znaaja za odreivanje njegovog pojma

O P T I D I O

1. POJAM, FUNKCIJA I KARAKTERISTIKE KRIVINOG PRAVA

Krivino pravo se moe definisati kao sistem zakonskih pravnih propisa kojima se odreuju krivina djela i krivine sankcije, kao i osnovi i uslovi za primjenu krivinih sankcija prema uiniocima krivinih djela u cilju zatite linih sloboda i prava ovjeka, te drugih prava i drutvenih vrijednosti zagarantovanih i zatienih Ustavom BiH i meunarodnim pravom. Ono predstavlja onaj dio pravnog sistema ija je osnovna funkcija zatita drutva od kriminaliteta, obezbjeivanje uslova za zajedniki ivot ljudi u drutvu organizovanom u dravi kao najviem obliku drutvene organizacije. Da bi se ta funkcija ostvarila, krivinim pravom se odreuje koja ljudska ponaanja predstavljaju krivina djela, koje krivine sankcije i pod kojim uslovima se mogu primjenjivati prema uiniocima takvih djela.

Krivino pravo sadri materijalni i formalni elemenat. Materijalni elemenat, tj. sadrinu krivinog prava ini odreivanje krivinog djela, krivine odgovornosti i krivine sankcije u cilju ostvarenja zatite. Formalni elemenat se ogleda u tome to se i krivina djela i krivine sankcije, kao i uslovi za njihovu primjenu mogu odreivati samo zakonom, to znai da je krivino pravo zakonsko pravo. Materijalna karakteristika krivinog prava sastoji se u njegovoj funkciji zatite najznaajnijih drutvenih dobara i vrijednosti odreene drave. Ta zatita se ostvaruje propisivanjem, izricanjem i izvravanjem sankcija koje imaju prinudni karakter, a koje se primjenjuju prema uiniteljima krivinih djela kojima se povreuju ili ugroavaju zatiene vrijednosti.

Krivino pravo ima za cilj ostvarenje dvije funkcije: statiku i dinamiku. Statika funkcija predstavlja zatitu i osiguranje najznaajnijih drutvenih dobara i vrijednosti od njihovog povrjeivanja ili ugroavanja injenjem krivinih djela od strane pojedinaca ili grupa, tj. ouvanje postojeih odnosa, a dinamika funkcija sastoji se u praenju dinamike i razvoja drutvenih odnosa i uestvuje u njihovom mijenjanju i unapreivanju. Funkcija krivinog prava BiH je osiguranje i zatita linih sloboda i prava ovjeka, te drugih prava i drutvenih vrijednosti koje su zagarantovane i zatiene Ustavom BiH i meunarodnim pravom. Dva su osnovna objekta zatite: ovjek i drutvo, odnosno drava.

Krivino pravo se dijeli na: materijalno, procesno i izvrno. Materijalno predstavlja sistem zakonskih pravnih propisa kojima se odreuje pojam i karakteristika krivinih djela, sistem krivinih sankcija i osnovni uslovi za utvrivanje krivine odgovornosti i kanjivosti. Procesno pravo kao sistem zakonskih pravnih propisa odreuje pojam i vrste procesnih subjekata, procesna naela i tok krivinog postupka. Izvrno krivino pravo odreuje postupak, nain i uslove izvrenja izreenih krivinih sankcija od strane krivinog suda.

Materijalno krivino pravo se dijeli na: opte i posebno. Opti dio materijalnog krivinog prava ureuje osnovne pojmove i institute krivinog prava uopte: krivina djela, krivine odgovornosti i krivine sankcije. Posebni dio materijalnog krivinog prava odreuje pojam i karakteristike osnovnih privilegovanih i kvalifikovanih oblika i vidova ispoljavanja pojedinih krivinih djela.

Zavisno od izvora, krivino pravo se dijeli na: nacionalno (interno) i meunarodno. Izvori nacionalnog krivinog prava su: domai krivini zakoni (KZ RS, KZ FBiH, KZ BiH, KZ Distrikt Brko), a izvori meunarodnog krivinog prava su: meunarodni pravni akti (Statut Hakog tribunala, Statuti tribunala za: Ruandu, Siera Leone, Istoni Timur, Irak). Nacionalno krivino pravo se moe podijeliti na osnovno i dopunsko. Osnovno krivino pravo je sadrano u krivinim zakonima, dok dopunsko ili sporedno krivino pravo ine krivinopravne odredbe sadrane u drugim zakonima koji ureuju odnose u drugim oblastima prava.

2. IZVORI KRIVINOG PRAVA (pojam, vrste, znaaj)

Izvore krivinog prava moemo podijeliti na: materijalne i formalne. Pod izvorom krivinog zakona u formalnom smislu podrazumjevaju se pravni akti koji sadre krivinopravne norme kojima se odreuju krivina djela i krivine sankcije. U materijalnom smislu izvor krivinog prava predstavljaju drutveni odnosi regulisani putem krivinopravnih normi.

Osnovni, glavni izvor krivinog prava, koje se zasniva na naelu zakonitosti krivinog djela i kazne, jeste zakon. Najznaajniji izvor krivinog prava kod nas je krivini zakon ili krivini zakoni. Na nivou BiH to je krivini zakon BiH, u entitetima KZRS i KZFBiH, a u Brko Distriktu - KZ Brko Distrikta. Pored zakona se kao posredni i dopunski izvori mogu javljati i drugi pisani propisi. Oni imaju karakter izvora krivinog zakona samo kada se zakon na njih poziva, a to su: normativni akti dravnih organa, meunarodni ugovori, obiajno pravo, sudska praksa i pravna nauka.ZAKON je osnovni i glavni izvor u krivinom pravu BiH. Krivina djela i krivine sankcije mogu biti odreene samo zakonom. Osnovni izvor krivinog prava je krivini zakon. Taj osnovni izvor u BiH ine etiri krivina zakona: KZBiH, KZRS, KZFBiH i KZ Distrikta Brko. Pored osnovnog krivinog prava postoji i dopunsko krivino pravo iji su izvor zakoni iz drugih oblasti koji sadre krivinopravne odredbe. Tim zakonima predviena su krivina djela i kazne kojima se osigurava potovanje tih propisa, tj. zatita onih drutvenih odnosa koji su predmet njihove regulative.

PODZAKONSKI AKTI - nii normativni akti ne predstavljaju neposredne izvore krivinog prava, jer se njima ne mogu statuirati opte krivinopravne ustanove, niti se mogu propisivati krivina djela i krivine sankcije, to nalae naelo zakonitosti. Ipak, oni se mogu javljati kao posredni, odnosno dopunski izvori krivinog prava, to je prvenstveno sluaj kod tzv. blanketnih krivinih djela. To su ona krivina djela ije zakonsko bie u krivinom zakonu nije u potpunosti odreeno, pa u takvim sluajevima sam zakon upuuje na neke druge propise i tek uz koritenje tih propisa mogue je utvrditi definitivno u emu se sastoji takvo krivino djelo. Ovo su posredni izvori krivinog prava, za razliku od zakona koji je neposredan izvor, odnosno, oni imaju karakter izvora krivinog prava samo ukoliko krivini zakon putem blanketnih dispozicija na njih upuuje.

SUDSKA PRAKSA, NAUKA, OBIAJNO PRAVO - sudska praksa, obiaji i teorija krivinog prava imaju veliki znaaj za krivino pravo, ali oni ne predstavljaju izvore krivinog prava, jer bi to bilo u suprotnosti sa naelom zakonitosti. Kod nas sudska praksa nije stvaralac, ve samo tuma zakona. Ipak, u sutinskom smislu sudska praksa ima izuzetan znaaj ne samo u primjeni ve i u stvaranju krivinog zakonodavstva (kreativna uloga sudske prakse). U primjeni krivinog zakona sudska praksa ima veliki znaaj posebno u utvrivanju sadraja pojedinih krivinopravnih normi i njihovog prilagoavanja novim ivotnih potrebama i uslovima. Ona, u jednom irem i sutinskom smislu, kao osnova za rjeavanje odreenih sluajeva ima znaaj funkcionalnog izvora krivinog prava.

Ni nauka krivinog prava ne predstavlja njegov izvor. Meutim, teorija krivinog prava takoe ima veliki znaaj i uticaj na sudsku praksu u primjeni krivinog prava, ali isto tako i na stvaranje prava. Kod nas teorija ima mnogo vei uticaj na stvaranje prava, dok je njen uticaj na sudsku praksu nedovoljan.

Obiaji nemaju snagu izvora krivinog prava. Izuzetno, obiajno pravo moe se javiti kao posredni izvor krivinog prava kada se sam zakon u opisima zakonskih bia nekih krivinih djela poziva na odreena obiajna pravila, kao npr. kod odreenog broja krivinih djela protiv ovjenosti i pravila meunarodnog prava, ili kada koristi neke pojmove ije tumaenje zavisi od odreenih obiajih pravila, npr. tzv. dobri poslovni obiaji koji vrijede u vrenju odreenih privrednih ili drugih djelatnosti.

MEUNARODNI UGOVORI - meunarodni ugovori su izvori krivinog prava onda kada reguliu odreena pitanja iz oblasti krivinog prava. Po svojoj pravnoj snazi oni su iznad zakona. Po pravilu, oni su posredni izvori krivinog prava, dakle, kada njegove odredbe preuzima na zakon, ali oni mogu biti i direktni izvori kada se primjenjuju neposredno. Od posebnog znaaja su oni meunarodni ugovori u odnosu na koje je preuzeta obaveza da se njihovim odredbama obezbijedi krivinopravna zatita, npr. etiri enevske konvencije iz 1949. godine i Dopunski protokoli, uz te konvencije iz 1977. godine, na osnovu kojih je u nae krivino zakonodavstvo unesen vei broj inkriminacija.

Kada se govori o izvorima krivinog prava, onda se prvenstveno misli na formalne izvore krivinog prava, to zapravo ine one zakonske odredbe u kojima su sadrane krivinopravne norme.

3. VREMENSKO VAENJE KRIVINOG ZAKONA

Vaenje krivinog zakona znai da je on na snazi i da ga organi pravosua primjenjuju, tj. da po njemu sudovi sude u krivinim stvarima. Meutim, krivini zakon nije univerzalan, kao ni bilo koji drugi zakon. On djeluje u odreenom vremenu, na odreenom prostoru i u odnosu prema odreenim licima. Zbog toga, razlikuje se: vremensko, prostorno i personalno vaenje krivinog zakona.

Vremensko vaenje je opte pravno pravilo i jednako se rjeava kod svih zakona. Da bi poeo da vai, svaki zakon prvo treba da bude proglaen, iz ega proizilazi osnovno pravilo da objavljivanje zakona mora prethoditi njegovom stupanju na snagu. Poetak vaenja jednog zakona je dan ili momenat njegovog stupanja na snagu, to moe biti eksplicitno odreeno u samom zakonu, ili se primjenjuju opta pravna pravila o stupanju zakona na snagu. Vrijeme od objavljivanja zakona u Slubenom glsniku, pa do njegovog stupanja na snagu moe biti krae ili due, u zavisnosti od karaktera zakona njegove sloenosti ili znaaja, te da li se radi o posve novom, znatno ili neznatno izmijenjenom zakonu. KZ vai do dana stupanja na snagu novog zakona koji ga izriito ili preutno ukida. KZ prestaje da vai, na osnovu zakonskog propisa koji odreuje dan prestanka njegove vanosti i stupanjem na snagu novog KZ, koji na drugi nain regulie istu materiju koju je regulisao i ranije vaei KZ. Svi krivini zakoni u BiH predviaju da se na uinioca krivinog djela primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme uinjenja krivinog djela. Utvrivanje vremena uinjenja krivinog djela je faktiko pitanje, a utvrivanje vremenskog vaenja KZ je pravno pitanje.

Ako se poslije uinjenja krivinog djela jednom ili vie puta izmijeni zakon, primjenjuje se zakon koji je blai za uinioca. Mora se ustanoviti koji je blai zakon, stari ili novi, a da bi se to ustanovilo vri se uporeivanje odredaba jednog i drugog zakona vezanih za krivino djelo, krivinu odgovornost i kanjivost. To je izuzetna dozvola retroaktivnosti kada je novi zakon blai retroaktivnost in mitius. Na konkretni sluaj u cjelosti se moe primijeniti samo jedan zakon, onaj za koji se utvrdi da je za datu injeninu situaciju povoljniji.

Dakle, iskljuena je mogunost kombinacije zakona, starog i novog jer bi to zapravo znailo da sud primjenjuje zakon koji ne postoji, jer se kombinacijom zakona, od kojih su neki prestali da vae, ne moe uspostaviti postojei i pravno vaei zakon. Takoe, primjenjuju se i tzv. meuzakoni ili interimni zakoni, tj. zakoni koji nisu vaili ni u vrijeme izvrenja krivinog djela ni u vrijeme suenja, obzirom da zakon obavezuje na primjenu blaeg zakona i onda kada je zakon izmijenjen i vie puta.

