Emanet- pouzdanost i povjerljivost 

ال�ى: �ع��� ال�﴿ق�ال� الله ت ب��� ر�ض� و�الج�� م�و�ات� و�األ ة� ع�ل�ى الس��� �م�ان��� �ا األ ن ض��� ا ع�ر� �ن��� إ

% وم%ا ج�هوال �ان� ظ�ل �ه ك �ن ان إ �س� �ن �ها اإل �ه�ا و�ح�م�ل ف�ق�ن� م�ن �ش� �ه�ا و�أ �ن �ح�م�ل �ن� ي �ن� أ �ي ب� ﴾ف�أ

Allah, dž.š., rekao je: “Mi smo nebesima, Zemlji i planinama ponudili emanet, pa su se ustegli i pobojali da ga ponesu, ali ga je preuzeo čovjek – a on je, zaista, prema sebi nepravedan i lakomislen.”  (El-Ahzab, ....)

Cijenjene džematlije, Es-Selamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuh.

Licemjer je prevrtljivac, neko na koga se ne možemo osloniti niti pouzdati a samim tim i slaba karika u muslimanskoj zajednici. Danas ću inša Allah, govoriti o jednoj izuzetno važnoj osobini koju mora posjedovati svaki čovjek, a pogotovo svaki vjernik a radi se o emanetu- pouzdanosti i povjerljivosti. Govorit ću o krizi ali ne onoj materijalnoj nego o krizi kada je u pitanju povjerljivost među ljudima. To je nešto čega ima veoma malo a što se iz dana u dan sve više topi i nestaje. Neki čovjek upitao je Allahovog Poslanika, s.a.v.s.: “Kada će nastupiti Sudnji dan?” Allahov Poslanik, s.a.v.s., odgovorio mu je: “Kada nestane povjerenja među ljudima očekuj nastupanje Sudnjega dana.”

Ova negativna pojava posljedica je udaljenosti od vjere, od prakticiranja islama kao i sve više prisutnog licemjerstva kada su međuljudski odnosi u pitanju. Na početku hutbe citirao sam ajet u kojem nas Allah, dž.š., obaviještava da je ponudio, nebesima, Zemlji i brdima da im povjeri na emanet čuvanje vjere i svega što njeno prakticiranje podrazumijeva. Međutim, svjesni težine obaveze koja im je povjerena oni su se sustegnuli da to prihvate pa ju je čovjek zbog svoje brzopletosti bez mnogo razmišljanja prihvatio. U tumačenju ovog ajeta stoji da je Allah, dž.š., rekao Ademu, a.s.: “Ako budeš ispunio emanet koji su preuzeo bit ćeš nagrađen a ako ga iznevjeriš bit ćeš kažnjen.”

Svjedoci smo da mnogi ljudi nisu ispunili svoj emanet prema Allahu, dž.š., tj. pokazali su se kao nepouzdani i nepovjerljivi. A kako se od nekoga ko je iznevjerio svoju obavezu prema svome Stvoritelju možemo nadati da bude pouzdan i povjerljiv u njegovim odnosima prema drugim ljudima. Znači, ukoliko je neki čovjek nepouzdan to je siguran znak da isti i kada je u pitanju njegovo prakticiranje vjere jer su to dvije osobine koje se nužno moraju nadopunjavati. Uistinu je malo ljudi na koje se možemo u potpunosti pouzdati i osloniti. To nam potvrđuje i sljedeći hadis Allahovog Poslanika, s.a.v.s., koji je rekao:

�ة� ل اح� �ج�د ف�يه�ا الر� �اد ت �ك �ت �ة> ال �ل� م�ائ �اإلب �اس ك الن

“Ljudi su poput stotine deva, od njih stotinu gotovo nijedna nije pogodna da bude jahalica.”

Znači, teško je da ćemo i među stotinu ljudi pronači nekoga ko je pouzdan, povjerljiv, i tjelesno i psihički sposoban da izvrši povjerene mu obaveze i zadatke. Zbog toga, pouzdan i povjerljiv čovjek, vjernik, vrjedniji je od zlata i teže ga je pronaći nego dobro skriveni biser na dnu mora. Ova osobina najbolje govori o karakteru onoga ko je nosi to je nešto što čovjeku daje istinsku vrijednost. Jedne prilike Omer, r.a., sjedio je u društvu ostalih ashaba pa ih je upitao: “Šta biste vi sada željeli?” Neko od njih rekao je da bi volio da ima zlata koliko brdo Uhud pa da sve to podijeli na Allahovom, dž.š., putu, neko je rekao da bi volio da je u stanju svaki dan postiti, treći da bi volio po svu noć obavljati noćni namaz, itd. i kada su svi objasnili šta bi najviše voljeli Omer, r.a., reče: “A ja bih volio da imam još pouzdanih i povjerljivih

ljudi poput Sada ibn Ebi Vekkasa, r.a., Ammara ibn Jasira, r.a., itd. pa da ih pošaljem na sve strane svijeta kako bi širili islam i borili se za njega.” Ovaj događaj ukazuje nam na to da je bolje imati pouzdane nosioce neke ideje nego samo materijalna sredstva jer oni koji su nepouzdani, prevrtljivi, sve će vrlo brzo pronevjeriti i upropastiti. Omer, r.a., znao je da će pomenuti ashabi dati sve od sebe da izvrše povjerene im obaveze pa makar ih to koštalo i njihovih života. To nije ni čudo, jer njihov učitelj bio je čovjek koji je još u doba džahilijjeta, vremena kada se mnoge ljudske vrijednosti nisu mogle pronaći imao nadimak El-Emin – Povjerljivi, Pouzdani. Radi se o Allahovom Poslaniku, s.a.v.s.s., koji nikada nije slagao, koji nikada nije iznvjerio ni najmanju obavezu niti je ikada prekršio datu riječ. Jedne prilike, Allahov Poslanik, s.a.v.s., dogovorio se sa nekim ashabom da se susretnu u određeno vrijeme na određenom mjestu, međutim, taj ashab olahko je shvatio ovaj dogovor pa se nije pojavio na tom mjestu. Držeći se dogovorenog, Allahov Poslanik, s.a.v.s., i ne znajući za razlog njegovog nedolaska proveo je na tom mjestu tri dana čekajući ovoga da dođe bojeći se da on ne bude taj ko je iznevjerio datu riječ. Sa razlogom možemo sebi postaviti pitanje: Da li smo istinski sljedbenici Allahovog Poslanika, s.a.v.s.?! Ili smo to samo na riječima dok naša djela nimalo ne nalikuju onome što govorimo.

Enes, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Nema imana onaj ko nema emaneta-pouzdanosti i nema vjere onaj ko ne ispunjava dogovore koje je dao.”

Svaka generacija, pa i ova naša obavezna je prenijeti emanet vjere na generacije koje poslije nje dolaze. A kako da to postignemo ukoliko smo neznalice, lijenštine, ukoliko ni samo ne znamo šta to trebamo izvršavati i prenositi. Zbog toga, nemaran odnos prema sticanju znanja, prema školskim obavezama i prema svemu što smo po vlastitom izboru odabrali smatra se jednim od najpogubnijih vidova neispunjavanja emaneta kojeg nam je Allah, dž.š., dao. Nijedna obaveza nije beznačajna, nijedan dogovor, nijedno obečanje nije dozvoljeno kršiti niti omalovažavati a posebno obaveze koje smo preuzeli kada je u pitanju izvršavanje prvog propisa vjere a to je stjecanje nauke, obrazovanje i odgoj. Treba imati na  umu da će Allah, dž.š., za svaki prekršaj ove vrste, za svako pronevjeravanje datih obaveza na Sudnjem danu pitati čovjeka i za to će biti adekvatno nagrađen ili kažnjen.  Svaki su musliman i muslimanka na jednom bedemu islama i trebaju biti svjesni da ukoliko napuste taj bedem čine veliki grijeh i prema Allahu, dž.š., i prema ljudima. Svako ima svoje odgovornosti i moramo ih savjesno nositi. Nema moralnog društva bez moralnih pojedinaca i nema uspjeha bez predanog rada, oslanjanja na Uzvišenog Gospodara i svjesti da On dobro vidi ono što radimo. U knjizi Snagom vjere do savršenstva duše Munir Gavrankapetanović navodi nam istiniti događaj koji se desio u jednom od gradova koji su pripadali nekadašnjem Rimskom carstvu. Naime, prilikom arheoloških iskopavanja ovog grada arheolozi su na njegovim zidinama pronašli čuvara koji je sa kopljom u ruci, okamenjen od lave vulkana koji je bio u blizini i dalje ponosno stajao na svom stražarskom mjestu. Zadivio ih je prizor vojnika koji je ispunjavajući preuzetu obavezu da štiti svoj grad i svoje sunarodnjake hrabro ostao na zidinama grada i nije se pokolebao ni pred nadolazećom lavom vulkana koji je u potpunosti zatrpao njegov grad.

Na kraju, molim Uzvišenog Allaha, dž.š., da nas učvrsti na putu islama, da nam dadne snage i volje da dosljedno izvršavamo sve svoje obaveze i da ujedini sve muslimane u svijetu! Amin!

 

 

 

 19.03.2010.god.

 

Hutba

Međuljudski odnosi

﴿� اء�إ �ف�ح�ش�� �ه�ى ع�ن� ال �ن �ى و�ب ب ر� �ق� �ائ� ذ�ي ال �يت ان� و�إ �ح�س� �ع�د�ل� و�اإل �ال مر ب� �أ ن� الله� ي

ون� �ر �ذ�ك م� ت �ك �ع�ل م� ل �ع�ظك �غ�ي� ي �ب �ر� و�ال �ك �من ﴾ و�ال

Allah, dž.š., rekao je: “Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje, dobro čini, i da se bližnjima udjeljuje, a razvrat i sve što je odvratno i nasilje zabranjuje; da pouku primite On vas savjetuje.” (En-Nahl, 90)

Među pitanja kojima islam pridaje veliku pažnju jesu svakako i međuljudski odnosi. Poznato nam je da, ukoliko vjernik želi zaslužiti ulazak u Džennet on mora ispunjavati nekoliko osnovnih obaveza a to su; obaveze koje ima prema Allahu, dž.š., obaveze prema samom sebi i obaveze koje ima prema drugim ljudima. Allah, dž.š., u Kur’anu nas obaviještava da su ljudi jedni drugima iskušenje i da bez pravilnog odnosa prema ljudima nema ni ispravne vjere a stoga ni ulaska u Džennet. Svi propisi koje je islam propisao imaju za cilj da se na što bolji način organizira društvena zajednica i da se postigne stanje u kojem će ljudi živjeti složno, međusobno se uvažavajući i poštivajući. Zbog toga, islam strogo zabranjuje muslimanima da rade jedni protiv drugih, da se mrze, zavide jednih drugima, čine nasilje, da jedni druge ismijavaju, ponižavaju i sl. a naređuje im sve što je suprotno tome. Naravno, nemoguće je da se se svi ljudi jednako međusobno vole ali ono što je svakako moguće jeste to da ne spletkare jednih protiv drugih i da ne čine bilo što što može narušiti njihove međusobne odnose. Sve ono što zaradimo ispunjavajući obaveze prema Allahu, dž.š., npr. obavljajući namaz, udjeljujući zekat, posteći, obavljajući hadždž možemo vrlo lahko poništiti i izgubiti ukoliko se ogriješimo prema ljudima. Ako je ibadet prema Allahu, dž.š., osnova za ulazak u Džennet onda je pravilan i pošten odnos prema ljudima potvrda ili pečat koji tom ibadetu daje pravu i trajnu vrijednost. Nema dobrog vjernika ukoliko nije pravedan i pošten prema ljudima.  Jedne prilike, Allahov Poslanik, s.a.v.s., upitao je ashabe: “Znate li ko je bankrot?” Ashabi su mislili da je bankrot onaj ko uopće nema nikakvog imetka ali im Allahov Poslanik, s.a.v.s., reče: “Bankrot je onaj ko na Sudnjem danu dođe sa dobrim djelima velikim poput brda, ali je vrijeđao ljude, omalovažavao ih, ogovarao, činio im nasilje i sl. pa ga je Allah, dž.š., kaznio tako što je njegova dobra djela poklonio tim ljudima tako da njemu na kraju nije ništa ostalo.” Ovaj hadis, veoma slikovito pojašnjava nam činjenicu da ljudi ni u kom slučaju nisu bezvrijedni i da se onaj ko se usuđuje vrijeđati njihova osjećanja upušta u veoma opasnu avanturu koja ga može koštati vječne sreće. U jednom predanju stoji da je kod Allaha, dž.š., manji grijeh srušiti Kabu kamen po kamen neko oskrnaviti ličnost i čast jednog muslimana. Znači, ukoliko bi govorili o prioritetima u vjeri možemo reći da je preće vjerniku da se trudi da njegov odnos prema muslimanima bude u skladu sa islamskim učenjem nego da čini mnoštvo dobrovoljnih ibadeta ne obraćajući pažnju kako se ponaša prema ljudima. Nažalost, ukoliko bi analizirali međusobne odnose ljudi možemo primijetiti da je na sceni tzv. otuđenje među ljudima jer zahvaljujući suvremenim materijalističkim pristupima životu ljudi se sve više okreću prema sebi, vodeći brigu samo o vlastitim prohtjevima i željama ne mareći za druge pa makar se radilo i o najbližoj rodbini. Činjenica je da živimo u vremenu karijerizma u kojem oni žedni imetka, vlasti i slave uzdignute glave koračaju preko onih koje smatraju manje vrijednim ili beznačajnim kao da i oni nisu ljudi koji imaju svoje osjećaje, želje,

potrebe. Znamo da nas je naš plemeniti Poslanik, s.a.v.s., podučio da je vjernik vjerniku brat ali je i pored toga među muslimanima mnogo onih čiji su životi, čije je ponašanje i ophođenje prema ljudima veoma daleko od ove uzvišene istine. Pojava nejedinstva među muslimanima, pojava mržnje, zavidnosti i ljubomore siguran je pokazatelj da su takvi ogrezli u raznim teškim grijesima i prijestupima. Prema jednom hadisu, ako se desi da dvojica muslimana koji su se voljeli u ime Allaha, dž.š., prekinu međusobne odnose onda je to zbog grijeha koje je učinio jedan od njih. S druge strane, ako primijetimo da u jednom džematu ili zajednici muslimana vlada sloga i zajedništvo onda je to zbog toga što među njima ima iskrenih vjernika. Samo takvima, Allah, dž.š., obećao je da će im pružiti Svoju pomoć i da će njihova srca ujediniti.

Allah, dž.š., rekao je: “I On je sjedinio srca njihova. Da si ti potrošio sve ono što na Zemlji postoji, ti ne bi sjedinio srca njihova, ali je Allah sjedinio, - On je zaista silan i mudar.” (El-Enfal, 63)

Znači ljubav i sloga je nešto što se ne temelji samo na materijalnim interesima, to je nešto što se ne može kupiti nego mora biti utemeljeni na zajedničkim vjerskim ciljevima a znamo da vjera od nas traži odanost, poštenje, samoodricanje itd.

Kao što smo na početku spomenuli, rad na poboljšavanju odnosa među muslimanima, briga o slabima i nemoćnima ima daleko veću vrijednost kod Allaha, dž.š., od mnoštva dobrovoljnih ibadeta koji koriste samo njihovom počiniocu. Prenosi se da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Da samo jednom pomogneš onome kome je tvoja pomoć potrebna bolje ti je nego da u itikafu provedeš mjesec dana.” Ovo znači da islam više nego ijedna druga religija, više nego bilo kakva politička opcija i uređenje traži od svojih sljedbenika da pokažu svoju ljudskost, solidarnost i samilost. To se smatra jednim od najvrjednijih ibadeta za koje će njegov počinilac dobiti veliku nagradu od Allaha, dž.š.

Ebu Derda, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Hoćete li da vas uputim na djelo koje je vrjednije od dobrovoljnog posta, namaza i udjeljivanja sadake? Nastojite da popravljate odnose među ljudima jer je narušavanje odnosa među njima propast.”

Kako i na koji način znati da je naš odnos prema ljudima ispravan? Islam je po ovom pitanju postavio jednostavno pravilo koje ukoliko bismo ga primjenjivali nikada se ni prema kome ne bi ogriješili. To pravilo sadržano je u riječima Allahovog Poslanika, s.a.v.s., koji je rekao: “Niko od vas neće biti pravi vjernik sve dok svome bratu muslimanu ne bude želio isto što i sebi želi.” Znači, ukoliko želimo znati kako da se ponašamo prema drugima trebamo se samo zapitati da li bi nama bilo drago da se drugi na isti način ponašaju prema nama. Uvijek trebamo polaziti od sebe. Trebamo nastojati da prije svega promijenimo svoj odnos prema drugima a tek nakon toga da drugi mijenjaju svoj odnos prema nama. Ne možemo od drugih očekivati da budu iskreni, odani, da nam pomažu kada nam je to potrebno ukoliko ni sami nismo spremni tako postupati.

Neko je mudro rekao: “Dobro je ukoliko imaš prijatelje kojima možeš vjerovati ali je još bolje ako imaš prijatelje koji tebi mogu vjerovati.”

Na kraju ću spomenuti jedan događaj iz vremena Allahovog Poslanika, s.a.v.s., koji bi nam sam po sebi trebao biti dovoljan da shvatimo kolika je važnost i značaj dobronamjernosti prema ljudima. Naime, jednog dana, Allahov Poslanik, s.a.v.s., sjedio je u džamiji sa svojim ashabima pa im je rekao: “Sada će se na vratima džamije pojaviti čovjek koji će biti stanovnik Dženneta.” Nakon toga, u džamiju je ušao jedan od muslimana kojeg su prisutni dobro

poznavali ali im nije bilo poznato da se po bilo čemu ističe u odnosu na druge. Kada je i narednih nekoliko dana Allahov Poslanik, s.a.v.s., ustvrdio da će ovaj čovjek biti stanovnik Dženneta Abdullah ibn Omer, r.a., odlučio je da otkrije tajnu zbog koje je ovaj čovjek stekao toliki ugled i deredžu kod Allaha, dž.š. Zakucao je na njegova vrata tvrdeći da mu je na nekoliko dana potrebno konaćište pa ga je zamolio da ga primi što je ovaj i učinio. Međutim, boraveći danonoćno kod ovog čovjeka Abdullah, r.a., nije primijetio nikakve posebne ibadete zbog kojih bi se njegov domaćin mogao pohvaliti u odnosu na druge pa mu Abdullah, r.a., na kraju prizna za razlog svoga dolaska i obavijesti ga da Allahov Poslanik, s.a.v.s., za njega tvrdi da će biti stanovnik Dženneta. Domaćin reče: “Kada si me već pitao o razlogu zbog kojeg sam stekao toliki ugled kod Allaha, dž.š., i Njegovog Poslanika, s.a.v.s., ja ću ti otkriti tajnu. Kao što si mogao primijetiti ja ne činim nikakve posebne ibadete ali nikada sebi ne dozvolim da noću legnem u postelju a da u mom srcu ima i koliko trun zavidnosti, mržnje ili ljubomore prema drugim muslimanima.”

Molim Uzvišenog Allaha, dž.š., da nas uputi na pravi put i da se svi muslimani ujedine u činjenju dobrih djela! Amin!

 

 

 

Hatib: hfz. Zijad ef. Dervić      

Hutba

Licemjerstvo

 

�ه�م�﴿ و�ل �ق��� م�ع� ل �س��� وا ت �قول�� �ن� ي امهم� و�إ �ج�س��� ك� أ ع�ج�ب�� �هم� ت �ت ي� أ �ذ�ا ر� و�إ

Mود �ع��� �ه�م� هم ال �ي �ح�ة> ع�ل ي ل� ص��� ون� ك�� ب �ح�س��� �د�ةP ي ن بP مس� �هم� خش ن� �أ ك

ون� ؤ�ف�ك �ى ي �ن �هم الله أ �ل هم� ق�ات ﴾ف�اح�ذ�ر�

Allah, dž.š., rekao je: “Kad ih pogledaš njihov izgled te ushićuje, a kad progovore ti slušaš riječi njihove, - međutim, oni su kao šuplji naslonjeni balvani, i misle da je svaki pokret protiv njih. Oni su pravi neprijatelji, pa ih se pričuvaj! Allah ih ubio kuda se odmeću?!” (El-Munafikun, 4)

Cijenjene džematlije; Es-Selamu alejkum verahmetulllahi ve berekatuh.

