoji da sagleda i osvetli sve specifinosti koje karakteriu njen predmet izuavanja. Upravo zbog toga, ona ide u red posebnih-specijalnih andragogija.

23

Odnos

penoloke

andragogije

prema

drugim

andragokim

disciplinama je sasvim drugaiji od napred pokazanog odnosa. Ovde je u pitanju odnos posebnog prema posebnom. To je odnos u kome se posebnosti moraju maksimalno uvaavati, ali i iskustva jednih koristiti od strane drugih. Razume se, to korienje saznanja ostalih andragokih disciplina ne moe imati karakter njihovog nekritikog primenjivanja u penoloko-andragokoj oblasti, ve je nuna njihova ''adaptacija" posebnim uslovima ove andragoke prakse, i obratno.

II EVOLUCIJA KAZNENE REAKCIJE NA KRIMINALITET Teorijske osnove penalnog tretmana kao meunauka o vaspitnoobrazovnoj aktivnosti sa punoletnim osuenim licima, mogla se razvijati samo na bazi razvijene penoloke i andragoke teorije i prakse. Budui da smo ve razmotrili razvoj andragogije, potrebno je da se ovde osvrnemo na evoluciju penoloke teorije i prakse, odnosno evoluciju kaznene reakcije na kriminalitet i evoluciju shvatanja o cilju tog reagovanja. Bez toga nije mogue razumeti savremenu koncepciju prevaspitanja osuenih lica, kao jednog od osnovnih ciljeva primene krivinih sankcija. Ta koncepcija nije izraz nekog revolucionarnog opredeljenja, ve posledica jednog dugog procesa razvoja nauka o kriminalitetu, oveku i drutvu i samog napretka drutva. Celokupna istorija reagovanja na kriminalitet moe biti podeljena u dva velika perioda: period privatne reakcije i period javne reakcije.1.

PRIVATNA REAKCIJA

24

Ovaj vid reagovanja odnosi se na onaj deo ljudske istorije koji ne poznaje dravu i pravo. On, dakle, obuhvata doba primitivne ljudske zajednice, sve do nastanka drave, odnosno privatnog vlasnitva i podele rada. Izvesni oblici privatne reakcije iz ovog perioda nisu nestali ni posle nastanka prvih drava, ve su i zadrani ak do dananjih dana. To je, na primer, sluaj sa nekim plemenima u Aziji, Africi, Junoj Americi itd. I u nekim prostorima nae zemlje, kao oblik privatne reakcije, zadrala se krvna osveta. Za ovaj period karakteristina su dva oblika krivice. Prvi oblik krivice obuhvata naine ponaanja kojima se povreuju interesi plemenske zajednice, kao to su arobnjatvo, svetogre, ubistvo plemenskog stareine itd. Mere koje su se primenjivale od strane plemena bile su: smrtna kazna i progonstvo iz zajednice, to je u krajnjem ishodu isto. Drugi tip krivice sastojao se u nepravdi koju su pojedinci nanosili drugim pojedincima bilo svog ili drugog plemena. Na ovaj tip krivice, koji se ispoljavao u vidu: ubistva, telesne povrede, krae imetka drugog, reakcija je imala karakter privatne, najee krvne osvete. Zavaene porodice su u konfliktu meusobno izravnavale raune. Ta reakcija je bila najpre instiktivna i nesrazmerna, da bi se vremenom uveo princip taliona - princip srazmernosti. Pored privatne (krvne) osvete i progonstva, za ovaj period karakteristino je postojanje mogunosti izmirenja putem nadoknade. Re je o kompozicionom sistemu po kome je onaj ko nanese tetu drugom duan da mu nanesenu tetu (krvninu) plati (nadoknadi). Deo te nadoknade je plemenski stareina zadravao za sebe. Smatra se da je ovaj institut nadoknade preovladavao u prelaznom periodu izmeu raspada prvobitne zajednice i nastanka drave. 2. DRAVNA REAKCIJA25

Ovo reagovanje se podudara sa periodom klasne istorije. Sa pojavom klasnog drutva, drave i prava, reakcija na kriminalitet postaje funkcijom drave i njenih, u tu svrhu formiranih organa, da bi se tek polovinom naeg veka postepeno trensformisala u drutvenu, u irem smislu shvaenu, reakciju. U pitanju je drugi period ljudske istorije od formiranja drave do danas. U ovom periodu oblici reakcije nisu jedinstveni, niti je njihov cilj isti. Otuda se, pored izvesnih zajednikih elemenata, ovaj period moe podeliti na tri podperioda: period ispatanja i zastraivanja, humanitarni period i period individualizacije, kao savremeni period. a. Period ispatanja i zastraivanja Period ispatanja i zastraivanja se podudara sa robovlasnikim i feudalnim tipom dravne organizacije i traje sve do poslednje etvrtine 18 veka. U ovom periodu dravnu reakciju karakterie izrazita surovost i brutalnost, koja se od privatne reakcije razlikuje samo u tome to ovde tu brutalnost ispoljava drava, a ne pojedinac ili pleme, kao u prvobitnoj ljudskoj zajednici. Za ovaj period, pored primene novane kazne (koja se iskljuivo plaala feudalcu), karakteristina je i primena drugih mera: smrtne kazne, kazne fizike torture, drutvena degradacija i kazne progonstva i deportacije. Smrtna kazna je od najranijih dana predstavljala najtei oblik kaznenog reagovanja. Primena ove kazne zasnivala se na stanovitu da drutvo ima pravo da uzme ivot pojedincu koji je izvrio teka krivina dela. Verovalo se da je njeno dejstvo snano i zastraujue i da se njome ostvaruje generalna prevencija. Prvobitno se ova kazna primenjivala i za ne naroito teke delikte, pa i prema maloletnicima. Meutim, vremenom obim26

primene smrtne kazne se suavao na manji broj krivinih dela, ali su naini njenog izvrenja zadrali sve elemente surovosti i brutalnosti. Ilustracije radi, ak i u 17 i 18 veku smrtna kazna se primenjivala na sledee naine: veanjem, natapanjem u vreo katran, seenjem ivog oveka po odreenom ritualu, vaenjem utorbe, odsecanjem glave, peenjem u ulju, davljenjem, nabijanjem na kolac, spaljivanjem na lomai, veanjem za miku itd. Telesno kanjavanje je esto primenjivana kazna i najee kombinovana sa kompozicijom. Poto su eksploatisani slojevi stanovnitva drastino siromaili, nailazilo se na tekoe u primeni novane kazne i kompozicije. Stoga je u velikoj meri bilo primenjivano telesno kanjavanje, pri emu je potovan princip taliona (princip srazmernosti). Tako je za prvi povrat, telesna kazna bila odsecanje ruke i noge, a u sluaju drugog povrata primenjivano je vaenje oiju, skalpiranje, uz ouvanje due da bi se mogao pokajati. Drutvena degradacija je najee kombinovana sa fizikom torturom i sastoji se u sramoenju, poniavanju izvrilaca krivinih dela. Ova kazna se ostvarivala na javnim trgovima (pred masom) zakivanjem delinkventa na stub srama, gde je bivao izloen maltretiranju od strane gomile. Izvrenjem ove kazne nastojalo se uticati na potencijalne izvrioce krivinih dela. Kazna drutvene degradacije koriena je najee za manje opasna dela kao to su: psovke, prosjaenje, kavga na javnom mesu, pijanstvo, bogohuljenje, sitne krae itd. Progonstvo i deportacija su takoe iroko primenjivane kazne. Progonstvo nije isto to i deportacija. Naime, progonstvo je kada se neko protera iz vlastite zemlje, a deportacija kada nekog progonimo na odreeno mesto ili u drugu zemlju. Ova mera ima dugu istoriju i eksploatisana je i u novijoj istoriji. Tako se na primer, u Sovjetskom Savezu proterivalo u Sibir. Mera deprotacije nije karakteristina samo za bive socijalistike27

