edicija meandar

KNJIGA 116

nakladnik

MEANDARMEDIA d.o.o.

PETRINJSKA 51

HR-1.0 000 ZAGREB

za nakladnika

BRANKO ČEGEC

urednik

BRANKO ČEGEC

korektura

JASMINA HAN

design

BESTIAS

layout

MEANDARMEDIA/TOMICA ZOBEC

tisak

WEB2 PRINT

Copyright © Meandarmedia 2011

ISBN 978-953-7355-87-6

Sva prava pridržana. Nijedan dio

ove knjige ne smije se reproducirati

u bilo kojem obliku bez prethodnog

dopuštenja nakladnika.

CIP zapis dostupan u računalnom

katalogu Nacionalne i sveučilišne

knjižnice u Zagrebu pod brojem

769068

Printed in Croatia 6/2011.

anđelkovuletićkonci ikonopci

sa- dr-

«

žaj

Pletem ljestve do neba

Za svoj goli život 19

Krivica 21

Glas koji postaje most 23

Ne računajući vuka 25

Pletem ljestve do neba 26

Kroz moje tijelo zvižde vjetrovi

Stoji i cereka mi se 31

Kako je - tako je 33

Kroz mene zvižde vjetrovi 34

Potpuno sam čist i nevin 36

Taj oklop, taj sklop 38

To vojničko nebo nad nama 40

Ako se puti ne zatvore

Nitko neće zamijetiti 11

Kad se u polju bude palio korov 12

Prazno zuri u prazno 14

Ako se puti ne zatvore 15

Uzalud ja ovo govorim

Kad se već granata gora u grlu gnijezdi 43

Vlas ili konopac 45

Grobište gdje se zmije legu 47

Uzalud ja ovo govorim 49

Drhteći i zaplećući jezikom 51

U zvijezdama zapisano 53

Mrtva zvona

Kao nekad vitku vilu 57

Pometeni jezik 59

Pod oblacima 61

Mrtva zvona 63

A kad nam je stati 64

Ljuta oluja 66

Ništa prema ništa

Onaj koji je gutao duše 69

Krivi put 71

Bit će to stup, bit će to toranj 73

Tek što otvorim usta 75

Ništa prema ništa 77

Glavno je da očekujemo 79

San iz kojeg buđenja nema

Tumačenje jednog zapisa s kamene ploče 83

Nitko me više nije mogao pretrčati 85

Udarim se po čelu koga nemam 87

Jedna jedina sitna zebnja 89

San iz koga buđenja nema 90

Pod teretom zastava koje se viju

Izvješće Sv. Franji 93

Drvo koje me progutalo 94

Vrijeme od zidova 96

Pod teretom zastava koje se viju 98

Riječi koje ne umijem izgovoriti 100

Ne daj da se otrgnem 101

Neće mu biti spasa

Tek sad znam što je slobodan čovjek 105

Molitva Sv. Franji 107

Od moga tijela- rađa se pletivo 108

Neće mu biti spasa 110

A ja - u samoći 112

Konci i konopci 114

O piscu. 117

AKO SE PUTI NE ZATVORE

NITKO NEĆE ZAMIJETITI

Ja sam onaj leptir,onaj pijani leptir što se bezglavostušti,

što nasrne, što grlom u jagode što naleti, što se sukobis prvim plamenom koji ugleda u tihoj noći,

i ne da se dozvati pameti,nego se svom silinom obruši na plamen,sruši u plamen,

u plamen koji ga udahne.

Ali, nitko neće zamijetiti

da je plamen - čak da se stavi i pod sitnozor, malo jače bljesnuo.

KAD SE U POLJU BUDE PALIO KOROV

Nekad, u ona davna vremena,ja sam bio obični ljudski sitnež. Gotovo da se kaže: otpadak, tako da sam se, često, morao uklanjati

sažalnim pogledima. Onim pogledima koji te svojom samilostiubijaju, ili u najboljem slučaju, da se skloniš, da nestaneš. Da te nestane!

Ali, moje ruke. Ruke ? E, to je druga priča: imao sam ruke kao one grane na hrastu. Tim rukama sam se,

malo je reći - ponosio. Njima sam stekao sve što imam: ovu kućuu kojoj živim, odjeću kojom se pokrivam, dobar glas, koji se o meni širi, i konačno: zlatan pojas. Sve je to djelo mojih ruku. Čovjek koji je postao ruka! Dvije ruke.

Dva čovjeka.I, kao i svaki nezahvalan stvor, ja nisam znao reći rukama: hvala za sve što ste učinile, odmorite se, vrijeme je!

Nego sam pružao te grane, te ruke, kome god je trebala neka pomoć: pružao sam ih i prosjacima, i božjacima, i puzavcima

i gubavcima;

12

onima što ustaju i onima što sustaju, onima što se penju i onimašto stenju... sve tako dok te hrastove grane, te moje ruke, nisu odrvenjele. I osušile se.

Sad čekam prvu priliku da se oslobodim tih suharaka, te truleži;čekam prvu zgodu kad se u polju, u proljeće, bude palio korov: da ih hitnem u plamen.

PRAZNO ZURI U PRAZNO

Ne znamo što je u kovčegu, a nemamo ni koga pitati.

Jednostavno: zbijamo se u grumen od straha i čekamo da netko počne prvi.

Aii, tog prvaka (ili prvačića?), tog junaka nema.A nema ni glasa. Jer se nitko ne oglašuje.

Stojimo oko kovčega u kojem ne znamo što je: neka poruka, neka poruga, ili naš predak koji nam se, ovako, javlja iz povijesti.

Čekamo, i čekat ćemo. Sve dok se kovčeg

ne makne ispred nas. Sve dok ne odahnemo svojom dušom. Sve dok pred nama ne osvane praznina.

Prazno zuri u prazno.

14

AKO SE PUTI NE ZATVORE

Ja sam sve svoje dugove otplatio;samo, ne znam kome pokazati potvrde i račune ?

Ja sam svoje robije odrobijao, pa sad čekam da mi netko kaže: je li bilo i pametnijeg posla?

Ja sam sve svoje boli odbolovao,(a nisam sa sobom kao ni prije), i bojim se da se već sutra boli ne povrate ?

Ja sam sve svoje molitve izmolio i pjesme ispjevao, a hoće li to doći do čijih ušiju, ne mogu suditi - još sam u bunilu.

Pa, nije li možda rješenje u tome da krenem ispočetka? Ako preživim!

I, ako se puti ne zatvore?

PLETEM LJESTVE DO NEBA

ZA SVOJ GOLI ŽIVOT

Poljana do u nedogled. Ne zna se: čija?Ne zna se ni: za što - koja je namjena?Za sijanje žita ili propalih života. Palih!

Jedna za drugom, stižu gomile nevoljnika: niti plaču, niti se vesele. Izgubljeni, kao i svaki ljudski stvor kad se nađe u takvom beskraju, u tom prostom čiji razmjeri upućuju neupućene da je svakoj nadi došao kraj.

Ali, ja u to ne vjerujem. Onako zguren

i gotovo nizak do tla, guram se, laktom,to jest: dajem znake da sam tu, da postojim, hoću se probiti naprijed i stići među prvima, premda znam da prvi kukurijek završava, prvi, u loncu.

Usprkos svemu, ja hoću, ja jesam, ja hrlim naprijed.

A kad tamo, prva zadaća: preskakanje svoje vlastite sjenke. A nema sunca, a nema ni mjesečine.

Nema mudrovanja, nema dovijanja: ili-ili!

Ili ćeš preskakati i ono što ne postoji, što ne vidiš, ili će te preskakati, tebe,kad se bude podnosilo izvješće o brojnom stanju za opstanak.

Dakle: skači! Za sebe. Za svoj goli život.Ne samo preko svoje sjenke, nego i ponad svoje glave.

KRIVICA

Nisam ja te lude srećeda imam svoj dom ili neko stanište, ili zemaljski predio u kome se krećem, kao svoj na svome, i da znam kad mi je leći, a kad ustati!

Ja sam pod kaznom, a nitko mi ne zna reći: pod kakvom?Ja sam u vojsci - ni sam ne znam: čijoj?

Stalno: zapovijed, i stalno u pokretu, na nogama!Pod knutom, pod tlakom. Nema predaha.

Ali, ni goničima nije lako, i njima dođe mala snaga, dode im da se obore od umora. Pa i nama dopuste da popadamo po zemlji. U san!

A to i nije baš toliko pametno: mogu nas pomesti vjetruštine, opljačkati razbojnici, napasti šumske zvijeri.