.Ja ću danas inša Allah govoriti o jednoj negativnoj pojavi koja je veoma prisutna kada su međuljudski odnosi u pitanju a radi se o licemjerstvu i dvoličnjaštvu. Allah, dž.š., je sveznajući tako da ne postoji niko ko se pred Njim može pretvarati i lagati pa se  može reći da se pojava licemjerstva najviše može okarakterizirati kao poremećaj u međuljudskim odnosima. Znanje ljudi je ograničeno tako da oni nisu u stanju prozrijeti i shvatiti suštinu ljudskih namjera te ih je s toga veoma lahko prevariti i prikazati im istinu drugačijom nego što

ona jeste. Iz ovog razloga, pojam licemjerstva veoma je prisutan kada su međuljudski odnosi u pitanju i to je znak da je povjerenje među ljudima na veoma niskom nivou i da njihovo ophođenje jednih prema drugima nije onakvo kako to islam zahtijeva. U ovoj hutbi pokušat ćemo nešto reći o osobinama pomoću kojih možemo prepoznati licemjere kao i o štetnostima koje ovaj grijeh nosi sa sobom. Licemjerstvo je gore od nevjerstva jer se za razliku od nevjernika licemjeri predstavljaju kao prijatelji islama i muslimana a veoma ih je teško prepoznati i shvatiti njihove stvarne namjere. Postoji mnogo razloga zbog kojih neko postaje dvoličnjak ili licemjer. Uglavnom se radi o stjecanju ovodunjalučkih dobara i privilegija. Licemjeri su prije svega kukavice, to su ljudi bez stava i stalnog mišljenja i uvijek nastoje da se dodvore onome ko je prema njihovom mišljenju jači bez obzira da li je istina i pravi put na nekom drugom mjestu. Takvi nisu u stanju poštivati ni sami sebe a kamoli nekoga drugog jedino što oni cijene jeste trenutna korist i pošteđenost bilo kakvih napora i kritika. Uglavnom, broj licemjera znatno se povećava u situaciji kada se radi o blagostanju i kada nije potrebna bilo kakva žrtva ili borba za ideale u koje se vjeruje. S toga, izučavajući historiju islama možemo primijetiti da u Mekki u prvom periodu pojave islama licemjeri uopće nisu ni postojali jer je u to vrijeme trebalo trpjeti razne neugodnosti i nedaće zbog islama. Međutim, u Medini, kada je islam znatno ojačao i kada su njegovi sljedbenici mogli uživati u određenim privilegijama i zaštititi broj licemjera naglo se počeo povećavati. Što god su islam i muslimani jači broj licemjera se povečava jer zbog svoga straha i bezličnosti kao i zbog želje da ošičare određene materijalne koristi oni se samo formalno poistvječuju sa muslimanima ne bi li na taj način sačuvali svoje bijedne živote. Ovo su osnovni razlozi zbog kojih se pojedinci ili skupine ljudi odluće krenuti tako ružnim putem da poslije toga ni sami sebe ne poštivaju shvačajući da su bez karaktera. Zbog toga, Kur’an ih u ajetu koji smo citirali na početku hutbe veoma slikovito opisuje i poredi sa šupljim balvanima i naziva ih kukavicama koji svaki povik, svaku kretnju i dešavanje doživljavaju sa zebnjom u srcu jer se plaše da će njihovo licemjerstvo i dvoličnjaštvo biti razotkriveno i da će pred ostalim svijetom biti osramoćeni. Pored licmjerstva koje se sastoji od lažnog predstavljanja kao vjernika skrivajući u srcu mržnju i nevjerstvo prema muslimanima postoje i oni koji su neiskreni prema ljudima nastojeći kod njih postići svoje određene ciljeve i koristi. Radi se uglavnom o laskavcima koji skriveni iza lažnih osmijeha i nakićenih lijepih riječi nastoje prevariti ljude koji ih okružuju a od kojih mogu pribaviti bilo kakvu korist. Čim osjete da su im takvi beskorisni odmah nestaje i lijepog osmijeha i toplih riječi pa se licemjeri pretvaraju kao da se nikada nisu ni sreli ni vidjeli. Svakako da je i ovo veoma težak oblik licemjerstva i predstavlja grijeh koji narušava temelje međuljudskih odnosa stvarajući među ljudima nepovjerenje. Vjera islam sastoji se od odanosti prema Allahu, dž.š., ali i prema vjernicima, kako predpostavljenim tako i prema obićnim muslimanima. Licemjeri nisu u stanju nikoga smatrati pravim prijateljem, jer poznavajući sebe, svoju neiskrenost, nedobronamjernost, laži i pretvaranje oni počinju vjerovati da su svi ljudi poput njih; licemjerni i i neiskreni. Na osnovu prethodno spomenutog, postaje nam jasno kako licemjerstvo u međusobnim odnosima među ljudima poput zloćudne bolesti veoma snažno i efikasno uništava skladnost i harmonićnost u društvu. Jedan mudar čovjek je rekao: “Onoga ko je neiskren i licemjeran prema ljudima Allah, dž.š., na ovom svijetu će kazniti tako što će biti okružen ljudima koji su licemjerni prema njemu pa će sam upasti u zamku koju je postavio.” U Kur’anu postoji primjer koji veoma slikovito govori o propasti ovakvih ljudi, onih koji zbog svoje pokvarenosti i licemjernosti nisu bili u stanju steći makar jednog iskrenog prijatelja. Naime, govoreći nam o stanovnicima Džehennema Allah, dž.š., nam prenosi da će oni, kukajući zbog kazne koju su doživjeli, osjećajući potpunu usamljenost i zaborav od strane drugih ljudi zavapiti:

“Mi nemamo nekoga ko će se za nas zauzimati niti imamo prisnog prijatelja.” (Eš-Šuara, 100-101)

Zbog toga, Alija, r.a., rekao je: “Dobro pazite kako ćete se ponašati prema svojoj braći muslimanima jer oni su vaša potpora i na ovom i na onom svijetu.”

Znači, onaj ko nije u stanju na ovom svijetu steći makar nekoliko iskrenih prijatelja koji su povrh svega dobri ljudi i dobri muslimani mora poćeti razmišljati o sebi i o ljudima koji ga okružuju. Nemoguće je, da je on sam dobar a da ostali nevaljaju, nemoguće je da je on sam pošten, iskren, pravi vjernik a da svi ostali ljudi nisu ništa od toga nego da su svi pokvareni i loši. Razlog zbog kojeg ove džehenemlije koji se spominju u ajetu koji smo upravo citirali kukaju kako nemaju pravih i iskrenih prijatelja koji bi se kod Allaha, dž.š., mogli zauzimati za njih leži u činjenici da su ljudi koji su na ovom svijetu imali kontakt sa njima shvatili da su oni licemjerni, pokvareni, da nemaju dobrih namjera, da se samo pretvaraju i predstavljaju kao dobri a u stvari, u svojim dušama kriju samo mržnju i prema vjeri i prema muslimanima.

Hasan el-Basri veli:“Licemjer želi nedmašiti Allahovo, dž.š., određenje. On je loš čovjek, a želi da ga ljudi smatraju dobrim čovjekom. A kako će ga ljudi takvim smatrati kada je kod Allaha zauzeo mjesto među onima koji su loši, a to srca vjernika moraju osjetiti.“

Svako predstavljanje sebe samoga u boljem svjetlu nego što je to uistinu smatra se licemjerstvom i dvoličnjaštvom bez obzira da li se radi o djelima ili o vjerovanju. Primjer toga su i pojedinci među nama koji čim napuste našu lijepu školu odlaze na razna sumnjiva mjeste, govore i rade ono što je Allah, dž.š., zabranio nastojeći se dodvoriti onima koje je šejtan pod svoje okrilje uzeo. A kada se vrate među nas ponašaju se kao da ništa nisu radili vjerujući na taj način da su dobro prošli i da su uspjeli izbjeći kaznu. Takvi zaboravljaju ono što smo na početku hutbe spomenuli a to je da Allah, dž.š., sve vidi i sve zna i da ne postoji niko na ovom svijetu ko se može spasiti Njegove kazne.

Allah, dž.š., rekao je: “A ti nikako ne misli da Allah ne motri na ono što rade nasilnici! On im samo pušta do Dana kada će im oči zbog straha ostati otvorene.” (Ibrahim, 42)

Hasan el-Basri (Allah mu se smilovao) rekao je: “Licemjerstvo je da djela koja činiš u tajnosti budu različita od djela koja činiš u javnosti i da se tvoje riječi ne podudaraju sa tvojim djelima.”

Ebu Hurejra, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Tri su znaka koji upućuju da je neko licemjer; kada govori laže, kada nešto obeća to ne ispuni i kada mu se nešto povjeri on to pronevjeri. Takav je licemjer pa makar postio, klanjao i tvrdio da je musliman.”

Licemjerstvom se smatra i to da se neko ismijava sa čovjekom koji je osijedio u islamu. Radi se o čovjeku koji je cijeli svoj život ustrajao na putu islama, nikada nije posustao pa je u tom stanju ostario i osijedio. Njegov ugled kod Allaha, dž.š., postao je tako veliki da se svako ismijavanje sa njim smatra licemjerstvom i velikim grijehom. U licemjerstvo se ubraja i to da se na bilo kakav način ismijavaju vjerske svetinje, da se ismijava sa Allahovim, dž.š., imenima, Allahovim poslanicima, a.s., kur’anskim ajetima, ashabima, dobrim ljudima i sa bilo čime drugim što na bilo koji način ima veze sa vjerom. Govoreći upravo o tome, Allah, dž.š., rekao je:

“A ako ih zapitaš, oni će sigurno reći: ‘Mi smo samo razgovarali i zabavljali se.’ Reci: ‘Zar se niste Allahu, i riječima Njegovim i Poslaniku Njegovu rugali? Ne ispričavajte se! Jasno je da ste nevjernici, a tvrdili ste da ste vjernici.’ Ako nekim od vas i oprostimo, druge ćemo kazniti zato što su krivci. Licemjeri i licemjerke slični su jedni drugima; traže da se nevaljala

djela čine, a odvraćaju od dobrih, i ruke su im stisnute; zaboravljaju Allaha pa je i On njih zaboravio. Licemjeri su zaista pravi nevjernici.’” (Et-Tevba, 65-67)

 

Molim Allaha, dž.š., da naša srca ispunu iskrenošću i odanošću a da nas sačuva bilo kakvih oblika licemjerstva i dvoličnjaštva! Amin!

 

 

 

Hatib: Hamza Preljević

 

hutba

�ت�ي   ة� ال ن��� �ج� �ال وا ب ر �ش��� �ب وا و�أ ن�� �ح�ز� افوا و�ال� ت �خ� �ال� ت �ة أ �ك ئ �م�ال� �ه�م ال �ي ل ع�ل �ز� �ن �ت �ق�اموا ت ت م� اس� �ه ث �ا الل Mن ب وا ر� �ذ�ين� ق�ال �ن� ال إوع�دون� م� ت نت ك

 Onima koji govore: Gospodar naš je Allah, pa poslije ostanu pri tome, dolaze meleki: Ne bojte se i ne žalostite se, i radujte se džennetu koji vam je obećan.” (El-Fussilet, 30)

                                                                                             Cijenjene džematlije, draga braćo i sestre, danas, ćemo inša Allah, dž.š., govoriti o jednoj izuzetno važnoj temi koju ukoliko ispravno shvatimo i primijenimo u svome životu imat ćemo realne osnove da se nadamo uspjehu u životu i na ovom i na onom svijetu. Naime, svjedoci smo da svi ljudi streme ka uspjehu u svome životu, svi imaju neke želje i ciljeve koje bi željeli ostvariti. Međutim, primijetit ćemo da su uistinu uspješni samo oni koji imaju čvrstu volju, koji su nepokolebljivi i koji uporno iz dana u dan ustrajavaju u ostvarivanju svojih ciljeva. Isti slučaj je i sa vjerom islamom; samo oni koji su uporni i ustrajni, oni koji svakodnevno izvršavaju ono što njihov Gospodar od njih traži, samo oni mogu da se nadaju Allahovoj, dž.š., milosti i nagradi na onom svijetu. Možemo slobodno reći da je upornost u ispovijedanju vjere njen temelj jer ne možemo sebi reći da smo se dovoljno naklanjali namaza pa ćemo sada malo odmoriti, ne možemo reći da smo dovoljno ispostili mjeseci Ramazana pa sad imamo pravo malo da ne postimo, jer, stati u vjeri znači poništiti ono što je do toga momenta urađeno i izgrađeno.

Allah, dž.š., naredio nam je da na svakom rekatu učimo ajet ''Ihdines-siratal-mustekim''  (Uputi nas na pravi put) Pravi put se u Arapskom jeziku kaže: siratul-mustekim a od korijena istog glagola izvedana je i riječ El-Istikame (Ustrajnost) što  znači da je pravi put u vjeri samo onaj u kojem onaj ko hodi njime ustrajava na tom putu i ne koleba se i ne posustaje. Allah, dž.š., u suri Alu Imran veli:

 

�مون� ل م� مس� �ت �ن � و�أ �ال ن� إ موت � ت �ه� و�ال ق�ات �قوا الله� ح�ق� ت وا الت �ذ�ين� آم�ن Mه�ا ال ي� �ا أ ي

 

''O vjernici bojte se Allaha onako kako se treba bojati i ne umirite osim kao muslimani.'' (Alu Imran, 102)

 

Nije dovoljno učiniti mnogo dobrih djela, nego sve to treba krunisati ustrajnošću i činjenjem istog sve dok se duša nalazi u našem tijelu. Uprotivnom, posustati u bilo kojem momentu svoga života, pa makar to bilo i samo nekoliko trenutaka prije smrti znači poništiti sve dotad učinjeno. To potvrđuje i hadis u kojem je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ''Zaista, čovjek radi djela stanovnika Dženneta sve dok se ne približi do njega u daljini jednog lakta ali ga pretekne ono što je zapisano pa uradi djela stanovnika Džehennema i tako zasluži Džehennem.'' Tj. posustane i napusti vjeru islam koju je cijelog života prakticirao pa mu zbog toga budu poništena sva dobra djela i postane stanovnik vatre. Kada komentiraju ovaj hadis učenjaci navode jedan slučaj koji se nekada desio u Egiptu. Naime, u Kairu je živjeo prema mišljenju ljudi koji su ga poznavali jedan izuzetno pobožan čovjek i on je bio mujezin u jednoj od obližnjih džamija. Cijeli svoj život redovno je dolazio u džamiju i učeći ezan pozivao je druge ne namaz. Ali, jednom, kada se popeo na munaru da prouči ezan sa munare u dvorištu obližnje kuće ugledao je jednu djevojku-kršćanku koja je bila izuzetno lijepa pa je zadivljen njenom ljepotom sišao sa munare i odmah ju je zaprosio. Međutim, njen otac pristao je da se ona uda za njega samo pod uvjetom da on primi krščanstvo što je on bez mnogo razmišljanja i učinio. Isti taj dan u toku svadbe njemu je zatrebalo nešto sa tavana kuće pa je penjući se pao sa ljestava, slomio je vrat i od posljedica toga, umro je. Njemu je svakako bilo suđeno da tu noć pogine, međutim, ono što je pogubno u njegovom slučaju je to što je posustao u ispovijedanju vjere islam, nije bio dovoljno ustrajan pa ga je to koštalo vječne sreće.

 

Da bismo dobili kartu za ulazak u Džennet postoje dva osnovna uvjeta a oni se spominju u sljedećem hadisu:

           

Sufjan bin Abdullah es-Sekafi, r.a., pripovijeda da je došao kod Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i upitao ga je: “Allahov Poslaniče, reci mi nešto o islamu tako da neću imati potrebe da o tome pitam nekog drugog.” Allahov Poslanik, s.a.v.s., mu je rekao:

 

�ق�م� ت م� اس� �ت بالله� ث قل� آم�ن

“Reci: ‘Vjerujem u Allaha, dž.š., a zatim cijeli život ustraj u tome.’”

Znači potrebno je potvrditi da vjerujemo u Allaha, dž.š., poštivajući sve što to izjašnjavanje podrazumijeva i drugi isto tako važan uvjet jeste ustrajati u tome.

Da bismo sebi omogučili ustrajnost u vjeri trebamo pored osnovnih obaveza koje nam vjera propisuje uzeti i koji su njen temelj uzeti onoliko koliko smo u stanju ponijeti. Allah, dž.š., ne traži od nas da na sebe nužno naprtimo teške obaveze. Allahu, dž.š., draže je da svaki dan pomalo radimo ali da ustrajavamo u tome nego da jedan dan cijeli ibadetimo a ostale dane u sedmici odmaramo od toga. Prenosi se da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao:

 

�و� ق�ل�ت� د�و�مه�ا و�ل� مور� أ �ر األ ي خ�

“Najdraža dobra djela Allahu, dž.š., su ona u kojima čovjek ustraje pa makar bila i mala.”

 

U ljudskoj prirodi jeste da traga za raznim čudima kako u prirodi tako i kada je u pitanju naša lijepa vjera. Mnogo je onih koji tvrde da znaju određene ljude koje smatraju evlijama kojima je Allah, dž.š., podario keramete, pa im se drugi dive zbog tih navodnih kerameta vjerujući da je to za njih nedostižno i nemoguće postići. Međutim, Allah, dž.š., dao je da se u nama i oko nas dešavaju razna čuda koja nisu ni mala a koja zaslužuju da im se divimo i da govorimo o njima. Naime, bilježi se da su učenjaci rekli:

 

ام�ة� �ر� �ك �ف�ض�ل ال �ق�ام�ة أ ت �س� اإل

“Najbolji keramet- počast koju neki čovjek može imati jeste ustrajnost.”

 

Znači, kada neko obavlja namaz i ustrajan je u tome, kada neko posti mjesec i ustrajan je u tome, kada redovno obavlja teravih namaza i kada čvrsto odluči da će ostati do kraja ovog možemo reći sezonskog namaza, kada vjernik, redovno i uporno, svaki dan svoga života, prakticira svoju vjeru i ne posustane u tome onda je to čudo kojem se možemo i trebamo diviti. Pa razmislimo onda, ima li čuda u nama, u ljudima koje poznajemo, sa kojima se družimo a ako ga primijetimo onda mu se divimo i nastojimo ga i samo postiči.

U jednom djelu bilježi se da je neki mladić sa Arapskog poluotoka otputovao u Englesku u London gdje je javno ispovijedao svoju vjeru i svoj iman. Nakon što je otputovao živio je kao podstanar u stanu neke starice, i svako jutro, čak i kada bi bilo veoma hladno on bi ustajao, uzimao bi abdest i klanjao sabah namaz. Starica ga je pomno promatrala. Jednog dana ga upita: “Jesi li ti lud?” On odgovori: “Nisam.” Starica reče: “Zbog čega onda ustaješ u ovo doba i pereš svoje tijelo?” Mladić reče: “Moja vjera mi to naređuje.” Starica upita: “Zbog čega to ne obaviš kasnije?”

Mladić reče: “Ako bih to uradio kasnije Allah, dž.š., mi to ne bi primio.” Starica odmahnu glavnom i reče: “Ova nepokolebljivost može zdrobiti željezo, ova nepokolebljivost može zdrobiti željezo.”

 

Ukoliko bismo analizirali osobine uspješnih ljudi bez obzira čime su se bavili u životu vidjeli bismo da, pored njihovog znanja, umjesnosti, snalažljivosti itd. glavnu ulogu u uspjehu odigrala je ustrajnost i upornost. Čovjek može biti natprosječno inteligentan, širokih mogućnosti i sposobnosti, međutim, ukoliko ne ustraje u onome što je započeo i ukoliko se svome poslu u potpunosti ne posveti sigurno je da se neće moći nazvati uspješnim. Posustalost uglavnom znači lijenost a neko je mudro rekao: “Na lijenost se navikava tri dana a da bi se od nje odviklo potrebno je tri godine.”

Riječ sabur sa kojom se često susrećemo i u kur’anskim ajetima i u hadisima Allahovog Poslanika, s.a.v.s., možemo razumjeti na dva načina. Ukoliko se ova riječ upotrijebi kada se govori o nevoljama i nedaćama onda ćemo je prevesti kao strpljivost. Međutim, ova riječ se može upotrijebiti i kada se govori o ustrajnosti u činjenju dobrih djela a poznato je da je teže strpjeti se u istrajnosti u činjenju dobrih djela nego u nevoljama.

Kada proučavamo živote vjerovjesnika vidjet ćemo da je jedan od najvećih razloga njihovog uspjeha bila ustrajnost u pozivanju. Navest ćemo kao primjer Nuha, a.s., koji je ustrajno iz dana u dan devetsto pedeset godina pozivao svoj narod u islam i nijednog momenta nije posustao niti pokleknuo. Isto tako, ashabi- drugovi Allahovog Poslanika, s.a.v.s., odlikovali su se ustrajnošću. Nisu dozvoljavali da ih bilo što pokoleba niti omete pa da odustanu od dobrog djela koje su ustrajno činili. Ne postoji ljepši primjer od onoga što se prenosi o Ebu Bekru, r.a., kojega niko nije mogao preteći u činjenju dobrih djela. Omer, r.a., koji je nastojao da ga sustigne i pretekne pripovijeda nam o njemu sljedeći događaj: “Želio sam da saznam zbog čega je Ebu Bekr, r.a., postigao tako veliki stepen imana. Želio sam da radim sve što i on pa sam ga počeo pratiti kako bih to saznao. Prateći ga, primijetio sam kako svako jutro poslije sabaha odlazi u jednu ulicu u Medini gdje su uglavnom živjeli siromasi. Primijetio sam da je ušao u jednu trošnu kućicu i nakon izvjesnog vremena je izašao iz nje. Poslije njega sam ja ušao i tamo sam zatekao jednu slijepu staricu. Ona me je obavijestila da joj svako jutro poslije sabaha dođe neki nepoznati čovjek, počisti joj kuću, pomuze ovce, i pripremi hrane dovoljno da joj može biti do sljedećeg jutra. Kada je Ebu Bekr, r.a., nakon smrti Allahovog Poslanika, s.a.v.s., postao halifa pomislio sam da zbog silnih obaveza više neće biti u stanju da se brine o ovoj starici pa sam se obradovao činjenici da ću ja biti u stanju da činim dobra djela koja je i on činio. Otišao sam kod ove starice poslije sabaha, međutim, kuća je bila uređena i hrana spremljena. Starica me je obavijestila da je onaj čovjek koji joj redovno dolazi sada došao prije sabaha i da je pospremio kuću. Tada sam izgubio nadu da ću ga ikada sustići u činjenju dobrih djela.” Iz ove priče vidimo  da Ebu Bekr, r.a., nije dozvolio da dodatne obaveze koje je preuzeo kada je postao halifa budu uzrokom da zapostavi ono što je prije toga činio. S druge strane, mnogi među nama traže i najmanji razlog, ili su umorni, ili pospani, ili kako tvrde nemaju vremena pa se pokolebaju i zapostave svoje obaveze. Drugim riječima kazano, nisu ustrajni u izvršavanju svojih obaveza. Ako ipak, zbog slabosti duše, raznih životnih poteškoća i problema zapadnemo u krizu pa nas počnu napadati loše misli da zastanemo pokušajmo se sjetiti koliko ćemo biti sretni i zadovoljni kada pobijedimo, kada ustrajemo i krenemo dalje pravim putem. Pokušajmo se sjetiti kakve sve blagodati i nagrade će dobiti onaj ko je išao pravim putem i koji je ustrajavao. Na to nas podsječaju i ajeti koje svakodnevno na svakom rekatu učimo na namazu jer kada molimo Allaha, dž.š., da nas uputi na pravi put, put ustrajnosti i požrtvovanja Allah, dž.š., odmah poslije ove dove, poslije ihdines-siratal-

mustekim u narednom ajetu spominje Svoje blagodati ne bi li to povečalo vjerniku njegovu snagu i odlučnost da nastavi dalje pa kaže siratallezine enamte alejhim na put onih kojima ćeš blagodati svoje dati, jer ako budemo na pravom putu naša nagrada će biti Džennet.

