KOLORKA Olivier Ka AlfredZa vrijeme službe svira gitaru, ima lijep glas, velik trbuh i bradu poput vrtnog patuljka. Nosi traperice i košulju. On je suprotnost starom, starinskom

www.fibra.hrwww.stripovi.com

KO LO R K A

Olivier KaAlfredZašto sam ubio Pierrea

ScenarijOlivier Ka

CrtežAlfred

Originalno izdanjePourquoi j’ai tué Pierre(2006)

IzdavačNaklada Fibra d.o.o.

Glavni urednik Marko Šunjić

Prijevod Nataša Polgar

Redaktura, prijelom i priprema za tisak Marko Šunjić

Dizajn Melina Mikulić, Studio grafičkih ideja d.o.o.

Tisak Tipomat d.o.o.

Naklada 500 primjeraka

ISBN 978-953-7437-73-2Copyright © Delcourt 2008Zagreb, svibanj 2009.

KO LO R K A

Olivier KaAlfred Zašto sam ubio Pierrea

Knjiga 3

Zašto sam ubio Pierrea ■ 3

Ubio sam Pierrea zato što imam 7 godina.

Slabijeg sam zdravlja.

najveći dio praznika provodim kod djeda i bake u Belgiji, u Ardennima. Tamo je zrak dobar i mjesto je poznato po

kvalitetnoj vodi.

Moji baka i djed su dragi, poput svih baka i djedova.

nisu zabavni, pomalo su malograđani, ali su prema meni vrlo pažljivi.

smijem jesti kruha s pekmezom, koliko želim i kada želim!

A kruh s pekmezom kod mojih djeda i bake!

Kruh narezan na kriške, a gore slatki sirup, molit ću lijepo!!! Dnevno ih pojedem stotine.

Svakoga jutra idu na misu...

Zašto sam ubio Pierrea ■ 3

Vode me sa sobom. Misa počinje u 7:30.

Volim ići s njima.

Jedino sam dijete među svim tim starim ljudima. Nadvijaju se nad mene, štipaju

me za obraze, govore mi kako sam drag dječak...

Starci su zabavni. Imaju nevjerojatne tikve. Nakon mise skupljaju se u manje grupe, šapuću i lagano kimaju glavom. Istodobno su mi smiješni i žalosni.

U nekom trenutku bilo mi je dosta mise. nije mi se više dalo ustajati. svaki dan isto, ništa

se ne mijenja ni za trun.

Za vrijeme molitve drijemam, vrti mi se.

KAKO VRIJEME PROLAZI, to mi je teže podnijeti jutro u crkvi.

Od toga mi je malo mučno. Pa se ujutro pretvaram da sam bolestan.

4 ■ Zašto sam ubio Pierrea Zašto sam ubio Pierrea ■ 5

Ne osjećam se dobro. Radije ne bih danas išao.

Ništa strašno. Odmaraj,

zečiću moj.

Ostajem u krevetu još sat, otvorenih očiju, pitajući se je li to što sam učinio loše ili jako loše.

Jedne večeri baka mi priča, nagnuta nad mojim krevetom. Opisuje mi pakao. Imam tek nejasnu ideju o tome. Ona ga zastrašujuće oslikava.


Zašto se odlazi u pakao?!

U pakao se odlazi ako se čini loše

stvari.

Ako si diraš pišicu, na pri-

mjer.

Tu noć ga sanjam. Tamo sam.

Loše mi je.

Patim.

Strašno se bojim.

Budim se u suzama.

Loše si sanjao?

Ne usuđujem se reći joj da sam sanjao pakao, da me strah da ću tamo završiti.

Jer sam već dirao pišicu.



Na praznicima sam s roditeljima i starijim bratom, vozimo se Francuskom.

To ljeto prošli smo dosta našim kombijem.

Moj tata ima bradu, dugu kovrčavu i čupavu kosu, moja mama ima kosu do

struka, nosi cvjetne haljine.

I ja imam dugu kosu.


Mi smo prava hipijevska obitelj, roditelji pjevaju naprijed, a mi se odostraga, ispruženi na madracima i pokrivačima, gušimo čokoladnim

mlijekom sve dok nam ne bude mučno.

Tata je prepravio kombi tako da u njemu možemo spavati.

U Ardècheu na maloj tržnici moji roditelji upoznaju Bertranda i Christinu. Oni su još više hipiji od nas. Lijepi su. On izgleda kao Isus, a ona kao pastirica.