Tad svatko, pa i ja, traži bilo kakav zaklon, ili privremeno sklonište. Tek, da spasi živu glavu!

Nađem li praznu limenku - odlično! Nađem li kakvo šuplje drvo - savršeno. Nađem li procjep

u kamenu - još bolje!

21

I, ma kakvih promjera bili, glava se lijepo, čak udobno smjesti. Ali, ostaju vani: ruke, noge, rebra...Pa, što drugo, nego da glava - navikla ionako udarati0 zid - širi taj životni prostor, da bi se cijelo tijelo moglo smjestiti.

Međutim, ma koliko tvrda i kvrgava, nije ni glava svemoćna: ne uspije joj proširiti taj životni prostor!

Onda je izbacujem van, a unutra slažem: ruke, noge, reb1 ostale kosti kao drva za loženje.A glava nek cvokoće pod hladnim nebom!

Ionako je upravo ona kriva za sve ovo što mi se dešava.

GLAS KOJI POSTAJE MOST

Dotrčao sam na obalu velike rijeke; začudio se njenom toku i njenim zelenim valovima; stao, i skrušeno se pokajao, misleći da će netko čuti ili vidjeti moje “mea culpa”, moj plač.

Ali, rijeka je valjala valove i odnosila moje poglede, moje molbe i moje suze.

Čekao sam dan da rijeka presuši i da mirnim hodom prijeđem na drugu stranuO kojoj se već dugo slažu pjesme i šire pričekao našem domu, našoj postojbini, našem imenu.

Čekao sam i polako počeo urastati u obalu, na kojoj stojim, na kojoj tužim, na kojoj

suzim, i dozivam mostove kojih nema, lađekoje ne znam sagraditi, ptice čije me krilo ne dotiče.

Pružao sam ruke prema onoj drugoj, spasonosnoj obalii zvao iz sveg glasa, iz sve snage, iz čistog srca,

trošeći dane i trošeći nade.

Zov je u luku prelazio rijeku i odbijao se o brda s one druge strane. A ja sam i dalje, kao ucviljeno dijete

zvao, sve dok moj glas nije odrvenio, dok se kao luk nije pojavio iznad rijeke.

Nisam časio. Vidjevši da se brvno od moga glasa širi do druge obale, skočio sam na noge, i korak po korak našao se tamo gdje odavno žudim.

A kako sam se tamo proveo, javit ću drugi put. Ako me opet ne zaustavi rijeka, sad narasla visoko iznad moga tjemena.

NE RAČUNAJUĆI VUKA

Ječi jela na Jeleč-planini.Ječim, jela, na Jeleč-planini; pridružujem se, i tako povećavam njezinu samoću.

Njezinu jeku, njezin zov, njen samrtni glas.

Ali, kako se približujem tom izvoru jeke, izvoru tog jecanja, izvoru tog umiranja, drvo se sve više buni, i daje mi znake da sam nepoželjan i da se vratim odakle sam i došao, jer da njezina jeka nije poziv u pomoćni plač njezinog lišća koje odnosi vjetar,

nego radost opstanka,pobjeda nad samozadovoljnom gomilom,nad močvarnom dolinom,nad mukom i pospalošću,nad grobljima zatrpanim tišinom.

Ječi jela u jeleč-planini, i - ni od koga ne želi ni lijeka, ni leleka.

Sama jela, sama planina, ne računajući vuka,

ni ove riječi koje jedva vučem kao mlinske kamene.

PLETEM LJESTVE DO NEBA

Ležimo nauznak u travi, jedno prema drugome; ja dajem dušu i tijelo, ona, puna sebe, nadmeno, šuti.

Ta šutnja, ako je prevedem, znači: još, još! to nije ništa!

Ja vadim srce i stavljam ga na dlan,ona odmahuje rukom, kao da polažem jedanobičan krumpir.

Nebo je vedro, livada zelena i hladna,noć - da se mogu i misli čitati a ne pismena na mome čelu;

okrećemo se na leđa; ja - sav u znoju jer više ne znam što bih obećao, ona - podiže ruku prema nebu, i kaže: čitaj, čitaj!Ja napinjem oči - srce sam već založio kažem, onako, iz duše: da ne vidim ništa.Približi se! - kaže ona. - Ti - zvijezdama, ili one tebi!- Da obaram nebeska tijela? - čudim se ja.- Tijelo na tijelo! Na moje grudi. Kao rosu!Skidaj. Beri kao cvijeće!

26

Ja se dovijam kako znam i umijem: ništa!Dosad sam ionako sve oprobao.

Ostaje mi jedino: da pletem ljestve od travki i da se tako uspnem gore. I da uberem to cvijeće. Te zvijezde. I da ih položim na njene grudi

I, da tako i dalje ostanem pored nje. Bar ovaj čas!

KROZ MOJE TIJELO ZVIŽDE VJETROVI

STOJI I CEREKA MI SE

Otkako pamtim (bolje da ne kažemkoliko pamtim — gotovo jedno stoljeće!), premdasam jučer rođen, uvijek me pratila neka sjenka: lopovska,politička, rahitična, dužnička,kukavička, itd., itd., tako da od njih mogu napravitipravi vijenac, kolajnu koju bih skupo mogao prodati.

Ali, te sjenke se danonoćno vuku iza mene, i baš me briga što se iza mene valja: ostavljam ih na miru neka rade svoj posao. I one imaju pravo

na život kao i oni koji ih proizvode! Bilo za novac, bilo u općoj besposlici. Nek žive ljudski stvorovi!

Međutim, moja nevolja, moja mora nastaje ondakad zamijetim da se sjenka ustoboči ispred mene: krenemja - krene ona, stanem ja - stane ona. I, takodan-noć.

Onda ja počnem trku! Da prestignem sjenku.Da je ostavim iza sebe. Da ja izbijem na čelo i da budem, sam sebi, putnik i putovođa.Jest, vraga!?

Sjenka je i žilavija, i lukavija, i mudrija od mene!

Počnem trčati da je prestignem i preskočim.

Oh, kakva je ta trka i vratolomija!

Konačno, ona stane uz jedan zid, i ruga mi se. Izaziva me.

Ja opsujem, vrisnem, jurnem na nju, probijem i zid, polomim sve kosti, srušim se.

A sjenka kao sjenka, kao i prije:

kao da se nije ništa ni dogodilo, stoji i cereka mi se.

32

KAKO JE-TAKO JE

Ja sam onaj đak-ponavljačusprkos tome što mi se uvijek gleda krosprste,i usprkos onim dobrohotnim šaptačimakojima sam okružen,i koji mi mile ispod kože,

jer ne mogu shvatiti, niti pak riješiti jednadžbu bez ijedne nepoznanice,onu koja glasi: jedan više jedan.

Ako doma i naučim,kad dođem na ispit promašim. Pogriješim.Pa, ponovno!

Svi se čude. Čudim se i ja, još više.

Ali: kako je - tako je.

33

KROZ MENE ZVIŽDE VJETROVI

U ono vrijeme, kad smo igrali bez brojeva,

u ono vrijeme kad smo igrali bez publike i bez sudaca,ako ne računamo onoga što je bdio nad nama,

kad smo igrali selo protiv sela, ulica protiv ulice, kvart protiv kvarta, a zgrada protiv zgrade,- ja sam izletio prvi i zatražio:

ja ću biti prozor! (I odmah se ujeo za jezik - krvarenje ne prestaje ni danas)

Drugi su malo sačekali i promislili Jedan je rekao: ja ću biti vrata od zgrade, drugi - brava,treći - ključ od ulaznih vrata,četvrti - krovpeti - kameni zid, itd.

Kad je počela igra, odmah na početku, ja sam otišao na param-parčad,

gazio sam po staklu kao po pokošenoj travi, jaukao i cmizdrio kao ptiče bačeno iz gnijezda. A drugi su jurišali i jurišali: napad za napadom.

Nema što da žalim; naučio sam se bar igrati pošteno, a - evo me: kroz mene zvižde vjetrovi, živim u nevidu,gazim po staklu vlastitog tijela.

Smrskanom staklu. I, ne znam: hoću li ikad doći pameti?

POTPUNO SAM ČIST I NEVIN

Po cijeli dan slika ostajeista: vika, dozivanje, psovke, uvrede...Gužva postaje sve veća i veća i nitko živne vidi kako se to nezavidno stanje može popraviti.

Uzalud su i crkveni i politički govori i pozivi na smirenja i obostrano uvažavanje: gužva iz minute u minutu postaje sve gora,

sve veća,sve nepodnošijivija.Sve krvoločnija.

