Koncelebracija – vjerna slika Crkve · Crkveno se zajedništvo, odjelotvoreno liturgij-skim svetkovanjem Kristova Otajstva, tako sve od početka pokazuje »pluralno« i »jedno«

1

UREDNIKOVA RIJEČŽIVO VRELO 7-2010

DKoncelebracija – vjerna slika Crkve

Drugi vatikanski sabor svoja je nastojanja oko liturgijske obnove smjestio na put zajedničkoga hoda vjere svega Božjeg naroda. Zato je liturgija u svojoj obnovi ponovno zasjala kao čin Crk ve.

Govor o dostojanstvu i svećeničkoj naravi svih krštenika urodio je svi-ješću o potrebi jasnijega očitovanja udioništva svih krštenika u slavlje-nju kršćanskih otajstava. Iz tih je teoloških pretpostavki i pastoralnih želja izrasla liturgijska koncelebracija kao najvjernija slika Crkve i kao uzorni oblik slavljenja euharistije. Koncelebracija nije, dakle, nastala iz promišljanja o prezbiterskoj službi ili iz želje da se pojedinačna slavlja mise zamijene jednim slavljem, nego iz temeljne težnje da liturgija bu-de očitovana kao mjesto i »princip jedinstva« Crkve u različitosti nje-zinih redova i službâ.

Njegujući koncelebraciju – koja ima uzor u najstarijim oblicima slavlja koje predvodi mjesni biskup, okružen sa svojim prezbiterijem i vjerničkim pukom – potrebno je još uvijek odupirati se iskušenjima »prezbiterizacije« i »sacerdotalizacije« liturgijskoga slavlja (u slučaje-vima kada prisutnost prezbiterâ uvelike zasjenjuje svećeničku narav li-turgijske zajednice), kao i iskušenjima bezuvjetne »bliskosti« prezbi-tera s pukom (osobito u misama s djecom i mladima) kada se, krivo primjenjujući ideju o »djelatnom sudjelovanju svih, zapostavlja razli-čitost liturgijskih službâ i liturgijski »red« slavljenja.

Prezbiteri, bez obzira na njihov broj, nisu zajednica unutar liturgij-ske zajednice, nego su njezin sastavni dio. Prezbitersko udioništvo u koncelebrativnom slavlju stoga se ne može promatrati iz službe pred-sjedanja, nego iz eklezijalnoga zajedništva u slavlju, s vlastitošću koja pripada prezbiterskom dostojanstvu. Liturgijske koncelebracije u ko-jima sudjeluju samo prezbiteri zato nisu vjerna slika Crkve. Čini se da se u današnjoj praksi svećenička ars celebrandi gotovo i ne gleda izvan službe predsjedanja, pa se kao stvarna zadaća nameće potreba odgaja-nja svećenika ne samo za službu predsjedanja nego i za pravi način su-djelovanja u slavlju. Koncelebracija je slavlje koje divno sja eklezijalno-šću, zajedništvom u jedinstvu i različitosti, ali se može lako prometnuti u suptilno klerikaliziranje Crkve i njezine liturgije. Ovi su prilozi izrasli iz promišljanja o eklezijalnoj ljepoti koncelebracije, ukazujući na zam-ke koje mogu zasjeniti njezinu jasnoću.

Urednik

NAŠA TEMA

2

Liturgijska koncelebracija

UKoncelebracija u zajedništvu CrkveO jedinstvu, mnoštvenosti i isključivosti u liturgijskoj zajednici

Ivica Žižić

Uz sasvim uobičajenu i općeprihvaćenu činjenicu da je kršćansko bogoslužje slavlje čitavoga Božjega naroda, jer je Crkva u cjeli-ni subjekt liturgijskoga (su)djelovanja na Kristovom Otajstvu,

ništa je manje razvidna činjenica da bogoslužju uvijek predsjeda zare-đeni službenik – prezbiter ili biskup. Na prvi pogled dade se konstatira-ti da ustrojstvo bogoslužja i bogoslužnih službi slijedi ustrojstvo Crkve, njezinu »piramidalnu« određenost, da ono reflektira posebnost »auto-riteta«, pa je stoga logično da bogoslužju ne samo predsjeda određeni službenik, nego da veći dio obrednoga slavlja spada na prezbitera. Sa-kralna isključivost svećenika, koja je kroz dugi niz stoljeća bila na sna-zi, ostavila je duboke tragove koji se ne mogu lako izbrisati iz svijesti da-našnjih vjernika i svećenika. Rečeni primjer govori više od mnogih. Ne samo o shvaćanju bogoslužja, nego i o shvaćanju Crkve. No, vratimo li se na bogoslužje onda ćemo uvidjeti da sakralna isključivost nije bila sa-mo na snazi među »staležima« – laičkim i kleričkim. Ona je možda još izrazitije očitovana na drugim područjima. Sjetimo se primjerice »oltar-ne pregrade«, koja je izgubila inicijacijsko svojstvo svetoga praga kao mjesta obredne geste vjere te postala »pričesna klupa« – granica pre-ko koje se ne može prijeći, nego samo »pasti na koljena«, tj. zastati u de-vocionalnoj gesti pobožnog primanja i razmatranja. Ili, sjetimo se olta-ra koji je izgubio simboličku formu stola/žrtvenika koji sabire Crkvu u jedno i koji je po svojoj liturgijskoj simbolici pristupačan sa svih strana, jer je svestrano žarište slavlja, a postao jednoznačno podnožje svetohra-ništa, svijeća i kipova. Strah od »desakralizacije«, strah koji je »čuvao« bogoslužje da ne izgubi svoju svetost, ostao je u određenoj mjeri prisu-tan i danas. Iako s različitim naglascima, ta sakralna isključivost osobi-to se razabire u slučaju liturgijskoga prostora, položaja (kon)celebrana-ta spram zajednice, odnosno, unutar zajednice i zajedništva vjere. Ako je dijalektika isključivosti više opterećivala nego olakšavala prezbitersku predsjedateljsku službu, dijalektika jedinstva, koju je želio Sabor i koja je istinska tradicija Crkve, bit će ona odrednica na čijoj osnovi valja izno-vice promišljati (kon)celebraciju, tj. Crkvu kao zajednicu vjere sabrane u Gospodinu u jedinstvenoj formi svetkovanja njegova Otajstva, Crkvu kao zajedništvo ministerijalnoga i kraljevskoga svećeništva koje više to-ga veže nego razjedinjuje.

Polazeći od jedinstva liturgijske zajedniceNije slučajnost da je koncilsko učenje Crkve (Lumen gentium) na Drugo-me vatikanskom saboru u određenoj mjeri uvjetovano obnovljenim razu-mijevanjem liturgije (Sacrosanctum Concilium). Tek nakon što je sabor

Iz jedinstva Crkve koja slavi provire istina

različitosti. A različitost nipošto ne bi smjela

podrediti jedinstvo i prometnuti se u ‘stari’

oblik sakralne isključivosti. Pritom mislimo na

ministerijalno svećeništvo, kao i na koncelebraciju u kojoj nerijetko dolazi do izražaja više ono što ‘udaljava’ nego ono što

‘sjedinjuje’ liturgijsku zajednicu. To se naravno

ne odnosi samo na mjesto(kon)celebranata

(u prezbiteriju crkve), nego povrh svega na

razumijevanja »mjesta« prezbitera u istini

liturgijskoga slavlja.

3

77živo vrelo7živo vrelo72010

‘rehabilitirao’ liturgijsku zajednicu kao formu Crkve, došla je na vidjelo eklezijalna narav kra-ljevskoga i ministerijalnoga svećeništva. Iz je-dinstva Crkve koja slavi provire istina različito-sti. A različitost nipošto ne bi smjela podrediti jedinstvo i prometnuti se u ‘stari’ oblik sakral-ne isključivosti. Ovdje dakako mislimo na mi-nisterijalno svećeništvo, kao i na koncelebraci-ju u kojoj nerijetko dolazi do izražaja više onoga što ‘udaljava’ nego onoga što ‘sjedinjuje’ liturgij-sku zajednicu. To se naravno ne odnosi samo na mjesto (kon)celebranata (u prezbiteriju crkve), nego povrh svega na razumijevanje »mjesta« prezbitera u istini liturgijskoga slavlja. No, ako je i »dar mjesta« mjesto dara, onda će se prez-biteri znati prepoznati u izvornoj darovanosti u liturgijskom slavlju Crkve, u izvornoj upućeno-sti prema ‘svetom centru’ koje je Kristovo Otaj-stvo, te će uvijek iznova prepoznavati odakle izrasta njihova prezbiterska služba. Nipošto iz sakralnoga ‘posjedovanja’ svećeništva, kao mi-losti rezervirane »zvanima i odabranima«, nego iz pozvanosti i odabranosti čitave Crkve. Prezbi-teri su, naime, stvarno očitovanje te univerzalne pozvanosti i odabranosti Božjega naroda. Time njihovo svećeništvo nipošto ne biva ‘izgubljeno’ u mnoštvenosti i različitosti, još manje umanje-no u svojem dostojanstvu. U povijesti spasenja, ali i u vremenu Crkve, Božje odabranje i poziv podjednako su osobni kao i zajedničarski. Za-pravo, svaki je osobni poziv upućen zajednici i svaki se zajedničarski poziv odražava u pojedin-cu. S tog gledišta, odabranost i pozvanost Crkve uvjet su mogućnosti prezbiterova odabranja i poziva, a taj je i da predsjeda liturgijskom slav-lju, počev od njegova jedinstva.

Od jedinstva do mnoštvenosti Kada se jedinstvo ne podredi različitosti, nego je omogućuje, i kada različitost uvijek iznova ura-sta u cjelinu jedinstva, liturgijska zajednica pris-pijeva k svojoj istini i k svojoj autentičnoj formi. Temelj jedinstva liturgijske zajednice je ujedno i Subjekt slavlja – Otajstvo Isusa Krista u sakra-mentalnome darivanju. No, subjekt je slavlja ta-kođer Crkva u svojoj mnoštvenosti i različitosti. Ono što objedinjuje »dva subjekta« liturgijsko-

ga slavlje je »jedan čin« u kojemu Crkva pripu-šta Kristovo Otajstvo u svojem (su)djelovanju na onome što je On učinio i u kojem Krist pripušta Crkvu da uzme udjela na zajedništvu Trojstva. Crkveno se zajedništvo, odjelotvoreno liturgij-skim svetkovanjem Kristova Otajstva, tako sve od početka pokazuje »pluralno« i »jedno«. I ta dijalektika međusobnoga ispreplitanja jedinstva i mnoštvenosti stoji u korijenu dinamike Crkve. Ne kao neki sociološko uvjetovan fenomen, ne-go kao teološka istina i milosna zadanost. Ako, dakle, liturgijsku zajednicu valja shvaćati pola-zeći od njezina jedinstva, ništa manje važno ni-je shvaćati je i u njezinoj pluralnoj naravi. A ta pluralnost nije samo na djelu u slučaju dijalekti-ke između kraljevskoga i ministerijalnoga sveće-ništva. Ona je na djelu u ‘mozaičnoj’ slici Crkve, koja se u mnogim licima i mnogim pokretima sabire u jedinstvo te iz jedinstva zahvaljuje za svoju mnoštvenost.

Otajstvo Krista je temelj jedinstva liturgijske zajednicei njezine mnogosti. (»Crux gemmata« iz apsidalnog mozaika bazilike Sant’Apollinare in Classe, Ravenna, 6. st.)

NAŠA TEMA

4


Svećeništvo i liturgijsko zajedništvoNa temelju prethodno rečenih principa jedin-stva i dijalektike s mnoštvenošću, razvidno je da svećeništvo živi u i od liturgijskoga zajed-ništva, koje je u svojoj biti zajedništvo s Kri-stom. I iz tog zajedništva s Gospodinom pro-viru sve ostale spone koje liturgijsku zajednicu čine jednim Tijelom i jednim Duhom. Euha-ristija, kao središte i stjecište sakramentalno-ga života Crkve, tu dinamiku na poseban način uzbiljuje i ponazočuje. Kad Euharistija prezbi-tersku službu i položaj u zajednici ‘relativizira’, što će reći u pozitivnom smislu stavlja u odnos sa Subjektom bogoslužja – Kristom, ona poka-zuje da je i čitava zajednica ne samo stavljena u frontalni odnos distance, nego i u uzajamni odnos bliskosti. Dinamika međusobnoga ‘uda-ljavanja’ i ‘približavanja’, naime, sastavni je dio svake komunikacije. Bez prave udaljenosti, ali i bez određene bliskosti, komunikacija ne bi bila moguća. I udaljenost i bliskost uvjet su moguć-nosti da se komunikacija dogodi.

Kad je pak riječ o »liturgijskoj komunikaci-ji«, koja je svagda upisana u vertikalni odnos i iz njega izranja, vrijedi naglasiti jedno: da vjerni-ci svetkuju Kristovo Otajstvo i uzimaju udjela na njemu u snazi kraljevskoga svećeništva i da je ono djelatno u svakome sakramentalnom slav-lju. Svećeništvo Kristovih vjernika nije stvar poj-ma, nego čina kojim su-djeluju i u svojem sudje-lovanju bivaju dijelom jednog te istog jedinstva Kristove Crkve. U njemu su, dakle, udaljavanje i približavanje dinamizam koji iznutra prožima

sve liturgijske čine. To je prisutno kako u odno-sima tako i u prostornoj dispoziciji, kako u gesta-ma tako i u riječima. Ministerijalno svećeništvo nipošto se ne postavlja povrh ili nasuprot kra-ljevskoga svećeništva. Ono je svagda u njemu i iz njega očitovanje sveopće pozvanosti i odabra-nosti Božjega naroda. U tom smislu, neka mi bu-de dopušteno, navesti barem dva primjera koji ovaj princip radikalno urušavaju; nipošto s ci-ljem površne kritike, nego s nakanom uviđanja svećeničkoga principa liturgijske zajednice.

Dva primjera iz liturgijske praksePrvi se slučaj odnosi na prenaglašenu distancu između svećenika i vjernika, između vjernika među sobom (kao što su različite grupe uvje-tovane lošim projektiranjem liturgijskoga pro-stora, a tako i iskrivljenim shvaćanjem liturgij-ske zajednice i Crkve), kao i između različitih liturgijskih žarišta. Tako se liturgija naspram liturgijske zajednice događa u velikom rasko-raku od onoga što ona u svojoj biti jest. Mnogi će tu ‘distanciranost’ tumačiti kao čuvanje dru-gosti svetoga, zaboravljajući da sveto nije sa-mo nedodirljiva i nedohvatna zbiljnost, nego u svojoj veličini simbolički očitovana i posre-dovana. Sveto se, naime, artikulira u dinamici prijelaza, tj. simboličkih komunikacija i inici-jacija, a ne samo u logici skrivenosti i mistič-ne odvojenosti. ‘Distancirano’ bogoslužje tako upada u krajnji rizik ‘rastakanja’ liturgijske za-jednice i njezinog pretvaranja u skup individu-alaca, koji, svaki u svojoj nutrini i svaki na svo-

5


sebe samih. Tako liturgijski prostor ne počiva više na svojoj objektivnoj danosti, artikuliranoj samim obredom, nego se iznalazi u artikulaciji svojih vlastitih osjećaja.

Isto je i s liturgijskim govorom. Kada homi-lija, pod krinkom ‘razumljivosti’, napusti svo-ju mistagošku određenost i pretvori se u govor svakodnevlja, ona će postići relativnu ‘simpatič-nost’, ali neće uvoditi u istinsku bliskost s Kri-stom niti utvrđivati stvarnu blizinu liturgijske zajednice. Isključiva bliskost, dakle, ne daje pro-stora Otajstvu, niti pruža oslonac istinskom živ-ljenju zajedništva. Ona doduše ne rastače bogo-služje na sve strane, ali ga zato urušava u sebe, tj. u svoje vlastite projekcije i svoje vlastite želje.

Onkraj isključivosti: (kon)celebracija Na koncu, opravdano je upitati se u kojem od-nosu stoje prethodna razmišljanja s našom te-mom koncelebracije? No, to bi se pitanje dalo korigirati i produbiti drugim pitanjem: može li se koncelebracija shvatiti bez jedinstva i mnoš-tvenosti, je li ona sakralno isključiva (u obliku kakvoga prepoznajemo u distanciranom bogo-služju), ili je pak puki izraz bliskosti prezbite-ra te njihove odvojenosti od drugih, a gdjegdje i stopljenosti s drugima? Kada prezbiteri sla-ve zajedno, njihovo zajedništvo ne uspostavlja se zasebno od zajedništva liturgijske zajednice. Oni nisu zajednica unutar liturgijske zajedni-ce, nego njezin sastavni dio. Ako su prezbiteri u zajedništvu s biskupom pozvani predsjedati liturgijskim svetkovanjem i liturgijskom zajed-nicom, oni nisu pozvani nalagati zajedništvo drugima, a sebe izolirati u sakralnu drugost.

No, isto tako prezbiteri nisu nipošto pozva-ni ‘urušavati’ liturgijsku zajednicu isključivom bliskošću, kako bi priskrbili osjećaj (nerijetko lažan) »dobroga liturgijskog slavlja«. Samo u pravoj bliskosti i istinskoj distanci moguće je slaviti u zajedništvu vjere (kon-celebrirati u ši-rem poimanju), a tako i u zajedništvu prezbite-rija mjesne Crkve (kon-celebrirati zajedno s bi-skupom i drugim prezbiterima), čija snaga nije u isključivanju drugih da bi se potvrdili u svo-joj posebnosti, nego u uključivanju sviju da bi se zadobili u darovanosti odozgo.

me ‘mjestu’, ne pronalaze ‘mjesta’ s drugima i u Drugome. ‘Distancirano’ bogoslužje izričaj je devocionalno umrtvljenoga liturgijskog isku-stva vjere, kojemu drugi predstavljaju preprje-ku »na putu prema sebi«, tj. na »putu prema Bogu«, koji se, prema tom mišljenju, očituje samo u intimnom poletu duše. Tako distanca niječe samu narav Božje drugosti i njegove bli-zine te se u logici izoliranosti okreće prema po-trazi za vlastitim duhovnim probitkom.

I kada je riječ o prezbiterima, logika distan-ce, kao baština sakralne isključivosti, nije stra-na. Isključivo frontalni položaj prema zajednici, frontalni način govora (češće moralizatorskoga i doktrinalnoga, negoli mistagoškoga i zajedni-čarskoga), te ukupni stav isključivosti, teško po-gađaju shvaćanje i življenje liturgijske zajednice kao jednoga Kristova Tijela. Zapravo, ono se tu nikako ne uspijeva ponazočiti jer je ispresijecano preprjekama koje se ne daju nadvisti, preprje-kama koje su se ucrtale u svijesti da bi bile ocrta-ne u dispoziciji liturgijskoga prostora, što je po-sebno vidljivo kod velike većine novih crkava.

Drugi je slučaj isključive bliskosti. U misama s djecom (i mladima), u duhovnim pokretima i zajednicama, osjećaj bliskosti temeljito intoni-ra bogoslužje. Bez njega je, pomišlja se, bogo-služje »prazni ritualizam«, nedoživljeno, neza-nimljivo, djeci i mladima neprivlačno. Tako se bliskost radije traži slijedom duboke humani-stičke krize, koja pogađa današnje društvo, ili pak slijedom virtualno zabavljačkoga progra-ma, kojim se kušaju ‘uspostaviti’ odnosi s publi-kom, negoli istinom blizine Božje i blizine od-nosâ vjere. S tog gledišta, traganje za bliskošću može se prometnuti u podvrgavanje liturgije vlastitim projekcijama, u svođenje njezina go-vora i simbola, njezinih odnosa blizine i distan-ce te njezinog kristološkoga jedinstva, na izričaj

Želja za bezuvjetnom bliskošću prezbitera i zajed-nice, osobito u misama s djecom i mladima, lako se prometne u podvrgavanje liturgije vlastitim projekci-jama, u svođenje njezina govora i simbola, njezinih odnosa blizine i distance te njezinog kristološkoga jedinstva, na izričaj sebe samih.