4. PROSTORNO VAENJE KRIVINOG ZAKONA

(teritorijalni, personalni, relani, univerzalni princip, posebni uslovi za gonjenje)

Pod prostornim vaenjem krivinog zakona podrazumjeva se njegova primjena obzirom na mjesto izvrenja krivinog djela. U vezi sa tim pitanjem postoje dvije osnovne grupe pravila kojima se utvruje vaenje i primjena krivinog zakonodavstva. Jedna pravila se odnose na vaenje krivinog zakonodavstva u okviru jedne drave, odnosno jurisdikcije, tj. kada je krivino djelo izvreno na njenoj teritoriji, a druga na pitanje vaenja i primjene krivinog zakonodavstva na sluajeve izvrenja krivinog djela u inostranstvu. Na KZ sadri i jedna i druga pravila.

Vaenje naeg krivinog zakonodavstva za krivina djela uinjena na naoj teritoriji

Teritorijalni princip je osnovni princip prostornog vaenja krivinog zakonodavstva. Prema teritorijalnom principu nae krivino zakonodavstvo vai za svakog ko na naoj teritoriji izvri krivino djelo bez obzira na dravljanstvo uinioca. Znai, kada se utvrdi da je krivino djelo uinjeno na naoj teritoriji, primjena naeg krivinog zakonodavstva je obavezna bez obzira da li je uinilac na dravljanin, stranac ili lice bez dravljanstva, da li je djelo izvreno protiv nae ili neke druge drave, prema naem ili stranom dravljaninu, protiv naih ili dobara neke druge zemlje ili meunarodne organizacije. U BiH teritorijalni princip je osnovni (primaran) princip primjene krivinog zakonodavstva.

Teritoriju ini kopnena teritorija, obalno more i vodene povrine unutar njihovih granica, kao i vazduni prostor nad njima. Teritorijalni princip je dopunjen sa jo dva principa: principom zastave broda i principom registracije aviona. To znai da se nae krivino zakonodavstvo obavezno primjenjuje prema svakome ko uini krivino djelo na domaem brodu, bez obzira gdje se brod nalazio u vrijeme uinjenja djela. Za razliku od principa zastave broda koji podjednako vai za sve kategorije brodova, princip registracije aviona pravi razliku izmeu civilnog i vojnog aviona. Ako je u pitanju vojni avion nae zakonodavstvo se primjenjuje bez obzira gdje se avion nalazio u vrijeme izvrenja djela, dok je u sluaju civilnog vazduhoplovstva to mogue samo ako je u tom asu bio u letu, tj. ako nije bio na teritoriji druge drave. Izuzetak od primjene teritorijalnog principa predvia meunarodno pravo prema koje se domae krivino zakonodavstvo ne moe primjenjivati na osobe koje uivaju diplomatski imunitet.

Princip zastupnike jurisdikcije - ovaj princip predstavlja izuzetak od teritorijalnog principa koji nam omoguava odricanje od prava kanjavanja i njegovo prenoenje dravi u kojoj (stranac) uinilac, koji je djelo izvrio na naoj teritoriji, ima prebivalite. Rije je o sluajevima za koje naa drava, odnosno drava mjesta izvrenja djela nema interesa za voenje krivinog postupka ili je oigledno da bi voenje postupka i izvrenje kazne bilo cjelishodnije i svrsishodnije u zemlji prebivalita uinioca djela. U takvim sluajevima mi se odriemo prava kanjavanja i ustupamo jurisdikciju drugoj dravi. Uslovi ustupanja su predvieni zakonom i oni se sastoje u tome da se ta drava tome ne protivi i da se radi o krivinim djelima sa propisanom kaznom zatvora do 10 godina, odnosno, za krivina djela protiv javnog saobraaja. Ustupanje nije doputeno ako se njime stranac moe izloiti neopravdanom postupku, nehumanom i poniavajuem postupanju ili kanjavanju. Isto tako, ako je na graanin oteen krivinim djelom, ustupanje nije doputeno ako se on tome protivi, osim, ako je dato osiguranje za ostvarivanje njegovog imovinskopravnog zahtjeva. Pristanak uinioca se ne zahtijeva, ali je donekle zatien. Ustupanje je postavljeno fakultativno. Do potvrivanja optunice odluku o ustupanju donosi tuilac, a nakon podizanja optunice sudija za prethodno sasluanje na prijedlog tuioca.

Vaenje naeg krivinog zakonodavstva za krivina djela uinjena van nae teritorije

Druga grupa pravila prostornog vaenja krivinog zakonodavstva ureuje vaenje naeg krivinog zakonodavstva u sluajevima kada su krivina djela izvrena u inostranstvu, tj. kada se njegova primjena ne moe ostvariti putem teritorijalnog principa. Radi se, dakle, o prostoru koji ne pripada naoj krivinopravnoj vlasti, to predstavlja podruje koje je pod krivinopravnom vlau neke druge zemlje ili prostorom koji ne pripada ni jednoj krivinopravnoj vlasti. Za primjenu naeg krivinopravnog zakonodavstva u ovakvim sluajevima zakon predvia nekoliko principa: realni (primarni i supsidijarni), personalni i univerzalni.

Realni ili zatitni princip - u svim dananjim krivinim zakonodavstvima prihvaen je realni ili zatitni princip prema kojem se represivna vlast drave proiruje i na odreena krivina djela izvrena izvan njene teritorije, a koja ugroavaju njene vane vrijednosti ili dobra. Osnov primjene nacionalnog krivinog zakonodavstva u ovakvim sluajevima je znaaj zatienog dobra, odnosno priroda i karakter krivinog djela.

Radi se o djelima koja su upravljena protiv drave, njenog ustavnog poretka i bezbjednosti ili nekog drugog znaajnog dobra, a koja su izvrena u inostranstvu, bez obzira da li je njihov izvrilac domai dravljanin, stranac ili lice bez dravljanstva. Poto je tu rije uglavnom o politikim dobrima, jo i danas postoji izvjesno nepovjerenje meu dravama u odnosu na njihovu zatitu, jer jedna drava ne moe oekivati od druge da je titi kada su u pitanju odreena krivina djela politikog karaktera npr. pijunaa.

Realni ili zatitni princip nije na isti nain postavljen u KZ RS i KZBiH. U KZBiH ovaj princip je postavljen mnogo ire, u KZRS radi se samo u krivinim djelima protiv ustavnog ureenja, a u KZBiH je njime obuhvaen znatno vei broj dosta razliitih krivinih djela. Realni princip je po svom karakteru primaran, a to znai da se nae krivino zakonodavstvo na ovakve sluajeve primjenjuje bez obzira da li su navedena krivina djela predviena u krivinom zakonu zemlje u kojoj su izvrena, da li je za njih tamo sueno i da li je i u kojoj mjeri izreena kazna izdrana. Dakle, odstupa se kako od principa dvostruke kanjivosti, tako i od principa ne bis in dem, s tim to se obavezno u izreenu kaznu kod nas uraunava izdrana kazna ili njen dio.

Aktivni personalni ili nacionalni princip - dok se kod realnog principa radi o proirenju vaenja naeg krivinog zakonodavstva na svakog ko van naih granica izvri samo krivina djela nabrojana u odredbama, kod principa aktivnog personaliteta ili nacionalnog principa, naa represivna vlast odnosi se samo na krivina djela naih dravljana koja izvre u inostranstvu, izuzimajui ona krivina djela koja su obuhvaena realnim principom. Uslov za ovo je da se na dravljanin nae na naoj teritoriji ili joj bude ekstradiran, to je i izriito istaknuto odreenim odredbama zakona. Takodje, odredbama su dati i ostali uslovi za primjenu naeg zakonodavstva po ovom principu. Osnovni razlog opravdanja i usvajanja jednog ovakvog principa proizilazi iz postulata pravinosti i interesa svake zemlje da njeni graani u inostranstvu potuju pravne norme. Ne bi se smjelo dopustiti da jedno lice samo radi toga to je na graanin izbjegne pravdi i ostane nekanjen za kriminalna djela sklanjanjem u svoju dravu. Obzirom da takvi uinioci, po pravilu, ne mogu biti ekstradirani, bez ovakve odredbe oni bi ostali nekanjeni, zato ova odredba i predstavlja svojevrsnu zamjenu za pravila o neizruenju svojih dravljana - ili izrui ili sudi.

Supsidijarni (ogranieni) realni princip i princip pasivnog personaliteta prema ovom principu nae krivino zakonodavstvo vai i za stranca koji van nae teritorije izvri neko krivino djelo upravljeno prema naoj dravi ili naem dravljaninu, naravno ako se zatekne na naoj teritoriji ili nam bude ekstradiran, odnosno ne bude izruen drugoj dravi. Tako se zatita naih pravnih dobara u inostranstvu proiruje i na druga pravna dobra koja su povrijeena krivinim djelom koje izvri stranac, izvan onih djela navedenih kod primarnog realnog principa. Znai, na osnovu zatite naih pravnih dobara od krivinih djela izvrenih u inostranstvu, nastalo je vie principa na temelju kojih se primjenjuje nae krivino zakonodavstvo. Prvi princip (realni) obezbjeuje njegovu primjenu kada je u pitanju zatita znaajnih pravnih dobara, po pravilu politikog karaktera i ta su djela posebno navedena. U ovoj odredbi sadrana su zapravo dva principa:

1. kojim se obezbjeuje primjena naeg zakona kada se radi o krivinim djelima izvrenim izvan nae teritorije, a kojim se povrijeuju pravna dobra koja nisu obuhvaena realnim principom i

2. koji se odnosi na primjenu naeg krivinog zakonodavstva onda kada su u pitanju krivina djela izvrena u inostranstvu protiv naih dravljana. Radi se o djelima gdje su nai dravljani rtve krivinog djela, u krivinopravnom smislu pasivni subjekti pa se zato ovo pravilo jo naziva i principom pasivnog personaliteta, koje takoe spada u realni princip.

Univerzalni princip - ili kosmopolitski princip podrazumjeva primjenu naeg krivinog zakonodavstva prema strancu koji van nae teritorije, prema stranoj dravi izvri krivino djelo za koje se prema tom zakonodavstvu moe izrei kazna zatvora od pet godina ili tea. Rije je o situacijama u kojima krivino djelo, njegov uinilac, ni ugroena pravna dobra nisu u bilo kakvom odnosu sa naim pravnim poretkom. Pravi smisao ovog principa proizilazi izmeu narodne solidarnosti i potrebe spreavanja tekih krivinih djela upravljenih protiv takvih vrijednosti koje su kosmopolitske, koje predstavljaju opte interese svih naroda (npr. najvei broj krivinih djela protiv meunarodnog humanitarnog prava kao to su genocid, ratni zloini i sl. ali i sva krivina djela koja su po svom karakteru internacionalna: trgovina ljudima, neovlatena proizvodnja i promet opojnih droga). Prema naem krivinom zakonodavstvu primjena ovog principa je supsidijarna. Za njegovu primjenu je potrebno da je ispunjen i uslov dvostruke inkriminacije, tj. da je dato djelo predvieno kao krivino djelo i u zakonu zemlje u kojoj je uinjeno, osim izuzetno ako se radi o djelu koje je u vrijeme kada je izvreno smatrano krivinim djelom prema optim pravnim naelima priznatim od meunarodne zajednice.

5. OPTI POJAM KRIVINOG DJELA I OSNOVNI ELEMENTI

Krivino djelo je protivpravno djelo koje je u zakonu odreeno kao krivino djelo, iji su elementi odreeni zakonom i za koje je zakonom predviena krivina sankcija.

Krivino djelo predstavlja osnovnu ustanovu krivinog prava, sredite njegovog cjelokupnog sistema. Ono je jedini legitimni osnov postojanja krivinog prava i prava na kanjavanje. Sa odreivanjem opteg pojma krivinog djela povezane su i druge dvije osnovne kategorije krivinog prava, one se iz njega izvode: uinilac krivinog djela i njegova krivina odgovornost i kazna, odnosno sankcija. Krivino djelo je prvenstveni i osnovni uslov i osnov za mjeru krivine represije, za primjenu krivinih sankcija u svakom konkretnom sluaju. Osnovni objekt krivinog prava i njegovih normi je krivino djelo, tj. ponaanje ovjeka koje zakon proglaava kao zabranjeno i kanjivo. Zajedno sa krivicom ono je osnovno mjerilo pravinosti. Za krivino djelo postoje razliite definicije: formalna, materijalna i formalno-materijalna.

Prema formalnoj definiciji, krivino djelo je ono ovjekovo ponaanje koje je u zakonu odreeno kao krivino djelo, ime se kao sutinski elemenat krivinog djela istie formalna zabranjenost ili predvienost krivinog djela u zakonu.

Prema materijalnom shvatanju, krivino djelo se javlja kao povreda drutvenih uslova ivota ili kao povreda njegovih vrijednosti bez kojih ono ne bi moglo postojati kao organizovana zajednica.