zemlje. NJu je, takoe, primenjivale i kolonijalne sile, kao npr. Engleska, koja je progonila svoje delinkvente u Australiju. Ona je u periodu od 17861816 godine proterala 500-600, a u periodu od 1816-1838 taj broj se poveao na nekoliko hiljada ljudi. Engleska je prva uvela, ali i prva ukinula deportaciju, zbog pobune australijske kolonije. Ovu meru primenjvale su Portugalija, Italija i mnoge druge zemlje. Nae zakonodavstvo poznaje meru bezbednosti proterivanja stranaca. U periodu ispatanja i zastraivanja, graani nisu bili jednaki pred sudom i zakonom. Prema donjim eksploatisanim klasama, odnosno njihovim pripadnicima primenjivane su brutalne i surove kazne, dok se prema vladajuem sloju daleko blae postupalo. Sve je to uslovilo otpor siromanog stanovnitva, ali i humano orijentisanih pisaca u to vreme. Za krivino pravosue, odnosno ukupno kazneno reagovanje na kriminalitet, sve do kraja 18 veka karakteristina je nepotpunost kodifikacije krivinog zakonodavstva. To je imalo za posledicu veliku sudsku arbitrarnost i samovolju, koja se izraavala preko velike disproporcije izmeu teine dela i izreene kazne. Naroito se strogo postupalo prema delima protiv drave i povredama verskog i relogioznog karaktera. Izrazita je i nejednakost postupanja prema pripadnicima pojedinih klasa. U feudalnom, kao i robovlasnikom sistemu kaznene politike pripadnici vladajuih klasa su imali povlaeni poloaj. Prema plemiima i robovlasnicima nisu primenjivane mere drutvene degradacije ni telesno muenje, a i smrtne kazne, kada su iako retko izricane, izvravane su odsecanjem glave. Moe se stoga rei da je kanjavanje u ovom periodu nosilo peat klasnih interesa, politike i socijalne nejednakosti. b. Humanitarni period

28

Tek sa procesom raspadanja feudalnog sistema i postepenim prodorom mlade buroazije na istorijsku scenu, dolazi do snanijeg ispoljavanja humanijih koncepcija i prakse. Time zapoinje tzv. humanitarni period reagovanja na kriminalitet. On nastaje u poslednjoj etvrtini 18 veka, za koju su karakteristini duboki drutveni nemiri, krize i socijalni sukobi koji prethode velikoj francuskoj revoluciji (1789). To je period prodora prirodno-racionalne i pravne filozofije, koja podvrgava kritici religiozne dogme i na njima zasnovana shvatanja oveka, drutva, drave i prava. U takvoj drutvenoj klimi i krivino pravosue je podvrgnuto estokoj kritici. Porast kriminaliteta, surovost i nejednakost u kanjavanju pripisuju se samovolji feudalnog prava i nehumanom represivnom mehanizmu. U toj kritici najdalje je otiao Cezare Bekarija, koji je kao i drugi napredni pravnici, smisao krivinog prava video u ograniavanju zloupotrebe vlasti. To je temeljna odrednica klasine kole krivinog prava, koja je u zanajnoj meri uvaavala i napredne ideje pojedinih mislilaca iz ranijih perioda ljudske istorije. To je sluaj sa Tomas Morovim protivljenjem primeni smrtne kazne i njegovim zalaganjem za uvoenje lienja slobode umesto surovih telesnih kazni, uz isticanje ideje popravljanja putem rada i humanog postupanja (poeci 16. veka). Ovde spada i Ejro-ova (kraj 18 veka) borba za humanizaciju krivinog pravosua i njegovo zgraavanje nad svirepim i brutalnim telesnim kaznama. I u 18 veku javlja se niz mislilaca protivnika srednjevekovnog prava i postupanja sa izvriocima krivinih dela. Najistaknutiji su, svakako Hugo Gracijus i Tomas Hobs, koji ustaju protiv sakralnog karaktera krivinih sankcija, metoda muenja, iroke primene smrtne kazne i nejednakosti. Pomenute i druge humanitarne ideje nisu mogle biti ostvarene zbog ogromnog uticaja crkve i kanonskog prava, koji e biti ozbiljno poljuljani tek sa uspostavljanjem kapitalistikih odnosa i prodorom prirodnih i29

drutvenih nauka. Osloboenju krivinog prava od uticaja crkve i sholastike filozofije i njegovoj humanistikoj orijentaciji znaajno su doprineli engleski filozofi Bekon, Hops, Lok i francuski enciklopedisti Monteskije, Ruso, Volter, Didro, Holbah i drugi. Na tim osnovama i pod neposrednim uticajem ideja francuske revolucije zasnovan je humanitarni pokret olien u klasinoj koli krivinog prava. NJen najistaknutiji predstavnik Cezare Bekarija je, oslanjajui se na Deklaraciju o pravima i slobodi oveka francuske revolucije, snano zahtevao afirmaciju individualnih prava u oblasti krivinog prava. Humanitarni pokret polazi od naela da se ovek kao bie obdareno voljom moe kazniti samo ako je u vreme izvrenja krivinog dela njegova volja bila slobodna. Klasina kola se dalje zalae za fiksne kazne i jednakost u njihovoj primeni. Svojim naelima apsolutno slobodne volje, jednake odgovornosti i apsolutno odreenih kazni, klasina kola je iskljuila arbitrernost u krivinom pravosuu, ali se time istovremeno za dui period zatvorila u krug apstrakcija i generalizacija, kod ega linost krivca anonimno egzistira, kao apstraktni pojam izvan realnosti. Koncepcija ove kole o cilju i sutini kanjavanja bitnije se, meutim, ne razlikuje u odnosu na prethodna shvatanja. Cilj kazne je i dalje retribucija, odmazda i ispatanje na osnovu neke apstraktne pravednosti i jednakosti pred zakonom. Pripadnici klasine kole (Fojerbah, Bentam) zastupaju ideju o preventivnoj vrednosti kazne. I pored toga klasina kola nije prekinula vezu sa prethodnim shvatanjima o cilju kazne, ve im daje samo "novu filozofiju i pravnu tehniku" (M. Ansel, 1963). Mora se, meutim, istai da je u vreme nepodeljene vladavine ove kole, od kraja 18 do kraja 19 veka, dolo do znaajnije liberalizacije30

krivinog prava i drugih pozitivnih promena. U tom periodu je dolo do ukidanja svirepih telesnih kazni, znaajnog suavanja primene smrtne kazne i to je naroito znaajno, uvoenja kazni lienja slobode kao novog sredstva borbe protiv kriminaliteta. Kazne lienja slobode dobijaju svoju pravnu samostalnost u poslednjoj deceniji 18 veka. Najpre u francuskom Krivinom zakoniku Code Penal (1791), a zatim i u drugim krivinim kodifikacijama, naroito tokom 19 veka. Tako kazne lienja slobode postepeno postaju osnovni i najvaniji instrument kaznene reakcije. O tome svedoi pluralitet kazni lienja slobode, koji je karakteristian za itav 19 vek, a nalazimo ga i u kasnijim kodifikacijama, ak i u periodu izmeu dva svetska rata. Tako Francuska u svom Code Napoleon iz 1810. godina predvia: robiju, zatoenje, deportaciju, relegaciju, prisilni rad, popravni zatvor i policijski zatvor, kao oblike kazne lienja slobode. I druge zemlje predviaju sline varijante lienja slobode, tako da se moe rei da su gotovo sva zakonodavstva poznavala: robiju, zatoenje, obini i strogi zatvor, deportaciju i relegaciju. Za veinu kazni lienja slobode bilo je neophodno postojanje posebnih ustanova za njihovo izvrenje, koje se najee nazivaju zatvorima. Takve ustanove su postojale i pre uvoenja kazni lienja slobode, ali su sluile drugoj svrsi. U pitanju su istrani, personalni i policijski zatvori. Prvi su bili u funkciji istrage i zadravanja optuenih do presude i njenog izvrenja. Poznata je tamnica u Starom Rimu - Tulianum, gde su osueni ekali pogubljenje. Personalni zatvori su predstavljali u izvesnom smislu zamenu za nepisplaeni dug. U njima su zadravani dunici dok ne plate dug, kao i da se sprei njihovo bekstvo. On se primenjivao na osnovu odluke suda te je u tom smislu vrsta sudskog zatvora.31