Koncelebracija nije slika Crkve ako prezbiteri priječe djelatno sudjelovanje vjernika u bogoslužju.

NAŠA TEMA

6


LU poslijesaborskoj je

obnovi koncelebracija gledana u slici sakramen-

talnosti. Koncelebracija nosi otajstvo jedinstva koje Crkvu i euharistiju defi nira

unutar Kristove nakane na Posljednjoj večeri:»Da svi budu jedno,

kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi.« Iz toga se

teološko-pastoralno mogu izvući sljedeća

obilježja: jedinstvo žrtve, jedinstvo svećeništva,

jedinstvo Crkve. Svako euharistijsko slavlje uvijek

je sakramentalna prisutnost jedincate Kristove žrtve

koja snagom Duha Svetoga zahvaća

kršćanske zajednice.

Liturgijska koncelebracija: otajstveni govor i pastoralne vrijednosti

Ivan Šaško

Liturgijska koncelebracija, a na osobit način euharistijska koncele-bracija, željno iščekivana i savršeno na tragu intuicija Drugoga va-tikanskog sabora, bila je ranije pridržana slavljima biskupskoga

posvećenja i svećeničkoga ređenja. U Crkvi zapadnoga latinskog obreda ponovno se pojavila na Veliki četvrtak 1965. Bila je prihvaćena kao dar i, bez obzira na pojedina osporavanja do današnjih dana, iznenađujućom se brzinom proširila cijelom Crkvom, privlačeći pozornost.

Drugi vatikanski sabor i dekret od 7. ožujka 1965. Ecclesia semper potvrdili su da je koncelebracija sve do današnjih dana ostala u uporabi u Crkvi, kako na Istoku, tako i na Zapadu (usp. SC 57; ES 11). Taj kontinu-itet je doživio različit razvoj, ali postoji od starine. Svjedočanstva iz prvih stoljeća kršćanstva pokazuju tri temeljne slike koncelebracije koje u sebi sadrže elemente kasnijega razvijanja koncelebracijskih oblika.

Prva slika. Sv. Ignacije Antiohijski (god. 117.), pišući Crkvi u Filadel-fiji, već izražava bitno govoreći da se kršćani trebaju potruditi da slave samo jednu euharistiju, budući da je jedno tijelo našega Gospodina i je-dan kalež za jedinstvo u njegovoj krvi, jedan oltar, kao što je i jedan bi-skup zajedno s prezbiterijem i đakonima, kako bi sve što čine činili po Božju (usp. br. IV).

Druga slika. Navodeći sv. Ireneja Lionskoga, Euzebije Cezarejski u svojoj Crkvenoj povijesti (oko 155.) ocrtava papu Aniceta i biskupa Poli-karpa iz Smirne u podnožju oltara, ujedinjene u istoj euharistiji, zanema-rujući njihovo neslaganje glede datuma Uskrsa. Štoviše, Anicet poziva Polikarpa da izgovori molitvu zahvale koja je po pravu pridržana mje-snomu biskupu (usp. V, 24, 17). Prema Nauku dvanaestorice apostola (s početka 3. st.) mjesni biskup treba pozvati biskupa koji je u prolasku ne samo da zauzme mjesto do njega u prezbiteriju, nego da i progovori nje-govim vjernicima te da predmoli zahvalu (usp. 12, 58, 2-3)

Treća slika. U skladu s Apostolskom predajom (s početka 3. st.) u bi-skupskim ređenjima prisutni biskupi polažu ruke, a jedan od njih moli posvetnu molitvu. Zatim novozaređeni biskup, okružen svojim prezbite-rijem, predsjeda euharistijom. Svećenici pružaju (polažu) ruke, ali samo on moli euharistijsku molitvu. Spominje se i načelo ‘improvizacije’ euha-ristijske molitve, što je – čini se – dugo obilježavalo koncelebraciju.

Različitost razvoja Krajem 8. st. dolazi do korjenite promjene. Za Uskrs, Duhove, Božić i na blagdan sv. Petra (samo u tim slavljima) kardinali svećenici okružuju pa-pu koji je za oltarom i tiho mole euharistijsku molitvu (Kanon) zajedno s njim (usp. OR III, 1). U tome je obliku koncelebracija potvrđena još u

7


12. stoljeću. Ona će ostati takvom sve do 20. st. samo za biskupska i prezbiterska ređenja (u ne-običnome miješanom obliku), te, kao iznimka u nekim krajevima, u misi posvete ulja.

U Crkvama na Istoku koncelebracija popri-ma različit oblik koji se odražava i u sadašnjoj praksi. Koncelebracija se općenito smatra sve-čanim obredom kojim se snažnije ističe slavlje-no otajstvo i naglašava dostojanstvo predsje-datelja te okolnost koja okuplja kršćane. Crkve bizantskoga i maronitskoga obreda prihvaća-ju koncelebraciju kao ‘redoviti’ oblik euharistij-skoga slavlja. Zanimljivo je da armenski obred dopušta koncelebraciju samo za biskupska i prezbiterska ređenja.

Promatrajući obred povezan s anaforom (eu-haristijskom molitvom), postoji različitost obli-ka. U Crkvama sjedinjenima s Rimom, svećenici zajedno mole anaforu, barem za riječi ustanov-ljenja i za epiklezu (cijelu ili njezin dio). Jednako je u Ruskoj pravoslavnoj Crkvi. U pojedinim slu-čajevima, u Crkvama koje nisu sjedinjene s Ri-mom, jedan svećenik moli anaforu, dok se osta-li mogu rasporediti oko oltara (grčki, sirijski i kaldejsko-nestorijanski pravoslavni kršćani). U ostalim slučajevima svećenici mole određene dijelove anafore (koptska i etiopska Crkva). Na Istoku svećenici slave tzv. ‘sinkronizirane mise’ na istome oltaru ili na različitim oltarima.

Koncelebracija koja je proizišla iz Drugo-ga vatikanskog sabora ukorijenjena je u preda-ju, ali je jednako tako novost pod raznim vidici-ma: svakodnevnost; sudjelovanje velikoga broja svećenika; ‘prihvatljivost’ nenazočnosti biskupa ili vjernika.

Sakramentalni pristup koncelebracijiKoncelebracija se, kako piše Laurent Coté, može shvatiti na nekoliko načina. Ponajprije kao obred koji na skladan i djelotvoran način uređuje slav-ljenje mnoštva ‘privatnih’ misa i to na dostojan način koji je prikladniji u odnosu prema zajedni-čarskome obilježju euharistije. To je pristup ko-ji je početno predložen Koncilu i koji je na tra-gu stoljetne prakse svakidašnjega svećeničkoga slavljenja euharistije. Osim toga, koncelebracija se može promatrati i s gledišta njezine spasenj-

ske vrijednosti, tj. koliko je moguće ostvariti taj kolegijalni čin. Ako je to moguće, je li potrebno izgovarati molitve zajednički? Otvaraju se i osta-la pitanja koja u sebi sadrže količinski odnos: Je li koncelebracija jedna misa ili više misa? Ako je riječ o jednoj misi, je li time umanjeno davanje slave Bogu i spasenje ponuđeno svijetu? Kon-cil nije ostao blokiran tim pitanjima. Što se ti-če zajedničkoga moljenja, jasan, iako ne nepro-mjenjiv odgovor dali su papa Pio XII. (22. rujna 1956.) i Sveti Uficij (23. svibnja 1957.).

Koncil je koncelebraciji pristupio drukči-je, tj. na sakramentalan način. Premda nije bit znakovnosti euharistije (Katekeizam Kato-ličke crkve ne govori o koncelebraciji), konce-lebracija ovisi o svojoj savršenosti: postoji ne-što u euharistiji što samo ona može značiti na pun i cjelovit način. Koncelebracija znači otaj-stvo jedinstva koje Crkvu i euharistiju definira unutar Kristove nakane na Posljednjoj večeri: »Da svi budu jedno, kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi.« (Iv 17, 21). Iz toga se teološko-pastoral-no mogu izvući sljedeća obilježja: jedinstvo žr-tve, jedinstvo svećeništva, jedinstvo Crkve. Sva-

Crkva nije »narod svećenika« po prezbiterskoj službinego po krsnom svećeništvu svih vjernika.

NAŠA TEMA

8


ko euharistijsko slavlje uvijek je sakramentalna prisutnost jedincate Kristove žrtve koja sna-gom Duha Svetoga zahvaća kršćanske zajedni-ce koje slave euharistiju u prostoru i vremenu. U koncelebraciji se uvijek radi o jednoj misi, či-me se mnogostrukost misa svodi na jedinstvo. U Trećoj euharistijskoj molitvi molimo: »Pogle-daj, Gospodine, prinos Crkve svoje, onu istu žr-tvu po kojoj si nam darovao pomirenje.«

bjekt u Kristu koncelebracijska. Najbolje oči-tovanje Crkve postoji u punome i djelatnome sudjelovanju cijeloga Božjeg naroda u istome slavlju, u istoj molitvi, u istome oltaru, kada predsjeda biskup sa svojim prezbiterijem i služ-benicima (usp. SC 41).

Odmak od individualizacije i klerikalizmaKoncelebracija je znak jedinstva, a to može bi-ti samo ako je vjerna onome što definira svako liturgijsko slavlje, a na osobit način euharistiju. Sve ono što narušava cjelovitost i jedinstvo slav-lja narušava koncelebraciju.

Primjenjujući to na euharistijsku molitvu uočljivo je da u njoj nije riječ o odvojivim dijelo-vima koji bi na više ili manje umjetan način bili ukrasom oko pripovijedanja ustanovljenja (što se ponekad promatra kao jedini ‘bitni’ dio te molitve). Ona je molitva zahvale i posvete, što-više, posvetna zahvala koja postaje prinosom i proslavom. Euharistijska molitva tvori cjelinu s gestama predstavljanja darova i pričešću. Tako promatrani, nestaju praktični razlozi pred za-htjevom za jedinstvom. Predsjedatelj vrši svoju službu samo polazeći od onoga što vjernici do-nose za to određeno slavlje i izražavajući svo-ju želju da budu sjedinjeni s Kristovom žrtvom Ocu te ispunjeni bogatstvom Duha. Svi vjernici, a ne samo svećenici koncelebranti, primaju isti posvećeni kruh života. Zbog toga bi bilo idealno težiti prema pričesti pod obje prilike, kako bi se komplementarnost koncelebracije očitovala na najizvrsniji način.

Gledajući cjelinu liturgijskih slavlja ne će promaknuti dijelovi bez kojih ta slavlja nisu sa-kramentalno razumljiva. Koncelebracija se od-nosi na cjelovitost slavlja, a ne samo na središ-nju molitvu. Pritom mislim na liturgiju Božje riječi, ali i na uvodne, odnosno završne obrede. U svakome tome dijelu svećenici koncelebran-ti izražavaju isto sakramentalno, otajstveno je-dinstvo, a za svaki od dijelova postoji i poseban obredni izražaj koji se odlikuje ljepotom prisut-nosti u nenametljivosti, kako bi predsjedatelj-ska uloga dobila svoju snagu i prepoznatljivost.

Ljepota koncelebracije može se prepoznati kao sugestivna prisutnost koja ne niječe prisut-

Koncelebracija se odnosi na cjelovitost slavlja, a ne samo na euharistijsku molitvu. U čitavome slavlju svećenici koncelebranti izražavaju isto sakramental-no jedinstvo, ali pazeći da služba predsjedatelja ne izgubi na svojoj snazi i prepoznatljivosti.

Tko predsjeda euharistijskom zajednicom čini to snagom Duha, »in persona Christi«, u ime i u osobi Isusa Krista. Ne vrši neko ‘svoje’ svećeništvo, nego Kristovo. S druge strane, bi-skup ili prezbiter ne mogu se odvojiti od Tijela kojemu su pritjelovljeni, snagom njihova sudje-lovanja u Kristovu svećeništvu. U koncelebraci-ji, u svojoj množini, svećenici očituju, čine vid-ljivom svoju pripadnost istomu svećeništvu, ujedno objavljujući zbilju koja ih nadilazi i me-đu njima stvara sakramentalno srodstvo, a to je Kristovo svećeništvo. To za pastoral ima izni-mne posljedice. Nastojanje da se svećenik kao pojedinac izdigne iznad tijela prezbiterija koje-mu pripada, naglašavajući svoje sposobnosti i sebično obescjenjujući druge u istome svećeniš-tvu, protivno je naravi Kristova svećeništva, jer odudara od pozvanosti, velikodušnosti, crkve-nosti, otvarajući prostore sebičnosti.

Svako je euharistijsko slavlje Kristov čin i čin Božjega naroda koji je hijerarhijski uređen, ne isključujući niti jednoga člana. Svi člano-vi zajednice, prema raznolikosti njihovih daro-va (karizmi) i službâ ujedinjeni su na međusob-no skladan način u jedan te isti čin: svatko vrši njemu vlastit čin koji je istodobno i parcijalan (posebnost službe) i cjelovit (čin koji služi cje-lovitosti i jamči cjelovitost). U koncelebraciji je vidljivo zajedništvo Crkve koja djeluje snagom Duha Svetoga. Cijela je Crkva kao liturgijski su-

9


nost i službu drugih. Koncelebracija u sebi sa-drži način kršćanskoga življenja – dati prostora ponajprije Bogu i bližnjima, preuzimajući ono mjesto koje nam je Bog namijenio u zajednici. Možda u tome, a ne u nekim dubokim teološ-kim pitanjima, leži razlog zašto poneki svećenici imaju poteškoće s koncelebracijom, jer svojom istaknutom osobnošću nisu dovoljno vidljivi ili smatraju da in persona Christi nije poveziva sa sintagmom in personae Ecclesiae.

Koncelebracija kao liturgijski oblik nije na prvome mjestu obredno pitanje, nego pitanje eklezijalnosti. Koncelebracija pomaže otkloni-ti Crkvu od individualizacije i od klerikalizma. Življena u vjernosti svojoj stvarnoj naravi kon-celebracija može sve više i više postajati jasnije očitovanje svetoga naroda koji se klanja i živi u »duhu i istini«.

Naslijeđena pitanjaDa bi se doprlo do naravi koncelebracije na nje-zinu izvoru, povijesne datosti treba tumačiti u svjetlu pripadne teologije. Prvotni oblik kon-celebracije promijenjen je u 4. i 5. st., odnosno u vremenu kada se oblikuju obrasci s pisanim

tekstovima molitava, a koncelebracija velikim dijelom na Zapadu nestaje u 13. st., osim spo-menutih slučajeva ređenja.

U povijesnome razvoju razlikujemo impli-citnu koncelebraciju, kao najstariji oblik u ko-jemu koncelebranti ne izgovaraju riječi posvet-ne molitve i eksplicitnu koncelebraciju u kojoj koncelebranti izgovaraju riječi posvete zajedno s predsjedateljem. Na temelju implicitne kon-celebracije neki su željeli razlikovati sakramen-talnu od ceremonijalne koncelebracije. Prva bi se odnosila na ostvarivanje, činjenje, stvaranje (confectio) sakramenta, a druga na jednostavno sudjelovanje. Odgovori na pitanje koja je obred-na forma danas obvezujuća za prepoznavanje ‘valjanosti’ sakramentalne koncelebracije, nisu primjenjivi na povijesni razvoj, jer ta pitanja u starini nisu bila postavljana s novijom pravno-teološkom pozadinom.

U perspektivi kolegijalnosti i svećeništva te zajedništva euharistijskoga slavlja, kako je zapi-sao M. Augé, činjenica da se riječi posvete ne iz-govaraju osobno ne isključuje automatski sve-ćeničku funkciju presbyteriuma u ispunjavanju sakramentalnoga znaka. Ako je tomu tako, stari

Koncelebracija na 'sakramentalan' način nosi i označava jedinstvo Žrtve, jedinstvo Crkve i jedinstvo svećeništva.

NAŠA TEMA

10


bi se način koncelebracije, prema kojemu je sa-mo predsjedatelj izgovarao riječi euharistijske molitve, mogao tumačiti kao prava sakramen-talna koncelebracija, a to je način koji se još uvi-jek koristi u nekim pravoslavnim Crkvama.

na objektivnu vrijednost Kristove euharistijske žrtve. Koncelebracija uči vlastitoj vrijednosti i odgovornosti u Crkvi te poštivanju drugoga.

Za svećenike je važno da otkrivaju vrijed-nost zajedništva u istome prezbiteriju, dimen-ziju katoličkoga u sveopćoj Crkvi i da pomoću liturgijskih naglasaka budu nositelji vidljivoga ustrojstva Crkve. Koncelebracija uči ‘prigušiti vlastitost’ (doslovno se to odnosi na jačinu glasa u koncelebriranju, gdje se treba čuti glas pred-sjedatelja), da bi snažnije progovorila Crkva. No, svako liturgijsko slavlje objavljuje otajstvo Božje prisutnosti i ne može se svesti na, premda plemenite, razloge protumačive sa sociološkoga ili psihološkoga motrišta. Naime, koncelebraci-ja upućuje ponajprije na Krista, a ne na službe-nike; na prisutnost Drugoga koji se otajstveno daje čovjeku. Iz liturgijske koncelebracije u bilo kojemu slavlju izranja specifičnost kršćanskoga življenja koja je valjana i za društvo: u darova-nosti, u zajedništvu, u dioništvu vječnosti.

Koncelebracija pokazuje u čemu se nalazi kršćanska različitost. Suodnos s transcenden-tnim u kršćanstvu je takav da sve postaje druš-tvenim, jer je po načelu inkarnacije u suodnosu i poprima biofizičku i psihičku narav, a da se ne svede na njih, nego upućuje na simboličku sna-gu koja izražava najdublju vrijednost ljudskoga. Na temelju kristološke istine – perfectus Deus et perfectus homo – u kršćanstvu živi jedinstvo razlikovnosti koje ne stvara isključivanja. Kon-celebracija je pogled koji vidi sveopćenitost u i s pomoću razlika. Sama zbilja kombinira imanen-tnost i transcendentnost. Istina koja obuhvaća imanentno, ali nije zatvorena u njega, sprječa-va partikularizam, relativizam, panteizam, nihi-lizam i u mnoštvu drugih -izama koji su isključi-vi prema Drugomu. Ako bi istina htjela biti samo transcendentna, završila bi u fundamentalizmu ili u političkoj religiji.

Sve te opasnosti koncelebracija, ispravno shvaćena otklanja i postaje velikim očitovanjem za cjelokupnost društvene zbilje, življene na te-melju crkvenoga iskustva euharistije. U kršćan-skome viđenju razlike se čitaju kao posebnosti koje upućuju na univerzalnost koja je prožeta prisutnošću Boga Isusa Krista.

Svećenička je služba u Crkvi sakramental-no produženje jedinoga svećenika Isusa Krista. Kada prezbiterij (zajednica prezbitera) slavi eu-haristiju na kolegijalni način, normalno je da to čini na hijerarhijski oblikovan način. Vršiti ko-legijalni čin ne sastoji se u tome da svaki od čla-nova čini isto što čine i drugi, već je on u činje-nici da se stvarna suradnja svih konkretizira u jedinstvenome činu, na takav način da se taj čin može pridati svima zajedno i svakomu pojedi-načno, premda su službe različite. Zbog toga su neki uveli pojmovnu razliku između concele-bratio synaxalis i concelebratio personalis.

Smatrati koncelebraciju tek izražajem je-dinstva svećeništva dovelo bi do opasnosti kle-rikalizacije liturgije jer je cijela zajednica slavi-teljska. Koncelebracija je oblik koji se odnosi na cjelokupnost sakramentalnoga djelovanja, a ne samo na jamstvo ostvarenosti preduvjeta sakra-menta (za confectio sacramenti). Taj je element neizostavan, ali – viđen u isključivosti – zatam-njuje onaj dio koji se odnosi na cjelovitost za-jednice, bez koje nema ispravnoga razumijeva-nja i življenja euharistijskoga otajstva.

