ALEKSANDAR DIMA ODABRANA DJELAALEKSANDAR DIMAKRALJICA MARGOPrva knjiga

LATINŠTINA GOSPODINA DE GIZA(DE GUSE-a)U ponedjeljak, osamnaestog dana, mjeseca augusta 1572, održavala se u Luvru velika svečanost.Prozori starog kraljevskog obitavališta, koji obično bijahu tako tamni, bili su bliještavo osvijetljeni. Obližnji trgovi i ulice, obično tako samotni čim bi sa crkve Sen-Žermen-d'Okseroa (iSaint-Germain-d'Au-xerrois) odzvonio deveti sat, bijahu, ma da je bila ponoć, preplavljeni svjetinom.Sva ta prijeteća, užurbana, bučna strka nalikovala je u mraku na tamno, uzburkano more, čiji je svaki pokret predstavljao zahuktali jedan val. To more, koje se razlilo kejom i koje je otjecalo ulicom de Fose-Sen-Zermen (des Fosses-Saint-Germain) i ulicom de l'Astris (de l'Astruce), nadolazilo je da bi svojom plimom udaralo o zidove Luvra, a svojom osjefcom pak o temelje palače Burbon, što se uzdizala preko puta.Usprkos kraljevskoj svečanosti, a čak možda i upravo zbog kraljevske svečanosti, bilo je nečeg prijetećeg u toj svjetini, jer ona je naslućivala da ovo slavlje, kome je prisustvovala kao gledalac, bijaše tek predigra druge jedne svečanosti, zakazane za idući tjedan, na koju će biti pozvana, i prilikom koje će se svom dušom baciti u uživanje.Dvor je slavio vjenčanje gospođe Margerite de valoa (Marguerite de Valois), kćeri kralja Henrika II i sestre kralja Karla IX, sa Henrikom Burbonskim, kraljem Navare. I doista, kardinal de Burbon upravo je tog jutra sjedinio dvoje zaručnika, na podiju podignutom na vratima crkve Notr-Dam (Notre-Dame), po ceremonijalu što bijaše uobičajen za vjenčanje kraljevskih, princesa Francuske.Ovaj je brak začudio sav svijet i zadao prilične glavobolje nekim pojedincima koji bijahu dalekovid-niji od ostalih. Ljudi nisu shvaćali zbližavanje dviju stranki ispunjenih tolikom mržnjom, kao što to upravo onog trenutka bijahu stranka protestanata i stranka katolika. Ljudi su pitali kako će mladi princ Konde (Conde) oprostiti vojvodi od Anžu-a (Anjou), kraljevom bratu, smrt svog oca, koga je u Zarnaku (Jarnacu) ubio Monteskju (Montesquiou). Pitali su se kako će pak mladi vojvoda de Giz (Guise) oprostiti admiralu de Kolinjiu (de Ooligny-u) smrt svojeg oca, koga je u Orleanu ubio Poltro di Mere (Poltrot du Mere). Štoviše, Ivana Navarska, hrabra supruga sla-bića Antuna Burbonskog koja bijaše dovela svog sina Henrika na kraljevske zaruke što su na nj čekale, umrla je prije nepuna dva mjeseca, a oko te nagle smrti raširile su se čudnovate glasine. Posvuda se potiho šaputalo, a ponegdje i posve naglas govorilo, da je slučajno naišla na neku strašnu tajnu, te da ju je Katarina de Medici, pobojavši se da tu tajnu nekome ne otkrije, otrovala pomoću rukavica natopljenih miomirisom, što ih je bio izradio izvjesni Rene, Firentinac koji bijaše veoma vješt poslovima te vrste. Ta se glasina bijaše proširila i učvrstila tim više što su poslije smrti ove velike kraljice na zahtjev njezina sina dvojica liječnika, od kojih jedan bijaše čuveni Ambroaz Pare (Ambroise Pare), dobila dozvolu da otvore i ispitaju tijelo, ali ne i mozak. No kake je Ivana Navarska bila otrovana mirisom, upravo je mozak, jedini dio tijela što bijaše isključen od autopsije, trebalo da pruži tragove zločina. Kažemo zločina, jer nitko nije sumnjao u to da je bio počinjenzločin.Povrh toga, posebno je kralj Karlo u to vjenčanje, koje ne samo što je uspostavljalo mir u njegovu kraljevstvu, već također i privuklo u Pariz najvažnije hugenote Francuske, bio uložio upornu gorljivost koja je ličila na tvrdoglavost. Budući da je od dvoje zaručnika jedno pripadalo katoličkoj vjeri, a drugo pak reformiranoj, bili su prinuđeni da se obrate za dozvolu Grguru XIII, koji je tada zauzimao papinsku stolicu u Rimu. Ta dozvola nije dolazila, a to zakašnjenje je veoma uznemiravajo pokojnu navarsku kraljicu. Jednog dana izrazila je Karlu IX svoje bojazni da ta dozvola neće nikako ni doći, na što je kralj odgovorio:— Ne brinite, dobra moja tetko, ja vas poštujem više nego papu i volim svoju sestru više nego što se bojim njega. Ja nisam hugenot, ali također nisam ni glupak, a ako će gospodin papa odviše izigravati budalu, sam ću lično uzeti Margo (Margot) za ruku i odvesti je da se vjenča s vašim sinom, posrijed propovijedi!Te se riječi proširile iz Luvra u grad te, veoma razveselivši hugenote, zadaše znatnih briga katolici-'ma koji su se potiho pitali da li ih kralj stvarno izdaje, ili pak igra neku komediju koja će jednog lijepog jutra ili jedne lijepe večeri dobiti svoj neočekivani rasplet.Držanje Karla IX činilo se neobjašnjivo ponajviše u odnosu na admirala Kolinjia, koji je već od unazad pet ili šest godina vodio ogorčeni rat protiv kralja: pošto je na njegovu glavu bio raspisao nagradu od stotinu i pedeset tisuća zlatnih škuda, kralj se sada zaklinjao samo njime, nazivao ga svojim ocem te u sav glas

izjavljivao da će odsada samo njemu povjeriti vođenje rata, zbog čega se činilo da se i sama Katarina de Medici, koja dosada bijaše ravnala postupcima, voljom, pa čak i prohtjevima mladoga vladara, počela ipak uznemiravati, a to nije bilo bez razloga, jer, u jednom trenutku otvorene iskrenosti,Karlo IX bijaše u vezi flandrijskog rata rekao admiralu:— Moj oče, ima pritom još jedna stvar na koju valja dobro pripaziti: radi se o tome da kraljica— majka ikoja, kao što znate, nastoji svakamo zabadati svoj nos, ne sazna ništa o tome poduhvatu, te da ga zadržimo u takvoj tajnosti da ona o njemu ne sazna ni mrvice. Jer, spletkarica kakva već jeste, ona bi nam sve pokvarila!No iako je bio mudar i iskusan, Kolinji nije mogao zadržati u tajnosti jedno tako potpuno povjerljivo saopćenje. I, ma da je u Pariz bio došao ispunjen velikim sumnjama, te uprkos tome što mu se prilikom njegova odlaska iz Šatijona (Chatillon-a) neka seljanka bijaše bacila pred noge vičući: »Oh gospodine, dobri naš gospodaru, ne idite u Pariz, jer ako odete onamo, umrijet ćete vi i svi oni koji će poći s vama!«, njegove su sumnje malo po malo nestale iz njegova srca, a također i iz srca Telinjiova (Teli-gny-ova), njegova zeta, kome je kralj isto tako iskazivao veliko prijateljstvo nazivajući ga svojim bratom, kao što admirala nazivaše svojim ocem, i govoreći mu »ti«, kao što je to činio sa svojim najboljim prijateljima.Hugenoti, osim nekoliko zlopamtila i sumnjičavih duhova, bijahu dakle posvema umireni. Smrt kraljice navarske bila je navodno prouzrokovana upalom plućne maramice, a prostrane dvorane Luvra napuniše se svim tim vrlim protestantima kojima je ženidba njihovog mladog glavara Henrika obećavala neočekivani povratak sreće. Admiral de Kolinji, La Rošfuko (La Eochefoucault), princ Konde mlađi, Te-linji, ukratko sve prvaci stranke likovali su videći kako su svemoćni u Luvru i dobrodošli u Parizu čak i oni što su ih tri mjeseca ranije kralj Karlo i kraljica Katarina htjeli povješati na vješala viša od onih što bijahu namijenjena ubojicama. Samo maršal de Monmoransi (Montmoreney) nedostajao je među svojom subraćom, jer, nikakva ga obećanja nisu mogla privući, i nikakav privid ga nije mogao obmanuti,8te je ostajao u osami svojeg dvorca Il-Adam (Isle--Adam) ispričavajući svoju povučenost bolju što mu. ga još uvijek pričinjava smrt njegova oca, konetabla An de Monmoransi-a (Anne de Montmorency), koga je Robert Stjuard (Stuart) usmrtio hicem iz pištolje u bitki kod Sen-Denia (Saint-Denisa). No kako se taj događaj bijaše zbio prije više od tri godine, i kako je osjećajnost predstavljala vrlinu koja bijaše veoma malo u modi u ono doba, ljudi su u toj prekomjerno produženoj koroti mislili ono što im je bilo s voljom misliti.Uostalom, sve je ukazivalo na to da je maršal de Monmoransi u zabludi. Kralj, kraljica, vojvoda, od Anžu-a i vojvoda od Alensona (Alencon-a) bijahu divni gostoprimci na kraljevskoj svečanosti.Vojvoda od Anžu-a primao je i od samih huge-nota veoma zaslužene pohvale zbog dviju bitaka kod Zarnaka i Monkontura što ih je bio dobio prije nego li je napunio osamnaestu godinu, zreliji u tome no što to bijahu Cezar i Aleksandar s kojima se ga uspoređivali, pripisujući manju vrijednost, naravno, po-bjednicima kod Farsale i Isosa. Vojvoda od Alansona promatrao je sve to svojim umilnim i prijetvornim okom. Kraljica Katarina je blistala od zadovoljstva te je, sva ogrezla i milostivo, obasipala princa Henrika de Konde-a čestitkama zbog njegova nedavna, vjenčanja s Marijom de Klev (đe Cleves). I napokon i sama gospoda de Giz smiješila su se strašnim neprijateljima svoje kuće, a vojvoda de Majen (Mayen-ne) dogovarao se sa gospodinom de Tavan-om (Ta-vannes) i s admiralom o skorom ratu, što ga je više no igda valjalo objaviti Filipu II.Posred tih grupa šetkao je amo-tamo jedan mladić, lagano pognute glave i ušiju naćuljenih na svete razgovore. Imao je lukave oči, kratko podrezanu crnu kosu, jake obrve, nos povijen poput orlova kljuna, prepreden smiješak, a brada i brkovi tek što su mu iznikli. Taj mladić koji je do sada bio na sebe svratio pozornost samo u okršaju kod Arne-le-Dik-a (Arnay-le-Duc-a) gdje se bijaše hrabro založio, i kojije ubirao pohvale za pohvalama, bijaše najmiliji učenik Kolinijev i junak dana. Tri mjeseca ranije, to jest u doba 'kada je njegova majka još bila na životu, nazivahu ga princom od Bearn-a (Bearn-a). Sada su ga nazivali kraljem Navare, sve dok ga ne budu nazivali Henrikom Četvrtim.S vremena na vrijeme njegovim čelom preletjeo bi taman i hitar oblak. Prisjećao se, bez sumnje, kako jedva da tome ima dva mjeseca što mu je umrla majka, a manje od ikoga se dvoumio da je umrla otrovana. No taj je oblak bio prolazan i nestajao bi poput treperave sjenke. Jer oni koji su mu se obraćali, oni koji su mu čestitali, oni koji su ga gurkali lakto-vima, bili su upravo oni koji su ubili hrabru Ivanu d'Albre (Jeanne d'Albret).Nekoliko koraka od kralja Navare, gotovo jednako zamišljen, jednako zabrinut kao što se ovaj pretvarao da je radostan i iskren, stajao je vojvoda de Giz i razgovarao s Telinjijem. Bio je sretniji od Be-arnca, i njegova je slava u njegovoj dvadesetoj godini gotovo već dostilgla slavu njegova oca, velikog Franje de

Giz-a. Bijaše to elegantan gospodin, visoka stasa, ponosita i obola pogleda, obdaren urođenom/ veličajnošću zbog koje se, kad bi polazio, govorilo da kraj njega ostali prinčevi liče na prostu svjetinu. Ma koliko da je bio mlad, katolici su u njemu gledali poglavara svoje stranke, kao što su pak hugenoti gledali svojega u tom mladom Henriku Navarskom, čiji smo portret upravo zacrtali.Isprva bijaše nosio naslov princa od Zoanvila (Joinville-a) te je pri opsjeđi Orleana iskušao svoje prvo oružje, pod vodstvom svojeg oca koji je izdahnuo u njegovom naručju, naznačivši mu kao svoga ubojicu admirala de Kolinija. Tada je mladi vojvoda, poput Hanibala, položio svečanu zakletvu: da će osvetiti smrt svojeg oca na admiralu i na njegovoj porodici te da će progoniti one koji bijahu njegove vjere, bez predaha i odmora, obećavajući bogu da će biti njegov anđeo osvetnik na zemlji sve do dana kada rče i posljednji heretik biti istrijebljen. Nitko, prema10•tome, nije bez najdubljeg čuđenja gledao kako taj princ, koji je inače bio tako vjeran svojoj riječi, pruža ruku onima za koje se bijaše zakleo da će ih smatrati svojim vječnim neprijateljima, i ikako prisno raz-govara sa zetom onoga čiju smrt bijaše obećao svojem umirućem ocu.Međutim, već smo rekli, ovo je veče bilo veče Iznenađenja.I doista, sa onim poznavanjem budućnosti što na svu sreću nedostaje ljudima, s onom mogućnošću čitanja u srcima što nažalost pripada samo bogu, povlašteni promatrač tome bi bilo dano da prisustvuje toj svečanosti, bio bi uživao u zacijelo najčudnovatijem spektaklu što ga pružaju anali žalosne ljudske komedije.No taj promatrač, koga nije bilo u unutarnjim galerijama Luvra, nastavljao je na ulici da gleda svojim plamtećim očima i da mrmlja svojim prijetećim glasom. Taj promatrač bijaše narod koji je, svojim instinktom što bijaše čudesno izoštren mržnjom, izdaleka pratio sjenke svojih nepomirljivih neprijatelja, tumačeći svoje utiske isto tako bez uvijanja kao što bi to mogao činiti znatiželjnik ispred prozora kakve hermetski zatvorene plesne dvorane. Muzika opija i upravlja plesača, dok znatiželjnik vidi samo pokrete te ismijava toga pajaca koji skakuće bezrazložno, jer, -znatiželjnik ne čuje muziku.Muzika koja je opijala hugenote bijaše glas njihove gordosti.Svjetla što su se krijesila u očima Parižana posred noći bijahu munje njihove mržnje koje su osvjetljavale budućnost.Međutim, u unutrašnjosti sve je i nadalje bilo nasmijano, a toga trenutka čitavim Luvrom prostru-jao je čak i šapat, slađi i laskaviji no igda: mlada zaručnica, pošto bijaše otišla da skine svoju raskošnu vjenčanicu, svoj plašt s povlakom i svoj dugački veo, upravo se vratila u plesnu dvoranu, u pratnji vojvotkinje de Never (Nevers), svoje najbolje prijate-11ljice, a vodio ju je njezin brat Karlo IX, koji ju je predstavljao najznačajnijim svojim gostima.Ta zaručnica bijaše kći Henrika II, biser francuske krune, bijaše Margerita de Valoa, koju kralj Karlo IX, u svojoj prisnoj nježnosti za nju, nije nikada nazivao drugačije već »moja sestra Margo«.Sigurno nikada nijedan doček, ma koliko da je bio laskav, nije bio zasluženiji od načina kojim tog trenutka dočekaše novu kraljicu Navare. Margeriti u to doba bijaše jedva dvadeset godina, a već je bila predmet hvalospjeva svih pjesnika, koji je jedni uspoređivahu s Aurorom, a drugi pak s Kiterankom. I doista, ona bijaše ljepotica bez premca na tome dvoru, na kome je Katarina okupila najljepše žene što ih je mogla naći, kako bi ih učinila svojim sirenama. Imala je crnu kosu, blještavu put, pohotljivo oko oivičeno dugačkim trepavicama, usta rumena i fina, elegantan vrat, raskošan i gibak stas i dječju nožicu stegnutu satenskom papučicom. Francuzi, čija je bila,, bijahu ponosni videći kako se na njihovoj grudi ras-cvao tako divan cvijet, a stranci, koji bi prolazili Francuskom, vraćali bi se odande zablješteni njezinom ljepotom, ako su je samo vidjeli, opčinjeni njezinom, učenošću, ako su s njom razgovarali. Bijaše to stoga što je Margerita bila ne samo najljepša, već i najobrazovanija žena svoga vremena, a navodila se izreka nekog talijanskog učenjaka koji joj bijaše predstavljen i koji je, pošto je sa njom bio razgovarao sat vremena na talijanskom, španjolskom, latinskom i grčkom jeziku, od nje otišao izjavivši u svome oduševljenju: »Vidjeti dvor a ne vidjeti Margeritu de Valoa, isto je kao i ne vidjeti ni Francusku ni dvor!«Međutim, nije također nedostajalo ni huškanja protiv kralja Karla IX i navarske kraljice. Poznato je kakvi huškači bijahu hugenoti. Mnoge aluzije U-prošlosti i mnoga pitanja u pogledu budućnosti bijahu posred tih huškanja spretno upravljena na kralja, no ovaj je na sve te aluzije odgovarao sa svojim blijedim usnama i sa svojim prepredenim smiješkom:12— Dajući svoju sestru Margo Henriku Navar-skome, dajem čitavo svoje srce svim protestantima kraljevstva!

Bijaše to izreka koja je jedne umirila, a druge pak navela na podsmjeh, jer je stvarno imala dva smisla: jedan očinski, kojim Karlo IX čiste savjesti nije htio preopteretiti svoju misao, i drugi, sraman za zaručnicu, za njezina supruga i za samog onog koji ju je izgovorio, jer je podsjećala na neke tajne skandale sa kojima je dvorska kronika već bila našla načina da uprlja vjenčanu haljinu Margerite de Valoa.Međutim, gospodin de Giz razgovarao je sa Teli-njijem, kako rekosmo, no on tome razgovoru nije posvećivao toliko živu pozornost, a da se ne bi po-kadkad okrenuo kako bi bacio poneki pogled na skupinu dama posred koje je blistala kraljica Navare. Kada bi se pogled ove princeze susreo sa pogledom mladoga vojvode, činilo se da neki oblak zasjenjuje to dražesno čelo oko kojeg su dijamantne zvijezde tvorile treperavu aureolu, a neka neodređena namjera kao da je prožimala njezino nestrpljivo i uzbuđeno držanje.Princeza Klauđija, starija Margeritina sestra koja se već prije nekoliko godina bijaše udala za vojvodu od Lotaringije, primijetila je taj nemir pa joj je prišla kako bi je zapitala za uzrok, kad li se uslijed toga što se svatko uklanjao ispred kraljice-majke koja se približavala oslonjena o ruku mladog princa Konđe-a, nađe odgurnuta daleko od svoje sestre. Tada je nastalo opće komešanje, što vojvoda de Giz iskoristi da bi se približio gospođi de Never, svojoj šurjakinji, pa prema tome i Margeriti. Vojvotkinja od Lotaringije, koja mladu kraljicu ne bijaše ispustila iz očiju, vidje tada umjesto onog oblaka što ga je bila zapazila na njezinu čelu, kako njezinim obrazima prelazi žarki plamen. Za to vrijeme se vojvoda sve više približavao, a kad se našao na nepuna dva koraka od Margerite, ona se, kanda više ga osjećajući negoli videći, okrene te učini grčevit napor ne bi li13svome licu podala miran i bezbrižan izgled. Tada je vojvoda pozdravi sa poštovanjem te, klanjajući se pred njom, prošapta poluglasno:— Ipse attulli. Što će reći:»Donio sam« ili »lično sam donio«. Margerita uzvrati poklon mladome vojvodi, a uspravljajući se dobaci slijedeći odgovor:— Noctu pro more. Što je značilo:»Noćas kao i obično«.Te'tihe riječi, što ih je kraljičin ogromni plisi-rani ovratnik upio poput zavoja neke doglasne cijevi, nije čuo niko osim osobe kojoj su bile upućene. Međutim, ma koliko da je bio kratak taj dijalog, on je bez sumnje obuhvatio sve što je ovo dvoje ljudi imalo jedno drugome da kaže, jer se oni poslije te razmjene dviju riječi za tri raziđoše. Margeritino čelo bilo je zamišljenije, a vojvodino pak blistavije negoli prije no što se jedno drugome bijahu približili.Ovaj mali prizor se odvio, a da mu čovjek, koji bi bio imao ponajviše interesa na tome da ga zapazi, kanda nije pridao ni najmanje pažnje. Jer kralj Na-vare sa svoje strane imao je oči samo za jednu jedinu osobu koja je oko sebe okupljala dvorjanstvo gotovo jednako tako brojno kao i Margerita de Valoa. Ta osoba bijaše lijepa gospođa de Sov (de Sauve).Šarlota de Bon-Samblanse (Charlotte de Beaune-Semblancav), unuka nesretnog Samblanse-a i žena Simona de Fizes, baruna de Sov-a, bijaše jedna od dvorskih dama Katarine de Medici i jedna od naj-zloglasnijih pomoćnica ove kraljice, koja je svojim neprijateljstvima točila ljubavni napitak, kada se nije usuđivala da im natoči firentinski otrov.Malena, plavokosa, naizmjenice pršteći od živah^ nosti ili pak izdišući od melankolije, vazda spremna za ljubav i za spletku — ta dva značajna posla što su od unazad pedeset godina zaokupljala dvor triju kraljeva koji bijahu slijedili jedan za drugim — žena u punom smislu te riječi i u punoj dražesti njezina14značenja, od modrog oka punog čežnje ili pak blistavog od žara, pa sve do malenih nožica, već od prije nekoliko mjeseci domogla svih sposobnosti kralja Navare, koji je tada stajao na početku svoje ljubavničke karijere baš kao i svoje političke. I to u tolikoj mjeri da Margerita Navarska, ta veličanstvena i kraljevska ljepotica, nije našla više čak ni divljenje u dnu srca svojega supruga. A ono što bijaše neshvatljivo, i čemu su se svi čudili čak i od te duše tako-pune tmine i misterija, bijaše činjenica da Katarina de Medici, provodeći i nadalje svoj plan o sjedinjenju svoje kćeri sa kraljem Navare, nije prestajala da gotovo otvoreno potpomaže ljubavnu vezu ovoga potonjeg sa gospođom de Sov. Ali, usprkos ovoj moćnoj podršci i nasuprot lakim običajima onoga doba, lijepa Šarlota bijaše sve do sada odolijevala. A uslijed tog neshvatljivog, nečuvenog odolijevanja, i više još negoli uslijed ljepote i duha one koja je odolijevala, rodila se u Bearnčevom srcu jedna strast koja se, ne mogavši se zadovoljiti, zavukla u samu sebe te u srcu mladoga kralja iskorijenila plahost i oholost sve do one bezbrižnosti, upola filozofske upola trome, što je sačinjavala osnovu njegova karaktera.Gospođa de Sov upravo je prije nekoliko minuta ušla tek u plesnu dvoranu. Bilo iz prkosa, bilo pak zbog boli, ona bijaše isprva odlučila da uopće ne prisustvuje trijumfu svoje suparnice te je, pod izlikom da se

loše osjeća, pustila svoga muža, koji već pet godina bijaše državni sekretar, da pođe u Luvr sam. No spazivši baruna de Sov bez žene, Katarina de Medici se raspitala za uzroke što su njezinu voljenu Šar-lotu naveli na izbivanje, a saznavši da je posrijedi tek lagana indispozicija, napisala joj je nekoliko riječi poziva koje se mlada žena požurila poslušati.Henrik, isprva ožalošćen njezinom ' odsutnošću, ipak je stao slobodnije disati kad je vidio kako gospodin de Sov ulazi sam. No u trenutku kada je, ni najmanje ne očekujući njezino pojavljivanje, uzdah-nuvši krenuo da se približi tom ljupkom stvorenju što ga je bio osuđen ako već ne voljeti, a ono bar•smatrati svojom suprugom, ugleda na kraju galerije gospođu de Sov. Osta tada ukopan na svome mjestu, očiju prikovanih za ovu kirku koja ga je vezivala za se kao nekim magičnim lancima, pa se, nakon jedne kretnje oklijevanja što je nalikovala više na iznenađenje negoli na bojazan, umjesto da se nastavi približavati svojoj ženi, uputi prema gospođi de Sov.Videći da se kralj Navare, čije su lako upaljivo srce poznavali, približava lijepoj Šarloti, dvorjani pak sa svoje strane nisu imali hrabrosti da se suprotstave njihovom susretu. I tako je, istovremeno dok su Margerita i gospodin de Giz izmenjivali ono nekoliko latinskih riječi što smo ih naveli, Henrik, stigavši do gospođe de Sov, započeo na veoma razumljivom, francuskom jeziku (iako obojenom gaskonjskim naglas-kom) jedan razgovor koji bijaše mnogo manje tajanstven.— Ah, prijateljice moja! — reče on — Stigli ste, eto, u trenutku kada mi rekoše da ste bolesni i kada sam već bio izgubio nadu da ću vas vidjeti!— Sire —• odgovori gospođa de Sov — zar me Vaše Veličnastvo želi uvjeriti da mu je teško palo što je izgubio tu nadu?— Trista mu! Tako je! — odvrati Bearnac. — Vi dobro znate da ste moje sunce po danu i moja zvi-jezda u noći. Zaista, osjećao sam se kao u najdubljoj tmini, kadli ste se malošas pojavili i sve unaokolo rasvijetlili!— Ja vam dakle činim medvjeđu uslugu, gospodine!!— Što time želite reći, prijateljice moja?— Želim reći da, kad je netko suprug najljepše žene Francuske, jedina stvar koju treba da želi jeste da svjetlost nestane kako bi se uklonila mraku. Jer, u mraku nas očekuje sreća!— Ta sreća, nevaljalice, vi to dobro znate, leži xi rukama jedne osobe. A ta se osoba ruga i poigrava sa ubogim Henrikom.16

— Oh! — otpovrne barunica — Ja bih, naprotiv, rekla da 'je upravo ta osoba predmet igre i podsmijeha kralja Navare!Henrik se uplaši zbog tog neprijateljskog držanja, no ipak pomisli da ono odaje prkos, a da prkos nije ništa drugo do li maska ljubavi.— Doista, draga Šarloto — reče — vi mi nepravedno spočitavate,: i ne mogu shvatiti da tako krasna usta mogu istovremeno biti i tako okrutna! Ta zar mislite da sam ja onaj koji se ženim? O! Ne, do-vraga! Ne ženim se ja!— Zar ja, možda? — dobaci barunica jetko, ukoliko se uopće može činiti jetkim glas žene koja nas voli i koja nam predbacuje da je ne volimo.— Te vaše lijepe oči, barunice, zar one nisu oštro-vidnije? Ne, ne, ne vjenčava se Henrik Navarski sa Margeritom de Valoa!— Pa tko drugi onda?— Eh, bogamu, reformirana crkva vjenčava se sa papom, i to je sve!— No, no, gospodine, mene nećete splesti vašim duhovitostima! Vaše Veličanstvo ljubi gospođu Mar-geritu, a ja vam to ne zamjeravam, bože sačuvaj! Ona je dovoljno lijepa da bude ljubljena!Henrik porazmisli časkom, a za vrijeme dok je razmišljao, dobroćudan smiješak zadiže uglove njegovih usana.— Barunice — reče — vi tražite svađu sa mnom, kako mi se čini. Međutim, vi nemate prava na to. Hajde, što ste vi učinili kako biste me spriječili da se oženim gospođom Margeritom? Ništa! Naprotiv, stalno ste me bacali u beznađe!— A i sva je sreća što sam tako postupala! — otpovrne gospođa de Sov.— Kako to?— Bez sumnje, jer danas se vjenčavate sa drugom!— Ah, vjenčavam se sa njom jer me vi ne volite!

— Da sam vas voljela, Sire, sada bi mi dakle valjalo da umrem za jedan sat!* Kraljica Margo I1?

— Za jedan sat! Što mislite time? I od čega biste umrli? ^— Od ljubomore... jer za jedan sat će kraljica Navare otpustiti svoje dvorjanke, a vaše Veličanstvo pak svoju gospodu.— Zar vas ova misao zaista zabrinjava, prijateljice moja?— To ne kažem. Kažem samo: kad bih vas voljela, onda bi me strahovito zabrinjavala.— Pa dobro! — klikne Henrik, preplavljen radošću što je čuo ovo priznanje, prvo što ga je dosada dobio. — A da kralj Navare večeras ne otpusti svojupratnju?— Sire — odvrati gospođa de Sov, pogledavši kralja sa začuđenjem koje ovoga puta nije bilo od-glumljeno — vi govorite stvari koje su nemoguće, a prije svega nevjerojatne!— A što bi trebalo da učinim kako biste mi vjerovali?— Trebalo bi da mi za to pružite dokaz, a taj mi dokaz ne možete pružiti.— O da, barunice, o da! Naprotiv! Tako mi svetog Henrika, ja ću vam ga pružiti! — poviče kralj proždirući mladu ženu pogledom usplamtjelim odljubavi.— Oh, Veličanstvo! — prošapta lijepa Šarlota spuštajući svoj glas i svoje oči. — Ne shvaćam... Ne, ne! Nemoguće je da biste pobjegli od sreće koja vasčeka!— Četiri su Henrika u ovoj dvorani, ljubljena! — nastavi kralj. — Henrik Francuski, Henrik Konde, Henrik Giz, no samo je jedan Henrik Navarski!— Pa onda?— Pa onda, ako biste toga Henrika Navarskog imali pokraj sebe čitave ove noći?— Čitave ove noći?— Da!' Hoćete li onda biti sigurni da nije pokraj druge žene? >— Oh, kad biste to učinili, Sire! — klikne sad sa svoje strane gospođa de Sov.18— Na časnu plemićku riječ, učinit ću! Gospođa de Sov podiže svoje velike oči, vlažneod sladostrasnih obećanja, i nasmiješi se kralju, čije se srce ispuni opojnom radošću.— Dakle? — upita Henrik — Sto biste u tom slučaju rekli?— Oh! U tom slučaju — odgovori Šarlota — u tom slučaju bih rekla da me Vaše Veličanstvo doista ljubi.— Trista mu! Vi ćete to i reći, jer to stoji, barunice!— Ali, kako udesiti? — promrmlja gospođa deSov.— Ah, pobogu, barunice, nije moguće da u svojoj okolini nemate neku komorkinju, neku družbenicu, neku ^5jevojku u koju se možete pouzdati?— O, imam Dariolu koja mi je toliko odana da bi se za mene dala razrezati na komade. Pravo blago!— Do vraga, barunice, recite toj djevojci da ću utemeljiti njezinu sreću kada budem postao kraljem Francuske, kako mi proriču astrolozi.Šarlota se osmjehne, jer je Bearnac u to doba već bio na glasu zbog gaskonjada u vezi sa svojim obećanjima.— Pa dobro — reče ona — što želite od Dariole?— Veoma malo za nju, za mene sve!— Dakle?— Vaše odaje su iznad mojih?— Da.— Neka čeka za vratima. Pokucat ću lagano tri puta. Ona će otvoriti, a vi ćete imati dokaz koji sam vam ponudio.

Gospođa de Sov posuti nekoliko trenutaka. Potom, baš kao da se obazrela oko sebe da se osigura da je netko ne čuje, ona na trenutak zadrži svoj pogled na grupi u kojoj se nalazila kraljica-majka. Međutim, ma kako kratak da je bio taj trenutak, ipak je dostajao da Katarina i njezina dvorska dama uzajamno izmijene poglede. Of— Oh, a kad bih htjela — reče -gospođa &e Sov sirenskim glasom koji bi rastopio i vosa^.u Odise-

jevim ušima — a kad bih htjela da uhvatim Vaše Veličansto u laži?— Pokuušajte, prijateljice moja, pokušajte!. — Oh, vjere mi, priznajem da jedva obuzdavam želju!— Pustite se pobijediti! Žene su najjače poslije svog poraza.— Sire, držim vas za vaše obećanje glede Dari-ole za dan kada budete postali kraljem Francuske.Henrik krikne od radosti.Upravo u trenutku, kad se taj krik oteo iz Bearn-čevih ustiju, kraljica Navare odgovorila je vojvodi de Giz:»Noctupro more — Noćas kao i obično.«A tada se Henrik udalji od gospođe de Sov isto tako sretan kao što se pak vojvoda de Giz sa svoje strane udaljio od Margerite de Valoa.Jedan sat nakon tog dvostrukog prizora što smo ga upravo opisali, kralj Karlo i kralj ica-majka se po-vukoše u svoje odaje. Dvorane počeše gotovo smjesta da se prazne, a galerije stadoše pokazivati podnožja svojih mramornim stupova. Admiral i princ Konde krenuše sa četiri stotine hugenotskih plemića, posred mnoštva koje je mrmljalo pri njihovom prolasku. A zatim pak izađoše Henrik de Giz i lotarinška i katolička gospoda ispraćeni povicima radosti i klicanjem svjetine.

Što se pak tiče Margerite de Valoa, Henrika Na-varskog i gospođe de Sov, poznato je da su stanovali u samome Luvru. \2. ODAJA KRALJICE NAVAREVojvoda de Giz je odveo svoju šurjakinju, vojvotkinju de Never u palaču koja se nalazila u ulici di Som (du Chaume), preko puta ulice de Brak (de Brač). A pošto ju je predao njezinim dvorkinjama,20uputi se u svoje odaje da bi promijenio odijelo, ogr-uuo taman plašt i naoružao se jednim od onih kratkih 4 oštrih bodeža što ih nazivahu »plemićkom vjerom« i koji su se nosili bez mača. Ali, u trenutku kada ga je uzimao sa stola na kome je ležao, primijeti maleno pisamce utaknuto između oštrice i toka.On ga otvori i pročita slijedeće:»Nadam se svakako da se gospodin de Giz noćas neće vraćati u Luvr, ili pak, ako se bude vraćao, da će biti bar toliko oprezan da se oboruža dobrom žičanom košuljom i dobrim mačem.«— O,o! — usklikne vojvoda okrenuvši se svojem komorniku. — Čudnog li upozorenja, meštre Robene (Robein-e)! Učinite mi sada zadovoljstvo pa mi recite boje su osobe prodrle ovamo za vrijeme mog izbi-vanja?— Samo jedna, uzvišeni gospodine!— Koja?— Gospodin di Gast (Du Gast).— Hm, hm! Stvarno, učinilo mi se da prepoznajem rukopis. I ti si siguran da je došao Di Gast, ti si ga vidio?— I više od toga, uzvišeni gospodine. Govorio sam sa njim.— U redu. Poslušat ću dakle taj savjet. Moju čeličnu košulju i moj mač!Komornik, navikao na to mijenjanje odjeće, donese i jedno i drugo. Vojvoda obuče svoju košulju koja bijaše spletena od tako finih očica, da t_o ocjel-no pletivo nije bilo nimalo deblje od baršuna. Potom preko nje. odjene svilenu košulju i prsluk izrađen u srebrenom i sivom tonu, bojama koje je najviše volio, navuče visoke čizme koje su mu dostizale do sredine butina, pokrije glavu beretom od crnog baršuna bez ukrasa od perja ili dragog kamenja, ogrne plašt tamne boje, zađene za pojas bodež te, predavši svoj mač u ruke jednog paža, jedine pratnje za koju je htio da mu se pridruži, krene put Luvra.Kada je pokročio na prag palače, noćobdija Sen-2ermen-l'Okseroa-a upravo je najavio prvi jutarnji sat.21Ma koliko da je bilo kasno u noći i ma koliko da su ulice bile nesigurne u ono doba, pustolovnom se princu putem nije desila nikakva nezgoda te je zdrav i čitav dospio pred ogroman masiv staroga Luvra, čija se sva svjetla bijahu postepeno pogasila i koji se u to noćno doba uzdizao stravičan u tišini i mraku.Ispred kraljevskog dvorca protezao se dubok jarak, na koji je gledala većina soba prinčeva što su stanovali u palači. Margeritine odaje nalazile su se na prvom katu.A taj prvi kat, na koji bi se čovjek bio mogao popeti da nije bilo jarka, uzdizao se zahvaljujući tome udubljenju u visini od gotovo trideset stopa te je prema tome bio izvan domašaja ljubavnika i provalnika, što gospodina vojvodu de Giz-a nije ni najmanje sprečavalo da se odlučno spusti u jarak, f U istom trenutku začu se štropot jednog prozora u prizemlju, koji se otvarao. Taj je prozor bio osiguran rešetkama. Ipak, pojavi se jedna ruka, skine jednu prečku što bijaše već unaprijed iščupana, te kroz nastali otvor spusti jednu svilenu uzicu.— Jeste li to vi, Žijono (Gillonne)? — upita vojvoda tihim glasom.— Jesam, gospodine! — odvrati jedan ženski glas još tišim šapatom.— A Margerita?— Čeka vas.— U redu.Pri ovim riječima vojvoda dade znak svojem pažu koji odgrne svoj plašt i odmota male ljestve od užeta. Vojvoda priveže jedan kraj Ijestava o uzicu koja je visila s prozora. Zijona povuče ljestve k sebi te ih dobro pričvrsti, a vojvoda., pošto bijaše svoj mač zatakao o pojas, započe penjanje koje se dovrši bez nezgoda. Za njim se prečka vrati na svoje mjesto, prozor se zatvori, a paž, pošto je vidio da je njegov gospodar mirno ušao u Luvr do čijih ga je prozora na isti način otpratio već dvadeset-ak puta, umota se u svoj plašt te legne u sjeni zidina na travu jarka.22Noć bijaše mračna, a nekoliko kišnih kapi, velikih i mlakih, palo je iz oblaka nabijenih sumporom i elektricitetom.Vojvoda de Giz pođe za svojom voditeljicom, koja ne bijaše ni manje ni više već kći Žaka Matinjona (Jacques de Matignon-a), maršala Francuske. Bila je posebna povjerenica Margerite koja pred njom nije

imala nikakvih tajni, a ljudi su tvrdili da u nizu tajni što ih je obuhvatala njezina nepodmitljiva vjernost, ima i tako strašnih, da su je upravo ove pri-nuđivale da čuva one ostale.Nikakvo svjetlo nije ostalo ni u predvorjima ni u hodnicima, i tek s vremena na vrijeme poneka daleka munja osvijetlila bi tamne odaje modrikastim odsjevom koji bi smjesta opet nestao.Vojvoda, koga je njegova voditeljica svejednako sprovodila držeći ga za ruku, stiže napokon do nekog zavojitog stepeništa što bijaše ugrađeno u debljini jednog zida i koje se otvaralo pomoću tajnih i nevidljivih vratiju u predsoblju Margeritinih odaja.Predsoblje bijaše, poput ostalih donjih prostorija, utonulo u najdublji mrak.Kad su stigli u to predsoblje, Žijona se zaustavi.— Jeste li donijeli ono što je kraljica željela? — upita ona šapatom.— Jesam! — odgovori vojvoda de Giz — Ali, to ću predati samo Njezinom Veličanstvu osobno.— Dođite dakle, i ne gubite ni časka! — reče tada posred mraka jedan glas koji natjera vojvodu da zadrhti, jer je u njemu prepoznao Margeritin glas.A kad se istovremeno zadigao jedan zastor od ljubičastog baršuna koji bijaše protkan zlatnim ljiljanima, vojvoda razazna u sjeni što se pojavila, samu kraljicu koja mu je u svome nestrpljenju došla u susret.— Evo me, gospođo! — odgovori vojvoda.I pređe žurno s onu stranu zastora, koji se za njim opet spusti.Sada pak bijaše na Margeriti de Valoa da sa svoje strane posluži vojvodi kao vodič u tim odajama koje

mu uostalom bijahu dobro poznate, dok Žijona, koja je zaostala na vratima, prinoseći prst svojim ustima umiri svoju kraljevsku gospodaricu.Kao da je razumjela ljubomoru uznemirenost vojvodinu, Margerita ga odvede sve do u svoju sobu. Tu se zaustavi.— Dakle, — reče ona — jeste li zadovoljni, vojvodo?— Zadovoljan, gospođo? — upita ovaj. — A zbog čega, molim vas?— Zbog tog dokaza što vam ga pružam — nastavi Margerita ponešto prkosnim naglaskom — da pripadam čovjeku koji, u večeri svoga vjenčanog dana, u samoj svadbenoj noći, vodi o meni toliko malo računa da čak nije došao ni da mi se zahvali za čast što sam mu je ukazala ne time što sam ga izabrala, već prihvatila za muža.— O, gospođo! — reče snuždeno vojvoda. — Umirite se, on će doći! Pogotovo ako to želite!— I to kažete vi, Henriče?! — poviče Margerita — Vi koji jedini među svima znate da je upravo suprotno nego što ste rekli! Da želim ono što mi podmećete, zar bih vas onda bila zamolila da dođete u Luvr?— Zamolili ste .me da dođem u Luvr, Margerito, jer želite da zbrlšete svaki trag naše prošlosti, i jer ta prošlost nije živjela samo u mojem srcu, već i u toj srebrenoj škrinjici što vam je donosim.

— Henriče, hoćete li da vam nešto kažem? — nastavi Margerita gledajući vojvodu netremice. — Vi mi više ne nalikujete na princa, već na neko đače! Ja da odričem da sam vas voljela?! Ja da želim zbrisati jedan plamen koji će se možda ugasiti, no čiji se odsjev neće ugasiti! Jer ljubavne veze osoba mojega staleža obasjavaju, a često i proždiru epohu u kojoj žive. Ne, ne, moj vojvodo! Možete zadržati pisma svoje Margerite i škrinjicu koju vam je ona dala. Od tih pisama što ih sadržava škrinjica, ona zahtijeva samo jedno jedino, a i to samo stoga što je to pismo jednako tako pogibljeno za vas kao i za nju.24— Sva su vaša! — reče vojvoda. — Izaberite dakle odavde ono koje želite uništiti.Margerita stade prevrtati po otvorenoj škrinjici, te uzdrhtalom rukom vaditi jedno za drugim dvana-estak pisama, zadovoljavajući se time da im pogleda adrese, kao da joj je već i pogled na same te adrese dozivao u sjećanje sadržaj pojedinih pisama. No dospi-jevši do kraja ovoga pretresa, pogleda vojvodu i reče problijedivši:— Gospodine, ono koje tražim nije unutra! Da ga kojim slučajem niste izgubili? Jer, da ste ga pre-dali ...— A koje pismo tražite, gospođo?— Ono u kojem sam vam napisala da se bez odlaganja oženite.— Da biste opravdali svoju nevjeru? Margerita slegne ramenima.— Ne nego da bih vam spasila život. Ono, u kojem sam vam pisala da je kralj, videći našu ljubav i napore što sam ih ulagala kako bih razbila vašu predstojeću vezu sa infantkinjom Portugala, pozvao svoga brata, bastarda Angulem, i rekao mu pokazujući mu dva mača: »Ovim mačem ubij večeras Henrika de Giz-a, ili ću te sutra ja ubiti ovim drugim!« Gdje je to pismo?— Evo ga! — reče vojvoda izvadivši ga iz njedara. Margerita mu ga gotovo istrgne iz ruku, otvoriga pomamno te, uvjerivši se da je to zaista ono koje je zahtijevala, klikne od radosti i primakne ga svijeći. Plamen prijeđe smjesta sa stijenja na papir koji začas izgori. Zatim, kao da se plašila da bi netko mogao tu neopreznu poruku potražiti čak i u pepelu, Margerita ga razgazi pod svojim nogama.Za vrijem čitave te grozničave djelatnosti vojvoda đe Giz slijedio je pogledom svoju ljubavnicu.— Dakle, Margerito — upita pošto je bila gotova — jeste li sada zadovoljni?— Jesam. Jer sada, kad ste se oženili princezom od Porciana, moj će mi brat qprostiti vašu ljubav, dok mi, međutim, ne bi bio oprostio otkriće jedne tajne25

kao što je ova, koju u svojoj slabosti za vas nisam imala snage sakriti pred vama.— To je istina! — reče vojvoda de Giz. — U ono ste me vrijeme još voljeli!— I volim vas još uvijek, Henriče, jednako, pa i više no igda.— Vi...?— Da, ja. Jer danas mi je više no igda potreban iskren i odan prijatelj. Kraljica sam, a nemam pri-jestola. Žena sam, a nemam muža. .Mladi princ žalosno odmahne glavom.— Ali kad vam kažem, već me i mrzi, prezire me. Uostalom, čini mi se da vaša nazočnost u sobi, u kojoj bit rebalo da se nalazi on dovoljno svjedoči o toj mržnji i preziru.— Nije još kasno, gospođo, a kralju Navare je trebalo vremena za otpuštanje njegove gospode. Pa ako još nije došao, ubrzo će doći. ,— A ja vam kažem — poviče Margerita u rastućoj srdžbi — ja vam kažem da neće doći!— Gospođo! — vikne Žijona otvarajući vrata i za-dižući zastor — Gospođo! Kralj Navare izlazi iz svojih odaja!— Oh! Dobro sam znao da će doći! — klikne vojvoda de Giz.— Henriče — reče Margerita užurbano, zgrabivši vojvodinu ruku — to što sam jednom obećala. Henriče, uniđite u ovaj kabinet!— Gospođo, pustite me da odem, ukoliko za to još ima vremena, jer znajte da ću pri prvom znaku ljubavi što će vam ga on pružiti, izići iz ovog kabineta, a onda-jao njemu!—■ Vi ste ludi! Uđite, uđite, kažem vam, ja odgovaram za sve!I ugura vojvodu u kabinet.

Bilo je upravo na vrijeme. Tek što su se za prin-com zatvorila vrata, na pragu sobe pojavi se kralj Navare, nasmiješen, u pratnji dvaju paževa koji su nosili osam svijeća od žutog voska na dva svjeć-njaka.26Margerita sakrije svoju pometnju saginjući se na dubok poklon.— Vi još niste u postelji, gospođo? — upita Be-arnac svojim otvorenim i radosnim izrazom lica. — Zar ste možda čekali na mene?— Nisam, gospodine! — odgovori Margerita, — Jer vi ste mi još jučer rekli da vam je dobro poznato da je naš brak politički savez, i da me nikada nećete prisiljavati...— U redu! To, međutim, nije nikakav razlog da malko ne popričamo. Žijono, zatvorite vrata i ostavite nas!Margerita, koja bijaše sjedila, ustade i ispruži ruku kao da naređuje paževima da ostanu.— Treba li da pozovem vaše službenice? — upita kralj. — Učinit ću to, ako je to vaša žalja, iako vam priznajem da bih, za ono što vam imam reći, više volio da budemo u četiri oka.I kralj Navare se uputi prema kabinetu.— Ne! — poviče Margerita žestoko poletjevši da mu se ispriječi. — Ne! Nije potrebno! Spremna sam da vas saslušam.Bearnac je saznao ono stoje htio saznati. Baci jedan hitar i oštar pogled put kabineta, kao da je usprkos zastoru, koji ga je sakrivao, htio prodrijeti u njegove najtamnije dubine. Potom svrne svoje oči na svoju lijepu suprugu, blijedu od prepasti.— Ako je tako, gospođo — reče savršeno mirnim glasom — hajde da se časkom porazgovorimo!— Kolikogod je po volji Vašem Veličanstvu! — reče mlađa žena te više klone negoli sjedne na stolicu koju joj je ponudio njezin suprug.Bearnac sjedne pokraj nje.— Gospođo, — nastavi on — ma šta o tome govorili mnogi ljudi, naš brak je, mislim, dobar brak. Ja sam odan vama a vi ste odani meni.— Ali... — reče uplašeno Margerita.— Prema tome —■ nastavi kralj Navare, a &i naoko nije primjećivao Margeritino ustručavanje — mi treba jedno sa drugim da postupamo kao dobri27

saveznici, budući da smo se danas pred bogom zakleli na uzajmni savez. Ne mislite li i vi tako?— Svakako, gospodine!— Poznato mi je, gospođo, kako je velika vaša oštroumnost i poznato mi je koliko je dvorsko tlo posuto opasnim provalijama. A ja sam mlad i ma da nikada nikome ništa nisam učinio nažao, imam velik broj neprijatelja. U koji tabor, gospođo, treba da uvrstim onu koja nosi moje ime i koja mi se na podnožju oltara zaklela na privrženost?— Oh, gospodine, zar biste mogli pomisliti...— Ja ništa ne mislim, gospođo! Ja se nadam i želim se uvjeriti da je moja nada osnovana. Sigurno je da je naš brak samo.neka izlika ili zamka.Margerita zadrhti jer se ta misao možda bijaše pojavila i u njezinom duhu.— Dakle, koje je od toga dvoga? — nastavi kralj Navare. — Kralj me mrzi, vojvoda od Anžu-*a me mrzi, vojvoda od Alansona me mrzi, Katarina Medici je odviše mrzila moju majku, a da ne bi mrzila i mene.— Oh, gospodine, što to govorite?!— Istinu, gospođo! — otpovrne kralj. — A volio bih, kako se ne bi mislilo da sam se dao nasamariti ubojstvom gospodina đe Mua-a (de Mouy-a) i trovanjem moje majke, volio bih da ovdje ima nekog koji bi me mogao čuti.— Oh, gospodine — reče živahno Margerita sa najsmirenijim i najljupkijim izražajem što ga je mogla poprimiti — veoma dobro znate da ovdje nema nikoga osim vas i mene!— Evo, upravo to me i navodi da budem otvoren! Upravo stoga se i usuđujem da vam kažem da ne nasjedam milovanjima kojima me obasipa vladarska kuća Francuske niti pak miloštama vladarske kuće Lotaringije.— Sire, Sire! — uzvikne Margerita.— Da? Što je posrijedi, prijateljice moja? — upita Henrik osmijehnuvši se.— Posrijedi je, gospodine, da su takvi razgovori vrlo opasni!28— Ne, nisu, ako su vođeni u četiri oka! — otpovrne kralj. — Rekao sam vam, dakle, da...Margerita bijaše vidno na mukama. Bila bi voljela zaustaviti svaku riječ na Bearnčevim usnama. Ali Henrik nastavi u svojoj prividnoj prostodušnosti:— Rekao sam vam, dakle, da mi prijeti pogibelj sa svih strana. Prijeti mi pogibelj od kralja, prijeti mi pogibelj od vojvode od Alensona, prijeti mi pogibelj od vojvode od Anžu-a, prijeti mi pogibelj od kralj ice-majke, prijeti mi pogibelj od vojvode de Giz-a, od vojvode de Majena, od kardinala od Lotaringije, prijeti mi pogibelj od svih, ukratko. Čovjek to osjeća instinktivno, gospođo, vi to znate. Pa dobro! Protiv svih tih pogibli, koje će se sigurno ubrzo pretvoriti u napade, mogu se braniti vašom pomoći. Jer vas, vole sve te osobe koje mene mrze.— Mene?! — klikne Margerita.— Da, vas! — ponovi Henrik Navarski savršeno prostodušno. — Da, voli vas kralj Karlo, voli vas — on naglasi ovu riječ — vojvoda od Alansona, voli vas kraljica Katarina, i napokon, voli vas vojvoda de Giz.— Gospodine... — prošapta Margerita.

— Pa onda? A šta u tome ima čudnovato što vas svi vole? Oni što sam vam ih netom spomenuo, vaša su braća ili rođaci. Voljeti svoju braću ili svoje rođake znači živjeti prema volji božjoj.— Napokon — dobaci Margerita tjeskobno — na šta time smjerate, gospodine?— Smjeram na ono što sam vam rekao: ako mi. postanete... neću reći prijateljica, ali saveznica, moći ću sve savladati. Međutim, ako mi, naprotiv, postanete neprijateljica, ja sam propao.— Oh, vaša neprijateljica! Nikada, gospodine! — klikne Margerita.— A moja prijateljica također nikada ...?— Možda!— A moja saveznica?— Sigurno!I Margerita se okrene te pruži kralju ruku.29

Henrik je prihvati i udvorno poljubi, zadržavši je među svojima više iz želje za istraživanjem negoli iz nekog osjećaja nježnosti.— Dobro! Ja vam vjerujem, gospođo, — reče — i prihvaćam vas kao saveznicu. I tako su nas dakle vjenčali, a da se nismo poznavali, a da se nismo voljeli. Vjenčali su nas, a da nas nisu pitali, nas koje su vjenčavali. Prema tome, mi jedno drugome ne dugujemo ništa kao muž i žena. Vi dakle vidite, gospođo, da idem i dalje od vaših želja i da vam večeras potvrđujem ono što sam vam rekao jučer. No mi ćemo se udružiti dragovoljno, a da nas nitko na to ne prisiljava. Mi ćemo se udružiti kao dva lojalna srca koja su jedno drugome dužna uzajamnu zaštitu. Da li to shvaćate tako?— Da, gospodine! — reče Margerita pokušavajući da povuče svoju ruku.— U redu! — nastavi Bearnac zadržavajući svoj pogled svejednako na vratima kabineta. — Budući da je prvi dokaz iskrenog saveza na j apsolutni je povjerenje, ja ću vam, gospođo, sve do u najtajnije po-jedinosti ispričati plan što sam ga skovao kako bih se uspješno suprostavio svim tim neprijateljstvima.— Gospodine... — prošapta Margerita svraćajući sad sa svoje strane i nehotice svoj pogled prema kabinetu. Bearnac pak, videći da mu je lukavstvo uspjelo, krišom se osmjehne.— Evo dakle šta sam naumio — nastavi praveći se da ne opaža zabunu mlade žene. — Ja ću...— Gospodine! — krikne Margerita ustavši naglo i zgrabivši kralja za podlakticu. — Dozvolite da pre-dahnem! Uzbuđenje... vrućina... ja se gušim!I doista, Margerita bijaše blijeda i drhtala je kao da će se srušiti na sag.Henrik se uputi ravno do jednog prilično udaljenog prozora te ga otvori. Taj prozor gledao je na rijeku.Margerita pođe za njim.— Tiho! Tiho! Za ime boga, Sire! Poradi vas! — šapne ona.— Eh, gospođo — progunđa Bearnac smješkajući se na svoj način — niste li mi rekli da smo sami?— Jesam gospodine. Međutim, zar niste čuli da se pomoću doglasne cijevi uvedene kroz strop ili kroz zid može slušati sve?

— U redu, gospođo, u redu! — reče Bearnac živahno, ali posve tiho. — Vi me, istina, ne volite, ali ste čestita žena!— Šta time želite reći, gospodine?— Želim reći ovo: da ste bili kadri da me izdate, vi biste dopustili da nastavim, jer sam se sam odavao. No vi ste me zaustavili. Znam sada da je ovdje netko sakriven, i da ste nevjerna žena, ali vjeran saveznik. A u ovome trenutku — doda Bearnc s osmijehom — priznajem, više mi je potrebna vijernost u politici negoli u ljubavi...!— Sire... — prošaputa zbunjeno Margerita.— U redu, u redu, razgovarat ćemo o svemu tome kasnije, kada se budemo bolje poznavali! — reče Henrik,Potom nastavi glasno:— Dakle? Dišete li sada lakše, gospođo?— Da, Sire, da! — šanu Margerita.— U tom slučaju — reče Bearnac — ne želim da vam duže smetam. Bio sam dužan da vam izrazim svoje poštovanje i da pokušam koji korak na putu dobrog prijateljstva. Dostojte se primiti i jedno i drugo onako kako vam to nudim iz dna srca. Odmorite se sada, i laku noć!Margerita podigne na svoga muža pogled blistav od zahvalnosti i pruži mu ruku.— Dogovor važi! — reče.— Politički savez, iskren i lojalan? — upita Henrik.— Iskren i lojalan! — odgovori kraljica.Potom se Bearnac uputi prema vratima, pogledom dozivajući Margeritu, koja bijaše kao opčinjena.; A pošto se između njih i spavaonice spustio teški zastor, Henrik prošaputa uzbuđeno:3031— Hvala, Margerito, hvala! Vi ste prava francuska kraljevna! Odlazim spokojno. Ako već nemam vašu ljubav, bar mi neće nedostajati vaše prijateljstvo. Računam na vas, kao što i vi možete računati na mene. Zbogom gospođo!I Henrik poljubi ruku svoje žene stežući je blago. A zatim žustrim korakom krene natrag. Prolazeći hodnikom mrmljao je potiho preda se:— Tako je to, dođavola, kod nje? Je li kralj, je li vojvoda od Anžu-a, je li vojvoda od Alanson-la, je li vojvoda de Giz, je li koji od braće ili neki ljubavnik, ili pak i jedan i drugi? Uistinu, sada sam gotovo ljut što sam zahtjevao taj sastanak od barunice. Ali budući da sam joj dao svoju riječ i da me Dariola čeka... no svejedno! Ona će, plašim se, mal-čice izgubiti uslijed toga što sam prošao spavaonicom svoje žene kako bih došao k njoj, jer, trista mu!, ova Margo, kako je naziva moj šurjak Karlo IX, božanstveno je stvorenje!I korakom koji je odavao lagano oklijevanje, Henrik Navarski pope se stepeništem što je vodilo u odaje gospođe de Sov.Margerita ga je pratila pogledom sve dok nije nestao, a onda se vrati u svoju sobu. Nađe vojvodu pred vratima kabineta, a pogled na nj ulije joj ma-lone grižnju savjesti.Vojvoda pak je bio ozbiljan, a njegovo namršteno čelo odavalo je zabrinutost i gorčinu.— Margerita je danas neutralna, — reče — a za osam dana Margerita će biti neprijatelj!— Ah, prisluškivali ste? — dobaci Margerita.— A što ste htjeli da činim u tom kabinetu?!— I vi nalazite da sam se ponijela drugačije nego što je trebalo da se ponese kraljica Navare?— Ne, već drugačije nego što je trebalo da se ponese ljubavnica vojvode de Giz-a.— Gospodine, — otpovrne kraljica — ja mogu ne voljeti svoga muža, no nitko nema prava zahtje-vati od mene da ga izdajem! Recite iskreno, biste li vi izdali neku tajnu princese od Porciana, svoje žene?32— No, no, gospođo, — reče vojvoda odmahnuvši glavom — u redu! Vidim da me više ne volite kao onih dana kada ste mi Pačali što je kralj smišljao protiv mene i mojih.— Kralj je bio jak a vi ste bili slabi. Henrik je slab, a vi ste jaki! Ja igram vazda jednu te istu ulogu kao što vidite._- Samo što prelazite iz jednog tabora u drugi!__ To je pravo što sam ga stekla, gospodine,spašavajući vam život!__U redu, gospođo. A budući da ljubavnici na

rastanku jedno drugome vraćaju sve što su jedno drugome ^ali, Ja ^u vam sa svoJe strane spasiti život ako se za to bude pružila prilika, i bit ćemo kvit.Izgovorivši ove riječi vojvoda se nakloni i izađe a da Margerita nije učinila ni jednu kretnju da bi ga zadržala. U pretsoblju je našao Žijonu koja ga odvede sve do prozora u prizemlju, a u jarku pak svoga paža s kojim se vrati u palaču Giz.Za to vrijeme Margerita, sanjareći sjedne uz prozor!__ Kakve li bračne noći! — prošapta. — Muž meizbjegava, a ljubavnik me ostavlja!U tom času prođe s onu stranu jarka neki ško-larac koji se sa Tur di Boa (Tour du Bois-a) vraćao put mlina Mone (Monnaie), pjevajući:»Zašto, ako sad poželim Gladit tvoju lijepu kosu Ili ljubit tvoje usne Il'ti dirnut lijepe grudi, Poput duvne se ponašaš U manastir zatvorene?Zašto čuvaš svoje oči, Svoje grudi rascvjetale, Svoje čelo, svoje usne? Zar ćeš milovat' Putona Kada Karon svojim čamcem Jednom prijeko te preveze?S Kraljica Margo I33Nakon posljednejeg ti daha, Tvoje usne bit će, draga, . Blijede ondje, i bez krvi. A kad mrtav budem doš'o, Ja sjenima neću priznat Da si dragana mi bila.Stog' se, mila, predomisli Dok si jošte na životu! Ne brani mi svoje usne, Jer kad mr'jet ti dođe hora, Gorko ćeš se pokajati Što si odbojna mi bila!«Margerita je slušala tu pjesmu smiješeći se sjetno, a pošto se školarčev glas izgubio u daljini, ona zatvori prozor i pozove Žijonu da joj pomogne pri ra-zodijevanju.3.KRALJ — PJESNIKSutrašnji, a i slijedeći dani prošli su u svečanostima, balovima i turnirima.Združivanje dviju stranki nastavljalo se na isti način. Od pustih milovanja i raznježivanja i najza-. drtijim hugenotima mogla se pomutiti pamet. Otac Koton (Cotton) je viđen kako ručava i orgija zajedno sa barunom de Kurtomer-om (Courtaumer-om), a vojvoda de Giz kako plovi Senom na lađi, slušajući iz-vođenje muzike na vodi zajedno sa princom Kon-de-om.Kralj Karlo izgledao je kao da se rastao od svoje uobičajene melankolije te više nije mogao biti bez svojeg šurjaka Henrika. A kraljica-majka, napokon, bila je toliko radosna i toliko zaokupljena vezovima, draguljima i vrpcama, da je od toga gubila san.Hugenoti, pomalo razmekšani tom novom Ka-puom, počeli su ponovo oblačiti svilene prsluke, iz-vješati gesla i šetkati se ispod izvjesnih balkona, kao da su katolici. Na sve strane ponovo se ispoljavala djelatnost u korist reformirane vjere, te bi se bilo" moglo povjerovati da se dvor sprema da postane protestantski. I sam admiral, usprkos svojoj iskusnosti, nasjeo je kao i ostali, te mu je to tako zavrtilo glavom da je jedne večeri tokom čitava dva sata zaboravio griskati svoju čačkalicu — posao kome se o-bično odavao od dva sata poslije podne, to jest od trenutka kada bi završavao njegov ručak, pa sve do osam sati uveče, to jest do trenutka kada bi ponovo sjedao za trpezu da bi večerao.Te večeri kada se admiral bijaše zaboravio u tolikoj mjeri da je propustio svoje navike, kralj Karlo IX bio je pozvao na doručak u malom krugu Henrika Navarskog i vojvodu de Giz. Potom pošto je obrok bio dovršen, on se sa njima uputi u svoju sobu, gdje im je objašnjavao dovitljivi mehanizam jedne stupice za vukove koju bijaše sam izumio, kad li odjednom zastade u tumačenju.— A zar gospodin admiral večeras neće doći? — upita. — Tko ga je danas vidio i tko mi može dati obavijesti o njemu?— Ja! — reče kralj Navare. — A u slučaju da je Vaše Veličanstvo uznemireno glede njegova zdravlja, mogu vas umiriti, Sire, jer sam ga vidio jutros u šest sati i večeras u sedam.— Ah, ah! — dobaci kralj, čiji se načas rastreseni pogled zaustavi sa prodornom radoznalošću na njegovom šurjaku. — Vi ste priličan ranoranilac za jednog mladoženju, dragi moj Henriče!— Da, Sire! — odgovori kralj Bearnae — Htio sam od admirala, koji zna sve, saznati nisu li neki plemići, što ih još očekujem, na putu ovamo.— Još plemića! Imali ste ih osam stotina na dan vaše svadbe, a svakog dana pristiže još po neki novi. Ta zar nas hoćete preplativi? — reče u smijehu Karlo IX.3435Vojvoda de Giz nabra obrve.— Sire, — otpovrne Bearnac — govori se o jednom pothvatu protiv Flandrije, pa skupljam oko sebe sve one iz moga kraja i okolice za koje vjerujem da će moći biti na korist Vašem Veličanstvu.

Vojvoda, sjetivši se plana o kojem Bearnac bijaše govorio Margeriti na dan svoje svadbe, stade slušati pažljivije.— Fino! Fino! — odgovori kralj sa svojim blijedim smeškom. — Čim više ih bude, tim više ćemo biti zadovoljniji. Dovedite, dovedite, Henriče! Ali, tko su ta gospoda? Valjana, nadam se?— Ne znam, Sire, hoće li moji plemići ikada vrijediti kao plemići Vašeg Veličanstva, plemići vojvode od Anžua ili plemići vojvode od Giza, no ja ih poznajem i znam da će učiniti sve što je u njihovoj moći.— Očekujete li mnogo njih?— Još njih deset ili dvanaest.— A zovu se?— Sire, smetnuo sam s uma njihova imena, pa vam, izuzev jednoga među njima koga mi je preporučio Telinji kao savršenog plemića i koji se zove de La Mol (de La Mole), ne bih znao reći...— De La Mol! Nije li to neki Lerak de La Mol (Lerac de La Mole), Provansalac? — upadne kralj koji bijaše veoma upućen u genealošku znanost.— Upravo tako, Sire. Kako vidite, ja novačim sve do u Provansu.— A ja, — reče vojvoda de Giz sa podrugljivim osmijehom — ja idem još i dalje od Njegova Veličanstva kralja Navare, jer ja ću potražiti čak do Piemonta sve pouzdane katolike što ću ih tamo moći naći.— Katolici ili hugenoti — prekide ga kralj — nije važno, samo ako su valjani!Kralj, da bi izrekao te riječi koje su u njegovom duhu izmiješala hugenote sa katolicima, bijaše poprimio toliko ravnodušan izražaj, da se tome začudio čak i sam vojvoda de Giz.36— Vaše Veličanstvo se bavi našim Flamancima? — upita admirala kome kralj od unazad nekoliko dana bijaše udijelio milost da smije ulaziti k njemu, a da mu ne bude prijavljen, i koji je upravo čuo posljednje kraljeve riječi.— Ah, evo mog oca admirala! — klikne kralj, raskrilivši ruke. — Razgovaramo o ratu, o plemićima, o valjanim plemićima, a on stiže! Što će reći da je magnet privukao željezo! Moj šurjak Navara i moj rođak de Giz očekuju pojačanja za vašu vojsku. Evo0 čemu je bila riječ!— A ta pojačanja stižu! — reče admiral.— Imate li vijesti, gospodine? — upita Bearnac.— Da, sinko, a ponaosob od gospodina de La Mol-a. Jučer je bio u Orleanu a sutra ili prekosutra biti će u Parizu.— Prokletstvo! Gospodin admiral je očito mađioničar kad je tako dobro upućen u ono što se zbiva na udaljenosti od trideset ili četrdeset milja! I ja bih sa 'svoje strane volio da istom takvom sigurnošću znam što se zbivalo ili što se zbilo pred Orleanom!Kolinji ostade bešćutan na tu otrovnu strijelu vojvode de Giza, koji je očigledno napravio aluziju na smrt Franje de Giza, svojeg oca, koga je pred, Orleanom ubio Poltro di Mere, a sumnjalo se da je admiral savjetovao na taj zločin.— Gospodine — otpovrne hladno i sa dostojanstvom — ja sam mađioničar svaki puta kad želim posve tačno biti upućen o onome što je važno za moje poslove ili za kraljeve poslove. Moj teklič je stigao iz Orleana prije sat vremena, a zahvaljujući pošti prešao je trideset i dvije milje u jedan dan. Gospodin de La Mol pak, koji putuje na svom konju prelazi samo deset milja na dan, pa će stići tek dvadeset1 četvrtoga. Eto, to je sva čarolija!— Bravo, moj oče! Dobro ste odgovorili! — klikne Karlo IX. — Pokažite ovim mladićima da je vašu bradu i vašu kosu pobjelila ne samo starost već i mudrost! Stoga hajde da ih pošaljemo neka razgovaraju o svojim turnirima i svojim ljubavima, a nas37dvojica ostanimo da razgovaramo o našim ratovima. Dobri vitezovi su dobri kraljevi, moj oče! Idite, gos-podo, imam da razgovaram sa admiralom!Dvojica mladića izađoše, najprije kralj Navare, a za njim vojvoda de Giz. Međutim, s onu stranu vratiju, nakon hladna naklona svatko ode na svo^u stranu. 'Kolinji ih je ispratio pogledom izvjesnom uzne-mirenošću, jer bi se uvijek, kada bi vidio susret tih dviju mržnji, plašio da iz njih ne izbije neka nova munja. Karlo IX shvati šta se zbiva u njegovim mislima te mu se prikuči položivši svoju ruku na njegovu podlakticu.— Budite mirni, moj oče, ja sam tu da svakog držim u poslušnosti i poštovanju. Ja sam stvarno kralj otkako moja majka više nije kraljica, a ona više nije kraljica otkako je Kolinji moj otac.— Ah, Sire — reče admiral — kraljica Katarina ...

— ... je spletkarica! Sa njom nema mogućnosti mira. Ti talijanski katolici su zadrti i ne umiju ništa drugo do istrebljivati. Ja, naprotiv, ne samo da želim smiriti, već želim čak i da podam moć onima koji slijede novu vjeru. Oni drugi su previše razvratni, moj oče, oni me sablažnjavaju svojim ljubakanjima i svojim razuzdanostima. Slušaj, hoćeš li da ti kažem iskreno, — nastavi Karlo IX udvostručavajući pre-danost svojih izljeva — podozriv sam na sve što me okružuje, osim na svoje nove prijatelje! Ambicija de Tavana (de Tavannes-a) mi je sumnjiva. Vjejvij (Vi-eilleville) voli samo dobro vino i bio bi kadar da izda svoga kralja za bure malvazije. Monmoransi-a je briga samo za lov, te provodi svoje vrijeme među svojim psima i svojim sokolovima. Grof de Rec (de Retz) je Španjolac, gospoda de Giz su Lotarinžani. Čini mi se da u Francuskoj nema pravih Francuza, prosti mi bože, osim mene, moga šurjaka Navare i tebe! Ali ja, ja sam prikovan za prijesto i ne mogu zapovjedati vojskom. Najviše ako me puste da po miloj volji lovim u Sen-Zermenu i Rambujeu (Saint-Germain i38Rambouillet-u). Moj šurjak Navara je premlad i premalo iskusan. Uostalom, čini mi se da se u svakom pogledu vrgao u svoga oca Antuna koga su vazda upropašćavale žene. Jedini si ti, moj oče, koji si hrabar poput Juli ja Cezara, a ujedno mudar poput Platona. Ipak, ne znam što mi je činiti, doista! Da te zadržim ovdje kao savjetodavca, ili pak da te poša-ljem onamo kao generala. Ako me budeš savjetovao, tlco će zapovjedati? Ako budeš zapovjedao, tko će me savjetovati?— Sire — reče Kolinji — najprije valja pobijediti, a onda, poslije pobjede na redu je savjet.— To je tvoje uvjerenje, moj oče? Pa dobro! Neka bude tako! Bit će učinjeno prema tvome uvje-renju. U ponedeljak odlaziš u Flandriju, a ja pak odlazim u Amboaz (Amboise).— Vaše Veličanstvo napušta Pariz?— Da! Umoran sam od sve te buke i od svih tih svečanosti. Ja nisam čovjek od akcije, ja sam sanjar Nisam rođen da budem kralj, rođen sam da budem pjesnik. Sastavit ćeš neku vrst savjeta koji će upravljati za vrijeme dok ćeš biti u ratu, a ukoliko u njemu ne bude sudjelovala moja majka, sve će ići kako valja. Već sam obavjestio Ronsara (Ronsard-a) da mi se pridruži. A tamo, daleko od buke, daleko od svijeta, daleko od zlih ljudi, pod našim velikim drve-ćem, na obalama rijeke, uz žubor potoka, nas dvojica razgovarat ćemo o božjim stvarima ... jedna naknada što postoji u tom svijetu ljudskih stvari. Evo, čuj ove stihove kojima ga pozivam da mi dođe. Sastavio sam ih jutros.Kolinji se nasmiješi.Karlo IX prijeđe rukom preko svog čela, žutog i glatkog poput bjelokosti, te stane nekom vrsti ka-denciranog pjevanja izgovarati slijedeće stihove:»Ronsar-e, dobro znam da ako ne vidiš me, Ti ubrzo zaboravljaš glas svoga kralja. No, kao spomen tebi, znaj da vazda težim Poezije vještinu učit' kako valja.39I stog' ti htjedoh poslat' ovaj dopis Da oduševim tvoju bujnu maštu. Ne vodi dakle više brige o kućanstvu, Sad više nije hora starat se za baštu!Za kraljem pođi, koj' te voli iznad svega Zbog stihova što teku ti od meda slađe. I znaj, ne pohodiš li me u Amboazu, Da među nama bit će grdne svađe!«— Bravo, Sire! Bravo! — klikne Kolinji. — Ja se bolje razumijem u ratne poslove negoli u pjesničke, no čini mi se da su ovi stihovi ravni najlepšima što ih prave Ronsar, Dora (Dorat), pa čak i Mišel de l'Opital (Michel de l'Hospital), kancelar Francuske.— Ah, oče moj! — poviče Karlo IX — Istinu kažeš! Jer naslov poete, vidiš li, to je naslov za kojim težim iznad svega. I, kao što sam, ima tome nekoliko dana, rekao svojem učitelju poezije:»Vještina sastavljanja stihova bi trebalo da bude Na većoj c'jeni, pamti, no vještina vladanja. Obojica smo isto ovjenčani krunama, No ja k'o kralj, ja sam je dobio, dok ti je daješ. Tvoj duh, usplamtjeo božanskim žarom, pjesniče, Iz sebe samog blista — a ja tek svojom veličinom. I samih bogova, potražimo li višnji sud im: Ronsar mezimac im, dok je tek slika njihova sam. Ta tvoja lira, čarolijom svog blagog zvuka, Osvaja tebi duše, dok meni samo tjela služe. Ti po njoj vladaš, i ona tebi poravnava pute Gdje tiranin najveći nikad nije im'o vlasi.«— Sire — reče Kolinji — znao sam da se Vaše Veličanstvo druži sa Muzama, no nisam znao da su mu one na j glavni je savjetnice.— Poslije tebe, moj oče, poslije tebe! Upravo radi toga da ne pomutim svoje odnose sa njima želim da te stavim na čelo svih poslova, čuj, dakle: trenutno treba da odgovorim na jedan novi madrigalšto mi ga je poslao moj veliki i dragi pjesnik... ja ti dakle ovoga časa ne mogu dati sve dokumente koji su potrebni kako bih te uputio u to veliko pitanje koje razdvaja Filipa II i mene. Postoji između ostalog neka vrsta ratnog plana što su ga sastavili moji ministri. Potražit ću ti sve to i predat ću ti to sutra ujutro.— U koliko sati, Sire?

— U deset. A ukoliko bih slučajno bio zaokupljen stihovima, ukoliko bih se zatvorio u svoj radni kabinet... pa dobro, ti ćeš uprkos tome ući i uzet ćeš sve papira što ćeš ih naći na ovome stolu. Bit će pohranjeni u ovoj crvenoj mapi. Boja je upadljiva, i nećeš se zabuniti. A ja odoh da pišem Ronsaru.— Zbogom, Sire!— Zbogom, moj oče!— Vašu ruku!— Sto to govoriš! Moju ruku? U moje naručje, na moje grudi, tu je tvoje mjesto! Dođi, stari moj ratnice, dođi!I Karlo IX privuče k sebi Kolinjia koji se bio sagnuo na poklon, te pritisne svoje usne na njegovu bijelu kosu.Admiral izađe otirući suze ganuća.I Karlo IX ga je pratio pogledom sve dokle ga je mogao vidjeti i sluhom sve dokle ga je mogao čuti. Potom, kada ništa više nije ni vidio ni čuo, objesi po svom običaju svoju blijedu glavu na jedno rame te se iz sobe, u kojoj se nalazio, polagano uputi u odaju gdje je držao svoju zbirku oružja.Ta prostorija bijaše kraljevo najmilije boravište. Ovdje je održavao svoje satove mačevanja sa Pom-pe-om (Pompee-om) i svoje satove pjesništva sa Ron-sar-om. Bio je sakupio veliku zbirku oružja za napad i odbranu, najlepšeg što ga je mogao naći. Tako su svi zidovi bili pokriveni bojnim sjekirama, štitovima, kopljima, helebardama, pištoljima i mušketa-ma, a upravo toga dana neki čuveni oružar bio mu je donio jednu divnu arkebuzu na čijoj cijevi bijahu41srebrenim pismenima umetnuta slijedeća četiri stiha, što ih bijaše ispjevao sam kraljevski pjesnik:»Za obranu vjere velje Smjerna sam i vjerna. Za kraljeve nepr'jatelj* Kruta sam i ljuta.«Karlo IX ušao je dakle, kako smo rekli, u taj kabinet i, pošto je zatvorio glavna vrata kroz koja bijaše ušao, pođe da zadigne sag koji je sakrivao prolaz što je vodio u jednu prostoriju gdje je neka žena klečala na klecalu i izgovarala molitve.Budući da je ta kretnja bila izvršena lagano i da kraljevi koraci prigušeni sagom, nisu bili glasniji od koraka nekog fantoma, žena koja je klečala nije čula ništa te se nije ni okrenula, već je nastavila da se moli. Karlo zasta načas, promatrajući je zamišljeno.Bila je to žena od trideset i četiri ili trideset i pet godina, čiju je krepku ljepotu pojačavala seljačka nošnja iz okolice Ko-a (Caux-a). Nosila je visoku peču ioja je na francuskom dvoru bila tako jako u modi za vrijeme vladavine Izabele Bavarske, a njezin crveni steznik bio je sav opšiven zlatom kao što su to danas steznici seljakinja iz Netuna i Šore.Prostorija u kojoj je stanovala već od unazad gotovo dvadeset godina bijaše povezana sa kraljevom spavaonicom i ispoljavala čudnovatu mješavinu elegancije i seljačke jednostavnosti. Bilo je to stoga što, malone u istom odnosu, palača bijaše poprimila nešto od kolibe, a koliba pak nešto od palače, tako da je ta soba predstavljala sredinu između jednostavnosti seljanke i luksuza velike dame. I doista, klecalo na kome se molila bijaše iz divno izrezbarene hrasto-vine, pokriveno baršunom sa zlatnim resama, dok je biblija iz koje je čitala svoje molitve — jer ta žena bijaše reformirane vjere — bila jedna od onih napola raspalih starih knjiga, kao što ih nalazimo u najsiromašnijim kućama.42I sve ostalo bijaše primjereno tome klecalu i tojbibliji-— Ej, Madelono! — reče kralj.Začuvši ovaj bliski glas, žena koja je klečala po~ diSae Slavu i nasmiješi se. A onda ustane.— Ah, ti si to, sinko! — reče,— Da, dojkinjo, dođi amo!Karlo IX spusti zastor i sjedne na ručku jednog naslonjača. Dojkinja se odazove pozivu.— Što ćeš od mene mali moj Karlo? — upita.— Dođi amo i odgovaraj posve tiho! Dojkinja mu se približi familijarnošću koja jemogla proisticati iz materinske nježnosti što je žena osjećala za dijete koje je dojila, no kojoj pamfleti onog vremena pridavahu jedno daleko manje čisto vrelo.— Evo me! — reče — Govori!— Je li stigao čovjek kojeg sam dao pozvati?— Stigao je ima tome pola sata.Karlo ustane, pristupi prozoru, pogleda ne motri li tkogođ odozdo, priđe vratima, oslušne kako bi se uvjerio ne prisluškuje li tkogođ, strese prašinu sa svojih trofeja, pogladi iednog velikog hrta koji ga je slijedio

ukorak, koji e^= zaustavljao kad bi se zaustavljao njegov gospodar i koji se stavljao u pokret kad bi se njegov gospodar opet pokrenuo. Potom, vrativši se svojoj dojkinji, reče:— Dobro je, dojkinjo, pusti ga unutra!Dobra žena iziđe kroz isti onaj prolaz kroz koji on bijaše ušao, a kralj ode da se nasloni o jedan stol na kome je bilo poredano oružje svake vrsti.Tek što je stigao do stola, zastor se ponovo podiže, otvarajući prolaz onome koga je kralj čekao.Bio je to čovjek od četrdesetak godina, siva i prijetvorna oka, nosa savinuta poput sovina kljuna, obraza proširenih isturenim jagodicama. Njegovo je lice pokušavalo da izražava poštovanje, ali je uspje-valo namjestiti samo hipokritski osmijeh na usnama, blijedim od straha.43Karlo lagano pruži ruku iza sebe i položi je na držak jedne novoizumljene pištolje što je palila pomoću kremena koji se stavljao u doticaj sa čeličnim kotačem umjesto da pali pomoću fitilja, te svojim mutnim okom omjeri tu novu osobu što smo je upravo uveli na pozornicu. Za vrijeme dok ga je tako ispitivački gledao, zviždukao je velikom tačnošću pa čak i značajnom muzikalnošću, jedan od svojih omiljenih lovačkih napjeva.Nakon nekoliko trenutaka, za vrijeme kojih su se crte starčeva lica sve više i više izobličavale, zapita?— Vi ste onaj koga zovu Fransoa de Luvije-Mor-vel (Frangois de Louviers-Maurevel)?— Da, Sire.— Zapovjednik petardiraca?— Da, Sire.— Pozvao sam vas da vas vidim. Morvel se pokloni.— Poznato vam je — nastavi Karlo naglašavajući svaku riječ — da svoje podanike volim podjednako.— Znam — promuca Morvel — da je Vaše Veličanstvo otac svoga naroda.— I da su i hugenoti i katolici podjednako moja djeca.Morvel je šutio. Jedino je drhtavica, koja je zahvatila njegovo tijelo, postala primjetna za kraljevo prodorno oko, ma da je onaj, kome je upućivao svoje riječi, bio gotovo sakriven u sjeni.— To vam nije pravo — nastavi kralj —- vama koji ste vodili tako surov rat protiv hugenota?Morvel padne na koljena.— Sire — promuca vjerujte mi...— Vjerujem — upade Karlo IX upijajući sve više i više u Morvela svoj pogled koji je, koliko je isprva bio staklast, sada postajao malone plamteći — vjerujem da ste itekako imali želju da u Mon-konturu ubijete, gospodina admirala koji je dolazio odavde. Vjerujem da ste promašili i da ste onda pre-jli u vojne odrede vojvode od Anžu-a, našeg brata. t napokon, vjerujem da ste onda po drugi puta prešli v prinčevima i da ste tamo preuzeli službu u odredu gospodina Mua de Sent-Fal-a (Mouy de Saint-.pfrale-a)...— Oh, Sire!— ... jednog vrlog pikardijskog plemića?— Sire, Sire — poviče Morvel — ne uništavajte me!— Bio je to vrijedan oficir — nastavi Karlo IX, a kako je govorio, na njegovom se licu sve to više ocrtavao izražaj gotovo divlje okrutnosti — koji vas je prihvatio kao sina, koji vam je pružio smještaj, koji vas je oblačio i hranio.Morvelu se ote uzdah očajanja.— Nazivali ste ga svojim ocem, mislim — nastavi nesumnjivo kralj — a sa mladim de Mua-om, njegovim sinom, vezjvalo vas je nježno prijateljstvo?Morvel, još uvijek na koljenima, povijao se sve više i više smrvljen riječima Karla IX, koji je stajao uspravan, bešćutan, sličan kipu na kome su jedino usnice odisale životom.— Uostalom — nastavi kralj — nije li trebalo da dobijete deset hiljada škuda od gospodina de Giz-a u slučaju da ubijete admirala?Ubojica sav užasnut, dotakne svojim čelom pod.— Što se pak tiče gospodina de Mua-a, vašeg dobrog oca, jednoga dana pratili ste ga u izviđanju što ga je poduzeo u pravcu Ševre-a (Chevreux-a). Ispao mu je bič, i on je sjahao da bi ga podigao. Bili ste nasamo s njim, dohvatili ste jednu pištolju među vašim oružjem i, za vrijeme dok se on saginjao, vi ste mu smrskali bubrege. Potom, kad ste vidjeli da je mrtav, jer vi ste ga ubili otprve, dali ste se u bijeg na konju što vam ga biješe poklonio. Tako je tekla priča, mislim?Budući da je Morvel zanijemio pod ovom optuž-btipL čija je svaka pojedinost bila istinita, Karlo IX poce ponovo jednakom tačnošću i jednakom muzikalnošću zviždukati isti onaj lovački napjev.— Dakle, meštre ubojico — reče nakon jednog trenutka — znate li da osjećam veliku želju da vas dadem objesiti!

— Oh! Veličanstvo! — vikne Morvel.— Mladi de Mua me je upravo jučer preklinjao da to činim, i, doista, nisam znao što da mu odgovorim, jer njegov zahtjev je veoma pravedan.Morvel sklopi ruke.— To pravedniji što sam, kao što ste rekli, otac svoga naroda i što su, kao što sam vam odgovorio, sada kad sam se, eto, poravnao sa hugenotima, oni su upravo jednako tako moja djeca, kao što su to i katolici.— Sire — reče Morvel, posve obeshrabren — moj život je u vašim rukama, činite sa njim što hoćete!— U pravu ste, i ja ne bih za nj dao ni pare!— Ali, Sire — upita ubojica — zar dakle nema načina da iskupim svoj zločin?— Ne znam nijedan. Ipak, da sam na vašem mjestu, što hvala bogu nije slučaj...— Da, Sire? Da ste na mojem mjestu...? — prošaputa Morvel žudno upućujući svoj pogled o kraljeve usne.— Mislim da bih se izvukao iz toga! ■<- nastavi Karlo.Morvel se pridigne na jedno koljeno i jednu ruku, zapiljivši svoje oči u kralja kako bi se uvjerio da se ovaj ne šali.— Ja mnogo volim mladog de Mua-a, bez sumnje — nastavi kralj ■— ali, ja isto tako mnogo volim i svojega rođaka de Giz-a, i kad bi me ovaj zamolio za život čovjeka, za čiju smrt bi me zamolio onaj drugi, priznajem da bih se našao u velikoj neprilici. Međutim, u mudroj politici kao i u dobroj vjeri, morao bih učiniti ono zašto bi me zamolio moj rođak de Giz, jer de Mua, ma koliko da je valjan ka-petan, on je ipak prilično malena ličnost u poređenju sa princom od Lotaringije.Za vrijeme tih riječi Morvel se stao polako uspravljati poput čovjeka koji se vraća u život.46— Prema tome, z9 vas, u krajnjoj situaciji u kojoj se nalazite, bilo bi dakle važno da steknete milost moga rođaka de Giz-a. A u vezi sa tim sjetio sam se jedne stvari koju mi je jučer ispričao.Morvel priđe korak bliže.— »Zamislite, Sire«, rekao mi je, »svakog jutra u deset sati na povratku iz Luvra ulicom Sen-Žer-rnen-1'Okseroa prolazi moj smrtni neprijatelj. Vidim ga prolaziti sa jednog prozora s rešetkama u pri-zemlju; to je prozor u stanu mog nekadašnjeg pre-ceptora, kanonika Petra Piles-a. Gledam tako svakog dana svojeg neprijatelja i svakog dana molim se đavolu da ga smlavi u zemljinu utrobu!« Recite sad, meštre Morvele, — nastavi Karlo — kad biste vi bili đavo, ili kad bi ste bar na trenutak zauzeli njegovo mjesto, ne bi li to možda razveselilo mog rođaka de Giz-a?Morvelu se vrati njegov paklenski osmjeh, a njegove usne, još uvijek blijede od prepasti, izgovoriše ove riječi:— Ali, Sire, ja nemam moć da otvorim zemlju!— Ipak ste je, ako se dobro sjećam, otvorili valjanom Mua-u. Na to će te mi reći da je to bilo pomoću pištolja ... Zar više nemate tu pištolju?— Oprostite, Sire — otpovrne razbojnik koji bijaše već gotovo umiren — ali ja rukujem arkebu-zom još i bolje negoli pištoljem.— Oh! — dobaci Karlo IX. — Pištolja ili arke-buza, nije važno. Moj rođak de Giz neće, u to sam siguran, cjepidlačariti glede izbora sredstava!—Ali, — reče Morvel — potrebno bi mi bilo neko oružje na čiju bih ispravnost mogao računati, jer ću možda morati da pucam iz daljine.— Ovdje u ovom kabinetu imam deset arkebuza — odgovori Karlo IX — sa kojima pogađam zlatnu škudu na udaljenosti od pedeset koraka. Hoćete li iskušati jednu od njih?— Oh, Sire! Sa najvećim veseljem! — klikne Morvel te priđe onoj koja je bila smještena u jednom uglu i koju bijahu Karlu IX donijeli upravo toga dana.— Ne, ne ovu! — reče kralj. — Ne ovu! Nju čuvam lično za sebe. Imat ću ovih dana velik lov, prilikom kojeg se nadam da će mi poslužiti. No sve ostale su vam na raspolaganju.Morvel skine jednu arkebuzu sa zida.— Dakle, taj neprijatelj, Sire, tko je to? — upita ubojica.— Zar ja znam? — otpovrne Karlo IX ošinuvši bijednika svojim prezirnim pogledom.— Pitat ću dakle gospodina de Giz-a — promuca Morvel.Kralj slegne ramenima.— Ništa vi nemojte pitati! — reče. — Gospodin de Giz ne bi odgovorio. Zar se odgovara na takve stvari? Na onima, koji ne žele da budu vješani, je da se domisle!— Pa, po čemu ću ga onda prepoznati?