 

Molim Allaha, dž.š., da nas uputi na pravi put, put ustrajnih i nepokolebljivih vjernika i da nas svrsta među one kojima će blagodati svoje darovati! Amin!

 

Hatib: hfz. Zijad ef. Dervić

20.08.2010. god. 

Hutba

“I ne pravite nered na Zemlji, kad je na njoj red uspostavljen, a Njemu se molite sa strahom i nadom; milost Allahova je doista blizu onih koji dobra djela čine.” (El-A'raf, 56.)

Čovjek kao namjesnik na zemlji je dužan da čuva i poštuje njene zakone koje je uspostavio Allah, dž.š., a ne da ih krši stvarajući tako haos na njoj, a time remeti već uspostavljeni red. Priroda nije čovjekova radionica, več bašča, forma života i sveto područje. Nažalost u zadnje vrijeme čovjek sve više, i više je počeo da narušava prirodne zakone dovodeći svojim nemarom do prevelikog zagađivanja i do izumiranja pojedinih životinjskih i biljnih vrsta.

Čovjek je svoji nemarom i nepažljivošću doveo u pitanje čistoću vode, zraka i tla. Danas na svijet živi blizu 7 milijardi stanovnika , a procjenuje se da će do 2050. god. taj broj porasti na čak 9.4 milijarde stanovnika. Povećana potražnja za vodom već stvara neprilike, a kamoli šta će biti za 50 godina. Slični problemi se javljaju širom svijeta, od severoistočnog Irana do Meksika. U najtežem položaju je Azija, gde živi 60 posto svjetskog stanovništva, ali koja raspolaže sa samo 30 proceneta svjetske svježe vode. Stručnjaci kažu da efikasnost korišćenja vode mora da se udvostruči da bi se zadovoljile buduće potrebe. Problem se kreće brže od rešavanja. Do 2050. godine, voda će biti pitanje od najvećeg značaja sa kojim će se cijeli svijet suočiti. Budući ratovi će se vjerovatno voditi zbog vode. Već sad u nekim dijelovima svijeta postoje pogranični sukobi između država zbog vode. Prema podacima Programa Ujedinjenih nacija za životnu sredinu, dvije milijarde ljudskih bića, što je trećina svetskog stanovništva, već sada žive u uslovima „vodenog stresa“, to jest vodu troše brže nego što se obnavljaju prirodni resursi. Naime na našoj planeti nije samo voda zagađena, tu je i zrak koji udišemo i tlo po kojem hodamo. Prevelikim ispuštanjem ugljendioksida u atmosferu dovelo je do ultraljubičastog zračenja, koje izaziva rak kože. Jedno stablo bukve u periodu od 100 godina napravi kiseonika koliko je dovljno automobilu da sagori u toku jednog sahata vožnje. Neke velike industrijske sile koji su i najveći zagađivaći ne žele sudjelovati u sporazumima o zaštiti okoliša. Primijetno je da u večini slučajeva postrojenja koja zagađuju okolinu smještaju u siromašne zemlje radi očuvanja vlastitog okoliša i radi jeftinije radne snage.

Ova zagađenost i ljudska nemarnost prema životinjama i vegetaciji dovela je do izumiranja i nestanka životinjskih i biljnih vrsta, a neke vrste je dovelo do ruba opstanka. Iz gore navedenog možemo zaključiti da čovječanstvo ne vodi brigu o zemlji i da je zaboravilo da je

on samo namjesnik na zemlji koji treba da čuva i štiti zemlju, a time sve što je na njoj. Postoje mnoge predrasude u vezi s očuvanjem prirode, a neke od njih su:

         Okolinu treba čuvati neko drugi a ne mi lično,

         Zagađivanje okoline nema veze sa vjerom – odnosno to nije grijeh,

         Zagađivanje okoline nema nikakve veze sa nama lično,

Ne možemo učiniti ništa da bi spriječili zagađenje okoline.

Svaki čovjek je dužan da čuva okolinu u kojoj se nalazi. Svijest da je zemlja u opasnosti i da je treba zaštiti se javila u posljednje vrijeme, također, se pojavila nauka tj. Ekologija koja se bavi očuvanjem prirode.

Islam je o zaštiti prirode ljudima ukazao još prije 1400 godina. Neki od islamski principa za očuvanje prirode su:

         Allah, dž.š., je lijep i voli ljepotu. (hadis)

         Priroda je mjesto očitovanja lijepih Allahovih, dž.š., atributa

         Allah, dž.š., u Kur’anu prirodu i sve što ona u sebi sadrži naziva Svojim ajetima (čudima) koji ukazuju na Njegovo postojanje.

         Allah, dž.š., je naredio Ihsan (dobročinstvo) prema svemu sa čim dolazimo u kontakt

         Čistoća je dio vjere

         Islam zabranjuje rasipništvo

 “Zemlja mi je učinjena mesdžidom i čistom.” (Buharija). Ovim riječima Poslanik, a.s., naglašava svetu prirodu zemlje ili tla, ne samo kao čistu materiju već i kao materiju koja čisti. Ovakvo poštovanje prema tlu se, također, pokazuje u tejemumu, ili suhom abdestu prilikom kojeg se dozvoljava upotreba prašine za pripremu ritualnog čišćenja prije namaza kada voda nije dostupna. 

Poslanik, a.s., je smatrao zemlju podređenu čovjeku, ali da se ne smije preeksploatisati ili narušavati, jer i zemlja ima prava, kao drveće i divlje životinje koje na njima žive. Da bi zaštitio zemlju, šume i divlje životinje, Poslanik, a.s., je načinio nepovrjedive zone poznate kao hima i haram u kojima su resursi ostajali netaknuti. Obje zone i dan-danas postoje: haram oblasti su često smještene oko ljekovitih vrela i vodenih izvora da bi zaštitili vodenu površinu od prevelikog iscrpljivanja vode. Hima se djelimično odnosi na divlje životinje, šumarstvo i obično označava područje u kojem je ispaša i sječa šume zabranjeni, ili su određene životinjske vrste zaštićene. 

Poslanik, a.s., nije samo afirmisao upotrebu plodne zemlje, on je, također, svojim sljedbenicima ukazao na beneficije kultiviranja nekorišćene zemlje: zasađivanja drveta, sijanja sjemena i navodnjavanja suhe zemlje, ukazavši da će za to ljudi biti nagrađeni kao da su učinili dobra djela. „Ko god oživi mrtvu zemlju i kultivira napuštenu, on u njoj ima

nagradu.“ (hadis) Tako bilo koja osoba koja navodnjava mrtvu zemlju ili pustinju postaje njen punopravni vlasnik.

U surovom pustinjskom ambijentu u kojem je Poslanik, a.s., živio, voda je bila sinonim životu. Voda je bila dar od Boga, izvor cijelog života na Zemlji kao što se svjedoči u Kur'anu:

“Mi od vode sve živo stvaramo.” (El-Enbija: 30).

Kur'an konstantno podsjeća vjernike da su čuvari Božijih stvorenja na Zemlji i da ih nikada ne smiju potcjenjivati:

“Kažite vi Meni: vodu koju pijete - da li je vi ili Mi iz oblaka spuštamo? Ako želimo, možemo je slanom učiniti - pa zašto niste zahvalni?” (El-Vakia, 68-70). 

Čuvanje vode i njene čistoće su dva važna pitanja za Poslanika, a.s.: vidjeli smo da njegova briga za umjerenu upotrebu vode je proizvela haram zone u blizini vodenih izvora. Čak kada je voda obilata on je preporučio štedljivost. U tom smislu on je savjetovao vjernike da uzimaju abdest ne više od tri puta, pa makar bili blizu tekućeg izvora ili rijeke. Poslanik, a.s., je, također, upozorio na zagađivanje vode zabranivši uriniranje u stajaću vodu. 

Pored vode i tla Allah, dž.š., i Poslanik, a.s., su naređivali i lijep odnos prema životinjama i biljkama. “Ako neko bez ikakva opravdana razloga, samo iz zabave ubije makar vrabca ili nešto veće od njega, odgovarat će na Sudnjem danu zbog toga.” (Miškatul-mesabih).

Ove riječi reflektuju naklonost, poštovanje, i ljubav koju je Poslanik, a.s., uvijek iskazivao prema životinjama. On je vjerovao da se sa životinjama, kao Božijim stvorenjima, mora ophoditi sa dignitetom. U hadisima se nalazi veliki broj predaja, savjeta i priča o Poslanikovom, a.s., odnosu sa životinjama.

Jedna žena koja je mnogo činila ibadet zatvorila je mačku i mučila ju je glađu sve dok nije uginula. Zbog toga je zaslužila Džehennem. U hadisu stoji da je neka bludnica napojila žednog psa koji je gotovo uginio od žeđi pa joj je Allah, dž.š., zbog toga oprostio grijehe.

Allah, dž.š., u Kur’anu i Poslanik, s.a.v.s., u svojim hadisima strogo su zabranili bezrazložnu sjeću drveća i uništavanje rastinja. Ebu Bekr, r.a., prilikom ispraćaja vojske koja je krenula u neki vojni pohod između ostalog zabranio im je da na svome putu uništavaju drveće, sijeku voće i pale usjeve pa makar pripadali i neprijateljima protiv kojih se bore. S druge strane sađenje drveća po parkovima, pošumljavanje pustih predjela a posebno uzgajanje voćki uveliko je preporućeno. U jednom hadisu stoji da će onaj ko zasadi neku voćku pa njene plodove budu jeli ljudi, životinje i ptice imati nagradu zbog toga. U hadisima se također preporučuje da onaj ko u svojoj ruci drži sadnicu a Sudnji dan je nastupio ipak da tu sadnicu stavi u zemlju jer će mu se to upisati u dobra djela.

Na kraju hutbe veoma nam je važno da smo mi samo na zemlji došli kao robovi Gospodara i da nam je on zemlju dao samo kao privremeno boravište koju treba čuvati i paziti, jer mi nismo njeni gospodari, već smo samo tu da bismo zaslužili Allahovu milost i oprost kako bi nas uveo u Džennet. Nikada sa uma nam ne smije da ode činjenica da smo namjesnici na zemlji i da je trebamo predati generacijama poslije nas koje dolaze. U očuvanju prirode ne učestvujemo samo mi, neke organizacije, već treba da učestvuje cijelo čovjećanstvo, jer ćemo samo tako uspijeti da promjenimo sadašnje stanje u kojem se nalazimo.

Neka nas Allah, dž.š., uputi na pravi put i neka nam nam ne dozvoli da u stranputicu odemo. Neka nam oprosti grijehe koje smo počinili i neka nas uvede u Džennet.

Amin!  

 

 

 

 

Hutba: Islam i pitanje vlasti

 

�ع�ال�ى: ال�﴿ق�ال� الله ت �م�هن� ق��� ت� �م�ات> ف�أ �ل �ك Mه ب ب اه�يم� ر� �ر� �ب �ل�ى إ �ت �ذ� اب و�إ

د�ي �ال ع�ه��� �ن � ي �ي ق�ال� ال �ت ي �م�ام%ا ق�ال� و�م�ن� ذر_ �اس� إ ك� للن ل _ي ج�اع� �ن إ

�م�ين� ﴾ الظ�ال

 

“A kada je Ibrahima Gospodar njegov s nekoliko zapovijedi u iskušenje stavio, pa ih on potpuno izvršio, Allah je rekao: ‘Učinit ću da ti budeš vođa ljudima!’ ‘I neke moje potomke!’ – zamoli on. – ‘Obećanje Moje neće obuhvatiti nevjernike’ – kaza On.’” (El-Bekara, 124)

 

Poštovane džematlije, Es-Selamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu.

 

Mnogo je bitnih tema o kojima se sa ovog časnog mjesta može govoriti, međutim, uzevši u obzir aktuelnu situaciju u islamskom svijetu a i kod nas, ja sam odlučio da danas, kroz prizmu kuranskog ajeta koji sam citirao u uvodu hutbe govorim o pitanju vlasti i upravljanja ljudima. Imati dobre vođe najveće je bogatstvo i blagodat koju jedan narod može posjedovati. S druge strane, vladari koji su neznalice, kukavice, slabići, nepravedni i nepošteni najveće su zlo koje može zadesiti ljude. Često se govori o problemima islamskog ummeta, analiziraju se uzroci slabosti i potlačenosti muslimana. Vrlo često, traže se uzroci tih problema u nekim vanjskim faktorima, krivi su nam i zapad i istok, ovi ili oni narodi, ove ili one organizacije, tokovi historije, prošlost i sadašnjost. Mnogi muslimani, na osnovu toga vjeruju da je njihov najveći problem to što su ih kolonizirale i potčinile neke strane nemuslimanske sile. Međutim, gorka je istina da su muslimani doživjeli najviše zuluma, štete, zaostalosti i poniženja upravo od od svojih sinova koji su iz raznih ličnih pobuda i interesa pohitali da sebe nazovu vođama i vladarima iako i sami znaju da toga nisu dostojni. Od same pojave islama, Allahov Poslanik,

s.a.v.s., znao je da budućnost i prosperitet njegovih slijedbenika zavisi od toga koliko će on biti u stanju odgojiti istinskih vođa koji će u predstojećim, burnim vremenima biti u stanju odgovoriti svim mogućim izazovima i povesti muslimane pravim putem. Istinske vođe se ne rađuju, oni se odgajaju i pažljivo biraju. U vrijeme kada su ostale vođe i prvaci pokušavali da od svojih sljedbenika naprave robove koji će ih slijepo slijediti pojavio se Allahov Poslanik, s.a.v.s., i poveo je neuke i zaostale Arape koji su vjeru u lijepu budućnost potpuno izgubili, pa ih je slavnim učinio. Zbog toga se odgoj u medresi Allahovog Poslanika, s.a.v.s., temeljio na pet osnovnih principa: odgajao ih je da vole Allaha, dž.š., i Njegova Poslanika, s.a.v.s., bio je blag prema njima, ono u šta ih je pozivao i što im je naređivao učinio im je u potpunosti jasnim. Dobro su znali šta traži i želi od njih. Odgajao ih je da budu požrtvovani i da imaju visoke ambicije i da se niko od njih ne zadovoljava samo sa materijalnim dobrima i da nipošto ne dopusti da za sva blaga ovog svijeta proda svoja načela i principe. I na kraju, odgajao ih je da budu hrabri i neustrašivi. Brojni su pokazatelji uspjeha njegovih metoda. Usama ibn Zejd, r.a., sa sedamnest godina postao je vrhovni general muslimanske vojske a kao obićni vojnici, pored brojnih uglednih ashaba služili su četverica pravednih halifa. Muhamed ibn Kasim, r.a., učenik Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kao mladi vojskovođa osvojio je Indiju i oblast Sinda a komandovao je stotini hiljada muslimana. Jednog dana, Omer, r.a., šetao je ulicama Medine pa je naišao na skupinu dječaka koji su se igrali. Ugledavši Omera, r.a., čovjeka u vrijeme čije vladavine su muslimani porazili dvije tada najveće svjetske sile Bizant i Perziju, čovjeka pred kojim su i ashabi osjećali veliko strahopoštovanje, dječaci su se razbježali, svi osim jednog. Bio je to Abdullah ibn Zubejr, r.a., prvo dijete koje je rođeno u Medini nakon hidžre pa ga Omer, r.a., zadivljen njegovom hrabrošću upita: “Dječaće, zbog čega i ti nisi pobjegao?” Abdullah odgovori: “Nisam ništa pogriješio a put je dovoljno širok pa možeš proći.” Tada Omer, r.a., reče: “Od ovog malog bit će nešto kada poraste.” I bilo je, kada je porastao postao je halifa. U vrijeme vladavine halife Mutesima desilo se da je bizantinska vojska osvojila selo Amuriju koje se tada nalazilo na granici islamske države. Tom prilikom zarobljena je jedna muslimanka koja je u momentu kada je pala u ruke neprijatelja zavapila: “Gdje je sada halifa Mutesim?! Njegova dužnost je da nas štiti i brani.” Nakon izvjesnog vremena vijest o tome došla je do Mutesima koji je odmah mobilizirao vojsku a komandantu bizantinske vojske poslao je pismo u kojem mu je poručio: “Od vođe pravovjernih Mutesima bizantinskom psu. Ako odmah ne napustiš muslimansko selo koje si osvojio i ne oslobodiš muslimanku koju si zarobio doći ću ti sa vojskom čija će prethodnica biti Amuriji a njeno začelje u Damasku.” Nije se radilo o praznim prijetnjama nego su bizantinci uistinu protjerani, zarobljena muslimanka je oslobođena, komadant neprijateljske vojske učinjen je njenim robom a halifa Mutesim lično je stao ispred ove muslimanke i na njen vapaj za pomoći odgovorio je: “Evo tvoga halife, došao je da te zaštiti.”

Lahko je bilo muslimanima dok su imali ovakve vođe, ljude koji su svoj život poklonili njima i služenju islamu. Lahko je bilo dok je vladanje shvaćano kao emanet, teret i obaveza a ne kao privilegija koja vođama i njihovoj užoj i široj familiji treba obezbijediti udoban život. Lahko je bilo dok su predvodnici živjeli za islamske ideale i principe i dok su bili spremni dati život za njih. Međutim, da bi imali ovakve vođe muslimani trebaju uložiti mnogo truda kako bi to postigli. Allah, dž.š., nam u samo jednom ajetu koji smo citirali na početku hutbe govori o tome kako je Ibrahim, a.s., zaslužio da postane vođa. Ovaj ajet govori o fazama koje svaki budući vođa treba obavezno proći.

Prva faza jeste: “A kad je Ibrahima Gospodar njegov iskušao...” Znači, onaj ko treba biti imenovan na neki položaj mora biti izložen različitim vrstama provjere i iskušenjima koja trebaju pokazati njegov karakter, snagu ličnosti, spremnost na žrtvu, odanost, itd.

Druga faza koja je spomenuta u ovom ajetu jeste: “...s nekoliko zapovijedi...” Provjera budućeg vođe mora se ogledati u konkretnim i teškim zadacima čije izvršavanje treba pokazati spektar njegovih mogućnosti i sposobnosti. Komentirajući ovaj dio ajeta mufessiri kažu da se radilo o trideset zapovijedi ili zadataka koje je Ibrahim, a.s., treba ispuniti.  Deset njih spomenuto je u suri Et-Tevbe 112. ajetu u kojem su spomenute sljedeće obaveze: kajanje zbog učinjenih grijeha, klanjanje isključivo pred Allahom, dž.š., zahvaljivanje Allahu, dž.š., na Njegovim blagodatima, dobrovoljni post, obavljanje dobrovoljnih namaza, naređivanje dobra i odvraćanje od zla, pridržavanje Allahovih, dž.š., propisa. Drugih deset spomenuto je u suri El-Ahzab, 35. ajet u koje stoji da vođa treba biti; musliman, iskreni vjernik, pokoran Allahu, dž.š., iskren i istinoljubiv, strpljiv, ponizan, treba davati zekat, postiti mjesec Ramazan, treba biti moralan, treba često spominjati Allaha, dž.š Deset njih spominje se suri El-Muminun od 1-9., ajeta u kojima su opisane slijedeće osobine: istinska vjera, poniznost prilikom obavljanja namaza, izbjegavanje onoga što ga se ne tiče, udijelivanje sadake, čuvanje od bluda, briga o povjerenim obavezama, i obavljanje namaza u njihovo pravo vrijeme.

Treća faza na putu do vlasti jeste: “...pa ih on potpuno izvršio...” Ovo je faza kada kvaliteti i odlike budućeg vođe postaju očigledne i ljudi počinju imati povjerenje u njega.

Ibn Abbas, r.a., veli: “Niko nije iskušan sa svim ovim obavezama a da ih je u potpunosti izvršio osim Ibrahima, a.s., koji je izvršio sve obaveze koje je preuzeo pa ga je Allah, dž.š., pohvalio zbog toga u slijedećem ajetu: ‘I Ibrahimovim: - koji je obaveze potpuno ispunjavao.’”(En-Nedžm, 37)

Četvrta faza jeste: “Učinit ću da ti budeš vođa ljudima.” Nakon uspješno pređene prve tri faze Allah, dž.š., je Taj Koji u duše vjernika usađuje osjećaj poštovanja i povjerenja prema njihovom budućem vođi. Osnovno značenje riječi Pم�ام� imam koja je spomenuta u ovom ajetu إjeste uzor. To je čovjek na kojeg se ugledaju oni koji žele postati bolji vjernici, bolji ljudi, pravedni, pošteni. Iz značenja ove riječi postaje nam jasno da je jedini i istinski vođa onaj koga Allah, dž.š., zbog njegove vjere, poniznosti, truda i strpljivosti učini uzorom ljudima; onaj ko ne može služiti za primjer i ko ne može biti uzor dobrim ljudima ne može biti ni vođa. Ovo je put koji trebaju proći istinske vođe kako bi se osbosobile za tešku zadaću koja im predstoji. Uprotivnom, kakvom se dobru može nadati od onih koji su vlast naslijedili od svojih roditelja kao kakvu igračku. Čemu se može nadati od onih koji su se vlasti domogli ubijanjem nedužnih, činjenjem nasilja, lažima, prevarama, licemjerstvom i dodvoravanjem i predizbornim kampanjama u kojima za svoje hvalisanje potroše silan novac.