Za otkrivanje pastoralnih vrijednostiNa razini znaka koncelebrirana euharistija na puniji način izražava sadržaj euharistije te se, s pomoću zajedničarske naravi liturgijskoga slav-lja, otkrivaju teološke, duhovne i pastoralne vrijednosti. Koncelebracija izražava vrijednost svećeništva, kako ministerijalnoga, tako i zajed-ničkoga. Osim toga, ona u sebi uključuje vrijed-nosti zajedničkoga u slavljenju; dakle, daje više prostora dimenziji slavlja koja se ne svodi samo

Smatrati koncelebraciju tek izražajem jedinstva svećeništva dovelo bi do opasnosti klerikalizacije liturgije jer je cijela zajednica slaviteljska. Prisutnost koncelebranata ne smije, stoga, zatamniti ulogui mjesto zajednice.

11


PKoncelebracija u autentičnosti celebracijeIzmeđu ikoničnosti Crkve i prikrivenoga klerikalizma

Ante Crnčević

Pojam koncelebracija, premda je u godinama neposredno na-kon Drugoga vatikanskog sabora označavao prekretnicu u pri-stupu liturgiji Crkve, navlastito slavlju euharistije, ipak je u se-

bi ‘skrio’ niz pitanja koja sve do sada nisu u potpunosti prevladana. Nema sumnje da je euharistijska koncelebracija plod ideje o liturgi-ji kao činu Crkve, zajednice vjernika, a ne samo svećenika koji bi bio jedini vršitelj liturgijskoga čina. No, reduciranje pojma koncelebra-cija na tehničko značenje slavlja euharistije na kojemu sudjeluje više svećenika, u sebi može nositi stanoviti oblik neprekoračenoga litur-gijskoga klerikalizma. U teološkoj se kritici postavlja pitanje zašto bi se samo ono slavlje u kojemu sudjeluje više svećenika nazivalo kon-celebracijom? Ne čini li se da je tim pojmom u liturgijskome slavlju ponovno dana primarna važnost prezbiterima, odnosno da je time ideja o liturgiji, shvaćenoj kao celebratio, vezana samo za ministeri-jalno svećeništvo? Nije li svako liturgijsko slavlje, u ispravnom shva-ćanju njegove eklezijalnosti, celebrativno već po naravi liturgijskoga čina? Što mu, dakle, nedostaje da samim time bude i koncelebra-tivno? Unosi li pojam koncelebracija nove razlike između svećeni-kâ i vjernika laika u slavlju? Ako se neko slavlje naziva kon-celebra-tivnim samo zbog prisutnosti više svećenika u tome slavlju, u kakav odnos predmetak kon (lat. cum, s, sa) stavlja predsjedatelja slavlja i druge nazočne svećenike slavitelje? To su samo polazna pitanja koja se naslanjaju na ‘tehnički’ pojam koncelebracije i koja su bila pred-metom teoloških rasprava nakon Sabora. Korisno je, naime, zami-jetiti da su tehničkom uporabom toga pojma ostali zasjenjeni neki drugi vidici liturgijskoga slavlja kao zajedničarskoga čina Crkve. Tra-gajući za jasnijim odgovorima na naznačena pitanja, u ovom ćemo razmišljanju pratiti teološku raspravu o euharistijskoj koncelebra-ciji u žaru saborske i poslijesaborske liturgijske obnove, s ciljem uo-čavanja prave vrijednosti slavlja koje se naziva koncelebracijom, ali i u želji da u pastoralnoj praksi budu otkrivene eklezijalne crte i onih slavlja koja ne staju pod taj tehnički nazivnik. Ipak, važno je imati na umu, da unutar takvih promišljanja pojmove celebrant i konce-lebrant, vezane uz ministerijalno svećenstvo, ne možemo proširivati na dionike krsnoga ili zajedničkoga (općega) svećeništva.

U poslijesaborskom oblikovanju koncelebracije

korisno je uočiti da je obred koncelebracije (zajedno s obredom

pričesti pod obje prilike) izrađen znatno ranije

negoli novi ordo missae, pa je tako koncelebracija

stavljena na početak promišljanja o novome

obrednom ustroju slavlja euharistije. Narav slavlja

te različitost i jedinstvo udioništva prezbitera i

svih vjernika u slavljenom otajstvu najjasnije se

imaju očitovati upravo u euharistijskoj

koncelebraciji.

NAŠA TEMA

12


Koncelebracija – eminentni znak liturgijske obnovePremda je euharistijska koncelebracija u rim-skoj liturgijskoj tradiciji od ranoga srednjega vi-jeka čuvana samo rudimentarno – u Misi po-svete ulja na Veliki četvrtak, u misama ređenja prezbitera i posvećenja biskupa te u nekim po-sebnim prigodama – obnoviteljske predsa-borske ideje o širenju koncelebracije i na dru-ga euharistijska slavlja izazvale su oštre kritike i suprotstavljanja. Reakcije su ponekad bile tvr-de i neočekivane, kao da je riječ o unošenju u li-turgijsku praksu nečega sasvim novog i nepo-znatog. Još je, naime, papa Pio XII. u enciklici Mediator Dei – kojom je, istina, pružio snažnu potporu obnoviteljskim nastojanjima u liturgi-ji – naznačio da bi ideja o ‘jednakovrijednosti’ koncelebracije u odnosu na više pojedinačnih slavlja bilo sasvim pogrješno mišljenje (error opinionis). Tragom takvoga razmišljanja, kar-dinal F. J. Spellman u saborskoj je raspravi o koncelebraciji svoju zabrinutost pred širenjem koncelebracije izrazio mišlju da bi u slučaju za-jedničkoga slavlja euharistije od strane stotine svećenika Crkva ostala ‘osiromašena’ za devede-set i devet misa. Iz takvih je mišljenja razvidno

je da su mnogi pojedinci pred idejom o širenju koncelebracije bili više ‘skeptici’ nego protivni-ci jer su bili zaokupljeni prvenstveno slikom eu-haristije kao jedinstvenoga žrtvenoga čina i mi-šlju o njegovoj učinkovitosti za spasenje i život Crkve.

Na temelju druge pripravne sheme o liturgiji na saborskim je raspravama temi koncelebracije pristupano s različitih vidika. Od preko 60 interve-nata na temu koncelebracije u dvije trećine zago-varano je proširenje koncelebracije na slavlja izvan tada rijetkih prigoda. U raspravama se poglavito naglašavalo prednosti koncelebracije: snažnije isti-canje jedinstva svećeništva, Kristove žrtve i same Crkve; jasnije promicanje svećeničke duhovnosti i pobožnosti; oživljavanje drevne liturgijske tra-dicije. K tomu je isticana i »praktična« prednost koncelebracije u nekim prigodama i životnim kon-tekstima (na skupovima svećenika ili u samostani-ma). Pojedini su saborski oci naglašavali da bi bilo kakvo ograničavanje koncelebracije na samo neke prigode bilo protivno već usuglašenome saborsko-me načelu kojim se daje vrijednost zajedničarskoj dimenziji liturgijskoga slavlja. U konačnomu tekstu Konstitucije o liturgiji stoji da se koncelebracijom »prikladno očituje jedinstvo svećeništva« (unitas

Oltari za pojedinačne i »sinhronizirane« mise u vrijeme koje još nije poznavalo redovitost koncelebracije. (Samostan Sainte-Marie de La Tourette, Eveux, Francuska; arhitekt Le Corbusier, 1953.)

13


sacerdotii opportune manifestatur, SC 57). Kori-sno je, međutim, zamijetiti da su u konačnomu tek-stu ispuštene druge vrijedne »teološke motivacije« koncelebracije, kao što je jedinstvo Crkve, a što je bilo naglašavano u prethodnim shemama i raspra-vama. U tekstu je izbjegnuto i razlikovanje na obli-ke sakramentalne i ceremonijalne koncelebracije. Čini se da je, na kraju, glavna briga saborskih otaca bila predložiti koncelebraciju kao eminentni oblik euharistijskoga slavlja i jedinstva ministerijalnoga svećeništva, a što je istaknuto i u drugim saborskim dokumentima: »svi prezbiteri zajedno s biskupom imaju udjela u jednom te istom Kristovu svećeniš-tvu i služenju (...), a to se izvrsno (optime) očituje u liturgijskoj koncelebraciji« (PO 7).

Proglašenjem Konstitucije o liturgiji dano je polazište za daljnje oblikovanje ideje o koncelebra-ciji. Brigu oko obnove preuzeo je poslijesaborski »Consilium« unutar kojega je formirana zasebna radna skupina kojoj je, pod vodstvom C. Vagag-ginija, povjerena zadaća oblikovanja posebnoga ritus concelebrationis. Plod toga rada je predložak koji je papa Pavao VI. odobrio ad experimentum 26. lipnja 1964. Korisno je uočiti da je u tijeku poslijesaborske obnove obred koncelebracije (za-jedno s obredom pričesti pod obje prilike) izrađen znatno ranije negoli novi ordo missae, pa je tako koncelebracija stavljena na početak promišljanja o novome obrednom ustroju slavlja euharistije.

Slavlja koncelebracije bila su odobrena najprije »ad experimentum« za šest benediktinskih opati-ja (S. Anselmo, Montserrat, En-Calcat, Maredso-us, Maria Laach, Collegeville) te za dominikansku studijsku kuću u Le Saulchoir u Belgiji. U tim su zajednicama slavlja priređivana po nekoliko puta mjesečno, a bilo je, između ostaloga, određeno da u njima ne sudjeluje više od dvadeset prezbitera koncelebranata, da svi budu smješteni u svetište (oko oltara) te da se s tih slavlja prirede izvješća s primjedbama i prijedlozima za konačni ustroj eu-haristijske koncelebracije. U međuvremenu su dana odobrenja i za koncelebracije u nekim poseb-nim prigodama, a u probnom je razdoblju (od lip-nja do prosinca 1964.) dano ukupno 720 posebnih dopuštenja te je slavljeno preko 1500 euharistijskih koncelebracija. Važno je napomenuti da su sva do-puštenja dana uz prethodnu potvrdu pastoralne

potrebe za takvim slavljem, a samo je u jednome slučaju dano dopuštenje za koncelebraciju koja je bila tražena iz motiva osobne svećeničke pobož-nosti (i to svećeniku koji zbog nemoći nije mogao slaviti euharistiju sam). Sve to pokazuje da je u tim početcima koncelebracija bila povlasticom koja je udjeljivana nekim zajednicama za određeno razdo-blje ili za neke prigode.

Koncelebracijska iskustva iz toga probnog raz-doblja nametnula su potrebu jasnijega defi niranja nekih nametnutih pitanja kao što su: smisao ogra-ničavanja broja koncelebranata; zahtjev da svi prez-biteri koncelebranti izgovaraju čitavu euharistijsku molitvu (od Te igitur do kraja obreda pričesti); jasno razjašnjenje glede zajedničkih obrednih gesta kon-celebranata (ispružene ruke kod posvetne epikleze i riječî ustanovljenja); uporaba zasebne plitice s ho-stijom od strane svakoga koncelebranata; liturgijsko ruho koncelebranata... Uzimajući u obzir ta i druga pitanja, kao i pristigle primjedbe i prijedloge, uskoro je izrađen Ritus servandus za euharistijske koncele-bracije i pričest pod obje prilike, a objavljen je 5. ožuj-ka 1965. zajedno s promulgativnim dekretom Eccle-siae semper. Uz opće teološke naznake o vrijednosti i smislu koncelebracije te uz proširenje koncelebra-cije na neka slavlja (tada još na samo neke dane u godini i neke prigode), u obrednim su napomenama donesene i potrebne norme između kojih je vrijedno izdvojiti odredbu da svi koncelebranti trebaju odje-nuti kompletno liturgijsko ruho kakvo je predviđeno i za pojedinačno slavlje toga dana (uz dopuštenje da u posebnim okolnostima predsjedatelj odjene ruho u boji koja pripada tome danu ili slavlju, a koncele-branti ruho bijele boje). Odluka o potpunom liturgij-skom ruhu svih koncelebranata kasnije je ublažena odredbom da koncelebranti mogu koncelebrirati bez misnice, no ne bez osnovnoga liturgijskoga ruha, tj. albe i štole (Tres abhinc annos, 27). U prethodnoj želji za cjelovitim liturgijskim ruhom svih koncele-branata čita se pretpostavka o slavlju u kojemu ne

Noviju povijest koncelebracije nije dobro promatra-ti isključivo u okviru definiranja prezbiterske litur-gijske službe, nego i kao utiranje puta liturgijskim službama laika te kao smjerokaz za djelatno udio-ništvo vjernika laika u liturgiji Crkve.

NAŠA TEMA

14


sudjeluje ‘preveliki’ broj prezbitera, kao i jasna ideja o jedinstvu prisutnih.

Raspravom o koncelebraciji i njezinim obred-nim ustrojem prije izrade obnovljenoga Reda mise otvorena su širom vrata ‘novom’ i do tada malo po-znatom modelu slavlja, a to je zajedničarsko i kon-celebrativno. Nema sumnje da je rasprava o kon-celebraciji utisnula pečat eklezijalnosti i euharistij-skoga zajedništva na novi Red mise te na obredno oblikovanje djelatnoga sudjelovanja vjernika laika u slavlju euharistije. Stoga noviju povijest konce-lebracije nije dobro promatrati isključivo u okviru defi niranja prezbiterske liturgijske službe, nego i kao utiranje puta liturgijskim službama laika te kao smjerokaz za djelatno udioništvo vjernika laika u liturgiji Crkve, prema naravi i vlastitosti krsnoga ili općega svećeništva. Može se reći da je euharistijska koncelebracija u ranim poslijesaborskim godinama uprisutnjivala i na eminentan način manifestirala ključne ideje o liturgiji kao slavlju Crkve. Ta su rana iskustva koncelebracije promovirala eklezijalnu sli-ku liturgije na jasniji i djelotvorniji način nego li se to moglo postići teološkim govorom ili naukom.

Broj prezbitera koncelebranataPitanje broja prezbitera koncelebranata u slav-lju euharistije, premda je bilo predmet rasprava u poslijesaborskomu oblikovanju reda konce-lebracije, nije nikada dobilo formu normativno

precizne i čvrste odredbe. Ipak, razmišljanjem o ‘prikladnom’ broju koncelebranata moguće je rasvijetliti neke, katkad zanemarene vidike eu-haristijskoga slavlja.

Spomenuti Ritus servandus ne određuje broj koncelebranata, nego naznačuje kriterije za razbo-ritu prosudbu ističući da u pojedinačnim slučaje-vima broj koncelebranata ima biti određen imajući na umu prostor crkve i oltara te vodeći brigu da svi koncelebranti mogu biti na prikladan način raspo-ređeni oko oltara (ut concelebrantes circum altare stare possint, br. 7). U prethodnim shemama i pred-lošcima bilo je čak naznačeno da se broj koncelebra-nata ograniči na pedeset te da se za sve pojedinačne slučajeve u kojima bi se htjelo prekoračiti taj broj traži dopuštenje Svete Stolice. Sam je papa Pavao VI. prethodno bio dao naznake za razmišljanje o pri-kladnom broju od ne više od 20 ili 25 koncelebrana-ta. Međutim, prijedlozi i razmišljanja koji su dolazili iz iskustava u izvanrimskim krugovima, očitovala se naklonost za povećanjem ili pak dokidanjem gra-ničnoga broja. Pritom se imalo u vidu euharistijska slavlja na kojima bi očekivano sudjelovalo i po više stotina svećenika i biskupa, u prigodama sinoda, kongresa i drugih velikih vjerničkih okupljanja.

Opća uredba Rimskoga misala govoreći o kon-celebriranoj misi nema pred očima posebna slavlja na kojima sudjeluje iznimno veliki broj prezbitera, nego ona redovita unutar neke mjesne Crkve te, stoga, određuje: »U prezbiteriju neka se pripreme: a) sjedala i knjižice za svećenike suslavitelje; b) na stoliću: kalež dostatne veličine ili više kaleža.« (br. 207). Nadalje, »pošto glavni slavitelj izrekne molitvu nad prinosima, suslavitelji priđu k oltaru i stanu oko njega, ali tako da ne smetaju u vršenju obreda i da vjernici mogu dobro vidjeti sveti čin« (br. 215). ‘Redovita’ koncelebrativna slavlja, u ko-jima sudjeluje nekoliko desetaka svećenika, danas obično ne predstavljaju zasebne teškoće. No, valja priznati da se takva slavlja ne odlikuju baš uvijek dužnim dostojanstvom i prikladnošću s obzirom na prostor, liturgijsko ruho i posuđe, na mogućnost prikladnoga sudjelovanja te na odnos prema zajed-nici vjernika koja ostaje tek ‘nazočna’ na slavlju.

Ne bez poteškoća i nejasnoća ostaju uvijek pri-godna slavlja euharistije u kojima sudjeluje više tisuća prezbitera koncelebranata. U posljednje vri-

Koncelebracija je »ikona« Crkve,hijerarhijski ustrojenoga Božjega naroda.

15


jeme izdvajaju se dva takva slavlja: međunarodni susret mladih u Kölnu (2005.) na kojemu je konce-lebriralo gotovo petnaest tisuća svećenika te slavlje na Trgu svetoga Petra u Rimu u prigodi završetka Svećeničke godine (11. lipnja 2010.) na kojemu je broj koncelebranata nadmašio petnaest tisuća. Unatoč opravdanosti i smislu, koji se pronalaze u posebnosti i povijesnoj jedinstvenosti takvih sla-vlja, ostaje otvoreno pitanje istinskoga sudjelova-nja svećenika (kao i vjernika) u slavlju euharistije kad su koncelebranti od oltara udaljeni i po više od stotinu metara ili kad oltar mogu vidjeti samo na video-zaslonu. Ne ulazeći u problematiku samoga broja koncelebranata, u pojedinim se krugovima teologa postavlja pitanje drukčijih oblika sudje-lovanja prezbitera u slavlju euharistije. Time se iz posebnih prilika i tzv. ‘mega-slavlja’ vraćamo u redovitost života pojedinih svećeničkih (navlastito redovničkih) zajednica.

Pojedina istraživanja pokazuju da je euharistij-ska koncelebracija izvorno, tj. u ranoj Crkvi, izrasla iz slavlja kojim predsjeda mjesni biskup, okružen svojim prezbiterijem i okupljenim vjernicima. Po-slijesaborsko uvođenje koncelebracije pokazalo se kao izvrstan put da se vrjednuje zajedničarski ka-rakter euharistije te da se napusti praksa privatnih misa (kad svećenik slavi euharistiju sam bez sudje-lovanja puka), kao i dugostoljetna praksa ‘sinhro-niziranih’ misa (kad više svećenika u isto vrijeme slavi pojedinačno misu u istoj crkvi, ali svaki na ‘svome’ oltaru). No, uvođenjem koncelebracije u redovitost života Crkve u nekim je redovničkim i sličnim svećeničkim zajednicama, i ne htijući, došlo do novoga oblika privatnih skupnih misa u kojima skupina svećenika svakodnevno slavi eu-haristiju bez biskupa i bez sudjelovanja puka (A. Franquesa). U takvim slavljima ne očituje se slika Crkve, kao Božjega naroda, pa poteškoća nasta-je kad taj oblik postane redovitim i jedinim nači-nom slavljenja euharistije u nekoj zajednici. Nova pitanja koja su izrasla iz takve prakse ne dokidaju smisao koncelebracije, ali nameću potrebu daljnje-ga promišljanja. Tako pojedini autori, osobito oni koji su više naklonjeni ekumenskim gibanjima i iskustvima Crkava na istoku (kao G. Boselli), isti-ču da se u sličnim slučajevima ne bi smjelo pred svećenike staviti samo mogućnost izbora između

Na tragu traženja prikladnih rješenja stoji i Uputa o primjeni liturgijskih propisa Zakonika kanona istočnih Crkava. Premda se Uputa (izdana od Kongregacije za istočne Crkve god. 1996.) tiče samo istočnih Crkava, vrijedno je, radi uspored-be, vidjeti odredbe o koncelebraciji: »Moguće je da postoje razlozi koji će savjetovati da slavlje ne bude koncelebrativno, posebno kad bi broj konce-lebranata bio nerazmjerno velik u odnosu na broj prisutnih vjernika laika. Liturgijska koncelebra-cija, kao ‘ikona Crkve’, treba rasvjetljavati narav hijerarhijski ustrojene zajednice koja ne uključuje samo zaređene služitelje nego čitavo stado onih koji, pod njihovim vodstvom, žive u Kristu. Neka se pazi da broj koncelebranata ne bude takav da koncelebranti zauzmu mjesta u lađi, gdje je mjesto vjernicima, odnosno izvan svetišta na način koji bi priječio dostojanstven tijek obreda.« (br. 57).