— Kekao sam vam da svakog jutra u deset sati prolazi ispred kanonikovog prozora.— Ali, ispred tog prozora prolaze mnogi! Neka se Vaše Veličanstvo dostoji navesti mi makar bilo kakav znak.— Oh, to je najlakša stvar. Sutra, na primjer, nosit će pod svojom miškom jednu mapu od crvene marokanske kože.— Sire, to je dovoljno.— Imate li još uvijek onog konja što vam ga je poklonio gospodin de Mua, i koji tako dobro trči?— Sire, imam jednog od najbržih berberskih konja.— Oh, za vas nisam u brizi! Samo, dobro je da saznate da samostan ima i stražnja vrata.— Hvala, Sire! A sada se za mene, pomolite bogu!— O, grom i strijela! Pomolite se radije đavlu! Jer samo njegovom pomoći možete izbjeći užetu.— Zbogom, Sire.— Zbogom! Ah, još nešto, gospodine de Morvel... Vi znate, ukoliko bi se o vama na bilo koji način čulo govoriti sutra prije deset sati, ili pak ukoliko se ovama ne bi-čulo govoriti poslije deset, u Luvru postoji tamnica bez izlaza!I Karlo IX ponovo nastavi spokojno i točnije no igda zviždukati svoj omiljeni napjev.4.VEČE 24. AUGUSTA 1572.Naš čitalac nije zaboravio da je u prethodnom poglavlju bila riječ o jednom plemiću po imenu de La Mol, koga je sa izvjesnim nestrpljenjem očekivao Henrik Navarski. Taj mladi plemić, kao što to bijaše najavio admiral, ušao je u Pariz kroz kapiju Sen-Marsel (Saint-Marcel), potkraj dana 24. augusta 1572. Bacivši prilično prezriv pogled na brojna svratišta što su s lijeva i s desna pokazivala svoje živopisne table s natpisima, potjerao je svog konja, koji se sav pusto od znoja, sve do u samo srce grada, gdje se, pošto je prešao trgom Mober (Maubert), koji smo kasnije prekrstili u ulicu Arbr-Sek (Arbre-Sec) i kojoj ćemo, radi olakšanja našim čitaocima, zadržati njezino moderno ime.To ime mu se bez sumnje dopalo, jer on je u nju ušao, a kako je s lijeve strane privukla njegovu pozornost jedna limena tabla koja je škripala na svojoj sipki uz pratnju zvončića, on se zaustavi po drugi puta i pročita riječi »K LIJEPOJ ZVIJEZDI«, što bijahu napisane kao tumačenje ispod slikari je koja je prikazivala najmiliju ikonu za izgladnjelog putnika: bijaše to kokoš koja se pekla posred jednog crnog neba, dok je neki čovjek, odjeven u crvenu kabanicu, pružao put te novovrsne zvijezde svoje ruke, svoj novčanik i svoje želje.— Evo — reče plemić sam sebi — evo jednog svratišta koje se veoma dobro preporuča, a svrati-štar koji ga drži, duše mi, mora da je domišljat svat. Vazda sam slušao da se ulica Arbr-Sek nalazi u čet-* Kraljica Margo i49vrti Luvra, a ako ta gostionica imalo odgovara ovoj tabli, bit će mi ovdje izvrsno!Za vrijeme dok je novi pridošliea držao sam sebi taj monolog, drugi jedan jahač, koji je stigao s drugog kraja ulice, to jest iz ulice Sent-Onore (Saint-Honore), zaustavio se zapavši u isto takav zanos pred tablom »Lijepe zvijezde«.Onaj od te dvojice, kojeg poznajemo bar po imenu, jahao je bijelca španjolske pasmine i imao je na sebi crn prsluk ukrašen ahatima. Njegov plašt bijaše iz" tamnoljubičastog baršuna; nosio je čizme od crne kože, mač sa drškom od cizelirana željeza i isto takav bodež. A ako pređemo sa njegove odjeće na njegovo lice, reći ćemo da je to bio čovjek od dvadeset i četiri do dvadeset i pet godina, preplanule puti, modrih očiju, tanka brka, blještavih zubiju koji kao da su obasjavali njegovo lice kada bi mu se usta, fina oblika i savršene skladnosti otvorila na blag i sjetan osmijeh.Drugi pak putnik predstavljao je potpunu opreku prvome pridošlici. Ispod njegova šešira sa zadignutim obodom vidjela se bogata i kovrdžava kosa više crvenkasta negoli plava. Pod njegovom kosom, sive oči sijevale bi mu pri najmanjoj neprijatnosti tako blještavom vatrom, te bi se tada reklo da su crne.Ostali dio lica sastojao se od ružičaste puti, malenih usta, nadsvođenih riđim brkovima, i divnih zubiju. Ukratko, svojom bijelom kožom, svojim visokim stasom i svojim širokim ramenima, bijaše to lijep kavalir u uobičajenom smislu te riječi. I, već čitav jedan sat tokom kojeg je pod izlikom da traži natpise na svratištima dizao svoj nos prema svim prozorima, žene su ga uveliko gledale. Sto se pak tiče muškaraca koji su možda pomalo osjećali želju da se nasmiju videći njegovu preusku kabanicu, njegove pripijene čarape i njegove čizme zastarjela oblika, njima je taj smijeh, koji je počeo jednim najdra-žesnijim: »Opčuvao vas bog!«, zapeo pri pogledu na tu fotografiju koja je unutar jedne minute poprimala deset različitih izražaja, izuzev svakako dobroćudan50

j2 što vazda karakterizira pojavu smetena provincijalca.I upravo se on kao prvi obratio onom drugom plemiću koji je, kao što smo to rekli, razgledao svratiste »K lijepoj zvijezdi«.— Sto mu gromova, gospodine — reče onim brđanskim naglaskom po kome se već pri prvoj riječi između stotinu stranaca prepoznaje Pijemontežanin — ne nalazimo li se ovdje blizu Luvra? Na svaki način, mislim da ste imali isti ukus kao i ja. To je laskavo za moje gospodstvo!— Gospodine — odgovori onaj drugi provansal-skim naglaskom koji ni najmanje nije zaostajao za onim pijemontežanskim njegova druga — vjerujem zaista da se to svratiste nalazi blizu Luvra. Međutim, još se pitam hoću li imati čast da budem istog ukusa s vama. Još se predomišljam.— Niste se još odlučili, gospodine? Ipak, kuća je prijatna. A zatim, možda sam dospio u napast baš uslijed vaše nazočnosti. Priznajete li bar da je ovo zgodna slikari ja?— Eh, bez sumnje! Ali, upravo to je ono što me navodi da posumnjam u njezinu stvarnu istinitost. Pariz je pun varalica, rekoše mi, a sa natpisima se može varati isto tako kao i sa bilo čim drugim.— Sto mu gromova, gospodine — otpovrne Pie-montežanin — ja se bogme ne plašim prijevare. A ako me gostioničar posluži manje dobro pečenom kokoši nego što je to ova na njegovoj firmi, nabost ću njega na ražanj i neću ga napuštati sve dok ne bude čestito ispečen. Uđimo, gospodine!— Uspjeli ste da me natjerate na odluku! — reče Provansalac u smijehu. — Pokažite mi dakle put, go-spodine, molim vas.~ Oh, gospodine! Duše mi, ja to nipošto neću učiniti! Jer ja sam samo vaš ponizni sluga, grof Hanibal de Kokona (Annibal de Coconnas).A Ja, gospodine, ja sam samo Josip-Hijacint-»onifacije de Lerac de La Mol (Joseph-Hyacinthe-tfomf de Lerac de La Mole), posve na vašu službu.51— U tom slučaju, gospodine, uhvatimo se pod-ruku i uđimo zajedno!Posljedica tog pomirljivog prijedloga bijaže da se dvojica mladih ljudi, koji su sjahavši sa svojih konja dobacili uzde jednom konjušaru, poduhvatiše pod-ruku te se, poravnavši svoje sablje, uputiše prema vratima svratišta, na čijem je pragu stajao gostioničar. Međutim, suprotno običaju te vrste ljudi, vrli vlasnik kanda nije na njih obraćao na najmanju pozornost, budući da je svu njegovu pažnju zaokupio razgovor s nekim visokim svatom, suhim i žutim, koji bijaše utonuo u svoj plašt boje stijenja kao neka sova pod svojim perjem. ^Dvojica plemića stigoše tako blizu gostioničara i čovjeka s plaštem boje stijenja sa kojim je razgovarao, da je Kokona, postavši nestrpljiv zbog toliko malo važnosti što se pridavala njemu i njegovom drugu, povukao gostioničara za rukav. Ovaj se na to kanda naglo probudi te otpusti svog sugovornika riječima: »Doviđenja. Dođite uskoro i, prije svega, obavijestite me o satu!«.— Ej, gospodine čudače, — reče Kokona — zar ne vidite da vas ljudi trebaju?Oh, oprostite, gospodo! — odgovori gostioničar. — Nisam vas opazio.— Ej, sto mu gromova! Trebalo je da nas opazite! A sada kad ste nas opazili, umjesto da kažete jedno-stavno »gospodine«, izvolite reći »gospodine grofe«!De La Mol se držao u pozadini, ostavljajući da govornik bude Kokona, koji je, kako se činilo, uzeo stvar u svoje ruke.Međutim, po njegovim namrštenim obrvama lako se moglo vidjeti da je bio spreman da mu priskoči u pomoć, kad bude nastupio trenutak za akciju.— Dakle, što želite, gospodine grofe? — upita gostioničar u najspokojnijem tonu.—U redu... to je već bolje, zar ne? — reče Kokona okrenuvši se prema La Molu,- koji potvrdi klimanjem glave. — Gospodin grof i ja, privučeni vašom želimo u vašem svratištu naći večeru i ko-nak-— Gospodo — reče gostioničar — ja sam očajan, ali, postoji svega jedna soba, a plašim se da vam to ne može odgovarati.— Pa dobro! Vjere mi, tim bolje! — reče La Mol. __ poći ćemo- na konak negdje drugdje..— O, nipošto, nipošto! — klikne Kokona. — Ja bogami ostajem! Moj konj je iscrpljen. Uzet ću dakle sobu, kad je vi nećete.— O, to je druga stvar! — otpovrne svratištar zadržavajući svejednako svoju drsku ravnodušnost. — Ako se radi samo o Jednome, ne mogu vam uopće dati konačište.— Sto mu gromova! — poviče Kokona. — Vjere mi, da smiješne li životinje! Maločas su dvojica Bila previše, a sada pak jedan od nas nije dovoljan! Ti nam dakle nećeš dati konačište, čudače?— Vjere mi, gospodo, kad ste prešli na ovaj ton, odgovorit ću vam iskreno.

— Odgovaraj dakle, ali odgovaraj brzo!— Pa eto, više bih volio da nemam čast uzeti vas na noćenje.— Jer...? — upita Kokona blijedeći od srdžbe.— Jer nemate posluge i jer bi mi uz jednu zaposjednutu sobu za gospodu ostale prazne dvije sobe za poslugu. Dakle, ako vam dadem sobu za gospodu, preuzimam velik rizik da mi ne uspije izdati one druge.— Gospodine de La Mol — reče Kokona obrnuvši se -- ne čini li vam se kao i meni da ćemo raskomadati ovoga čovu?— O, može, može! t- reče La Mol spremajući se poput svoga druga da izmlati svratištara udarcima bičem.Međutim, i usprkos ovoj dvostrukoj prijetnji što nije bila ni najmanje umirujuća sa strane dvojice ple-raića koji su izgledali veoma odlučni, svratištar se nipošto ne iznenadi, već s« Siđovolji time da pokroči53jedan korak unazad, kako bi se našao unutar svoje gostionice.— Vidi se — reče nezgrapno zadirkujući — da gospoda dolaze iz provincije, u Parizu je prošla moda da se ubijaju svratištari koji odbijaju da iznajme svoje sobe. U nas se ubijaju velika gospoda, a ne građani. A ako budete suviše glasno vikali, pozvat ću svoje susjede, tako da ćete vi biti oni koji će pobrati batine, što je postupak posve nedostojan dvojice plemića.— O, on nam se ruga! — poviče Kokona ogor- / čeno — Grom i pakao!— Grgure, moju arkebuzu! — reče svratištar obraćajući se svome sluzi istim tonom kao da je rekao: »Stolice za gospodu!«.— Strijela božja! — zaurla Kokona potegavši svoj mač. — Ta ugrijte se, gospodine de La Mol!— O, nipošto, molim, nipošto! Jer, dok se mi bu-r demo zagrijavali, naša će se večera ohladiti.— Sta?! Vi smatrate...? — vikne Kokona.— Smatram da je gospodin od »Lijepe zvijezde« u pravu, samo što ne umije dobro postupati sa svojim gostima, naročito ako su ti gosti plemići. Umjesto što nam je grubo rekao: »Gospodo, ne želim vas primiti!« bolje bi bio učinio da nam je učtivo rekao: »Uđite, gospodo!« s time da na svom računu zapiše: »Soba za gospodu toliko i toliko. Soba za poslugu toliko i toliko«, obzirom na to da, ako nemamo posluge, namjeravamo da je uzmemo.I, izrekavši te riječi, La Mol blago odgurne svra-tištara koji je već bio ispružio ruku prema svojoj arkebuzi, propusti Kokona-a te uniđe za njim u kuću.— Ipak — reče Kokona — vrlo mi teško pada da vratim svoj mač u korice prije negoli sam se uvjerio da bode jednako dobro kao i nabadalo ovoga čove.— Strpljenja, dragi moj druže! — reče La Mol. — Strpljenja! Sva svratišta su puna gospođe koju su u Pariz privukle svečanosti vjenčanja ili pak skori rat u Flandriji. Ne bismo više našli drugi smještaj.54A osim toga, možda je u Parizu običaj da se na takav način dočekuju stranci koji pristižu u nj.. — Sto mu gromova! Kako ste strpljivi! — promrsi Kokona vrtajući svoj riđi brk i strijeljajući svojim pogledima svratištara. — No neka se taj lopov guva! Ako mu je kuhinja loša, ako mu je postelja tvrda, ako mu vino nije počivalo tri godine u bocama, ako mu sluga nije savitljiv i podatan poput ro-gozove vlati...— De, de, de, plemeniti gospodine! — dobaci gostioničar oštreći na jednom brusu nož sa svog pojasa. — De, umirite se! Nalazite se u zemlji Šlarafiji!A onda promrmlja potiho, vrteći glavom:— To je neki hugenot! Te izdajice su tako drske otkako se njihov Bearnac oženio gospođicom Margo!. A zatim doda uz smiješak od kojeg bi njegovi gosti pretrnuli, da su ga vidjeli:— Hm, hm, bilo bi smiješno da su mi ovamo naletjeli upravo hugenoti... i da ...— No, hoćemo li večerati? — upita žučij ivo Kokona prekidajući privatna razglabanja svog gosto-primca.— Ako vam je po volji, gospodine! — odgovori ovaj, ublažen zacijelo uslijed posljednje misli koja mu je pala na um.— Dakle, po volji nam je, i to smjesta! — otpo-vrne Kokona.A onda se obrati de La Mol-u:— Pa, gospodine grofe, za vrijeme dok nam spreme našu sobu, recite: nalazite li vi možda da je Pariz veseo grad?— Vjere mi, ne! — odgovori La Mol. — čini mi se da sam u njemu dosad vidio samo odbojna ili odvratna lica. Možda se i Parižani boje oluje. Gledajte kako je nebo crno i kako je zrak težak!— Recite, grofe, vi tražite Luvr, zar ne?

— I vi također, mislim, gospodine de Kokona.—• Pa dobro ako hoćete potražit ćemo ga zajedno.— Hm — dobaci La Mol — nije li malko kasno za izlazak?55— Kasno ili ne, ja treba da izađem. Moja naređenja su jednoznačna. Stići što je moguće brže u Pariz, i, čim stignem, povezati se sa vojvodom de Giz.Pri imenu vojvode de Giz-a svratištar se prikuči s velikom pozornošću.— Čini mi se da taj nitkov prisluškuje! — reče Kokona koji kao Pijemontežanin bijaše veliko zlopamtilo i koji gazdi »Lijepe zvijezde« nije mogao oprostiti neuljudan način na koji je dočekivao putnike.— Da, gospodo, ja prisluškujem, — reče ovaj podižući ruku k svojoj kapi. — ali radi toga da vam služim! Čuo sam da je riječ o velikom vojvodi de Giz-u, i dotrčao sam. Cime vam mogu biti na usluzi, milostiva gospodo?— O, o, ta riječ je čarobna, kako se čini, jer si od drskosti, eto prešao na podložnost. Sto mu gromova, gazda ... gazda ... kako se ono zoveš?— Gazda La Irijer (La Huriere) — odgovori svratištar poklonivši se.— E pa lijepo, gazda La Irijer-e, misliš li da je moja ruka manje teška od ruke gospodina vojvode de Giz-a koji uživa povlasticu da te nagoni na toliku učtivost?— Ne, gospodine grofe, ali ona je manje dugačka! — otpovrne La Irijer. — Uostalom — doda — valja reći da je taj veliki Henrik idol nas Parižana.— Koji Henrik? — upita La Mol.— Čini mi se da postoji samo jedan! — reče gostioničar.— Oprostite, prikane, ima još i jedan drugi za koga vam preporučam da o njemu ne govorite rđa-vo! To je Henrik Navarski, a da i ne računamo Hen-rika Konde-a koji isto tako ima svojih zasluga.— Ove ja ne poznajem! — odgovori svratištar.— Jest, ali ih poznajem ja! — reče La Mol — A budući da sam upućen k Henriku Navarskom, pozivam vas da ga ne ogovarate pređa mnom.Ne odgovorivši gospodinu de La Mol-u gostioničar se zadovolji time da nemarno dotakne svoju kapu, a nastavljajući ulagivati se Kokona-u upita:56— Znači, gospodin će razgovarati sa vojvodom de Giz-om? Gospodin je veoma sretan plemić! Gospodin je zacijelo došao zbog...— Zbog čega? *— upita Kokona.— Zbog svečane priredbe! — odvrati svratištar sa osebujnim smiješkom.— Trebalo je da kažete zbog svečanih priredbi, jer Pariz se u njima utapa, u tim svečanostima, po onome što sam čuo. Bar se ne govori ni o čem već o balovima, o priredbama, o viteškim igrama. Zar se u Parizu mnogo ne zabavljaju, ha?— Samo umjereno, gospodine, bar do sada! — odgovori gostioničar. — Ali, zabavljat će se, nadam se.— Svadba Njegova Veličanstva kralja Navare privlači ipak mnogo svijeta u ovaj grad! — reče La Mol.— Mnogo hugenota, da, gospodine! — otpovrne otsječno La Irijer. A onda se snađe te doda opreznije:— Ah, izvinite! Gospoda su možda reformirane vjere?— Ja? Reformirane vjere?! — vikne Kokona. — Ta idite, ja sam katolik baš kao i naš sveti otac papa!La Irijer se okrene prema La Molu kao da želi i njemu postaviti pitanje. Ali La Mol, bilo da nije shvatio njegov pogled, bilo pak da je smatrao neuputnim da mu odgovori drugačije već protupitanjem, reče:— Ako ne poznajete Njegovo Veličanstvo kralja Navare, gazda La Irijer-e, možda poznajete gospodina admirala? Čuo sam da gospodin admiral uživa ponešto milosti na dvoru. A budući da sam mu preporučen, želio bih, ukoliko vam njegova adresa neće izranjaviti usta, saznati gdje stanuje.— Stanovao jeu ulici Betizi (Bethisv), gospodine, ovdje udesno! — odgovori svratiitar sa unutrašnjim zadovoljstvom koje nije mogao obuzdati da ne postane i izvan je..— Kako to: stanovao? — upita La Mol. — Ta zar se preselio?— Da. Sa ovog svijeta, možda.57— Sto to znači?! — povikaše istovremeno obojica plemića. — Admiral se preselio sa ovog svijeta?— Kako, gospodine de Kokona? — nastavi gostioničar sa pakosnim smiješkom. -—. Vi ste jedan, od Gizovaca, a to vam nije poznato?— Sto »to«?— Da je predjučer admiral, prolazeći trgom Sen-Zermen-l'Okseroa, pred kućom kanonika Petra Pilesa pogođen iz arkebuze.

— I ubijen je? — vikne de La Mol.— Nije. Samo mu je smrskana podlaktica i odrezana dva prsta. Međutim, ljudi se nadaju da su kugle bile otrovane.— Kako?! Bijednice! — poviče Mol. — Nadaju se...!— Htio sam reći da to misle! — priklopi svrati-štar. — Nemojmo se svađati zbog jedne riječi! Desila mi se omaška.I gazda La Irijer okrene de La Mol-u leđa te Ko-kona-u na šaljiv način isplazi jezik poprativši tu gestu namigivanjem u znak sporazuma.— Zar zaista? — reče Kokona blistajući.— Zar zaista? — prošapta La Mol sa bolnim iznenađenjem.— Tako je kako sam imao čast da vam kažem, gospodo! — odgovori svratištar.— U tom slučaju — reče La Mol — idem u Luvr ne gubeći ni časka. Hoću li tamo naći kralja Henrika?—■ Možda, budući da tamo stanuje.— I ja također idem u Luvr! — reče Kokona. — Hoću li tamo naći vojvodu de Giz-a?— Vjerojatno, jer sam ga upravo, nema tome ni dva trenutka, vidio kako prolazi sa dvije stotine plemića.— Dođite dakle, gospodine de Kokona! — reče La Mol.— Na službu vam, gospodine! -r- odvrati Kokona.— A vaša večera, plemenita gospodo? — upita gazda La Irijer. - . .— Ah — reče La Mol — večerat ću možda kodKralja Navare.— A ja kod vojvode de Giz-a! ■— reče Kokona.— A ja — reče svratištar pošto je pogledom ispratio dvojicu plemića koji su krenuli put Luvra — ja odoh izlaštiti svoju kacigu, prirediti fitilj za svoju arkebuzu i naoštriti svoju partizanu, čovjek nikad ne zna što se može desiti...5. O LUVRU POSEBNO I O KRIJEPOSTI OPĆENITO4Dvojica plemića raspitavši se za put kod prve osobe što su je sreli, prođoše ulicom Averon, ulicom Sen-Zermen-1'Okseroa te se uskoro nađoše pred Luv-rom čiji su se tornjevi počeli gubiti u prvim večernjim sjenama.— Ta šta vam je? — upita Kokona de La Mol-a koji se pri pogledu na dvorac bijaše zaustavio pro-matrajući sa strahopoštovanjem njegove mostove za dizanje, njegove široke prozore i njegove šiljate tor-njiće što su mu se odjednom pojavili pred očima.— Vjere mi, ne znam! — reče de La Mol. — Srce mi lupa. Ja nisam prekomjerno plašljiv, pa .'pak ne znam zbog čega mi se ta palača čini mračnom i, rekao bih, stravičnom.— Eh, a ja — reče Kokona — ne znam što je sa mnom, no ja sam neobično raspoložen. Moja vanjština, međutim, ponešto je zapuštena — nastavi prelazeći pogledom po svojem putničkom odijelu. — Ali ništa zato! Izgledam ipak kao kavalir. A onda, naređenja što sam ih dobio preporučuju mi najveću brzinu. Bit ću dakle dobrodošao, Jer sam ih doslovce izvršio. . . 'I dvojica mladića produžiše svojim putem, svatko od njih prožet osjećanjima što ih bijaše izrazio.,Luvr bijaše pod jakim osiguranjem. Sve straže kanda su bile udvostručene, Na§a se dva putnika sto-58ga ponajprije prilično zbuniše. Međutim, Kokona koji bijaše zapazio da je ime vojvode de Giz-a kod Parižana predstavljao neku vrstu talismana, priđe jednoj stražarnici te, pozivajući se na to svemoćno ime, upita ne bi li zahvaljujući njemu mogao prodrijeti u Luvr.Činilo se da je to ime proizvelo na vojnika svoj uobičajeni učinak. Ipak, upitao je Kokona-a znade li lozinku.Kokona je morao priznati da je ne zna.— Onda odbijte, plemeniti gospodine! — reče vojnik.U tome trenutku neki čovjek, koji je razgovarao sa zapovjednikom stražarnice i koji je razgovarajući čuo kako Kokona zahtjeva da bude pušten u Luvr, prekine svoj razgovor te ga, pristupivši k njemu, upita:— Što htela fi od kospotin te Kis-a?— Ja htela koforiti sa njim! — odgovori Kokona sa smiješkom.— Nemokuče! Fojfoda bila sat kod gralja.— Ali ja imam pismeno naređenje da dođem u Pariz!— Ah, fi imala bismena narečenja?— Da, i dolazim izdaleka.

— Ah, fi tolazila istaleka?— Dolazim iz Pijemonta.— Topro, topro, to onta pilo nešto truko! A fi se sf ala...?— Grof Hanibal de Kokona.— U retu, u retu! Tajte faša narečenja, kospotin Anipal, tajte!— Vjere mi, evo jednog veoma susretljivog čovjeka! — reče La Mol sam sebi. — Ne bih li i ja mogao naći nešto slično da se uvedem k kralju Na vare?— Ma tajte ie& to pismo! — nastavi njemački plemić ispruživši ruku prema Kokona-u koji je oklijevao.— Dovraga! — reče Pijemontežanin, koji kao upola Talijan bijaše sumnjičav. — Ne znam da li mogu... Nemam čast da vas poznajem, gospodine!60— Ja sam te Pem. Bribatam kospotinu fojfoti de Kis-u.— Te Pem... — promrsi Kokona. — To ime mi je nepoznato.— To je gospodin de Bern (Besme), plemeniti gospodine, reče stražar. — Izgovor vas buni, to je sve. Podajte gospodinu vaše pismo. Hajde, ja odgovaram za to!— A, gospodin de Bern! — vikne Kokona.— Itekako vas poznajem! Kako da ne! Sa najvećim zado-voljstvom! Evo mog pisma. Izvinite zbog mojeg oklijevanja! No čovjek mora oklijevati ako hoće da bude vjeran.— U retu, u retu! — reče de Bern. — Nemala potrepe izfinjafati se.— Molim vas, gospodine — reče La Mol pristupivši mu sad sa svoje strane — kad ste tako ljubazni, da li biste se htjeli zauzeti i za moje pismeno naređenje kao što ste to upravo učinili sa pismom moga druga?' — Kako se fi sfala?— Grof Lerak de La Mol.— Krof Lerag te la Mol?— Da.— Ja fas ne posnala.— Posve je razumljivo da nemam čast da vam budem poznat, gospodine. Stranac sam i stigao sam večeras, baš kao i grof de Kokona, veoma izdaleka.— A otakle tolasite?— Iz Provanse.— Sa jetna pisma?— Da, sa jednim pismom.— Sa kospotina te Kis-a?— Ne, za Njegovo Veličanstvo kralja Navare.— Ja ne pila ot gralja Nafare, kospotine, — otpo-vrne de Bem sa iznenadnom hladnoćom — ja se takle ne mokla sauseti sa faša pisma!I de Bem okrene leđa La Molu, te uniđe u Luvr dajući znak Kokona-u da pođe za njim. La Mol osta sam.61U tome trenutku kroz vrata Luvra, koja su se nalazila na istoj strani kao i ona kroz koja su unišli Bern i Kokona, izađe četa od stotinjak konjanika.— O,o! — dobaci stražar svojem drugu — To je de Mua sa svojim hugenotima. Blistaju od zadovoljstva. Bit će da im je kralj obećao smrt admiralova ubojice. A budući da je to upravo onaj koji je već ubio de Mua-ovog oca, sin će jednim udarcem napraviti dva pogotka.— Oprostite, — upadne La Mol obraćajući se vojniku — ali niste li, hrabri vojnice, rekli da je onaj časnik gospodin de Mua?— Tako je, plemeniti gospodine... .— A oni što su sa njim, da su...—... da su farabuti. Da, rekao sam!— Hvala! — reče La Mol gradeći se da ne primjećuje preziran izraz što ga je stražar upotrijebio. — To je sve što sam htio znati.I smjesta se uputivši prema vođi konjanika de La Mol ga oslovi:— Gospodine, čujem da ste vi gospodin de Mua.— Jesam, gospodine! — odgovori časnik uljudno.— Vaše ime, koje je veoma dobro poznato među pripadnicima reformirane vjere, daje mi hrabrosti da se obratim na vas, gospodine, kako bih vas zamolio za jednu uslugu.— Kakvu uslugu, gospodine? Ali... kao prvo, s kime mi je čast govoriti?— Sa grofom Lerakom de La Mol-om. Dvojica mladih ljudi se pozdraviše.

— Slušam vas, gospodine! — reče de Mua.— Gospodine, ja dolazim iz Eks-a (Aix) i nosim jedno pismo od gospodina d'Oriak-a (D'Auriac), gu-vernera Provanse. To pismo je naslovljeno na kralja Navare i sadrži važne i hitne vijesti... Na koji način mogu da mu predam to pismo? Kako da uđem u Luvr?— Ništa nije lakše negoli ući u Luvr, gospodine! — odgovori de Mua. — Samo, plašim se da je kralj Navare trenutno odviše zauzet a da bi vas primio.62No svejedno, ako hoćete poći sa mnom, odvest ću vas sve do njegovih odaja. Ostalo je vaš stvar.— Hiljadu puta hvala!— Dođite, gospodine! — reče de Mua.De Mua sjaše, dobaci uzde svojem sluzi, uputi se prema stražarskom oknu, pokaže se stražaru kako bi ga ovaj prepoznao, uvede de La Mola u dvorac te otvarajući vrata kraljevih odaja reče:— Uđite, gospodine, i raspitajte se! Potom se, pozdravivši de La Mol-a, povuče. La Mol, ostavši sam, pogleda oko sebe. Predsoblje je bilo prazno, a jedna od unutrašnjihvratiju bijahu otvorena. ;On prijeđe nekoliko koraka i nađe se u nekom hodniku.Kucao je i dozivao, ali mu nitko ne odgovori. U tome dijelu Luvra vladala je najdublja tišina.— Što su mi to govorili o toj toliko strogoj eti-keciji? — pomisli. — čovjek ulazi i izlazi po toj palači kao po nekom javnom trgu.I stade ponovo dozivati, a da nije postizao boljeg rezultata negoli prvi puta.— Hajde da krenemo za nosom! — pomisli. — Na kraju krajeva ću ipak morati da naiđem na nekoga.I uputi se hodnikom koji je postajao sve to mračniji.Iznenada se otvoriše vrata nasuprot onima kroz koja bijaše ušao, i pojaviše se dva paža koja su nosila svećnjake osvjetljavajući neku ženu veličanstvena stasa, dostojanstvena držanja i, prije svega, divne ljepote.Puna svjetlost padne na de La Mola koji zasta nepomičan.Žena se zaustavi isto tako kao što se bio zaustavio i de Mol.— Što želite, gospodine? — upita mladića glasom koji u njegovim ušima odjekne poput neke divne muzike.63— Oh, gospođo! — reče La Mol obarajući oči. — Oprostite mi, molim vas. Dolazim od gospodina de Mua-a koji je bio tako ljubazan da me dovede dovde, a tražio sam kralja Navare.— Njegovo Veličanstvo nije ovdje, gospodine. Ono je, mislim, kod svojeg šurjaka. Međutim, u njegovom odsustvu, ne biste li mogli reći kraljici...— Da, svakako, gospođo — upadne de Mua — kad bi se netko dostojao odvesti me pred nju.— Pred njome ste, gospodine.— Sto?! — vikne de La Mol.— Ja sam kraljica Navare! — reče Margerita. La Mol učini toliko naglu kretnju iznenađenjai prepasti da se kraljica osmjehne.— Govorite brzo, gospodine — reče — jer me očekuju kod kraljice-majke.— Oh, gospođo, ako vas tako hitno očekuju, dozvolite mi da se udaljim, jer meni bi u ovom trenutku bilo nemoguće da vam govorim. Nesposoban sam da skupim dvije čestite misli: pogled na vas me omamio..Ja više ne mislim, ja se divim!Puna milosti i ljepote, Margerita se približi mladiću koji je maločas i ne znajući postupio kao prefi-njeni dvorjanin.— Priberite se, gospodine! — reče. — Pričekat ću, a oni će pričekati mene.— Oh, oprostite mi, gospođo, ako isprva nisam pozdravio Vaše Veličanstvo svim poštovanjem što ga ono ima prava očekivati od jednog od njegovih naj-poniznijih slugu, ali...— Pa, — upadne Margerita — smatrali ste me jednom od mojih dvorjanki.— Ne, gospođo, već sjenom lijepe Dijane de Po-atje (Diane de Poitires). Rekoše mi da se on pojavljuje u Luvru.— Eh, gospodine, — reče Margerita — za vas se više ne brinem! Vama će posrećiti karijera na dvoru! Imate jedno pismo za kralja, rekoste? To je posve uzaludno. No svejedno, gdje je pismo? Ja ću mu ga pre-dati ... Samo, požurite, molim vas!84Ii

U tren oka de La Mol otvori kopče na svojem prsluku te izvadi iz njedara jedno pismo zatvoreno u svilen omotMargerita uze pismo i pogleda rukopis.— Niste li vi gospodin de la Mol? — upita.— Jesam, gospođo. O, bože, zar imam sreću da je Vašem Veličanstvu poznato moje ime?— Čula sam kako ga izgovara kralj moj suprug i moj brat vojvoda od Alansona. Znam da vas očekuju.I ona gurne u svoj steznik, što bijaše sav krut od vezenih ukrasa i dijamanata, to pismo koje je izišlo iz mladićeva prsluka i koje bijaše još mlako od topline njegove grudi. La Mol je žudnim pogledom slijedio svaku Margeritinu kretnju.— A sada, gospodine, — reče ona — siđite u donju galeriju i sačekajte dok ne dođe netko sa strane kralja Navare ili vojvode ođ Alansona. Jedan od mojih paževa će vas voditi.Izrekavši ove riječi Margerita produži svojim putem. La Mol se stisne uza zid. Međutim, prolaz je bio toliko uzak, a obruči kraljičine suknje pak toliko široki da se njezina svilena haljina očešala o mladićevo odijelo. Onuda, kuda je prošla, raširio se prodoran miomiris.La Mol zadrhta čitavim tijelom i, osjećajući da će se srušiti, potraži na zidu oslonac.Margerita iščezne poput neke vizije.— Hoćete li krenuti, gospodine? — reče paž koji bijaše zadužen da odvede de La Mola u donju galeriju.— Oh, da! — vikne La Mol sav opijen, jer se, budući da mu je mladić naznačio pravac kojim se maločas bijaše udaljila Margerita, ponadao da će je, ako se bude požurio, ponovo vidjeti.I doista, stigavši na vrh stepeništa, on je ugleda na donjem katu. I, bilo slučajno, bilo pak stoga što je štropot njegovih koraka odjeknuo do nje, Margerita digne glavu, i on je uzmogne još jednom vidjeti.5 Kraljica Margo I65— Oh! — reče on idući za pažem — to nije smrtnica, to je božica! Baš kao što kaže Virgilije Maron: »E t vera incessu patuit dea«*— Dakle? — upita mladi paž.— Evo me! — reče La Mol. —- Izvinite! Evo me! Paž pođe ispred de La Mola, siđe kat niže, otvorijedna vrata, zatim još jedna te, zaustavivši se na pragu, reče:— Evo mjesta gdje treba da čekate.La Mol uđe u dvoranu, a vrata se za njim zat-voriše.Dvorana bijaše prazna, osim jednog plemića koji je šetkao i koji je, kako se činilo, također čekao.Večer je već iz visine svodova počela spuštati svoje tamne sjenke, pa dvojica plemića, ma da su se nalazila jedva na dvadesetak koraka jedan od drugog, nisu jedan drugome mogla razaznati lice. La Mol priđe bliže.— Blagi bože! — promrmlja, pošto se našao na udaljenosti od samo nekoliko koraka od onog drugog plemića. — Pa to sam ovdje ponovo zatekao gospodina grofa de Kokona-a!Pri štropotu njegovih koraka Pijemontežanin se bio već okrenuo te ga sada pogleda jednako iznenađeno kao što je ovaj gledao njega.— Sto mu gromova! — vikne — Neka me đavo odnese ako to nije gospodin de La Mol! Uh, ta što to radim! Psujem u kraljevim prostorijama! No, vrlo važno! Čini se da kralj psuje još i malo drukčije ne-go ja, i čak sve do u crkve! E pa, evo nas dakle u Luvru...?— Kao što vidite. Uveo vas je gospodin de Bem?— Da. Šarmantan Nijemac, taj gospodin de Bem... A vi? Tko vam je poslužio da vas uvede?—■ Gospodin de Mua... Lijepo sam vam govorio da na dvoru ni hugenoti ne stoje odviše loše... A jeste li našli gospodina de Giz-a?* »I prava se božica pojavi nastupom.«66— Nisam još... A vi, jeste li dobili vašu audijenciju kod kralja Navare?•— Ne, ali ću je uskoro dobiti. Doveli su me ovamo i rekli da pričekam.— Vidjet ćete da je u pitanju neka gala večera i da ćemo se na svečanosti naći jedan pokraj drugoga. Stvarno, koje li čudnovate slučajnosti! Već tokom dva sata sudbina nas povezuje... Ali, što vam je? Izgle-date zabrinuti.— Ja? — živog ga prekine La Mol i zadrhti, jer je doista još uvijek bio kao zaslijepljen vizijom koja mu se bijaše prikazala. — Nisam, ali mjesto na kome se nalazimo rađa u mojem duhu čitavo mnoštvo misli.— Filozofskih, zar ne? Baš kao i kod mene. Kada ste unišli, upravo su mi duh ponovo zaokupile sve preporuke mojeg učitelja. Gospodine grofe, poznajete li Plutarha?— Kako da ne! — odgovori La Mol sa smiješkom. — To je jedan od mojih najmilijih autora.

— Pa lijepo, — nastavi Kokona ozbiljno — čini mi se da se taj veliki čovjek ne vara kad darove prirode uspoređuje sa blistavim, ali kratkotrajnim i prolaznim cvjetovima, dok u krijeposti vidi ljekovitu biljku neprolazna miomirisa i vrhunske djelotvornosti za cijeljenje rana.— Da li znate grčki, gospodine de Kokona? — upita de La Mol netremice gledajući svog sugovornika.— Ne, ne znam, ali ga je znao moj preceptor. A on mi je jako preporučio, budem li se našao na dvoru, da razgovaram o krijeposti. To, kaže, pravi veoma dobar dojam! A i dobro sam potkovan u tome predmetu, na to vas upozoravam! Kad smo već kod toga... jeste li gladni?— Nisam.— Čini mi se ipak da vas je privukla ona kokoš na ražnju u »Lijepoj zvijezdi«. A ja, ja umirem od gladi.— Pa lijepo, gospođine de Kokona, evo dobre prilike da sprovedete u djelo svoje zaključke o krije-b« 67posti i da dokažete svoje udivljenje za Plutarha, jer taj veliki pisac na jednom mjestu kaže: »Dobro je privikavati dušu na bol, a želudac na glad. Pre-p 6 n esti ten men psvhen odune, ton degasterasem6askein«.— Sto? Vi dakle znate grčki? — poviče zapanjeno Kokona.— Vjere mi, da! — odvrati de La Mol. — Mene ga je moj učitelj naučio!— Sto mu gromova, grofe, u tom slučaju vaša vam je sreća osigurana. Pravit ćete stihove sa kraljem Karlom IX i govorit ćete grčki s kraljicom Mar-geritom.— A da ne i spominjemo — pridometne de La Mol u smijehu — da ću moći govoriti još i gaskonj-ski sa kraljem Na vare!U tome trenutku se otvori izlaz dvorane koji je graničio sa kraljevim odajama. Začuše se koraci, a u pomrčini se naziralo približavanje neke sjenke. Ta sjenka postaje tijelo. A to tijelo bijaše tijelo gospodina de Bem-a.Ovaj pogleda dvojicu mladića pod nos kako bi prepoznao onog svojeg te dade Kokona-u znak da pođe za njim.Kokona domahne La Molu rukom u znak pozdrava.De Bern povede Kokona-a do na kraj dvorane, otvori jedna vrata i nađe se skupa sa njim na prvoj stepenici nekog stubišta.Stigavši ovde, on se zaustavi te pogledavši oko sebe, prema gore i zatim prema dolje, upita:— Kospotin te Gogona, ktje vi stanofala?— U svratištu »K lijepoj zvijezdi«, u ulici Ar-br-Sek.— Topro je, topro je. To pilo na tfa koraka ota-fte... Fratite se prso u faša sfratišta, a nočas...On se ponovo ogleda oko sebe. •— Da? Noćas? — upita Kokona.68— Eto: nočas se fratila ofamo sa pela griz na ot faša košula. Losinka će piti »Kis«. Pst! Je-sig sa supe!— A u koji sat trebam da dođem?— Kat putete čula cfono sa uspuna.— Sto? C f o n o? — upita Kokona.— Ta, ta, cfono. Pim, pim, pim!— Ah, zvono?— Ta, pa ja tako i kasala!— U redu. Bit ću na mjestu! — reče Kokona.I, pozdravivši de Berna, on se udalji pitajući se potiho:— Sto je, dođavola, time mislio? I zbog čega će zvoniti na uzbunu? No svejedno! Ostajem pri svojem mišljenju: šarmantan Nijemac, taj gospodin de Bern. Da pričekam grofa de la Mol-a?.... Ah, vjere mi, neću! Po svoj prilici će večerati sa kraljem Navare.I Kokona se uputi u ulicu Arbr-Sek gdje ga je kao kakvog ljubavnika privlačila tabla sa firmom »Lijepe zvijezde«.Za to se vrijeme u dvorani otvoriše vrata koja su graničila sa odajama kralja Navare, i jedan paž pristupi gospodinu de La Mol-u.— Jeste li vi onaj grof de La Mol? — upita.— Ja sam.— Gdje stanujete?— U ulici Arbr-Sek, u »Lijepoj zvijezdi«.

— Dobro! To je blizu ulaza u Luvr. Slušajte... Njegovo Veličanstvo vam isporučuje da vas ovoga časa ne može primiti. Možda će noćas poslati po vas. U svakom slučaju, ukoliko do sutra ujutro ne budete od njega primili nikakvu vijest, dođite u Luvr.— Ali ako straža odbije da me propusti?— Ah, zbilja... Lozinka je »Na var a«. Izgovorite tu riječ, i pred vama će se otvoriti sva vrata.— Hvala!— Čekajte, plemeniti gospodine. Naređeno mi je da vas ispratim sve do stražarnice, iz bojazni da se u Luvru ne biste izgubili.. 69— Sad sam se sjetio... a Kokona? — zapita de La Mol sam sebe pošto se našao izvan palače. — Ah, bit će da je ostao na večeri kod vojvode de Giz-a.Međutim, vrativši se u gostionicu gazde La Iri-jera, prva spodoba što ju je opazio naš plemić bijaše Kokona koji je sjedio za stolom pred jednim golemim omletom sa slaninom.— Ho! Ho! — vikne Kokona prasnuvši u smijeh — Čini se da ste vi večerali kod kralja Navare isto tako malo kao i ja kod gospodina de Giz-a!— Vjere mi, nisam!— A da li vam se pojavila glad?— Mislim da jeste.— Usprkos Plutarbu?— Gospodine grofe, — reče La Mol kroz smijeh — Plutarh na jednom drugom mjestu kaže: »Onaj koji ima, treba da podijeli s onim koji nema«. Hoćete li za ljubav Plutarhu podijeliti svoju omletu sa mnom? A za vrijeme dok budemo jeli, razgovarat ćemo o krijeposti.— Oh, nipošto! — otpovrne Kokona. — To je uputno kad je čovjek u Luvru, kad se boji da ga netko ne prisluškuje i kad ima prazan želudac. Sjednite, i večerajmo!— Dakle, vidim da nas je sudbina uistinu učinila nerazdvojnim. Hoćete li prespavati ovdje?— Nemam pojma.— Ni ja!— Na svaki način, ja vrlo dobro znam gdje ću provesti noć.— A gdje?— Tamo gdje ćete je provesti i vi. To je neizostavno!I obojica se nasmijaše te stadoše po svojim najboljim mogućnostima odavati počast omleti gazde La Irijer-a.i6.PLAĆENI DUGA sada, ako je čitalac ljubopitan da sazna zašto gospodin de La Mol nije bio primljen kod kralja Navare, zašto gospodin de Kokona nije mogao dospjeti do gospodina de Giz-a i, napokon, zašto su obojica, umjesto da u Luvru večeraju jedući fazane, prepelice i srnetinu, večerali u svratištu »K Lijepoj zvijezdi« jedući omletu sa slaninom, treba da bude ljubazan da se s nama vrati u staru kraljevsku palaču i da pođe za kraljicom Margeritom Navarskom koju de La Mol bijaše izgubio iz vida na ulazu u veliku dvoranu.U vrijeme dok je Margerita silazila stepeništem, vojvoda Henrik de Giz, koga više nije bila vidjela sve od svoje svadbene noći, nalazio se u kraljevom kabinetu. To stubište, kojim je silazila Margerita, imalo je jedan izlaz. Kabinet, u kome se nalazio gospodin de Giz, imao je jedna vrata. Taj izlaz i ta vrata vodila su na jedan hodnik a taj hodnik pak je vodio u odaje kraljice-majke Katarine Medici.Katarina Medici bijaše sama. Sjedila je za stolom, lakta oslonjena o jedan rasklopljeni molitvenik, glave položene na ruku što bijaše još napadno lijepa zahvaljujući kozmetičkim preparatima kojima ju je snabdijevao Firentinac Rene koji je obavljao dvojaku dužnost kozmetičara i trovača kraljice-majke.Udovica Henrika II bijaše odjevena u korotu koju nije skidala sve od smrti svojeg supruga. Bila je to u ono doba žena od približno pedeset i dvije ili pedeset i tri godine koja je zahvaljujući svojoj gojaznosti punoj svježine sačuvala crte svoje ranije ljepote. Njezine odaje, kao i njezina odjeća, bijahu udovičke. Sve je tu imalo mračan karakter: tkanine, zidovi, pokućstvo. Jedino se ponad neke vrsti baldakina što je nadsvođivao jedan kraljevski naslonjač, na kojemu je toga časa spavala mala hrtica, miljenica kraljice-majke koju joj bijaše poklonio njezin zet Henrik Na-71varski i koja bijaše dobila mitološko ime Feba, vid-/ jela prirodno naslikana duga, okružena grčkim ges-lom što joj ga bijaše dao kralj Franjo I: »P h o s pherei e de kai aithzen«, što se može prevesti ovim stihom:

Ona donosi svjetlost i spokoj.« Odjednom, u trenutku kada se činilo da je kra-Ijica-majka utonula u najdublju dubinu jedne misli koja je na njezinim karminom obojenim usnama izmamila polagan smiješak pun oklijevanja, neki čovjek otvori vrata, zadiže zastor te promolivši svoje blijedo lice reče:— Sve je krenulo naopako!Katarina podigne glavu i prepozna vojvodu de Giz-a.— Kako... sve je krenulo naopako? — odvrati. — Sto time mislite reći, Henriče?— Mislim reći da je kralj više no ikad obuzet svojim prokletim hugenotima i da ćemo, ako budemo čekali na njegovo dopuštenje za izvršenje velikog pothvata, čekati još dugo, a možda i vječno.— Ta što se dogodilo? — upita Katarina zadržavši ono spokojno lice koje joj bijaše uobičajeno, no kojem je prema potrebi tako dobro um jela podavati najoprečnije izražaje.— Dogodilo se da sam maločas po dvadeseti puta pri njegovom Veličanstvu načeo pitanje da saznam ho-ćemo li i nadalje trpjeti ispade što ih nakon ranjavanja njihovog admirala sebi dozvoljavaju ta gospoda reformirane vjere.— I što vam je moj sin odgovorio? — upita Katarina.— Odgovorio mi je: »Gospodine vojvodo, bit će da narod sumnja na vas kao na vinovnika ubojstva što je počinjeno na mojem drugom ocu, gospodinu admiralu. Branite se kako vam volja. Sto se pak mene tiče, ja ću se već sam braniti ako me budu napa-1 dali...« I na to mi je okrenuo leđa kako bi otišao podati večeru svojim psima.■ — I vi niste uopće pokušali da ga zadržite?72\ ' — Svakako! No on me je pogledao onim samo \njemu svojstvenim pogledom i odgovorio mi je onim glasom što ga kod njega poznajete: »Gospodine vojvodo, moji psi su gladni, a to nisu ljudi, pa da ih pustim čekati!«. Našto sam došao da vas obavijestim.— I dobro ste učinili! —- reče kraljica-majka, .— A što nam je poduzeti?Poduzeti jedan posljednji pokušaj.— A tko će ga poduzeti?— Ja! Da li je kralj sam?— Nije. Sa njim je gospodin de Tavan.— Pričekajte me ovdje. Ili bolje, slijedite me izdaleka.Katarina smjesta ustane i uputi se prema prostoriji gdje su se na turskim sagovima i na baršunastim jastucima zadržavali najmiliji kraljevi hrtovi. Na šipkama pričvršćenim o zidove nalazile su se dva ili tri odabrana sokola i jedna mala šarena žuna čijom se pomoći Karlo IX zabavljao da krade male ptičice u parkovima Luvra i Tuilerija koje upravo bijahu počele graditi.Putem kraljica-majka namjesti blijedo i ustraše-no lice, sa koga se krunila još posljednja, ili bolje, prva suza.PrimaCe se nečujno Karlu IX koji je svojim psima dodavao komadiće kolača razrezane u podjednake zalogaje.— Sine moj! •— reče Katarina s drhtajem u glasu koji bijaše tako dobro odglumljen da je natjerao kralja da pretrne.— Sto vam je, gospođo? — upita kralj naglo se okrenuvši.— Evo što mi je, sine — odgovori Katarina. — Ja vas molim za dozvolu da se povučem u jedan od vaših dvoraca, svejedno mi je u koji, samo da bude što više udaljen od Pariza.— A zašto to, gospođo? — upita Karlo IX upirući u svoju majku svoj staklasti pogled koji bi u izvjesnim prilikama postajao tako prodoran.73— Zato što me svakog dana snalaze nove uvrede od sljedbenika reformirane vjere, zato žto sam danas čula kako vam protestanti prijete čak i u vašem Luv-ru, i zato što ne želim više prisustvovati sličnim pri-zorima!— Pa napokon, majko — odgovori Karlo IX sa izrazom duboka uvjerenja — htjeli su ubiti njihovog admirala. Jedan bezočni ubojica ubio im je već i čestitog gospodina de Mua-a, tim ubogim ljudima. Vrag me odnio, majko, treba ipak da vlada nekakva pravda u kraljevstvu!— O, budite bez brige, sine moj, — reče Katarina •— pravda im neće usfaliti, jer ako im je budete us-kratili, oni će je sebi izvršiti na svoj način: danas nad gospodinom da Giz-om, sutra nada mnom, kasnije i nad vama!— Oh, gospođo — reče Karlo IX, a u glasu mu se pojavi prvi prizvuk sumnje — mislite?

— Ej, sine moj — nastavi Katarina prepuštajući se svoj žestini svojih misli — zar ne znate da se više ne radi o smrti gospodina Franje de Giz-a ili o smrti gospodina admirala, o protestantskoj ili katoličkoj vjeri, već naprosto o stavljanju sina Antuna Bur-bonskog na mjesto sina Henrika II? /— De, de, majko, evo kako opet zapadate u svoja uobičajena pretjerivanja! — reče kralj.— Sto ste dakle nakanili, sine?— Čekati, majko! čekati. Sva ljudska mudrost leži u toj jednoj riječi. Najveći, najjači i najvještiji je onaj koji umije čekati.— Onda čekajte! Ali ja neću čekati!Izgovorivši ove riječi Katarina učini dvorski poklon te se, pristupivši vratima, spremi da se vrati u svoje odaje.Karlo IX je zaustavi:— Napokon, majko, što bi dakle trebalo da učinim? — upita — Jer, ja sam prije svega pravedan i želio bih da svatko bude sa mnom zadovoljan.Katarina stupi bliže.74— Dođite, gospodine grofe — reče ona de Tavan-u koji je milovao kraljevu žunu — i kažite kralju što bi po vašem mišljenju trebalo da učini!— Vaše Veličansvtvo dozvoljava? — upita grof.— Kaži, Tavan-e, kaži!— Sto Vaše Veličanstvo čini u lovu kada se na nj okomi vepar?— Dovraga, gospodine, sačekam ga na čvrstim nogama i probijem mu grlo svojim lovačkim kopljem! — otpovrne Karlo IX.— I to jedino da bi ga spriječili da vam ne nanese zlo! — pridometne Katarina.— A i da bih se zabavio! — doda kralj sa uzdahom koji je odavao hrabrost dotjeranu sve do svireposti. — Međutim, ne bi me zabavljalo da ubijem svoje podanike, jer, hugenoti su moji podanici isto tako kao što su to i katolici.— U itom slučaju, Sire — reče Katarina — vaši podanici hugenoti postupit će poput vepra kome se ne zatjera lovačko koplje u grlo: razderat će vaše prijestolje.— Ah, mislite, gospođo? — reče kralj na način koji je naznačavao da ne pridaje mnogo vjere u pret-skazivanja svoje majke.— ,Ta zar nisu danas bili kod vas đe Mua i njegovi?— Da, bili su, budući da su maločas otišli. A što je to zahtijevao od mene što ne bi bilo opravdano? Zahtjevao je od mene smrt ubojice njegova oca i atentatora na admirala! Nismo li kaznili gospodina de Montgomeri-a (Montgommerv) za smrt mojeg oca i vašeg supruga, ma da ta smrt bijaše tek nesretanslučaj?— U redu, Sire! — reče Katarina uvrijeđeno — Ne govorimo više o tome! Vaše Veličanstvo stoji pod zaštitom boga koji mu je dao snagu, mudrost i povjerenje. Ali ja, nevoljna žena koju bog napušta bez sumnje zbog mojih grijeha, ja se bojim i uzmičem.I nato se Katarina po drugi puta pokloni i izađe dajući vojvodi de Giz-u, koji u međuvremenu bijaše75unišao, znak da ostane na svome mjestu kako bi učinio još jedan posljednji pokušaj.Karlo IX isprati pogledom svoju majku, a da je toga puta nije pozvao natrag. Potom stane milovati svoje pse, zviždukajući pritom neki lovački napjev.Odjednom zastane.— Moja majka je pravi kraljevski duh! — reče — U nje doista nema nikakvih sumnji. Vidi ti nje... sa predumišljajem umoriti nekoliko tuceta hugenota jer su došli zahtjevati pravdu! Zar to, napokon, nije njihovo pravo?— Nekoliko tuceta... — promrmlja vojvoda de Giz.— A, vi ste ovdje, gospodine! — vikne kralj gradeći se da ga tek sada opaža. — Da, nekoliko tuceta! Lijepog li gubitka! E, kad bi mi netko rekao: »Sire, bit ćete oslobođeni svih vaših neprijatelja odjedanput, i sutradan neće preostati ni jedan jedini da vam predbacuje smrt onih ostalih!«, eh, u tom slučaju... ne kažem...— Pa lijepo, Sire...— Tavan-e! — upadne kralj. — Vi zamarate Mar-go, vratite je na šipku! To što ona inosi ime moje sestre, kraljice Navare, nije nikakav razlog da je svatko miluje!

De Tavan vrati žunu na njezinu šipku te stane se zabavljati uvijanjem i ponovnim odvijanjem ušiju jednog od hrtova.— Ali, Sire — poče ponovo vojvoda de Giz — ako bi netko Vašem Veličanstvu rekao: »Sire, Vaše Veličanstvo će sutra biti oslobođeno svih svojih neprijatelja«? \■— A po zagovoru kojeg sveca bi se dogodilo to čudo?—■ Sire, danas imamo 24. augusta. To bi se dakle dogodilo po zagovoru svetoga Bartolomeja.— Lijep svetac koji se dao živ oderati! *— pri-mjeti kralj.— Tim bolje! Sto vise je pretrpio, to više bijesa mora da je nakupio prema svojim krvnicima!76— I upravo vi, rođače — reče kralj — upravo vi sa svojim dražesnim malim mačem sa zlatnom drškom ćete od danas na sutra ubiti deset hiljada hugenota! Ha, ha, ha! Vrag me odnio, ala ste šaljivi, gospodine de Giz!I kralj prasne u smijeh, ali u toliko lažan smijeh da ga je jeka u prostoriji ponovila žalosnim zvukom.— Sire, jedna riječ, jedna jedina riječ! — nastavi uporno vojvoda, ma da se i nehotice stresao pri zvuku tog smijeha koji u pebi nije imao ničeg ljudskog. — Jedan jedini znak, i sve je spremno. Ja imam Švicarce, imam jedanaest stotina plemića, imam laku konjicu, imam građane. Sa svoje pak strane Vaše Veličanstvo ima svoju gardu, svoje prijatelje, svoje katoličko plemstvo... Ima nas dvadesetorica protiv jednoga!— Pa dobro, kad ste tako jaki, rođače, koga mi vraga dolazite neprestano puniti uši sa tim? Napravite, napravite bez mene!I kralj se okrene svojim psima. Uto se zadiže zavjesa, i Katarina se ponovo pojavi.— Sve je uredu! — šapne ona vojvodi — Uprite! On će popustiti.I zastor se opet spusti za Katarinom, a da je Karlo IX nije ni vidio ili bar pokazao da je vidi.— Pa ipak — reče vojvoda de Giz — treba da znam da li ću, postupajući kako želim, biti ugodan Vašem Veličanstvu?— Doista, rođače Henriče, vi mi stavljate nož pod grlo! Ali ja ostajem, grom i pakao! Ta zar nisam kralj?!— Ne! Još ne, Sire! Ali, ako hoćete, sutra ćete to biti!— Ha! — nastavi kralj. —> Umorili bi dakle i kralja Navare i princa Konde-a... u mojem Luvru! Oh!A onda doda jedva čujnim glasom:— Napolju... ne kažem..., 77n\\— Sire — vikne vojvoda — oni večeras izlaze da se proskitaju i provesele sa vojvodom od Alan-sona, važim bratom.— Tavan-e! vikne kralj sa divno odglumljenim nestrpljenjem — Ta zar ne vidite da gnjavite mog psa! Ovamo, Akteone, ovamo!I Karlo IX izađe ne želeći o tome više ništa čuti te se vrati u svoje odaje, ostavljajući de Tavan-a i vojvodu de Giz-a u gotovo jednakoj nedoumici kao i ranije.U međuvremenu se odvijao prizor drugačijeg karaktera kod Katarine koja se, pošto bijaše vojvodi de Giz-u dala savjet da ne sustane, vratila u svoje odaje gdje je zatekla na okupu osobe koje su obično prisustvovale njezinim pripremama za polazak na spavanje.Na povratku Katarinino je lice bilo nasmejano u istoj mjeri kao što bijaše izobličeno pri njezinom polasku. Svojim najprijatnijim izražajem postepeno je otpuštala svoje dvorjanke i dvorjanike. Uskoro kod nje nije ostao nitko osim gospođe Margerite koja je sjedeći na jednoj škrinji kraj otvorenog prozora promatrala nebo, sva utonula u svoje misli.Našavši se nasamo sa svojom kćeri, kraljica-ma-jka dva ili tri puta otvori usta kako bi progovorila, no svaki put bi neka mračna misao vratila natrag u dubinu njezinih grudiju riječi koje bijahu spremne da se omaknu sa njezinih usana.Uto se zadiže zastor na vratima, i pojavi se Hen-rik Navarski.Mala hrtica, koja je spavala na prijestolu, poskoči i pritrči mu.— Vi ovdje, sine?! — vikne Katarina zadrhtavši. — Zar ćete večerati u Luvru?— Ne, gospođo! — odgovori Henrik — Proskitat ćemo se večeras gradom sa gospodom de Alahson i de Konde. Umalo što nisam pomislio da ću ih naći ovdje, zabavljene time da vam se udvaraju.Katarina se osmjehne.78— Idite samo, gospodo, idite! Muškarci su veoma sretni što se mogu ovako provjetriti... Nije li tako, kćeri?

— To je istina! — odgovori Margerita. — Sloboda je tako lijepa i slatka stvar!— Treba li to da znači da ja sputavam vašu, gospođo? — upita Henrik naklonivši se svojoj ženi.— Ne, gospodine! A i ne sažaljevam sebe, već životne uslove žena općenito.— Idete li možda posjetiti gospodina admirala, sine? — upita Katarina.•— Da, možda.— Pođite k njemu! Bit će to lijepa gesta, a sutra ćete me obavjestiti o njemu.— Poći ću dakle, gospođo, kad odobravate taj korak.— Ja — dobaci Katarina — ja ništa ne odobravam ... Ma tko je to tamo? Ne puštajte, ne puštajte!Henrik pokroči prema vratima da izvrši Katari-nin nalog, ali se u istom trenutku zadiže zastor, i gospođa de Sov pomoli svoju plavokosu glavu.— Gospođo — reče ona — to je kozmetičar Rene kojeg je dalo pozvati Vaše Veličanstvo.Katarina baci jedan pogled hitar poput munje na Henrika Navarskog.Mladi vladar lagano porumeni, a zatim gotovo smjesta problijedi na zaprepašćujući način. Doista, upravo je bilo izgovoreno ime ubojice njegove majke. On osjeti da mu je lice odavalo uzbuđenost pa ode da se nasloni o prozor.Mala hrtica zacvili.Istog trenutka uniđoše dvije osobe, jedna najavljena, i druga kojoj nije bilo potrebno da bude najavljivana. ,'-Prva bijaše Rene, kozmetičar, koji se približi Katarini sa svim puzavim učtivostima fironetinskih slugana. Nosio je jednu kutiju koju je otvorio, te su se u njoj vidjeli svi pretinci ispunjeni prascima i bočicama.79Druga pak bijaše vojvotkinja od Lotaringije, starija Margeritina sestra. Ušla je kroz jedna mala skrivena vrata koja su vodila u kraljev kabinet te je, sva blijeda i uzdrhtala, nadajući se da je neće ' opaziti Katarina koja je sa gospođom de Sov ispitivala sadržaj kutije što ju je donio Rene, sjela do Margerite, pokraj koje je stajao kralj Navare pri-tištući rukom čelo poput čovjeka koji pokušava da se oporavi od neke omamljenosti. Toga časa se Katarina okrene.— Kćeri — obrati se ona Margeriti — možete se povući u svoje odaje. Sine, — reče Henriku — možete poći da se zabavljate po gradu.Margerita ustane, a Henrik se napola okrene. Vojvotkinja od Lotaringije zgrabi Margeritinu ruku.— Sestro — šane joj po sve tiho i užurbano — u ime gospodina de Giz-a, koji vas spašava kao što ste vi spasili njega, ne izlazite odavde, ne vraćajte se u svoje odaje!— Ha? Sto ste to rekli, Klaudijo? — upita Katarina okrenuvši se.— Ništa, majko!— Nešto ste potiho šaptali Margeriti!•— Samo sam joj poželjela dobro veče, gospođo, i isporučila mnogo pozdrava od vojvotkinje de Naver.— A gde je ta lijepa vojvotkinja?— Kod svojeg šurjaka, gospodina de Giz-a. Katarina pogleda obje žene svojim sumnjičavim okom te nabravši obrve naredi:— Dođite amo, Klaudijo!Klaudija posluša. Katarina je ščepa za ruku.— Sto ste joj rekli? Brbljivice nijedna! — promrsi stežući zapešće svoje kćeri toliko da je ova kriknula.—■ Gospođo, — reče svojoj ženi Henrik, kome, a da ništa nije čuo, nije izbjegla ni jedna kraljičina, Klaudijina i Margeritina kretnja — gospođo, hoćete li mi učiniti čast da mi pružite svoju ruku na poljubac?80Margerita mu pruži ruku koja se tresla.— Što vam je rekla? — šapne Henrik saginjući se da približi svoje usne toj ruci.— Da ne izlazim. Tako vam nebesa, nemojte izlaziti ni vi!Bio je to samo jedan bljesak; ali, pri svjetlosti toga bljeska, ma koliko da je bila kratkotrajna, Henrik je prozreo čitavu jednu zavjeru.— To nije sve! — reče Margerita. — Evo jednog pisma što ga je donio neki provansalski plemić.— Gospodin de La Mol?— Da.— Hvala! — reče Henrik uzevši pismo i gurnuvši ga u svoj prsluk.I, odmaknuvši se od svoje izbezumljene žene, pristupi Firentincu te mu položi ruku na rame.— Dakle, meštre Rene — kako trgovački poslovi?— Pa, prilično dobro, uzvišeni gospodine, prilično dobro! — odgovori trovač sa svojim prepredenim i podmuklim smiješkom.

— Vjerujem svakako — reče Henrik — kad je netko poput vas snabdjevač svih okrunjenih glava Francu-ske) i inozemstva!— Izuzev kralja Navare! — otpovrne Firentinac drsko.— Trista mu, meštre Rene! — reče Henrik — U pravu ste! Međutim, moja uboga majka, koja je također kupovala od vas, preporučila mi vas je na samrti, meštre Rene. Posjetite me sutra ili prekosutra u mojim odajama i donesite mi svoje najbolje miomirise.— To ne bi učinilo loš dojam — reče Katarina uz osmjeh — jer, kažu...— ... da mi pazuho fino miriše! — upade Henrik smijući se. — Tko vam je to rekao, majko? Zar Margo?— Ne, sine — otpovrne Katarina — već gospođa de Sov.6 Kraljica Margo I81U tom času gospođa vojvotkinja od Lotaringije, koja se unatoč naporu što ga je ulagala nije mogla suzdržati, brižne u plač.Henrik se i ne okrene.— Sestro! — poviče Margerita pohitavši k Kla-udiji — Sto vam je?— Ništa! — reče Katarina stupivši među dvije mlade žene. — Ništa! Spopala ju je ta živčana groznica, za koju joj Mazil (Mazille) preporuča da je \ liječi pomoću mirodija.I ona stisne ponovo i sa još većom žestinom negoli prvi puta podlakticu svoje starije kćeri. A onda se okrene mlađoj i reče:— De, Margo, zar niste čuli da sam vas jednom već pozvala da se povučete u svoje odaje? A ako to nije dovoljno, ja vam to naređujem!— Oprostite, gospođo! — reče Margerita, blijeda i đrhćući — Želim Vašem Veličanstvu laku noć!— A ja se nadam da će vaša želja biti uslišana. Laku noć, laku noć!Margerita se povuče glavinjajući, uzalud nastojeći da uhvati jedan pogled svojeg supruga koji se nije ni okrenuo na njezinu stranu.Nasta trenutak šutnje za vrijeme koje je Katarina stajal očiju uprtih u vojvotkinju od Lotaringije, koja je pak sa svoje strane sklopljenih ruku gledala u svoju majku.Henrik im je okretao leđa, ali je promatrao taj prizor u jednom ogledalu, praveći se da zaglađuje svoje brkove nekom pomadom koju mu je maločas dodao Rene.— A vi, Henriče — upita Katarina — imate li još uvijek namjeru izaći?— Ah, da! Istina! — usklikne kralj Na vare. — Ah, vjere mi, zaboravio sam da me čekaju vojvoda od Alansona i princ Konde! Mislim da su me opili ti divni miomirisi i da su mi oduzeli pamćenje. Do-viđenja, gospođo!— Doviđenja! Sutra ćete me obavijestiti o admiralu, zar ne?82— Vodit ću računa da to ne propustim... No, Febo, što je?— Febo! — vikne kraljica-majka nestrpljivo.— Pozovite je, gospođo — reče Bearnac — jer me ne pušta da izađem.Kraljica-majka ustane i prihvati malu kujicu za ogrlicu zadržavajući je sve dok se Henrik nije udaljio, lica tako spokojna i tako nasmijana kao da u dnu svoga srca nije osjećao da polazi u smrtnu opasnost.Iza njega, mala kujica, koju je Katarina Medici ispustila, pojuri da ga stigne. No vrata su se već bila zatvorila, pa je mogla samo još proturiti svoju dugačku njušku pod zavjesu, žalosno i otegnuto zavijajući.— A sada, Sarloto — reče Katarina gospođi de Sov — idi i potraži gospodina de Giz-a i de Tavan-a koji se nalaze u mojoj molitvenoj odaji, pa ih do-vedi da prave društvo vojvotkinji od Lotaringije koja ima svoje nervozne napadaje!7.NOC 24. AUGUSTA 1572.Pošto su de La Mol i Kokona dovršili svoju mršavu večeru (jer su se kokoši u gostoionici »K Lijepoj Zvijezdi« okretale na ražnju samo na tabli sa firmom), Kokona se nagne natrag tako da mu se stolica zaljulala na jednoj od četiriju nogu, ispruži svoje noge, nasloni lakat o stol te, pijuckajući svoju posij ednu čašu, upita:— Hoćete li poći na spavanje sada odmah, gospođine de La Mol-e?— Vjere mi, itekako bih to želio, jer se može desiti da me u noći dođu probuditi.— I mene također! — reče Kokona. — No u tom slučaju, umjesto da legnemo spavati i da pustimo čekati one koji će poslati po nas, čini mi se da bi-83smo bolje učinili kad bismo zatražili karte i zaigrali. Tako bi nas zatekli po sve spremne.

— Rado bih prihvatio vaš prijedlog, gospođine, ali, za kartanje posjedujemo premalo novaca. U svojoj putnoj torbi jedva da imam stotinu zlatnih škuda, a pritom je to sve moje blago. Na meni je sad da izbijem sreću iz toga.— Stotinu zlatnih škuda! klikne Kokoria — I vi se tužite! Dovraga! A ja, gospodine, ja ih nemam više nego šest!— Ma hajde! — dobaci La Mol — Vidio sam vas gdje iz svojega džepa vadite kesu koja mi se učinila nesamo prilično zaobljenja, već i, moglo bi se čak reći, ponešto naduta.— Ah, to! —.reče Kokona — To mi je da podmirim neki davni dug što sam ga obavezan platiti jednom starom prijatelju svojeg oca, za koga podo-zrijevam da je poput vas pomalo hugenot. Da, ovdje ima stotina burgundskih zlatnika — nastavi Kokona potapšavši se po džepu — ali ta stotina burgunskih zlatnika pripada meštru Merkandonu (Mercandon). A što se pak tiče mojeg osobnog nasljedstva, ono se ograničava, kao što sam vam rekao, na šest škuda.— Kako onda da kartamo?— Upravo zbog toga sam se i htio kartati. Uostalom, pala mi je na um jedna ideja.— Kakva ideja?— Obojica odlazimo u Pariz sa istom svrhom?— Da!— I svaki od nas ima po jednog moćnog zaštitnika— Da!— Vi računate na vašeg kao što ja računam na mojega?• . — Da!— Pa lijepo! Došao sam na zamisao da kartamo najprije za naš novac, a zatim pak za prvu milost što ćemo je zadobiti bilo od dvora, bilo pak od naše dragane... ' '•'■■'.84— Doista, to je veoma domišljato! — reče La Mol sa smiješkom — ali, priznajem da nisam do-voljno velik kockar kako bih riskirao čitav svoj život na jednom bacanju karata ili kocke. Jer, od prve milosti, što ćemo je vi i ja zadobiti, vjerojatno će zavisiti čitav tok našeg života.— Pa dobro! Pustimo onda prvu milost na dvoru i igrajmo za prvu milost naše dragane!— U tome nalazim samo jednu nepriliku — reče de La Mol.— A koju? I.— Stvar je u tome što ja uopće nemam dragane!— Ni ja! Ali računam da neće dugo potrajati pa ću je imati. Nisam, hvala bogu, skrojen na način da bi trebalo da mi nedostaje žena!— A i neće vam ih, kao što kažete, nedostajati, gospodine de Kokona. Međutim, budući da ja nipošto nemam takvo pouzdanje u svoju ljubavnu zvijezdu, smatram da bih vas okrao kad bih stavio svoj ulog protiv vašega. Igrajmo dakle do u visinu svote vaših šest škuda, a ukoliko ih kojom nesrećom izgubite i ukoliko budete htjeli nastaviti igru ... pa dobro, vi ste plemić, a vaša riječ vrijedi zlata.— Tako ]e"! — klikne Kokona — Dobro ste rekli! U pravu ste, gospodine, riječ plemića vrijedi zlata, pogotovo ako taj plemić uživa pojerenje na dvoru. A osim toga, nemojte misliti da bih previše riskirao kad bih protiv vas stavio za ulog prvu milost koju bih imao steći.— Da, bez sumnje, vi je možete izgubiti, ali ja je ne bih mogao dobiti. Jer, budući da pripadam kralju Navare, ja ne mogu ništa primiti od gospodina vojvode de Giz-a.— Ah, lupežu! — promrsi svratištar lašteći svoju staru kacigu — znači da sam te dobro nanjušio!I prekine laštenje kako bi se prekrižio.O da, svakako! — reče Kokona miješajući karte što mu ih je upravo sluga donio — Vi ste dakle sljedbenik?— Čega? . . :— Reformirane vjere.— Ja?— Da, vi!— Pa dobro, pretpostavite da jesam! — reče de La Mol sa osmijehom — Imate li štogod protiv nas?— O, ne, hvala bogu! Sasvim mi je svejedno. Ja duboko mrzim hugenotstvo, ali ne mrzim huge-note. A osim toga, to je u modi!— Da — otpovrene La Mol sa smijehom — kao što svjedoči pucanj iz arkebuze na gospodina admirala! Hoćemo li se kartati i u pucnjeve iz arkebuze?— Kako god želite! — odvrati Kokona. — Meni je glavno da se kartam i svejedno mi je u što!— Zaigrajmo dakle! — reče de La Mol uzimajući karte i uređujući ih u svojoj ruci.

— Da, igrajte, i igrajte na povjerenje, jer, ukoliko bih izgubio stotinu zlatnih škuda kao što su vaše, sutradan bih imao od čega platiti.— Sreća će vam, znači, doći u snu?— Ne!, već ću je sam potražiti.— A gdje, molim vas? Idem i ja s vama!— U Luvru., — Vratit ćete se noćas onamo?— Da, noćas imam specijalnu audijenciju kod velikog vojvode de Giz-a.Kad je Kokona spomenuo da će poći da potraži sreću u Luvru, La Irijer je prekinuo laštenje svoje kacige i zašao za stolicu de La Mol-a gdje se postavio tako da ga je mogao vidjeti samo Kokona. Odatle mu je stao davati znakove koje Pijemonte-žanin, sav zaokupljen kartanjem i razgovorom, nije opažao.— Dakle, to je pravo čudo! — klikne La Mol. — Bili ste u pravu kad ste rekli da smo rođeni pod istom zvijezdom. I ja također noćas imam sastanak u Luvru, ali ne sa vojvddom de Giz-om, već sa kraljem Na vare.— Imate li' lozinku?— Imam.— A znak za raspoznavanje?— Nemam.— E, a ja ga imam. Moja lozinka glasi...Kod ovih Kokona-ovih riječi La Irijer učini toliko izražajnu, gestu i to upravo u trenutku kada je brbljivi plemić podigao glavu, te ovaj zasta kao skamenjen mnogo više uslijed te geste negoli uslijed poteza u igri po kome je maločas izgubio tri škude. Primjetivši iznenađenje koje se ocrtavalo na licu njegova suigrača, La Mol se obazre, ali iza sebe ne ugleda ništa osim svog domaćina koji je stajao prekr-štenih ruku i pokriven kacigom koju je maločas laštio.— Ta šta vam je?! ■— upita La Mol Kokona-a. Kokona je pogledavao u svratištara i u svojegdruga i nije odgovarao na pitanje, jer ništa nije shvaćao od tih ponovljenih gesta gazde La Mjera.La Irijer uvidje da mu mora priteći u pomoć.— Stvar je u tome — reče brzo — što i ja također veoma volim kartanje, a kako sam se bio prikučio da vidim potez kojim ste maločas pobijedili, gospodin me je ugledao u ratničkoj opremi, i bit će da ga je to iznenadilo pri jednom ubogom građaninu.— Lijepe li spodobe, zaista! — klikne de La Mol prasnuvši u smijeh.— Eh, gospodine, — otpovrne La Irijer sa divno odglumljenom prostodušnošću i sliježući ramenima u znak osjećanja svoje manje vrijednosti — mi nismo nikakvi junaci, mi obični ljudi, i nemamo profinjenih smicalica. Vrlim plemićima kao što ste vi priliči da blistaju svojim pozlaćenim kacigama i svojim tanahnim rapirima, a mi, ako se samo držimo tačnog reda pri preuzimanju straže...— Ma nemojte! — upadne La Mol miješajući pak sa svoje strane karte — Vi izlazite na stražu?— Eh, bože moj, svakako, gospodine grofe! Ja sam podoficir u jednom odredu građanske milicije.Izrekavši ove riječi de La Mol-u, koji bijaše zaokupljen dijeljenjem karata, La Irijer se povuče sta-vivši prst na usta kako bi preporučio diskreciju Ko-kona-u, koji je bio u najvećoj mjeri zaprepašten.87Ta je preporuka bez sumnje prouzrokovala da je Kokona izgubio drugu igru gotovo isto tako brzo kao što je i maločas bio izgubio i prvu.— Dakle — reče de La Mol — to iznosi upravo vaših šest škuda. Želite li revanš na osnovu vaše buduće sreće?~r- Vrlo rado! ~ odvrati Kokona. — Vrlo rado!— Nego, prije no što se upustite u dalju igru... niste li mi rekli da imate sastanak sa gospodinom de Giz-om?Kokona svrne svoj pogled put kuhinje i ugleda velike La Irijer-ove oči kako mu ponovo upućuju istu opomenu.— Da — reče — ali još nije došlo vrijeme. Uostalom, porazgovarajmo malko o vama, gospodine de La Mol-e!— Bolje bismo učinili, čini mi se, da razgovaramo o igri, dragi moj gospodine Kokona, jer ako se veoma jako ne varam, ja sam i opet na najboljem putu da od vas izvojštim šest škuda.— Sto mu gromova, to je istina!... Vazda su mi govorili da hugenoti imaju sreću u igri. Spodada me želja da postanem hugenot, đavo me odnio!La Irijer-ove oči su sijevale kao dva užarena komada ugljena, ali to Kokona, koji se sav predao igri, nije opažao.

— Postanite, grofe, postanite! — klikne La Mol. — Pa iako je način, na koji se u vama rodilo to nadahnuće, pomalo čudnovat, biti ćete među nama dobro primljeni.Kokona se počeša za uhom.— Kad bih bio siguran da vaša sreća dolazi otuda — reče — odgovorio bih vam jasno... jer, napokon, meni osobno nije mnogo stalo do mise, a otkad do nje nije stalo ni kralju...— A osim toga... to je tako lijepa vjera! — upadne La Mol — Tako jednostavna, tako čista!— I osim toga... ona je u modi! — doda Kokona — I osim toga... ona donosi sreću u igri, jer, đavo me odnio, svi kečevi idu samo k vama! A ipak,ja vas posmatram sve otkad imamo karte u ruci: vi igrate poštenu igru, vi ne varate... Mora da je posrijedi vjera...— Dužni ste mi šest škuda povrh onih vaših šest! —r reče de La Mol spokojno.— Oh, kako me dovodite u iskušenje! — klikne Kokona — I, ukoliko noćas ne budem zadovoljan sa gospodinom de Giz-om...— Da?— No, da! Sutra ću zahtjevati od vas da me predstavite kralju Navare. I, budite bez brige, jer ako jednom postanem hugenot, ja ću biti hugenotskiji od Lutera, od Kalvina, od Melanktona i od svih reformatora na zemlji!— Pst! — dobaci de La Mol — Zavadit ćete se sa našim gostioničarom!— Oh, to je istina! — reče Kokona bacivši pogled prema kuhinji. — Ali, ne, on nas ne čuje. Trenutno je previše zaokupljen.— Ta što to radi? — upita La Mol koji ga sa svojeg mjesta nije mogao vidjeti.— Razgovara sa... đavo me odnio! To je on!— Tko, on?— Ona nekakva vrsta noćne ptice sa kojom je razgovarao već kad smo stigli ovamo. Onaj čovjek sa žutim prslukom i ogrtačem boje stijenja. Sto mu gromova! Kolike li vatrenosti! Hej, ta slušajte, gazda La Irijer-u, da možda kojim slučajem ne raspravljate o politici?Međutim, tog puta je odgovor gazde La Irijer-a bio toliko energičan i zapovjednički) da je Kokona usprkos svojoj ljubavi za oslikanim komadićima kst-rtooa ustao i pristupio k njemu.— Ta šta vam je? — upita. '-,: ,'.— Vi tražite vina, plemeniti gospodine? — reče La Irijer živo zgrabivši Kokona-ovu ruku. — Sad će vam ga donijeti! Grgure, vina za gospodu!A zatim mu šane na uho: :— Šutite, šutite, tako vam života!. I otpravite svojeg draga!La Irijer bijaše tako blijed, a čovjek u žutom prsluku pak tako sumoran, da Kokona osjeti kao neku jezu. Okrenuvši se de La Mol-u reče:• — Dragi moj gospodine de La Mol-e, molim vas da me izvinete! Izgubio sam, eto, pedeset škuda u tren oka. Večeras me prati nesreća i plašim se da bih se mogao zbuniti.— Vrlo dobro, gospodine, vrlo dobro! — odvrati La Mol. — Kako vam je voljom! Uostalom, nije mi nimalo krivo da načas prilegnem na svoju postelju. Gazda La Irijer-u!— Da, gospodine grofe?— Ako bi me tražio netko sa strane kralj Na-vare, vi ćete me probuditi. Bit ću posve odjeven, pa prema tome brzo spreman.— Baš kao i ja! — reče Kokona. — Da Njegovu Visost ne pustim čekati ni trenutka, idem da spremim svoj znak za raspoznavanje. Gazda La Irijer-u, podajte mi škare i bijelog papira!— Grgure! — poviče La Irijer. — Bijelog papira da gospodin grof napiše jedno pismo, a škare da prireze omot!— Oho! — reče Pijemontežanin sam sebi — Ovdje se događa nešto neobično!— Laku noć, gospodine de Kokona! — reče La Mol. — A vi, gostioničaru, učinite mi ljubav i pokažite mi gdje je moja soba... Dobra vam sreća, prijatelju!I de La Mol iščeznu na zavojitom stubištu, u pratnji La Irijer-a.Tada pak onaj tajanstveni čovjek zgrabi sa svoje strane Kokonaovu podlakticu, privuče ga k sebi te mu užurbano reče:— Gospodine, umalo što nekoliko puta niste odali jednu tajnu od koje zavisi sudbina kraljevstva! Bog je htio da su vam se usta na vrijeme zatvorila. Samo još jednu riječ, i ja bih vas bio oborio hicem iz arke-buze. Sada smo, srećom, nasamo. Slušajte!—Ma tko ste vi, da mi se obraćate tim zapovjedničkim načinom? — upita Kokdna.90

— Jeste li slučajno čuli o gosparu de Morvel-u?— O admiralovom ubojici?— I ubojici kapetana de Mua-a.— Da, svakako.— Pa lijepo, gospar Morvel... to sam ja.— O, o! — ote se Kokona-u.— Slušajte, dakle.— Sto mu gromova, čini mi se da slušam!— pst! — učini gospar de Morvel prinoseći prst svojim ustima.Kokona naćuli uši.U tom trenutku začuje kako svratištar zatvara vrata jedne sobe, zatim vrata hodnika, a potom kako na njih namiče zasun i kako se u najvećoj žurbi vraća k dvojici sugovornika.Tada ponudi jednu stolicu Kokone-u, drugu Mor-velu te zauzevši mjesto na trećoj reče:— Sve je dobro zaključano, gospodine Morvel-e, možete govoriti.Sa tornja Sent-Žermen-L'Okseroa odbije jedanaest sati. Morvel izbroja jedan za drugim sve otkucaje bata koji su drhtavo i sumorno odjeknuli u noći, a pošto se i posljednji izgubio u prostoru, obrati se Kokona-u koji se bio sav naježio videći mjere opreza što su ih ta dvojica poduzimala.— Gospodine, — upita — jeste li dobar katolik?— Pa, mislim da jesam! — odgovori Kokona.— Gospodine, — nastavi Morvel — jeste li odani kralju?— Dušom i tijelom! Mislim čak da me vrijeđate, gospodine, kad mi upravljate takvo pitanje.— Nećemo se prepirati oko toga! Samo, vi ćete poći s nama. ...— A kamo?— To vas nije briga. Pustite da vas vodimo. U pitanju je vaša sreća, a možda i vaš život.— Upozoravam vas, gospodine, da u ponoć imam posla u Luvru.— Upravo onamo i odlazimo.— Tamo me čeka gospođin de. Criz-— I nas također.— Ali ja imam specijalnu lozinku! — nastavi Ko-kona ponešto uvrijeđen idejom da čast svoje audijencije podijeli sa gosparom de Morvei-om j gazdom La Irijer-om.— I mi također.— Ali ja imam znak raspoznavanja!Morvel se osmijehne, izvuče ispod svog prsluka šaku križeva od bijele tkanine, te doda jedan od njih La Irijeru, jedan Kokone-u, a jedan pak uze za sebe. La Irijer pričvrsti svoj križ na kacigu, a Morvel učini to isto na svojem šeširu.— Oh! Što?! — reče osupnuto Kokona — Sastanak, lozinka, znak raspoznavanja... pa zar je to za svakog?— Da, gospodine! To jest, za sve dobre katolike.— Bit će, dakle, svečanost u Luvru, kraljevski banket, zar ne? — upita Kokona — I žele da isključe tu hugenotsku paščad?... Lijepo! Fino! Divno! Već su se tamo dosta vremena šepurili!— Da, bit će svečanost u Luvru! — reče Morvel — Bit će kraljevski banket, a hugenoti će biti pozvani na nj... I više od toga! Oni će biti junaci svečanosti, oni će platiti banket, a ako zaista hoćete biti jedan od naših, hajde da pođemo pozvati njihovog glavnog šampiona, njihovog Gedeona, kako oni kažu.— Gospodina admirala? — vikne Kokona.— Da, starog Gašpara, koga sam promašio kao neka budala, iako sam na njega pucao čak iz same kraljevske arkebuze.— Evo, plemeniti gospodine, zašto sam laštio svoju kacigu, oštrio svoj mač i brusio svoje noževe! — reče piskavim glasom gazda La, Irijer koji se preru-šio u ratnika.Začuvši te riječi, Kokona se strese i jako pro-blijedi, jer on je počeo shvaćati.— Što? Doista! — krikne — Ta svečanost, taj banket... to je... tu će se...93— Prilično dugo vam je trebalo da pogodite, gospodine! — reče Morvel — Vidi" se da vama nisu kao nama dodijale uvrede tih heretika!—■ I vi uzimate na sebe da pođete k admiralu i da ...?Morvel se osmjehne i privuče Kokona-a k prozoru.— Pogledajte! — reče — Vidite li tamo na malom trgu, na kraju ulice, iza crkve, onu četu koja se tiho svrstava u sjeni?~ Vidim.