Prema materijalno-formalnom pojmu krivino djelo ima svoju sadrinu i formu. Sadrina se izraava kroz formu, a forma ne moe postojati bez sadrine. U jedinstvu te dvije strane krivino djelo se pojavljuje kao ljudsko ponaanje koje je u zakonskoj normi opisano kao kanjivo djelo, djelo kojim se povrijeuju ili ugroavaju pravno zatiene vrijednosti.

Krivino djelo se sastoji od etiri osnovna, opta elementa: radnja, protivpravnost, opasnost i krivica. Nepostojanje jednog i to bilo kojeg elementa iskljuuje postojanje krivinog djela. Opti elementi krivinog djela mogu se podijeliti na materijalne i formalne. Materijalni elementi su: djelo ovjeka (radnja sa posljedicom) i drutvena opasnost, a formalni: protivpravnost i odreenost djela u zakonu.

6. RADNJA KAO ELEMENAT U OPTEM POJMU KRIVINOG DJELA (pojam, vrste, radnja izvrenja)

Radnja predstavlja osnovni konstitutivni elemenat, kako opteg tako i svakog posebnog krivinog djela. Nijedno krivino djelo ne postoji bez ljudske radnje, jer je samo ovjekova radnja prikladna za proizvoenje krivinopravnih posljedica. U savremenom krivinom pravu prihvaeno je naelo da: miljenje, ubjeenje, namjere i planovi ne predstavljaju radnje izvrenja i da takvi unutranji akti ovjeka ne podlijeu kanjavanju (niko ne moe biti kanjen za miljenje). Postoji vie shvatanja radnje krivinog djela: objektivno, objektivno-subjektivno i finalistiko shvatanje.

Prema objektivno-subjektivnom shvatanju radnja krivinog djela je svjesno i voljno ponaanje ovjeka kojim se ostvaruje krivino djelo. Ponaanje koje nije voljno (ako je prouzrokovano fiziolokim procesom - kihanjem ili snom ili djelovanjem spoljne sile - okliznuem na ledu) ne moe se smatrati radnjom u krivinopravnom smislu.

Prema objektivnom shvatanju radnja krivinog djela predstavlja preduzimanje tjelesnog pokreta ili proputanje tjelesnog pokreta, bez obzira da li je to preduzimanje, odnosno proputanje ostvareno sa voljom ili bez nje.

Prema finalistikom (ciljanom) shvatanju radnja krivinog djela je ciljna djelatnost, djelatnost preduzeta u cilju ostvarenja posljedice koja je krivinopravnim propisima zabranjena. Radnja krivinog djela se moe uiniti na dva naina: injenjem i neinjenjem. Pod injenjem se podrazumijeva svjesno i voljno preduzimanje tjelesnih pokreta, a pod neinjenjem proputanje tjelesnih pokreta. Po pravilu radnja se izvodi pokretima tijela i udova, prije svega ruku. Ona se moe ostvariti i izgovaranjem rijei, npr. kod verbalnih delikata, kao i nekom drugom vrstom ponaanja (simbolima ili konkludentnom radnjom). Radnja se moe sastojati iz jednog pokreta, tj. prosta radnja ili vie povezanih djelatnosti, npr. obijanje tueg stana i oduzimanje stvari kod teke krae, tj. sloena radnja.

Prema doprinosu u nastajanju krivinog djela, radnja moe biti: radnja izvrenja, radnja podstrekivanja i radnja pomaganja. Radnja izvrenja je ona radnja koja je oznaena u opisu datog krivinog djela kao njegova radnja izvrenja, tj. radnja kojom se izvrava to krivino djelo. Radnja izvrenja je djelatnost kojom se ostvaruje krivino djelo prouzrokovanjem posljedice, npr. kod krivinog djela ubistva radnja izvrenja se sastoji u liavanju ivota drugoga. Kod nekih krivinih djela radnja izvrenja je odreena jasnom radnjom (kod djela krae - oduzimanje, kod utaje - prisvajanje). Takva krivina djela mogu se izvriti samo tom radnjom. Kod nekih krivinih djela radnja izvrenja je izraena kroz posljedicu, odnosno jednim te istim izrazom odreena je i radnja i posljedica (npr. ko drugog lii ivota - kod ubistva, ko drugog tjelesno povredi - kod tjelesne povrede).

Radnja izvrenja moe biti odreena kumulativno i alternativno. Kod kumulativnog odreivanja za postojanje krivinog djela potrebno je da sve radnje sadrane u opisu djela budu ostvarene, jer one sve zajedno ine jednu radnju izvrenja, npr. razbojnitvo. Kada zakonodavac predvia vie radnji alternativno, krivino djelo postoji ako je bilo koja od previenih radnji ostvarena, jer svaka od njih uzeta samostalno ini radnju izvrenja, npr. teka kraa. Radnje podstrekivanja i pomaganja pretpostavljaju uslov da u uinjenju krivinog djela uestvuje vie osoba. Svim ovim radnjama se na poseban nain doprinosi izvrenju krivinog djela.

Radnja je u svakom sluaju voljni akt ovjeka i to je njena unutranja strana, dok se spoljna strana radnje sastoji u tjelesnom, fizikom djelovanju, u ovjekovoj akciji ili proputanju djelovanja kao drugoj vrsti radnje, ali to opet mora biti voljno djelovanje ovjeka.

Radnja se tako pojavljuje kao neraskidivno jedinstvo volje i akcije, realizacija ovjekovog voljno usmjerenog ponaanja. Ovdje se volja naglaava samo kao sastavni dio radnje u smislu da je sama radnja voljni in i zato je ne treba mijeati sa voljom u njenom sadraju koji ona ima kod vinosti ili krivice, kod koje je volja relevantna za krivinu odgovornost uinioca. Npr. ako jedno lice istei oruje ubije sluajnog prolaznika koga nije vidio, njegova je radnja voljna djelatnost, ali na njegovoj strani nema volje kao elementa krivice.

7. POSLJEDICA KRIVINOG DJELA

Kako je krivino djelo prouzrokovanje posljedice odreenom ljudskom radnjom, posljedica je po pravilu sastavni dio svakog krivinog djela i zajedno sa radnjom i uzronom vezom ini prvi i osnovni elemenat krivinog djela. Bez posljedice nema ni krivinog djela, jer ovjekovo injenje ili neinjenje nije od krivinopravnog znaaja ako ne proizvodi bilo kakvu zabranjenu posljedicu.

Postoji vie shvatanja pojma posljedice: formalno i realno. Prema formalnom shvatanju, posljedica predstavlja pravnu promjenu u svijetu. Prema realnom shvatanju, posljedica je proizvedena promjena u spoljnom svijetu.

Kako se posljedica kod pojedinih djela moe javljati u razliitim oblicima, imamo podjelu krivinih djela s obzirom na posljedicu. Uobiajena je podjela krivinih djela na materijalna i formalna krivina djela, te krivina djela povrede i ugroavanja. Materijalna ili posljedina krivina djela su ona krivina djela kod kojih se u zakonskom opisu bia krivinog djela zahtijeva da nastupi odreena promjena u spoljnom svijetu, koja nastupa na objektu radnje, to moe biti i prostorno i vremenski odvojeno od same radnje izvrenja. Takva su npr. djela ubistva, tjelesne povrede, oteenja tue stvari itd. Kod ovih djela uvijek se razlikuje radnja i posljedica, jer za njihovo postojanje nije dovoljno da je preduzeta radnja izvrenja, ve je nuno da je nastupila i posljedica. Posljedica nije uvijek jasno data i lako uoljiva, pa je radi toga nekada treba utvrivati tumaenjem datog bia krivinog djela, tako e se kod prevare ona sastojati u imovinskoj teti na strani prevarenog. Ovakva djela su dovrena tek onda kada je nastupila navedena posljedica i kod njih je potrebno utvrivanje uzrone veze izmeu radnje i posljedice, to nije sluaj kod formalnih krivinih djela kod kojih posljedice nema. Ovdje se posljedica izraava uglavnom kao promjena u spoljnom svijetu i ona je fiziki uoljiva jer nastupa na objektu radnje, ali moe se manifestovati i kao promjena u psihikoj sferi ovjeka.

Formalna krivina djela nemaju posljedicu kao konstitutivno obiljeje bia krivinog djela, jer se takva djela iscrpljuju u samoj fazi izvrenja. Za postojanje ovakvih djela je dovoljna samo radnja ijim izvrenjem je djelo ve dovreno. To je karakteristika ovih djela, njihova radnja je sama po sebi dovoljan razlog za kanjavanje, jer ve njeno preduzimanje predstavlja opasnost za zatieno dobro. Tipino formalno krivino djelo je davanje lanog iskaza.

Obzirom na to kako se posljedica manifestuje na objektu radnje, krivina djela se dijele na: krivina djela povrede i krivina djela ugroavanja. Posljedica u vidu povrede sastoji se u unitenju ili oteenju nekog dobra, tj. objekta radnje. Veinu krivinih djela predstavljaju djela povreivanja npr. ubistvo, tjelesne povrede itd. Za postojanje ovih djela u dovrenom obliku potrebno je da je dolo do unitenja ili oteenja objekta radnje. Kod krivinog djela ugroavanja posljedica se sastoji u stvaranju stanja opasnosti, pod kojim se podrazumjeva takvo stanje u kojem postoji manja ili vea mogunost nastupanja posljedice u vidu povrede na objektu radnje. Moe se javiti u obliku konkretne ili apstraktne opasnosti.

8. POJAM BIA KRIVINOG DJELA (elementi krivinog djela)

Da bi jedna ljudska radnja predstavljala krivino djelo, neophodno je da ona u zakonu bude predviena kao posebno krivino djelo sa svim svojim obiljejima koja ine njegove konstitutivne elemente. Pojam posebnog krivinog djela u krivinopravnoj teoriji naziva se bie krivinog djela. Pod biem krivinog djela podrazumjevamo skup posebnih elemenata koji predstavljaju bitna obiljeja odreenog krivinog djela, koja karakteriu samo to posebno krivino djelo i odvajaju ga od svakog drugog krivinog djela. Obiljeja koja ine jedno posebno krivino djelo navode se u dijelu krivinopravne odredbe koja se naziva dispozicija. Ti elementi izraavaju ono to je bitno za postojanje odreenog krivinog djela, ono to odreuje samo nepravo datog djela i po emu se to djelo razlikuje od svih drugih krivinih djela.

Zakonsko bie krivinog djela izraava sutinu neprava odreenog krivinog djela, sadraj zabranjenog ponaanja, ono to je tipino za odreeno krivino djelo, one elemente koje ovjekova radnja mora da ispunjava da bi predstavljala kanjivu radnju koja ima kvalitet odreenog krivinog djela iz date zakonske odredbe u kojoj je to krivino djelo opisano. Za postojanje bilo kojeg posebnog krivinog djela potrebno je da budu ostvarena sva njegova bitna zakonska obiljeja, a to e biti onda kada je ostvareno injenino stanje konkretnog sluaja odgovara biu odreenog krivinog djela na nain na koji je ono opisano u datoj zakonskoj odredbi. Npr. zakonsko bie krivinog djela krae ine obiljeja: oduzimanje, tua pokretna stvar i namjera da se time pribavi protivpravna imovinska korist. Ukoliko nedostaje bilo koji od ovih elemenata nije ostvareno njegovo zakonsko bie i zato krivino djelo ne postoji. Npr. ako neko oduzme tuu pokretnu stvar u namjeri da je vrati, nema djela krae jer ne postoji bitno obiljeje djela, a to je namjera pribavljanja protivpravne imovinske koristi. Svako krivino djelo ima svoje posebne elemente koji proizilaze iz njegovog zakonskog opisa datog u odredbi posebnog dijela. Tako se posebni elementi javaljaju kao konkretizacija optih elemenata, prvenstveno radnje kao obaveznog elementa bia krivinog djela, dok svi drugi elementi imaju funkciju dopunskih obiljeja koja radnju blie odreuju, a to su subjekt radnje, objekat, nain, mjesto i vrijeme njenog preduzimanja. Jedan dio elemenata krivinog djela karakteriu objektivnu, a drugi subjektivnu stranu zakonskog bia krivinog djela, pa se zato ona redovno i dijele na objektivna i subjektivna obiljeja.

U objektivna spada prije svih radnja izvrenja kao osnovni i obavezni element svakog krivinog djela, ali koja je razliita kod pojedinih krivinih djela. Npr. kod krivinog djela ubistva, radnja izvrenja je lienje ivota, dok je kod krae oduzimanje tue pokretne stvari. U obiljeja krivinog djela spadaju i dr. okolnosti kojima zakon blie konkretizuje odreeno krivino djelo. Oni se najee odnose na poseban nain i sredstvo izvrenja djela, lino svojstvo, lini odnos izvrioca, a ponekad vrijeme i mjesto izvrenja. Subjektivna obiljeja bia krivinog djela ine oni subjektivni elementi koji su konstitutivna obiljeja subjektivne strane datog djela ili koja ine njegovo subjektivno bie. To su prvenstveno umiljaj i nehat kao elementi subjektivne strane krivinog djela, ali su to kod nekih krivinih djela i odreena namjera, pobuda, znanje izvjesne okolnosti.