I posljednje što se u ovom ajetu spominje kada je u pitanju vlast jeste: “Obećanje Moje neće obuhvatiti nevjernike.”

Znači, nevjernik i nasilnik nikada ne može biti vođa ljudima i oni se na njega ne mogu ugledati. Čovjek koji vlada i čini nasilje nije vođa nego nasilnik, onaj ko vlada i laže je samo veći prevarant i lažljivac od ostalih a kada su u pitanju ovakvi vladari oni su najveći neprijatelji i najveća prijetnja svojim podanicima.

Smatram da je primjereno ovom prilikom, uzimajući obzir aktuelnu situaciju u svijetu a posebno kod nas spomenuti odlomak iz romana Tvrđava poznatog književnika Meše Selimovića koji je veoma nadahnuto, kao da je opisivao trenutno stanje u svijetu govoreći o vlastima između ostalog rekao:

 “Vlast je najteži porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je kao čarobni kamen jer pribavlja moć. Ona je duh iz Aladinove lampe, koji služi

svakoj budali koja ga drži. Odvojeni ne predstavljaju ništa; zajedno, kob su ovoga svijeta. Poštene i mudre vlasti nema, jer je želja za moći bezgranična. Čovjeka na vlasti podstiću kukavice, bodre laskavci, podržavaju lupeži i njegova predstava o sebi uvijek je ljepša nego istina. Sve ljude smatra glupim jer kriju pred njim svoje pravo mišljenje, a sebi prisvaja pravo da sve zna, i ljudi to prihvataju. Niko na vlasti nije pametan, jer i pametni ubrzo izgube razbor, i niko trpeljiv jer mrze promjenu. Odmah stvaraju vječne zakone, vječna načela, vječno ustrojstvo, i vežući vlast za Boga, učvršćuju svoju moć. I niko ih ne bi oborio da ne postaju smetnja drugim moćnicima. Ruše ih uvijek na isti način, objašnjavajući to nasiljem prema narodu, a svi su nasilnici,  i izdajom prema vladaru, a nikome to ni na um ne pada. I nikoga to nije urazumilo, svi srljaju na vlast, kao noćni leptiri na plamen svijeće. Jesu li sve bosanke valije zatvorene, protjerane ili pobijene? I čitava njihova svita. A uvijek dolaze novi, i dovode svoju svitu, i ponavljaju gluposti svojih prethodnika, jer drukčije ne mogu. I tako, ukrug, neprestano. Bez hljeba narod može ostati ali bez vlasti ne može.”

 

Na kraju, molim Uzvišenog Allaha, dž.š., da nas uputi na pravi put i da nas pomogne na putu istine. Amin!

 

Hatib: hfz. Zijad ef. Dervić                                               25.03.2011.god

 

HUTBA

Islamsko jedinstvo

 

�ع�ال�ى: �ع�م�ة�﴿ق�ال� الله ت وا ن ر قوا و�ذ�ك �ف�ر� � ت �ل� الله� ج�م�يع%ا و�ال ب �ح� �ص�موا ب و�ع�ت% �خ�و�انا �ه� إ �ع�م�ت �ن م� ب ت �ح� ص�ب

� م� ف�أ �ك وب �ن� قل �ي �ل�ف� ب �ع�د�اء% ف�أ م� أ �ت ن �ذ�ك م� إ �ك �ي ﴾الله� ع�ل

Allah, dž.š., rekao je: ''Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte! I sjetite se Allahove milosti prema vama kada ste bili jedni drugima neprijatelji, pa je On učinio vaša srca složnim, i vi ste postali, milošću Njegovom, prijatelji.'' (Ali Imran, 103)

 

Kada učimo Kur'an primjećujemo da Allah, dž.š., pojedincu naređuje da djeluje i radi u okvirima zajednice kojoj pripada. Također, možemo primijetiti da večina naredbi koje su došle u Kur'anu ne odnose se samo na pojedinca nego su upućene zajednici kao skupini da bi se na taj način kod muslimana duboko urezala ideja o islamskom jedinstvu i zajedništvu kao sastavnom segmentu njihovog prakticiranja vjere islama. Jedan od primijera toga jeste i ajet u kojem Uzvišeni Allah kaže:

''O vjernici, molitvu obavljajte i Gospodaru svome se klanjajte, i dobra dijela činite da biste postigli ono što želite.'' (El-Hadždž,77)

Allah, dž.š., propisao je da se na svakom rekatu namaza mora proučiti sura El-Fatiha a jedan od njenih ajeta glasi: ''Uputi nas na pravi put.'' Nije teško primijetiti da, kada obavljamo namaz mi ne molimo Allaha, dž.š., samo za sebe nego nam je određeno i propisano da svakodnevno, mnogo puta zamolimo Allaha, dž.š., za uputu a samim ti i za svako dobro svim muslimanima u svijetu i na taj način mi se molimo za složnost i jedinstvo u zajednici kojoj pripadamo.

Poštovano braćo, zar ne osjećamo da svako od nas predstavlja vrlo bitnu komponentu u izgradnji islamskog jedinstva i da smo dio ummeta koji se razasuo širom svijeta. Dragi vjernici, islam je vjera koja je uspjela ujediniti ljude različitih nacionalnosti, boje kože, društvenog statusa i položaja. S ponosom možemo reći da smo pripadnici vjere koja ruši sve barijere među ljudima i i jedino što cijeni jeste dobrota, pozitivnost morala, ljudskost  i pravednost i uopće nije bitno ko je kakvog porijekla i boje kože. Iz historije islama saznajemo da je islam uspio usaditi međusobnu ljubav među onima koji su prije njegovog dolaska bili gospodari i robovi. Sjetimo se samo kako je Bilal Abesinac, dojučerašni rob zauzeo časno mjesto među sljedbenicima islama i njegova crna boja kože nimalo nije predstavljala smetnju da postane prvi i najpoznatiji mujezin u povjesti čovječanstva. Kada su neki počeli prigovarati Selmanu el-Farisiju, r.a., koji je bio rodom iz Perzije zbog njegovog porijekla, prije pojave islama bio je rob jednom od jevreja u Medini on je ponosno odgovorio: ''Ja sam sin islama.'' Islam je u tolikoj mjeri ujedinio ljude da su oni koji do tada uopće nisu razgovarali počeli rame uz rame obavljati namaz jedan pored drugog a njihova međusobna ljubav svakodnevno je rasla.

Allah, dž.š., rekao je:

''I On je sjedinio srca njihova. Da si potrošio sve ono što na Zemlji postoji, ti ne bi sjedinio srca njihova ali Allah ih je sjedinio, On je zaista silan i mudar.''   (El-Enfal, 63)

Islam se nije zadovoljio samo ujedinjenjem  ljudi nego ih je usmjerio na čuvanje i jačanje tog jedinstva uz maksimalno pridržavaje islamskih načela, jer ako želimo da to jedinstvo što duže potraje, onda ono mora biti izgrađeno na zdravoj i čvrstoj osnovi. Tako islam daje podstreka svojim sljedbenicima da obavljaju namaz u džematu gradeći uzajamno povjerenje i međusobnu ljubav. Zatim nas naša lijepa vjera obavezuje da se sedmično sastajemo na džuma-namazu, zatim nam je propisan hadždž u određeno vrijeme i na određenim mjestima s ciljem da se razvija jedinstvo među muslimanskim svijetom. Allahov Poslanik, s.a.v.s., često je upozoravo na opasnost razjedinjavanja i usamljenog načina života, jer to dovodi do materijalne i moralne slabosti, do poraza i nazatka te do upadanja u šejtanove smicalice i doline zla. Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: ''Allahova je pomoć na strani džemata, tj. zajednice, pa ko se izdvoji, izdvojio se u vatru. Zaista šejtan trči za onim koji razjedinjuje džemat''

U drugom hadisu stoji da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ''Šejtan je sa onim ko je usamljen a već kada se dvojica sastanu on se počne udaljavati.''

Naša nas vjera opominje da na zalazimo u sporove, svađu i razilaženja, jer to vodi ka slabosti.

U jednom periodu, licemjeri koji su željeli narušiti jedinstvo muslimana izgradili su u Medini džamiju, pored džamije Allahovog Poslanika, s.a.v.s., a cilj im je bio da se muslimani podvoje, razjedine, da se ne okupljaju na jednom mjestu, da se ne viđaju svakodnevno pa je Allah, dž.š., zbog toga naredio svome Poslaniku, s.a.v.s., da sruši tu džamiju koju je u Kur'anu u suri Et-Tevbe nazvao  Mesdžidun dirar ''Džamija koja šteti''. Znači, džamija koja je nastala

kao rezultat podvojednosti među muslimanima a ne iz stvarne potrebe za prostorom za obavljanje molitve treba biti srušena i gradnja takvih objekata treba biti spriječena jer šteti jedinstvu muslimana.

Kur'ani i Kerim opominje nas primjerom drevnih naroda koji su bili jedinstvena i čvrsta zajednica, zatim su se podijelili na skupine različitih profila, pa ih je to odvelo u propast i nestanak: Uzvišeni Allah kaže:

''Ova vaša vjera-jedina je prava vjera, a Ja sam Gospodar vaš, pa Me se pričuvajte. A oni su se u pitanjima vjere svoje podijelili na  skupine, svaka stranka radosna onim što ispovijeda, zato ostavi ove u zabludi njihovoj još neko vrijeme. Misle li oni kad ih imetkom i sinovima pomažemo, da žurimo da im neko dobro učinimo? Nikako ali oni ne opažaju.'' (El-Mu'minun,52-56)

Zaista, islamski je svijet bio jedinstven sve dok se držao kur'anskih doktrina. Neće ponovo biti jedinstven, niti će uspjeti vratiti svoju čast, ugled i dostojanstvo sve dok se ponovo ne vrati na praktičnu primjenu kur'anskih principa. Bilo šta drugo da izabermo mimo islamskih principa nećemo uspjeti, nego ćemo samo doživjeti neuspjeh i razočarenje, poraz i kolaps.

Istinu je rekao h. Omer, r.a., kada je rekao: ''Mi smo ummet koji je Allah, dž.š. učinio moćnim i dostojanstvenim, ali samo sa islamom. Ako budemo tražili moć i dostojanstvo negdje drugdje, mimo islama, ponizit će nas Allah, dž.š.'' Svaka naša slabost, nazadovanje i poraz rezultat je podjele i raskola u kojem živi islamski svijet. U današnjem vremenu izuzetno nam je potrebno jedinstvo i potpomaganje radi očuvanja naše vjere. Zato budimo čvrsti kao bedemi podupirujući jedne druge, budimo kao jedno tijelo, kada jedan organ pati neka i cijelo tijelo osjeća bol. Čuvajmo jedinstvo naših redova i zajedničku riječ da bismo bili kao što nas je opisao Uzvišeni Allah u Časnom Kur'anu:

''Ova vaša vjera jedina je prava vjera, a Ja sam vaš Gospodar, zato se Meni klanjajte.''(El-Enbija,92)

I na kraju, zamolimo Allaha dž.š., da ne dopusti da u našim srcima bude imalo zlobe prema vjernicima. Gospodaru naš, Ti si zaista dobar i milostiv. Amin!

 

 

 

Hatib:                                                                                                   09.04.2010.god.

Ramić Amir IV-a

 

Hutba

Kako očuvati dobra djela?

 

%ا �اث �نك �ع�د� قو�ة> أ �ه�ا م�ن ب ل �ق�ض�ت� غ�ز� �ي ن �ت �ال � ك وا ون �ك � ت و�ال �ع�ال�ى: ﴿ق�ال الله تم وك �ل �ب �م�ا ي �ن م�ة> إ

�ى م�ن� أ ب ر�� م�ةP ه�ي� أ

ون� أ �ك �ن ت م� أ �ك �ن �ي % ب م� د�خ�ال �ك �م�ان ي� �خ�ذون� أ �ت ت

�فون� �ل ت �خ� م� ف�يه� ت نت �ام�ة� م�ا ك �ق�ي �و�م� ال م� ي �ك �ن� ل _ن �ي ب �ي �ه� و�ل dه ب ﴾الل

Allah, dž.š., rekao je: “I ne budite kao ona koja bi svoju pređu rasplela kad bi je već bila čvrsto oprela, i ne služite se zakletvama svojim da biste jedni druge prevarili samo zato što je jedno pleme mnogo brojnije od drugog. Allah vas time samo iskušava, a na Sudnjem danu će vam doista, objasniti ono oko čega ste se razilazili.” (En-Nahl, 92)

Povod objave ajeta koji smo citirali na početku hutbe jeste jedna starica-mnogobškinja koja je živjela u Mekki. Ona je pred kraj života izgubila pamet pa je dane provodila tako što je prela vunu i ono što je danju oprela navečer bi to ponovo rasprela. Tako je postupala iz dana u dan. U ovom ajetu Allah, dž.š., upozorava nas da ne budemo poput ove lude starice, tj. da ne poništavamo dobra djela koja smo učinili. Ajet nedvosmisleno ukazuje na to da dobra djela mogu biti poništena i da  činjenica da smo uradilo dobro djelo ne znači da smo ga zauvijek osigurali nego da i dalje trebamo voditi brigu šta ćemo raditi i kako ćemo se ponašati. S obzirom na važnost ove teme mi ćemo danas inša Allah, dž.š., govoriti o djelima kojih se trebamo čuvati ukoliko želimo da naša dobra djela ne budu poništena.

Prvo na što treba upozoriti jeste iskren nijjet. Djela koja smo učinili bez iskrenih namjera i u ime Allaha, dž.š., neće biti vrednovana niti će nas Allah, dž.š., nagraditi zbog njih. Međutim, važno je napomenuti da je potrebno čuvati iskren nijjet i nakon učinjenog dobrog djela. Npr. nekome pomognemo ili udijelimo sadaku i u tom momentu naše namjere su iskrene ali se može desiti da nakon izvjesnog vremena iz ovog ili onog razloga počnemo prigovarati onome kome smo pomogli pa nam zbog tih prigovaranja dobra djela koja smo učinili budu poništena. Allah, dž.š., rekao je: “O vjernici, ne kvarite svoju milostinju prigovaranjem i uvredama kao što to čine oni koji troše imetak svoj da bi se ljudima pokazali.” (El-Bekara, 264)

Slijedeće čega se moramo čuvati ako želimo sačuvati naša dobra djela jesu djela koja izvode iz vjere. U to se ubraja između ostalog slijedeće; ismijavanje sa vjerskim svetinjama, smatranje onoga što je zabranjeno dozvoljenim i obrnuto, ostavljanje namaza, psovanje vjerskih svetinja i sl. Napomenut ćemo da, ukoliko neko psuje vjerske svetinje ili čini neka druga slična djela koja izvode iz vjere kazna za njega ogleda se u slijedećem; prestaje biti musliman, poništavaju mu se sva dobra djala koja je do tada učinio, ukoliko je oženjen između njega i njegove supruge nastupa razvod braka i ako umre u tom stanju a da se prethodno nije pokajao po šerijatskim propisima neće biti ukopan u muslimansko mezarje. Zar nas ovo što smo spomenuli ne podsjeća na primjer lude starice koja je tračila dragocjene dane svoga života tako što je sama poništavala ono što je svojim rukama teškom mukom i trudom napravila? Allah, dž.š., veli: “A oni među vama koji od vjere svoje otpadnu i kao nevjernici umru, - njihova djela bit će poništena i na ovom i na onom svijetu, i oni će stanovnici Džehennema biti, u njemu će vječno ostati.” (El-Bekara, 217)

Ukoliko želimo očuvati dobra djela moramo dobro paziti i kako ćemo se ponašati prema drugim ljudima. Allah, dž.š., će zbog Svoje neizmjerne pravednosti na Sudnjem danu učiniti da na svaku nepravdu bude uzvraćeno i da ako je neko ostao nekome dužan taj dug vrati dužniku. Sve ono što zaradimo ispunjavajući obaveze prema Allahu, dž.š., npr. obavljajući namaz, udjeljujući zekat, posteći, obavljajući hadždž možemo vrlo lahko poništiti i izgubiti ukoliko se ogriješimo prema ljudima. Ako je ibadet prema Allahu, dž.š., osnova za ulazak u

Džennet onda je pravilan i pošten odnos prema ljudima potvrda ili pečat koji tom ibadetu daje pravu i trajnu vrijednost. Nema dobrog vjernika ukoliko nije pravedan i pošten prema ljudima.  Jedne prilike, Allahov Poslanik, s.a.v.s., upitao je ashabe: “Znate li ko je bankrot?” Ashabi su mislili da je bankrot onaj ko uopće nema nikakvog imetka ali im Allahov Poslanik, s.a.v.s., reče: “Bankrot je onaj ko na Sudnjem danu dođe sa dobrim djelima velikim poput brda, ali je vrijeđao ljude, omalovažavao ih, ogovarao, činio im nasilje i sl. pa ga je Allah, dž.š., kaznio tako što je njegova dobra djela poklonio tim ljudima tako da njemu na kraju nije ništa ostalo.” Ovaj hadis, veoma slikovito pojašnjava nam činjenicu da ljudi ni u kom slučaju nisu bezvrijedni i da se onaj ko se usuđuje vrijeđati njihova osjećanja upušta u veoma opasnu avanturu koja ga može koštati vječne sreće. U jednom predanju stoji da je kod Allaha, dž.š., manji grijeh srušiti Kabu kamen po kamen neko oskrnaviti ličnost i čast jednog muslimana. Znači, ukoliko bi govorili o prioritetima u vjeri možemo reći da je preće vjerniku da se trudi da njegov odnos prema muslimanima bude u skladu sa islamskim učenjem nego da čini mnoštvo dobrovoljnih ibadeta ne obraćajući pažnju kako se ponaša prema ljudima jer će u protivnom sve što je učinio biti ili poništeno ili poklonjeno onima kojima je nepravdu učinio.

Jedan od veoma prisutnih načina gubljenja dobrih djela jeste i ogovaranje drugih. Kada nekoga ogovaramo i spominjemo po onome što on ne voli jedna od kazni za to je da Allah, dž.š., dio naših dobrih djela pokloni onome koga smo ogovarali.

Prenosi se da je Hasan el-Basri rekao: “Ako bih nekoga ogovarao od ljudi onda bih ogovarao svoje roditelje jer su oni najpreči da im poklanjam svoja dobra djela.”

Prenosi se također da je neki učenjak poslao vrijedan poklon čovjeku za kojeg je čuo da ga je ogovarao i to mu je obrazložio slijedećim riječima: “Ovo ti poklanjam kao znak zahvalnosti što si mi poklonio svoja dobra djela.”

Enesa, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Kada sam uzdignut na nebo u noći Miradža prošao sam pored ljudi koji su imali bakarne nokte s kojima su grebli svoja lica i prsa. Upitao sam: ‘Džibrile, ko su ovi?’ On odgovori: ‘Ovo su oni koji su jeli meso drugih ljudi (ogovarali ih) i koji su kaljali njihovu čast.’”

Samo oni koji budu ustrajni osjetit će plodove svoga truda a oni koji posustanu neće imati koristi od onoga što su do tada uradili i sve što su do tada naučili bit će prepušteno zaboravu. Samo oni uporni brat će plodove svoga rada.

“I reci: ‘Trudite se! Allah će trud vaš vidjeti, a i Poslanik Njegov, i vjernici, i vi ćete biti vraćeni Onome koji zna nevidljivi i vidljivi svijet, pa ćemo vas o onome što ste radili obavijestiti.’” (Et-Tevba, 105)

 

 

 

Hatib: Demir Grahić

 

Hutba

 

Nazivanje selama

 

 

ال�ى: �ع��� و�﴿ق�ال� الل��ه ت� ا أ �ه��� ن� م�ن ح�س���

� �أ وا ب Mي�� ة> ف�ح� ي��� �ح� �ت م� ب _يت ي �ذ�ا ح و�إ

%ا يب ي�ء> ح�س� ل_ ش� �ان� ع�ل�ى ك �ن� الله� ك دMوه�ا إ ﴾ر

 

 

Allah, dž, š., rekao je: ''Kada pozdravom pozdravljeni budete, ljepšim od njega otpozdravite, ili ga uzvratite jer će Allah, dž.š., za sve obračun tražiti''. (En-Nisa; 86)

 

Naredba za nazivanje selama je došla u Kur'anu, sunnetu i svi učenjaci su suglasni u tome da je nazivanje selama propisano. Sa sigurnošću možemo reći da ne postoji ljepši i ugodniji pozdrav od selama. Muslimani trebaju biti ponosni zbog toga što su pripadnici vjere koja je pored brojnih lijepih i korisnih propisa propisuje i nazivanje selama koje se u Kur'anu naziva; pozdravom koji je blagoslovljen i ugodan. Kada priliko susreta nazovemo selam svome bratu muslimanu mi mu na taj način poručujemo da je siguran i bjezbjedan da ni na bilo koji način nećemo ugroziti njegov imetak, život, čast itd. jer selam između ostalog znači mir, spas. Kada bi tragali za ljepšim i sadržajnijim riječima od riječi selama sigurno ih ne bi mogli pronaći. To je dokaz da su one propisane od strane Allaha, dž.š., jer sve što dolazi od Njega odiše savršenstvom kako po svojoj suštini tako i po svojoj formi. Pored toga što je iskreno nazivanje selama izraz dobrih namjera koje imamo prema onoga koga susrećemo i sa kime se pozdravlja to je u isto vrijeme i dova koju Allahu, dž.š., upućujemo i molimo Ga da podari Svoj spas, milost i berićet ljudima koji nas okružuju. Obratimo malo pažnju na sam sadržaj riječi selama. Ono kao što smo spomenuli govore o Allahovoj, dž.š., pomoći – spasu iz raznih nevolja, govore o Njegovoj milosti i berićetu. Jasno nam je da bez ovih stvari nema sreće ni na ovom ni na onom svijetu. Ako nam Allah, dž.š., ne pomogne i ne podari berićet sigurno da ćemo živjeti teškim i tegobnim životom na ovom svijetu a ako nam se na Sudnjem danu ne smiluje i ne oprosti nam grijehe koje smo činili svakako da ćemo biti među onima koji su stradali. Iz prethodno spomenutog jasno nam je da je važnost nazivanja selama izuzetno velika i da mi muslimani ne smijemo sebi dozvoliti da ovaj propis, koji je izuzetno lagan zanemarimo pa da na taj način sami sebi uskratimo mnoga dobra. Žalosna je činjenica da mnogo onih koji sebe nazivaju muslimanima selam smatraju nećim što je suviše tradicionalno i staromodno pa su ga zamijenili pozdravima koji navodno svjetski, moderni, u trendu itd. Umjesto ovih divnih značenja o kojima smo govorili oni koriste pozdrave koji se po svom značenju ni izbliza ne mogu porediti sa selam a mnogo je i pozdrava koji uopće nemaju nikakvo značenje poput svima nama dobro poznatog čao, jao, i sl. Selam bi trebao biti znak prepoznavanja među nama muslimanima a oni koji padnu na ovom prvom ispitu u dokazivanju svoje vjere, identiteta, svakako da će da mnogo težim ispitima daleko lakše padati.