Policijski zatvori su po svom karakteru predstavljali svojevrsnu preventivnu meru prma prosjacima, skitnicama, alkoholiarima i drugim potencijalnim delinkventima kako ne bi vrili krivina dela. Smatra se da je prvi takav zatvor osnovan jo 1553. godine u Londonu - Brajdvel. Neto kasnije osnovan je takav zatvor u Amsterdamu, a zatim i itav niz drugih. Moe se rei da je tokom itavog 17 i 18 veka bila prisutna tendencija otvaranja zatvora za skitnice, prosjake i druge nezbrinute osobe, da bi se sve ee u takve zatvore upuivali i izvrioci krivinih dela. Tako su preventivni zatvori postepeno pretvarani u ustanove za osuena lica. Prave, meutim, kaznione za osuena lica nastaju tek posle francuske buroaske revolucije, odnosno nakon to se lienja slobode afirmiu kao posebne kazne. Ali ni ovi zatvori sve do poetka 19 veka nisu se razlikovali od prethodnih jer je izdravanje kazne bilo zajedniko za sva osuena lica bez bilo kakve diferencijacije. Prema osuenima se postupalo krajnje nehumano. U njima je vladala prljavtina, pretrpanost, slaba ishrana, nemoral i razne telesne i duevne bolesti. Oni su bili stecite bede i oajanja, prave "kaljuge i pakao na zemlji". Takvo stanje zatvora potstaklo je izvesne reformistike ideje, koje je najsnanije zastupao Don Hauard. On je na osnovu neposrednog uvida u haotino stanje amerikih i evropskih zatvora postavio itav niz zahteva za promenu takvog stanja. U tome su ga podrali Mirabo u Francuskoj, Bentam u Engleskoj i Franklin u Americi. Pored niza zahteva on se zaloio za moralno vaspitanje i obavezan rad osuenih. "Dajte im da rade i oni e postati estiti", smatrao je Hauard. Zagovarao je elijski sistem, odnosno usamljenje u elije nou, verujui da e povoljno delovati na moralno popravljanje osuenih. Tako bi zatvori bili azili za popravljanje, a ne legla kriminalne i druge zaraze. Pod uticajem ovih ideja u mnogim zemljama se ubrzo uvodi elijski32

sistem izdravanja kazni lienja slobode, u kome su osuena lica izdvojena u samice sauvana od kriminalne infekcije i u situaciji da putem kajanja doive moralni preporod. Ubrzo se, meutim, uvidelo da takav sistem, ak i sa radom, nije dao oekivane rezultate. Zato se pristupilo njegovoj korekciji u smislu da se osuena lica samo nou izdvajaju u elije, a danju provode u zajednikom radu bez meusobne komunikacije - sistem utanja ili oburski sistem. Pokazalo se, meutim, da fizika i duhovna izolacija postie niz negativnih posledica po linost osuenih. Otuda se javljaju nastojanja za iznalaenje reenja koja bi postigla stvarno osposobljavanje osuenih da ive i rade u skladu sa drutvenim oekivanjima. Izlaz je traen u daljoj humanizaciji postupka u zavisnosti od rada i ukupnog vladanja osuenih. Tako je nastao tzv. progrsivni sistem, sa svojim varijantama: engleski, irski, bodovni i klasifikacioni. Ovaj sistem je tokom ezdesetih i sedamdesetih godina prolog veka iroko usvojen. Uprkos izvesnim razlikama, u koje neemo ulaziti, za progresivni sistem u celini je karakteristino da nastoji da se izvrenjem kazne ostvare svi elementi njene svrhe. Pored osvete koja deluje kao neprijatnost, osuenika treba radom, profesionalnim obrazovanjem i moralnim prevaspitanjem pripremiti za lojalan i koristan ivot na slobodi. To se prema ovom sistemu moe postii aktivnim ueem osuenih u procesu vlastitog prevaspitanja. Od uspeha u tom procesu i ukupnog vladanja osuenih zavisi primena odreenih pogodnosti i drugih beneficija, to se postie napredovanjem u skali disciplinskih reima u prevcu pribliavanja uslovima ivota na slobodi, sve do uslovnog otpusta. Sve to podrazumeva individualni rad na moralnom prevaspitanju svakog osuenika. Izloenim konceptom snano je afirmisana ideja i praksa prevaspitanja kao bitnog elementa svrhe izvrenja kazni lienja slobode.33

Time je istovremeno pripremljen nastanak novog perioda kaznene reakcije perioda individualizacije.

34

v. Period individualizacije Snanija afirmacija individualizacije poinje sa nastankom novih kola krivinog prava krajem 19 veka. Ona je vremenom postala do te mere dominantna da se savremeni period reagovanja na kriminalitet smatra periodom individualizacije. Za razliku od ranijih zakonskih i sudskih elemenata individualizacije, upravljenih na krivino delo i njegovu teinu, sada se individualizacija shvata kao odmeravanje krivine reakcije prema linosti uinioca krivinih dela. Umesto apstraktnog uinioca obdarenog slobodnom voljom, sada je u centru konkretan delinkvent, ije je ponaanje determinisano, te prema njegovom individualitetu treba primeniti odgovarajuu sankciju. Zahtev da se kod reagovanja polazi od linosti i njenih individualnih svojstava je ustvari, negacija apstrakcija i generalizacija klasine kole i njenog apriornog opredeljenja za represiju i retribuciju. Nije vie odluujua srazmera sankcije sa teinom dela ve sa linim svojstvima. Nije ni sistem represije podjednako prisutan kod svih delinkvenata i njihovih kategorija. Koncept individualizacije se u pojedinim elementima razliito interpretira od strane pojedinih kola ovog perioda. Pozitivistika kola sa Lombrozom, Ferijem i Garofalom snano se suprotstavila klasinom krivinom pravu, njegovom legalizmu, apstrakciji, metafizikom shvatanju slobodne volje i posebno retributivnom karakteru kazne kao jedinog oblika reagovanja na kriminalitet. Umesto toga oni se zalau za transformaciju krivine reakcije u novi sistem drutvene odbrane sistem drutvene zatite, sistem preventivnih mera, sistem bezbednosnih i vaspitnih mera. Tako je prvi put snanije izraena protiv-kriminalna reakcija, tj. koncepcija drutvene odbrane nasuprot represiji kao jedinom vidu35

reagovanja na kriminalitet. Za razliku od shvatanja krivinog dela kao izraza slobodne volje i kazni kao jedinom odgovoru, pozitivisti trae subjektivne determinante krivinih dela i odbranu od njih vide u preduzimanju preventivnih mera i popravljanju - prevaspitanju delinkvenata. U skladu sa svojim uenjem o uzrocima kriminaliteta, pozitivisti istiu neophodnost da oblici reakcije variraju prema razliitim kategorijama zloinaca. Tako Lombrozo za duevno bolesne i druge roene zloince preporuuje njihovo leenje u posebnim ustanovama bezbednosti, koje e istovremeno spreiti njihovo dalju kriminalnu aktivnost. Pored izolacije i leenja, on za najtee zloince ne iskljuuje ni primenu smrtne kazne, smatrajui je efikasnim sredstvom neutralizacije opasnosti od takvih zloinaca. Recidiviste, krivce iz navike i krivce po tendenciji treba, prema pozitivistima, podvri merama eliminacije, doivotne ili na odreeno vreme. Osim toga, prema licima kod kojih postoje anomalije i time izvesnost da e izvriti krivino delo, on preporuuje odgovarajue preventivne mere, kao to su sterilizacija, kastracija, zabrana zasnivanja braka i dr. Pseudokrivci po njemu, bez vee opasnosti za drutvo, mogu ostati izvan mehanizma kanjavanja. I drugi predstavnici pozitivistikog pravca negiraju kaznu, zalaui se za njeno ukidanje. Umesto kazni oni predlau itav sistem mera socijalne zatite, koje se, po svojoj sutini, ne ralikuju od kazne. Tako mere bezbednosti prema abnormalnim, opasnim i nepopravljivim delinkventima sa visokim stepenom subjektivne opasnosti, ne predstavljaju mere blagosti, ve mere neutralizacije koje po potrebi mogu biti ak brutalne i, ako je potrebno, nemilosrdne. Poseban doprinos italijanske pozitivne kole je sadran u isticanju potrebe izuavanja pojedinanih sluajeva. Enriko Feri je prvi ukazao na neophodnost mediko-psiholokog i socijalnog ispitivanja svakog delinkventa36