Zovu nas da provedemo večer kod njih.

Žive nekoliko kilometara od sela, u staroj kamenoj,

izoliranoj kući, izgubljenoj na kraju šljunčanog puta. Tamo

su kokoši, psi i dvije koze.

Mama mi objašnjava da Bertrand i Christine žive bez struje, da nemaju potrebu za novcem, da im je dovoljno za život to što prodaju sir na tržnici. Sve što im treba proizvedu sami. Vole se, ne treba im ništa drugo. Dok je govorila o tome, oči su joj

postajale sve sjajnije. Bertrand i Christine predstavljaju njezin ideal života. I moj, od sada.


Večer provodimo zavaljeni na velikim jastucima, uz svjetlost petrolejske svje-

tiljke. Slušamo Bertranda kako svira gitaru. Povremeno odrasli zajedno zapjevaju.

Spavamo kod njih.

Sutradan ujutro pozivaju nas u šetnju. Penjemo se u planinu, malenim puteljcima. Dvije koze su s nama.

U nekom trenutku stižemo do jezerca, okruženog stijenama. voda je bistra, nikad nisam vidio tako prozirnu. savršeno dobro se vidi prekrivač od oblutaka na dnu.


Bertrand i Christine se potpuno svlače. moji roditelji ih oponašaju.

zaranjaju u jezero smijući se.

Govore nam da im se pridružimo. Malo me sram potpuno se svući.

Pogotovo zato što je Christine zaista lijepa.

Ipak to činim i bacam se u vodu. plivam poput psa, još nisam naučio drugačije.

To je sreća. Ekstaza.

Svjestan sam da proživljavam fantastičan trenutak. nema nikakve razlike između Bertranda, Christine, mojih roditelja, mojeg brata i mene.

Svi smo jednaki, uronjeni u vodu.

I život je lijep.



Sada je red na djeda i baku da dođu k nama za praznike.

Živimo u malenoj montažnoj kući u četvrti u kojoj su sve kuće jednake.

To je zona montažnih kuća, postoje tri takve u gradu, a naša je najnovija

i najmanja, sa svega 32 kuće.

Zato nas zovu “oni iz 32”.


Kada nam dođu u posjetu, baka i djed uvijek dovezu svoju kamp-kućicu i smjeste ju u vrt.

Tako im je draže.

To im olakšava njihove rituale.Kratku siestu poslije podne. Kratko pranje posuđa nakon ručka. Kratko ispijanje čaja

prije spavanja.

Ovdje se misa održava jednom tjedno, subotom. Djed i baka me zovu da im se pridružim. Prihvaćam. Ja sam jedini u obitelji koji im se pridružuje. moji roditelji su ateisti, a ja, ja volim djeda i

baku. Tako da idem. Iako više ne vjerujem u Boga. To se dogodilo iznenada. Još ne znam zašto.

Čini mi se da je katolička vjera, onako kako mi je

predočena, priča za posve malu djecu

A ja više nisam posve mali!

Djed i baka se slažu sa župnikom. On putuje okolo i drži misu u dvanaest okolnih župa.

biblija


Na poziv djeda i bake dolazi k nama u kuću.

On je zabavan župnik.

Za vrijeme službe svira gitaru, ima lijep glas,

velik trbuh i bradu poput vrtnog patuljka.

Nosi traperice i košulju.

On je suprotnost starom, starinskom svećeniku, strogom, u habitu. za vrijeme

mise ne možeš zaspati.

Zove se Pierre.

Moja baka ga reklamira kao da bi ga trebalo posvojiti.

Vrlo je inteligentan,

duhovit.

Čut ćete za njega, u to sam posve sigurna.

Pierre je “lijevi” svećenik.

Cool je.

Smiješan je.

On nije svećenik, on je dobričina.


Vrlo brzo se složio s mojim roditeljima i ja sam zadovoljan, jako mi je drag. Ono što mi čini zadovoljstvo jest činjenica da kada imaš prijatelja svećenika to znači da nisi posvađan s religijom. I to smatram dobrim. Pierre je ušao u obitelj poput bliskog rođaka koji se vratio s putovanja. Reklo bi se da je oduvijek s nama. Dolazi nas vidjeti nekoliko puta tjedno. jede s nama.

Baka i djed su sretni kao ovčice u Božjem vrtu.