 

Abdullaha ibn 'Amr ibn El-'Asa, r.a., prenosi da je neki čovjek upitao Allahovog Poslanik, s.a.v.s.,: ''Koji islam je najbolji? Allahov Poslanik, s.a.v.s., mu je odgovorio:

 

." �ع�ر�ف� �م� ت ف�ت� و�م�ن� ل �م� ع�ل�ى م�ن� ع�ر� ال ق�ر�ء الس� , و�ت ط�ع�م الط�ع�ام� "ت

 

''Da hraniš gladne, i nazivaš selam onome koga poznaješ i koga ne poznaješ''.

 

Ebu Hurejre, r.a., koji prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao:

 

''Allah, dž.š., je stvorio Adema, a.s., u njegovom izvornom obliku i bio je visok šezdeset lakata. Kada mu je udahnuo dušu rekao mu je: 'Idi i nazovi selam ovoj skupini meleka koja sjedi u tvojoj blizini i poslušaj kako će ti odgovoriti jer će biti tvoj pozdrav i pozdrav tvojih potomaka'. Adem, a.s., pozdravi meleke rekavši: 'Es-Selamu 'alejkum', a oni mu odgovoriše: 'Es-Selamu 'alejke ve rahmetullahi'- dodavši riječi ''Ve rahmetullahi'''.

 

''Nećete uči u džennet sve dok ne budete vjerovali, a nećete vjerovati sve dok se ne budete međusobno voljeli. Hoćete li da vas uputim na nešto radi čega čete se zavoljeti? Nazivajte selam jedni drugima''.

 

Ammar ibn Jasir, r.a., rekao je: ''Ko kod sebe objedini tri stvari njegov iman se upotpunio; umjerenost, nazivanje selama ljudima i dijeljenje imetka shodno mogućnosti''.

U ovim riječima se objedinjuju sva dunjalučka i ahiretska dobra jer umjerenost podrazumijeva da izvrši sve ono što mu je Allah, dž.š., naredio, da se kloni svega što mu je Allah, dž.š., zabranio i da ljudima da sva njihova prava i da ne traži ono što mu ne pripada, te da bude toliko umjeren u svojim postupcima da nikada ne uradi ono što je ružno. Što se tiče nazivanja selama, nazivat će ga svim ljudima što znači da se ni nad kim neće oholiti i uzdizati te da između njega i njegovog brata muslimana neće biti netrpeljivost koja će ga odvratiti od nazivanja selama. Udjeljivanje milostinje iz imetka znači čvrst pouzdanje u Allaha, dž.š., oslanjanja samo na Njega te samilost prema ostalim muslimanima. Molim Allaha, dž.š., da nam omogući da činimo sva ova nabrojana djela.

Prilikom nazivanja selama najbolje je reći: ''Es-Selamu 'alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu'' (Neka je na vas Allahov spas, milost i bereket) izgovarajući ga u množini a ne u jednini pa makar onaj kome nazivamo bio sam. Onaj ko odgovara na selam će također reći: ''Ve 'alejkumu-s-selamu ve rahmetullahi ve berekatuhu'' (Neka je i na vas Allahov spas, milost i bereket) dodajući veznik ''i''.

Od onih koji smatraju da je bolje selam nazivati u množini je imam, kadija Ebu-l-Hasan El-Maverdi i on to svoje mišljenje iznosi u djelu El-Havi u poglavlju o putovanju. Isto mišljenje zastupa i Se'id El-Mutevelli, učenjak šafijskom mezheba.

Dokaz za gore navedeno je predaja koja bilježi Darimi u Musnedu, i Ebu Davud i Tirmizi u svojim Sunenima:

 

'Imrana bin Husajna, r.a., pripovijeda sljedeći događaj: ''Neki čovjek je došao kod Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i nazvao mu selam rekavši: 'Es-selamu 'alejkum'. Allahov Poslanik, s.a.v.s., mu odgovori na selam i reče: 'Deset'. Zatim je došao drugi čovjek i rekao: 'Es-selamu 'alejkum ve rahmetullahi'. Allahov Poslanik, s.a.v.s., mu odgovori na selam i reče: 'Dvadeset'. Zatim je došao treći čovjek koji reče: 'Es-selamu 'alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu'. Allahov Poslanik, s.a.v.s., mu odgovori na selam i reče: 'Trideset'''. Tirmizi veli: ''Ovaj hadis je hasen-dobar''. Ebu Davud bilježi drugu predaju koju prenosi Mu'az bin Enes, r.a., sa dodatkom u kojem stoji da je došao još neki čovjek koji je rekao: ''Es-selamu 'alejkum ve rahmetullahi ve bereketuhu ve magfiretuhu''. Allahov Poslanik, s.a.v.s., mu odgovori na selam i reče: ''Ovako se vrednuju dobra djela''.

 

Lijepo je , prilikom nazivanja selama podiči toliko glas da ga ljudi mogu bez problema čuti, a ako posumnja da ga nisu čuli ponovit će nazivanje selama. ako naziva selam ljudima pored kojih ima onih koji spavaju sunnet je ne podizati previše glas kako bi ga čuči oni kojima naziva selam a da pri tome ne probudi one koji spavaju.

 

Tirmizi u svom djelu bilježi predaju 'Amra bin Šu'ajba, od njegovog oca, od njegovog djeda koji prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao:

 

''Nije od nas ko oponaša pripadnike drugih vjeroispovijesti. Nemojte oponašati jevreje i kršćane jer oni se jevreji pozdravljaju podizanjem prsta, a kršćani se pozdravljaju podizanjem ruke''. Tirmizi veli: ''Ova predaja je slaba''.

 

Nazivanje selama je sunnet, a dovoljno je da iz skupine jedan čovjek nazove selam ali je bolje da svi nazovu selam. Uzvraćanje na selam je stroga obaveza i dovoljno je da jedan čovjek iz skupine odgovori na selam pa da dužnost spadne sa ostalih. Ako niko od skupine kojoj je nazvan selam ne bi odgovorio, svi bi bili grješni, a ako bi svi odgovorili učinili bi ono što je manje vrijedno.

 

 

''Allahu, dž.š., je draži onaj ko prvi nazove selam''.

 

Kome treba a kome ne treba nazivati selam

 

Prethodno smo spomenuli da nam je naređeno širenje i nazivanje selama. Međutim, u nekim situacija ta naredba je nekada izraženija, ponekad je naredba blaža a ponekad je nazivanje selama pokuđeno. Što se tiče situacija u kojima je nazivanje selama naređeno gotovo da ne mogu pobrojati jer je nazivanje selama osnova tako da te slučajeve nećemo spominjati pojedinačno.

Selam treba nazivati i živim i umrlim i to smo spominjali u poglavlju o zikrovima na dženazi kada smo govorili na načinu na koji se selam naziva umrlim. Što se tiče situacija u kojima je nazivanje selama pokuđeno, ili je naredba došla u blažoj formi ili je samo dozvoljeno to su izuzeci iz pravila te ćemo ih stoga spomenuti. Jedna od tih situacija je kada onaj kome želimo nazvati selam mokri, i sl. i tada mu je pokuđeno nazivati selam. Ako bi mu neko i nazvao selam on nije dužan odgovoriti. Isti je slučaj je i sa onim ko spava, koji je na granici sna i jave, ko je u namazu, mujezinu dok uči ezan ili ikamet, onome ko je u kupatilu i sl. gdje nije preporučljivo selam nazivati. U to spada i onaj ko jede u trenutku kada mu je zalogaj u ustima. Ko onima ko su u ovim stanjima nazove selam ne zaslužuje da mu se odgovori. Onome ko je za jelo a zalogaj mu nije u ustima dozvoljeno je nazvati selam i on je dužan odgovoriti. Što se tiče nazivanja selam za vrijeme džume-namaza dok imam drži hutbu naši učenjaci po tom pitanju kažu: ''Pokuđeno je u ovoj situaciji nazivanje selama jer je prisutnima naređeno da šute dok imam drži hutbu''Ako bi pak neko i pored pokuđenosti nazvao selam da li mu treba odgovoriti? Po ovom pitanju naši učenjaci se razilaze: neki kažu da se u ovoj situaciji ne treba odgovarati na selam jer je onaj koji je nazvao selam učinio nešto što je pokuđeno. Neki pak kažu: ''Ako kažemo da je šutnja petkom za vrijeme hutbe stroga obaveza-vadžib onda ne treba odgovarati na selam, a ako kažemo da je šutnja za vrijeme hutbe sunnet- preporučena onda će mu jedan od prisutnih džematlija odgovoriti i pored njega niko drugi ne treba da mu uzvraća na selam''.

 

Na kraju, molim Uzvišenog Allaha, dž.š., da nam omili našu lijepu vjeru, izvršavanje njenih propisa dragim i lahkim i da nazivanje riječi selama budu nešto što će ispunjavati naša srca i duše. Amin!

 

Hatib: Mirnes ef. Ademović

Hutba br. 24

(petak, 19.5.2006. god.)

 

 

�ف�اق�﴿ �ت �ة� اإل ي م� خ�ش� �ت ك �م�س� % أل �ذا _ي إ ب ح�م�ة� ر� �ن� ر� ائ ون� خ�ز� �ك �م�ل م� ت �ت �ت �و� أ قل� ل% ورا ان ق�ت �س� �ن �ان� اإل ﴾و�ك

 

Reci: ‘Da vi posjedujete riznice milosti Gospodara moga, i tada biste škrtarili iz straha da ne potrošite; čovjek je uvijek tvrdica.'” (Kur'an, 15:100)

 

Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova, neka je salavat i selam na njega i njegovu porodicu, časne ashabe i na sve iskrene vjernike.

Draga braćo i sestre, današnja hutba je posvećena  jednom lošem svojstvu ljudi, a to je ssebičnost.

Ljudi se odlikuju različitim osobinama: neki ljudi su čestiti, pošteni, iskreni, hrabri... Nažalost, mnogo je onih sa suprotnim osobinama od spomenutih. Kao što sam rekao, danas ću vam govoriti o negativnom svojstvu kod ljudi. Riječ je, dakle, o sebičnosti. Bit će riječi i o negativnim posljedicama tog svojstva po pojedince i zajednicu.

Jedno od svojstava Allaha, dž.š., je i to da On Svojim robovima daje neizmjerne blagodati. On je Plemenit i voli da i Njegovi robovi budu plemeniti. Međutim, jedna od najizraženijih osobina kod čovjeka je škrtost i sebičnost. Nerijetko bi uzeo sve do čega može doći dok druge strane nastoji da ono što je njegovo ne dijeli sa drugima. Opisujući prirodu čovjeka Uzvišeni Allah, dž.š., je rekao:

 

�ف�اق�﴿ �ت �ة� اإل ي م� خ�ش� �ت ك �م�س� % أل �ذا _ي إ ب ح�م�ة� ر� �ن� ر� ائ ون� خ�ز� �ك �م�ل م� ت �ت �ت �و� أ قل� ل% ورا ان ق�ت �س� �ن �ان� اإل ﴾ و�ك

 

Reci: ‘Da vi posjedujete riznice milosti Gospodara moga, i tada biste škrtarili iz straha da ne potrošite; čovjek je uvijek tvrdica.'” (Kur'an, 15:100)

 

 

Instikt samoljubivosti izvorni je instikt u čovjeku; on se mora priznati, a zatim okarakterizirati kako čovjek ne bi skrenuo sa pravog puta. Ovaj instikt nije pravo zlo, kako se čini na prvi pogled, jer je on zaista pokretač aktivnostima u ovodunjalučkom životu. Međutim, ukoliko nagon za ličnom koristi i sebičnost budu prevladavali u čovjekovoj duši on će se pretvoriti u osobu koja gomila Allahove, dž.š., blagodati i čini ih beskorisnim jer drugi ljudi ne mogu doći do njih.

Ljudska duša prirodno žudi za imetkom i da bi se ta žudnja ukrotila i savladala potreban je veliki napor. Za to je potrebna velika i dugotrajna borba; treba privoljeti dušu da zavoli ono što je mrzila, a to je nesebičnost i da zamrzi ono što je nekada neizmjerno voljela, a to je škrtost i sebičnost. U jednom hadisu, Allahov Poslanik, s.a.v.s., nam ukazuje na veličinu te borbe kao i na velike stepene koje će kod Allaha, dž.š., zauzimati onaj ko na tom polju izađe kao pobjednik. Naime, Allahov Poslanik, s.a.v.s., nam prenosi da su se meleki, kada je Allah, dž.š, stvorio brda, začudili i rekli: “Gospodaru, jesi li stvorio išta jače od brda.”? Allah, dž.š., je odgovorio: “Jesam željezo.”? Meleki su zatim upitali: “Jesi li stvorio išta jače od željeza.”? Allah, dž.š., odgovori: “Jesam, vatru”. Meleki upitaše: “Jesi li stvorio išta jače od vatre.”? Allah, dž.š., odgovori: “Jesam vodu.” Meleki upitaše: “Jesi li stvorio išta jače od vode.?” Allah, dž.š., odgovori: “Jesam, vjetar.” Meleki upitaše: “Jesi li stvorio išta jače od vjetra.?” Allah, dž.š., odgovori: “Jesam, čovjeka koji tajno udijeli sadaku tako da njegova lijeva ruka ne zna šta je udijelila njegova desnica.?”

Iz ovog hadisa, da se zaključiti da je čovjek koji je savladao prohtjeve svoje duše i udijelio nešto od svoga imetka kod Allaha, dž.š., veći od brda, čvršći od željeza, jači od vatre koja topi željezo, prodorniji od snažnog vjetra i korisniji od vode. To zbog toga, što on daje prednost općim društvenim interesima nad uskogrudnim prohtjevima svoje duše. Takav čovjek čini siromahe sretnim, pomaže nevoljnike, gradi česme, izgrađuje putove, pravi škole i na taj način, pomaže svojoj zajednici da obezbijedi novim generacijama svjetliju budućnost. 

U jednom hadisu Poslanik, s.a.v.s., veli: “Da pomogneš svome bratu-muslimanu bolje ti je nego da u itikafu provedeš mjesec dana.” Ako je udjeljivanje imetka na ono mjesto gdje je to najpotrebnije bolje kod Allaha, dž.š., od itikafa u džamiji koji podrazumjeva zikr- spominjanje Allaha, dž.š., učenje Kur'ana, i mnoge druge slične ibadete, tek onda vidimo kakav je položaj sebičnog čovjeka koji gomila svoj imetak i ne dijeli ga svojim siromašnim rođacima, komšijama i onima kojima je to potrebno.

Omer bin Abdul-Aziz (Allah mu se smilovao) rekao je:

د�ق�ة ك� و�الص��� �م�ل��� اب� ال ك� ب��� _غ�� �ل ب و�م ي , و�الص��� ف� الط�ر�ي��ق� �ص��� _غك� ن �ل ب �ة ت الص�ال�ه� �ي د�خ�لك� ع�ل ت

“Namaz će ti omogućiti da pređeš pola puta do dženneta, post će ti omogućiti da dođeš pred dženetska vrata, a sadaka će te uvesti u džennet.”

 

Ahmed (Allah mu se smilovao) rekao je:

ه �ام�ة� ص�د�ق�ت �ق�ي �و�م� ال �مؤ�م�ن� ي ظ�لM ال

“Sadaka će na Sudnjem danu praviti hlad vjerniku.”

 

 Svako treba da udjeljuje shodno svojim mogućnostima. Islam više vrednuje iskrenost u namjerama nego vrijednost imetka koji se udjeljuje. Može se desiti da neko

udjeli neznatnu količinu imetka, a da mu Allah, dž.š., zbog toga dadne neizmjernu nagradu. Jahja bin Muaz (Allah mu se smilovao) rekao je:

 

�ة� م�ن� الص�د�ق�ة�. ب �ح� � ال �ال �ا إ �ي �ال� الدMن ب ن ج� �ز� �ة% ت ب �ع�ر�ف ح�  م�ا أ

“Ne znam da se i jedno zrno može mjeriti sa brdom osim zrna koje se udijeli na Allahovom, dž.š., putu.”Ko nema imetka može udijeliti lijepu riječ, dati savjet onome kome je potreban i sl. I to će mu se brojati kao da je udijelio sadaku.“

Ponekad, lijepa riječ može ostaviti bolji utisak čak i od udijeljenog imetka, ona čovjeka može učiniti sretnim, povećat će ljubav među muslimanima a onaj ko je izgovori neće ništa izgubiti niti će ga to koštati truda i imetka. Allah, dž.š., rekao je:

Pت� اب �ه�ا ث��� ل ص���� ة> أ _ب��� ة> ط�ي ج�ر� �ش��� ة% ك _ب��� ة% ط�ي �م��� �ل % ك �ال ب� الل��ه م�ث �ف� ض�ر� �ي �ر� ك �م� ت �ل أ

م�اء عه�ا ف�ي الس� و�ف�ر�

„Zar ne vidiš kako Allah, dž.š., navodi primjer - lijepa riječ  kao lijepo drvo: korijen mu je čvrsto u zemlji, a grane prema nebu; ono plod svoj daje u svako doba koje Gospodar njegov odredi-, a Allah ljudima navodi primjere da bi pouku primili.” (Kur'an, 14:25)

 

U jednom hadisu, Allahov Poslanik, s.a.v.s., veli:

 

ل_ �ف�س> ف�ي ك ل_ ن ه� ع�ل�ى ك �ف�س� �ه ع�ل�ى ن م�س ص�د�ق�ةP م�ن �ه� الش� �ي �ع�ت� ع�ل ط�ل

„Na svakom je čovjeku da u svakom danu u kojem izađe sunce dadne sadaku.“

 

Jedan od prisutnih ashaba upita Allahovog Poslanika, s.a.v.a.: 'Allahov Poslaniče, kako ću dati sadaku kad nemam imetka.'? Allahov Poslanik, s.a.v.a., mu odgovori: :

 

� الله �ال �له� إ � إ �ح�م�د لله� و�ال �ح�ان� الله� و�ال ب �ير، و�س �ب �ك �و�اب� الص�د�ق�ة� الت ب� �ن� م�ن� أ أل

�ة� و�ك ز�ل الش��� �ع�� ر�, و�ت �ك��� �من �ه�ى ع�ن� ال �ن , و�ت وف� �م�ع�ر ال م�ر ب��� أ �غ�ف�ر الله%, و�ت��� ت س�

� و�أdم ص���

� م�ع األ س��� �ع�م�ى, و�ت د�ي األ �ه��� ، و�ت ر� , و�الع�ظ�م� و�الح�ج��� اس� ع�ن� ط�ر�يق� الن���ا، �ه�� �ان �م�ت� م�ك د� ع�ل ه ق�� �د�ل� ع�ل�ى حضاج�ة> ل�� ت �مس� �دلM ال �ف�ق�ه و�ت �pى ي ت �م� ح� �ك �ب و�األ�ك� م�ع� اع�ي د�ة� ذ�ر� �ش� ف�ع ب �ر� , و�ت �غ�يث� ت �مس� �ه�ف�ان� ال اق�يك� م�ع� الل د�ة� س� �ش� ع�ى ب �س� و�ت

�و�اب� ب� �ك� م�ن� أ �لM ذ�ال ك� الض�ع�يف� ك �ف�س� �ك� ع�ل�ى ن الص�د�ق�ة� م�ن

 

U sadaku se ubraja izgovaranje tekbira, riječi Subhanallah, El-Hamdu lillahi, la ilahe illa Allah, estagfirullah, i da naređuješ dobro, a odvraćaš od zla, da ukloniš trn s puta, kojim prolaze ljudi, ili kamen, da pomogneš slijepom, da objasniš gluhom, ili nijemom kako bi razumio, da uputiš onoga ko traži od tebe pomoć, a ti znaš gdje je može naći, da se zalažeš za nesretnika koji traži pomoć i da pružiš ruku slabiću. Sve je to tvoja sadaka.'”