9. NEZNATNA DRUTVENA OPASNOST (zanemarljivo opasno djelo)

Drutvena opasnost se u konkretnim oblicima ispoljavanja krivinog djela u svakodnevnim ivotnim situacijama moe javiti u razliitom stepenu, pa tako teina krivinog djela zavisi od intenziteta konkretno ispoljene drutvene opasnosti. Intenzitet drutvene opasnosti zavisi od drutvenog znaaja napadnutog objekta i obima i intenziteta prouzrokovane posljedice. Posebnu drutvenu opasnost utvruje sud imajui u vidu objektivne i subjektivne okolnosti konkretnog uinjenog krivinog djela i njegovog uinitelja. Neznatna drutvena opasnost postoji u onim sluajevima kada je intenzitet drutvene opasnosti tako mali da njeno postojanje bude gotovo beznaajno.

Nije krivino djelo ono djelo koje je, iako sadri obiljeja krivinog djela odreena zakonom, u zanemarljivoj mjeri opasno zbog svog malog znaaja i zbog neznatnosti ili odsutnosti tetnih posljedica. Djelo je malog znaaja ako na to ukazuje njegova priroda, teina, okolnosti pod kojima je uinjeno, nizak stepen krivine odgovornosti uinioca ili njegove line okolnosti. Uslovi za postojanje neznatne drutvene opasnosti su da je djelo malog znaaja i neznatnost tetne posljedice.

Djelo je malog znaaja ako se njime ne napada neko dobro koje ima veu vrijednost ili vei znaaj za drutvo. Da bi djelo bilo neznatna drutvena opasnost sud je duan da uzme u obzir sljedee okolnosti: prirodu uinjenog krivinog djela, njegovu teinu i okolnosti pod kojima je uinjeno djelo - to su objektivne okolnosti i nizak stepen krivine odgovornosti i line prilike uinioca - subjektivne okolnosti. Drugi uslov za postojanje neznatne drutvene opasnosti je da je tetna posljedica neznatna ili nepostojea. Dakle, iako jedno ponaanje formalno moe odgovarati zakonskom biu nekog krivinog djela, ukoliko ne posjeduje potrebni stepen opasnosti ono nema karakter krivinog djela. To znai da u svim takvim sluajevima u kojima nedostaje za krivino djelo potreban minimum opasnosti ili tetnosti ono gubi kriminalni znaaj i izlazi iz krivinog prava. Meutim, djelo i dalje ostaje nedoputeno, jer je u njemu samo iskljuena krivinopravna protivpravnost, ali ne i protivpravnost uopte, pa zato moe postojati neki drugi vid kanjive radnje, npr. prekraj.

10. NUNA ODBRANA (pojam, elementi, prekoraenje nune odbrane, krivinopravni znaaj)

Nuna odbrana je ona odbrana koja je neophodno potrebna da uinilac od sebe ili drugog odbije istovremeni ili neposredni predstojei protivpravni napad i koja je srazmjerna sa tim napadom.

Ona obuhvata takve konfliktne ivotne situacije u kojima su u sukobu pravo i nepravo. Djelo uinjeno u nunoj odbrani nije krivino djelo. Nuna odbrana se esto primjenjuje u sudskoj praksi, uglavnom kod krivinih djela protiv ivota i tijela. Kako ona predstavlja osnov iskljuenja krivinog djela, ako sud nae da je krivino djelo koje je optuenom stavljeno na teret uinjeno u stanju nune odbrane, u tom sluaju se donosi presuda kojom se optueni oslobaa od optube, jer uinjeno djelo nije krivino djelo. Da bi institut nune odbrane imao takvo dejstvo, tj. da ga zakon tretira kao opti osnov iskljuenja krivinog djela , neophodno je da budu ispunjeni odreeni uslovi koje zakon postavlja, a koji se odnose na njegove dvije osnovne komponente: napad i odbranu.

Napad predstavlja ljudsku radnju upravljenu na povredu pravno zatienog dobra kojom se za ovo dobro stvara neposredna opasnost od povrede. Radnja napada se redovno sastoji u injenju, ali nije iskljueno da i neinjenje ima karakter napada protiv koga je dozvoljena odbrana (npr. odbijanje ljekara da prui pomo licu kome je ivot u opasnosti ima karakter napada). Napada moe biti samo ovjek. Napada je ovjek i onda kada koristi ivotinju kao sredstvo napada, energiju ili neka tehnika postrojenja. Napad moe biti upravljen protiv bilo kojeg pravno zatienog dobra, to ne znai da se mora raditi o krivinopravnoj zatiti. To su najee dobra koja pripadaju pojedincu (ivot, sloboda, imovina,...), ali to mogu biti i dobra koja pripadaju pravnim licima ili dravi. Napad mora biti protivpravan, jer samo protivpravan napad legitimira pravo na odbranu. Napad je protivpravan kada se preduzima bez ikakvog zakonskog ovlatenja, tj. kada se tim napadom povrijeuju pravni propisi bilo koje grane prava. Ako se radi o radnjama koje se preduzimaju na osnovu zakonskog ovlatenja, napadnutom se u takvim sluajevima ne priznaje pravo na odbranu, npr. lienje slobode na osnovu naredbe o pritvoru. Te radnje nisu protivpravne samo ako se izvode u granicama ovlatenja, u sluaju prekoraenja ovlatenja i one postaju protivpravne.

Iz zahtjeva da napad mora biti protivpravan proizilazi da nije dozvoljena odbrana protiv onoga koji se brani u nunoj odbrani - nema nune odbrane za nunu odbranu. To vrijedi samo pod uslovom da lice koje se brani ne pree granicu dozvoljene odbrane. Ako se to desi, tada odbrana dobija karakter protivpravnog napada i lice koje je bilo napada stie pravo na nunu odbranu. Napad je protivpravan iako ga je napadnuti sam izazvao, odnosno skrivio. Pri tome ne smije da se radi o tzv. isceniranoj nunoj odbrani koja postoji onda kada je napad namjerno isprovociran, da bi se pod vidom nune odbrane izvrilo krivino djelo. Radi se o zloupotrebi prava na nunu odbranu to se ne moe odobriti. Napad mora stvarno postojati, tj. biti stvaran, a ne uobraen, kada postoji tzv. putativna nuna odbrana. U takvim sluajevima nema nune odbrane i odbrambene radnje e tada biti protivpravne, a pitanje krivice rjeava se na nivou krivine odgovornosti.

Napad i odbrana moraju biti istovremeni. Istovremenost postoji kako onda kada je napad aktuelan (kada traje i sve dok ne prestane), tako i onda kada neposredno predstoji (npr. lice A sa podignutom sjekirom ide prema licu B u namjeri da ga udari). Nuna odbrana nee postojati ukoliko su odbrambene radnje preduzete nakon zavretka napada, jer to bi znailo legalizovanje osvete.

Pod odbijanjem napada ili odbranom podrazumjeva se radnja koja je upravljena na to da se otkloni napad i kojom se povrijeuje ili ugroava neko dobro napadaa. Uslovi da bi odbrana bila pravno relevantna su:

odbrana se mora ispoljiti u odbijanju napada; ako odbrana nije upravljena na odbijanje napada, ona nije elemenat nune odbrane;

odbijanje napada mora biti upravljeno protiv napadaa i to protiv bilo kojeg njegovog dobra (ivota, tijela, slobode itd); odbrana od budueg napada nije dozvoljena, ali je dozvoljeno preduzimanje mjera predostronosti, preventivnih mjera koje poinju da djeluju u momentu otpoinjanja napada; trajanje odbrane mora se poklopiti sa trajanjem napada.Odbrana mora biti neophodno potrebna za odbijanje napada. Smatra se da je neophodno potrebna ona odbrana bez koje se napad ne bi mogao odbiti na drugi nain, osim da se nanese povreda nekom napadaevom dobru.

Prekoraenje nune odbrane postoji kada napadnuta osoba pree granicu odbrane koja je neophodno potrebna da se napad odbije. Napadnuta osoba e prekoraiti granicu nune odbrane ako svojom odbranom nanese daleko veu povredu od one koja je bila neophodno potrebna za odbijanje napada ili ako produi sa odbranom i poslije prestanka, tj. odbijanja napada i nanese povredu koja je nepotrebna. Postoje dva oblika prekoraenja: po intenzitetu i po irini ili obimu. Po intenzitetu postoji kada se upotrijebi takav nain odbrane koji nije neophodan ili takva sredstava koja su u odnosu na sredstva napada oigledno nepotrebna, pa se nanosi povreda koja se ne moe pravdati odbijanjem napada. Po irini postoji kada je napad prestao, a sa odbijanjem se nastavi tako da se prouzrokuje nepotrebna povreda koja je izvan nune odbrane.

U sluaju prekoraenja nune odbrane postoji krivino djelo za koje uinilac odgovara kao i za svako drugo krivino djelo ukoliko kod njega postoje uslovi za krivinu odgovornost. Uinilac koji je prekoraio granice nune odbrane moe se blae kazniti, a ako je to prekoraenje uinio usljed jake razdraenosti ili straha izazvanog napadom, moe se i osloboditi od kazne.

11. KRAJNJA NUDA (pojam, elementi, prekoraenje krajnje nude, krivinopravni znaaj)

Krajnja nuda je institut koji se razvio na bazi stanja nude kojem krivino pravo priznaje karakter osnova iskljuenja protivpravnosti krivinog djela, krivine odgovornosti ili kanjivosti. Krajnja nuda obuhvata niz meusobno razliitih konfliktnih situacija. Ona je kao opta krivino pravna institucija prihvaena tek u savremenim krivinim zakonodavstvima XX vijeka. Na zakon i krajnjoj nudi kao i nunoj odbrani priznaje karakter opteg osnova iskljuenja krivinog djela. Krajnja nuda obuhvata dvije osnovne komponente: opasnost za odreeno dobro, s jedne, i otklanjanje te opasnosti na tetu tueg dobra, sa druge strane. Opasnost je stanje ugroenosti odreenog dobra u kojem je, prema objektivnim okolnostima date situacije i optim naelima iskustva, nastupanje povrede vjerovatno. Nuno je da se radi o znaajnijim opasnostima od kojih prijeti nastupanje ozbiljnije tete. Neznatna ugroavanja, neugodnosti svakodnevnog ivota ne mogu zasnovati pravo na krajnju nudu. Da bi opasnost zasnovala stanje krajnje nude moraju biti ispunjeni odreeni uslovi:

- opasnost treba da prijeti nekom pravno zatienom dobru. Opasnost koja ne prijeti nikome i niemu, ne moe zasnovati stanje krajnje nude. Ovaj institut dolazi do izraaja u otklanjanju opasnosti za ivot, zdravlje i imovinu. Ovdje se mogu tititi kako svoja, tako i tua dobra.

- opasnost mora biti stvarna. Ako opasnost objektivno ne postoji moe se raditi o putativnoj krajnjoj nudi. Opasnost kod krajnje nude moe dolaziti iz razliitih izvora; radnji ovjeka, djelovanje prirodnih sila, nepogoda, ivotinja itd. Opasnost koja dolazi od ovjeka moe biti kako neprotivpravno, tako i protivpravno ponaanje. Neprotivpravno bi postojalo npr. kada uinilac djela nune odbrane pri odbijanju napada povrijedi drugo lice ili njegova dobra, a protivpravno bi postojalo npr. putem prijetnje, to se po prihvaenom shvatanju teorije tretira kao opasnost kod krajnje nude, tzv. krajnja nuda prinude.

- opasnost ne smije biti skrivljeno izazvana od uinioca. To znai da se nee moi pozivati na krajnju nudu onaj uinilac koji je bio umiljajan ili nehatan u odnosu na injenicu da njegovo ponaanje moe prouzrokovati opasno stanje iz koga moe proizii povreda odreenih dobara. Neophodno je da postoji vinost u odnosu na mogunost povrede pravno zatienog dobra. Potrebna je svijest ili mogunost svijesti da e njegov postupak izazvati prinudnu situaciju, stanjem nude.

Otklanjanje opasnosti je djelatnost kojom se mijenja odvijanje nastale situacije, jer uinilac prijeteu opasnost sa jednog prebacuje na drugo pravno dobro. Time se ugroenom dobru prua zatita, a povrijeuje se dobro nekog drugog lica. Otklanjanje opasnosti redovno se vri injenjem, ali izuzetno to moe biti i proputanjem dunog injenja. Radi se o takvim situacijama kada se neizvrenjem jedne dunosti spaava odreeno dobro npr. neprijavljivanje krivinog djela i uinioca da bi se spasio ivot.

