Komparativna Mitologija

Osnovna literatura: V. Belaj: Hod kroz godinu, Golden Marketing 1998.

KOMPARATIVNA (POREDBENA SLAVENSKA) MITOLOGIJA2. oujka 2006.

Osnovni pojmoviMITOLOGIJA ili bajoslovlje: + , mythos i logos: = rije, govor, slovo, besjeda, pripovijedanje, pripovijest", = rije, govor, slovo, besjeda, pripovijedanje, pripovijest" "Mitologija" je "govor o govoru", ili "rije o rijei", slovo o slovu itd. < IE mudh-, *mdh- u znaenju eznuti, teiti za ime, biti usmjeren na neto. novoperzijski mja = tuba (tenja za uspostavom pravednoga stanja) gotski maudjan = nekoga podsjetiti na neto (eli mu se osvjeiti pamenje), engleski mind = misao, namjera, sjeanje *mysl, praslavenki hrvatski =misao (posljedak tenje za razumijevanjem), litavski masti = eznuti. Sve su to pojmovi koji oznauju neto to nije konkretno, to nemamo u rukama, za ime se tei, to bismo tek htjeli ostvariti. < starogrki , lego "skupljati, zbirati, brojiti, pripovijedati, itati, kazati, rei". itati; slovenski brati = "itati") legenda "to to se treba itati" (Ivan Belostenec, 1674.: Gazofilacium: = Knjiga itka sveteh) Vladimir Ani (Rjenik hrvatskoga jezika, 1991.) = predaja o ivotu neke osobe ili o nekom dogaaju, pria o neobinu dogaaju. rijei izvedene iz korijena *leg- odnose se na konkretne, ostvarene pojmove: latinski legio = legija, postrojba probranih vojnika, elegans = izabrano, ukusno, elegantno

Komparativna mitologijalex = zakon

2

je rije, govor, pripovijedanje, slovo o bogovima i njihovim zgodama. O junakim djelima bogova, pria o djelima koja obian smrtnik ne moe izvesti i koja su takva znaaja da ih se ne moe razumom objasniti - moemo samo teiti njihovu razumijevanju. obuhvaa podruje loginoga, racionalnoga, onoga to se moe razumski shvatiti pa onda i objasniti. Mitologija je razumsko objanjavanje inae po svojem suu nerazumljivih pripovijesti o bogovima. ritual = obred (psl.*obrd; ono to je ob redu, u redu, ureeno). lat. ritus = "propisani in" < IE *ar-, "broj, brojati" (tj. p o r e d a t i brojke) sanskrtski rtm = "dobro sloeni sveti red", avestijski ratu- = "vremenski odsjeak", staroirski rim = "broj", cymriki rhif = "broj", staronordijski rim = "raun, obraun" (to su sreeni brojevi) rima = "ureene rijei" u stihu. kranska frazeologija: ritus = "propisom ureeni nain obavljanja liturgije" sakralno iz lat. sacer = svet, nekom bogu posveen, od sacro, -are posvetiti latinski sancio, -nxi, -nctum = posvetiti, potvrditi zakon, sankcionirati, sanctus = svet, bogu ugodan, poten. lat. saepio, -psi, -ptum ograditi, saepta ograda unutar koje su Rimljani glasovali; sakralno bi bilo izvorno smjeteno u sveti, ograeni prostor. profano iz lat. profanus: pro- ispred + fanum hram; profano je ono to je ispred hrama. Etnologija pristupa predmetu prouavanja Kako ui u mitologiju koja vie ne ivi? iz vana i iz nutra

Kratki teaj obredne antropologije1. Zato antropologija? (prvi tragovi vjerovanja, nastanak homo sapiensa i sadraj njegove kulture, evolucionistike paralele, kulturnopovijesna prakultura, univerzalije) 2. Funkcija mita: Mit pripovijeda o dogaajima koji su se dogodili izvan naega svakodnevnog svijeta, izvan naega vremena: dogodili su se prije poetka vremena (in illo tempore, u ono doba; ti su najvaniji), dogaaju se mimo njega,

2

Komparativna mitologija

3

dogodit e se nakon njegova isteka (u punini vremena) Mit poduava mlade o tome kako je ustrojen svijet, da se mogu po tome ravnati; Mit prati obredni in kao komentar ili simbol radnje u inu; Mit nije beletristika i ne pripovijeda se onima kojih se to ne tie. Svjetonazor onoga vremena: dvolane opreke (binarne opozicije), objanjavaju i svijet oko nas (goredolje, naprijednazad, sprijedastraga, svjetlotama, suhovlano, lijevodesno, tugaradost, dobroloe, toplohladno itd. itd.) i cijeli Svemir. Trolane opreke (trokutne) su samo za ono najvanije, najsvetije, poput Presvetoga Trojstva u kranstvu.Taj se spoznajni model javja u filozofiji i znanosti sve do danas. Dovoljno e biti podsjetiti na trinitarni model dijalektike (teza-antiteza-sinteza), na kransku Kabbalu (gornji trokut sefiretskoga stabla: Bina [inteligencija]-Chochma [mudrost]-Kether Eljon [najvia kruna]), na Giambattista Vica i njegovu podjelu povijesti u tri doba (kojima odgovaraju tri vrste naravi, tri vrste obiaja, plemenskoga prava, republika, jezika, pisama itd. (Vico, Prinzipi di una scienza nuova dintorno alla commune natura della Nazioni, 1725), na trokutnu strukturu Hegelove Encyklopdie der philosophischen Wissenschaften (Heidelberg, 1817; ovo je cijelo djelo podijeljeno na dijelove, odjele, odsjeke itd. po naelu I., II., III., A., B., C., a), b), c), ), ), ), a da se nigdje ne nastavlja IV., D., d) ili ), na Morganovu shemu kulturne evolucije (3 stadija: divljatvo, barbarstvo, civilizacija, svaki razdijeljen u donji, srednji i vii stupanj; Lewis Henry Morgan, Ancient Society. Researches in the Lines of Human). Obred kao cjelina poiva na tri elemenata. To su: misao (spoznaja) o katastrofinosti situacije i o zadatku, prevladati ju; obredni in () s kojim emo postii taj zadatak; tekst () koji prati obredni in. Mitovi o nastanku opisuju: stanje prije stvaranja (Zemlja bijae pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom, i Duh Boji lebdio je nad vodama. Post 1,1-2.) o sam stvaralaki in kozmosa iz kaosa, kao serija pojedinanih stvaranja Stvoritelja i

o

pokuaj unitavanja stvorenoga; sukob izmeu njegova suparnika temelj je razumijevanju svijeta oko nas.

o

Ta spoznaja, koju dobivamo iz mita, omoguuje nam da obrednim inom prevladamo opasnost (tj. ponovno uspostavimo red)., a jer neke boanske inove ne moemo ponoviti, simboliziramo ih pripovijedanjem mita. Kaosom su posebno optereeni konac vremenskoga razdoblja (dan, mjesec, godina) i prjelazni trenitci u ljudskome ivotu: roenje, svadba, smrt.

3


4

inObred = spoznaja o propasti + obredni in () +

misao

govor

Mitski svjetonazor izjednauje mikrokozmos i makrokozmos, ovjeka i svemir. U mitovima je uoljiv paralelizam izmeu ljudskoga tijela i prirode oko nas: tijelo krv kosa kosti oi dah zemlja voda drvee kamen sunce vjetar

i tako dalje. Lijepo je to vidljivo u drevnome islandskom tekstu koji opisuje stvaranje svijeta iz tijela pradiva Ymira:Od Ymirova mesa bijae oblikovan svijet i od krvi mora, brjegovi od kostiju, drvea od kose i od lubanje nebo. (Grimnisml 40)

Opreka KozmosKaos = rednered = sakralnoprofano. Obnavljanje reda/svetoga treba se provoditi ob redu. Zato su mitovi sloeni u ureenu, vezanu govoru (pjesmi). Budui da je u Pradoba bio stvoren cijeli na svijet, svetost (ureenost) proima sav ivot, sve okolje. Sve je sakralizirano, moe se govoriti o svesakralnosti, svesvetosti. Ovo shvaanje jedna je od najvanijih crta mitskoga svjetonazora. No isto se tako posvuda osjea djelovanje sila Nereda. Sukob izmeu Kozmosa i Kaosa vodi se u svim segmentima stvarnosti. Postoji toka u svijetu, u kojoj postoji maksimum svetosti: To je ona toka u prostoru i vremenu gdje je, i kada, stvoren svjetski poredak. U tom sakralnom sreditu svijeta, tamo gdje je vrhunac svetosti, dolazi do odsudnoga sukoba izmeu Kozmosa i Kaosa. Spoznaja o organskom jedinstvu prostora i vremena!

rtvaVrhunac obreda, latinski sacrificium, od sacrum facere initi svetost stoji u opreci s kriminalnim inom. hrvatski rtva < praslav. *rtva je particip perfekta pasivnoga od glagola *rti initi rtvu, rtvovati.

4

Komparativna mitologija*rc, rec:

5

staroindijski grnati = pjevati, hvaliti, gir hvala, latinski gratus = ugodan, gratia = hvala, slava, litavski girti = hvaliti, slaviti, staroirski bard = pjesnik, sve od indoeuropskoga *gwer()- povisiti glas, moliti se. usp. ie. *gweu- govoriti, guditi prasl. *erti, derati (ie. *gwer- jesti, piti). Obredi imaju tri osnovne funkcije: omoguuju) religijsko-moralnu (mitovi objanjavaju kako se ljudi trebaju ponaati, obredi to zatitnu (vojniku; drutvo treba zatititi pred napadima neprijatelja) gospodarsku (obredima treba osigurati rodnost i plodnost). Etolozi su otkrili, da i ivotinje poznaju neke kretnje koje ponavljaju u odreenim prilikama, pa se tako moe govoriti o nekoj vrsti protorituala koji su stariji od jezika. To znai da je jezik mogao nastao kao dodatak, naglasak, tumaenje (eksplikacija) obreda. Jezik je u okviru obreda mogao preuzeti ulogu nekih drugih, starijih i jednostavnijih sustava komuniciranja. Obredni in = sredite ivota prvih zajednica koje su kroile na stazu ljudske povijesti, na samome poetku ljudskoga roda! Osjeaj Svetoga neto je to ovjek nosi u sebi od poetka Vremena.

Izvori za poznavanje i rekonstrukciju praslavenskoga bajoslovljaA. Arheoloki izvoriArheoloki su izvori za rekonstrukciju naega bajoslovlja, naalost, jedva uporabivi. Arheolozi su, dodue, uspjeli pronai nekoliko praslavenskih hramova, ak i kipova praslavenskih boanstava. No ni to nije prolo bez nesporazuma, pa ak i mistifikacija. O vjerovanju u ivot poslije smrti svjedoe brojna poganska groblja (to vjerovanje je, uostalom bilo kulturna svojina ljudi jo u srednjem paleolitiku, prije pojave suvremenoga ovjeka, homo sapiensa), no ni ona ne otkrivaju bajoslovlje, barem ne neposredno. Moramo se podsjetiti: mit je u osnovi surjeje, tekst koji pripovijeda o bogovima i njihovim zgodama. Slaveni su pak, i s njima Prahrvati, nekim paraznanstvenim hipotezama usprkos, ivjeli sve do doticaja s kranstvom bez pisma, jedino to su gatali znakovima urezanima u tapie. , Prije Slaveni ne imahu knjiga, nego crtama i zarezima itahu [brojahu?] i gatahu dok bijahu pogani, napisao je jo u X. stoljeu neki makedonski ili bugarski redovnik imenom Hrabar. To znai da nam arheolozi,

5


6

naalost, ne mogu i ne e moi podastrijeti nikakva praslavenska surjeja, ak niti imena praslavenskih bogova. Arheoloki izvori mogu, dodue, mnogota ispripovijedati, ali o stvarima koja nas ovdje zanimaju, a to je pripovijest o dogaajima, nuno ute. Oni mogu, u najboljem sluaju, potvrditi neke zakljuke do kojih dolazimo drugim putem. Najkorisniji su kada otkriju na nalazitu neke strukture koje su prepoznate u svetim tekstovima. U takvim je sluajevima njihova vrijednost nemjerljiva. Pokazali su to svojim sjajnim istraivanjima, primjerice, Aleksandar Durman na ranoindoeuropskome gradivu na Vuedolu, te Andrej Pleterski na slavenskome u istonim Alpama.