Moji roditelji su također ponosni što imaju

svećenika za prijatelja.

To je dokaz nji-hove otvorenosti.

A ja ...

Kao da imam novog ujaka, fantastičnog, koji se smije,

pjeva, koji mi se sviđa.



Jednoga dana Pierre dolazi k nama.

Ne kako bi jeo.

Kako bi razgovarao s mojim rodi-teljima. Dugo. Ne znam o čemu je riječ, no čini se da je ozbiljno.


Sutradan Pierre ponovno dolazi, u pratnji nekog čovjeka s crnom gustom bradom. Siv je u licu.

Brazilac je i zove se Ottavio.

On je izbjeglica i pobjegao je iz svoje

zemlje zbog političkih problema.

U opasnosti je.

Majka objašnjava bratu i meni.

Ottavio će nekoliko dana biti s nama, sve dok ne

bude mogao ići dalje. Vrlo je drag i treba nas.

Ottavio ostaje nekoliko tjedana. Neobičan je. Sviđa mi se njegov naglasak, kao da plače kada govori. Njegov pogled je uznemiren. ponekad

dugo ostaje nepomičan zureći u prazno...


Pierre dolazi svaka dva-tri dana. Svaki put zahvaljuje mojim roditeljima za to što čine. Kada dođe a ja nisam u školi, nastojim sudjelovati u sastanku. Sve više volim Pierrea. Teško mi je shvatiti da je on župnik.

Kada me ugleda, uvijek uzvikne: Ah!

Evo našeg ma-log Oliviera!

Izgleda da sve štima, ha?

Aha, sve je dobro.

I tada prasne u smijeh. Svaki put je tako.

Pierre nam nikada ne govori da dođemo u crkvu.˝ne govori o Bogu. on je poput susjeda, prijatelja koji dolazi samo provesti neko vrijeme

s nama.

Jednoga dana bratu i meni donosi knjige. Ilustrirane izvatke iz Evanđelja.

Pojašnjava:

Ne morate sve pročitati. Ali

pogledajte crteže, zgodni su.

I tako bismo to učinili.

StazaStaza


Gotovo svake večeri Ottavio svira gitaru u duetu s mojim ocem.

Obožavam ih slušati.

Šćućuren uz majku.

Jednog dana Ottavio je otišao i nije se vratio. Pitam hoće li doći.

Da. Sigurno. Ostavio

je kovčeg i svoje stvari.

Čak i gitaru! Sve je ostavio u gostinjskoj sobi.

Prošlo je nekoliko dana, a zatim i tjedana. Majka je

konačno rekla:Ottavio je bio

čudan, znaš. Prije no što je otišao,

rekao je Pierreu da smo špijuni i da ga

motrimo. Mislim da se neće vratiti.

Mi špijuni?! Kako je tako nešto mogao pomisliti? Počeo sam sumnjati. Možda nikada nije imao političkih problema,

možda je naprosto lud.

Na kraju smo spremili kovčeg i gitaru na tavan, uz zabranu da ih diramo.


Dugo sam čekao Ottaviov povratak.

Želim mu reći da nisam zadovoljan.

Otišao je a nije rekao zbogom. Iskreno, to se tako ne radi.

Kada budem velik, neću zaboraviti pozdraviti.

Kako bi zahvalio mojim roditeljima za sve što su učinili za Ottavija, Pierre nas je pozvao, mog brata i mene, u ljetni kamp. Brat ne može, već se dogovorio s prijateljem. Ja sam hiperoduševljen, nikada nisam bio u kampu. To će mi promijeniti ljeto. tada nema

nikoga u kvartu s kim bih se mogao igrati. Pierre je prije nekoliko godina otvorio vlastiti ljetni kamp.

Vidjet ćeš, tamo je jako zgodno, ima mnogo aktivnosti, idemo u

duge šetnje, stvaraju se prijateljstva. Siguran sam da ćeš se dobro

provesti!!

I osim toga, stvarno se veselim što ćeš provesti vrijeme s nama, tako si drag.

Njegove riječi su me dirnule. Bio sam jako ponosan. Eh, Pierre me voli, rekao mi je!


Idem u kamp.Posve sam. Bez roditelja,

bez starijeg brata.

Steći ću nove prijatelje. I možda izlaziti s curama.

Kao moj tata.

Tata ima ljubavnice. Svi to znaju, čak i mama, to nije

nikakav problem.