Na tom uskom prostoru koji nam je nekim čudom dodijeljen, udaramo tjelesima jedni o druge, guramo se, sudaramo,prepiremo, krvarimo. Otimamo se za podlanicu

prostora, za kutak mira, za svoju ježevu kućicu, za svoju kap mira.

Da smo bar košnica u kojoj se zna red i u kojoj se zna što tko radi i kamo tko ide, i kad tko umire.U kojoj vlada gotovo savršenstvo.

36

A mi se gužvamo, spotičemo, preskačemo, jedni preko drugih, skačemo jedni drugima u stomak, tražimo prolaz čas desno čas lijevo, legnemo jedni drugima na kućni prag, pa ni makac!

U jednu riječ: gužva i gomila.

E, da u tom sudaranju i motanju oko tuđih nogu ne bih izgubio cijeli život, evo - sklanjam se da nikom

ne budem na smetnji: malo-pomalo sušim se na suncu i vjetru, odbacujem odjeću i obuću, premjeram svoje krakove da ne budu veći od kažiprsta, pa - u kutiju za žigice. Sve uredno složim. Po redu. Da jedno ne pritiska drugo. “Kako carski valja i trebuje”. Pa - u džep.

Niti ću kome biti na putu, niti postoji opasnost od sudaranja i gaženja Daleko sam od svake gužve i gomile.Potpuno sam čist i nevin.

TAJ OKLOP, TAJ SKLOP

Što je ovo za čim se otimamo cijelog ovog mučnog trajanja?

ovo za čim težimo kao bez daha, za čim se lomimo i satiremo?, i bratski ubijamo?

Ovo trajanje, ovo istrajavanje,ovo nadgornjavanje, i ovo ljudsko proždiranje?

Je li to cijena jedne nadnice za jedan dan? za jednu kap života ili ruganje sebi i drugima? Ovo što jedino znamo,

i što majstorski radimo, ovo gaženje i uspravljenih oborenih tjelesa?

Je li to ta borba, to proždiranje do iskapi, taj život, to živo radovanje?

Ili je to tek pokušaj, tek ponavljanje pokušaja, stalno upinjanje da se ponovo pokuša ovo što nas drži ovakvima kakvi jesmo,

taj neviđeni napor za nevidljivi život, taj užas: skok iz vlastite kože?

Ali, i kad nam se desi da slavodobitno kažemo “hop!” ubrzo spoznamo da smo promijenili samo oklop, Teži i ubitačniji!

I aj oklop, taj sklop. Stop!(Ni riječi više.)

39

TO VOJNIČKO NEBO NAD NAMA

Naš život je kao razastrto šatorsko krilo.Vojnička zaštita. Vojničko nebo. A zemlju ionako nismo ni tražili: ta, po njoj hodimo, iz nje izlazimo, i opet joj se vraćamo.

Stojimo ukrug, s velikim znakom pitanja koja, poput suza, kaplju jedno za drugim.

Gledamo se, ne pitamo: to udara kiša optužbi po našim krhkim tijelima?

Motrimo svoje sudruge, motre i oni nas, ali ni od koga glasa. Slijevamo se u kapi, stapamo se u tišinu. U mrtvilo.Čekamo vjetar, čekamo orlušinu oluje.

Pa, netko nas već jednom, ovako nemušte,ovako kivne,ovako bezglasne,mora već jednom pomesti.

Jer,dolaze drugi da razastru svoje životekao šatorsko krilo. To vojničko nebo nad nama.

40

UZALUD JA OVO GOVORIM

KAD SE VEĆ GRANATA GORA U GRLU GNIJEZDI

Nije nikakva kost(ma, to je obična sitnica),nego je cijela gora zapela u mome grlu.

Zapela, zaustavila se, zasjela, u tom mome životnom toku, u tom prolazu, u tom tjesnacu,i ne kani se micati. Kao daje stigla s dalekog hodanja zemaljskim prostranstvima; zalegla tu,usjekla se u tu moju žilu kucavicu, širi grane, pušta korijenje i isijava gorčinu.Ne mari ni za vjetrove, ni za gromove, ni za moje jauke.Sjedi i već se dobrano usidjela gora u mome gorskom grlu.

U gorskom grlu, u gorolomnom grlu.

O gospodaru svih gora i gorčina,pusti iz neba oganj,da sagori i gora, i grlo i govor.

Kad je već došlo dotleda se granata gora u grlu gnijezdi.

(A ja grcam u jadu i čemeru).

44

VLAS ILI KONOPAC

Ima jedna vlas... ima jedna obična vlas koja vuče cijelo jedno roblje, i mota nam se stalno po glavi, i mota nam se oko nogu i sapleće nas kao pijance.

Ima ona jedna vlas, ni od čelika, ni od zlata,ali čvrsto drži roblje u svojoj vlasti.Vlas koja postaje vlast. I, za nju sječiva nema.I, za nju ni čvrstih i jakih ruku nema.

Ima jedina vlas koja je vlast. Obična ženska vlas!

Onaj konopac koji se mota oko rogova jednog volaonaj brodski konopac kojim se veže lađa,ona užad,one ž ice ,oni lanci ,oni vezovi od čelika i od zlata padaju u vodu pred našom i slabašnom i nikakvom rukom, a ona vlas, kojom se vodi čovjek, istrajava... Prkosi! Nosi!

Gdje god želi i kamo god želi: od pada do ponora, od oltara do vješala.

E, one konope, one lance siječemo tek što progledamo, a ovu vlas koja postaje vlast ne možemo ni kad - pogledamo.

Pa, progledajmo konačno:onaj konopac kojim se vodi i val, i vol, i stoli ona ženska vlas kojom se vodim, evo, ja, ili ti, ili svi mijednako na stratištekao i na ovo zemaljsko svratiste - što nam je suđeno?

Vlas ili konopac?

46

GROBIŠTE GDJE SE ZMIJE LEGU

Još malo pa ću sav zarasti u šumu. Ne u travu!

Neću se vidjeti od drveća, i to će mi biti posljednja postaja Bit ću šuma koja hoda niz polje, konačno bit ću njezino raskošno grobište, neka vrsta staništa za njezino drvlje i grmlje.

Jer:iz svih dijelova tijela, iz onih koje još smatramsvojima, kao i iz onih koji su već odrvenjeli,javljaju se stare boli,napreduju sve više i sve bezobzirnije,i još u pupoljku prijete da se neće lako zaustaviti,da će cvjetati,da će listati, da će širiti svoje grane do oblaka.

Bude se i nadiru one davne i zaboravljene boli,one zapretane,one zaliječene,one podmukle,one pritajene,one nekad malaksale,i traže životno stanište na mome tijelu,traže glavu koje ja više i nemam.

Jer su se boli vratile kao svoji na svoje kao prognanici u svoj roditeljski dom.

Još malo pa ću sav zarasti u šiblje i drveće stotina i stotina nekadašnjih boli.Koje traže svoje mjesto pod suncem, a na mome tijelu.

A da imam na desetine ruku i isto toliko oštrog sječiva, pitanje je: hoću li odoljeti navali, hoću li uspjeti u sječi ili ću postati šumsko grobište gdje se zmije legu?

48

UZALUD JA OVO GOVORIM

Nitko od nas nije zamijetiokad nam se taj tip uvalio u glavni stolac,kad se uvalio na naš posjed.

Umjesto da skočimo na noge i istjeramo uljezane birajući pritom nikakva sredstva,i ne razmišljajući o tome što će sutra sud rećii u čiju će korist presuditi,mi smo, kao jedan, slegli ramenima: štomi tu možemo? bolje ne tražiti vraga? a danam je zasjeo i na glavu? život je ionako trpnja!

I, mi ne samo da smo trpjeli tog stvora koji, kao da je pao iz zraka, nego smo ga hranili, odijevali i održavali. Obožavali!S vremenom: padali i nice pred njim i ljubili mu noge!

I, to je potrajalo tako sve dok nismo potpuno osiromašili, a tip je izrastao u gorostasa! Da smo mu donijeli brdo za ručak- to bi mu bilo tek da se obliže; da smo mu skinuli nebeski svod, ne bi mu bilo dovoljno za plašt! Da smo munavratili rijeku da se njome napaja, bilo bi i to - ništa.

Kad bismo mu se približili, donoseći darove, potegao bi i našu

49

ruku ili cijelo tijelo, i smazao to učas.Pa smo polako dolazili pameti i bježali na sve strane. Kako je tko znao!