B. Pisani izvoriDruga vrsta izvora mnogo je iscrpnija. Pisane izvore moemo, u naelu, podijeliti u dvije skupine. Jedno bi bili izvori koji svjedoe o praslavenskom poganstvu iz vremena kada su Slaveni jo inili jednu, po svojoj kulturi cjelovitu zajednicu, a drugo izvori koji govore o vjeri, bogotovlju i bajoslovlju koje su razvili pojedini slavenski ogranci nakon razlaza negdje u VI. stoljeu. No, vijesti iz prvoga razdoblja zapravo i nema. Stariji su se istraivai slavenskoga bajoslovja pozivali, dodue, na grkoga istraivaa, etnologa i povjesnika Herodota (490./485.-430./429.) i njegovu vijest o Neurima: Ti su ljudi arobnjaci. Skiti i Grci o njima govore, da se Neur svake godine jednom na nekoliko dana preobrazi u vuka a zatim povrati u svoje oblije 1. Drali su, naime, Neure Slavenima, no to se miljenje moe sve tee braniti. Uope se prema novijim, dosta dobro argumentiranim postavkama litavskih jezikoslovaca, u Herodotovo doba jo ne moe govoriti o Slavenima kao posebnoj indoeuropskoj jezinoj skupini2. Idua vijest mlaa je punih tisuu godina, a potjee iz pera bizantskoga povjesnika Prokopija iz Cezareje (VI. stoljea poslije Krista). Ona zavrjeuje da ju, barem u prijevodu, navedem u cijelosti: Oni, naime, priznaju da je jedan bog, tvorac munje, jedini gospodar svega; njemu prinose za rtvu vola i sve ivotinje rtvene. Sudbinu uope ne poznaju niti joj pripisuju ikakva znaenja u ivotu ljudi, a kada im grozi smrt, u bolesti ili u ratno doba, obeavaju bogu spravljanje rtve za svoje izbavljenje. Po uminuu opasnosti ispunjavaju obeanje i vjeruju da toj rtvi zahvaljuju spas svojega ivota. Odaju takoer poasti rijekama, nimfama i drugim demonima i njima takoer prinose rtve, no svoja proricanja ine samo kod onih prvih rtava. (Bellum Gothicum III, 14, 23). Prokopije je ovdje opisao vjerovanje jedne skupine slavenskih AntaHerodot IV.105. Herodotov opis preobrazbe Neura u vukove tumai se obino kao odraz vjerovanja u vukodlake (Niederle 1916:43), no nema nikave potrebe za domiljanjem jer je Herodotov tekst posve jasan: svi su se Neuri jednom godinje prometnuli u vukove i nakon nekoliko se dana povratili u prvobitno oblije. To je posve razgovjetan opis maskiranja momake drube u ivotinjske maske koje o Novoj godini predstavljaju duhove predaka i nema potrebe posizati za vukodlacima. Slaveni bi se u ono doba tek poeli odvajati od baltoslavenskoga stabla (moda ba kao Neuri).2 1

6


7

koja je u ono doba ivjela jo sjeverno od Dunava, no to isto pokoljenje uskoro je prelo Dunav prema jugu. Bili su to, dakle, juni Slaveni neposredno prije no to su doista postali junima. To je ujedno jedina vijest o izvornom junoslavenskom poganstvu. Juni su Slaveni, naime, uskoro prihvatili kranstvo (prvi bijahu Hrvati) i njihovo poganstvo nije, barem za neko vrijeme, bilo zanimljivom temom koju bi valjalo pribiljeiti. ak su se i posredne vijesti o hrvatskome poganstvu pokazale kao krivo interpretirane. Vrijedi to za navodni spomen boga Hrvata kod Konstantina Porfirogeneta (to se pokazalo kao, najvjerojatnije, nespretnost u prepisivanju, vidi Katii 1985a), a moda i za biljeku u poznatoj ispravi ostrogonskoga nadbiskupa Felicijana iz 1134. o tome da je sv. Ladislav oko 1094. osnovao biskupiju u Zagrebu ut quos error idolatrie a dei cultura extraneos fecat, episcopalis cura ad viam veritatis reduceret, da one koje je zabluda idolopoklonstva udaljila od bogotovlja, biskupova briga privede na put istine. To se ponavlja u ispravi Andrije II. iz 1217. (ab errore ydolatrie ad christianitatem, od zablude idolatrije do kranstva i kasnije. Jo u Vitezovievoj interpretaciji iz 1703. stoji eliminatis gentilitatis erroribus (da bi uklonio zablude poganstva), pa se prepoznaje kao stajai izriaj u srednjovjekovnim izvjeima te vrste. Ipak, novija istraivanja upuuju na pomisao da je i u nas kroz neko dulje razdoblje postojalo dvovjerje poput onoga to je opisano u ruskim izvorima. Tako, primjerice, Neven Budak s jedne strane tvrdi da je pokrtavanje Hrvata u sjevernim krajevima bez sumnje poelo jo prije osnivanja biskupije u Zagrebu, a s druge da su ivanovci u nas pokrtavali pogane (1994:64-65, 71). A prvi spomen ivanovaca u naim krajevima potjee tek iz doba bana Boria (1154.-1163.) koji im je darovao Gornji Sveti Martin na Dravi blizu Vake. Ovakvo miljenje kao da potvruju i noviji arheoloki nalazi. Rasprava zagrebakoga biskupa Augustina Kaotia iz 1320. Super questionibus de baptizatione ymaginum et aliarum superstitionum (O pitanjima krtavanja slika i drugih praznovjerica) ne sadri nita o pretkranskom mitskom sustavu (Belaj 1994, 1995b). Mala biljeka Tome Arciakona o mitskoj predodbi o pomrini mjeseca kod navodnih Prahrvata, drevnih Kureta, u njegovoj Historia Salonitana slavni je izuzetak koji samo potvruje pravilo, a i pitanje je na koga se ona zapravo odnosi. Brojniji su i rjeitiji izvori o istonoslavenskome poganstvu. Najvrjednija su pojedina mjesta u drevnome Kijevskom ljetopisu, od kojih neka potjeu jo iz vremena kada su Slaveni bili pogani. To su, primjerice, mirovne pogodbe izmeu poganskih Rusa i kranskih Bizantinaca, pri emu se svaka strana zaklinjala u svoje bogove Peruna i Volosa odnosno u kranskoga Boga. Izuzetno je vaan opis (u istome ljetopisu) uvoenja neke vrste organizirane, dravne religije godine 980. kada je knez Vladimir dao u Kijevu postaviti ispred svojega dvora s trijemom kipove bogova Peruna, Hrsa, Daboga, Striboga, Semargla (ili je to nespretno sloeno od dva imena: Sem i Rigl?) i Mokoe te prihvaanja kranstva i ruenja poganskih svetita ve godine 988.

7


8

Na osnovni Kijevski ljetopis oslanjaju se zatim brojni opisi u kasnijim djelima iji su autori dodavali pojedinosti to su bile zabiljeene u nama danas nepoznatim izvorima ili su se uvale u pukoj folklornoj predaji, a podosta su i sami iskitili matom. Zanimljiv je tzv. Ipatjevski ljetopis, nastao u XIII. stoljeu, u kojem je grki Hefest poistovjeen s domaim Svarogom, dok je Sunce nazvano Dabogom. U kasnijim srednjovjekovnim crkvenim spisima ima aluzija na ostatke poganstva ( , , i ognju se mole, zovui ga Svaroiem, zapisao je prijekorno neki sveenik u XIV. stoljeu), pa su ak u XV. stoljeu puanstvo Orlovske gubernije nazvali , dvovjerci. Posebno mjesto meu istonoslavenskim izvorima ima , Pripovijest o Igorovoj vojni, ep koji se openito datira u vrijeme oko godine 1185. U njemu se na nekoliko mjesta aludira na drevne poganske bogove Velesa, Daboga i Hrsa. Tekst je pronaen krajem XVIII. stoljea, no pojavile su se sumnje u njegovu izvornost koje nisu ni do danas posve uklonjene. Najbrojniji i najbogatiji su opisi poganstva zapadnoslavenskih naroda, tonije, polapskih i pomorjanskih slavenskih plemena. Oni su pokrteni razmjerno kasno, tek tijekom XII. stoljea, pa su kranski misionari, ponajprije njemaki, imali dosta vremena da se upoznaju s njihovom vjerom. Za takvo to bili su dvojako motivirani. S jedne im je strane bilo vano upoznati religijski sustav protiv kojega su se borili, a s druge su eljeli pokazati svojim itateljima kako su sve grozne i nakaradne pojave uspjeli nadvladati. Ako se jo uzme u obzir da gotovo nitko od tih misionara i ljetopisaca nije poznavao slavenske govore, onda postaje jasno da njihove biljeke predstavljaju teko razmrsivo klupko korisnih, vjerodostojnih informacija, velikih pretjerivanja i tekih zabuna. Navest u najvanija djela i njihovo osnovno znaenje za rekonstrukciju zapadnoslavenskoga bajoslovlja. Godine 1008. prekorio je misionar Bruno cara Heinricha koji se u ratu protiv kranskih Poljaka povezao s poganskim Ljutiima (ivjeli su sjeverno od Berlina) rijeima: Quomodo conveniunt Zuarasiz diabolus et dux Sanctorum vester et noster Mauritius? (to e ispasti, poveu li se [njihov] vrag Svaroi i voa vaih i naih svetaca Maurikije?). Svaroia kao vanoga boga u zemlji Ljutia spominju i kasniji izvori, a spominje se, kako smo vidjeli, i u ruskim izvorima. Magdeburki kanonik Thietmar (976.-1018.) sastavio je nakon 1015. godine Ljetopis u kojemu je opisao hram u zemlji ljutikoga plemena Redarijaca. Stajao je u gradu zvanu Riedegost (Radogoe?), a u njemu su tovali Zuarasica (Svaroia). Svaka je zemlja (pleme) imala svetie posveeno svojemu najvanijem boanstvu, no meu svima zauzimao je grad Riedegost prvo mjesto. U prvoj polovici XI. stoljea napisao je Adam iz Bremena, sveenik i uitelj, povijest Hamburke biskupije Gesta Hammaburgensium ecclesiae pontificum. I on se osvrnuo na vjeru zapadnih Slavena, naveo je uena mjesta, primjerice

8


9

iz Eneide, prepriao Thietmara, no kod njega se ne spominje pleme Redarijaca, a grad, tada ve uniten, nosi njihovo ime u obliku Retra. Starije ime grada prelo je na boanstvo koje bi se zvalo Radigost. Ime Svaroi nestalo je. Nije posve jasno je li Adam doista sam pogrijeio i napravio poprilinu zbrku (kako misli Brckner 1926:4), ili je - to se ini ipak teko vjerojatnim - puk pomijeao ta imena nakon to je hram bio poruen. Presudno je bilo to je Adamov opis, zajedno s premjetenim imenima, preuzeo Helmold (upnik u Bsauu kod obodritskoga plemena Vagrijaca, izmeu Lbecka i Kiela, iza 1177.) u svoju Chronicon Slavorum (nastala oko 1170.). Taj su ljetopis godine 1556. tiskali, pa je bog Radigost postao svojinom slavenskoga bajoslovlja i ostao do danas. Helmold je spomenuo poimence i razne druge bogove. To su bili Prove, bog aldeburke zemlje, pa diabolus Zerneboh (Crni bog, no Helmold nije spomenuo nikakva Bijelog boga iz ega bi se moglo zakljuivati o nekakvom dualizmu kod Slavena, to se kasnije inilo), demon Podaga u zemlji Pln, neki neimenovani bogovi iji su kipovi imali po vie glava te Swantewit (Svantevit), bog Rujanaca i, po njegovu uvjerenju, bog svih (zapadnih) Slavena. Naveo je i jedno ensko boanstvo, Siwa, dea Polaborum (iva[?], boginja Polabljana). Helmold je zapisao i jednu sitnu, a vanu pojedinost: premda ti Slaveni tuju brojne bogove i demone, ipak ne nijeu istinu da nad svima vlada jedan bog na Nebu (nije mu, naalost, naveo ime). No on se, kae, prema slavenskome vjerovanju bavi samo nebeskim problemima, a za sve ostalo nadleni su drugi bogovi koji su njegove krvi (to znai da su njegova djeca; podatak je to to su ga kasniji evolucionistiki interpreti praslavenske religije marljivo previali; Helmold I:83). Poneku krhotinu nai emo pabirei i po spisima drugih pisaca. Tako je, primjerice, magdeburki nadbiskup Adelgot 1108. godine naveo slavenskoga boga Pripegala, ije je ime tumaio kao sloenicu od imena odvratnih, besramnih poganskih bogova Priapa i Belfegora (Pripegala, ut aiunt, Priapus est et Belphegor). To su ime kasniji istraivai pokuali kojekako protumaiti i do danas nije razjanjeno. Neobino je vaan opis zapadnoslavenskoga poganstva u Gesta Danorum, Povijesti Danaca to ju je napisao danski sveenik Saxo, a zvali su ga, jer je bio pismen, Grammaticus (~1150.-1204.). On je opisao bojni pohod danskoga kralja Waldemara godine 1168. na onda slavenski otok Rujanu (danas Rgen uz njemaku obalu na Baltiku), osvajanje grada Arkone i ruenje Svantevitova (Suantovitus) hrama u njemu (neto o tome ima i Helmold). Usput je donio i opsene opise bogotovlja povezana sa Svantevitom. Saxo spominje poimence slavenske bogove i u drugim mjestima, primjerice, u Korenici (Garz) bijahu tovani Rugievit, Porevith i Porenutius (svaki je imao kip s po vie glava). Waldemarov pohod na Rujanu spominje i danska Knytlinga saga (saga, kazivanje o Knytlinzima, tj. Knutovim potomcima i njihovim pothvatima u X. i XI. stoljeu). Uz Svanevita su spomenuti Pizamar (Bjesomor?), Tiarnaglofi