Pogledajmo samo kolika je širina kruga u kojem se proširuje aktivnost jednog pojedinca u pomoći i pružanju utjehe drugima. Zamislimo samo kako bi izgledalo kada bi svako od milijardu i više muslimana u svojim mogućnostima i na svoj način svaki dan udjeljivao jednu od spomenutih sadaka. Svaki dan bi, prije svega, učinili mnogo ibadeta. Siromašnih, nevoljnih i nesretnih bi bilo, iz dana u dan, sve manje: Putovi kojim prolaze muslimani bili bi daleko ljepši i prohodniji, gradile bi se škole, bolnice, a muslimani bi živjeli u slozi i ljubavi jer bi osjećali međusobnu ljubav i solidarnost. Ovaj hadis dijeli ljude na kategorije shodno njihovim sposobnostima i položajima. Tako je snažnom i izdržljivom obavezan zekat na njegovu snagu i izdržljivost. Njemu je obaveza dati doprinos u povećanju proizvodnje u svom društvu i učestvovati u njegovom općem preporodu te svoju aktivnost povezati sa aktivnošću drugih članova. On ovim činom koristi sebi, te ispunjava obavezu prema društvu u kojem živi. To je obaveza o kojoj govori hadis: “Svaki musliman je dužan dati sadaku”, pa ko nije u mogućnosti učestvovati u ovom pozitivnom djelu on može biti od pomoći drugima i podržavati one koji to mogu. Ako on lično ne koristi svoju snagu  trebao bi podržavati one koji to čine. Međutim, uskogrudnost, škrtost i sebičnost navode ljude da se brinu samo o sebi i na taj način lišavaju i sebe i druge mnogog dobra, a muslimansku zajednicu svakog napretka i prosperiteta. Društvena nestabilnost od koje patimo potječe iz ovog mutnog izvora jer nedostatak saradnje i brige za zajedničke poslove i zemlju u kojoj živimo te ummet za koji smo vezani i ideju kojoj pripadamo- sve je to znak slabosti uvjerenja i prisutnosti licemjerja. Ogroman broj ljudi živi u granicama svojih ličnih potreba, pa onda kad imaju neku potrebu, pojača se njihov osjećaj za tom potrebom i tek tada, oni se aktiviraju.

Ova sebičnost je pokazatelj slabog imana, vjerovanja u Istinu i nagradu na onom svijetu za svako učinjeno dobro djelo. Ovakav, loš oblik ponašanja šteti islamskom društvu, jer čovjek kojeg ne zanima ništa osim ličnog interesa i koji ne brine i o općem dobru, ličnost je zbog koje pate pojedinci i društvo. Koliko šteti državi službenik čija je sva pažnja usmjerena na razgovor o plaći i njenom povećanju a ne vodi računa o poslu i obavezama. On ne osjeća ništa osim ono što smatra svojim pravom, a što se tiče onoga što se veže za njegove obaveze i poslove on to i ne zna. Na ovakvim osnovama se ne gradi ummet niti može napredovati društvo.

Na osnovu izloženog, jasno se vidi da sebičnost ne dozvoljava ni pojedincu ni zajednici da se napreduju. Zbog toga, draga braćo i sestre, izbjegavajmo sebičnost, a okitimo se darežljivošću i ostalim vjerom pohvaljenim svojstvima.

Na kraju, molim Uzvišenog Allaha, dž.š., da prosvijetli naša srca, uputi naše duše i učini nas korisnim članovima Zajednice kojoj pripadamo. Amin!

 

                                                                          Hutba

Obaveznost džuma namaza

�ل�ى ع�و�ا إ �جمع�ة� ف�اس� � ال �و�م ة� م�ن ي �لص�ال� ود�ي ل �ذ�ا ن وا إ �ذ�ين� آم�ن Mه�ا ال ي� �ا أ ي

�مون� �ع�ل م� ت نت �ن ك م� إ �ك �رP ل ي م� خ� �ك �ع� ذ�ل �ي �ب وا ال �ه� و�ذ�ر �ر� الل ذ�ك

Allah, dž.š., rekao je: “O vjernici kada se u petak na molitvu pozove, kupoprodaju ostavite i pođite da molitvu obavite, to vam je bolje neka znate.” (El-Džumua, 9)

 Allah, dž.š., iz Svoje neizmjerne milosti i mudrosti propisao je određene ibadete koji treba da jačaju čovjekovu dušu, njegov iman i da mu olakšaju put do postizanja njegovog konačnog cilja a to je ulazak u Džennet. Neki od tih ibadeta mogu se obavljati pojedinačno a neke pak ibadete čovjek je obavezan obavljati u džematu tj. Zajedno sa ostalim muslimanima. U ovome se krije velika mudrost jer gledajući sa socijalnog aspekta to donosi mnogo koristi kako pojedincu tako i široj društvenoj zajednici muslimana. Ona ko redovno obavlja džuma-namaz upoznaje se sa problemima koji tište njegovu braću muslimane, u toku je sa svim dešavanjima u njegovoj okolini. Obavljajući namaze kao i džumu namaz u džematu nikako se ne može desiti da pojedinac bude zapostavljen i nepoznat. Ukoliko analiziramo današnju situaciju među ljudima, posebno na Zapadu vidjet ćemo das u ljudi veoma udaljeni jedni od drugih, čak se i najbliže komšije ne poznaju, gotovo nikoga ne zanimaju tuđi problemi itd. Obavljanje džume upravo je savršen način za rješavanje ovih društveni problema i poremećaja u ljudskoj komunikaciji među ljudima.  Musliman se mora makar jednom sedmično susresti sa svojim komšijama, prijateljima, poznanicima kao i sa onima koje ne poznaje. On staje u isti  saff rame uz rame sa njima, u prilici je da prije i poslije namaza razgovara o svojim i njihovim brigama i problemima kao i da sluša hutbu koju posebno za tu priliku priprema imam a koja treba da govori o aktulenim potrebama i problemima koji tište muslimane kako na lokalnom tako in a globalnom nivou. Onaj ko zapostavlja ovu svoju obavezu pored toga što na direktan način krši Allahovu, dž.š., naredbu Koji mu je kao Svome robu to izričito naredio pokazuje  i svoju veliku nezainteresiranost za svoj komšiluk, zajednicu u kojoj živi. Takav ne želi da bude dio džemata, on misli samo na sebe a opća korist muslimana nije među njegovim prioritetima. Upravo zbog svega spomenutog, obavljanje džume jeste stroga obaveza svakom punoljetnom i razumnom muslimanu koji želi da ima pravo da sebe naziva muslimanom i koji želi da se nada ahiretskoj nagradi. Znači, pored individualne koristi koja se ogleda u sevapima i nagradama koje je Allah, dž.š., obećao vjernicima džuma namaz zbog svojih pozitivnih efekata na poboljšanje međuljudskih odnosa može se smatrati jednim od temelja na kojima počiva zdravo islamsko društvo. U jednom hadisu Allahov Poslanik, s.a.v.s., veli: ‘’Ko bez opravdanog razloga izostane sa tri džume Allah, dž.š., će zapečatiti njegovo srce pečatom licemjerstva.’’ Znači, vjera onoga ko je nemaran prema ovom ibadetu je upitna jer je on licemjeran i prema Allahu, dž.š., i prema ostalim muslimanima.

O tome koliko je značajan ovaj namaz govori i činjenica da je Allah, dž.š., jednu od kur’anskih sura nazvao Suretul-džumua jer se u tom suri nalazi ajet koji govori o džumi a koji smo citirali u uvodu hutbe.

Petak je najodlikovaniji dan u sedmici pa zbog toga muslimani treba da ga provedu na poseban način, trebaju se posebno pripremati za njega i nikako ne smiju dozvoliti da ono što je Allah, dž.š., odlikovao oni učine običnim i manje vrijednim. Govoreći o odlikama petka Allahov Poslanik, s.a.v.s, rekao je: ‘’Najbolji dan u kojem je sunce izašlo jeste petak; u njemu je stvoren Adem, a.s., u njemu je uveden u Džennet, u njemu je izveden iz Dženneta i Kijametski dan će nastupiti u petak.’’

U vjerodostojnim hadisima navode se djela koja je preporučljivo činiti u ovom danu a onome ko ih bude činio obečana je mnogostruka nagrada. Prije svega preporučljivo a neki smatraju i obavezno je kupanje prije obavljanja ovog namaza. Svaki pojedinac treba nastojati da što uredniji i čišči dođe u džamiju in a taj način će pokazati da džumi pridaje pažnju koju ona zaslužuje. Nakon kupanja mustehab je – odnosno preporućeno  je obući najljepše odijelo koje imamo, oprati zube, i namirisati se najljepšim mirisom do kojega možemo doći ali u tome ne treba pretjerivati jer islam zabranjuje bilo kakvo pretjerivanje. Isto tako, preporučljivo je što je moguće ranije otići u džamiju i duhovno se pripremati za ovaj veličanstveni ibadet. Sunnet je petkom učiti suru El-Kehf i što je moguće više donositi salavate na Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Posebna odlika ovog dana jeste to da je Allah, dž.š., učinio da u jednom dijelu ovog mubarek dana Allah, dž.š., prima sve hairli dove i ne dozvoljava da onaj ko mu se u tom trenutku obratio dovom ostane praznih ruku. Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: ‘’Ko god se petkom okupa i očisti onoliko koliko je to u stanju učiniti, zatim se lijepo počešlja i namiriše i ode u džamiju i prilikom ulaska ne razdvoji dvojicu koji su sjeli jedan do drugog a zatim klanja ono što mu je propisano i pažljivo sasluša hutbu Allah, dž.š., će mu oprostiti  manje grijehe koje je učinio  između dvije džume.’’ U drugom hadisu Allahov Poslanik, s.a.v.s., veli: ‘’Ljudi će na Sudnjem danu biti u blizini Allaha, dž.š., shodno tome kako su dolazili na džumu; oni koji su pravi dolazili bit će najblići Allahu, dž.š., zatim drugi, treći, četvrti. A četvrti nije daleko od Allaha, dž.š.’’

Hutba koju imam održi u sklopu džume veoma je značajna i njeno pažljivo slušanje stroga je obaveza svima onima koji prisustvuju ovom namazu. Večina učenjaka smatra da je obavezno šutjeti id a je zbaranjeno govoriti bilo šta pa makar to bilo i naređivanje dobra i odvraćanje od zla. Ibn Abbas, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, rekao: ‘’Ko u vrijeme dok imam drži hutbu razgovora poput je magarca koji nosi knjige. Onaj ko njemu kaže da šuti izgubio je nagradu za džumu.’’ Za vrijeme klanjanja džume i slušanja hutbe musliman treba da sve vrijeme nastoji da bude skoncetrisan na ovaj ibadet i treba izbjegavati sve što će mu umanjiti sevapa ili ih potpuno izbrisati. Prije svega pokuđeno je bez razloga kasniti u džamiju jer u jednom predanju stoji da meleki upisuju imena svih onih koji ulaze u džamiju a kada imam započne sa hutbom oni odlože svoja pera i slušaju govor imama.

Isto tako, zabranjeno je onome ko je okasnio da prelazi kroz safove i na taj način uznemirava i odvraća pažnju. Ovo biva uzrokom brisanja njegovih sevapa a ako isprovocira one preko kojih prolaze pa mu oni upute kritiku bit će uzrokom da i njihovih sevapi budu umanjeni ili izbrisani. Na ovaj način on na svoja leđa tovari veliki grijeh. Dokaz za to je hadis u kojem Allahov Poslanik, s.a.v.s., veli: ‘’Ko petkom bude koračao preko ljudi na taj način gradi sebi most do Džehennema.’’

Posebnu pažnju treba obratiti na mobitele tj. Isključiti njihov zvuk kako eventualni pozivi ne bi remetili svetost džamijskog prostora i nsrušavali tišinu koja je u ovo vrijeme stroga obaveza. Ukratko rečeno, treba izbjegavati sve što odvlaći pažnju klanjača i obavezno se treba usmjeriti samo na namaz i hutbu. Nažalost, zbog pomanjkanja imana i slabosti razumijevanja vjerskih propisa i olahkog shvaćanja naredbi Allaha, dž.š., i Njegovog Poslanika, s.a.v.s., često smo u prilici da vidimo muslimane koji vrlo lahko i bez razmišljanja skrnave ono što je nekada bilo velika svetivanja i nešto prema čemu se odnosilo sa punim poštvanjem. Nažalost, ima i onih koji i nakon što prekorače džamijski prag nemaju osječaj da se nalaze u prostoru koji nije kao druga mjesta. Džamije su nazvane Allahovim, dž.š., kućama isključivo zbog toga što sve aktivnosti koje se vrše u njima bivaju radi Njega, radi veličanja Njegovog imena i ibadeta. Treba se boriti protiv formalizma koji lišava ibadete njihove suštine i duhovnosti a što najviše dolazi do izražaja kada je u pitanju džuma namaz. Zbog toga, pozivamo sve prisutne da sami sa sobom preispitaju svoj odnos prema prije svega Allahu, dž.š., a nakon

toga i prema svim ostalim vjerskim obavezama koje im je njihov Gospodar propisao. Allah, dž.š., neće nikoga nagraditi zbog njegovog formalnog pregibanja u namazu niti pukog boravka u džamiji ukoliko to ne bude ispunjeno i oplemenjeno istinskim vjerskim ovječanjima i svješču da to što radimo jeste u stvari stajanje pred našim Gospodarem Koji će nam posvetiti upravo onoliko pažnje koliko smo mi skrušeni u namazu ii koliko su naše misli usmjerene ka Njemu.

Molim Allaha, dž.š., da naše duše obasja sa svjetlom Kur’ana, da naša srca ispuni istinskim imanom i da budemo od onih koji poštuju i veličaju Njegove svetinje jer Allah, dž.š., rekao je: ‘’Pa tko poštiva Allahove propise znak je čestita srca.’’ (El-Hadždž, 32)

 

  

Hutba: br____

 

Odabir prijatelja

 

 

�خ�ذ�ت م�ع� �ي ات �ن �ت �ي �ا ل �قول ي �ه� ي �د�ي �م ع�ل�ى ي �ع�ضM الظ�ال �و�م� ي قال الله تعالى: و�ي�يال% %ا خ�ل ن �خ�ذ� فال� �ت �م� أ �ي ل �ن �ت �ي �ى ل �ت �ل �ا و�ي % ي �يال ب سول� س� الر�

Allah, dž.š., rekao je: ''Na Dan kad nevjernik prste svoje bude grizao govoreći: 'Kamo sreće da sam se uz Poslanika pravog puta držao, kamo sreće, teško meni da toga i toga za prijatelja nisam uzeo.''' (El-Furkan, 27-28)

 

U vrijeme dok je Allahov Poslanik, s.a.v.s., živio u Mekki Ukba bin Ebi Muit, poznati kurejšija htio je da primi islam. Međutim, njegov prijatelj Umejje bin Halef kojeg je on neizmjerno volio i s kojim je provodio večinu svoga slobodnoga vremena rekao mu je: ''Neću se više družiti sa tobom sve dok ne odeš kod Muhammeda i pljuneš ga u lice.'' S obzirom da je smatrao da je veliki gubitak za njega ukoliko izgubi svoga prijatelja Ukba ga je poslušao i učinio je ono što mu je on predložio. Zahvaljujući uticaju svoga prijatelja on se predomislio, ustrajao je u svom nevjerstvu i kao takav poginuo je u bici na Bedru. Kur'an nas obaviještava da će se on na Sudnjem danu, kada ugleda svoje mjesto u Džehennemu žestko pokajati zbog toga, jer će shvatiti da je zbog prijatelja koji ga je nagovarao na zlo upropastio svoju budućnost i zaslužio vječnu patnju u vatri. Ogorčen i ispunjen kajanjem koje mu tada neće nimalo korisititi on će uzviknuti: ''Kamo sreće, teško meni, da toga i toga za prijatelja nisam uzeo.''

 

Braćo i sestre, ovaj primjer koji nam Kur'an navodi na veoma slikovit način nam ukazuje na činjenicu da pažljivo i obazrivo biramo prijatelje s kojima ćemo se družiti i kojima ćemo

poklanjati dragocjeno vrijeme u našem životu. Onaj s kim provodimo najviše vremena ima mogućnost da najviše utiće na nas, da nas savjetuje, nagovara i da utiće na njegovo ponašanje i odnos prema okolini koja ga okružuje. Zbog toga, jedna naša narodna poslovica glasi: ''S kim si takav si!'' A Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: ''Čovjek ispovijeda vjeru svoga prijatelja. Zato pazite s kime se družite.''

 

Ukoliko želimo da vidimo kakav je neko kao čovjek, ili kao vjernik treba samo da pogledamo kakvo je njegovo društvo i s kim najviše vremena provodi. Nemoguće je da čestit čovjek izabere sebi za prijatelja lijenštinu, da se pošten druži sa varalicom ili da istinski vjernik cijeni, poštuje i druži se sa onim ko omalovažava vjerske svetinje, nemaran je prema vjerskim obvezama i koji uopće ne razmišlja o svojim vjerskim obavezama. Allah, dž.š., odredio je da se srodne duše privlaće a ujedno je to i pokazatelj drugim ljudima koji nam govori ko je kakav. Postoje dvije vrste naklonosti duša jedne prema drugoj: urođena, i stečena koja je rezultat druženja. Onaj čije želje budu podudarne sa željama druge duše će se slagati sa njom, a ukoliko želje budu različite to slaganje će prestati trajati. Urođena naklonost je podudarnost moralnih osobina duša, njihova sličnost i čežnja jedne prema drugoj. Sličnosti se prirodno privlače tako da se duše, slične po svojim moralnim osobinama prirodno privlače i teže jedna drugoj.

 

Ukoliko se neko ko ima dobre osobine druži sa osobama koje imaju loše osobine sigurno je da će i on poprimiti takve osobine i da će to negativno uticati na njega. U jednom hadisu Allahov Poslanik, s.a.v.s., veli: ''Primjer dobrog i lošeg prijatelja je kao primjer prodavača mirisa i kovača. Prodavač mirisa ili će te namirisati, ili će ti prodati miris ili ćeš jednostavno osjetiti ugodan miris kada se nalaziš u njegovoj blizini. Ukoliko budeš u blizini kovača ili će spaliti tvoju odjeću ili ćeš osjetiti neugodan miris koji se širi okolo njega.'' Ovaj hadis nedvosmisleno ukazuje na to da prijatelj ili drug ima uticaj na čovjeka. Vjerujemo da niko od nas ne bi želio da šeta ulicom u društvu nekoga čije lice je garavo i koji okolo sebe širi neugodan miris. Vjerovatno bi nastojali da se što prije oslobodimo ovakvog pratioca kako nas neko ne bi povezao sa njim. Međutim, večina ljudi pridaje važnost samo fizičkom izgledu i nastoji biti u blizni onih koji su poznati, imućni itd. Nema sumnje da čovjek treba da vodi brigu o svome vanjskom izgledu, ali, nas naša lijepa vjera uči da su osobine duše daleko važnije. Na osnovu toga, kada biramo prijatelja prvo ćemo pogledati kakve su njegove moralne osobine, da li je prije svega vjernik, je li pošten, istinoljubiv, pravedan, i sl. i ukoliko ispunjava ove uvjete slobodno mu možemo povjeriti na čuvanje svoju vjeru, čast i imetak.

 

Pravi vjernik nikada neće pogriješiti u odabiru prijatelja! Jer, vjernik kao mjerilo uzima standarde koja je postavio Allah, dž.š., a ti standardi su nepogrješivi. Ko god te svojim ponašanjem, riječima i djelima podstiće i nagovara da budeš što bolji vjernik, što čestitiji čovjek, da budeš što savjesniji i bolji učenik, da što bolje koristiš svoje vrijeme budi siguran da ti je on iskreni prijatelj. Ko god ti na propisan način ukazuje na tvoje mahane i nedostatke, tj. kada te savjetuje čini to nasamo i nije mu cilj da te obruka i osramoti pravi ti je prijatelj pa makar ti njegovi savjeti i kritike ne bili dragi i prijatni. Bolje je poslušati odanog prijatelja koji nam ukaže na neki nedostatak pa se jedan trenutak suočiti sa gorkom realnošću nego ustrajati u griješenju pa se cijelu vječnost kajati. Ali ovo mogu podnijeti samo iskreni vjernici jer oni znaju da poziv ka Allahu, dž.š., ka čestitosti i dobroti ne može biti pogrešen poziv i odazivaju

mu se bez obzira koliko to teško bilo. Ukoliko čovjek ne bude u stanju da pronađe ovakve prijatelje bolje mu je da bude sam jer će tako biti sačuvan od zla loših prijatelja. Prenosi se da je Omer, r.a., rekao: ''Bolje je biti samo nego u lošem društvu.''

 

S druge strane, postoji veliki broj onih koji zbog slabosti karaktera, slijeđenja prohtjeva duše i niskih strasti upravo tragaju za onima koji im neće smetati u griješenju i koji im neće dosađivati savjetima i kritikama. Često možemo primijetiti grupice takvih ljudi kako se zajedno druže ni zbog čega drugog osim kako bi povlađivali jedni drugima, bodrili jedni druge u griješenju a sve zbog straha da ne bi ostali usamljeni u svojim zlim nakanama. Među njima ne vlada prijateljstvo nego zlo jer čim neko od njih i pokuša da ih nagovara da se poprave oni ga odmah ušutkaju nazivajući ga dosadnim, kukavicom i sl.

 

Kako prepoznati druga koji nije iskren?

