Početkom protekle jeseni, sjedeći u Galeriji Kranjčar i razgovarajući s njenom voditeljicom Elvirom o mogućim parovima recentnog ciklusa ove galerije pod nazivom Mentalni sklop, gledao sam u izloženi rad Denisa Kraškovića i palo mi je na pamet da Denisa sparim s doajenkom hrvatske skulptre Marijom Ujević. Rad koji sam gledao mala je kiparska grupa pod nazivom: Princeza i žabac (2011. Gips, poliester, drvo i metal, 40 x 20 x 15 cm), a kako joj naziv i kaže, predstavlja princezu i žapca (žabu). Žabac je žabac, a za model princeze uzet je jedan od čuvenih portreta hrvatskog renesansnog umjetnika Franje Vranjanina (Francesco Laurana). Posezanje za renesanim uzorom kao modelom nije u Denisa slučajno jer ima nešto renesansnog u njegovom liku i djelu. To možemo prije svega očitati u Kraškovićevoj svestranosti i sveprisutnoj duhovitosti baziranoj na humanističkim načelima što ga približuje Homo ludensu tog doba, britkom i konstruktivnom, a prvenstveno dobrohotnom komentatoru, onom tipu kroničara koji su puni razumijevanja za ljude i događaje svojeg doba, a kakvih danas gotovo da više nema.

Taj priziv renesanse, ispravnije humanizma osjećam i u radu Marije Ujević, prvenstveno u njenoj javnoj plastici. Takav osjećaj ne proizlazi nužno iz forme kipa već iz njegova promišljanja, odnosno ideje koja suvremenim oblikovnim jezikom potencira ono humano. Međutim, na rano renesansni jezik, onakav kavim se i Laurana, služio podsjećaju i neke ranije Marijine skulpture kao što su portreti Goranke Vrus i Nves Kavurić Kurtović iz 1981., odnosno Katarina Carska iz 1983. godine. Kompaktnost i jedinstvo forme, uz jasno prisutan humanistički poriv koji se očituje u želji da iz skulpture, odnosno modela izvire čovječnost, Mariju vodi od prvih kiparskih skica do konačnog postava skulpture pri kojem je itekako važna pomno osmišljena prostorna okolina, odnosno arhitektonski okvir u kojem je smještena. Na oglasni stup naslonjen August Šenoa pozdravlja prolaznike u prepoznatljivom štihu negdašnjeg urbanog Zagreba; Miroslav Krleža uspostavlja meditativnu komunikaciju sa šetačima u zelenilu Tuškanca; Jakov Gotovac udobno sjedeći u fotelji razgovara s posjetiteljima Osorskih glazbenih večeri; Petar Krešimir IV u Šibeniku monumentalnom sjedećom impostacijom, koja pomalo podsjeća na Meštrovićevog Strossmayera, daje do znanja da je ipak kralj; Pralja u Krku žuri se što prije proći noseći košaru rublja na glavi, kontemplativni Frane Petrić koji poziva na zajedničku šutnju u mirnom Cresu, a Savski Trkač odvažnom kontrapostacijom glave prema unatrag, provjerava je li još uvijek brži od svih ostalih rekreativaca na nasipu. Sve su navedene skulpture izuzetno humanog predznaka koje prolaznci itekako osjećaju te s njima uspostavljaju nijemi, ali intenzivni dijalog koji traje i razvija komunikaciju kakvu imamo i sa svojim susjedima, jer Marijine skulpture to i jesu. Jasnim predznakom ljudskosti odiše i većina Kraškovićevih radova. Njegov umjetnički rakurs odiše dobrim vibracijama koje se zasnivaju na bajkovitosti, otvorenosti i iskrenosti priče

koja toliko nedostaje većini današnjih umjetnika. Njegove velike skulpture smještene u javnim prostorima (kit, morž, janje) postale su omiljene dječje igračke, koja su sa tim radovima uspostavila odličan dijalog prvenstveno zahvaljujući dobrim vibracijama, neposrednosti, simpatičnosti i prostodušnosti čime te skulpture odišu. Djecu ne može nitko prevariti, a ona su podigla palčeve visoko gore za stvaralaštvo Denisa Kraškovića. Sam postav tih skulptura ukazuje na autorovu duhovitost (kit na Jarunu) i ekološko – humanističku komponentu autorova rada, jer morž i janje smješteni ispred zagrebačkog trgovačkog Arena centra, jedine su komponente koje tom otuđenom i katastrofalno izvedenom urbanističko – arhitektonskom kompleksu donose trag ljudskosti.

Druga poveznica ovih umjetnika je sklonost pop-artističkoj misli, u Marije više prisutna u njenim stvaralačkim počecima, a u Denisa permanentna, premda ga se nikako ne može okarakterizirati kao pop-artističkog umjetnika. Oboje autora dotakli su tu problematiku u prolazu svog stvaralaštva, ali reference su vidljive i stilski apsolutno podržavaju njihove kretaivne kiparske ideje premda se radi o potpuno drugačijim polazištima, kao i drugačijem estetskom i idejnom svjetonazoru.