— Ljudi koji sačinjavaju tu četu imaju poput gazde La Irijera, vas i mene bijeli križ na šeširu.— Pa?— Pa, ti ljudi, to je odred Švicaraca iz malih kantona, kojim zapovijeda Tokeno (Toquenot). Ta zna- te da su gospoda iz malih kantona kraljevi kumovi! — Hm, hm! — promrmlja Kokona. — A sada, pogledajte onaj odred konjanika koji prolazi kejom! Prepoznajete li njihovog vođu?— Kako hoćete da ga prepoznam? — reče Kokona sav drhteći — Ta ja sam u Parizu tek od večeras!— Pa lijepo, to je onaj s kojim imate u ponoć u Luvru satsanak. Vidite, on dolazi da vas tamo sačeka.— Vojvoda de Giz?— On glavom. Oni pak što ga prate, to su Marsel (Marcel), bivši predvodnik trgovačkog ceha, i Šoron (Choron), sadašnji predvodnik. Ta dvojica će dići na noge svoje odrede građana. A vidite, evo ga gdje u ulicu ulazi i kapetan gradske četvrti. Pogledajte dobro što će uraditi!— Lupa na svaka vrata. Ta što to ima na vratima, na koja lupa?— Bijeli križ, mladiću. Križ sličan onome što ga imamo mi na svojim šeširima. Svojedobno su prepuštali bogu da prepoznaje svoje sljedbenike. Mi smo danas civiliziraniji, mi mu uštedujemo tu brigu.— Ali, svaka kuća, na koju je pokucao, otvara se, i iz svake kuće izlaze naoružani građani!93— Pokucat će i na našu baš kao i na ostale, i mi ćemo također izaći.— Ali, — reče Kokona — toliki ljudi da se dignu na noge da bi ubili jednog hugenota! Grom i pakao, to je sramota! Pa to je rabota za koljače, a ne za vojnike!— Mladiću, — reče Morvel — ako vam se gade stari, možete sebi odabrati mlade! Bit će ih za svačiji ukus. Ako vam se ne mile bodeži, možete se poslužiti mačem. Jer hugenoti nisu čeljad koja se pušta smaknuti, a da se ne brani, a kao što vam je poznato, hugenoti, mladi ili stari, imaju žilav život.— Ali... ubit će ih dakle sve, znači?— Sve!— Po naređenju kralja?— Po naređenju kralja i gospodina de Giz-a.— A kada?— Kad začujete zvono sa crkve Sen-Zermen-1'Ok-seroa.— Ah, radi toga mi je dakle taj ljubazni Nijemac koji pripada gospodinu de Giz-u... kako se ono zove?— Gospodin de Bem.— Tačno! Radi toga mi je dakle gospodin de Bem rekao da pohitam pri prvom otkucaju zvona?— Vi ste znači, vidjeli gospodina Bem-a?— Vidio sam ga i govorio s njim.— A gdje?— U Luvru. On je taj koji me je uveo, koji mi je dao lozinku, koji mi je...— Pogledajte!— Vraga! To je on glavom!— Hoćete li govoriti sa njim?— Duše mi, to mi ne bi bilo krivo!Morvel potiho otvori prozor. I doista, de Bem je prolazio sa dvadesetak muškaraca.—• Giz i Lotaringija! reče Morvel.De Bem se okrene, a shvativši da je to bilo upućeno njemu, priđe bliže.— Ah, ah, to pila fi, kospon te Morfel!— Da, ja sam. Sto tražite?,— Ja tu trašila kostionica »K lepa Sfesta« jer htela opafestiti neki isfesni kospotin Gogona.— Evo me, gospodine de Bem-e! — reče mladić.— Ah, topro, isfrsno! Fi pila spremno?— Da, spreman sam. Što treba da činim?— Ono što fam rekla kospon te Morfel. To pila topra gatolik.— Jeste li čuli? — upita Morvel.— Jesam! — odvrati Kokona. — A vi, gospodine de Bem-e, kamo idete vi?— Ja? — ponovi de Bem i nasmije se.— Da, vi!— Ja, ja išla reci jetna mala reč atmiralu.

— Recite mu i dvije, ako bude potrebno! — reče Morvel. — Tako da se ovog puta, ako bi se pridigao iza prve, ne pridigne iza druge!— Putite pes prige, kospon te Morfel, putite pes prige! I topro mi isfešpajte taj mlada čovek!— Da, da, budite bez brige, Kokona-i su dobri tragači i rasni lovački psi!— Spokom!— Hajde, zbogom!— A fi?— Samo vi započnite lov, mi ćemo već stići, nanaš udio u lovu.De Bem se udalji, a Morvel zatvori prozor.— Jeste lt čuli, mladiću? — reče Morvel. — Ako imate nekog posebnog neprijatelja, pa sve da i nije posve hugenot, stavite ga na popis, i proći će zajedno s ostalima.Kokona, u najvećoj mjeri zaprepašćen svime što je vidio i svime što je čuo, pogleda najprije svrati-štara koji je zauzimao strahovite poze, a zatim pak Morvela koji je iz svog džepa spokojno izvukao jedan papir.— Sto se mene tiče, evo moje liste! — reče Morvel. — Tri stotine! Neka bi svaki dobri katolik noćas izvršio deseti dio posla koga ću ja obaviti, i sutra u kraljevstvu neće biti više ni jednog jedinog heretika!— Pst! — upadne La Irijer.— Sto je? — upitaše istodobno Kokona i Morvel. Začuje se odjek prvog otkucaja zvona za uzbunusa crkve Sen-2ermen-l'Okseroa.— Ugovoreni signal! — klikne Morvel. — Vrijeme je dakle poodmaklo? Trebalo je to biti tek u ponoć, kako mi rekoše... Tim bolje! Kad se radi o slavi božjoj i kraljevoj, više vrijede satovi koji idu naprijed negoli oni koji kasne!I doista, začula se sumorna zvonjava sa crkvenog zvonika. Uskoro odjekne prvi pucanj, a gotovo smjesta zatim ulicu Arbr-Sek osvijetli poput munje svjetlost brojnih baklji.Kokona prođe po čelu svojom rukom koja bijaše vlažna od znoja. •— Počelo je! — poviče Morvel — Hajdemo!— Trenutak samo, trenutak! — reče svratištar. — Prije negoli izađemo na bojno polje, osigurajmo logor, kako se to u ratu kaže. Ne želim da mi pobiju ženu i djecu' za vrijeme dok budem napolju: ima ovdje jedan hugenot!— Gospodin de La Mol?! — vikne Kokona po-skočivši.— Da! Lupež je došao u lavlju špilju!— Kako?! poviče Kokona. — Vi biste se dohvatili sa svojim gostom?— U toj sam nakani prije svega i oštrio svoj rapir!— Hm, hm! — promrmlja Pijemontežanin nabi-rući obrve.— Nikad još nisam ubio nikoga osim svojih kunića, patki i kokoši — otpovrne vrli svratištar -^ prema tome, ja i ne znam pravo kako da se latim toga da ubijem čovjeka. Pa lijepo, vježbat ću se na ovome, a ako učinim kakvu nespretnost, neće bar biti prisutan nitko da mi se naruga.— Dođvola, to je gadno! — primijeti Kokona. — Gospodin de La Mol je moj drug, gospodin de La Mol je večerao sa mnom, gospodin La Mol se kretao sa mnom!96— Da, ali gospodin de La Mol je heretik! — otpovrne Morvel — Gospodin de La Mol je osuđen, i ako ga ne ubijemo mi, ubit će ga drugi.— A da i ne spominjemo da vam je u igri odnio pedeset škuda! — pridometne svratištar.— To je istina, — reče Kokona — ali na pošten način, u to sam siguran!— Pošten ili ne, ipak ćete morati platiti: dok naprotiv, ako ga ubijem, vi ste kvit!— Hajde, hajde, požurimo, gospodo! — vikne Morvel. — Hitac iz arkebuze, ubod rapirom, udarac ža-račem, udarac čime god želite, samo, završimo već time, ako hoćete stići na vrijeme, kao što smo to obećali, da pomognemo gospodinu de Giz-u kod admirala.Kokona uzdahne.— Već trčim! — vikne La Irijer. — Pričekajte me!— Sto mu gromova! — poviče Kokona — On će izmrcvariti tog ubogog momka, a možda i okrasti! Želim da budem prisutan da ga dokrajčim, ako bude potrebno, i da spriječim da mu tkogod ne dira u novac!Potaknut ovom sretnom idejom, Kokona se stane penjati uz stubište za gazdom La Irijer-om. Ubrzo ga sustiže, jer, što se više penjao, La Irijer je usporavao svoje korake, što je bez sumnje bio učinak raz-mišljanja.

U trenutku kad je stigao pred vrata, još uvijek u pratnji Kokona-a, na ulici odjekne nekoliko hitaca. Smjesta se začu kako de La Mol skače sa svoje postelje i kako drveni pod škripi pod njegovim koracima. \— Dovraga! — promrmlja La Irijer ponešto zbunjeno — Čini mi se da se probudio!— Izgleda tako! — reče Kokona.— I branit će se?— Kadar je da to učini. Slušajte, gazda La Irijer-e, kad bi on ubio vas, to bi bilo smiješno!— Hm, hm! — progunđa svratištar. Kraljica Margo I97No znajući da je oboružan dobrom arkebuzom, La Irijer se ohrabri te probije vrata snažnim udarcem noge.Ugledaše tada de La Mol-a, gologlava ali posve odjevena, kako se zaklonio iza jedne svoje postelje, sa repirom među zubima i sa pištolj ama u rukama.— Ho, ho! — reče Kokona šireći nozdrve kao prava divlja zvijer koja njuši krv. — To postaje za-nimljivo, gazda La Irijer-u! Hajde, hajde! Naprijed!— Aj, žele me ubiti, kako mi izgleda! — poviče La Mol čije su oči sijevale. — I to ti, bijednice?!Gazda La Irijer odgovori na ovaj uzvik samo time što je spustio svoju arkebuzu i uzeo mladića na nišan. Ali, de La Mol je vidio taj pokret te se, u trenutku kad je hitac prasnuo, baci na koljena, a kugla prođe iznad njegove glave.— Ovamo! — vikne La Mol. — Ovamo k meni, gospodine de Kokona!— Ovamo! Gospodine de Morvel-e, ovamo k meni! — poviče La Irijer.— Vjere mi, gospodine de La Mol-e — reče Kokona — sve što u toj gužvi mogu učiniti jest da ne nastupim protiv vas. Čini se da noćas ubijaju huge-note u ime kralja. Izvucite se iz toga kako možete!— Oh, izdajice! Ah, ubojice! Ah, tako! Pa dobro! Čekajte samo!I La Mol nanišani pak sa svoje strane i pritisne kokot na jednoj od svojih pištolja. La Irijer, koji nije skidao pogled sa njega, imao je još dovoljno vremena da se baci ustranu. Ali Kokona, koji nije bio spreman na takav odgovor, ostao je na mjestu na kome je stajao, i kugla mu okrzne rame.— Grom i pakao! — krikne zaškrgutavši zubima. — Pogođen sam! Na redu smo dakle nas dvojica, kad si tako htio!I, potegavši svoj rapir, Kokona nasrne na La Mol-a.Da je bio sam, de La Mol bi ga bez sumnje bio dočekao. Ali Kokona je za sobom imao gazdu La Irijer-a koji je ponovo punio svoju arkebuzu, a da i98ne računamo Morvela koji je, odazivajući se gostioni-čarovom pozivu, trčao uz stepenice preskakujući po četiri odjednom;La Mol dakle utrča u jedan kabinet i zakračuna za sobom vrata.— O, lopove! — poviče bijesno Kokona, lupajući drškom svojeg rapira o vrata. — Čekaj, čekaj! Pro-bušit ću ti tijelo sa onoliko uboda mačem, koliko si mi škuda večeras odnio! Ha, ja dolazim da spriječim da ne patiš! Ha, ja dolazim da te ne okradu! A ti mi se odužuješ tako da mi zatjeraš kuglu u rame! Čekaj, lupežu, čekaj!Uto se približi gazda La Irijer te jednim udarcem kundaka svoje arkebuze razbi vrata u paramparčad.Kokona nahrupi u kabinet, ali umalo što ne lupi nosom o zid: kabinet je bio prazan, a prozor otvoren.— Bit će da se bacio dolje! — primijeti svrati-štar — A budući da smo na četvrtom katu, on je mrtav.— Ili je možda pobjegao preko krova susjedne kuće! — reče Kokona opkoračivši prozorsku dasku i spremajući se da krene za njim preko tog skliskog i strmog terena.Ali se Morvel i La Irijer baciše na nj te ga povu-koše natrag u sobu.— Jeste li ludi?! — povikaše obojica u isti mah.' — Ubit ćete se!.— Pih! — reče Kokona — Ja sam brđanin i na-• vikao sam da trčim po ledenjacima. Uostalom, kad meneki čovjek jednom uvrijedi, ja bih se za njim popeo sve do neba ili bih za njim sišao sve do pakla, ma koji put da je odabrao da stigne onamo. Pustite me samo!— Ta hajde! — reče Morvel — On je ili mrtav, ili je sad već daleko! Dođite s nama! Ako vam je izmakao ovaj, naći ćete umjesto njega hiljadu drugih!— U pravu ste! — zaurla Kokona — Smrt huge-notima! Osjećam potrebu da se osvetim, i to što je brže moguće!I sva trojica se spustiše niz stubište poput neke lavine.— K admiralu! — vikne Morvel.•— K admiralu! — ponovi La Irijer.

— K admiralu, dakle, kad tako hoćete! — povika i sa svoje strane Kokona.I sva trojica izjuriše iz svratišta »K Lijepoj Zvijezdi«, koje je ostalo pod paskom Grgura i ostalih momaka, te se uputiše prema admiralovoj palači koja se nalazila u ulici Betizi. Blještav plamen i odjek pucnjeva iz arkebuze poveo ih je u tom pravcu.— Hej, tko to tamo dolazi? — vikne Kokona. — Neki čovjek bez prsluka i bez opasača!— Jedan koji pokušava da se spasi bijegom! — reče Morvel.— Na vama je, na vama je! Na vama koji imate arkebuze! — poviče Kokona.— Vjere mi, ne! — reče Morvel — Ja čuvam svoj barut za bolju divljač!— Onda vi, La Irijer-u!— Pričekajte, pričekajte! — dobaci svratištar ni-šaneći.— Jest! Da! Pričekajte! — poviče Kokona — A dok pričekamo, on će pobjeći!I baci se u potjeru za nesretnikom kojeg je ubrzo dostigao, jer je ovaj već bio ranjen.Ali, u trenutku kad mu je, kako ga ne bi udario s leđa, doviknuo: »Okreni se! Ta okreni se!«, odjeknu hitac iz arkebuze, jedna kugla prozvižda pokraj Ko-kona-ova uha, a bjegunac se prevrne poput zeca koji je u svom najbržem trku pogođen lovačkim metkom.Iza Kokona-a se začu trijumfalni krik. Pijemonte-žanin se obazre i ugleda La Irijera kako maše svojim oružjem.— O, ovaj puta bar sam otposlao svoj prvijenac! — vikne ovaj.— Da, ali umalo što me niste probušili skroz na skroz!— Pričuvajte se, plemeniti gospodine, pričuvajte se! — krikne La Irijer.100Kokona poskoči unazad. Ranjenik se bio podigao na jedno koljeno, te je, sav se predavajući svojoj osveti, bio na tome da Kokona-a probode svojim bodežom upravo u istom trenutku kad je Pijemonte-žanina upozorio uzvik njegova domaćina.— O, zmijo! — vikne Kokona.I bacivši se na ranjenika, gurne mu svoj mač tri puta sve do balčaka u grudi.— A sada — poviče Kokona, puštajući hugenota da se trza u grčevima agonije — k admiralu! K admiralu!— Ej, ej, plemeniti gospodine — primijeti Morvel — izgleda da ste zagrizli!— Vjere mi, jesam! — odgovori Kokona. — Ne znam da li me opija miris baruta ili me pak uzbuđuje pogled na krv, ali, sto mu gromova, to ubijanje mi se počelo sviđati! To je, kako bi se reklo, kao neka hajka na ljude. Dosad sam sudjelovao samo u hajkama na medvjede ili vukove, a časti mi, hajka na ljude izgleda mi mnogo zabavnija!I sva trojica potrčaše dalje.8. /POKLANIPalača u kojoj je stanovao admiral nalazila se, kao što smo rekli, u ulici Betizi. Bijaše to velika kuća .koja se uzdizala na dnu jednog dvorišta, a dva njezina krila bijahu okrenuta na ulicu. U visokom zidu bijahu smeštena velika kapija iVdvoja pokrajnja vratašca, kroz koja se ulazilo u to dvorište.Kad su naša tri Gizovca stigla na kraj ulice Betizi koji tvori produžetak ulice Fose-Sent-Žermen--l'Okseroa, ugledaše palaču okruženu Švicarcima, vojnicima i naoružanim građanima. Svi su u desnoj ruci imali mačeve ili arkebuze, a neki su pak u lijevoj držali baklje koje su na taj prizor prosipale sumornu i treperavu svjetlost što se, slijedeći njihove101pokrete, pružala po kaldrmi, penjala duž zidova ili plamsala po tom živom moru u kome je svako poje-dino oružje bacalo svoje munje.Posvuda oko palače i u ulicama Tiršap, Etien i Ber-ten-Poare (Tirechappe, Etienne, Bertin-Poiree) dovr-šavalo se strašno djelo. Ćuli su se otegnuti krikovi, praskali su pucnjevi iz mušketa, a s vremena na vrijeme poneki bi nesretnik, napola go, blijed i okrvavljen, skačući poput progonjena jelena, pretrčao krugom sumorne svjetlosti u kome kao da se kretao neki svijet demona.Kokona, Morvel i La I vi jer, koje su već izdaleka raspoznali po njihovim bijelim križevima i dočekali povicima dobrodošlice, nađoše se u tili čas u samoj sredini toga mnoštva koje je dahtalo, užurbano poput rulje pasa za vrijeme hajke. Nema sumnje, oni se ne bi bili mogli probiti. Međutim, nekolicina njih prepo-zna Morvela te mu stvoriše prolaz. Kokona i La Ivijer kliznuše za njim, i tako svoj trojici uspije da se pro-biju u dvorište.U sredini tog dvorišta, čija troja vrata bijahu ra-zvaljena, stajao je čovjek, oko kojeg su koljači ostavili prazan prostor pun poštovanja, i oslanjao se o isukani rapir, upirući pogled na jedan balkon koji se uzdizao

u visinu od nekih petnaestak stopa i koji se pružao ispred glavnog prozora palače. Taj je čovjek nestrpljivo toptao nogom, a s vremena na vrijeme se okretao da se raspita kod onih koji su sta-•jali najbliže njemu.— Još ništa! — mrmljao je. — Nema nikog... Mora da je upozoren, mora da je pobjegao! Što mislite, Di Gast-e?— Nemoguće, uzvišeni gospodine!— A zašto ne? Niste li mi rekli da je, trenutak prije nego što smo stigli, jedan čovjek, gologlav i sa isukanim mačem u ruci, dojurio kao da ga netko progoni, da je lupao na vrata i da su mu otvorili?— Da, uzvišeni gospodine! Ali, gotovo smjesta zatim stigao je gospodin de Bern te je razvalio kapiju102i opkolio palaču. Čovjek je svakako ušao, ali posve sigurno nije mogao izaći.— Ah! — reče Kokona La Irijer-u — Ta zar se varam ili je ono tamo doista gospodin de Giz?— Ono je, plemeniti gospodine Da, to je glavom veliki Henrik de Giz, koji bez sumnje čeka da admiral izađe, kako bi mu vratio istom mjerom ono što je ovaj učinio njegovom ocu. Na svakoga dođe red, plemeniti gospodine, a danas je, hvala bogu, došao na nas!— Halo, Bem-e, halo! — vikne vojvoda svojim snažnim glasom — Ta zar još uvijek nije gotovo?I stane vrhom svojeg mača, koji bijaše nestrpljiv baš kao i on sam, izbijati varnice iz kaldrme.U tom se trenutku u palači začuše kao neki krikovi, zatim pucnjevi, a zatim velika strka koraka i zveket oružja koje se sudaralo, na što ponovo uslijedi tišina.Vojvoda učini pokret kao da će pojuriti u kuću.— Uzvišeni gospodine! Uzvišeni gospodine -— dovikne mu Di Gast prišašvši mu i zadržavajući ga — Vaše vam dostojanstvo nalaže da ostanete i da čekate!— U pravu si, Di Gast-e! Hvala ti! Čekat ću. Ali, ja zapravo umirem od nestrpljenja i bojazni. Oh! Ako bi mi umakao!Iznenada se približi buka koraka. Okna prvog kata zabljesnuše odsjevom sličnim odsjevu požara.Prozor, prema kojem je vojvoda bio toliko puta podigao svoj pogled, se otvori, ili bolje, širom razleti. Na balkonu se pojavi čovjek blijeda lica i krvlju u-mrljana vrata.— Bem-e! — poviče vojvoda — Napokon! Dakle? Sto je? Sto je?— Efo, efo! — odgovori hladnokrvno Nijemac koji se sagne, da bi se smjesta zatim opet uspravio podižući kanda neki znatan teret.— A ostali? — upita nestrpljivo vojvoda — Gdje su ostali?— Ostali sfršafala sa ostalima!103— A ti? Sto si uradio ti?— Ja? Fi fitjela! Malko se otmaknula! Vojvoda uzmakne korak unazad.Toga trenutka se mogao razaznati predmet što ga je de Bem podizao sa tako velikim naporom.Bijaše to lješina jednog starca.De Bem je podigne nad ogradu balkona, zanjiše je načas iznad praznog prostora pa je baci pred noge svojega gospodara.Mukli udarac pada i mlazevi krvi koji šiknuše iz tijela obojivši popločeno tle daleko unaokolo, ispu-niše užasom sve, pa čak i samog vojvodu. No taj osjećaj potraj a tek kratko vrijeme, a znatiželja navede svakog od njih da se prikuči za nekoliko koraka, tako da nad žrtvom zatitra svjetlost jedne baklje.Tada se uzmognu raspoznati bijela brada, dostojanstveno lice i uslijed smrti ukrućene ruke.— Admiral! — krikne istovremeno dvadesetak glasova koji smjesta istovremeno i umuknuše.— Da, admiral!! To je on, svakako! — reče vojvoda prilazeći lješini da bi je pogledao sa nijemom radošću.— Admiral! Admiral! — ponavljali su poluglasno svi svjedoci ovog stravičnog prizora, potiskujući jedni druge i plaho se približavajući tom velikom starcu što bijaše pobijen.■— Ah, evo te dakle, Gašpare! — reče vojvoda likujući. — Ti si dao umoriti mog oca, a ja ga osvećujem!I usudi se uprijeti nogu na grudi tog protestantskog heroja.Ali, toga se časa oči umirućeg sa naporom otvo-riše, njegova se krvava i osakaćena ruka po posijedni puta zgrči, a admiral, ne izlazeći iz svoje ukočenosti, prozbori svetogrdniku grobnim glasom:— Henriče de Giz-u, jednog dana i ti ćeš na svojim grudima također osjetiti nogu jednog ubojice! Ja nisam umorio tvoga oca! Budi proklet!Vojvoda, blijed i drhtući protiv svoje volje, osjeti kako mu je čitavim tijelom prošla ledena jezaIte prijeđe rukom po čelu kao da je htio rastjerati tu strašnu viziju. A kad ju je ponovo spustio i kad se ponovo usudio svratiti svoj pogled na admirala, starčeve oči bijahu opet sklopljene, njegova ruka opet

nepomična, a crna krv koja mu je nakon strašnih riječi, što ih je maločas izgovorio, briznula iz ustiju, bijaše prosuta po njegovoj bijeloj bradi.Vojvoda podigne svoj mač kretnjom ogorčene odglučnosti.— Takle, fcospodine — upita de Bem — ta li fi satofolna? i— Da, valjani moj Bem-e, da! — ovratl Henrik— Jer ti si osvetio...— Fojfota Franjo, ne?— ... vjeru! — dovrši Henrik muklim glasom.— A sada, — nastavi obrativši se Švicarcima, vojnicima i građanima koji bijahu preplavili dvorište i ulicu — na posao, prijatelji, na posao!— Hej, dobroveče, gospodine de Bem-e! — vikne tada Kokona, prilazeći sa nekom vrstom udivljenja Nijemcu koji je, stojeći još uvijek na balkonu, spokojno otirao svoj mač.— To ste ga dakle vi spremili na onaj svijet?— poviče La Irijer sav u zanosu. — Kako vam je to pošlo za rukom, vrli i plemeniti moj gospodine?— O, frlo jednostafno, vrlo jednostafno! On sa-čula buka, on otforila svoja frata, a ja mu saterala sfoja rapir u njekofa tela. Ali, to ne pila sve! Mislim ta i Telenija topila sfoje. Čujem ka kako fikala!I doista, u tom trenutku začu se nekoliko uplašenih krikova koji kao da su potjecali od neke žene, a crvenokosi odsjev obasja jedno od dvaju krila koja su se sastojala od dugoljastih dvorana. Vidjelo se kako dva čovjeka bježe progonjeni dugačkim nizom koljača. Hitac iz arkebuze usmrti jednog od njih, a drugi pak na svom putu naiđe na jedan otvoreni prozor te, i ne odmjerivši visinu i ne vodeći računa o neprijateljima koji su ga dolje čekali, skoči neustrašivo u dvorište. ,104105— Ubijte! Ubijte! — povikaše progonitelji videći da žrtva sprema da im uzmakne.Čovjek se opet digne na noge, pa ščepavši mač koji mu je za vrijeme pada umakao iz ruku, poleti pognute glave između koljača, obori trojicu ili četvoricu, probode jednog od njih svojim mačem te posred pucnjave iz pištolja, posred psovki vojnika koji su bili bijesni što su ga promašili, projuri poput munje ispred Kokon-a koji ga s bodežom u ruci sačeka na kapiji. /— Pogođen! — povikne Pijemontežanin probadajući njegovu nadlakticu svojom, tankom i šiljatom oštricom.— Kukavico! — otpovme bjegunac udarivši .svog neprijatelja u lice sječivom svog mača jer nije imao dovoljno prostora da bi mu zadao ubod vrškom.— O, do sto vragova! — poviče Kokona — To je gospodin de La Mol!— Gospodin de La Mol! — ponoviše La Irijer i Morvel.— To je onaj koji je upozorio admirala! — povika nekoliko vojnika.— Ubij! Ubij! — zaurlaše sas vih strana. Kokona, La Irijer i desetak vojnika baciše se upotjeru za La Mol-om koji je, obliven krvlju i do-spjevši u stupanj uzbuđenja koji predstavlja posle-dnju rezervu ljudske snage, grabio ulicama bez nekog drugog vodiča do li svojeg instinkta. Koraci i povici njegovih neprijatelja iza njega kao da su ga podbadali ostrugama i kao da su mu davali krila. Pone-kiput mu pokraj uha prozviždala pokoja kugla, poda vaj ući njegovom trku koji umalo što se već nije počeo usporavati, odjednom opet novu brzinu. Iz njegovih grudiju nije više izlazilo disanje, nije više izlazio dah, već muklo hroptanje, već promuklo hripanje. Sa njegove kose curile su kaplje znoja i krvi te su mu se pomiješane cijedile niz lice.Uskoro mu prsluk posta suviše stegnut za divlje lupanje njegova srca, i on ga rastrga. Uskoro mu mač posta pretežak za njegovu ruku, i on ga odbaci106

daleko od sebe. Ponekad bi mu "se pričinilo da se koraci udaljuju i da je malone umakao svojim krvnicima. No začuvši povike ovih, drugi koljači; koji bi mu se našli na putu i koji su bili bliže, ostavljali bi svoj krvavi posao te bi «''dotrčali.Iznenada ulijevo spazi rijeku koja je bešumno tekla. Učini mu se da bi poput jelena u smrtnom grču osjetio neizrecivo zadovoljstvo da se baci u nju, i samo najjača snaga razuma ga uzmogne zadržati. Udesno bijaše Luvr, mračan, ukočen, ali pun muklih i zlokobnih zvukova. Po mostovima za dizanje ulazili su i izlazili šljemovi i oklopi na kojima su se u hladnim odbljescima zrcalili mjesečevi zraci.De La Mol pomisli na kralja Navare, kao što je bio pomislio na Kolonji-a: to bijahu jedina dva njegova zaštitnika.

On skupi sve svoje snage, pogleda u nebo potiho se zavjetujući da će se odreći svoje vjere ako bude umaikao pokolju, učini jedan zaokret uslijed kojeg je hajka što ga je progonila zaostala tridesetak koraka, poletje ravno put Luvra, pojuri na most izmiješavši se s vojnicima, primi još jedan udarac bodežom koji mu prijeđe duž slabina, pa se, usprkos povicima: »Ubij! Ubij!« koji su odjekivali iza i oko njega, i usprkos borbenom stavu što su ga zauzele straže, baci poput strijele u dvorište, zabrza do predvorja, potrči na stubište, popne se dva kata, prepozna jedna vrata te upre o njih lupajući šakama i nogama.— Tko je? — šapnu jedan ženski glas.— Oh, bože, bože! — promrmlja La Mol — Dolaze! ... čujem ih!... evo ih!... vidim ih!... Ja sam! Ja!— Tko, ja? — ponovi glas. La Mol se sjeti lozinke.— Navara! Na vara! — poviče.Vrata se smjesta otvoriše. La Mol, i ne opazivši Zijonu i ne zahvalivši joj, uletje u jedno predsoblje, pretffi jednim hodnikom, dvjema ili trima odajama te naposljetku upadne u jednu prostoriju koja bijaše rasvijetljena o strop obješenom svjetiljkom.107Ispod zavjesa od zlatnim ljiljanima protkanog baršuna, u postelji od rezbarene hrastovine, jedna žena, napola naga, nalakti se otvarajući oči, ukočene od prepasti.De La Mol poleti prema njoj.«— Gospođo! — poviče — Ubijaju, kolju moju braću! Ubit će, zaklat će i mene! O, vi ste kraljica... Spasite me!I baci joj se pred noge, ostavljajući na sagu širok trag krvi.Ugledavši tog blijedog, iznemoglog čovjeka koji je pred njom klečao, kraljica Navare se uspravi sva izbezumljena, pokrije lice objim rukama i stane vikati upomoć.— Gospođo! — vikne de La Mol pokušavajući da se pridigne — Tako vam nebesa, ne dozivajte, jer ako vas čuju, ja sam propao! Progone me koljači,popeli su se zamnom po stepenicama! Ćujem ih!___Evo ih, evo ih!— Upomoć! — krikne ponovok raljica Navare sva izvan sebe — Upomoć!— Oh, vi, vi ste me ubili! — promrlia La Mol sa očajanjem. — Umrijeti od tako lijepog glasa, umrijeti od tako lijepe ruke! O, mislio sam da je to nemoguće!Toga trenutka se otvoriše vrata, i rulja ljudi, zadahtanih, pobješnjelih, sa licima umrljanim krvlju i barutom, sa uperenim arkebuzama, helebardama i mačevima, nahrpi u odaju.Svima na čelu bijaše Kokona. Njegova riđa kosa bijaše nakostriješena, njegove blijeđo-modre oči pre- . komjerno raširene, njegov obraz sav iskasapljen de La Mol-ovim mačem koji na niemu bijaše zacrtao svoju krvavu brazdu: "tako iznakažen, Pijemonte-žanin činio je strašan dojam.— Sto mu gromova! — poviče — Evo ga! Evo ga! O, ovaj puta ga imamo, napokon!La Mol potraži oko sebe neko oružje, ali ne nađe ništa. Baci pogled na kraljicu i vidje kako se na njezinom licu ocrtava najdublja samilost. Tada shvati108

da ga jedino ona može spasti, pa se baci k njoj i obujmi je svojim rukama.Kokona pokroči tri koraka naprijed pa svojim dugačkim rapirom još jednom ubode svoga neprijatelja u rame. Nekoliko kapi tople i rumene krvi poškropi poput rose Margeritine bijele i mirisave ponjave.Margerita vidje kako teče krv, Margerita osjeti kako drhti tijelo koje se ispreplelo sa njezinim, i ona se zajedno sa njim baci u prostor za ložnicom.Bilo je to upravo još navrijeme. De La Mol, na izmaku svojih snaga, bijaše nesposoban da učini ma i jednu kretnju ni da bi bježao, niti pak da bi se branio. Oslonio je svoju sivkasto-blijedu glavu na rame mlade žene, a njegovi zgrčeni prsti zabiše se, razdirući ga, u fini, vezeni batist koji je kao nekim prozračnim oblakom pokrivao Margeritino tijelo.— Ah, gospođo — prošaputa zamiručim glasom — spasite me!To bijaše sve što je mogao izgovoriti. Njegovo oko, zamagljeno oblakom koji je nalikovao na noć smrti, potamnje, njegova otežala glava klone unazad, njegove ruke popustiše, njegova koljena klecnuše, i on klizne i padne na pod u svoju vlastitu krv, po-vukavši za sobom kraljicu.U taj čas Kokona, krajnje uzbuđen vikom, opijen mirisom krvi i ogorčen divljom trkom koju je maločas prošao, ispruži ruku prema kraljevskoj ložnici. Samo još trenutak, i njegov mač bi bio probio La Mol-ovo srce, a možda istodobno i Margeritino.

Pri pogledu na to isukano oružje, a možda i još više uslijed doživljaja te grube uvrede, kći francuskih kraljeva se uspravi u svoj svojoj visini te ispusti jedan krik ispunjen sa toliko prepasti, krajnje uvrede i gnjeva, da Pijemontežanin osta skamenjen uslije nekog nepoznatog osjećaja.Istina je, doduše, kad bi se ta scena bila otegla u krugu jednih te istih aktera, da bi se taj osjećaj bio ubrzo rasturio poput jutarnjeg snijega na travanjskom suncu.109Međutim, kroz neka vrata što bijahu sakrivena u zidu, iznenada upadne jedan mladić od šesnaest do sedamnaest godina, odjeven u crno, blijed i razbarušene kose.— Pričekajte, sestro, pričekajte! — vikne — Evo me! Evo me!— Franjo! Franjo! Pomozi mi! — krikne Ma-rgerita.— Vojvoda od Alansona! — šapne La Irijer spuštajući svoju arkebuzu.— Do vraga, jedan francuski kraljević! — pro-gunđa Kokona ustuknuvši korak unazad.Vojvoda od Alansona pogleda oko sebe. Ugleda Margeritu, raščupane kose, ljepšu no igda, oslonjenu o zid, okruženu ljudima kojima se vidio bijes u oči--ma, znoj na čelu i pjena na ustima.— Bijednici! — poviče.— Spasite me, brate moj! — reče Margerita sva ,izscrpljena. — Hoće'da me ubiju!Blijedim vojvodini licem prijeđe plamen.Ma da je bio bez oružja, podržan bez sumnje sviješću svoga imena, on krene stisnutih šaka prema Kokona-u i njegovim drugovima, koji stadoše zaprepašteno uzmicati pred munjama što su sijevale iz njegovih očiju.— Hoćete li ubiti i jednog francuskog kraljevića? Da vidimo!Potom, kako su još uvijek pred njim uzmicali, vikne:— Ovamo, kapetane moje garde! Dođite ovamo, i da mi povješate sve te razbojnike!Mnogo uplašeniji pogledom na tog mladića bez oružja nego što bi to bili da su ugledali kompaniju njemačke konjice ili plaćeničke vojske, Kokona se već bio dokopao vratiju, La Irijer je brzao niz stepenice nogama hitrih kap u srndaća, dok su se vojnici gurkali i komešali po predsoblju kako bi •što je moguće prije pobjegli, te vrata bijahu preuska u usporedbi sa ogromnom željom što su je gajili da se nađu napolju.110

Za to vrijeme Margerita je instiktivno prebacila svoj prekrivač od damasta na onesviješćenog mladića, a rzatim se odmakla od njega.Pošto je iščezao i poslednji ubojica, vojvoda od Alansona se vrati.— Sestro! — poviče videći da je Margerita sva poprskana krvlju — Da nisi ranjena?I poletje prema svojoj sestri sa uznemirenojću koja bi bila poslužila na čast njegovoj nježnosti, da ta nježnost nije ostajala pod optužbom da je veća nego što to dolikuje jednom bratu.— Ne — odgovori ona — ne vjerujem, ili, ako i jesam onda je to posve lagano.—■ Ali, ta krv? — upita vojvoda prelazeći svojim uzđrhtalim rukama po čitavom Margeritinom tijelu — Odakle ta krv?-— Ne znam! — reče mlada žena — Jedan od tih bijednika stavio je ruku na mene; možda je bio ranjen.— Stavio ruku na moju sestru! — poviče vojvoda — Oh, da si mi ga samo prstom pokazala, da si mi rekla koji je! Kad bih znao gdje da ga nađem!— Pst! šapne Margerita.— A zašto? — upita Franjo.— Jer, ako bi vas vidjeli u ovo doba u mojoj sobi...•— Zar brat ne može pohoditi svoju sestru, Ma-rgerito?Kraljica upije u vojvodu od Alansona pogled koji bijaše toliko ukočen, a ipak toliko prijeteći, da je mladić ustuknuo.— Da, da, Margerito, u" pravu si, da, vraćam se u svoje odaje. Ali, ti ne možeš ostati sama tokom ove strašne noći. Hoćeš li da pozovem Zijon-u?— Ne, ne, nikoga! Hajde, odlazi, Franjo, odlazi istim putem kojim si došao!Mladi princ posluša. A tek što je nestao, Margerita, začuvši jedan uzdah koji je dolazio iz prostora iza njezine postelje, poletje k vratima tajnog prolaza i zatvori ih zasunom, a potom pobrza k drugim vra-111tima te hi takođe zabravi, upravo u trenutku kada je jedan veliki čopor strijelaca i vojnika-, koji su pro-gonili druge hugenote što bijahu odsjeli u Luvru, projurio poput uragana na kraju hodnika.A tada, pošto je pomno pogledala oko sebe kako bi se uvjerila da je doista sama, ona se vrati k stražnjem prostoru svoje ložnice, skine damastni pre-krivač koji je de La Mol-ovo tijelo bio sakrio od pogleda

vojvode od Alansona, dovuče tu nepokretnu masu sa naporom u sobu, pa vidjevši da nesretnik još diše, sjedne, nasloni njegovu glavu na svoja koljena te mu izlije vode preko lica kako bi ga povratila k svijesti.Tek tada, pošto je voda skinula sloj prašine, baruta i krvi što je pokrivao ranjenikovo lice, Marge-rita prepozna u njemu onog lijepog mladića koji bijaše, pun života i nade, tri ili četiri sata ranije došao da je zamoli da se za nj zauzme pri kralju Navare, i koji je, ostavivši i nju samu zanijetu, bijaše napustio opčinjen njezinom ljepotom.Margerita krikne od prepasti, jer je sada ono, što je osjećala za ranjenika, bilo više negoli samilost: bilo je to zanirffanje. !I doista, ranjenik za nju više nije bio običan stranac, bio je to gotovo poznanik. Pod njezinom se rukom uskoro ukaza čitavo lijepo de La Mol-ovo lice, ali blijedo i izmučeno od boli. Ispunjena smrtnom jezom i gotovo jednako blijeda, ona mu položi svoju ruku na srce: njegovo srce je još kucalo. Tada ispruži tu ruku do jedne bočice sa mirisavim solima, koja se nalazila na jednom stolu u blizini, i podmetne mu da je udiše.La Mol otvori oči.— Oh, bože moj! — šapne — Gdje sam?— Spašeni ste! Umirite se! Spašeni ste! — reče Margerita. fLa Mol svrne sa naporom svoj pogled na kraljicu, a pošto ju je časkom proždifao očima, promuca :— Oh, kako ste lijepi!112I, kao zaslijepljen, smjesta zatvori vjeđe i uzdahne.Margeriti se ote tihi krik. Mladić je bio još više problijedio, ako je to uopće bilo moguće. Načas je pomislila da je taj uzdah bio poslednji.— O, bože, bože! — reče — Smiluj mu se!U tom trenutku netko silovito pokuca na vrata prema hodniku.Margerita se napola pridigne pridržavajući de La Mol-a ispod ramena.— Tko je? — vikne.— Gospođo, gospođo, to sam ja! — poviče jedan ženski glas. — Ja, vojvotkinja de Never!— Henrijeta! — klikne Margerita. — Oh, nema opasnosti, to je jedna prijateljica. Čujete li me, go-spodine?La Mol učini napor i pridigne se na jedno koljeno.— Pokušajte da se pridržite dok ne odem otvoriti vrata! — reče kraljica.La Mol upre ruku o pod i uspije da održi ravnotežu.Margerita učini jedan korak prema vratima, no odjednom zasta, stresavši se od užasa.— Oh, ti nisi sama? — vikne začuvši zveket oružja.— Ne, u pratnji sam dvanaest čuvara koje mi je ostavio moj šurjak gospodin de Giz!— Gospodin de Giz! — promrmlja La Mol — Oh, ubojica! Ubojica!— Tiho! — reče Margerita — Ni riječi!I pogleda posvuda uokrug sebe ne bi li našla gdje da sakrije ranjenika.— Mač! Bodež! — promrlja La Mol. ,— Da se branite? Besmisao! Zar niste čuli? Njih ima dvanaestorica, a vi ste jedan.— Ne da se branim, već da im ne padnem živ u ruke!— Ne, ne! — reče Margerita — Ne, spasit ću vas! Ah, kabinet! Dođite, dođite!8 Kraljica Margo I113La Mol učini napor te se, podržan Margeritinom pomoći, odvuče do u kabinet. Margerita zaključa za njim vrata i turi ključ u svoju kesu.•—..Ni najmanjeg jauka, ni najmanjeg stenjanja, ni najmanjeg uzdaha —r šapne mu kroz pukotinu opločenja-,-*- i bit ćete spašeni!Potom prebaci preko ramena jedan noćni halje-tak i ode da otvori svojoj prijateljici koja joj se baci u naručje.— Ah — reče ova — ništa vam se nije dogodilo, zar ne, gospođo?— Ne, ništa! — odvrati Margerita skupljajući svoj haljetak kako se ne bi vidjele mrlje krvi koje su uprljale njezinu spavaćicu.— Utoliko bolje! Oh, u svakom slučaju, budući da mi je gospodin vojvoda de Giz dao dvanaest mo-maka da me odvedu natrag u njegovu palaču, i kako mi nije potrebna tako velika pratnja, ostavljam še-storicu Vašem Veličanstvu. Šest momaka vojvode de Giz-a vrijede noćas više negoli čitava regimenta kra-ljeve garde!

Margerita se ne usudi odbiti. Ona smjesti svojih šest čuvara u hodnik te zagrli vojvotkinju koja se sa ostalom šestoricom vrati u palaču vojvode de Giz-a u kojoj je stanovala za vrijeme odsutnosti svojeg muža.1 ■ . ■■■ :;. - -i 9.KOLJAČIKokona nije pobjegao, on se povukao. La Irijer nije pobjegao, on je odjurio. Jedan je nestao na način tigra, drugi pak na način vuka.Posljedica toga bijaše da se La Irijer našao već na trgu Sen-Zermen-1'Okseroa, kada je Kokona tek izlazio iz Luvra.La Irijer, našavši se sa svojom arkebuzom sam posred prolaznika koji su trčali, kugli koje su zvi-114ždale i lješina koje su, neke čitave a neke pak u komadima, padale sa prozora, poče osjećati strah te mudro uznastoji da se vrati u svoje svratiste. Međutim, kad se ulicom Averon uvukao u ulicu Arbak-Sek, zapadne među četu Švicaraca i lake konjice: bijaše to ona kojom je zapovijedao Morvel.— Dakle? — vikne onaj koji bijaše sam sebe okrstio imenom »Kraljev koljač« ■— Već ste gotovi? Vraćate se kući, svratištaru? A što ste, dođavola, napravili sa našim pijemontežanskim plemićem? Da mu se nije desila nesreća? To bi bilo šteta, jer on je dobro započeo!— Ne, kako mi se čini! — odgovori La Irijer — Nadam se da će nas opet sustići.— Odakle dolazite?— Iz Luvra, gdje su nas, moram reći, primili prilično grubo!— liko to? i— Gospodin vojvoda od Alansona. Zar on nije jedan od onih koji su za našu stvar?— Njegova Visost vojvoda od Alansona nije ni za kakve stvari osim za one koje se tiču lično njega. Predložite mu da sa svoja dva starija brata postupi kao sa hugenotima, i on će biti za to ... pod uslovom, svakako, da se taj posao izvrši a da on ne bude kompromitiran! Ali, zar se nećete pridružiti tim valjanim momcima, gazda La Irijer-u?— A kamo idu?— Ah, bože moj, u ulicu Montorgej (Montorgueil)! Ima tamo jedan hugenotski ministar koga poznajem. Ima ženu i šestoro djece. Ti se heretici strahovito množe! Bit će zanimljivo!— A vi, kamo ćete vi?— Ah, ja? Ja idem po jednom specijalnom poslu.— Hej, ne idite bez mene! — dobaci jedan glas od koga Morvel zadrhti — Vi znate ona prava mjesta, a ja želim da se nađem prisutan!— O, to je naš Pijemontežanin! — reče Morvel.— To je gospodin de Kokona! — doda La Irijer — Mislio sam da me slijedite u stopu!115— Prokletstvo, previše hitro ste se pokupili! A osim toga, malko sam zastranio sa pravca kako bih bacio u rijeku jedno užasno dijete koje je vikalo: »Dolje papisti, živio admiral!«. Nažalost, mislim da je taj magarac znao plivati! Te bezočne vucibatine... ako ih čovjek hoće utopiti, trebalo bi da ih pobaca u vodu kao mačiće, prije nego što progledaju!— Sto? Kažete da dolazite iz Luvra? Znači dakle da je vaš hugonet potražio utočište? — upita Movrel.— Oh, bogo moj, da!— Ja sam mu poslao kuglu iz svoje pištolje u trenutku kad je u admiralovom dvorištu pokupio svoj mač... Neznani kako je do toga došlo, ali ja sam promašio!— O, a ja — reče Kokona — ja nisam promašio! Ja sam mu zario svoj mač u leđa toliko da je sječivo bilo vlažno sve do na pet palaca od vrška! Uostalom, vidio sam kako se srušio u Margeritino naručje... Zgodna žena, sto mu gromova! Ipak, priznajem da mi ne bi bilo krivo kad bih posve pouzdano znao da je mrtav. Taj čova mi je izgledao kao da je prilično zlopamtilo, i bio bi kadar da mi to zamjera do kraja života. Ali, niste li rekli da nekamo idete?— Vama je očito do toga da pođete sa mnom?— Meni je do toga da ne stojim na mjestu, sto mu gromova! Ubio sam ih tek trojicu ili četvoricu, a kad se ohladim, zaboli me rame! Krenimo, krenimo!— Kapetane — obrati se Movrel vođi čete — dajte mi trojicu momaka, a vi krenite da spremite na onaj svijet svojeg ministra skupa sa ostalima!Tri Švicarca se odvojiše i priključišese Morvelu. Obje su grupe, međutim, krenule jedna usporedo sa drugom sve do ulice Tiršap (Tirechappe). Ondje su laka konjica i Švicarci krenuli u ulicu Toneleri (Ton-nellerie), dok su pak Morvel, Kokona, La Irijer i njihova trojica momaka pošli duž ulice Feroneri (Fer-ronnerie), prešli u ulicu Trus-Vaš (Trousse-Vache) i stigli u ulicu Sent-Avoa (Sainte-Avoye).

116— Ma kamo nas to, dođavola, vodite? —. upita Kokona kome je to dogotrajno hodanje bez učinka počelo ići na živce.— Vodim vas u jednu akciju, sjajnu a ujedno i korisnu. Nakon admirala, nakon Telinji-a, nakon hu-genotskih vrhova, ništa vam bolje ne bih mogao pružiti. Strpite se dakle! Imamo posla u ulici Som (Chau-me), i začas ćemo se naći tamo.— Recite, — upita Kokona — ulica Som, nije li to blizu Templa?— Da! A zašto?— Ah, stvar je u tome što tamo stanuje jedan davni vjerovnik naše obitelji, neki izvjesni Lamber Merkandon; moj mi je otac naložio da mu vratim stotinu burgunskih zlatnika, što ih u tu svrhu nosim u svojem džepu.— Pa lijepo — reče Morvel — evo dobre prilike da se poravnate sa njim.— Kako to?— Danas je dan kada ljudi poravnavaju svoje stare račune! Je li taj vaš Merkanđonu hugenot?— Hm, hm — primjeti Kokona — shvaćam! On to naprosto mora biti!— Pst! Stigli smo!— Koja je to velika palača sa sporednim krilom na ulicu?— Palača Giz!— Doista — reče Kokona — nisam mogao propustiti da dođem ovamo, kad sam stigao u Pariz pod pokroviteljstvom velikog Henrika. Ali, dovraga, sve je prilično mirno ovdje u ovoj četvrti, dragi moj! Najviše ako se čuje pucnjava iz arkebuza. Čovjek bi mogao pomisliti da se nalazi na ladanju! Svi spavaju, ili neka me nosi đavo!I stvarno, sama palača Giz činila se spokojnom kao u obična vremena. Svi njezini prozori bijahu zatvoreni, i samo je jedpo jedino svjetlo gorjelo iza kapaka glavnog prozora sporednog krila koje bijaše privuklo Kokona-ovu pozornost, kad je ulazio u ulicu.5117Malo podalje od palače Giz, to jest na uglu ulice Pti-Santje (Petit-Chantier) i ulice Katr-Fis (Quatre--Fils), Morvel se zaustavi.— Evo prebivališta onoga koga tražimo! — reče.— To jest, onoga koga vi tražite! — priklopi La Irijer.— Budući da ste pošli sa mnom, mi ga tražimo!— Sto? Ta kuća, koja, kako se čini, spava tako čvrstim snom...— Tako je! Vi, La Irijer-e, isporistit ćete čestit izgled što vam ga je nebo zabunom podarilo, i po-kucat ćete na tu kuću. Dodajte svoju arkebuzu gospodinu de Kokona-u... vidim kako je već čitav sat krišom pogledava. Ako vas budu uveli unutra, za-htjevat ćete da govorite sa gospodinom de Mua-om.— Eh, eh, — upadne Kokona — po svemu izgleda da i vi također imate vjerovnika u četvrti Templ!— Tako je! — nastavi Morvel. — Ući ćete, dakle, izigravajući hugenota i obavijestit ćete de Mua-a o svemu što se zbiva. On je hrabar, on će sići...— Pošto bude sišao? — upita La Irijer.— A pošto bude sišao, zamolit ću ga da ukrsti svoj mač sa mojim.— Duše mi, to je postupak čestita plemića! — reče Kokona. — Računam da ću učiniti upravo to isto sa Lamberom Merkandonom. A ukoliko je suviše star da prihvati, učinit ću to sa jednim od njegovih sinova ili nećaka.La Irijer pođe bez pogovora da pokuca na vrata. Uslijed njegovih udaraca, koji su odzvanjali u noćnoj tišini, otvoriše se vrata na palači Giz, a na svim njezinim otvorima pomoliše se glave. Vidjelo se tada da je palača bila mirna kao što su to utvrđeni zamkovi, to jest, stoga što je bila puna vojnika.Glave se gotovo smjesta opet povukoše, domisli-vši se bez sumnje što je posrijedi.— Ovdje dakle stanuje taj vaš gospodin de Mua? — reče Kokona pokazujući na kuću na kojoj je La Irijer još uvijek lupao.— Ne, to je stan njegove ljubavnice.118— Sto mu gromova, kakvu li mu galantnu uslugu činite! Pružate mu priliku da- potegne mač pod očima svoje ljepotice! Dakle, mi ćemo biti suci te borbe. Međutim, više bih volio da se borim osobno. Probada me u ramenu!— A vaše lice? — upita Morvel —-Ono je poprilično oštećeno!Kokona-u se ote neka vrsta rike.

— Strijela mu božja! — poviče"—Nadam se da je mrtav, jer ako nije, najradije bih se vratio u Luvr da ga dokrajčim!La Irijer je još svejednako lupao.Uskoro se na prvom katu otvori jedan prozor, a na balkonu se pojavi čovjek u noćnoj kapici i gaćama, bez oružja.— Tko je? — vikne čovjek.Morvel dade znak svojim Švicarcima koji se smje-stiše pod jednu ugaonu izbočinu, dok se pak Kokona stisne uza zid.— O, gospodine de Mua — vikne svratištar svojim priprostim glasom — jeste li to vi?— Da, ja sam! Pa?— Da, on je! — promrmlja Morvel zadrhtavši od radosti.— Ej, gospodine — nastavi La Irijer — zar ne-znate što se zbiva? Kolju gospodina admirala, ubijaju protestante, našu braću! Priteknite im uppmoć, dođite, brzo!— Ah! — poviče de Mua — Ja sam i sumnjao da se nešto kuha za noćas! Ah! Nisam smio napuštati svoje vrle drugove! Evo me, prijatelju, evo me! Pričekajte me!I, ne zatvorivši prozor kroz koji se začu uplašena ženska vika i nježno preklinjanje, gospodin de Mua potraži svoj prsluk, svoj plašt i svoje oružje.— On silazi! On silazi! — promrmlja Morvel sav blijed od radosti. — Pripazite, vi tamo! — šane zatim Švicarcima.A onda dohvati iz Kokona-ovih ruku arkebuzu i dune u fitilj, kako bi bio siguran da dobro gori.,119— Evo, La Irijer-u! reče zatim svratištaru koji se bio povukao prema glavnini čete — uzmi opet svoju arkebuzu!— Bogami — vikne Kokona — evo, mjesec izlazi iz oblaka da bude svjedok pri ovom lijepom susretu! Mnogo bih dao kad bi se ovdje našao Lamber Mer-kandon i poslužio kao sekundant gospodinu de Mua-u!— Čekajte, samo, čekajte! — reče Morvel — Gospodin de Mua sam samcijat vrijedi za deset ljudi, a možda ćemo šestorica nas imati dosta posla da ga se otarasimo. Naprijed, vi tamo! — nastavi Morvel dajući znak Švicarcima da se došuljaju pred vrata, kako bi udarili na nj, kada bude izašao.— Hm, hm — reče Kokona videći sve te pripreme — čini se da se to neće odvijati posve onako kako sam očekivao!Uto se već začu štropot prečke koju je otvarao de Mua. Švicarci bijahu izašli iz svojeg skrovišta, kako bi zauzeli položaje blizu vrati ju. Morvel i La Irijer su se približavali na vršcima prstiju, a Kokona je, uslijed nekog preostatka plemićke časti, ostajao na svojem mjestu, kad li se mlada žena, koju bijahu smetnuli s uma, pojavi na balkonu te, opazivši Švicarce, Morvela i La Irijera, strahovito krikne.De Mua, koji je već bio odškrinuo vrata, zastane.— Vrati se unutra! Vrati se unutra! — poviče mlada žena — Vidim bljesak mačeva, vidim žar na fitilju jedne arkebuze. To je lukavstvo, varka!— Hm, hm — začu se mladićevo gunđanje— hajde da vidim što sve to ima da znači!I zatvori ponovo vrata, namakne prečku, gurne zasun i popne se opet natrag gore. Cim je vidio da de Mua ne izlazi, Morvel promjeni ratni plan. Njegovi Švicarci pođoše da zauzmu položaj na suprotnoj strani ulice, a La Irijer stane sa uperenom arkebuzom čekati da se neprijatelj opet pojavi na prozoru. Nije čekao dugo. De Mua stupi naprijed držeći pred sobom dvije pištolje, čija je duljina bila toliko naočita, da La Irijer, koji je svoju arkebuzu već bio prinio k oku, odjednom prosudi da120hugenotovim kuglama, kako bi stigle do ulice, nije potreban duži put nego li njegovoj, kako bi stigla do balkona. »Svakako«, pomisli u sebi, » ja mogu ubiti tog plemića, ali taj plemić može u isti mah ubiti i mene!«Budući pak da je na kraju krajeva gazda La Irijer, po zanimanju svratištar, bio vojnik tek silom prilika, to ga ovo rasuđivanje navede da se povuče na uzmak i da na uglu ulice Brak (Braque) potraži jedno sklonište koje je bilo dovoljno udaljeno, a da mu odatle ne bi ponešto teško palo da izvjesnom sigurnošću, a naročito u noći, pronađe pravac kojim je morala proslijediti njegova kugla, kako bi dospjela do de Mua-a.De Mua pogleda oko sebe i stupi naprijed zaštićujući se kao netko tko se priprema na dvoboj, međutim, videći da se ništa ne zbiva, vikne:— Hej, čini se, gospodine donositelju upozorenja, da ste pred mojim vratima zaboravili svoju arkebuzu. Evo me! što hoćete od mene?»Oh, oh!« pomisli u sebi Kokona. »Evo doista jednog hrabrog čovjeka!«— Dakle? — nastavi de Mua — Prijatelju ili neprijatelju, štogod bili, zar ne vidite da čekam?

La Irijer posuti, Morvel ne odgovori, a Švicarci ostadoše nijemi.Kokona pričeka časak. A potom, videći da nitko nije podržavao konverzaciju koju bijaše započeo La Irijer, a nastavio de Mua, napusti svoje mjesto, iziđe sve do na sredinu ulice te reče skidajući svoj šešir:— Gospodine, mi se ovdje ne nalazimo radi u-bojstva, kao što biste to mogli pomisliti, već radi dvoboja... Ja pratim jednog od vaših neprijatelja koji bi se želio pozabaviti s vama kako bi na galantan način priveo kraju jednu staru diskusiju. Eh, đovraga, ta stupite naprijed, gospodine Morvele, umjesto da okrećete leđa! Gospodin prihvaća!— Morvel! — poviče de Mua — Morvel, ubojica moga oca! Morvel, kraljev koljač! Ah, tako mi boga da, prihvaćam!121I naciljavši na Morvela koji je pošao da pokuca na palaču Giz kako bi tamo zatražio pojačanje, probije njegov šešir jednom kuglom.Na buku pucnja i na Morvelove krikove izađoše momci koji bijahu dopratili vojvotkinju de Never, zajedno s trojicom ili četvoricom plemića u pratnji njihovih paževa, te krenuše prema kući ljubavnice mladoga de Mua-a.Još jedan pucanj iz pištolje, uperen u središte grupe, obori i usmrti vojnika koji se nalazio najbliže Morvelu, poslije čega se našavši se bez oružja, ili bar sa neupotrebljivim oružjem, jer su mu pištolje bile ispražnjene i jer su se njegovi protivnici nalazili izvan domašaja njegova mača, de Mua se skloni za ogradu balkona.U međuvremenu se tu i tamo počeše otvarati o-kolni prozori te se, već prema miroljubivnoj ili ratničkoj ćudi njihovih stanovnika, opet zatvoriše, ili pak načičkaše musketama i arkebuzama.— Ovamo, k meni, valjani moj Merkandone! — vikne de Mua dajući znak jednom već starom čovjeku koji je sa jednog prozora što se upravo otvorio preko puta palače de Giz pokušavao nazrijeti štogod u toj zbrci.— Zvali ste, gosparu de Mua? — vikne starac — Jesu li se to okomili na vas?— Na mene, na vas, na sve protestante! I, pogledajte, evo vam dokaza!I doista, tog trenutka de Mua ugleda kako se na nj usmjerila La Irijer-ova arkebuza. Hitac prasne, no mladić je imao vremena da se sagne, a kugla smrska jedno okno iznad njegove glave.— Merkandon! — vikne Kokona koji pri pogledu na taj lom bijaše zadrhtao od zadovoljstva zabora-vljajući na svog vjerovnika, no koji se uslijed tog de Mua-vog poziva opet sjetio na nj. — Merkandon, ulica Som, tako je! Aj, on stanuje ondje, to je dobro! Pozabavit ćemo se svaki sa svojim čovjekom!I, za vrijeme dok su ljudi iz palače Giz razvaljivali vrata kuće u kojoj se nalazio de Mua, za vrijeme122dok je Morvel sa bakljom u ruci pokušavao potpaliti kuću, za vrijeme dok se, pošto su vrata jednom bila razvaljena, razvilas trašna bitka protiv jednog jedincatog čovjeka koji je svakim zamahom svojeg rapira obarao po jednog neprijatelja, Kokona je pak pomoću nekog kamena pokušavao razvaliti vrata Me-rkandona, koji je, ne uznemiravajući se zbog tog pojedinačnog pokušaja, sa svog prozora marljivo pucao iz arkebuze.Uto se čitava ta pusta i mračna četvrt nađe osvijetljena kao po- bijelom danu i napučena kao unutrašnjost nekog mravinjaka. Jer, iz palače Monmo-ransi izađoše četvorica ili osmorica hugenotskih plemića sa svojim slugama i svojim prijateljima i dadoše se u bijesan napad te počeše, podržavani vatrom sa prozora, tjerati na uzmak Morvelove momke i ljude iz palače Giz, koje naposljetku satjeraše natrag do palače iz koje bijahu izašli.Kokona kome još nikako nije pošlo za rukom da do kraja razvali Merkandonova vrata, iako se svom dušom zalagao, bude zahvaćen tim naglim uzmakom. Oslonivši se leđima o zid i dohvativši mač u ruke, poče tada nesamo da se brani, već i da napada uz tako strašnu viku, da je nadglasavala sav taj metež. Udarao je tako ulijevo i udesno, zahvaćajući prijatelje i neprijatelje, sve dok se oko njega nije stvorila velika praznina. Postepeno kako je njegov rapir probadao grudi i kako je topla krv brizgala po njegovim rukama i njegovom licu, on je raskolačenih očiju, raširenih nozdrva i stisnutih zubiju osvajao izgubljeni teren i približavao se opsjedanoj kući.Nakon strašne bitke što se odigrala na stubištu i u predvojru, de Mua najposlije izađe kao pravi heroj iz svoje goruće kuće. Posred sve te borbe nije prestajao dovikivati: »Ovamo, Morvel-e! Morvel-e, gdje si?« vrijeđajući ga najsramnijim epitetima. Naposljetku se pojavi na ulici podržavajući jednom rukom svoju napola golu i gotovo onesviještenu ljubavnicu, i držeći bodež među zubima, njegov rapir, nalik na plamen uslijed kružne kretnje kojom ga je vitlao,123zacrtavao je bijele ili crvene krugove, prema tome je li mjesec posrebrivao njegovo sječivo ili pak koja baklja bacala svoj odsjaj na krvavoj vlazi.

Morvel je pobjegao. La Irijer, koga je de Mua potisnuo sve do Kokona-a koji ga je, ne prepoznavši ga, dočekao vrškom svojeg mača, stane moliti milost na obje strane.Tog trenutka ga spazi Merkandon te u njemu po njegovom bijelom križu spozna koljača.Pucanj odjekne. La Irijer krikne, zabaci ruke, ispusti svoju arkebuzu te, pošto je pokušao dokopati se zida da bi se o nešto pridržao, padne licem o zemlju.De Mua iskoristi tu okolnost, poleti u ulicu Paradi (Paradis) i nestane.Otpor hugenota bio je tolik, da su ljudi iz palače Giz, satjerani natrag, utrčali i zatvorili vrata palače, iz bojazni da ne budu opkoljeni i uhvaćeni u vlastitoj kući.Kokona, pijan od krvi i buke, đospjevši u ono krajnje uzbuđenje kad se, naročito u južnjaka, hrabrost pretvara u ludilo, nije ništa vidio i ništa čuo. Jedino je primjetio da mu je u ušima manje glasno odzvanjalo, da su mu se ruke i lice ponešto osušile, a spustivši vršak svojeg mača ugleda blizu sebe samo jednog čovjeka koji je ležao licem zagnjurenim u crveni potok, a oko sebe samo kuće koje su gorjele.Bilo je to veoma kratko primirje, jer, u trenutku kad je htio pristupiti čovjeku u kome je mislio da prepoznaje La Irijer-a, otvoriše se kućna vrata što ih je bio uzaludno pokušavao smrskati udarcima kamena, i stari Merkandon, u pratnji svoga sina i svoja dva nećaka nasrne na Pijemontežanina koji je bio zabavljen time da povrati dah.— Evo ga! Evo ga! — povikaše svi u jedan glas.Kokona se nalazio u sredini ulice. Pobojavši se da će se naći opkoljen tom četvoricom muškaraca što su ga istovremeno napali, učini, snažno poput jedne od divokoza što ih je tako često bio progonio u brdima, jedan skok unazad te se nađe leđima oslo-124njen o zid palače Giz. Pošto se tako osigurao protiv iznenađenja, prijeđe ponovo u napad i postane opet podrugljiv.— Ej, ej, tata Merkandon-e! —: reče — Vi me ne propoznajete?— O, bijednice! — poviče stari hugenot. — Naprotiv, itekako te poznajem! Radiš mi o glavi, meni, prijatelju, drugu svojega oca?!— I njegovom vjerovniku, zar ne?— Da, njegovom vjerovniku, kad ti tako kažeš!— Pa lijepo! — otpovrne Kokona — Dolazim u-pravo da poravnam naše račune!— Zgrabimo ga i vežimo ga! — vikne starac mladićima koji su ga pratili i koji se na njegov povik zaletiše prema zidu.— Trenutak samo, trenutak! — reče Kokona kroz smijeh — Da biste nekog uhitili treba vam nalog za uhićenje, a vi ste propustili da ga zatražite od zapovjednika tamnice.Izgovorivši te riječi on ukrsti svoj mač sa mladićem koji mu se nalazio najbliže te mu pri prvom udarcu svojim rapirom odsiječe šaku. Nesretnik se povuče urlajući.— To bi bio jedan! — dobaci Kokona.U tom trenutku se prozor pod kojim je Kokona bio potražio zaklon, uz škripu otvori. Kokona poskoči ustranu, pobojavši se napada iz tog pravca. Međutim, umjesto nekog neprijatelja, on ugleda jednu ženu. Umjesto ubojitog oružja protiv kojeg se spremio na obranu, pred njegove noge padne kitica cvijeća.— Vidi, vidi! Jedna žena! reče.Pozdravi damu svojim rapirom i sagne se da podigne kiticu.— Pričuvajte se, valjani katoliče, pričuvajte se! — poviče dama.Kokona se uspravi, ali ne dovoljno hitro, a da mu bodež drugog nećaka ne bi razderao plašt i ranio drugo rame.Dama prodorno krikne.125Kokona joj se zahvali umirujući je jednom kretnjom te nasrne na drugog nećaka koji zauzme stav za borbu. No prilikom drugog ukrštanja njegova se iskoračena noga oklizne na krvi. Kokona se baci na nj hitrinom tigraste mačke i prodre mu svojim mačem grudi.— Izvrsno! Izvrsno, hrabri viteže! — vikne dama, iz palače Giz — Izvrsno! Poslat ću vam pomoć! S— Nema nikakve potrebe da se date smetati zbog toga, gospođo! — odvrati Kokona. — Prisustvujte dalje do kraja, ako vas stvar zanima, i vidjet ćete kako grof Hanibal de Kokona uslužuje hugenotve!U tom trenutku sin starog Merkandona otposla jedan siguran hitac iz pištolje na Kokona-a, koji padne na jedno koljeno.Dama na prozoru krikne, ali Kokona opet ustane. Bio je poklekao samo radi toga da izbegne kuglu, koja se zabije u zid, na dvije stope od lijepe gledateljke.

Gotovo u isti čas začu se sa prozora Merkan-donova stana krik gnjeva, a jedna stara žena, koja je u Kokona-u po njegovom bijelom križu i ešarpi prepoznala katolika, baci na nj jedan lonac sa cvijećem koji ga pogodi iznad koljena.— Lijepo! — primijeti Kokona — Jedna mi baca cvijeće a druga lonce. Nastavi li se tako, još će de-molirati kuće!— Hvala, majko, hvala! — vikne mladić.— Odlazi, ženo, odlazi, — reče stari Merkandon— ali pripazi na nas!—■ Čekajte, gospodine de Kokona, čekajte! — vikne mlada žena iz palače Giz — Naredit ću da pucaju u prozore!— Ha, ta zar je to ženski pakao u kome su jedne za mene, a druge protiv mene?! — promrsi Kokona.— Sto mu gromova, završimo već sa tim!Scena se bijaše doista mnogo izmijenila i očito se bližila svojem raspletu. Nasuprot Kokona-u, koji je bio doduše ranjen, ali u svojoj snazi svojih dvadeset i četiri godina, ali vičan oružju, ali prije razdražen negoli smalaksao uslijed onih triju ili četiriju ogre-126botina što ih je primio, ostao je samo još Merkandon i njegov sin: Merkandon, starac od šezdeset do seda-mdeset godina, a njegov sin pak dijete od šesnaest do osamnaest godina. Ovaj potonji, blijed, plavokos i slabašan, bio je odbacio svoju pištolju koja bijaše ispražnjena pa je prema tome postala beskorisna, i maho je, sav drhteći, jednim mačem koji bijaše upola tako dugačak kao Pijemontežaninov. Otac, oboružan samo jednim bodežom i praznom arkebuzom, dozivao je upomoć. Stara žena na nasuprotnom prozoru, mladićeva majka, držala je u ruci komad mramora, spremajući se da ga hitne.Kokona, napokon, razdražen s jedne strane prijetnjama, a s druge pak bodrenjem, ponosan zbog svoje dvostruke pobjede, opijen barutom i krvlju, obasjan odsjevom kuće u plamenu, uzbuđen uslijed pomisli da se bori pod očima jedne žene čija mu se ljepota učinila vrhunskom, kao što mu se učinilo neospornim njezino visoko porijeklo, Kokona, poput poslednjeg iz plemena Horacija, osjeti kako mu se snage udvostručuju te, videći da mladić oklijeva, jurne prema njemu i ukrsti sa njegovim malim mačem svoj strašni i krvavi rapir. Dva udarca su do-stajala da mu ga izbije iz ruku.Tada Merkandon pokuša da odgurne Kokona-a na trag, kako bi ga projektili, izbačeni iz prozora, sigurnije pogodili. No Kokona, naprotiv, kako bi odbio dvostruki napad starog Merkandona, koji je nastojao da ga probode svojim bodežom, i mladićeve majke, koja je pokušavala da mu smrska glavu pomoću kamena što ga se spremala hitnuti na nj, zgrabi svog protivnika stegnuvši mu ruke uz tijelo, te ga stane podmetati pod sve udarce kao neki štit, gušeći ga u svom divovskim stisku.— Upomoć, upomoć! — krikne mladić — Zdrobit će mi grudni koš! Upomoć! Upomoć!I glas mu se poče gubiti u muklom i prigušenom hroptaju.Tada Merkandon prestane prijetiti. Stane prekli-njati.127—Milost! Milost! — vikne — Gospodine de Kokona, milost! To je moje jedino dijete!— To mi je sin! To mi je sin! — poviče majka. — Nada naše starosti! Nemojte ga ubiti, gospodine! Nemojte ga ubiti!— Oh, zbilja! — vikne Kokona prasnuvši u smijeh. — Da ga ne ubijem! A što je on htio učiniti meni sa svojim mačem i sa svojim pištolj om?— Gospodine — nastavi Merkandon sklapajući ruke — imam uza se obveznicu što ju je potpisao vaš otac. Ja ću vam je vratiti! Imam hiljadu zlatnih škuda... ja ću vam ih dati! Imam naše porodične dragulje... oni će biti vaši! Samo ga nemojte ubiti! Nemojte ga ubiti!— A ja, ja imam svoju ljubav! — reče poluglasno žena iz palače Giz — Ja vam je obećavam!Kokona porazmisli časkom, a zatim upita mladića:— Jeste li hugenot?— Jesam! — šapne dijete.— U tom slučaju valja umrijeti! — otpovrne Kokona nabirajući obrve i primičući grudima svog protivnika čelično i oštro »milosrđe«.— Umrijeti! — rikne starac — Moje ubogo dijete! Umrijeti!A majčin krik odjekne toliko bolno i toliko žalosno, da je načas pokolebao Pijemontežaninovu divljačku odluku.— O, gospođo vojvotkinjo! — vikne otac obraćajući se ženi iz palače Giz — Založite se za nas, i svakog će se jutra i svake večeri vaše ime naći u našim molitvama!— Neka onda prijeđe na našu vjeru! — odvrati dama iz palače Giz.

— Ja sam protestant! — reče dijete.— Umri dakle! — rikne Kokona podižući svoj bodež. — Umri dakle, kad nećeš prihvatiti život što su ti ga ponudila ta lijepa usta!Merkandon i njegova žena vidješe kako je strašna oštrica bljesnula poput munje nad glavom njihova sina.128— Sine moj, moj Olivije (Olivier)! — zaurla majica — Odrekni se vjere... odrekni se!— Odrekni se, drago dijete! — krikne Merkadon bacivši se pred Kokona-ove noge — Ne ostavljaj nas same na zemlji!— Odreknite se svi skupa! — poviče Kokona — Za jedan »Credo« tri duše i jedan život!— Hoću! — reče mladić.— Hoćemo! — povikaše Merkandon i njegova žena.'— Na koljena, dakle! — naredi Kokona — I neka tvoj sin ponovi od riječi do riječi molitvu koju ću ti izgovoriti!Otac posluša prvi.— Spreman sam! — reče dijete. I klekne također.Tada Kokona poče da mu na latinskom izgovara riječi »Vjerovanja«. Međutim, bilo slučajno, bilo pak namjerno, mladi je Olivije kleknuo blizu' mjesta na koje bijaše odletjeo njegov mač. Tek što je ugledao taj mač na dohvatu svoje ruke, on, ne prestajući da ponavlja Kokona-ove ispruži šaku da bi ga zgrabio. Kokona primijeti tu kretnju, ma da se gradio da je ne opaža. Ali, u trenutku kada je mladić vrhom svojih zgrčenih prstiju dodirnuo držak oružja, baci se na nj i prevali ga.— Ha, izdajico! — vikne.I zatjera mu svoj bodež u grlo. Mladić ispusti krik, pridigne se u grču na jedno koljeno i padne mrtav.— Ha, krvnice! — zaurla Merkandon. — Ti nas kolješ da bi nam ukrao onih stotinu burgundskih zlatnika što si nam ih dužan!— Vjere mi, ne! — reče Kokona — A kao dokaz ... Izgovarajući te riječi, Kokona baci pred starčevenoge kesu koju mu je prije njegova odlaska predao njegov otac, kako bi namirio dug kod svojeg vjerovnika.— ... a kao dokaz — nastavi — evo vam vaSeg novca!S Kraljica Margo I138— A tebi, evo ti tvoje smrti! — vikne majka sa prozora.— Pričuvajte se, gospodine de Kokona, pričuvajte se! — poviče dama iz palače Giz.Ali, prije negoli je Kokona uspio okrenuti glavu kako bi poslušao potonje upozorenje ili izmakao ranijoj prijetnji, jedna velika masa propara uz fijuk zrakom, sruči se ravno na Pijemontežaninov šešir, smrska mu mač u ruci i baci ga na tle, zaskočivši ga, zgranuvši ga, pobivši ga, a da nije mogao čuti dvostruki krik radosti i prepasti što je odjeknuo slijeva ■ i zdesna.Merkandon se smjesta sa bodežom u ruci baci na onesviještenog Kokona-a. No u taj čas se otvoriše vrata palače Giz, a starac, ugledavši bljesak partizana i mačeva, pobjegne, dok se ona, koju je nazvao gospođom vojvotkinjom, lijepa nekom stravičnom ljepotom pri svjetlosti požara, zasljepljujući svojim draguljima i dijamantima, izvila napola kroz prozor, da bi, pokazujući rukom na Kokona-a, doviknula novim pridošlicama:—- Tamo! Tamo! Preko puta mene! Jedan plemić odjeven u crveni prsluk! Ovaj, da, da, ovaj...!10.SMRT, MISA ILI BASTILJAMargerita bijaše, kao što smo rekli, zatvorila svoja vrata i vratila se u svoju sobu. Međutim, kad je unišla, sva drhćući, ugledala je tragove krvi što bijahu prosuti po pokućstvu i po sagu.— Oh gospođo — vikne ugledavši kraljicu — oh, gospođo, ta zar je mrtav?— Tiho, Zijono! — reče Margerita tonom koji je izražavao važnost te preporuke.Zijona ušuti.130Margerita tada izvadi iz svoje kesice jedan mali pozlaćeni ključić, otključa vrata kabineta te svojoj pratilici pokaza prstom mladića.La Mol-u bijaše uspjelo da se pridigne i da se približi prozoru. Jedan maleni bodež, kakvoga su u ono doba nosile žene, slučajno mu se našao pod rukom, i mladić ga je zgrabio kad je čuo da se otvaraju vrata.— Ne bojte se ničega, gospodine — reče Margerita — jer tako mi spasenja, vi se nalazite u sigurnosti!La Mol klone natrag na koljena.— Oh, gospođo — klikne — vi ste za mene više nego kraljica. Vi ste božanstvo!

■ — Ne uzbuđujte se toliko, gospodine! — reče Margerita — Još uvijek krvarite... oh, gledaj, Zijono, kako je blijed! Da vidimo, gdje ste ranjeni?— Gospođo — odgovori de La Mol pokušavajući da odredi glavna žarišta boli koja mu je kružila čitavim tijelom — mislim da sam dobio najprije ubod bodežom u rame, a zatim još jedan u grudi. Ostale rane i ne vrijede da se čovjek brine oko njih.— Vidjet ćemo! — reče Margerita — Zijono, donesi moju škrinjicu s ljekarijama!Zijona posluša te se vrati noseći u jednoj ruci škrinjicu, a u drugoj jedan krčag od pozlaćenog srebra i rubeninu od finog holandeskog platna.— Pomozi mi da ga pridignem, Zijono! — reče kraljica Margerita, jer je nesretnik, pridigavši se sam, dokraja izgubio snagu.— Ali, gospođo — reče La Mol — posve sam zbunjen... ne mogu dozvoliti, doista, da ...— Ah, gospodine, vi ćete pustiti da vas previje-mo; smatram! — upadne Margerita. — Ako vas možemo spasiti, bio bi zločin da vas Pustimo umrijeti!— O! — poviče de La Mol — Više volim da umrem, nego da vidim vas, kraljicu, kako prljate ruke nevrijednom krvlju kao što je moja... O, nikada, nikada!I uzmakne sa poštovanjem.»* 131— Vaša krv, plemeniti gospodine... — dobaci Zijona sa smiješkom— eh, već ste njome do mile volje uprljali postelju i odaju Njezina Veličanstva!Margerita pritegne svoj noćni haljetak čvršće oko svoje batistane spavaćice koja bijaše sva poprskana malim rumenim mrljicama. Ta kretnja puna ženske stidijivosti dozove de La Mol-u ponovo u sjećanje da je držao u naručju i pritiskivao o svoje grudi tu tako lijepu i voljenu kraljicu, a pri tom sjećanju mu blijedim obrazima prijeđe letimično rumenilo.— Gospođo — promuca — ne biste li me mogli prepustiti njezi nekog vidara?— Nekog katoličkog vidara, zar ne? — upita kraljica sa takvim izražajem da je La Mol shvatio i da se od toga stresao.— Ta zar ne znate — nastavi kraljica sa beskrajnom blagošću u glasu i osmijehu — da smo mi, francuske princese kraljevske krvi, odgajane da poznamo vrijednost biljaka i da sastavljamo ljekovite masti? Jer naša dužnost, kao žena i kao kraljica, odvajkada je bila da ublažavamo boli! A mi smo ravne najboljim vidarima svijeta, bar prema onome što o nama kazuju laskavci! Zar moja slava na tome polju nije doprla do vaših ušiju? Hajdemo, Zijono, na posao!La Mol pokuša još jednom pružiti otpor. Ponovo ustvrdi da više voli da umre negoli da kraljici prouzrokuje taj posao koji je mogao započeti milosrđem, a završiti gađenjem. Ta borba ne urodi ničim, već jedino time da je potpuno iscrpla njegove snage. Zate-tura, zatvori oči, glava mu klone unazad, i on se onesvijesti po drugi puta.Tada Margerita zgrabi bodež koga je ispustio, te hitro rasi ječe kopče što su zatvarale njegov prsluk, dok je Zijona jednim drugim sječivom parala, ili bolje, sjekla La Mol-ove rukave.Zijona stane komadom platna natopljenim u svježu vodu zaustavljati krv koja je tekla iz mladićevih ramena i grudi, dok je Margerita pomoću igle sa zaobljenim vrškom ispitivala rane, i to sa obazrivožću183i umješnošću kojom bi i sam meštar Ambroaz Pare mogao postupiti u sličnoj okolnosti.Ubod na ramenu bijaše dubok, a onaj na grudima pak je kliznuo niz rebra i zahvatio samo mišiće. Ni jedna ni druga rana nije prodrla u šupljinu te prirodne tvrđave koja štiti srce i pluća.— Rana bolna, ali ne i smrtna: acerrimum numeri vulnus, non autem lethale! — promrmlja lijepa i učena vidarica — Dodaj mi lije-kovitu mast i pripremi zavoje, Zijono!U međuvremenu je Zijona, kojoj je kraljica upra-r vo izdala taj novi nalog, već otrla i poškropila mirisavom vodicom mladićeve grudi, a isto tako i njegove po antičkom uzoru izvajane ruke, njegova graciozna natrag zabačena ramena i njegov debelim uvojcima zasjenjeni vrat koji je mogao pripadati prije nekom kipu od farskog mramora negoli izmrcvarenom tijelu čovjeka na izdisaju.— Ubogi mladić! — promrmlja Zijona gledajući ne toliko svoje djelo, koliko onoga na kome je to djelo izvršeno.— Zar ne, da je lijep? — reče Margerita posve kraljevskom otvorenošću. /— Da, gospođo! No čini mi se, umjesto da ga tako ostavimo ležati na podu, trebalo bi da ga podignemo i da ga položimo na počivaljku o koju je samo naslonjen.— Da! — reče Margerita — U pravu si!

I obje se žene sagnuše udružujući svoje snage te podignuše de La Mol-a i položiše ga na neku vrstu velikog divana sa izrezbarenim naslonom, što se pružao ispred prozora, kojeg odškrinuše kako bi mu pjš-skrbile zraka.Taj pokret probudi de La Mol-a koji uzdahne i koji, otvorivši oči, poče osjećati onu nevjerojatnu volj-kost što propraća sva ranjenikova čuvstva u trenutku kad, vraćajući se u život, nalazi svježinu umjesto vatre koja ga je proždirala, i miomirise melema umjesto mlakog i odvratnog vctnj a krvi.■" ■"" '■■.■■ Ij33\On promrmlja nekoliko nesuvislih riječi, na koje Margerita odgovori osmijehom, prinoseći prst k svojim ustima.Toga trenutka začu se odjek nekoliko udaraca o neka vrata.— Netko kuca na tajni prolaz! — reče Margerita.— Ta tko bi to mogao biti, gospođo? — uplašeno upita Žijona.— Idem da pogledam! — reče Margerita. — Ti ostani pokraj njega i ne napuštaj ga ni za. trenutak!Margerita uđe u svoju sobu, zatvori vrata kabineta te ode da otvori ona od prolaza koji je vodio u odaje kralja i kraljice-majke.— Gospođa de Sov! — vikne naglo ustuknuvši sa izražajem koji je nalikovao ako ne na prepast, a ono u najmanju ruku na mržnju, ukoliko je istina da žena nikad ne oprašta nekoj drugoj ženi što joj je otela čak i čovjeka kojeg ne voli. — Gospođa de Sov!— Da, Vaše Veličanstvo! — odgovori ova kršećiruke.— Vi ovdje, gospođo?! — nastavi Margerita sve to više začuđeno, ali i sve zapovjednijim glasom.Sarlota padne na koljena.— Gospođo — reče ■— oprostite mi, svjesna Sam do koje sam mjere kriva pred vama! Ali, kad biste znali! Krivnja nije samo isključivo na meni... izričiti nalog kraljice-majke...— Ustanite! — reče Margerita —- A budući da ne vjerujem da ste došli u nadi da se opravdate preda mnom, recite mi zašto ste došli!— Došla sam, gospođo — odvrati Šarlota svejednako klečeći i sa gotovo suludim pogledom — došla sam da vas pitam nije li on ovdje?— Ovdje... tko? O kome to govorite, gospođo? Jer, zaista, ne shvaćam...— O kralju! '— O kralju?! Vi ga progonite sve do u moje odaje! Vama Je, međutim, dobro poznato da on oyamo ne— O, gospođo! — nastavi barunica de Sov ne odgovarajući na sve te napade, pa čak i ne primje-ćujući ih — O, kad bi bar, daj bože, bio tu!— A zašto to?— Eh, bože moj, gospođo, jer kolju hugenote, i jer je kralj Navare poglavar hugenota!— Oh! — krikne Margerita zgrabivši gospođu de Sov za ruku i prisilivši je da se digne — Oh, na to sam bila zaboravila! Uostalom, nisam mislila da jednom kralju mogu prijetiti iste opasnosti kao i drugim ljudima!— I veće, gospođo, hiljadu puta veće! — vikneŠarlota.— Stvarno, vojvotkinja od Lotaringije me je upozorila. Rekla sam mu da ne izlazi. Da možda nije izašao?— Ne, ne, u Luvru je. Ne mogu ga naći. A ako nije ovdje...— Nije ovdje!— Oh! — poviče gospođa de Sov u nastupu krajnje boli — Sa njim je gotovo! Jer, kraljica-majka se zaklela u njegovu smrt!— Njegovu smrt! Oh! — vikne Margerita — Vi me izbezumljujete! Nemoguće!— Gospođo ■— nastavi gospođa de Sov sa energijom što je čovjeku podaje samo strast — kažem vam da se ne zna gdje je kralj Navare! . .— A kraljica-majka, gdje je ona?— Kraljica-majka me je poslala da potražim gospodina de Giz-a i gospodina de Tavan-a koji su se nalazili u njezinoj molitvenoj odaji, a- zatim me je otpustila. A tada, oprostite mi gospođo, ■ tada sam se Vratila u svoje odaje i stala, kao i obično, čekati.— Na mojeg muža, zar ne? — upita Margerita.