Jest, ali tip više nije mogao nikamo iz sjedišta. To drvo i ta tjelesina postali su jedno. Ni drvo ni tijelo.

Hrabriji među nama virkali su s dalekih visova: što se to tamo dešava?Jer, podanici su i poslušnici. A tu je

i strah da se što ne preokrene ? Ali, nismo se primicali. Nismo imali ni zašto: to ni-drvo-ni-tijelo pojelo je samo sebe: ni kosti nisu ostale.

Uzalud ja ovogovorim, pogotovo onima koji ne znaju što je glad.

A takvih još i danas ima. Makar i u mišjoj rupi. Što će reći u životu!

DRHTEĆI I ZAPLEĆUĆI JEZIKOM

U ono vrijeme svakodnevnih popisa, propisa, motrenja i nadgledanja, u vrijeme neke posvemašnje vražje statistike,

došli su i meni, nenajavljeno: zakucali navrata, i - odmah zakucali i veliki čavao u gredu iznad vrata;O 7

valjda - kao neki znak za vješanje, ukoliko ne budem davao točne podatke, ukoliko ne budem surađivao, i ako ne navedem sva svoja zla djela, otkako pamtim, pa do ovog časa.

Čovjeku s džepovima punim oraha, teško je mjeriti svoje grijehe i početi ih nabrajati, a popisivači i oni iznad njih žestoko su pritiskali!

Konačno, znojeći se i drhteći, počeo sam priznavati:

- Bacio sam u rijeku svoju prvu djevojku!- To se često događa.- U svađi ubio sam oca!- Sigurno je on bio kriv?- S majkom sam se obračunao na isti način!- Ništa neočekivano... i to rade ljudi.- Ovaj... mislio sam... mislio sam... - jedva sam procijedio kroz zube, i htio nešto objasniti,ali mi se jezik zapleo...

- To! To je prava stvar. Nastavi! To! Što si mislio. O čemu?

Ali, ja više nisam bio sposoban za statistiku, i jednostavno sam: zanijemio... Ili se odveć zamislio?

Kad sam došao sebi, i kad su oni došli, i drugi, i treći put, moje zamuckivanje “mislio sam” upisali su kao zlo djelo.Koliko ?

Koliko god sam to puta ponovio, drhteći i zaplećući jezikom.

U ZVIJEZDAMA ZAPISANO

Ja sam onaj zarobljenik,

onaj kopač rovova za svoju braću, za sebe;onaj što je odavno načisto s tim: daje i posljednja nadaizgubljena;

i da jedino što mi još preostaje jest: da kopam udarnički, na ulom,da u znoju lica svoga (u krvavom znoju!)

legnem na ono u zvijezdama zapisano mjesto.

53

MRTVA ZVONA

KAO NEKAD VITKU VILU

Svaki dan, prolazim pored jednogvisokog drveta. Prolazim i kad treba i kad ne treba.Drvo se sve više uspinje, raste, jača. Izvija u oblake! Tanko i pravo kao svijeća.

Ja sve više tonem u sebe. Sve sam niži, pogureniji; naginjem se ustranu ili prigibam zemlji.

Dođe mi da se izjadam drvetu, kad već ne mogu svom bratu, onom što sad pjevuši na gozbi u svom domu

ili onom što hitrim korakom tutnji pored mene, što je i gluh i nijem za svoju subraću širom svijeta, i što su u nevolji kao i ja sad,kad bacam poglede duž vitog drveta i sudaram se s oblakom, kao i njegove grane,- ah, samo pogledom i ništa više.

I stanem uz drvo, priljubim se uz deblo, prislonim uho i slušam kako iz crnih dubina šušte i teku sokovi, i moje kivno srce, moje ljutito srce, bije u stablo kao sjekirom ili mlatom.Ali - ništa! Ne čuje me.

Onda obgrlim stablo kao nekad vitku vilu, stežem, stežem, stežem do besvijesti I odmah mi je dobro.

Sad se imam za što uhvatiti na ovoj vjetrometini od života.

Mučno mi je, ali veselo. Samo da zapjevam koliko me grlo nosi. Postajem jedno s ovim vitkim nebesnikom. Nema mi ravnog na ovom svijetu.

Samo, jedna stvar: oprez! Da se drvo ne počne sušiti pod teretom moje nevolje, i da se zajedno ne strovalimo u crnu zemlju?

5R

POMETENI JEZIK(Nemojte slušati što govorim)

Ne znam što ću,dođe mi da dignem ruku na sebe, ovaj je život zaista za ništa.

Radim sve što i drugi, a jedva preživljavam.

Odavno od mene nema ništa, a nitko mi ne drži bič ponad glave.

Što god mi se događa za sve sam sam kriv. Ali, prokleto je nešto u meni: ja ne znam stati.

Ne znam poslati sve u vražju mater, pa makar jedan dan proživjeti kao čovjek!

- Evo, od posla i obveza, ne znam gdje mi je glava Jednostavno: gubim se, zaboravljam, kasnim, promašujem...

Eto, kad putujem zaboravim putne isprave pa sevraćam s granice;kad idem lađom zaboravim vesla;kad kupujem neku crkavicu, zaboravim platiti;pa za mnom trči i prodavač, i policajac,

kad crknem od posla, zaboravim gdje mi je dom; kad žurim na vlak, jedva se stignem zakačiti za zadnji vagon;kad idem po novine ili kruh, jednu cipelu obujem, a drugu nosim pod pazuhom.Kad sjednem za kompjutor, pipam se po ramenimada vidim gdje mi je glava;pada li kiša, navučem sandale;dođem li uvečer mrtav umoran, otvorim prozoreda se soba prozrači, a ujutro osvanem pod snijegom...

Pa, braćo moja, prijatelji moji, ima li ovo ikakvog smisla?

Imam dojam da ću i u onaj posljednji dan, posljednji čas nekamo trčati, nešto zaboraviti, nešto pogriješiti. Udaviti se u strahu.

60

POD OBLACIMA

Pravu muku mučimsa svojim vlastitim krovom;nikad ne idu stvari kako valja:udari malo jača kiša - prokišnjava,grane li jače ona vatra iz neba, limse zagrije, iskoči iskra, i - eto problema!

Pitanje je trenutka kad ću, zajedno s cijelom kućom, leći u pepeo.

Da čekam pomoć - od koga da čekam pomoć ?Da zovem vatrogasce - zvao sam i ranije, pa ništa.

Brojim do tri, pa kažem: hop!

Penjem se, nikom drugom, nego sebi na glavu, jednom, još jednom, i još jednom.

Kad pogledam, to je prilična visina. Još ako naiđe kakav prolaznik, pružim mu ruku da se i on popne povrh ove visine, ovog stupa, koji se, sam, gotovo da se kaže od ništa pružio prema nebu.

Sad sam konačno na krovu, pod oblacima.Odmaram se. A požar? Neka se dobro pripremi.

Ne zna požar što sve ja mogu

Popeti se sebi na glavu.Onda sve ide lakše.

62

MRTVA ZVONA

Ima li za zvono odmora?Ima li za zvono predaha?

A, evo, sad gazim po groblju zvona u prašini, u prljavštini, u miru,u mirovini. Zvona koja su nas budila,

koja su nas bunila. Zvona na času rađanja sunca, i na času našeg rađanja, i na času našeg odlaska.

Bačena zvona, oborena zvona, umorna zvona, ovdje, među ovim starudijama, u kršu željeza, u tami, u sivilu.

A zvono traži toranj, i uho. Visoki toranj i veliko uho.Kažem: zvono traži?Tražim i ja, i toranj, i uho.

Da ne ogluhnem,da se ne pretvorim u puzavca. U suzu. U suzavca!

Ovoga i onakvoga koji su pobijedili zvono, i oborilisad u njemu legu svoja jajaili pišaju u svojoj puzavoj (sluzavoj!) tišini.

Hej, zvone li zvona na ustanak, ili na opstanak?

A KAD NAM JE STATI

Uzdah za uzdahom, odjek bez odjeka, a gdje nam je stati ?Nema više puta koji se mjeri koracima.

Zapali smo u neku čudnuvladavinu,u neko carstvokome se ne vidi kraja,i gdje se ne naginjemo ni kroz prozor,ni naprijed.Ne putujemo!

Pružamo prazne dlanove, a kiša sipi iz očiju.

Zaobilaze nas prolaznici, zaobilaze vjetrovi, zaobilaze vlakovi, prožđiru oblaci.

Uzdah za uzdahom, a gdje nam je stati ?

Za nama ne ostaju ni tragovi u travi, ni stope u snijegu,ni otvoreni prozori, ni otvorena raskrižja.