Za otklanjanje opasnosti kod krajnje nude postavljeni su strogi uslovi bez kojih djelo pritom uinjeno ostaje protivpravno djelo. Najstroi uslov sastoji se u neophodnosti povrede tueg dobra. Krajnja nuda se priznaje samo ako se opasnost nije mogla otkloniti na drugi nain. Ukoliko je postojao drugi nain ne moe se odobriti krajnja nuda. Ovaj uslov predstavlja jedan od najbitnijih elemenata krajnje nude. Sljedei uslov je uslov srazmjernosti kolidirajuih dobara. Potrebno je da povrijeeno dobro nije vee vrijednosti od zatienog dobra, tj. da uinjeno zlo nije vee od zla koje je prijetilo. Radnja otklanjanja treba da je istovremena sa opasnou. Istovremenost postoji kada je radnja otklanjanja preduzeta kada je opasnost nastala, dok traje i kad neposredno predstoji. Minula i budua opasnost ne mogu biti osnov ovog instituta. Za valjanost djela krajnje nude potreban je i subjektivni elemenat koji se sastoji u svijesti i volji da se navedenim radnjama otklanja opasnost.

Ako sud utvrdi da nema krajnje nude, izvreno djelo ostaje krivino djelo, a to vai i u sluajevima kada je uinilac djelo izvrio u prekoraenju granica krajnje nude. Uinilac koji je sam izazvao opasnost, ali iz nehata ili je prekoraio granice krajnje nude, moe se blae kazniti, a ako je prekoraenje uinjeno pod osobito olakavajuim okolnostima, moe se i osloboditi od kazne.

Privilegija krajnje nude ne vrijedi za one sluajeve kada su odreena lica zbog vrenja odreenih profesija duna da se izlau opasnosti. Ovo ogranienje ipak nije apsolutno, jer obaveza izlaganja opasnosti prestaje kada je sasvim izvjesno da prijeti opasnost njihovom ivotu.

12. PRIPREMNE RADNJE (pojam, kanjavanje)

Pripremanje krivinog djela je samo mogua, ali ne i nuna faza u ostvarenju krivinog djela, jer krivino djelo moe biti izvreno i bez nje. Ova faza obuhvata one radnje kojima se stvaraju uslovi za uspjeno izvrenje krivinog djela: pribavljanje sredstava, uklanjanje prepreka, planiranje i organizovanje izvrenja djela i druge radnje kojima se olakava samo izvrenje djela.

Pripremne radnje ne ulaze u radnju izvrenja djela. Sama injenica da odreeno lice priprema odreene radnje ne mora da znai da e iste upotrijebiti za izvrenje krivinog djela, ono ga moe upotrijebiti i u druge svrhe. Iz samih pripremnih radnji ne moemo sa sigurnou ustanoviti da li postoji odluka da se izvri krivino djelo. KZ BiH predvia kanjavanje za pripremne radnje kod svih krivinih djela sa kaznom zatvora od tri godine ili teom kaznom.

U teoriji se razlikuju dvije vrste kanjivih pripremnih radnji. - Jedne pripremne radnje imaju karakter prethodne faze u nastajanju jednog krivinog djela, one u pravom smislu predstavljaju pripremanje odreenog krivinog djela i zato u sluaju prelaska na izvrenje glavnog krivinog djela one gube svoju krivinopravnu autonomiju. Ove kanjive pripremne radnje predstavljaju prava krivina djela pripremanja. - Druge kanjive pripremne radnje su one radnje koje same po sebi i bez odnosa sa djelom na koje se odnose imaju karakter samostalnih krivinih djela. Ove pripremne radnje imaju krivinopravnu autonomiju i predstavljaju samostalna krivina djela (delicta sui generis).

13. POKUAJ KRIVINOG DJELA (pojam, vrste, kanjavanje)

Prema zakonskoj definiciji, pokuaj krivinog djela postoji kada je izvrenje krivinog djela sa umiljajem zapoeto, ali nije dovreno, kada je radnja izvrenja zapoeta, ali nije dovrena i kada je radnja dovrena, ali je posljedica koja je elemenat bia krivinog djela izostala.

Za pripremne radnje i pokuaj krivinog djela zajedniko je to to ni kod pripremnih radnji, ni kod pokuaja nije nastupila posljedica, a razlika je u tome to pripremne radnje predstavljaju preduzimanje takvih radnji kojima se samo priprema izvrenje krivinog djela, dok se kod pokuaja preduzima radnja izvrenja.

Za postojanje pokuaja potrebno je da budu ostvarena tri elementa:

- da je zapoeto izvrenje krivinog djela,

- da djelo nije dovreno, odnosno da nije nastupila zabranjena posljedica i

- da kod uinioca postoji umiljaj, odnosno odluka da izvri krivino djelo.

Za postojanje pokuaja nuno je da je odluka o izvrenju djela definitivna, konana. Npr. nema pokuaja kod onoga ko je samo posegnuo za pitoljem, ali se nije jo odluio da puca, ve eventualno samo da zaprijeti. Prema tome da li je radnja izvrenja samo zapoeta ili je ona i dovrena, razlikujemo pokuaj na svreni i nesvreni.

Kvalifikovani pokuaj predstavlja posebnu vrstu pokuaja kod kojeg se nisu ostvarila obiljeja onog krivinog djela koje je uinilac namjeravao izvriti, ve nekog drugog djela koje je predvieno kao posebno krivino djelo. Ovo je jedan od sluajeva kada pokuaj postoji iako je dolo do izvjesne posljedice, ali ne one koju je uinilac imao u vidu. Ovo se esto deava, naroito kod pokuaja ubistva, kada umjesto smrti, koju je uinilac elio, nastupi samo teka tjelesna povreda. Tada se djelo ipak kvalifikuje kao pokuaj krivinog djela koje je uinilac bio zamislio, a ne kao dovreno krivino djelo koje je ostvareno pokuajem tog djela. Nepodoban pokuaj postoji kada je zapoeto izvrenje krivinog djela koje je objektivno nemogue zbog nepodobnosti radnje, odnosno sredstva ili zbog nepodobnosti objekta radnje. Kod ovog pokuaja uinilac dri da e ostvariti krivino djelo, ali grijei jer na zamiljeni nain izvrenje krivinog djela u konkretnoj situaciji nije mogue. Npr. uinilac daje otrov drugome ne znajui da je otrov izgubio svojstvo otrova ili puca u drugoga ne znajui da je puka prazna. Nepodobni pokuaj je kanjiv uvijek kada je kanjiv i obini pokuaj. Razlika je jedino u tome to je kod ovog pokuaja zakon u veoj mjeri vodio rauna o stepenu ugroenosti zatienog dobra koji je ovdje manji, pa je predvidio mogunost oslobaanja od kazne - nepodobni pokuaj kao fakultativni osnov oslobaanja od kazne.

U vezi sa kanjavanjem pokuaja, treba razlikovati dva pitanja: kada i kako se kanjava za pokuaj? U prvom sluaju se odreuju krivina djela kod kojih je pokuaj kanjiv, iji je krug nae zakonodavstvo proirilo, jer je pokuaj kanjiv kod svih djela sa propisanom kaznom od tri godine i teom, a za pokuaj drugog krivinog djela, kad zakon izriito odreuje kanjavanje za pokuaj. U KZ BiH nema nijedno krivino djelo za koje je posebno odreeno kanjavanje za pokuaj. Kada se radi o nainu kanjavanja za pokuaj u zakonu stoji da e se uinilac za pokuaj kazniti u granicama kazne propisane za to krivino djelo, ali se moe i blae kazniti. Pokuaj je tako predvien kao fakultativna okolnost za ublaavanje kazne (pravi pokuaj), dok je kod nepodobnog pokuaja uz to predvidio ak i mogunost oslobaanja od kazne, to podrazumjeva i neogranieno ublaavanje. Da li e sud odmjeriti kaznu u granicama kazne porpisane za dovreno krivino djelo ili e i u kojoj mjeri iskoristiti mogunost ublaavanja kazne, zavisie od niza okolnosti svakog konkretnog sluaja.

14. DOBROVOLJNI ODUSTANAK (pojam, vrste, uticaj na kanjavanje)

esto se moe dogoditi da djelo ostane nedovreno radi toga to je sam uinilac tako odluio, iako je bio svjestan da zapoeto djelo moe dovriti. Ovaj preokret kod uinioca u odnosu na izvrenje krivinog djela u krivinom pravu se oznaava kao dobrovoljni odustanak. Odustanak od izvrenja krivinog djela u osnovi ima dva oblika, u zavisnosti od toga da li se radi o dovrenom ili nedovrenom pokuaju.

Kod nedovrenog pokuaja, za dobrovoljni odustanak je dovoljno da je uinilac prekinuo dalje djelovanje, da je obustavio preduzimanje radnje, npr. uinilac koji je oborio rtvu sa zamahnutim noem u ruci odustao je od ubistva. Ovdje se odustanak sastoji u jednostavnom prekidu radnje i to je dovoljno, jer sam prekid dovodi do iskljuenja nastupanja posljedice. Odustanak od nedovrenog pokuaja mora biti definitivan, pa zato nee biti dovoljno privremeno prekidanje radnje izvrenja. Radi toga nee biti dobrovoljnog odustanka u sluaju silovanja, kada je uinilac dopustio rtvi da ode u toalet to je ona iskoristila i pobjegla.

Za razliku od nedovrenog pokuaja kod koga je dovoljna obina pasivnost, kod dovrenog pokuaja se zahtijeva mnogo vie, djelovanje u vidu aktivnog ponaanja usmjerenog na spreavanje posljedice, npr. uinilac rtvi zada teke tjelesne povrede u namjeri da je ubije, ali je onda odveze ljekaru koji je spasi. Ovdje se odustanak sastoji u svjesnoj protuakciji usmjerenoj da uzroni tok izazvan prethodnom radnjom zaustavi i sprijei nastupanje tetne posljedice, pa ukoliko aktivno djelovanje radi spreavanja posljedice izostane, ne moe se govoriti o dobrovoljnom odustanku. Zato je dobrovoljni odustanak kod dovrenog pokuaja mogu samo kod materijalnih krivinih djela, jer kod djela koja u svom opisu nemaju posljedicu nema se ta spreavati, pa je zato kod njih dobrovoljni odustanak mogu samo kod nedovrenog pokuaja. Nije nuno da je uinilac sam, lino to uinio, jer to moe biti i preko nekog drugog, ali to uvijek mora biti njegova odluka i inicijativa. Zato nee biti odustanka ako je to neko drugi uradio mimo njega, npr. kada je smrt sprijeena hitnom ljekarskom intervencijom koja je uslijedila mimo uinioca. Isto tako nee se raditi o odustanku ako je uinilac sluajno sprijeio nastupanje posljedice. Nee se priznati dobrovoljni odustanak ni onda kada je uinilac preduzeo sve to je bilo potrebno, ali je posljedica i pored toga nastupila, ali to treba imati u vidu kod kanjavanja.

Pri tome treba praviti razliku izmeu momentalnih i temporalnih delikata, kod prvih dobrovoljni odustanak nije mogu (npr. uinilac puca na rtvu u namjeri da je ubije i promai). Da bi odustajanje od izvrenja djela moglo biti osnov za osloboenje od kazne, ono mora biti dobrovoljno, a dobrovoljno je kada se zasniva na autonomnoj odluci poinioca. Dobrovoljnost postoji uvijek kada je uinilac i pored toga to je bio svjestan da krivino djelo moe izvriti od njegovog izvrenja odustao.

Prema zakonu, uinilac koji je pokuao izvrenje krivinog djela, ali je dobrovoljno odustao od njegovog izvrenja moe se osloboditi od kazne. Dobrovoljni odustanak predstavlja osnov za fakultativno oslobaanje od kazne, to znai da ga sud ne mora osloboditi od kazne, ve mu kaznu moe samo ublaiti, ogranieno ili neogranieno. Uinilac e se kazniti za one radnje koje ine neko drugo samostalno djelo.

15. VRIJEME I MJESTO IZVRENJA KRIVINOG DJELA

Prema teoriji djelatnosti za odreivanje vremena izvrenja krivinog djela mjerodavno je vrijeme preduzimanja radnje izvrenja, dok je prema teoriji posljedice odluujue vrijeme nastupanja posljedice. Na zakon je pitanje vremena izvrenja krivinog djela bazirao na teoriji djelatnosti i time ga vezao samo za jedan momenat. Time je za vrijeme izvrenja krivinog djela kao mjerodavno izabrao vrijeme kada je uinilac radio ili je bio duan raditi, dok je vrijeme nastupanja posljedice pri tome irelevantno.

Kod krivinih djela neinjenja, zakon je kao bitan momenat uzeo vrijeme kada je uinilac propustio radnju koju je bio duan preduzeti. Kako kod nekih krivinih djela neinjenja postoji odreeno vrijeme, odnosno vremenski period u kojem se mogla preduzeti radnja kojom bi se sprijeilo nastupanje posljedice, kao vrijeme izvrenja trebalo bi uzeti momenat kada vie nije mogla biti preduzeta radnja kojom bi se mogla otkloniti posljedica krivinog djela.