—'■■ On nije došao, gospođo. Tada "sam ga stala tražiti na sve strane, raspitivala sam se za nj posvuda. Jedan jedini vojnik mi je odgovorio kako misli da ga je vidio okruženog gardom koja ga.je sprovodila isu-kanim mačevima nešto prije no što je -počeo pokolj. A pokolj je počeo prije sat vremena. ■-,; , .J-30— Hvala, gospođo! — reče Margerita. — Pa i usprkos tome što osjećaj, koji vas navodi na akciju, možda predstavlja za mene novu uvredu... hvala!—• Oh, onda mi oprostite, gospođo! — klikne barunica — Vratit ću se u svoje odaje ojačana uslijed vašeg oprošten ja. Jer, ne usuđujem se da pođem za vama, pa čak ni izdaleka.Margerita joj pruži ruku.— Idem da potražim kraljicu Katarinu — reče — Vratite se u vaše odaje! Kralj Navare stoji pod mojom zaštitom. Obećala sam mu savez i bit ću vjerna svome obećanju.— Ali, ako ne budete mogli prodrijeti do kralj ice-majke, gospođo?— Onda ću se obratiti svom bratu Karlu i morat ću razgovarati sa njim!— Idite, idite, gospođo, — reče Sarlota oslobodiv-ši prolaz za Margeritu — i neka bog prati Vaše Veli-čanstvo!Margerita pohita hodnikom. Ali, stigavši na drugi kraj, ona se obazre kako bi se uvjerila da gospođa de Sov nije zaostala. Gospođa de Sov ju je slijedila ustopu.Kraljica Navare je vidje kako je pošla stubištem koje je vodilo u njezine odaje, pa nastavi žuriti prema odajama kraljice-majke.Sve se bijaše promijenilo. Umjesto onog mnoštva užurbanih dvorjanika, koji su se obično razmicali pred kraljicom smjerno je pozdravljajući, Margerita je nailazila samo na gardu sa okrvavljenim partizanama i crveno umrljanom odjećom, ili na plemiće sa razde-ranim plaštevima i licima pocrnjelim od baruta, na kurire sa naređenjima i hitnim porukama, od kojih su jedni ulazili, a drugi izlazili: sve to dolaženje i od-laženje stvaralo je u galerijama. stragan i beskrajan metež.Uza sve to Margerita nije prestajala da se probija naprijed; te stigne sve do predsoblja kraljice-maj'kfe Nb tb je predsoblje bilo pod stra'žttai dvaju13bredova vojnika koji su dopuštali ulaz samo onima koji su imali jednu izvjesnu lozinku.Margerita pokuša uzalud da prijeđe kroz tu živu ogradu. Nekoliko puta ugleda kako se vrata otvaraju i opet zatvaraju, i svaki je puta kroz nastali otvor vidjela Katarinu, pomlađenu uslijed djelatnosti, punu akcije kao da joj nije više od dvadeset godina, kako piše i prima pisma, kako ih raspečaćuje, kako izdaje naloge upravljajući sad ovome koju riječ, sad onome smiješak, a oni, kojima se osmijehivala najprijatelj-skije, bijahu oni koji su bili najviše pokriveni prašinom i krvlju.Posred tog velikog meteža koji je hučio u Luvru ispunjavajući ga zastrašujućom bukom, čulo se sve češće i češće praskanje pucnjeva iz arkebuza na ulici.— Nikad neću dospjeti do nje! — reče Margerita u sebi pošto je kod vojnika s helebardama poduzela tri uzaludna pokušaja. — Umjesto da gubim vrijeme ovdje, pođimo dakle radije da nađemo našeg brata!U tom trenutku prođe gospodin de Giz. Bio je došao da kraljici-majci objavi admiralovou smrt i sada se opet vraćao u klaonicu.— Oh, Henriče! — poviče Margerita — Gdje je kralj Navare?Vojvoda je pogleda sa začuđenim smiješkom, nakloni se te, ne odgovorivši izađe sa svojom gardom.Margerita pritrči k nekom kapetanu koji se spremao da izađe iz Luvra i koji je prije odlaska tjerao svoje vojnike da napune svoje arkebuze.— Kralj Navare? — upita ona — Gospodine, gdje je kralj Navare?— Ne znam, gospođo! — odvrati ovaj — Ja nisam od garde Njegova Veličanstva.— Ah, dragi moj Rene-u! — poviče Margerita ugledavši Katarininog kozmetičara — Vi ste to!... Izašli ste upravo iz odaje moje majke... da li vam je poznato kamo se dj.eo moj muž?— Njegovo Veličanstvo kralj Navare nije moj prijatelj* i gospođo... mora da se toga sjećate! Priča se13?■čak — doda iskrivivši lice na nešto što je nalikovalo više grimasi nego li smiješku — priča se čak da se on usuđuje optuživati me da sam, uz saučesništvo gospođe Katarine, otrovao njegovu majku!— Ne, ne! — poviče Margerita — Ne vjerujte u to, dobri moj Rene-u!— Ah, baš me briga, gospođo! — dobaci kozmetičar. — Ni kralja Navare ni njegovih ne moramo se nimalo plašiti, trenutno!I okrene Margeriti leđa.— Oh, gospodine de Tavan-e, gospodine de Ta-van-e! — vikne Margerita. — Samo jednu riječ, samo jednu riječ, molim vas!De Tavan, koji je prolazio, zasta.

— Gdje je Henrik Navarski? — upita Margerita.— Bogami — odgovori ovaj naglas — mislim da se zabavlja po gradu sa gospodom de Alansom i de Konde!A potom doda potiho da ga je mogla čuti samo Margerita: v— Lijepo Veličanstvo, ako želite vidjeti onoga na čijem se mjestu toliko žudim naći da bih za to i život dao, idite i pokucajte na kraljev kabinet za oružje.— Oh, hvala, de Tavan-e! — klikne Margerita koja je od svega, što joj je de Tavan rekao, čula samo tu važnu uputu — Hvala! Idem!I pohita mrmljajući preda se:— Oh, poslije onoga što sam mu obećala, poslije načina na koji se ponio prema meni kad se u kabinetu bio sakrio taj nezahvalnik Henrik, ne mogu ga pustiti da pogine!I stane lupati na vrata kraljevih odaja. Međutim, one su bile. iznutra opkoljene dvjema kompanijama garde.— Ne-može se ući k kfalju! — reče zapovjednik živo stupivši naprijed. . .— Ali ja? — upita Margerita.— Naređenje je opće.— Ja kraljica Navare? Ja, njegpya; sestra? ;138— Uputa što sam je dobio ne pretpostavlja nikakvih iznimaka, gospođo. Primite, dakle, izraze mojeg izvinjavanja.I časnik zatvori vrata.— Oh, on je propao! — krikne Margerita uznemirena pri pogledu na sva ta zlok»bna lica koja su, ako nisu odisala osvetom, izražavala nepokolebljivost. — Da, da, shvaćam sve... poslužili su se sa mnom kao sa mamcem... ja sam zamka u kojoj se hvataju i ubijaju hugenoti... Oh, ući ću, pa makar se dalaubiti!I Margerita stane poput neke luđakinje trčati hodnicima i dvoranama, kadli iznenada prolazeći ispred nekih malih vratiju začuje pjevanje, blago, gotovo žalosno, toliko je bilo monotono. Bijaše to jedan kalvinistički psalam što ga je u pokrajnjoj prostoriji pjevao jedan drhtav glas.— Dojkinja kralja moga brata, dobra Madelona! To je ona! — usklikne Margerita lupivši se po čelu ozarena jednom iznenadnom idejom — To je ona! Bože svih kršćana, pomozi mi!I Margerita, ispunjena nadom, tiho pokuca navrata.Ustvari, poslije upozorenja što mu ga bijaše do-šapnula ' Margerita, poslije svojeg razgovora sa Rene-om, poslije svojeg izlaska iz odaja kraljice-majke, kojemu se, poput nekog dobrog genija, htjela suprotstaviti uboga mala Feba, Henrik Navarski bijaše sreo nekoliko katoličkih plemića koji su ga, pod izgovorom da mu odaju počast, otpratili u njegove odaje, gdje je na nj čekalo dvadesetak hugenota koji se bijahu okupili kod mladog vladara i koji ga, kad su već. bili okupljeni, više nisu htjeli napuštati: u tolikoj je mjeri već unazad nekoliko sati lebdio nad Luvrom predos-. jecaj te sudbonosne noći. Ostali su dakle tako, a da ih nitko nije pokušao uznemirivati. Naposljetku, pri prvom otkucaju zvona crkve Sen-Žermen-1'Okseroa koji u svim tim srcima odjeknu poput bata mrtvačkog zvona, uniđe de Tavan te posred grobne tišine objavi ifemiku de torSlj K;&rJO IX žeit da.govori sa njim.Nije bilo mogućnosti pružanja otpora, a nikome to čak nije ni palo na um. Začu se kako se stropovi, galerije i hodnici Luvra tresu pod koracima vojnika koji su se okupili u dvorištima kao i u odajama u broju od blizu dvije hiljade.Henrik, pošto se oprostio od svojih prijatelja koje više neće ponovo vidjeti, pođe dakle za de Tavan-om koji ga odvede u jednu malu dvoranu što je graničila sa kraljevim odajama, gdje ga ostavi samog, bez oružja i srca prožetog svim mogućim sumnjama.Kralj Navare provede tako, brojeći minutu po minutu, dva samrtna sata, slušajući sa rastućim užasom zvuk zvona za uzbunu i odjeke pucnjeva iz arke-buza, gledajući kroz jedno okno, gdje pri odsjevu požara, pri plamsajima gorućih baklji prolaze bjegunci i koljači, ne shvaćajući ništa od te ubojite vike i te izbezumljene krike, i ne podozrijevajući ipak, usprkos tome što je dobro poznavao Karla IX, kra-ljicu-majku i vojvodu de Giz-a, svu strahotu drame koja se u tome trenutku odvijala.Henrik nije imao fizičke hrabrosti. On je imao više od toga: imao je moralnu snagu. Plašeći se opasnosti, on joj se suprotstavljao sa smiješkom. Opasnosti bojnog polja, opasnosti pod vedrim nebom i po bijelom danu, opasnosti na očigled sviju, popraćenoj prodornom harmonijom truba i muklim, vibrirajućim odjekom bubnjeva... Ali ovdje, ovdje je bio bez oružja, sam, zatvoren, izgubljen u polumraku koji je jedva dostajao da razazna neprijatelja što mu se mno-gao prikrasti, j sječivo što ga je moglo probosti. Ta dva sata bila su za njega dva možda najokrutnija sata u njegovom životu.

Za vrijeme najjačeg meteža, upravo kada je Henrik pofiimao shvaćati da se po svoj vjerojatnosti radi o organiziranom pokolju, jedan časnik dođe po mladog vladara te ga jednim hodnikom odvede do kraljevih odaja. Pri njihovom dolasku se vrata otvoriše, za njima se vrata opet zatvoriše, sve to kao po nekoj čarolijij a potom časnik uvede Henrika k Karlu IX kdji ste tađ'a nalazio u svtijem kab'in'etu za bružje. ■",.140 ' .-■ " ' ■ \-\Kada su unišli, kralj je sjedio u jednom velikom naslonjaču, ruku položenih na ručke svoje sjedalice, a glave klonule na prsa. Pri buci, što su je proizveli novi pridošlice, Karlo IX podigne svoje čelo, na kome Henrik ugleda kako se slijeva znoj u krupnim kapljama.— Dobroveče, Henriče! — reče nabusito mladi kralj — A vi, La Sastr (La Chastre), ostavite nas nasamo!Časnik posluša. Nasta trenutak mračne tišine. Za vrijeme toga trenutka Henrik se uznemireno ogleda oko sebe i vidje da je sam sa kraljem. Karlo IX iznenada ustane.— Bogamu! — reče zabacujući naglom kretnjom svoju plavu kosu i ujedno otirući svoje čelo — Drago vam je što se nalazite kod mene, zar ne, Henriće?— Ma svakako, Sire! — odgovori kralj Navare — Uvijek sam sretan kad se nađem kod Vašeg Veli-čanstva!— Draže nego da ste tamo dolje, ha? — produži Karlo IX više nastavljajući slijed svoje vlastite misli negoli odgovarajući na Henrikov laskavi izraz učti-vosti.— Sire, ne shvaćam! — reče Henrik.— Pogledajte i shvatit ćete!Karlo IX naglim pokretom pođe, ili bolje, skoči k prozoru. Privukavši k sebi svojeg sve više i više zaprepaštenog šurjaka, pokaza mu stravične likove ubojica što su na palubi jedne lađe klali ili utapali žrtve koje su im svakog časa dovodili.__Ali, za ime boga! — poviče Henrik, sav blijed —Ta što se to događa noćas?— Noćas, gospodine, oslobađaju me svih hugeno-ta! — odgovori Karlo IX. — Vidite li tamo, više palače Burbon, onaj dim i onaj plamen? To je dim i plamen sa admiralove kuće, koja gori. Vidite li on6 tijelo što fca dobri katolici vuku na razderanoj slamarici? To je tijelo admiralova zeta, lješina vašeg prijatelja Telinji-a.141\ •— O, što to znači?! — podiče kralj Navare uzaludno tražeći o svom boku držak svojeg mača i tresući se od stida i gnjeva u isti mah, jer je osjećao da mu se izruguju i da mu prijete u isti mah.— To znači — vikne Karlo IX bez prijelaza jarosno, problijedivši na zaprepašćujući način — to znači da u svojoj okolini više neću hugenota, čujete li, Hen-riče? Jesam li kralj? Jesam li gospodar?— Ali, Vaše Veličanstvo ...— Moje Veličanstvo ubija i kolje u ovom trenutku sve što nije katoličko, jer mu se tako sviđa! Jeste li katolik? — vikne Karlo čija je jarost neprestano rasla poput neke strašne plime.— Sire — reče Henrik — sjetite se svojih riječi: »Nije važna vjera onoga koji mi dobro služi!«.•—■ Ha! Ha! Ha! — poviče Karlo prasnuvši u zlokoban smijeh — Neka se sjetim svojih riječi, kažeš, Henriče? Verba volant, riječi lete, kako kaže moja sestra Margo. A svi ovi, pogledaj — doda pokazujući prstom na grad — nisu li mi i ovi također dobro služili? Nisu li bili hrabri u borbi, mudri u savjetu, vazda odani? Svi su oni bili korisni podanici. Ali, bili su hugenoti, a ja hoću samo katolike!Henrik osta nijem.— Hajde, ta shvatite me, Henriče! — vikne Karlo IX.— Shvatio sam, Sire.— Pa?— Pa, Sire, ne vidim zbog čega bi kralj Navare učinio ono što toliki plemići ili siromašni ljudi nisu učinili. Jer, napokon, ako svi oni umiru, svi ti nesretnici, to je također stoga što su im predložili ono što mi predlaže Vaše Veličanstvo, i stoga što su to odbili kao što to ja odbijam.Karlo ščepa mladog vladara za podlakticu, te upiv-ši u njega pogled čija je bezbojnost postepeno prelazila u blijedi sjaj, reče:— Ah, misliš li da sam se potrudio ponuditi misu onima što ih tamo dolje kolju?142__ Sire, — upita Henrik oslobađajući svoju podlakticu — ne biste li i vi umrli u vjeri svojih otaca?__ Da, strijela mu božja! A ti?__ Pa eto, i ja također, Sire! — odgovori Henrik.

Karlo ispusti jedan ljutiti krik te zgrabi rukom, koja se tresla, svoju arkebuzu što je ležala na jednom stolu. Henrik, priljubljen o jednu tapiseriju, čela oro-šena znojem tjeskobe, ali, zahvaljujući vlasti što ju je zadržao nad samim sobom, prividno miran, pratio je sve kretnje strašnog monarha žudnom zgranutošcu ptice koju je opčinila zmija.Karlo napuni svoju arkebuzu.— Hoćeš li misu?! vikne topnuvši nogom u mahnitoj ljutini, zaslijepivši Henrika ljeskanjem zlokobnog oružja.Henrik ostane nijem.Karlo IX potrese svodove Luvra najstrašnijom psovkom što je igda sišla sa usana nekog čovjeka, a njegovo bi jedilo prijeđe u olovno sivilo.— Smrt, misa ili Bastilja! — poviče uzimajući kralja Navare na nišan.— O, Sire! — vikne Henrik — Zar ćete ubiti mene, svojeg brata?Henrik je upravo sa onom neusporedivom oštro-umnošću koja bijaše jedno od najmoćnijih svojstava njegova ustrojstva, izbjegao odgovor kojeg je od njega zatražio Karlo IX. Jer nema nikakve sumnje: da je taj odgovor bio niječan, Henrik bi bio mrtav.A budući da neposredno nakon najvišeg paroksi-zma gnjeva smjesta nastupa početak reakcije, Karlo IX nije ponovio pitanje što ga je maločas upravio vladaru Navare. Poslije jednog trenutka oklijevanja rikne muklo, okrene se k otvorenom prozoru te uze na nišan jednog čovjeka koji je trčao na nasuprotnom keju.— Valja, međutim, ipak da nekog ubijem! — vikne Karlo IX, koji bijaše olovno-siv poput .Iješine i čije se oči zališe krvlju.I, odapevši hitac, obori čovjeka koji je trčao. Henrik bolno uzdahne.143A tada, nadahnut nekim jezivim žarom, Karlo IX stane bez predaha puniti i odapinjati svoju arkebuzu, ispuštajući radosne krikove svaki puta kad bi hitac pogodio.»Sa mnom je gotovo!« reče kralj Navare sam sebi. »Kad više ne bude našao nikoga da ubija, ubit će mene!«— Dakle? — upita iznenada jedan glas iza obojice vladara — Je li uređeno?Bila je to Katarina de Medici koja je upravo bila unišla za vrijeme poslednjeg pucnja arkebuze, a da je nisu čuli.— Ne, hiljadu paklenih gromova! — zaurla Karlo bacivši svoju arkebuzu da je odletjela preko sobe — Ne! Taj tvrdoglavac!... On neće!Katarina ne odgovori. Ona polagano skrene pogled prema dijelu sobe gde se nalazio Henrik, nepomičan baš kao i likovi na tapiseriji o koju se oslanjao. A tada ga opet svrne natrag na Karla sa izražajem koji kao da je pitao: »Zašto je onda još živ?«— Ziv je... živ je... — promrsi Karlo IX koji je savršeno shvatio taj pogled i koji je na njega odgovorio, kao što vidimo, bez oklijevanja — on je živ jer je... moj rođak!Katarina se osmjehne.Henrik vidje taj okmijeh te spozna da je Katarina bila ona protiv koje mu se prvenstveno valjalo boriti.— Gospođo — reče joj — sve proizilazi od vas, ja to dobro vidim, a ništa od mog šurjaka Karla! Vi ste ona koja je došla na ideju da me se uvuče u zamku! Vi ste ona koja je pomislila da iz svoje kćeri učini mamac koji je trebalo da upropasti sve nas! Vi ste ona koja me je razdvojila od moje žene, kako joj se ne bi desila neprijatnost da vidi gdje me ubijaju pred njezinim očima ...!— Da, ali to se neće dogoditi! — poviče jedan drugi glas, zadahtan i strastven, kojeg Henrik smjesta prepozna i koji natjera Karla IX da pretrne od izne-nenađenja, a Katarinu pak da zadrhti od ljutine.144— Margerita! — vikne Henrik.— Margo! — usklikne Karlo IX.— Moja kći! — promrsi Katarina.— Gospodine, — reče Margerita Henriku — vaše poslednje riječi su me optuživale, a bili ste istovremeno u pravu i u krivu. U pravu, jer ja sam zaista oruđe kojim su se poslužili kako bi upropastili sve vas. U krivu, jer ja nisam znala da idete u svoju propast. Ja i sama, kakvu me ovdje vidite, gospodine, dugujem svoj život slučaju, zaboravnosti svoje majke, možda. Ali, čim sam saznala za pogibelj u kojoj se nalazite, ja sam se sjetila svoje dužnosti. Dakle, dužnost žene je da dijeli sudbinu svojeg muža. Protjeraju li vas, gospodine, poći ću sa vama u progonstvo. Zatvore li vas, postat ću zatočenica. Ubiju li vas, umrijet ću.I pruži svome mužu ruku koju Henrik zgrabi, ako ne sa ljubavlju, a ono bar sa zahvalnošću.— Ah, uboga moja Margo — reče Karlo IX

— mnogo bi bolje učinila da mu kažeš da prijeđe na katolicizam!— Sire — otpovrne Margerita onim visokim do- • stojanstvom koje u nje bijaše tako prirodno — Sire, vjerujte mi, sebe radi ne zahtijevajte kukavički postupak od jednog princa svoje kuće!Katarina dobaci Karlu značajan pogled.— Brate moj — poviče Margerita koja je baš kao i Karlo IX shvaćala Katarininu strašnu pantomimu— brate, mislite na to da ste ga učinili mojim suprugom!Karlo IX, uhvaćen između Katarininog zapovjedničkog i Margeritinog preklinjućeg pogleda kao između dva suprotna principa, osta načas neodlučan. Naposljetku nadvalada onaj dobri.— Ustvari, gospođo — šapne nagnuvši se Kata-rininom uhu — Margo je u pravu, i Henrik je moj šurjak!— Jeste — odgovori Katarina prikučivši se pak sa svoje strane uhu svojeg muža — jest... a da to, recimo, nije?10 Kraljica Margo I14511GLOG NA GROBLJU DEZ INOSAN (DES INNOCENTS — »NEVINIH«)Vrativši se u svoje odaje, Margerita je uzaludno pokušavala da se domisli koju je to riječ Katarina Medici potiho šapnula Karlu IX, a koja je tako naprečac obustavila to strašno vijeće o životu i smrti što se tog trenutka obdržavalo.Jedan dio jutra upotrijebila je na to da njeguje de La Mol-a, a drugi pak na to da pronikne u tu zagonetku koju je njezin duh odbijao da shvati.Kralj Na vare ostao je zatočen u Luvru. Hugenoti bijahu progonjeni više no igda. Za stavičnom noći uslijedio je dan još groznijeg pokolja.Zvona nisu više zvonila na uzbunu, već na «Te Deum«, a bat radosne bronze što je odzvanjao posred ubijanja i paleža bio je možda još žalobniji pri svjetlosti sunca nego što je to za vrijeme noćne tame bilo sinoćnje cilikanje zvonca za mrtve.A to još nije bilo sve: dogodila se jedna čudna stvar. Jedan glog, koji bijaše cvao u proljeću i koji je, kao i obično, izgubio svoju mirisnu odjeću u mjesecu junu, upravo je tokom noći opet procvao, a katolici, koji su u tom događaju vidjeli čudo i koji su razglašavanjem tog čuda učinili boga svojini sauče-snikom, krenuli su u procesiju sa križem i stijegom na čelu na groblje Dez Inosan, gdje je taj glog cvao. Ta vrsta pristanka što ga je nebo dalo za pokolj koji se vršio, udvostručio je žar koljača. I, dok je grad i nadalje u svakoj ulici, na svakom raskršću, na svakom trgu pružao prizor pustošenja, dotle je Luvr već poslužio kao skupna grobnica svim protestantima koji su se našli zatvoreni u njemu u trenutku signala. Ostali su živi jedino kralj Navare, princ Konde i de La Mol.Umirena u pogledu de La Mo-a, čije su rane, kao što bijaše rekla prošle noći, bile opasne ali ne i smrtne, Margerita je dakle bila zaokupljena samo još146jednom jedinom stvari: da spasi život svojeg muža koji je i nadalje bio ugrožen. Nema sumnje da je prvi osećaj, koji bijaše prožeo suprugu, bio osećaj lojalnog saučešća sa čovjekom kome se upravo, kao što joj je to rekao sam Bearnac, bila zaklela ako ne na ljubav, a ono na savez. Međutim, slijedeći za ovim, u kraljičino se srce uvukao jedan drugi, manje čisti osjećaj.Margerita je imala ambicija, Margerita bijaše u svojoj udaji za Henrika Burbonskog nazrijela gotovo sigurnu kraljevsku vlast. Navara, o koju su se otimali s jedne strane francuski, a s druge pak španjolski kraljevi koji su najposlije odnijeli polovinu njezina teritorija, mogla je, ukoliko bi Henrik Burbonski ostvario nade u svoju odvažnost koje je pobudio u rijetkim prilikama što ih je imao da potegne mač, postati stvarno i realno kraljevstvo, sa francuskim hu-genotima kao podanicima. Zahvaljujući svojem istančanom i tako razvijenom duhu, Margerita bijaše sve to predvidjela i proračunala. Ako bi izgubila Henrika, ona dakle ne bi izgubila samo muža, već i prijestolje.Bila je zadubljena u najskrovitije kutke tih razmišljanja, kad li začuje kucanje na vrata tajnog prolaza. Ona zadrhta, jer su kroz ta vrata mogle doći samo tri osobe: kralj, kraljica-majka i vojvoda od Alansona. Odškrinu vrata kabineta, preporuči Žijoni i de La Mol-u tišinu dajući im znak prstom, te pođe da otvori posjetiocu.Taj posjetilac bijaše vojvoda od Alansona.Mladić bijaše nestao od sinoć. Na trenutak joj bijaše palo na um da zatraži njegov zagovor za kralja Navare, no jedna je strašna pomisao bijaše zaustavila. Taj brak se bijaše sklopio protiv njegove volje. Fra-njo je mrzio Henrika i zadržao je neutralnost u Be-arnčevu korist jedino stoga što je bio uvjeren da su Henrik i njegova žena jedno drugome ostali stranci. Neki znak interesa što bi ga Margerita ispoljila za svojeg supruga mogao bi, prema tome, umjesto da

10*147ukloni, samo još i približili njegovim grudima ona tri bodeža što su mu prijetila.Ugledavši mladog princa, Margerita dakle zadrhti više nego što bi bila zadrhtala da je ugledala kralja Karla IX ili samu kraljicu-majku. Videći ga, nitko, uostalom ne bi pomislio da se zbiva nešto neobično u gradu ili u Luvru: bio je odjeven svojom uobičajenom elegancijom. Njegovo od jelo i njegovo rublje širili su miomirise koje je Karlo IX prezirao, no koje su on i vojvoda od Anžu-a tako redovito upotrebljavali. Jedino je izvježbano oko, kao što to bijaše Ma-rgeritino, moglo zamijetiti da je, usprkos svojoj blje-doći koja bijaše veća no obično, i usprkos laganom podrhtavanju što je zahvatilo krajeve njegovih ruku koje bijahu lijepe i njegovane poput ruku neke žene, , na dnu svojeg srca sakrivao osjećaj radosti.Njegov ulazak je bio onakav kakav je obično bivao. On se približi svojoj sestri da je poljubi. Ali, umjesto da mu ponudi svoje obraze, kao što bi to bila učinila kralju Karlu ili vojvodi od Anžu-a, Margerita se sagne i ponudi mu svoje čelo.Vojvoda od Alansona uzdahne i pritisne svoje problijedjele usne na to čelo što mu ga je Margerita pružala.A tada, sjedajući, poče svojoj setri pripovjedati krvave novosti ove noći, polaganu i jezivu smrt ađmi-ralovu i trenutnu smrt Telinji-evu koji je pogođen jednom kuglom smjesta ispustio svoj poslednji uzdah. Zaustavljao se, uživao, opširno se zadržavao na krvavim pojedinostima te noći, sa tom njemu i dvojici njegove braće svojstvenom ljubavlju za krv. Margerita ga je pustila govoriti. -Naposljetku, pošto je rekao sve, on ušuti.— Vi me niste došli pohoditi samo radi toga da bi mi ispripovjedili o tim događajima, zar ne, brate? — upita Margerita.Vojvoda od Alanson-a se osmjehne.— Imate da mi kažete još i nešto drugo?— Ne! — odvrati vojvoda — Ja čekam.— Na što čekate?148. —. Niste li mi kazali, draga, ljubljena Margerito — nastavi vojvoda primičući svoj naslonjač k naslonjaču svoje sestre — da se taj brak sa kraljem Na-vare sklopio protivno vašoj volji?— Da, bez sumnje. Nisam poznavala princa od Bearn-a kad su mi ga predložili za supruga.— A otkako ste ga upoznali, niste li mi potvrdili da ne osjećate nikakve ljubavi za nj?— Ja sam vam to rekla, tako je.— Nije li bilo vaše mišljenje da će taj brak biti vaša nesreća?— Dragi moj Franjo — reče Margerita — ako brak nije vrhunska sreća, on je gotovo uvijek vrhunska bol.— Pa lijepo, draga moja Margerito, kao što sam vam rekao, ja čekam!— Ma na što čekate, molim vas?— Na to da ispoljite svoju radost!— Ta čemu bih imala da se radujem?!— Pa, toj neočekivanoj prilici, koja vam se pruža da ponovo steknete svoju slobodu!— Svoju slobodu! — ponovi Margerita koja je htjela prisiliti princa da svoju misao izrazi sve do kraja.— Svakako! — Svoju slobodu! Bit ćete rastavljeni od kralja Navare.— Rastavljena! — klikne Margerita gledajući netremice mladog princa.Vojvoda od Alansona uznastoji da izdrži pogled svoje sestre no uskoro se njegove oči u neprilici odvg*» J1Š9 od njezinih. >,^Rastavljena! -» ponovi Margerita. »«. Hajde da to pogledamo, brate, jer, meni je vrlo drago da me dovodite u mogućnost da se temeljito udubim u to pitanje. A na koji način računaju da nas rastave?— Ali — promrlja vojvoda — ta Henrik je hu-genot!— Svakako! Međutim, on nije tajio'svoju vjeru, i to se znalo kad su nas vjenčavši!'"" '149— Da, ali nakon vašeg vjenčavanja sestro — reče vojvoda dopuštajući i protiv svoje volje da mu lice ozari zraka radosti — što je radio Henrik?— Pa vi to znate bolje no itko, Franjo, budući da je provodio svoje dane gotovo uvijek u vašem društvu, što u lovu, što u kuglanju, što u loptanju.— Da, svoje dane, svakako! — dobaci vojvoda— Svoje dane... A svoje noći?Margerita posuti, oborivši pak sa svoje strane pogled.— Svoje noći? — ponovi vojvoda od Alansona

— Svoje noći?— Pa? — upita Margerita osjetivši da mora nešto odgovoriti.— Pa, provodio ih je kod gospođe de Sov!— Otkud znate?! — vikne Margerita.— Znam jer sam imao interesa na tome da to saznam! — otpovrne mladi princ blijedeći i čupajući vezene ukrase na svojim rukavima.Margerita poče shvaćati ono što je Katarina potiho šapnula Karlu IX, ali se gra'dila da i dalje nema pojma ni o čemu. .— Zašto mi to govorite, brate? — reče sa savršeno bdglumljenirn izražajem sjete — Zar zato da* me podsjetite kako me ovdje nitko ne1 vtfli i kako nikome nije stalo do mene: ni onima koje mi je priroda dala za zaštitnike, ni ttnome koga mi je crkva dala za muža?— Vi ste nepravedni! — klikne živo vojvoda od Alansona primičući svoj naslonjač još bliže naslo-njaču svojfe sestrfe ^-r Ja vas volim i jja vas zaštićujem!'— Brate; — re^e Msrgerita tfpiljfvti sVoj pogled" u'njega— vi imate nešto da mi ispričate od Kraljice--tnajke!— Ja? Vi se varate, sestro, kunem vam se! Tko vas je mogao navesti da to pomislite?■—' Ono što me je moglo navesti da to pomislim jeste činje'nica dEf kiđat'e p'rijateljst'voikbje vas je ve-zivalo s£ m'ob'i'm mužem,.. Cirijem'ca da &š& stvar kraijkjJ50— Stvar kralja Navare! — ponovi vojvoda od Alansona sav zaprepašten.— Da, bez sumnje! Slušajte, Franjo, hajde da govorimo otvoreno! Dvadeset puta ste se osvjedočili u to da se ne možete uzdići, pa čak ni održati drukčije, već jedan po drugome. Taj savez...— ... je postao nemoguć sestro! — upadne vojvoda od Alansona.— A zašto to?— Jer kralj ima nekih namjera sa vašim suprugom. Oprostite, kad sam kazao »sa vašim suprugom«, zabunio sam se. Htio sam reći »sa Henrikom Nava-rskim«. Vaša je majka prozrijela sve. Bio sam se po-vezao sa hugenotima jer sam vjerovao da su huge-noti u milosti. Ali sada, evo, ubijaju hugenote, a za osam dana ih neće preostati ni pedest u čitavom kraljevstvu. Bio sam pružio ruku kralju Navare stoga što je bio... vaš muž. Ali sada, evo, on više nije vaš muž. Što imate da kažete na to, vi koja ne samo da ste najljepša žena Francuske, već i najjača glava kraljevstva?— Imam da kažem — odvrati Margerita — da poznajem našeg brata Karla. Vidjela sam ga jučer u jednom od njegovih nastupa luđačkog bijesa, od kojih mu svaki skraćuje život za deset godina. Imam da kažem da se ti nastupi sada, nažalost, veoma često ponavljaju, iz čega proizilazi da naš brat, po svoj vjerojatnosti, neće više dugo živjeti. Imam da kažem da je upravo umro kralj Poljske i da se prilično pre-tresa pitanje da se na njegovo mjesto odabere jedan princ iz francuske kraljevske kuće. I napokon, imam da kaženi) kad su dane okolnosti takve, da nipošto nije pogodan trenutak da se napuštaju saveznici koji nam u času borbe mogu pomoći suradnjom jednog naroda i podrškom jednog kraljevstva!— A vi '*— poviče vojvoda — zar ne počjnjate na meni još v'eće: izdajstvo time -što pretpostavljate je-dnog stranca svojem bratu?' :*- lijđgraitte s'e', Franjo: u čemu i kako sam vas izdate? ■;- .-■..' ..-...•,,151— Jučer ste molili kralja za život kralja Navare!— Pa onda? — upita Margerita sa glumljenom naivnošću.Vojvoda naglo ustane, prijeđe zbunjen izgleda dva ili tri puta uokrug po sobij a potom se vrati k Ma-rgeriti i dohvati njezinu ruku.Ta ruka bijaše ukočena i ledena.— Zbogom, sestro! — reče .— Niste htjeli da me razumijete, pa prema tome pripišite jedino samoj sebi nesreće koje vas mogu snaći!Margerita problijedi, ali ostane nepomična na svome mjestu. Gledala je vojvodu od Alansona kako izlazi, a da mu nije dala ni znaka da bi ga pozvala natrag. Međutim, tek što joj je na hodniku nestao iz vida, on se ponovo vrati.— Slušajte, Margerito! — reče — Zaboravio sam da vam kažem jednu stvar: to jest, sutra ujutro u ovaj sat kralj Navare će biti mrtav!Margerita krikne. Jer, pomisao da je oruđe jednog mučkog ubojstva, ispunjavala ju je užasom kojeg nije mogla savladati.— I vi nećete spriječiti tu smrt?! — upita — Vi nećete spasiti svojeg najboljeg i svojeg najvjernijeg saveznika?

— Od jučer mdj saveznik nije više kralj Navare!— A tko je to onda?— Gospodin de Giz. Upropastivši hugenote učinili su gospodina de Giz-a kraljem katolifea.— A sin Henrika II priznaje svojim kraljem jednog vojvodu od Lotaringije?!— Vi danas imate loš dan, Margerito, i ne shvaćate ništa!— Priznajem da uzaludno nastojim da proniknem u vaše misli!— Sestrdj vi ste iz isto tako dobre kućfe kao i gospođa princesa od Porciana, a Giz nije nimald besmrtni j i od kralja Navare. Pa lijepOj Margerito! Pretpostavite sada tri Stvari* sve" tri ptisve1 m«guĆeT$rvtt, da prijestolonasljednik buUe izabran za" kralja Poljske;152drugo, da me volite kao što ja volim vas; a treće... pa eto... da sam ja kralj Francuske, a vi... a vi... da ste kraljica katolika!Margerita sakrije lice u svojim rukama, omamljena dalekosežnošću namjera toga mladića koga se nitko na dvoru nije usuđivao nazivati inteligentnim.— Ali, — upita nakon trenutka šutnje — vi dakle niste ljubomorni na gospodina de Giz-a kao što ste to na kralja Navare?— Ono što je bilo, bilo je! — odgovori vojvoda od Alanson-a muklim glasom — Ako je bilo razloga da budem ljubomoran na vojvodu de Giz-a... pa dobro, bio sam!— Ima tu samo jedna jedina stvar koja bi mogla omesti uspjeh tog lijepog plana.— A koja to?— Ta, da ja više ne volim gospodina de Giz-a.— A koga onda volite?— Nikoga!Vojvoda od Alansona pogleda Margeritu sa za-Čuđenjem čovjeka, koji pak sa svoje strane ništa ne shvaća, te izađe iz njezinih odaja uzdišući i pfiti-štući svđjtfm ledenom rukom svoje čelo koje samo štti se nije rasprsnulo.Margerita ostane sama1 i zamišljena.Situacija je počinjala da joj se jasno ocrtava pred očima. Kralj je dopustio da se^ upriliči Bartolo-mejska noć, a kraljica Katarina i vojvoda de Giz su je upriličili. Vojvoda de Giz i vojvoda od Alansona će Se udružiti da iz nje izvuku najbolju moguću prednost Smrt kralja Navare bila je prirodna posljedica te velike katastrofe. Kad kralj Navare bude mrtav, prigrabit će njegovo kraljevstvo. Margerita će dakle ostati udovica, bez prijestola, bez moći i bez nekog drugog izgleda osim samostana u kome ne bi imala čak ni žalosno zadovoljstvo da oplakuje jednog zaručnika koji joj nikad nije bio muž,Dospjela je upravo do te tačke, kadli je kraljica Kfertsrfcrts d»đe upitati »eCfe 11 skupit s% cita'vim dvo-rttm pwš u hoc[o*yae k glogu rfa groblju Đez Inossn.153Prvotni Margeritin poriv bio je da odbije sudjelovanje u toj kavalkadi. Međutim, pomisao da će joj taj izlazak možda pružiti priliku da sazna štogod novo o sudbini kralja Navare, potakne je da se odluči.' Ona dakle dade isporučiti da će se, ako joj budu držali u pripremi jednog konja, drage volje pridružiti Njihovim Veličanstvima.Pet minuta kasnije jedan paž dođe da joj najavi da će se povorka pokrenuti čim ona bude sišla. Mar-gerita dade Zijoni znak rukom da bi joj preporučila ranjenika, te zatim siđe.Kralj, kraljica-majka, de Tavan i katolički prvaci bili su već na konjima. Margerita baci hitar pogled ha tu grupu koja se sastojala od možda dvadesetak osoba: kralj Navare nije bio među njima.Ali, tu je bila gospođa de Sov. Ona izmijeni sa Margeritom jedan pogled, i ova shvati da ljubavnica njezina supruga ima nešto da joj kaže.Dadoše se na put te krenuvši ulicom Astris (As-truce) stigoše u ulicu Sent-Onore (Saint-Honore).Ugledavši kralja, kraljicu Katarinu i katoličke prvake, narod se skupljao te je, slijedeći povorku poput nekog rastućeg vala, klicao:— Živio kralj! Živjela misa! Smrt hugenotima!Ti povici bili su popraćeni vitlanjem okrvavljenih mačeva i još zadimljenih arkebuza koje su govorile o učešću što .ga je svatko ad njih bio uzeo u jezivom događaju koji se upravo zbio.Stigavši do ulice Pruvel (Prouvelles), naiđoše na ljude koji su povlačili jednu lješinu bez glave: bila je admiralova. Ljudi su se spremali da je objese za: nogena; Monfokonu (Montfaucon): ■'■'■ .•...■-;Uđoše na groblje Sent-Inosah kroz'vrata što su se otvarala preko puta ulicfc Šap (Ghaps}, koja se danas zove Dešaržer (Dechargeurs). Svećenstvo koje bijaše obavješteno o posjeti kralja i kraljiee-majke, očekivalo je Njihova Veličanstva fclđ bi ih primilo sa svečanim govorima. - -

GtJspOđa'; 'de Sov iskoristi' trenutak kada je Ka- l sToVb' Wfe Stf-'Jbj W&f&ri$stm sfe p*rfbli-154žila kraljici Navare i da bi je zamolila za dozvolu da joj poljubi ruku. Margerrta joj pruži svoju ruku, a gospođa de Sov je približi svojim usnama te, ljubeći je, gurne u kraljičin rukav jedan mali smotani papirić.Ma koliko hitro i prikriveno da je bilo to odvajanje gospođe de Sov, Katarina ga je primijetila. O-krenula se u trenutku kad je njezina dvorska dama ljubila kraljičinu ruku.Obje žene vidješe taj pogled koji je dopro do njih poput munje, ali obje ostadoše hladnokrvne. Jedino se gospođa de Sov udalji od Margerite i pođe da ponovo zauzme svoje mjesto pokraj Katarine.Pošto je odgovorila na govore što su joj maločas bili upravljeni, Katarina smiješeći se, dade kraljici Navare prstom znak da joj priđe bliže.Margerita posluša.— Ej, kćeri moja! — reče kraljica-majka u svom napola razumljivom talijanskom narječju — Vi kanda tjerate veliko prijateljstvo sa gospođom de Sov?Margerita se osmjehne te, podavši svom licu naj-gorkiji izražaj Što ga je mogla naći, odgovori:— Da, majko, zmija je došla da me ujede za ruku!— Ah, ah! — reče Katarina sa smiješkom — Čini mi še da ste ljubomorni!.— Vrate se, gospođo! — otpovrne Margerita. — Ja nisam ljubomorna na kralja Navare više nego što, je kralj Navare u mene zaljubljen. Ja samd umijem, razlikovati svoje prijatelje od svojih neprijatelj'a. Ja volim onoga koji me voli, a mrzim onoga1 fcbjf me mrzi.. Kad to ne bi bilo tako; gospođo, zar bih'bila vaš"a kći? L ■■•:-. ..'"'",'■Katarina se osmjehne na način kojim je Margerita dala na znanje da su se, ukoliko je imala neke sumnje, te sumnje raspršile.Uostalom, toga su trenutka pozornost uzvišenog skupa privukli novi hodočasnici. Vojvoda đe Giz prib-ližavao se u pratnji jedne čete plemića koji su bili još" pto'sve ugrij3ni cđ rfet'o'm fevršfenđg krvoprolića.Pratili su jednu jastucima bogato obloženu nosiljku koja se zaustavi sučelice kralju.— Vojvotkinja de Never! — klikne Karlo IX. — No hajde! Neka dođe da primi naše komplimente, ta lijepa i oštra katolikinja! Što su mi to pričali, rođakinjo, da ste sa vašeg vlastitog prozora vrebali na hugenote i da ste jednoga od njih ubili hitnuvši na njega kamen?Vojvotkinju de Never oblije krajnje rumenilo.— Sire, — reče šapatom prišavši da poklekne pred kraljem — radi se, naprotiv, o jednom ranjenom katoliku kojeg sam imala sreću da prihvatim!— Dobro je, dobro je, rođakinjo! Postoje dva načina kako mi se može služiti. Jedan je da se istrebljuju moji neprijatelji, a drugi je da se spašavaju moji prijatelji. Svatko čini koliko može, a ja sam siguran da biste, da ste mogli učiniti više, učinili i više!Za to vrijeme je narod, videći lijepu harmoniju što je vladala između lotaringijske kuće i Karla IX vikao iz petnih žila:— Živio kralj! Živio vojvoda de Giz. Živjela misa!— Vraćate li se sa nama u Luvr, Henrijeto? — upita kraljica-majka lijepu vojvotkinju.Margerita dotakne laktom svoju prijateljicu koja smjesta shvativši taj znak odgovori:— Ne, gospođo, osim ukoliko mi to Vaše Veličanstvo ne naredi, jer imam nešto obaviti u gradu sa Njezinim Veličanstvom kraljicom Navare.— A što ćete to zajedno obavljati?*=*» Pogledat ćemo vrlo rijetke 1 vrlo zanimljiv« grčke knjige koje su našli kod nekog protestantskog pastora i koje su prenijeli u kulu Sent-2ak-la-Bušri (Saint-Jacques-la-Boucherie)! — odgovori Margerita,— Bolje biste učinile da odete pogledati kako se sa mosta Menije (Meuniers) bacaju u Senu poslednji hugenoti! — dobaci Karlo IX — Tu je mjesto dobrim Francuzima! ,— Poći ćemp, ako je po volji Vašem Veličanstvu! — odgovori.,:vojvotkinja de' Never. -188Katarina baci na obje mlade žene podozriv pogled. Margerita, koja bijaše na oprezu, ga je uvrebala pa se smjesta stane okretati na sve strane i veoma zabrinutim izrazom pogledavati oko sebe.Ova uznemirenost, prividna ili stvarna, nije Izmakla Katarini.— Sto to tražite?— Tražim... ne vidim... — počne Margerita.— Sto tražite? Što to ne vidite?— Sarlotu Sov! — odgovori Margerita — Da se nije vratila u Luvr?

— Ta govorila sam ti da si ljubomorna! — pri-šapne Katarina svojoj kćeri na uho — O, bestia!... Hajde, hajde, Henrijeto — nastavi sliježući ramenima — odvedite kraljicu Navare!Margerita se ponovo stane graditi da pogledava oko sebe, a zatim se pak sa svoje strane nagne k uhu svoje prijateljice i šapne:— Odvedi me hitro! Imam da ti kažem neke stvari od najveće važnosti!Vojvotkinja učini dvorski poklon pred Karlom IX i Katarinom, a potom se pokloni kraljici Navare i upita:— Hoće li se Vaše Veličanstvo dostojati da se popne u moju nosiljku?— Vrlo rado, samo što ćete biti prisiljeni da me onda otpratite natrag u Luvr!— Moja nosiljka, moji ljudi, kao i ja sama — odgovori vojvotkinja — sve je na raspoloženju Vašeg Veličanstva.Kraljica Margerita se popne u nosiljku, a na znak što joj ga je ova dala, vojvotkinja de Never se popne također te sjedne smjerno na prednje sjedište.Katarina i njezini plemići se vratiše u Luvr istim putem kojim bijahu krenuli prilikom polaska. Međutim, tokom čitavog puta natrag, vidjeli su gdje kraljica-majka bez prestanka šapuće kralju na uho, pokazujući mu nekoliko puta na gospođu de Sov.157I svaki puta bi se kralj nasmijao onako kako se Karlo IX smijao, to jest smijehom koji bijaše zlo-kobniji od prijetnje.Što se pak tiče Margerite, ona, čim je osjetila da se nosiljka stavila u pokret i čim joj se više nije bilo pribojavati prodornog Katarininog ispitivanja, žustro izvuče iz svojeg rukava pisamce gospođe de Sov i pročita slijedeće riječi:»Dobila sam naređenje da večeras predam kralju Navare dva ključa: jedan od sobe u kojoj je zatvoren, a drugi je od moje. Kad bude ušao k meni, strogo mi je naređeno da ga kod sebe zadržim do šest sati ujutro.Vaše Veličanstvo neka porazmisli, Vaše Veličanstvo neka odluči, Vaše Veličanstvo neka ne vodi računa o mojem životu!«Nema više nikakve sumnje! — promrsi Margeri-ta — Jadna ova žena je oruđe kojim se namjeravaju poslužiti kako bi upropastili sve nas. No, vidjet ćemo da li se od kraljice Margo, kao što kaže moj brat Karlo, može samo tako lako napraviti opatica!— Ta od koga je to pismo? — upita vojvotkinja de Never pokazujući na papir što ga je Margerita maločas pročitala i ponovo pročitala sa tako velikom pozornošću.— Oh, vojvotkinjo, imam mnogo toga da ti kažem! — odgovori Margerita razdirući pisamce na hiljadu sitnih komadića.12.POVJERAVANJA■ ■ — A, prije svega, kamo idemo? — upita Margerita ~- Nećemo na most Menje, nadam se? Vidjela sam od sinoć dosta ubijanja kao što je ovo, uboga moja Henrijeto! ,158— Uslobodila sam se da povedem Vaše Veličanstvo ... -— Ponajprije i prije svega ostaloga, moje Veličanstvo te moli da zaboraviš to »Vaše Veličanstvo«!... Povela si me dakle...— U palaču Giz, ukoliko o tome ne odlučite drugačije!— Nikako! Nikako, Henrijeto! Pođimo k tebi! Vojvode de Giz-a i tvojeg muža nema?— O, nema! — klikne vojvotkinja, a od radosti su joj zablistale njezine lijepe oči boje smaragda. — Nema! Ni moga šurjaka, ni moga muža, ni bilo koga! Slobodna sam, slobodna poput zraka, poput ptice, po-put oblaka!... Slobodna, moja kraljice, čujete li? Shvaćate li koliko je sreće u toj riječi »slobodna«? Izlazim, vraćam se, zapovjedafn! Ah, nevoljna kraljice! Vi niste slobodni! A i uzdišete ...— Izlaziš, vraćaš se, zapovijedaš... Ta zar je to sve? I ta tvoja sloboda ti ne služi ni za što drugo? Hajde, hajde, odviše si radosna, a da bi bila samo slobodna!— Vaše mi je Veličanstvo obećalo da će ono kao prvo započeti sa povjeravanjima!— Opet to Veličanstvo! Hajde, naljutit ću se, Henrijeto! Ta zar si zaboravila naša utanačenja?— Nisam! Ja sam smjerna službenica pred svijetom, a tvoja luckasta povjerenica u četiri oka. Nije li tako, gospođo, nije li tako, Margerito?— Da, da, tako je! — reče kraljica sa smiješkom.— Ni suparništva među kućama, ni podmuklosti u ljubavnim stvarima! Sve dobro, sve čestito, sve iskreno! Ukratko, ofenzivni i defenzivni savez sa jedinom svrhom da presretnemo i uhvatimo u lijetu, ako na nj naiđemo, tog jednodnevnog leptira koji se zove sreća! y''.— Dobro je, vojvotkinjo! Tako je! A radi obnavljanja tog pakta: poljubi me!

I dvije se dražesne glave, jedna blijeda i zasjenjena sjetom, a druga pak ružičasta, plavokosa i na-159smijana, ljupko primaknuše sjedinj avaj ući svoje usne kao što bijahu sjedinile svoje misli.— Ima dakle novosti? — upita vojvotkinja upirući na Margeritu žudan i ljubopitan pogled.— Zar nije novo sve od unazad dva dana?— O, ja govorim o ljubavi, a ne o politici! Kada budemo u godinama gospođe Katarine, tvoje majke, bavit ćemo se politikom. No nama je dvadeset godina, lijepa moja kraljice! Razgovarajmo o drugim stvarima! Dakle, da nisi možda uistinu stupila u brak?— As kime? — dobaci Margerita kroz smijeh.— Ah; umirila si me, doista!— Slušaj, Henrijeto, ono što tebe umiruje, to mene ispunjava grozom. Vojvotkinjo, treba da budem ne-vjesta! ,— A kada?— Sutra.— Ah, zaista? Jadna prijateljice! Zar je to nužno?— Apsolutno!— Sto mu gromova, kao što kaže jedan moj poznanik, to je veoma žalosno!— Ti poznaješ nekoga tko kaže »sto mu gromova«? — upita Margerita sa smijehom.— Da!— A tko je taj netko?— Svejednako me ispituješ, a na tebi je red da govoriš! Završi svoje, pa ću ja početi!— U dvije riječi, evo: kralj Navare je zaljubljen, ali neće mene. Ja nisam zaljubljena, ali neću njega. Međutim, trebalo bi da oboje promijenimo mišljenje, ili da izgledamo kao da smo ga promijenili od danas na sutra.— Pa lijepo! Promijeni ga ti, i možeš biti sigurna da će ga promijeniti i on!— Upravo to je nemoguće.' Jer sam manje no igda raspoložena da ga promijenim.— Samo u pogledu svoga supruga, nadam se?— Henrijeto, imam jednu skrupulu.— Kakvu skrupulu?ICO— Vjersku. Da li praviš razliku između hugenota i katolika?— U politici?— Da!— Svakako!— A u ljubavi?— Draga moja prijateljice, mi žene, mi smo tolike poganke, da u pogledu sekta dopuštamo svaku, i da u pogledu bogova priznajemo nekoliko njih!— U jednom jedinome, zar ne?— Da! •— odgovori vojvotkinja, sa pogledom u kome se iskrilo poganstvo — Da, u onome koji se zove Eros, Kupido, Amor! Da, u onome koji ima tobolac, vrpcu na čelu i krila! Sto mu gromova, ^ivjela po-božnost!— Tvoj način kako se moliš, međutim, osebujan je: bacaš kamenje na glave hugenota!— Postupajmo kako valja i pustimo ljudima neka pričaju... Ah, Margerito, kako li se i najbolje misli, kako li se i najljepši postupci izvitoperuju kad prođu kroz usta proste svjetine!— Proste svjetine!... Pa čini mi se da je to bio moj brat koji ti je čestitao?— Tvoj brat Karlo, Margerito, je velik lovac koji povazdan duva u rog, što ga čini prilično mršavim... Ja dakle odbacujem čak i njegove komplimente. Uostalom, ja sam mu odgovorila, tom tvom bratu Karlu. Zar nisi čula moj odgovor?— Ne, tako si tiho govorila!-- Tim bolje! Imat ću više novosti da ti ispričam! Dakle, svršetak tvojeg povjerljivog saopćenja, Margerito?— Naime__ stvar je u tome...— No?— Naime, — reče smijući se kraljica — ukoliko je kamen, o kome je govorio moj brat Karlo, bio his-torijski, ja bih odustala!— U redu! — klikne Henrijeta — Odabrala si jednog hugenota! Pa lijepo! Budi spokojna! Da umi-li Kraljica Margo I161rim tvoju savjest, obećavam ti da ću i ja prvom prilikom također odabrati jednog hugenota!

— O, čini se da si ovog puta uzela jednog katolika?— Sto mu gromova! — otpovrne vojvotkinja.— Dobro je, dobro je! Shvaćam.— A kakav je taj naš hugenot?— Nisam ga ja odabrala. Taj mladić mi nije ništa i vjerojatno mi nikad i neće ništa biti.— Ali, napokon, kakav je? Ta to te ne sprečava da mi ga opišeš! Poznato ti je koliko sam radoznala!— Jedan bijedni mladić, lijep poput Niza od Ben-venuta Čelinija, koji je došao da potraži utočište u mojim odajama.— Hm, hm... a nisi li ga bila malčice pozvala?— Ubogi dječak! Ta ne smij se tako Henrijeto, jer, on ovoga trenutka još lebdi između života i smrti!— Znači da je bolestan?— Teško je ranjen!— Pa to je veoma neprijatno... jedan ranjeni hugenot! Pogotovu u danima u kakvim se sada nalazimo ... A što radiš sa tim ranjenim hugenotom koji ti nije ništa i koji nikad i neće ništa biti?— Nalazi se u mojem kabinetu. Sakrivam ga i želim da ga spasim.— On je lijep, on je mlad, on je ranjen... Ti ga sakrivaš u svojem kabinetu i želiš da ga spasiš... Taj hugenot će biti veoma nezahvalan ako ne bude prekomjerno zahvalan!— On to već i jeste, plašim se... i više no što bih željela!— A on te zanima, taj... ubogi mladić?— Iz čovječnosti... samo!— Ha, čovječnost, jadna moja kraljice! Upravo ova krijepost nas vazda upropaštava, nas žene!— Da, i... shvaćaš: budući da kralj, vojvoda od Alansona, moja majka, čik i moj suprug mogu svakog trenutka... ulaziti u moje odaje...162— ... to želiš da me zamoliš da pričuvam tvog malog hugenota, zar ne, za vrijeme dok je bolestan, pod uvjetom da ti ga vratim kad bude ozdravio?— Podrugljivice! — dobaci Margerita — Ne! Kunem ti se da stvari ne pripremam tako izdaleka! Ah, kad bi mogla naći neki način da sakriješ tog nevoljnog momka, kad bi mu mogla održati život što sam mu spasila... pa eto... priznajem ti da bih ti za to bila istinski zahvalna! Ti si slobodna u palači Giz, ti nemaš ni šurjaka ni muža koji bi te uhodio ili koji bi te sputavao, a povrh toga, pozadi svoje sobe, u koju na tvoju sreću, draga Henrijeto, nitko nema prava da uđe, imaš jedan veliki kabinet, sličan mojemu. Pa eto, pozajmi mi taj kabinet za mojeg hugenota. Kad bude ozdravio, ti ćeš mu otvoriti krletku, i ptica će odletjeti.— Ima tu samo jedna poteškoća, draga kraljice. Naime, ta krletka je zauzeta.— Što? Znači da si i ti nekoga spasila?— To je upravo ono tšo sam odgovorila tvojem bratu.— Ah, shvaćam! I evo zašto si govorila tako tiho da te nisam čula!— Slušaj, Margerito, to je divna priča, ne manje lijepa, ne manje poetična nego što je tvoja! Pošto sam ti ostavila šestoricu svojih čuvara, vratila sam se sa ostalom šestoricom u palaču Giz, odakle sam gledala kako pljačkaju i pale jednu kuću koje je odijeljena od palače moga šurjaka samo ulicom Katr-Fis, kad li iznenada začujem kriku žena i psovke muškaraca. Izađem na balkon i vidim najprije jedan mač čije sijevanje kao da je samo po sebi osvjetljavalo čitavu scenu. Stanem se diviti toj bijesnoj oštrici... o, ja volim lijepe stvari!... a onda naravno pokušam razaznati ruku koja je pokreće i tijelo kojem pripada ta ruka. Posred udaraca i krikova napokon razaznajem čovjeka i vidim... jednog junaka, jednog Ajanta Te-lamonca, čujem jedan glas, glas Stentora. Oduševim se, ostajem sva ustreptala, strepeći pri svakom udarcu koji mu je prijetio, pri svakom ubodu što ga je zadao."' 163Bilo je to uzbuđenje tokom četvrt sata, vidiš, kraljice moja, kakvog još nikad nisam osjetila, kakvo sam mislila da i ne potsoji! Stajala sam još tamo, bez daha, obamrla, nijema, kad li odjednom moj heroj nestade! i— Kako to?— Pod jednim velikim kamenom što ga je na njega bacila neka stara žena. Tada mi se, kao Kiru, opet vrati glas, i kriknula sam: »Upomoć! Spašavajte!« Naši momci od garde su došli, prihvatili ga, podigli i naposljetku odnijeli u onu sobu koju od mene zahtijevaš za svojeg štićenika.— Avaj, shvaćam tu priču tim bolje, draga Hen-rijeto — reče Margerita — što je ta priča gotovo istovjetna sa mojom!— S tom razlikom, kraljice,- što, budući da služim svome kralju i svojoj vjeri, nemam potrebe da uklanjam gospodina Hanibala de Kokona-a!

— On se zove Hanibal de Kokona?! — klikne Margerita prasnuvši u smijeh.— To je strašno ime, zar ne? — reče Henrijeta — Pa eto, onaj koji se nijme naziva, dostojan ga je. Kakav borac, sto mu gromova! I koliko krvi je prolio! Stavi svoju masku, kraljice, evo nas kod palače!— Ta zašto da stavim masku?— Jer hoću da ti pokažem svog heroja!— Da li je lijep?— Učinio mi se divan za vrijeme svojih bitaka. Bilo je to, istina, u noći pri svjetfosti plamena. Jutros, pri danjem svjetlu, činilo mi se da je ponešto izgubio, priznajem. Ipak, mislim da ćeš sa njim biti zado-voljna.— Dakle, moj štićenik je odbijen u palači Giz! To mi je krivo, jer to je posljednje mjesto gdje bi došli da traže jednog hugenota!— Ma ni najmanje! Dat ću ga donijeti ovamo večeras. Jedan će ležati u desnom kutu, a drugi u lijevom.— Ali, ako budu otkrili da je jedan hugenot, a drugi katolik, oni će se uzajamno proždrijeti!164— O, nema opasnosti! Gospodin de Kokona je dobio udarac u lice uslijed kojeg gotovo ništa ne vidi. Tvoj hugenot pak je dobio ubod u grudi uslijed kojeg se gotovo ne može micati... i onda, uostalom, ti ćeš mu preporučiti da drži jezik za zubima na tom katoličkom mjestu, i sve će ići divno!— Hajde, neka bude!— Uđimo! Stvar je uglavljena.— Hvala ti! — reče Margerita stisnuvši svojoj prijateljici ruku.— Ovdje, gospođo, postajete opet Veličanstvo! — reče vojvotkinja de Never — Dozvolite mi dakle da vas palača Giz dočeka sa počastima kakvima kraljica Navare treba da bude dočekana!Vojvotkinja izađe iz nosiljke te jednim kolienom poklekne gotovo sve do tla kako bi pomogla i Marge-riti da siđe. Potom, pokazavši rukom ulazna vrata palače što su ih čuvala dva stražara sa arkebuzama u rukama, krene idući nekoliko koraka iza kraljice koja je dostojanstveno koračala ispred vojvotkinje. Ova zadrži svoie ponizno ponašanje sve dok ju je netko mogao vidjeti.Stigavši u svoju odaju, vojvotkinja zatvori vrata i pozove svoju komorkinju, neku veoma žustru Sici-lijanku.— Miko (Mica), — upita je na talijanskom — kako je gospodin grof?— Pa, sve bolje i bolje! — odvrati ova.— A što radi?— Mislim, gospođo, da upravo sada nešto jede,— To je dobro! — reče Margerita — Kad se vraća apetit, to je dobar znak.— Ah, istina je! Bila sam smetnula s uma .da si učenica Ambroaza Pare-a! Hajde, odlazite, Miko!— Ti je uklanjaš?— Da, radi toga da nas ne nadzire! Mika izađe.— A sada, — upita vojvotkinja — želiš li da uđeš k njemu ili želiš da ga pozovem ovamo?165— Ni jedno, ni drugo! Htjela bih ga vidjeti, a da me on ne vidi.— Sto te se to tiče, kad imaš svoju masku?— Može me prepoznati po mojoj kosi, po mojim rukama, po nekom nakitu!— O, kako li je oprezna moja lijepa kraljica, otkako se udala!Margerita se osmjehne.— Pa lijepo! Međutim, znam samo jedan način! — nastavi vojvotkinja.— Koji?— Da gledamo kroz otvor ključaonice!— Neka bude! Povedi me!Vojvotkinja uzme Margeritu za ruku, povede je do jednih vratiju koja bijahu zastrta zavjesom, poklekne na jedno koljeno i prikuči svoje oko k otvoru što ga je ostavljao ključ kojeg nije bilo.— Tačno! — reče — On je za stolom, a lice mu je okrenuto na našu stranu. Dođi!Kraljica Margerita zauzme mjesto svoje prijateljice te pak sa svoje strane približi oko k otvoru ključaonice.Kokona, kao što je to rekla vojvotkinja, sjedio je za raskošno proštrim stolom, a njegove ga rane nisu sprečavale da mu zdušno odaje počast.— O, bože! — vikne Margerita ustuknuvši.— Ta šta je?! — upita začuđeno vojvotkinja.— Nemoguće! Ne! Da! On! Duše mi, to je on glavom!— Tko to... on glavom?

— Pst! — reče Margerita ustavši i zgrabivši voj-votkinjinu ruku — Onaj koji je htio ubiti mojeg hu-genota, koji ga je progonio sve do u moju odaju, koji ga je napadao sve do u moje naručje! O, Henrijeto, kakva sreća što me nije vidio!— Dakle, eto, budući da si ga vidjela na djelu... zar ne da je bio Ujep?— Ne znam — odgovori Margerita — jer ja samgledala samo onoga kojeg je progonio!— A onaj, kojeg je progonio, kako se zove?166— Nećeš pred njim izgovoriti njegovo ime?— Ne! Obećavam ti!— Lerak de La Mol.— A kako ti se sviđa sada?— Gospodin de La Mol?— Ne, gospodin de Kokona!— Vjere mi — reče Margerita — priznajem da nalazim...Ona zasta.— Hajde, hajde — upadne vojvotkinja — vidim da mu zamjeraš zbog rane što ju je zadao tvojem hugenotu!— Pa čini mi se — reče Margerita kroz smijeh — da mu moj hugenot ni najmanje nije ostao dužan i da je brazgotina kojom mu je podcrtao oko...— Oni su dakle kvit, mi ih možemo pomiriti. Pošalji mi tvog ranjenika!—* Ne, još ne! Kasnije!— A kada?— Onda kada onom svojem budeš dala drugu sobu!— Ma koju?!Margerita pogleda svoju prijateljicu, a ova se pak nakon jednog trenutka šutnje zagleda u nju i prasne u smijeh.— Pa dobro, neka bude! — reče vojvotkinja — Znači, dakle, savez više no igda?— Iskreno prijateljstvo vazda! — odgovori kraljica.— A lozinka, znak raspoznavanja, ako bi jedna drugu zatrebale?— Trostruko ime tvojeg trostrukog boga: »Eros — Kupid — Amor«!I dvije se žene rastadoše pošto su se po drugi puta poljubile i po dvadeseti puta jedna drugoj sti-snule ruku.16713. ■ ^oIMA KLJUČEVA ŠTO OTVARAJU VRATA KOJIMA NISU NAMIJENJENIVrativši se u Luvr, kraljica Navare zatekne Zi-jonu u velikom uzbuđenju. Za vrijeme dok je izbivala, bila je došla gospođa de Sov. Donijela je jedan ključ što joj ga je poslala kraljica-majka. Taj ključ je bio od sobe u kojoj bijaše zatvoren Henrik. Bilo je očigledno da je kraljici-majci, radi nekakvog plana bilo stalo do toga da Bearnac provede noć kod gospođe de Sov.Margerita dohvati ključ i stane ga vrtiti i obrtati u svojoj ruci. Zatraži da joj Zijona ponovi svaku i najmanju riječ gospođe de Sov. Pošto ih je izvagala slovo po slovo u svojem duhu, učini joj se da je pro-zrijela Katarinin naum.Dohvati pero i crnilo te napiše na komad papira:»Umjesto da večeras pođete k gospođi de Sov, dođite k kraljici Navare!Margerita«Zatim savije papir, uvuče u rupu ključa te naloži Zijoni da, čim bude pao mrak; pođe i da gurne taj ključ pod zatvorenikova vrata.Pošto je obavila tu najvažniju brigu, Margerita pomisli na ranjenika. Ona zaključa sva vrata, uniđe u kabinet te na svoje veliko iznenađenje nađe La Mol-a odjevena u njegovu odjeću koja je bila još sva rascijepana i sva umrljana krvlju.Ugledavši je, on pokuša da se digne, no budući da je još teturao, nije se mogao održati na nogama te klone natrag na divan kojeg bijahu preuredili u krevet.— Ta što se to zbiva, gospodine? — upita Margerita. — Zašto se tako slabo pokoravate odredbama svojeg liječnika? Bila sam vam preporučit mirovanje, a vi, eto, umjesto da me slušate, činite upravo obrnuto od onoga što sam odredila!168

— Oh, gospođo — reče Zijona — nije to moja krivnja! Ja sam molila i preklinjala gospođina grofa da ne čini tu ludost, no on je izjavio da ga ništa neće zadržati još dalje u Luvru.— Izaći iz Luvra! — klikne Margerita začuđeno gledajući mladića koji obori oči. — Pa to je nemoguće! Vi ne možete hodati, vi ste blijedi i nemoćni, vidim kako vam podrhtavaju koljena! Jutros je vaša rana na ramenu ponovo krvarila!— Gospođo, — odgovori mladić — koliko sam bio zahvalan Vašem Veličanstvu što mi je sinoć pružilo utočište, toliko vas preklinjem da mi dozvolite da danas odem!— Ali, — reče začuđeno Margerita — ne znam kako da nazovem jednu luđačku odluku! To je gore od nezahvalnosti!— O, gospođo! — vikne La Mol sklapajući ruke — Vjerujte mi, daleko od toga da je nezahvalno, u mojem srcu, naprotiv, postoji osjećaj zahvalnosti koji će trajati za čitavog mojeg života!— Onda neće dugo trajati! — reče Margerita, ganuta njegovim tonom koji nije ostavljao sumnje u iskrenost njegovih riječi. — Jer, vaše će se rane ponovo otvoriti i vi ćete umrijeti od gubitka krvi, ili će vas prepoznati kao hugenota, pa nećete na ulici učiniti ni stotinjak koraka, a da vas ne dokrajče!— Ipak, treba da napustim L,uvr! — prošapta de La Mol.— Treba! — ponovi Margerita gledajući ga svojim bistrim i dubokim pogledom. A onda doda lagano problijedivši: — Ah, da, shvaćam! Oprostite, gospodine! Postoji, nema sumnje, van Luvra neka osoba kojoj vaše izbivanje nanosi strašan nemir. To je opravdano, gospodine de La Mol-e, to je prirodno, i ja to razumijem. Kako mi to niste odmah rekli, ili bolje, kako se nisam i sama na to sjetila! Dužnost nam je, kad vršimo gostoprimstvo, da štitimo osjećaje našeg gosta isto tako kao što mislimo na njegove rane, i da negujemo dušu isto tako kao što njegujemo tijelo!169— Nažalost, gospođo —■ odgovori de La Mol — vi se neobično varate! Ja sam gotovo sam na svijetu i posve sam u Parizu, u kome me nitko ne poznaje. Onaj koji me je malone ubio, prvi je muškarac sa kojim sa u ovome gradu razgovarao, a Vaše Veličanstvo pak je prva žena koja me je u njemu oslovila.— Ali — upita Margerita iznenađeno — zašto onda hoćete otići?— Jer — odvrati de La Mol — prošle noći Vaše Veličanstvo nije imalo nimalo odmora, i jer će noćas ...Margerita pocrveni.— Zijono — reče — evo, noć je pala, mislim da je vrijeme da ideš odnijeti ključ!Zijona se osmijehne i povuče.— Ali — nastavi Margerita — ako ste u Parizu sami, bez prijatelja, kako ćete se probiti?— Gospođo, imat ću ih mnogo. Jer, za vrijeme dok su me gonili, mislio sam na svoju majku koja je katolitkinja. Učinilo mi se na putu do Luvra da je vidim kako preda mnom lebdi sa križem u ruci, i ja sam se savjetovao da ću, ako mi bog održi život, prigrliti vjeru svoje majke. Bog je učinio više nego što mi je održao život: poslao mi je jednog od svojih anđela, da bih taj život zavolio!— Ali, vi ne ćete moći hodati! Prije nego što budete učinili stotinjak koraka, vi ćete se onesvijestiti!— Gospođo, činio sam danas u kabinetu jedan pokušaj. Hodam polako i sa mukom, to je istina. Ali, neka bih dospio makar do trga pred Luvrom! Kad' se jednom nađem napolju, neka se dogodi ono Sto se mora dogoditi!Margerita nasloni glavu na svoju ruku te duboko porazmisli.— A kralj Navare? — upita sa namjerom. — O njemu mi više ne govorite. Ta zar ste, mijenjajući vjeru, izgubili želju da stupite u njegovu službu?— Gospođo — odgovori problijedivši đe La Mol — upravo ste se dotakli pravoga uzroka mojega odlaska! Poznato mi je da kralju Navare prijeti najveća170pogibelj, i da će sav ugled Vašeg Veličanstva kao francuske kraljevske princese dostajati jedva da mu se spasi glava!— Kako, gospodine? — upita Margerita — Sto time mislite reći i o kakvim mi to pogiblima govorite?— Gospođo — odgovori de La Mol oklijevajući— iz kabineta, u koji sam smješten, čuje se sve!— To je istina! — promrmlja Margerita preda se— To mi je rekao već i gospodin de Giz.A zatim doda naglas:— Dakle, što ste to onda čuli?— Kao prvo, razgovor što ga je Vaše Veličanstvo imalo sas vojim bratom.— Sa Franjom? — vikne Margerita crveneći.

— Sa vojvodom od Alansona, da, gospođo. Zatim nakon toga, poslije vašeg odlaska, razgovor go-spođice Zijone sa gospođom de Sov.— I ta dva razgovora su vas...? •— Da, gospođo. Vjenčali ste se prije nepunu sedmicu dana i volite svojega supruga. Vaš suprug će doći, kao što su došli vojvoda od Alansona i gospođa de Sov. Razgovarat će sa vama o svojim tajnama. Pa eto, ja ne treba da ih čujem... Bio bih indiskretan... a to ne mogu... ne smijem... i, prije svega ... neću da budem!Po naglasku kojim je de La Mol izgovorio ove poslednje riječi, po nemiru i njegovom glasu, po smetenosti njegova držanja, Margeriti iznenada sine spoznaja.— Ah, — klikne — vi ste iz ovog kabineta čuli sve ono što je u ovoj odaji dosad izgovoreno?— Da, gospođo!De La Mol jedva da je i dahnuo te riječi.— I vi želite noćas, večeras otići, kako ne biste čuli još i više?— Ovoga časa, gospođo! Ako je po volji Vašem Veličanstvu da mi to dopusti.— Jadno dijete! — reče Margerita sa čudnim naglaskom blage samilosti.171Začuđen zbog tako blaga odgovora u trenutku kad je bio spreman na neku otsječnu primjedbu, de La Mol bojažljivo digne glavu, njegov pogled se sretne sa Margeritinim te osta kao uslijed neke magnetske snage prikovan za bistar i dubok kraljičin pogled.— Vi se dakle osjećate nesposobnim da sačuvate jednu tajnu, gospodine de La Mol-e? — upita blago Margerita koja je, zavaljena na naslon svoje stolice, napola sakrita sjenom jednog debelog zastora, uživala u sreći što tako glatko čita u toj duši, dok sama ostaje neprozirna.— Gospođo, — reče de La Mol — ja sam opake naravi, ia prkosim sam sebi, a sreća drugosa me boli!— Čija sreća? — upita Margerita sas miieškom.— Ah, da, sreća kralja Navare! Ubogi Henrik!— Ta vidite da je sretan, gospođo! — vikne živo de La Mol.— Sretan?!— Da. budući da ga Vaše Veličanstvo sažaliieva! Margerita je čupala svilu svoje kesice trgajućinjezine zlatne rese.— Znači, vi odbiiate da vidite kralia Navare?— reče — To je uglavljeno, to je odlučeno u vašem duhu?— P'ašim se da u ovom času ne smetam Njegovom Veličanstvu.— A vojvodu od Alansona, mog brata?— Oh, gosnođo, — poviče de La Mol — voivodu od Alansona! Ne, ne! Vojvodu od Alansona još manje nego kralja Navare!— Jer...? upita Margerita, koia je bila uzbuđena do te miere da ie drhtala dok je govorila.— Jer, ma da sam već odviše rđav hnrenot a da bih bio posve odani s^sa Niegova Veličanstva kraja Navare, nisam još đovolino dobar katolik a da bih se ubraiao među priiatelie ffosnndina vojvode od Alansona i gospodina voivode de Giz-a.Ovoga puta je Margerita bila ona koia je oborila oči, osjećajući kako joj je udarac dopro đo dna duše.172Ona ne bi bila znala reći da li su de La Mol-ove riječi za nju bile milovanje ili bol.U tome trenutku uđe Zijona. Margerita je upitno pogleda. Zijonin odgovor, isto tako izražen očima, bio je potvrdan. Bila je uspjela doturiti ključ kralju Navare.Margerita svrne svoj pogled natrag na La Mol-a koji je ostao pred njom neodlučan, glave pognute na grudi i blijed poput čovjeka koji pati istovremeno i tjelesno i duševno.— Gospodin de La Mol je ponosit — reče Margerita — i ja se ustručavam da mu dadem jedan prijedlog kojeg će bez sumnje odbiti.La Mol ustane, učini jedan korak prema Marge-riti i htjede da joj se nakloni u znak da joj se stavlja na raspolaganje, ali mu jaka, oštra, žarka bol natjera suze na oči, i on se, osjećajući da će se srušiti, uhvati za jedan zastor te se tako pridrža.— Eto, vidite! — poviče Margerita pritrčavši mu i podržavši ga svojim rukama — Eto vidite, gospodine, da sam vam još potrebna!De La Mol-ove se usnice pokrenuše jedva čujno.— Oh, da! — šapne — Poput zraka što ga dišem, poput dana što! ga vidim...!U taj čas odjeknuše na Margeritinm vratima tri udarca.— Čujete li, gospođo — upita Zijona uplašeno.

— Već! promrmlja Margerita.— Treba li da otvorim?— Pričekaj! Možda je to kralj Navare.— O, gospođo! — vikne de La Mol kome se vratila snaga uslijed ovo nekoliko riječi što ih je kraljica, međutim, izgovorila tako tihim glasom da se nadala da će ih čuti samo Zijona. — Gospođo, na ko-ljenima vas preklinjem, dajte da izađem! Da, živ ili, mrtav, gospođo! Imajte smilovanja sa mnom! Oh, vi mi ne odgovarate! Pa dobro, ja ću progovoriti! A kad budem izrekao, vi ćete me otjerati, nadam se!178— Šutite, nesretnice! — reče Margerita koja je osjećala neizmjernu draž slušajući mladićevo predbaci vanje — Ta šutite!— Gospođo, — nastavi de La Mol koji u Marge-ritinom naglasku svakako nije nalazio onu oštrinu koju je očekivao — gospođo, ponavljam vam, iz ovoga kabineta čuje se sve. O, ne terajte me da umrem jednom smrću koju se ni najsvirepiji krvnici ne bi usudili izmisliti!— Tiho! Tiho! — upadne Margerita.— Oh, gospođo, vi nemate smilovanja! Vi nećete da me saslušate, vi nećete ništa da čujete! Ta shvatite da vas ljubim ...— Ta tiho, kad vam kažem! — presiječe ga Margerita stavivši svoju toplu i mirisavu ruku na usta mladiću koji je zgrabi objim rukama te je pritisne o svoje usne.— Ali... — prošaputa de La Mol.— Ta šutite, dječače! Kakav li je to buntovnik koji neće da posluša svoju kraljicu?!A onda izleti iz kabineta, zatvori vrata te oslanjajući se o zid i umirujući uzdrhtalom rukom lupanje svog srca reče:— Otvori, Zijono!Zijona iziđe iz odaje, a časak zatim se iza zastora promoli fina, produhovljena i ponešto uznemirena glava kralja Na vare.— Vi ste mi naložili da dođem, gospođo? — upita kralj Navare Margeritu.— Da, gospodine. Vaše Veličanstvo je primilo moje pisamce?— Ne bez nešto iznenađenja, priznajem! — odgovori Henrik pogledavajući oko sebe sa podozrenjem koje se ubrzo rasprši.— I ne bez ponešto nemira, zar ne, gospodine? — pridometne Margerita.— Priznajem vam, gospođo! Međutim, premda o-kružen ogorčenim neprijateljima i prijateljima koji su možda još i opasniji od mojih neprijatelja, ja sam se sjetio da sam jedne večeri vidio kako u vašim174očima blista osjećaj plemenitosti: bijaše to veče naše svadbe... i da sam drugog jednog dana u njima vidio kako se krijesi zvijezda odvažnosti: taj drugi dan bio je jučer, dan određen za moju smrt.— Pa onda, gospodine? — upita sa smiješkom Margerita, dok se činilo da Henrik nastoji proniknuti sve u dno njezina srca.— Pa onda, gospođo, pomišljajući na sve to, istog onog trenutka kad* sam pročitao vaše pisamce koje me je pozivalo da dođem, rekao sam sebi: bez prijatelja, kao što već jest, zatvoren, obezoružan, kralj Navare ima samo jednu mogućnost da umre upadljivo, smrću što će je zabilježiti historija: a ta je da umre izdan od svoje žene. I, ja sam došao.— Sire, — odgovori Margerita — drukčije ćete govoriti kad budete saznali da je sve što se trenutno zbiva djelo jedne osobe koja vas voli i.. koju vi volite!Pri tim riječima Henrik gotovo ustukne, a njegove sive i prodorne oči pod njegovim crnim obrvama pogledaše kraljicu ispitivački i sa zanimanjem.— Oh, umirite se, Sire! — doda kraljica sa osmijehom — Ta osoba ... nisam toliko preuzetna da kažem da sam to ja!— Ipak, gospođo, — reče Henrik — taj ključ ste mi doturili vi... taj rukopis je vaš!— Taj rukopis je moj, priznajem. To pisamce potječe od mene, ja to ne niječem. Sto se pak ključa tiče, to je druga stvar. Neka vam bude dovoljno da saznate da je prošao kroz ruke četiriju žena prije'nego što je dospio do vas!— Četiriju žena! — klikne Henrik začuđeno.— Da, kroz ruke četiriju žena! — ponovi Margerita. — Kroz ruke kraljice-majke, kroz ruke gospođe de Sov, kroz Zijonine ruke i kroz moje.Henrik stane razmišljati o toj zagonetki.— A sada, porazgovarajmo razumno, gospodine! — reče Margerita — A prije svega, porazgovarajmo

175iskreno! Da li je istina, kao što se to danas šire javne glasine, da Vaše Veličanstvo pristaje da se odrekne svoje vjere?— Te su javne glasine u zabludi, gospođo. Ja još nisam pristao.— Ali ste se na to odlučili?— To jest, razmišljam o tome. Šta ćete, kada je čovjeku davadeset godina i kad je malone kralj, trista mu!... tad ima stvari koje su vrijedne jedne mise!— Među ostalim stvarima i život, zar ne? Henrik ne uzmogne potisnuti lagan osmijeh.— Vi mi svoju misao ne izričete do kraja, Sire! — reče Margerita.— Ja se uzdržavam prema svojim saveznicima, gospođo. Jer, vi to znate, mi smo zasad samo save-znici! Kad biste bili moj saveznik, a istovremeno i... moja...— ... i vaša žena, zar ne, Sire?— Vjere mi, da! I moja žena!— Sto onda?— Onda bi to možda bilo drugačije. Možda bi mi bilo stalo do toga da ostanem kralj hugenota, kao što kažu... Ovako, sada, valja mi da se zadovoljim time da živim.Margerita pogleda Henrika sa toliko čudnim izražajem da bi to bilo pobudilo sumnje u nekom manje pronicavom duhu nego.što to bijaše duh kralja Na-vare.— A jeste li bar sigurni da će te dospjeti do toga rezultata? — upita.— Pa, gotovo siguran! — odvrati Henrik. — Poznato mi je, gospođo, da na ovome svijetu čovjek nikada nije ni u šta siguran.— Istina je! — nastavi Margerita — Vaše Veličanstvo ispoljuje toliko umjerenosti i očituje toliko nehaja, da će se, pošto se odreklo svoje krune i pošto se odreklo svoje vjere, vjerojatno odreći, tako se bar nadaju, i svoje veze sa jednom francuskom kraljevskom princesom.176Te su riječi u sebi sadržavale tako duboko značenje, da Henrik od njih i nehotice protrne. No savladavši to uzbuđenje brzinom munje, reče:— Dostojte si držati na umu, gospođo, da trenutno nemam svoje slobodne volje. Učinit ću dakle ono što mi bude naredio kralj Francuske. Sto je do mene, kad bi me se makar i malčice pitalo u toj stvari, u kojoj se ne radi ni o čemu manjem već o mojem prijestolu, o mojoj časti i o mojem životu, prije nego li bih svoju budućnost utemeljio na pravima što mi ih daje naš nasilu sklopljen brak, ja bih više volio da se pokopam kao čuvar lovišta u nekom dvorcu ili kao pokojnik u nekom samostanu.Ta mirna predanost u položaju u kome se nalazio, to odricanje u odnosu na stvari ovog svijeta uplašiše Margeritu. Ona pomisli da je taj raskid braka možda dogovoren između Karla IX, Katarine i kralja Navare. Zašto ne bi i samu liju nasamarili ili žtvovali: Zar zato što je onom prvom sestra, a onoj drugoj kći? Iskustvo je bijaše naučilo da to nije nikakav razlog na kome bi mogla zasnovati svoju sigurnost.Ambicija dakle podbode srce mlade žene, ili bo^ lje.mlade kraljice, mnogo jače od uobičajenih slabosti i mnogo previše, a da bi dozvolila da je zanese povrijeđeno samoljublje: u svih žena, čak i u prosječnih, ljubav ne poznaje te sitničavosti, jer istinska je ljubav također jedna ambicija.— Čini mi se — dobaci Margerita sa nekom vrstom podsmiješljiva prezira — da Vaše Veličanstvo nema baš veliko povjerenje u zvijezdu što blista nad čelom svakog kralja?— Ah, — otpovrne Henrik — ja svoju u ovom trenutku mogu tražiti do mile volje i ne mogu je vidjeti, toliko se sakrila u oluji koja u ovaj mah bijesni nada mnom!— A kada bi dah jedne žene uklonio tu oluju i učinio tu zvijezdu blistavijom no igda?— To je prilično teško! — reče Henrik.— Zar poričete postojanje te žene, gospodine?1S Kraljica Margo I177— Ne! Samo, ja poričem njezinu moć.— Mislili ste reći: njezinu volju?— Rekao sam: njezinu moć, i ponavljam tu riječ. Žena ima stvarnu moć samo kad su u nje ljubav i interes udruženi u jednakom stupnju. A ako je zaokuplja samo jedno od ta dva čuvstva, ona je ranjiva poput Ahileja. Dakle, ta žena... ako se ne varam, ja ne mogu računati na njezinu ljubav!Margerita posuti.— Slušajte, — nastavi Henrik — pri poslednjem udarcu bata zvona crkve Sen-Zermen-l'Okseroa vi ste morali pomišljati na to da povratite svoju slobodu koju su upotrijebili kao ulog kako bi uništili pripa-dnike moje stranke. A ja, ja sam morao pomišljati da spasim svoj život. To je bilo najpreče... Time gubimo Na varu, to dobro znam. Ali, Navara je malenkost u usporedbi sa slobodom koja vam je vraćena,

slobodom da možete u svojoj odaji govoriti naglas, što se niste usuđivali činiti kad ste imali nekoga tko vas je prisluškivao iz ovog kabineta.Ma da je bila sva zaokupljena svojom brigom, Margerita se nije mogla suzdržati a da se ne osmi-jehne. Sto se pak kralja Navare tiče, on je već ustao da bi se vratio u svoje odaje. Jer, već otprije nekog vremena bijaše otkucalo jedanaest sati, i u Luvru je sve spavalo, ili se bar činilo da spava.Henrik učini tri koraka prema vratima. A onda, zastavši odjednom kao da se tek sada prisjeća okolnosti koja ga je dovela kraljici, upita:— Uostalom, gospođo, nemate li da mi saopćite izvjesne stvari? Ili ste mi samo htjeli pružiti priliku da vam se zahvalim za produljenje roka što mi ga je vaše hrabro prisustvo u kraljevom kabinetu za oružje sinoć priskrbilo? Uistinu, gospođo, bilo je na vrijeme, ne mogu to poreći! Vi ste sašli na poprište događaja, poput onog antičkog božanstva, upravo u dobar čas da mi spasite život!— Nesretnice! — poviče Margerita muklim glasom ščepavši svoga muža za ruku. — Ta kako ne vidite da, naprotiv, ništa nije spašeno, ni vaša slo-178boda, ni vaša kruna, ni vaš život!... Slijepce! Luđače! Nevoljni luđače! Vi u mojem pisamcu niste vidjeli ništa drugo, zar ne, već poziv na domjenak?! Mislili ste da Margerita, krajnje uvrijeđena vašom hladnoćom, želi zadovoljštinu?!— Pa, gospođo, — reče Henrik iznenađeno — priznajem...Margerita slegne ramenima sa izražajem koji nije moguće opisati.U tome trenutku začuje se čudnovat štropot, nešto poput oštrog i užurbanog grebanja na malim skrivenim vratima.Margerita povuče kralja u blizinu tih vratiju.— Posluhnite! — reče.— Kraljica-majka izlazi iz svojih odaja! — prošapta neki glas koji bijaše sav potresan od užasa, a u kome je Henrik istog časa propoznao glas gospođe de Sov.— A kamo je krenula? — upita Margerita.— K Vašem Veličanstvu!Neposredno zatim je šuštanje svilene haljine, koje se udaljavalo, naznačilo da je gospođa de Sov pobjegla.— Oh! Oh! — poviče Henrik.— Bila sam u to sigurna! — reče Margerita.— A ja sam se toga plašio! — doda Henrik — A za dokaz, pogledajte!A tada jednom hitrom kretnjom otvori svoj prsluk od crnog baršuna te pokaza Margeriti na svojim grudima finu košulju od čelične žice i dugačak milanski bodež, koji smjesta zablijesne u njegovoj ruci poput zmije na suncu.— Baš su sada u pitanju oštrica i oklop! -^ klikne Margerita. — Hajde, Sire, hajde, sakrijte taj bodež! To je kraljica-majka, doduše, ali, to je kraljica-majka sama samcijata!— Pa ipak ...— To je ona, čujem je! Tiho!12'179Nagnuvši se k Henrikovu uhu, ona mu potiho prišapne nekoliko riječi, koje mladi kralj sasluša pažnjom pomiješanom sa začuđenjem.Potom se Henrik uvuče za zastore ložnice.Sa svoje strane Margerita pak — okretnošću neke pantere skoči prema kabinetu u kojem je drhćući čekao de La Mol, otvori, potraži mladića te zgrabi i stisne njegovu ruku.— Tišina! — šapne primakavši mu se toliko blizu da je osjetio kako mu njezin topli i mirisavi dah obavija lice vlažnim oblakom. — Tišina!A potom vrativši se u svoju odaju i zatvorivši za sobom vrata, ona raspusti kosu, prereze svojim bodežom sve kopče na svojoj haljini i baci se u postelju.Bilo je upravo na vrijeme: ključ se stade okretati u bravi.Katarina je posjedovala ključeve za sva vrata Luvra.— Tko je? — vikne Margerita, dok je Katarina postavljala na vratima stražu od četiri plemića koji ju bijahu dopratili.Kao da se uplašila usled tog naglog upada u svoju sobu, Margerita se u bijeloj spavaćici pomoli iza zavjesa, skoči niz stepenice svoje ložnice te, prepoznavši Katarinu sa iznenađenjem koje je bilo odviše dobro od-glumljeno a da mu ne bi nasjela čak i sama Firen-tinka, priđe da svojoj majci poljubi ruku.J

DRUGA BRAČNA NOČKraljica-majka zaokruži pogledom oko sebe sa čudesnom hitrinom. Baršunaste papuče podno postelje, komadi Margeritine odjeće razbacani po sto^ca-ma i oči što ih je ova trljala kako bi iz njih istjerala san, uvjeriše Katarinu da je probudila svoju kćer.180Tada se osmjehne poput žene koja je uspjela u svom naumu, privuče jedan naslonjač i reče:— Sjednimo, Margerito, i razgovarajmo!— Gospođo, slušam vas.— Vrijeme je — poče Katarina zatvarajući oči sporošću što je svojstvena ljudima koji duboko ra-zmišljaju ili koji se duboko pretvaraju — vrijeme je, kćeri moja, da shvatite koliko vaš brat i ja želimo da vas usrećimo.Ovaj uvod bijaše zastrašujući za onoga koji je Katarinu poznavao.»Sto je naumila da mi kaže?« pomisli Margerita.— Svakako, udavajući vas, — nastavi Firentinka— mi smo izvršili jedan od onih političkih poteza, što ih važni interesi često nameću onima koji vladaju. Međutim, valja priznati, jadno moje dijete, mi nismo vjerovali da će odbojnost kralja Navare prema vama, tako mladoj, tako lijepoj i tako privlačnoj, ostati u tolikoj mjeri tvrdokorna.Margerita ustane te skupivši svoju spavaćicu učini pred svojom majkom ceremoniozan dvorski poklon.— Saznala sam tek večeras — nastavi Katarina— jer ja bih vas, da nije tako, bila pohodila već i ranije... saznala sam da je vaš suprug daleko od toga da prema vama ima obzire što ih je čovjek dužan imati ne samo prema jednoj lijepoj ženi, već čak i prema jednoj kraljevskoj princezi.Margerita uzdahne, a Katarina, ohrabrena tom njenom potvrdom, nastavi:— Zaista, činjenica da kralj Navare javno uzdržava jednu od mojih djevojaka koja ga obožava sve do sablazni, i da je zbog te ljubavi prezreo ženu koju su pristali da mu dadu. To je nevolja kojoj ne možemo naći.lijeka mi ubogi svemoćnici, no koju bi kaznio i najniži plemić našeg kraljevstva izazivajući svoga zeta ili dajući ga izazvati po svojem sinu.Margerita obori glavu. '. ... ,— Već prilično vremena vidim, kćeri moja, — nastavi Katarina — po vašim. CfVSSlta očima, po va-181šim jetkim ispadima prema Šarloti Sov, da rana vašeg srca ne može, usprkos vašim nastojanjima, krvariti uvijek samo skrovito u nutrini.Margerita uzdrhta: jedan laki pokret bio je uzbibao zavjese. Međutim, Katarina to srećom nije primijetila. ^— Ta rana — nastavi ova udvostručavajući svoju dirljivu blagost — ta rana, dijete moje... na majčinoj je ruci da je izliječi. Oni koji su, vjerujući da zasnivaju vašu sreću, odlučivali o vašem braku, i koji u svojoj skrbi za vas opažaju da Henrik Navarski svake noći zabunom odilazi u pogrešne odaje; oni koji ne mogu dopustiti da nekakav mali kralj, kao što je on, neprestano vrijeđa ženu vaše ljepote, vašeg položaja i vaših zasluga preziranjem vaše osobe i zanemarivanjem svojeg potomstva; oni, napokon, koji vide da će se ta luda i drska glava, pri prvom vjetru što će ga smatrati povoljnim, okrenuti protiv naše obitelji i izbaciti vas iz svoje kuće, zar ti isti nemaju prava da vašu budućnost, odvajajući je od njegove, osiguraju na način koji će biti dostojniji vas, a ujedno i vašeg položaja?— Ipak, gospođo, — otpovrne Margerita — usprkos tim primejdbama koje su toliko prožete materinskom ljubavlju i koje me preplavljuju radošću i čašću, osmjelila bi se da predočim Vašem Veličanstvu da je kralj Navare moj suprug!Katarina učini srditu kretnju, te, prikučivši se Margeriti, reče:— On, vaš suprug? Ta zar je, da bi ste bili muž i žena, dovoljno to što vas je blagoslovila crkva? I zar je posvećenje braka samo u riječima svećenika? On da je vaš suprug! Eh, kćeri moja, da ste gospođa de Sov, tada biste mi mogli dati ovakav odgovor! Međutim, posve suprotno onome što smo od njega očekivali otkad se Henriku Navarskom dopustili čast da vas naziva svojom ženom, on je ta prava dao jednoj drugoj, pa čak i upravo u ovome trenutku... — doda Katarina podižući glas — dođite, dođite sa182 ;mnom! Ovaj ključ otvara vrata odaja gospođe Sovi... vidjet ćete!— Oh, tiše, tiše, gospođo, molim vas! — upadne Margerita — Jer, ne samo što se varate, već ćete i...— I što?