64

Svoj put smo popločali uzdasima, svoj krov podigli,svoje tle ogradili, - ogadili! - i svoje grudi razdrli Uzdasima!

A kad nam je stati? Jer, rijeka se izlila iz korita.

LJUTA OLUJA

Ja sam ona krpa nebašto pada iz visinapoput lišća s drveća, ujesen;

ona krpa od sna i tamne svjetlosti što se obara na mene poput ljute oluje, i moja zadaća je - ukoliko mi je stalo prebroditi ovu noć:skupljati to lišće, te krpe,

i u njih umatati svoje dane koji jure prema zalasku sunca.

66

NIŠTA PREMA NIŠTA

ONAJ KOJI JE GUTAO DUŠE

Gutač plamenapočeo je svoj teški i opasni posao kao teška sirotinja. Radio je dan-noć. Nije se dao umoriti, niti je znao za predah.Bio je kao i plamen. Plamen žigice ili plamen požara. Jer, plamen je bio jednako i njegov jezik, i njegov glas, i njegova pojava, i njegov govor.

Plamen do plamena!

Kad se toga zanata zasitio, tražio je drugi, drugačiji, makar bio i gori. I, nije dugo čekao, našao ga:

gutao je staklo, kakvo god mu vi dopremite do ruku ili do ždrijela. Kao drobilica.Pa, onda željezo, pa kotače, stari lim, čavle, zarđale brave, ključeve, govorilo se čak: i cijele, manje kolibe. Kad se proždire - nek se proždire!

(Ako presuši rijeka ili jezero, priča neće.Uvijek ima nešto da teče).Na vrhuncu svog uspona i slave koje je bilo na bacanje,gutač je za zabavu i dnevni odmor, počeo gutati duše. (Kad gutač hukne - sve zamukne!)

Ne zna se koliko je usisao (udahnuo, ušmrkao...)

duša u svoju utrobu. Očito, jako mnogo. Jer, ubrzo se oborio i rasprostro kraj druma.

Sad truli kao klada koja se dimi na suncu.

Što, nije ni čudo: jedna je stvar gutati staklo, željezo kuću ili plamen, a druga - gutati duše!

70

KRIVI PUT

U tom gorju, na toj planini gdje sam se zatekao, kao prosut iz vreće, samo su raskrižja sigurna i jasna.Ja tražim put. Izlazak.

Jest, na sve četiri strane šire se i granaju utabane staze, tragovi bježača,goniča, zatim biješteći znaci: oni za uvis, oni za udalj,onaj za kolibu, ovaj za kapelu Sv. Nikole Putnika, pa onda i one duboke vojničke i junačke stope,

od jučer, oddavnina

one za kojima više nije ni nicala, ni rasla trava; oni znaci koje isijavaju zvijezde, i ispisuju oblaci, i nariče mahovina, i tule trula debla.

Sve je tu što mi treba. Samo još da se odlučim,i kažem

krećem!

Čak sam i u velikom postotku siguran da ću izabrati ono što mi treba, ono što će me izvesti na put.

Ali, evo sumnje! Koja me baca u nespokoj: više bih volio da ima neka prava ruka koja će mi pokazati pravac na krivi put.

Jer, tad ću biti potpuno miran. Imat ću na koga svaliti svu moguću krivicu. A ja ću ostati čist i nevin.

Uvijek nam treba neki objekat krivnje ili pak zavisti, u mislima ili na otvorenom putu.

Kako bi se inače kretalo naprijed?

72

BIT ĆE TO STUP, BIT ĆE TO TORANJ

Pravo da kažem, ja živimda se bolje i ne može. Ono što se kaže:

živim vedro i veselo. Ne dam se zbuniti, ne dam se ni uplašiti. Ne dam da mi dani tek tako dođu i prođu.

Uredno ih, i pažljivo, kao najveću dragocjenost slažem. Sve jedan na drugi. Kao opeke.

Dan za danom, opeka na opeku.

E, neću reći da će to biti nova kuća ili palača.

Bit će tek moje vlasništvo na mojoj zemlji!Na mojim leđima. Bit će to stup, bit će to toranj, s koga pogled puca do nakraj mora.

Nedaobog da propustim jedan dan, jednu opeku. Nedaobog da se nekom požalim da mi je to teško držati i održavati! Što je moje - moje je. Nema druge!

Doduše, mogao sam provjeriti okolno zemljište: da nije močvarno, da nije pjeskovito, da ne klizi...Pa taj svoj toranj tamo usaditi. Ali - ne! Moja su leđa sigurnija, i izdržljivija.

73

Dan na dan, opeku na opeku.Ništa ne odbacujem, ništa ne gubim.A svezao sam za nebo.

I nitko nema da kaže da nisam čovjek na svom mjestu. A da na čijem sam?

Sa svojim korijenjem i svojim granama.

TEK ŠTO OTVORIM USTA

Imam prirodne, zdrave i - ne da se hvalim - lijepe zube.Mnogi mi zavide i kažu: prava ljepota!Jest: vraga!

Kad već ne mogu izgovoriti, mogu valjda napisati pravu istinu: ja sam s njima živi mučenik.

Na kakvim sam ja mukama - to nitko živ ne zna. Pomišljam na ono najgore: ščepati kakav zahrđali metalili jedan kamen (jači od mojih očnjaka) pa stucati zube. Polomiti ih. Osloboditi se more. Osloboditi se sramote. Sasuti ih sebi u grlo da se još više mučim i da vidim kakvo sam zlo nosio u svom tijelu.

Jer, tek što zaustim reći koju po pravdi i istini, po duši i po Bogu jedinom, zubi mi kao kliještima zagrizu u jezik. Ako se tako nastavi moj će jezik ostati izgrizena, razdrta krpa.

Kako će krpa govoriti? I, ja ću postati obična krpa Sve će otići kvragu!

Kakav sam ja mučenik - to nitko ne može znati.Koliko puta, tek što otvorim usta, zubi žestoko zagrizu jezik.Imam mišolovku u svojim rođenim ustima!Ne, nitko me neće zaustaviti da ih uništim, u korijenu.

A u korijenu ću valjda naći tog lopova koji se ugnijezdio u mome tijelu i naređuje što treba i kako treba raditi.

Baš briga lopova (ili: kako da ga nazovem?) što je istina, a što pravda.

On radi za svoga gospodara.

76

NIŠTA PREMA NIŠTA

Moja žila kucavica, ona odistinska, ona kojoj korijeni sežu do u dubinu srca, i tiha kazaljka na mome časovniku već dugo vodemrtvu trku.

Ja sam usamljeni promatrač te neizvjesne, te izjednačene borbe na život i smrt.

ja sam i jedini krivac što se to, za ostali svijet nezanimljivo - nadmetanje odvija i u pol bijela dana i u gluho doba noći, jer ja u svaki tren mogu razvrgnuti to podzemno vučje urlikanje, to pasje ujedanje, tu žestoku lavlju riku,svu tu podzemnu tutnjavu koja odjekuje i mojim tijelom i mojom dušom.

Ali, ja hoću stići i tamo gdje nikad stići neću, ja hoću poletjeti i onako kako nikad poletjeti neću,

jer i taj dvoboj,jer i ta nesmiljena trka moje usplahirene krvi i tihe kazaljke na časovniku, podstiču me vjerovati u što nitko živ

vjerovati ne može: da će neko čudo - konačno odsvirati krajKraj borbe: neodlučeno!

Neriješeno. Ništa prema ništa.

GLAVNO JE DA OČEKUJEMO

Ja idem preko krša i polja: pravo bespuće!Idu i drugi - nisam ja nikakva iznimka.

Ali, ja nosim neki teret, neki kamen, za temelj, za dom, za kuću kojoj se svi nadamo.

Ja mislim da će netko iz tog niza,što se odvija za mnom, pritrčati mi i pomoći,podmetnutih leđa bar za jedan tren.

A oni misle da ću konačno (hod traje dugo, i mnogo smo znoja prolili) stati, pa se odmoriti, razbiti kamen na komade i svakom dati svoj dio, pa makar to bio običan krečnjak, ili komad zlata, ili bar komad kruha, kad se već sve na ovom teškom uspinjanju može pretvoriti u zalogaj.

Oni, što su u nizu, misle, i očekuju.I ja, što sam slučajno na čelu tih nevoljnika, mislim, i očekujem.

Nije važno što mislimo. Niti je to glavno.

Glavno je da očekujemo. I da, tako, lakše prođemo životom.