Spomenute odredbe, premda izrastaju iz ‘duha’ istočne liturgijske tradicije i nemaju kompeten-tnost nad liturgijskim životom ‘naših’ zajednica, mogu ipak biti smjerokazne te poslužiti kao poticaj za nova bistrenja ideje o eklezijalanoj naravi kon-celebracije te za posvještenje da se koncelebracija, poštujući pridržanost termina za prezbitersku služ-bu, ipak ne tiče samo prezbitera i njihova sudjelo-vanja u slavlju euharistije. Rasprava ima također za cilj unaprijediti brigu svih odgovornih za koncele-brativna slavlja, kako bi se jasnije uočilo teološke pretpostavke kao i obredne preduvjete, potrebne za slavlje koje će se odlikovati dostojanstvom. Ne bi se, naime, smjelo dopustiti da ‘bezuvjetna’ ide-ja koncelebracije oduzme nekome slavlju samu

predsjedanja i koncelebriranja u euharistiji, nego predlažu i mogućnost sudjelovanja na način koji je vlastit vjernicima laicima. Ne navodeći ovdje mo-guće stranputice na koje može navesti ovakvo raz-mišljanje, želim samo ukazati na stvarne poteškoće koje iziskuju puno teološke mudrosti, eklezijalne osjetljivosti i pastoralne razboritosti.

Koncelebracija može postati liturgijskom oblikom »suptilnoga klerikalizma« kada prezbiteri u slavlju žele slaviti i doživjeti »svoju misu« te se s predsje-dateljem 'nadmeću', a vjerničku zajednicu slavitelja zasjenjuju i zapostavljaju.

NAŠA TEMA

16


prepoznatljivost i dostojanstvo ‘celebracije’ koja je uvijek čin Crkve. Stoga rasprava o broju koncele-branata zalazi u samu problematiku euharistijske koncelebracije znatno dublje negoli se to može či-niti. U tom duhu valja iznova uprisutniti naputak pape Benedikta XVI. u postsinodalnoj pobudnici Sacramentum caritatis (br. 61.): »Potrebno je biti pozoran da velike koncelebracije ne izazovu raspr-šenost. Pritom može biti od pomoći prikladna ko-ordinacija kao i takvo uređenje bogoslužnog pro-stora koje će prezbiterima i vjernicima omogućiti stvarno i puno sudjelovanje.«

Pred zamkom novoga klerikalizmaVraćajući se na pitanja ‘vrijednosti’ koncelebra-cije pokušat ćemo rasvijetliti neke teološke vi-dike koji danas ostaju zapostavljeni i nedovolj-no istaknuti. Razmišljanja o koncelebraciji ne bi se smjela svoditi samo na govor o obrednim po-sebnostima ili ‘tehničkim’ potrebitostima za ta-kvo slavlje. Crkva, naime, nije u liturgijskoj ob-novi ponovno uvela koncelebraciju s ciljem da se u jedno slavlje ujedini više pojedinačnih slavlja. Ako se, naime, želi istaknuti pravi smisao i vlasti-tost koncelebrativnoga slavlja u odnosu na ono koje to nije, onda zacijelo tu vlastitost treba tra-žiti poglavito na razini znaka (G. Greshake), a taj koncelebracijski »znak« uvijek ističe eklezijalnu narav euharistije, odnosno jasnije očitovanje Cr-kve kao communio. Čini se, međutim, da još uvi-jek pod riječju koncelebracija razmišljamo goto-vo isključivo s primišlju na veći broj svećenika te na njihov(!) odnos prema jednomu od njih, tj. prema predsjedatelju, a ne o odnosu zajedni-ce Božjega naroda prema predsjedatelju i prema liturgijskome činu Crkve. Time se koncelebraci-ja na neželjen način premješta s eklezijalne razi-ne znaka na onu prezbitersku. Možda je poteško-ća u tome što suvremeni oblik koncelebracije nije izrastao iz ‘uzornoga’ oblika koji je živio u ranoj Crkvi (a koji je označavao slavlje kojim predsje-da biskup u svojoj mjesnoj Crkvi, okružen svojim prezbiterijem i narodom), nego iz oblika koncele-bracije koji je bio vlastit misi svećeničkoga ređe-nja, a koji je u Crkvi oblikovan tek u drugoj polo-vini srednjega vijeka, kad je zajedničarska narav liturgijskoga čina bila uvelike izblijedjela.

Koncelebracija se, naime, ne bi smjela odliko-vati samo izvanjskom svečanošću slavlja, pri čemu bi svečanost ovisila o broju svećenika koncelebra-nata. Na razini znaka traži se više od izvanjske svečanosti. Traži se prije svega jasnoća eklezijalne naravi euharistije te jasnoća jedinstva svećeništva i sveukupnoga Božjeg naroda. Gledajući iz perspek-tive vjernika laika, u današnjem obliku koncelebra-cije ipak ostaje nekoliko pitanja na koja nije lako dati zadovoljavajuće jasan odgovor. Ako svećenik u slavlju euharistije djeluje in persona Christi, na koji se način ta narav svećeničke službe očituje u euha-ristijskoj koncelebraciji? Jasnoća sakramentalnoga znaka traži (i dopušta) samo jednog prezbitera kao služitelja sakramentalnoga predstavljanja Krista i vršitelja spomen-čina Kristove žrtve. Na koga se odnosi djelovanje koncelebranata koji djeluju in persona Christi? Nije li ‘novi zapadnjački’ oblik koncelebracije imao u vidu prvenstveno svećenike kojima se htjelo omogućiti njihovu ‘vlastitu misu’ unutar zajedničkoga slavlja?

Ta pitanja osobito naviru usporedi li se naš današnji oblik koncelebracije s onima koji nepre-kinuto žive u nekim istočnim Crkvama. Pritom je jedno od najčešćih pitanja ono koje se tiče teološke opravdanosti izgovaranja riječi euharistijske moli-tve (navlastito posvetne epikleze i riječî ustanov-ljenja) od strane svih koncelebranata. Ako je riječi o kon-celebraciji, zašto bi se tražilo takvo izravno sudjelovanje samo u jednome dijelu slavlja? Nije li u pozadini takvoga oblikovanja obreda koncele-bracije ipak bila slika o vlastitome slavlju svakog pojedinog prezbitera? Ako nakana obnovitelja i nije bila takva, nego znatno plemenitija i teološki ispravnija, teško je ne vidjeti teološku ‘besmislicu’ u razmišljanjima svećenika koji govore o ‘svojoj’ misi unutar koncelebracije. Možda je ta ‘vlastitost’ mise ostala vezana samo uz »misnu nakanu« i primljeni stipendij koji nalažu moralnu obvezu za neki oblik ‘jedne’ (tj. ‘posebne’) mise. Čini se da sve više dozrijeva vrijeme za potrebu kritičkoga i hrabroga promišljanja o smislu ‘davanja’ i isticanja misnih nakana za svako slavlje euharistije. Mišlje-nja sam da bi u toj oslobođenosti svećenika od osje-ćaja moralne obveze prema ‘jednoj’ misi i nečijoj »privatnoj nakani« u njoj lakše prodirale ideje o svećeničkom sakramentalnom zajedništvu unutar

17


euharistijske koncelebracije te da bi na taj način i druga pitanja bila jasnije uočavana i prevladavana.

U razmišljanju o koncelebraciji još i danas ne-dostaje jasnoće o ‘mjestu’ i značenju koncelebra-nata unutar takvoga slavlja. Čini se da se koncele-branti još uvijek više traže u ulozi predsjedatelja, barem po djelomičnom participiranju na službi predsjedanja, nego u ulozi sudionika u samome slavlju. Tako se zaboravlja da koncelebranti, u smislu znaka, ne stoje nasuprot zajednici nego u zajednici koja slavi. Liturgija, naime, ne poznaje skupno predsjedanje liturgijskim slavljem. Prem-da se nekomu može činiti da G. Greshake oštricom kritike naspram današnjega oblika koncelebracije stoji katkada na rubu teološke stranputice, kori-sno je imati odvažnosti uvidjeti dobronamjernost

njegove rečenice: »Kada posrijedi nije služba koja predstavlja Krista, svećenik posve stoji u zajedni-ci te on jest i ostaje ‘laik’ u potpunomu teološkom smislu te riječi.« Tom se mišlju, ukazujući na opa-snosti »suptilnoga klerikalizma« koji se nesvjesno njeguje u euharistijskim koncelebracijama, želi ja-snije istaknuti istinu da svećeničko služenje i sve-ćenička vlastitost u zajednici i liturgijskome slavlju mogu biti očitovani i bez službe predsjedanja slav-ljem. Koncelebracija govori o udioništvu u činu Cr-kve, a ne o udioništvu u službi predsjedanja. Stoga je svećenike potrebno odgajati ne samo za umijeće predsjedanja, nego i za umijeće sudjelovanja u li-turgiji Crkve. Samo s tim umijećem koncelebracija može postati govorljivom »ikonom Crkve« koja slavi Kristovo djelo otkupljenja.

25 N SEDAMNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU 26 P Sv. Joakim i Ana, roditelji bl. Dj. Marije, spomendan

Jr 13,1-11; Otpj. pj.: Pnz 32,18-21; Mt 13,31-35 27 U Svagdan: Jr 14,17-22; Ps 79,8-9.11.13; Mt 13,36-43 28 S Svagdan: Jr 15,10.16-21; Ps 59; Mt 13,44-46 29 Č Sv. Marta, spomendan

vl.: 1Iv 4,7-16; Ps 34,2-11; Iv 11,19-27 ili Lk 10,38-42 30 P Svagdan; ili: Sv. Petar Krizolog, biskup i crkveni naučitelj

Jr 26,1-9; Ps 69,5.8-10.14: Mt 13,54-58 31 S Sv. Ignacije Lojolski, prezbiter, spomendan

Jr 26,11-16.24; Ps 69,15-16.30-31.33-34; Mt 14,1-12

KOLOVOZ 1 N OSAMNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU 2 P Svagdan; ili: Sv. Euzebije Vercelski; Bl. Dj. Marija od Anđela

Jr 28,1-17; Ps 119,29.43.79-80.95.102; Mt 14,13-21 3 U Svagdan; ili: Bl. Augustin Kažotić, biskup

Jr 30,1-2.12-15.18-22; Ps 102,16-21.29.22-23;Mt 14,22-36

4 S Sv. Ivan Marija Vianney, prezbiter, spomendanod dana: Jr 31,1-7; Otpj. pj.: Jr 31,10-13; Mt 15,21-28

5 Č Svagdan; ili: Posvećenje bazilike svete Marije Velikeod dana: Jr 31,31-34; Ps 51,12-15.18-19; Mt 16,13-23

6 P PREOBRAŽENJE GOSPODINOVO, blagdan 7 S Svagdan; ili: Sv. Siksto II.; Sv. Kajetan

Hab 1,12 – 2,4; Ps 9,8-13; Mt 17,14-20

Liturgijski kalendarSRPANJ 11 N PETNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU 12 P Svagdan

Iz 1,11-17; Ps 50,8-9.16b-17.21.23; Mt 10,34 – 11,1 13 U Svagdan; ili: Bl. Djevica Marija Bistrička

Iz 7,1-9; Ps 48,2-8; Mt 11,20-24 14 S Svagdan; ili: Sv. Kamilo de Lellis

Iz 10,5-7.13-16; Ps 94,5-10.14-15; Mt 11,25-27 15 Č Sv. Bonaventura, biskup i crkv. nauč., spomendan

Iz 26,7-9.12.16-19; Ps 102,13-21; Mt 11,28-30 16 P Svagdan; ili: Bl. Djevica Marija od brda Karmela

Iz 38,1-6.21-22.7-8; Iz 38,10-12.16; Mt 12,1-8 17 S Svagdan: Mih 2,1-5; Ps 10,1-4.7-8.14; Mt 12,14-21 18 N ŠESNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU 19 P Svagdan: Mih 6,1-4.6-8;

Ps 50,5-6.8-9.16b-17.21.23; Mt 12,38-42 20 U Svagdan; ili: Sv. Apolinar; Sv. Ilija Prorok

Mih 7,14-15.18-20; Ps 85,2-8; Mt 12,46-50 21 S Svagdan; ili: Sv. Lovro Brindiški, prezb. i crkv. nauč.

Jr 1,1.4-10; Ps 71,1-6b.15ab.17; Mt 13,1-9 22 Č Sv. Marija Magdalena, spomendan

vl.: Pj 3,1-4a ili 2Kor 5,14-17; Ps 63,2-6.8-9;Iv 20,1-2.11-18

23 P SV. BRIGITA, redovnica, zaštitnica Europe, blagdanvl.: Gal 2,19-20; Ps 34,2-11; Iv 15,1-8

24 S Svagdan: ili: Sv. Sarbelije Makhluf, prezbiterJr 7,1-11; Ps 84,3-4b.5c-6a.8a.11; Mt 13,24-30

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA

18

Prijedlozi za pjevanje

11. srpnja 2010.

Petnaesta nedjelja kroz godinu

Ulazna: 211 Isus Krist je slika Božja (ili ŽV 6/2007.)Otpjevni ps.: Tražite, ubogi, Gospodina (v. str. 38-39.)Prinosna: XV Oče, primi žrtvu ovu Pričesna: 135 Tko jede moje tijelo ili: 247 Uzmite, jediteZavršna: 260 O da bude radost

Ulazna pjesmaJa ću se u pravednosti pojaviti pred tobom, nasitit ću se kad se očituje slava tvoja.

Ps 17,15

Zborna molitvaBože, ti zalutalima pokazuješ svjetlo istine da se na pravi put vrate. Daj svim kršćanima da odbace što je kršćanstva nedostojno, a traže što mu priliči. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, pogledajdarove Crkve moliteljice da po pričesti napredujemo u svetosti života. Po Kristu.

Prvo čitanje Pnz 30,10-14Blizu ti je riječ da je vršiš.

Čitanje Knjige Ponovljenog zakonaMojsije je govorio narodu:»Poslušaj glas Gospodina, Boga svoga, držeći njegove zapovijedi i njegove naredbe zapisane u knjizi ovoga Zakona! Obrati se Gospodinu, Bogu svome, svim srcem svojim i svom dušom svojom.Ova zapovijed što ti je danas dajemnije za te preteška niti je od tebe predaleko. Nije na nebesima da bi rekao:’Tko će se za nas popeti na nebesa, skinuti nam je i objaviti da je vršimo!’ Nije ni preko mora da bi mogao reći:’Tko će preko mora za nas poći, donijeti nam je i objaviti da je vršimo!’ Jer blizu ti je riječ, u tvojim ustima i u tvome srcu, da je vršiš.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 69,14.17.30-31.33-34.36ab.37

Pripjev: Tražite, ubogi, Gospodinai oživjet će vam srce.

Tebi se molim, Gospodine,u vrijeme milosti, Bože;po velikoj dobroti svojoj ti me usliši,po svojoj vjernoj pomoći!Usliši me, Gospodine,jer je dobrostiva milost tvoja,po velikom milosrđu obazri se na me!

A ja sam jadnik i bolnik –nek me štiti tvoja pomoć, o Bože!Božje ću ime hvaliti popijevkom,hvalit ću ga zahvalnicom.

Gledajte, ubogi, i radujte se,nek vam oživi srce, svima koji Boga tražite.Jer siromahe Gospodin čuje,on ne prezire sužanja svojih.

Jer Bog će spasiti Sion– on će sagradit gradove Judine.Baštinit će ga potomci slugu njegovih;prebivat će u njemu oni što ljube ime Božje.

Drugo čitanje Kol 1,15-20Sve je po njemu i za njega stvoreno.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola KološanimaKrist Isus slika je Boga nevidljivoga, prvorođenac svakog stvorenja. Ta u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo prijestolja, bilo gospodstva, bilo vrhovništva, bilo vlasti –– sve je po njemu i za njega stvoreno:on je prije svega i sve stoji u njemu. On je glava tijela, Crkve; on je početak, prvorođenac od mrtvih, da u svemu bude prvak. Jer svidjelo se Bogu u njemu nastaniti svu puninu i po njemu – uspostavivši mir krvlju križa njegova – izmiriti sa sobom sve, bilo na zemlji, bilo na nebesima.Riječ Gospodnja.

19


Braćo i sestre, Božja nas riječ krijepi da umijemo biti bližnji ljudima koje susrećemoi svima koji su potrebni ljubavi. Molitvom se utecimo nebeskome Ocu da nas ispuni duhom svoje ljubavi.1. Za tvoju Crkvu, sazdanu na Kristovoj ljubavi:

da bude istinsko bratstvo tvojih vjernika te pruža svjedočanstvo ljubavi svim ljudima, molimo te.

2. Za sve koji se priznaju tvojim vjernicima:utisni im u srce snagu svoje riječi da vjerno hode putem spasenja, molimo te.

3. Za sve koji se predaju služenju drugima:obdari ih radošću služenja i njihova djela prodahni toplinom ljubavi, molimo te.

4. Za one koji nose teret napuštenosti i bolesti: daj im spoznati spasonosnu snagu trpljenja, a kršćane nadahni da u njima prepoznaju svoje bližnje, molimo te.

5. Za nas ovdje sabrane: rasvijetli nam pogled vjere da druge možemo gledati tvojim pogledom i ljubiti tvojom ljubavlju, molimo te.

Svemogući Bože, pozvao si nas na djelatnu ljubav prema braći ljudima. Prosvijetli nas svojim Duhom da umijemo prevladavati ono što nas dijeli i uvijek tražiti ono što nas združuje, kako bismo u svakom čovjeku mogli prepoznati svoga bližnjeg i tako otkrivati tvoje lice. Po Kristu Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaTko jede moje tijeloi pije moju krv,u meni ostaje,i ja u njemu,govori Gospodin.

Iv 6,57

Popričesna molitva Gospodine, primili smo tvoje darove. Daj da svakim slavljenjem ovog otajstva napredujemo u svetosti života.Po Kristu.

Pjesma prije evanđelja usp. Iv 6,63c.68c

Riječi tvoje, Gospodine, duh su i život;ti imaš riječi života vječnoga!

Evanđelje Lk 10,25-37Tko je moj bližnji?

Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme: Neki zakonoznanac usta i, da Isusa iskuša, upita: »Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?« A on mu reče: »U Zakonu što piše? Kako čitaš?« Odgovori mu onaj: Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!« Reče mu na to Isus: »Pravo si odgovorio. To čini i živjet ćeš.«Ali hoteći se opravdati, reče on Isusu:»A tko je moj bližnji?« Isus prihvati i reče:»Čovjek neki silazio iz Jeruzalema u Jerihon. Upao među razbojnike koji ga svukoše i izraniše pa odoše ostavivši ga polumrtva. Slučajno je onim putem silazio neki sveće-nik, vidje ga i zaobiđe. A tako i levit: prolaze-ći onuda, vidje ga i zaobiđe. Neki Samarijanac putujući dođe do njega, vidje ga, sažali se pa mu pristupi i povije rane zalivši ih uljem i vinom. Zatim ga posa-di na svoje živinče, odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj. Sutradan izvadi dva dena-ra, dade ih gostioničaru i reče: ’Pobrini se za njega. Ako što više potrošiš, isplatit ću tikad se budem vraćao.’«»Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike?« On odgovori: »Onaj koji mu iskaza milosrđe.« Nato mu reče Isus: »Idi pa i ti čini tako!«Riječ Gospodnja.