I eto, probudit ćete moga muža!Izgovorivši ove riječi, Margerita ustane, puna putene dražesti, puštajući da oko nje zaleprša njezina polurazdrljena spavačica čiji su kratki rukavi ostavljali razgolićene njezine tako divno izvajane, uistinu kra-ljevske ruke, primakne postelji jedan svjećnjak sa ružičastim voštanicama, razmakne zavjese te, nasmi-ješivši se svojoj majci, pokaže prstom ponositi profil, crnu kosu i poluotvorena usta kralja Navare koji se na izneređenoj postelji, kako se činilo, odmarao u najspokojnijem i najdubljem snu.Blijeda, divljeg pogleda, tijela u luku savijena unatrag kao da joj se pred njom otvorila neka provalija, Katarina rife krikne, već muklo rikne.— Kao što vidite, gospođo, — reče Margerita — bili ste rđavo obaviješteni!Katarina baci Jedan pogled na Margeritu, a zatim još jedan na Henrika. Spojivši u svojem djelatnom duhu sliku tog blijedog i vlažnog čela, tih očiju okruženih laganim crnim podočnjacima sa Margeritinim smiješkom, ona se u njenom bijesu ugrize za svoje malene usne.Margerita dozvoli svojoj majci da časkom promatra taj prizor koji je na ovu proizveo učinak sličan učinku Meduzine glave. Potom opet spusti zavjese te se, stupajući na vršcima prstiju, vrati do Katarine i, sjedajući na svoju stolicu, upita:— Sto ste ono bili počeli izlagati, gospođo?Firentinka uznastoji tokom nekoliko sekundi proniknuti tu naivnost mlade žene, a onda, kao da je njezin duhovni pogled otupio na Margeritinom spokoju reče:— Ništa!I izađe krupnim koracima iz odaje.183Tek što se bat njezinih koraka izgubio u dubini hodnika, zavjese se na postelji ponovo rastaviše, i Henrik se sijevajućih očiju, ubrzana daha i drhtavih ruku baci pred Margeritina koljena. Imao je na sebi samo svoje uske donje hlače i žičanu košulju, tako da se Margerita, videći ga ovako smiješno odjevena, nije mogla suzdržati da, stišćući mu prijateljski ruku, ne prasne u smijeh.— O gospođo, o Margerito! — vikne on — Kako ću se ikada moći razdužiti kod vas?!I stane pokrivati njezinu ruku poljupcima koji su neprimjetno prelazili i na podlakticu mlade žene.— Sire, — reče ona blago uzmaknuvši — zar zaboravljate da u ovom času jedna nevoljna žena, kojoj dugujete svoj život, pati i plače zbog vas? Gospođa de Sov — doda Margerita šapatom — vama je, šaljući vas k meni, žrvovala svoju ljubomoru, a možda će vam, pošto vam je žrtvovala svoju ljubomoru, žrtvovati i svoj život, jer, vi to znate bolje no itko, gnjev moje majke je strašan!Henrik zadrhta te, ustavši, učini kretnju kao da će izaći.— Oh, međutim — reče Margerita sa divnom ko-keterijom — porazmislila sam i umirila sam se. Ključ vam je bio predan bez neke upute, i smatrat će se da ste večeras prednost dali meni.— A ja vam je i dajem, Margerito! Samo, pristajete li da zaboravite ...— Tiše, tiše! — upadne kraljica ponavljajući na podsmješljiv način riječi što ih je deset minuta ranije bila upravila svojoj majci. — Čuje vas se u kabinetu, a kako još nisam posve slobodan, Sire, to bih vas zamolila da govorite malko manje glasno!— Hm, hm, — reče Henrik napola nasmijan, a napola namrgođen — istina je! Smetnuo sam s uma da vjerojatno ja nisam onaj kojemu je dosuđeno da odigra završetak ovog zanimljivog prizora. Taj kabinet...— Uđimo u nj, Sire, — upadne Margerita — jer namjeravam imati čast da Vašem Veličanstvu prikazem jednog-valjanog plemića koji je ranjen za vri-184jeme pokolja, dok je hitao čak do Luvra da upozori Vaše Veličanstvo na pogibelj koja mu prijeti.Kraljica pristupi vratima, a Henrik pođe za svojom ženom.Vrata se otvoriše, a Henrik osta zapanjen ugledavši jednog čovjeka u tom kabinetu što bijaše predodređen za iznenađenja.Međutim, de La Mol se iznenadi još i više, našavši se neočekivano pred licem kralja Na vare. Posljedica toga bijaše da je Henrik dobacio ironičan pogled Ma-rgeriti koja ga izdrži divnim mirom.— Sire, — reče Margerita — prinuđena sam da strahujem da ne ubiju u mojem vlastitom stanu ovog plemića koji je odan u službu Vašeg Veličanstva i kojeg stavljam pod vašu zaštitu.— Sire, — progovori tada mladić — ja sam grof Lerak de La Mol koga je Vaše Veličanstvo očekivalo i koga Vam je preporučio ubogi gospodin de Telinji kojeg su ubili tik pokraj mene.— Da, da, — dobaci Henrik — stvarno, gospodine, kraljica mi je uručila njegovo pismo. No niste li imali također i jedno pismo od gospodina guvernera pokrajine Langedok (Languedoc)?— Jesam, Sire, i to sa preporukom da ga Vašem Veličanstvu predam čim budem stigao u Pariz.— A zašto to niste učinili?

— Sire, pošao sam u Luvr tokom jučerašnje večeri, no Vaše je Veličanstvo bilo toliko zauzeto da me nije moglo primiti.— To je istina! — reče kralj. — Ali, mogli ste mi, čini mi se, dati uručiti to pismo!— Gospodin d'Oriak (D'Auriac) mi je naredio da ga predam samo Vašem Veličanstvu lično, jer ono sadrži, kako me je uvjeravao, jednu tako važnu obavijest da se nije usudio da je povjeri nekom običnom glasniku.— Stvarno! — reče kralj uzevši i pročitavši pismo — To je obavijest da napustim dvor i da se povučem u Bearn. Gospodin d'Oriak je jedan od mojih dobrih prijatelja, ma da je katolik, i vjerojatno je da je kao pokrajinski guverner unaprijed namirisao ono £to.7Se»85dogodilo. Trista mu, gospodine, zašto mi to pismo niste uručili prije tri dana, umjesto što ste mi ga uručili danas?— Jer, kao što sam imao čast da kažem Vašem Veličanstvu, ma koliko revno da sam se trudio, mogao sam stići tek jučer.— To je neprijatno, to je neprijatno! — promrsi kralj — Jer, sada bismo bili u sigurnosti, bilo u La Rošelu (La Rochelle), bilo pak u nekoj dobroj ravnici, okruženi sa dvije ili tri hiljade konjanika!— Sire, ono što se dogodilo, dogodilo se, — reče Margerita poluglasno — i umjesto da gubite vrijeme optuživanjem prošlosti, u pitanju je da izvučete najbolju moguću korist od budućnosti!— Na mojem mjestu — upita Henrik sa svojim ispitivačkim pogledom—vi biste, znači, imali još neku nadu, gospođo?— Da, svakako! Ja bih na tu započetu igru gledala kao na neku partiju u tri poena od kojih sam dosad izgubila tek prvo kolo.— Ah, gospođo, — šapne potiho Henrik — kad bih bio siguran da ćete vi u toj mojoj igri sudjelovati sa polovinom uloga ...— Da sam htjela prijeći na stranu vaših protivnika — otpovrne Margerita — čini mi se da ne bih bila toliko odugovlačila!— To je istina! — klikne Henrik — Ja sam ne-zahvalnik, i, kao što kažete, sve se danas još može popraviti!— Avaj, Sire, — dobaci de La Mol — ja želim Vašem Veličanstvu svaku moguću sreću, ali danas više nemamo gospodina admirala!Henrik se nasmiješi onim lukavim seljačkim smiješkom što su ga na dvoru shvatili tek onoga dana kad je postao kralj Francuske.— Međutim, gospođo, — reče pažljivo pogledavši de La Mol-a — taj plemić ne može ostati kod vas, a da vam ne bude na beskrajnu smetnju i da ne bude izložen neprijatnim iznenađenjima. Što ćete s njim učiniti?186— Ali, Sire, — odgovori Margerita — ta zar ne bismo mogli upriličiti da izađe iz Luvra? Jer, ja se sa vama slažem u svakom pogledu.— To je veoma teško!— Sire, zar gospodin de La Mol ne može naći malko mjesta u domu Vašeg Veličanstva?— Avaj, gospođo, vi neprestano sa mnom postupate kao da sam još uvijek kralj hugenota i kao da još uvijek imam jedan narod. Vama je dobro poznato da sam napola obraćen i da. uopće više nemam naroda!Neka druga no što bijaše Margerita bila bi se požurila da smjesta odgovori: »On je katolik!« No kraljica je htjela da je Henrik zamoli za ono što je ona željela postići od njega.Što se pak de La Mol-a tiče, vidjevši tu uzdrž-ljivost svoje pokroviteljice i ne znajući još gdje da stane nogom na skliskom tlu jednog tako opasnog dvora kao što to bijaše francuski, on je također šutio.— Ali, — nastavi ponovo pročitavši pismo što mu ga je de La Mol donio — ta što mi to piše go-spodin guverner Provanse da je vaša majka bila katolkinja i da otuda potiče prijateljstvo što vam ga on ukazuje?— A meni — upita Margerita — što ste mi ono govorili o nekom zavjetu kojeg ste učinili, gospodine grofe, o nekoj promjeni vjere? Moje su mi se misli pobrkale u vezi sa tim... dajte mi pomozite gospodine de La Mol-e! Nije li bilo posrijedi nešto nalik na ono što, kralj kanda želi?— Nažalost, da! No Vaše je Veličanstvo tako hladno primilo moje izlaganje u vezi sa tim — odgo-vori La Mol — da se nisam usudio...— To je bilos toga što me se sve to uopće nije ticalo, gospodine. Izložite to kralju! Izložite!— Pa lijepo, kakav je to zavjet? — upita kralj.— Sire, — odgovori de La Mol — progonjen od mučkih ubojica, bez oružja, gotovo umirući od svojih dviju rana, meni se učinilo da vidim sjen svoje majke kako me vodi prema. Lttvru 53 križem u ruci. Tada

187sam učinio zavjet da ću, ako mi bude spašen život, prigrliti vjeru svoje majke kojoj je bog dozvolio da izađe iz svojeg groba, kako bi mi poslužila kao vodič za vrijeme te užasne noći. Bog me je doveo ovamo, Sire. Nalazim se ovdje pod dvostrukom zaštitom jedne francuske kraljevske princese i kralja Navare. Moj život je spašen na čudesan način. Na meni je dakle samo da ispunim svoj zavjet, Sire. Spreman sam da postanem katolik.Henrik nabra obrve. Skeptik kakav je bio, on je mogao shvatiti odreknuće iz interesa, ali je veoma sumnjao u odreknuće iz vjerskih pobuda.— Kralj neće htjeti preuzeti na sebe mojeg štićenika! — pomisli Margerita.De La Mol-u, međutim, bijaše neugodno između te dvije suprotne volje. Dobro je osjećao, a da to sebi i nije pokušavao tumačiti, smiješnost svojeg položaja. I opet je Margerita sa svojom ženskom tankoćutno-šću bila ona koja ga je izvukla iz tog škripca.— Sire, — reče — mi zaboravljamo da je ubogom ranjeniku potreban odmor! I sama padam od sanji-vosti! Oh, pogledajte!De La Mol je doista problijedio, no to bijaše zbog posijednih Margeritinih riječi koje je čuo i protumačio na svoj način.— Pa, gospođo, — primijeti Henrik — ništa jednostavnije od toga! Zar ne možemo pustiti gospodina de La Mol-a da se odmori?Mladić upravi Margeriti preklinjajući pogled te usprkos nazočnosti obje Veličanstva klone na jedan stolac, sav slomljen od boli i umora.Margerita shvati koliko je bilo ljubavi u tom pogledu i očajanja u tom nastupu slabosti.■*- Sire, — reče — Vašem Veličanstvu priliči da tom mladom plemiću koji je stavio na kocku svoj život za svoga kralja, budući da je dotrčao ovamo da vam javi admiralovu i Telinji-evu smrt kad je i sam bio ranjen.. .Vašem Veličanstvu priliči, kažem, da mu učini jednu čast za koju će on biti zahvalan čitavog svog života f " *188— A koju to? — upita Henrik — Zapovijedajte, ja sam spreman!— Gospodin de La Mol će noćas spavati do nogu Vašeg Veličanstva, koje će pak spavati na ovoj po-čivaljci! A što se pak mene tiče, sa dozvolom svojeg uzvišenog supruga — pridometne Margerita sa osmi-jehom •—• pozvat ću Zijonu i leći u postelju... jer, kunem vam se, Sire, da između nas troje ja nisam ona koja ima najmanju potrebu za odmorom!Henrik je imao duha, možda čak i ponešto previše; njegovi prijatelji i njegovi neprijatelji su mu to kasnije zamjeravali. Međutim, on je shvatio da je ona, koja ga je prognala sa bračnog loga, stekla pravo na taj postupak upravo uslijed ravnodušnosti što ju je bio ispoljavao prema njoj. Osim toga, Margerita se maločas bijaše osvetila za ravnodušnost time što mu je spasla život. Stoga u njegovom odgovoru nije bilo samoljublja.— Gospođo, — reče kad bi gospodin de La Mol bio u stanju da prijeđe u moje odaje, ja bih mu ponudio svoju vlastitu postelju!— Da, — odoovori Margerita — ali vaše odaje u ovome trenutku ne mogu zaštititi ni jednoga od vas dvojice, i oprez nalaže da Vaše Veličanstvo ostane ovdje do sutra.— I, ne sačekavši kraljev odgovor, pozove Zijonu te dade pripremiti jastuke za kralja, a do nogu kralja ležaj za de La Mol-a, koji je izgledao toliko sretan i toliko zadovoljan zbog te časti, da bi se čovjek bio mogao zakleti da više ne osjeća svoje rane.Margerita pak učini pred kraljem ceremoniozan dvorski poklon i, vrativši se u svoju odaju i dobro je na sve strane zabravivši, ispruži se na svojoj postelji.— A sad, — reče Margerita samoj sebi •—• gospodin de La Mol treba sutra da ima zaštitnika u Luvru, a tko se večeras ogluši, sutra će se kajati!Potom dade znak Zijoni, koja je čekala na njezine posljednje naloge, da pristupi i da ih primi. Zijona priđe.189— Zijono, — prišapne joj potiho — potrebno je da sutra, pod bilo kakvim izgovorom, moj brat voj-voda od Alansona osjeti želju da dođe ovamo prije osam sati ujutru!U Luvru odbije dva sata.De La Mol porazgovori časkom sa kraljem o politici. Ovoga pak malo po malo savlada san, te uskoro zahrka u sav glas kao da je spavao na svojem bearn-skom kožnatom krevetu.De La Mol bi možda bio spavao kao i kralj, ali, Margerita nije spavala. Ona se vrtila i obrtala u svojoj postelji, a taj štropot je uznemiravao mladićeve misli i san.— Veoma je mlad, — mrmljala je Margerita posred svoje besanice — veoma je plašljiv! Možda će čak... valja da provjerim... možda će biti čak i smiješan! Lijepe oči, međutim... lijepo građen, mnogo

ljupkosti! Ali, ako li ne bude odvažan...! Bježao je... odriče se vjere... to je neprijatno! San je započeo tako lijepo... No, pustimo stvari neka teku i prepustimo ih trostrukom božanstvu one luckaste Hen-rijete!Prema jutru Margerita naposljetku zaspi, mrmljajući: »Ero s-Kupido-Amor!«15Sto žena hoće — bog hoćeMargerita se nije varala: gnjev koji se nakupio na dnu Katarinina srca uslijed te lakrdije čiji je zaplet vidjela nemajući moći da bilo što izmijeni na raspletu, nužno se morao na nekoga izliti. Umjesto da se vrati u svoje odaje, kraljica-majka se popne pravo k svojoj dvorskoj dami.Gospođa de Sov je očekivala dvije posjete: nadala se Henrikovoj, a strahovala je od KatarininaU postelji, napola odjevena, dok je Dariola bdje-la u predsoblju, ona začu kako se u bravi okreće190ključ, a zatim kako se približavaju polaki koraci koji bi se bili činili teškima da nisu bili prigušeni dubokim sagovima. Nije prepoznala lagani i užurbani Hen-rikov hod. Posumnja da je netko zapriječio Dariolu da je dođe obavijestiti te podbočivši se na ruku, širom otvorivši oči i uši, stane čekati.Zastor se podiže, i mlada žena, sva drhteći, ugleda kako se pojavljuje Katarina de Medici.Katarina se činila mirnom. Međutim, gospođa de Sov, vična od unazad dvije godine da je proučava, shvati koliko je taj prividni mir u sebi sakrivao mračnih, a možda i okrutnih osvetničkih misli.Ugledavši Katarinu, gospođa de Sov htjede skočiti iz svoje postelje. No Katarina digne prst kako bi joj naznačila da ostane, a nevoljna Šarlota osta prikovana na svojem mjestu, skupljajući u svojoj nutrini sve svoje duševne snage kako bi stala licem prema oluji koja se u tišini spremala.— Jeste li dostavili ključ kralju Navare? — upita Katarina, a da boja njezina glasa nije odavala nimalo uzbuđenja. Samo, te riječi izgovorila je usnicama koje su sve više i više blijedjele.— Jesam, gospođo... — odgovori Šarlota uzaludno nastojeći da joj glas bude isto tako siguran kao i Katarinin.— A da li ste ga vidjeli?— Koga? — upita gospođa de Sov.— Kralja Navare!— Ne, gospođo! Ali, ja ga čekam... mislila sam čak, kad sam čula kako se ključ okreće u bravi, da to dolazi on.Začuvši ovaj odgovor koji je kod gospođe de Sov ukazivao ili na savršeno povjerenje, ili pak na krajnje pretvaranje, Katarina ne uzmogne savladati lagani drhtaj. Ona stisne svoju gojaznu i kratku šaku— A ipak, dobro si znala — reče sa svojim opakim osmjehom — dobro si znala, Karloto, da kralj Navare noćas neće doći!191— Ja, gospođo? Da sam to znala?! — poviče Šar-lota savršeno dobro odglumljenim naglaskom iznenađenja.— Da! Znala si!— Da ne dođe — reče mlada žena dršćući pri samoj toj pomisli — morala bi ga zacijelo u tome zapriječiti smrt!Ono, što je Šarloti davalo smjelost da tako laže, bijaše sigurnost kojom je mogla očekivati strašnu osvetu u slučaju da se njezina mala izdaja otkrije.— Ti dakle nisi pisala kralju Navare, K a r 1 o t a m i a? — upita Katarina sa istim onim tihim i okrutnim smiješkom.— Nisam, gospođo! — odgovori Šarlota sa divnim izražajem naivnosti. — Vaše Veličanstvo mi to nije naložilo, čini mi se.Nastupi trenutak šutnje, za vrijeme kojeg je Katarina gledala gospođu de Sov kao što zmija gleda pticu koju želi da opčini.— Ti misliš da si lijepa? — reče zatim Katarina — Misliš da si umješna, zar ne?■ — Ne, gospođo! — odgovori Šarlota. — Znam samo da je Vaše Veličanstvo ponekiput bilo veoma po-pustljivo prema meni, kada se radilo o mojoj umješnosti i o mojoj ljepoti.— Pa lijepo, — reče Katarina razžestivši se — ti si se varala ako si to mislila, a ja sam lagala ako sam ti to rekla! Ti si samo glupača i prava rugoba naspram mojoj kćeri Margo!— O, to je istina, gospođo! — klikne Šarlota. — I neću čak ni pokušati da to poreknem, a pogotovo ne vama!— A k tome — nastavi Katarina — kralj Navare daje mnogo veću prednost mojoj kćeri nego li tebi, a to nije ono što si htjela, mislim, a ni ono što smo se dogovorile!

— Avaj, gospođo! — klikne Šarlota briznuvši o-voga puta u plač, a da nije imala potrebe da se imalo prisiljava. — Ako je tako, onda sam veoma nesretna!192— Tako i jeste! — reče Katarina zabadajući poput dvostrukog bodeža dvostruki bljesak svojih očiju u srce gospođe de Sov.— Ali, kako dolazite na to? — upita Šarlota.— Siđi u odaje kraljice Navare, pazza (ludo), i naći ćeš tamo svojeg ljubavnika!— Oh! — klikne gospođa de Sov. Katarina slegnu ramenima.— Jesi li kojim slučajem ljubomorna? — upita kraljica-majka.— Ja?! — otpovrne gospođa de Sov sakupljajući svu svoju snagu koja umalo što je nije napustila.— Da, ti! Bila bih znatiželjna da vidim ljubomoru jedne Francuskinje!— Ah, — dobaci gospođa de Sov — kako bi Vaše Veličanstvo htjelo da budem ljubomorna drukčije negoli od samoljublja? Ja volim kralja Navare samo onoliko koliko je potrebno za službu Vašem Veličan-stvu!Katarina se časkom zamišljeno zagleda u nju.— To što mi tu govoriš može, sve u svemu, biti istina! — promrmlja.— Vaše Veličanstvo čita u mojem srcu!— I to srce mi je posve odano?— Zapovijedajte, gospođo, i prosudit ćete sami!— E pa lijepo! Budući da se žrtvuješ meni na službu, K a r 1 o t a, treba, isto tako meni na službu, da budeš vrlo zaljubljena u kralja Navare, a prije svega vrlo ljubomorna, ljubomorna poput neke Ta-lijanke.— Ali, gospođo, — upita Šarlota — na koji je način ljubomorna Talijanka?— To ću ti reći! — odgovori Katarina.I, pošto je nekoliko puta klimnula glavom, izađe nečujno i polagano kao što bijaše i ušla.Šarlota, sva zbunjena svijetlim pogledom tih očiju raširenih kao u mačke ili pantere, pogledom koji zbog te proširenosti nije gubio nimalo dubine, pusti Katarinu izaći a da nije izgovorila ni cigle riječi, a da čak nije svojem dahu dozvolila slobodu da bude13 Kraljica Margo I193čujan, te stane opet disati tek kad je čula da su se za njom zatvorila vrata i kada je došla Dariola da je obavijesti da je ta strašna pojava stvarno iščeznula.— Dariolo, — reče joj tada — dovući jedan naslonjač k mojoj postelji i provedi noć na tome naslonjaču! Molim te, jer se ne bih usudila ostati sama!Dariola posluša. Ali, usprkos društvu svoje sobarice koja je ostala pokraj nje, usprkos svjetiljci za koju je naredila da ostane zapaljena radi većeg umirenja, gospođa de Sov također zaspa tek ujutro — toliko je u njezinim ušima odzvanjao metalni ton Katarinina glasa.Međutim, ma da je zaspala tek u trenutku kada je počeo svitati dan, Margerita se probudi pri prvom zvuku truba, pri prvom lavežu pasa. Ona smjesta ustane te počne oblačiti jednu jutarnju haljinu koja je bila koliko smiješno nemarna, toliko i preuzetno skupocjena. Zatim pozove svoje dvorkinje i dade uvesti u svoje predsoblje plemiće koji bijahu u redovnoj službi kralja Navare. A potom otvori vrata koja su pod istim ključem zatvarala Henrika i de La Mol-a te, dobacivši ovom potonjem umiljati pogled za dobroj utro, pozove svojeg muža:— Hajde, Sire, — reče — nije sve u tome što ste naveli gospođu moju majku da povjeruje ono što nije! Uputno je također i da uvjerite čitav svoj dvor o savršenom razumijevanju koje među nama vlada. Ali, budite mirni — pridometne sa smijehom — i dobro upamtite moje riječi što ih okolnosti čine gotovo svečanima: danas će biti posljednji puta što ću Vaše Veličanstvo staviti na tu okrutnu kušnju!Kralj Navare se osmjehne i naredi da se uvedu njegovi plemići. U času kad su ga pozdravljali, on se pričini kao da tek sada opaža da je njegov plašt bio ostao na kraljičinoj postelji. Izvine im se što ih je ovako primio, uzme svoj plašt iz ruku Margerite, koja je porumenjela, te ga prikopča o svoja ramena. Potom se okrene prema njima te ih priupita o novostima u gradu i na dvoru. -.--.194Margerita je krajičkom oka opažala neprimjetno začuđenje što ga je na licima plemića proizvela ta prisnost koja se maločas otkrila između kralja i kraljice Navare, kad li uniđe jedan glasnik u pratnji trojice ili četvorice plemića i najavi vojvodu od Alansona.Da bi ga navela da dođe, Zijoni je trebalo samo da mu saopći da je kralj proveo noć kod svoje žene.

Franjo uđe tako žurno da umalo nije, razmičući ih, srušio one koji su ušli pred njim. Prvi njegov pogled išao je Henrika, a tek drugi Margeritu.Henrik mu odvrati ljubaznim pozdravom. Margerita namjesti na svojem licu izražaj najsavršenijeg spokoja.Još jednim neodređenim, ali ispitivačkim pogledom vojvoda obuhvati čitavu prostoriju: vidje postelju sa izneređenom posteljinom, dvostruki, od glava ulub-ljeni jastuk na njezinom gornjem kraju i kraljev šešir, odbačen na jednoj stolici.On problijedi. No smjesta se opet sabravši upita:— Brate Henriče, hoćete li jutros doći da se igrate loptanja s kraljem?— Da li mi kralj ukazuje čast time što me je odabrao — upita Henrik — ili je to samo pažnja s vaše strane, šurjače?— Ma ne, kralj nije o tome govorio — reče vojvoda malko u neprilici — ali, ta zar niste njegov redoviti suigrač?Henrik se osmjehne. Jer, od posljednje partije što je bijaše odigrao sa kraljem, dogodilo se bilo toliko i tako ozbiljnih stvari, te ne bi bilo nimalo začudno da je Karlo IX promijenio svoje uobičajene suigrače.— Poći ću! — reče Henrik sa smiješkom.— Dođite! — odgovori vojvoda.— Vi idete? — upita Margerita. ■— Da, sestro!— Znači da vam se žuri?— Vrlo mi se žuri.— A kad bih vas, međutim, zatražila za nekoliko minuta?19STakvo pitanje bijaše iz Margeritinih ustiju tolika rijetkost, da se njezin brat zagleda u nju naizmjenično crveneći i blijedeći.»Što mu je naumila reći?« pomisli Henrik, ne manje začuđen negoli vojvoda od Alansona.Kao da je pogodila misao svojeg supruga, Mar-gerita se obrati ovome.— Gospodine, — reče sa ljupkim osmjehom — možete otići k Njegovom Veličanstvu ako vam je s voljom, jer je tajna, koju imam da otkrijem svojem bratu, vama već poznata, budući da je molbu, što sam vam je jučer u vezi te tajne upravila, Vaše Veličanstvo malone odbilo. Ne bih dakle htjela — nastavi Margerita — da Vaše Veličanstvo po drugi puta zamaram izlažući u njegovom prisustvu jednu želju, koja mu, kako se činilo, nije bila ugodna!— Ta što je? — upita Franjo gledajući oboje sa začuđen j em.— Ah, ah, — reče Henrik crveneći od srdžbe — znam što želite reći, gospođo! Zaista, žalim što nisam u većoj mjeri slobodan! Međutim, ako gospodinu de La Mol-u već mogu pružiti gostoprimstvo koje mu i onako ne bi davalo nikakvo osiguranje, ja isto tako ne mogu ni a da zajedno s vama ne preporučim svojem bratu Alansonu osobu za koju se zanimate. Možda će — pridometne kako bi učinio jošupečatljivijima riječi što smo ih upravo naglasili — možda će moj brat čak i iznaći neku ideju koja će vam omogućiti da gospodina de La Mol-a zadržite... ovdje ... pokraj sebe ... što bi bilo bolje od svega ostaloga, zar ne, gospođo?»Gle, gle«, reče u sebi Margerita »njih dvojica će udruženi učiniti ono što ni jedan ni drugi od njih sam ne bi bio učinio!«I otvori vrata kabineta te pozove mladog ranjenika da izađe, pošto je rekla Henriku:r— Na vama je, gospodine, da rastumačite mojem bratu zbog čega se zanimamo za gospodina de La Mol-a!196Uhvaćen u klopku, Henrik ispriča u dvije riječi vojvodi od Alansona ■—• napola protestantu iz opozicije, kao što je Henrik bio napola katolik iz opreza — de La Mol-ov dolazak u Pariz, i kako je mladić bio ranjen putem za vrijeme dok mu je donosio jedno pismo od gospodina d'Oriak-a.Kad se vojvoda okrenuo, de La Mol, koji je izašao iz kabineta, stajao je pred njim.■ -Ugledavši ga tako lijepog i tako blijedog, pa prema tome dvostruko privlačnog uslijed njegove ljepote i njegova blijedila, Franjo osjeti kako mu se u dnu duše rađa novi užas. Margerita ga je zahvatila istovremeno putem ljubomore i putem samo'jublja.— Brate, — reče mu ona — taj mladić će, za to jamčim, biti koristan onome koji će umjeti da ga upotrijebi. Ako ga prihvatite kao svojeg, on će u vama naći moćnog gospodara, a vi pak u njemu odanog slugu. U ovim vremenima valja se umjeti okružiti ljudima, brate, a pogotovu — doda spuštajući glas tako da ju je mogao čuti samo vojvoda od Alansona— a pogotovu ako je netko častohlepan i ako ima nesreću da je tek treći sin vladarske kuće Francuske!Ona stavi prst na usta kako bi Franji naznačila da je usprkos ovom otvorenom uvodu zadržala za se još jedan pozamašan dio svoje misli.

— I osim toga, — doda — možda ćete smatrati, posve suprotno od Henrika, da nije dolično da taj mladić ostane ovdje blizu mojih odaja ...— Sestro, — upadne Franjo živahno — gospodin de La Mol, ukoliko mu to, naravno, odgovara, bit će unutar pola sata smješten u mojem stanu, u kome mislim da nema čega da se boji. Neka me voli, i vo-ljet ću ga!Franjo je lagao, jer, u dnu svojeg srca on je de La Mol-a već mrzio.— Dobro je, dobro je... znači da se nisam varala!— promrmlja Margerita koja je vidjela kako kralj Navare nabire obrve — Ha, da bi čovjek vodio, jed-noga i drugoga, valja vas voditi jednoga putem drugoga!197A onda doda nadopunjavajući svoju misao:— Hajde-de... »Bravo Margerito!«, rekla bi Hen-rijeta!I doista, pola sata kasnije, pošto mu je Marge-rita dala ozbiljne i poučne upute, de La Mol je poljubio rub niezine haljine i uspeo se, prilično žustro za jednog ranjenika, uz stepenice koje su vodile u odaje vojvode od Alansona.Protekla su dva ili tri dana, tokom kojih se lijepa harmonija, kako se činilo, sve više i više učvršćivala između Henrika i njegove žene. Henrik je postigao da ne izvrši javno odreknuće, ali se odrekao na ruke kraljeva ispovjednika te je svakog jutra slušao misu koja se čitala u Luvru. Uveče bi se javno i na očigled uputio k odajama svoje žene, ušao na glavna vrata, porazgovorio sa njom koji trenutak, a zatim izašao na mala tajna vrata i popeo se k gospođi de Sov koja nije bila propustila da ga obavijesti o Katari-ninoj posjeti i o neospornoj pogibiji što mu je prijetila.Upućen sa dviju strana, Henrik je dakle udvostručio podozrivost u pogledu kraliice-maike, i to sa utoliko više razloga što se Katarinino lice neprimjetno počelo razvedravati. Henrik je dospio čak dotle da je jednog jutra vidio kako se na njezinim blijedim usnama rascvao dobrohotan smiješak. Toga dana se samo sa najvećom mukom mogao odlučiti da jede štogod osim jaja koja je lično stavio kuhati, i da pije nešto drugo osim vode koju je vidio da se pred niegovim sitnim očima crpla iz Sene.Pokolj se nastavljao, ali je ipak počeo jenjavati. Bijaše upriličeno tako veliko ubijanje hugenota, da se njihov broj veoma smanjio. Najveći dio je bio mrtav, mnogo njih je pobjeglo, neki su ostali sakriveni.S vremena na vrijeme podigla bi se velika povika v u ovoj ili onoj četvrti. A to bi bilo kad bi se otkrio netko od ovih potonjih. Pogubljenje bi tada bilo potajno ili javno, već prema tome da li se nesretnik zavukao na nekom mjestu bez izlaza, ili pak je mo-198gao bježati. U ovom potonjem slučaju nastala bi velika radost za četvrt gdje se događaj odvijao. Jer, umjesto da se smire uslijed istrebljenja svojih neprijatelja, katolici su postajali sve to divljiji, i što manje ih je preostajalo, to ogorčenije su, kako se činilo, progonili te nesretne ostatke.Karlu IX se lov na hugenote bio počeo veoma sviđati, a kasnije, kad nije mogao nastaviti lično, uživao je u bici što ju je proizvodio lov drugih.Jednoga dana, vraćajući se sa kuglanja, što je zajedno sa loptanjem i lovom predstavljalo njegovu najomiljeniju zabavu, Karlo IX uđe k svojoj majci, ozarena lica, u pratnji svojih uobičajenih dvorjanika.— Majko, — reče poljubivši Firentinku koja je, primijetivši tu njegovu vedrinu, već bila pokušala da joj odgonetne uzrok — majko, dobre vijesti! Do svih paklenih vragova, znate li što je novo? Dični kostur gospodina admirala, za kojeg se vjerovalo da se izgubio, opet je pronađen!— Aj, aj! — dobaci Katarina.— Oh, bogo moj, da! Vi ste skupa sa mnom pomislili, zar ne, majko, da su ga psi iskoristili za svoj svadbeni ručak... ali, ništa od tega! Moj narod, moj dragi narod, moj dobri narod došao je na jednu ideju: objesio je admirala o monfokonsku kuku:»Bacili Gašpara odozgor su dolje, Digli ga zatim odozdola gore ...«— E, pa? — upita Katarina.— E, pa, dobro moja majko — odgovori Karlo IX — neprestano sam žudio za tim da ga opet vidim, otkad znam da je mrtav, taj dragi čovjek... Vrijeme je lijepo, sve mi se čini rascvjetano danas, zrak je pun života i miomirisa, osjećam se izvrsno kao što se još nikad nisam osjećao... Ako hoćete, majko, pojašit ćemo konje i poći na Monfokon!— Učinila bih to drage volje, sine moj, — odgovori Katarina — da nisam urekla jedan sastanak kojeg ne želim propustiti. A onda, za posjetu koja se199pravi jednom čovjeku od važnosti kao što je to gospodin admiral — doda kraljica-majka — valja da se sazove čitav dvor. Bit će to prilika za promatrače da promatraju i da dođu do zanimljivih opažanja. Vidjet ćemo tko će se pridružiti, a tko će ostati.

— Vjere mi, u pravu ste, majko! Odgodimo stvar do sutra, to će biti bolje! Dakle, razašaljite svoje pozive, a ja ću svoje, ili bolje, nećemo pozvati nikoga! Reći ćemo samo da idemo onamo, a poslije toga, biti će svakome na volju! Zbogom, majko, idem da sviram u rog.— Istrošit ćete se, Karlo! Ambroaz Pare vam to govori bez prestanka, i u pravu je! To je za vas pre-naporno!— Ta, ta, ta! — otpovrne Karlo. — Htio bih biti siguran da ću umrijeti samo od toga! Sahranio bih ovdje sve, pa čak i samog Henrika koji će navodno jednoga dana naslijediti sve nas, prema onome što tvrdi Nostradamus!Katarina nabra obrve.— Sine, — reče — čuvajte se naročito onih stvari koje se čine nemogućima, a dotle... štedite se!— Samo dva ili tri lovačka napjeva, da razonodim svoje pse koji se smrtno dosađuju, jadne životinje! Trebalo je da ih pustim na hugenote, to bi ih bilo razonodilo!I Karlo IX izađe iz odaje svoje majke, uniđe u svoj kabinet za oružje, skine jedan rog i zatrubi žestinom koja bi bila poslužila na čast i samome Ro-landu. Ljudima bijaše neshvatljivo kako je iz tog slabog i boležljivog tijela i iz tih blijedih usnica mogao izlaziti tako snažan dah.Katarina je doista nekoga očekivala, kao što je to svojem sinu kazala. Časak kasnije, pošto je ovaj izašao, jedna od njezinih žena priđe da joj nešto prišapne. Kraljica se osmjehne, ustane, pozdravi o-sobe koje su bile došle da je obiđu i da joj se poklone, te pođe za glasnicom.Firentinac Rene, isti onaj kome je kralj Na vare u samo predvečerje bartolomejske noći bio priredio200tako diplomatski doček, upravo je unlšao u njezinu molitvenu sobu.— A, vi ste to, Rene! — klikne Katarina — Čekala sam vas sa nestrpljenjem!Rene se pokloni.— Primili ste jučer ono nekoliko riječi što sam vam ih napisala?— Imao sam čast!— Jeste li, kao što sam vam rekla, ponovo preispitali horoskop što ga je sačinio Ruđeri (Ruggieri), a koji se tako dobro poklapa sa onim Nostradamu-sovim proročanstvom što kazuje da će sva trojica mojih sinova vladati? Otprije nekoliko dana stvari su se veoma izmijenile, Rene, i pomislila sam da je lako moguće da su sudbine postale manje zlokobne.— Gospođo, — odgovori Rene vrteći glavom — Vašem Veličanstvu je dobro poznato da stvari ne mijenjaju sudbine, već naprotiv, da sudbine upravljaju stvarima.— Vi ste zato ipak ponovili žrtveni obred, zar ne?— Jesam, gospođo, — odgovori Rene — jer slušati vas, to mi je prva dužnost!— Pa? A rezultat?— Ostao je isti, gospođo.■■— Što? Crno janie je i opet tri puta kriknulo?— I opet, gospođo!— Znamenje za tri okrutne smrti u mojoj obitelji! — prošapta Katarina.— Nažalost! — potvrdi Rene.— Nadalje?— Nadalje, gospođo, u njegovoj iznutrici postojalo je isto ono čudno poremećenie jetre što smo ga već primijetili kod dvaju prethodnih. Jetra se nagnula u obrnutom smjeru.— Promjena dinastije! I opet, i opet, i opet?! — progunđa Katarina. — Valja to, međutim, suzbiti, Rene! — nastavi ona.Rene odmahne, glavom.— Resao sam već Vašem Veličanstvu — reče — sudbina upravlja!201— To je tvoje uvjerenje? — upita Katarina.— Da, gospođo!-»- Sjećaš li se horoskopa Ivane d'Albre?— Da, gospođo!— De, ponovi ga malko... ja sam ga zaboravila!— »Vives honorata«, — poče Rene — »mo-rieris reformidata, regina amplifica-b e r e«.— Sto će, mislim, reći: »Za života će te poštivati«... a nedostajalo joj je i ono najnužnije, toj bijednoj ženi!... »Pred smrt će te se bojati«... a podrugivali smo joj se!... »Biti ćešveća no što si bila kao kraljica«... a mrtva je, i njezina veličina, evo, počiva u jednom grobu na koga smo zaboravili staviti čak i njezino ime!

— Gospođo, Vaše Veličanstvo rđavo tumači to »vives honorata«. Navarska kraljica je živjela poštovana, doista, jer je za čitava svojeg života uživala ljubav svoje djece i štovanje svojih pristaša... ljubav i štovanje utoliko iskrenije, ukoliko je bila siromašnija!— Dobro, — reče Katarina — puštam vam to »za života ćeš biti poštivana«... ali, ono »morieris reformidata«, hajde da vidimo, kako ćete to protumačiti?— Kako ću protumačiti? Ništa lakše od toga! Pred smrt će te se bojati!— Pa lijepo, da li su je se bojali?— Toliko su je se bojali, gospođo, da ona i ne bi bila mrtva da Vaše Veličanstvo nije od nje strahovalo! I napokon: »Kao kraljica ti ćeš narasti« ili »Bit ćeš veća no što si bila kao kraljica«... što je također istina, gospođo, jer, u zamjenu za prolaznu krunu, ona, kao kraljica i mučenica, ima sada možda nebesku krunu. A povrh toga, tko zna kakva još budućnost čeka njezin rod na zemlji?Katarina bijaše krajnje praznovjerna. Ona se zgrozi možda još i više od Reneove hladnokrvnosti negoli od tvrdokornosti tih proročanstava. A kako je202za nju povreda učtivosti predstavljala priliku da smjelo prebrodi situaciju, ona se iznenada, bez nekog drugog prijelaza osim nijemog slijeda svojih misli, obrati Rene-u:— Da li je stigalo štogod miomirisa iz Italije? — upita.— Jest, gospođo.— Poslat ćete mi jednu škrinjicu!— Od kojih?— Od posljednjih, od onih koji... Katarina zasta.— Od onih što ih je voljela osobito navarska kraljica? — upadne Rene.— Upravo tako!— Nema potrebe da ih prepariram, zar ne, gospođo? Jer, Vaše je Veličanstvo sada već isto tako učeno kao i ja!— Misliš? — dobaci Katarina. — Činjenica je da su djelotvorni! 6— Vaše Veličansto nema više ništa drugo da mi kaže? — upita kozmetičar.— Ne, ne! — odgovori Katarina zamišljeno. — Mislim da ne, bar mi se tako čini... Ukoliko bi ipak bilo nečeg novog u žrtvenim obredima, javite mi! Uostalom, pustimo jagnjad i pokušajmo sa kokošima!— Nažalost, gospođo, plašim se da mijenjajući žrtve nećemo ništa izmijeniti na predznacima!— Učini što ti kažem! Rene pozdravi i izađe.Katarina osta časkom zamišljeno sjediti. Potom ustane i sama te se vrati u svoju spavaonicu gdje su je čekale njezine dvorjanke i gdje najavi za sutrašnji dan hodočašće na Monfokon.Vijest o toj novoj zabavi bude tokom čitave večeri predmet razgovora u dvoru i brujanja po gradu. Dame dadoše pripremiti svoje najelegantnije toalete, a gospoda pak svoje paradno oružje i konje. Trgovci zatvoriše dućane i radionice, a gradski besposličari poubijaše ovdje-ondje nekoliko hugenota prišteđenih203za koju dobru priliku, kako bi mogli admiralovoj lješini podati pristojnu pratnju.Bilo je mnogo buke tokom čitave ve&eri i tokom dobranog dijela noći.La Mol je proživio naiturobniji dan na svijetu. a tome danu bijahu predhodila tri ili Četiri druga dana, koji nisu bili nimalo manje turobni.Voivoda od Alansona ga je, kako bi se povinovao Margeritinoj že'ji, smjestio u svoiim odajama, ali ga otada više nije ni pogledao. La Mol se odjednom, kao neko jadno napušteno dijete, osjećao lišen nježne tan-' koćutne i ljupke njege dviju žena, a i samo sjećanje na jednu od njih bez nrestanka mu ie proždiralo misli. Bio je doduše dobio vijest o njoj putem kirurga Ambroaza Pare-a. koga mu bijaše poslala, ali te vijesti što ih je prenio čovjek od pedesetak godina koii nije imao prima ili se gradio da nema pojma o živom zanimanju što ga je de La Mol gajio za svaku i najmanju stvar koja se odnosila na Margeritu, bijahu veoma neootnune i veoma manjkave. Ziiona bijaše, istina, jednom došla, naravno u svoie vlastito ime, da se rasDita za ranienika. Ta posjeta bijaše proizvela učinak sličan učinku zrake sunca u tamnici, i de La Mol bijaše od nje ostao kao zaslijepljen i neprestano je čekao ponovo pojavijivanie koie, ma da od onog bijahu protekla dva dana. niie nikako dolazilo.A kad su ranjeniku, koji ie prizdravljao, doniieli vijest o tom sjajnom zboru čitavog dvora za sutradan, on dade voivodu od Alansona zamoliti za milost da mu se smije pridružiti.Vovjoda se nije čak ni upitao da li je de La Mol U stanju da podnese taj napor. On samo odgovori:■— Izvrsno! Neka mu dadu jednog od mojih konja.

To je bilo sve što je de La Mol želio. Meštar Ambroaz Pare došao je kao -i obično da mu previje rane. La Mol mu iznese nužnost u kojoj se našao da pojase konja i zamoli ga da uloži dvostruku pažnju pri stavljanju zavoja. Obje su se rane, uostalom, bile zatvorile, ona na grudima kao i ona na ramenu, i samo ona na ramenu ga je boljela. Obje su bile pre-204vučene ružičastom kožicom, kao što to priliči ranama na putu ozdravljenja. Meštar Ambroaz Pare ih pokrije gumiranom svilom koja bijaše u ono doba veoma u modi za slučajeve takve vrste, i obeća de La Mol-u, ukoliko se ne bude odviše kretao prilikom predviđenog izleta, da će stvari proteći kako valja.La Mol je bio preplavljen radošću. Izuzev izvjesnu slabost prouzrokovanu gubitkom krvi i laganu omamljenost koja se svodila na isti uzrok, on se osjećao ne može biti bolje. Uostalom, Margerita će bez sumnje sudjelovati u toj kavalkadi. On će ponovo vidjeti Margeritu... a kad se prisjećao koliku mu je blagost pričinilo viđenje Zijone, nije imao ni najmanje sumnje u još mnogo veću djelotvornost viđenja svoje vladarke.De La Mol upotrijebi dakle jedan dio novca, što ga je na odlasku bio dobio od svoje obitelji, da bi kupio najljepši usko pripijeni prsluk od bijelog satena i najbogatije izvezeni haljetak što mu ga je mogao dobaviti krojač u modi. Isti ovaj ga opskrbi i čizmama iz namirisane kože što su se u to doba nosile. Sve to bude mu doneseno ujutro, samo pola sata kasnije od vremena za koje to de La Mol bijaše naručio, tako da se nije mogao ni previše buniti. On se hitro obuče, pogleda u jedno ogledalo i nađe da je dovoljno pristojno odjeven, očešljan i namirisan kako bi bio sam sa sobom zadovoljan. Naposljetku prijeđe na brzinu nekoliko puta uokrug svoje sobe i uvjeri se da će, izuzev nešto dosta živih bolova, duševna sreća ućutkati tjelesne neprijatnosti.Plašt trešnjeve boje po njegovoj zamisli", koji bijaše ponešto duži no što se tada nosio, osobito mu je dobro pristajao.Za vrijeme dok se ovaj prizor odvijao u Luvru, drugi jedan prizor iste naravi zbivao se u palači Giz. Jedan krupni plemić riđe dlake ispitivao je pred ogledalom crvenkastu prugu koja mu je na neprijatan način prelazila licem. Češljao je i škropio miomirisom svoje brkove, a usput je nanosio na tu nesretnu prugu koja se, usprkos svim kozmetičkim sredstvima205što su se u ono doba upotrebljavala, tvrdokorno uvijek opet javljala, nanosio, kažem, trostruku naslagu bjelila i crvenila. Međutim, kako je taj postupak bio nedostatan, njemu padne na um jedna ideja: žarko sunce, augustovsko sunce prosipalo je svoje zrake na dvorište. On siđe u to dvorište, stavi svoj šešir u ruku, a nos u zrak te stane zatvorenih očiju deset minuta šetati, dragovoljno se izlažući tom proždirućem plamenu koji je nemilosrdno lizao sa neba.Nakon deset minuta, zahvaljujući sunčanom udaru prve vrste, plemić je dospio do toga da mu lice bude tako plameno, te je sada pak crvena pruga bila ona koja više nije bila u Skladu sa svim ostalim i koja se u usporedbi sa ostalim činila žutom. Naš se plemić uza sve to nije činio manje zadovoljnim tom šarenom dugom, koju je kako je najbolje umio uskladio sa preostalim licem, zahvaljujući naslazi rumenila što ga je na nju namazao. Poslije toga obuče veličanstveno odijelo što mu gaje jedan krojač ostavio u njegovoj sobi i prije no što je i zatražio krojača.Tako iskićen, namirisan, naoružan od glave do pete, siđe po drugi put u dvorište i stane milovati jednog velikog crnog konja čija bi ljepota bila bez premca, da nije bilo jedne male posjekotine koju mu je, na isti način kao i njegovom jahaču, u jednoj od poslednjih građanskih bitaka nanijela neka njemačka konjička sablja.Uza sve to, ushićen svojim konjem, kao što bijaše i samim sobom, taj se plemić, kojeg su naši čitaoci svakako bez po muke prepoznali, nađe u sedlu četvrt sata prije svih ostalih, a dvorište palače Giz stade odjekivati od njištanja njegova trkača, tome se njištanju, u istoj mjeri kako je uspijevao zagospodariti konjem, počeše pridruživati njegovi »Sto mu gromova!«, izgovoreni u čitavoj ljestvici tonova. Trenutak zatim, posvema ukroćeni konj priznavao je svojom podatljivošću i svojim posluhom zakonitu vlast svojeg jahača.Međutim, pobjeda nije zadobivena bez buke, a ta je buka (našto je naš plemić možda i računao),206privukla na prozor jednu damu, koju naš krotitelj konja pozdravi dubokim poklonom i koja mu se nasmiješi na najprijatniji način.Pet minuta kasnije gospođa de Never dade pozvati svojeg upravitelja.— Gospodine, — upita ga — jesu li gospodinu de Kokona-u dali doličan doručak?— Jeste, gospođo! — odgovori upravitelj — Jutros je jeo čak i sa boljim tekom no obično.— Dobro je, gospodine! — reče vojvotkinja. Zatim se obrati svojem prvom plemiću.

— Gospodine d'Argison-e (d'Arguceu) reče — krenimo u Luvr, i imajte, molim vas, na oku gospodina grofa Hanibala de Kokona-a, jer on je ranjen, pa prema tome još slab, i ne bih ni za što na svijetu htjela da mu se desi neesreća. To bi natjeralo u smijeh hugenote koji ga imaju na zubu još od one blažene noći svetog Bortolomeja!I gospođa de Never, zajašivši i sama, krene sva ozarena put Luvra gdje je bio sveopći sastanak.Bijaše dva sata poslijepodne, kad se niz jahača koji su se prelijevali od zlata, dragulja i blještavih haljina, pojavio u ulici Sent-Denis, zbio na uglu groblja dez Inosane i razvio na suncu, između dvaju redova mračnih kuća, poput nekog gmaza svjetlucavih pršljenova.16.TIJELO MRTVA NEPRIJATELJA VAZDA DOBRO VONJANikakva četa, ma koliko bogato opremljena bila, ne može pružiti pojam o tome prizoru. Svilenaste, bogate i upadljive haljine što ih je kao blještavu modu Franjo I zaviještao svojim nasljednicima, nisu se još bile preobrazile u onu preusku i sumornu odjeću koja se nosila pod Henrikom III, tako da je nošnja Karla IX, manje bogata, ali možda elegantni ja207od one iz prethodnih razdoblja, upadala u oči u svoj svojoj savršenosti harmoniji. U našim danima ne postoji više nešto čime bi bilo moguće da se usporedi takva jedna povorka, jer mi smo izražavanje veličajnosti naših svečanosti sveli na simetriju i uniforme.Paževi, štitonoše, plemići nižih rodova, psi i konji stupali su sa strane i pozadi, pretvarajući kraljevsku povorku u pravu armiju. Za tom armijom išla je svjetina, ili, bolje reći, svjetina je bila posvuda.Svjetina je koračala, pokraj i ispred. Izvikivala je istovremeno i hlavospjeve i pogrde, jer u povorci se vidjelo nekoliko preobraćenih kalvinista, a narod je zlopamtilo.Toga jutra, u nazočnosti Katarine i vojvode de Giz-a, Karlo IX je kao o nekoj posve prirodnoj stvari pred Henrikom Navarskim spomenuo da će poći posjetiti monfokoska vješala, odnosno admiralovo iz-nakaženo tijelo koje je tamo obješeno. Prvi Henri-kov poriv bijaše da se izvuče iz toga da sudjeluje u tome pohodu. Upravo tu ga je Katarina čekala. Pri prvim riječima što ih je izgovorio izražavajući svoje gnušanje, ona izmijeni jedan, pogled i jedan smješak sa vojvodom de Giz-om. Henrik uvreba i jedno i drugo, shvati i smjesta se predomisli.— Ali, zapravo, — reče — zašto da ne idem? Ja sam katolik, i imam dužnosti naspram svojoj novoj vjeri!A onda se obrati Karlu IX.— Vaše Veličanstvo neka računa na mene! — reče — Bit ću vazda sretan da ga pratim ma gdje ono pošlo!I baci oko sebe hitar pogled da bi izbrojao obrve koje su se namrštile.I upravo onaj, u čitavoj toj povorci, koga su gledali sa možda najviše radoznalosti, bijaše taj sin bez majke, taj kralj bez kraljevstva, taj pokatoličeni hu-genot. Njegova dugačka i karakteristična pojava, njegovo po nešto vulgarno držanje, njegova familijarnost sa njegovim podređenima, familijarnost koju208je tjerao do stupnja gotovo nedoličnog za jednog kralja, familijarnost koja je poticala od brđanskih navada njegove mladosti i koju je zadržao sve do svoje smrti, sve to poslužilo je da ga prepoznaju gledaoci, od kojih su neki vikali:— Na misu, Henriče, na misu! Na što je Henrik odgovarao:— Bio sam na njoj jučer, dolazim sa nje danas i opet ću na nju sutra ... Trista mu, čini mi se ipak da je to posve dovoljno!Što se pak Margerite tiče, ona je na s'vojem konju bila tako lijepa, tako svježa, tako elegantna, da je udivljenje oko nje tvorilo čitav koncert, od kojeg su neke note, valja priznati, bile upravljene i njezinoj družici, gospođi vojvotkinji de Never, koja joj se maločas pridružila i čiji je bijeli konj, kao da je ponosan na teret što ga nosi, bijesno trzao glavom.— E, pa, vojvotkinjo, — upita kraljica Navare — što ima novo?— Pa, gospođo, — odgovori Henrijeta naglas — koliko znam, ništa!A zatim doda potiho:— A hugenot? — upita — što je od njega?— Našla sam mu gotovo sigurno skrovište. — očh govori Margerita — A veliki koljač ljudi, što si uradila sa njim?— Htio je da prisustvuje svečanosti. Jaši na bojnom konju gospodina de Never-a, konju velikom poput slona! To je konjanik da ti natjera strah u kosti! Dozvolila sam mu da prisustvuje ceremoniji jer sam mislila da se tvoj hugenot opreza radi zadržava u svojoj sobi, i da se na taj način ne moramo plašiti nikakvog sukoba.

— Eh, vjere mi, — odoovora Margerita sa smiješkom — pa sve da je i ovdje, kao što nije, mislim da zbog toga ne bi bilo sukoba. Lijep je taj dječak, taj moj hugenot, ali i ništa drugo! On je golubica, a ne orao! On guguta, ali ne grize. A napokon, — dobaci naglaskom koji se ne može opisati, i sliježući lagano ramenima — a napokon, možda smo mi mi-1* Kraljica Margo I209slili da je hugenot, dok je on zapravo bramanac, i njegova mu vjera brani da prolijeva krv...!— Ali, ta gdje je vojvoda od Alansona ? — upita Henrijeta — Nikako ga ne vidim!— Zacijelo će nas stići. Boljele su ga oči jutros, i želio je da ne ide. Međutim, budući da je poznato da on, kako ne bi bio istog mišljenja kao i njegov brat Karlo i njegov brat Henrik, naginje k hugeno-tima, dali su mu na znanje da bi kralj mogao krivo protumačiti njegov izostanak, i on se predomislio. Ali, evo, gle, ljudi gledaju* viču tamo dolje, mora da je to on došao kroz kapiju Monmartr (Montmartre).— Doista, to je on, prepoznajem ga! — reče Henrijeta — Stvarno! Pa danas dobro izgleda! Otprije nekog vremena se osobito dotjeruje: mora da je zaljubljen! Ta pogledajte kako je dobro biti princ kraljevske krvi: on jaše kasom preko sviju, a svi se sklanjaju!— Stvarno! — reče kroz smijeh Margerita — Smo-ždit će nas! Prosti me bože! Ta dajte da se sklone vaši plemići, vojvotkinjo! Jer, evo jednoga koji će se dati pregaziti, ako se ne bude sklonio!' — Oh, to je moj Neustrašivi! — poviče vojvot-kineja — Pogledaj! Ta pogledaj!Kokona je doista bio napustio svoje mjesto u redu, kako bi se približio gospođi de Never. Ali, upravo u trenutku kada je prelazio tu neku vrst vanjskog bedema koji je dijelio ulicu od pregrada Sen-Denis, jedan se konjanik _iz pratnje vojvode od Alansona,, u-zalud pokušavajući da zadrži svojeg bijesnog konja, zaleti i udari ravno u Kokona-a. Ovaj se od udara zanjiha na svojem ogromnom konju, šešir mu umalo ne padne, i on se, zadržavši ga, sav bijesan okrene.— Gospode! — šapne Margerita nagnuvši se uhu svoje prijateljice — Gospodin de La Mol!— Onaj lijepi, blijedi mladić?! — poviče vojvotkinja koja nije bila kadra da zagospodari svojim prvim utiskom.— Da, da! Upravo onaj koji umalo što nije oborio tvojeg Pijemontežanina!210— Oh! — reče vojvotkinja. — Ta dogodit će se strašne stvari! Oni se gledaju, oni se prepoznaju!I doista, Kokona je, okrenuvši se,- prepoznao de La Mol-ovo lice pa je od iznenađenja ispustio uzde svojeg konja, jer je bio uvjeren da je svog nekadašnjeg druga ubio, ili bar da ga je za izvjesno vrijeme izbacio iz okršaja. De La Mol sa svoje strane također prepozna Kokona-a i osjeti kako mu se licem penje žar. Tokom nekoliko sekundi, koje su bile dostatne za izražaj svih osjećaja što su ih u sebi gajila ta dva čovjeka, oni su se probadali pogledima od kojih su dvije žene pretnule. A zatim de La Mol, pošto je pogledao oko sebe i pošto je bez sumnje shvatio da je ovo mjesto veoma neprikladno za obračunavanje, pod-bode svojeg konja i vrati se vojvodi od Alansona. Kokona osta načas nepomičan na istom mjestu, vrta-jući svoj brk i usukujući ga toliko da je njegovim vrhom malone izbio sebi oko, a potom, vidjevši da se de La Mol udaljava bez ijedne daljne riječi, stavi se i sam u pokret.— Ah, ah, ■— reče Margerita sa bolnim prezirom — znači, nisam se varala ... Oh, ovaj puta to je previše!I ugrize se za usnu sve do krvi.— Veoma je zgodan! — reče vojvotkinja sućutno.Upravo toga trenutka vojvoda od Alansona zauzeo je svoje mjesto iza kralja i kraljice-majke, tako da su njegovi plemići, pridružujući mu se, bili prinuđeni proći ispred Margerite i vojvotkinje de Never. La Mol, prolazeći također ispred dviju princesa, skine svoj šešir, pozdravi kraljicu poklonivši se sve do vrata svojeg konja te ostane otkrite glave čekajući da ga Njezino Veličanstvo počasti pogledom.Ali Margerita okrene ponosito glavu.De La Mol bez sumnje pročita na kraljičinom licu izraz prezira, i njegovo se blijedilo pretvori u olovno sivilo. A povrh toga, kako ne bi pao sa svojeg konja, bude prinuđen da se uhvati za njegovu grivu.14*211— O, o! — klikne Henrijeta. — Ta pogledaj, okrutnice nijedna! Ta njemu će pozliti!— No krasno! — dobaci kraljica sa poražavaju-ćim osmijehom. — Samo bi nam još to trebalo!... Imaš li miomirisnih soli?Gospođa de Never se prevarila.De La Mol je, zateturavši, opet povratio svoje snage, uspravio se na svojem konju i krenuo da ponovo zauzme svoje mjesto u pratnji vojvode od Alansona.

U međuvremenu je povonka nastavila napredovanje. Pojavila se sumorna silhueta vješala što ih je podigao i po prvi puta iskušao Engen de Marinji (Enguerrand đe Marignv). Još nikad nisu bila tako dobro napučena kao sada.Glasnici i garde stupiše naprijed i porazmjestiše se širok krug oko ograde. Pri njihovom dolasku, gavrani koji su sjedili na vješalima odletješe nezadovoljno grakćući.Vješala što su se dizala na Monfokonu obično su sa svojim stupovima pružala sklonište psima koje je privlačio česti plijen, i filozofski nastrojenim lupežima koji su dolazili da razmišljaju o žalosnoj promjenljivosti sreće.Toga dana na Monfokonu nije, bar na izgled, bilo ni pasa ni lupeža. Garda i glasnici bili su one prve tjerali istovremeno s gavranima, a ovi drugi pomiješali su se pak među mnoštvo kako bi tu izveli poneki od onih dobrih poteza što predstavljaju nasmijanu stranu promjenljivosti njihova zanata.Povorka se približavala. Kralj i Katarina stigoše prvi, a za njima su dolazili vojvoda od Anžu-a, vojvoda od Alansona, kralj Navare, gospodin de Giz i njihovi plemići; zatim gospođa Margerita, vojvotkinja de Never i sve one žene koje su tvorile ono što su nazivali »kraljičinim letećim eskadronom«; zatim pa-ževi, konjušari, sluge i narod, u svemu deset hiljada osoba.Na glavnim vješalima visila je jedna bezoblična masa, jedna crna lješina uprljana usirenom krvlju212i blatom koje je pobijelilo od novih naslaga prašine. Lješini je nedostajala glava, a objesili su je za noge. A osim toga, svjetina, domišljata kao i uvijek, bijaše nadomjestila glavu gužvom od slame na koju je stavljena maska, a neki podrugljivac, koji je poznavao navade gospodina admirala, bijaše u usta te maske zataknuo i čačkalicu.Bijaše to prizor stravičan i osebujan u isti mah: sva ta elegantna gospoda i sve te lijepe dame, kako defiliraju poput neke procesije iz Gojina kista posred tih pocrnjelih kostura i tih vješala dugačkih golih krakova. Sto bučnije je bilo veselje posjetilaca, to više je odudaralo od sumorne tišine i hladne bešćutnosti tih lješina, tih predmeta za šalu što su tjerali jezu u kosti čak i onima koji su te šale zbijali.Mnogi su na jedvite jade podnijeli taj prizor. A u skupini preobraćenih hugenota mogao se po svojem bljedilu raspoznati Henrik koji, ma koliko bilo njegovo samosaviadavanje i ma kako bio visok stupanj umjetnosti pretvaranja kojim ga je nebo obdarilo, više nije mogao izdržati. On se izgovori na kužni vonj što su ga širile ljudske olupine te, pristupivši Karlu IX koji se bijaše usporedo sa Katarinom zaustavio pred admiralovim ostacima, reče:— Sire, ne nalazi li Vaše Veličanstvo da ova jadna lješina vonja odveć rđavo, a da bismo se još duže ovdje zadržavali?—■ Misliš li, Henriče? — dobaci Karlo IX čije su se oči krijesile divljom radošću.— Da, Sire!— Pa eto, ja, ja ne dijelim tvoje mišljenje... Tijelo mrtva neprijatelja vazda dobro vonja!— Vjere mi, Sire, — reče de Tavan ■— budući da je Vaše Veličanstvo znalo da ćemo poći malko u posjete gospođinu admiralu, trebalo je da pozove Petra Ronsara, svog učitelja poezije! On bi bio na licu mjesta sastavio epitaf starome Gašparu!— Zato nam nije potreban on! — reče Karlo IX — Napravit ćemo to i sami... Na primjer, poslu-213šajte ovo, gospodo! — reče pošto je časkom porazmislio:— »Ovdje počiva — al' nisu ovo riječi prave,To za nj bi bile počasti premnoge! Ovdje admiral obješen za noge Visi... u pomanjkanju glave.«— Bravo! Bravo! — kliknuše katolički plemići svi u jedan glas, dok su preobraćeni hugenoti nabirali obrve i šutjeli.Henrik pak, budući da je razgovarao sa Margeri-tom i gospođom de Never, pričini se da to nije čuo.— Hajdemo, hajdemo, gospodine! — reče Katarina kojoj je, usprkos miomirisima kojima je bila natopljena, taj vonj počinjao biti nelagodan ■— Hajdemo! Nema tako dobrog društva kojeg čovjek ne bi napustio! Kažimo gospodinu admiralu zbogom i vratimo se u Pariz!Ona učini ironičnu kretnju glavom klimnuvši kao da se oprašta od kakvog prijatelja te vrativši se na čelo kolone krene opet natrag na put, dok je povorka prolazila pokraj Kolonji-eve lješine.Sunce je zalazilo za obzorjem.Mrioštvo se natisne u stopu za Njihovim Veličanstvima kako bi do kraja uživalo u veličajnostima povorke i pojedinostima tog prizora, a kradljivci krenuše sa mnoštvom, tako da deset minuta poslije -kraljevog odlaska nije bilo više nikoga kod unakažene admiralove lješine, oko koje je počeo ćarlijati pravi večernji povjetarac.

Kad smo rekli da nije bilo nikoga, prevarili smo se. Jedan plemić koji je jahao crnog konja i koji je u času kada je bio počašćen nazočnošću vladara i prinčeva sigurno nije mogao do mile volje razgledati to bezoblično i pocrnjelo truplo, ostao je kao posle-dnji i zabavio se time da prouči u svim njihovim pojedinostima lance, kuke, kamene stupove, ukratko vješala koja su mu se, njemu koji je u Pariz stigao214tek otprije nekoliko dana i koji nije poznavao usavršavanja što ih prijestolnica u svakom pogledu donosi, činila bez sumnje uzorom svega najstrašnijeg i najružnijeg što čovjek može da iznađe.Nema potrebe da našim čitaocima kažemo da je taj čovjek bio naš prijatelj Kokona. Jedno vješto žensko oko bijaše ga uzalud tražilo u povorci i pretraživalo njezine redove, a da ga nije uspjelo ponovo pronaći.Gospodin de Kokona nalazio se dakle, kao što smo to rekli, sav u zanosu ispred tog djela Engerana de Marinji-a.Međutim, ta žena nije bila jedina koja je tražila gospodina de Kokona-a. Drugom jednom plemiću, značajnom po svojem prsluku od bijela satena i svojoj galantnoj perjanici, pošto bijaše zagledao naprijed i na obje strane, padne na um da pogleda unazad, te spazi kako se visoki Kokon-ov stas i golema silhueta njegova konja snažno ocrtavaju na nebu po-rumenjelom od poslednjih odbljesaka zalazećeg sunca.Tada plemić sa prslukom od bijelog satena napusti put kojim je kretala čitava skupina, pođe jednim malim puteljkom te se, opisavši jedan luk, vrati prema vješalima.Gotovo smjesta se dama, u kojoj smo prepoznali vojvotkinju de Never, kao što smo u onom krupnom plemiću na: crnom konju prepoznali gospodina de Kokona-a, prikuči Margeriti te joj reče:— Mi smo se obje prevarile, Margerito, jer Pi-jemontežanin je zaostao pozadi, a gospodin de La Mol je pošao za njim!— Sto mu gromova! — odgovori Margerita na-smijavši se — Znači, ipak će se nešto dogoditi! Vjere mi, priznajem da mi ne bi bilo krivo da promijenim svoje mišljenje u pogledu njega!Margerita se zatim obazre i ugleda kako de La Mol stvarno izvodi manevar što smo ga spomenuli.Sada dakle bude red na objim princesama da napuste povorku. Prilika bijaše najpovoljnija: zao-kretali su kod jednog puteljka koji bijaše oivičen215širokim džbunjem i koji se uspinjao i uspinjući se prolazio na tridesetak koraka od vješala. Gospođa de Never šapne jednu riječ na uho svojem kapetanu, Margerita dade jedan znak Žijoni, i četiri se osobe uputiše tim poprečnim puteljkom da bi se sakrile u zasjedu za grmom što se nalazio najbliže mjestu na kome se imala odigrati scena kojoj su kanda željeli prisustvovati kao gledaoci. Ovo mjesto bijaše, kao što smo rekli, udaljeno otprilike trideset koraka od Onog na kojemu je Kokona sav ushićen i sav u zanosu gestikulirao pred gospodinom admiralom.Margerita se spusti sa svojeg konja, gospođa de Never i Zijona učiniše to isto. Kapetan sjaše također te skupi u svojim rukama uzde četiriju životinja. Jedan busen trave, svjež i obilat, pružio je trima ženama sjedište kakvoga princese nerijetko uzalud priželjkuju.Jedna svijetla pruga na nebu dozvoljavala im je da im ne izmakne ni najmanja pojedinost.De La Mol bijaše opisao svoj krug. Vrativši se stane iza Kokona-a, ispruži ruku i lupne ga po ramenu.Pijemontežanin se obazre.— Oh! — reče — To dakle nije bio nikakav sant Vi još živite!— Da, gospodine! — otpovrne de La Mol — Da, ja još živim. To nije vaša krivnja, ali napokon, ja živim!— Sto mu gromova! •— nastavi Kokona. — Dobro vas prepoznajem unatoč vašem blijedom izgledu! Bili ste rumeniji nego sada, kad smo se poslednji puta vidjeli!— A ja, — otpovrne de La Mol — ja vas također prepoznajem unatoč toj žutoj pruzi što vam prelazi licem. Bili ste blijedi nego sada, onda kad sam vam j;et napravio!Kokona se ugrize za usnu. Ali, kanda odlučan da produži razgovor u ironičnom tonu, nastavi:— Čudno je, zar ne, gospodine de La Mol-e, a pogotovu jednom hugenotu, da može gledati gospo-216dina admirala obješenog o tu željeznu kukicu? A kad pomislim da ima ljudi dovoljno pretjeranih da bi nas optuživali da smo ubijali sve do hugenotića na majčinoj sisi!— Grole! — reče de La Mol naklonivši se — Ja više nisam hugenot, ja imam sreću da budem katolik.— 0! — klikne Kokona prasnuvši u smijeh — Vi ste se preobratili, gospodine! O, kolike li spretnosti!— Gospodine, — nastavi de La Mol jednakom ozbiljnošću i jednakom učtivošću — bio sam učinio zavjet da ću se obratiti ako budem izmakao pokolju.— Grofe, — odgovori Pijemontežanin — to je veoma mudar zavjet, i ja vam na njemu čestitam! Da niste učinili još i koji drugi?

— Da, svakako, gospodine! — otpovrne de La Mol gladeći svojeg konja sa savršenim spokojem.— A koji je to? — upita Kokona.— Taj da vas okačim tamo gore, vidite li, o onaj mali klin koji kao da vas čeka iznad gospodina de Kolinji-a!— Što?! — klikne Kokona — Ovakvog kao što me vidite, ovako posve čilog i živog?!— Ne, gospodine! Tek pošto vam budem zatjerao svoj mač kroz tijelo.Kokona se zajapuri, a njegove zelene oči sje-vnuše poput plamenova.— Vidi, vidi! — dobaci podrugujući se — O onaj klin!— Da! — ponovi de La Mol — O onaj klin!— Vi niste za to dovoljno visoki, maleni moj gospođine! — primijeti Kokona.— Onda ću se popeti na vašeg konja, veliki moj koljaču ljudi! — otpovrne de La Mol. — Aj, mislite li, dragi moj gospodine Hanibalu de Kokona, da se mogu nekažnjeno mučki ubijati ljudi, pod čestitim i časnim izgovorom da ih je stotina protiv jednoga? O ne! Dolazi dan kada čovjek ponovo nalazi svojeg čovjeka, ja mislim da je taj dan danas došao! Imao bih veliku želju da vam smrskam tu vašu gadnu gla-vurdu hicem iz pištolje, ali, što mogu! Rđavo bih na-217nišanio, jer moja mi ruka još drhti od rana što ste mi ih tako izdajnički nanijeli!— Moju gadnu glavurdu!! — zaurla Kokona đi-pnuvši sa svojeg konja. — Sjašite! Brže, brže, gospodine grofe! Potegnimo!I dohvati svoj rapir.— Čini mi se da je tvoj hugenot rekao »gadna glavurda!« — šapne vojvotkinja de Never Margeriti na uho. — Nalaziš li da je ružan?— Šarmantan je! — odgovori Margerita sa smijehom. — Prisiljena sam da kažem da je gospodin de La Mol u bijesu nepravedan. Ali... pst! Gledajmo!I doista, de La Mol sjaha istom hitrinom koju je u to bio uložio i Kokona. Otkači svoj plašt tre-šnjeve boje, ostavi ga na zemlji, potegne svoj rapir i zauzme stav za borbu.— Jao! zastenje ispruživši ruku.■— Uf! — promrsi Kokona istegnuvši svoju. Jer, obojica, ka'o što se sjećamo, bijahu ranjena u rame i obojici su odviše živahne kretnje uzrokovale bol.Za grmom se začuje prigušen smijeh. Princese se nisu mogle posvema suzdržati videći gdje oba borca trljaju svoja ramena kriveći pritom lica. Taj smijeh je dopro do dvojice plemića koji nisu znali da imaju svjedoke i koji, okrenuvši se, prepoznaše svoje dame.De La Mol ponovo zauzme stav, nepomičan poput nekog automata, a Kokona zamahnu mačem, sa jednim od svojih najupečatljivijih »Sto mu groni o v a!«•— Oh, oh, pa oni su se ozbiljno dohvatili, oni će se poubijati ako tu ne napravimo reda! Dosta je šale! Hej, gospodo, hej! — poviče Margerita.■— Ostavi, ostavi! — vikne Henrijeta koja se, budući da ga je već bila vidjela na djelu, u dnu svojeg srca nadala da će Kokona isto tako lako svršiti sa La Mol-om kao što je svršio i s dvojicom Merkan-donovih nećaka i s njegovim sinom.•— Ah, oni su ovako uistinu veoma lijepi! — klikne Margerita. — Pogledaj, reklo bi se da rigaju vatru!218I zaista, bitka, koja se bijaše započela podrugivanjem i izazovima postala je nijema otkad su dvojica borca ukrstila mačeve. Obojica su se branila svom snagom, a jedan i drugi je, pri svakoj odviše nagloj kretnji, bio prisiljen da savlada bolni drhtaj izazvan starim ranama. Međutim, ukočenih i sijevajn-ćih očiju, poluotvorenih ustiju, stisnutih zubiju, de liS. Mol je napredovao malim, sigurnim i oštrim koracima potiskujući svojeg protivnika koji je, spoznavši u njemu majstora na polju oružja, uzmicao, doduše, također korak po korak, ali ipak uzmicao. Obojica stigoše tako sve do ivice grabe na čijoj su se suprotnoj strani nalazili gledaoci. Tu se, kao da je njegov uzmak bio samo proračunat trik kako bi se približio svojoj dami, Kokona zaustavi te prilikom jedne ponešto odviše otkrite i široke de La Mol-ove kretnje izvede brzinom munje direktni udarac. Istog trena se de La Mol-ov prsluk od bijelog satena oboji crvenom mrljom koja se sve to više povećavala.— Hrabro! — poviče vojvotkinja de Never.— Ah, nevoljni de La Mol! — krikne bolno Margerita.De La Mol začuje taj krik, dobaci kraljici jedan od onih pogleda što prodiru u srce dublje od vrška nekog mača te nakon jednog lažnog kruga zabode sve do kraja.Ovoga puta dvije žene ispustiše dva krika koji se stopio u jedan jedini. Vršak de La Mol-ovog rapira bijaše se pojavio, sav okrvavljen, za Kokona-ovim leđima.

Međutim ni jedan ni drugi se ne sruši. Obojica ostadoše na nogama, gledajući jedan drugog otvorenih ustiju, i jedan i drugi osjećajući da će pri najmanjem pokretu što bi ga učinio, izgubiti ravnotežu. Najposlije se Pijemontežanin koji je bio ranjen opasnije od svojeg protivnika i koji je osjetio da mu zajedno sa krvlju ističu i snage, sruši na de La Mol-a, povlačeći ga jednom rukom, dok je drugom nastojao da potegne svoj bodež. De La Mol pak sa svoje strane skupi svu svoju snagu, podigne219ruku i sruči držak svojeg rapira u sredinu Kokona--ova čela. Ovaj se, omamljen udarcem, sruši, ali pa-dajući povuče sa sobom i svojeg protivnika, tako da se obojica otkotrljaše u grabu.Margerita i vojvotkinja de Never, videći da oni onako polumrtvi, kao što su bili, još uvijek nastoje da se dokrajče, smjesta pohrliše dolje uz pomoć kapetana garde. Ali, i prije no što su stigle do njih, njihove se ruke opustiše, njihove oči sklopiše, i oba se borca, ispustivši svoje mačeve, ukrutiše u krajnjem grču.Velik potok krvi pjenio se oko njih.— O, hrabri, hrabri de La Mol-e! •— poviče Margerita koja nije bila kadra da još duže zatvara u svojoj nutrini svoje udivljenje.— Ah, oprosti, hiljadu puta oprosti što sam te osumnjičila!I njezine se oči napuniše suzama.Avaj, avaj! Vrijdeni Hanibalu! — šapne vojvotkinja — Recite, recite, gospođo, jeste li ikada vidjeli dva neustrašivija lava?I brižne u plač.— Nebesa! Kakvi udarci! ■— reče kapetan pokušavajući da zaustavi krv što je tekla u potocima. — Hej! Vi tamo, koji dolazite! Dođite malko brže!I doista, neki čovjek, koji je sjedio na prednjem dijelu neke vrste crveno obojenih taljiga, približavao se u večernjoj pomrčini pjevajući stari napjev na koji ga je, nema sumnje, podsjetilo čudo sa groblja dez Inosan:»L'jepi glogu raspupani, Rascvjetani, Pokraj lijepe rijeke, Odjeven si sve do tala Grozdovima Divljih crnih boba.Slavuj-ptičić, mali pjesnik Novovjesnik,Udvarajuć se svojoj dragoj, Ljubav lakša da mu bude,220Gn'jezdo vijeSvakog ljeta pod tim granjem.Živi, da te nikad munja,Živ mi bio!2ivi, da te nikad munja,Ili vjetar, ili vrijeme, •II' sjekiraNe obore sve do ...«— Hej, vi! — ponovi kapetan — Ta dođite kad vas se zove! Zar ne vidite da je ovim plemićima potrebna pomoć?!Čovjek na taljigama, čija je odvratna vanjština i surovo lice tvorilo čudnu opreku sa blagom i bu-količnom pjesmicom što smo je maločas naveli, zaustavi tada svojeg konja, siđe i nagne se nad ta dva tijela.— Lijepih li rana! — reče — No ja zadajem još i ljepših !— Ta tko ste vi? — upita Margerita osjećajući i protiv svoje volje neku izvjesnu grozu koju nije imala snage savladati.— Gospođo, — odgovori čovjek poklonivši se sve do zemlje — ja sam meštar Kaboš (Caboche), krvnik sudišta grada Pariza, i došao sam da okačim o ova vješala nekoliko momaka da prave društvo gospo-dinu admiralu.— E, lijepo, a ja, ja sam kraljica Na vare! — reče Margerita. — Izbacite svoje lješine, prostrite u svojim taljigama pokrivače naših konja i povežite lagano i pažljivo ova dva plemića za nama u Luvr!17.SUBRAT MEŠTRA AMBROAZ-a PARE-aTaljige u koje bijahu smjestili Kokona-a i La Mol-a vratiše se put Pariza slijedeći u pomrčini grupu koja im je služila kao vodič. Zaustaviše se kod221Luvra, a vozač dobije bogatu plaću. Ranjenike dadoše prenijeti u odaje gospodina vojvode od Alansona te poslaše da se potraži meštar Ambroaz Pare.Kada je ovaj stigao, ni jedan ni drugi nije se još bio povratio k svijesti.Od njih dvojice de La Mol bijaše manje ozlijeđen: ubod rapira bijaše ga zadesio ispod desnog pazuha, ali nije povrijedio ni jedan važni organ. Koko-na-u pak bijahu probodena pluća, a uslijed zraka koji je izlazio iz rane zatitrao je plamen jedne primaknute svijeće.