kako bi se primenio tretman koji u najveoj meri odgovara individualitetu svakog od njih. Time je ovaj mislilac zaetnik savremenog shvatanja individualizacije, koja ima znaajne implikacije u domenu programiranja vaspitno-korektivnog rada, eksterne i interne klasifikacije osuenih lica, kao bitnih odrednica savremenog sistema zajednikog zatvora. Dalji razvoj kriminalno politike misli i prakse iao je u pravcu potpunije afirmacije principa individualizacije, saglasno "kriminalnom potencijalu'' delikventa. Istina, socioloka kola, iako prihvata ideju pozitivista o opasnom stanju, to "stanje" uzima u socio-biolokom, a ne iskljuivo biolokom smislu, to je u skladu sa njenim objanjenjem kriminaliteta uticajima socijalne sredine i endogenim dispozicijama. Posebna odlika ove kole je njeno prihvatanje dualiteta krivinih sankcija, to jest kazni i mera bezbednosti. Na slinom kompromisu je zasnovana i neoklasina kola, koja sukob izmeu apsolutnog indeterminizma klasine kole i strogog determinizma pozitivista, reava kompromisom -relativnim indeterminizmom. Drugim reima, priznajui relativnu slobodu volje, ona insisitra na retributivnoj kazni, koja, pored odmazde, ima za cilj i specijalnu prevenciju. Puno novog i progresivnog u ovu oblast uneo je pokret drutvene odbrane. Nastao neposredno iza II svetskog rata, u uslovima pojaanog ispoljavanja kriminaliteta i delinkvencije u veini evropskih zemalja, ovaj pokret se suoio sa injenicom da su se ranije koriena sredstva suprotstavljanja kriminalitetu pokazala neefikasnim. Stoga je ovaj pokret sav okrenut iznalaenju novih i efikasnijih puteva suprostavljanja kriminalitetu. Oslanjajui se na pozitivizam, pokret drutvene odbrane u centar interesovanja takoe stavlja izvrioca krivinog dela. Ali odbranu od delinkvenata ne shvata pasivno, ve za razliku od pozitivista i socioloke kole, (posebno ideja Prinsa), koji su drutvenu zatitu zasnovali na37

eliminaciji i neutralizaciji delinkvenata, insistira na aktivnom delovanju u pravcu njihovog prevaspitanja i resocijalizacije, uz korienje nauno proverenih i individualitetu pojedinaca prilagoenih metoda i sredstava tretmana i terapije. Ovaj pokret u poetku insistira na individualnoj prevenciji (prevaspitanje i tretman), da bi kasnije sve vie ukazivao na potrebu opte prevencije u smislu spreavanja. Tako kriminalna politika, pored eliminisanja ispoljene opasnosti (putem resocijalizacije) tei likvidaciji povoda, uslova i uzroka, jo neispoljenog kriminalnog ponaanja. Istina, kola drutvene odbrane vei znaaj pridaje resocijalizaciji delinkvenata, nego to veruje u optedrutvenu prevenciju. Koliko god se takva orijentacija moe razumeti drutveno-politikim uslovima u kojima je nastala ona predstavlja osnovnu slabost ovog uenja. Uviajui to, jedna posebna struja u okviru pokreta drutvene odbrane poznata pod imenom ''nova drutvena odbrana", sa Mark Anselom na elu, istie kao podjednako vana dva osnovna cilja kriminalno-politike aktivnosti: prevenciju, u smislu spreavanja kriminaliteta, i terapiju, kao specijalnu prevenciju ili postdeliktno reagovanje. Prvi cilj kriminalne politike predstavlja preduzimanje niza mera preventivnog karaktera, kojima se deluje u pravcu uklanjanja izvorita kriminalne aktivnosti. Ovde spadaju kako mere kojima se direktno deluje na izvorite kriminalne aktivnosti, tako i mere optijeg karaktera, koje dolaze do izraaja u oblasti socijalnog, ekonomskog, politikog i kulturnog ivota, kojima se na irokom planu i indirektno zadaje udarac uslovima i uzrocima javljanja kriminaliteta. Drugi cilj kriminalne politike sadran u tzv. terapiji koja dolazi do izraaja u postdeliktnom periodu, to jest nakon ve ispoljene kriminalne aktivnosti pojedinaca. Ovaj cilj se sastoji, prema koncepciji nove drutvene38

odbrane, u ispitivanju linih i socijalnih razloga pada u kriminalitet i nakon toga u odreivanju i preduzimanju individualizovanog tretmana prema uiniocu, u cilju njegove resocijalizacije. Iz prethodnog je oigledno da je pokret drutvene odbrane u najveoj meri doprineo prevazilaenju ranijih shvatanja i afirmaciji progresivnih ideja u oblasti politike drutvenog i pravnog suprotstavljanja kriminalitetu i slinim pojavama. Najvei broj njegovih postavki, zajedno sa izvesnim doprinosima klasine, pozitivistike i socioloke kole, ine osnovu savremene kriminalne politike. Na toj osnovi, koja nije rezultat nekog revolucionarnog teorijskog opredeljenja ve dugog procesa razvoja nauke i drutva, zasniva se savremena praksa suprostavljanja kriminalitetu kao drutvenoj i individualnoj pojavi. Naravno, ta praksa nije jedinstvena u svim zemljama, ve zavisi od socio-kulturnih, idejno-politikih, klasnih i drugih prilika pojedinih drutava. kola drutvene odbrane izvrila je snaan uticaj na zakonodavstva mnogih zemalja pa i na meunarodne institucije. Pod prioritetnim uticajem ove doktrine Organizacija ujedinjenih nacija je (1955) usvojila Standardna minimalna pravila postupanja sa zatvorenicima, koja imaju vanredan znaaj za humanizaciju i razvoj penoloke prakse. U ovom dokumentu se, pored ostalog insistira na tome da je prevaspitanje osnovni cilj kazne ime se postie osposobljavanje osuenika za vrenje pozitivnih uloga na slobodi; da u procesu prevaspitanja treba koristiti savremene vaspitno-moralne i druge mere razvijanja odgovornosti, moralne svesti i savesti, drutvene discipline uz potovanje njhovog dostojanstva, psihikog i fizikog integriteta. U svetlu i pod uticajem ove novije naune orijentacije neminovno dolazi ne samo do proirenja naunog i praktinog podruja penoloke nauke, koja se dotle javlja kao integralni deo drugih nauka o kriminalitetu,39

ve i do njenog vidnijeg diferenciranja i osamostaljivanja. Krajem 19. i u prvim decenijama 20. veka penologija se poinje intenzivnije razvijati kao samostalna nauka o krivinim sankcijama i njihovom izvrenju. To je period kada se ona "oslobaa zagrljaja" ne samo krivinog prava, iz koga je proizala, ve i kriminologije i kriminalne politike. Sa prodorom ideje prevaspitanja u penoloku oblast, penolorija kao nauka i praksa poinje da sve intenzivnije posveuje panju procesu prevaspitanja i time udara temlje za razvoj nove naune discipline penoloke andragogije. Istina, proces osamostaljivanja penoloke andragogije nije jo uvek okonan. O tome, izmeu ostalog, svedoi tretiranje problematike prevaspitanja u okviru penologije, to je sluaj sa najveim brojem i najnovijih sistematskih penolokih radova (udbenika). Osamostaljivanje o kome je re nalazi, meutim, svoju podrku ne samo u sve snanijoj afirmaciji prevaspitanja kao osnovnog cilja i procesa u izvrenju krivinih sankcija, ve i u snanom napretku andragoke nauke, o emu je bilo rei.

40

Isticanje

koncepta

prevaspitanja

kao

osnovnog

opredeljenja

savremene kriminalne politike i penoloke prakse ne znai i potpuno eliminisanje represije i retribucije iz savremenih oblika krivine reakcije na kriminalno ponaanje, jer najvei broj savremenih zakonodavstava predviaju krivine sankcije po logigici - za tee delo dua i tea kazna. Osim toga, uprkos svim nastojanjima u pravcu humanizacije tretmana, krivine sankcije imaju i moraju imati neprijatan karakter za osuena lica, to se posebno odnosi na kaznu zatvora, koja se doivljava i kao represija. Celovitosti radi, ovde se valja osvrnuti na, u novije vreme prisutnu, skepsu, pa i poricanje svake vrednosti i mogunosti prevaspitanja i resocijalizacije osuenih lica u zatvorskim ivotnim uslovima. U pitanju je, moglo bi se rei pokret koji osporava koncept prevaspitanja kao strateko opredeljenje. Sumnja u njegovu mo i vrednost izraavaju pristalice interakcionistike orijentacije u kriminologiji koji umesto prevaspitanja, odnosno promene delinkvenata, zahtevaju promene drutvenih odnosa koji su izvor prestupnikog ponaanja, sa uverenjem da e njihova promena dovesti do promena u ponaanju pojedinaca. Daleko su, meutim, agresivnija osporavanja prevaspitanja koja se oslanjaju na njegovo dovoenje u vezu sa enormnim porastom recidivizma u nekim zamljama zapada, naroito u SAD i skandinavskim zemljama. U literaturi se, na primer, navodi da u SAD oko 80% svih krivinih dela vre ranije osuene osobe, to se tumai kao pouzdan pokazatelj neuspenosti ranijeg procesa prevaspitanja.