SAN IZ KOJEG BUĐENJA NEMA

TUMAČENJE JEDNOG ZAPISA S KAMENE PLOČE

Mirno sagni glavu, kad je već ištu, i položi je na panj, anđele moj.

Ne očajavaj, i ne bacaj poglede,čas put istoka sunca, čas put nebeskih visina.U miru je sve što je tvoje i što će ikada tvoje biti. Ako već i umireš, umri u miru.Sjekira je već u zamahu, i - željezo je teško zaustaviti kad krene padati. Kad krene s visina.

Kao kap rose na dlanu,ponudi svoju glavu, i mirno promatraj,i nauči se,i utvrdi se u spoznaji da ljudskoj gladi,da žeđi nema kraja.

I - nek to bude prvo poluvrijeme. Njihovo.I - nek trenutna pobjeda bude njihova, i mirno slušaj njihove orgije i njihovu halabuku.

Kad se sve slegne, i kad ostaneš sam, sam-samcat, i - kad oni pokrepaju od umora, pijanstva i veselja,

83

mirno pokupi svoje iver je, svoja drvca, svoje žigice, i spremi ih u njedra.Duboko u njedra.

Pa, putuj svijetom. (Drugom poluvremenu nema kraja.)

84

NITKO ME VIŠE NIJE MOGAO PRETRČATI

Ono gadno vrijeme:da ti se srce, ako ga uopće imaš, sledi.I da zahvališ Bogu što si još na nogama, uzgor,u svojoj koži,sa svojom glavom na ramenu, sa svojom dušom makar i u nosu.

Ali, trka se nije mogla izbjeći: to je bilo otpisivanje duga,otpisivanje straha. To je bilo ono štone može biti:dnevna trka, noćna trka,životna trka, nesmiljena nadnica za život.

Da sam imao otrova na jeziku, da je bilo duboke vode pored staze kojom se odvijala trka, ja bih, malodušnik kakav sam bio, ja bih... u hipu riješio svoju sudbinu.

Ali, trkači su nevidljivim nitima bili vezani

jedni za druge: to bratstvo u galopirajućoj smrti,

taj nevid pred valovima tmine, to ništa

od života, ta vražja koračnica, ta trka...

... koja je tekla kao rijeka bez izvora i ušća

i koja je nosila i mene,

sve dok nisam osjetio da se naginjem na jednu stranu, i dok se nisam osvrnuo unatrag da vidim da me ne glođe, da me ne usporava onaj iza mene, dok nisam vidio - da imam što vidjeti: moja noga zapela usred staze: koči se, cvili, i kopa zemlju pod sobom.A trkači me zaobilaze!

- Izdaja! - zajecao sam. I počeo preskakati i prepreke i tjelesa.Izdaja me oslobodila tereta.

- Nitko me više nije mogao pretrčati.

86

UDARIM SE PO ČELU KOGA NEMAM

Zbačeni smo na gomilu, i tako ostavljeni da se sami snalazimo, ili da tiho nestanemo.Zbačeni smo u zabačenom kraju.Gomila kao gomila: oni u podnožju grcaju, šište i uzdišu, uzdišu išu šu. Uh, uh!

Ja se probijam prema samom vrhu, i čujem da oni gore pomalo oživljuju, živuckaju i tiho pjevuše. Valjda vide bar zalazak ako ne i izlazak sunca, i računaju da se vrata nekog izlaza ipak otvaraju.Taj gornji dio, ta glava od gomileračuna da njima pripada prvenstvo, i misle samona sebe.

Mislim i ja, ali kad sam se osvrnuo, vidim da mi izmiče sve jedna po jedna kost.

Od mene će ostati samo koža!

Ako se povratim i pobrinem da prikupim ono svoje, jednako toliko izgubim, pa kažem: guram naprijed, pa makar i izišao sa svega tri kosti!

Tako mi se i posreći!

Ali, sad dolazi ono najgore: kako povezati te tri kosti? Kako ih spojiti s ostatcima tijela?

Ne, nije lako graditi ni svoju kuću u zabačenom kraju, a kamoli iznova postaviti svoje tijelo na noge ?

Biram visoke divlje trave, tanke trstike, zapredam ih u lake konope i vežem što imam vezati.

Što bi dlanom o dlan udario, okrenem se oko sebe, kostiju nigdje!Preko obzorja promiču bez pozdrava.

Udarim se po čelu koga nemam.I njemu je, mome čelu, kao i meni: vrijeme otišlo u nepovrat.

88

JEDNA JEDINA SITNA ZEBNJA

Misleći da ću tako doći na svoje, da ću naći ono što tražim dugo sam gacao po blatu do koljena, ne podižući glave, ne puštajući glasa, s pogledom uprtim u jednu daleku zvijezdu na obzorju, zvijezdu na zalasku, pri padu u more.

Dugo sam gazio i po trnjusve dok je na stopalu bila ijedna prazna točka.

Kad sam vidio da tu nema nikakvog napretka: povadio sam iglice trnja, i prohodao lak kao perce,te sam se dao na lakši posao: skakao sam s visa na vis, s brda na brdo kao s bundeve na bundevu,

a onda po vrhu drveća i konačno po tuđim glavama.Začudo, ljudi strpljivo podnose (ma koliko bilo teško) ono što padne odozgo, iz neba.

I, tu sam se sad udomaćio. Odlično. Bog-bogova!

Jedna jedina sitna zebnja: što ako naglo nestanu grbače Ako se pomaknu iz svog ležišta?

SAN IZ KOGA BUĐENJA NEMA

Čovjek dolazi među mrtve, na onaj svijet, i donosi cvijeće, a tu već grad iz cvijeća raste.

Čovjek spominje mrtve i prilaže svoju pjesmu, u vidu sjene ili opsjene, a tu već i svaki kamen odavno progovara.

I prvi, i drugi, i treći čovjek (ako takvog bude?), kao i prvi, i drugi, i treći korak ostavljaju tragove u vremenu.

Ako sloboda uopće ima lice, ako to nije san iz koga buđenja nema,I ako sloboda sliči na čovjeka, onda mrtvi koračaju s nama, a naše svako jutro u njima odzvanja

Neka svatko dalje, svojom pjesmom, nastavi ovu priču.

90

POD TERETOM ZASTAVA KOJE SE VIJU

IZVJEŠĆE SV. FRANJI(Sarajevo, listopad, 1992.)

Ovo zlo doba i njegovi sinci užegli su vatru pod Božjom kućom,

i jedan tvoj dom,otišao je ovih dana u nebo, kao prašina,i - nama, na ovom prostoru, neće ostati ni kamen odspomena.

Poput bezazlenih golubova: i kamen, i žbuka, i ostaci prozorai sitno raspelo, i kalež, i ona tvoja nagorjela odora, onaj sveti habit - sve kreće na put, put neba, put zvijezda, a mi ostajemo sami.

A mi ostajemo sami, u noći: dok vjetar raznosi naš plač,i dok snijeg zavijava naše stope.Tvoje stope!

Po ovoj zemlji po kojoj su nekad smjerno hodila tvoja braća.

I braća njihove braće!

93

DRVO KOJE ME PROGUTALO

U mome vrtu raste jedno mlado drvo: srebrenasto lišće, glatka kora; lista i cvjeta i zimi i ljeti, prosto: milina ga gledati.

Ali, što se više izvija u nebo,naginje se na jednu stranu, kao bolesnik kadse hvata (od boli) za stomak.

Žao mi je tog drveta, i pođoh mu pomoći koliko znam i umijem. Žalim ga kao svog najvoljenijeg, kao svog brata. Ali mu ništa ne govorim. Da se ne uvrijedi. Da me ne omrzne.

Jer, da nešto mogu korisno učiniti, učinio bihto sebi samom, a ne da hodam do drveta ovako nakrivo,poguren do zemlje, da me se i vrane plaše.

Pobijao sam kolce, zatezao užad i konope, ispravljao, zatezaošaptao drvetu da i ono malo, samo, pripomogne, da se ne ogluši na ovaj moj trud, i da i samo uvidi kamo ga vodi to nakrivijivanje...

No, ništa. Ne pomaže.

Konopi koje sam vezao

94

oko kolaca pa onda za deblo, namah istrunu ili popucaju ili ih drvo, jednostavno, odbaci kao tuđe tijelo.

Prolaze dani, prolazi vrijeme; drvo se razraslo i osililo, ali svakog časa gledam kad će ljosnuti po tvrdoj zemlji.

Pitam ga; ljuti li se što na mene? Ništa. Šutnja.