9


10

(rnoglav, Troglav?), bog pobjede, Rinvit, Turupit i Puruvit. Bit e to, dijelom, iskrivljena imena istih bogova koje nabraja i Saxo. Vana su i tri ivotopisa bamberkoga biskupa sv. Otona koji je iza 1123. polazio u vojno-pastoralne misije Pomorjanima uz Baltik. Autori su im Herbord, Ebbo i jedan anonimni pisac. Herbord je opisao Otonov dolazak u Szczeczin i poganske hramove koje je ovaj dao poruiti. Najvaniji hram bio je Triglavov (Triglaus). U Wolgastu je vidio hram boga Gerovita (poistovjetio ga je s rimskim Marsom). Ebbo je opisao hramove u Szczeczinu (Triglov) i Wollinu te svetkovinu u ast Gerovitu u Havelbergu. Anonim se uglavnom sluio Herbordovim i Ebbovim podatcima, no dodao je i neke vlastite vijesti. Gerovitovo su ime kasniji istraivai tumaili kao Jarovit. Pojedini pisci dodavat e ovim popisima izmiljene bogove (Blbog, Flins), pa e ak u XVIII. stoljeu pronai kipove praslavenskih bogova s odgovarajuim natpisima u germanskim runama! Kod ranije pokrtenih eha i Poljaka nema opisa njihove izvorne poganske vjere. Zato su pojedini ljetopisci, elei prikazati ivot eha i Poljaka prije pokrtavanja, morali posegnuti za rekonstrukcijom. Tako je, primjerice, ve eki povjesnik Kuzma Praki (1045.-1125.) u svojoj Chronica Bohemorum prikazao slavenski panteon po analogiji prema rimskome i napisao da su poganski esi tovali Jupitra, Marsa te oreade, driade, hamadriade itd. Jednako je postupio i poljski povjesniar Jan Dugosz/Longinus (krakovski kanonik, 1480.) u svojoj velebnoj Historia Polonica. No on je uz rimska imena dodao imena slavenskih poganskih bogova. Tako je poistovjetio, ve posve u humanistikom duhu, slavenske s rimskim bogovima: Constat autem Polonos Jovem, Martem, Venerem, Plutonem, Dianam et Cererem. Appelabant Jovem Yeszam lingua sua Martem vocabant Lyadam Venerem nuncupabant Dzydzilelya Plutonem cognominabat Nya Diana lingua eorum Dzewana et Ceres Marzana vocatae (Imahu pak Poljaci Jupitra, Marsa, Veneru, Plutona, Dianu i Cereru Zvahu Jupitra Jezom, Marsa Ladom, Veneru Dzydzilelya, Plutona Nya, Dianu Dzewana i Cereru Marzana). Dugosz nije ta imena uzeo iz starih opisa, nego ih je rekonstruirao na temelju folklornih tekstova. Lako prepoznajemo inae nerazumljive pripjeve pjesama to ih pjevaju i nae ladarice i ljelje. Dugosz nije bio u tome prvi. Stalne pripjeve u brojnim svadbenim i ljetnim obrednim pjesmama slavenskih i baltijskih naroda prepoznali su kao imena poganskih bogova poljski crkveni pisci jo prije njega. On je u svojem ljetopisu samo uporabio ve postojeu metodu i ova domiljanja ugradio u cjeloviti sustav rekonstruirane prapoljske religije. Jednom tako rekonstruirani, ti praslavenski bogovi napuili su polja slavenskoga bajoslovlja i ne daju se vie s njih istjerati. Moda sam u prethodnome odlomku stavio rije metoda nepravedno u navodnike. Dugosz je u XV. stoljeu svjesno pokuao recentne folklorne tekstove uporabiti za rekonstrukciju poganskoga bajoslovlja. Bio je to

10


11

znanstveni pokuaj. Problem je samo u metodikim pomagalima o kojima Dugosz, naravno, jo nije mogao imati pojma.

d) Predajni izvoriTime sam se dotaknuo i tree skupine izvora. Nazvao sam ih predajnima, premda neki od njih nemaju na prvi pogled s predajom (tradicijom) nita zajedniko. To su folklorne tvorbe poput pjesama i pripovjedaka te obiaja u kojima moemo slutiti krhotine starih mitova i obreda, razna praznovjerja koja mogu (ali ne moraju) potjecati iz starijega, ve rastoena vjerskog sustava, djeje igre, razne fraze, pa imena gora, vrhova, rijeka itd. Oni e u naem poslu imati velma istaknuto mjesto. Ti su izvori prikupljeni veim dijelom tek u drugoj polovici XIX. i u XX. stoljeu, a naviru i sada. Tek rijetki stariji zapisi pjesama, rijei, mjesnih imena svjedoe da u tome gradivu doista smijemo oekivati kontinuitet koji traje kroz duga stoljea. Razliite znaajke dviju poglavitih skupina izvora (pisanih izvora iz X.-XIII. i folklornoga gradiva iz XIX. i XX. stoljea) stavljaju pred istraivaa praslavenskoga bajoslovlja gotovo nepremostive zapreke. Nemamo, naime, ouvan niti jedan jedini izvorni praslavenski mitski tekst od kojega bismo mogli poi. elimo li protumaiti praslavensko bajoslovlje, moramo ga prvo rekonstruirati. Pritom emo naii na potekoe i unutar pojedine skupine izvora. Bogovi istonih Slavena nisu isti kao oni kod zapadnih. Jedino zajedniko boanstvo je Svaroi. Jednostavno usporeivanje, primjerice, Peruna sa Svantevitom, koliko god moglo biti zavodljivo, nee omoguiti vjerodostojne zakljuke. Istonoslavenski bogovi kakve su tovali u X. stoljeu u Kijevu i Novgorodu i zapadnoslavenski iz Wolina, Szczeczyna, Havelberga, Rujane, tovani u XI. i XII. stoljeu, opisani su nekoliko stotina godina, pa i pola tisuljea, nakon raspada praslavenske zajednice. U meuvremenu su obje slavenske grane proivjele velike i burne kulturne, politike i drutvene promjene i dolazile u doticaj s razliitim drugim i drukijim kulturama. Pritom su se njihovi religijski sustavi znatno promijenili i razvijali se svaki u svojem posebnom smjeru. Opisani bogovi nisu vie praslavenski bogovi. Jo je tee usporeivati podatke iz pisanih izvora s podatcima to ih nude folklorni tekstovi. Oni, prije svega, pripadaju razliitim kategorijama. Srednjovjekovni izvori opisuju organiziranu religiju s hramovima, kipovima, sveenstvom, a folklorni ulomke puke vjere i prakse. Zatim, meu njima je veliki vremenski razmak u kojem su folklorne tvorbe bile podlone velikim sadrajnim i funkcionalnim promjenama. Konano, pisani srednjovjekovni izvori daju nam imena bogova, itave popise, no ne govore nita o junakim djelima tih bogova. To su popisi osoba koje nastupaju u mitskoj drami, no nema teksta. Izuzetno brojni folklorni tekstovi pripovijedaju pak o dogaajima, ali junaci tih dogaaja nisu vie poganski bogovi nego obini suseljani kao Juraj, Ivo, Mara, ili povijesne osobe kao Ivo Karlovi, ili pak kranski sveci poput sv. Jurja, sv. Ivana Krstitelja, sv. Ilije, Blaene djevice Marije, a u pojedinim sluajevima nastupaju ak i kranske boanske osobe

11


12

Isus i Bog Otac. Poganski se bogovi tu ne spominju. Tako je nastala blesava situacija u kojoj imamo s jedne strane popise osoba a s druge opise zbivanja, no ne znamo koja je od njih to uradila. Na dlanu je lealo da se za sv. Ilijom, koji se igra gromovima, mora skrivati poganski gromovnik. To je ponukalo istraivae da ve ponuenu lepezu praslavenskih bogova, rekonstruiranu iz raznih pripjeva, proire boanstvima koja se skrivaju za folklornim likovima ili kranskim svecima u pukoj predaji. Zamisao je bila ispravna, no manjkala su uporabiva uporita za takva poistovjeivanja. Tome valja dodati da su jo srednjovjekovni povjesnici nastojali povezati recentne europske narode s rodoslovnim stablom narod iz biblijske Knjige postanka. Renesansni su se pak pjesnici dodatno posluili i antikim (grkim) mitskim motivima. Tako je, primjerice, Juraj igori (1420.-1509.) godine 1487. u De situ Illyriae et civitate Sibenici dokazivao kako su Hrvati neposredni (i jezini) potomci Ilira, a tu je zamisao dalje razradio Vinko Pribojevi u poznatom javnom predavanju odranu u Hvaru 1525. i objavljenu u Mlecima 1532. godine pod naslovom De origine successibusque Slavorum. On je u jednom od Noinih unuka, Tirasu (Post 10,2), vidio praoca Traana; od njega je potekao itav onaj rod, koji sada ima ime Slaveni. Jedan od njegovih potomaka je, tvrdi Pribojevi, Illyrios, sin Polyphema i Galateje, praotac Ilira. U ovu je koncepciju vjeto utkao staru legendu o tri brata imenom Czech, Lech i Rhus. Njihovo je podrijetlo iz Ilirika sjajno objanjavalo veliko rairenje slavenskih jezika. Pribojevi je dodao kako se sam osvjedoio da i stanovnici sjeverne Rusije, oko Ledenoga mora, govore dalmatinskim jezikom: habentes dalmatarum sermone, imaju dalmatinski govor. Poglavlje za sebe predstavlja hrvatski mitski svijet u brojnim dramskim djelima hrvatske renesanse i baroka, posebice u komedijama i pastoralama, od Marina Dria (1508.-1567.) do Ivana Gundulia (1589.-1638.). Zbivanja su u njima smjetena u mitsku Dubravu. Tu u Dubravi nastaje novi, slovinski (hrvatski) mitski svijet, jer su staroga ve odavna bili zaboravili. Vile dobivaju svoja imena, izmiljaju se novi hrvatski bogovi (primjerice, Slovan, Davor, Lero), bogovi ija imena i danas priinjavaju dobronamjernim, a nekritinim mitolozima podosta glavobolje. Zbilo se neto za Europu neuveno: dok su svi pobenavili (Radiev je izraz) za grko-rimskim bajoslovljem, Hrvati stvaraju vlastito, slovinsko, pa makar ga morali tek izmisliti. No, ono ipak nije nita drugo do li interpretatio slavica rimsko-grkoga mitskog svijeta, to su rimski i grki bogovi protumaeni imenima koje slavenski itatelj moe razumjeti iz vlastita jezika. Sjajan je primjer za tu tvrdnju Zlatariev prijevod Tassova Aminta. Dominko Zlatari preveo je tu pastoralu Torquatta Tassa na hrvatski godine 1580., dakle, jo prije no to je tiskan talijanski izvornik. Prijevod je korektan i nema niega osobita u njemu. Ponovno ga je izdao 1598., preraena, ovoga puta pod naslovom Ljubmir. Ve se u naslovu vidi razlika, a ona e postati jo oitijom itanjem toga djela. Zlatari je radnju malko prepravio i preselio ju u domai krajolik. Pohrvaivanjem imena stvorio je u itatelja osjeaj da je iskoraio iz

12


13

klasinoga grko-rimskoga svijeta i preselio se u stari slovinski. Iz Daphne postala je Jela, iz Sylvie Dubravka, a i ime naslovnoga junaka preveo je po istome naelu (imena AmintaLjubmir odnose se jedno prema drugome kao glagoli amareljubiti). Spominjem ovo, premda na prvi pogled izgleda da mitologija hrvatske renesansne fikcijske knjievnosti ne spada u mitologiju kao disciplinu koja prouava drevne mitove, nego u znanost o knjievnosti. inim to zato jer je dio tih ispjesnjenih bogova uao u tekstove dobronamjernih, a nevjetih naih mitografa.

Znanstveni pristupi i pokuaji rekonstrukcijeGranicu izmeu izvora i prouavanja teko je povui. Ve i stoga to nam starije rasprave nerijetko slue kao izvori za podatke do kojih vie ne moemo doi. Na znanstvenoj rekonstrukciji slavenskoga poganstva okuali su se ve Kuzma Praki, Jan Dugosz, pa kasnije u nas Pavao Ritter-Vitezovi, Josip Bedekovi, Matija Petar Katani i brojni drugi. Posve novo i znanstveno mnogo bolje utemeljeno usmjerenje omoguilo je na prijelazu iz XVIII. u XIX. stoljee lingvistiko otkrie o srodnosti indoeuropskih jezika. To je usmjerilo zanimanje povjesnika kulture na Indiju i njezinu kulturu, to e omoguiti irokopotezne indoeuropske komparativne studije ne samo indoeuropskih jezika nego i bajoslovlja. Utvrdit e se, primjerice, etimoloka srodnost imena grkoga boga Urana i indijskoga Varune. Jakob Grimm objavit e 1835. godine svoju Deutsche Mythologie, primjernu poredbenu rekonstrukciju pragermanskoga bajoslovlja temeljenu u velikoj meri na folklornoj predaji. Grimm je dobro uoio da u usmenoj predaji ima mnogo poganskih mitskih elemenata, no s konanim rezultatima te predaje, pukim pjesmama, pripovijetkama i bajkama (Kinder- und Hausmrchen, Djeje i kune bajke I.,II./1812-1814) rukovao je kao s izvornim mitovima. Svojim je mitolokim istraivanjima utemeljio poseban pravac, zvan mitoloka kola. Gotovo e istodobno tako raditi romantiki usmjereni slavenski narodoslovci, primjerice, Pavol Jozef afrik (Slovansk staroitnosti 1836) i Jan Kollr (Slava Bohyne 1839) koji e u rekonstruiranju praslavenske kulture uope i bajoslovlja napose posegnuti, osim za folklornim gradivom, i za poredbenim gradivom iz Indije. Od Hrvata e tim stopama krenuti Luka Ili-Oriovanin (1817.-1878.) u svojim Narodnim slavonskim obiajima (Zagreb 1846). On je nastojao pojedinim recentnim slavonskim obiajima i vjerovanjima dokazati duboku starinu usporeujui ih s obiajima drugih slavenskih naroda i Indijaca. Uza svu nedoreenost njegovih usporedbi, imponira navoenje izvora. Ili spominje Prokopija iz Cezareje, Tiethmara, Helmolda, Adama Bremenskoga, A. Guagninija, B. A. Balbina, K. G. Antona, J. Kollra, P. J. afrika, pa ak i Vezdina. U stvarnosti se, dodue, njegova lektira svodi uglavnom na Kollrovu Slava Bohyne iz koje je crpio veinu podataka. No tome usprkos, Ilievi Narodni slavonski obiaji prva je iroko zasnovana poredbena narodoslovna i bajoslovna studija u nas. Time je i u nas uvedeno poredbeno indijsko tumaenje prahrvatskoga bajoslovlja (Belaj 1991), ime je konano uinjen prekid s baroknom tradicijom.