To je prava stvar, imati ljubavnice!!

Često provodi večeri i noći u Parizu, s prija-

teljima iz “Hara-kirija”.

Potpuno prihvaćam očev način života. I više od toga, divim mu se!

Moj otac je faca.

Bliski smo. Bit ću kao on kad odrastem. Isti tip.

Majka ne pokazuje nikakve znakove tuge ili neslaganja s takvim

načinom života.

Dakle, to je dobro. najzdravije.

Moj otac šara sa strane, no ni u jednom trenutku nemam osjećaj da je riječ o prevari ili nevjeri.

To je samo način da se bude cool.

Mislim da je tako u svim obiteljima, ili gotovo svim.


Početak srpnja. veliki odlazak. Oku-pljanje je ispred gradske vijećnice, čeka

nas bus, stara islužena krntija.

Pierre je tamo, on je jedan od vozača.

Ushićen je, govori glasno.

Na put! Ha ha

ha!

Trebat će nam cijeli dan i noć da stignemo u kamp.

Kada ne vozi, Pierre pjeva pjesme koje prihvaćamo u zboru, ili priča viceve. No

najbolje mu ide, i zato vrištimo od smijeha, oponašanje Polluxa, divno dresiranog psa.

Presmiješan je. Govori:

Ja bih moj šešer!

A mi piškimo u gaće od smijeha.

Oh, Mal-gotte!

Radost i sreca’


U zoru svi zajedno otkrivamo mjesto.

To je veliko gospodarstvo, smješteno na golemom terenu koji se proteže sve do rijeke.

Mjesto se zove “Radosna rijeka”.

Tu ćemo provesti mjesec dana. u šatorima koje ćemo sami podići. Sami ćemo pripremati i objede, prati rublje i raditi neke poslove

kako bismo unaprijedili mjesto, kao što su to činili i oni ljeto ranije, i ono prije toga.


Obožavam biti ovdje.

Dobro se osjećam.

Stekao sam mnogo fren-dova, organiziramo hrpu

aktivnosti.

Priroda je divna.

Vrijeme je stalno lijepo.

Ako sam otprilike shvatio što može donijeti pakao, sada imam predodžbu raja:

Radosna rijeka.

A prije svega, Pierre je tu.


Pierre, uz sve svoje talente, ima i taj da nas čini sretnima. jednostavnim tapšanjem

po ramenu, smiješkom, namigivanjem.

Pierrea svi obožavaju.

Ja možda i više nego drugi.

Kada me pita je li sve u redu, osjećam se važnim.

Jednako važan kao nadglednik, kao bolničarka, ili kao sam Pierre.

I zbog toga mi srce poskakuje.

Obožavam ovo mjesto.

Mogao bih ostati ovdje do kraja života, zavaljen u travu, gledajući oblake kako prolaze.



Kuća je puna prijatelja mojih roditelja.

Početak je proljeća, sve više dolaze k nama provesti vikend.

Živimo blizu Pariza, imamo velik vrt i vrata su uvijek otvorena

prijateljima.

Moji roditelji posjećuju jedan par sve češće. Prema onome što sam shvatio,

čini se da su svi već manje-više spavali zajedno.

Nisam posve siguran.


Ona je vrlo lijepa. Jedno jutro se tušira u kupao-nici. Vrata je ostavila odškrinuta.

Pitam:

Neće ti smetati ako

uđem?

Ne, ne, nema

problema.

Počeo sam prati zube. Ona stoji kraj mene, ne pogledavam je, no nešto se zbiva u meni. Lagani drhtaj, vrlo ugodan. Obožavam ovakav način života, bez tabua, bez stida. To je tako dobro.

Mama ulazi, njezin je red.

Stvarno, Olivier! Možda bi htjela biti na

miru!

Ali...

Doći ćeš kad kupaonica bude

slobodna!

Ah, malo sam razočaran. I pomalo zbunjen.

Stvarno sam mislio da nema nikakvih problema, no na kraju bi se reklo da sam bio u krivu.

Razumijem svoju nespretnost.

Nadam se da me prijateljica ne smatra opsesivcem.

Htio sam samo podijeliti intiman trenutak, bez perverznosti.

Jedan cool trenutak, ništa više.