Molitva vjernika

Samarijanac siđe i pristupi potrebnomu.(Erich Schickling)


20

Petnaesta nedjelja kroz godinu

ni svećenika ni levita, već nepodnošljiva stranca. Tu je bilo sadržano i pitanje i odgovor za onoga tko je postavio pitanje: Tko je moj bližnji?

Isus zakonoznanca dovodi na polje zbilje: »Dobro si odgovorio. Idi pa i ti čini tako.« Dru-gim riječima, ovdje nije u pitanju dugo razgla-banje, pretjerana rasprava o pitanju koje pre-dobro poznaješ. Nedostaje ti jedno: prevesti znanje u djelo. Krista zamara spoznaja koja ne postaje konkretizirana ljubav. Isus pričom o mi-losrdnome Samarijancu okreće postavku pro-blema, jer problem nije tko je bližnji, već tko je sebe učinio bližnjim drugomu čovjeku, kako to snažnije izražava grčki izvornik. Ne bismo smje-li previdjeti dva imperativa u ovome evanđelju, a to su: idi i čini. Isus postavlja i drugo pitanje: Komu sam ja bližnji? Tko od mene očekuje po-moć; tko mene treba i tko će ostati bespomoćan, ako mu ja ne pomognem?

Životno prevođenje glagola ‘vidjeti’Postupak Samarijanca suprotan je držanju sve-ćenika i levita. Neka vrsta ‘religijskih profesiona-laca’ vide unesrećena i ranjena čovjeka kao što ga vidi i Samarijanac. Zajedničko im je vidjeti. Razlika među njima je ‘imati sućuti’, trpjeti za-jedno, pokušati ući u tuđe okolnosti. Upravo ta odlika čovjeka prisiljava na zaustavljanje, dok su druga dvojica prošla mimo ‘viđenoga’ svojim putem. Dvojica su zaobišla čovjeka u nevolji, mi-sleći da im bližnji smeta na putu i da se tako brže dolazi do Boga. Profesionalci imaju zacrtan put, ne podnose kašnjenja niti moguće stranputice. Propisane dužnosti nalaze se iznad srca, ljud-skosti i nježnosti. Uistinu je velika zamka i iluzi-ja misliti na vlastitu dušu tako da se ne čuju gla-sna ili šutljiva zazivanja ljudi u potrebi.

Jasno je da Bog zamjera kada se netko sma-tra bliskim Bogu spoznajom koja ne potiče na djelovanje; zamjera točnosti u izvršavanju duž-nosti, prolazeći pokraj ljudskosti, pravednosti i ljubavi. Bog se ponovno objavljuje kao dalek i bliz. Tako nedodirljiv, a ipak ustrajan u davanju znakova svoje prisutnosti. Nevidljiv, a istodobno

Tri protekle nedjelje u nizu može poveza-ti tema kršćanskoga poziva koji uključuje poslanje i ostvarivanje Božjega plana ko-

ji se može sažeti u plan ljubavi prema čovjeku. Do njegove spoznaje dolazimo pomoću Nauka, Zakona (Tore) koji ima svoje ispunjenje u Kri-stu. Ipak, nekim su ljudima zatvorene te spozna-je. To su ljudi koji se ograničuju na intelektual-nu spoznaju (to im je najveći domet i ponos); ili pak oni koji nisu sposobni susresti bližnjega. Te su dvije zastranjenosti tematika slavne evanđeo-ske stranice o milosrdnome Samarijancu.

»Učitelju, što mi je činiti da baštinim život vječni?« Izgleda da je to pitanje u starini bilo češće postavljano negoli danas. Ipak se može-mo složiti da svi ljudi traže ispunjenje i sreću, a u konačnici i život koji nema kraja. Dakle, tim se pitanjem neki čovjek, zakonoznanac, obraća Isusu, ali ne zato što ne zna odgovor, već zato da bi ga stavio na kušnju, da bi ga odmjerio ili s njim raspravljao. Isus mu ne daje odgovor od-mah, već ga – pedagoški mudro – pita: Što piše u Zakonu? Kao da želi provjeriti njegovo pozna-vanje vjeronauka. No, Evanđelje ga već na po-četku zove zakono-znancem, a on Isusu odmah daje i mjerodavan odgovor – da treba ljubiti Bo-ga i bližnjega. Isus ne traži više, ali mu kaže da to treba činiti.

Postaviti pravo pitanjeAli čovjek ne odustaje i pita dalje: »Tko je moj bližnji?« Isus nije posegnuo za nekom defini-cijom osobe, nije iz riznice ljudskih teorijskih spoznaja izvukao sustavno promišljanje, već kao odgovor nudi jednostavnu pripovijest ko-ja ne ostavlja ravnodušnim. Štoviše, tada je mo-gla razljutiti sugovornike. Naime, glavni lik nije Židov, već Samarijanac, a njihova tradicional-na međusobna netrpeljivost sprječavala ih je i u međusobnom druženju, te tako i u govoru o lju-bavi. Tko bi se od Židova družio sa Samarijanci-ma bio bi smatran otpadnikom. No, u Isusovu primjeru, čovjek koji čini dobro upravo je Sama-rijanac. Isus kao primjer ljubavi nije spomenuo

Znamo tko je bližnji, ali – kako sebe učiniti bližnjim?

21


Odjeci RiječiU Njemu je sve stvoreno uz: Kol 1,15-20Ovaj se himan poput diptiha sastoji od dva dijela: 1,15-17 i 1,18-20.Riječ je o vrlo razvijenoj kristologiji prema kojoj je Isus Krist, Sin Božji, pre egzistentan stvaranju te je, kao »slika Boga nevidljivoga, Prvorođenac svakog stvorenja« (1,15). On je počelo stvorenja jer je sve stvoreno »u nje-mu« (1,16). Sveti pisac navodi sve »vidljivo i nevidljivo«, a ovo nevidljivo dodatno objašnjava misleći na duhovne stvarnosti koje su, međutim, sve podređene Kristu i u njemu stvorene. U novom poretku otkupljenja, opet je Krist počelo toga novoga. On je »Glava« (1,18), jer je prvi uskrsnuo i po njemu će svi ostali uskrsnuti. To je dio nauma Boga kojemu se svidjelo u Kristu »nastaniti svu puninu« (1,19). Riječ »punina« nije lako protumačiva. Može označiti puninu božanstva Očeva koje se nastanilo u Sinu, ali i puninu svega stvorenoga koje je prisutno u Kristu. Ovo drugo je i vjero-jatnije, budući da je sve nastanjeno u Kristu, po njemu je sve i izmirenos Bogom (1,20). To se izmirenje događa »krvlju križa njegova«,a obuhvaća sva stvorenja, ljude i nebeske duhove. Darko Tepert

Zrnj

e

Samarijanac čini sve da bi bio bli-žnji. Jedini on »dolazi do« ranjeno-

ga čovjeka, »pristupa mu« da mu bude blizu. Biti bližnji ne znači tek

pomoći s udaljenosti, poslati pomoć, nego istinski i djelatno »biti bli-

zu«. Štoviše Samarijanac potrebno-mu ustupa svoje mjesto: »podiže ga na svoje živinče«, a on sam ide pje-šice. Evanđeoska blizina ide do gra-nica potpunoga služenja onomu tko ostaje bezimen i nepoznat. Bez tra-ženja uzdarja i zahvalnosti. (A. C.)

čak i previše vidljiv, te neke tjera da ga zaobila-ze. Nije potrebno popeti se do neba, niti sići u ze-mljinu utrobu da bi ga se našlo. Samarijanac ni-je učinio nikakav veliki pothvat. Možda je sišao s magarca, s konja, jednostavno mu pristupio kao pokazatelj da i mi trebamo ‘sići s nekoga položa-ja’, odstupiti od predrasuda, pristupiti i uroniti u tuđu bijedu. Možda nije nebitno spomenuti da latinska riječ misericordia u svojoj doslovnosti otkriva na kojemu se tragu nalazi sadržaj. Mo-glo bi se reći da je sućut dobila ime po tome što je netko zahvaćen u nutarnjosti, u utrobi.

Svećenik i levit došli su do cilja svojega pu-ta, ali su promašili susret, što je istinski cilj sva-koga puta; Samarijanac je napravio tek nekoli-ko koraka, ali u pravomu smjeru.

Neugodna prisutnost bližnjegaČini se da bismo trebali zahvaliti ovomu učite-lju i poznavatelju Zakona. Očekivali bismo da postavi pitanje Tko je Bog?, a on umjesto toga postavlja pitanje Tko je čovjek? Očito je da se u svijetu nevidljivoga dobro snalazi i osjeća na si-gurnome. Bog za njega nije problem, gotovo da ga ‘posjeduje’ u Hramu, u obredima, molitva-ma, doprinosima, poštivanju propisa… Ali, bli-žnji, on stvara probleme. Bližnjega, koga se vi-di, dodiruje, čuje i susreće teže je ljubiti, a teže

je i reći da je bližnji. Nije li to pitanje koje oduvi-jek zanima pa i opterećuje religioznosti. Od ap-straktnoga univerzalizma (ljubiti sve ljude) do selektivnoga partikularizma u kojemu se vole oni iz iste skupine, dobri, iz istoga kraja, s istim idejama, iz iste stranke… Voljeti sve može vodi-ti k tomu da se ne voli nitko.

Zakonoznanac želi definirati bližnjega, da bi mogao nadzirati situaciju i umiriti savjest. Misli poglavito na sebe i želi osigurati vječni život: do kuda sežu obveze; gdje i kada prestaje dužnost? Isus izbjegava definiciju, jer definicija uvijek ne-koga ostavi po strani, na nekome putu, ranjeno-ga. Njemu je stalo ne da smiri, već da uznemi-ri savjest; unosi trn nemira. Nadalje, bližnji nije predmet, već susret dvaju subjekata. Bližnji nije ‘gotov proizvod’, već treba nekoga učiniti svojim bližnjim, odnosno nekoga ili nekomu se pribli-žiti. Jer je bližnji uvijek daleko; daleko od naših putova, interesa, simpatija, ideja i ukusa. Bližnji je udaljen, antipatičan, ponekad zloban, prepo-tentan, nezahvalan… Bližnji izaziva, ne izabire-mo ga; nadilazi definicije, knjige i klasifikacije.

Ljubiti znači skratiti udaljenosti – one nu-tarnje, ne kilometarske. Isus zakonoznancu ka-že da mu je polazište pogrješno. On polazi od sebe, a treba poći od drugoga.

Ivan Šaško


22

18. srpnja 2010.

Šesnaesta nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaEvo, Bog mi pomaže, Gospodin krijepi život moj. Od srca rado ću ti žrtvovati, slavit ću ime tvoje, Gospodine, jer je dobrostivo.

Ps 54,6.8

Zborna molitvaMolimo te, Gospodine, budi nam milostiv i darežljiv. Produbi nam nadu, vjeru i ljubav, da ustrajemo u budnosti i vršenju tvoga zakona.Po Gospodinu.

Darovna molitvaBože, ti si u jedinoj žrtvi svoga Sina ispunio razne žrtve starog Saveza. Primi ovaj naš dar, blagoslovi ga kao i prinos Abelov: što svaki od nas prikazuje tebi na čast nek bude na spasenje svima. Po Kristu.

Prvo čitanje Post 18,1-10aGospodine, nemoj mimoići svoga sluge!

Čitanje Knjige PostankaU one dane:Gospodin se ukaza Abrahamu kod hrasta u Mamri dok je on sjedio na ulazu u šator za dnevne žege. Podiže oči, kad gle: tri čovjeka stoje pred njim. Čim ih spazi, potrča im s ulaza šatora u susret. Pade ničice na zemlju pa reče:»Gospodine moj, ako sam stekao milost u tvojim očima, nemoj mimoići svoga sluge! Nek se donese malo vode: operite nogei pod stablom otpočinite. Donijet ću krišku kruha da se okrijepite prije nego pođete dalje.Ta k svome ste sluzi navratili.« Oni odgovore: »Dobro, učini kako si rekao!«Abraham se požuri u šator k Sari pa joj reče: »Brzo! Tri mjerice najboljeg brašna!Zamijesi i prevrtu ispeci!«Zatim Abraham otrča govedima,uhvati junca, mlada i ugojena,i dade ga momku da brže zgotovi.Poslije uzme masla, mlijeka i zgotovljenog junca pa stavi pred njih, a sam stajaše pred njima pod stablom dok su blagovali.Zapitaju ga: »Gdje ti je žena Sara?« On odgovori: »Eno je pod šatorom.« Nato će mu: »Dogodine u ovo doba vratit ću se k tebi i tvoja će žena Sara imati sina.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 15,2-4ab.5ab

Pripjev: Gospodine, tko smije prebivatiu šatoru tvome?

Onaj samo tko živi čestito,koji čini pravicu,i istinu iz srca zbori,i ne kleveće jezikom.

Koji bližnjem zla ne nanosii ne sramoti susjeda svoga;koji zlikovca prezire,a poštuje one što se Gospodina boje.

Koji se zaklinje prijatelju,a ne krši prisege,i ne daje novca na lihvu,i ne prima mita protiv nedužna.

Drugo čitanje Kol 1,24-28Otajstvo pred vjekovima skriveno,a sada očitovano svetima njegovim.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola KološanimaBraćo: Radujem se sada dok trpim za vasi u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo,za Crkvu. Njoj ja postadoh poslužiteljempo rasporedbi Božjoj koja mi je dana za vas da potpuno pronesem riječ Božju – otajstvo pred vjekovima i pred naraštajima skriveno, a sada očitovano svetima njegovim.Njima Bog htjede obznaniti kako li je slavom bogato to otajstvo među poganima:to jest Krist u vama, nada slave!Njega mi navješćujemo, opominjući svakoga čovjeka,

23


Okupljeni za stolom Kristove riječi i Kristova tijela, molitvom zazovimo Oca nebeskoga da nas ovo zajedništvo s njim ispuni mudrošću slušanja i snagom služenja.1. Rasvijetli mudrošću Duha Svetoga svoju

Crkvu da uvijek s vjerom osluškuje tvoj glas te svekoliko njezino djelovanje bude nadahnuto riječju koja od tebe dolazi, molimo te.

2. Potakni u svim svojim vjernima potrebu za molitvom i pouči ih da u molitvi najprije slušaju tvoju riječ i traže ispunjenje tvoje volje, molimo te.

3. Zaustavi nas, Gospodine, u trci za našim brigama i zadaćama; pomozi nam da na početak svojih briga umijemo staviti ono što je potrebno za život vječni, molimo te.

4. Podari nam, Gospodine, duh istinskoga služenja da otvorenim srcem i darežljivom ljubavlju pristupamo svima koji oskudijevaju i svima koji su osamljeni, molimo te.

5. Primi, Gospodine, naše pokojne koji čekaju dan tvoga smilovanja: daruj im mjesto za nebeskim stolom, molimo te.

Svemogući Bože, po primjeru tvojih službenica Marte i Marije otkrivaš nam put evanđeoskog života. Molimo te, nadahni nas za radosno služenje drugima i čuvaj u nama duh molitve. Po Kristu Gospodinu našemu.

Ulazna: 80 Evo, Bog mi pomažeOtpjevni ps.: Gospodine, tko smije prebivati (ŽV 9/2006.) Prinosna: VI Izvore vode žive (1. i 3. kitica)Pričesna: 201 O svijetlo dušaZavršna: 600 Zdravo, Djevo čista

Pričesna pjesmaEvo, na vratima stojim i kucam, govori Gospodin: posluša li tko glas moji otvori mi vrata, unići ćuk njemu i večerati s njim,i on sa mnom.

Otk 3,20

Popričesna molitvaBudi, Gospodine, uza svoj narod. Nahranio si nas nebeskim otajstvima:daj da iz stare grešnosti prijeđemo u novi život.Po Kristu.

poučavajući svakoga čovjeka u svoj mudrosti da bismo svakoga čovjeka doveli do savršenstva u Kristu.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja usp. Lk 8,15

Blago onima koji riječ Božju zadrže u dobrui plemenitu srcu i donose rod u ustrajnosti!

Evanđelje Lk 10,38-42Marta ga primi u kuću. Marija je izabrala bolji dio.

Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme: Isus uđe u jedno selo.Žena neka, imenom Marta, primi ga u kuću. Imala je sestru koja se zvala Marija. Ona sjede do nogu Gospodinovih i slušaše riječ njegovu. A Marta bijaše sva zauzeta posluživanjem pa pristupi i reče: »Gospodine, zar ne mariš što me sestra samu ostavila posluživati? Reci joj dakle da mi pomogne.« Odgovori joj Gospodin: »Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti.«Riječ Gospodnja.


Molitva vjernika

Marija sjede do nogu Gospodinovih i sluša njegovu riječ.(William Blake, Victoria and Albert Museum, London, 1803.)


24

Susret

Pojedinačne zgode iz današnjih čitanja upu-ćuju nas na širi kontekst pokušaja među-sobnog susreta Boga i čovjeka. Na prvim

stranicama Biblije Božje i ljudske stope prola-ze istim stazama. Tek nakon grijeha Božji kora-ci plaše čovjeka i on se skriva. Više nema sklad-noga zajedničkog hoda, nego čovjek bježi tražeći svoj vlastiti put. No, ne mogu jedan bez drugo-ga. Bog ne napušta čovjeka i uporno »više pu-ta i na više načina« ide za njim. Čovjek posrću-ći očajnički pokušava doći do Boga kroz različite religijske sustave i prakse. Zato se u današnjim čitanjima tri puta govori o Božjem hodu pre-ma čovjeku, a tek jednom o čovjekovu pokušaju dolaska Bogu. Prvo čitanje opisuje Božji pohod Abrahamu. Sveti Pavao poučava Kološane kako Bog čovječanstvu dolazi utjelovljen u osobi Isu-sa Krista. Evanđelje donosi Isusov posjet Marti i Mariji. Tek psalam pjeva o čovjeku koji se poku-šava približiti Bogu u njegovu hramu. Iz ovih či-tanja otkrivamo kvalitete potrebne za uspješnost susreta. Prije svega traži se otvorenost za drugo-ga, a onda i međusobna sličnost. Prvo se očituje u gostoprimstvu, a drugo postiže radom.

GostoprimstvoStarozavjetni je čovjek selilac. U stalnom je po-kretu i često ovisan o dobroj volji onih na koje nailazi, pa mu je i samome gostoprimstvo sve-tinja. Budući da i svoju vjeru doživljava kao pu-tovanje po Božjim stazama, u gostu vidi samoga sebe. Stoga ne iznenađuju dirljivi opisi gosto-

Šesnaesta nedjelja kroz godinu

primstava. Gosta se mora sa svom ljubavlju pri-miti, od neprijatelja braniti i na najbolji mogu-ći način pogostiti. Svakako jedna od dojmljivijih gesta opisana je u današnjem prvom čitanju. Go-tovo je nevjerojatno gostoprimstvo koje pokazu-je Abraham. Mi znamo da ga je Gospodin poho-dio, ali Abraham to nije znao. Unatoč tome, trči ususret, prostire se pred Posjetiteljima, daje naj-bolje od svoga blaga i poslužuje ih. Tako je, i ne znajući, u misterioznom Posjetitelju primio sa-moga Boga te nije bio uskraćen uzvraćena dara. »Dogodine u ovo doba vratit ću se k tebi i tvoja će žena Sara imati sina«. Već tu otkrivamo da se Boga prima ili odbija u osobi koja trpi »dnevnu žegu«, a naša otvorenost prema drugima posta-je mjerom Božjeg blagoslova nama.