13


14

Brojni slavenski znanstvenici, posebice eki, poljski i ruski, objavili su u XIX. stoljeu mnoge rasprave i knjige posveene slavenskome bajoslovlju. Osnovna znaajka gotovo svih bilo je istodobno koritenje starih pisanih i novih folklornih izvora, pri emu su zanemarivali bitne razlike meu tima dvjema vrstama grae. To je imalo za posljedicu brojne, nerijetko meusobno suprotne, neprovjerljive hipoteze i interpretacije. Slavensko je bajoslovlje bujalo i izraslo u neprohodnu dunglu. Ipak treba istaknuti veoma zaslune uenjake kao to su bili, primjerice, F. I. Buslajev ( , Sankt Petersburg 1861), Aleksandr Nikolajevi Afanasjev ( , Moskva I-III/1865-1869), Aleksandr Afanasjevi Potebnja ( , 1860, O , Moskva 1865) i drugi, premda ni oni, poput naega Nodila, nisu uoili da su se folklorne tvorbe, zapisane u XIX. stoljeu, znatno udaljile od svojih mitskih predloaka. U tim su tvorbama, dodue, doista sadrani ulomci drevnoga mitskog kazivanja, no znanstvenik ih tek treba oprezno, minucioznom ralambom, izljutiti iz recentnoga folklornoga teksta i zatim pokuati rekonstruirati njihov izvorni kontekst, uvijek svjestan da je to u potpunosti nemogue. Tek je Vatroslav Jagi pokuao, posebice u svojem berlinskom asopisu Archiv fr slawische Philologie od prvoga broja 1875. nadalje, kritikim vrednovanjem izvora i pozitivistikim pristupom3 oistiti Augijeve staje slavenske mitologije. Posebice se oborio na nekritiko posizanje za folklornim tvorbama pomou kojih se, prema njegovu miljenju, slavensko bajoslovlje ne moe i ne smije rekonstruirati. U svoje je doba bio u tome posve u pravu, jer jo nije bilo nikavih metodikih pomagala za valjano usporeivanje podataka iz pisanih izvora s podatcima iz folklornih tekstova. Jagieva je intervencija, nakon koje je kao sigurno ostalo tek nekoliko imena zapadno- i istonoslavenskih bogova, impresionirala ozbiljne istraivae te su se dugo skanjivali uputati u bajoslovna istraivanja. Natko Nodilo (1834.-1912., prvi profesor povijesti na obnovljenu zagrebakom sveuilitu) objavio je u Akademijinu Radu (1885.-1890.) opsenu studiju Religija Srba i Hrvata na glavnoj osnovi pjesama, pria, i govora narodnoga koja je 1981. godine doivjela pretisak pod naslovom Stara vjera Srba i Hrvata. Ve iz podnaslova se vidi da Nodilo nije prihvatio Jagiev kritiki pristup rekonstrukciji praslavenskoga vjerskog sustava i bajoslovlja, to je imalo za posljedicu da ni njegovo veliko djelo nije nita manje nekritiko od ostalih romantikih djela onoga vremena i ne prua nikakvu osnovu za daljnji ozbiljan rad. Ozbiljniji istraivai, koji su se ipak prihvatili istraivanja praslavenskoga vjerovanja, prihvatili su evolucionistiki pristup koji se u etnologiji razvio izPozitivizam je pravac u filozofiji i znanosti koji se javio u prvoj polovici XIX. stoljea, isprva u sociologiji (usp. naslov knjige Cours de philosophie positive, 1830,-1848., francuskoga sociologa Augusta Comta), a odlikovao se tenjom da pojave objasni na samoj fenomenalnoj, pojavnoj razini, tj. samo toliko koliko see nae iskustvo i sposobnost provjeravanja. Upereno isprva protiv metafizikih spekulacija, taj se stav kasnije pokazao neproduktivnim pa je jo u XIX. stoljeu uglavnom naputen.3

14


15

sociolokoga pozitivizma. Oslanjajui se na rekonstrukciju razvoja ljudskoga vjerovanja koju je predloio Edward Burnet Tylor (1832.-1917.) u svojoj knjizi Primitive culture (Prvobitna kultura, 1871) od prvobitnoga animizma preko demonizma i politeizma do monoteizma, evolucionisti su u biti deduktivnom metodom pokuali svesti poznate podatke o slavenskoj vjeri i bajoslovlju u jedan posvuda jednaki razvojni niz. Pritom su smetnuli s uma da su Slaveni, kao jedna od indoeuropskih jezinih skupina, subatinici indoeuropske jezine, tekstovne i bajoslovne predaje te su prikazivali Slavene iz VI.-XII. stoljea poslije Krista mnogo primitivnijima no to su to bili Praindoeuropljani prije svojega raspada na samostalne jezine i kulturne skupine kakvih pet tisuljea ranije. U tome su pravcu radili, primjerice, Louis Leger (La mythologie Slave, Paris 1901.), Lubor Niederle (Slovansk staroitnosti. ivot starych Slovanu II-1, Vra a nboenstv, Praha 1916), Viljo Johannes Mansikka (Die Religion der Ostslaven [FFC 43], Helsinki 1922) i drugi. Od junoslavenskih je autora u tom smjeru najozbiljnije radio piro Kulii (Stara slovenska religija u svjetlu novijih istraivanja posebno balkanolokih, Sarajevo, Djela ANUBIH LVI/3 1979). Najdulje se taj pristup odrao u nacionalnim znanostima pod marksistikom paskom. Spomenut u samo uglednoga sovjetskog arheologa B. A. Rybakova i njegovu lijepo opremljenu knjigu ozbiljna izgleda , Poganstvo drevnih Slavena (Moskva 1981)4. Bijeg u evolucionizam bio je razumljiv. On je nakon razorne Jagieve kritike nudio ipak nekakav kriterij za razvrstavanje folklornoga gradiva (u opoziciji primitivnijerazvijenije) i privid mogue usporedbe na toj razini. Novi pristup iznaao je tek eki povjesnik Jan Peisker. On je na zapadnoslavenskome podruju, ukljuivi ovamo i Slovence, utvrdio 32 primjera jednako rasporeenih komponenti nekoga poganskoga sakralnog prizorita. To su tekua voda, s njezine desne strane (gledajui nizvodno) stijena koja svojim imenom podsjea na Vraga, strah, tamu, pakao, crno, vranca, a s lijeve obino neto vii gorski vrh ije ime asocira na Svaroga, Sunce, Svantevida, nebo, bijelo, bijeloga konja/kobilu. Peisker je ovu pravilnost u toponimiji interpretirao kao trag svetitima stare iranske zoroastrijske dualistike religije u kojoj bi na lijevoj strani rijeke tovali dobroga, bijeloga boga, boga svjetla, Ahura Mazdu, a na desnoj zloga, crnoga boga, boga tame, Devu. Tijekom pokrtavanja zloga bi boga izjednaili s Vragom, a na mjesta bivih svetita postavili crkve posveene kranskim svecima. Na lijevu, svjetlu stranu postavili bi crkvu sv. Vida (po asocijaciji oni vid svjetlost), a na desnu sv. Jurja ili sv. Mihovila koji su ubili zmiju ili zmaja, simbol Zloga (Peisker 1926, 1926/27, 1928). O mitskoj ulozi vode nije se izjasnio. Evo primjera dvaju takvih svetita iz njegova odgovora Jakobu Kelemini iz god. 1926./1927.:O Rybakovljevu ideoloki (marksizam, historizam, nacionalizam) programiranu pisanju koje nije prezalo ni pred falsifikatima, vidi knjigu Leva S. Klejna Das Phnomen der sowjetischen Archologie (Frankfurt am Main Berlin Bern New York Paris - Wien, Lang 1997). Vidi i: Belaj 1998:253-255.4

15


16

Oronimi uz Vltavu,eka

Oronimi uz Muru, Austrija

Peiskerovu zanimljivu, inovacijsku i argumentiranu hipotezu na tragu kasnijoj strukturnoj analizi prihvatili su neki hrvatski pisci (ufflay 1928, Pilar 1931). Kao dokaz za navodno iransko podrijetlo Hrvata nai emo ju i danas u paraznanstvenoj literaturi. Drugdje su ju otklonili (Kelemina 1926/1927) ili jednostavno ignorirali. Pokazalo se da Peiskerovo tumaenje tih kultnih pozornica (Kelemina 1926/1927:168) iz iranskoga vjerskoga dualizma ipak ne moe izdrati ozbiljnu kritiku. No zajedno s Peiskerovom interpretacijom problema i sam je problem, tj., pitanje zato oronimi stoje u krajoliku u jasnoj znaenjskoj opreci i zato su imena, koja asociraju na sunce, svjetlost itd. uvijek na lijevoj, a ona, povezana s mrakom, Vragom itd. uvijek na desnoj strani rijeke, bio pometen pod tepih. Time je bila, naalost, uklonjena motivacija za otkrivanjem novih metodikih postupaka. Trebam ovdje naglasiti da je u nas Peiskerovu hipotezu promicao Ivo Pilar5 koji je ne samo preveo jedan Peiskerov rad, nego je i sam prikupljao kultne pozornice po junoslavenskim zemljama i objavio ih godine 1931. Evo jednoga primjera:

Imam dojam da Pilar nije bio na terenu, nego je vjerojatno iitavao neku nedovoljno preciznu kartu. Ivaneki potok (zove se Bistrica) doista odvaja rebro na kojem je glavni vrh Ivanice od Dubovaca s kapelom Sv. Duha, ali Dubovci nisu Babina gorica. Ona je 43 m nii vrh, oko 600 m istonije. Osim toga, vidjeti u Svetome Duhu kranski supstitut boga tame i zla je jako, jako nategnuto. Klju za razrjeenje osnovnoga problema sine qua non, otkrivanja odnosa izmeu pojedinih vrsta izvora, nali su filolozi tek onda kada su analizirali strukturu predaje pa su paralele, koje su se pokazale na razini strukture, dodatno izloili lingvistikoj analizi. Tu je etimoloka srodnost kljunih pojmova (a ne samo imena bogova) i cijelih fraza konano dala dugo traeno uporite pri uspostavljanju veza meu spominjanim kategorijama podataka. Strukturu uvodi u prouavanje izvaneuropske mitologije tek Claude LvyIvo Pilar (1874.-1933.), pravnik, ekonomist i sociolog, politiki angairan kao protivnik kraljevskoga reima (pisao nerijetko pod pseudonimima, umro pod sumnjivim okolnostima), pisao je i povijesne rasprave (o bogumilima). Za nas je ovdje zanimljiv kao prevoditelj i nastavlja Peiskerova djela.5

16


17

Strauss (1908.- ) iza II. svj. rata od (Anthropologie structurale, a posebice s Mythologiques 1-3, 1967./68.), Na indoeuropskoj je razini to pokuao, primjerice, Georges Dumzil, a na slavenskoj su probili led ruski filolozi Vjaeslav Vsevolodovi Ivanov i Vladimir Nikolajevi Toporov6 svojim studijama o dvoboju izmeu Gromovnika i Zmije/Zmaja. Uspjelo im je prouavanjima na podruju praslavenskoga mitskog sustava rekonstruirati ulomke svetih mitskih tekstova poganskih Slavena i pokazati njihovu ukorijenjenost u praindoeuropsku predaju (Ivanov-Toporov 1965, 1974). Time su dali drugim istraivaima valjano orue za daljnja istraivanja. Ne smije se previdjeti niti B. A. Uspenskij i njegova iz 1982. u kojoj je pomnim sueljavanjem filolokoga, etnografskoga, ikonografskoga i drugoga kulturnopovijesnog gradiva rekonstruirao dijelove strukture istonoslavenskih pukih predodbi, jako proetih shvaanjima Istone crkve, koje dobro osvjetljavaju praslavensko stanje. Od hrvatskih im se istraivaa pridruio od god. 1987. Radoslav Katii, posebice svojom rekonstrukcijom mitskoga kazivanja o praslavenskom bogu vegetacije. Tim putom, samo na indoeuropskoj razini, ide i Mislav Jei. Ivanov i Toporov su rekonstruirali elemente praslavenske predaje o dramatinom sukobu izmeu Reda i Nereda. Sile Reda predstavlja Gromovnik, a sile Nereda Zmija. Zmija naruava red, a Gromovnik ga pokuava ponovno uspostaviti. Ta im je rekonstrukcija uspjela tako da su tekst shvatili ne samo kao pripovijedanje, nego kao logino poredani niz znakova (rijei, izriaja) koji su u nekakvu suodnosu, a svaki ima svoje mjesto i ulogu u pripovijesti. Suodnos se moe najlake prepoznati kroz dvolane opreke (binarne opozicije) kao to su, primjerice, goredolje, naprijednazad, sprijedastraga, svjetlotama i tako dalje i tako dalje. To su, u biti, opreke pomou kojih spoznajemo svijet oko nas. Uoimo li da vie takvih opreka ima nekakve meusobne veze, otkrili smo strukturu. Dvolane su opreke gradivo iz kojega se grade strukture. Rijetko e se naii na, primjerice, trolane opreke, koje su uglavnom povezane s najsvetijim ili najvanijim (primjerice, Presveto trojstvo u kranskoj teologiji, Trimurti u indijskoj, tezaantitezasinteza u dijalektici i sl.). Jedna od znaajki struktura jest da se one jako teko mijenjaju. Promijenimo li neki od suodnosa unutar strukture, poremetit emo joj ravnoteu i moe doi do velikih nesporazuma. Ta potreba za konstantnou ublaena je mogunou mijenjanja rijei koje se rabe u kazivanju. Vano je jedino da nova rije koja zamjenjuje prethodnu nosi isto znaenje. Kao primjer mogu navesti slavenske pripovijesti o tome kako se neko nebesko bie spori sa svojim protivnikom koji je u svezi sa zemljom i pokuava ga ubiti. U pojedinim inaicama Bog, Grom, sv. Ilija, Munja svojom munjom, gromom, strjelicom, kamenom estoko udara, bije, trijeska, ubija suparnika koji moe biti Vrag, Zmija, Zmaj, Neist. Moemo si zamisliti koju god kombinaciju ovih rijei odnosno imena koja pokrivaju pojmove nebesko bie, oruje, udaranjeV.V. Ivanov i V.N. Toporov rade zajedno i veinu svojih najvanijih djela objavili su u koautorstvu jedan s drugime.6