Zahvaljujući djedu i baki, mogao sam na prvu pričest. Bio sam oduševljen, sretan poput svih, posebno zato što ću, napokon, imati pravo na hostiju. moći ću i ja stati u red s ostalima i primiti bijelu pastilu, umjesto da ostanem na mjestu kao da sam u kazni. Iako više nisam siguran vjerujem li još u Boga, to mi pričinjava zadovoljstvo.

Jednoga dana čujem mamu kako diskutira sa svojim bratom preko telefona...

Razumiješ, iskoristili su to što je Olivier s njima kako bi ga pričestili, a nama nisu

ništa rekli. Stvarno su nevjerojatni!U tom sam trenutku p

ostao

svjestan parad

oksa.

Moji roditelji su ateisti i hipiji, razilaze se s djedom i bakom, no dopustili su im sve do sada da me indoktriniraju i nisu im se suprotstavili.

Na kraju, tko je u

pravu?

Djed i baka koji propovijedaju ljuba

v prema

bližnjem i Gospodu, vrline, no koji sve ogovaraju

i uvjereni su da se svi samozadovoljavaju?

Ili moji roditelji koji pljuju po religiji, ali

puštaju da im vrbuju vlastito dijete i da si

ono razbija glavu i pri tom ne reagiraju?

Volim miran i smirujući univerzum djeda i bake, njihovu pažnju i nježnost prema meni, no ne podržavam njihov katolički odgoj.

Volim sklonost mojih roditelja prema slobodi, njihov otpor prema vlasti, no ne razumijem

njihov nejasan odnos prema religiji.


Jednoga dana, kad sam bio sam s mamom, započeo sam:

Prema tvojem mišljenju, je li bolje vjerovati u Boga

ili ne?

Tvoje pitanje je odlično. Svatko čini onako kako osjeća.

Tebi bi bilo draže da djed i baka nisu

vjernici?

Volim ih takve kakvi jesu. Možemo se ne

slagati oko nekih stvari, to ništa ne

mijenja.

Nije ništa ozbiljno.

A je li ti drago što je Pierre

župnik?

Pierre je dobar. Baš me briga je li župnik. Da je budala, ne bi mi

se sviđao.

Onda nije strašno što više

ne vjerujem u Boga?!

Baka i djed će me i dalje

voljeti?


Za njih je vjera jako važna. Bolje je ne

pričati s njima o tome, da ih ne povrijediš.

A Pierre? Što s njim?

S obzirom na to da je svećenik,

njemu bi bilo draže da vjerujem u

Boga?!

Vjerujem da nas cijeni takve

kakvi jesmo. Otkad ga poznajemo, nikada to

nije došlo u pitanje.

On dobro zna da ne idemo u crkvu

i da ništa ne treba govoriti.


Njemu bi ipak bilo drago kad bih se pričestio?

Sigurno. Možda misli da ti vjeruješ

u Boga i da ćeš utjecati na nas.

Kratko sam promislio. Nisam više imao pitanja.

Mama je odgovorila na sve što sam je pitao. Svejedno, nisam znao ništa više nego li prije

razgovora.

To je sposobnost odraslih.

Ne znam kako to uspijevaju, ali u stanju su satima govoriti a da ništa ne kažu.


Treću godinu zaredom srpanj provodim u Pierreovom kampu.

Od ove godine s nama je novi stanar. Smjestio se na ulazu u kamp.

Zove se Baloo.

On je Pierreov pas.

Jako ga se bojim.

Da bih ga izbjegao, radim veliki krug oko svih zgrada,

s vanjske strane.

To je dosta hoda, no draže mi je tako nego da mi koljena klecaju od straha pri pomisli

da će režati na mene.

Pierre je brzo primijetio da se bojim njegove psine.

Ne trebaš se plašiti. Dobar je

prema svima koji su mi bliski. Ni-

kada ne bi naudio prijatelju.

Da bi mi to dokazao, zove me u šetnju s njim i psom. Ljubazno odbijam, no on je uporan. Stvarno

bi htio da Baloo postane moj frend.

Slijedim ga.

Izlazimo iz kampa puteljkom koji vodi prema selu.


Hodam pokraj Pierrea i motrim zvijer krajičkom oka. Pierre ga vodi na uzici i u jednom trenutku mi je predaje. Trbuh mi se zgrčio. Ako se Baloo otme, spreman sam na bijeg!

No nije se ni pomaknuo.

Imaš privile-giju. Ti si jedini

iz kampa koji ga smiješ šetati.