Kad jedna ili dvije vrane posjednu navrh grana i stanu se ljuljati, gledam kad će se drvo potpuno srušiti. Očajan sam. Ne znam kud udaram.

Konačno, podmetnem svoja leđa, i stanem ispravljati oblo i glatko i vito deblo. Ali, ne ide ni to.

Sve dok me drvo nije upilo u sebe. Obraslo sa svih strana. Jednostavno: udahnulo u sebe. Progutalo!

I, tad je krenulo, pravo, put oblaka.

95

VRIJEME OD ZIDOVA

Troši me vrijeme i dere kao voda bregove; otpatci i perje lete na sve strane.

A ja se dovijam na razne načine, ne dam se razumu: krpim vrijeme,sastavljam kraj s krajem i navlačim tu krpljačinu kao plašt pod kojim se ledim.

Kad ostanem praznili ruku, kad mi ponestanetog sirotinjskog krojačkog materijala: krpa, konca, igala itd.,ne padam u očaj,ne tražim pomoć od drugih, s one obale, nego se okrećem sebi i kažem: sam si i sam se snalazi, vrijeme ne štedi nikoga.

Okrenem se oko sebe jednom, drugi put, i treći, i tako koliko me vlastito tijelo podnosi; a i da sam zvao, jednako je, nitko se ne odaziva, pa krpe od svoje rođene kožeprišivam na vrijeme, zatvaram otvore, zatvaram rupe kroz koje se vide devetera nebesa, ali ni to ne pomaže: vrijeme se razvlači, dere, tanji, i para,i od moga ogrtača ne ostaje ništa.

Da sam na bojnom polju, da sam se izgubio, ili legao u zemlju, znao bih što mi je činiti, ovako: kamo ću,

96

kako ću kroz vrijeme od zidova i tvrđa, a šište otvori i prorezi na sve strane ?

Vrijeme trubi, vrijeme pišti kao voda na krovu i na prozoru, a i krpa, i zakrpa, i konca, svakim je danom sve manje.

Iskidao sam svu svoju kožu, na komade, na vlakna, na konce,

ali nemani od vremena ni to nije dosta.

POD TERETOM ZASTAVA KOJE SE VIJU

Svi smo mi od pobjede sinci!

Našem poletu, kad hrlimo prema postolju na vidiku, ni oluja na putu ne čini prepreku; našem zanosuni rijeka bez mostova, ni požari u grudima neće odbiti ni pera.

Jer, mi smo stvoreni, mi smo rođeni, mi smo svikli na samo jedan pravac: pobjeda!

Naš juriš, naš bijes ne može zaustaviti ni nebo čak ni onda da legne na zemlju, jer nama je dano, još u kolijevci: i svijetlo oružje i svjetlost, i svijet,i cvijet, i samo treba krenuti i dohvatiti zvijezde koje se njišu tik iznad naših glava.

Jer, mi smo visoko iznad svih, onih tamo i onih nikamo, i visoko u noći i visoko u ponoći, i naša je sudba: osvajati vrtove, sunce i vrhunce.

Jer, mi smo od pobjede sinci!

Samo, kad se vraćamo domu ili iskonu,tamo odakle smo i pošli (ako se toga još sjećamo!),bojati se da, pod teretom zastava koje se viju,pod teretom slavlja i odličja,ne upadnemo u onaj ponor koji smou onom prvom pohodu, u onom jurišuvješto preskočiliili mudro zaobišli.

Strahovali i drhtali, aj, od pobjede sinci!

RIJEČI KOJE NE UMIJEM IZGOVORITI

U to zlo doba, u te godine crne, izgubi se, nestani, ili se potpuno utopi, postani crn,još crnji, i još crnji, od zemlje na kojoj si rođen još crnji, tako da te ni rođena majka prepoznati ne može.

Jer, vrana vrani oči ne vadi.Crno neće na crno,crno ne zamjećuje crno, i nitko ne diže ruku na sebe, osim izdajica života.

U to zlo doba, u te godine crne, potoni,pa roni i plivaj do mile volje, i živi svoj život u novoj koži, u novom oklopu. To je tek tren,

dok crna oluja ne izbije na drugi kraj svijeta Dok se oluja ne umori A onda, ako nemaš konja, jaši i tutnji na vjetrovima!

U to zlo doba, u te godine crne.

I, nauči ovo napamet! I, stavi na zastavu.

Ako se slučajno drugi put rodiš, i ako svijetu u pohode pođeš.

100

NE DAJ DA SE OTRGNEM

Kažem li: zemlja, riječ oteža kao olovo, i opet je pred mojim očima onaj davni juriš preko koga se stižeu predjele svjetlosti. Sve dalje i dalje svjetlosti.

Izgovorim li riječ: zemlja, pokreće se i drvo i kameni opet u dubinama moje krvisve je na nogama,kao pred bunu ili dalek put.

A da me netko pita (a znam da neće!), odgovorio bih:između zemlje i riječi, ja sam ta dignuta ruka

ja sam taj trkač, ta noćna oluja, taj dječji plač, taj crni dimnjak,ta pružena ruka između zemlje i daleke riječi.

O zemljo, ne daj da se otrgnem.

O riječi, budi još dalja, budi još nedohvatnija.

101

NEĆE MU BITI SPASA

TEK SAD ZNAM ŠTO JE SLOBODAN ČOVJEK

Sve se teže krećem,

izdaju me noge, što nije ni čudo

kad se konačno uvidi pod kakvimi pod kojim teretom stenju, i kakvu

glavurdu slušaju - za što? ni za što? - za čijebabe zdravlje?

Otežale noge, a ispraznila se lubanja.Lubanja? Babura! Kao doboš, prazno!

Sve ide na to: da neću dugo. Pa daj

da spašavam što se spasiti može!

Počnem se motati sebi oko prsta.

Dobro to podnosim i dobro se držim.

Ta, ne radim ne-znam-za-koga,

nego za svoje dobro. Za sebe. Neću se valjdabrinuti o bjelosvjetskim uzdasima.

Sve više i više se motam... Prvog dana tek: smotuljak,

sutra tuljak, uljak. Gotovo: malo brdo. Oblo kao klupko.

I - zaboravim namah teške prošle dane. Nemam potrebe ni za nogama, ni za glavom.

10

Kotrljam se kako hoću, i koliko hoću. Nikakva me ruka, nikakva me sila ne može zaustaviti.

Pa, tek sad znam što je slobodan čovjek.

106

MOLITVA SV. FRANJI(U Sarajevu, 1992.)

Mi smo u velikoj nevolji, ovdje u našoj i tvojoj Bosni,a sutra možda ničijoj,pa te skrušeno molimo: pomozi nam!

Sa svih strana dolaze neki čudni ljudi: u jednoj ruci nose povelje i darove, a u drugoj mač, i mi se ne možemo ničemu dobrom nadati.

Nas je zahvatio požar i neko ludo krvavo kolo, i ne vidimo spasa ni iza jednog brda, doli da tvoj glas odjekne poljima i gorama u kojima su i ptice rijetki stanovnici.

Molimo ti se, Sv. Franjo, baci samo jedan pogledponad naših glava,dok još nisu potonule u crnu zemlju.

107

OD MOGA TIJELA RAĐA SE PLETIVO

Natrag se nema kamo, a naprijed: iglene ušice nad bezdanom.

Uzdah za uzdahom, nema pomoći, a postajem sve tanji.

Vidim: uzdasi odlaze put oblaka, ali otamo nema odgovora.I, uzdasi su sve tanji, sve providniji, sve... kao i ja, sam, što sam: topim se, otapam.

Trčim za uzdasima, ali baš njih briga za mene.Onda ja stanem uzdahe zavijati kao cigaretu.Kao pređu od vune, od pamuka, od svile.

Od moga tijela rađa se pletivo:predem i zapređam svoje uzdahe. Ne dam imda odlepršaju, da me ostave sama i prepuste sudbini.

Rastežem uzdahe, rastežem konac, sve dok ih ne provučem kroz iglene uši.

Sad mogu raditi što hoću: šijem sebi košulju po svojoj mjeri i namjeni, šijem i vezem po miloj volji.

108

A, ako nastupi ono najgore, ono: da me tko rani ili ubije, sam sebi zašivam rane, i tako se liječim.

109

NEĆE MU BITI SPASA

Nema dana da mi ne zaprijeti neka optužba, neka opasnost: na ulici, u vlastitom domu, na izletu, u nekoj kavani, ili na radnom mjestu, ili pred zgradom u kojoj stanujem,

a nema ni vremena u kome bih ostao,sam sa sobom, da malo porazmislim i da pripremimobranu.