17


18

do smrti i bie donjega svijeta, a da pritom struktura ostane nepromijenjena. Potpuno je svejedno je li Bog gromom udarao Neistoga ili je sv. Ilija munjom ubio zmaja, ili pak Grom kamenom tresnuo zmiju. Pria je u svojoj strukturi ostala nepromijenjenom: nebeski bog pokuava neime ubiti svojega suparnika iz donjega svijeta. Mogunost mijenjanja pojedinih rijei (koje ipak nije proizvoljno nego ovisi o raznim kulturnopovijesnim imbenicima) kao znakova za isti element strukture omoguava fleksibilnost predaje koja zato moe trajati kroz stoljea i tisuljea, prividno mijenjana promjenama kultura, utjecaja, jezika, uloga. To se moe lijepo pokazati makedonsko-bugarskim pomakom znaenja rijei , zmaj. Zmaj prvotno nije bio nita drugo nego muki oblik rijei zmija. Zmaj je mujak od zmije. A kako to biva u ivotinjskome svijetu, mujaci su u pravilu vei, straniji, ratoborniji, pa su si ljudi najstraniju zmiju, mitsku Prazmiju zamiljali kao mujaka. Zmaj je, kao i zmija koja puzi po zemlji, mitsko bie izvorno povezano uz donji, podzemni svijet. No u istonome dijelu Balkanskoga poluotoka slavenski je Zmaj dobio mone konkurente u grkoj utvari i u turskoj Hala. Obje su zamiljali kao poasti sa znaajkama kakve se inae pripisuju zmajevima. Grka i turska rije istisnule su slavensku s mjesta na kojem je rije oznaavala zmijoliku poast. Rije ipak nije nestala, nego se preselila u suprotni, nebeski tabor i u dananjoj pukoj predaji Makedonaca i Bugara imenom oznaen je ovjekoliki pomonik gromovita sveca Ilije. Zato je u makednoskoj inaici prie o borbi izmeu nebeskoga bia i zmijskoga udovita taj koji ognjem/kamenom bije, trjeska po Lamnji: j j. : , , , . (Sveti Ilija grmi s koijom. Zmaj baca oganj po lamnji i ako se [lamnja] sakrije pod neto, pod ovjeka, pod kamen ili pod to god bilo, bacit e zmaj na to mjesto strjelicu s kamenom otricom i ako ju pogodi, razbit e ju. Belaj 1988, 1998a:73) Velikoj znaenjskoj promjeni u rijei zmaj usprkos, nije se u strukturi prie nita promijenilo. Tim su postupkom Ivanov i Toporov uspjeli dosei razinu na kojoj se mogu povezivati izvori raznih vrsta. Postupak je, zapravo, kao u matematici. Kao to, primjerice, matematiar zbraja razlomke poput 1/4 i 1/3 tako da ih svede na zajedniki nazivnik: 1/4 + 1/3 = 3/12 + 4/12 = 7/12 tako filolog usporeuje i kombinira izvore raznih vrsta da bi ih sveo na zajedniku razinu. Ta je pak razina njihova struktura. Nastavljajui na Dumezila, Ivanova, Toporova i Katiia (i na moja predavanja u Ljubljani od god. 1988.) arheolog Andrej Pleterski (1996: Strukture tridelne ideologije v prostoru pri Slovanih) uvodi u igru kutomjer i trokut: poganska sveta mjesta sastoje se od tri dosta udaljene toke, posveene: vladaru Reda (Perunu) njegovoj eni (Mokoi)

18


19

njegovu suparniku koji uvodi kaos (Velesu, Mokoinu ljubavniku);Otri kut trokuta ima 23 (od 22 do 25), to je vrijednost otklona suneve prividne putanje u razmaku izmeu ekvinocija i obaju solsticija (2327), duine dviju stranica su u odnosu 1:(1+1).

19


20

Religija i mit PraindoeuropljanaImati na umu: Hrvati su jezino < Praslaveni < Praindoeuropljani, hrvatska mitologija < praslavenska < praindoeuropska

Thieme, Paul: Gedichte aus dem Rigveda aus dem Sanskrit bertragen und erlutert von P. T., Stuttgart 11964. Dumzil, Georges: LIdologie tripartie des Indo-Europens. Bruxelles, 1958. Gamkrelidze, Tamas i Vjaeslav Vsevolodovi Ivanov: . - . Tbilisi, 1984. Garrett, Olmstedt: The Gods of the Celts and the Indo-Europeans (=Archaeolingua Vol. 6), Budapest,1994. Mallory, James (JP): In search of the Indo-Europeans. Language, Archaeology and Myth. Thames and Hudson, London, 1989. Lincoln, Bruce: The Indo-European Myth of Creation U: History of Religions 15/1975-1976:121-145. Lincoln, B.: Priests, Warriors, and Cattle: A Study in the Ecology of Religions (Hermeneutics, Studies in the History of Religions ; V. 10) University of California Press, 1980. Lincoln, B.: Death, War, and Sacrifice: Studies in Ideology and Practice. University of Chicago Press, 1991. Tetk, Duan: Krl mu. Slovansk ethnogonick mtus v echch 9. 10. stolet. U: Nov Mars Moravicus aneb Sbornk pspvk je vnovali Prof. Dr. Josefu Vlkovi jeho ci a ptel k sedmdestinm. Izd. B. Chochol, L. Jan, T. Knoz. Brno 1999: 71-85. Belaj, Vitomir: Uz Katiievu rekonstrukciju tekstova o baltoslavenskoj Majci bogova. U: Trava od srca: Hrvatske indije II. Zagreb. Str. 113-127.

Najstariji religijski obredi indoeuropskih naroda ne pretpostavljaju hramove ili kipove. Nije ak niti rekonstruirana rije za pojam hram. Ali postojalo je bogotovlje, shvaeno kao gostoljubivo prihvaanje s gozbom to se sastojala od zaklanih ivotinja i bila popraena recitiranjem poezije, kao nekakav dolazak nebeskih u posjetu zemaljskima. (Paul Thieme) Latin. religio < re-ligere, uzvratno povezati. Novije znaenje? Latin. staroirski hetitski indijski avestijski credo, cretim, karatan dai, srad-dha, zrazda-

izvedeno iz PIE *kerd- srce + *dhe- udijevati, tj. predavati svoje srcezvjezdicom * (ateriskom) oznaena je rekonstruirana, ali ne i pismeno potvrena rije ili fraza. Kratice: PIE = Praindoeuropljani, praindoeuropski, PSL = Praslaveni, praslavenski.

hrv. vjera ie. *wr- biti vjeran (avest. var vjerovati, lat. verus, irski fir, stengl. wr istinit, prav, njem. wahr istinito,

20


21

ie. *wr- (stisl. Var boginja vjernosti, stengl. wr ugovor, vjernost, st.v.njem. wra ugovor, vjernost, sr.v.njem wre mir) odakle i psl. *vra (slovenski vera, srp. ruski pa, bug. bjrus. , e. vira, slova. viera, ukraj. p) ie. *wr < nostratiko *[wu]rH biti dobar, prav (hausa warai dobar, pametan ovjek, elamski uri- vjerovati, huritski urhi, urga dobar, siguran, vjeran, dravidski *uru- pomisliti, tunguski, mandu uru istina, nanajski ulen istina, nivhki ur(n)d dobar, prav Izvorno, vjera nije isto to i religija, nego je to stav religioznoga ovjeka. Isto tako moemo iz imena to ih znamo iz pojedinih indoeuropskih mitologija rekonstruirati ime praindoeuropskoga vrhovnoga boga: latinski umbrijski ilirski sanskrtski (slavenski: Ju piter, Iuve patre, Dei patyros, dyaus pyta, Stribog, ali je posve izgubio zvoje znaenje),

pa germanski *Tiwaz, latinski deus (ne i grki ), litavski Dievas, staroirski dia, izvedeni su iz PIE *djeu(s) pter. Mallory to prevodi kao Otac Nebo (Father Sky), no oblik djeus je zapravo posvojni genitiv od djeu nebo, nebesko svjetlo. Stoga je pravilnije to ime prevoditi kao (bog) otac Nebeskoga svjetla, otac Neba. Ako je taj bog bio shvaen kao otac (a jest), onda je morala postojati i majka. Lako je pretpostaviti da joj je ime izvedeno od imena njezina mua, *djeu(s), pa ju moemo zamisliti i kao *djeu(s) mater. Eno niz visokih boica ovakva imena: Linearni B tekst zove Zeusovu enu Diwija. latinski Diana (Varo jo ima: Diviana), ilirski Deana, galski Devona. Zapadnoslavenski Dzevanna, Dzewana, Dvana, albanski zan (od lat. Diana) rumunjski zn Prema istome naelu pretpostavljeno je i PIE boanstvo sunca: sanskritsko Surya, litavsko Saule, germansko Sol, iz PIE *sawel- / *swel- / *sul- sunce, iz nostratikoga *a[q]lU svijetliti, blistati PIE je, oito, i ime sanskrtski litavski PS nordijski [mati]) albanski Gromovnika Parjanya, Perkuns, Perun, Fjrgynn (majka gromovnika Thorra, doslovce: Perkunja Perendi Bog

21

Komparativna mitologijadardsko Prun bog rata

22

Osnova tim rijeima je PIE udarati, biti.

*per(kw)u-no-, izvedeno od glagola * per-

Neobian je Stvoriteljev (a to je bog Otac nebeskoga svjetla) protivnik: vedski Vala PS Veles/Volos litavski Velions nordijski valr pali vojnik (i Valhalla, Valkyrja), izvedeno je iz PIE *wel- panjak, livada, zemlja mrtvih. Sjetimo se elizejskih polja, grki . Neke mitske likove povezuju njihove znaajke: indijski Avin, grki ( i ) engleski (danski, Beowulf) Hengist i Horsa, irski Macha svi su blizanci, konjoliki ili u uskoj vezi s konjima. Ponekad su paralele zapanjujue. Iz PIE *kerbero- se mogu izvesti: grki o, pas-uvar Hada, sanskrtski sabala, aren, stalni epitet jednoga od psa pratitelja boga mrtvih, Yama. Dumzilova trodioba: Trodioba IE drutva prije raspada IE zajednice, pred 6.000 godina, prema FUNKCIJAMA: sveenika, intelektualna, pravna (znanje); SVETO snaga, obrana, vojska; SNANO produkcija, posjedovanje stoke (i zemlje); BOGATO

Ta trodioba dobro je vidljiva u raznim ie skupinama:narod Indijci: vladar sustav varna 4 boje sveto bijelo brhmana (brhman = znanje o vezama) bijelo aaurvan snano Arya crveno katriya katr = snaga crveno raa.tar = na kola se penjui, plemstvo crveno lat. equites ( Tuisto Irmio/Hermio. (= dvospolac) > Mannus > Ingo + Isto +

pa slino u mitovima o nastanku Praga i Krakwa, pa i Kiiva: Krak: 2 sina i najlmaa ki, Libue, udaje se za Piasta koji postaje prvim kraljem (Krakw, Piastovii) Krok: 3 kerke, najmlaa Wanda udaje se za Pemysla koji postaje prvim kraljem (Prag, Pemyslovii) u Kiivu se govori samo o brai Kij, ek, Horiv i sestri Lybed (labudica), a u Krapini pak o brai ehu, Lehu i Mehu i sestri Vilenici.