Za odreivanje vremena izvrenja trajnih krivinih djela mjerodavno je vrijeme prestanka protivpravnog stanja, odnosno vrijeme dovrenja radnje izvrenja, jer se ova radnja preduzima tokom cijelog vremena trajanja protivpravnog stanja radi odravanja takvog stanja.

Kod produenog krivinog djela mjerodavno je vrijeme izvrenja posljednje radnje koja ulazi u sastav produenog krivinog djela.

Odreivanje vremena izvrenja krivinog djela neophodno je radi toga to od toga zavisi rjeavanje niza krivinopravnih pitanja kao to je vremensko vaenje i primjena krivinog zakona, odreivanje poetka toka zastarjelosti, neuraunljivost i krivina odgovornost, s obzirom da se one utvruju prema psihikom stanju i psihikim odnosima u vrijeme izvrenja krivinog djela, uzrast lica, odnosno njihov krivinopravni status. Ova okolnost je vana i za ona krivina djela ije je konstitutivno obiljeje vrijeme izvrenja djela.

Mjesto izvrenja krivinog djela

Na zakon za odreivanje mjesta izvrenja krivinog djela uzima svako to mjesto, odnosno kako mjesto preduzimanja radnje tako i mjesto gdje je posljedica potpuno ili djelimino nastupila ili je prema umiljaju uinioca trabala da nastupi. Kod krivinog djela neinjenja mjesto izvrenja djela je ono mjesto gdje je uinilac bio duan da djeluje da bi otklonio nastupanje posljedice, kao i mjesto gdje je posljedica zbog nepreduzete radnje nastupila ili je po miljenju uinioca trebala da nastupi.

U krivinopravnoj teoriji postoji jo dva pristupa u rjeavanju ovog pitanja. Prema teoriji djelatnosti, za odreivanje mjesta izvrenja krivinog djela mjerodavno je mjesto gdje je preduzeta radnja izvrenja, odnosno gdje je ona trebala biti preduzeta, a prema teoriji posljedice za mjesto izvrenja djela odluujue je mjesto nastupanja posljedice.

Mjesto izvrenja pokuaja takoe je rijeeno u skladu sa teorijom jedinstva, pa se kao mjesto izvrenja uzima i ono mjesto gdje je prema umiljaju uinioca posljedica njegovog injenja ili neinjenja potpuno ili djelimino trebala da nastupi.

Odreivanje mjesta izvrenja krivinog djela znaajno je, jer od toga, kao i kod vremena izvrenja, zavisi rjeavanje vie krivinopravnih pitanja, kao to su npr. prostorno vaenje krivinog zakona, odreivanje mjesne nadlenosti sudova, te postojanje krivinih djela kod kojih je kao konstitutivno obiljeje njihovog zakonskog bia predvieno mjesto ili prostor na kojem su izvrena.

Po krivinom zakonu, krivino djelo je izvreno (i pokuano) kako u mjestu gdje je uinilac preduzeo radnju, tako i u mjestu gdje je nastupila posljedica. Npr. bomba je podmetnuta u vozu u Doboju, a eksplodirala je u Banja Luci. Mjesto izvrenja su i Doboj i Banja Luka.

16. POJAM I VRSTE STICAJA KRIVINIH DJELA

Sticaj krivinog djela znai postojanje vie krivinih djela ostvarenih od jednog lica. Pravilo je da se sva krivina djela u sticaju obuhvate jednom presudom i da se uiniocu izrekne jedinstvena kazna.

Postoje idealni (formalni) i realni (materijalni) sticaj. Idealni sticaj postoji kad uinilac jednom radnjom izvri vie krivinih djela, znai uinilac je izvrio samo jednu radnju i njome prouzrokovao vie posljedica. Npr. pucanjem iz pitolja jedno lice ubije, a drugo tee tjelesno povredi. Realni sticaj postoji kad uinilac sa vie radnji izvri vie krivinih djela za koje se istovremeno sudi. Npr. ako uinilac jednim udarcem nanese tjelesnu povredu jednom licu, a drugim udarcem drugom.

Idealni i realni sticaj mogu biti homogeni i heterogeni. Homogeni postoji ako je izvreno vie jednorodnih krivinih djela (lice A jednom radnjom nanese tjelesnu povredu licu B i C), a heterogeni ako je izvreno vie raznorodnih krivinih djela (ako lice A jednim udarcem nanese tjelesnu povredu licu B, a drugim udarcem licu C).

Od sticaja krivinih djela treba razlikovati sluajeve gdje samo naizgled postoji sticaj, a u sutini to je jedno krivino djelo. Ovakvi sluajevi nazivaju se prividni sticaj. On moe biti prividni idealni i prividni realni sticaj. Prividni idealni sticaj postoji kad su jednom radnjom ostvarena bia dva ili vie krivinih djela, ali su sva ta krivina djela obuhvaena biem jednog, tako da su ostala sadrana u tom jedinstvenom biu. Prividni realni sticaj postoji kad zbog jedinstva radnje izvrenja uzimamo da postoji jedno krivino djelo, iako su sa vie radnji ostvarena bia vie krivinih djela od kojih bi svako za sebe predstavljalo odvojeno krivino djelo.

Razlikovanje izmeu prividnog idealnog i realnog sticaja od pravog idealnog i realnog sticaja je veoma znaajno, jer u sluaju prividnog sticaja postoji samo jedno krivino djelo, dok se kod pravog idealnog i realnog primjenjuju pravila za odmjeravanje kazne kod svakog krivinog djela.

17. URAUNLJIVOST, ODNOSNO NEURAUNLJIVOST

(pojam neuraunljivosti, metode utvrivanja, zakonsko odreenje neuraunljivosti, elementi i njihovo znaenje)

Bez uraunljivosti nema ni krivine odgovornosti. Pod uraunljivou se podrazumjeva odreeno psihiko stanje linosti uinioca u vrijeme izvrenja krivinog djela, koje se izraava u njegovoj sposobnosti da pravilno rasuuje (intelektualna mo), odnosno sposobnosti da upravlja svojim postupcima (voluntaristika mo). Uraunljivost se pojavljuje i kao pretpostavka vinosti, ali uraunljivost ne mora nuno biti praena vinou, to znai da svaki uraunljiv uinilac nije samim tim i kriv. Povezanost uraunljivosti u odnosu na izvreno krivino djelo izraava se u sljedeem:

za postojanje krivine odgovornosti bitno je da je uinilac za vrijeme izvrenja krivinog djela bio uraunljiv. Ne moe se proglasiti neuraunljivim lice kod koga je neuraunljivost nastupila poslije izvrenja krivinog djela;

kod utvrivanja uraunljivosti pitanje se ne svodi na to da li je uinilac uopte uraunljiv, ve da li je uraunljiv u odnosu na odreeno krivino djelo;

zakljuak o uraunljivosti donosi samo sud uz pomo vjetaka koji daju svoje miljenje.

Neuraunljivost je takvo psihiko stanje koje je suprotno uraunljivosti. Neuraunljiv je onaj uinilac krivinog djela kod kog je usljed duevne poremeenosti ova sposobnost za shvatanje i odluivanje bila iskljuena. Po zakonu, nije uraunljiv uinilac koji u vrijeme izvrenja krivinog djela nije mogao shvatiti znaaj svog djela ili nije mogao upravljati svojim postupcima usljed duevne bolesti ili zaostalosti duevnog razvoja. To stanje obuhvata dvije osnovne komponente: duevnu poremeenost i nesposobnost za shvatanje i odluivanje.

U pogledu utvrivanja neuraunljivosti u krivino pravnoj teoriji i krivinom zakonodavstvu prihvaena su tri metoda: bioloki (po toj metodi dovoljno je utvrditi samo postojanje ili nepostojanje nekog oblika duevne poremeenosti kod uinioca krivinog djela), psiholoki (ovdje je prvenstveno bitno utvrditi da li je kod uinioca u vrijeme izvrenja krivinog djela postojala sposobnost za rasuivanje tj. odluivanje) i mjeoviti metod koji utvruje i bioloku i psiholoku osnovu stanja neuraunljivosti.

Uinilac krivinog djela koji je u vrijeme izvrenja krivinog djela bio neuraunljiv nije krivino odgovoran. Bez uraunljivosti nema vinosti, a time ni krivine odgovornosti. Prema takvim uiniocima se primjenjuju posebne krivine sankcije medicinske prirode. Krivino pravni znaaj neuraunljivosti je dvostruk: iskljuuje krivinu odgovornost i osnov je za obaveznu ili fakultativnu primjenu odreenih mjera bezbjednosti.

Veina krivinih zakonodavstava je prihvatila mjeoviti metod za utvrivanje neuraunljivosti. U KZ stoji: krivino je odgovoran uinilac krivinog djela koji upotrebom alkohola, droga ili na drugi nain dovede sebe u stanje u kome nije mogao shvatiti znaaj svog djela ili upravljati svojim postupcima, ako je u vrijeme dovoenja u to stanje djelo bilo obuhvaeno njegovim umiljajem ili je u odnosu na djelo kod njega postojao nehat, a zakon za takvo djelo predvia krivinu odgovornost za nehat (samoskrivljena neuraunljivost).

18. BITNO SMANJENA URAUNLJIVOST I ACTIONES LIBERAE IN CAUSA (pojam, znaaj)

Bitno smanjena uraunljivost je takvo stanje uinioca u vrijeme izvrenja krivinog djela, u kojem je njegova sposobnost da shvati znaaj svog djela ili mogunost da upravlja svojim postupcima bila bitno smanjena zbog duevne bolesti, privremene duevne poremeenosti ili zaostalog duevnog razvoja. Zakon bitno smanjenu uraunljivost tretira kao fakultativni osnov za ublaavanje kazne iz ega zakljuujemo da takvo stanje uinioca ne iskljuuje njegovu krivinu odgovornost, ovakav uinilac moe da postupa kako umiljajno, tako i nehatno. Za stanje bitno smanjene uraunljivosti karakteristine su odreene okolnosti:

kod uinioca krivinog djela treba u vrijeme izvrenja da postoji neko od stanja duevne poremeenosti;

treba da je sposobnost za shvatanje znaaja djela ili za upravljanje postupcima bitno smanjena;

uinilac koji je uinio krivino djelo sa bitno smanjenom uraunljivou krivino odgovara, ali se moe blae kazniti za razliku od neuraunljivog lica koje nije krivino odgovorno;

neuraunljivost i bitno smanjena uraunljivost osnov su za izricanje posebnih mjera bezbjednosti medicinske prirode;

bitno smanjena uraunljivost ne primjenjuje se kod maloljetnih lica, jer ona nisu potpuno duevno razvijena;

bitno smanjena uraunljivost kod uinioca se utvruje u vrijeme izvrenja krivinog djela u odnosu na djelo.

Actiones liberae in causa - stanje neuraunljivosti moe nastati i djelovanjem samog uinioca. Takve situacije najee nastaju upotrebom alkohola i droga. Po optim pravilima o neuraunljivosti, takav uinilac ne bi bio krivino odgovoran. Takvo rjeenje ne bi bilo opravdano, jer bi do zloupotrebe moglo doi svjesno i voljno. Uinilac bi doveo sebe u takvo stanje u kom bi poinio krivino djelo za koje ne bi bio odgovoran.

Zakon je to regulisao na sljedei nain: iskljuuje primjenu odredaba o neuraunljivosti prema uiniocima krivinih djela koji su sebe doveli u stanje privremene duevne poremeenosti sa posljedicom nesposobnosti za shvatanje i odluivanje. Neka zakonodavstva na poseban nain reguliu ovu situaciju propisujui posebna pravila o krivinoj odgovornosti ovih lica. U teoriji se ta pravila nazivaju actiones liberae in causa. U tom smislu, KZ je propisao da je krivino odgovoran uinilac krivinog djela koji upotrebom alkohola ili droga ili na drugi nain dovede sebe u stanje u kome nije mogao da shvati znaaj djela ili da upravlja svojim postupcima, ako je u vrijeme dovoenja u to stanje djelo bilo obuhvaeno umiljajem ili je u odnosu na djelo postojao nehat, a zakon za takvo djelo predvia krivinu odgovornost za nehat.

Npr. skretniar svjestan da e u pijanom stanju propustiti da namjesti skretnicu i time prouzrokovati nesreu, ipak to hoe ili na to pristaje pa se opijanjem dovede u stanje privremene duevne poremeenosti, propusti da namjesti skretnicu, to je imalo za posljedicu dovoenje ivota veeg broja ljudi u opasnost. On je time sa umiljajem izvrio krivino djelo nesavjesnog vrenja nadzora nad javnim saobraajem.

Drugi sluaj bi postojao kad bi se skretniar doveo u stanje privremene duevne poremeenosti, ali bi pogreno drao da nee doi do nesree, ali ipak se desi. U ovom sluaju on je djelo uinio iz nehata. Potrebno je jo i da uinilac izvri ono krivino djelo koje je bilo obuhvaeno njegovim umiljajem ili nehatom. Krivina odgovornost po pravilima actiones liberae in causa ima za cilj da se uine odgovornim i oni uinioci koji ne bi bili odgovorni po optim pravilima, ali su sami sebe doveli u takvo stanje.