Opasnost koja me vreba, ili optužba s kojom se moram suočiti ne biraju ni dan, ni sat, ni kišu, ni snijeg: udaraju pravo među oči, u zatiljak, ispod pojasa, gdje stignu; i ja više ne mogu izdržati ni pogleda, ni umilni pjev koji mi ugroza odašilje, a sve u svrhu da me uspava, pa onda upokoji.

I, meni više nije ni do premišljanja, ni do oklijevanja; i sve je manje nade da će se stvari popraviti i da će sve to konačno izići na dobro. Da će se izdobriti!

Pa, dođe mi da postanem nevidljiv, nezamjetan, sitan, nitko i ništa.A imam tisuću godina i utrobu kao brdo!

110

Ipak, počnem se smanjivati, stiskati, slamati. Presavijati! Gužvati.Žvakati sam sebe!Skupljati se, Razlagati se. Rastapati. Suziti i sužavati. Teći!

Tko mi prvi pristupi (ta opasnost, ili ta optužba),oštro me pogleda, i zatraži iskaznicu,pljunut ću ga nutarnjim jedom, tim starim - otrovom.

Pa nek se briše i nek trlja oči kako zna i umije.

Neće mu biti spasa!

n i

A JA- U SAMOĆI

Tek sviće, jutro, rana jesen 1993.

Grad zahvaća, sve više i više, i požar i jauk; tuče, reklo bi se, sa svih strana: jučer je jedna granata ostavila trag na vratima moga stana, a jutros je, kao da strijelci ćute moju namjeru, kao upozorenje, druga zatreštala ispod mog prozora: udarila u zid, u podnožje zida pa se zgrada tek zatresla.

Eto, zid je bio na strani moga života!

Fra Mirko (Majdančić) i ja, po dogovoru, i po njegovoj milosrdnosti, krećemo u cik zore, misleći naivno da u to doba i strijelce i gađače obori san.Ali, kako će se vidjeti, ne obara! Rade udarnički, neprekidno, nesmanjenim tempom, i danju i noću.

Fra Mirko vozi (vodi!) kroz dim i vatru, iz opsjednutog grada. Ali,fra Mirko se vraća svojima, i sebi, a ja idem dalje.(Idem, ako stignem?).

Fra Mirko vozi mirno. Čak s blagim osmijehom na licu Taj osmijeh me održava u živom, i najavljuje nadu.

Ipak, ja se sagibam, okrećem u mjestu,

112

okrećem oko svoje osi, liježem na pod, ustajem: metci zvižde ponaci krova automobila, najviše s one lijeve strane (od ljevičara?), od Trebevića; uzimam knjige koje (ne znam ni zašto?) vučem sa sobom: zaklanjam se s lijeve strane, knjigu priljubljujem uz lijevi obraz: opet sam nemiran. Znoj kipti, dišem jadno i kukavički, ubrzano, gluho.

Fra Mirko kaže: samo mir, samo mir! Ali, ja to ne čujem. Mijenjam knjige: bacam Tolstojev “Rat i mir”, podižem s poda Davičov “Radni naslov beskraja” i priljubljujem ga uz lijevi obraz. Imam čudan dojam da u tu knjigu neće metak.Fra Mirko me hrabri i vozi mirno.

Kad se konačno nađoh izvan požara, izvan obruča, glas iz nutrine: što sad?

Fra Mirko nema te more; on je već stigao natrag.

On je već kod svojih: u samostanu Sv. Ante.

A ja - u samoći.

113

KONCI I KONOPCI

Ja sam onaj ljudski drijemež,ona kukavica od čovjeka

što se boji i svoje vlastite sjenke (a nadam seda ima i drugačijih među vama?),

i, ne dam se pomaknuti s mjesta.

Ne volim put.

Stiskam se u svom jadu i čemeru.

Ne očekujem, poput vas, da će mi put donijeti promjenu, olakšanje, nova obzorja, nove spoznaje,

u jednu riječ: olakšati ovo nezavidno stanje.

Ali, ipak, nekad se dogodi da me neki vrag gurne na put, i ja stanem gaziti. Stupati!

Samo naprijed. Uvijek naprijed.

Dok i put jednom ne shvati: s kim ima posla!

i tko mu se navalio na kosti?

Pa se i put podigne na noge: ne da se gaziti.

Pa mi sveže noge i korake u čvor. Pa mi se

ruga.

Pa me objesi sebi o rame kao lovački trofej!

I M

Hej, čovječe - kažem sam sebi, - pazi na svoje noge i korake.

Pazi da ih put ne sveže u zamršene konce i konopce.

One konopce oko tvoga vrata.

O AUTORU

Pjesnik i romanopisac, Anđelko Vuletić rođen je 1933. na Zagorcu (Ravno, Hercegovina). Osnovnu školu završio na Trebinji, gimnaziju u Trebinju, a Filozofski fakultet (grupa za književnost), u Beogradu.

Djela:

Romani:Gorku sunce

Drvo s Paklenih Vrata

Deveto čudo na istoku

Klesar Tadija Tegova

Jadi mladog karijerista

Dan hapšenja Vile Vukas

Čudotvorna biljka doktora Engela

Dva hrama, dvije razvaline

Nadglednica djevojaka iz “Moskve”

Plamen i slamka

Poraz osvetnika

Putnik na svoju odgovornost

Gramatika ili progonstvo

Sedam vječnih pitanja

Zmije odlaze s onu stranu svijeta

Kraljica puteva

Kad budem velik kao mrav

Križaljka za čitanje sudbine

Pčela i metak

Pismo nebeskom gromu

Svemirsko ogledalo

Čitači vremena

Drame:Andrija Hebrang

Miljenik Partije Buharin

Poezija:

us

REDAKCIJA: MEANDARMEDIA, Petrinjska 51, HR -10 000 ZAGREB e-mail: meandar.media@mearidar.hr

e-mail: prodaja@meandar.hr web knjižara: vAw.meandar.hr

KNJIŽARA UŽITAK&TEKST, Centar Kaptol, Nova ves 17, e-mail: uzitak.i.tekst@meandar.hr

H R - 1 0 000 ZAGREB

Knjiga je objavuena uz potporu:

Končar - Elektroindustrija d.d.

Končar - KET

KONČAR

Pjesnik i romanopisac,

Anđelko Vuletić rođen

je 1933. na Zagorcu

(Ravno, Hercegovi­

na). Osnovnu školu

završio na Trebinji,

gimnaziju uTrebinju,

a Filozofski fakultet

(grupa za književ­

nost), u Beogradu.

Objavio je više od

dvadeset knjiga poe­

zije, proze i drame, iz­

među ostalih romane:

Drvo s Paklenih Vrata, Dan hapšenja Vile Vukas, Dva hrama, dvije razvaline, Pla­men i slamka i zbirke

poezije: Gramatika ili progonstvo, Zmije odlaze s onu stranu svijeta, Kad budem velik kao mrav, Križalj­ka za čitanje sudbine, Čitači vremena...

bez imalo sumnjemožete tvrditi da ova

poezija dolazi od velikog

pjesnika, odnoseći sve

što joj se ispriječi na

putu, a ne dotičući ništa

od onog što nije bitno.

Vuletićeve pjesme posta­

ju dio onog tko ih čita.

(Poesie '84, Pariš)

Ne dešava se svaki dan

da Europa upozna

jednog velikog pjesnika...

Vuletićeva poezija osvaja

nas čudesnim saglasjem

stvarnosti i traganja za

beskonačnim.

(Alain Bosquet, Figaro,

Paris)

Anđelko Vuletić je čvrsto

odlučio da opjeva po

redu sve elemente

(vodu, vatru, itd.),

padeže, glagolska

vremena i pravopis. To

je neka vrsta automat­

skih tekstova na zadane

teme, shematizirano

pubertetsko samopo-

uzdavanje u bestidnom

komotnom poigravanju

poslovicama, uzrečica-

ma, besmislenom igrom

riječi, asocijacijama po

zvuku, lišenih svakog

smisla osim smisla

geste. Pitanje, što je ovaj

pisac htio ne spada u

područje literature, pa o

tome nećemo ovdje niti

raspravljati.

(A. Šoljan, Telegram,

Zagreb 1961.)

Vuletić je pesnik mo­

derne i slobodne versi-

fikaclje. On ne služi

versifikaciji nego ona

njemu... Pesnik pokušava

da uhvati bitne oblike

sistemskog odnosa

metafizičkih sila prema

čoveku.

(Zoran Gluščević, Knji­

ževnost, Beograd)