Te se mitske prie mogu dobro protumaiti kao odraz i objanjenje drutvene trodiobe. Koncepcija o trodiobi nastala je, izgleda, tek malo prije razlaza PIE naroda, pred kakvih 6000 godina. Prije toga plemena su se, sudei prema

25


26

nazivima za srodstvo, sastojala od dviju egzogamnih polovica. To starije stanje odraavaju mitovi o nastanku naroda od dvojice brae, nerijetko blizanaca (usp. stvarni nastanak prve obitelji homo sapiensa!), ili ak od nekoga dvospolnog bia. Bruce Lincoln (1991.) je pokuao rekonstruirati mit o nastanku ljudskoga roda otprilike ovako: par blizanaca Manu (= ovjek) + Yemo (= blizanac). Manu je bio prvi sveenik, a Yemu prvi kralj, ali jo nema ni ljudi! Manu je prinio brata kralja kao prvu rtvu; iz Yemova tijela napravio je zemlju i nebo.

Tragova ima i u Slavena! U skitskoj verziji (a ovamo e spadati i slavenske) prvi kralj ima tri sina od kojih e nastati tri naroda. ak je i Manu otkriven u slavenskoj predaji (Duan Tetk, 1998.): Arapski pisac al-Masdi je iza godine 947. zapisao priu koju je njegov kaziva uo od nekoga eha: Od tih plemena jedno je imalo neko davno, na poetku vremena [!],vlast nad ostalima, a vladara su zvali Md.k, a samo pleme zvalo se W.l.njna. To su pleme neko davno nasljedovala sva ostala slavenska plemena. Pleme, koje je na poetku vremena ivjelo u Volynju, je mitsko pleme; i Mk je, oito, mitski lik. Velynjani/Volynjani su mlae pleme, a na njihovu podruju su prije njih bili, prema Ruskoj kronici, Buani (Buko blato, Buga!) i Dudljebi (Duljebska kraj Vrbovca!). U Volynju, na irem podruju zap. od Kiiva, ivjeli su prema folklornom predajama - Velety, Voloty: (nekakvi divovi, kasnije otili u kurgane grobne humke, danas ive pod zemljom; usp. funkciju Velesa/Volosa!) Mk, deminutiv od m (mu), je Mv syn. Etimologija je jasna: izvor je PIE *mangyo-, a kao ime javlja se u raznim IE mitovima kao Manu, Manus, Manu, Mannus, te nastupa kao praotac brojnih IE naroda. Od svih Dumzilovih kritiara najkonzekventniji je Garett Olmstedt (1994) koji je pokazao kako je ideja trodiobe veoma stara, ali nije bila socijalna, nego prostorna zamisao.

26


27

On trodijelnost, koja se dosta dobro uoava ali tee povezuje s trima Dumzilovim funkcijama, tumai kombinacijom mitske slike o stablu kao svijetu/gori: gornji svijet, srednji svijet, donji svijet,

i s predodbom o generacijama bogova.

Prema Garettu Olmstedtu (The Gods of the Celts and the Indo-Europeans. Budapest 1994., =Archaeolingua Vol. 6): Vrhovni bog, Nebo (PIE *deieu-, dieu-, diu-), Dieus pter, Otac svih, s majkom Zemljom zainje sve druge bogove. Ali on nije imperator caelestium. On ima tri sina, svaki nadzire jednu razinu svijeta, pa ima zatim i unuke Grci:Ourans (Nebo) Gaia Krnos Rha /Kybele Djeca: Zes Patr Diwija Hesiod: sestra Hera (Nebo, oblaci, vrhovi) Posejdon, Demter (zemlja, konji, more) Hades/Ploton (podzemlje) Unuci: Hermes, Persephone, Apllon Prvi ljudi (blizanci) Quirinus, Romulus i Rem Pusa, Vinu C- Chulainn, Lug Mars, Summanus Fidius Adityah: (nono-dnevno bljeskanje) Vrunah, Mitrh Rudrah, ndrah Saturnus Agni Vediovis Val, Vrtra (Gore-sredina-dolje = sjever, sredina, jug) Conchobar (Ulaid) Fergus (Mide) C Ri (Mumu) + Fand (Blthnat), sestra koja se odvaja od brae Oinn (Alfor ) Fjorgyn/Iorin (Erde< i ena i ki!) Frigg, kerka Iorin Thrr

Rim:

Vede:

Irci:

Germani:

Iupitter (Diovis, Diespiter) Dyauh, Dyuspit od sina Marsa preuzima (ilirski: Deipatyros) ulogu nadzornika Neba (grom)

Dagda Eochaid je Ollathair Njorr Nerthus (id est Terra Mater)

Yamah-Yami (i Yasna)

REKONSTRUIRANI PIE MITSKI MOTIVIOsim silhueta raznih inaica mita o tri brata rekonstruirano je jo nekoliko mitskih pria, takoer samo u obrisima. Navest u dva.

Avamedha, konjska rtvaTo je velika, najvea PIE rtva to su ju, zajedno s uzgojem konja, prihvatili srednje- i sjevernoazijski narodi, ak i neki sobogojci.

27


28

Opisana je u indijskim Vedama. Prinosio ju je kralj koji je izabrao muko drijebe bez ikakve mane i dao mu druinu od 400 vojnika. Konj je vodio svoju druinu godinu dana, a potom su ga zaklali i pokrili njega i kraljicu prekrivaem; pod njime je kraljica odglumila da je s pastuhom obavila onaj nepristojni posao. Konja su zatim rasjekli i dijelove rtvovali bogovima triju Dumezilovih funkcija. Pritom su se, dakako, pjevali sveti obredni tekstovi. U Brhadaranyaki je, primjerice, zapisana pjesma u kojoj je naznaena funkcija konjske rtve: Glava rtvenoga konja je zaista zora, njegovo oko sunce, njegov dah vjetar, njegovo drijelo oganj svega svijeta, tijelo rtvenoga konja je godina. Njegova su lea nebo, njegova trbuna upljina zrani prostor, oblina njegova trbuha je zemlja, njegovi bokovi su strane svijeta, njegova rebra meustrane svijeta, njegovi udovi su godinja doba, njegovi zglobovi su mjeseci i polumjeseci, njegova stopala dani i noi, njegove kosti su zvijezde, njegovo meso su oblaci. Sadraj njegova eluca je pijesak, njegova crijeva su rijeke, jetra i plua su brda, njegova dlaka trave i drvee. Njegov prednji dio je sunce na izlazu, a stranji je sunce na zalazu. Ovim se obredom obnavlja cijeli Svemir! Vesamspomenuotekstostvaranjusvijetaiznordijskepredaje(Grimnisml 40): OdYmirovamesabijaeoblikovansvijet/iodkrvimora,/brjegoviodkostiju,/drvea odkose/iodlubanjenebo. Treba usput napomenuti da su Ymira ubila tri boanska brata, Oinn, Vili i Ve. Neke srodne elemente nai emo i u baltoslavenskoj predaji.

Otimanje i preotimanje govedaAmeriki indoeuropeist Bruce Lincoln rekonstruirao 1980. je obrise PIE mita o krai stoke i povezao ju sa zbivanjima pri irenju PIE i sukobu sa zateenim domorodcima *dsa-, no ako je ona jo PIE, onda odraava starije stanje, prije sukoba s domorodcima. Moda je jednostavno rije o uobiajenoj meuplemenskoj izmjeni sredstava plemenskih proraunskih sredstava. Pria se moe prikazati skicom: Stvoritelj Svemira, *Dyeus pter

dao je stoku narodu *Arya

i predaje sveenicima, koji ju trvuju *Dyeus pteru

28

Komparativna mitologijaa ukrali su im ju *dsaratnika klasa ju prepadom preotima I ovim emo se motivom kasnije zabaviti.

29

29


30

Rekonstrukcija struktura praslavenskih predajaOpet malo metodePrvo se moramo opet podsjetiti na neka metodika naela. U humanistikim se znanostima, barem u onima koje se bave povijeu, zazire od dedukcije kod koje se polazi od unaprijed poznate injenice kojom se onda objanjavaju nepoznate. U njima vrijedi indukcija, pa se usporedbom tek uoenih podataka pokuava doi do njihova objanjenja, eventualno i do neke pravilnosti. To vai i za mitologiju kao povijesnu znanost. No sada smo doli do toke u kojoj je dedukcija mogua. Naime, ako smo dovoljno uvjerljivo rekonstruirali neke PIE mitske likove, njihova imena i funkcije, moda i obrise mitske prie o njima (pa ponekad ak i ulomke samih tekstova!), onda smijemo oprezno pomisliti da su i Praslaveni koji su se izdvojili iz PIE matice batinili te likove i prie o njima. To, dakako, ne znai da PS nisu vremenom poneto od toga i izugubili, neke nove elemente preuzeli od novih susjeda, a i kojeta vremenom promijenili i prilagodili novim uvjetima. No ako sada u slavenskoj predaji pronaemo elemente koji su ve bili otkriveni na PIE razini, onda nas nita ne sprjeava da te elemente pokuamo povezati s PIE mitom. Posebice to vrijedi sada kada su otkrivene neke od struktura PIE mitske predaje. Valja nam: 1. intuicijom utvrditi probleme koje treba pretresti; 2. opet uzeti u ruke izvore (relektrura), i one ve poznate i novopridobivene, 3. kritiki provjeriti njihovu vjerodostojnost, pokuati utvrditi kontekst prilika u kojima su zapisivane, kao i kontekst u kojem su te pojave postojale u vrijeme kada je poganska religija bila jo iva. Za ovo posljednje bit e potrebno pokuati ui u ono vrijeme, premda je to, dakako, u stvarnosti nemogue; 4. reinterpretirati gradivo, priem unosimo svoje predznanje i predrasude, 5. a nakon toga e se drugi kritiki osvrnuti na nae tumaenje. 2a. Nakon toga emo mi, ili netko drugi, ponovno protresti gradivo, pa e ponovno 2b. biti kritiki provjerena njegova vjerodostojnost itd. itd., vrtei se kao u spirali; to emo se vie dizati, bit emo blii konanoj istini koju, dakako, nikada neemo dosei. Moe se to pogledati na skici to sam ju preuzeo od Pleterskoga:

30


31

Izbor i pribavljanje gradiva

kritika (provjeravanje, opisivanje, sreivanje) intuicija

interpretacija provjeravan je

(SADA SE VRAAMO NA TEKST KNJIGE HOD KROZ GODINU)

Perun i Veles: drugovi ili suparnici?Sada se moemo vratiti drevnim Slavenima i njihovim bogovima. U prethodnim je recima bilo reeno kako na poetku rekonstrukcije praslavenskoga bajoslovlja treba otkriti suodnose meu pojedinim lanovima strukture. Ako su Praslaveni vjerovali u vie bogova, a jesu, onda treba prvo otkriti suodnose meu pojedinim bogovima, kako bismo otkrili strukturu njihova bajoslovlja. Poznato je, naime, da se identiteti oblikuju i raspoznaju tek kada se netko ili neto moe usporediti s nekim ili neim to je drukije od njega. No, izvori nam ne odaju takve suodnose. Kod junih Slavena izvori nam uope ne govore o poganskim bogovima. Zapadnoslavenski izvori donose, dodue, cijele popise bogova, pa i opise njihovih kipova i svetita, ali nita ne kazuju o njihovu meusobnom odnosu. Saznajemo tek da je aenje Svaroia i Svantevita bilo proirenije nego li aenje drugih bogova. Oni kao da su imali nadregionalni znaaj. Isto je vrijedilo i za neimenovanoga boga na nebu o kojemu je pisao Helmold iza 1170. godine. Ni kod istonih Slavena ne bi bilo drukije, da nisu ouvane mirovne pogodbe koje su poganski Rusi u nekoliko navrata (godine 907., 945. i 971.) sklopili s bizantskim Grcima. Te su pogodbe, kako je ve bilo reeno, posebno znaajne stoga to se u njima nije htjelo opisivati rusko vjerovanje, nego to vjernije pribiljeiti utvrene meudravne odnose. One nisu ni opis ni interpretacija

31


32

vjerovanja, nego diplomatiki dokumenti. Ruski ljetopisac unio ih je u svoj Kijevski ljetopis da dokumentira povijesna zbivanja. Pokuat u itatelju pokazati, preteno na osnovi studija Ivanova, Toporova i Katiia, kako se mogu iz neznatnih podataka rekonstruirati vani dijelovi praslavenske poganske mitske slike. Neto malo sam uinio i sam. U spomenutim pogodbama navode se ruski poganski bogovi Perun i Volos. Pomnom analizom tih tekstova mogu se otkriti neki elementi njihova suodnosa. Igrom sluaja pokazat e se kasnije da su oni glavni junaci mitske kozmike drame. Prvu je pogodbu godine 907. sklopio ruski (varjaki) knez Oleg (Helge) mir s Bizantom. O tome u ljetopisu pie: , , , , , . mir uinie [Grci] s Olegom. a Olega odvedoe na rotu [sudbeno mjesto] i ljude njegove po ruskome zakonu, i zaklee se orujem svojim, i Perunom, bogom svojim, i Volosom, skotjim bogom, i sklopie mir.