Odgovor na ovo pitanje možemo pronaći u prethodnom dijelu kada smo govorili o osobinama iskrenog i dobronamjernog prijatelja. Jer sve dobre osobine imaju svoje suprotnosti. Pa ako te prijatelji koje smatraš svojim i kojima odaješ svoje najskrivenije tajne nagovaraju na sljedeće onda znaj da si ombanut i da si okružen ljudima u kojima je skriveno zlo kao što je otrov skriven u zmijskim ustima. Ako te prije svega nagovaraju da kršiš vjerske propise, nepoštuješ Allaha, dž.š., i ne slijediš Allahovog Poslanika, s.a.v.s., ako te odvraćaju od namaza, učenja Kur'ana, i sl. Ako te ubjeđuju da ako budeš pošteno radio nećeš uspjeti u životu te da trebaš varati i lagati kako bi ostvario željene ciljeve. Ako te nagovaraju da svoj život provodiš u igri i zabavi, da se ne trudiš i ne radiš. Ako te odvraćaju od toga da svoje školske obaveze dosljedno izvršavaš, ako te odvraćaju da učiš da se ne trudiš, ako ti govore da ima još vremena, da se ne zamaraš svojom budućnošću i da nemaš abmicija u životu. Ukoliko od ljudi sa kojima se družiš i koje nazivaš svojim prijateljima doživiš ove ili neke druge slične stvari onda dobro razmisli o svemu i opasnosti koja te vreba. Ako trezveno razmisliš vidjet ćeš da si okružen istinskim neprijateljima koji ti rade o glavi i koji ti samo propast žele pa makar ti njihove riječi izgledale slatkim poput meda i makar godile tvojoj duši. Allah, dž.š., u Kur'anu i Allahov Poslanik, s.a.v.s., u svojim hadisima izričito nas upozoravaju da pazimo s kime se družimo jer loš i pogrešan odabir može biti uzrokom vječne nesreće koja će započeti na ovom i nastaviti se na onom svijetu. Allah, dž.š., rekao je: ''Tog Dana će oni koji su jedni drugima bili prijatelji postati neprijatelji, samo to neće biti oni koji su se Allaha bojali i grijeha klonili.'' (Ez-Zuhruf, 67)

 

Komentirajući ovaj ajet imam Kurtubi u svom tefsiru bilježi da je Alija, r.a., rekao: ''Nekada prije živjela su dvojica prijatelja-vjernika i dvojica prijatelja koji su bili nevjernici. Kada je jedan od vjernika bio na samrti zamolio je Allaha, dž.š., slijedeće: 'Allahu, moj prijatelj savjetovao me je da Ti budem pokoran i da slijedim Tvoga Poslanika, a.s. Naređivao mi je da činim dobra djela a od zlih me je odvraćao i neprestano me je podsjećao da ću polagati računa za svoja djela pred Tobom. Gospodaru, molim Te da zbog toga povećaš njegovu uputu, da ne dozvoliš da zaluta i da mu podariš počasti koje Si i meni podario.' Nakon što je umro i drugi vjernik Allah, dž.š., učinio je da se njih dvojica susretnu i da kažu jedan o drugom šta god žele. Kada su jedan drugog pohvalili Allah, dž.š., je rekao: 'Divni ste vi prijatelji i braća po vjeri bili.' Kada je jedan od one dvojice nevjernika bio na samrti zamolio je sljedeće:

'Gospodaru, moj prijatelj odvraćao me od pokornosti Tebi i od slijeđenja Tvoga Poslanika. Podsticao me da činim loša djela a od dobrih me odvraćao i činio je sve da ja zaboravim da ću na Sudnjem danu biti proživljen i da ću račun za svoja djela pred Tobom polagati. Zato Te molim da ga poslije moje smrti ne uputiš i ne dozvoliš da ikada pravoga puta pronađe. Molim Te da ga poniziš kao što Si i mene ponizio.' Kada je umro i drugi nevjernik Allah, dž.š., učinio je da se njih dvojica susretnu i omogućio im je da jedan o drugom reknu što god žele pa jedan od njih reče o drugom sve najružnije i još zamoli Allaha, dž.š., da njegovom prijatelju udvostrući kaznu. Tada im Allah, dž.š., reče: 'Ružni li ste prijatelji jedan drugom bili zato sada jedan drugog proklinjite.'''

 

Na kraju, molim Allaha, dž.š., da nas učini istinskim vjernicima i da nam dadne snage i upornosti da ustrajemo na pravom putu! Amin!

STRAST JE NAJOPASNIJI IDOL

 

ق�ال� الله تعالى:

ون�﴿ �ع�ق�ل�� و� ي� م�عون� أ �س��� هم� ي ر� �ث��� �ن� أك �ح�س�ب أ % أم� ت �يال �ه� و�ك �ي ون ع�ل �ك �ت� ت �ن �ف�أ �خ�ذ� إلهه ه�و�اه أ �ت� م�ن� ات �ي أ ر�

� أ% �يال ب �ض�لM س� �ل� هم� أ � ب �ع�ام �ن �األ� � ك �ال �ن� هم� إ ﴾إ

 

“Kaži ti meni, hoćeš li biti čuvar onome koji je strast svoju za boga svoga uzeo? Misliš li ti da većina njih hoće da čuje ili da nastoji da shvati? Kao stoka su oni, čak su i dalje s pravoga puta skrenuli.” (El-Furkan, 43-44)

 

Kroz historiju čovječanstva ljudi su bili žrtve raznih zabluda, među kojima su mnogoboštvo i nevjerstvo najveće, a za koje Allah, dž.š., garantira da ih neće oprostiti. Mnogoboštvo ili smatranje nekoga, odnosno nekoga ili nečega ravnim Allahu, dž.š., može se ispoljavati na različite načine. Najprimitivniji oblik mnogoboštva je klanjanje kipovima, nebeskim tijelima, ili životinjam.a. Ova vrsta nevjerstva ne predstavlja veliku opasnost, jer pametnog čovjeka, pogotovo danas, nije teško uvjeriti da su ti kipovi, idoli, nebeska tijela i životinje potpuno bespomoćni, da ne mogu pomoći ni samima sebi a kamoli njima.

 

Međutim, daleko opasniji oblik mnogoboštva jeste kada čovjekom ovladaju njegovi nekontrolirani prohtjevi, njegove strasti. Kada strasti i niske želje zagospodare čovjekom, on je spreman sve žrtvovati za njih, i dati im prednost nad svim ostalim, pa čak i nad Allahovim, dž.š., naredbama i tako one postaju neka vrsta nevidljivog idola protiv kojeg se teško boriti.

 

Bilo je lahko uvjeriti, naprimjerm Omera, r.a., da je kip kojeg je on napravio od hurmi a kasnije ga u danima oskudice pojeo bespomoćan i beskoristan. Ali, s druge strane, bilo je nemoguće nagovoriti Ebu Džehla da primi islam jer, on, ustvari nije istinski obožavao kipove nego je svoje mišljenje smatrao svetim, svoju riječ najuzvišenijom a sebe najboljim, boljim čak i od nekoga koga je Allah, dž.š., poslao i odabrao. Drugim riječima kazano, bio je to čovjek kojim su ovladali unutarnji, nevidljivi idoli skriveni u njemu samome.

 

Gdje god je Allahov Poslanik, s.a.v.s., uspio razbiti idol u dušama, kameni idoli padali su sami od sebe. Kao mnogobošci umrli su samo oni koji su bili oholi, nadmeni, koji su bili egoisti i koji nisu imali snage suprotstaviti se sebi samima. Jer, postoji idol koji čovjeka nikada ne napušta, koji je uvijek tu, sa njim, koji ga neprestano poziva i koji mu se najbrže odaziva. To su nekontrolirane ljudske strasti i prohtjevi koji u čovjeku bude talase požude i pohlepe, želje za tjelesnim užicima koji mute um i pretvaraju ga u svoga roba, koji im sve podređuje a sve ostalo, pa čak i Allahove, dž.š., naredbe, u potpunosti zapostavlja i zaboravlja.

 

Allahov Poslanik, s.a.v.s., srušio je sve kipove koji su u to vrijeme obožavani. Ali, opasnost koja je i dalje ostala a koju nijedna vojska ne može uništiti, nego je prepuštena na savjest svakom pojedincu da se sam bori protiv nje, jesu slabosti ljudske duše, njena pohlepa, lahkomislenost i povodljivost.

 

Allahov Poslanik, s.a.v.s., u jednom hadisu je rekao da je šejtan izgubio nadu da će putem kipova biti obožavan među muslimanima, ali, ono preko čega će ih pokušati uništiti i upropastiti im i ovaj i onaj svijet jesu njihove strasti, njihova pohlepa za imetkom, za slavom i uzdizanjem svoje ličnosti, nekontroliranom žudnjom za udovoljavanjem seksualnim prohtjevima, uništiti će ih pomoću njihovog govora tako što će iz želje da se istaknu i skrenu pažnju na sebe lagati, psovati, ogovarati druge, sijati smutnju, biti licemjerni itd. Želja za materijalnim dobrima navela je strijelce sa brda Uhud da napuste svoje položaje, krenu sakupljati ratni plijen i tako ostave nezaštićene položaje, što je dovelo do prvog poraza muslimanske vojske u historiji. Zbog pohlepe nije izgubljena samo Bitka na Uhudu, nego i brojne druge muslimanske bitke ne samo na vojnom planu.

 

Ono čega se Allahov Poslanik, s.a.v.s., još tada pribojavao i na što je upozoravao i danas predstavlja veliku prijetnju. Među našim džematlijama često možemo primijetiti samoživost i odsustvo želje da se udovolji potrebama zajednice. Naše vođe, isto tako, nažalost nerijetko karakterizira umišljenost i uvjerenje da su samo oni upravu zbog čega ne prihvaćaju ničije savjete, koji su im ponekad tako potrebni. Česte su pojave zloupotrebe znanja i položaja u stjecanje isključivo materijalne koristi, lijenosti i odsustva svake želje da se dostojno izvrši preuzeta obaveza.

 

Nekontrolirana pohlepa za imetkom neke ljude navede na pronevjeru, otimačinu, krađu, pa čak i ubistva. Bludnici često bez ikakve grižnje savjesti udovoljavajući svojim apetitima razaraju osnovnu ćeliju društva, porodicu, djecu pretvaraju u siročad pored živih roditelja i doprinose širenju opasnih bolesti.

 

Možemo reći da je razuzdanost duše, slijeđenje niskih prohtjeva i strasti, povodljivost za privlačnim ali veoma opasnim pojavama koje najčešće vrebaju omladinu najbrži put do samouništenja i rušenja svijetle budućnosti jednog naroda. Kada strast zamrači srce, razum gubi svoje svjetlo, gubi moć ispravnog prosuđivanja koje nas usmjerava na ispravne postupke. Strasti se mogu savladati samo uz pomoć vjere i razuma.

 

Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: “Pametan je onaj koji svoju dušu kontrolira i koji za onaj svijet radi, a propalica je onaj čija duša slijedi strasti i koji se za pustim željama povodi.”

 

Neka svako ko ima pameti zna da će oni koji su se predali strastima i nedozvoljenim užicima jednog dana doći u situaciju kada o tome uopće neće više uživati ali se i pored toga neće moći izbaviti iz okova tih strasti. Oni su postali ovisni o njoj u tolikoj mjeri da im je ona postala navika koju nemaju snage promijeniti. Oni su poput ptice kojoj je kao mamac u zamci postavljeno zrno pšenice pa niti se domogla zrna niti je u stanju da se izbavi iz klopke u koju je upala. Pametan čovjek treba razmisliti o krajnjim posljedicama pokoravanja strastima. Neka se sjeti koliko mu je samo grijeh uskratio dostojanstva, koliko ga je puta osramotio, koliko je samo puta zbog jednog zalogaja ili gutljaja sebi uskratio brojna zadovoljstva. Koliko su puta strasti narušile ugled, učinile da se od stida pogne glava, da čovjeka ljudi po ružnom spominju, da ga kore i smatraju prezrenim. Koliko su samo puta donijele ljagu koju nijedna voda nije u stanju saprati. Međutim, oči utonulog u strasti su slijepe i on nije u stanju da to vidi.

 

Allah, dž.š., veli: “ Misliš li ti da većina njih hoće da čuje ili da nastoji da shvati? Kao stoka su oni, čak su i dalje s pravoga puta skrenuli.” (El-Furkan, 43-44)

 

Svako ko dozvoli da strasti ovladaju njime doživjet će poniženje. Ne treba nas zavarati oholost grješnika jer oni sigurno u dubini svoje duše osjećaju krajnje poniženje koje samo prikrivaju ohološću. Takve ni rođena majka ne voli a kamoli društvo koje ga okružuje. Niko ih ne poštuje i ne uvažava i uvijek na kraju završe napušteni, odbačeni i zaboravljeni od svih. Treba usporediti vrijednost vjere, časti, imetka i ugleda sa veličinom koristi i užitka koji je postigao slijedeći strasti. To je neusporedivo i samo glup čovjek može prodati Džennet za varljiva dunjalučka uživanja u zabranjenom. Kontrolom strasti jačamo tijelo srce i jezik. Jedan od prijašnjih učenjaka je rekao: “Onaj ko uspijeva ukoriti svoje strasti jači je od onoga ko je u stanju sam osvojiti tvrđavu.”

 

U vjerodostojnom hadisu koji se prenosi od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., stoji: “Nije junak onaj ko je najjači u hrvanju nego je junak onaj ko se može obuzdati u srdžbi.”

 

Povođenje za strastima zatvara kod čovjeka putove uspjeha i prosperiteta i čini od njega gubitnika. Takvi ljudi često teškaju na Allaha, dž.š., smatrajući da im je učinio nepravdu a nisu ni svjesni da su slijeđenjem svojih strasti samo sebe osudili na propast. Fudajl ibn Ajad, rekao je: “Kime ovlada strast i slijeđenje prohtjeva duše bit će mu uskraćena svaka vrsta uspjeha.”

 

Neki učenjak je rekao: “Četiri su uzroka nevjerstva; srdžba, strasti, pretjerano uživanje u dunjaluku i pretjerano odricanje od dunjaluka. Ja sam vidio dva od njih četiri. Vidio sam čovjeka koji se rasrdio i ubio svoju majku i vidio sam čovjeka koji se zaljubio pa je ljubav potpuno ovladala njime i na kraju je poludio.”

 

 

Molim Allaha, dž.š., da nas učini jakim i postojanim i da nas učvrsti na pravom putu! Amin!

 

 

 

 

Hatib: hfz. Zijad ef. Dervić

Svaki pametan čovjek se trudi da ne hodi putem sve dok se ne raspita da li je taj put bezbjedan, ima li u njemu kakvih opasnosti te gdje taj put u stvari vodi; da li će ga odvesti u spas ili u propast. Put zinaluka je uzrok propasti prijašnjih i potonjih generacija jer u sebi nosi nered i propast. Kraj onoga ko krene ovim putem bit će propast i krajnje poniženje. Radi toga, Allah, dž.š., je put zinaluka označio kao najgori mogući put. Uzvišeni je rekao: ''I što dalje od bluda, jer to je razvrat, kako je to ružan put''. (El-Isra; 32). U ovoj hutbi ćemo govoriti o posljedicama i štetnostima bluda.

Činjenje bluda spada među najveće grijehe čiji će počinioci boraviti u užarenom ognju, najgorem mogućem boravištu. U berzehskom životu njihove duše će boraviti u užarenoj peći čiji će ih plamen prožimati iz njenog dna i dizati ih do njenog vrha a zatim će ponovo padati na mjesta koja su prije zauzimali. U toj patnji će biti sve do nastupanja Sudnjeg dana. U ovom stanju vidjeo ih je Allahov Poslanik, s.a.v.s., u snu a snovi poslanika, a.s., su bez sumnje istina.

Buharija u svom Sahihu bilježi poduži hadis od Semure bin Džunduba, r.a., koji prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., običavao upitati svoje ashabe: ''Je li ko od vas vidjeo u snu kakav san? pa bi mu ashabi pripovijedali san koji su tu noć vidjeli. Jednog dana on reče svojim ashabima: ''Sinoć mi u snu dođoše dvojica ljudi koji me uzeše i rekoše: 'Kreni sa nama'. Na tom putovanju u snu Allahov Poslanik, s.a.v.s., je naišao na nešto što je ličilo na peć te je začuo žamor i glasove koji su dolazili iz unutrašnjosti te peći. Kada je provirio kroz njen otvor je ugledao muškarce i žene koji su bili potpuno goli. Ispod njih bi buknuo plamen koji bi ih potpuno obuzeo i oni bi počinjali vrištati i urlati od bolova. Zatim je upitao meleke koji su bili u njegovom društvu: ''Ko su ovi ljudi? Oni mu rekoše: ''Kreni dalje, kreni dalje''. Na kraju njihovog putovanja meleki mu rekoše: 'Muškarci i žene koje si vidjeo u građevini sličnoj peči to su bludnici i bludnice. Ebu Umame El-Bahiliji prenosi da je čuo Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kako kaže: ''Dok sam jedne noći spavao u snu sam vidjeo dvojicu ljudi koji me uzeše pod ruku i povedoše sa sobom do nekog visokog brda i rekoše mi: ''Popni se''. Ja rekoh: ''Ne mogu se popeti''. Oni mi rekoše: ''Mi ćemo ti pomoći''. Ja se popeh i kad sam bio na sred brda začuh neke glasove. Upitah ih: ''Kakvi su ovo glasovi? Oni mi rekoše: ''Ovo je jaukanje stanovnika vatre. Zatim me povedoše sa sobom i stigosmo do skupine ljudi od kojih nikada nisam vidjeo deblje ljude, niti osjetio veći smrad od njihovog niti sam vidjeo ikog ružnijeg od njih. Smrdjeli su poput zahoda. Upitah ih: ''Ko su ovi ljudi? Oni mi rekoše: ''To su bludnici i bludnice''. Gavzan bin Džerir prenosi od svoga oca da je neko pred Alijom bin Ebi Talibom, r.a., spomenuo razvrat pa je on rekao: ''Znate li koji je blud najgori? Oni rekoše: ''Vladaru pravovjernih, svaki blud je ogavan''. Alija, r.a., reče: ''Ali ću vas ja obavijestiti koji je blud najmrži Allahu, dž.š. To je da čovjek učini blud sa ženom vjernika pa tako postane bludnik a i pokvari ženu svoga brata muslimana''. Zatim je rekao: ''Do ljudi će na Sudnjem danu doprijeti neki ružan miris koji će uznemiriti i vjernike i nevjernike. Kada za njih to postane nepodnošljivo i kada gotovo da ih potpuno zaguši taj smrad začut će neki glas koji će im reći: ''Znate li kakav je ovo smrad koji vas uznemirava? Ljudi će reći: ''Ne znamo tako nam Allaha, dž.š., znamo samo da nam je postalo nepodnošljivo''. Taj glas će im reći. ''Ovaj smrad dolazi iz spolnih organa bludnika koji su umrli a da se nisu pokajali''. Zatim će ljudi biti povedeni''. Alija, r.a., nije pri tom spomenuo da li će biti povedeni u džennet ili u džehennem.

Prenosi se da je Enes bin Malik, r.a., rekao: ''Onaj ko uporno čini blud je poput onog ko obožava kipove. Takav je preči da bude uspoređen sa obožavaocem kipova od onog ko uporno pije alkohol''. U Ahmedovom Musnedu se bilježi hadis Allahovog Poslanika, s.a.v.s., koji je rekao: ''Onaj ko uporno pije alkohol je poput onog ko obožava kipove''. Činjenje bluda je veći grijeh od pijenja alkohola. Ahmed bin Hanbel (Allah mu se smilovao) veli: ''Poslije bespravnog ubojstva ne postoji veći grijeh od bluda''.

U Buharijinom i Muslimovom Sahihu se bilježi hadis od 'Abdullaha bin Mes'uda, r.a., koji je jedne prilike upitao Allahovog Poslanika, s.a.v.s., ''Allahov Poslaniče, koji grijeh je najveći kod Allaha, dž.š.? Poslanik, s.a.v.s., mu odgovori: ''Da pripišeš Allahu, dž.š., druga a On te je stvorio''. Ibn Mes'ud ga ponovo upita: ''Koji grijeh poslije toga? Allahov Poslanik, s.a.v.s., mu odgovori: ''Da ubiješ svoje dijete bojeći se da će ti ono ne

umanjiti nafaku''. Ibn Mes'ud, r.a., upita za grijeh poslije toga a Allahov Poslanik, s.a.v.s., mu odgovori: ''Da učiniš blud sa ženom tvoga komšije'' pa je Allah, dž.š., kao potvrdu ovim riječima objavio ajet: ''I oni koji se mimo Allaha drugom bogu ne klanjaju, i koji, one koje je Allah zabranio ne ubijaju, osim kad pravda zahtijeva, i koji ne bludniče; a ko to uradi iskusit će kaznu''. (El-Furkan; 68).

Dovoljno je kao kuđenje bluda to što je Allah, dž.š., pored svoje neizmjerne milosti kao kaznu za blud propisao najstravičnije kazne, što ga je nazvao teškim i sramotnim prijestupom. Naredio je vjernicima da prisustvuju izvršavanju kazne nad bludnikom. Ono što ukazuje na ogavnost bluda je i to što je Allah, dž.š., stvorio i neke životinje koje i pored toga što nemaju razuma a koje osuđuju blud kao što to prenosi Buhari u svom Sahihu od 'Amra bin Mejmuna El-Evdija koji kaže: ''U dobo džahilijjeta sam vidjeo majmuna kako čini blud sa majmunicom. Kada su ih ostali majmuni vidjeli gađali su ih kamenjem sve dok nisu umrli, a i ja sam učestvovao u kamenovanju''.

Blud je uzrok svakog zla kao što je gubitak vjere, gubitak bogobojaznosti, kvarenje ličnosti, gubitak ljubomore prema svojoj ženi. Nećeš nikada naći bogobojaznog bludnika, da ispunjava obećanja, da ne laže, da čuva prijateljstvo niti da ima potpunu ljubomoru prema svojoj ženi.  Varanje, laž, pronevjera, bestidnost, gubitak osjećaja samokontrole, ne čuvanje Allahovih granica, nestanak ljubomore iz bludnikovog srca je nužni rezultat bluda. Od neizbježnih posljedica bluda je i srdžba Gospodara radi kršenja Njegovi zabrana. Kada bi neko došao kod kralja kojem je prekršio naredbe i zabrana kralj bi ga dočekao na najgori mogući način.

Ibn Kajjim veli: ''Od posljedica bluda su i sljedeće stvari:

- Crnilo i tama na licu kao i izraz potištenosti i prezrenosti koji se javlja kod onih koji to lice gledaju.

- Tmina u srcu i gašenje njegovog svijetla a to je ono što je prouzrokovalo gašenje svijetla na licu i njegovo crnilo.