41

Na osnovu toga i rezultata brojnih istraivanja koja su nala "poraavajuu sliku efikasnosti tretmana", izraava se zahtev za povratak na represivno-retributivni karakter kazne zatvora, odnosno za rehabilitaciju strogog kanjavanja. Drugi, umereniji kritiari, takoe, govore o krizi penitercijarnog sistema zasnovanog na ideji prevaspitanja, nastojei da identifikuju konkretne elemente te krize. Najpoznatiji od njih, J. Pinatel istie da u praksi savremenih zapadnoevropskih i amerikih zatvora nisu adekvatno reena veoma znaajna penitercijarna pitanja, kao to su povezanost opservacije kao "prvog ina" sa procesom prevaspitanja, nedosledno razvrstavanje osuenih, loa reenja pravnog poloaja osuenih, loa organizacija rada kao faktora prevaspitanja, zanemarivanje elemenata progresivnog sistema i dr. U izvesnim javnim dokumentima, kao i od strane nekih pisaca, konstatuje se da se u mnogim zemljama postupa nehumano sa osuenicima, da se primenjuju sredstva muenja, poniavanja, prisilni rad, izolacija, hemijska sredstva, elektrookovi, kastriranje seksualnih prestupnika, sve do zloupotrebe zatvorenika u biomedicinskim eksperimentima i farmakologiji. U takvim uslovima sasvim je prirodno da prevaspitanje ne samo to nije efikasno, ve je prosto nemogue. U tom svetlu je i pesimistiko gledanje na mogunost zatvorske resocijalizacije, kako s pravom primeuje akademik M. Milutinovi, "velikim delom uslovljeno loom organizacijom i stanjem zatvorskih ustanova u navedenim zemljama, koje nisu otile mnogo od zatvora klasinog, represivnog tipa, koji odbojno deluje na resocijalizaciju". Na sreu, talas neverice u prevaspitanje i, shodno tome, zalaganje za davno prevazieni koncept ispatanja i zastraivanja, nije naiao na prijemivost i podrku u naim penolokim krugovima i, to je naroito znaajno, meu ljudima iz prakse izvrenja.42

POJAM I PREDMET PENOLOKE ANDRAGOGIJE I NJEN ODNOS PREMA BLISKIM NAUKAMA I POJAM I PREDMET PENOLOKE ANDRAGOGIJE I NJENE OSNOVNE KATEGORIJE Osvrt na razvojni put kriminalno-politike i penoloke prakse i teorije nedvosmisleno pokazuje da je penoloka andragogija, kao posebna andragoka disciplina mogla, zapoeti svoj razvoj tek sa prodorom ideje prevaspitanja u podruje kaznene politike i posebno, u podruje izvrenja krivinih sankcija. Pre toga, prirodno, nije se ni mogla razvijati ova nauna disciplina, jer se cilj kazne i njeno izvrenje svodilo na ispatanje i zastraivanje. Tek sa prodorom reformatorske misli, s kraja 18 veka, a naroito sa praktinom realizacijom te misli krajem prolog veka, kriminalna politika se sve snanije orijentie na prevaspitanje, umesto odmazde i zastraivanja. Taj koncent e doiveti snanu afirmaciju tek od pedesetih godina naeg veka, ime je ustvari obezbeena predpostavka za zasnivanje nove posebne andragoke discipline, nauke o vaspitanju i obrazovanju odraslih osuenih lica. Naravno, u tome imaju udeo kako napredak drutva, njegova demokratizacija i uopte humanizacija ljudskih odnosa, tako i napredak nauka o oveku i ljudskom drutvu, posebno andragogije. Penoloka andragogija, iako jo uvek nedovoljno jasno razgraniena od ostalih bliskih i srodnih nauka ima za predmet svoga izuavanja vaspitnoobrazovnu aktivnost u posebnim uslovima ivota i rada odraslih. Ona se, dakle, bavi problematikom vaspitanja, u irokom smislu shvaenog, odraslih lice, koja su se ogreila o pozitivne krivino-pravne norme, to jest lica koja43

su svojim ponaanjem povredila takve norme i njima zatiene drutvene vrednosti i dobra odreene drutvene zajednice. U pitanju su, dakle, odrasli lanovi drutva koji su izvrili neku od inkriminisanih radnji uperenih bilo protiv ivota, tela i dostojanstva drugih, bilo protiv vlasnitva i imovine ili protiv drave i njenog drutveno-politikog ureenja i drugih drutvenih vrednosti. Ve iz posebnosti samog "objekta" vaspitanja, iz specifinih socijalnih i linih karakteristika vaspitanika - osuenih lica, proizilazi da je penoloka andragogija posebna-specijalna andragoka disciplina, koja nastoji da u posebnim uslovima primeni opta andragoka znanja, bogatei ih specifinostima, koje proizilaze iz osobene psiho-socijalne dinamike ivota u penitensijarnim institucijama. Prema tome, penoloka andragogija ima za predmet svoga izuavanja jedan, i to najvaniji, aspekt izvrenja krivinih sankcija. Konkretnije reeno, ona iz ukupne problematike izvrenja krivinih sankcija izdvaja vaspitno-obrazovni proces, koji preko organizovanog planskog i usmerenog uticaja dovodi do pozitivnih promena linosti, njenih svojstava, shvatanja, stavova, navika i sl., bogatei je istovremeno novim znanjima, umenjima i vetinama. Ovaj proces se odvija u posebnom uslovima i predstavlja, ili bi trebalo da predstavlja, osnovni i dominantni proces u ustanovama za izvrenje krivinih sankcija. Njemu slue, ili bi trebalo da slue, da su podreeni i njegovom cilju usklaeni, svi drugi procesi i odnosi u instituciji. Nesmetano odvijanje ovog prcesa treba da omogue, ne samo opta organizacija ivota i rada u ustanovi, ve i svi drugi impulsi i elementi institucionalnog ivota i aktivnosti. Re je dakle, o osnovnom procesu u kome je sadran i jedan od centralnih ciljeva krivinopravne reakcije. Kao to je poznato vaspitanje je organizovano, plansko, usmereno uticanje i ono se odnosi kako na uticaje koji imaju za cilj da dovedu do44

pozitivnih promena u linosti vaspitanika - u njihovim svojstvima, shvatanjima i stavovima i sl., tako i na aktivnosti kojima se bogati linost znanjima, umenjima, vetinama i navikama. To znai da se vaspitanje, kao najoptija kategorija, shvata kao jedinstven proces u kome se istovremeno ostvaruje vaspitanje u uem smislu, tj. pozitivno menjanje linosti kao i obrazovanje - uenje to jest sticanje znanja, umenja, vetina i navika. Za razliku od ovog, da ga nazovemo klasinog shvatanja, vaspitanja i obrazovanja, koje razlikuje vaspitanje u irem smislu, koje obuhvata i obrazovanje, i vaspitanje u uem smislu kao pozitivno menjanje linosti, u novijoj andragokoj literaturi nalazimo drugaija reenja. Tako se u jednom uxbeniku gupe autora vaspitanju pridaje njegovo ue znaenje paralelno sa obrazovanjem, dok se kao opti pojam, koji supsumira oba ova procesa, uvodi pojam edukacije. U obrazloenju takvog stava autori polaze od pojma linosti kao dinamine celine fizikih i duhovnih osobina oveka, koje se razvrstavaju u etiri osnovne grupe: (1) razliite sposobnosti, znanja i vetine; (2) emocionalne osobine (temperament); (3) motivacione i voljne osobine (karakter); (4) telesne osobine oveka. Svakoj od ovih osobina odgovaraju posebni psihiki procesi. Tako sposobnostima, znanju i vetinama odgovaraju kognitivni procesi; temperamentu emocionalni procesi; osobinama karaktera konativni procesi i telesnim osobinama fizioloki i fiziki procesi. Razvoj ovih osobina linosti i njima odgovarajuih procesa predmet su edukacije kao aktivnosti. Distinkcija izmeu vaspitanja i obrazovanja se u tom kontekstu ostvaruje u zavisnosti koje osobine, odnosno preces pokreu i razvijaju. Putem vaspitanja se, prema pomenutim autorima, utie na razvoj emocionalnih, motivacionih i voljnih osobina i procesa (temperament i45