19. UMILJAJ ILI DOLUS (pojam, vrste, elementi)

Umiljaj, dolus, je redovni i tei oblik vinosti. U praksi se ee susreu umiljajna krivina djela nego krivina djela iz nehata. Krivina djela izvrena sa umiljajem uvijek su kanjiva dok se krivina djela ih nehata izuzetno kanjavaju samo kad to zakon propie. Po KZ RS odreeno je da je krivino djelo uinjeno sa umiljajem kada je uinilac bio svjestan svoga djela i htio njegovo izvrenje ili kad je bio svjestan da usljed njegovog injenja ili neinjenja moe nastupiti zabranjena posljedica, ali je pristao na njeno nastupanje.

Umiljaj moe bit direktni i eventualni. Direktni umiljaj postoji kada je uinilac bio svjestan svog djela i htio njegovo izvrenje. Eventualni umiljaj postoji kad je uinilac bio svjestan da usljed njegovog injenja ili neinjenja moe nastupiti zabranjena posljedica, pa je pristao na njeno nastupanje. Elementi svijesti nazivaju se intelektualnim elementima umiljaja, a elementi volje voluntaristikim elementima umiljaja. Elementi volje, u pojmu umiljaja, ukazuju da se uinilac saglasio sa izvrenjem krivinog djela. Ali uinilac moe HTJETI (jai stepen volje), a moe samo PRISTATI (slabiji stepen volje) na izvrenje krivinog djela. Obzirom na razliite stepene volje, moemo razlikovati sljedee sluajeve:

uinilac je bio svjestan da e posljedica sigurno nastupiti i pritom je htio izvrenje krivinog djela;

uinilac je bio svjestan da e posljedica sigurno nastupiti, ali je samo pristao na njeno nastupanje;

uinilac je bio svjestan mogunosti nastupanja posljedice i pri tom je htio izvrenje krivinog djela;

uinilac je bio svjestan mogunosti nastupanja posljedice i pristao je na njeno ispunjenje.

U svim ovim sluajevima postoji umiljaj. U prva tri direktan, a u etvrtom sluaju eventualni umiljaj.

20. NEHAT ILI CULPA (pojam, vrste, elementi)

Nehat ili culpa je drugi oblik vinosti, odnosno drugi mogui psihiki odnos uinioca prema djelu, usljed kojeg dolazi do krivine odgovornosti. To je blai oblik vinosti od umiljaja. Dok krivino djelo sa umiljajem uvijek povlai za sobom krivinu odgovornost, za nehat se odgovara samo kad to zakon odreuje.

Krivino djelo moe biti uinjeno iz svjesnog i nesvjesnog nehata. Krivino djelo je uinjeno iz svjesnog nehata kada je uinilac bio svjestan da usljed njegovog injenja ili neinjenja moe nastupiti zabranjena posljedica, ali je olako drao da e je moi sprijeiti ili da ona nee nastupiti. Krivino djelo je uinjeno iz nesvjesnog nehata kada uinilac nije bio svjestan mogunosti nastupanja zabranjene posljedice, iako je prema okolnostima i prema svojim linim svojstvima bio duan i mogao biti svjestan te mogunosti.

Profesionalni nehat je nehat takvog lica koje je po svom pozivu (profesiji) duno da bude paljivije od drugih ljudi. Zbog toga se profesionalni nehat smatra teom vrstom nehata. Razlika izmeu umiljaja i nehata je u tome da kod umiljaja uinilac ili hoe izvrenje krivinog djela ili pristaje na nastupanje posljedice, a kod nehata se uopte ne saglaava sa izvrenjem krivinog djela.

Pored psiholokih elemenata, nehat sadri i normativne i socijalno-etike elemente. Kada je iz krivinog djela proizala tea posljedica za koju zakon propisuje teu kaznu, ta se kazna moe izrei ako je uinilac u odnosu na tu posljedicu postupao iz nehata.

21. STVARNA ZABLUDA (pojam, vrste, krivinopravni znaaj)

Zabluda (error) se obino definie kao postojanje pogrene predstave o nekoj okolnosti. Stvarna zabluda u krivinopravnom smislu je postojanje pogrene predstave o stvarnim okolnostima koje se mogu odnositi ili na obiljeje krivinih djela ili na neke druge stvarne injenice.

Postoje dvije vrste zablude: stvarna zabluda u uem i stvarna zabluda u irem smislu. Stvarna zabluda u uem smislu postoji kad je uinilac imao pogrenu predstavu o nekoj stvarnoj okolnosti koja ulazi u obiljeja krivinog djela, npr. lice A ne zna da je polno zaraeno, pa izvri obljubu sa licem B ili lice A oduzima tuu pokretnu stvar smatrajui da je ta stvar naputena. Stvarna zabluda u irem smislu postoji kad je uinilac bio svjestan svih obiljeja krivinog djela, ali je imao pogrenu predstavu o nekoj stvarnoj okolnosti koja bi, ako bi zaista postojala, iskljuivala protivpravnost, tako da bi to djelo bilo dozvoljeno. Npr. lice A tjelesno povrijedi lice B pogreno smatrajui da lice B prema njemu vri protivpravni napad. Lice A je izvrilo djelo u stvarnoj zabludi.

Uinilac koji izvri krivino djelo u stvarnoj zabludi nikad ne moe biti uinilac krivinog djela sa umiljajem. Stvarna zabluda je negacija umiljaja, ali ne iskljuuje uvijek postojanje nehata. Stvarna zabluda jo moe biti otklonjiva i neotklonjiva, obzirom na to da li je uinilac bio duan i mogao da ima pravilnu predstavu o stvarnim okolnostima ili nije bio duan i nije mogao da o tim okolnostima ima pravu predstavu.

Neotklonjiva zabluda iskljuuje, ne samo umiljaj, nego i nehat. Kod otklonjive zablude uinilac moe biti krivino odgovoran, ali i krivino neodgovoran.

Dakle, stvarna zabluda bez obzira da li otklonjiva ili neotklonjiva, bez obzira da li je u uem ili irem smislu uvijek iskljuuje umiljaj. Neotklonjiva stvarna zabluda u uem i irem smislu iskljuuje ne samo umiljaj nego i nehat, a otklonjiva stvarna zabluda u uem i irem smislu iskljuuje odgovornost za nehat samo ako zakon ne predvia odgovornost za krivino djelo uinjeno iz nehata.

Da bi stvarna zabluda iskljuivala krivinu odgovornost potrebno je da kod uinioca nije postojala svijest o stvarnim okolnostima u vrijeme izvrenja krivinog djela. Po krivinom zakonu, nije krivino odgovoran uinilac koji u vrijeme izvrenja krivinog djela nije bio svjestan nekog njegovog zakonom odreenog obiljeja ili koji je pogreno smatrao da postoje okolnosti prema kojima bi, da su one stvarno postojale, to djelo bilo dozvoljeno. Ako je uinilac bio u zabludi usljed nehata, krivino je odgovoran za krivina djela uinjena iz nehata kad zakon i za takvo djelo odreuje krivinu odgovornost.

22. PRAVNA ZABLUDA (pojam, krivinopravni znaaj)

Pravna zabluda je zabluda o zabranjenosti djela. Uinilac djela se nalazi u pravnoj zabludi ako nije znao da je njegovo djelo zabranjeno. Pravna zabluda e postojati:

ako uinilac nije svjestan da je uinio djelo koje je u zakonu odreeno kao krivino djelo, npr. ne zna da je izbjegavanje davanja izdravanja koje mu je dosueno, zakonom odreeno kao krivino djelo;

ako uinilac ne zna za normu koja upotpunjuje bie krivinog djela, npr. uinilac ne zna da je krenje propisa o cijenama zakonom odreeno kao krivino djelo;

ako uinilac nije svjestan protivpravnosti uinjenog djela, npr. u pravnoj zabludi e biti uitelj koji zatvori uenika smatrajui da je zatvaranje dozvoljeno ako se primjenjuje kao disciplinska mjera;

ako uinilac pogreno smatra da neka postojea okolnost, koja nije obiljeje bia krivinog djela, ini to djelo dozvoljenim;

ako uinilac pogreno smatra da neka postojea okolnost, koja je obiljeje bia krivinog djela, ini djelo dozvoljenim usljed malog znaaja tog djela.

Po zakonu, uinilac krivinog djela koji iz opravdanih razloga nije znao da je to djelo zabranjeno moe se blae kazniti ili osloboditi od kazne. Pravna zabluda ne iskljuuje umiljaj, ona je fakultativni osnov za ublaavanje kazne i to samo ako je poinilac bio u pravnoj zabludi iz opravdanih razloga. Pravna zabluda se moe razlikovati kao otklonjiva i neotklonjiva. Zabluda iz opravdanih razloga je neotklonjiva zabluda, dok je otklonjiva pravna zabluda - zabluda usljed nehata. Sud po vlastitoj ocjeni moe ublaiti kaznu i eventualno osloboditi od kazne.

23. ODGOVORNOST ZA KRIVINA DJELA KVALIFIKOVANA TEOM POSLJEDICOM

Krivina djela za koje zakon propisuje teu kaznu zato to je nastala tea posljedica nazivaju se krivina djela kvalifikovana teom posljedicom.

Za ovakva djela, kvalifikovana teom posljedicom, karakteristino je to to ona pretpostavljaju postojanje osnovnog krivinog djela i pojavljuju se kao posebna kvalifikacija tog osnovnog krivinog djela. Odgovornost za kvalifikovanu posljedicu postoji samo kad je uinilac u odnosu na teu posljedicu postupao iz nehata. Nije bitno da li je uinilac pri tom postupao sa svjesnim ili nesvjesnim nehatom, u oba sluaja postoji mogunost primjene tee kazne.

Krivini zakon ne pravi razliku prema tome da li je osnovno djelo izvreno sa umiljajem ili iz nehata. 24. ODGOVORNOST PRAVNIH LICA (osnovi odgovornosti, granice odgovornosti, krivine sankcije za pravna lica)

Odgovornost pravnih lica za krivina djela je u krivino zakonodavstvo BiH uvedena reformom krivinog zakonodavstva iz 2003. godine. Prilikom uvoenja odgovornosti pravnih lica za krivina djela zakonodavac je morao rijeiti osnovno pitanje, tj. pitanje koja pravna lica mogu biti odgovorna za krivina djela.

U krivinom zakonu BiH prihvaeno je stanovite prema kojem drava i njeni organi lokalne uprave, grad, optina, mjesna zajednica, ne mogu biti odgovorni za krivina djela. U pitanju su pravna lica javnog prava, a u osnovi iskljuenja njihove odgovornosti za krivino djelo, jeste injenica da bi zapravo same sebe kanjavale, kao i injenica da su svi korisnici budetskih sredstava, te bi u sluaju izricanja novane kazne dolo samo do prelijevanja novanih sredstava u okviru dravnog budeta.

Odredbom KZ RS propisuje se odgovornost pravnog lica, izuzimajui BiH, RS, FBiH, Brko Distrikt BiH, kanton, grad, dravu, optinu i mjesnu zajednicu, za krivina djela koje je uinilac uinio u ime, za raun ili u korist pravnog lica. Znai, odgovornost za krivina djela, u naem krivinom zakonodavstvu, predviena je za svaki organizacioni oblik privrednog drutva i sve oblike povezivanja privrednih drutava, ustanova, institucija za vrenje kreditnih i dr. bankarskih poslova, kao i sve druge oblike udruivanja koji mogu da stiu sredstva i da ih koriste i kojem je zakonom priznato svojstvo pravnog lica.

Domae i strano pravno lice je odgovorno za krivino djelo uinjeno na teritoriji RS. Pri tome se za odgovornost stranog pravnog lica ne trai da ima sjedite na teritoriji RS ili da obavlja djelatnost na teritoriji RS. Domae i strano pravno lice koje ima sjedite na teritoriji RS ili u njoj obavlja svoju djelatnost je u skladu sa zakonom odgovorno za krivino djelo uinjeno izvan teritorije RS, ako je krivino djelo uinjeno protiv RS, njenih dravljana ili domaih pravnih lica.

Osnovni princip prostornog vaenja odredaba krivinog zakona o odgovornosti pravnih lica za krivina djela je teritorijalni princip, ali zakonodavac je prihvatio i realni princip koji u svojoj osnovi ima zatitu interesa RS ili njenih graana. Pravna lica mogu biti odgovorna za sva krivina djela ukoliko su ispunjeni uslovi propisani krivinim zakonom.

Za krivino djelo koje je uinilac uinio u ime, za raun ili u korist pravnog lica odgovorno je pravno lice:

kada obiljeja uinjenog krivinog djela proizilaze iz odluke, naloga ili odobrenja rukovodeih organa pravnog lica ili

kada su rukovodei organi pravnog lica uticali na uinioca ili mu omoguili da uini krivino djelo ili

kada pravno lice raspolae protivpravno ostvarenom imovinskom koristi ili koristi predmete nastale krivinim djelom ili

kada su rukovodei organi pravnog lica propustili duni nadzor nad zakonitou rada radnika.