Isus Krist je i sam na putu. Stranac je koji tre-ba gostoprimstvo. Primaju ga dvije žene. Na prvi pogled različito reagiraju. Jedna se trudi da mu ništa ne nedostaje u materijalnom smislu, dok druga sjedi do njegovih nogu i sluša. No, pra-vog gostoprimstva nema bez oba elementa. Ni-je dovoljno sjesti i slušati, kao ni samo spremi-ti objed. Marta i Marija izvrsno se nadopunjuju. Unatoč tome, Isus veli da je Marija izabrala »bo-lji dio«, ističući što je za gostoprimstvo važnije. Bitnije je duhovno primanje, nego materijalno davanje. Ipak, sam će na posljednjoj večeri uze-ti Martinu službu da pokaže kako je i drugo nuž-no. Uz Kristov je nauk potrebno prionuti, učiti ga sjedeći »do nogu Gospodinovih«, ali i znati pripasati se i posluživati »da bismo svakoga čo-vjeka doveli do savršenstva u Kristu«.

Budući da se u oba slučaja Bog pojavlju-je kao putnik, gostoprimstvo biva ne samo dje-lo milosrđa, nego i svjedočanstvo vjere. Vjersku dimenziju društvenog života nalazimo jasno opisanu u psalmu naslovljenom »Gost Jahvin«. Psalmist, postavljajući pitanje kako doći do Bo-ga i boraviti u njegovoj blizini, nudi i odgovor. Odnos prema Bogu mjeri se odnosom koji čo-vjek ima prema ljudima. Čestit život, izbjegava-nje riječi koje čine zlo, držanje što dalje od ne-morala, nebogaćenje na račun drugih – put je koji vrijedi za sva vremena i vodi do Boga. Do Boga se dolazi poštivanjem društvene pravde i, još više, njegovanjem ljubavi prema bližnjima.

Sestre služenja i slušanja. (He Qi, 2002.)

25


Odjeci Riječi

Zrnj

e

Marta i Marija. Dvije sestre koje se natječu u ljubavi – služenjem

i slušanjem. Služenje i Slušanje dvi-je su »sestre«, poput Marte i Mari-je. Evanđelje opominje da slušanje

Riječi ne smije ostaviti samu 'sestru' služenja, ali kazuje gdje je izvor

pravomu služenju i gdje ono prona-lazi smisao. Potrebne su nam Mar-tine ruke i Marijino srce. Slušanje oplemenjuje i pročišćuje služenje,

a služenje pokazuje iskrenost i dubinu slušanja. (A. C.)

Što nedostaje Kristovim patnjama? uz: Kol 1,24-28Sveti pisac ističe da on »u svom tijelu« dopunja »što nedostaje muka -ma Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu« (Kol 1,24). Time se ne odu-zima ništa Kristovoj muci. Doista, on je svojom mukom, smrću i uskrs-nućem otkupio svijet i spasio paloga čovjeka. Oni koji žele nasljedovati Krista, moraju poput njega dragovoljno prihvatiti trpljenje i patnju te tako pridonijeti izgradnji Crkve. Pisac sebe vidi kao poslužitelja Crkve, osobito među poganima (1,25). To je stvarni Božji naum, da se otajstvo spasenja proširi na cijeli svijet, te njegova milost ne bude ograničena samo na Izraela (1,26-27). U srodnoj Poslanici Efežanima o poganima piše: »Bez nade bijaste i neznabošci na svijetu. Sada pak, u Kristu Isu-su, vi koji nekoć bijaste daleko, dođoste blizu – po Krvi Kristovoj.« Stoga svima navješćuje Krista i poučava da valja svakoga čovjeka do-vesti »do savršenstva u Kristu« (Kol 1,28). Ovo savršenstvo označava ispunjenje svakoga čovjeka. Odakle god bio, iz koje god kulture, tradi-cije i naroda, čovjek svoje ispunjenje može naći samo u Kristu.

Darko Tepert

RadSvijest o proputovanju vjernika ovim svijetom prema »domovini na nebesima« oblikuje i naš stav o radu, o kojemu također treba progovori-ti u kontekstu današnjeg evanđelja. Naime, mo-že se steći dojam da Isus podcjenjuje vrijednost rada. Zasigurno je često prisutna i predrasuda o radu kao posljedici grijeha. Međutim, u oba slu-čaja radi se o površnom zaključivanju. Bog je u postanku čovjeku dao zemlju da je obrađuje i ču-va. Čak je i sam Božji čin stvaranja opisan kroz sliku ljudskog rada. On je prirodan čovjeku; rad oplemenjuje svijet i samoga čovjeka. Kroz radno stvaralaštvo čovjek postaje sličan Bogu Stvorite-lju. Zato je Sveto pismo vrlo strogo prema lije-nosti i besposlici, do te mjere da sveti Pavao po-ručuje: »Ako tko neće da radi, neka i ne jede«. Upravo jer je čovjeku vlastit od početka, rad je, kao i sam čovjek, pogođen grijehom pa ne donosi uvijek željene rezultate, unatoč težini tereta koji ga prati, a postaje i područjem mržnje i sukoba u s njim povezanim nepravdama. I sami smo svje-doci nepravdi, ponižavanja i preziranja rada što često dovodi do opravdanog bunta, ali i zavisti, podmetanja, pa čak i mržnje prema onima koji su nešto postigli ili žele postići svojim radom.

Isus Krist je prihvatio rad rodivši se kao sin radnika, a i sam je to bio. Većina njegovih pris-podoba uzeta je iz svijeta rada, bilo da govori o sijanju, oranju i ribarenju, ili o metenju kuće i pečenju kruha.

No, s druge strane on uspostavlja ljestvicu vrjednota. Poručuje što je »bolji dio«. Rad i nje-govi plodovi su bitni, ali ne smiju nas zaokupi-ti do te mjere da zbog toga propustimo Kraljev-stvo Božje prema kojemu putujemo. Rad može biti sredstvo, ali ne i cilj života. Ne treba zbog rada i s njim povezane zarade i bogatstva zabo-raviti Boga, bližnjega i samoga sebe. Naprotiv, »prolazno bogatstvo« treba biti u službi stjeca-nja »blaga na nebesima«.

Time je ujedno naglašena i vrijednost slobo-de. Čovjek ne smije biti rob ničemu, pa ni re-zultatima ni posljedicama rada. Isus kao da poručuje Marti koja »bijaše sva zauzeta poslu-živanjem«, ali i svima nama: Budi slobodan za sebe, za bližnjega, za Boga! Tek tako ćeš plodo-vima svoga rada moći počastiti bližnjega, a pre-ko njega i samoga Boga, te doživjeti one divne riječi, kojima se svi nadamo: Bio sam stranac i primio si me, uđi u radost Gospodara svoga!

Slavko Slišković


26

25. srpnja 2010.

Sedamnaesta nedjelja kroz godinu

Ulazna: 81 Bog je u svom svetom hramuOtpjevni ps.: Kad sam te zazvao (ŽV 7/2007.)Prinosna: 233 Punina kad dođe vremenaPričesna: 241 Oče naš dobri Završna: 604 Zdravo budi

Ulazna pjesma Bog je u svom svetom prebivalištu, Bog što u svom domu ujedinjuje svoj narod: on daje moć i silu narodu svome.

Ps 68,6-7.36

Zborna molitvaBože, zaštito i uzdanje naše, bez tebe ništa nije valjano, ništa sveto. Umnoži nad nama svoje milosrđe da se po tvom promislui vodstvu tako služimo zemaljskim dobrima te srcem prionemo za nebeska. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, prinosimo ti darove dobivene od tvoje darežljivosti, da nam po tvojoj milosti posvete svagdašnji život i dovedu nas u vječnu radost.Po Kristu.

Prvo čitanje Post 18,20-32

Čitanje Knjige PostankaU one dane: Reče Gospodin: »Velika je vika na Sodomu i Gomoru! Grijeh je njihov pretežak. Idem dolje da vidim rade li zaista kako veli vika što je stigla do mene pa da znam.« Oni ljudi krenu odanle prema Sodomi. Abraham je još stajao pred Gospodinom pa se primače bliže i reče: »Hoćeš li iskorijeniti i nevina s krivim? Možda ima pedeset nevinih u gradu. Zar ćeš uništiti mjesto radije nego ga poštedjeti zbog pedeset nevinih koji budu ondje? Daleko bilo od tebe da takvo što učiniš: da ubijaš nevina i kriva pa da i nevini i krivi prođu jednako! Daleko bilo to od tebe! Zar da ni sudac svega svijeta ne radi pravo?« Nato reče Gospodin: »Ako nađem u gradu Sodomi pedeset nevinih, zbog njih ću oprostiti cijelomu mjestu.« Abraham će opet: »Ja se evo usuđujem govoriti Gospodinu, ja, prah i pepeo! Da slučajno bude pet manje od pedeset? Bi li uništio sav grad zbog te petorice?« On odgovori: »Neću ga uništiti ako ih ondje nađem četrdeset i pet.« I dometnu Abraham: »Ako ih se možda nađe četrdeset?« Odgovori: »Neću to učiniti zbog četrdesetorice.« Abraham će opet: »Neka se Gospodin ne ljuti ako nastavim. Ako ih se ondje nađe možda trideset?« Odgovori: »Neću to učiniti ako ih ondje nađem trideset.« I opet će Abraham: »Još se usuđujem govoriti Gospodinu. Ako ih se možda ondje nađe dvadeset?« Odgovori: »Neću uništiti grada zbog te dvadesetorice.« Nato će Abraham: »Neka se Gospodin ne ljuti ako progovorim još samo jednom: Ako

ih je slučajno ondje samo deset?« Odgovori: »Neću uništiti grada zbog te desetorice.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 138,1-3.6-8

Pripjev: Kad sam te zazvao, uslišio si me, Gospodine.

Zahvaljujem ti, Gospodine, iz svega srcajer si čuo riječi mojih usta.Pred licem anđelâ pjevam tebi,bacam se nice prema svetom hramu tvojemu.

Zahvaljujem imenu tvojemza tvoju dobrotu i vjernost.Kad sam te zazvao, uslišio si me,dušu si moju pokrijepio.

Drugo čitanje Kol 2,12-14Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola KološanimaBraćo: S Kristom suukopani u krštenju,u njemu ste i suuskrsli po vjeri u snagu Boga koji ga uskrisi od mrtvih. On i vas, koji bijaste mrtvi zbog prijestupa i neobrezanosti svoga tijela, i vas on oživi zajedno s njime.Milostivo nam je oprostio sve prijestupe, izbrisao zadužnicu koja propisima bijaše protiv nas, protivila nam se.Nju on ukloni pribivši je na križ.Riječ Gospodnja.


27


Braćo i sestre, snagom Kristove ljubavlju svi smo postali djecom nebeskoga Oca. S pouzdanjem u njegovu očinsku dobrotu uputimo mu svoje molitve:1. Za Crkvu u svijetu:

da, pouzdana u tvoju milost i okrijepljena tvojim Duhom, svim narodima bude svjedok tvoga milosnog očinstva, molimo te.

2. Za sve koji predvode tvoj sveti narod: pouči ih da svoju zadaću vrše u duhu Kristova služenja, molimo te.

3. Za sve ojađene i one koji nemaju nade: daj im iskusiti snagu iskrene molitve kako bi u tebi mogli prepoznati svoga Oca, molimo te.

4. Za naše obitelji: obnovi u nama dostojanstvo tvojih sinova i kćeri i pomozi nam da po svakodnevnoj molitvi sve više postajemo jedno srce i jedna duša,molimo te.

5. Za pokojnu našu braću i sestre: po svojoj dobroti primi ih u svoje vječno kraljevstvo, molimo te.

Svemogući vječni Bože, u svome Sinu Isusu Kristu dao si nam primjer novoga života i poučio nas duhu istinske molitve. Nadahnjuj nas i krijepi da nam život bude trajna hvala imenu tvojem. Po Kristu.

Pričesna pjesmaBlagoslivljaj, dušo moja, Gospodinai ne zaboravi dobročinstava njegovih!

Ps 103,2

Popričesna molitva Gospodine, primili smo pričest, spomendar muke tvoga Sina. Molimo te da nam bude na spasenje što nam je u svojoj neiskazanoj ljubavion darovao. Koji živi.

Pjesma prije evanđelja Rim 8,15bc

Primiste Duha posinstva: u njemu kličemo: »Abba! Oče!«

Evanđelje Lk 11,1-13Ištite i dat će vam se!Čitanje svetog Evanđelja po LukiJednom je Isus na nekome mjestu molio. Čim presta, reče mu jedan od učenika: »Gospodine, nauči nas moliti kao što je i Ivan naučio svoje učenike.« On im reče:»Kad molite, govorite: Oče! Sveti se ime tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje! Kruh naš svagdanji daji nam svaki dan! I otpusti nam grijehe naše: ta i mi otpuštamo svakom dužniku svojem! I ne uvedi nas u napast!« I reče im: »Tko to od vas ima ovakva prijatelja? Pođe k njemu o ponoći i rekne mu: ’Prijatelju, posudi mi tri kruha. Prijatelj mi se s puta svratio te nemam što staviti preda nj!’ A onaj mu iznutra odgovori: ’Ne dosađuj mi! Vrata su već zatvorena,a dječica sa mnom u postelji. Ne mogu ustati da ti dadnem...’ Kažem vam: ako i ne ustane da mu dadne zato što mu je prijatelj, ustat će i dati mu što god treba zbog njegove bezočnosti. I ja vama kažem: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca, otvorit će se. A koji je to otac među vama: kad ga sin zaište ribu, zar će mu mjesto ribe zmiju dati? Ili kad zaište jaje, zar će mu dati štipavca? Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu!«Riječ Gospodnja.

Molitva vjernika

Pater noster, qui es in caelis… (Inicijal u Psaltiru iz opatije St. Alban, Engleska, 12. st.)


28

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA Sedamnaesta nedjelja kroz godinu

Današnji ulomak iz Lukina evanđelja do-ista nas zbunjuje. Nakon što je Isus na-učio svoje učenike moliti Očenaš, daje

im jasnu uputu: »Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se!« Ali kako to prihvatiti? Nismo li toliko puta tražili nešto od Gospodina i sa sigurnošću znamo da to ni-smo dobili. Nebrojeno puta, u raznim nevolja-ma i poteškoćama, kucali smo na Gospodinovo srce, ali ono se nije otvorilo i nismo bili usliša-ni. Moramo biti iskreni: duboko smo pogođe-ni činjenicom da je naše silne molitvene vapa-je i uzdisaje Gospodin rijetko uslišao. Željeli smo zdravlje, ali ga nismo dobili, štoviše bolest je nerijetko razorila živote naših najmilijih. Va-pili smo, možda, da dobijemo posao, ali posla nema. Molili smo za lijepo vrijeme kako bi na-ši usjevi na njivama mogli rasti, a kad ono, još ružnije vrijeme. Molitveno smo se zavjetovali za našu djecu da krenu pravim putem, a oni i dalje ustraju u svojim stranputicama. Vjerujem da bi svatko mogao nadodati mnoštvo svojih potre-snih molitava, čije je uslišanje bilo tako važno, o kojima je ovisio život, a od uslišanja ni traga ni glasa. I kako onda ozbiljno shvatiti ovu Gos-podinovu rečenicu? Nije li ona naivna, ne šteti li ona zapravo samoj vjeri u Gospodina? Umjesto da nas približi Gospodinu, dobivamo dojam da nas ona od njega samo još više udaljuje.

Moliti se Bogu da primimo BogaOdgovor na ova i slična pitanja na ovomu ma-lom listu papira ne može nego biti kratak i vrlo ograničen. Taj ograničeni odgovor krije se u sa-momu evanđeoskom ulomku, odnosno u Oče-našu. Prvi dio Očenaša uči nas da bismo treba-li ponajprije moliti sljedeće: »Oče! Sveti se ime tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje!« Nazivajući Boga Ocem, ulazimo u konkretan odnos s njim. Za-zivati Boga Ocem nije samo po sebi razumljivo. U Starom zavjetu »Otac« nije još temeljni na-ziv za Boga, a islam ga i dalje isključuje iz svojih »99 najljepših naziva« za Boga. Antička ga filo-zofija ne zabacuje posve, ali ga ipak izbjegava.

Mendici Dei – Prosjaci Boga

Odatle postaje razvidno da se Bog objavljuje u potpunosti kao Otac u Isusu Kristu. On je Otac, ne zato što smo ga mi takvim zamislili, odredili, ili zato što je Isus živio u patrijarhalnom društvu pa nije mogao drukčije zvati Boga negoli Ocem. Ne. Krist se molio Bogu kao Ocu jer se u nazi-vu »Otac« krije božanska bliskost i udaljenost, imanencija i transcendencija, sličnost u još ve-ćoj nesličnosti: poznati, a opet nepoznati Bog. Dobro je zato obraćati se zajedno s Kristom Bo-gu kao Ocu, moliti ga da ga nikada ne prestane-mo zvati Ocem. Jer, Bog Isusa Krista nije neka-kav apstraktni filozofski Bog (neka »sila«), ali ni Bog koji je djelo naših ruku – idol. Bog Otac, ko-jega zazivamo, jest Bog ljubavi jer je on poslao svoga Sina Jedinorođenca da nas spasi. Njego-va svetost jest svetost ljubavi, predanosti za dru-goga, za svojega Sina i za cijeli svijet. Bog Otac nije svet ukoliko ne želi imati posla sa svijetom, nego upravo tako što se predaje za svijet. Takvo je i njegovo kraljevstvo. Nije to kraljevstvo moći, prevlasti, straha, bavljenja sobom, nego kraljev-stvo pravednosti, mira i radosti: »Ta kraljevstvo Božje nije jelo ili piće, nego pravednost, mir i radost u Duhu Svetom.«

Za to troje trebali bismo moliti: da budemo uvijek uz Boga Oca, da njegova svetost bude i naša svetost, da njegovo kraljevstvo bude u na-ma i u cijelomu svijetu. Onaj tko za to moli, već prima, tko zbog toga kuca, njemu se već otvara, tko tako traži, već dobiva. Kako? Pa Bog ne mo-že ne dati samoga sebe, a u tim trima molitve-nim zazivima mi se molimo Njemu da primimo Njega. Tko tako ne moli, ne moli dobro. On tada

29


A vi ovako molite…

...nego izbavi nas od zla. Tim za-zivom molimo oslobođenje od moralnoga zla i od Zloga. No,

moralno zlo nije samo ono koje susrećemo kao 'iskušenje' ili ko-

je drugi čine u odnosu na nas. Tu je i zlo koje mi činimo. Zlo za ko-je smo mi odgovorni. Zato je po-

trebno u molitvu srca utkati i va-paj: Izbavi nas od činjenja zla.

Izbavi nas od grijeha i nanošenja zla drugima. (A. C.)