karakter), dok je obrazovanje orijentisano na razvoj saznajnih sposobnosti, znanja, vetina i telesnih osobina oveka. Nama meutim, izgleda da ovakvo razlikovanje nije do kraja prihvatljivo jer se obrazovanjem utie na sve osobine linosti, kao to se vaspitanjem doprinosi razvoju sposobnosti, znanja, vetina i telesnih osobina. Nije ni edukacija naroito pogodan opti pojam za vaspitanje i obrazovanje, ovo pogotovu kada se njeno znaenje proruje i na sve nenamerne - stihijske uticaje, kao to ovi autori ine. Time se "ukida" bitno svojstvo vaspitanja kao planskog, sistematskog i cilju usmerenog procesa. Moramo se, meutim, sloiti sa miljenjem da su obrazovanje i vaspitanje zasnovani na uenju, koje ini njihovu sr i "zajedniki nazivnik". Oni se odvijaju "na osnovi uenja koji definiramo kao proces stjecanja relativno trajnih promjena razliitih vrsta ponaanja i doivljavanja na osnovu aktivnosti pojedinca koji ui". I ovde, meutim, iskrsava problem to se uenje moe ostvarivati i na osnovu nenamernih uticaja. Otuda kada se uenje koristi u sinonimnom znaenju vaspitanja i obrazovanja, treba imati na umu da je u pitanju planski i nameran proces. Naravno, vaspitanje i obrazovanje nisu identini sa pojmom namernog uenja, ali ih je teko odvojiti, te se mogu ravnopravno koristiti. U pedagokoj literaturi se pravi distinkcija ne samo izmeu vaspitanja s jedne i obrazovanja kao usvajanja kulture i tekovina ljudskog znanja, s druge, ve i izmeu ovih kategorija ili procesa i procesa podrutvljavanja u smislu socijalizacije. Naravno, ovo analitiko izdvajanje moe biti od koristi za dublje sagledavanje procesa vaspitanja, ali se neka stroga granica teko moe prihvatiti jer bi to znailo izdvajanje pojedinih strana ili podprocesa jednog u sutini jedinstvenog procesa. Nema socijalizacije bez usvajanja kulture-obrazovanja, kao to nema obrazovanja koje istovremeno ne znai46

socijalizaciju. Jo je manje zamislivo vaspitanje koje ne socijalizuje i koje ne znai i usvajanje znanja. Otuda, pomenuto razlikovanje treba shvatiti uslovno i ono ima smisla samo onda kada se eli naglasiti neka od ovih strana vaspitanja kao opteg procesa. U svetlu izloenog vaspitanje se pokazuje kao opta kategorija koja supsumira i obrazovanje i socijalizaciju kao ue kategorije i procese, to je inae skoro opte prihvaeno stanovite u naukama o vaspitanju. U sociolokoj i socijalno-psiholokoj literaturi se, meutim, pojmovi socijalizacija i kulturalizacija shvataju ili ire ili im se pripisuje isto pojmovno znaenje kao i pojmu vaspitanje. Tako neki sociolozi socijalizaciju odreuju kao sticanje vetina, znanja i stavova koji su znaajni za izvoenje sadanjih i buduih uloga pojedinaca u drutvu, to se u pojmovnom pogledu podudara sa izloenim pojmom vaspitanja. Socijalni psiholozi pojam socijalizacije shvataju jo ire, dodajui mu pored sticanja zajednikih oblika ponaanja i formiranje svojevrsne linosti. U tom kontekstu se vaspitanje i uenje tretiraju kao "tehnke" socijalizacije i to ne jedine, jer se socijalizacija ostvaruje preko stihijskih uticaja. Da bi situacija bila komplikovanija, neki autori kao npr. G. Allport, umesto pojma socijalizacije koriste pojam kulturalizacije, dok drugi prave jasnu razliku izmeu podrutvljavanja i kulturalizacije - usvajanja sadraja neke kulture. Ne uputajui se u dalju analizu ove komplikovane terminoloke i pojmovne nesaglasnosti i njenih nijansi, valja rei da je ona nala svoj potpuni izraz i u domenu izvrenja krivinih sankcija, odnosno krivinopravnoj, penolokoj i penoloko-andragokoj oblasti. Moe se ak rei da je u ovim oblastima ta pojmovno-terminoloka zbrka jo izrazitija, jer su u upotrebi pojmovi koji su nastali dodavanjem prefiksa pre ili re pomenutim osnovim kategorijama, kao to su: prevaspitanje, reedukacija, resocijalizacija i sl. To nas prisiljava da se neto zadrimo na makar radnom47

preciziranju ovih i drugih pojmova. Ponimo sa izrazom prevaspitanje, koji je nastao od izraza vaspitanje kome je pridodat prefiks pre, koji jeziki znai ponovo, opet. Smisao tog ponovnog vaspitanja jeste korigovanje, popravljanje, izmena, nadoknada, kompenzacija loeg u prethodnom procesu vaspitanja. Ovim izrazom se dakle akcenat vaspitno obrazovne aktivnosti stavlja na korekciju onoga to je bilo proputeno ili loe ostvareno u ranijem procesu vaspitanja. Ta korekcija se, meutim, ostvaruje naknadnim vaspitanjem. Saglasno tome po svom sadraju i sutini prevaspitanje ne bi moglo da znai nita drugo ve isto to i vaspitanje tj. organizovano, plansko i usmereno delovanje u pravcu pozitivnih promena linosti i njenog bogaenja znanjima. I zaista, nema vaspitanja koje u izvesnoj meri ne znai i korigovanje. Meutim, razlikovanje prevaspitanja od vaspitanja ima smisla kada se eli naglasiti da se u procesu vaspitanja, odnodno vaspitno-obrazovne aktivnosti, akcenat stavlja na njegovu korekcionu komponentu. Kada su u pitanju lica koja su se ogreila o drutvene vrednosti i dobra, onda je zaista logino da se teite vaspitno-obrazovnog procesa usmeri na tu korekcionu komnonentu. U tom smislu je sasvim prihvatljivo da se penoloka andragogija definie i kao nauka o prevaspitanju odraslih osuenih lica. U tome je upravo sadrana njena specifinost i to je ini specijalnom andragokom disciplinom. Pomenimo i to da se u literaturi, naroito ruskoj, pravi razlika izmeu pojmova prevaspitanje i popravljanje. Pod prevaspitanjem se podrazumeva dugotrajniji i intenzivniji proces korekcije linosti i njenih stavova, shvatanja i drugih osobina, dok se pod pojmom popravljanje podrazumeva po trajanju krai i po intenzitetu slabiji proces korekcije. Saglasno ovakvom razlikovanju i krivine sankcije se diferenciraju na one iji je cilj prevaspitanje i one koje taj cilj imaju u popravljanju. Tako precizirani ovi pojmovi verovatno imaju izvesnu48

praktinu vrednost, ali se iini da je njihovo razlikovanje izvedeno na osnovu ne ba snanih teorijskih argumenata i osnove. to se tie znaenja izraza reedukacija, koji je nastao od latinske rei educatio dodavanjem prefiksa re, treba rei da on i etimoloki i pojmovno ne znai nita drugo ve isto to i prevaspitanje. Situacija je meutim, mnogo komplikovanija kada je u pitanju pojam resocijalizacija, koji se dosta iroko koristi u oblasti izvrenja krivinih sankcija i ire, u kriminalno-politikom i krivino-pravnom domenu. Ako se pojam socijalizacije shvata kao proces prihvatanja normi i vrednosti odreene drutvene grupe, odnosno ire drutvene zajednice od strane pojedinaca, kako bi njihovo drutveno ponaanje bilo u skladu s tim standardima, onda ni pojam resocijalizacije u svojoj sutini ne moe znaiti neto druno. Razlika je samo u tome to je u pitanju naknadni, ponovni proces. Ovim naknadnim procesom se u izvrenju krivinih sankcija obuhvataju lica koja nisu bila na drutveno poeljan nain socijalizovana, koja nisu iz razliitih razloga uspela da prihvate drutvene vrednosti i pozitivne stavove, navike i druge socijalno relevantne kvalitete, ve su se nala na putu "negativne socijalizacije" odnosno "kriminalizacije", kako se taj proces u kriminologiji naziva. Pored ovih, resocijalizaciji podleu i oni delinkventi koji su ranije bili pravilno socijalizovani i uklopljeni u drutvo ali su kasnije, pod uticaiem raznih okolnosti., skrenuli u linu devijaciju. Resocijalizacija kao planski i organizovan proces ima za cilj prihvatanje drutvenih normi i vrednosti koje su tim normama zatiene, odnosno izmenu negativnih vrednosnih orijentacija i stavova, navika i shvatanja o drutvenim standardima ivljenja, kako bi se time uklonile mogunosti ponovnog pada u kriminalitet. To drugim reima znai da je u pitanju proces drutveno-moralnog vaspitanja, odnosno prevaspitanja U svetlu izloenog resocijalizacija se u odnosu na prevaspitanje,49