Meštar Ambroaz Pare nije jamčio za Kokona-a.Gospođa de Never je očajavala. Ona je bila ta koja, pouzdavajući se u Pijemontežaninovu snagu, spretnost i- odvažnost, bijaše spriječila Margeritu da se usprotivi borbi. Bila bi svakako Kokona-a dala odnijeti u palaču Giz kako bi mu u toj drugoj prilici ponovo pružila njegu kao i u prvoj, ali, njezin je muž mogao svakog časa stići iz Rima i naći da je ponešto čudnovato to smještanje jednog uljeza u bračno obitavalište.Da bi sakrila uzroke tih rana, Margerita je dvojicu mladića dala odnijeti k svome bratu, gdje je jedan od njih, uostalom ionako već bio smješten, i rekla da su to dva plemića koji su pali sa svojih konja za vrijeme te šetnje. Ali, istina se razglasila uslijed udivljenja kapetana koji je bio svjedok borbe, i ubrzo se na dvoru pročulo da su se upravo rodila dvojica prefinjenih galana u osvitu svoje slave.Njegovani od jednog te istog kirurga koji je svoju skrb dijelio ravnomjerno među njima, dvojica ranjenika prođoše pojedine faze prizđravljanja što su proizlazile iz veće ili manje težine njihovih ozljeda. La Mol, koji bijaše manje pogođen, vrati se k svijesti kao prvi. Što se pak tiče Kokona-a, njega je zahvatila strašna groznica, i njegov povratak u život očitovao se svim znakovima najužasnijeg delirija.Iako zatvoren u istoj sobi kao i Kokona, de La Mol, osvijestivši se, nije vidjeo svojeg sudruga, ili bar nije nikakvim znakom pokazao da ga vidi. Kokona,222naprotiv, otvorivši ponovo oči, upre ih u de La Mol-a, i to sa jednim izražajem koji bi bio mogao dokazati da krv što ju je Pijemontežanin bio izgubio nije ni po čemu umanjila strasti njegovog vatrenog tempera-menta.Kokona pomisli da sanja i da u snu ponovo susreće neprijatelja za kojeg je dva puta povjerovao da ga je ubio. Samo, taj san se duljio preko mjere. Pošto je vidio de La Mol-a kako leži kao i on sam, kako ga je kao i njega samog previo kirurg, vidje kako se La Mol pridiže na krevetu, na kome je on sam bio još prikovan groznicom, malaksalošću i bolovima, zatim kako se iz njega diže, zatim kako hoda podruku sa kirurgom, zatim kako hoda uz pomoć jednog štapa i zatim, napokon, kako hoda posve sam.Kokona, svejednako u deliriju, promatrao je sve te različite odsjeke prizđravljanja svojeg sudruga pog-ledom sad nemoćnim, sad gnjevnim, ali uvijek prijetećim.Sve to tvorilo je u uzavrelom Pijemontežaninovom duhu zastrašujući mješavinu fantastičnog i realnog. Za njega de La Mol bijaše mrtav, posve mrtav, pa čak prije i dva puta mrtav negoli jedamputa, a ipak, prepoznavao je sjenu toga de La Mol-a gdje leži u postelji jednakoj kao što bijaše i njegova. A onda ugleda, kao što smo rekli, gdje ta sjena ustaje, zatim gdje ta sjena korača i, strašne li stvari, gdje korača prema njegovom krevetu! Ta sjena, od koje bi Kokona bio htio pobjeći pa makar i na dno pakla, priđe ravno k njemu, zaustavi se kod njegova uzglavlja, stojeći uspravno i gledajući ga. Bilo je u njegovim crtama čak i nekog osjećaja blagosti i sućuti kojeg Kokona shvati kao izražaj paklenske poruge.Tada se u tome duhu, još i bolesnijem možda no što to bijaše tijelo, rasplamsa slijepa strast za osvetom. Kokona-a zaokupi još samo jedna jedina briga, a ta bijaše da sebi pribavi bilo kakvo oružje te da tim oružjem udari na to de La Mol-ovo tijelo ili tu de La Mol-ovu sjenu što ga je tako okrutno mučila. Njegova odjeća bijaše odložena na jedan stolac, a za-223tim odnesena, jer, kako je bila sva uprljana krvlju, smatrali su uputnim da je uklone iz ranjenikove bli-zine. Ali, na istoj toj stolici bili su ostavili njegov bodež, za koji su pretpostavljali da još zadugo neće imati potrebe da se njime posluži.Kokona ugleda bodež. Tokom triju noći, koristeći se vremenom kad je de La Mol spavao, pokušavao je da ispruži ruku do bodeža. Tri puta ponestalo mu je snage i on se onesvijestio. Najposlije, četvrte noći, on dosegne oružje, zgrabi ga vršcima svojih zgrčenih prstiju te ga zajecavši od boli sakrije pod svojim jastukom.Idućeg dana Kokona vidje nešto dotle neviđeno: de La Mol-ova sjena, koja je, kako se činilo, svakog dana poprimala sve to novih snaga, dok je on sam, bez prestanka zaposjednut tom strašnom vizijom, svoje vlastite trošio u vječnom snovanju urote koja je trebalo da ga od nje oslobodi... de-La Molova- dakle, sjena, postavši sve to čilija, obiđe, zamišljena izgleda, dva ili tri kruga po sobi, a zatim naposljetku, pošto je ogrnula svoj plašt, opasala svoj ra-pir i pokrila glavu pustenim šeširom široka oboda, otvori vrata i izađe.Kokona odahne. Povjerovao je da se otarasio svog fantoma. Tokom dva ili tri sata njegova je krv kružila njegovim žilama smirenije i svježije no ijednom dosad od trenutka dvoboja naovamo. Jedan dan izbivanja de La Mol-a bio bi Kokona-u povratio svijest, a osam dana bi ga bilo možda i izliječilo. Na nesreću, de La Mol se vrati nakon dva sata.Taj povratak bude za Pijemontežanina pravi udarac bodežom, i, da se La Mol nije vratio sam, Kokona nije njegovog pratioca ni pogledao.Njegov je pratilac, međutim, itekako zasluživao da ga čovjek pogleda.

Bijaše to čovjek od četrdesetak godina, onizak, zbijen, snažan, crne kose što su se spuštale sve do obrva i crne brade koja mu je, suprotno ondašnjoj modi, pokrivala čitav donji dio lica. Ali, novi prido-šlica kanda je malo mario za modu. Na sebi je imao224neku vrstu pripijena kožnata prsluka posve uprljana smeđim mrljama, čarape boje volovske krvi, crvene obojke, glomazne kožnate cipele koje su sezale do iznad gležnja, kapu iste boje kao što su mu bile i čarape, i struk stegnut širokim pojasom, o kojem je visio nož sakriven u koricama.Ta čudna ličnost, čije se prisustvo činilo kao neka neobična nepravilnost u Luvru, baci na jednu stolicu smeđi plašt što ga je obavijao, te odrešito pristupi postelji Kokona-a, čije su oči, kao u nekoj čudnovatoj opčinjenosti, bile stalno upiljene na de Mol-a koji se držao malko podalje.Čovjek pogleda bolesnika.— Čekali ste veoma dokasna, plemeniti gospodine! — reče vrteći glavom.— Ranije nisam mogao izaći ! — odgovori de La Mol.— Eh, bogami, trebalo je poslati po mene! . — A koga?! '..— Ah, to je istina! Smetnuo sam s uma gdje se nalazimo! Lijepo sam govorio gospođama, no one me nisu htjele čuti. Da su postupale po mojim odredbama, umjesto što su se pozivale na odredbe tog šup-ljeg magarca koji se zove Ambroaz Pare, vi biste već odavna bili U stanju da ili zajedno polazite u pustolovine, ili pak da se ponovo pobijete na mačeve, ako bi vam se to prohtjelo. Napokon, vidjet ćemo. Shvaća li vaš prijatelj što mu se govori?— Ne baš odviše!— Isplazite jezik, plemeniti gospodine!Kokona isplazi jezik na La Mol-a, načinivši pritom tako strašnu grimasu, da ispitivač zavrti glavom po drugi puta.— Hm, hm, — promrmlja — grčenje mišića! Ne smijemo gubiti vrijeme! Još večeras ću vam poslati jednu dokraja spravljenu ljekovitu tekućinu, koju treba da uzme na tri puta u razmaku od po jedan sat: jednom u ponoć, jednom u jedan sat i jednom u dva sata.15 Kraljica Margo I225— U redu.— Ali tko će mu tu ljekariju davati? . h ,'.:,— Ja!— Vi lično?— Da! •'— Dajete mi svoju riječ?— Tako mi plemićke časti!— A ako bi neki liječnik htio odvojiti od nje i najmanji dio, kako bi je analizirao i vidio od kojih je sastojaka sastavljena ...?— Prolio bih je do posljednje kapi!— Tako vam plemićke časti, također?— Kunem vam se!— Po kome ću vam poslati tu ljekariju?— Po kome vam drago!— Ali, moj odaslanik...— Da?— Kako će prodrijeti do vas?— To je predviđeno. Neka kaže da dolazi od strane Rene-a, kozmetičara.— Onog Firentinca koji stanuje na mostu Sen-Mišel (Saint-Michel)?— Upravo tako! On ima slobodan ulaz u Luvru u svakom satu dana i noći.Čovjek se osmijehne.— Doista — reče — to je ono najmanje što mu je kraljica-majka dužna učiniti! Dakle, kao što smo rekli: netko će doći od strane meštara Rene-a kozmetičara. Baš mogu jednom da se poslužim njegovim imenom: dosta često je, a da za to nije imao dozvolu, vršio moje zvanje!— Pa lijepo, — reče de La Mol — mogu dakle na vas računati?— Računajte na me!— Sto se plaćanja tiče...— Oh, to ćemo urediti sa plemenitim gospodinom lično, kada opet bude na nogama!— A budite bez brige mislim da će biti u stanju da vam se oduži velikodušno.

226— I ja mislim također. Ali — doda sa osebujnim smiješkom — budući da ljudima koji imaju posla sa mnom nije običaj da budu zahvalni, ne bih se ni najmanje začudio kad bi, pošto jednom stane na svoje noge, zaboravio na me, ili bolje reći, kad ne bi vodio brigu da me se sjeti!— U redu, u redu! — reče de La Mol osmijeh-nuvši se i sam — U tom slučaju bit ću ovdje da mu osvježim pamćenje!— Hajde, neka bude! Za dva sata imat ćete lijek.■— Doviđenja!— Kako molim?— Doviđenja! Čovjek se osmijehne.— Naime — reče — ja imam običaj da uvijek kažem »zbogom« ... Zbogom, dakle, gospodine de La Mol-e! Za dva sata imat ćete svoj lijek. Čuli ste: treba da ga uzme u ponoć, na tri puta, u razmaku od po jedan sat!Izrekavši ovo, izađe, a de La Mol ostane sam sa Kokona-om.Kokona je čuo čitav taj razgovor, ali nije ništa od njega shvatio: do njega je dopro tek isprazan zvuk glasova, tek isprazan klepet riječi. Od svega izgovorenog zapamtio je samo riječ »ponoć«.On dakle nastavi pratiti svojim užarenim pogledom de La Mol-a koji pak sa svoje strane nastavi zadržavati se u sobi, sanjareći i hodajući gore-dolje.Neznani liječnik održa riječ i posla u ugovoreni sat ljekariju. De La Mol je stavi na jednu malenu srebrenu grijalicu, a potom, pošto je izvršio tu pripremu, legne.Taj de La Mol-ov postupak pruži Kokona-u malko odmora. Međutim, njegov grozničavi drijemez pred-stavljao je tek nastavak njegovog bunila u budnome stanju. Isti fantom koji ga je progonio po danu, dolazio je da ga uznemiruje i u noći. Kroz sovje ispečene vjeđe nastavljao je da vidi de La Mol-a, svejednaka15*227prijetećeg, a onda mu je jedan glas ponavljao u uhu: »Ponoć! Ponoć! Ponoć!«Odjednom se u noći probudi titrav zvuk sata i odbije dvanaest puta; Kokona otvori svoje upaljene oči, gorući dah iz njegovih grudiju palio mu je osušene usne, neutaživa žeđ razdirala je njegovo užareno grlo. Mala noćna svjetiljka gorjela je kao i obično, a pri njezinoj mutnoj svjetlosti plesalo je hiljadu fantoma pred nestalnim Kokona-ovim pogledom.On tada vidje — strašne li stvari! — de La Mol-a kako ustaje iz svoje postelje, a zatim, pošto je učinio dva ili tri kruga po sobi, kao što to čini kobac pred pticom koju opčinjava, kako mu se približava pokazujući mu šaku.Kokona isprurži ruku do svojeg bodeža, ščepa ga za držak i, spremi se da ga zatjera svom neprijatelju u trbuh.De La Mol se svejednako približavao. Kokona promrsi:— Aj, ti si to! I opet ti... neprestano ti! Dođi! Aj, ti mi prijetiš, pokazuješ mi šaku! Osmjehuješ se! Dođi samo, dođi!... Aj! Nastavljaš da se približavaš posve lagano... korak po korak! Dođi samo, dođi da te udesim! 'I doista, pridružujući ovoj mukloj prijetnji i kretnju, u trenutku kad se de La Mol sagnu prema njemu, Kokona posegne pod svoje ponjave, i iz njih bijesnu jedna oštrica. Ali, napor što ga je Kokona upotrijebio da bi se pridigao, istroši njegove snage: ruka ispružena prema La Mol-u zastane na pola puta, bodež ispadne iz njegovih odnemoglih prstiju, i samrt-nik klone natrag na svoj jastuk.— De, de! — promrmlja de La Mol blago mu pridižući glavu i primičući njegovim usnama jednu šalicu — popijte ovo, jadni moj druže, jer gorite od vrućice! - ...Ta šalica koju je de La Mol stvarno ponudio Kokona-u, bila se ovome prividjela kao ona prijeteća šaka od koje se toliko uznemirio prazni bolesnikov mozak. »228Međutim, pri baršunastom dodiru blagotvorne tekućine koja je ovlažila njegove usne i osvježila njegovu grud, Kokona-u se vrati razbor, ili bolje instinkt: osjeti kako se u njemu širi voljkost kakvu još nikada nije oćutio. Otvori oči i baci razborit pogled na de La Mol-a koji ga je smiješeći mu se, pridržavao u svojem naručju, a iz tih očiju, koje su nekoć bile stisnute u mračnom gnjevu, skruni se jedna mala jedva primjetna suza na njegov užareni obraz, koji je žudno upije.— Sto mu gromova! — prošapta Kokona pustivši se natrag na uzglavlje — ako se iz toga izvučem, gospodine de La Mol-e, bit ćete moj prijatelj!— I izvući ćete se, druže moj, — odgovori de La Mol — ako budete popili tri šalice kao što je ova što sam vam je dao maločas, i ako ne budete više sanjali tako gadne sne!

Sat kasnije de La Mol, preuzevši dužnost bolničara i postupajući tačno po odredbama neznanog liječnika, ustane po drugi put, nalije drugu dozu tekućine u šalicu i odnese tu šalicu Kokona-u. No ovoga puta ga Pijemontežanin, umjesto da ga dočeka sa bodežom u šaci, primi raskriljenih ruku te proguta svoj napitak sa uživanjem, a zatim po prvi puta spokojno zaspe.Treća šalica imala je nemanje čudesan učinak. Bolesnikove grudi počeše propuštati pravilan, iako još ponešto kratak dah. Njegovi se ukrućeni udovi opustiše, po površini njegove užarene kože se raspro-stre blaga svježina, a kada je sutradan meštar Am-broaz Pare došao obići bolesnika, zadovoljno se nasmiješi i reče:— Od ovoga trenutka odgovaram za gospodina de Kokona-a, a to nipošto neće biti jedno od najsla-bijih liječenja što sam. ih proveo!Iz te scene, napola dramatične, a napola burle-skne, kojoj u njezinoj suštini, međutim, nije nedostajala izvjesna raznježujuća poetičnost u odnosu na Ko-kona-ovo divlje ponašanje, proizašla je posljedica da se prijateljstvo dvojice plemića, započeto u svratištu229»K lijepoj zvijezdi« i nasilno prekinuto uslijed događaja u noći svetog Bartolomeja, od toga doba nastavilo novom snagom i da je, sa jednim hicem iz pištolje i pet uboda rapirom, raspoređenim na dva tijela, uskoro nadmašilo prijateljstvo Oresta i Pilada.Bilo kako bilo, rane, stare i nove, teške i lake, nađoše se naposljetku na putu zacjeljenja. De La Mol, vjeran svojoj misiji bolničara, nije htio napuštati sobu sve dok Kokona nije potpuno ozdravio. On ga je pridržavao u njegovoj postelji sve dok ga je njegova slabost za nju vezivala, pomagao mu pri hodanju, kad se počeo dizati, ukratko, okruživao ga svom bri-žnošću koja je proizlazila iz njegove blage i umilne naravi i koja je, potpomognuta Pijemontežaninovom snažnom prirodom, dovela do bržeg ozdravljenja no što se je bilo nadati.Međutim, jedna jedina, i to ista, misao mučila je dvojicu mladića: i jedan i drugi bijaše u deliriju svoje groznice vjerovao da vidi kako mu prilazi žena koja mu ispunjava čitavo srce, ali otkako se i jedan i drugi povratio k svijesti, ni Margerita ni gospođa de Nevef nisu, posve sigurno, ušle u sobu. Uostalom, to je bilo razumljivo: jedna bijaše žena kralja Navare, a druga pak šurjakinja vojvode de Giz-a. Zar su mogle na očigled sviju pokazati tako javan znak interesa za dvojicu običnih plemića? Nisu! To svakako bijaše odgovor što su ga sebi morali dati La Mol i Kokona. Ali, to izbivanje koje je graničilo možda sa posvemašnjim zaboravom, zato ipak nije bilo manje bolno.Doduše, plemić koji bijaše prisustvovao dvoboju, dolazio je s vremena na vrijeme, kao iz svoje vlastite pobude, da se raspita o stanju dvojice ranjenika. Doduše, i Zijona je to, također za svoj vlastiti račun, činila. Ali, de La Mol se nije usuđivao da ovoj potonjoj spominje Margeritu, a Kokona se nije usuđivao da onom prvom spominje gospođu de Never.

18.SJENETokom nekog vremena dvojica mladića čuvala su svaki sa svoje strane tajnu koja bijaše zatvorena u njihovim grudima. Najposlije, jednoga dana, misao koja ih je jedino zaokupljala, proširi se i prelije preko njihovih usana, i obojica učvrstiše svoje prijateljstvo posljednjim dokazom bez kojeg nema prijateljstva, to jest posvemašnjim povjeravanjem.Bili su smrtno zaljubljeni, jedan u jednu princezu, a drugi u jednu kraljicu.Bilo je za tu dvojicu nesretno zaljubljenih nečeg zastrašujućeg u tom gotovo nepremostivom nastojanju koji ih je dijelio od predmeta njihovih želja. A ipak, nada je osjećaj toliko duboko ukorjenjen u ljudskome srcu, da su se oni usprkos ludosti svoje nade nadali.Obojica su, osim toga, postepeno kako su se oporavljali, sve to više njegovali svoja lica. Svaki čovjek, pa i onaj najravnodušniji prema tjelesnim odlikama, održava u izvjesnim okolnostima sa svojim ogledalom nijeme razgovore, znakove sporazumijevanja, poslije kojih se udaljuje od svojeg povjerljivog sube-sjednika gotovo uvijek veoma zadovoljan razgovorom. Dakle, naša dva mladića nisu nipošto spadala među one kojima bi njihovo ogledalo trebalo da izriče odviše surovo mišljenje. De La Mol, nježno građen, blijed i elegantan, imao je ljepotu otmjenosti. Kokona, krupan, dobro rašten, krepke boje, imao je ljepotu snage. A i više od toga: ovom potonjem je bolest donijela prednosti. Bio je smršao, bio je postao bljeđi, i napokon, slavna brazgotina na licu, koja mu nekoć bijaše zadala - toliko neprilika uslijed svoje spektralne sličnosti sa

dugom, bila je nestala, nago-viještivši zacfjelo, baš kao i ona poznata pojava poslije kiše, dugačak niz jasnih dana i mirnih noći.Uostalom, dvojica ranjenika bijahu i nadalje o-kruženi najpažljivijom brižljivošću. Onoga dana kada231je svaki od njih mogao ustati, našao je na naslonjaču koji bijaše najbliži njegovoj postelji jednu kućnu haljinu, a onoga dana pak kada je mogao da se obuče, našao .je kompletnu odjeću. A povrh toga, u džepu svakog prsluka našla se po jedna dobrano napunjena kesa, koju je svaki od njih zadržao, razumije se, samo da bi je u svoje vrijeme vratio neznanom zaštitniku koji je nad njim bdio.Taj neznani zaštitnik nije mogao biti princ kod kojeg su dvojica mladića stanovala, jer taj princ, ne-samo što nije ni jedan jedini puta došao k njima da ih obiđe, već nije čak ni poslao k njima da se dade raspitati o njihovom zdravlju.Neka neodređena nada šaputala je posve tiho i jednom i drugom srcu, da je taj neznani zaštitnik bila žena koju je to srce voljelo.Dvojica ranjenika očekivala su sa neusporedivim nestrpljenjem trenutak svojeg izlaska. De La Mol, snažniji i više uznapredovao u ozdravljenju negoli Kokona, bio bi već odavna mogao izaći. Međutim, neka vrsta prećutnog sporazuma vezivala ga je za sudbinu njegova prijatelja. Bijaše ugovoreno da će njihov prvi izlazak biti posvećen trima posjetama.Prva je imala biti neznanom liječniku čiji je blagi napitak proizveo u upaljenim Kokona-ovim grudima tako značajno poboljšanje.Druga je trebalo da bude svratištu pokojnog gazde La Irijer-a, gdje je svaki od njih bio ostavio putnu torbu i konja.Treća pak Firentincu Rene-u koji je, pridružujući svojem naslovu kozmetičara i naslov čarobnjaka, pro-davao ne samo kozmetičke preparate i otrove, već je također spravljao i ljubavne napitke i izricao pro-ročanstva.Najzad, nakon dva mjeseca prizdravljanja i zatvora, taj toliko očekivani dan osvanu.• Rekli smo »zatvora«, i to je prikladna riječ. Jer, oni su svojem nestrpljenju nekoliko puta htjeli pospješiti taj dan, ali, jedan stražar, postavljen na nji-232hovim vratima, stalno im je priječio prolaz, te shva-tiše da će izaći samo uz dopuštenje meštra Ambro-až-a Pare-a.Dakle, jednoga jutra, vješti kirurg, spoznavši da su dvojica bolesnika ako ne posve ozdravila, a ona bar na putu posvemašrijeg ozdravljenja, dade to dopuštenje, te oko dva sata poslije podne, jednog ođ onih lijepih jesenskih dana kao što ih Pariz poneki-puta pruža svojim začuđenim stanovnicima koji su se već oboružali rezignacijom za zimu, dvojica prijatelja, oslanjajući se jedan drugome o ruku, pokročiše napolje iz Luvra.De La Mol, koji je sa velikim zadovoljstvom na jednom naslonjaču ponovo našao svoj slavni plašt tre-šnjeve boje što ga je bio tako brižno odložio prije-dvoboja, preuzeo je dužnost Kokona-ova vodiča, a Kokona se dao voditi bez otpora, pa čak i bez razmišljanja. Znao je da ga njegov prijatelj vodi k neznanom liječniku čiji ga je ljekoviti napitak bez ikakvih diploma izliječio u jednoj jedinoj noći, kad su ga sve ljekarije meštra Ambroaz-a Pare-a polagano-ubijale.Kokona bijaše razdijelio na dva dijela novac koji se nalazio u njegovoj kesi, to jest one dvije stotine burgundskih zlatnika, i odredio jednu stotinu da bi nagradio nepoznatog Eskulapa kojemu je dugovao-svoje izliječenje. Kokona se nije plašio smrti, ali Kokona zato ipak nije bio manje zadovoljan što živi,. a kao što vidimo, spremao se da se velikodušno oduži svome spasiocu.De La Mol krene ulicom Astris, velikom ulicom Sent-Onore, ulicom Pruvel (Prouvelles) i ubrzo se nađe na trgu dez Al (des Halles). Blizu stare fontane; na mjestu što ga danas označujemo imenom »Kara dez A1« (Carreau des Halles) dizalo se osmerokutno1 zidano zdanje koje je nadvisivao prostran drven tor-njić koji je pak bio pokriven šiljatim krovom na čijem je vrhu škripala vjetrulja. Taj tornjić je pokazivao osam otvora kojima je prelazio, kao što onaj1 heraldični elemenat koji se zove »greda« prelazi po-233Ijem štita, neke vrsti drveni kotač koji se po sredini razdvajao kako bi u razdjeljcima, što su u tu svrhu bili urezani, primio glavu i ruke osuđenoga ili osušenih koje bi izlagali u ovom ili onom, ili u nekoliko od tih osam otvora.To čudno znanje, na koje nije nalikovalo ni jedno od okolnih zdanja, zvalo se »sramotni toranj«.Jedna kuća, bezoblična, grbava, raspucala, ćorava i šepava, krova umrljana mahovinom poput kože gu-buvca, bijaše kao neka gljiva iznikla podno tog čudnog tornja.Ta kuća bijaše krvnikova.Jedan čovjek je bio izložen i plazio je prolaznicima jezik. Bijaše to jedan od lopova koji su bili razvili djelatnost oko monofokonskih vješala, i koji je slučajno bio uhvaćen u vršenju svojeg zanata.

Kokona pomisli da ga je njegov prijatelj poveo da vidi taj čudnovati prizor, pa se pomiješa među mnoštvo ljubitelja koji su na osuđenikove grimase odgovarali glasnom porugom.Kokona bijaše od prirode okrutan, i taj ga je prizor veoma zabavljao. Samo, on bi bio volio da su; umjesto vikom i porugama, obasipali kamenjem tog osuđenika koji bijaše dovoljno drzak da plazi jezik otmjenoj gospodi što su mu ukazala čast da ga posjete. A kada se pokretni tornjić okrenuo u svojem ležištu, kako bi jednom drugom dijelu trga pružio mogućnost da uživa u pogledu na osuđenika, i kad se mnoštvo povelo za pokretom tornjića, Kokona htjede slijediti za pokretom mnoštva, no de La Mol ga zadrži i reče mu poluglasno:— Nismo ovamo došli radi toga!— A zašto smo onda došli? — upita Kokona.— Vidjet ćeš! — odgovori de La Mol.Dvojica se prijatelja bijahu počela tikati sutradan od one kobne noći kada je Kokona htio zatje-rati svoj bodež u La Mol-ov trbuh.La Mol odvede Kokona-a ravno k prozoru one kuće koja se oslanjala o toranj, na kojem je stajao nalakćen neki čovjek..234— O, o, to ste vi, gospodo! — klikne čovjek pri-dižući svoju kapu boje volovske krvi i otkrivajući svoju glavu sa crnom i gustom kosom što mu se spuštala se do obrva. — Dobro mi došli!— Tko je taj čovjek? — upita Kokona nastojeći da osvježi svoje sjećanje, jer, njemu se učinilo da je vidio tu glavu u jednom od trenutaka svoje groznice.— Tvoj spasilac? dragi moj prijatelju! — reče de La Mol — Onaj koji ti je u Luvr donio ono osvje-žavajuće piće koje ti je tako dobro činilo.— O, u tom slučaju — reče Kokona — u tom slučaju, prijatelju...I pruži mu ruku.Međutim, umjesto da na taj prvi prijateljski gest odgovori sličnom kretnjom, čovjek se uspravi, a us-pravivši se udalji se od dvojice prijatelja na razmak što ga je bio zapremao pognuti dio njegova tijela.— Gospodine — reče Kokona-u hvala vam na časti što ste mi je htjeli ukazati! Ali, kad biste me poznavali, vjerojatno mi je ne biste ukazali.— Vjere mi — odgovori Kokona — izjavljujem vam da bih se, sve kad biste bili i sam đavao, smatrao vašim obveznikom, jer ja bih, da nije bilo vas, sada bio mrtav.— Nisam baš sasvim đavao, — otpovrne čovjek sa crvenom kapom — ali, često puta bi mnogi više voljeli vidjeti đavla negoli vidjeti mene!— Pa tko ste onda? — upita Kokona.— Gospodine — odgovori čovjek — ja sam meštar Kaboš, krvnik sudišta grada Pariza!— Ah...! — klikne Kokona povukavši svoju ruku.— Eto vidite! — reče meštar Kaboš.— O, nipošto! Dotaknut ću vašu ruku, ili neka me odnese đavao! Pružite mi je!— Zar uistinu?— Pružite mi je svojski!— Evo je!— Još svojskije ... još!... U redu!235I Kokona izvadi iz svojeg džepa šaku zlatnika, što ju je bio pripremio za svojeg bezimenog liječnika, i položi je u krvnikovu ruku.— Više bih bio volio samu vašu ruku! — reče meštar Kaboš vrteći glavom. — Jer, meni ne nedostaje zlata, a na rukama što bi dodirnule moju, naprotiv, mnogo oskudijevam. No svejedno! Bog vas blagoslovio, plemeniti moj gospodine! «■— Dakle, prijatelju — reče Kokona znatiželjno gledajući krvnika — znači, vi ste onaj koji stavljate na muke, koji razapinjete na kolo, koji komadate na četvoro, koji odrubljujete glave, koji lomite kosti! O, p, veoma mi je milo što sam se s vama upoznao!— Gospodine, — odgovori meštar Kaboš — ne radim ja sve to sam. Jer, isto tako kao što vi imate svoje laka je i ostalu svoju gospodu da vam urade ono što sami ne želite uraditi, i ja također imam svoje pomagače koji mi rade grublji posao i koji spremaju na onaj svijet obične žitelje. Jedino kad kojim slučajem imam posla sa plemićima kao što ste vi i vaš drug... o, onda je to nešto drugo! Onda smatram svojom čašću da se lično pozabavim svim pojedinostima pogubljenja, od prve do posljednje, to jest od stavljanja na muke pa sve do odrubljenja glave.

Kokona i protiv svoje volje osjeti kako mu žilama struji jeza, kao da mu okrutni klinovi možde noge i kao da mu čelična oštrica dotiče vrat. De La Mol, i ne polažući sebi računa o uzroku, osjeti to istočuvstvoNo Kokona savlada to uzbuđenje kojeg se zasti-dio te, hoteći se oprostiti od meštra Kaboša još jednom posljednjom šalom, reče:— E pa lijepo, meštre! Držim vas za riječ! Kada bude na meni red da se popnem na vješala Engeran-a de Marinji-a ili na gubilište gospodina de Nemur-a (de Nemours), jedino vi ćete me se dotaknuti!— Obećajem vam!— Ovoga puta — reče Kokona — evo vam moja ruka kao zalog da prihvaćam vaše obećanje!236 - ■ .I pruži krvniku ruku koju ovaj dotakne plaho svojom rukom, ma da je bilo očigledno da bi bio imao veliku želju da je čvrsto stegne.Pri samom tom dodiru Kokona lagano problijedi, ali na njegovim usnama se zadrža isti smiješak. A de La Mol koji se osjećao nevoljko i koji je vidio kako se mnoštvo, okrećući se zajedno sa tornjićem, približava njima, povuče svojeg druga za plašt.. Kokona koji je u biti imao isto tako veliku želju kao i de La Mol da okonča tu scenu u koju se uslijed urođene sklonosti svojeg karaktera našao dublje up-^ leten no što bi to bio volio, klimne glavom i udalji se.— Vjere mi — reče de La Mol kad su on i njegov pratilac bili stigli do križa Traoar (Trahoir) — slažeš li se da se ovdje lakše diše negoli na trgu dez Al?— Slažem se! — odgovori Kokona — Međutim, uza sve to ipak nisam manje zadovoljan što sam se upoznao sa meštrom Kaboš-om. Dobro je da čovjek ima prijatelje posvuda!•— Pa čak i pri firmi »Lijepe zvijezde«! — priklopi de La Mol sa smijehom.— Oh, što se tiče ubogog gazde a Irijer-a — reče Kokona — taj je mrtav i namrtvo mrtav! Vidio sam plamen iz arkebuze, čuo sam pucanj koji je odjeknuo kao da je kugla prasnula na orgulje u crkvi Notr-Dam, i ostavio sam ga ispruženog u uličnom žljebu dok mu je krv liptala na nos i na usta. Prema tćme, uz pretpostavku da nam je prijatelj, to je prijatelj kojeg imamo na drugome svijetu!Razgovarajući tako dvojica mladića uđoše u ulicu Arbr-Sek i uputile se prema firmi svratišta »K lijepoj zvijezdi« koja je i nadalje škripala na istome mjestu, svejednako pokazujući putniku-namjerniku svoj tečni natpis i svojeg poklonika gastronomije.Kokona i La Mol su očekivali da će naći kuću utonulu u očaj, udovicu u koroti i kuharske djetiće sa crnom trakom oko ruke. Ali, na njihovo najveće Iznenađenje, nađoše kuću u punome pogonu, gospođu La Irijer svu ozarenu i djetiće radosnije no igda.237— Oh, nevjernica! — klikne de La Mol. — Bit će da se preudala!A onda se obrati toj novoj Artemiziji:— Gospođo, mi smo dvojica plemića, poznanici ubogog gospodina La Irijer-a. Ostavili smo ovdje dva konja i dvije putne torbe po koje smo sada došli. .— Gospodo — odgovori gazdarica ove kuće pošto je pokušala da osvježi svoje sjećanje — budući da nemam čast da vas prepoznajem, poći ću, ako dozvoljavate, da pozovem svojeg muža... Grgure, dozovi svojeg gazdu!Grgur prijeđe iz prve kuhinje, koja bijaše opći pandemonij, u drugu, koja je bila posebni laboratorij u kojem su se zgotavljala jela što ih je gazda La Irijer, za svog života, smatrao dostojnima da budu spremana njegovim učenim rukama.— Neka me nosi đavao — promrsi Kokona •— ako mi nije neprijatno da gledam kako je ova kuća tako vesela, kad bi trebalo da bude tužna! Ubogi La Irijer, doda vola!— Htio je da me ubije — reče La Mol — no ja mu od sveg srca opraštam!Tek što je de La Mol izgovorio ove riječi, kadli se pojavi neki čovjek držeći u ruci jedan tiganj na dnu kojeg je pržio luk, miješajući ga drvenom žlicom.De La Mol i Kokona kriknuše od iznenađenja.Na taj krik čovjek digne glavu te, odgovorivši isto takvim krikom, ispusti tiganj, zadržavši u ruci samo svoju drvenu žlicu.— In nomine patris — promuca čovjek mahnuvši svojom žlicom kao što bi to bio učinio sa nekim škropilom — et filii et spiritus san-cti...— Gazda La Irijer! — povikaše mladići.— Gospoda de Kokona i de La Mol! — vikne La Irijer.— Vi dakle niste mrtvi?! — upita svratištar.

— A ipak, vidio sam vas kako padate! — reče Kokona — Čuo sam zvuk kugle koja vam je smrskala nešto, ni sam ne znam što. Ostavio sam vas ležati u238uličnom žljebu, a krvarili ste na nos, na usta, pa čak i na oči!— Sve je to istina, baš kao iz Evanđelja, gospodine de Kokona. Međutim, zvuk što ste ga čuli bio je udarac kugle u moju kacigu, pri čemu se, na svu sreću, spljoštila. No udarac uza sve to nije bio manje surov, a dokaz je, kao što vidite — doda La Irijer pridižući svoju kapu i pokazujući svoju glavu koja bijaše gola kao koljeno — da mi nije preostala ni jedna jedina vlas.Dvojica mladića prasnuše u smijeh ugledavši tu, grotesku pojavu.— AS, aj, vi se smijete? — reče La Irijer ponešto umiren — znači da ne dolazite sa rđavim na-mjerama?— A vi, gazda La Irijer-u, vi ste se, znači, izliječili od svojih ratničkih prohtjeva?— Jesam, vjere mi! Jesam, gospodo! I sada.. _— Da? I sada ...?— Sada sam se zavjetovao da više neću vidjeti druge vatre do one u svojoj kuhinji!— Bravo! — klikne Kokona. — To je mudro! A sad slušajte — doda Pijemontežanin — mi smo ostavili u vašim stajama dva konja i u vašim sobama dvije putne torbe.— Uh, vraže! — promrlja svratištar češući se za uhom.— Sta je?— Dva konja, kažete?— Da, u staji.— I dvije putne torbe?— Da, u sobi.— Stvar je u tome, vidite... vi ste vjerovali da sam mrtav, zar ne?— Svakako.— Priznat ćete, budući da ste se prevarili vi,. da sam se mogao prevariti i ja sa svoje strane!— I povjerovati da smo i mi mrtvi? To vam je bilo posve na volju! *239«— No eto!... Stvar je u tome ... naime, budući da ste umrli bez oporuke... — nastavi gazda La Irijer. • . ..— Da? I što onda?— Mislio sam... bio sam u krivu, sada to uvi^ ■đam!— Što ste to mislili? Da čujemo!— Mislio sam da mogu od vas naslijediti baštinu! —- Ho! Ho! — dobaciše mladići.— Uza sve to ja sam, ne može biti više, zadovoljan što ste na životu, gospodo!— Znači da ste naše konje prodali? — upita Kokona. , »— Nažalost! — odgovori La Irijer. ,— A naše putne torbe? — nastavi de La Mol.— O, putne torbe nipošto! — klikne La Irijer. — Već jedino ono što su sadržavale!— Slušaj, La Mol-e — reče Kokona — evo, čini •mi ser jednog drskog lopova!... Kako bi bilo da mu izvadimo drob?Ova prijetnja kanda proizvede golem učinak na gazdu La Irijer-a, koji izgovori onako na sreću slijedeće riječi:— Ali, gospodo, čini mi se da bismo se mogli nagoditi!— Slušaj — reče de La Mol — ja sam onaj koji ima najviše da se žali zbog tebe!— Svakako, gospodine grofe, jer ja se sjećam da sam u jednom trenutku ludila imao smjelost da vam se prijetim!— Da, i to sa kuglom koja mi je prošla na dva palca ponad glave!— Mislite?■— Siguran sam!— Ako ste sigurni, gospodine de La Mol-e — reče La Irijer kupeći sa najnevinijim izražajem svoj ti-> ganj — ja sam vaš odviše odani sluga, a da bih vam protuslovio! . .«',--.240— Pa lijepo — reče de La Mol — što se mene tiče, ja ne tražim od tebe ništa!— Kako, plemeniti moj gospodine?!— Osim možda ...— Oh, jao, jao! o upadne La Irijer.

— ... osim možda ručak za sebe i svoje prijatelje, svaki puta kada se budem zadesio u tvojoj četvrti.— Kako da ne! — klikne ushićeno La Irijer.— Na službu vam, plemeniti gospodine, na službu vam!, — Dakle? Je li utanačeno?— Od sveg srca!... A vi, gospodine de Kokona— nastavi svratištar — pridružujute li se tom poslu?— Da, ali, baš kao i moj prijatelj, stavljam jedan mali uslov.— A koji?— Taj da gospodinu de La Mol-u vratite onih pedeset škuda što sam mu ih dužan i što sam vam ih povjerio.— Meni, gospodine? A kada to?— Četvrt sata ranije negoli ste prodali mojeg konja i moju putnu torbu!La Irijer namigne.— Oh, shvaćam! — reče.I priđe jednom ormaru, izvadi iz njega, jednu po jednu, pedeset škuda te ih donese de La Mol-u.— U redu, gospodine — reče plemić — u redu! Poslužite nas jednim omletom! Tih pedeset škuda bit će za gospodina Grgura!— O! — klikne La Irijer — Uistinu, plemenita moja gospodo, vi ste prava kraljevska srca i možete računati sa mnom na život i smrt.— Ako je tako — dobaci Kokona — napravite nam zatraženu omletu i ne štedite ni maslaca ni slanine!A zatim, pogledavši na zidni sat, doda:— Vjere mi, u pravu si, La Mol-e! Imamo da čekamo još tri sata. Svejedno nam je dakle hoćemo li ih provesti ovdje ili drugdje. Tim više što se ovdje,16 Kraljica Margo I241ako se ne varam, nalazimo na pola puta do mosta Sen-Mišel.I dvojica mladića pođoše da zauzmu za stolom u maloj stražnjoj prostoriji isto ono mjesto što ga bijahu zauzimali tokom onog slavnog predvečerja 24. augusta 1572, za vrijeme kojeg je Kokona bio de La Mol-u predložio da igraju jedan protiv drugog za prvu ljubavnicu koju budu stekli.Priznajmo u čast ćudoređa dvojice mladića da ni jednom ni drugom nije palo na um da te večeri svojem drugu učini sličan prijedlog.19.STAN MEŠTRA RENE-a, KOZMETIČARA KRALJICE-MAJKEU vrijeme kada se odvijala pripovijest što je našim čitaocima pričamo, postojalo je, da bi se prešlo s jednog djela grada na drugi, samo pet mostova. Jedni bijahu kameni, drugi drveni, a k tome je svih pet mostova vodilo na Site (Cite). Bijahu to most Menije (des Meuniers), Pont-o-Šanž (Pont-au-Cha-nge), most Notr-Dam (Notre-Dame), Pti-pon (Petit--Pont) i most^ Sen-Mišel (Saient-Michel).Na ostalim mjestima gdje je bio potreban prijelaz, bijahu postavljene skele koje su kako-tako zamjenjivale mostove.Tih pet mostova bilo je načičkano kućama, kao što je to još i dan-danas Ponte Vekio (Ponte-Vecchio) u Firenci.Od tih pet mostova, od kojih svaki pojedini ima svoju povjest, mi ćemo se zasada pozabaviti napose mostom Sent-MišeI.Most Sent-MišeI bio je sagrađen u kamenu godine 1373. Unatoč njegovoj prividnoj čvrstoći, jedna ga je poplava Sene djelimično srušila 31. januara 1408. Godine 1416. bio je iznova podignut u drvu. Međutim, u noći 16. decembra 1497, ponovo ga je242rijeka odnijela. Oko godine 1550. tojest dvadeset i dvije godine prije razdoblja u koje smo dospjeli, rekonstruisali su ga u drvu, i, premda je već bilo potrebno da bude popravljan, smatrali su ga prilično solidnim.Među kućama što su se nizale duž objih ivica mosta, preko puta otočića na kojemu bijahu spaljeni Templari, a na kojem danas počiva nasip Pon-Nef-a (Pont-Neuf), zapažala se jedna kuća sazdana od dr-venih pločica, na koju se spuštao velik krov kao vjeđa na kakvo ogromno oko. Kroz jedini prozor koji se nalazio na prvom katu iznad jednog prozora i jednih vratiju, hermetički zatvorenih u prizemlju, prodiralo je crvenkasto svjetlo koje je privlačilo poglede prolaznika na nisko, široko pročelje, modro obojeno sa bogatim pozlaćenim ukrasnim vijencem. Neka vrsta friza koji je odvajao prizemlje od prvog kata, pred-

stavljao je mnoštvo đavola u pozama od kojih je jedna bila grotesknija od druge, a jedna široka traka, mod-ro obojena kao i fasada, pružala se između friza i prozora na prvom katu i nosila je slijedeći natpis:»RENE FIRENTINAC, KOZMETIČAR NJEZINA VELIČANSTVA KRALJICE-MAJKE«Vrata te daščare bijahu, kao što smo rekli, dobro zabravljena. Ali, i bolje negoli svojim bravama, ona je bila od noćnih prepada zaštićena uslijed toga što je njezin stanar bio na toliko zastrašujućem glasu, da bi prolaznici, koji bi prelazili mostom, na tome mjestu gotovo uvijek opisali luk koji bi ih odbacio sve do suprotnog niza kuća, kao da su se plašili da vonj tih miomirisa ne prokulja do njih kroz zidove.Štoviše, susjedi slijeva i zdesna, plašeći se bez sumnje da ne dospiju u neugodnosti uslijed toga susjedstva, bijahu se nakon doseljenja meštra Rene-a na most Sen-Mišel i jedni i drugi pokupili iz svojih stanova, tako da su kuće, koje su se nalazile tik uz Rene-ovu, ostale napuštene i zatvorene.Međutim, unatoč toj osami i napuštenotsi, neki zakašnjeli prolaznici vidjeli su gdje kroz zatvorene18*243kapke tih praznih kuća prodiru izvjesne svjetlosne zrake, i tvrdili da su u te dvije kuće dolazila nekakva bića. Samo, nije se znalo pripadaju li ta bića ovome ili onome svijetu.Poslijedica toga bijaše da su se stanari dviju kuća, što su stajale do onih dviju napuštenih kuća, s vremena na vrijeme pitali ne bi li za njih bilo mudro da i oni sa svoje strane učine ono isto što bijahu učinili i njihovi susjedi.Tom općem strahu što ga je javnost stekla, dugovao je, bez sumnje, meštar Rene povlasticu da kao jedini zadržava vatru poslije posvećenog sata. Ni ophodnja, ni straža ne bi se, uostalom, bila usudila da uznemirava čovjeka koji je u svojem svojstvu sunarodnjaka i kozmetičara bio Njezinom Veličanstvu dvostruko drag.Budući da pretpostavljamo da čitalac, oboružan filozofijom XVIII vijeka, ne vjeruje više ni u magiju ni u čarobnjake, mi ga pozivamo da zajedno s nama stupi u tu nastambu koja je u onom razdoblju praznovjerja širila oko sebe tako golemu stravu.Dućan u prizemlju bivao je mračan i pust od o-sam sati uveče nadalje, to jest od trenutka kada se zatvarao, a da se više ne bi otvorio sve do poneki puta, prilično kasno idućeg prijepodneva. Ovdje se vršila svakodnevna prodaja miomirisa, pomasti i kozmetičkih preparata svake vrsti što ih je raspačavao spretni kemičar. Dva naučnika pomagala su mu u toj maloprodaji, ali nisu spavala u kući. Spavali su u ulici Kalandr (Calandre). Uveče bi izlazili trenutak prije no što bi se dućan zatvarao. Ujutro bi se šetali ispred vratiju sve dok se dućan ne bi otvorio.Taj dućan u prizemlju bijaše dakle, kao što smo rekli, mračan i pust.U tom prilično velikom i prilično prostranom dućanu postojala su dvoja vrata, od kojih su svaka vodila na po jedno stubište. Jedno od stubišta uspinjalo se unutar samih zidova, a nalazilo se bočno. Drugo pak se nalazilo spolja te bijaše vidljivo sa keja koji se danas zove dez Ogisten (des Augustins) i sa strme244obale koja se danas zave Ke dez Orfevr (Quai des Orfevres).Oba stubišta vodila su u sobu na prvom katu.Ta soba bijaše iste veličine kao i ona u prizemlju, samo što ju je jedna tapiserija, razapeta u smjeru mosta, dijelila na dvije manje prostorije. U dnu prve prostorije nalazila su se vrata što su vodila na vanjsko stubište. Na bočnoj strani druge nalazila su se vrata tajnoga stubišta. Samo, ta su vrata bila nevidljiva, jer bijahu sakrivena jednim visokim rezbarenim ormarom što je za njih bio pričvršćen željeznim kukama koje je prilikom otvaranja potiskivao. Jedino je Katarina zajedno sa Rene-om poznavala tajnu tih vratiju. Ovuda je dolazila i odlazila, Ovdje bi, uha ili oka priljubljena za taj ormar, u kome su bile smje-■ štene rupe, slušala i gledala ono što se odvijalo u sobi.Dvoja daljna, posve vidljiva vrata nalazila su se još na bočnim stranama te druge prostorije. Jedna od njih su vodila u jednu malenu sobicu, osvijetljenu putem krova, kojoj se čitav namještaj sastojao samo od široke peći, retorta, cijevi za destilaciju i posuda za taljenje: bijaše to alkemistov laboratorij. Druga pak vrata vodila su u jednu ćeliju još mnogo čudno-vatiju od ostalog stana, jer nije uopće bila osvijetljena, i jer nije imala ni saga ni pokućstva, već samo neku vrst kamena oltara.Pod se sastojao od kamene ploče koja bijaše nagnuta od središta prema stranama, a na stranama tekao je podno zidova neke vrsti žljeb koji je završavao u jednom lijevku, kroz čiju se izlaznu cijev nazirao tok tamnih voda Sene. O klinovima što bijahu zatjerani u zidove visjeli su instrumenti čudnih oblika, mahom šiljati ili oštri. Vršci im bijahu tanki kao u igle, a oštrice nabrušene kao u brijača. Jedni su se ljeskali poput ogledala, drugi pak su, naprotiv, bili mujno sivi ili zagasito modri.U jednom kutu koprcale su se đvij« crne kokoši,' svezane jedna o drugu za noge.Bijaše to svetište augura.

249No vratimo se u srednju sobu, u prostoriju sa dva odjeljka.Ovamo je savjetodavac uvodio obične ljude. Ovdje su egipatski ibisi, mumije sa pozlaćenim trakama, krokodil sa razjapljenim čeljustima na stropu, mrtvačke glave praznih očiju i cvokotavih zubi ju, i, na-pokon, prašnjave knjižurine časno izgrižene od štakora pružale očima posjetilaca onu zbrku iz koje su prolazila različita uzbuđenja što sprečavaju misao da teče svojim ravnim slijedom. Iza zastora su se nalazile fioke, osebujne kutije, amfore zlokobna izgleda, a sve to bijaše osvijetljeno dvjema posve jednakim srebre-nim svjetiljkama, koje kao da su bile skinute sa nekog oltara Santa-Maria-Novele ili crkve Dei Servi u Firenci i koji su, sagorijevajući miomirisno ulje, bacale svoju žućkastu svjetlost sa vrha tamnoga svo- < da o koji je svaka od njih bila obješena pomoću tri pocrnjela lančića.Rene, sam i prekrštenih ruku, šetao je velikim koracima i vrteći glavom po drugom odjeljku srednje sobe. Nakon dugotrajna bolna razmišljanja zaustavi se pred jednim pješčanim satom.— Hm, hm — promrmlja — zaboravio sam ga preokrenuti, i sav je pijesak možda već odavna iscurio.A onda pogleda na mjesec što se jedva nekako oslobađao iz jednog velikog crnog oblaka koji kao da je pritištao šiljak zvonika Notr-Dam.— Devet sati! — reče — ako bude došla, doći će kao i obično za sat ili sat i po. Bit će dakle vremena za sve!U tome se trenutku začu neki štropot na mostu. Rene prisloni uho na otvor jedne dugačke cijevi čiji se kraj otvarao na ulicu u obliku zmijske glave.— Ne — reče — to nije ni ona, a nisu ni one. To su koraci muškaraca. Zaustavljaju se pred mojim vratima... dolaze ovamo!Istoga časa odjeknuše tri udarca. Rene hitro siđe. Međutim, on se zadovolji time da prisloni uho o vrata, ne otvarajući ih. još. Tri udarca se ponoviše.246— Tko je? — upita meštar Rene.— Zar je baš potrebno da kažemo svoja imena? — zapita jedan glas.— To je neophodno! — odgovori Rene.— Ako je tako, zovem se grof Hanibal de Ko-kona! — reče isti glas koji je i ranije već bio odgovorio.— A ja sam grof Lerak de La Mol! — doda jedan drugi glas koji se sada začu po prvi puta.— Pričekajte, pričekajte, gospodo, stojim vam na raspoloženju!Istovremeno Rene povuče zasune, skloni prečke i otvori dvojici mladića vrata. Zadovoljivši se time da vrata samo zaključa, povede mladiće vanjskim stubištem i uvede ih u drugi odjeljak.Ušavši, La Mol se prekriži pod svojim plaštem. Bio je blijed, a ruka mu je drhtala, a da nije mogao savladati tu slabost.Kokona promotri jednu za drugom svaku pojedinost, a naišavši posred svojeg razgledavanja na vrata ćelije, htjede da ih otvori.— Dozvolite, plemeniti gospodine! — reče Rene ozbiljnim glasom stavljajući svoju ruku na Kokona-ovu — Posjetioci koji mi ukazuju čast da dođu ovamo mogu se koristiti samo ovim dijelom sobe!— Ah, to je nešto drugo!— reče Kokona. — Uostalom, osjećam potrebu da sjednem.I spusti se na jedan stolac.Nasta trenutak duboke šutnje. Meštar Rene je čekao da jedan ili drugi od te dvojice mladića objasni razlog njihove posjete. Za to vrijeme čulo se piskavo disanje Kokona-a koji još nije bio posve ozdravio.— Meštre Rene, — reče ovaj napokon <— vi ste umješan- čovjek. Recite mi dakle hoću 14 ostati osa-kaćen uslijed svoje rane, to jest, hoću li zauvijek imati taj kratki dah koji me sprečava da pojašem konja. da baratam oružjem i da jedem omlet sa slaninom?Rene prikuči svoje uho Kokona-ovim grudima te pažljivo osluhne rad njegovih, pluća.— Ne, gospodine grofe! — reče — Vi ćete ozdraviti. .— Zaista?— Uvjeravam vas! ..— Baš ste me obradovali! ■ . . Nasta ponovo muk.— Ne želite li saznati još i štogod drugo, gospodine grofe?— Tako je! — reče Kokona — Želim saznati jesam li stvarno zaljubljen.— Jeste! — odgovori Rene.— Po čemu to znate?— Jer ste pitali!— Sto mu gromova, mislim da ste u pravu! Ali, u koga?— U onu koja sada u svakoj prilici izgovara tu psovku što ste je maločas izrekli.

— Doista! — reče osupnuto Kokona. — Meštre Rene, vi ste umješan čovjek! A sada ti, de La Mol-e!De La Mol pocrvenje i osta zbunjen.— Eh, dođavola — reče Kokona — ta govori već!— Govorite! — ponovi Firentinac.— Ja, gospodine Rene, — promuca de La Mol čiji glas postade malo-pomalo sigurniji — ja vas neću pitati jesam li zaljubljen, jer znam da jesam i jer to sebi nipošto ne krijem. Ali, recite mi hoću li biti ljubljen, jer, doista, sve ono što mi je isprva bilo predmetom nade, sada se okreće protiv mene!— Možda niste učinili sve ono što u tu svrhu valja učiniti!— Sto mi je drugo činiti, gospodine, već da svojim štovanjem i svojom odanošću dami svojeg srca dokazujem da je istinski i duboko ljubim?— Poznato vam je — reče Rene — da su taJsva očitovanja ponekiput veoma beznačajna!—- Valja mi dakle da očajavam?— Ne! Valja vam dakle da se uteknete znanosti! U ljudskoj prirodi postoje antipatije koje se mogu suzbiti, simpatije koje se mogu potaknuti. Željezo nije248magnet. Ali, ako ga magnetiziramo, ono će sa svoje strane privlačiti željezo.— Nema sumnje, nema sumnje! — promrmlja La Mol — Ali, meni su odvratna sva ta čaranja!— O, ako su vam odvratna — dobaci Rene — nije trebalo da dođete!— Hajde, hajde — reče Kokona — ta zar ćeš sada biti djetinjast? Gospodine Rene, možete li učiniti da vidim đavla?— Ne, gospodine grofe!— To mi je krivo, jer, imao sam da mu kažem riječ-dvije, a to bi možda bilo ohrabrilo de La Mol-a.— Pa lijepo, neka bude! — reče La Mol. — Nač-nimo otvoreno to pitanje! Slušao sam o vaštanim fi-gurama koje se oblikuju da budu slične voljenom predmetu. Da li je to uspješno sredstvo?— Nepogrešivo!— I ništa u tom pokusu ne može nauditi zdravlju ni životu osobe koju volimo?— Ništa!— Onda pokušajmo!— Hoćeš li da ja počnem? — upita Kokona.— Ne! — odgovori de La Mol. — A kad sam se već upustio, ići ću sve do kraja!— Želite li jako, vruće, usrdno da saznate na čemu ste, gospodine de La Mol-e? — upita Firen-tinac.— Oh! — klikne La Mol. — Ja pogibam za tim, meštre Rene!U tome trenutku netko tiho pokuca na uličnim vratima, tako tiho da je taj štropot čuo samo meštar Rene, a i to, bez sumnje, jedino stoga što ga bijaSe i očekivao.On prikuči, neusiljeno i postavljajući de La Mol-u neka nepotrebna pitanja, svoj« uho k cijevi i raspozna neke glasove koji ga, kako s* činilo, naveđoše na odluku.— Ponovite dakle sada svoju želju — reče -*— i zazovite osobu koju volite!249De La Mol klekne kao da se obraća nekom božanstvu, a Rene prijeđe u prvi odjeljak i odšulja se nečujno niz vanjsko stubište, časak kasnije lagani koraci dodirnuše pod dućana.Ustavši opet, de La Mol ugleda pred sobom meštara Rene-a. Firentinac je držao u ruci malenu voštanu figuricu osrednje izradbe koja je na sebi imala krunu i plašt.— Hoćete li da vas vaša kraljevska dragana uvijek voli? — upita kozmetičar.— Hoću, pa sve da me to staje života, pa sve da zbog toga izgubim svoju dušu! — odgovori La Mol.— Dobro je! — reče Firentinac te zagrabi vršci-ma prstiju nekoliko kapljica vode iz jednog vrča i poškropi njima glavu figurice izgovarajući nekoliko latinskih riječi.— De La Mol-a podiđe jeza. Shvatio je da se vršilo svetogrđe.— Što to radite? — upita.— Krstim ovu malu figuricu imenom Marge-r i t a.— Ali, u koju svrhu?— Da utemeljim simpatiju.De La Mol otvori usta da bi spriječio daljnji postupak, ali ga jedan Kokona-ov podrugljivi pogled zaustavi.Rene, koji je primjetio taj poziv, pričeka.— Potrebna je čitava i puna volja! — reče.— Učinite! — odgovori de La Mol.

Rene nacrta na jednu malu traku crvenog papira nekoliko kabalističnih znakova, uvuče ih u jednu ocjelnu iglu i probode tom iglom srce figurice.čudne li stvari! Na otvoru, rane pojavi se mala kapljica krvi. - . ,. Rene zatim zapali papir.■■- Toplina ugrijane igle rastopi okolni vosak i posuši kapljicu krvi.— Tako će -?• reče Rene — snagom simpatije vaša ljubav probosti i sažgati srce žene koju volite!250Kokona, kome bijaše svojstven čvrst duh, kri-šom se smiješkao i potiho se podrugivao. Ali de La Mol, zaljubljen i praznovjeran, osjećao je kako mu grašci ledena znoja izbijaju na korjenima njegove kose.— A sada — reče Rene — pritisnite svoje usne na usne figurice i izgovorite: »Margerito, ja te ljubim! Dođi, Margerito!«De La Mol posluša.U tome trenutku začu se kako se otvaraju vrata drugog odjeljka i kako se približavaju lagani koraci. Kokona, znatiželjan i nepovjerljiv, potegne svoj bodež te, plašeći se da mu, ako bi pokušao pridići tapi-seriju, Rene ne stavi istu primjedbu koju mu je stavio kad je htio otvoriti vrata, probode svojim bodežom debelu tapiseriju. Pošto je priljubio svoje oko u nastali otvor, njemu se ote krik iznenađenja, na koji odgovore dva ženska krika.— Što je posrijedi?! — upita de La Mol koji umalo što- nije ispustio voštanu figuricu koju mu Rene uze iz ruku.— Posrijedi je — odgovori Kokona — da su tamo vojvotkinja de Never i gospođa Margerita!— Pa eto, vi nevjernici — reče Rene sa trpkim* osmjehom — zar još sumnjate u moć simpatije?De La Mol osta skamenjen ugledavši kraljicu. Kokona bude načas omamljen prepoznavši gospođu de Never. Jedan pomisli da su vradžbine meštra Re-nea dozvale Margeritinu prikazu. Onaj drugi pak, vidjevši da su još poluotvorena vrata kroz koja bijahu unišle te dvije ljupke prikaze, ubrzo nađe razjašnjenje toga čuda u svijetu običnog i materija^og.Dok se de La Mol križao i uzdisao toliko da bi se i kamene gromade od toga smekšale, Kokona koji bijaše imao svo to vrijeme na raspolaganju da sebi stavlja filozofska pitanja i da protjeruje zloduha pomoću škropila što se zove nevjerovanost, Kokona dakle, vidjevši kroz otvor tapiserije zgranutost gospođe de Never i ponešto jeđak osmjeh gospođe Mar-gerite, ocijeni da je trenutak presudan te, shvativši251Jda se u prijateljevo ime može izreći ono što se ne usuđujemo reći u svoje vlastito, umjesto da pristupi gospođi de Never, priđe ravno Margeriti, poklekne jednim koljenom na način na koji se u vašar-skim lakrdijama prikazivao Artakserkso, i klikne glasom kome je šištanje njegove rane podavalo izvjestan izražaj kojemu nije nedostajalo snage:— Gospođo, ovoga je časa na zahtjev mojeg prijatelja, grofa de La Mol-a, meštar Rene prizivao vašu sjenu. A sada, na moje veliko začuđenje, vaša se sjena pojavila u pratnji jednog tijela koje mi je veoma drago i koje preporučam svojem prijatelju. Sjeno Njezina Veličanstva kraljice Navare, hoćete li reći tijelu svoje družice da prijeđe s ovu stranu tapiserije?Margerita se nasmija i dade znak Henrijeti koja prijeđe na drugu stranu.— La Mol-e, prijatelju moj! — nastavi Kokona — Budi riječit poput Demostena, poput Cicerona, poput gospodina propovjednika ubožnice! I misli na to da je u pitanju moj život, ako ne budeš uvjerio tijelo go-spođe vojvotkinje de Never da sam njezin najodaniji, najpokorniji i najvjerniji sluga!— Ali... — promuca de La Mol.— Učini kako sam ti rekao! A vi, meštre Rene, pripazite da vas nitko ne uznemiri!Rene učini ono što je Kokona od njega zatražio.— Sto mu gromova, gospodine — reče Margerita — vi ste duhovit čovjek! Ja vas slušam! Da vidimo, što nam to imate da kažete?— Imam da vam kažem, gospođo, da sjena mojeg prijatelja... jer to je samo sjena, a dokaz tome jeste da on ne Izgovara ni cigle rječce... imam dakle da vam kažem da me ta sjena preklinje da iskoristim moć razgovjetnog govora što je posjeduju tjelesa, kako bih vam rekao: Lijepa ajeno! Ovaj plemić, koji j» tako lišen svojeg tijela, izgubio je svo svoje tijelo i sav svoj dah uslijed snage vaših očiju. Da ste to vi lično, prije bih zatražio od meštra Rene-a da me surva u neku sumpornu rupu, nego što bih na ovakav način oslovio kćer kralja Henrika II, sestru kralja252Karla IX i suprugu kralja Navare. Međutim, sjene su slobodne od svake zemaljske oholosti i ne ljute se ako ih netko voli. Dakle, zamolite svoje tijelo, gospođo, da malko voli dušu tog ubogog de La Mol-a, dušu na

mukama kao što je to ikad jedna duša bila... dušu progonjenu najprije po prijateljstvu, koje joj je u tri navrata zatjeralo nekoliko palaca željeza u trbuh ... dušu zatim sažganu vatrom vaših očiju, vatrom hiljadu puta uništavajućim od svih vatara paklenih ... Imajte dakle smilovanja sa tom nevoljnom dušom, volite malko ono što je nekoć bilo lijepi de La Mol, a ako više nemate dar govora, upotrijebite geste, upotrijebite smiješak! To je veoma pametna duša, ta duša mojeg prijatelja, i ona će sve razumjeti! Upotrijebite, sto mu gromova, ili ću svoj mač zatjerati u Rene-ovo tijelo, kako bi na osnovu moći, što je ima nad sjenama, prisilio vašu, koju je već tako u pravi čas dozvao, da čini stvari koje se baš ne dolikuju jednoj čestitoj sjeni kao što ste to, prema utisku što ga na mene ostavljate, vi!Pri toj govoranciji Kokona-a, koji se bijaše pred kraljicom ustobočio poput Eneje koji silazi u podzemlje, Margerita se ne uzmogne suzdržati a da ne prasne u grohotan smijeh, a onda, svejednako u nijemoj šutnji koja je u ovakvim okolnostima priličila jednoj kraljevskoj sjeni, pruži Kokona-u ruku.Ovaj je pažljivo primi u svoju te pozva de La Mol-a.— Sjeno mojeg prijatelja — vikne — dođi smjesta ovamo!De La Mol, sav preneražen i sav uzdrhtao, posluša.— U redu! — reče Kokona dohvativši ga za potiljak — A sada približite prozračnu maglu svojeg lijepog smeđeg lica evo ovoj bijeloj i prozračnoj ruci.I Kokona, pridružujući riječima kretnju, spoji tu finu ruku sa de a Mol-ovim ustima i zadrži ih časkom priljubljene, a da ruka nije pokušala da se oslobodi tog blagog stiska.' 253Margerita nije prestala da se smiješi, ali, gospođa de Never, još uvijek sva uzbuđena neočekivanom pojavom dvaju plemića, nije se smiješila. Osjećala je kako njezina nelagodnost raste uslijed groznice jedne ljubomore koja se u njoj rađala, jer, njoj se činilo da Kokona nije smio na takav način zaboraviti svoje vlastite poslove radi poslova drugih.De La Mol primijeti kako joj se nabraše obrve, i uoči prijeteći bljesak njezinih očiju te, usprkos opojnoj smetenosti u koju ga je bacila njegova požuda, vidje opasnost što je prijetila njegovom prijatelju i shvati što mu je valjalo učiniti kako bi tu opasnost od njega otklonio.On dakle ustane, ostavi Margeritinu ruku u Ko-kona-ovoj, uhvati ruku vojvotkinje de Never i poklekne na jedno koljeno.— O, najljepša, o najbožanskija od svih žena! — klikne. — Ja govorim o živim ženama, a ne o sjenama! — pridometne upravljajući jedan pogled i jedan smiješak Margeriti. — Dozvolite jednoj duši, oslobođenoj svojeg nezgrapnog omotača, da popravi propuste jednog tijela koje je posve zaokupljeno materijalnim prijateljstvom! Gospodin de Kokona, kojega ovdje vidite, je samo čovjek, čovjek čvrste i odvažne građe... Njegovo meso je možda lijepo oku, ali smrtno kao i svako meso: omnis caro fenum. Ma da mi taj plemić od jutra do mraka reda najusrdnije litanije o vama, i ma da ste vidjeli kako dijeli najoštrije udarce što su se igda u Francuskoj zadavali, taj borac, koji je tako rječit pred jednom sjenom, ne usuđuje se progovoriti jednoj ženi. Stoga se on obratio kraljičinoj sjeni, a meni pak je ostavio u dužnost da govorim vašem lijepom tijelu i da vam kažem kako vam polaže pred noge svoje srce i svoju dušu, kako moli vaše božanske oči da ga pogledaju sa smilovanjem, vaše ružičaste i tople prste da ga pozovu jednim znakom, vaš milozvučni i skladni glas da mu izgovori nešto od onih riječi koje se ne zaboravljaju. Ili, u protivnom, zamolio me je još nešto. I to, u slučaju ako vas ne bi mogao umekšati, da mu254po drugi puta zatjeram svoj mač... koji je pravo pravcijato sječivo, jer mačevi imaju sjenu samo na suncu!... da mu, kažem, po drugi puta zatjeram svoj mač u tijelo. Jer, on ne bi umio živjeti, ako ga ne ovlastite da živi isključivo za vas!Koliko je Kokona u svoju govoranciju bio unio ludosti i lakrdijaštva, toliko je pak de La Mol u svojoj molbenici razvio osjećajnosti, opojne snage i jednostavne smjernosti.Henrijeta tada odvrati pogled od de La Mol-a, kojeg bijaše pažljivo slušala za svo vrijeme što je govorio, i prenese ga na Kokona-a, kako bi ispitala da li je izražaj plemicevog lica u skladu sa ljubavnom besjedom njegova prijatelja. Činilo se da je njime zadovoljna, jer, rumena, zadihana, pobijeđena, ona upita Kokona-a sa smiješkom koji je otkrivao dvostruk niz bisera uokviren koraljima:— Je li to istina?— Sto mu gromova! — poviče Kokona, opčinjen tim pogledom i izgarajući plamenom iste naravi — Istina je! Oh, da, gospođo, istina je! Istina... tako mi vašeg života! Istina... tako mi moje smrti!— Dođite onda! — reče Henrijeta pružajući mu ruku sa predanošću koju je odavao čeznutljivi izražaj njezinih očiju.

Kokona baci uvis svoj baršunasti beret i nađe se jednim skokom pokraj mlade žene, a de La Mol, kojeg je pak pozvao jedan Margeritin znak, zaigra sa svojim prijateljem ljubavnu verziju dječje igre »Brusim škarice«.U tom trenutku u vratima osvane Rene.— Tišina! — vikne na način koji pogasi sav taj žar. — Tišina!Udubini zida začu se štropot gvožđa što se okretalo u jednoj bravi i škripa jednih vrati ju što su se pokrenula u svojim šarkama.— Čini mi se — reče Margerita ponosito — da nitko nema prava da ulazi ovamo kada smo ovdje mi!— Čak ni kraljica-majka? — šapne joj Rene na' uho.255Margerita smjesta pohita niz vanjsko stubište, povlačeći za sobom de La Mol-a, a Henrijeta i Ko-kona, napola zagrljeni, pobjegoše u stopu za njima. Sve četvoro odletješe kao što pri prvom nepoćudnom štropotu odlijeću ljupke ptičice što su se na rascvje-taloj grani cjelivale kljunovima.20. CRNE KOKOSIDva su para nestala upravo na vrijeme. Katarina je stavlajala ključ u bravu drugih vratiju upravo u trenutku kad su gospođa de Never i Kokona prošli kroz stražnji izlaz. Ušavši, Katarina je mogla čuti škripanje stubišta pod hitrim koracima.Ona baci oko sebe jedan ispitivački pogled, a naposljetku zaustavi svoje podozrivo oko na Rene-u koji je stajao naklonjen pred njom.— Tko je bio ovdje? — upita.— Zaljubljenici koji su se zadovoljili mojom riječi kad sam ih uvjeravao da se vole.— Ostavimo to! — reče Kaatrina sliježući ramenima. — Nema ovdje više nikoga?— Nikoga osim Vašeg Veličanstva i mene.— Jeste li učinili ono što sam vam rekla?— U vezi crnih kokoši?— Da!— One su spremne, gospođo!•— Ah, da ste bar Židov! — promrmlja Katarina.— Ja, Židov? A zašto, gospođo?— Jer biste mogli čitati one skupocjene knjige što su ih Hebrejci napisali o žrtvama. Dala sam da mi se prevede jedna od njih i vidjela sam da Hebrejci nisu proročanstva tražili ni u srcu ni u jetri, kao što su to činili Rimljani, već u rasporedu mozga i u oblicima slova što ih je tamo zacrtala svemoćna ruka sudbine.256— Da, gospođo, i ja sam to čuo od jednog svojeg prijatelja, nekog starog rabina.— Ima znakova — reče Katarina — koji su oblikovani na način da otvaraju jedan proročanski slijed. Samo, kaldejski mudraci preporučuju...— Preporučuju ... što? — upita Rene vidjevši kako kraljica oklijeva da nastavi.— Preporučuju da se postupak vrši na ljudskim mozgovima, koji da su razvijeniji i pogodniji za ispiti-vačev naum.— Nažalost, gospođo — reče Rene — Vaše Veličanstvo dobro zna da je to nemoguće!— Ili bar teško — nadopuni Katarina — jer, da smo za to znali u noći svetog Bartolomeja... ha, Rene? Koje li bogate žetve! Pri prvom osuđeniku... mislit ću na to! A u međuvremenu ostanimo unutar, granica mogućeg. Žrtvena prostorija... da li je spremna?— Jeste, gospođo! — Prijeđimo onamo!Rene upali jednu svijeću koja je bila načinjena od čudnih sastojaka i čiji je vonj, sad fin i prodoran, sad omamljiv i odvratan, odavao primjesu različitih tvari. A zatim, osvjetljavajući Katarini, prijeđe kao prvi u ćeliju.Katarina lično odabra između svih žrtvenih sprava jedan nož od modrikasta čelika, a za to vrijeme Rene ode po jednu od dviju kokoši što su u jednom kutu uplašeno kolutale svojim zlaćanim očima.— Kako ćemo postupiti?— Ispitat ćemo jetru jedne i mozak druge. Ako nam ta dva pokusa dadu isti rezultat, morat ćemo povjerovati, pogotovu ako se ti rezultati budu poklapali sa onima što smo ih dobili ranije. *■— Čime ćemo početi?— Sa ispitivanjem jetre.— U redu! — reče Rene.I zaveže kokoš na malenom oltaru o dva koluta smještena sa obiju strana, tak, da se životinja, pova-17 Kraljica Margo I

257ljena na leđa, mogla samo koprcati ne pomičući se s mjesta.Katarina joj otvori prsa jednim jedinim ubodom noža. Kokoš krikne tri puta i izdahne pošto se prilično dugo batrgala.— Uvijek ta tri krika! — promrmlja Katarina. — Tri predznaka smrti.Potom raspori tijelo.— I jetra skrenuta ulijevo! — nastavi. — Uvijek ulijevo! Trostruka smrt praćena gubitkom prava! Znaš li, Rene, da je to zastrašujuće?— Valja vidjeti, gospođo, hoće li se proročanstva druge žrtve poklapati sa onima od prve!Rene odveže tijelo mrtve kokoši i baci ga u jedan kut, a onda se uputi prema drugoj. Ova, ocjenjujući svoju sudbinu prema sudbini svoje družice, pokuša da joj umakne trčeći sve uokrug ćelije pa, našavši se uhvaćena u jednom kutu, poljete preko Rene-ove glave te u svojem letu pogasi čarobnu svijeću koju je Katarina držala u ruci.— Eto vidite, Rene! — klikne kraljica. — Ovako će se utrnuti i naš rod! Smrt će ga pogasiti svojim dahom, i on će nestati sa lica zemlje!... Tri sina ... međutim... tri sina! — prošapta sumorno.Rene joj uzme iz ruke ugašenu svijeću i ode da je ponovo zapali u pokrajnjoj prostoriji.Kad se vratio, vidje kako je kokoš zabila glavu u lijevak.— Ovoga puta ću izbjeći krikove — reče Katarina — jer ću joj odrezati glavu jednim jedinim potezom.I doista, kad je kokoš bila zavezana, Katarina joj, kao što je rekla, odreže glavu jednim jedinim po-» tezom. Ali, u posljednjem grču, kljun se otvori tri puta, a onda se stisne, a • se više nije otvorio.— Vidiš li?! — klikne Katarina sva izvan sebe. Kad nisu tri krika, onda su tri uzdaha! Tri, uvijek tri! Umrijet će sva trojica! Sve te duše, prije no što odlaze, zovu i broje do tri! Pogledajmo sada znamenje glave.258

Katarina zatim odsiječe izblijedjelu krijestu životinje, otvori oprezno lubanja te, odljuštivši je na na-; čin da su se razotkrili režnjevi mozga, pokuša da nađe oblik bilo kakvog slova u krvavim šarama što ih je zacrtalo raščlanjivanje moždane tvari.— Opet! — poviče pljesnuvši rukama. — Opet! A ovoga puta proročanstvo je jasnije no ikad! Dođi i pogledaj!Rene pristupi.— Koje je to slovo? — upita ga Katarina pokazujući mu jedan znak.— Slovo »H«! — odgovori Rene.— Koliko puta se ponavlja? Rene prebroji.— Četiri puta! — reče.— Pa eto, pa eto! Nije li to?! Vidim, vidim! To znači Henrik IV! Oh! — progunđa odbacujući nož. — Ja sam prokleta u svojem potomstvu!Bijaše to stravičan prizor: ta žena, blijeda poput neke lješine, obasjana sumornim svjetlom i grčeći svoje okrvavljene šake.— On će vladati! — reče sa ogorčenim uzdahom. — On će vladati!— On će vladati! ■— ponovi Rene, utonuo u duboko sanjarenje.Međutim, taj se mračni izražaj ubrzo zbrisa sa Katarininih crta, kojima prijeđe bljesak jedne misli koja se, kako se činilo, rađala na dnu njezina mozga.— Rene — reče ispruživši prema Firentincu ruku, ali ne podižući glavu pognutu na grudima — Rene, ne postoji li neka jeziva priča o nekom liječniku de Peruz-u (de Perouse) koji je u jednom potezu pomoću neke pomasti otrovao i svoju kćer i ljubavnika svoje kćeri?— Da, gospođo!— A taj ljubavnik, tko je to bio? — nastavi Katarina zamišljeno.— Bio je to kralj Ladislav, gospođo.— Ah, da, istina je! — promrmlja ona. — Imate li kakvih pojedinosti o toj priči?17*259— Posjedujem jednu staru knjigu u kojoj se o njoj govori.— Dobro, prijeđimo u drugu sobu! Posudit ćete mi je!Oboje tada napustiše ćeliju, a Rene zatvori za sobom vrata.— Daje li mi Vaše Veličantsvo još nekih naređenja za ponovne žrtve? — upita Firentinac.

— Ne, Rene, ne! Zasad sam dovoljno ubij edena. Pričekat ćemo dok se ne budemo mogli priskrbiti glavu nekog osuđenika, a na dan pogubljenja uredit ćeš to sa krvnikom.Rene se nakloni u znak pristanka, a potom pristupi sa svijećom u ruci policama, gdje bijahu poredane knjige, popne se na jedan stolac, dohvati jednu knjigu i doda je kraljici. .Katarina je otvori.— Ta što je to? — upita ona. — »O načinu kako se odgajaju i hrane mužjaci sokola i supova da bi bili odvažni, valjani i uvijek spremni poletjeti«.— Ah, oprostite, gospođo, zabunio sam se! Ovo je jedan traktat o lovstvu kojeg je neki učenjak iz Luke (Lucca) napisao za Kastruča Kastrakani-a (Ca-struccio Castracani). Ta knjiga je stajala uz onu drugu koja je uvezana na isti način. Zabunio sam se! To je, uostalom, veoma skupocjena knjiga. Postoje u svijetu još samo tri primjerka: jedan koji pripada knjižnici u Veneciji, drugi kojeg je bio kupio vaš pre-dak Lorenco (Lorenzo) i kojeg je Pijetro Medici (Pi-etro Medici) poklonio kralju Karlu VII prilikom nje-gova proputovanja kroz Firencu, a treći je, evo, ovaj!— Poštujem tu knjigu zbog njezine rijetkosti — reče Katarina — no budući da mi nije potrebna, ja vam je vraćam!I ispruži desnu ruku prema Rene-u, kako bi primila drugu knjigu, dok mu lijevom rukom vrati onu što je bijaše dobila.Ovoga se puta Rene nije zabunio, i bila je to knjiga što ju je ona zaželjela. Rene siđe, i pošto je čas-2601kom prolistao po njoj, pruži je kraljici onako otvorenu.Katarina sjedne za jedan stol, Rene postavi pred nju čarobnu svijeću, a ona pri svjetlosti tog modri-kastog plamena pročita poluglasno nekoliko redaka.— Dobro je — reče sklapajući knjigu ^- to je, evo, sve što sam htjela znati!Ona ustane ostavlajajući knjigu na stolu i odnoseći samo na dnu svojeg duha misao koja je tamo niknula i koja je tamo trebala da sazrije.Rene pričeka smjerno, držeći svijeću u ruci, da mu kraljica, koja se kanda spremala otići, izda neka nova naređenja ili pak da mu postavi kakva daljnja pitanja.Katarina učini nekoliko koraka, pognute glave, držeći prst na ustima i šuteći.A onda iznenada zasta pred Rene-om i pogleda ga svojim očima, okruglim i ukočenim kao u ptica grabljivica.— Priznaj mi da si za nju spravio neki ljubavni napitak!— Za koga to? — upita Rene zadrhtavši.— Za Šarlotu Sov!— Ja, gospođo? — klikne Rene. — Nikada!— Nikada?— Tako mi duše! Kunem vam se!— Ima tu, međutim, nečeg čarobnog, jer on je volio kao luđak... on koji nije na glasu sa svoje po-stojanosti.— Koji »on«, gospođo?— On, prokleti Henrik, onaj koji će doći iza naša tri sina, onaj kojeg će jednoga dana nazivati Henri-kom IV, a koji je, međutim, sin Ivane d'Albre!Katarina poprati ove poslednje riječi jednim uzdahom od kojega se Rene strese, jer ga je to podsjetilo na one kobne rukavice što ih je po Katarininoj zapovjedi bio preparirao za navarsku kraljicu.— On dakle svejednako odlazi k njoj? — upita Rene.— Svejednako! — odgovori Katarina.261— A ja sam, međutim, mislio da se kralj Navare sav vratio svojoj ženi!— Sljeparija, Rene, puka sljeparija! Ne znam u koju svrhu, ali svi su se udružili da me obmanjuju. I sama moja kći, Margerita, okreće se protiv mene! Možda se i ona također nada smrti svoje braće, možda se nada da će biti kraljica Francuske.— Da, možda! — ponovi Rene koji je ponovo utonuo u svoju zamišljenost i koji je samo poput jeke odgovarao na strašnu Katarininu sumnju.— Napokon, vidjet ćemo! — reče Katarina.I uputi se prema stražnjim vratima, ocijenivši, bez sumnje, nepotrebnim da siđe tajnim stubištem, budući da je bila sigurna da je sama.Rene pođe ispred nje, a nekoliko trenutaka kasnije oboje se nađoše u kozmetičarevom dućanu.