To su etiri alternativno postavljena osnova odgovornosti pravnog lica za krivino djelo koje je uinjeno u ime, za raun ili u korist pravnog lica, te je za utvrivanje odgovornosti pravnog lica dovoljno utvrditi postojanje jednog od ovih uslova.

Uz ove uslove, pravno lice je odgovorno za krivino djelo i kada uinilac za uinjeno krivino djelo nije krivino odgovoran. Odgovornost pravnog lica ne iskljuuje krivinu odgovornost fizikih, odnosno odgovornih lica za uinjeno krivino djelo. Za krivina djela uinjena iz nehata, pravno lice moe biti odgovorno kada su rukovodei organi pravnog lica propustili duni nadzor nad zakonitou rada radnika i u tom sluaju se pravno lice moe blae kazniti. Kada u pravnom licu, osim uinioca, nema drugih lica koji bi mogli usmjeravati ili nadzirati uinioca, pravno lice odgovara za uinjeno krivino djelo u granicama odgovornosti uinioca. Zakonodavac je predvidio tri vrste kazni koje se mogu izrei pravnim licima za krivino djelo, a to su: novana kazna, kazna oduzimanja imovine i kazna prestanka pravnog lica.

Osnovna i najvanija kazna za pravna lica je novana kazna, a opti minimum i maximum novane kazne za pravna lica je mnogo vii nego za fizika lica. Najtea kazna za pravna lica je kazna prestanka pravnog lica. Uslov za izricanje ove kazne je da je djelatnost pravnog lica u cjelosti ili u pretenoj mjeri koritena za izvrenje krivinog djela. Uslov za njenu primjenu nije teina izvrenog krivinog djela, ve karakter djelatnosti kojim se pravno lice faktiki bavilo (npr. fiktivna preduzea koja slue za pranje novca). Neki ovu kaznu nazivaju i smrtnom kaznom za pravna lica.

U sistemu krivinih sankcija koje se mogu izrei pravnim licima za krivina djela, zakonodavac je predvidio i jednu mjeru upozorenja tj. USLOVNU OSUDU koja se moe izrei umjesto novane kazne. Pored kazne i uslovne osude, zakonodavac je predvidio i MJERE BEZBJEDNOSTI kao posebnu vrstu krivinih sankcija koje se pod odreenim uslovima mogu izrei pravnom licu, a to su: oduzimanje predmeta, objavljivanje presude i zabrana obavljanja odreene privredne djelatnosti. One se izriu uz kaznu ili uslovnu osudu, a mjera bezbjednosti oduzimanje predmeta, moe se izrei i samostalno ako se radi o pravnom licu u steaju koje je odgovorno za krivino djelo. Pravnom licu se moe izrei jedna ili vie mjera bezbjednosti ukoliko su ispunjeni zakonom predvieni uslovi za njihovo izricanje.

25. POJAM I OBLICI SAUESNITVA

Kad je krivino djelo rezultat djelovanja vie lica onda pod odreenim uslovima postoji sauesnitvo. Uestvovanje vie lica u ostvarenju krivinog djela predstavlja poseban oblik kriminaliteta koji je za drutvo opasniji od kriminaliteta jednoga lica. Da bi postojalo sauesnitvo, potrebno je da izmeu sauesnika postoji odreena objektivna i subjektivna veza.

Objektivna veza se sastoji u tome to, iako je posebnim i odvojenim radnjama sauesnika ostvareno krivino djelo, sve te radnje ipak moraju predstavljati jednu cjelinu (zajedniki rezultat radnji sauesnika). Subjektivna veza kod sauesnitva sastoji se u svijesti pojedinih sauesnika o zajednikom djelovanju sa drugim licima.

Karakteristino za pojam sauesnitva je to to krivina odgovornost sauesnika postoji samo u sluaju ako su oni radili sa umiljajem. Sauesnitvo, dakle, postoji kad u ostvarenju krivinog djela uestvuje vie lica koja su svjesna zajednikog djelovanja. Postoje sljedei oblici sauesnitva: izvrilatvo (saizvrilatvo), podstrekavanje, pomaganje i organizovanje zloinakog udruenja (ne postoji u stranom zakonodavstvu kao opti pojam sauesnitva).

Sauesnitvo u uem smislu je ono koje obuhvata podstrekavanje, pomaganje i organizovanje zloinakog udrenja, a sauesnitvo u irem smislu, pored ovih oblika, obuhvata i izvrilatvo (saizvrilatvo).

26. SAIZVRILATVO (pojam, elementi, kanjavanje)

Saizvrilatvo postoji kada vie lica, uestvovanjem u radnji izvrenja ili na drugi nain, zajedniki izvre krivino djelo. Saizvrilatvo je oblik izvrilatva koji postoji kada vie lica, koja ispunjavaju sve uslove koji se zahtijevaju za izvrioca, na osnovu zajednike odluke, svjesno i voljno, uine odreeno krivino djelo. Za razliku od sauesnika u uem smislu, saizvrilac ne uestvuje u djelu koje ostvaruje neko drugo lice (tuem djelu), ve svi zajedniki ostvaruju (svoje) zajedniko djelo, pri emu svaki od njih u znaajnoj mjeri doprinosi izvrenju krivinog djela.

Sam zakon je dao nekoliko elemenata saizvrilatva koji su od velikog znaaja za odreivanje njegovog pojma. Prva karakteristika saizvrilatva predstavlja zajedniko uee u izvrenju krivinog djela. To znai da je za postojanje saizvrilatva potrebno da budu ispunjene subjektivne i objektivne pretpostavke: zajednika odluka ili kolektivna izvrilaka volja i preduzimanje radnje kojom se uestvuje u ostvarenju krivinog djela.

1. Zajednika odluka o djelu pretpostavlja da na strani svakog saizvrioca postoji svijest i volja o izvrenju djela, svijest i volja da djeluje sa drugima na ostvarenju zajednikog kriminalnog cilja. Saizvrilatvo nee postojati u sluajevima zajednikog izvrenja djela od strane vie lica koja nisu znala jedno za drugo, odnosno koja su djelovala bez zajednike odluke, nezavisno jedno od drugog. Tada se zapravo radi o SLUAJNOM SAIZVRILATVU ili PARALELNOM IZVRILATVU (npr. dva lica ne znajui jedno za drugo daju otrov rtvi i sl.).

2. Zajedniko izvrenje krivinog djela je objektivna komponenta saizvrilatva koja ukazuje na postojanje jednog krivinog djela koje saizvrioci zajedniki ostvaruju. Zajedniko ostvarenje djela podrazumjeva uee u radnji izvrenja, ali i u preduzimanju neke druge radnje koja je usko povezana sa radnjom izvrenja, tj. koja znaajno doprinosi izvrenju krivinog djela. Npr. ako vie lica zajedniki ukradene stvari stavljaju u vree i odnose u auto, saizvrioci su u krai.

Kada su u pitanju viedjelatna krivina djela, za postojanje saizvrilatva je dovoljno preduzimanje jedne od radnji koje ulaze u sastav radnje izvrenja tog djela, pa e tako saizvrilac u razbojnitvu biti i lice koje je samo uzelo novac od rtve koju je drugi oborio i sl.

Saizvrioca treba razgraniiti od pomagaa i tu se javljaju tekoe. Npr. lice koje uva strau dok drugo lice krade u jednom sluaju moe biti smatrano kao saizvrilac ili kao pomaga. Saizvriocem bi se moglo smatrati lice koje je u djelu uestvovalo radnjom koja je najue objektivno povezana sa radnjom izvrenja, tako da radnja izvrenja zajedno sa radnjom ovog drugog lica ini jednu vrsto povezanu cjelinu.

Svaki saizvrilac je izvrilac krivinog djela. Saizvrilatvo nije mogue kod svih krivinih djela, npr. nije mogue kod tzv. vlastorunih krivinih djela, npr. krivina djela uvrede, davanja lanog iskaza. Ako vie lica uestvovanjem u radnji izvrenja ili na drugi nain, zajedniki izvre krivino djelo svako od njih kaznie se kaznom propisanom za to djelo.

27. PODSTREKAVANJE (pojam, vrste, kanjavanje, neuspjelo podstrekavanje, kanjavanje)

Podstrekavanje znai preduzimanje takve radnje kojom se kod drugog lica s umiljajem izaziva ili uvruje odluka da preduzme protivpravnu radnju kojom e ostvariti obiljeja nekog bia krivinog djela. Jedno lice je podstreknuto na izvrenje djela ako kod njega u vrijeme podstrekavanja nije ve postojala vrsta odluka o izvrenju djela. Podstrekavanje e postojati i ako je kod podstrekovanog ve postojala nedovoljno uvrena odluka - kolebljiva odluka.

Nee postojati podstrekavanje ako je kod podstrekovanog ve postojala vrsta odluka da izvri krivino djelo (neuspjelo podstrekavanje). Podstrekavanje moe biti izvreno zajedno od vie lica (sapodstrekai).

Neposredno navoenje drugog lica da izvri krivino djelo predstavlja redovan oblik podstrekavanja. Meutim, mogue je da neko izaziva ili uvruje odluku za izvrenje krivinog djela posrednim putem (podstreka navodi drugo lice da ono utie na tree lice da ono izvri krivino djelo).

Radnja podstrekavanja je svaka ona radnja kojom moe da se utie na volju drugog lica: nagovaranje, poklon ili obeanje poklona, upuivanje molbe, ispoljavanje elje itd., usmenim ili pismenim izjavama, gestom, mimikom... Ono moe da se izvri samo injenjem. Odreeni odnosi izmeu podstrekaa i podstreknutog je nuan, jer podstrekavanje mora da bude uzrok stvaranja odluke kod podstrekovanog.

Podstrekavanje moe biti usmjereno prema odreenom broju lica ili prema jednom licu. Npr. podstreka e biti ono lice koje je na jednom skupu podstrekavalo na ubistvo lica koje dri govor, pa jedan od prisutnih izvri ubistvo. Po zakonu, ko drugog sa umiljajem podstrekne da izvri krivino djelo kaznie se kao da ga je sam izvrio.

Osnovno je pravilo da je podstreka krivino odgovoran samo ako je postupao sa umiljajem bilo sa direktnim (uinilac svjestan djela, hoe njegovo izvrenje), bilo sa eventualnim (svjestan nastupanja posljedice i pristaje na njeno nastupanje). Dok se podstrekavanje moe vriti samo prema licu koje ve nije donijelo odluku o izvrenju krivinog djela, neuspjelo podstrekavanje moe postojati bez obzira da li kod podstrekovanog ve postoji odluka.

Podstrekavanje e biti neuspjelo kad:

- podstreka nije uspio formirati odluku kod podstreknutog,

- kada je u tome uspio, ali podstreknuti iz bilo kojeg razloga nije izvrio ni pokuao krivino djelo,

- kada podstreknuti uopte nije shvatio ili razumio podstrekaa ili je kod njega ve bila donesena odluka o izvrenju djela i

- kada je podstreknuti izvrio neko sasvim drugo krivino djelo, a ne ono na koje ga je podstreka navodio.

Za postojanje neuspjelog podstrekavanja, pored umiljaja, zahtijeva se da postoji radnja podstrekavanja, tj. da je vren uticaj na volju podstrekovanog. Npr. nee postojati neuspjelo podstrekavanje ako je podstreka napisao pismo licu u kojem ga je podstrekavao na izvrenje krivinog djela, ali to pismo nije stiglo tom licu. Neuspjelo podstrekavanje je kanjivo samo u onom sluaju ako se podstrekavalo na takvo krivino djelo za koje se po zakonu moe izrei pet godina zatvora ili tea kazna. Zato je neophodno da sud utvrdi na koje djelo je umiljaj podstrekaa bio upravljen i da to djelo tano navede u izreci svoje presude. Predvieno je da e se u tom sluaju kazniti kao za pokuaj krivinog djela, to znai da se kazna odmjerava u granicama kazne propisane za dato krivino djelo, ali sud moe izrei i blau kaznu.

28. POMAGANJE (pojam, vrste, kanjavanje)

Pomaganje je preduzimanje takve radnje kojom se sa umiljajem doprinosi izvrenju protivpravne radnje drugog lica, s kojom radnjom ovo lice ostvaruje obiljeje nekog bia krivinog djela (neposredno pomaganje). Posredni pomaga je lice koje prua pomo neposrednom pomagau ili neposrednom podstrekau.

Pomaga doprinosi radnji izvrenja, ali ne preduzima tu radnju ni djelimino, jer bi u tom sluaju bio saizvrilac. Pomaganje moe biti izvreno zajedniki od vie lica. Oni e se smatrati sapomagaima, ako svjesno zajedniki pomau. U protivnom, svako od njih smatrae se samostalnim pomagaem.