slino odnosu vaspitanja i socijalizacije, kao namernog procesa, pokazuje kao ua pojmovna kategorija, kao ui proces, koji obuhvata ili se odnosi samo na jednu komponentu prevaspitanja - drutveno-moralnu, a ne i na sve komponente tog kompleksnog korektivnog sistema. Istina, u procesu prevaspitanja delinkvenata, usled njenog posebnog etiolokog znaaja, teite korekcije mora biti na moralno-drutvenoj (resocijalizatorskoj) komnonenti tod ireg procesa prevaspitanja. Saglasno tome, i penoloka andragogija toj strani prevaspitanja mora posveivati posebnu panju. Ovde se logiki namee fundamintalno pitanje: koji je krajnji cilj vaspitanja kao najireg procesa i njegovih podprocesa prevaspitanja i resocijalizacije? Taj cilj se, saglasno naunoj i teorijskoj orijentaciji pojedinih autora, odreuje bilo kao drutvena adaptacija bilo kao socijalna reintegracija. Otuda i ovi pojmovi zasluuju malo panje. Pod adaptacijom se podrazumeva prilagoavanje na date uslove ivota u grupi ili globalnoj zajednici. Samo jeziko znaenje ovog izraza upuuje na pasivno prihvatanje datih uslova. Za razliku od njega, integracija bi znaila izvesno aktivno ukljuenje u date uslove i okolnosti. Ovde nije akcanat na pasivnom prihvatanju, ve se podrazumeva i izvesna aktivnost subjekata u cilju ukljuivanja u date uslove, pa i ukljuvanja koja mogu ii i u pravcu izmene datih okolnosti, tj. znaiti menjanje tih uslova. Imajui u vidu generiku sutinu oveka integracija znai vii i kvalitetniji oblik ivljenja oveka u drutvenim grupama i drutvu kao celini. Reintegracija kao i readaptacija, strogo jeziki gledano, mogu znaiti samo ponovno ukljuenje, odnosno prilagoavanje na uslove ivota u drutvu, njegovim uim grupama i zajednicama. Meutim, u procesu upotrebe ovih izraza njihovo znaenje se proiruje i na integrisanje odnosno adaptaciju i onih koji u prethodnom ivotu nisu bili integrisani ili adaptirani. Ovako ire shvaena reintegracija jeste i predstavlja kranji cilj ili poslednju50

kariku u lancu procesa prevaspitanja delinkventnih lica. Da zakljuimo. Na osnovu svega napred izloanog moe se zakljuiti da je predmet penoloke andragogije izuavanje problematike vaspitnoobrazovne aktivnosti sa odraslim punoletnim licima koja su se ogreila o drutvene vrednosti i dobra, odnosno standarde drutvenog ponaanja i usled toga se nala u posebnim institucijama za izvrenje krivinih sankcija. S obzirom na posebnosti uslova u kojima se odvija vaspitno-obrazovni proces, kao i s obzirom na line, socijalne i druge karakteristike vaspitanika, odnosno osuenih lica, vaspitno-obrazovni proces je prioritetno usmeren u pravcu prevaspitanja u kom sklopu resocijalizacija predstavlja njen teini aspekt. Konaan cilj ovako shvaenog procesa vaspitanja jeste obezbeenje linih predpostavki kod osuenih lica, koje e im omoguiti to uspeniju reintegraciju u drutvo, njegove ue i ire grupe, njegove odnose i procese, posebno proces rada. I pored toga to smo istakli da je predmet penoloke andragogije, vaspitanje u najirem smislu rei, pod kojim se podrazumevaju i svi ui procesi ili podprocesi, postavlja se pitanje: koji konkretni sadraji vezani za vaspitanje predstavljaju predmet interesovanja ove naune discipline. Po naem miljenju penoloka andragogija, pored sagledavanja svoje geneze i razvoja, utvrivanja svog pojma, predmeta i drugih osnovnih kategorija mora, ona to donekle i ini, izuavati i razvijati saznanja o:

metodama, tehnikama i instrumentima naunog istraivanja svoga predmeta; socijalno psiholokim osnovama procesa prevaspitanja (vaspitanja), obuhvatajui kako lina i zajednika svojstva vaspitanika - osuenih lica, tako i psihosocijalne osobenosti zavodske organizacije i ivota osuenih lica;

utvrivanju cilja i konkretizaciji zadataka prevaspitanja;51

ulozi i mestu pojedinih faktora vaspitanja i njihovom doprinosu ostvarivanju opteg cilja i konkretnih zadataka vaspitanja i prevaspitanja;

zakonitostima i principima ukupnog procesa vaspitanja i prevaspitanja punoletnih osuenih lica; komponentama ili stranama vaspitanja, kao to su: moralno, intelektualno, fiziko i estetsko vaspitanje. U ovom kontekstu penoloka andragogija treba da potpunije osvetli ciljeve, zadatke, oblike, metode, sredstva i principe svakog od ovih vidova -komponenti jedinstvenog procesa vaspitanja, odnosno prevaspitanja i

socijalnoj reintegraciji osuenih lica i njihovom postpenalnom prihvatanju.

Oznaena problematika predmeta penoloke andragogije bie, upravo, predmet nae dalje panje i izlaganja. ODNOS PENOLOKE ANDRAGOGIJE PREMA NAUKAMA O KRIMINALITETU Napred odreen predmet penoloke andragogije u velikoj meri diferencira ovu naunu disciplinu od drugih njoj bliskih nauka. Ali je istovremeno upuuje na korienje saznanja, pre svega tih njoj dodirnih nauka. Otuda je potrebno da se ukratko osvrnemo na odnos izmeu penoloke andragogije i njoj, bliskih nauka. Govorei o razvojnom putu penoloke teorije i prakse istakli smo da je tek na odreenom stepenu razvoja penologije bilo mogue da se govori o prevaspitanju kao cilju kazne, ime je otvorena mogunost za javljanje i razvoj specijalne andragoke discipline - penoloke andragogije. Ova injenica nepobitno govori o tesnoj vezi izmeu penologije i penoloke52

andragogije. Ta veza je jo snanija i sadrajnija kada je re o osvetljavanju penoloke prakse. Penologija, ima u najveoj meri izraenu pravnu orijentaciju, tj. izuava pravne okvire izvrenja krivinih sankcija organizaciju izvrenja, sistem institucija za izvrenje krivinih sankcija i donekl,e efikasnost pojedinih krivinih sankcija. Istina, u novije vreme, u oblasti penologije nalaze primenu i istraivanja koja imaju za cilj da sagledaju psiholoku stranu izvrenja krivinih sankcija, kao i istraivanja koja se odnose na socioloku dimenziju zavodskog ivota, odnosno, kako neki autori istiu, izuavanje zatvorenikog drutva. Ima autora koji penologiju odreuju kao nauku o resocijalizaciji. Nema sumnje da pomenute orijentacije penolokog istraivanja doprinose izgradnji penologije kao sveobuhvatne sintetike nauke o krivinim sankcijama i njihovom izvrenju. Takav trend predstavlja bez sumnje pozitivnu injenicu. Neprihvatljivo je, meutim, da se penologija definie kao nauka o resocijalizaciji. I pod predpostavkom dosezanja takvog nivoa njene razvijenosti koji bi je kvalifikovao kao optu sintetiku nauku, ona bez pedagokih i andragokih saznanja nije u stanju da dublje prodre u sutinu procesa vaspitanja, prevaspitanja i resocijalizacije. Ovi procesi imanentno i oduvek su bili i jesu predmet izuavanja pedagoko-andragokih nauka. Koliko god na prvi pogled moe izgledati da je prisutno podudaranje u pogledu predmeta izuavanja penologije i penoloke andragogije, blia analiza pokazuje da takve podudarnosti u sutini nema. I pored toga to je proces vaspitanja, odnosno prevaspitanja osnovni proces u penolokoj praksi, ta praksa se ne iscrpljuje samo u tom procesu ve se izraava i preko drugih dimenzija izvrenja krivinih sankcija, koje dimenzije, istini za volju, slue ili bi trebalo da slue kvalitetnijem odvijanju procesa prevaspitanja. To znai da je predmet penoloke andragogije samo jedan, istina53