Djelatni subjekt drugoga dijela reenice je ruski knez sa svojom vojnikom pratnjom. Knez je, sukladno ruskome zakonu, prisegnuo na svoje oruje i na poganske bogove Peruna i Volosa. Ne saznajemo na to su prisegnuli Grci. Ono to je ovdje znaajno su pridjevi svoj i skotij. Perun je knezu svoj, vlastiti, to onda treba znaiti da mu Volos nije njegov. Mogu se uspostaviti opreke svojskotij i kneevne-kneev. Uz kneza idu, dakako, oruje i rat (i sklapanje mira). A to znai skotij? U rjeniku kojim sam se sluio (Poljanec 1966), rije skot znai stoka, marva, blago; moe se govoriti o krupnoj, rogatoj, priplodnoj stoci, kravama muzarama (, , , ), a moe se uporabiti i kao pogrda u smislu prostak, grubijan, podlac. Niz rijei u 22 natuknice koje joj slijede, sve izvedene od rijei skot, takoer se odnose samo na stoku. No, pogled u rjenik suvremenoga ruskog jezika ne daje punu informaciju. U srednjovjekovnome ruskom jeziku skot je znailo ne samo stoka, nego i imetak, novac. Rije je, izgleda, posuena iz gostkoga. Gotska rije skatts znaila je novac (njoj srodna novonjemaka Schatz znai blago u smislu vrijednost, imetak; uostalom, i u hrvatskome rije blago oznauje i imetak, npr. zakopano blago, i stoku: blago sitna zuba). Znai li to da Volosa moemo razumjeti ne samo kao boga stoke, nego u irem smislu kao boga imetka? Poznati eki lingvist Roman Jakobson tvrdi, dodue, da izraz skotij bog ne moe znaiti nita drugo nego bog stoke: can mean nothing else than the cattles god (Jakobson 1969:581). ini mi se, ipak, da je ova definicija preuska, pogotovo zato to emo uskoro vidjeti da je i Jakobson povezao zlato s Volosom.

32


33

Godine 945. ponovno su iste stranke sklapale mir. U tekstu pogodbe, kako ga podaje ljetopis, nema Volosa, no, iz njega se mogu saznati neke druge vane pojedinosti: . Ako bi netko od kneza ili od ljudi ruskih, bio kranin ili ne kranin, prestupio ovo, to je zapisano na papiru ovome, neka umre od svojega oruja, i da bude proklet od Boga i od Peruna, ako prestupi svoju zakletvu.

Mirovna pogodba bila je napisana na papir (ruska drava imala je sredinom X. stoljea svoj dravni arhiv!). Ruska zajednica nije vie vjerniki jedinstvena. Meu Rusima ima i krana i pogana (ne-krana). Rusi zato prisiu i na kranskoga Boga i na poganskoga boga Peruna, ve prema tome tko u koga vjeruje7. Saznaje se i kakva kazna oekuje onoga tko bi prekrio pogodbu: umrijet e od svojega [vlastita] oruja. Sada je razumljivo zato su se etrdeset godina ranije zaklinjali orujem svojim. Trea pogodba, sklopljena godine 971., sadri elemente obiju prethodnih. U njoj se govori:A ko , , , , , , , , . Ako li tih samih prije reenih ne ouvamo [tj. ne odrimo spomenute obveze], ja i oni sa mnom i poda mnom, da budemo prokleti od Boga, koji u nj vjerujemo, i od Peruna i od Volosa, skotjega boga, i da budemo zlatni kao ovo zlato, i svojim orujem da budemo posjeeni.

Rusko je drutvo jo uvijek podijeljeno na one koji vjeruju u Boga (krane) i one koji vjeruju u Peruna i Volosa (pogane; ovamo spada i ruski knez, koji e se pokrstiti tek 988. godine); svatko se zaklinje svojim Bogom/svojim bogovima, a prestupnici e biti svojim orujem sasjeeni. Nejasno je znaenje rijei da budemo zlatni kao ovo zlato. Pozlatiti nekoga kao kazna nije posve logino zamiljeno. Danas znamo da bi ovjeku, kojega bismo obloili zlatom, prestala disati koa i da bi stoga morao umrijeti. Filmska fantastika napravila je od toga matovite zaplete. No, jesu li to mogli znati drevni Rusi? Jakobson je predloio zanimljivo i dosta uvjerljivo rjeenje. Sa zlatom su, naime, povezane neke boletine, primjerice utica (eki zvana7Jakobson

(1969:582) eli ulomak protumaiti kao iskvareno od izvornoga o , dakle od boga Peruna. Zato je i tekst pogodbe iz 971. morao popraviti: , , , , , , u slabo uvjerljivo , , .

33


34

zlatenic, slovaki zltenica, zlatnica, zlatka, slovenski zlatenica; uoljiva je uska znaenjska sveza izmeu pojmova zlatan i ut) i krofule (tuberkulozni irevi na vratu, ruski zvani ). Rusi su poznavali i zagovor protiv krofula: -, , , , , , , , . krofulo, poi iz sluge [bolesnikovo ime], iz usijane glave, iz svjetlih oiju, u isto polje, u sinje more, na krianje, na zavoj, u duboka blata.

S ovim tipom zagovora jo emo se sresti, zasad je dovoljno rei da su oni u uskoj svezi s Volosom i njegovim svijetom. Jakobson je upozorio i na baltiko vjerovanje, zapisano kod Litavaca (Basnaviius 1903:134), da, ako nekoga kanjava Vles (mitsko bie u litavskome folkloru, zaostatak iz poganskoga doba), onda e on mogus pagelsta ir ima nykti, postati ut i nitavan, tj. teko e oboljeti (Jakobson 1969:586). Ovo tumaenje lijepo zaokruuje nae razumijevanje ruske prisege. Rusi prisiu na dva boga, Peruna i Volosa, jedan je bog kneza i njegove vojnike druine, drugi seljaka, jedan kanjava smru orujem, drugi opakim boletinama. No, ovdje se jasnije razabire jo jedna podjela koja se u ranijim pogodbama tek nasluuje. To je podjela na one sa mnom (s knezom) i one poda mnom. Prvi su kneeva pratnja, to su oni koji su mu jednaki, oni su s njime. Oni su vojnici po zanimanju. To je njegova vojna pratnja. To su ruski katriye. Drugi, oni pod njim, njima su podloni, to su seljaci, ratari i stoari. To su ruski bo airig. Indoeuropska podjela jo je prepoznatljiva (seljaci isto prisiu, sudjeluju u obrambenome ratu, imaju oruje, oni su politiki subjekt), no ve se postupno uspostavlja zavisnost seljaka u odnosu prema knezu i njegovima. U odnosu prema Grcima oboji su jedno, oni se (koji jo nisu pokrteni, naravno) zaklinju Perunom i Volosom. Meusobno su pak u opreci, jedni su s knezom, drugi pod njim; jedni su vojnici, drugi seljaci; jedni prisiu na Peruna, boga svojega, drugi na Volosa, boga seljakoga imutka, blaga; jedni e, ako prekre rije, stradati od oruja, drugi od bolesti. Sada ve moemo, vrlo oprezno, uspostaviti niz opreka koje razlikuju Peruna i Volosa. To su:

Perun Knez i njegovi vojnici oruje, rat smrt orujem gore

Volos podanici, seljaci imetak (stoka) smrt kroz boletine (zlatenica) dolje

Ljetopis, zaudo, ne omoguuje uklapanje opreke ratmir u ovu shemu. Zato on omoguuje druge zakljuke. Prije svega, rije je o poloaju na kojemu su bila postavljena Perunova svetita. Svetita je dao urediti knez Vladimir kada

34


35

je pokuao osuvremeniti svoju jo pogansku dravu po uzoru na civilizirani zapad i stvoriti dravnu religiju sa svim izvanjskim znaajkama koje je takva religija u ono doba imala u Europi8, kao to su hramovi, kipovi i javni obredi. Ruski knez Vladimir Veliki sam je godine 980. nastupio vlast i, prema ljetopisnome tekstu, dao postaviti kipove poganskih bogova: : , M. I poe kneiti [=vladati] Vladimir sam u Kiivu i postavi kumire [kipove lanih bogova] na hum izvan dvora s trijemom: Peruna drvena a glava mu srebrna a brk zlatan, i Hrsa, Daboga i Striboga i Simargla i Moko.

Starom ruskom prijestolnicom Novgorodom, daleko na sjeveru, upravljao je Vladimirov ujak Dobrinja: , . , ; . Vladimir postavi Dobrinju, ujaka svojega, u Novgorod. I doavi Dobrinja u Novgorod, postavi Perunov kip nad rijeku Volhov; i rtvovae mu Novgorodski ljudi kao Bogu.

Perunov kip je i u Novgorodu i u Kiivu bio gore, na vrhu, nad vodom (rijekom). Upada u oi da meu bogovima, kojima je Vladimir dao postaviti kipove u Kiivu, nema Volosa. To je teko objanjivo, jer Volos je morao biti starim Rusima jedan od najvanijih bogova. Inae ga ne bi spominjali u meudravnim dokumentima. No, ako se prisjetimo da su Perun i Volos meusobno suprotstavljeni, da predstavljaju unutar ruskoga drutva dva sloja, onda su moda i njihovi kipovi (ako je Volos uope imao svoj kip) bili smjeteni na suprotnim mjestima. Naime, ako je Perunu mjesto gore, nad vodom, moda je Volosu bilo mjesto dolje, uz vodu (rijeku), jednako kao to je u drutvu knezu mjesto gore, a njegovim podanicima pod njime. U tom je sluaju Volosov kip mogao biti smjeten pod Kiivom uz Dnipro/Dnjepar, pa ga povijesno sjeanje niti nije trebalo povezivati s humom na kojemu je Vladimir imao svoj dvor. I doista, Vladimir je dao, nakon pokrtavanja, Velesov kip odvui u Dnipro. Vladimir je, naime, ubrzo shvatio da nije dovoljno imati bilo kakvu dravnu religiju ako eli da ga civilizirana Europa prihvati kao ravnopravna partnera, nego jednu odreenu. Zato se godine 988. pokrstio i odmah u Kiivu , , zapovijedio kumire izvrnuti, ove isjei, a druge ognju predati

Jednako tako dao je Vladimir, prema ivotopisu sv. Vladimira, nastalu u XI. stoljeu, sruiti Volosov kip i baciti ga u rijeku Poajnu:8

To bijahu, dakako, kranska religija i religije tada jo poganskih zapadnih Slavena te veana. Pokrtavanje veana, premda zapoeto krtenjem kralja Olofa 1008. godine, ulo je u zavrnu fazu tek pokraj XI. stoljea za vlade Inga starijega ruenjem hrama u Upsali.

35


36

, () , .

a Velesa idola, njega zvahu (skotjim) bogom, zapovijedi u Poajnu rijeku baciti.

Perunov hram u Novgorodu sruen je svega tri godine kasnije, 991., i na njegovu mjestu sagraen kranski samostan. I u tim je vijestima jasno istaknuto da je Perunu isprva bilo namijenjeno mjesto gore, a kranski misionari, da bi ga omalovaili, dali su ga odvui dolje, k vodi/rijeci i baciti u nju. U Kiivu: k , . Peruna je zapovijedio privezati konjima za rep i vui s gore po Borievu na Ruaj Vukoe ga po Ruaju k Dnjepru I privukoe [ga] i gurnue u Dnjepar.

a u Novgorodu: Peruna sasjee i zapovijedi baciti u Volhov.

Bacanje u vodu primjeren je postupak kranskih misionara i obraenika, pun ironina prezira prema poganskome boanstvu za koje su idolopoklonici vjerovali da mu je mjesto na vrhu. Ako je vodi suprotstavljena gora, moe se oekivati da e mokromu biti suprotstavljeno suho. Sada moemo, oprezno, dopuniti ve sloenu shemu: Perun hum, gora suho Volos voda, rijeka mokro

Navedena mjesta iz Kijevskoga ljetopisa omoguila su ranije stvaranje sasvim odreenih zakljuaka o podrijetlu i starosti boga Peruna. Prema tim zakljucima, Perun ne bi uope bio slavenski bog, nego bi to bio nordijski Thor kojega da su donijeli sa sobom skandinavski Varjazi-Rusi u IX. stoljeu. Tu je tvrdnju iznio ve J. Jireek 1863. godine, a prihvatili su ju S. Roniecki, A. Pogodin i drugi. Veoma jasno obrazloio je to E.V. Anikov 1914. godine u svojoj knjizi . Kult Peruna, Hrsa, Daboga, Striboga, Simargla i Moko, velikih bogova to ih spominje kronika, bio bi posve slubeni, dravni kult kojega je uveo Vladimir prije svega za svoju vojniku pratnju i ne bi imao nikakvih korijena u narodu. Time se, kae Anikov, moe objasniti zato je uspomena na njih tako brzo i bez traga nestala. Za njima su se poveli i drugi9.

9

Tako, primjerice, Brckner objanjava podrijetlo Perunovo u zagradi: (=Thor der Nordmannen-Wikinger, die den Russenstaat grndeten und die Ostslawen wesentlich beeinfluten, =Thor Normana-Vikinga koji su osnovali rusku dravu i bitno utjecali na istone Slavene) (1926:2). Od novijih to je, primjerice, B.A. Rybakov.