Zrnj

e Odjeci RiječiSuukupani i suuskrsli s Kristom uz: Kol 2,12-14Kršćani su s Kristom suukopani i s njime suuskrsli »po vjeri u snagu Boga koji njega uskrisi od mrtvih«. Povjerovavši Bogu po propovijeda-nju apostola i uvjereni u snagu Božju koja je uništila smrt, vjernici su zajedno s Kristom oživljeni, premda su bili mrtvi »zbog prijestupâ i ne-obrezanosti svoga tijela«. Novo je obrezanje »nerukotvoreno«, obreza-nje Kristovo. Tako se i kod »neobrezanja« ne misli na neobrezana tije-la, nego se misli na stanje duhovne smrti i grijeha, na stanje u kojem čovjek nije sposoban stupiti pred Boga. U takvu stanju Bog ih je oživio zajedno s Kristom. Usto im je i »oprostio sve prijestupe, izbrisao za-dužnicu koja propisima bijaše protiv nas«. Riječ je o židovskom Zako-nu koji je ovdje viđen kao sredstvo sputavanja čovjeka i protivnik čo-vjeka. Taj je Zakon obezvrijeđen tako što je s Kristom pribijen na križ. Zakon koji je zabranjivao grijeh i time postizao kaznu za prijestupni-ke prestao je važiti, a odsada vrijedi milost Božja i velika ljubav kojom nas Bog uzljubi, te smo »milošću spašeni« (Ef 2,4-5). Darko Tepert

moli za nešto drugo, a za Boga ga nije ni briga, ili se moli Bogu samo da bi primio nešto drugo. Ne! Bog ne smije biti na drugom mjestu u molitvi, ne smije biti sredstvo. Ovo nam se čini posve razu-mljivim. No, kad bismo se zapitali i iskreno ana-lizirali svoje molitve, možda bismo utvrdili da na taj način i mi molimo, da se ne molimo Njemu kako bismo primili Njega, da uopće nismo u od-nosu s Njim, nego s onim što želimo izmoliti. Ta-ko molimo za zdravlje, uspjeh, nutarnji i vanjski mir, i pritom uopće ne mislimo na Boga. Stoga, dragi čitatelju, molimo se Njemu da primimo Njega, da primimo Njega po kojemu jesmo do-bri. Za to prvo moli, budi najprije »prosjak Bo-ga« (»mendicus Dei«) i bit ćeš odmah uslišan.

Moliti se za stvari ovoga svijetada po njima činimo dobroZnači li to da ne trebamo moliti za sve ostalo što nije Bog? Nipošto. Kad ne bismo molili Boga za ostale stvari, Boga bismo izgurali iz našega živo-ta, iz naše svakidašnjice. I bio bi to Bog koji ni-je zainteresiran za nas, za nas kao bića u ovomu svijetu, s našim potrebama i željama. Sve se to sažima u zazivu: »Kruh naš svagdanji daji nam svaki dan.« Stoga je važno moliti Gospodina za sve stvari ovoga svijeta, za nas i za druge, za na-še potrebe. No, uvijek imajući na umu da to ni-

je i ne može biti prvo i najbitnije. To najbitnije jest samo Bog, uvijek moleći u poniznosti: »ne-ka bude Tvoja volja, a ne moja«. Također je važ-no tako moliti za stvari ovoga svijeta da bismo po njima mogli činiti dobro. Jer, dok molimo Boga zbog Njega samoga, postajemo dobri, a dok molimo za ostale stvari, molimo da po nji-ma činimo dobro!

Ipak, moleći za stvari ovoga svijeta, nikad ne možemo biti sigurni hoćemo li biti uslišani. Ne-ke nam stvari Bog ne će podariti, jer bi nam one samo štetile; druge nam opet molitve ne usliša-va jer Bog ne ide preko i protiv slobode ovoga svijeta. Bog poštuje ovaj svijet, njegovu slobo-du, njegove strukture makar one bile i štetne za nas. Ali uvijek možemo biti sigurni da je Bog s nama u svim stvarima ovoga svijeta ako mo-limo Njega da primimo Njega. I dalje će ostati križ, mučit će nas jobovska pitanja u nevoljama ovoga svijeta dok nam se raspada »dom ovoze-mnoga boravka«. Križ je duboko utisnut u srce ovoga svijeta i u srce samoga Boga, i bez križa nema spasenja. To je križ ovoga svijeta i Kri-stov križ. U Kristovu križu uvijek smo uslišani Bogom i hrabro s Kristom nosimo sebe, druge, ovaj svijet i naše neuslišane molitve. I, ne pre-stajemo se moliti Bogu…

Ivica Raguž


30

1. kolovoza 2010.

Osamnaesta nedjelja kroz godinu

Ulazna: 78 O Bože, spasi me (ili ŽV 7/2005.)Pripj. ps.: 111 Ako danasPrinosna: XVI Nosimo darePričesna: 200 O kruše živi, milosniZavršna: 755 Srce Božansko

Ulazna pjesmaO Bože, spasi me, Gospodine, u pomoć mi pohitaj! Ti si pomoć moja i spasitelj: Gospodine,ne kasni!

Ps 70,2.6

Zborna molitvaGospodine, vođo i stvoritelju naš, mi se tobom ponosimo. Nek nad nama bude tvoja dobrota. Obnovi u nama što je tebi drago i sačuvaj što si obnovio. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Prop 1,2;2,21-23Što ima čovjek od sve brige srca svoga?

Čitanje Knjige PropovjednikoveIspraznost nad ispraznošću, veli Propovjednik, ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost! Jer čovjek se trudi mudroi umješno i uspješno, pa sve to mora ostaviti u baštinu drugomu koji se oko toga uopće nije trudio. I to je ispraznost i velika nevolja. Jer što on dobiva za sav svoj napor i trud koji je pod suncem podnio? Jer svi su njegovi dani doista mukotrpni, poslovi mu puni brige; čak ni noću ne miruje srce njegovo.I to je ispraznost.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 90,3-6.12-14.17

Pripjev: Gospodine, ti nam bijaše okriljeod koljena do koljena.

Smrtnike u prah vraćaši veliš: »Vratite se, sinovi ljudski!«Jer je tisuću godina u očima tvojimko jučerašnji dan koji je minuo i kao straža noćna.

Razgoniš ih ko jutarnji san,kao trava su što se zeleni:jutrom cvate i sva se zeleni,a uvečer već se suši i vene.

Nauči nas dane naše brojitida steknemo mudro srce.Vrati se k nama, Gospodine! Ta dokle ćeš?Milostiv budi slugama svojim!

Jutrom nas nasiti smilovanjem svojimda kličemo i da se veselimo u sve dane!Dobrota Gospodina, Boga našega,nek bude nad nama!Daj da nam uspije djelo naših ruku,djelo ruku naših nek uspije!

Drugo čitanje Kol 3,1-5.9-11Tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola KološanimaBraćo: Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu! Za onim gore težite, ne za zemaljskim! Ta umrijeste i život je vaš skriven s Kristom u Bogu! Kad se pojavi Krist, život vaš, tada ćete se i vi s njime pojaviti u slavi. Umrtvite dakle udove svoje zemaljske: bludnost, nečistoću, strasti, zlu požudu i pohlepu –– to idolopoklonstvo! Ne varajte jedni druge!Jer svukoste staroga čovjeka s njegovim djelima i obukoste novoga, koji se obnavlja za spoznanje po slici svoga Stvoritelja!Tu više nema: Grk – Židov,obrezanje – neobrezanje, barbar – skit,rob – slobodnjak, nego sve i u svima – Krist.Riječ Gospodnja.


Darovna molitvaPosveti, molimo, Gospodine, ovaj prinos i primi našu unutarnju žrtvu: učini da ti postanemo vječnim darom.Po Kristu.

31


Pjesma prije evanđelja Mt 5,3

Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!

Evanđelje Lk 12,13-21Što si pripravio, čije će biti?

Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme:Netko iz mnoštva reče Isusu: »Učitelju, reci mome bratu da podijeli sa mnom baštinu.« Nato mu on reče: »Čovječe, tko me postavio sucem ili djeliocem nad vama?« I dometnu im: »Klonite se i čuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje.«Kaza im i prispodobu: »Nekomu bogatu čovjeku obilno urodi zemlja pa u sebi razmišljaše:‘Što da učinim? Nemam gdje skupiti svoju ljetinu.’ I reče: ‘Evo što ću učiniti! Srušit ću svoje žitnice i podignuti veće pa ću ondje zgrnuti sve žito i dobra svoja. Tada ću reći duši svojoj: dušo, evo imaš u zalihi mnogo dobara za godine mnoge. Počivaj, jedi, pij, uživaj!’ Ali Bog mu reče: ‘Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će biti?’ Tako biva s onim koji sebi zgrće blago, a ne bogati se u Bogu.«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaJa sam kruh života, govori Gospodin:Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti;tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada.

Iv 6,35

Popričesna molitvaGospodine,ti nas oživljuješ nebeskim darom: prati nas stalnom ljubavlju i učini dostojnima vječnog otkupljenja. Po Kristu.

Svemogućemu Bogu, u kojemu je pohranjeno sve blago naše, povjerimo svoj život i njemu se pouzdanom molitvom utecimo:1. Crkvu svoju, Gospodine, poslao si da u svijetu

u kojem živi bude znak neba. Okrijepi je svojom mudrošću da ne teži za bogatstvom svijeta nego da se u radosnom služenju zauzima za vječna dobra, molimo te.

2. Za ljude koje si obdario obiljem zemaljskih dobara: daj im spoznati da vrijednost života ne počiva u blagu koje posjeduju nego u vjernom življenju tvoje riječi, molimo te.

3. Za ljude koji nose teret siromaštva, nezaposlenosti i oskudice:obdari ih bogatstvom svoga Duha i pomozi da po svjedočanskoj ljubavi tvojih vjernika osjete tvoju dobrotu i blizinu, molimo te.

4. Za ovu župnu zajednicu: nadahni nas na istinsko zajedništvo te u svojoj sredini umijemo prepoznati sve potrebne i radosno im pomažemo, molimo te.

5. Za pokojnu braću i sestre: za dobra koja nam s ljubavlju ostaviše nagradi ih blagom vječnoga života, molimo te.

Bože, izvore svakoga dobra,obdari nas mudrošću evanđeljada se zemaljskim dobrima znademo pravo služiti, a za nebeskima istinski težiti. Po Kristu Gospodinu našemu.

Molitva vjernika

Dobro je samo ono dobro koje možemodonijeti pred lice Svevišnjega.

(Opatija Sant’Angelo in Formis, Capua, Italija, oko 1100.)


32

Osamnaesta nedjelja kroz godinu

dostatak inteligencije i mudrosti. A sve to jer je od svoje pohlepe napravio idolopoklonstvo, ko-je sveti Pavao u poslanici Kološanima prokazu-je kao djelo starog čovjeka, a Isus kao bezumno djelo, djelo ispražnjeno od svake smislenosti. Isus upozorava na opasnost pohlepe, težnje za posjedovanjem koje proizlazi iz pohlepnog srca i koje je idolopoklonstvo, klanjanje krivim bo-žanstvima. Ono daje privid života, ali stvarno vodi smrti. Život se ne sastoji u posjedovanju, koliko god mi time bili opsjednuti i koliko god mislili da nam ono daje smisao života.

I prvo nam čitanje iz Knjige Propovjedniko-ve snažno govori o tome da je rad radi čovjeka, a ne čovjek radi rada, i da su materijalna do-bra radi čovjeka, a ne čovjek radi materijalnih dobara. Težnja za radom i posjedovanjem, kao sinonimima uspješnog života, prožeta je kraj-njim apsurdom jer sve što čovjek ima, kao i rad sâm, prožeti su sviješću o prolaznosti i smrt-nosti koja poništava sve težnje za posjedova-njem i moći te ih pokazuje i prokazuje kao ilu-ziju. Evanđelje želi čovjeka prizvati stvarnosti, pozvati ga na poniznost i mudrost, na pravu in-teligenciju. Smrt nam zapravo otkriva ono što je bitno. Neinteligentnost se očituje u još neče-mu važnom: u nesposobnosti za odnose. Bo-

V rijeme je odmora i vrijeme je krize. Mnogi upravo zbog krize ne mogu na odmor. Mnogi pak upravo zbog krize,

unatoč ljetnim odmorima, moraju i dalje radi-ti i teško zarađivati za život. I vrijeme odmora i vrijeme ekonomske krize, premda paradoksal-no ne idu zajedno, ipak pružaju mogućnost da ili u trenutcima ljetnog smiraja ili u trenutci-ma grozničavog promišljanja o dometima krize i njezinim posljedicama za naš život i društvo, razmislimo o vrijednostima rada i bogaćenja kojem težimo.

O tome Pismo nudi različite misli koje se ponekad čine teško pomirljivima. Pismo u svoj jednostavnosti nije lako tumačiti. Je li rad pro-kletstvo ili blagoslov? Je li bogaćenje izričaj Božjeg blagoslova i naklonosti ili prokletstvo? Nije li siromaštvo evanđeoski ideal? Na sva ova pitanja nije moguće odgovoriti u ovom tekstu, ali je moguće vidjeti što nam današnji teksto-vi govore o ovim stvarnostima koje nas sve do-tiču i muče.

Bogataš bez Boga – čovjek bez umaKljučne su Isusove riječi na kraju današnjeg evanđelja. Bogatiti se u Bogu. U čemu se sasto-ji bogaćenje u Bogu? Iz današnjeg evanđelja proiz lazi da je ono vezano uz svijest da nitko od nas ne može u potpunosti ovlada-ti budućnošću vlastitoga i zajednič-koga života. Budućnost se ne mo-že ‘osigurati’, ma koliko god se mi trudili. Čak ni kupovanjem život-nog osiguranja. Vrijeme, buduć-nost i život, ne stoje nam slobodno na raspolaganju. Bogataša iz današ-njeg evanđelja, koji misli da time mo-že svojevoljno raspolagati, Isus nazi-va bezumnikom. Čovjekom bez uma, áphron, bez inteligencije.

Upravo ta neinteligentnost stoji u oprjeci s materijalnim bogatstvom koje posjeduje, a koje zapravo otkriva nutarnju prazninu i izgubljenost, ne-

Bogatiti se u Bogu

Upravo ta neinteligentnost stoji u oprjeci s materijalnim bogatstvom koje posjeduje, a koje zapravo otkriva nutarnju prazninu i izgubljenost, ne-

od nas ne može u potpunosti ovlada-

Koliko god netko obilovao,život mu nije u onom što posjeduje.

33


Odjeci RiječiZrnj

e

Bogataš iz evanđelja razgovara samo o onome što posjeduje. Ne

vidi ljude. Ne govori niti o svojoj obitelji. »Dobra« koja je stekao, jedina su mu briga. Dobra koja

imamo, prolazna su i lako će pripasti drugima. Ono što se

istinski ima, što ostaje s nama, jest »dobro« koje je u nama, dobro

koje činimo. Bogatstvo nije u »dobrima« nego u dobroti koja je u nama i koju nosimo sa sobom –

– pred Božje lice. (A. C.)

Za onim gore težite uz: Kol 3,1-5.9-11Uskrsli je već i proslavljeni Krist, kako nam govori aluzija naPs 110,1: »Krist sjedi zdesna Bogu«. Stoga je i razumljivo da treba tražiti »ono što je gore«. Kršćani će se pojaviti (r. 4), jer njihov je ži-vot već skriven s Kristom u Bogu (r. 3), kao oni koji su već »gore«. Mi smo zajedno s njim stavljeni na nebesa. Biti u nebesima znači biti s Kristom, biti s njim, biti povezani s njegovom sudbinom i ra-zumjeti svoj život posve njime obilježeni. To znači da je Crkva isto tako promatrana kao »već nebeska stvarnost«. Crkva je u deuetero-pavlovskim poslanicama promatrana kao »tijelo« Kristovo. Samo je ona »spašeni« svijet. Soteriologija postaje u funkciji ekleziologije. Isusov čin na križu smjera na stvaranje i pomirenje Crkve, dakle na otvaranje prostora spasenja u koji je vjernik smješten i time spa-šen. Ukratko rečeno: Crkva mora tek postati ono što već jest.

Mario Cifrak

gataš se brine samo za sebe i planira uživanje samo za sebe. Njegov je ego zaokupljen njime samim, odbijajući bilo koji horizont zajedniš-tva, bratstva i međusobnih odnosa. Grijeh je, kako je istaknuo sveti Augustin, uvijek zaoku-pljenost samo sobom.

Onaj tko se bogati Bogom, bogati se i odno-som s drugim i pravilno se znade odnositi pre-ma bogatstvu, prema vremenu, budućnosti i životu. On znade da nije gospodar ni vlastite bu-dućnosti ni života, nego da mu je i jedno i drugo darovano kako bi obogaćivao druge i sebe i ka-ko bi živio – ne od onoga što posjeduje, nego od onoga što prihvaća i daje sa zahvalnošću.

Baština – blagoslov ili prokletstvoNaravno, mi bismo mogli reći da se današnje evanđelje, kao i današnja čitanja, ne odnose na nas jer mi nismo bogataši, nismo uopće u mo-gućnosti razmišljati i djelovati kao bogataš iz današnjeg evanđelja. No, osim Knjige Propo-vjednikove, i Evanđelje nas upozorava da se ne smijemo uljuljati u takvom načinu razmišljanja. U prvom dijelu Evanđelja Isus govori o stvarno-

sti koja je tako često prisutna među svim sloje-vima ljudi, posebice u našim sredinama, a to je pitanje nasljedstva. Isus se pred tim pitanjem povlači s obrazloženjem da ono ne pripada nje-govom poslanju. Isus i kroz ovaj način promi-šljanja priznaje određenu autonomiju društva i zakona. Njima prepušta da donesu sud o tome kako baštinu treba podijeliti. I time kao da po-tvrđuje pravednu laičnost društva u tim i nekim drugim pitanjima. Ali, upozorava da u takvim si-tuacijama nitko zaražen pohlepom nije imun. Ni bogataš ni siromah. Ta zar ne vidimo kolike su naše obitelji podijeljene i uništene zbog pitanja nasljedstva? I najintimniji odnosi, najjače obi-teljske veze bivaju stavljene na kušnju kada se pojavi pitanje baštine i posjedovanja. U tim tre-nutcima ljudi često kao da izgube svaku orijen-taciju te ne vide ništa osim moguće koristi uz ko-ju vežu cjelokupnu svoju egzistenciju. Isus nas upozorava na apsurdnost i besmislenost takve situacije. Poziva nas da baš u takvim situacijama ne zaboravimo koliko je važno bogatiti se u Bo-gu. To će nam bogatstvo pomoći da pravilno po-dijelimo baštinu. I duhovnu i materijalnu.

Željko Tanjić


34


6. kolovoza 2010.

Preobraženje Gospodnje

Ulazna: 75 U sjajnom se oblaku ili: 207 Prigni se, svako koljenoOtpjevni ps.: Gospodin kraljuje (ŽV 7/2009.)Prinosna: 211 Isus Krist je slika Božja (ili ŽV 6/2007.)Pričesna: 188 Na Isusov se spomenZavršna: I Svi kliknimo Kristu

Ulazna pjesmaU sjajnom se oblakuukaza Duh Sveti, i začu se Očev glas: Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!

Usp. Mt 17,5

Zborna molitvaBože, ti si u Kristovu preobraženju potvrdio otajstva naše vjere svjedočanstvom Zakona i prorokai unaprijed pokazao naše božansko posinjenje. Daj da slušamo glas tvoga ljubljenoga Sina te zavrijedimo biti njegovi subaštinici. Po Gospodinu.

Darovna molitvaPosveti, Gospodine, molimo, ove darove Preobraženjem svoga Sina. Obasjaj nas njegovim svjetlom, i očisti od grijeha.Po Kristu.

Prvo čitanje Dn 7,9-10.13-14Odijelo mu bijelo poput snijega.

Čitanje Knjige proroka DanielaGledao sam:Prijestolja bjehu postavljena i Pradavni sjede. Odijelo mu bijelo poput snijega; vlasi na glavi kao čista vuna. Njegovo prijestolje kao plamenovi ognjeni i točkovi kao žarki oganj. Rijeka ognjena tekla, izvirala ispred njega. Tisuću tisuća služahu njemu, mirijade stajahu pred njim. Sud sjede, knjige se otvoriše. Gledah u noćnim viđenjima i gles oblacima nebeskim dolazi kao Sin čovječji. On se približi Pradavnome i dovedu ga k njemu. Njemu bi predana vlast, čast i kraljevstvo, da mu služe svi narodi, plemena i jezici. Vlast njegova vlast je vječna, nikada neće proći, kraljevstvo njegovo vječno, nikada neće propasti. Riječ Gospodnja.