centralni, proces ili deo penoloke stvarnosti, koji proces ona moe uspeno osvetliti samo onda ako se koristi saznanjima penologije kao nauke, iji je predmet izuavanja sveukupnost penoloke prakse. Ovo, meutim, ne znai da penoloka andragogija mora slepo da sledi penoloku misao i da nekritiki prihvata njena saznanja. Naprotiv, ona je pozvana da svojim saznanjima, otkrivenim istinama, utie na penologiju kao nauku i njoj adekvatnu praksu. Saznanja penoloke andragogije mogu u velikoj meri doprineti kvalitetnom i na nauci zasnovanom reavanju itavog niza pitanja iz domena penologije kao nauke i prakse. Primera radi, saznanja penoloke andragogije o vaspitnim aspektima pravnog poloaja osuenih lica i ukupne organizacije izvrenja krivinih sankcija, mogu znatno doprineti da njihova reenja u jo veoj meri i direktno budu u slubi postizanja ciljeva i zadataka prevaspitanja. Kao to je poznato, kriminologija izuava kriminalitet sa fenomenolokog i etiolokog stanovita. NJen predmet izuavanja je kriminalni fenomen i kao individualna pojava i kao pojava u ivotu drutva. Centralni predmet i cilj tog izuavanja jeste sagledavanje i utvrivanje uzroka, uslova i povoda kriminalnog ponaanja, obuhvatajui pri tome kako subjektivne tako i objektivne determinante ovog ponaanja. Time ona istovremeno, produbljuje saznanja o nosiocima - akterima kriminalnog ponaanja osvetljujui njihove biopsihike i socijalne karakteristike. Ova saznanja su od posebnog znacaja za penoloku andragogiju, kao nauku o prevaspitanju delnkvenata. Osnov i preduslov uspenosti i adekvatnosti procesa prevaspitanja jeste poznavanje subjekata za koje se i sa kojima se taj proces organizuje i realizuje. Kao i u svakoj drugoj oblasti rada i ovde je bitan preduslov njegove uspenosti poznavanje "materijala" ili objekta toga rada. Iz prethodnog jasno proizilazi da je penoloka andragogija upuena na54

korienje kriminolokih saznanja, posebno onih koja se odnose na delinkventa kao aktera kriminalne aktivnosti. to su ta saznanja potpunija i ukoliko se potpunije koriste od strane penoloke andragogije, kao nauke i prakse, to su i vee anse za adekvatno i subjektima primereno odvijanje celokupnog procesa prevaspitanja. Naravno, penoloka andragogija nije "osuena" na ekanje da kriminologija za nju obezbedi neophodna saznanja, ve je i ona duna da ulazi u analizu psiho-socijalnih pretpostavki procesa prevaspitanja. Ovo tim pre kad se zna da organizacija i unutranja dinamika zavodskog ivota uslovljava i izvesne specifinosti ispoljavanja psiho-socijalnih karakteristika delinkvenata. Saznanja ovih osobenosti, kao i druga saznanja penoloke andragogije mogu, u obratnom smislu, biti od koristi kriminologiji i njenim teorijskim uoptavanjima. Odnos izmeu penoloke andragogije i kriminologije mogao bi se ukratko, dakle, odrediti kao odnos uzajamnog potpomaganja i koristi. Krivino pravo kao nauka koja se bavi pravnom stranom kriminaliteta, koja izuava kriminalitet kao prioritetno pravnu pojavu, moe u znaajnoj meri doprineti penolokoj andragogiji u smislu njenog, adekvatnijeg i kvalitetnijeg razreavanja problema u okviru svog predmeta izuavanja. Krivino pravo i kao teorija i kao praksa odreuje krivinopravne okvire izvrenja krivinih sankcija i time precizira uslove u kojima se ima odvijati proces prevaspitanja. S druge strane, saznanja penoloke andragogije o andragokim aspektima pojedinih krivino-pravnih reenja, mogu biti od znaaja za krivino pravo, za njegove izmene i dopune, koje bi trebalo da su u to veoj meri zasnovane na naunim saznanjima i nauke o prevaspitanju osuenih lica.

55

ISTRAIVAKE METODE U PENOLOKOJ ANDRAGOGIJI Savremeni proces prevaspitanja osuenih lica zahteva permanentno i intenzivno izuavanje i uoptavanje praktinih iskustava. Takva istraivanja treba da omogue utvrivanje i otkrivanje zakonitosti, koje ine ili bi trebalo da ine osnovu celokupne vaspitno obrazovne aktivnosti i njene organizacije. Istraivanje sloene problematike prevaspitanja podrazumeva solidno poznavanje opte metodologije, naroito metodologije drutvenih nauka, kao i posebnih metodolokih postupaka, tehnika i instrumenata istraivanja usaglaenih posebnostima procesa prevaspitanja odraslih osuenih lica. Te specifinosti moraju, dakle, dobiti svoj puni izraz u istraivakim metodama i uopte metodologiji izuavanja prevaspitanja i svih njegovih elemenata i strana. Naravno, kao i u drugim drutvenim naukama, metodologija penoloke andragogije ima puno zajednikog sa metodologijom ostalih nauka, posebno onih koje su joj srodne ili bliske. To omoguava penolokoj andragogiji da koristi bogata metodoloka iskustva drugih nauka, pri emu se moraju stalno imati u vidu specifinosti predmeta penoloke andragogije. Kao to je poznato, izmeu predmeta izuavanja neke nauke i njene istraivake metodologije mora biti ostvarena tesna dijalektika povezanost. Ova dva elementa u dijalektikom jedinstvu ine bazinu, temeljnu predpostavku zasnivanja odreene nauke. Saglasno tome, predmet penoloko-andragokih istraivanja su injenice i pojave koje svojom ukupnou odreuju proces prevaspitanja, vaspitno-obrazovnu aktivnost sa odraslim- punoletnim osuenim licima. Analiza tih injenica i pojava treba da omogui otkrivanje veza meu njima, kao i njihove povezanosti sa56

drugim pojavama i procesima koji se javljaju izvan okvira "pokrivenog" procesom prevaspitanja, a koje mogu biti od znaaja za odvijanje procesa prevaspitanja. Sve to ima za cilj da se utvrde zakonitosti i druge pravilnosti i izvedu zakljuci od znaaja za dalje unapreenje ne samo teorije, ve pre svega prakse prevaspitanja osuenih lica. Takva istraivanja mogu se vriti kako u oblasti pojedinih delova, segmenata, organizacionih celina u okviru procesa prevaspitanja, kao to mogu biti i fundamentalna, u smislu obuhvatanja celokupnog procesa prevaspitanja. Mogua su istraivanja koja obuhvataju vie istraivakih polja u okviru predmeta penoloke andragogije, kao i istraivanja graninih podruja ove nauke i drugih njoj srodnih nauka. Razume se, penoloka andragogija mora prioritetno biti orijentisana na sadanjost i budunost procesa prevaspitanja, ali za nju ne sme biti bez interesa i prolost vaspitno-obrazovne aktivnosti. Ona mora izuavati i tu prolost kako bi otkrila njene doprinose razvoju teorije i prakse prevaspitanja. Takvo "naslee" je potrebno kritiki izuavati i njegova pozitivna iskustva koristiti u sadanjosti. Saglasno napred izloenom, osnovni izvor podataka penoloko andragokih istraivanja jeste sama praksa prevaspitanja, koja istovremeno odreuje i istraivae potrebe, odnosno istie probleme koji iz raznih razloga imaju prioritetan znaaj. Drugi izvor istraivakih problema i podataka jeste prolo iskustvo. Trei, penoloko-andragoka misao, odnosno teorija o prevaspitanju, kao sistem saznatih i proverenih istina, koja istovremeno ukazuje na one probleme koji nisu dovoljno ili nisu uopte nauno osvetljeni. Crpei tako svoj sadraj iz razliitih oblasti ili izvora problema i informacija, penoloko-andra