— Bio si mi obećao novih kozmetičkih preparata za moje ruke i moje usnice, Rene — reče ona. — Evo, zima dolazi, a poznato ti je da mi je koža osjetljiva na studen!— Već sam se njima pozabavio, gospođo, i donijet ću vam ih sutra.— Sutra uveče nećeš me naći prije devet ili deset sati. Tokom dana vršit ću svoje pobožnosti.— U redu, gospođo, bit ću u Luvru u devet sati.—■ Gospođa de Sov ima lijepe ruke i lijepe usnice — reče Katarina ravnodušnim glasom. — Kakvom se pomadom služi?— Za svoje ruke?— Da, za svoje ruke, najprije.— Pomadom od suncokreta.— A za svoje usnice?— Za svoje usnice će se služiti novom pastom od opija koju sam izmislio i od koje sam namjeravao donijeti jednu kutiju Vašem Veličanstvu istovremeno kao i njoj.Katarina ostane časkom zamišljena.— Uostalom, lijepo je to stvorenje — reče svejednako nadovezujući na svoju potajnu misao — i nema ničeg začuđujućeg u toj Bearnčevoj strasti.262— I, prije svega, odana Vašem Veličanstvu — doda Rene — bar koliko ja mislim.Katarina se osmjehne i slegne ramenima.— Kad žena voli — reče — zar je ikada odana nekom drugom negoli svojem dragomu! Ti si joj spravio neki ljubavni napitak, Rene!— Zaklinjem vam se da nisam, gospođo!— Dobro je, ne govorimo više o tome! Pa... daj mi pokaži tu novu pastu sa opijem o kojoj si mi govorio i koja treba da joj učini usne još svježijima i još ružičastijima!Rene pristupi jednoj polici i pokaže Katarini šest malih srebrnih kutijica jednaka oblika, to jest, okruglih, koje su bile poredane jedna do druge.— Evo jedinog ljubavnog napitka što ga je od mene zahtijevala! — reče Rene. — Istina je, kao što kaže Vaše Veličanstvo, da sam ga sastavio posebno za nju, jer njezine su usnice tako osjetljive i tako nježne, da joj se mogu raspucati uslijed sunca baš kao i uslijed vjetra.Katarina otvori jednu od tih kutija. Sadržavala je pastu najzavodničkije karminske boje.— Rene — reče Kraljica — podaj mi pomadu za moje ruke! Ponijet ću je sa sobom.Rene se udalji sa svijećom i ode u jednom posebnom odjeljku potraži ono što je od njega kraljica zatražila. Međutim, on se zadrža dovoljno dugo da bi mu se na povratku učinilo da vidi kako je Katarina jednom naglom kretnjom uzela jednu kutiju i upravo je sakrila pod svojom žalobnom koprenom. On je bio već i odviše navikao na ta podkradanja kraljice-majke, a da bi bio toliko nespretan da pokaže kako je to zapazio. Stoga joj pruži zatraženu pomadu koja je bila umotana u vrećicu od ljiljanima prošaranog papira i reče samo:— Evo, gospođo!— Hvala, Rene! — odgovori Katarina. A zatim, nakon jednog trenutka šutnje, nastavi: — Nemoj tu pastu od opija odnijeti gospođi de Sov sutra, nego263tek za osam ili deset dana! Želim da budem prva koja će je iskušati.I spremi se da izađe.— Želi li Vaše Veličanstvo da ga otpratim? — upita Rene.— Samo do kraja mosta! — odgovori Katarina. — Tamo me čekaju moji plemići sa mojom nosiljkom.Oboje izađoše i pođoše do ugla ulice Barijeri (Ba-rillerie) gdje su na Katarinu čekala četvorica plemića na konjima i jedna nosiljka bez grbova.Pošto se Rene vratio kući, prva mu briga bude da prebroji svoje kutije sa pastom.Jedna je nedostajala.21.ODAJE GOSPOĐE DE SOVKatarina se nije varala u svojim sumnjama. Hen-rik je ponovo prešao na svoje uobičajene navike i odlazio je svake večeri k gospođi de Sov. Isprva bijaše tu šetnju upriličavao u najvećoj tajnosti, a onda je malo po malo popustio u svojoj podozrivosti te je zanemario mjere opreza, tako da Katarini nije bilo teško da se uvjeri kako je kraljica Navare i dalje bila po imenu Margerita, a stvarno pak gospođa de Sov.U početku ove pripovijesti kazali smo riječ-đvije-

0 odajama gospođe de Sov. Ali, vrata što ih je Dari-ola otvorila kralju Navare hermetički su se za njim zatvorila, tako da su nam te odaje, poprište tajanstvenih Bearnčevih ljubavnih odnosa, posve nepoznate.Taj stan, koji bijaše jedan od onih što ih prinčevi dodjeljuju svojim družbenicima u palači u kojoj stanuju, kako bi ih imali na dohvat ruke, bio je manji1 neudobniji no što bi to svakako bio neki stan negdje u gradu. Nalazio se, kao što već znamo, na drugom katu, približno iznad Henrikovog, a vrata su mu vodila na jedan hodnik čiji je drugi kraj osvjetljavao zasvođen prozor s malim, olovom oivičenim oknima;264:koji je čak i u najljepšim danima u godini propuštaš samo neku tmurnu svjetlost. Zimi, od tri sata posli-jepodne nadalje, morala se ovdje upaliti svjetiljka koja bi se, budući da je i ljeti i zimi sadržavala samo jednu te istu količinu ulja, tada gasila oko deset sati uveče pa je tako, otkada bijahu nastupili zimski dani, pružala ljubavnom paru veću sigurnost.Maleno predsoblje, obloženo svilenim damastom sa velikim žutim cvjetovima, salon, tapeciran modrim baršunom, spavaonica čija je postelja sa zavojitim stupovima i zastorima od satena trešnjeve boje ome-đavala udubinu ukrašenu jednim srebrom otpočenim ogledalom i dvjema slikama čiji sadržaj bijaše uzet iz ljubavnih zgoda Venere i Adonisa — evo, takav je bio stan (danas bismo rekli »gniiezdo«) ljupke druž-benice kraljice Katarine de Međici.Tko bi bio pažliivo tražio, bio bi, nasuprot jednom toaletnom stoliću koji biiaše snabdjeven svime što je na njega spadalo, u jednom mračnom uglu te sobe našao još i jedna malena vrata što su vodila u neke vrsti molitvenu prostoriju, gdje se, uzdignuto na dvjema stenenicama. nalazilo klecalo. U toi molitvenoj prostorni bijahu oviešene o zid. kanda radi toga kako bi služile za ublažavanje učinka onih dvaju mitoloških slika što smo ih spomenuli, tri ili četiri slikarije najpretjeranijeg duhovnog sadržala. Između tih sli-karija visjelo je na pozlaćenim čavlima žensko oružje. Jer, u onom razdoblju tajanstvenih intriga, žene su nosile oružje kao i muškarci, a poneki puta su se njime služile jednako vješto kao i oni.Te večeri, slijedeće nakon one u kojoj se kod Rene-a bijahu odvili događaji što smo ih ispripovijedali, gospođa đe Sov, sjedeći na jednoj počivaljci u svojoj spavaonici, govorila je Henriku o svojim bo-jaznima i svojoj ljubavi, a kao dokaz za te bojazni i za tu ljubav navela mu je odanost što je bijaše ispo-ljila one kobne noći, iduće nakon svetog Bartolomeja, one noći koju Henrik, kako se sjećamo, bijaše proveo kod svoje žene.265;Henrik pak sa svoje strane izražavao joj je svoju zahvalnost. Gospođa de Sbv bila je te večeri čarobna u svojoj jednostavnoj kućnoj haljini od batista, a Henrik je bio veoma zahvalan.Posred svega toga, budući da je stvarno bio zaljubljen, Henrik zapadne u sanjarenje. Gospođa de Sov pak, koja je naposljetku čitavim svojim srcem prihvatila tu ljubav na koju ju je Katarina natjerala, neprestano je promatrala Henrika, kako bi se uvjerila je li izražaj njegovih očiju u skladu sa njegovim riječima.— Hajde, Henriče — upita gospođa de Sov — budite iskreni: tokom one noći što ste je proveli u kabinetu Njezina Veličanstva kraljice Navare, sa gospodinom de La Mol-om, do svojih nogu, niste li požalili što se taj čestiti plemić našao između vas i kraljičine spavaonice?— Da, svakako, prijateljice moja! — odgovori Henrik — Jer, bilo mi je apsolutno potrebno da pro-đem onom sobom, kako bih došao u ovu u kojoj se osjećam tako voljko i kojoj sam ovoga časa tako sretan!Gospođa de Sov se nasmiješi.— I otada više niste bili tamo?— Samo onda kad sam vam to i rekao.— I nećete tamo odlaziti nikada, a da mi to ne kažete?— Nikada!— Bista li prisegnuli na to?— Da, sigurno, kad bih još bio hugenot. Ali...— Ali, što?— Ali, katolička vjera, čije dogme upravo sada učim, naučila me je da čovjek nikada ne smije pri-sizati.— Gaskonjče! — klikne gospođa de Sov vrteći glavom.— A vi, sa svoje strane, Šarloto — upita Henrik — kad bih vas ispitivao, da li biste mi odgovorili na moja pitanja?— Svakako! — odgovori mlada žena — Jer nemam što da vam krijem.266— Da vidimo, Šarloto — reče kralj — hajde objasnite mi konačno jednom kako to da ste, poslije onog ogorčenog otpora koji je prethodio mojem vjenčanju, postali manje okrutni prema meni koji sam nezgrapan

Bearnac, smiješan provincijalac, ukratko, vladar koji je odviše siromašan da bi održao sjaj dragulja svoje krune?— Henriče — odgovori Šarlota — vi me pitate rješenje jedne zagonetke što ga već tri hiljade godina traže ffozofi svih zemalja! Henriče, nemojte nikada pitati jednu ženu zašto vas voli! Zadovoljite se time da je pitate: »Volite li me?«— Volite li me, Šarloto? — upita Henrik.— Volim vas! — odgovori gospođa de Sov sa ljupkim smiješkom, spustivši svoju lijepu ruku u ruku svojeg ljubavnika.Henrik zadrži tu ruku.— Ali — nastavi on slijedeći svoju misao — što, ako sam pogodio... to rješenje što ga filozofi uzalud traže već tri hiljade godina... bar u odnosu na vas, Šarloto?Gospođa de Sov porumenje.— Vi me volite — nastavi Henrik — prema tome, ja nemam što drugo da od vas tražim i smatram se najsretnijim čovjekom na svijetu. Međutim, poznato vam je, sreći vazda nešto nedostaje. Adam, posred raja, nije se osiećao posvema sretnim i zagrizao je u tu nesretnu jabuku koja je svima nama ucijepila tu nuždu radozna^sti što nagoni svakoga od nas da provede svoj život u potrazi za nekakvom nepoznanicom. Recite mi, prijateljice moja, da biste mi pomogli da nađem onu svoju, nije li kraljica Katarina bila ona koja vam je isprva naložila da me volite?— Henriče — upadne gospođa de Sov — govorite tiše kad govorite o kraljici-majci!— Oh! — klikne Henrik sa predanošću i povjerenjem kome je nas jela čak i sama gospođa de Sov — Nekoć je bilo uputno da budem podozriv prema njoj, toj dobroj majci, nekoć, kad smo bili u rđavim od-nosima. Sada, međutim, kad sam muž njezine kćeri...267— Muž gospođe Margerite! — klikne Šarlota cr-veneći od ljubomore.— Govorite sad pak vi tiše! — dobaci Henrik. — Sada kad sam muž njezine kćeri, mi smo najbolji prijatelji na svijetu. Sto su htjeli? Da postanem katolik, kako se čini. Pa lijepo! Milost božja me se dotakla, i, zagovorom svetog Bartolomeja, ja sam to postao. Sada živimo u obitelji kao dobra braća, kao dobri kršćani.— A kraljica Margerita?— Kraljica Margerita? — ponovi Henrik. — Pa eto, ona je veza koja spaja sve nas.— Ali, vi ste mi rekli, Henriče, da je kraljica Navare u naknadu za onu moju odanost prema njoj, bila prema meni velikodušna. Ako ste mi govorili istinu, i ako je ta velikodušnost, za koju sam joj iska-zala tako veliku zahvalnost... ako je ta velikodušnost stvarna, tad je ona samo konvencionalna veza koja se lako razbija. Vi se, dakle, ne možete oslanjati na tu podršku, jer niste nikoga obmanuli sa tom to-božnjom intimnošću.— Ja se, međutim, oslanjam na nju, i ona je već od unazad tri mjeseca jastuk na kome spavam!— Ako je tako, Henriče — poviče gospođa de Sov — znači onda da ste me prevarili, znači da je gospođa Margerita stvarno vaša žena!Henrik se osmijehne.— Evo, Henriče — klikne gospođa de Sov — evo opet to smješkanje koje me tjera u očaj, i zbog kojeg me, ma koliko da ste kralj, ponekiputa podilazi okrutna žudnja da vam iščupam oči!— Dakle — dobaci Henrik — znači da ipak uspijevam da obmanjujem u pogledu te tobožnje intimnosti, budući da ima trenutaka kad biste mi, ma koliko da sam kralj, htjeli iščupati oči jer vjerujete da ona postoji!— Henriče, Henriče — reče gospođa de Sov — vjerujem da ni sam bog ne zna što vi mislite!268;— Ja mislim, prijateljice moja — otpovrne Hen-rjjj — đa vam je isprva Katarina naložila da me volite, da vam je to zatim naložilo i vaše srce, i da, kada vam govore ta dva glasa, čujete samo onaj svojeg srca. E pa, i ja također volim vas, i to svom svojom dušom, a upravo zbog toga, kada bih čak i imao tajni, ja vam ih ne bih povjerio od bojazni da vas ne izložim opasnosti... jer, prijateljstvo kraljice-majke je promjenljivo, to je prijateljstvo maćehe!Ovo Sarloti nije išlo u račun. Njoj se činilo da koprena, koja bi se zgušnjavala između nje i njezina ljubavnika svaki puta kada bi pokušala istražiti ponore toga srca koje nije imalo dna, poprima gustoću nekog zida, odvajajući ih jedno od drugoga. Ona dakle pri tom odgovoru osjeti kako joj na oči naviru suze. A kako je u tomu trenutku otkucavalo deset sati, reče:— Sire, evo, vrijeme je da se odmorim. Moja me služba zove sutra veoma rano ujutro k kraljici-majci!— Vi me, znači, večeras tjerate, moja prijateljice? — upita Henrik.

— Henriče, ja sam žalosna. Ovako žalosnu, vi biste me smatrali odvratnom, a smatrajući me od-vratnom, vi me više ne biste voljeli. I sami uviđate da je bolje da se povučete!— Neka bude! — reče Henrik — Povoući ću se ako to zahtijevate, Šarloto. Samo ... trista mu!... ipak ćete mi iskazati milost da pribivam vašoj večernjoj toaleti!— Ali, kraljica Margerita, Sire, neće li ona uslijed toga biti prinuđena da čeka?— Šarloto — otpovrne Henrik uozbiljivši se — među nama je bilo utanačeno da nikada nećemo go-voriti o kraljici Navare. A večeras, čini mi se, mi smo govorili samo o njoj!Gospođa de Sov uzdahne i sjedne za svoj toaletni stolić. Henrik uzme jedan stolac, dovuče ga do onoga na kojemu je sjedila njegova dragana, stavi nogu preko noge i zavali se u naslon.269— Hajde, dobra moja mala Šarloto — reče — da vas vidim kako se uljepšavate, i to uljepšavate za mene, ma što o tome govorili! Bogo moj, kolikih li stvarčica, kolikih li lončića sa miomirisima, kolikih li vrećica sa prascima, kolikih li bočica, kolikih li ka-dionica!— Izgleda kao da je to mnogo — reče Šarlota sa uzdahom — a ipak je premalo, budući da, sa svim tim, još nisam našla sredstvo da kao jedina vladam srcem Vašeg Veličanstva!— De, de — reče Henrik — nemojmo ponovo zapasti u politiku!... Kakva je to tako fina i tako tanahna mala kičica? Da možda ne služi za bojanje obrva mojeg olimpijskog Jupitra?— Da, Sire! — odgovori gospođa de Sov sa smiješkom — Pogodili ste od prve!— A ove zgodne male grabljice od slonove kosti? —: Te služe za zacrtavanje razdjeljka u kosi. *— A ova dražesna srebrena kutijica sa cizeliranim poklopcem?— Oh, ovo! To mi je poslao Rene, Sire. To je ona slavna pasta sa opijem koju mi je, već toliko dugo obećavao, kako bih učinila još mekšima te usne što ih Vaše Veličanstvo u svojoj dobroti ponekiputa smatra dosta mekanima.Kao za potvrdu onoga što je upravo izrekla ljupka ova žena čije se čelo sve to više razvedravalo, ukoliko se više vraćala na tlo koketerije, Henrik pritisne svoje usne na baruničine, koje je ona pozorno promatrala u svojem ogledalu.Šarlota prinese ruku kutijici koja je maločas bila predmetom naprijed navedene rasprave, bez sumnje da bi Henriku pokazala način na koji se upotrebljava ta crvena pasta, kadli oštro kucanje na vratima predsoblja natjera dvoje ljubavnika da pretrnu.— Netko kuca, gospođo — reče Dariola pomolivši glavu kroz rascjep zastora.— Pogledaj tko kuca i dođi nam reći! — reče gospođa de Sov.270Henrik i šarlota se uznemireno zgledaše. Henrik je već pomišljao na to da se povuče u molitvenu prostoriju, gdje već nekoliko puta bijaše našao utočište, kadli se ponovo pojavi Dariola.— Gospođo — reče — to je meštar Rene, kozmetičar.Začuvši to ime, Henrik nabra obrve i ugrize se i nehotice za usnu.— Želite li da odbijem da ga primim? — upita Šarlota.— Ne, nipošto! — odgovori Henrik. — Meštar Rene ne čini ništa, a da prethodno nije promislio ono što će učiniti. Ako dolazi k vama, tad je to s toga što ima razloga da vam dođe. .— Hoćete li se onda sakriti?— O, toga ću se itekako čuvati! — odgovori Henrik — Jer, meštar Rene zna sve, i meštar Rene zna da sam ovdje!— A nema li Vaše Veličanstvo nekog razloga zbog kojeg bi mu Rene-ova nazočnost bila bolna?— Ja?! — klikne Henrik sa naporom što ga usprkos svojem samosavladavanju nije uzmogao posvema prikriti. — Ja? Nikakvog razloga! Bili smo u zategnutim odnosima, doduše... međutim, od večeri uoči svetog Bartolomeja naovamo, mi smo se opet izmirili.— Uvedite ga! — reče gospođa de Sov Darioli. Časak zatim pojavi se Rene i baci oko sebe jedanpogled koji je obuhvatio čitavu prostoriju.Gospođa de Sov sjedila je još uvijek za svojim toaletnim stolićem.Henrik je bio ponovo zauzeo svoje mjesto na po-čivaljci.Šarlota se nalazila u području svjetla, a Henrik pak u tami.— Gospođo — reče Rene sa smjernom prisnošću — došao sam da vam se izvinem.— Ma na čemu, Rene? — upita gospođa de Sov onom dobrostivošću kojom se lijepe žene vazda ophode sa četom snabdjevača koja ih okružuje i koja teži za tim da ih učini ljepšima.271— Na tome što sam već toliko vremena obećavao da ću se pobrinuti za ove lijepe usne i što...;— ... i što ste svoje obećanje iskupili tek danas, zar ne? — upadne Šarlota.— Tek danas... — ponovi Rene.

— Da, tek danas, štoviše, tek večeras sam dobila tu kutijicu što ste mi je poslali.— Ah, doista! — reče Rene gledajući sa čudnovatim izražajem u malenu kutiju paste od opija koja se nalazila na toaletnom stoliću gospođe de Sov i koja je bila u svakom pogledu istovjetna sa onima što ih je imao u svojem dućanu.— Dobro sam pogodio! — promrmlja preda se — I vi ste se njome već poslužili?— Ne, još nisam. Upravo sam je htjela isprobati kad ste unišli.Rene-ovo lice poprimi zamišljen izražaj koji ne promakne Henriku, kojemu bi, uostalom, veoma rijetko štogod promaklo.— No, Rene? Ta što vam je? — upita kralj.— Meni? Ništa, Sire! — odgovori kozmetičar. — Ponizno čekam da mi Vaše Veličanstvo uputi koju riječ prije negoli se oprostim od gospođe barunice.— Ta hajde! — reče Henrik sa osmijehom. — Zar su vam potrebne moje riječi da biste znali koliko mi je milo da vas vidim!Rene pogleda oko sebe i obiđe uokrug sobe kao da je htio očima i ušima ispitati sva vrata i tapiserije. Potom se ponovo zaustavi i postavi se tako da je mogao jednim te istim pogledom obuhvatiti i gospođu de Sov i Henrika.— Ne znam! — reče.Zahvaljujući onom zadivljujućem instinktu, koji ga je kao neko šesto sjetilo tokom čitavog prvog dijela njegova života vodio posred opasnosti što su ga okru-žavale, upozoren da se u tome času u kozmetičare-vom duhu zbivalo nešto čudno, nešto što je nalikovalo na nekakav sukob, Henrik se okrene prema njemu svejednako ostajući u sjeni, dok je Firentinčevo^lice bilo obasjano svjetlošću.2?2— Vi u ovo doba ovdje, Rene? — reče.— Da možda nemam nesreću da smetam Vašem Veličanstvu? — upita kozmetičar ustuknuvši jedan korak.— Ne, nipošto. Samo, želio bih znati jednu stvar.— A koju to, Sire?— Zar ste mislili da ćete me zateći ovdje?— Bio sam u to siguran.— Znači da ste me potražili?— Sretan sam što sam vas sreo, u najmanju ruku.— Imate nešto da mi kažete? — nastavi uporno Henrik.— Možda, Sire! — odgovori Rene.Šarlota porumenje jer se plašila da se to povjerljivo otkriće, što ga je kozmetičar kanda namjeravao saopćiti, možda ne bude odnosilo na njezino ranije ponašanje prema Henriku. Ona se dakle pričini kao da, sva zadubljena u brigu oko svojeg uljepšavanja, nije ništa čula pa upadne u njihov razgovor.— Ah, stvarno, Rene — klikne otvarajući kutijicu sa crvenom pastom — vi ste šarmantan čovjek! Ta pasta je divne boje i, budući da ste već ovdje, ja ću, da bih vam iskazala čast, isprobati pred vama vaš novi proizvod.I dohvati jednom rukom kutiju, dok vrškom prsta druge dotakne ružičastu pastu koja je trebalo da prijeđe sa prsta na njezine usnice.Rene pretrnu.Barunica prinese, smiješeći se, pastu k ustima.Rene problijedi.Henriku, koji je svejednako bio u sjeni, no čiji je pogled bio pozoran i užaren, nije izmakla ni njezina kretnja, ni njegov drhtaj.Šarlotinoj ruci je preostalo da prijeđe samo još nekoliko milimetara da bi dotaknula njezine usnice, kadli je Rene ščepa za podlakticu, baš u trenutku kad je Henrik ustao da učini to isto.Henrik se nečujno spusti natrag na svoju poči-valjku.

18 Kraljica Margo I273— Samo trenutak, gospođo! — reče Rene sa grčevitim smiješkom. — Jer ne bi valjalo da upotrijebite ovu pastu bez nekih specijalnih uputa!— A tko će mi dati te upute?— Ja.

— A kada?— Čim budem završio sa onim što imam da kažem Njegovom Veličanstvu kralju Navare.Sarlota razrogači oči, ne shavaćajući ništa od tog tajanstvenog jezika kojim se prod njom razgovaralo, te osta držeći u jednoj ruci kutijicu sa pastom i gledajući u vrh svojeg prsta, zacrvenjelog ođ toga karmina.Henrik ustane pa, potaknut jednom mišlju koja je, poput svih misli mladoga kralja, imala dvije strane — jednu koja se činila površinskom, a drugu pak koja bijaše duboka — pođe i dohvati Šarlotinu ruku te učini jednu kretnju da bi je, onako zacrvenjelu, prinio svojim usnama.— Samo trenutak! — upadne živo Rene. — Samo trenutak! Budite tako dobri, gospođo, i operite svoje lijepe ruke tim sapunom iz Napulja kojeg sam zaboravio da vam pošaljem istovremeno sa tom pastom od opija i kojeg sam imao čast da vam donesem osobno!I izvadi iz srebrenog omota komad sapuna zelenkaste boje, stavi ga u jedan pozlaćeni srebreni sud, nalije vode u nj te, pokleknuvši na jedno koljeno, ponudi sve to gospođi de Sov.— Ma zaista, meštre Rene, ja vas naprosto ne prepoznajem! — reče Henrik. — Toliko ste udvorni da za vama daleko zaostaju svi dvorski kicoši!— O, kakav predivan miris! — klikne Šarlota trljajući- svoje lijepe ruke sedefastom pjenom koja se oslobađala iz tog balzamičnog komada sapuna.Rene izrvši svoju službu galantnog kavalira do kraja: on pruži jedan ubrus od finog frizijskog platna gospođi de Sov, koja osuši svoje ruke.274— A sada — reče Firentinac Henriku -— postupite po miloj volji, uzvišeni gospodine!"Šarlota pruži svoju ruku Henriku koji je poljubi. Dok se zatim ona napola okrenula na svojoj sjedalici, kako bi čula što će Rene reći, kralj Navare se vrati na svoje mjesto, ubijeđen više no igda da se u ko-zmetičarevom duhu zbivalo nešto izvanredno neo-bičeno.— Dakle? — upita Sarlota.Firentinac, kako se činilo, skupi svu svoju odlučnost i obrati se Henriku.22. SIRE, BITI ĆETE KRALJ!— Sire — reče Rene Henriku —- došao sam dS vam govorim o jednoj stvari kojom se bavim već duže vremena.— O miomirisima? — upita Henrik sa osmijehom.— Pa eto... da, Sire! O miomirisima! — odgovori Rene sa jednim čudnim znakom povlađivanja.— Govorite, ja vas slušam! To je predmet koji me je oduvijek veoma zanimao.Rene pogleda Henrika pokušavajući da usprkos tim riječima odgonetne njegove neprozirne misli. No uvidjevši da je taj pokušaj savršeno uzaludan, nastavi: ■—Jedan od mojih prijatelja, Sire, upravo je stigao iz Firence. Taj se prijatelj mnogo bavi astrologijom.— Da — upadne Henrik — poznato mi je da je to firentinska strast!. — On je zajedno sa najvećim učenjacima svijeta sačinio horoskope najvažnijih velikaša Evrope.— Hm, hm! — dobaci Henrik.— A kako je kuća Burbon na čelu onih najviših, budući da potječe od grofa Klermon-a (Clermo-18*275nt-a), petog sina Ljudevita Svetog, to Vaše Veličanstvo može biti uvjereno da moj prijatelj nije smetnuo s uma vaš horoskop.Henrik stane slušati još pozornije.— I vi se sjećate tog horoskopa? — upita kralj Navare nastojeći namjestiti ravnodušan osmijeh.— Oh! — odgovori Rene vrteći glavom — Vaš horoskop nije od onih što se zaboravljaju!— Zaista? — dobaci Henrik uz ironičnu kretnju.— Da, Sire! Vaše je Veličanstvo, prema riječima tog horoskopa, pozvano za najblistaviju sudbinu.Oči mladog vladara zabljesnuše i nehotice, da bi se gotovo smjesta opet ugasile u oblaku ravnodušnosti.— Sva ta talijanska proročanstva su laskava — reče Henrik — a »Laskava«, to će reći »lažna«. Zar mi neka od njih nisu predoskazala da ću zapovje-dati armijama?! Ja...!I prasne u smijeh. Međutim, neki promatrač, manje zabavljen sam sobom, no što to bijaše Rene, bi« bi uočio i spozno grčevitost toga smijeha.— Sire— reče Rene hladno — horoskop nago-viještava nešto bolje od toga!— Nagoviještava li da ću na čelu jedne od tih armija dobivati bitke?— Bolje od toga, Sire!— Hajde, hajde — reče Henrik — vidjet ćete da ću biti osvajač!— Sire, biti ćete kralj!

— Eh, trista mu! — klikne Henrik savladavajući jako lupanje srca — Ta zar to nisam već i sada?— Sire, moj prijatelj zna što obećava. Vi nesa-rao da ćete biti kralj, već ćete i vladati.— Dakle — reče Henrik istim onim svojim podrugljivim tonom — vašem je prijatelju potrebno *deset zlatnih škuda, zar ne, Rene? Jer, takvo jedno proročanstvo je veoma ambiciozno, a naročito u da-našnja vremena! Pa, Rene, budućii da nisam bogat, dat ću vašem prijatelju pet sada odmah, a onih pet276preostalih pak pošto se proročanstvo bude ostvarilo.— Sire — dobaci gospođa de Sov — ne zaboravite das te već u obavezi prema Darioli, i nemojte se preopterećivati obećanjima!— Gospođo — otpovrne Henrik — kad taj trenutak bude došao, nadam se da će se ljudi sa mnom ©phoditi kao sa kraljem, i da će svatko biti vrlo zadovoljan ako održim i polovicu onoga što sam obećao!— Sire — reče Rene — da nastavim!— Oh, to još nije sve, znači? — klikne Henrik — U redu! Ako budem car, dat ću dvostruko!— Sire, moj prijatelj došao je dakle iz Firence sa tim horoskopom, kojeg je u Parizu ponovio, i koji je pokazao uvijek jedan te isti rezultat, i povjerio mi je jednu tajnu.—Jednu tajnu koja se odnosi na Njegovo Veličanstvo? — upita živo Šarlota.— Da, mislim — odgovori Firentinac.»On traži riječi kojima da se izrazi«, pomisli Henrik ne pritičući nimalo Rene-u u pomoć. »Čini se da mu teško pada da se izjasni«.— Govorite, dakle! — reče barunica de Sov. — O čemu se radi?— Radi se — poče Firentinac — važući, sve jednu po jednu, svaku svoju riječ — radi se o svim onim glasinama o trovanjima što su se od nekog vremena proširila po dvoru.Lagano nadimanje kraljevih nosnica bilo je jedini znak njegove rastuće pozornosti pri tom iznenadnom obrtu što ga je razgovor poprimio.— A vaš prijatelj Firentinac zna nešto novo o tim trovanjima? — upita Henrik.— Da, Sire.— Kako to da mi povjeravate jednu tajnu koja n}je vaša, Rene, a osobito ako je ta tajna tako značajna? — upita Henrik najprirodnijim naglaskom što ga je uspio poprimiti.— Taj prijatelj bi htio zamoliti Vaš"e Veličanstvo za jedan savjet.— Mene?277.tir Sto u tome ima začudnog, Sire? Sjetite se onog starog vojnika od Akcija (Actium) koji je imao jedan spor i koji je pitao za savjet Augusta!— August je bio odvjetnik, Rene, a ja to nisam?— Sire, kad mi je moj prijatelj povjerio tu tajnu, Vaše je Veličanstvo još pripadalo kalvinističkoj stranci, čiji ste prvi poglavar bili vi, a gospodin de Konde pak drugi.— I onda?— Taj se prijatelj nadao da ćete upotrijebiti svoj svemoćni utjecaj na gospodina princa Konde-a, kako biste ga namolili da mu ne bude neprijateljski raspoložen.— Objasnite mi to, Rene, ako hoćete da to shvatim! — reče Henrik ne ispoljavajući ni najmanjeg uzbuđenja ni u svojim crtama lica, ni u svojem glasu.— Sire, Vaše Veličanstvo će shvatiti već pri prvoj riječi: tome prijatelju su poznate sve pojedinosti oko pokušaja trovanja što je učinjen na gospodinu princu Konde-u.— Pokušali su da otruju princa Konde-a?! — upita Henrik sa savršeno odglumljenim začuđen j em — Ah, zar doista? A kada?Rene zapilji svoj pogled u kralja i izgovori samo ove riječi.— Ima tome osam dana, Veličanstvo. —■ Neki neprijatelj? — upita kralj.— Da! — odgovori .Rene — Jedan neprijatelj kojeg Vaše Veličanstvo poznaje, i koji poznaje Vaše Veličanstvo.— Stvarno! — reče Henrik — Mislim da sam čuo o tome govoriti... Ali, meni su nepoznate pojedinosti što mi ih vaš prijatelj želi otkriti, kao što kažete.— Pa eto, princu Konde-u je bila ponuđena jedna miomirisna jabuka. Ali, na svu sreću, kad su je donijeli, upravo se kod njega nalazio njegov liječnik. On ju je uzeo iz ruku donositelja i pomirisao je kako bi ispitao njezin miris i vrsnoću. Dva dana kasnije, jedna gangrenozna oteklina, izljev krvi i živa rana,278ikoja mu je izgrizla lice, bijahu cijena njegove odanosti, ili posljedica njegove nesmotrenosti.

— Nažalost — odgovori Henrik — budući da sam već napola katolik, ja šam izgubio sav svoj utjecaj na gospodina de Konde-a. Vaš bi prijatelj, dakle, pogriješio, ako bi se obratio na mene.•— Vaše bi Veličanstvo moglo svdjim utjecajem , biti mojem prijatelju od koristi nesamo pri Konde-u, već i pri princu od Porsiana, bratu onoga koji je bio otrovan.— Ma slušajte Rene — upadne Šarlota — znate li da vaše priče mirišu na strahotu! Podastirete ih u zao čas! Kasno je, a vaš razgovor je ubijstven. Doista, vaši miomirisi su bolji!I Šarlota ponovo ispruži ruku za kutijicom paste od opija.— Gospođo — reče Rene — prije negoli je isprobate, kao što ste upravo namjeravali, čujte kakvih strašnih poslijedica iz toga mogu izvući rđavi ljudi!— Nema sumnje, Rene — dobaci barunica — večeras ste u nekom grobnom raspoloženju!Henrik nabra obrve, ali, shvativši da Rene smjera na nešto što on sam još nije nazirao, odluči da istjera načistac taj razgovor koji je u njemu budio tako bolne uspomene.— A vama su poznate također i pojedinosti oko trovanja princa od Porsiana? — nastavi Henrik.— Da! — ogovori Rene. — Bilo je poznato da svake noći ostavlja jednu svijetiljku da gori pokraj njegova kreveta. Otrovali su ulje, i on se ugušio uslijed toga isparivanja.Henrik zgrči svoje prste, vlažne od znoja.— Znači dakle — promrmlja — onome, što ga nazivate svojim prijateljem, poznate su ne samo po-jedinosti toga trovanja, već mu je poznat i počinitelj?— Da! A stoga je i hteo od vas saznati da li biste na preostalog princa od Porsiana imali toliko utjecaja da ga navedete na to da oprosti ubojici smrt svojeg brata.279— Nažalost — otpovrne Henrik — budući da sam još napola hugenot, ja nemam nikakvog utjecaja na gospodina princa od Porsiana. Vaš bi prijatelj, dakle, pogriješio, ako bi se obratio na mene.— A što mislite o raspoloženju gospodina princa Konde-a i gospodina de Porsian-a?— Otkud da mi bude poznato njihovo raspoloženje, Rene? Bog mi, koliko znam, nije udijelio povlasticu da čitam u srcima!— Vaše Veličanstvo može ispitati samog sebe! — reče Firentinac mirno. — Zar u životu Vašeg Ve-ličanstva ne postoji neki događaj, toliko mračan, da bi mogao poslužiti kao kušnja milostivosti, toliko bolan da bi mogao biti pokusni kamen za velikodušnost?Te su riječi bile izgovorene naglaskom koji natjera i samu Šarlotu da pretrne. Bila je to aluzija, i to toliko izravna, toliko osjetna, da se mlada žena odvrati kako bi sakrila svoje rumenilo i kako bi izbjegla da joj se pogled sretne sa Henrikovim.Henrik uloži krajnji napor da se savlada, za-gladi svoje čelo koje se za vrijeme Firentinčevih riječi bijaše obavilo prijetećim oblacima, te, prikrivajući plemenitu sinovsku bol, koja mu je pritištala srce, neodređenom meditacijom, reče:— U mojem životu ... neki mračan događaj ...? Ne, Rene, ne!... Sjećam se iz svojih mladih dana samo ludorija i bezbrige, pomiješanih sa nuždama manje ili više okrutnima, što ih svima nama nameću prirodne potrebe i božje kušnje.Rene sad savlada sa svoje strane te prenese svoju pozornost sa Henrika na Šarlotu, kao da je htio pođ-bosti onog prvog a zadržati ovu potonju. Jer* Šarlota se doista bijaše okrenula natrag k svojem toaltenom stoćiću, kako bi sakrila nelagodnost koju joj je ulijevao taj razgovor, i upravo opet ispružila ruku prema kutijici sa pastom.— Ali, napokon, Sire, kad biste bili brat princa od Porsiana ili sin princa od Konde-a, i da su vam otrovali brata ili umorili vašeg oca...280Sarloti se ote lagan krik, i ona ponovo primakne-pastu k svojim usnama. Rene vide tu kretnju, no-ovoga je puta ne zaustavi ni rječju ni gestom, već samo vikne:— Tako vam nebesa, Sire, odgovorite! Kad biste bili na njihovom mjestu, Sire, što biste učinili?Henrik se pribere, otare drhćućom. rukom svoje-čelo na kome bijahu izbili grašci ledena znaj a te, ustavši u čitavoj svojoj visini, odgovori posred nijeme tišine koja bijaše zaustavila čak i Rene-ovo i. Šarlotino disanje:— Kad bih bio na njihovom mjestu i kad bih bio siguran da ću biti kralj, što će reći da ću zamjenjivati boga na zemlji, ja bih učinio kao bog: oprostio bih!— Gospođo ■— poviče Rene istrgnuvši crvenu pastu iz ruku gospođe de Sov — gospođo, vratite mi' tu kutiju! Vidim da se moj pomoćnik zabunio kad vam je donio ovu. Sutra ću vam poslati drugu!23. NOVI OBRAĆENIKIdućeg dana trebalo je da se održi lov na konjima u šumi Sen-2ermen (Saint-Germain).

Henrik bijaše naredio da mu se za osam sati; ujutro drži u pripremi, to jest osedla i zauzda, jedan mali bearnski konj kojeg je naumio pokloniti gospođi de Sov, no kojeg je prije toga htio iskušati. Četvrt sata prije osam, konj je bio u punoj spremi. Kad je odbijalo osam, Henrik siđe.Konj, ponosit i vatren usprkos svojem malom uzrastu, tresao je glavom i kočeperio se po dvorištu. Bijaše zahladilo, i lagana poledica pokrivala je tlo.Henrik se spremi da se uputi preko kako bi dospio na onu stranu gdje su se nalazile staje i gdje su na njega očekivali konj i konjušar, i upravo je prolazio pokraj jednog švicarskog vojnika, koji je-28Estražario na vratima, kad li taj vojnik spusti oružje na pozdrav i klikne:— Bog neka čuva Njegovo Veličinstvo kralja Navare!Pri tom pozdravu, a naročito pri boji toga glasa -koji ga je izrekao, Bearnac zadrhta. Okrene se i ustukne jedan korak.— De Mua! — prošapta.— Da, Sire, de Mua.— Šta radite ovdje? —, Tražim vas!— Sto hoćete od mene?— Treba da govorim sa Vašim Veličanstvom.— Nesretnice! — klikne kralj primaknuvši mu se — Zar ne znaš da time stavljaš na kocku svoju glavu?•— Znam!— I?— I, evo me!Henrik preblijede jer je shvatio da pogibelj, u koju je srljao taj vredni mladić, ugrožava i njega samoga. Stoga se uznemireno ogleda oko sebe i ustukne po drugi puta, ne manje živo negoli prvi puta.Upravo je na jednom prozoru primjetio vojvodu od Alanson-a.Promijenivši smjesta svoje držanje, Henrik dohvati musketu iz ruku de Mua-a, koji je, kao što smo rekli, stajao na straži, te, gradeći se da je razgledava, upita:— De Mua, vi svakako niste bez nekog važnog povoda došli ovamo do podmetne svoju glavu u lavlje ždrijelo?— Ne, Sire. A evo, već vas vrebam osam dana. Tek jučer sam saznao da je Vaše Veličanstvo trebalo •da jutros okuša ovog konja, pa sam preuzeo stražu na vratima Luvra.— A kako ste došli do ove odore— Zapojednik odreda je protestnat i moj prijatelj.— Evo vam vaša musketa, i vratite se na vašu dužnost. Promatraju nas. Kad se budem vraćao, na-282istojat ću da vam reknem koju riječ. Međutim, ako vas ne oslovim, ne zaustavljate me! Zbogom!De Mua nastavi svoje odmjereno koračanje, a Henrik priđe svojem konju.— Kakva je to zgodna mala životinja? — upita vojvoda od Alanson-a sa svojeg prozora.— To je konj kojeg mi jutros valja iskušati — odgovori Henrik.— Ali, ovo nije konj za muškarca!— A i namijenjen je za jednu lijepu damu!— Pripazite, Henriče, upravo ste na putu da budete indiskretni, jer ćemo tu lijepu damu vidjeti prilikom lova! A ako ne znam čiji ste vitez, znat ću bar čiji ste štitonoša!— Eh, bogo moj, ne! Vi to nećete znati! — reče Henrik svojom prividnom prostodušnošću — Jer, ta lijepa dama neće moći izaći, budući da joj je jutros veoma zlo.I vine se u sedlo.— Oh, oh! — dobaci d'Alanson kroz smijeh — Uboga gospođa de Sov!— Franjo, Franjo! Vi ste onaj koji je indiskretan!— A što joj je, toj lijepoj Šarloti? — nastavi vojvoda od Alansona.— Pa — odgovori Henrik potjeravši svojeg konja u sitni kas i goneći ga da izvede jedan pokusni krug— pa, ne znam ni sam... osjeća veliku težinu u glavi, po onome što mi je rekla Dariola, neku vrst ukru-ćenosti po čitavom tijelu, ukratko, neku opću slabost.— I to će vas spriječiti da nam se pridružite?— upita vojvoda.— Mene? A zašto? — otpovrne Henrik. — Poznato vam je da sam lud za lovom na konjima i da ništa ne može imati tolik utjecaj na mene da bi me natjeralo da izostanem od takvog jednog lova!— Iz ovoga ćete ipak izostati, Henriče! — reče vojvoda pošto se bio okrenuo i načas razgovarao sa nekom osobom, koja bijaše ostala neviđena za Henri-kove oči, budući da je sa svojim subesjednikom ra-

283zgovarala sa dna sobe — Jer, Njegovo mi Veličanstvo upravo isporučuje da se lov ne može održati.— Oh! — klikne Henrik sa najrazočaranijim izražajem na svijetu. — A zašto to?— Veoma važna pisma od gospodina de Never-a, čini se. Kralj, kralj ica-majka i moj brat, vojvoda od Anžu-a vijećaju.— Hm, hm! — promrlja u sebi Henrik. ■— Da možda nisu stigle kakve vijesti iz Poljske?A zatim nastavi naglas:— Ako je tako, nepotrebno je da se još dalje izlažem opasnosti na toj poledici. Doviđenja, brate!A onda zaustavi konja ispred de Mua-a.— Prijatelju — reče ■— zovni jednog od svojih drugova da završi tvoju stražarsku dužnost. Pomozi konjušaru pri rasedlavanju konja, natovari sedlo na glavu i ponesi ga zlataru sedlarske radionice. Treba tu izraditi jedan ukras kojeg nije stigao dovršiti za danas. Vratit ćeš se u moje odaje da mi doneseš odgovor.De Mua pohita da izvrši nalog, jer, vojvoda od Alansona bijaše nestao sa prozora, a bilo je očigledno da se u njemu rodila neka sumnja.I doista, tek što je de Mua zamaknuo za vratima stražarnice, vojvoda od Alansona osvanu. Na mjestu de Mua-a nalazio se jedan pravi Švicarac.Vojvoda od Alansona osmotri sa velikom pozornošću novog stvražara, a potom se obrati Henriku:— To nije onaj čovjek sa kojim ste maločas razgovarali, zar ne, brate?— Onaj drugi je jedan momak iz moje kuće kojeg sam poslao da stupi među Švicarce. Dao sam mu jedan nalog, i on je otišao da ga izvrši.— Ah, tako! — dobaci vojvoda kao da ga taj odgovor zadovoljava — A kako je Margerita?—: Idem sada k njoj da se o tome raspitam, brate.— Ta zar je od jučer uopće niste ni vidjeli?— Ne. Najavio sam se kod nje noćas oko jedanaest sati, no Zijona mi je Bekla da je umorna i da spava.284— Neće te je zateći u njezinim odajama. Izašla je.— Da, — reče Henrik — lako je moguće. Trebalo je da ide u samostan Navještenja.Nije bilo načina da se razgovor podrži još dulje. Činilo se da je Henrik odlučio da samo odgovara na pitanja.Dvojica se šurjaka dakle rastadoše: vojvoda od Alansona da bi saznao novosti, kako reče, a kralj od Navare pak da bi se vratio u svoje odaje.Henrik jedva što se tamo zadržao pet minuta, kadli začuje kucanje.— Tko je? — upita.— Sire — odgovori jedan glas u kome Henrik prepozna de Mua-ov — odgovor od zlatara sedlarske radionice!Henrik, vidno uzbuđen, pusti mladića unutra i zatvori za njim vrata.— Vi ste to, de Mua! — reče. — Nadfao sam se da ćete porazmisliti!— Sire — otpovrne de Mua — već tri mjeseca razmišljam, to je dovoljno. Sad je vrijeme da se počne djelovati.Henrik učini uznemirenu kretnju.— Ne bojte se, Sire, sami smo! Ja se žurim, jer svaki je trenutak skupocjen. Vaše nam Veličanstvo može jednom jedinom riječi nadoknaditi sve ono što su događaji godine nanijeli gubitaka reformiranoj vjeri. Budimo jasni, budimo kratki, budimo otvoreni!— Slušam, valjani moj de Mua-u! — odvrati Henrik, videvši da mu je nemoguće da izbjegne obja-šnjenju.— Da li je istina da se Vaše Veličanstvo odreklo protestantske vjere?— Istina je! — odgovori Henrik.— Da, no je li se odreklo samo ustima, ili pak srcem?— Vazda smo zahvalni bogu ako nam spašava život, — otporne Henrik izvrćući pitanje, kao što je to običavao činiti u sličnim slučajevima — a bog me je posve očigledno sačuvao u ovoj strašnoj pogibiji.285-^ Šire -^ ustraje de Mua — priznajte jednu stvar!— Koju to?— Da vaše ođreknuće nije stvar uvjerenja, već računice. Vi ste se odrekli svoje vjere radi toga da bi vas kralj ostavio na životu, a ne zbog toga što vam je bog sačuvao život.— Ma koji da je uzrok mojeg obraćenja, de Mua

■— odgovori Henrik — ja zato ipak nisam manje katolik!.— Da, no hoćete li to ostati zauvijek? Pri prvoj prilici da ponovo prigrabite svoju slobodu opstanka i savjesti, nećete li je prigrabiti? Pa lijepo! Ta se prilika pruža: La Rošel se digao na ustanak, Rusijori (Roussillon) i Bearn čekaju samo na jednu riječ pa da stupe u akciju, u Gijen-i (Guvenne) sve viče za ratom. Kažite mi samo da ste prisilni katolik, i ja vam jamčim za budućnost!— Plemić mojega roda ne prisiljava se, dragi moj de Mua! Ono što sam učinio, učinio sam po slo-bodnoj volji.— Ali, Sire — klikne mladić kome se srce steglo uslijed toga otpora kojemu se nije bio nadao — vi dakle ne pomišljate na to da nas, postupajući tako, napuštate... da nas izdajete?Henrik osta neosetljiv.— Da! — nastavi de Mua. — Da, vi nas izdajete, Sire! Jer, nekolicina nas je došlo, uz opasnost po vlastiti život,, da bi spasilo vašu čast i vašu slobodu. Mi smo pripremili sve da vam dademo jedno prijestolje, Sire, čujete li me? Nesamo slobodu, već i moć! Prijestolje po vašem izboru: jer, za dva mje-seca moći ćete se odlučiti između Navare i Francuske!— De Mua — reče Henrik zastirući svoj pogled koji mu se pri tome prijedlogu bijaše i nehotice za-krijesio — de Mua, ja sam zdrav i čitav, ja sam katolik, ja sam suprug Margerite, ja sam brat kralja Karla, ja sam zet svoje dobre majke Katarine... De Mua, zauzimajući sve ove položaje, ja sam izračunao286prednosti i blagodati Sto mi ih donose, ali također i obaveze koje proističu iz njih!— Ali, Sire — dobaci de Mua — u šta da vjerujem? Kažu mi da vaš brak nije izvršen, kažu mi da ste u dnu duše slobodni, kažu mi da Katarinina mržnja...— Laž, laž, laž! — prekine ga živo Bearnac. ■— Da, bestidno su vas prevarili, prijatelju. Ta draga-Margerita je doista moja žena. Katarina je doista; moja majka. Kralj Karlo IX, napokon, je doista vla-dar i gospodar mojega života i mojega srca!De Mua zadrhta. Osmijeh malone preziran, prijeđe mu usnama.— Znači, dakle, Sire — reče, opustivši obeshrabreno ruke i pokušavajući proniknuti pogledom u tu dušu punu tame — evo odgovora što ću ga odnijeti svojoj braći: reći ću im da kralj Navare pruža svoju ruku i poklanja svoje srce onima koji su nas pobili ... reći ću im da je postao ulizica kraljice-majke. i Morvel-ov prijatelj ...— Dragi moj de Mua — upadne Henrik — kralj će završiti vijećanje, i valja mi da odem da se kod njega raspitam za razloge koji su nas natjerali da odgodimo jednu tako važnu stvar kao što je polazak u lov. Zbogom! Učinite poput mene, prijatelju, napustite politiku, vratite se kralju i prihvatite misu!I Henrik odvede, ili bolje, odgura sve do pred-* sobi ja mladića čija se zapanjenost počela pretvarati u gnjev.Tek što su se za njim zatvorila vrata, ne uzmo-gaviš odoljeti žudnju da se, u pomanjakanju nekoga, iskali na nečemu, de Mua zgužva svoju kapu, baci je na pod i stane je gaziti nogama kao što to čini bik sa matadorovim plaštem.— Smrt i prokletstvo! — vikne. — Bijednoga li vladara! Imao bih volju da se dadem ovdje ubiti, da bih ga zauvijek uprljao svojom krvlju!— Pst! gospodine de Mua! — počne neki glas koji se iskradao iz otvora jednih poluodškrinutih287:vrati ju — Pst! Tiho, jer bi vas osim mene mogao čuti još i netko drugi!De Mua se naglo okrene i ugleda vojvodu od -Alansona koji je bio umotan u jedan plašt i koji je pomolio svoju blijedu glavu u hodnik, da bi se uvjerio jesuli de Mua i on nasamo.— Gospodin vojvoda od Alansona! — krikne de Mua. — Ja sam propao!— Naprotiv! — šapne vojvoda. — Možda ste čak našli ono što tražite! A dokaz tome je činjenica da ne želim da se date ovdje ubiti, kao što ste naumili. Vjerujte mi, vaša se krv može upotrijebiti korisnije negoli da se njome zacrveni prag kralja Navare!Pri ovim riječima vojvoda otvori širom vrata •što ih je bio odškrinuo.— Ovo je soba dvojice mojih plemića — reče vojvoda — ovdje nas nitko neće pronaći. Moći ćemo dakle razgovarati posve slobodno. Uđite, gospodinel— Evo me, uzvišeni gospodine! — reče urotnik osupnuto.I uniđe u sobu, čija vrata vojvoda od Alansona ■zatvori za njim ne manje živo no što to bijaše učinio kralj Navare.De Mua je ušao bijesan, ojađen i proklinjući. Međutim, hladan i ukočen pogled mladog vojvode Franje malo po malo proizvede na hugenotskog kapetana učinak začaranog leda koji raspršava opijenost.

— Uzvišeni gospodine — reče — ukoliko sam' dobro shvatio, Vaše Visočanstvo želi sa mnom govoriti?— Da, gospodine de Mua! — odgovori Franjo. —• Usprkos vašem prerušavanju mislio sam da vas prepoznajem, a kad ste spustili oružje na pozdrav mojem bratu Henriku, prepoznao sam vas sasvim. Pa lijepo, de Mua, vi dakle niste zadovoljni kraljem Navare?— Uzvišeni gospodine ...!— Hajde, naprijed, govorite hrabro! Možda sam, a da to i ne slutite, jedan od vaših prijatelja.— Vi, uzvišeni gospodine?— Da, ja! Govorite dakle!— Neznam što da kažem Vašem Visočanstvu, u-zvišeni gospodine, Stvari, o kojima sam imao govoriti kralju Navare, tiču se predmeta što ih Vaše Visočanstvo ne bi moglo razumjeti. A osim toga — doda de Mua nastojeći namjestiti ravnodušan izgled — radilo se o nevažnim sitnicama.— O nevažnim sitnicama?— Da, uzvišeni gospodine!— O nevažnim sitnicama radi kojih ste mislili da morate izložiti svoj život vraćajući se u Luvr, gdje, vi to dobro znate, vaša glava vrijedi zlata koliko je teška! Jer, nije nipošto nepoznato da ste, uz kralja Navare i princa Konde-a, jedan od prvih poglavara hugenota!— Ako tako mislite, uzvišeni gospodine, onda postupite prema meni onako, kako treba da postupa brat kralja Karla i sin kraljice Katarine!— Zašto hoćete da tako postupim, kad sam vam rekao da sam vaš prijatelj? Recite mi dakle istinu!— Uzvišeni gospodine — klikne de Mua — za-klinjem vam se...— Ne zaklinjite se, gospodine! Reformirana vjera zabranjuje da se izgovaraju zakletve, a naročito lažne zakletve!* De Mua nabra obrve.— Kažem vam da mi je poznato sve! — nastavi vojvoda.De Mua je i nadalje šutio.— Vi sumnjate u to? — ustraja vojvoda strasnom upornošću. — Pa dobro, dragi moj de Mua, valja mi da vas ubijedim. Hajde, prosudit ćete sami da li se varam! Jeste li ili niste mojem šurjaku Henriku, tamo, maločas — vojvoda ispruži ruku u pravcu Be-arnčevih odaja — ponudili svoju pomoć i pomoć svojih drugova, da mu ponovo uspostavite njegovu kraljevsku vlast u Navari?De Mua pogleda vojvodu zaprepašćeno.— A on je taj prijedlog sa zgraženjem odbio.-.28819 Kraljica Margo I289De Mua osta zgranut.—■ Jeste li se onda pozvali na vaše staro prijateljstvo, na uspomenu zajedničke vjere? Jeste li zatim čak uznastojali primamiti kralja Na vare jednom veoma blistavom nadom, toliko blistavom, da je bio zablješten od nje, od nade da bi se domogao francuske krune? Ha? Recite, zar nisam dobro obaviješten? Nije li to ono što ste došli predložiti Bearncu?—■ Uzvišeni gospodine! — poviče de Mua. — To je toliko tačno, da se ovoga časa pitam ne bi li trebalo da Vašem Visočanstvu kažem da je lagao! Ne-poštedni dvoboj i da tako smrću nas dvojice osiguram poništenje strašne tajne!— Polako, valjani moj de Mua, polako! — reče vojvoda od Alansona ne mijenjajući izraz lica i ne poduzimajući ni najmanje kretnje pri toj strašnoj prijetnji. — Ta tajna će se među nama poništiti bolje ako obojica živimo, negoli ako jedan od nas umre. Slušajte me i prestanite tako stiskati balčak svojeg mača! Po treći put vam kažem da se nalazite pred jednim prijateljem. Odgovorite mi dakle kao prijatelju! Hajde! Nije li kralj Navare odbio sve ono što ste mu ponudili?— Da, uzvišeni gospodine! Priznajem to, jer to priznanje može nauditi samo meni.—• Niste li, izašavši iz njegove odaje, gazili nogama svoj šešir i vikali da je on kukavan vladar i da nije dostojan da i nadalje ostane vašim poglavarom?— To je istina, uzvišeni gospodine, ja sam to rekao.— Ah, istina je? Priznajte napokon?— Da!— I još uvijek ste toga mišljenja?— Više no ikad, uzvišeni gospodine!

— Pa lijepo! A ja, ja, gospodine de Mua, ja, treći sin Henrika II, ja, francuski kraljević, jesam li dovoljno dobar plemić da bih zapovjedao vašim vojnicima, ha? Da li me smatrate dovoljno čestitim i290ispravnim, da biste se mogli pouzdati u moju riječ?— Vi, uzvišeni gospodine?! Vi, poglavar huge-nota?!— A zašto ne? Ovo je doba obraćenja, vi to znate! Henrik je prešao na katolicizam, a ja pak mogu postati hugenot!— Da, svakako, uzvišeni gospodine... Ali, ja čekam da mi objasnite ...— Ništa jednostavnije od toga! Ispričat ću vam u dvije riječi politiku sviju nas... Moj brat Karlo ubija hugenote kako bi nesmetanije vladao. Moj brat d'Anžu pušta da se oni ubijaju jer treba da naslijedi mojeg brata Karla i jer je moj brat Karlo, kao što vam je poznato, često bolestan. Ja, međutim... to je nešto posve drugo... ja,- koji nikad neću vladati, bar ne u Francuskoj, budući da imam ispred sebe dva starija brata... ja, kojeg mržnja moje majke i moje braće, još više negoli zakon prirode, uđaljuje od prijestola... ja, koji ne smijem postavljati zahtjeve ni na kakvu obiteljsku privrženost, ni na kakvu slavu, ni na kakvo kraljevstvo... ja, koji uza sve to nosim u grudima jedno srce koje je isto tako plemenito kao i ona moje starije braće... Pa eto, de Mua, ja, ja želim pokušati da sebi svojim mačem pri-krojim jedno kraljevstvo u toj Francuskoj koju oni prekrivaju krvlju!... Dakle, evo što želim ja, de Mua! Čujete!... Želim da budem kralj Navare, ne po rođenju, već po izboru. I, shvatite dobro da protiv toga ne možete mati nikakvih zamjerki, jer ja nisam uzurpator, budući da moj brat odbija vaše ponude i da, zakapajući se u svoju nepokorenost, u sav glas priznaje da je navarsko kraljevstvo samo puka tlapnja. Sa Henrikom Bearnskim ne dobivate ništa. Sa mnom dobivate jedan mač i jedno ime. Franjo d'Alan-son, francuski kraljević, zaštićuje sve svoje drugove ili sve svoje saučesnike, kakogod vam se svidilo da ih nazovete... E pa, što kažete na tu ponudu, gospodine de Mua?— Kažem da me je zablještila, uzvišeni gospodine.

19*291— De Mua, de Mua, imat ćemo da savladamo mnoge zapreke! S toga se nemojte već u samom početku pokazati tako nezajažljivim i tako neodatljiv prema jednom kraljevskom sinu i kraljevskom bratu koji dolazi k vama!— Uzvišeni gospodine, stvar bi već bila zaključena, kad bi bilo samo na meni da provodim svoje zamisli. Ali, mi imamo jedno vijeće, i, ma koliko blistava bila ta ponuda, a možda čak i upravo stoga što je tako blistava, glavari stranke neće na nju pristati bez uslova.— To je nešto drugo! Taj dogovor svjedoči o čestitom srcu i obazrivom duhu. Po načinu kojim sam maločas postupio, de Mua, morali ste spoznati moje poštenje. Ponesite se dakle s vaše strane prema meni kao prema čovjeku koga je poštovati, a ne kao prema princu kome je laskati. De Mua, imam li izgleda?— Na časnu riječ, uzvišeni gospodine! A budući da Vaše Visočanstvo želi da mu kažem svoje mišljenje: Vaše Visočanstvo ima sve izglede otkad je kralj Navare odbio ponudu koju sam došao da mu poda-strem. Međutim, ja vam ponavljam, uzvišeni gospodine, neophodno je da se dogovorim sa našim gla-varima.— Učinite to dakle, gospodine! ■— odgovori vojvoda od Alansona. — Samo, kad ću imati odgovor?De Mua se šutke zagleda u vojvodu. A onda, kanda stvorivši odluku, reče:— Uzvišeni gospodine, dajte mi svoju ruku! Potrebno mi je da se ta ruka jednog francuskog kraljevića dotakne moje, kako bih bio siguran da neću biti izdan!Vojvoda nesamo pruži de Mua-u ruku, već i zgrabi njegovu te je stegne.—• Sada sam miran, uzvišeni gospodine! —• reče mladi hugenot. — Ako bismo bili izdani, ja bih rekao da vi sa tim nemate nikakve veze. A bez toga, uzvišeni gospodine, pa sve da niste nimalo umiješani u takvu izdaju, bili biste obeščašćeni.292— Zašto mi to govorite, de Mua, prije negoli ste mi rekli kada ćete mi donijeti odgovor vaših poglavara?— Zato, uzvišeni gospodine, jer pitajući me kada ćete dobiti odgovor, vi me istodobno pitate i gdje su glavari, i jer biste, ako bih vam odgovorio: »Večeras!«, znali da se glavari nalaze u Parizu i da se kriju ovdje!

Izrekavši ove riječi, de Mua u nastupu podozre-nja upije svoje prodorne oči u prijetvorni i kolebljivi pogled mladog vojvode.— De, de -— dobaci vojvoda — u vama su se zadržale još neke sumnje, gospodine de Mua. Među-tim, ne mogu od vas već otprve zahtijevati posvemašnje povjerenje. Kasnije ćete me bolje poznati. Bit ćemo povezani sklopom zajedničkih interesa koji će vas osloboditi svih sumnji. Kažete dakle večeras, gospodine de Mua?— Da, uzvišeni gospodine, jer stvar je hitna. Večeras! Ali gdje, molim vas?— U Luvru, ovdje, u ovoj sobi. Odgovara li vam to?— Da li je ova soba nastanjena? ■— upita de Mua pokazujući pogledom na dvije postelje što su se u njoj nalazile jedna nasuprot drugoj.— Tu stanuju dvojica mojih plemića, da!— Uzvišeni gospodine, meni se čini da nije mudro da ponovo dolazim u Luvr!— A zašto?— Jer, ako ste me prepoznali vi, i drugi mogu imati isto tako dobre oči poput Vašeg Visočanstva i mogu me prepoznati također. Ipak, doći ću ponovo u Luvr ako pristanete da mi dadete ono što ću vas zamoliti.— Sto to?— Sprovodno pismo za nesmetani ulazak.— De Mua, odgovori vojvoda — sprovodno pismo od mene zatečeno kod vas upropastilo bi me, a vas ne bi spasilo. Ja za vas mogu nešto učiniti samo pod uvjetom da smo pred očima sviju jedan drugome po-293svemašniji stranci. I najmanja moja veza s vama, ako bi se o njoj uvjerila moja majka ili moja braća, stala bi me života. Vi ste dakle zaštićeni uslijed mojeg vlastitog interesa od trenutka kada se budem kompromitovao sa ostalima, kao što se ovoga časa kopromitiram sa vama. Slobodan u svojem djelokrugu, jak ako sam nepoznat, sve dokle ostajem nepronicljiv, jamčim vam za sve! Nemojte to zaboraviti! Sakupite dakle još jednom svoju odvažnost i poduzmite na moju riječ ono što ste bili poduzeli bez riječi mojega brata. Dođite večeras u Luvr!— Ma kako hoćete da dođem?! Ne mogu se po-dufati u tom odijelu u odaje! Ono je bilo namenjeno za predvorja i za dvorišta. A za mene je to još i pogibljenije, budući ,da me ovdje svatko poznaje, i da me to odijelo uopće ne prerušava!—• I ja razmišljam ... čekajte ... mislim ... ah, evo!I doista, vojvoda se bijaše ogledavao oko sebe, i njegove su se oči zaustavile na de La Mol-ovoj paradnoj odjeći što je trenutno ležala rasprostrta na postelji, to jest, na onom divnom zlatom izvezenom plastu trešnjeve boje, o kojem smo već govodili, na jednom beretu ukrašenom bijelom perjanicom i obrubljenom vrpcom od zlatnih i srebrenih ivančica i, napokon, na jednom prsluku od biserno-sivog i zla-ćanog satena.—■ Vidite li ovaj plašt, ovaj beret i ovaj prsluk? — reče vojvoda —■ To,- pripada gospodinu de La Mol-u, jednom od mojih plemića, jednom kicošu najboljeg kova. To odjelo je imalo golem uspjeh na dvoru, i gospodin de La Mol se prepoznaje na stotinu koraka, kada ga ima na sebi. Dati ću vam adresu krojača koji mu ga je izradio. Ako mu budete platili dvostruko od onoga što vrijedi, imat ćete večeras jednako takvo odijelo. Vi ćete upamtiti ime gospodina de La Mol-a, zar ne?Tek što je vojvoda izrekao tu preporuku, kadli se začuše koraci koji su se približavali hodnikom, a zatim okretanje ključa u bravi.294i— Ej;, tko je tamo vani? ,— poviče vojvoda po-hitavši k vratima i namaknuvši zasun.— Dovraga — odgovori jedan glas izvana — nalazim da je to pitanje čudnovato! Tko je tu unutra? Smiješne li stvari! Kad se vraćam kući, pitaju me tko je tamo vani!— Jeste li to vi, gospodine de La Mol-e?— Eh, nema sumnje da sam to ja! Ali vi, tko ste vi?Za vrijeme dok je de La Mol izražavao svoje začuđenje zbog toga što je svoju sobu zatekao zauzetu i dok je nastojao otkriti tko je taj njezin novi stanovnik, vojvoda od Alansona se, držeći jednom rukom zasun, a drugom bravu, živo okrene de Mua-u.— Poznajete li gospodina de La Mol-a? — upita.— Ne, uzvišeni gospodine.— A on? Poznaje li vas?— Mislim da ne.— Onda je sve u redu. Uostalom, pričinite se kao da gledate kroz prozor!

De Mua posluša bez pogovora, jer, La Mol je počeo gubiti strpljenje i lupao je iz sve snage.Vojvoda od Alansona baci još jedan pogled na de Mua-a pa, videvši da je okrenuo leđa, otvori.— Uzvišeni gospodine vojvoda! — klikne de La Mol ustuknuvši od iznenađenja. — Oh, oprostite, oprostite, uzvišeni gospodine!— Ništa, ništa, gospodine! Zatrebala mi je vaša soba kako bih nekoga primio.•— Izvolite, uzvišeni gospodine, izvolite! Ali, dozvolite mi, preklinjem vas, da uzmem svoj plašt i svoj beret' koje se nalaze na krevetu. Jer, i jedno i drugo sam izgubio noćas na keju Grev (Creve), gdje su me u noćno doba napali lopovi.— Stvarno, gospodine! —■ reče vojvoda sa osmijehom, pošavši sam po zatražene predmete — Vaša295vanjština je prilično stradala! Po svema se čini da ste imali posla sa veoma tvrdoglavim veseljacima!I vojvoda doda osobno La Mol-u plašt i beret. Mladić pozdravi i izađe da se presvuče u predsoblju, nimalo se ne uznemiravajući zbog toga što se vojvoda zabavio u njegovoj sobi. Jer, u Luvru bijaše prilično uobičajeno da stanovi plemića posluže prinčevima kojima su bili dodijeljeni, kao svratišta koja su ovi upotrebljavali za svakojake prijeme.De Mua tada priđe vojvodi, i obojica oslušnuše da bi saznali kada će La Mol biti gotov i izaći. Međutim, kad se presvukao, sam ih je izbavio iz neprilike, jer se približio vratima i upitao:— Oprostite, uzvišeni gospodine! Ali, nije li Vaše Visočanstvo možda putem srelo grofa de Kokona-a?— Ne, gospodine grofe! Međutim, jutros je bio njegov red službe.— Onda mora da su mi ga umorili! — reče de La Mol razgovorajući sam sa sobom dok se udaljavao.Vojvoda osluhne štropot koraka koji je postajao sve slabiji. A onda otvori vrata i povuče de Mua-a za sobom.— Promatrajte ga kako odlazi — reče — i na-stojte da oponašate to jedinstveno držanje!— Učinit ću koliko bolje mogu! — odgovori de Mua. — Nažalost, ja nisam lovac na suknje, već vojnik! ^— Na svaki način, čekam vas prije ponoći u ovom hodniku. Ako će soba mojih plemića biti slobodna, primit ću vas u njoj. Ako li ne bude, naći ćemo neku drugu.—' Da, uzvišeni gospodine.— Znači dakle: večeras prije ponoći?— Večeras, prije ponoći!—,Ah, još nešto, de Mua: mašite jako desnom rukom u hodanju, to je posebna osobenost gospodina de La Mol-a! \24.ULICA TIZON I ULICA KLOS-PERSEDe La Mol istrči iz Luvra i dade se u potragu po Parizu da bi otkrio ubogog Kokona-a.Prva mu briga bude da pođe u ulicu Arbr-iSek i da navrati k gazdi La Irijer-u. Jer, de La Mol se sjećao da bijaše Pijemontežaninu često navodio izve-snu latinsku izreku koja je težila za tim da dokaže kako se Amor, Bakho i Cerera božanstva najpreče važnosti i nadao se da je Kokona, kako bi se poveo za tim rimskim aforizmom, možda zasjeo u »Lijepoj zvijezdi« nakon jedne noći koja za njegovog prijatelja mora da nije bila manje burna nego li je to bila za nj.De La Mol ne nađe kod La Irijer-a ništa do sjećanja na preuzetu obavezu i doručka ponuđenog na prilično učitiv način, kojeg se naš plemić prihati sa velikim tekom, usprkos svojoj uznemirenosti.Pošto je, kad već nije umirio svoj duh, umirio bar svoj želedac, de La Mol se ponovo stavi u pokret te krene uz Senu, poput onog muža koji je tražio svoju utopljenu ženu. Stigavši na kej Grev, prepozna ono mjesto gdje je, kao što je to rekao vojvodi od Alansona, prije tri ili četiri sata bio napadnut za vrijeme svoje noćne šetnje, što nije predstavljalo nikakvu rijetkost u jednom Parizu koji bijaše stotinu godina stariji od onoga, u kojemu se Boalo (Bo-ileau) probudio od praska kugle što mu je probila kapak na prozoru.Na bojnom polju bijaše zaostao mali komadić pera sa njegova šešira. Čovjeku je urođen osjećaj vlasništva. De La Mol je imao desetak perjanica, sve jednu ljepšu od druge. Uza sve to ipak se zaustavi da bi podigao ovu, ili bolje jedini njezin dijelak koji ju je preživio. Promatrao ga je žalosnim izrazom lica, kadli se začu približavanje teških koraka i grubi glasovi koji mu narediše da se skloni s puta.

296297De La Mol podigne glavu i ugleda jednu nosiljku ispred koje su koračala dva paža i koju je pratio jedan štitonoša.La Mol-u se učini da prepoznaje nosiljku, i on se brzo skloni.

Mladić se nije prevario.— Gospodine de La Mol-a? — zovne jedan glas pun slatke blagosti koji je dolazio iz nosiljke, a jedna bijela i poput satena meka ruka razmaknu zavjese.— Da, gospođo, ja sam! — odgovori La Mol po-klonivši se.— Gospodin de La Mol sa jednim perom u ruci... — nastavi dama u nosiljci. — Ta zar ste zaljubljeni, dragi moj gospodine, i nalazite li možda izgubljene tragove?— Da, gospođo — odgovori de La Mol — ja sam zaljubljen, i to veoma jako! Međutim, zasada su to moji vlastiti tragovi što ih nalazim, ma da to nije ono što tražim... Ali, hoće li mi Vaše Veličanstvo dozvoliti da ga zapitam za zdravlje?— Izvrsno je, gospodine! Nikad se nisam bolje osjećala, čini mi se. To vjerojatno dolazi otud što sam noć provela u duhovnim vježbama.— Ah, u duhovnim vježbama? — klikne de La Mol pogledavši Margeritu na osebujan način.— Kn, da! Pa što u tome ima čudnog?— A mogu li vas, bez nametljivosti, upitati u kojem samostanu ste ih proveli?— Svakako, gospodine, to nije nikakva tajna! U samostanu sestara od Najavljen ja. A vi, što to radite ovdje sa tim svojim usplahirenim izgledom?— Gospođo, i ja sam također proveo noć u duhovnim vježbama, i to u blizini istog samostana. Jutros tražim svojeg prijatelja koji je nestao, a tražeći njega, našao sam ovo pero.— Koje pripada njemu? Ma zaista, vi me plašite u pogledu njega! Ovo mjesto je gadno!— Vaše Veličanstvo neka se umiri, pero je moje. Izgubio sam ga oko pet i po sati ujutro na ovome298mjestu, kada sam se izbavio iz šaka četvorice lupeža koji su me na svu silu htjeli umoriti, bar kako mi se čini.Margerita savlada živahnu kretnju prepasti.— Oh, ispripovjedajte mi to! —• klikne.•— Ništa jednostavnije od toga, gospođo. Bilo1 je dakle, kao što sam imao čast Vašem Veličanstvu reći, pet i po ujutro od prilike...—■ U pet i po ujutro — prekine ga Margerita — vi ste već bili izašli iz kuće?— Vaše Veličanstvo neka mi oprosti, — odgovori de La Mol — još se nisam bio ni vratio kući!— O, gospodine de La Mol-e! Vraćati se kući u pet i po ujutro! — klikne Margerita sa osmijehom koji bi za sve ostale bio zloban, no za kojega je de La Mol imao dovoljno neukusa da "ga smatra božan-stvenim. — Vraćati se kući tako kasno! Vi ste tu kaznu zaslužili!■— A i ne tužim se, gospođo! — odgovori de La Mol naklonivši se sa poštovanjem. — Pa sve da su mi čak i crijeva probili, još uvijek bih se smatrao sto puta sretnijem no što to zaslužujem da budem! Dakle, ukratko, vraćao sam se kući kasno ili rano, kako god je po volji Vašem Veličanstvu, iz one blažene kuće gdje sam bio proveo noć u duhovnim vježbama, kadli četvorica drumskih razbojnika iskrsnuše iz ulice Morteleri te me stadoše progoniti sa bezmje-rno dugačkim nožinama. To je smiješno, zar ne, gospođo? Ali, napokon, to je tako! Valjalo mi je bježati, jer, bio sam zaboravio svoj mač.— Ah, shavaćam! — reče Margerita sa izražajem divne naivnosti. ■— I sada se vraćate onamo da potra-žite svoj mač.De La Mol pogleda Margeritu kao da se u njegov . duh ušunjala neka sumnja.— Gospođo, ja bih se stvarno i to veoma rado vratio onamo, obzirom na to što je moj mač jedna odlično sječivo, ali, ja ne znam gdje je ta kuća!— Kako, gospodine? — dobaci Margerita. — Vi ne znate gdje je kuća u kojoj ste proveli noć?299— Ne znam, gospođo! Neka me uništi sotona, ako to makar i slutim!— Oh, čudnovate li stvari! To je, znači, čitav jedan roman, ta vaša zgoda?— Istinski roman, dobro ste to rekli, gospodo.— Isprivojedajte mi ga! ■— Malo je podugačak!— Nije važno! Imam vremena.— I veoma je nevjerojatan, prije svega.— Samo naprijed! Ja sam, ne može biti više, lakovjerna!— Vaše Veličanstvo mi naređuje?— Pa jest, ako je potrebno!— Pokoravam se. Sinoć, pošto smo se oprostili od dviju božanstvenih žena, sa kojima smo bili proveli veče na mostu Sen-Mišel, pošli smo da večeramo kod gazde La Irijer-a.—• Prije svega — upita Margerita savršeno prirodnim naglaskom — što je to »gazda La Irijer«?

— Gazda La Irijer, gospođo — odgovori La Mol pogledavši Margeritu po drugi puta sa onim izrazom sumnje što se kod njega mogao zamijetiti i provg puta — gazda La Irijer je gazda svratišta »K lijepoj zvi-jezdi«, koja se nalazi u ulici Arbr-Sek.— Da, mogu ga vidjeti odvade... Večerali ste dakle kod gazde La Irijer-a, bez sumnje zajedno sa svojim prijateljem de Kokona-$)m?— Da, gospođo, sa svojim prijateljem de Koko-na-om, kadli je unišao neki čovjek i predao svakome od nas po jedno pisamce.— Jednako? — upita Margerita.■— Navlas jednako. Samo ove riječi: »čekaju vas u ulici Sent-Antoan (Saint-Antoine), preko puta ulice 2ua (Juy)«.— I nije bilo potpisa na dnu lista? — upita Margerita. ')— Ne, već tri riječi, tri očaravajuće riječi koje su obećavale tri puta jednu te istu stvar, to jest, trostruku sreću.— A koje su to tri riječi bile?300— »Eros, Kupiđo, Amor«!— Zaista, to su tri slatka imena! A jesu li održala ono što su obećavala?— O, i više od toga, gospođo, stotinu puta više! — klikne de La Mol ushićeno.— Nastavite! Znatiželjna sam da saznam što vas je očekivalo u ulici Sent-Antoan, preko puta ulice Zua.— Dvije družbenice, svaka sa po jednom maramom u ruci. Radilo se o tome da pustimo da nam za-vežu oči. Vaše Veličanstvo može zamisliti da nismo pravili nikakvih poteškoća. Hrabro smo podmetnuli glave. Moja voditelj ka me je natjerala da skrenem ulijevo, a voditeljka mojeg prijatelja" pak je njega odvela udesno, i tako smo se razdvojili!— A zatim? — upita Margerita koja je kanda odlučila da to ispitivanje provede do kraja.— Neznam kamo je ona druga voditeljka odvela mojeg prijatelja — nastavi de La Mol. — Možda u pakao. Međutim, što se pak tiče mene, sve što znam jeste da me je ona moja povela na jedno mjesto za koje smatram da je raj!— I odakle vas je, bez sumnje, istjerala vaša odveć velika radoznalost?— Upravo tako, gospođo! Vi ste obdareni vidovi-tašću! Sa nestrpljenjem sam očekivao dan, kako bih vidio gdje sam, kadli je, u četiri i po ujutro, unišla ista ona družbenica, zavezala mi ponovo oči, natjerala me da obećam da nikako neću pokušavati da skinem svoj povez, odvela me napolje, otpratila me stotinjak koraka i ponovo me natjerala da se zaku-nem kako neću skidati svoj povez sve dok ne budem nabrojao do pedeset. Nabrojao sam do pedeset i našao sam se u ulici Sent-Antoan, preko puta ulice Zua.— I onda ...?•— Onda, gospođo, bio sam na povratku toliko radostan, da nisam svrtio pozornost na onu četvoricu bijednika, iz čijih sam se šaka tako teškom mukom, izvukao. A sada, gospođo — nastavi de La Mol — kad sam ovdje naišao na komadić svoje perjanice, moje301je srce zadrhtalo od radosti, i ja sam ga' pokupio zari-čući se samome sebi da ću ga sačuvati kao spomen na tu sretnu noć. Ali, posred moje sreće muči me jedna stvar, a to je pitanje što se moglo desiti sa mojim prijateljem.— Znači da se nije vratio u Luvr?— Nažalost nije, gospođo! Tražio sam ga posvuda gdje bi se bio mogao nalaziti, kod Etoal-đ'Or-a (Eto-ile d'Or), pri loptanju, i na sijaset drugih časnih mjesta. Ali, Hanibala ni od korova, a Kokona-a još. manje!Izgovorajući te riječi i pojpraćajući ih jednom žalosnom kretnjom, de La Mol raskrili ruke i razmakne svoj plašt, pod kojim se vidje kako mu se na raznim mjestima razjapio prsluk, te se kroz rasci-jepana mjesta, iao kroz isto toliko elegantnih proreza, pokazala podstava.— Ta vas su prorešetali! — klikne Margerita.— Prorešetali, da, to je prava riječ! — potvrdi de La Mol, kome nije bilo nejprijatno da poveća svoje zasluge uslijed te pogibiji,koja ga je bila snašla — Pogledajte, gospođo, pogledajte!— Kato to da niste presvukli prsluk, kad ste se već bili vratili u Luvr? — upita kraljica.— Ah — odgovori La Mol — stvar je u tome što je netko bio u mojoj sobi.— Kako to, netko u vašoj sobi? ■— upita Marge-rita čije su oči izražavale najživlje začuđenje. — A tko je to bio u vašoj sobi?•—Njegovo Visočanstvo ...

— Pst! — prekine ga Margerita. Mladić posluša i zašuti.— Qui ad lecticam meam stant? — upita ona La Mol-a. '— Duo puefi et unus eqbes.— Optime! Barbari! — reče ona. — D i c, Moles, quem inveneris in biculo tuo?— Franciscumducem. s— Agente m?— Nescio quid.302— Q u o c u m?- — Cum ignoto*— To je čudno! — reče Margerita. — Znači da niste mogli pronaći Kokona-a? — doda očigledno ne misleći na ono što govori.— Zaista, gospođo, kao što sam imao čast da kažem Vašem Veličanstvu, umirem od uznemirenosti zbog toga!-— Pa lijepo — reče Margerita uzdahnuvši ■—• neću vas dulje ometati u vašoj potrazi za njim. Međutim, ni sam ne znam zašto, ali, zamišljam da će se_ pronaći i od samoga. No svejedno, idite samo!I kraljica prinese svoj prst k ustima. A kako lijepa Margerita de La Mol-u nije bila povjerila nikakvu tajnu i kako mu nije ispo vi jedila nikakvo priznanje, to mladić shvati da je ta ljupka kretnja, budući da nije mogla imati svrhu da mu preporuči šutnju, morala imati neko drugo značenje.Povorka se ponovo stavi u pokret. De La Mol pak, sa ciljem da nastavi svoju istragu, krene opet dalje uz kej sve do ulice Lon-Pon (Long-Pont), koja ga odvede u ulicu Sent-Antoan.Preko puta ulice Zua on se zaustavi.Ovdje su sinoć njemu i Kokona-u one dvije dru-žbenice bile povezale oči. On bijaše skrenuo ulijevo i bio je nabrojao pedeset koraka. Sada de La Mol ponovi to isto i nađe se nasuprot jednoj kući, ili bolje, jednom zidu za kojim se dizala jedna kuća. U sredini toga zida nalazila su se vrata okovana velikim čavlima i snabdjevena puškarnicama.— Tko se nalazio pri vratima moje nosiljke?— Dva paža i jedan štitonoša.— Dobro je! To su divljaci! Reci, Mol-e, koga si našao u svojoj sobi?— Vojvodu Franju.— Što je radio?— Ne znam što.— Sa kime?— Sa jednim nepoznatim čovjekom.303Kuća se nalazila u lici Kloš-Perse (Cloche-Percee), malenoj uskoj uličici koja počinje kod ulice Sent-Antoan, a završava u ulici Roa-de-Sisil (Roi-de--Sicile).— Sunca mi! — klikne de La Mol. — Ta to je ovdje...! Mogao bih se zakleti...! Ispruživši ruku kad sam izlazio, osjetio sam čavle na vratima, a zatim sam sišao niz dvije stepenice. Onaj čovjek što je trčao i zvao u pomoć, i kojeg su ubili u ulici Roa--de-Sisil, prošao je upravo u trenutku kad sam po-kročio rta prvu ... Da vidimo!De La Mol pristupi vratima i pokuca.— Vrata se otvoriše i pojavi se neka vrst brkata pazikuće.— Was ist das?* — upita pazikuća.— Hm, hm — promrmlja de La Mol — čini mi se da smo Švicarci! Prikane — nastavi namjestivši najljubaznije lice — htio bih uzeti svoj mač kojeg sam ostavio u ovoj kući gdje sam proveo noć.— Ich verstehe nicht!** — otpovrne pazikuća.— Moj mač... — poče opet La Mol.— Ich verstehe nicht! — upadne pazikuća.— ... kojeg sam ostavio. Moj mač kojeg sam ostavio ...— Ich verstehe nicht! — ponovi pazikuća.— ... u ovoj kući gdje sam proveo noć!— Gehe zum Teufel!*** — dobaci pazikuća. I zalupi vrata ispred nosa.— Grom i pakao! — klikne de La Mol — Kad bih imao taj mač što ga tražim, veoma bih ga rado za tjerao tome čudaku u trbuh! Ali, ja ga nemam, i ostavljam to za neku drugu priliku.Izgovorivši to, de La Mol nastavi hodati sve do ulice Roa-de-Sisil, zaokrene udesno, učini otprilike* — Sto je? ** — Ne razumijem! *** — Idi dovraga!

304pedesetak koraka, zaokrene još jednom i nađe se u ulici Tizon, maloj uličici koja je tekla usporedo sa ulicom Kloš-Perse i koja joj je bila u svakom pogledu slična. Štoviše, tek što je prešao tridesetak koraka, naiđe ponovo na mala vrata sa velikim čavlima, sa zaštitnim krovčićem i puškarnicama, na dvije stepenice i zid. Čovjek bi bio rekao da se ulica Kloš-Perse okrenula da bi vidjela kako de La Mol prolazi.De La Mol tada promisli i rasudi da je možda zabunom pošao ulijevo umjesto udesno, te zakuca na tim vratima kako bi na njima zatražio ono isto što je bio zatražio na onim drugima. Međutim, ovoga puta je mogao kucati do mile volje, nitko nije čak ni otvorio.De La Mol pođe te se opet vrati dva ili tri puta istim putem kao i maločas, što ga navede na posve prirodnu pomisao da ta kuća ima dva ulaza, jedan iz ulice Kloš-Perse, a drugi iz ulice Tizon.Međutim, ovo rasuđivanje, ma koliko da je bilo logično, nije mu vratilo njegov mač i nije ga obavijestilo kamo se djeo njegov prijatelj.De La Mol pomisli načas da kupi jedan novi mač i da ga zatjera u trbuh tom bezočnom vrataru koji se tvrdoglavio da govori samo njemački. No zatim pomisli, ako je to Margeritin vratar, i ako ga je Mar-gerita takvoga izabrala, da je za to imala svojih razloga, i da bi joj možda bilo neprijatno ako bi ga izgubila.A de La Mol ne bi ni za šta na svijetu bio htio učiniti nešto što bi Margeriti bilo neprijatno.Od bojazni da ne podlegne iskušenju, on se dakle oko dva sata poslijepodne uputi natrag u Luvr.Kako ovjoga puta njegova soba nije bila zauzeta, mogao se vratiti kući. Stvar je bila prilično hitna obzirom na prsluk koji je, kao što ga je upozorila kraljica, bio znatno oštećen.On se dakle bez odlaganja uputi prema postelji da bi ga zamjenio za onaj lijepi biserno-sivi prsluk. Međutim, na njegovo najveće iznenađenje, prvo što je20 Kraljica Mar'go I305primjetio pokraj biserno-sivog prsluka, bijaše onaj njegov mač što ga je bio ostavio u ulici Kloš-Perse. De La Mol ga dohvati i stane ga okretati i prevrtati: bijaše to doista taj mač.— Hm, hm — promrmlja — da se pod tim ne krije kakva čarolija? — A onda doda sa uzdahom: •— Ah, kad bi se bar i ubogi Kokona mogao pronaći kao i moj mač!Dva ili tri sata poslije toga što je de La Mol bio prekinuo svoju kružnu ophodnju oko male dvostruke kuće, otvoriše se vrata u ulici Tizon. Bilo je otprilike pet sati uveče, pa prema tome mrkla noć.Jedna žena, umotana u dugački, krznom otpočeni plašt, izađe u pratnji jedne družbenice kroz vrata što joj ih je otvorila neka domarka od četrdesetak godina, hitro se odšunja do ulice Roa-de-Sisil pokuca na jedna mala vratašca u ulici Aržanson (Argenson) koja se pred njom otvoriše, izađe kroz veliku kapiju iste palače što su vodila u ulicu Vijej-di-Templ (Vi-eille-rue-du-Temple), uputi se do jednih malih tajnih vratašca palače Giz, otvori ih pomoću ključa što ga je imala u svojem džepu i nestane.Pola sata kasnije, jedan mladić povezanih očiju izađe kroz ista vrata iste male kućice, u pratnji jedne žene koja ga odvede do ugla ulice Zofroa-Lasnije (Geoffrov-Lasnier) i ulice Morteleri (Mortellerie). Ovdje mu ona preporuči da nabroji do pedeset i da zatim skine svoj povez.Mladi čovjek savjesno ispuni tu preporuku te pri uglavljenom broju skine maramu koja mu je pokrivala oči.— Sto mu gromova! — klikne obazirući se oko sebe — ako znam gdje sam, neka me objese! Šest sati! •— usklikne začuvši otkucavanje sata crkve Notr-Dam. — A moj ubogi La Mol, što se, bogzna, sa njim desilo! Potrčimo u Luvr, možda će tamo znati da me obavijeste o njemu!Izgovorivši ovo, Kokona krene trkom niz ulicu Morteleri te stigne do vrati ju Luvr a unutar manje vremena no što bi za to bilo trebalo nekom prosječ-306nom konju. U prolazu razmakne i isprevrnu pokretnu živicu vrlih građana što su spokojno šetkali oko du-ćančića na trgu Bodoje (Baudover), te uđe u palaču.Tu. se raspita kod Švicarca i straže. Švicarcu se činilo da je gospodina de aL Mol-a jutros vidio unići, ali ga nije vidio izaći. Stražar je bio ovdje tek od unazad sat i po vremena, i nije vidio ništa.Kokona se popne trkom u sobu i naglo otvori vrata. Ali, u sobi nađe samo de La Mol-ov posve poderani prsluk koji samo još udvostruči njegovu uznemirenost.Pomisli tada na La Irijer-a i odjuri k vrijednom svratištaru »Lijepe zvijezde«. La Irijer bijaše vidio de La Mol-a. De La Mol bijaše doručkovao kod La Irijer-a. Kokona tada bude sasvim umiren, a kako je bio veoma gladan, zatraži sad sa svoje strane večeru.Kokona je imao dva potrebna preduvjeta da bi mogao slasno večerati: njegov duh bijaše umiren, a njegov želudac prazan. Stoga je večerao tako dobro, da se njegov obrok zavukao do osam sati. Potom, okrijepljen dvjema bocama lagana vina iz Anžu-a što ga je veoma volio i što ga je maločas ispio nadušak sa uživanjem koje se moglo vidjeti po namigivanju i učestalom cmokanju jezikom, on se ponovo dade u potragu za de La

Mol-om, popraćajući te nove izvide kroz vrevu mnoštva udarcima noge i udarcima šake koji bijahu u srazmjeru sa porastom prijateljstva što mu ga je ulijevao osjećaj voljkosti koji vazda uslje-ćtuje za jednim dobrim obrokom.To potraj a jedan sat. Puni jedan sat Kokona je trčao naokolo po svim ulicama u okolini keja Grev, pristaništa za istovar ugljena, ulice Sent-Antoan i ulica Tizon i Kloš-Perse, gdje je mislio da se njegov prijatelj može biti vratio. Naposljetku uvid je da postoji jedno mjesto kuda je nužno morao proći, a to bijaše stražarnica Luvra. Stoga odluči da kod te stra-žarnice pričeka na njegov povratak.Bio je već samo na stotinjak koraka od Luvra i podizao na noge neku ženu, čijeg muža već bijaše prevalio na trgu Sen-2ermen-L'Okseroa, kadli u da-80"30?1 jIni ispred sebe, pri škrtoj svjetlosti jednog svjetionika što bijaše postavljen pokraj mosta na dizanje na ulazu u Luvr, ugleda baršunasti plašt trešnjeve boje i bijelu perjanicu svojeg prijatelja koji je poput neke sjene već nestajao u ulazu stražarnice, odvraćajući stražaru pozdrav.Famozni plašt trešnjeve boje bijaše proizveo tolik utisak među svijetom, da nije moglo biti nikakve zabune.— Eh, sto mu gromova! — usklikne Kokona — Ovoga puta to je ipak on i vraća se, evo, kući! Hej, hej! La Mol-e, hej! Prokletstvo! Pa ja ipak imam snažan glas... pa kako je moguće da me nije čuo?! Ali, na svu sreću, ja imam isto tako snažne noge kao što mi je snažan i glas, pa ću ga dostići!U toj nadi Kokona pohita svom snagom svojih krakova te u tren oka stigne do Luvra. Međutim, ma koliko se bio potrudio, u trenutku kada je pokročio u dvorište, plašt trešnjeve boje, kojemu kao da se također veoma žurilo, nesta u predvorju.— O-hoj, La Mol-e! — poviče Kokona potrČavši ponovo. — Ta pričekaj me, to sam ja, Kokona! Koji te vrag nagoni da tako juriš? možda ne bježiš pred nekim?I doista, plašt trešnjeve boje, kao da je imao krila, zauze stubište na juriš više negoli što se uz njega popeo.— Aj, ti nećeš da me čuješ! — vikne Kokona — Aj, nešto sam-ti se zamjerio! Aj, ljutiš se! E pa lijepo! Dovraga, sto mu gromova! Što se mene tiče, ja više ne mogu!Kokona je te uzvike poslao na dnu stubišta za bjeguncem kojeg nije više htio slijediti nogama, no kojeg je nastavio slijediti pogledom kroz zavoje stepeništa, i koji već bijaše stigao do visine Margeriti-nih odaja. Ali, odjednom iz tih odaja izađe jedna žena te uhvati onoga, za kojim je jurio Kokona, za podlakticu.— Hm, hm — promrmlja Kokona —• to mi izgleda sasvim kao da te to kraljica Margerita. To je308bilo ugovoreno! To je onda nešto drugo, i ja shvaćam zašto mi nije odgovorio!I Kokona legne na odmorište te pokuša prodrijeti svojim pogledom kroz otvore na stubištu.Nakon nekoliko potiho izgovorenih - riječi vidje kako je plašt trešnjeve boje pošao za kraljicom u njezine "odaje.— Dobro je, dobro je! — promrmlja Kokona. — Tako je! Nisam se prevario. Ima trenutaka kad nam ja nazočnost čak i našeg najboljeg prijatelja nepoćudna, a taj dragi de La Mol se nalazi upravo u jednom od takvih trenutaka!I Kokona se potiho popne uz stubište i sjedne na jednu baršunastu klupu, koja se nalazila na tom istom odmorištu, govoreći preda se:— Neka bude! Umjesto da mu se priključim, ja ću ga pričekati. Da. Ali — doda — sad sam se sjetio... on je kod kraljice Navare, tako da mi se može desiti da prilično dugo čekam na njega... Hladno je, sto mu gromova! De, de, isto tako mogu čekati i u svojoj sobi! Morat ću se ipak jednom vratiti u našu sobu, pa sve da je u njoj i sam đavao!Tek što je izgovorio ove riječi i bio na tome da provede u djelo odluku koja je iz njih slijedila, kadli mu nad glavom odjeknuše hitri i laki koraci, popraćeni jednom malom pjesmicom koja bijaše tako uobičajena kod njegova prijatelja, da Kokona smjesta is-tegne vrat u smjeru odakle je dolazio odjek tih koraka i te pjesmice.Bijaše to de La Mol koji je silazio sa gornjeg kata gdje se nalazila njegova soba i koji, opazivši Kokona-a stane preskakivati sve četiri po četiri stepenice stubišta što ga je još dijelilo od njegova prijatelja i koji se nakon toga baci u njegovo naručje.— Oh, sto mu gromova, ti li si to! —• usklikne Kokona — A kuda si to, dođavola, izašao?— Eh, pa ulicom Kloš-Perse, bogami!— Ne, ne pitam te kuda si izašao iz one kuće tamo! . , ■ . .— Već odakle? •• - : :"-."'309— Iz kraljičinih odaja!— Iz kraljičinih odaja?!