Treća poveznica koju nalazim kod ovih autora je njihova neskrivena ljubav prema životinjama, što je evidentno kroz njihov maštoviti animalistički izraz gdje se ističu životinjske karakterne osobine. Autori nam tim skulpturama, slikama ili crtežima jasno emaniraju plemenitost i prostodušnu dobrotu tih bića, odnosno onih karakteristika kojih se današnji čovjek s neprekrivenom lakoćom odrekao. Možda je upravo recentna skulptura Marije Ujević, ironično nazvana Kozo jedna, (prvi i zadnji put prikazana zagrebačkoj publici upravo na ovoj izložbi jer poslije nje odlazi na Silbu gdje će i ostati) priziv danas izgubljenog humanizma. Propeta na jake noge koje sugeriraju čvrstu i postojanu bazu, ljudske veličine te pomalo nalik ženi, napetim trbuščićem progovara o materinstvu i opstanku vrste,a inteligentnim i prodornim pogledom upozorava nas gdje smo otišli i da one (koze), svojom specifičnom životinjskom inteligencijom nisu zaboravile osnovne vrednote koji su ih očuvale i održale do danas. Za razliku od tog svojevrsnog apologeja životinjama, Denis Krašković izlaže seriju robotičnih kukaca koji pokretani motorima čine besmislene radnje u skučenim i klastrofobičnim prostorima. Između ostalog, komentar je to o ljudskom upravljanju prirodom i sve većim gubitkom kontrole nad suvremenom tehnologijom kojom se sve više eksperimentira na životinjama, a ako je one usvoje, više povratka nema.

Mladen Lučić

Denis KraškovićRođen je u Zagrebu 23. ožujka 1972. godine, gdje je 1994. diplomirao je na kiparskom odjelu u klasi profesora Stanka Jančića. Od 1996. do 2007. godine radi kao profesor na Školi za primjenjenu umjetnost i dizajn u Zagrebu na kiparskom odjelu, a od 2007. kao docent predaje kiparstvo na Likovnom odsjeku Umjetničke akademije u Osijeku. Osim u kiparstvu izražava se i u medijima slikarstva, stripa i videa, a bavi se i animacijom.Izlagao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu, a autor je više javnih skulptura od kojih su najpoznatije “Kit”, “Janje” i “Morž” u Zagrebu.Dobitnik je nekoliko nagrada i priznanja.

Marija Ujević GaletovićRođena je 20. listopada 1933. godine u Zagrebu gdje nakon završene osnovne i srednje škole 1953.godine upisuje Akademiju likovnih umjetnosti - Kiparski odsjek, na kojem je diplomirala 1958. u klasi profesora Kršinića. Nakon studija usavršavala se na Central School of Art u Londonu. U nekoliko navrata boravila na studijskim putovanjima (Italija, Engleska, Francuska ...).Od 1987. Godine radi na ALU, napredujući od docenta do statusa redovitog profesora 1995. U više navrata bila je pročelnica Kiparskog odsjeka.Redoviti je član HAZU od 1998. godine.Izlaže od 1960. Godine, te je sudjelovala na brojnim skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu, a održala je i dvadesetak samostalnih izložbi. Autor je brojnih javnih skulptura na otvorenom ili unutar arhitektonskih sredina (Virovitica, Vrsar, Zagreb, Marija Bistrica, Sinj, Cres, Rijeka, Osijek, Labin, Visoko, Bihać, Novi Sad, Rijeka, Pula, Osor, Šibenik,Krk…) Za svoj rad dobila je mnogobrojne nagrade i priznanja.

Lista radova – Denis Krašković

1. Hrastova strizibuba, 2015.kinetička skulptura / kombinirana tehnika, 80 x 40 x 40 cm.robotika: Branimir Tadić

2. Vodeni raznokrilac, 2015.kinetička skulptura / kombinirana tehnika, 35 x 35 x 60 cm.robotika: Branimir Tadić

3. Vatreni raznokrilci, 2015.instalacija, kombinirana tehnika, 120 x 80 x 55 cm.robotika: Branimir Tadić

4. Princeza i žabac, 2011.gips, poliester, drvo i metal, 40 x 20 x 15 cm.

5. Sveti Franjo razgovara sa životinjama – video reljef, 2010.video projekcija na reljefnoj slici, 120 x 80 cm.

Lista radova – Marija Ujević Galetović

1. Koza jedna, 2015.bronca, 180 x 40 x 32 cm.

2. Čežnja, 2004.akril na platnu, 200 x 150 cm.

IzdavačGalerija KranjčarZa izdavačaElvira KranjčarKustosMladen LučićKONCEPCIJA CIKLUSA “MENTALNI SKLOP”Mladen LučićElvira KranjčarVizualni identitetIgor KuduzFotografijaJuraj VuglačTehnička realizacijaJosip TešijaIvan ValekOrganizacija izložbeKristina Jakovac BangouraZahvalaGabrijela Rukelj

Zagreb, travanj 2015.

Denis KraškovićVodeni raznokrilac, 2015.

Marija Ujević GaletovićKoza jedna, 2015.