Pripjevni psalam Ps 97,1-2.5-6.9

Pripjev: Gospodin kraljuje, Svevišnji – nad svom zemljom!Gospodin kraljuje: neka kliče zemlja, nek se vesele otoci mnogi!Oblak i tama ovijaju njega,pravda i pravo temelj su prijestolja njegova.

Brda se tope pred Gospodinom ko vosak,pred vladarom sve zemlje.Nebesa navješćuju pravednost njegovu,svi narodi gledaju mu slavu.

Ti si, Gospodine, Svevišnji – nad svom zemljom,visoko, visoko nad bozima svima.

Drugo čitanje 2Pt 1,16-19Taj Glas s neba čusmo.

Čitanje Druge poslanice svetoga Petra apostolaPredragi! Nismo vam navijestili snagui Dolazak Gospodina našega Isusa Krista slijedeći izmudrene priče, nego kao očevici njegova veličanstva. Od Oca je doista primio čast i slavu kad mu ono od uzvišene Slave doprije ovaj glas: »Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, u njemu mi sva milina!« Taj glas,koji s neba dopiraše, čusmo mi koji bijasmo s njime na Svetoj gori. Tako nam je potvrđena proročka riječ, te dobro činite što uza nju prianjate kao uza svjetiljku što svijetli na mrklu mjestu – – dok Dan ne osvane i Danica se ne pomoli u srcima vašim.Riječ Gospodnja.

35


Braćo i sestre, Krist Gospodin okupio nas je danas oko svoga stola da bismo po njemu iskusili zbilju novoga – preobraženoga života. Zajedno s njim obratimo se molitvom nebeskome Ocu:

Obasjaj nas, Gospodine, svojim svjetlom!

1. Za Crkvu Božju: da, živeći i svjedočeći evanđelje, bude svim narodima svjetlo na putu spasenja, molimo te.

2. Za predvodnike i učitelje tvoga naroda: nadahnjuj ih da uvijek traže svjetlo tvoga licate tako budu svjedoci tvoje riječi i jasan primjer božanskoga života, molimo te.

3. Za braću i sestre koje je zasjenila tama grijeha:daj im iskusiti radost tvoje milosti i vrati ih na put spasenja, molimo te.

4. Za sve nas ovdje sabrane: obnovi nas svjetlom svoga lica da i naš život zasja novim svjetlom, molimo te.

5. Za našu preminulu braću i sestre: pozovi ih Gospodine k sebi kako bi mogli živjeti u svjetlosti vječnoj, molimo te.

Svemogući vječni Bože, ti nam u ovome svetom susretu daješ iskusiti toplinu i radost vječnoga života. Pomozi nam da, živeći dar vjere, preobražavamo lice ovoga svijeta i tako gradimo tvoje Kraljevstvo. Po Kristu.

Molitva vjernika

Pričesna pjesmaKad se Krist očituje, bit ćemo njemu slični, jer vidjet ćemo ga kao što jest.

1Iv 3,2

Popričesna molitvaGospodine, daj da nasova pričest promijeni na sliku Isusa Krista, čiju si slavu očitovao čudesnim preobraženjem.Koji živi.

Pjesma prije Evanđelja Mt 37,5c

Ovo je Sin moj, Ljubljeni!U njemu mi sva milina! Slušajte ga!

Evanđelje Lk 9,28-36Dok se molio, izgled mu se lica izmijeni.

U ono vrijeme:Povede Isus sa sobom Petra, Ivanai Jakova te uziđe na goru da se pomoli.I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni,a odjeća sjajem zablista.I gle, dva čovjeka razgovarahu s njime. Bijahu to Mojsije i Ilija. Ukazali se u slavi i razgovarali s njime o njegovu Izlasku, što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu. No Petra i njegove drugove bijaše svladao san. Kad se probudiše, ugledaše njegovu slavu i dva čovjeka koji stajahu uza nj. I dok su oni odlazili od njega, reče Petar Isusu: »Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji.« Nije znao što govori.Dok je on to govorio, pojavi se oblak i zasjeni ih. Ušavši u oblak, oni se prestrašiše. A glas se začu iz oblaka: »Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!«I upravo kad se začu glas, osta Isus sam. Oni su šutjeli i nikomu onih dana nisu kazivali što su vidjeli.Riječ Gospodnja.

Dok se molio, izgled mu se lica izmijeni,a odjeća sjajem zablista.

(Ikona preobraženja, XVI. st., Galerija Tretjakov, Moskva)


36

Preobraženje Gospodnje

Preobraženje kao liturgijsko slavljepripadao svakom čovjeku. Bića odjevena u svje-tlost. Takav izgled čovjek više ne može lako pod-nijeti.

Usred molitve i usred vidljivih promjena Isusova izgleda dva čovjeka razgovaraju s Isu-som. Mojsije i Ilija. Dva starozavjetna lika koji se razlikuju od drugih. Mojsije i Ilija su vidjeli Boga i ostali na životu. Mojsije, po kome je dan Zakon, i Ilija, najveći od proroka. Mojsije je bio više od proroka. Razgovarao je s Bogom licem u lice kao prijatelj. Bio je posrednik između Bo-ga i naroda. Nakon susreta s Bogom njegovo je lice sjalo. Ilija je prorok koji se pojavi i opet ne-stane. U nebo je uznesen u kočijama, a vezan je uz konac vremena. Isus je tako u suglasju sa Zakonom koji se na njemu ispunja i s proroci-ma koji su ga naviještali i čije se riječi ispunjaju u onom što on govori, čini i živi. Na Isusu se is-punjaju i Zakon i proroci. Društvo Mojsija i Ili-je je društvo u slavi. Na svoj trojici se pokazu-je Božja slava. Razgovor trojice u slavi odnosi se na Isusov izlazak u Jeruzalemu. Okrenuti su onom što Isusa čeka.

Uključenje trojice u slavlje preobraženjaDo sada nam evanđelist opisuje događaje ko-je učenici nisu vidjeli. Bili su zaspali dok je Isus molio i dok su se dogodile promjene na njemu. Sada se bude. Otvaraju oči i gledaju slavu. Pe-tar predlaže gradnju sjenica. Sjenice se grade samo kao privremeni boravak. Ne zastalno i ne na dugo vrijeme. Nije znao što govori, kaže Lu-ka. Umjesto odlaska u Jeruzalem, on predlaže ostanak na brdu. Umjesto muke koja Isusa če-ka, predlaže ostanak tu gdje im je dobro. Govo-ri, ali ne zna što govori. Ne zna jer ne zna kon-tekst u kojem govori. Petar se još nije uključio u cijeli događaj Isusova života. Samo ga djelo-mično vidi i poznaje.

Usred Petrova govora pojavljuje se oblak. Oblak je znak Božje prisutnosti. Sjena Božja. Učenici su prestrašeni. Reagiraju onako ka-ko čovjek inače reagira na Božju blizinu. I on-

Isus je na gori. Gora je mjesto objave. S njim su trojica koje je najprije pozvao da idu za njim. Petar, Ivan i Jakov. No, ova trojica spa-

vaju. Isus je u molitvi. Uvijek iznova evanđelisti spominju njegov odlazak u molitvu. O sadržaju molitve nema riječi. Prije njezina sadržaja, mo-litva je odnos s Ocem. Nema ni naznake o vre-menu molitve. Ovaj put u molitvi Isusu se mi-jenja izgled lica, a odjeća blista. Tekst govori u pasivu. Onako kako će govoriti i o Isusovu uskr-snuću. Nije Isus autor promjena. One se doga-đaju na njemu. Znak su objave Božje na Isusu. Na njemu se pokazuje Božja blizina. Mijenja mu se izgled lica i mijenja mu se izgled odjeće. Pro-mjene naznačuju događaje nakon smrti. Preo-braženje je u izravnom odnosu s Isusovom mu-kom i uskrsnućem.

No, promjene lica i odjeće upućuju i na po-četak, na prve ljude kojima je Bog, nakon gri-jeha, načinio odjeću od kože. Ima teologa ko-ji prve ljude prije grijeha zamišljaju odjevene u svjetlost. Ljudska bi koža bila zaštita nakon gubitka izvornoga izgleda. Preobraženje bi ta-ko pokazalo Isusa u iskonskom izgledu kakav je

Mojsije i Ilija razgovarahu s njim o Njegovu Izlasku.(Preobraženje, Taizé, Brat Eric)

37


Ovo je Sin moj, Ljubljeni! uz: 2Pt 1,16-19Poslanica donosi svjedočanstvo apostola koji su na Gori Isuso-va preobraženja čuli glas koji svjedoči za njega: »Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, u njemu mi sva milina!« Taj je tekst uzet iz Prve pje-sme o Sluzi Jahvinu kod proroka Izaije (42,1-9). U prvom retku do-znajemo da je Sluga Jahvin onaj koga Jahve prihvaća i podupire. Jahve to čini svojom desnicom (usp. Ps 63,9). Sluga je Jahvin iza-branik. »Obradovala se duša moja«. Tu se prvi put susreće »duša« Jahvina, koja se obradovala svom izabraniku. Radovanje počiva na Božjoj volji i njegovoj milosrdnoj naklonosti. Jahve je svome izabra-niku dao svoga duha. Taj duh treba poticati ulogu suca, koju slu-ga preuzima da izriče pravo, sud narodima. Tako opažamo na slu-zi Jahvinu uloge spasitelja, kralja i suca. Tko je taj sluga? Čini se da je najbolje reći da se radi o sluzi, »instrumentu« spasenja u ruci Jahvi noj. Dakako da su kršćani u tome sluzi prepoznali Krista.

Mario Cifrak

Odjeci Riječi

Zrnj

e

Petra i drugu dvojicu učenika bija-še svladao san. San je slika nespo-

sobnosti razumijevanja i prihvaća-nja Isusova govora o križu. Učenici

su budni dok Isus čini znamenja i čudesa. Ovdje ih obuzima san. San

je mjesto gajenja vlastitih snova i očekivanja, vlastitih slika o Bogu

i spasenju. Svjetlo i sjaj Isusova lica otvaraju oči učenicima, ne dopu-

štaju san i lažnu sliku spasenja. I našim je očima, otežalim u ze-

maljskim snovima, potrebno svje-tlo Isusova preobraženja. (A. C.)

da čuju glas. Ne vide nikoga, ali čuju. Glas im svjedoči da je Isus Sin i Izabranik. Glas od njih traži poslušnost Isusu. Na mjesto posluha Za-konu i prorocima dolazi zahtjev posluha Isusu. Zakon i proroci nisu dokinuti. Oni se ispunjaju u Isusu. Stoga se posluh premješta s riječi, ko-ja je ljudima dana preko ljudi, na Riječ koja se utjelovila među ljudima i na kojoj se pokazala Božja slava.

U trenutku svečanoga izricanja Isusova si-novstva i poziva na posluh Isusu, s Isusom i trojicom učenika više nisu Mojsije i Ilija. Nema zabune na koga se glas odnosi i nema zabune koga valja slušati. Učenici stoje s Učiteljem či-ja im je tajna upravo objavljena. Tajna tko je on i tajna njegova puta. Odmah nakon što se glas čuo, Isus ostaje sam s trojicom. Njihova reak-cija na doživljeno je šutnja. Vidjeli su što nitko drugi nije vidio i čuli su glas kojega ljudi ne ču-ju. Doživljeno čuvaju šutnjom.

Preobraženje – model liturgijskoga slavljaOpis Isusova preobraženja može poslužiti i kao dobar opis kršćanske liturgije. Na izdvo-jenom mjestu i u izdvojeno vrijeme sabiru se ljudi čiji je život obilježen susretom s Isusom i

njegovim pozivom. Sabiru se na molitvu kojoj u središtu stoji Isus. Ulazak u liturgiju je napu-štanje uspavanog života. Život zaborava Boga i njegove slave prestaje i počinje život otvorenih očiju. Usred molitve na Isusu, ali i na sudioni-cima događa se promjena. Preobraženje. Sve je obavijeno sjajem Božje prisutnosti i slave. Uz Isusa su Zakon i proroci u likovima Mojsija i Ilije. Cijela Božja povijest s ljudima, sve nje-gove riječi i sva njegova djela u Isusu dobivaju novi sjaj. Na njemu se vidi tko je Bog i kakav je njegov odnos s ljudima. Nema suparništva sa Zakonom niti njegova dokidanja. Ni proročke riječi nisu zastarjele. Isus je u liturgijskom su-sretu ponovo potvrđen kao ljubljeni Sin. I opet isti zahtjev s neba. Slušati ga! Liturgija je mje-sto susreta zajednice s Isusom, susreta na ko-jem je Isus potvrđen kao Gospodin i Izabrani i na kojem zajednica pristaje na poslušnost nje-mu. Unatoč želji da se ostane na mjestu pre-obraženja valja se nakon liturgijskoga slavlja, nakon što se oblak Božje prisutnosti povuče, vratiti ponovno u život. Potrebno je šutnjom čuvati kušanu slavu Božju. Liturgija je dodir s Božjom slavom na putu koji kroz nepravde i patnje vodi u uskrslu slavu.

Ante Vučković

OTAJSTVO I ZBILJAU DUHU I ISTINI

38

Glazbeni prilog

Stipica Grgat

Tražite, ubogi, GospodinaOtpjevni psalam za XV. nedjelju kroz godinu – C

Tra ži- te,- u bo- gi,- Go -

spo di- na- i o ži- vjet- e vam sr ce.-

1. Tebi se molim, Go spo- di- ne,- u vrijeme mi losti,- Bo že;-

po velikoj dobroti svojoj ti me u sli- ši,-

39


po svojoj vjernoj pomo i! Usliši me, Go spo- di- ne,-

jer je dobrostiva milost tvo ja,- po velikom milosr u oba zri- se na me.-

2. A ja sam jadnik i

4. Jer Bog e spasiti3. Gledajte, ubogi, i raduj

bolteSi

-nik,se,on,

-

- on e sagraditi grado

nek me štiti tvoja pomo ,nek vam oživi srce, svima koji

oBove-

ga-BotraJu

židi

--

že!te.ne.

---

Božje u imeJer siromahe GoBaštinit e ga potomci

hva

sluspo-

lidingu

-

--

ti

G- po

unje

pijev

go

-

-

kom,je,vih;

--

-

hvalit u gaon ne prezire suprebivat e u njemu oni što ljube

zaža

i-

hvalnjame

---

nisvoBo

- com.jih.žje.-

G

OTAJSTVO I ZBILJATRENUTAK

40

Pisma čitatelja

Jednostavna pitanja katkada mogu zadobiti jednostavan i jasan normativni odgovor, ali kad je riječ o liturgiji Crkve, čiji su obredi uvijek simbolički čini u izvornome smislu riječi, potrebno je i pitanju i odgovoru dati smisleno ‘utemeljenje’ kako se igra pitanja i odgovora ne bi izgubila u obrednome for-malizmu. Opća liturgijska norma zahtijeva da bogo-služno posuđe bude izrađeno »od plemenite kovi-ne« (ex metallo nobili); »ako je izrađeno od kovine koja hrđa, ili od neke koja je manje plemenita od zlata, treba biti iznutra pozlaćeno« (OURM 328). Također se dopušta da, u skladu s prosudbom bi-skupskih konferencija i odredbama odobrenim od Apostolske stolice, posuđe može biti izrađeno i od drugih čvrstih i, prema općemu shvaćanju u dotič-nim kulturama, plemenitih tvari, kao što je npr. ebanovina ili neko drugo čvrsto drvo. Te ‘opće’ odredbe o liturgijskom posuđu dopunjene su po-sebnim normama za izradu kaleža: »Glede kaležâ i ostaloga posuđa namijenjenoga za Krv Gospodnju neka im čaša bude izrađena od tvari koja ne upija te-kućinu, dok se podnožje može napraviti od neke druge čvrste i prikladne tvari« (OURM 330).

Iz navedenih je normi razvidno inzistiranje na čvrstoj i plemenitoj tvari koja u kulturi gdje se rabi nosi značenje posebnosti, prikladnosti i dostojno-sti za sveti čin. U odredbi da kaleži i ciboriji budu pozlaćeni iznutra, lako je zaključiti da duh liturgije veću važnost daje smislu i znakovnosti negoli vanj-skome sjaju. U tom bi se duhu moglo zaključiti da kalež može biti izrađen od drva, pod uvjetom da je njegov gornji dio (čaška) izrađen od plemenitoga materijala koji ne upija tekućinu. No, ostaje neja-snoća na razini znaka. Je li kalež, izrađen od masli-nova ili kakvoga drugog drva, govorljivi znak uzvi-šenosti i svetosti euharistijskoga otajstva, ili pak samo upućuje na jednostavnost i bliskost? Nada-lje, drveno je posuđe sve češće moguće vidjeti u kućnoj i dugoj svakidašnjoj uporabi, pa i iz toga razloga nastaje poteškoća u prihvaćanju drva kao prikladne tvari za euharistijski kalež. Ako je litur-gijska osjetljivost, želeći čuvati posebnost liturgij-

Kalež od drva ili keramikePosljednjih sam godina više puta zamijetila da se u slavlju euharistije rabi kalež izrađen od drva ili keramike. Jesu li te tvari prikladne za euharistijski kalež i uopće za liturgijsko posuđe? Postoje li jasnije odredbe o tome?

Marijana R.

skoga čina u odnosu na ‘svagdašnje’ čine, uspjela sačuvati zasebnost riječi kalež (lako prevedive u ri-ječ čaša), onda je i to pokazatelj da se kalež također u svojoj tvarnosti i obliku treba odlikovati, između ostaloga, i posebnošću.

Povijest pokazuje kako je odnos vjerničke za-jednice prema euharistijskome slavlju i euharistij-skome otajstvu u pojedinim razdobljima davao ka-ležu formu, izgled, ures i prikladnu tvar za njegovu izradu. Iz samih je formi i izbora materijala mogu-će čitati euharistijsku teologiju i povijesni hod eu-haristijske pobožnosti. Dok je u početcima Crkve kao kalež rabljeno prikladno posuđe iz redovite kućne uporabe (od drva, kosti, stakla, metala), vrlo brzo se prešlo na ‘posebnost’ liturgijskoga posuđa, pa tako i kaleža, da bi se već od IV. stoljeća tražilo zlato i srebro kao prikladne tvari za posudu u kojoj se nalazi »najdragocjenija Tekućina«. Tako je ka-lež svojom formom, dragocjenošću i posebnošću manifestirao uzvišeno otajstvo euharistije. U sred-njemu vijeku vidljiv je pomak naglaska sa slavlja sakramenta na euharistijsku pobožnost i na govor o Kristovoj prisutnosti, pa se i na kaležu znakovno težište umjetničkom oblikovanošću prenosi s čaš-ke na njegovu izvanjskost – na podnožje, ‘stapku’ i ‘čvor’ koji je u sredini.

Ove odabrane povijesne ‘slike’ navodim iz razlo-ga da bismo postali svjesni kako i danas oblik kale-ža i tvar od koje je izrađen progovaraju o našemu odnosu prema otajstvu euharistije. Moguće je, na-ime, različitim materijalima zadovoljiti liturgijske zahtjeve i norme, pa tako i u slučaju kaleža koji je izrađen od drva ili keramike (pečene gline ili kame-ne mase), jer ga je moguće presvući čvrstom i traj-nom caklinom, a unutrašnjost mu presvući zlatnim premazom, ali se time olako zaboravlja na potrebu otkrivanja sakramentalnoga smisla i iskustva Otaj-stva koje uprisutnjuje zbilju koja je onkraj našega svakidašnjosti i redovitosti. Zato postavljeno pita-nje ne nalazi potpun odgovor u pojašnjenju pozitiv-ne norme, nego i u otkrivenome smislu. Tvar kaleža ne bi smjela skrivati ili okrnjivati taj smisao.

Documents

Koncelebracija – vjerna slika Crkve · Crkveno se zajedništvo, odjelotvoreno liturgij-skim svetkovanjem Kristova Otajstva, tako sve od početka pokazuje »pluralno« i »jedno«