Odjednom sam jako ponosan.

Pierre mi povjerava da vodim njegovu zvijer. To je znak velikog povjerenja. Osjećam se pomalo

izdvojenim iz kampa. Kao da imam poseban status. Ja sam posvojeno dijete “Radosne rijeke”.

Možda nisam učinkovit u podizanju šatora (k vragu, komplicirano je s tim kolcima koji su svi slični), možda ne izlazim s curama, ali sam jedini koji smije šetati Balooa.


Ove godine u kampu su investirali u bicikle. Ići ćemo sve do oceana, što je više od 150 kilometara! Ludilo! Izlet će trajati tri dana. Prava avantura!

Cijeli kamp ide. Četrdeset klinaca i četiri pratitelja. Pierre ide autom i pridružit će nam se na mjestima gdje ćemo noćiti.

Umirem.


Nisam nikad toliko patio u životu.

Dva sata nakon polaska već sam potpuno krepan.

Ipak guram, tjeram se, ubijam se.

Prepone mi gore, sve me boli, a ostali su daleko, daleko

ispred mene...

Svako malo se zaustave i pričekaju ostatak. Kada ih konačno sustignem,

isti čas kreću dalje...

Nemam ni trenutka za odmor.

Osjećam se krajnje jadno.

Prezirem bicikl. Nikad ga više neću voziti.

Nije humano biti posve sam na praznoj cesti, na užarenom suncu, cmizdriti pitajući se što mi to treba.

I konačno, nakon tri dana kalvarije, košmara i- mučenja stižemo na obalu...


Poslije podne. plaža. Svi su u vodi, ja se odmaram. Nemam želju okupati se. Neko vrijeme se razvlačim po plaži.

Posve sam sam. To mi dobro ide.

Ne kupaš se? Ne, ne

volim baš.

Prvi put ga vidim u kupaćim gaćicama. Posvuda je dlakav. po trbuhu, leđima. Dlake su sijede.

Umf...


Dakle, vožnja

biciklom nije bila prena-

porna?!

Pfff..Je, sve me rastura.

Hajde, poslije će ti biti drago.

Osim toga, do-bro ćeš spavati

noćas.

Iskoristi to! Vidjet ćeš da u

mojim godinama san može biti prava mora!

Pierre mi se povjerava. Još jedna privilegija! To mi pruža blago zadovoljstvo.

Jako loše spavam ovih dana. Nervo-

zan sam.

Došlo mi je da mu kažem da samo treba voziti bicikl deset sati, no nisam se usudio jer je izgledao ozbiljno.


Stvarno je teško. Stalno sam umoran,

nije zabavno.

Istina je da izgleda umorno. prijašnjih godina se više glupirao, pecao. Htio sam mu reći neki lijepo, no

ničeg se nisam sjetio. Samo:

Ahaaa.

Zar ne misliš da je sreća to

što možeš biti ovdje?

Da, stvarno je cool.


Ah, samo da mogu spavati i

bilo bi savršeno.Mmm.

Znaš što se čini bebama kako bi ih

se uspavalo?Pjeva im se uspa-vanku?

Ha ha! Da, to je to! No više učinka ima kad im se dodiruje

trbuh.

I za odrasle vrijedi isto.

Zapravo, netko bi mi navečer, prije spavanja, trebao masirati trbuh.

To bi mi godilo.

...?


Reci... Bi li to učinio za

mene?!

Malo mi je nelagodno. Ne mogu odbiti, naravno, no imam osjećaj da me to ne bi trebao pitati.


Hoću, ako želiš.

Ah! To je lijepo!! Razumiješ, ne mogu to pitati bilo koga. To treba biti netko blizak, prijatelj.

Inače je malo neugodno...

Ima pravo. Ipak mu mogu učiniti uslugu.

Trebali bi noćas spavati sa strane, to će biti

jednostavnije.

I ja ću tebe masirati. Vidjet ćeš. stvarno je

ugodno.

Pokazuje mi kako. Jednostavno je.

Tako... Ha ha!

Nema problema. Masirat ću Pierrea i Pierre će mene. Ne vidim zašto bih rekao ne.


Documents

KOLORKA Olivier Ka AlfredZa vrijeme službe svira gitaru, ima lijep glas, velik trbuh i bradu poput vrtnog patuljka. Nosi traperice i košulju. On je suprotnost starom, starinskom