- Neizbježno siromaštvo. U jednoj predaji prenosi se da je Allah, dž.š., rekao: ''Ja sam taj koji uništava nasilnike i koji bludnike čini siromašnim''.

- Gubitak časti i svetosti bludnika kao i gubitak poštovanja od Allaha, dž.š., i Njegovih robova.

- Gubitak najljepših svojstava kao što su čednost, dobročinstvo, poštenje kao i dobivanje osobina suprotnih ovim kao što su; grješnik, razvratnik, bludnik, varalica.

- Gubitak naziva; vjernik kao što se bilježi u Buharijinom i Muslimovom Sahihu da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ''Kada bludnik čini blud u tom trenutku on nije vjernik''. On u tom trenutku gubi naziv vjernika iako se za njega ne može reći da je nevjernik. Kada je o ovom hadisu upitan Dža'fer bin Muhammed nacrtao je krug na zemlji i rekao: ''Ovo je krug koji

označava iman- vjerovanje''. Zatim je nacrtao drugi veći krug koji je obuhvaćao ovaj prvi, manji krug i rekao: ''Ovo je krug koji označava islam. Kada čovjek počini blud izađe iz ovog, manjeg kruga ali ne izađe iz većeg kruga. Postojanje djela vjere u čovjekovom srcu ne obavezuje nazivanje njega vjernikom, kao što čovjeka koji posjeduje dio znanja ili fikha ne moramo zvati učenjakom niti fakihom. Onoga koji posjeduje dio hrabrosti i plemenitosti ne nazivamo na osnovu toga hrabrim niti plemenitim. Čovjek može posjedovati dio bogobojaznosti što ne znači da je bogobojazan i sl. Ispravno je protumačiti ovaj hadis na osnovu njegovog vanjskog značenja i ne tumačiti ga suprotno onome na što on u svojoj vanjskoj formi ukazuje a Allah najbolje zna.

- Bludnik izlaže sebe opasnosti da boravi u peči koju je Allahov Poslanik, s.a.v.s., vidjeo  u snu i u njoj bludnike i bludnice.

- Na bludnika se ne odnosi opis: dobrota i čestitost kojom je Allah, dž.š., opisao čedne a umjesto toga on dobiva naziv; pokvarenjak i nevaljalac, kako je Allah, dž.š., nazvao bludnike u Kur'anu: ''Nevaljale žene su za nevaljale muškarce, a nevaljali muškarci su za nevaljale žene; čestite žene su za čestite muškarce, a čestiti muškarci su za čestite žene''. (En-Nur; 26). Allah, dž.š., je svakom nevaljalcu zabranio džennet i učinio ga boravištem onih čestitih. U  džennet će uči samo dobri i čestiti kao što kaže Uzvišeni: ''One kojima će meleki duše uzeti- a oni čisti, i kojima će govoriti: Mir vama! Uđite u džennet zbog toga što ste činili!''. En-Nahl; 32. I kaže Uzvišeni: ''Čuvari njegovi će im reći: Mir vama, od grijeha ste čisti, zato uđite u nj, u njemu ćete vječno boraviti!''. (Ez-Zumer; 73). Oni su zaslužili pozdrave od meleka i ulazak u džennet radi svoje udaljenosti od grijeha. Bludnici su najnevaljalija Allahova, dž.š., stvorenja. Allah, dž.š., je učinio džehennem boravištem nevaljalaca. Na Sudnjem danu Allah, dž.š., će odvojiti čestite od nevaljalih, nevaljale će skupiti na gomilu a zatim će ih baciti u vatru. U džehennem neće uči čestiti kao što u džennet neće uči nevaljali.

- Osjećaj usamljenosti koju Allah, dž.š., usađuje u srce bludnika. To je ono što prouzrokuje odbojnost na njegovom licu. Čedan čovjek ima prijatan izraz lica a njegovo srce nikada nema osjećaj usamljenosti. Ona je ugodan subesjednik onih koji se druže sa njim. Lice bludnika je odbojno a onaj ko se nalazi u njegovom društvu ne uživa u njemu.

- Nepoštovanje koje se javlja u srcima njegovih bližnjih, drugova i poznanika prema njemu. On je najprezrenija osoba kod njih suprotno čednom čovjeku kojeg svi poštuju i priželjkuju  njegovo društvo.

- Ljudi u bludnika gledaju kao u nepovjerljivu osobu kojem niko ne želi povjeriti svoju čast niti dijete.

- Neprijatan miris koji se širi iz njegovog tijela i usta a koji osjećaju svi oni koji imaju srce odano i pokorno Allahu, dž.š. Da većina ljudi nema udjela u ovom grijehu miris bludnika bi se jasno osjećao i prepoznavao među ljudima. 

- Tjeskoba u srcu i prsima i osjećaj nezadovoljstva. Bludnici doživljavaju upravo suprotno onome čemu teže. Ko god traži užitke ovoga svijeta u onome što je Allah, dž.š., zabranio Allah, dž.š., će ga kazniti tako da će doživjeti bol i patnju.  Allahovu, dž.š., nagradu, tj. džennet ne može postići osim onaj ko Mu je pokoran jer On nipošto nije neposlušnost i grijehe učinio uzrokom postizanja sreće i dobra. Kada bi bludnik znao kakva se slast krije u čednosti i koliki osjećaj sreće i zadovoljstva nosi njen nosilac u svojim grudima vidjeo bi da je ono što ga je mimoišlo od užitaka daleko veće od užitka koji je doživio čineći blud. Konačni uspjeh i spas se mjeri veličinom Allahove, dž.š., nagrade i počastima koje će na onom svijetu pružiti Svome robu.

- Bludnik činjenjem bluda gubi pravo na zadovoljstvo uživanja sa prekrasnim hurijama u divnim dvorcima edenskih perivoja. Prethodno smo spominjali da će Allah, dž.š., onoga ko je na ovom svijetu odijevao svilu kazniti tako što će mu je zabraniti na onom svijetu. Onoga ko je pio alkohol na ovom svijetu kaznit će tako što će mu zabraniti pijenje dženetskog vina. Isto tako ko se bude naslađivao sa ženskim tijelima na ovom svijetu na nedozvoljen način bit će mu uskraćeno uživanje sa hurijama u džennetu. Čak šta više, ako čovjek bude pretjerivao sa naslađivanjem sa ženama na dozvoljen način bit će mu umanjena nagrada na onom svijetu a ako to bude radio na nedozvoljen način u potpunosti će izgubiti tu nagradu.

- Činjenje bluda podstiče bludnika na prekidanje rodbinskih veza, neposlušnost prema roditeljima, na stjecanje imetka na nedozvoljen način, činjenje nepravde. Radi bluda će izgubiti svoju porodicu i topli porodični dom. Na kraju ga to može odvesti do prolijevanja nedužne krvi, do upotrebljavanja sihra, pripisivanja druga Allahu, dž.š., a da to primjećuje ili ne primjećuje. Ovaj grijeh, tj. blud se nikada ne dešava osim uz prethodno ili trenutno činjenje drugih nedjela i grijeha. Blud je uzrok i činjenja grijeha nakon njegovog dešavanja. On je okružen vojskama grijeha koje se nalaze i prije i poslije njega. Blud je jedan od najvećih uzroka zla i na ovom i na onom svijetu i ono što najviše sprječava postizanje dobra i na dunjaluku i na ahiretu. Kada čovjek upadne u njegovu zamku i kada ovlada njegovim bićem bit će teško i njegovim najiskrenijim prijateljima da ga izbave iz njegovog zla, ljekarima će biti teško da nađu djelotvoran lijek, jer rob strasti ne nalazi puta do slobode a za njenu žrtvu je nemoguće tražiti krvarinu. Allah, dž.š., učinio je blud uzrokom prestanka blagodati pa, ukoliko se čovjek prepusti bludu neka se poselami sa rahatlukom i životom ispunjenim blagodatima i srećom jer je to gost koji nas brzo napušta i još brže nestaje. Uzvišeni je rekao: ''To je zato što Allah neće lišiti blagostanja narod kome ga je podario- sve dok se on sam ne promijeni, - a Allah sve čuje i zna''. (El-Enfal; 53). I kaže Uzvišeni: ''Allah neće izmijeniti jedan narod dok on sam sebe ne izmjeni. A kad Allah hoće da jedan narod kazni, niko to ne može spriječiti; osim Njega nema mu zaštitnika''. (Er-Ra'd; 11).

Molim Allaha, dž.š., da nas uputi na pravi put i sačuva putova koji vode u propast i vatru. Amin!

Značaj namaza i njegov uticaj na život vjernika

 

 

 

ه� �ر الل��� ذ�ك �ر� و�ل��� �منك اء و�ال �ف�ح�ش� �ه�ى ع�ن� ال �ن ة� ت �ن� الص�ال� ة� إ � الص�ال� �ق�م و�أ�عون� �ص�ن �م م�ا ت �ع�ل �ه ي �ر و�الل �ب ك

� أ

 

Allah, dž.š., rekao je: “I obavljaj molitvu, molitva, zaista, odvraća od razvrata i od svega što je ružno; obavljanje molitve je najveća poslušnost! – A Allah zna šta radite.” (El-Ankebut, 45)

 

Nakon svjedočenja da nema drugog boga osim Allaha, dž.š., i da je Muhammed, s.a.v.s., Allahov rob i poslanik, ne postoji nijedno dobro djelo koje je bolje, vrednije niti prioritetnije od obavljanja namaza. Obavljanje namaza stub je islama i ukoliko nema toga stuba jednostavno rečeno nema ni islama.

 

Abdullah bin Omer, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Islam se temelji na izvršavanju pet propisa; svjedočenju da nema drugog boga osima Allaha, dž.š., da je Muhammed, s.a.v.s., Allahov poslanik, obavljanju namaza, udjeljivanju zekata, obavljanju hadža i postu mjeseca Ramazana.”

 

Namaz je jedan od rijetkih farzova islama koji se mora bezuvjetno obavljati dok je izvršavanje ostalih farzova uvjetovano ili posjedovanjem materijalnih dobara kao što je zekat ili hadž, ili zdravljem kao što je post u mjesecu Ramazanu. Ali, kada je u pitanju namaz ne postoji opravdanje za njegovo izostavljanje. Onaj ko ne može klanjati stojeći, učinit će to sjedeći, onaj ko ne može sjedeći klanjat će ležeći a obaveza obavljanja namaza ostaje sve dok je čovjek pri svijesti pa makar ne bio u stanju ni prst pomjeriti.

 

 

U suri En-Nisa propisan je način na koji obavljaju namaz oni koji su u ratu protiv nevjernika. Čak i u vrijeme dok bitka traje muslimani ne smiju dozvoliti da im prolaze namazi a da ih oni ne obave. U toj situaciji, organizirat će se tako što će jedna skupina obaviti namaz a drugi će se boriti i tako će se smjenjivati sve dok svi ne obave namaz.

 

Omer, r.a., izboden je nožem dok je kao imam predvodio muslimane ne sabah namazu te nije uspio da obavi jedan rekat jer je zbog gubitka krvi izgubio svijest pa su ga odnijeli njegovoj kući. Kada se osvijestio upitao je: “Jesam li obavio namaz?” Ljudi mu rekoše: “Ostao ti je još jedan rekat.” On ustade da klanja ali se opet onesvijesti. Kada se osvijestio opet je pokušao da klanja ali je izgubio svijest. Na kraju ipak je uspio da obavi taj rekat koji mu je preostao. Nakon toga, rekao je: “Hvala Allahu, dž.š., koji mi je pomogao da upotpunim ovaj namaz. Bojte se Allaha, dž.š., kada je u pitanju namaz jer, nema ništa sa islamom onaj ko zapostavi obavljanje namaza.”

 

Može li neko poslije ovih primjera da nađe opravdanja i kaže da nije imao vremena da klanja zato što je zauzet, zato što je bolestan, zato što je obuzet brigama i problemima? Ako je zauzet neka se sjeti činjenice da su ashabi predvođeni Allahovim Poslanikom, s.a.v.s., u toku bitke dok su glave letjele i smrt vrebala sa svih strana obavljali namaz a ako je bolestan neka se sjeti Omera, r.a., koji je izboden nožem premazanim otrovom a zbog čijih uboda mu je ispala utroba nakon nekoliko pokušaja ipak uspio da obavi posljedni rekat namaza u svome životu. Mogu nam ovi primjeri izgledati nevjerojatnim ali jedina razlika između nas i njih jeste u tome što su oni istinski shvatili da bez namaza nema ulaska u Džennet dok neki među nama smatraju da to nije toliko važno nego da je bitno ustvrditi da su muslimani a klanjat će kada budu imali vremena i kada ne budu zauzeti nećim važnijim.

Kada stanovnici Džehennema budu upitani za razlog zbog kojeg se kažnjavaju u vatri odgovorit će: “Nismo bili od onih koji su molitvu obavljali, i od onih koji su siromahe hranili, i u besposlice smo se sa besposlenjacima upuštali i Sudnji dan smo poricali.” (El-Mudessir, 43-46)

Prvi uzrok koji su spomenuli jeste ne obavljanje namaza. Postoji dva razloga za to; prvi je da Allah, dž.š., ne prihvata nijedno dobro djelo čovjeka koji ne obavlja namaz. Dokaz za to je hadis u kojem Allahov Poslanik, s.a.v.s., veli: “Prvo za što će čovjek na Sudnjem danu polagati račun jeste namaz. Ako njegov namaz bude prihvaćen bit će prihvaćena i ostala djela a ako ne bude sva njegova dobra djela bit će poništena.” Drugi razlog je da onaj ko ne obavlja namaz, ili se nemarno odnosi prema njemu, obavlja ga samo formalno, u velikoj je opasnosti da će u bližoj budućnosti upasti u velike grijehe, možda čak i u djela koja izvode iz vjere.

 

Abdullah bin Mesud, r.a., rekao je: “Ko čuje ezan i ne odazove se tom pozivu to je siguran znak da ga u budućnosti ne čeka dobro.”

 

Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: “Između čovjeka, mnogoboštva i nevjerstva je ostavljanje namaza.”

 

Pripovijeda se da je neki čovjek tražio od šejtana da ga podući da i on bude poput njega pa mu šejtan reče: “Ako već želiš da budeš poput mene onda budi nemaran prema namazu i često se zaklinji bez obzira da li lažeš ili istinu govoriš.”

 

Komentirajući ajet koji smo citirali na početku hutbe u kojem Allah, dž.š., veli: “I obavljaj molitvu, molitva, zaista, odvraća od razvrata i od svega što je ružno; obavljanje molitve je najveća poslušnost! – A Allah zna šta radite.” (El-Ankebut, 45) ibn Mesud, r.a., rekao je: “Koga njegov namaz ne bude podsticao da čini dobra djela i da se klone ružnih djela obavljanje takvog namaza bit će samo uzrok udaljavanja od Allaha, dž.š.”

 

Iz ovog ajeta možemo izvući zaključak da namaz mora kod čovjeka ostvarivati odgojne rezultate a onaj ko redovno obavlja namaz mora se u svom ponašanju razlikovati od drugih koji to ne čine. Nespojivo je da onaj ko redovno obavlja namaz; krade, laže, psuje, zakida tuđe pravo, da je nepouzdana osoba, da mrzi muslimana, i da čini druge, bezbrojne prijestupe koji su danas prisutni među tzv. muslimanima. Ko želi da provjeri da li je njegovo obavljanje namaza istinsko i primljeno kod Allaha, dž.š., neka analizira svoja ostala djela. Ako su dobra i njegov namaz je dobar a ako je suprotno onda neka što hitnije promijeni svoj odnos prema namazu. Jer, onaj ko obavlja namaz pet puta dnevno treba da ima osjećaj kao da na Sudnjem danu stoji pred Allahom, dž.š., da polaže račun pred Njim, da je Allah, dž.š., Svemoćni, da ga samo Allah, dž.š., može uputiti na pravi put i zaštiti od zablude, da oni koji i pored znanja da je nešto zabranjeno to čine bivaju izloženi Allahovoj, dž.š., srdžbi i da neznalice brzo zalutaju. Ove i mnoge druge poruke naći će u suri el-Fatiha koju u pet dnevnih namaza prouči preko četrdeset puta. To znači da ne uzimajući u obzir učenje drugih kur’anskih ajeta vjernik dobije preko četrdeset različitih opomena i upozorenja da se ponaša u skladu sa Allahovim, dž.š., naredbama i zabranama pa se s razlogom možemo zapitati kakva je to vjera i vjerovanje onoga ko i pored toga ne razmišlja da se popravi.  

 

Obavljanje namaza pored velike nagrade na ahiretu koju je Allah, dž.š., obećao onima koji to budu činili ima i mnogo pozitivnih uticaja na čovjekov život još na ovom svijetu. Onaj ko redovno i propisno obavlja namaz sigurno je psihički stabilna osoba kojoj ne prijeti opasnost da zapadne u razne vrste depresije, šizofrenije, lakše podnosi stresne situacije u životu. Dokaz za to je činjenica da je postotak samoubistava u islamskom svijetu gdje se koliko-toliko namaz obavlja daleko manji nego u područjima čiji stanovnici i ne znaju šta je to namaz. Propis da se namaz obavlja u tačno određenim vremenskim periodima uči vjernika da vodi brigu o raspoređivanju svoga vremena, uči ga tačnosti, preciznosti. Vjernik koji istinski i po propisima obavlja namaz neće kasniti na dogovoreni sastanak, jer to nije njegova navika, neće kasniti na čas jer ga je njegovo obavljanje namaza podučilo da se neki događaji ne mogu odgađati jer je propisano da se baš na vrijeme obavljaju. Isto tako, pet dnevnih namaza koji su raspoređeni u toku dana i prema kojima imamo obavezu uči vjernika da svaki svoj dan isplanira i da ima jasnu predstavu šta će činiti prije a šta poslije podne, koje će aktivnosti imati navečer, ujutro i sl. Kako god postoji vaktija za obavljanje namaza isto tako treba postojati i vaktija naših ostalih obaveza pa će naši životi biti plodonosniji, vrijeme će biti bolje iskorišteno i bit će nemoguće da nas obuzme dosada, besposlica pa da dani protiću poput mutne vode. Namaz vjernika uči upornosti, jača njegovu odlučnosti i volju jer samo oni odlučni i čvrstog karaktera mogu izdržati da cijeli svoj život pet puta dnevno, ujutro rano i navećer kasno, u toku dana po vrelom suncu odlaze u džamiju i skrušeno ali ponosno stoje pred Allahom, dž.š. Onaj ko uspije da se disciplinira da redovno obavlja namaz redovno i odgovorno će izvršavati i ostale obaveze koje ga čekaju u školi, na poslu i životu općenito. S druge strane, oni koji to ne uspiju postaju igračka sa kojom se šejtan igra, loše društvo ga vrlo

lahko vuće u propast, ne mogu odoljeti izazovima ulice a najbolji opis takvih, dao je Allahov Poslanik, s.a.v.s., koji ih je usporedio sa otpacima koje bujica nakon obilne kiše ponese u nepoznato, u ponor, s viših mjesta u niže. Na nama je da odaberemo da li ćemo prihvatiti ovaj izazov i kroz namaz odgajati svoje duše, mislih usmjerenih ka nebeskim sferama, ka Allahu, dž.š., ili se prepustititi da nas bujica negativnih trendova ponese u poniženje da pravimo društvo onima koje je prije nas odnijela. Svima onima koji imaju ovakvih ili sličnih problema i kojima životne obaveze i problemi postaju preteško breme Allah, dž.š, propisao je sljedeći lijek:

 

“O vjernici, tražite sebi pomoći u strpljivosti i obavljanju namaza! Allah je doista na strani strpljivih.” (El-Bekara, 153)

  

U jednom djelu bilježi se da je neki mladić sa Arapskog poluotoka otputovao u Englesku, u London da studira. Nije se stidio što je musliman pa je redovno obavljao namaz. Tamo je živio kao podstanar u stanu neke starice, i svako jutro, i kada bi bilo veoma hladno ustajao bi, uzimao abdest i klanjao sabah namaz. To je začudilo staricu pa ga jedne prilike upita: “Zbog čega ustaješ u ovo doba i pereš svoje tijelo?”

Mladić reče: “Moja vjera mi to naređuje.”

Starica upita: “Zbog čega to ne obaviš kasnije?”

Mladić reče: “Ako bih to uradio kasnije Allah, dž.š., ne bi to primio od mene.”

Zadivljena starica reče: “Ova upornost može zdrobiti željezo, ova upornost može zdrobiti željezo.”

Obavljanje namaza u džematu uči nas da su svi ljudi jednaki pred Allahom, dž.š., jer staju u isti saff, jedni pored drugih, jedina razlika među njima jeste doživljavanje namaza i skrušenost u njemu. Pored toga što namaz pročišćava dušu vjernika uzimanje abdesta i naredba da bude čisto tijelo, odijelo i mjesto gdje se molitva obavlja neizostavno kod muslimana stvara higijenske navike što muslimanski ummet treba da čini prepoznatljivim među ostalim narodima.

Ebu Hurejra, r.a., prenosi da je jedne prilike Allahov Poslanik, s.a.v.s., upitao svoje ashabe: “Šta mislite, kada bi ispred kuće nekog od vas tekla rijeka pa se on u njoj bude kupao pet puta dnevno, da li bi na njegovom tijelu bilo imalo prljavštine?” Ashabi odgovoriše da ne bi a Allahov Poslanik, s.a.v.s., reče: “To je primjer pet dnevnih namaza, jer oni bivaju uzrokom da Allah, dž.š.,  briše grijehe.”

 

I na kraju spomenut ću  hadisi kudsi u kojem Allah, dž.š., veli: “Najbolja mjesta na dunjaluku su džamije a najbolji ljudi su oni koji prvi u njih ulaze a posljednji izlaze.”

 

Molim Allaha, dž.š., da nas uputi na pravi put! Amin!

 

 

 

 

 

 

Hatib; hfz. Zijad ef. Dervić                                                   27.03.2009. god.