KOTORSKA BISKUPIJA

Područje Boke Kotorske, uključujući i Budvu, već je u VI vijeku bilo organizovano u tri biskupije: Kotor, Risan i Budva. Risanski biskup Sebastijan spominje se u pismima pape Grgura Velikog. 591. i 595. godine. Siguran je i pomen kotorskog biskupa na saboru u Nikeji 787. godine. Starohrišćanska krstionica iz kraja V ili početka VI vijeka u crkvi sv. Marije od Rijeke, potvrđuje kontinuitet Kotorske biskupije od kasno antičkih vremena. Temelji velike ranohrišćanske bazilike u Budvi iz VI vijeka i ranohrišćanske krstionice, takođe iz VI vijeka u Gospinoj crkvi u Lastvi Grbaljskoj, svjedoče o ranoj prisutnosti hrišćanstva na području Budvanske biskupije. Boravak zetskih episkopa u Boki i prodor Osmanlija u njeno zaleđe učinili su da se 1540. godine ugasi Risanska, a 1570. Budvanska biskupija. Doduše, Budva će formalno do 1828. godine ostati biskupsko sjedište kojim će upravljati biskupi Kotora i nadbiskup Bara, kao i samostalni apostolski vikari. Pisani epigrafski spomenici iz VIII i IX vijeka svjedoče o pripadnosti Boke zapadnom latinskom crkvenom krugu, još nepodjeljene hrišćanske crkve. Kotorska biskupija se spominje na splitskim saborima 925-928. i bila je na popisu sufraganski biskupija novoosnovane Splitske mitropolije. Nakon velikog raskola 1054. godine Kotor ostaje pod jurisdikcijom rimskog (zapadnog) patrijarhata. O tome svjedoče dragocjeni dokumenti:

1) Pontifikalna knjiga kotorskog biskupa Grimoalda, koja se čuva u Petrogradu, a potiče iz druge polovine XI i početka XII vijeka;

2) Misal svetog Jakoba kotorskog iz XII vijeka, kji se čuva u Berlinu a pripadao je crkvi Sv. Jakova od lođe u Kotoru. U tom misalu je prvi likovni prikaz Sv. Tripuna

3) Povelja biskupa Ursacija iz godine 1124;4) Bula o posveti Kotorske katedrale iz 1166. godine.

Dolaskom zetskih episkopa poslije 1219. godine u napušteni benediktanski samostan na Prevlaci, pravoslavlje podržavano od srpskih vladara, širi se među rimokatoličkim slovenskim življem kotorskog distrikta. Tako je papa Klement VI tražio od srpskog cara Dušana 1346. godine, da pravoslavni vjernici vrate kotorskom biskupu oduzete crkve. Među njima su bile: crkva sv. Mihovila na Prevlaci, crkva Sv. Luke u Krtolima i crkva Sv. Nikole u Radovanićima. Godine 1367. papa Urban V moli mletačkog dužda da uzme u zaštitu kotorske rimokatolike, pošto ih ugrožavaju jeretici. Sa sličnim nadiranjima pravoslavnih, nastavilo se i u narednim vjekovima. Kotorani su se 1446. godine žalili mletačkom duždu Franu Foskariu, da su pravoslavni zauzeli rimokatoličke crkve, te ga moli da istjera pravoslavne popove koji su prisvojili ove bogomolje u kotorskom distriktu. Reagovao je 1457. godine i kotorski biskup Anđelo Fascolo koji je odriješenje u ispovjedi za one koji prelaze na pravoslavlje zadržao za sebe. Bio je ovo jedan od pokušaja zaustavljanja prevjerivanja. Ono je međutim uzelo priličnog maha pa je srednjovjekovni Statut Budve, u članu 148. dozvoljavao roditeljima da mogu razbaštiniti djecu ukoliko pređu u pravoslavlje. Rimokatoličanstvo se i dalje nalazilo u stalnoj defanzivi. Pravoslavni pop Brajan je 1565. godine prekrštavao rimokatlike u Krtolima.

Kotorska biskupija je u svojoj dugoj istoriji pripadala različitim duhovnim središtima: Splitskoj mitropoliji u X vijeku, zatim Dubrovačkoj, a do kraja XI vijeka kratko Barskoj, pa opet Dubrovačkoj, a u jednom veoma dugom razdoblju (1178-1818) bila je podređena biskupiji u Bariju, u Italiji. Ovo je učinjeno na molbu normanskog kneza Rogera, kako bi što više povezao Južnu Italiju sa suprotnom obalom. Crkvena zavisnost Kotora od Barija mnogo je doprinjela jačanju trgovačkih odnosa između dvije suprotne obale. Poslije Barija, Kotorska biskupija je bila u sastavu Zadarske nadbiskupije, a kada je ona ukinuta 1932. godine, njene sufraganske biskupije su bile direktno potčinjene Vatikanu. Takvo stanje je ostalo do 1969. godine, kada je Kotorska biskupija postala sufragan Splitske nadbiskupije. Nešto rijeđe mijenjalo se područje nad kojim je Kotorska biskupija imala svoju duhovnu jurisdikciju.

Najšire je bilo za vrijeme vladavine Nemanjića (1186-1371) nad gotovo svim rimokatolicima u Srbiji. Potom se suzilo samo na dio Boke, a u XVI vijeku se proširilo na cijelu Boku, te od 1828. i na područje do Šušanja, nadomak Bara. Danas od redovnika u biskupiji djeluju franjevci zadarske provincije sv. Jeronima, koji od 1575. posjeduju bivši samostan klarisa pokraj crkve Sv. Klare, a od novijeg doba isusovci na Gospinom ostrvu u Tivatskom zalivu. Nekada su u Biskupiji postojali mnogobrojni ženski samostani (benediktanke, klarise, dominikanke i dvije kuće franjevačkih trećirazrednica), a danas djeluju uglavnom novije kongregacije: Služavke Malog Isusa (Dobrota, Perast, Prčanj), Milosrdnice (Kotor, Risan, Igalo) i Sestre Bezgriješnog Začeća (Dobrota). Kotorska biskupija je dala crkvi i narodu izuzetne ličnosti, kao što su: Blaženi Gracija iz Mula, blažena Ozana Kotorska, sveti Leopold Mandić i službenica božja Ana Marija Marović. Najstariji po imenu poznati kotorski biskupi bili su Grimaldo (1090) i Ursacije (1124), dok je još Kotor bio bio pod vizantijskom vlašću. Od njih do danas sačuvan je skoro neprekinuti redosljed rimokatoličkih biskupa Kotora sa 70 imena. Aktualni poglavar Kotorske biskupije je monsinjor Ilija Janjić. U svom okrilju Biskupija okuplja oko 10 hiljada rimokatolika.