36


37

Takvo razmiljanje ima svoju logiku. Ruski knezovi zaklinju se, sklapajui mir s bizantskim Grcima, Perunom, bogom svojim, pri emu je on odmah sueljen s Volosom, bogom stoke (seljakoga svijeta). Ruskome knezu i njegovim varjakim vojnicima je Perun svoj, on je bog dravotvornoga sloja koji je kod istonih Slavena skandinavskoga podrijetla. Perun je narodu tu, narod se poziva na stonoga boga Volosa. Razlog ne moe biti, misle zastupnici toga miljenja, do li razliito etniko podrijetlo tih dvaju drutvenih slojeva kod istonih Slavena. Ruski Perun bio bi, dakle, samo interpretatio slavica skandinavskoga Thora kojega je astio samo skandinavski (varjaki) vojniki sloj. Ovaj se zakljuak opire na injenicu da boga Peruna spominju samo istonoslavenski izvori, dok je kod junih i zapadnih Slavena, oito, bio nepoznat. Slavensko bi kod Peruna bilo samo ime, jer ipak nema spora o tome da je rije *perun u znaenju grom kao meteoroloka pojava praslavenska. Druga tvrdnja, takoer izvedena iz teksta Kijevskoga ljetopisa, dozvoljava, dodue, da je Perun izvorno, domae slavensko boanstvo, no njegova antropomorfizacija (zamiljanje u ljudskome obliju) bilo bi dovreno samo kod istonih Slavena i to tek nakon raspada praslavenske zajednice. Prije toga je slavenska religija bila, navodno, na tako nisku stupnju, da jo nije mogla poznavati antropomorfne bogove. Slaveni su tada, moda, i astili gromove, ali samo kao prirodnu pojavu. Tek nakon razlaza u VI. stoljeu i susreta s razvijenijim kulturama, s germanskom, latinskom i grkom, Slaveni bi se uzdigli na onaj stupanj kulturnoga i drutvenoga razvoja na kojemu su si mogli osmisliti boanstva u ljudskome liku. Istoni su si Slaveni izmislili Peruna kao boga gromovnika (pa o njemu svjedoe istonoslavenski izvori), dok su si ostali oblikovali predodbe o drukijim bogovima s drugim imenima. Ova je tvrdnja u skladu s ve spominjanim evolucionistinim pogledom na stanje i razvoj praslavenske kulture i razumljivo je da su ju prihvatili i razvijali, prije svega, marksistiki usmjereni istraivai (primjerice, Deravin 1945).

PerunOba navedena zakljuka potire dosta obilno etnografsko, lingvistiko, pa i povijesno gradivo u kojemu se mogu nai tragovi Perunova imena i, to je bitnije, njegova tovanja kod svih triju slavenskih grana. To posredno dokazuje da su Peruna kao boga morali poznavati Slaveni jo prije no to su se u svojoj pradomovini podijelili na tri grane i raselili u nove postojbine i prije no to su Varjazi dospjeli u istonu Europu. Posredan dokaz, da su i juni Slaveni poznavali Peruna, je bugarski prijevod grke Aleksandride iz X. stoljea, umetnut u prijevod bizantskoga ljetopisa Ioanna Malale, u kojem je

37


38

Zeus preveden s Porun: , . Premda nije nemogue da je prevoditelj preuzeo gromovnikovo slavensko ime iz ruske predaje, mnogo je vjerojatnije da je upotrijebio ime koje su njegovi bugarski itatelji mogli poznavati i razumijeti. No, ve i iz razdoblja raseljavanja, iz VI. stoljea, imamo jezgrovit opis vjerovanja jedne skupine Slavena koja je u ono doba jo ivjela na lijevoj obali Dunava (idue e ga pokoljenje prei i tako postati junim Slavenima). Rije je o ve spomenutu Prokopijevu opisu, prema kojemu Slaveni priznaju da je jedan bog, tvorac munje, jedini gospodar svega; njemu prinose za rtvu vola i sve ivotinje rtvene Prokopije ovdje pie o bogu gromovniku kao o vrhovnome bogu, samo to mu, naalost, ne spominje imena. To je teko mogao biti netko drugi do li bog kojega ve poznamo pod imenom Perun. Gotovo da je suvino navoditi druge dokaze. Pa ipak, vrijedi spomenuti barem neke, jer e nam dodatno profilirati Perunov lik. Prvi od dokaza je rairenje rijei perun u znaenju grom, munja. Danas vie nitko ne dvoji da su rijei, izvedene iz praslavenske osnove *perun-, koje su jo danas u uporabi u Ukrajini, Belorusiji (perun, prun), Poljskoj (piorun), Slovakoj (perun) te u sjeveroistonoj Sloveniji (pern, parn) u znaenju grom, munja10, a do XVIII. stoljea i u Rusiji (perun) i, moda, Bugarskoj (rukopis , iz zapadne Bugarske s kraja XVIII. st., ima ) te kod polapskih Slavena (perunedn = etvrtak, doslovce Perunov dan) istoga izvora kao i ime praslavenskoga gromovnika Peruna i litavskoga Perkunsa, kao albanska rije Perendi Bog ili islandsko ime Fjorgynn majka gromovnika Thora (doslovce Fergunja [mati]), dardsko Prun bog rata, pa ak i mordvinsko Purge-pas, gromovnik (to e kod njih biti, vjerojatno, iranska posuenica) i Vajnako Pirjon (Vajnasi su neindoeuropski narodi na Kavkazu; ime e u njih biti rana posuenica iz ruskoga). Svim tim rijeima ishodite je u indoeuropskome korijenu *perudarati (odatle i nae rijei prati, pravda, pravica, rasprava): gromovnik udara, razbija svojim orujem. U grkome imamo usporednicu (s prijelazom p>k) u drugome prijevojnom stupnju u obliku korijena *ker- razbijati, udarati, a odatle munja. Grki u potpunosti odgovara praslavenskoj rijei *perun. Zeus ponekad ima epitet , koji bije munjom. Lingvisti su kao praindoeuropsko ime boga koji udara gromovima rekonstruirali oblik *per(kw)u-no- (Gluhak 1993). Iz toga slijedi da je predodba o bogu gromovniku imenom *perun , o kojoj svjedoe stari izvori, slavenska batina iz indoeuropskoga pradoba. Ova tvrdnja, dakako, sama po sebi jo ne iskljuuje mogunost da su slavenski preci neko u svojoj dugoj10Valja

upozoriti na jedno mjesto u slovenskoj dijalektolokoj itanci to ju je izdao 1975. god. Tine Logar (Matietov 1975). Zapis je iz Nedelice u Prekmurju, s podruja gdje je ouvana praslavenska rije *perun u obliku pern, parn u znaenj munja, grom, a govori o djejoj buci koja je bila tako jaka, ka grmega bug nie nej w! (Logar 1975:82). Grmei bog je, dakako, samo fraza, kao u Hrvata zli bog u uzreicama poput To je dozlaboga dosadno, pri emu nitko nije svjestan doslovnoga znaenja tih rijei.

38


39

povijesti mogli zaboraviti na Peruna, pa ga zatim ponovno prihvatiti, moda ba od skandinavskih Varjaga. No, eli li netko iznositi takvu nategnutu pretpostavku, mora ju moi dobro obrazloiti. A argumenata za nju ne vidim. Posrednih tragova Perunova tovanja moe se nai i kod zapadnih Slavena. To nije samo rije perun grom, poznata u raznim dijalektalnim inaicama kod Poljaka, Slovaka, eha. Njemaki su ljetopisci, opisujui vjerske sustave zapadnoslavenskih plemena, naveli imena koja se mogu dovesti u vezu s Perunom. To je, po nekim miljenjima, ime boga Prove (bog kojega su, prema Helmoldu, astili kod Stargarda u XII. stoljeu u svetom hrastovom gaju) i, sigurnije, Porenutius (u Korenici na Rujani, Saxo Grammaticus). Ako je potonje izvedeno od imena Perun pa se ita Peruni, onda je to jednaka tvorba kao kod Bog>Boi i Svarog>Svaroi. Svarog je, poput Peruna, zabiljeen kao bog istonih Slavena, a Svaroi je dobro potvren kao visoko boanstvo kod zapadnoslavenskih Redarijaca u Radogou. Porenutius bi, u tom sluaju, mogao biti Perunov sin. Kod polapskih Drevljana (ivjeli su osamdesetak km. istono od Hamburga, ponijemeni su sredinom XVIII. st.) zabiljeen je i naziv perunedn etvrtak, no to bi mogao biti kalk (prevedena posuenica) iz njemakoga Donnerstag (doslovce: gromov[nikov] dan). Kod Slovaka su zabiljeene inaice Peron, Peraun, Parom koje se mogu nai u uzreicama i pogrdama:Aby ta Parom vzal! Aby ta Parom uchytil! Aby ta Parom metal! Aby ta Paromova strela skrala/zabila! Sto Paromovih striel do teba! Peronova strela ho zabila!

(Da bi te Parom uzeo/uhvatio/bacio; Da bi te Paromova strjelica kaznila/ubila; Sto Paromovih strjelica u tebe [udarilo]; Peronova ga strjelica ubila!). Valja znati da u slovakome Peron, Peraun, Parom ne znai grom, munja (to su rijei hrom i, u sjeveroistonom karpatskom podruju, perun) nego je to ime nekoga pukog nadnaravnog bia koje posjeduje strjelice, udara i ubija. Stoga mu se ime pie velikim poetnim slovom. Grdnja [chod] do Paroma/rta jasno ukazije na paralelizam izmeu Paroma i mitskoga bia rta, ovdje shvaena kao kranskog Vraga. No, to je ve interpretatio christiana po kojoj su sva poganska boanstva izjednaavana s Vragom. U Paromu, Peronu, Peraunu valja vidjeti trag drevnoga Peruna. Ima podataka koji govore da je Parom bio Slovacima neto vie od vraika. U XVII. stoljeu, 1658. godine, kanonski je vizitator Joachim Kalinka u Oravi, pokrajini u sjeverozapdnoj Slovakoj, s negodovanjem zapisao da tamo podlonici jo uvijek upotrebljavaju izraz Paromova kua kada govore o kranskoj crkvenoj zgradi! Iz kanonskih vizitacija moe se saznati i to da su jo poetkom XIX. st. seoski starjeine bili zadueni paziti na to da ljudi ne rade teke poslove u nedjelju, nego da umjesto toga poteno rade etvrtkom.

39


40

Naime, jo su uvijek bile prisutne tenje da se etvrtak smatra danom tjednoga poinka. etvrtak je pak, po svojim imenima kod veine europskih naroda, gromovnikov dan. Time na polapski perunedn etvrtak pada novo svjetlo: etvrtak kao da je, doista, bio dan posveen gromovniku pa nije bilo nuno potrebno posizati za njemakim utjecajem. Ne bez razloga veina je istraivaa, koji su dokazivali opeslavenski i praslavenski znaaj Perunov, navodila kao dokazno gradivo toponime izvedene iz rijei *perun. Upada u oi da njegovo ime susreemo najee u imenima gora, u oronimima, no to samo za sebe jo nita ne znai. Premda je Perunu mjesto gore, na gori, neka gora nazvana Perun moe biti jednostavno gora oko koje se esto skupljaju olujni oblaci pa iz njih udaraju gromovi, peruni. Treba jo podataka da bismo smjeli neki toponim dovesti u vezu s Gromovnikovim likom. No, nikakve sumnje ne moe ostaviti navod iz ljetopisa koji spominje kako je na mjestu, gdje je u Novgorodu stajalo Perunovo svetite s njegovim kipom, podignut samostan koji se zove , Perunov samostan. Predaja o tome preivjela je srednji vijek, pa ju je, primjerice, zapisao Guagnini (Sarmatiae Europae descriptio, 1578):In hac civitate erat olim quoddam idolum Perun appellatum, hoc in loco, quo nunc est monasterium Perunski monastyr ab idolo eodem dictum U tom gradu bijae neko idol zvan Perun, na mjestu gdje je danas Perunski samostan, nazvan tako po tom idolu

Zna za nj i legenda o nastanku Novgoroda (zapis je iz 17. stoljea): e , . tijelo je bilo odnijeto uzvodno po onoj rijeci Volhovu i izbaeno na obalu nasuprot onome arobnjakom gradiu koji se danas zove Perynja.

Tu je sve jasno. Ime pravoslavnoga samostana nedvosmisleno svjedoi o ranijem svetitu poganskoga boga Peruna. I kod drugih se toponima katkada moe pokazati, ili barem slutiti, da se ne odnose samo na grom kao meteoroloku pojavu, nego da sadre elemente mitskoga znaaja. Tako u jednom opisu granica nekoga posjeda u Galiciji iz 1302. godine stoji: (A od te gore [ide granica] uvis do Perunova hrasta; Niederle 1916:97). Niederle kae da to ne moe biti drugo nego neki hrast u kojega je udarila munja. Pa ipak, Perunov hrast je, u krajobrazu, negdje gore, tamo gdje je Perunu mjesto. I u Slovaka bi, po miljenju Emilije Horvthov, na Peruna podsjeala neka mjesna imena. Tako je jo 1220. godine zapisano ime mjesta Pern, juno od Koica, kao Perwen, 1332. kao Peryn. U istonoj Slovakoj dokumenti spominju gaj zvan Perewn: liget vulgo Perewn vocatum , gaj, puki zvan Perewn. Ve sam rekao da samo mjesno ime koje podsjea na Peruna nita ne govori. Ono moe biti izvedeno iz rijei koja jednostavno znai grom ili iz imena

40


41

neke osobe, a moe biti i samo sluajno slino imenu visokog boga. Jedno ime samo nije dovoljno. Treba jo podataka uza nj da bismo ga smjeli dovesti u vezu s Gromovnikovim likom. Vanija e, stoga, biti dva imena, potvrena u Slovaka dokumentima koja stoje u u nekom odnosu prema drugim toponimima. Godine 1264. kralj Bela IV. poklonio je nekom Lippoldu selo Perun, negdje blizu Mosona u dananjoj sjeverozapadnoj Ugarskoj. Pokraj sela Perun bio je burg Kal. Druga se vijest odnosi na upaniju Gemer, gdje su 1347. godine zapisana imena triju breuljaka. To su, u maarskim oblicima, imena Paganwar, Mogoswarhygh i Purunhygh.

Documents

Komparativna Mitologija