— Iz odaja kraljice Na vare!— Nisam onamo ni ulazio!— Ma hajde!— Dragi moj Hanibale, ti krivo Zaključuješ. Upravo sam izašao iz svoje sobe, gdje sam čekao na tebe puna dva sata!-— Upravo si izašao iz svoje sobe? - — Da!— Zar nisam za tobom trčao preko trga Luvr?— Kada to? ,— Upravo sada!— Ne!— Zar nisi t i nestao kroz ulaz stražarnice, ima tome deset minuta?— Nisam!— Zar nisi t i maločas pojurio uz ovo stubišta kao da te progoni čitava legija đavola?— Nisam!— Sto mu gromova! —• vikne Kokona. —■ Pa vino u »Lijepoj zvijezdi« nije toliko rđavo, a da bi mi do te mjere zavrtjelo mozgom! Kažem ti da sam maločas opazio tvoj plašt trešnjeve boje i tvoju bijelu perjanicu na ulazu u stražarnicu Luvra, da sam potrčao za jednim i drugim sve do podnožja ovoga stubišta, i da je to tvoj plašt, tvoju perjanicu, ukratko sve, uključivši i tvoju ruku koja se klati u hodu, ovdje dočekala jedna dama, za koju sam prilično uvjeren da je to bila kraljica Navare koja je sve to odvukla kroz ova vrata koja su, ukoliko se ne varam, vrata odaja lijepe Margerite.— Grom i strijela! — poviče de La Mol probli-jedivši. — Da tu možda već nije posrijedi neka izdaja?— Izvrsno! —■ dobaci Kokona. — Psuj koliko ti drago, ali mi više nemoj tvrditi da se varam!De La Mol se načas kolebao pritiščući glavu objim rukama i razdirući se između svojeg strahopoštovanja i svoje ljubomore. Ali, njegova ga ljubomora zanese, i on se baci na vrata, na koja poče lupati iz sve svoje310snage, što je proizvelo halabuku, prilično malo pristojnu obzirom na veličajnost mjesta na kome su se na-lazili.—■ Izazvat ćemo da budemo uhićeni! — reče Kokona. Ali, svejedno, to je veoma čudno! Kaži-der, de La Mol-e, da možda u Luvru nema duhova?— Nemam pojma! — odgovori mladić koji bijaše isto tako blijed kao i perjanica što mu je zasjenji-vala čelo. — Međutim, oduvijek sam želio da vidim kojega, a budući da se sada za to pruža prilika, poduzet ću sve što je u mojoj moći da se nađem licem u lice s ovim!— Ne protivim se! — priklopi Kokona. — Samo lupaj malko manje jako, ako ne želiš da ga poplašiš!Ma koliko bio ogorčen, de La Mol uvid je opravdanost te primjedbe te nastavi lupati, ali ponešto blaže.25.PLAŠT TREŠNJEVE BOJE .Kokona se nije bio prevario. Dama koja bijaše zaustavila kavalira sa plaštem trešnjeve boje, bila je doista kraljica Navare. Sto se pak tiče kavalira sa plaštem trešnjeve boje, naš je čitalac, pretpostavljam, već pogodio da to nije bio nitko drugi, već valjani de Mua.Prepoznavši kraljicu Navare, mladi hugenot shvati da je tu posrijedi neki nesporazum, ali se ne usudi bilo što reći, iz bojazni da ga ne oda neki Margeri-tin krik. Odluči dakle da se radije dade odvesti sve do U njezine odaje, spreman da, kad se nađe tamo, svojoj lijepoj voditeljki kaže:»Šutnja za šutnju, gospođo!«I doista, Margerita blago stisne ruku onoga, za koga je u polumraku mislila da je La Mol, i, primak-nuvši se njegovom uhu, šapne mu na latinskom:311• — Sola sum. Introito, carissime!*Ne odgovorivši, de Mua se prepusti da ga povede. Međutim, tek što se za njim zatvoriše vrata i što . se našao u predsoblju koje bijaše osvijetljeno bolje od stubišta, Margerita spozna da to nije de La Mol.U tom se trenu Margeriti ote onaj mali krik kojeg se oprezni hugenot bijaše pribojavao. Srećom, sada mu ga se više nije bilo plašiti.■—■ Gospodin de Mua! — krikne ona ustuknuvši korak unazad.— Da, ja sam, gospođo, i zaklinjem vaše Veličanstvo da me pusti da slobodno nastavim svojim putem, a da nikome ništa ne kaže o mojoj nazočnosti u Luvru!— Oh, gospodin de Mua! — ponovi Margerita. — Znači da sam se zabunila.

— Da — reče de Mua — shvaćam! Vaše me je Veličanstvo zamijenilo sa kraljem Navare. Jednaki stas, jednaka bijela perjanica ... a mnogi koji su mi zacijelo htjeli polaskati, rekli su čak i da imamo jednako držanje.Margerita se netremice zagleda u de Mua-a.— Znate li latinski, gospodine de Mua? •— upita.— Znao sam ga nekoć — odgovori mladić — ali sam ga zaboravio.Margerita se nasmiješi.• __ Gospodine de Mua — reče — možete biti si-gurni u moju diskreciju. Međutim, budući da mislim da znam ime osobe koju ste došli potražiti u Luvru, nuđam vam svoje usluge da vas sigurno odvedem do nje.— Oprostite, gospođo, — odgovori de Mua — mislim da ste u zabludi i da vam je, naprotiv, posve■nepoznato...— Kako?! — vikne Margerita. — Zar niste došli 1 potražiti kralja Navare?Sama sam! Uđi, najdraži!312— Nažalost, gospođo —■ odgovori de Mua — žao mi je što vas moram zamoliti da moju nazočnost u Luvru sakrijete naročito pred Njegovim Veličanstvom kraljem vašim suprugom.— Slušajte, gospodine de Mua, — reče Margerita iznenađeno — sve dosad smatrala sam vas jednim od najpostojanijih glavara hugenotske stranke, jednim od najvjernijih pristaša kralja mojeg muža. Ta zar sam se varala?—■ Niste, gospođo, jer sam još jutros bio sve ono što ste naveli.— A iz kojeg razloga ste se promijenili od jutros?— Gospođo — otpovrne de Mua naklonivši se — imajte dobrotu da mi otpustite odgovor i ukažite mi milost da primite moje izraze štovanja!Držanjem punim poštovanja, ali čvrstim, de Mua pokroči nekoliko koraka prema vratima kroz koja bijaše ušao.Margerita ga zaustavi.— Ipak, gospodine — reče — kad bih se usudila da od vas zatražim jednu riječ objašnjenja? Moja zadana riječ je valjana, čini mi se? •— Gospođo — odgovori de Mua — ja moram šu-titi, a ta dužnost sigurno je veoma stvarna, kad još uvijek nisam odgovorio Vašem Veličanstvu.■—• Međutim, gospodine ...— Vaše me Veličanstvo može uništiti, gospođo, ali ono ne može zahtijevati da izdam svoje nove pri-jatelje.— A oni stari, gospodine, zar oni nemaju također neka prava na vas?— Oni koji su ostali vjerni, da! Ali oni koji ne-samo da su napustili nas, već koji su napustili čak i same sebe, ne!Margerita, zamišljena i uznemirena, bila je, bez sumnje, upravo na tome da odgovori jednim novim pitanjem, kadli iznenada u odaju upadne Žijona.— Kralj Navare! — poviče.— Kojim putem dolazi? -— Tajnim hodnikom! . ■. ..313— Odvedite gospodina da izađe na druga vrata! —; Nemoguće, gospođo! Zar ne čujete?— Netko kuca?— Da, na vratima kroz koja hoćete da ispratim gospodina.— A tko kuca?— Ne znam!— Idite, pogledajte, i vratite se da mi javite!— Gospođo — upadne de Mua — smijem li se usuditi da upozorim Vaše Veličanstvo1... ako me kralj Navare vidi u ovo doba i u ovoj odjeći u Luvru, ja sam propao!Margerita ščepa de Mua-a i odvuče ga prema glasovitom kabinetu.— Uniđite ovamo, gospodine! — reče. — Ovdje ćete biti isto tako dobro sakriveni i, prije svega, isto tako sigurni kao u svojoj vlastitoj kući. Jer, ovdje ćete biti pod zaštitom moje zadane riječi!De Mua uleti hitro unutra, a jedva što su se za njim zatvorila vrata, pojavi se Henrik.Ovoga puta Margerita nije imala da skriva nikakvu zabunu. Bila je samo sumorna, a ljubav je bila stotinu milja udaljena od njezinih misli.

Sto se pak Henrika tiče, on je ušao sa onom pomnom podozrivošću koja mu je omogućavala da u manje pogibeljnim trenucima zapaža sve, do u najsitnije pojedinosti. Henrik je imao najjačih razloga da bude oštrovidni promatrač u okolnostima u kojima se nalazio.Tako već istoga trenutka zapazi oblak što je za-sjenjivao Margeritino čelo.— Bili ste nečim zabavljeni, gospođo? — upita.— Ja? Pa jest, Sire, sanjarila sam.■— Imate li pravo, gospođo! Sanjarenje vam pristaje. I ja sam također sanjario. Ali, suprotno od vas, koja tražite samoću, ja sam sišao naročito radi toga -da svoje snove podijelim s vama.Margerita učini kralju jednu kretnju dobrodošlice, pokaza mu jedan naslonjač, d sam sjedne na sto-314lac od rezbarene ebanovine, tanahan, no čvrst poput čelika.Među supružnicima nastane trenutak šutnje. A onda Henrik kao prvi prekine muk.— Sjetio sam se gospođo — reče — da su moji snovi o budućnosti imali sa vašima zajedničko ovo: odvojeni kao supružnici, ipak smo i jedno i drugo željeli sjediniti našu dobru sreću.— Tako je, Sire.— Mislim da sam shvatio također i da ste mi rekli kako ću, u svim planovima što bih ih mogao poduzeti za zajedničko uzdizanje, naći u vama nesa-mo vjernu, već i djelatnu saveznicu.— Da, Sire. I ja želim samo jedno, a to je da se date što je moguće brže na posao, kako bi mi uskoro pružili priliku da se i ja također dadem na posao.— Sretan sam što vas nalazim u takvom raspoloženju, gospođo, i vjerujem da niste ni trenutka posumnjali da možda gubim iz vida plan čije sam izvršenje odlučio onog istog dana kada sam, zahvaljujući vašem odvažnom posredovanju, postao gotovo siguran da mi je život bezbijedan.— Gospodine, mislim da je kod vas bezbrižnost samo maska i vjerujem nesamo u predskazivanje as-trologa, već i u važe umne sposobnosti.— Sto biste dakle,x rekli, gospođo, kad bi netko došao da nam se ispriječi i omete naše planove i kad bi znam zaprijetio da nas, vas i mene, ograniči i svede na jedno osrednje stanje?— Rekla bih da sam spremna da se borim zajedno s vama, bilo u sjeni, bilo otvoreno, protiv toga nekoga, ma tko on bio! *'— Gospođo —■ nastavi Henrik — vama je moguće, zar ne, da u svako doba uđete k gospodinu d'Alan-sonUj svojem bratu? Vi uživate njegovo povjerenje, i on vam ukazuje živo prijateljstvo. Smijem li se usuditi da vas zamolim da se raspitate ne održava li on u ovome trenutku tajni dogovor s nekim?Margerita zadrhta.— Sa kime, gospodine? — upita.315— Sa de Mua-om.— A zašto to? — upita Margerita savladavajući svoje uzbuđenje.— Jer, ako je tome tako, gospođo, onda zbogom sve naše osnove... sve moje, u najmanju ruku!— Sire, govorite tiše!, — reče Margerita dajući mu istodobno znak očima i usnicama i pokazujući pri-tom na kabinet.— Oh, oh — dobaci Henrik — zar opet netko? Doista, taj kabinet je tako često nastanjen, da je uslijed toga nemoguće stanovati u vašoj sobi!Margerita se osmjehne.— Da li je to bar još uvijek gospodin de La Mol? — upita Henrik.— Ne, Sire, to je gospodin de Mua.— On?! — usklikne Henrik napola iznenađeno, a napola radosno —■ znači dakle da nije kod vojvode od Alansona? Oh, dovedite ga da govorim s njim!Margerita pohita do kabineta, otvori ga, zgrabi de Mua-a za ruku i dovede ga bez ikakvog uvoda pred kralja Na vare.— Ah, gospođo — reče mladi hugenot sa više žalosnim nego gorkim naglaskom spočitavani a — vi me izdajete usprkos vašem obećanju... to je zlo! Što biste rekli kad bih se osvetio time da kažem...— Vi se nećete osvećivati, de Mua — prekine ga Henrik stežući mladiću ruku — ili, u najmanju ruku, vi ćete me prije toga saslušati. Gospođo ■— prido-metne Henrik obraćajući se kraljici — molim vas da bđijete nad tim da nas nitko ne prisluškuje!Tek što je Henrik izrekao te riječi, kadli uniđe Žijona, sva usplahirena, i šapne Margeriti u uho nekoliko riječi, uslijed kojih ova skoči sa svojeg sjedišta. Za vrijeme dok je ona sa Žijonom potrčah u predsoblje, Henrik, ne uznemirujući se zbog uzroka koji ju je udaljio iz sobe, pregleda postelju, slobodan prostor iza

nie i tapiserije te prstom ispita zidove. Što se pak tiče gospodina de Mua-a, on se, uplašen svim tim uvodima osigura unaprijed da mu se mač nije zaglavio u toku.316Margerita, izašavši iz svoje spavaonice, pohita u predsoblje i nađe se licem u lice sa de La Mol-om koji je usprkos svim Žijoninim molbama na svu silu htio unići k Margeriti.Kokona se držao pozadi, spreman da ga progura naprijed ili pak da podupre njegovo povlačenje.— Ah, vi ste to, gospodine de La Mol-e! — klikne kraljica. —■ Ta što vam je, i zašto ste tako blijedi i uzdrhtaU?•— Gospođo — reče Žijona —■ gospodin de La Mol je lupao na vrata na takav način, da sam usprkos nalogu Vašeg Veličanstva bila prisiljena da mu otvorim.— O, o, ta šta je to?! — reče kraljica strogo. — Da li je istina ono što mi govori Žijona, gospodine de La Mol-e?— Gospođo, stvar je u tome da sam htio Vaše Veličanstvo upozoriti da se neki stranac, neki neznanac, neki lopov možda, uvukao k vama sa mojim pla-štem i mojim beretom.— Vi ste ludi, gospodine — dobaci Margerita — jer vidim vaš plašt oko vaših ramena, a čini mi se također, bože mi prosti, da vidim i vaš šešir na vašoj glavi dok razgovarate sa jednom kraljicom!— Oh, oprostite, gospođo, oprostite! — poviče de La Mol naglo otkrivajući glavu. — Ipak, bog mi je svjedok da mi ne nedostaje poštovanje!— Ne, već vjera, zar ne? — upita kraljica.— Što ćete! — vikne de La Mol — Kad je kod Vašeg Veličanstva jedan muškarac, kad se uvukao uzimajući moj plašt, a možda i moje ime... tko zna?— Jedan muškarac! — reče Margerita blago stežući zaljubljenikovu ruku. — Jedan muškarac! Vi ste skromni, gospodine de La Mol-e! Primaknite svoju glavu k otvoru u zastoru i vidjet ćete dva muškarca!I Margerita doista malko razgrne zastor od zlatom izvezenog baršuna, i de La Mol ugleda Henrika kako razgovara sa čovjekom u plastu trešnjeve boje. Kokona koji bijaše znatiželjan kao da se radilo o nje-317mu samome, pogleda također te vidje i prepozna de Mua-a. Obojica ostadoše zapanjeni.— A sada kad ste umireni,' kako se bar nadam, — reče Margerita •— postavite se na ulaz u moje odaje, i, tako vam života, dragi moj de La Mol-e, ne puštajte unutra nikoga! Ukoliko bi se netko pokazao već i na samom odmorištu, obavijestite nas!La Mol, nejak i poslušan poput dijeteta, izađe pogledavajući u Kokona-a, koji je pak pogledavap u njega, i obojica se nađoše napolju, a da se nisu još pravo ni povratili od svoje zgranutosti.— De Mua! — klikne Kokona.— Henrik! — promrmlja de La Mol.—• De Mua sa tvojim plastom trešnjeve boje, tvojom bijelom perjanicom i tvojom rukom maše u hodu?■— Da, da, ali... — nastavi La Mol •— čim nije posrijedi ljubav, sigurno je posrijedi zavjera.— Eh, sto mu gromova! Evo nas u politici! — progunđa Kokona. — Na svu sreću što u svemu tome ne nazirem gospođu de Never!Margerita se vrati i sjedne kraj dvojice sugovornika. Njezino izbivanje bijaše potrajalo tek jednu minutu, i ona je to vrijeme dobro upotrijebila. Zijona koja je pazila na tajni prolaz, i dvojica plemića na straži kod glavnog ulaza, to joj je pružalo svu bez-bjednost.— Gospođo, — upita Henrik ■— smatrate li da je na bilo kakav način moguće da nas netko prisluškuje i da nas čuje?— Gospodine, ■— odgovori Margerita — ova soba je tapecirana, a dvostruko drveno opločenje mi jamči da se zvukovi prigušuju.— Slažem se s vama! — reče Henrik sa osmijehom.A zatim se obrati de Mua-u:— Da vidimo, — reče kralj prigušenim glasom kao da se njegove bojazni i usprkos Margeritinog uvjeravanja nisu sasvim raspršile — u kojoj ste namjeri došli ovamo?— Ovamo? —r upita de Mua.318— Da, ovamo. U ovu sobu! •— ponovi Henrik.— Nije namjeravao doći ovamo. — reče Margerita •—■ Ja sam ga povukla amo.— Vi ste dakle znali?!— Sve sam prozrijela.— Vidite, de Mua, da se stvari mogu prozrijeti!

— Gospodin.de Mua — nastavi Margerita — bio je jutros sa vojvodom Franjom u sobi dvojice njegovih plemića.— Vidite, de Mua — ponovi Henrik — da su stvari poznate?— To je istina! — reče de Mua.— Bio sam siguran ■— reče Henrik — da vas se domogao gospodin vojvoda Alanson. /^— To je vaša krivnja, Sire! Zašto ste tako tvrdoglavo odbijali ono što sam došao da vam ponudim?— Odbili ste! — klikne Margerita. — Taj otklon što sam ga predosjećala, bio je dakle stvaran?— Gospođo — reče Henrik vrteći glavom — a i ti, valjani moj de Mua, zaista, vi me tjerate u smijeh sa svojim uzvicima! Što? Netko ulazi k meni i govori mi o prijestolu, o buni, o prevratu... meni, meni Hen-riku, princu kojeg podnose ukoliko ponizno priklanjam čelo, hugenotu koji je pošteđen pod uslovom da izigrava katolika... a ja da prihvatim kad su mi ti prijedlozi učinjeni u jednoj sobi koja nije tapecirana i koja nije obložena dvostrukim opločenjem! Trista mu! Vi ili ste djeca, ili ste luđaci!— Ali, Sire, zar mi Vaše Veličanstvo nije moglo dati neku nadu, ako već ne riječima, a ono bar nekom kretnjom, nekim znakom?r— Što vam je rekao moj šurjak, de Mua? — upita Henrik.—- Oh, Sire, to nije moja tajna!— Eh, bogo moj — reče Henrik sa izvjesnim nestrpljenjem zbog toga što ima posla sa čovjekom koji tako rđavo shvaća njegove riječi — ne pitam vas kakve prijedloge vam je učinio, pitam vas samo da li je prisluškivao, da li je čuo!— Prisluškivao je, Sire, i čuo je.»319— Prisluškivao je i čuo je! I sami to kažete, de Mua! Bijednoga li zavjerenika! Eto, to ste vi! Da sam rekao jednu jedinu riječ, vi biste bili propali! Jer, nisam znao,, sumnjao sam, u najmanju ruku, da je on u blizini, a ako već nije on, onda netko drugi... vojvoda od Anžu-a, Karlo IX ili kralj ica-maj ka. Vi ne poznajete zidove Luvra, de Mua. Upravo je za njih stvorena poslovica da zidovi imaju uši! A poznavajući te zidove, neka bih bio govorio! Hajde, hajde, de Mua, vi ukazujete slabu čast zdravom razumu kralja Za-vare, i čudim se što ste, ne cijeneći ga malko više u svojem duhu, došli da mu ponudite jednu krunu!— Ali, Sire — ustraja još uvijek de Mua — zar mi, otklanjajući tu krunu, niste mogli dati neki znak? Ja onda ne bih bio tako ogorčen i ne bih mislio da je sve izgubljeno!•— Eh, trista mu! — vikne Henrik — ako je prisluškivao, nije li isto tako mogao i gledati? I nije li čovjek propao uslijed nekog znaka isto kao i uslijed neke riječi? Slušajte, de Mua — nastavi kralj obazirući se oko sebe — i sada, tako blizu vas, da moje riječi ne prelaze krug naših triju stolica, još uvijek se plašim da me ne čuju, ako vam kažem: de Mua, ponovi mi svoje prijedloge!■— Ali, Sire — poviče de Mua sav očajan •—■ sada sam u obavezi prema gospodinu vojvodi od Alansona!Margerita srdito pljesne svojim lijepim rukama.— Znači dakle da je prekasno? — upita.— Naprotiv! — promrmlja Henrik. — Ta shvatite da je baš u tome vidljiva zaštita božja! Ostani u obavezi, de Mua, jer taj vojvoda Franjo je spas za sve nas! Ta zar misliš da bi kralj Navare bio jamac za vaše glave? Naprotiv, nesretnice! Ja bih vas odveo u smrt sve do posljednjega, i to pri najsitnijoj sumnji. Međutim, jedan francuski kraljević, to je nešto drugo! Zatraži potvrde, de Mua, zahtijevaj jam- , stva! Ali, kakva si već budala, vi bi se bio obavezao od srca, i dovoljna bi ti bila zadana riječ! >— Oh, Sire, mene je u naručaj vojvode bacilo očajanje zbog vašeg napuštanja, vjerujte mi! A ta-•320kođer i strah od izdaje, jer, on je imao u rukama našu tajnu.— Imaj dakle sa svoje strane u rukama njegovu, de Mua, to zavisi od tebe! Što želi? Da bude kraljem Navare? Obećaj mu krunu! Sto hoće? Napustiti dvor? Priskrbi mu mogućnost za bijeg, poradi za njega, de Mua, kao da radiš za mene, upravljaj štitom kako bi on odbio sve udarce što će ih zadati nama. Kada bude valjalo bježati, bježat ćemo zajedno. Kada bude valjalo boriti se i vladati, vladat ću sam.— Čuvajte se vojvode! — reče Margerita — To je mračan i prodoran duh, bez, mržnje kao i bez pri-jateljstva, vazda spreman da sa svojim prijateljima postupa kao sa neprijateljima, a sa svojim neprijate-ljima kao sa prijateljima!— On vas čeka, de Mua? —■ upita Henrik.— Da, Sire.— A gdje?— U sobi dvojice svojih plemića, c

— U koliko sati? •— Prije ponoći.•— Nema još ni jedanaest sati! — reče Henrik. — Niste još zakasnili. Hajde, de Mua.— Zadali ste nam riječ, gospodine! — reče Margerita.— De, de, gospođo! — klikne Henrik sa onim povjerenjem što ga je tako dobro umio pokazati prema izvjesnim osobama i u izvjesnim prilikama. — Pri gospodinu de Mua-u takve se stvari čak i ne pitaju!— U pravu ste, Sire! — odgovori mladić. — Međutim, meni je potrebna vaša riječ, jer moram glavarima reći da ste je zadali. Vi niste katolik, zar ne?Henrik slegnu ramenima.— Vi se ne odričete kraljevstva Navare?— Ja se ne odričem nikakva kraljevstva, de Mua. Samo, ja pridržavam pravo da odaberem ono bolje, to jest, ono koje će meni i vama najbolje odgovarati.— A ako bi Vaše Veličanstvo u međuvremenu bilo uhićeno, obećava li Vaše Veličanstvo da neće21 Kraljica Margo I321ništa otkriti, pa čak i u slučaju da kraljevsko Veličanstvo bude stavljeno na muke?— De Mua, na to se zaklinjem bogom.— Samo još jedno, Sire*: na koji način opet doprijeti do vas?— Od sutra ćete imati jedan kluč moje sobe. Ulazit ćete u nju onoliko puta, koliko če biti potrebno, i u koje god doba budete htjeli, de Mua. Na vojvodi od Alansona će biti da odgovara za vašu nazočnost u Luvru. A sada, popnite se malim stubištem, a ja ću vam poslužiti kao vodič. Za to vrijeme kraljica će pustiti ovamo unutra crveni plašt jednak vašemu koji je maločas bio u predsoblju. Ljudi ne treba da raz-likuju dva plašta i da znaju da su posrijedi dvojica. Nije li tako, de Mua? Nije li tako, gospođo?Ove posljednje riječi Henrik je izgovorio smijući se i pogledavajući Margeritu.— Da! — reče ona ne uzbuđujući se — Jer, napokon, taj gospodin de La Mol je u, službi vojvode mojeg brata.•— Pa lijepo, nastojte da ga pridobijete za nas, gospođo — reče Henrik savršeno ozbiljno. •— Ne štedite ni zlatom ni obećanjima. Stavljam vam na raspolaganje sva svoja blaga.—• U tom slučaju — dobaci Margerita sa jednim od osmijeha što su svojstveni samo Bokačovim (Bocca-cio) ženama — budući da je to vaša želja, učinit ću sve što mogu da bih je poduprijela!— U redu, u redu, gospođo! A vi, de Mua, pođite k vojvodi «i navedite ga da se kompromitira!26. MARGARITAZa vrijeme toga razgovora što smo ga upravo naveli, de La Mol i Kokona su držali svoju stražu: La Mol ponešto ojađen, Kokona pak pomalo uznemiren.322Dolazilo je to otuda što je de(<La Mol imao vremena da razmišlja, i što mu je Kokona u tome divno pomogao. ,•<•— Što misliš o svemu tome, prijaško? — upitao je de La Mol Kokona-a.— Ja mislim — odgovorio je Pijemontežanin ■— da u svemu tome ima neka dvorska intriga!•— A u danom slučaju, jesi li voljan da odigraš neku ulogu u toj intrigi?•— Dragi moj — otpovrne Kokona — dobro poslušaj što ću ti reći i nastoj da iz toga izvučeš neku korist. U svim tim prinčevskim smicalicama, u svim tim kraljevskim spletkama mi se možemo, i prije svega, smijemo provlačiti samo poput nekih sjena. Tamo gdje će kralj Navare ostaviti komadić svoje perjanice, vojvoda od Alansona samo krpicu svojeg plašta, mi bismo ostavili naše živote. Kraljicu je obuzeo jedan hir za tobom, a tebe su pak spopale mušice za njom, i ništa više. Gubi svoju glavu u ljubavi, dragi moj, ali je nemoj izgubiti u politici! Bijaše to mudar savjet. A de La Mol ga je saslušao sa žalošću čovjeka koji osjeća da će, postavljen između razbora i ludosti, proslijediti putem ludosti.—■ Nikakve mušice me nisu spopale, Kanibale. Ja je ljubim. A, po nesreći, ili, na svu sreću, ljubim je svom svojom dušom. To je ludost, reći ćeš. Dopuštam,' lud sam. Ali ti koji si razložit, Kokona, ti ne treba da trpiš zbog mojih budalaština i moje nesreće. Hajde vrati se našem gospodaru i ne izlazi se opasnosti!Kokona porazmisli časkom, a zatim digne glavu,— Dragi moj ■— reče — sve što si rekao savršeno je tačno. Ti si zaljubljen i postupaš kao zaljubljenik. Ja sam pak ambiciozan te kao takav mislim da je život vredniji od ženskog poljupca. Kad budem riskirao život, postavljat ću svoje uslove. A i ti sa svoje strane, jadni vjerni ćuko, nastoj da postaviš svoje!21'

323Izgovorivši ove riječi Kokona pruži de La Mol-u ruku i ode, pošto je sa svojim drugom izmijenio još jedan pogled i još jedan posljednji smiješak.Bijaše prošlo od prilike deset minuta otkad je napustio svoje stražarsko mjesto, kadli se otvoriše vrata i kadli se Margerita pojavi sa svim mjerama opreza, dohvati de La Mol-a za ruku te ga, ne izgo-vorivši ni cigle riječi, povuče iz hodnika u najunut-rašnjiji dio svojih odaja, zatvarajući vrata osobno i brižnošću koja je nagoviještavala značajnost razgovora što se imao održati.Stigavši u spavaonicu, ona se zaustavi, sjedne na svoj stolac od ebanovine, privuče k sebi de La Mola, obuhvativši njegove dvije ruke svojim rukama.— Sada kad smo se našli nasamo — reče mu — porazgovarajmo ozbiljno, moj veliki prijatelju!— Ozbrjno, gospođo? — upita de La Mol.— Ili ljubavno, de! To vam bolje odgovara? Mogu postojati ozbiljne stvari i u ljubavi, osobito u ljubavi jedne kraljice!— Razgovarajmo dakle o tim... ozbiljnim stvarima, ali pod uslovom da se Vaše Veličanstvo ne naljuti zbog ludih stvari što ću vam ih izreći!■— Naljutit ću se samo zbog jedne stvari, La Mol-e, a ta je: ako me budete nazivali »gospođo« ili »Veličanstvo«. Za vas, najdraži, ja sam samo Margerita.— Da, Margerito! Da, Margarita! Da, biseru moj! — klikne de La Mol proždirući kraljicu svojim pogledom.— Tako je, tako treba! — reče Margerita. — Znači dakle, vi ste ljubomorni, lijepi moj plemeniti go-spodine?— Oh, toliko da bih od toga mogao izgubiti razum!— Nadalje?— Da bih od toga mogao poludjeti, Margerito!— A ljubomoran na koga, de?— Na sve i svakoga!— Dakle? . : ■— Kao prvo na kralja.324— Mislila sam da biste, nakon onoga što ste vidjeli i čuli, mogli s te strane biti mirni!— Na toga gospodina de Mua-a kojeg sam jutros vidio po prvi puta i kojeg sam večeras našao tako uznapredovalog u vašoj prisnosti!— Na gospodina de Mua-a?— Da!— A otkud vam te sumnje u gospodina de Mua-a?— Slušajte... razabrao sam to po njegovom stasu, po boji njegove kose, po nekom prirodnom osjećaju mržnje... on je taj koji je jutros bio kod voj-• vode od Alansona.— E pa, kakve to veze ima sa mnom?— Gospodin vojvoda od Alanson-a /je vaš brat. Kažu da ga mnogo volite. Bit će da ste mu natuknuli jednu neodređenu težnju svojeg srca, a on, prema dvorskim običajima, bit će da je potpomagao vašu, želju uvodeći gospodina de Mua-a k vama. Sad, kako to da sam imao dovoljno sreće, pa da se kralj ovdje zatekao u isto vrijeme kao i on, to ne mogu da znam. Ali, u svakom slučaju, gospođo, budite prema meni iskreni! U pomanjkanju nekog drugog osjećaja, ljubav kao što je moja ima prava da zahtijeva za uzvrat bar iskrenost. Vidite, ja padam ničice pred vašim nogama! Ako je ono što ste ža mene osjećali bio tek trenutni hir, ja vam vraćam vašu riječ, vaše obećanje, vašu ljubav, vraćam gospodinu vojvodi od Alansona njegove blagonaklone milosti i svoju službu plemića, i odlazim da se dadem usmrtiti pri opsadi La Rošel-a, ukoliko me ljubav već ne bude usmrtila i prije negoli budem uspio stići onamo!Margerita je, smiješeći se, slušala te riječi pune ljupkosti i pratila očima taj pokret pun draži. A onda prigne svoju lijepu, zamišljenu glavu na njegovu vrelu ruku.— Vi me volite? — upita.— Oh, gospođo, više negoli svoj život, više negoli svoje spasenje, više negoli sve na svijetu! Ali vi, vi... Vi me ne volite!325— Ubogi luđače! — promrmlja ona. '— Eh, da, gospođo! — usklikne de La Mol svejednako klečeći do njezinih nogu. — Ta rekao sam vam da sam luđak!

— Vaša vam je ljubav dakle prvenstvena briga u vašem životu, dragi de La Mol-e?— Jedina, gospođo! Isključiva!—• Pa lijepo, neka bude! Sve ostalo učinit ću dakle tek nužnim privjeskom te ljubavi. Vi me volite, vi želite ostati pokraj mene?— Moja jedina molitva bogu je da me nikada ne udalji od vas!— E pa, vi me nećete napuštati. Vi ste mi potrebni, de La Mol-e.— Ja da sam vam potreban? Krijesnica da je potrebna suncu?— Ako vam kažem da vas volim, hoćete li mi biti posvema odani?— Eh, ta zar to već nisam, gospođo, i to sasvim?— Da, ali, vi još uvijek sumnjate, prosti mi bože!— Oh, ja sam u krivu, ja sam nezahvalnik, ili bolje, kao što sam vam rekao i kao što ste to ponovili, ja sam luđak! Ali, zašto je gospodin de Mua večeras bio kod vas? Zašto sam ga jutros vidio kod gospodina vojvode od Alansona? Zašto taj plašt tre-šnjeve boje, ta bijela perjanica, to zdušno nastojanje da podražava moje držanje? .. .'Ah, gospođo, ne sumnjičim vas, već vašeg brata!— Nesretnice! — vikne Margerita. — Nesretnice koji vjeruješ da bi vojvoda Franjo tjerao uslužnost do te mjere da uvede k svojoj sestri jednog obožava-oca! Bezumniče koji kažeš da si ljubomoran i koji nisi prozreo! Znate li, de La Mol-e, da bi vas vojvoda od Alansona sutra ubio svojim vlastitim mačem kad bi doznao da ste ovdje, večeras, do mojih nogu, i da vam, umjesto da vas otjeram, govorim: »Ostanite o-vako kao što jeste, de La Mol-e, jer ja vas ljubim, moj lijepi plemiću! Čujete li, ja vas ljubim!« Eh da, ponavljam vam, on bi vas ubio! '326— Gospode bože! — usklikne de La Mol osovivši se na svojim koljenima i zaprepasceno pogledavši Mar-geritu. ■— Ta zar je to moguće?!— Sve je moguće, prijatelju, u naše vrijeme i na ovom dvoru. A sada, samo još nešto! Nije radi mene gospodin de Mua, preobučen u vaš plašt i lica sakrivena pod vašom beretom, došao u Luvr. Došao je radi gospodina d'Alansona. A ja sam ga uvela ovamo misleći da ste to vi. On je u posjedu naše tajne, La Mol-e, sa njim dakle valja oprezno postupati!— Više bih volio da ga ubijem! — reče de La Mol. — To je brže i sigurnije.— A ja, valjani moj plemiću — otpovrne kraljica — ja bih više voljela da ostane na životu i da vi saznate sve, jer njegov život ne samo da nam je koristan, već nam je i potreban. Čujte i dobro odvažite svoje riječi prije nego što ćete mi odgovoriti: Volite li me dovoljno, La Mol-e, da biste se obra-dovali ako bih postala stvarno kraljica, to jest, gospodarica jednog stvarnog kraljevstva?— Avaj, gospođo, ja vas volim dovoljno, da bih želio ono što vi. želite, pa sve da ta želja postane ne-srećom čitavog mojeg života!— E pa, hoćete li mi pomoći da ostvarim tu želju koja će vas učiniti još sretnijom?— Oh, ja ću vas izgubiti, gospođo! — krikne de La Mol zagnjurivši glavu među svoje ruke.— Nipošto! Naprotiv! Umjesto da budete prvi među mojim slugama, postat ćete prvi među mojim poda-nicima. To je sve.— Oh, nikakvih proračunatosti! Nikakvih ambicija, gospođo! Nemojte sami prljati osjećaj što ga za vas gajim! Odanost...'ništa do same odanosti!•— Plemenita dušo! —■ klikne Margerita. — Pa dobro, da, prihvaćam tvoju odanost i umjet ću da je nagradim!I pruži mu obje svoje ruke, koje de La Mol obasu poljupcima.•— Dakle? — upita ona.— Dakle: da! — odgovori La Mol. — Da, Mar-327gerito, ja počinjem shvaćati taj neodređeni plan o kojemu se u nas hugenofa već govorilo prije noći sve-tog Bartolomeja, taj plan radi čijeg izvršenja sam, poput tolikih drugih dostojnijih od mene, bio odaslan u Pariz. To stvarno kraljevstvo Navare koje bi trebalo da nadomjesti jedno fiktivno kralj e van je, vi ste se polakomili za njim, a kralj Henrik vas potiče i podržava u tome. De Mua kuje zavjeru sa vama, zar ne? Ali, kakvu ulogu u svemu tome ima vojvoda od Alansona? Ima li u svemu tome neko prijestolje za nj? Ja ga ne nazirem. Dakle, da li vam je vojvoda od Alansona dovoljno... dobar prijatelj da bi vam u svemu tome pomogao, a da ne traži ništa u zamjenu za pogibelj u koju srlja?— Vojvoda kuje zavjeru za svoj vlastiti račun, prijatelju. Ostavimo ga u zabludi: njegov život nam jamči za naže živote.— Ali, ja, koji sam u njegovoj službi, mogu li ga izdati?

— Izdati ga! A u čemu biste ga izdali? Što vam je povjerio? Nije li on taj koji je izdao vas, dajući de Mua-u vaš plašt i vaš beret kao sredstvo da bi mogao prodrijeti do njega? U njegovoj ste službi, kažete? Zar niste bili u mojoj službi, plemeniti gospodine, prije negoli ste dospjeli u njegovu? Je li vam on dao neki veći dokaz prijateljstva negoli je dokaz ljubavi što ga imate od mene?De La Mol ustane, blijed i kao gromom ošinut.— Oh! — promrmlja. — Dobro ml je rekao Ko-kona! Intriga me obuhvaća krakovima! Ona će me ugušiti!— Dakle? ■— upita Margerita.— Dakle, evo mojeg odgovora — reče La Mol. — Ljudi tvrde, i ja sam to čuo na drugom kraju Francuske, gdje je vaše tako uzvišeno ime, gdje je taj tako opće rašireni glas o Vašoj ljepoti dospio do mene i dirnuo moje srce kao neka neodređena žudnja za nečim nepoznatim ... ljudi tvrde da ste voljeli nekoliko puta, a da je vaša ljubav vazda bila kobna predme-328tima vaše ljubavi, tako da vam je smrt, bez sumnje iz zavisti, gotovo uvijek otela vaše dragane.— La Mol!!— Ne prekidajte me, o Margerito najmilija! Jer, govori se također i da u zlatnim kutijama čuvate srca tih vernih prijatelja* te da tim tužnim ostacima kad-ikad posvećujete poneki sjetni spomen, poneki pobožni pogled... Vi uzdišete, moja kraljice, vaše se oči vlaže... to je istina! Pa lijepo, načinite od mene naj-ljubljenijeg i najsretnijeg među svojim odabranicima. Ostalima ste ranili srce i vi čuvate ta srca. Od mene zahtijevate više: da za vas izložim glavu. Pa lijepo, Margerito! Zakunite mi se pred slikom toga boga koji mi je upravo ovdje spasio život, zakunite mi se da ćete, ako za vas umrem, kao što mi to neki mračni• predosjećaj nagoviještava, zakunite mi se da ćete, kako biste ponekiput na nju pritisnuli svoje usne, sačuvati tu glavu koju će krvnik odijeliti od njezina tijela! Zakunite se, Margerito, a obećanje takve nag-rade, zadano od moje kraljice, učinit će me nijemim, a po potrebi i izdajnikom i kukavicom, to jest, posve odanim, kao što treba da to bude vaš ljubavnik i vaš saučesnik.— O, koje li stravične ludosti, mila moja dušo! — usklikne Margerita. — O, koje li kobne zamisli, slatka moja ljubavi!— Zakunite se...!— Da se zakunem?— Da, na tu srebrenu škrinjicu na kojoj stoji raspelo! Prisegnite!* Nosila je jednu podsuknju koja je sve naokolo imala male džepove od kojih je u svaki pojedini stavljala po jednu kutiju gdje se nalazilo srce jednoga od njezinih pokojnih ljubavnika. Jer, ona se skrbila, postepeno kako su umirali, da im dade balzamirati srca. Ta se podsuknja svake večeri vješala o jednu vješalicu koju je zatvarala lokotom iza stražnje strane svoje postelje. (Tallemant des Reaux: Životopis Marge-rite de Valoa).329— Pa dobro! — reče Margerita; — Ako bi se, ne dao bog, ostvarili tvoji mračni predosjećaji, lijepi moj plemiću, prisižem ti na ovo raspelo da ćeš biti pokraj mene živ ili mrtav, doklegod budem živjela. A uko-liko te ne budem mogla spasiti iz pogibli u koju srljaš radi mene ... samo radi mene, ja to znam!... pružit ću bar tvojoj jadnoj duši utjehu koju zahtijevaš i koju ćeš itekako zaslužiti.— Samo još jedno, Margerito. Sada mogu umrijeti, jer sam, evo, umiren glede svoje smrti. Ali, isto tako mogu i ostati na životu: mi možemo i uspjeti. Kralj Navare može postatik raljem, vi možete postati kraljicom, a tada će vas kralj odvesti. Taj zavjet odvojenog, života što ste ga učinili, jednog će se dana prekršiti, a to će dovesti do našeg odvajanja... Hajde, Margerito, draga ljubljena Margerito, jednom ri- *ji ječi umirili ste me glede moje smrti, a sada me pak ' jednom riječi umirite glede mojeg života!•— Oh! Ničeg se ne boj! Tvoja sam dušom i tijelom! klikne Margerita ponovo položivši ruku na raspelo sa srebrene škrinjice. — Ako budem odlazila, poći ćeš sa mnom. Ako pak kralj bude odbio da te povede, tada ni ja neću otići.— Ali, vi se nećete usuditi da se odupirete!— Hijacinte moj ljubljeni — reče Margerita — ti ne poznaješ Henrika. Henri'k trenutno misli samo na jednu jedinu stvar: da bude kralj. Toj bi želji sada žrtovao sve što posjeduje, a sa mnogo više razloga pak ono što ne posjeduje!... Zbogom!— Gospođo — upita sa osmijehom La Mol — vi me otpuštate?— Kasno je! — reče Margerita.— Bez sumnje! Ali, kamo hoćete da odem? U mojoj sobi je gospodin de Mua sa gospodinom voj-vodom od Alansona! \— Ah, to je tačno! — dobaci Margerita sa božanstvenim smiješkom — Uostalom, imam da vam kažem još mnogo toga u vezi sa tom zavjerom...

330Od te noći nadalje de La Mol više nije bio običan milosnik i mogao je visoko držati glavu na koju je, živu ili mrtvu, čekala jedna tako slatka budućnost.Međutim, ponekiput bi se njegovo otežalo čelo prigibalo k zemlji, njegov obraz bi blijedio, a zlokobne misli dubile su svoje brazde među obrvama mladoga čovjeka koji bijaše nekoć tako veseo, a sada tako sretan'.27.BO2JA RUKAHenrik bijaše gospođi de Sov na odlasku rekao:— Legnite u postelju, Šarloto! Gradite se kao da ste teško bolesni i sutra tokom cijelog dana nemojte primiti nikoga, ni pod kakvom izlikom.Šarlota posluša ne polažući sebi računa o pobudi koja je kralja ponukala da joj dade tu preporuku. Međutim, ona je počimala da se privikava na njegove ekscentričnosti, kako bi se to reklo u našim danima, i na njegove mušice, kao što se to govorilo u ono doba.Uostalom, ona je znala da je Henrik držao zatvorene u svojem srcu tajne, koje nikome nije otkrivao, i u svojim mislima planove koje se plašio otkrivati čak i u svojim snovima, tako da se ona povinovala svim njegovim zahtjevima, sigurna da i njegove naj-nastranije ideje imaju neku svrhu.Ona se dakle još iste večeri potuži Darioli na veliku težinu u glavi, popraćenu svjetlacima pred očima. To su bili simptomi koje joj Henrik bijaše preporučio da ih navede.Idućeg jutra ona se pričini kao da želi ustati, ali, tek što je stavila jednu nogu na pod, potuži se na neku opću malaksalost te opet legne.To poremećen je zdravlja, što ga je Henrik već bio obznanio vojvodi od Alansona, bijaše prva novost koju saopćiše Katarini, kada je spokojnim izražajem331lica upitala zašto se Šarlota .Sov ne pojavljuje kao obično pri njezinom jutarnjem ustajanju.— Bolesna je! •— odgovori vojvotkinja od Lota-ringije koja se bijaše zatekla kod nje.— Bolesna? — ponovi Katarina, a da ni jedan mišić njezina, lica nije odavao zanimanje što je u njoj pobudio taj odgovor. — Bit će to mali umor uslijed lijenosti!— Nipošto, gospođo! — primijeti vojvotkinja. — Ona se tuži na strahovitu glavobolju i na malaksa-lost koja joj onemogućava hodanje.Katarina ne odgovori ništa. Međutim, zacijelo kako bi sakrila svoju radost, ona se okrene k prozoru. Ugledavši Henrika, koji je prelazio preko dvorišta nakon svojeg razgovora sa de Mua-om, ustane da bi ga mogla bolje osmotriti te se, potaknuta savješću što vazda ključa, iako nevidljivo, čak i u srcima najokor-jelijima u zločinu, obrati zapovjedniku garde:— Ne čini li vam se možda — upita — da je moj sin Henrik jutros blijedi no obično?To uopće nije bilo tačno. Henrik je bio veoma uznemiren u duhu, ali veoma zdrav u tijelu.Malo-pomalo se osobe, koje su obično pribivale jutarnjem kraljičinom ustajanju, povukoše. Zaostado-še samo još njih tri ili četiri, koje bijahu bliskije od ostalih. Katarina ih, sva nestrpljiva, otpravi, izjavivši da želi ostati nasamo.Pošto je izašao i posljednji dvorjanin, Katarina zatvori za njim vrata, uputi se k jednom tajnom ormariću, 'koji bijaše sakriven iza jednog dijela drvenog opločenja njezine sobe, otvori vratašca gurnuvši ih po jednom žljebu u drvenariji, te izvadi jednu knjigu čiji su izlizani listovi svjedočili o čestoj u-potrebi.Ona položi knjigu na jedan stol, otvori je pomoću umetnutog znaka, nalakti se o stol i podboči rukom glavu.— Da, tako je! •— promrmlja čitajući — Glavobolja, opća slabost, bol u očima, oticanje nepca...332zasad su spomenuli samo glavobolju i slabost... Ubrzo će se ispoljiti i ostali simptomi! Ona nastavi čitati.— Upala zatim zahvaća grlo, proširuje se na želudac, obuhvaća srce kao nekim plamenim obručem i prelazi na mozak koji se rasprskava kao uslijed udara munje ...Ona to iznova pročita u sebi, a zatim nastavi dalje, ali poluglasno:— ... za groznicu šest sati, za opću upalu dvanaest sati, za gangrenu dvanaest sati, za agoniju šest sati. Sve u svemu trideset i šest sati... Sad, — stane kraljica računati — pretpostavimo da je absobrcija polaganija od rastvaranja, pa ćemo umjesto trideset i šest sati imati četrdeset, ili čak četrdeset i osma... Da, četrdeset i osam mora da je dostatno ... Ali on, on, Henrik? Kako to da je još na nogama? Jer je muškarac, jer je čvrste naravi, jer je možda pio nakon što je ljubio i jer je može biti otro usnice nakon što je pio!Katarina sačeka vrijeme ručka sa nestrpljenjem. Henrik je svakoga dana ručavao za kraljevom trpezom.

Unišavši, Henrik se pak sa svoje strane potuži na grčeve u mozgu, odbije da što pojede i povuče se smjesta poslije obroka, navodeći kako, budući da je probdio jedan dio protekle noći, osjeća neodložnu potrebu za spavanjem.Katarina osluhne kako se udaljavaju Henrikovi nesigurni koraci te naredi da ga netko slijedi. Javiše joj potom da se kralj Navare uputio u odaje gospođe de Sov.• — Večeras će Henrik kraj nje dovršiti djelo smrti što ga je neki nesretni slučaj možda ostavio još ne-dovršenim! —■ reče ona samoj sebi.Kralj Navare je doista otišao k gospođi de Sov ali radi toga kako bi joj preporučio da nastavi igrati svoju ulogu.333Idućeg dana Henrik nije izlazio iz svoje sobe tokom čitavog prijepodneva i nije se pojavio za kraljevim ručkom. .Za gospođu de Sov se govorkalo da joj je bivalo sve gore i gore. A glasine o Henrikovoj bolesti, što ih je proširila sama Katarina, kolale su poput jednog od onih predosjećanja, kojima nitko ne tumači uzroka, no koji lebde u zraku.Katarina je bila veoma zadovoljna sama sa sobom: od sinoćnje večeri do toga jutra bijaše udaljila Ambroaza Pare-a otposlavši ga da pruži svoju pomoć-jednom od njezinih najmilijih slugu koji je ležao bo-lestan u Sen^Žermenu.Valjat će dakle k gospođi de Sov i k Henriku pozvati nekog čovjeka koji je posve njezin, i taj će čovjek reći samo ono što će ona htjeti da se kaže. A ako bi se, protivno očekivanju, u to umiješao neki drugi liječnik, i ako bi se neka' izjava o otrovu uža-snula taj dvor na kome bijaše odjeknulo već toliko sličnih izjava, ona se prilično oslanjala na prašinu što ju je uzdigla Margeritina ljubomora glede ljubavnih veza njezina supruga. Sjećamo se kako je Katarina svakom zgodom naglašavala tu ljubomoru koja se tobože bijaše ispoljila u nekoliko prilika, a među ostalim i prilikom pohoda k glogu, kada je svojoj kćeri u nazočnosti nekoliko osoba rekla: »Vi ste dakle veoma ljubomorni, Margerito?«Katarina je dakle napregnuta lica čekala na trenutak kada se budu otvorila vrata, i kada neki posve blijedi i posve izbezumljeni sluga bude utrčao vičući: »Veličansto, kralj Navare umire, a gospođa de Sov je mrtva!«Četiri sata poslije podne otkuca. Katarina je završavala svoju južinu u golubinjaku, gdje je mrvila kolačiće nekolicini rijetkih ptica koje je hranila svojim vlastitim rukama. Ma da je njezino lice, kao i uvijek, bilo mirno, pa čak i sumorno, njezino je srce žestoko lupalo pri najmanjem štropotu.Iznenada se otvoriše vrata.334reče zapovjednik garde — Kralj— Gospođo! Navare je...— ... bolestan? ■— živo ga prekine Katarina.— Ne, gospođo, hvala bogu! Njegovo Veličanstvo izgleda da se osjeća izvrsno!— Što ste onda htjeli reći?— Da je kralj Nevare ovdje.— Donosi Vašem Veličanstvu jednog malog maj-munčića veoma rijetke pasmine. '— Što hoće od mene?U tome trenutku uniđe Henrik držeći u rukama malu košaricu i milujući majmunče što je ležalo u košarici.Ulazeći, Henrik se smješkao kanda sav se posvećujući dražesnoj životinjici koju je nosio. Međutim, ma koliko da se činio zabavljen, ipak ne propusti onaj prvi hitri pogled koji mu je dostajao u teškim okol-nostima.Što se pak tiče Katarine, ona je bila veoma blijeda, a to se bljedilo pojačavalo onom mjerom kako se mladić približavao, te je na njegovim obrazima mogla vidjeti rumenilo zdravlja.Kralj ica-maj ka bude smućena tim udarcem. Nesvjesno, poput nekog stroja primi njegov dar, zbuni se, pohvali njegov dobar izgled i doda:— Ja sam utoliko zadovoljnija da vidim da se tako dobro osjećate, sine, što sam čula da govorkaju da ste bolesni, i što ste se, ako se dobro sjećam, u mojoj nazočnosti tužili na neko poremećen je zdravlja. Sada, međutim, shvaćam! — pridometne pokušavajući da se nasmiješi — To je zacijelo bio samo izgovor kako bi bili slobodni!— Ja sam stvarno bio jako bolestan, gospođo — odgovori Henrik — ali, jedno posebno sredstvo koje se upotrebljava u našim brdima i koje sam dobio od svoje majke izliječilo je to poremećenje.— Ah, vi ćete mi kazati taj recept, zar ne, Hen-riče? — upita Katarina osmjehnuvši se ovoga puta stvarno, ali sa ironijom koju nije mogla sakriti.

335»Neki protuotrov!« pomisli ona. »Razmislit ćerrio O tome... ili, zapravo ne! Vidjevši da je gospođa de Sov bolesna, bit će da je posumnjao. Zaista, moglo bi se povjerovati da nad tim čovjekom bdije ruka božja!«Katarina nestrpljivo sačeka noć: gospođa de Sov se ne pojavi. Pri igri se raspita o njoj. Odgovorile joj da joj je sve to gore.Tokom čitave večeri kraljica-majka bijaše uznemirena, i svi su se uplašeno pitali koje su to misli mogle uzbuditi to inače tako nepomično lice.Svi se povukoše. Katarina se dade od svojih žena razodjenuti i spremiti u postelju. A onda, kad su svi u Luvru polijegali, ona ponovo ustane, zaogrne se dugačkom crnom kućnom haljinom, dohvati jednu svje-tiljku, odabere među svim svojim ključevima onaj što je otvarao vrata odaja gospođe de Sov i popne se k svojoj dvorskoj dami.Je li Henrik predviđao tu posjetu, je li bio zabavljen u svojim odajama, je li se negdje sakrio? U svakom slučaju, mlada žena je bila sama.Katarina oprezno otvori vrata, prijeđe predsobljem, uđe u salon, odloži svjetiljku na jedan komad pokućstva jer je pokraj bolesnice gorjela noćna luč, i ušu-nja se poput neke sjene u spavaonicu.Dariola, opružena u jednom velikom naslonjaču, spavala je pokraj postelje svoje gospodarice.Ta je postelja bila potpuno zatvorena zavjesama. Disanje mlade žene bijaše tako lagano, te Katarina načas pomisli da ona uopće više ne diše.Napokon začuje lagani dah te zluradim veseljem podiže zastor, kako bi se osobno uvjerila u učinak strašnog otrova, unaprijed dršćući od pogleda na to olovno-sivo blijedilo ili to plameno crvenilo ubitačne groznice kome se nadala. Međutim, umjesto svega toga, spokojna, očiju blago prekrivenih bijelim vje-đama, ružičastih poluotvorenih ustiju, vlažna obraza blago prislonjena o jednu od svojih ljupko zaobljenih ruku, dok joj druga, svježa i sedefasta, bijaše ispružena na skerletno-crvenom damastu što joj je služio336kao pokrivač, mlađa žena je spavala gotovo još smješkajući se. Jer, neki ljupki san, bez sumnje, uzrokovao je da se na njezinim usnama raspupao taj smiješak, a na njezinim obrazima ta boja ničim nepomućenog zdravlja.Katarina ne uzmogne zatomiti jedan krik iznenađenja koji načas probudi Dariolu.Kralj ica-maj ka se baci za zavjese postelje.Dariola otvori oči. Međutim, ophrvana snom, čak i ne potraživši u svojem omamljenom duhu uzrok svojeg buđenja, mlada djevojka opet sklopi svoje otežale vjeđe i ponovo zaspa.Tada Katarina izađe iz zavjesa te, svrativši svoj pogled na ostale dijelove odaje, ugleda na jednom malom stoliću bocu španjolskog vina, toče, slatkiše i dvije čaše. Henrik mora da je došao ia večera kod barunice ikoja se očigledno osjećala isto tako dobro kao i on.Katarina smjesta pristupi njezinom toaletnom sto-čiću i dohvati odande malu srebrenu kutijicu koja bijaše na trećinu prazna. Bijaše to upravo ona ista, ili bar posve slična onoj što ju je bila dala predati Šar-loti. Ona iz nje izvadi na vrh jedne zlatne igle komadić u veličini bisera, vrati se u svoje odaje i ponudi ga majmunčetu kojeg joj je iste te večeri darovao Henrik. Primamljena finim miomirisom, životinja ga halapljivo proguta te, sklupčavši se u svojoj košarici ponovo zaspa.Katarina pričeka četvrt sata. '— Sa polovinom ovoga što' je ovaj maločas pojeo — promrsi Katarina — moj pas Brut uginuo je sav naduven unutar jedne minute. Izigrali su me! Da li je to Rene? Rene... to je nemoguće! Onda je to dakle Henrik! Oh, kobne li sudbine! Jasno je: budući da treba da vlada, ne može umrijeti... Ali, možda je samo otrov nemoćan...! Vidjet ćemo... pokušat ćemo sa bodežom!I Katarina legne ispredajući u svojem duhu jednu novu zamisao koja je sutradan, bez sumnje, bila dokraja zasnovana. Jer, sutradan, ona pozove zapov-22 Kraljica Margo I337jednika straže, preda mu jedno pismo i naredi mu da ga odnese na određenu adresu i da ga preda samo u vlastite ruke onoga na koga je bilo naslovljeno.Pismo bijaše naslovljeno na gospara Luvije-a de Morvel-a, kapetana kraljevskih petardiraca, ulica Se-rize (Cerisaie), kraj Arsenala.28.PISMO IZ RIMANekoliko dana je proteklo 6đ događaja što smo ih upravo ispripovijedali, kada je jednoga jutra jedna nosiljka u pratnji nekolicine plemića odjevenih u boje gospodina de Giz-a unišla u Luvr, i kada dođoše najaviti kraljici Navare da gospođa vojvotkinja de Never moli za čast da je smije pohoditi.

Margerita je upravo primila posjetu gospođe de Sov. Bijaše to prvi puta što je lijepa barunica izlazila nakon svoje tobožnje bolesti. Bila je saznala da je kraljica ispoljila pred svojim mužem veliku uznemirenost zbog tog poremećeni a zdravlja, koje je tokom gotovo čitavog jednog tjedna bila predmetom brujanja po dvoru, te je došla da joj se zahvali.Margerita joj čestita na ozdravljenju i na sreći što ju je imala da je izbjegla iznenadnom napadu te čudnovate bolesti, čiju punu ozbiljnost i težinu ona, u svojem svojstvu francuske kraljevske princese, ne. može a da ne ocijeni primjerno.— Nadam se da ćete doći na taj veliki lov koji je jednom već bio odgođen i koji treba da se konačno održi sutra? — upita Margerita. — Vrijeme je blago za to zimsko doba. Sunce je razmekšalo zemlju, i svi naši lovci tvrde da će to biti jedan od najpodesnijih dana.— Ali... gospođo, — odvrati barunica — ne znam hoću li već biti dovoljno oporavljena!— Pa — reče Margerita — potrudit ćete se da poduzmete taj napor! A osim toga, budući da sam ja338junak, Ovlastila sam kralja Navare da slobodno raspolaže jednim malim bearnskim konjem, na kojem je trebalo da pojašim, i koji će vam divno poslužiti. Zar o tome još ništa niste čuli?— Jesam, gospođo, ali nisam znala da je taj konjić bio određen za čast da bude darovan Vašem Ve-ličanstvu, jer ga inače ne bih bila prihvatila.— Iz ponosa, barunice?— Ne, gospođo, naprotiv! Iz poniznosti!— Doći ćete dakle?— Vaše me Veličanstvo preplavljuje čašću! Doći ću, budući da mi to ono naređuje.Toga čas najaviše gospođu vojvotkinju de Never. Pri njezinom imenu Margeriti se ote izražaj toliko radosnog uzbuđenja, te barunica shvati da su dvije žene imale da porazgovaraju jedna sa drugom. Ona ustane da bi se povukla.— Do sutra, dakle! — reče Margerita.— Do sutra, gospođo!— Još nešto! Vi znate, barunice — pridometne Margerita otpuštajući je mahnuvši joj rukom — da vas u javnosti mVzim, obzirom na to što sam strahovito ljubomorna?— A privatno? — upita gospođa de Sov.' — Oh, privatno nesamo da vam opraštam, već vam čak i zahvaljujem!— Tad će Vaše Veličanstvo dozvoliti... Margerita joj pruži ruku, a barunica je smjernopoljubi, učini dubok dvorski poklon i izađe.Dok se gospođa de Sov vraćala svojim stubištem poskakujući poput kozleta kome su prekinuli uže, gospođa de Never je sa kraljicom izmijenila nekoliko ceremonioznih pozdrava koji ostaviše plemićima, što je bijahu dopratili dovde, dovoljno vremena da se povuku.— Zijono! — vikne Margerita pošto su se vrata zatvorila za posljednjim od njih — Zijono, gledaj da nas nitko ne prekida!— Da! — potvrdi vojvotkinja. — Jer imamo da razgovaramo o posve ozbiljnim i važnim stvarima!22"339Uzevši jedan stolac, ona odabere najbolje mjesto pokraj vatre i obasjano suncem te sjedne posve ne-usiljeno, sigurna da nitko neće doći da poremeti tu familijarnost koja bijaše između nje i kraljice Navare ugovorena.— E pa — upita Margerita sa osmijehom — naš slavni koljač, što je od njega?— Draga moja kraljice — odgovori vojvotkinja —■ duše mi, to je mitološko biće! On je neusporediv po duhu i ne presušuje nikada. Pun je dosjetki koje bi nagnale i jednog sveca da pukne od smijeha u svojem relikviariju. Uostalom, to je najžešći poganin što je ikada bio ušiven u kožu jednog katolika! Posve sam zaluđena njime! A ti, što si uradila sa svojim Apolonom?— Avaj! — uzdahne Margerita.— O, o, to tvoje »avaj« me plaši, draga kraljice! Ta zar je dakle odviše smjeran ili odviše sentimentalan, taj dražesni La Mol? Bila bi to, prinuđena sam da to priznam, sušta suprotnost od njegova prijatelja Kokona-a!— Ta ne! Ima on tako svojih trenutaka! — reče Margerita. — To moje »avaj« se odnosi samo na mene— Što to znači, onda?■— To znači, draga vojvotkinjo, da me hvata užasan strah od toga da volim ozbiljno.— Zar zaista?— Na časnu riječ!

— Oh, tim bolje! Kakav li radostan život ćemo onda provoditi! — klikne Henrijeta. — Voljeti pomalo, to je moj san, a voljeti puno, bio je pak tvoj. Tako je slatko odmarati svoj duh putem srca, zar ne, draga i učena kraljice, i imati poslije zanosa smiješak? Ah, Margerito, imam predosjećaj da ćemo provesti jednu dobru godinu!— Misliš? — reče kraljica. — A ja, naprotiv, ja ne znam otkud to, ali ja vidim stvari kroz crnu koprenu. Sva ta politika me strahovito zaokuplja. Kad smo već kod toga... saznaj, molim te, da li je tvoj340Hanibal odan mojem bratu onoliko koliko se čini da jest. Raspitaj se o tome, to je važno!— On odan nekomu ili nečemu?! Vidi se da ga ne poznaješ kao ja! Ako ikada bude nečemu odan, bit će to njegova častohlepnost, eto, to je sve. Ako je tvoj brat čovjek koji će mu dati velika obećanja, oh, onda u redu, on će biti odan tvojem bratu. Ali, neka se tvoj brat, ma koliko bio francuski kraljević, čuva toga da mu ne ispuni obećanja koja mu je možda dao, jer, inače, vjere mi, zlo po tvojeg brata!— Zar zaista?— Tako je kako ti kažem! Doista, Margerito, ima trenutaka kad taj tigar, što sam ga ukrotila, ulijeva strah čak i meni samoj! Nekidan sam mu rekla: »Ha-nibale, čuvajte se, nemojte me varati! Jer, kad biste me prevarili...!« Rekla sam mu to svojim smaragdnim očima koje su navele Ronsara da kaže:»To zeleno okogospe od NeveraPod vjeđom boje dunjaBaca na nas više munjaNego dvaest Jupitera,U zraku visoko nKada b'jesni nevjera!«— Pa onda?— Pa onda, mislila sam da će mi odgovoriti: »Ja da vas prevarim?« Ja? Nikada! Nikada!«... i tako dalje, i tako dalje. A znaš li što mi je odgovorio?— Sto?— Pa lijepo! Ocijenih tog čovjeka! »A vi«, odgovorio mi je »ako vi prevarite mene, i vi se također čuvajte! Jer, ma koliko da ste vojvotkinja...« I, izgovarajući te riječi, on mi je. priprijetio nesamo očima, već i svojim kratkim i šiljatim prstom, oboružanim jednim poput vrška koplja podrezanim noktom, kojeg mi je gurnuo malone pod nos. U tome trenutku, priznajem ti, jadna moja kraljice, njegov izražaj lica bio je tako. slabo umirujući da sam od toga zadrhtala... a ti, međutim, dobro znaš da nemam zečje srce!— Prijetio je tebi, tebi Henrijeto?! Zar se usudio?!341—Eh, sto mu gromova, ta ja sam se zaprijetila njemu, ne? Na kraju krajeva, bio je u pravu. Tako je on, kako vidiš, odan do izvjesne granice, odnosno, bolje reći, do veoma neizvjesne granice!— No, vidjet ćemo! — reče Margerita zamišljeno — Razgovarat ću sa de La Mol-om. Nisi imala ništa drugo da mi kažeš?— Jesam: jednu veoma zanimljivu stvar, zbog koje sam i došla. Ali, što ćeš! Ti si mi počela govoriti o još mnogo zanimljivijim stvarima! Dobila sam vijesti.— Iz Kima?— Da! Stigao je jedan teklič od mojeg muža.— Dakle? Stvar sa Poljskom?— Odvija se divno, i vjerojatno ćeš se za nekoliko dana riješiti svojeg brata d'Anžu-a.— Znači da je papa odobrio da bude izabran?— Da, draga moja.— I ti mi to nisi odmah rekla! — usklikne Margerita. — Aj, brzo, brzo, pojedinosti!— On, vjere mi, nemam drugih do ovih što sam ti ih prenijela. Uostalom, čekaj, dat ću ti pismo gospodina de Never-a. Stani, evo ga!... Eh, ne, ne! To su Hanibalovi stihovi, svirepi stihovi, jadna moja Mar-gerito! On ne sastavlja drugačijih... Čekaj, ovoga puta, evo ga! Ne, ni to nije! To je moje pisamce što sam ga donijela da mu ga dadeš predati po La Mol-u... Ah, evo! Ovoga puta to je napokon pismo koje je u pitanju!I gospođa de Never preda pismo kraljici.Margerita ga hitro otvori i preleti. Međutim, ono stvarno nije kazivalo ništa drugo do onoga što je već saznala iz ustiju svoje prijateljice.— A na koji način si dobila to pismo?. — upita kraljica.

— Preko jednog kurira mojeg muža, koji je dobio nalog da prije nego što pođe u Luvr skoči u palaču Giz i da mi preda ovo pismo prije no što će predati ono za kralja. Meni je bila poznata važnost što ju je moja kraljica polagala na tu vijest i bila sam342napisala gospodinu de Never-u da postupi ovako. I, kao što vidiš, on me je poslušao. Qn nije kao to ču-dovište Kokona! Sada dakle u čitavom Parizu samo kralj ti i ja znamo za tu vijest. Osim, ukoliko možda onaj čovjek koji je slijedio našeg kurira...— Koji čovjek?— Oh, strašnog li zanata! Zamisli, taj je nesretni glasnik stigao umoran, sav iscrpljen i prašnjav. Jurio je sedam dana i sedam noći, ne zaustavljajući se ni na trenutak.— A taj čovjek kojeg si maločas spomenula?— Ta strpi se! Budući da ga je stalno slijedio jedan čovjek divljeg izgleda koji je poput njega imao pripremljene svježe konje za promjenu i koji je tokom tih četiri stotine milja jurio isto tako brzo kao i on, taj je nevoljni kurir neprestano očekivao neku kuglu iz pištolja u svoja leđa. Obojica su istovremeno stigla na kapiju Sen-Marsel, obojica su u najbržem galopu krenula niz ulicu Muftar (Mouffetard), obojica su prešla Site-om. Međutim, na kraju mosta Notr-Dam naš je kurir pošao udesno, dok je onaj drugi skrenuo ulijevo trgom Šatle (Chatelet) i poletio kejovima sa luvarske strane kao ispucan iz arbalete.— Hvala ti, dobra moja Henrijeto, hvala ti! — klikne Margerita. — Imala si pravo, to su doista za-nimljive novosti. Za koga je onaj drugi teklič? Ja ću to saznati. Samo, sada me pusti! Vidjet ćemo se ve-čeras u ulici Tizon, zar ne? A sutra pak u lovu. I, prije svega, uzmi nekog što zločestijeg konja, kako bi se poplašio i odjurio, pa da budemo same. Večeras ću ti reći što će biti potrebno da saznaš od svojeg Kokona-a.— Znači da nećeš zaboraviti na moje pisamce? — upita vojvotkinja kroz smijeh.— Neću, neću! Budi bez brige, on će ga dobiti na vrijeme!Gospođa de Never izađe, a Margerita smjesta pošalje da se potraži Henrik, koji dotrči i kojemu preda pismo gospodina de Never-a.— Hm, hm! — promrmlja on.343A onda mu Margerita ispripovijedi tu stvar sa dvostrukim kuririma.— Stvarno! — reče Henrik — Vidio sam ga gdje ulazi u Luvr.— Možda je otišao kraljici-majci?— Nipošto! U to sam siguran, jer, bio sam se posve slučajno postavio u hodniku i nisam vidio pro-laziti nikoga.— Onda — reče Margerita zagledavši se u svojeg muža — mora da je otišao...— Vašem bratu d'Alanson-u, zar ne? — upadne Henrik.— Da, ali kako da to saznamo?— Ne bismo -li mogli — upita nemarno Henrik — poslati da se potraži jedan od one dvojice plemića, i putem njega saznati...— U pravu ste, Sire! — reče Margerita odobro-voljena prijedlogom svojeg muža. — Poslat ću da se potraži gospodin de La Mol. Zijono! Žijono!Djevojka se pojavi.— Treba da ovoga časa govorim sa gospodinom de La Mol-om. — reče joj kraljica. — Nastojte da ga pronađete i dovedite ga!Zijona ode. Henrik sjedne za jedan stol na kojemu je ležala neka njemačka knjiga sa gravirama Albreht-a Direr-a (Diirer), koje stane promatrati sa tako velikom pažnjom, te kanda nije ni čuo kad je došao de La Mol, pa nije čak ni digao glavu.Mladić pak sa svoje strane, videći da se kod Mar-gerite nalazi kralj, ostane stajati na pragu sobe, nijem od iznenađenja i blijedeći od uznemirenosti.Margerita mu pristupi.— Gospodine de La Mol-e, — upita — možete li mi možda kazati tko je danas u službi kod gospodina d'Alanson-a?— Kokona, gospođo! — odgovori La Mol.— Pokušajte da mi od njega saznate da li je uveo k svojem gospodaru nekog čovjeka pokrivenog bla-'tom koji je izgledao kao da je prešao dugačak put u najvećoj brzini.344— Ah, gospođo, plašim se da mi on to neće reći. Otprije nekoliko dana postao je veoma mučaljiv!

— Zar zaista? Međutim, ako mu dadete ovo pisamce, čini mi se da će vam biti dužan štogod u zamjenu za nj!,— Od vojvotkinje! Oh, sa tim pisamcem... pokušat ću!— Dodajte također — reče Margerita snizivši glas — da će mu to pisamce poslužiti kao propusnica da bi večeras ušao u kuću koja vam je poznata.— A ja, gospođo? •— upita šapatom de. La Mol — kakvu ću propusnicu imati ja?— Reći ćete tko ste, to će biti dovoljno.— Dajte pisamce, gospođo, dajte! — reče La Mol sav ustreptao od ljubavi. — Jamčim vam za sve!I de La Mol ode.— Sutra ćemo znati da li je vojvoda od Alansona obaviješten o stvari oko Poljske! — reče spokojno Margerita okrenuvši se svojem mužu.— Taj gospodin de La Mol je uistinu uslužan kavalir! — primijeti Bearnac sa smiješkom koji bijaše samo njemu svojstven — I, tako mi mise, utemeljit ću njegovu sreću!29.ODLAZAKKad se idućeg jutra za brežuljcima Pariza diglo lijepo crveno -sunce, koje, međutim, bijaše bez toplih zraka, kao što to obično biva u odabranim zimskim danima. Sve je već otprije dva sata u dvorištu Luvra bilo u pokretu.Jedan divni berberski konj, snažan iako mršav, nogu kao u jelena, na kojima su se žile preplitale poput nekog mrežastog tkanja, čekao je u dvorištu na Karla IX, toptajući kopitama, strižući ušima i odpu-hujući kroz nozdrve svoj vreli dah.345Međutim, konj je bio ipak još manje nestrpljiv od svojeg gospodara, kojeg je zadržavala Katarina. Ona ga bijaše zaustavila u prolazu da bi sa njim, kako je rekla, porazgovorila o jednoj važnoj stvari.Oboje se nalazilo u zastaklenoj galeriji — Katarina hladna, blijeda i bezosjećajna kao i uvjek, a Karlo IX pak sav dršćući, grickajući nokte i udarajući bičem dva psa-miljenika, koji bijahu obučeni u oklope od čelične žice kako ih ne bi zahvatio vepar svojim zubom deračem i kako bi se mogli nekažnjeno suprostaviti toj strašnoj životinji. Na njihovim prsima bijaše prišiven malen grb Francuske, slično kao i na grudima paževa koji bi ne jednom poza-videli tim sretnim miljenicima na njihovim povlasticama.— Obratite pozornost na to, Karlo! — govorila je Katarina — Nitko osim vas i mene još ne zna za skori dolazak Poljaka. A ipak, kralj Navare postupa, bože mi prosti, kao da mu je to poznato. Usprkos svojem odreknuću u koje sam uvijek sumnjala, on se potajno sporazumijeva sa hugenotima. Jeste li pri-mijetili kako on'od unazad nekoliko dana često izlazi? On ima novaca... on, koji ga nikad nije imao! On kupuje konje i oružje, a u danima kad' pada kiša, od jutra do mraka vježba se u mačevanju.— Eh, bogo moj, majko — dobaci nestrpljivo Karlo IX — zar možda mislite da ima namjeru da ubije mene ili mojeg brata d'Anžu-a? U tom slučaju bit će mu potrebno još nekoliko sati obuke, jer, jučer sam mu svojim floretom nabrojao dvanaest rupica za dugmad na njegovom prsluku, koji ih, međutim ima samo šest. A što se pak mojeg brata d'Anžu-a tiče, poznato vam je da udara još i bolje od mene»ili bar isto tako dobro kao i ja, prema onome bar što on tvrdi.— Ta slušajte me, Karlo — poviče ponovo Katarina — i ne shvaćajte olako ono što vam govori vaša majka! Izaslanici će doći. Pa dobro, vidjet ćete! Kad se jednom nađu u Parizu, Henrik će poduzeti sve što bude mogao da bi svratio na sebe njihovu346pozornost. On umije da se ulaguje, on je podmukao... a da ne spominjemo da će njegova žena, koja mu neznam zbog čega pomaže, sa njima klepetati, brbljati im latinski grčki, madžarski i ne znam što još sve! Oh, kažem vam, Karlo... a vi znate da se nikad ne varam!... Ja vam kažem da se tu nešto Imha!U tom trenutku začu se kucanje sata, a Karlo prestane slušati svoju majku kako bi čuo koji je sat.— Smrt i prokletstvo! Sedam sati! — poviče. — Treba nam jedan sat za put, to će biti osam... jedan sat da stignemo na sabirno mjesto i da istjeramo, divljač... lov ćemo moći započeti tek u devet sati! Doista, majko, zbog vas sam izgubio mnogo vremena! Lezi Risketu (Risquetout)! Smrt i prokletstvo, ta lezi, razbojnice!I osine psa bičem u slabine tako snažno, te se jadnoj životinji, koja je bila sva začuđena što u zamjenu za svoje umiljavanje dobiva batine, ote krik žive boli.— Karlo! •— ustraja Katarina. — Ta slušajte me, tako vam nebesa! Nemojte tako prepuštati pukom slučaju svoju sreću i" sreću Francuske! Lov, lov, lov, kažete... Eh, imat ćete dovoljno vremena za lov pošto vaša dužnost kralja bude izvršena!

— Hajde, hajde, majko! — reče Karlo blijed od nestrpljenja — Objasnimo se brže, jer vi me nagonite da prekipim! Doista, ima dana kada vas ne shvaćam!I zasta, lupkajući drškom biča po svojoj čizmi. Katarina ocijeni da je sada pravi trenutak i da joj ne bi valjalo da ga propusti.— Sine — reče — imamo dokaza da se de Mua vratio u Pariz. Gospodin de Morvel, koji vam je dobro poznat, vidio ga je ovdje. To može biti samo radi kralja Navare. To nam je dostatno, nadam se, da t>i vam ovaj bio sumnjiviji no igda!— De, de, evo ste opet navalili za mojim ubogim malim Henrikom! Vi biste mi ga htjeli dati ubiti, zar ne?— Oh, ne! ■ '347— Prognati? Ma kako ne shvaćate da bi on, ako bi bio prognan, postao mnogo opasniji negoli što bi to ikada bio ovdje, pod našim očima, u Luvru, gdje ne može učiniti ništa što mi ne bismo istoga časa saznali!— A i neću ga prognati!— Pa što onda hoćete? Brzo, recite!— Hoću da ga držimo na sigurnom mjestu za vrijeme dok se Poljaci budu nalazili ovdje. U Bastilji, na primjer.— O, vjere mi, ne! — poviče Karlo IX — Jutros idem u lov na vepra, a Henrik je jedan od mojih najboljih pratilaca. Bez njega lov bi bio promašen. Grom i strijela, majko, vi zaista mislite samo na to kako ćete mi stvarati neprilike!•— Ah, sine moj dragi, ne kažem da to treba učiniti jutros. Poslanici dolaze tek sutra ili prekosutra. Uhitimo ga tek poslije lova, večeras ... noćas ... ' — To je onda nešto drugo! Pa lijepo, još ćemo porazgovarati o tome, vidjet ćemo. Poslije lova, ne kažem... Zbogom! Hajde, ovamo Risketu! Ta nećeš se valjda sada duriti?— Karlo, — reče Katarina zadržavajući ga za podlakticu po cijenu eksplozije kojom je moglo uro-diti to ponovno zadržavanje — mislim da bi bilo najbolje, pa sve da to i izvršimo tek večeras ili no-ćas, da se nalog za uhićenje potpiše smjesta.— Da potpisujem, da ispišem nalog, da idem po pečat za pergamenu, kad me čekaju za lov, mene koji nikada nisam puštao da me čekaju! Zgodno, dovragat— Ma ne, ja vas i odviše volim, a da bi vas zadržavala. Sve sam predvidjela. Uniđi te amo k meni, evo!Žustro, kao da joj nije više od dvadeset godina, Katarina otvori vrata koja su vodila u njezin kabinet i pokaže kralju tintaricu, pero, jednu pergamenu, peča tnjak i upaljenu svijeću.Kralj dohvati pergamenu i hitro je preleti pogledom.348»Nalog itd... itd... da se uhiti i odvede u Bastilju naš brat Henrik NavarSki.«— U redu... gotovo je! — reče potpisavši u jednom potezu — Zbogom, majko!I izjuri iz kabineta u pratnji svojih dviju doga sav radostan što se tako lako otarasio Katarine.Svi su nestpljivo čekali na Karla IX, a budući da je bila poznata njegova tačnost u pogledu lova, svatko se čudio tome zakašnjenju. A kada se pojavio, lovci ga pozdraviše svojim klicanjem, goniči duva-njem u svoje rogove, konji svojim nj istanjeni, a psi svojim lavežom. Sva ta buka, sav taj metež nagna kralju rumenilo na njegove ulijede obraze, a njegova se grud nadme. Tokom jedne sekunde Karlo IX bude mlad i sretan.Kralj sebi jedva ostavi vremena da pozdravi to blistavo društvo sakupljeno u dvorištu. On kimne gla-. vom vojvodi od Alanson-a, mahne rukom svojoj sestri Margeriti, prođe pokraj Henrika, a da ga kanda nije ni primijetio, i vine se na berberskog konja koji, sav nestpljiv, poskoči pod njim. Ali, nakon dva ili tri pokušaja da ga zbaci, životinja shvati sa kakvim jahačem ima posla i smiri se.Neposredno zatim ponovo odjeknuše rogovi, i kralj izađe iz Luvra u pratnji vojvode od Alanson-a, kralja Navare, Margerite, gospođe de Never, gospođe de Sov, de Tavan-a i prve gospode na dvoru.Nije potrebno ni spomenuti da su sudjelovali također i de La Mol i Kokona.Što se pak tiče vojvode od Anžu-a, on se nalazio već tri mjeseca pri opsadi La Rošel-a.Za vrijeme dok se čekalo na kralja, Henrik bijaše došao da pozdravi svoju ženu koja mu je, uzvraćajući mu pozdrav, šapnula na uho:— Teklića koji je stigao iz Rima uveo je sam Kokona k vojvodi od Alansona četvrt sata prije negoli je kurir gospodina de Never-a bio uveden k kralju.— Onda mu je poznato sve? — upita Henrik,349— Mora da mu je poznato sve — odgovori Ma-rgerita. — Uostalom, bacite jedan pogled na nj i po-gledajte kako mu se, usprkos njegovom uobičajenom pretvaranju, blistaju oči!

— Trista mu! — promrmlja Bearnac. — Rado vjerujem! On danas lovi tri plijena: Francusku, Poljsku i Navaru, a da i ne računamo vepra!On pozdarvi svoju ženu, vrati se na svoje mjesto i pozove jednog od svojih ljudi, porijeklom Bearnca, čiji pređi bijahu već tokom više od jednog stoljeća sluge njegovih pređa, i kojima se služio kao uobičajenim glasnikom svojih ljubavničkih poslova.— Ortone (Orthon) — reče mu — uzmi ovaj ključ i odnesi ga onom rođaku gospođe de Sov kojeg po-znaješ i koji stanuje kod svoje ljubavnice, na uglu ulice Katr-Fis. Reći ćeš mu da njegova rođakinja večeras želi da govori sa njim. Neka uđe u moju sobu i, ukoliko nisam ondje, neka me pričeka. Ako bih zakasnio, neka za to vrijeme prilegne na moju postelju.— Treba li da donesem neki odgovor, Sire?— Nije potrebno. Reći ćeš mi samo da li si ga našao. Ključ je samo za njega, jesi li razumeo?— Da, Sire!— Ta stani, prokletstvo, ne odlazi od mene ovdje! Prije negoli ćemo izaći iz Pariza, ja ću te pozvati, tobože da pritegneš kolane na mojem konju. Tako ćeš posve prorodno zaostati, obaviti ćeš svoj nalog i sustići ćeš nas opet u Bondi-u (Bondy).Sluga se nakloni u znak da će poslušati i udalji se.Krenuše ulicom Sent-Onore te stigoše u ulicu Sen-Denis, a potom u predgrađe. Kad su dospjeli u ulicu Sen-Loran (Saint-Laurent) konju kralja Navare popustiše kolani, Orton pritrča, i sve se odvije onako kako je bilo utančeno između njega i njegova gospodara koji krene dalje sa kraljevskom povorkom ulicom Rekole (Recollets), dok se, njegov vjerni sluga uputio ulicom Templ.Kad je Henrik ponovo sustigao kralja, ovaj je sa vojvodom od Alanson-a bio udubljen u toliko za-350nimljiv razgovor o vremenu, o starosti pronađenog vepra koji bijaše pojedinačni samotnik i o mjestu što ga je životinja odabrala za odmor i valjuškanje, te nije ni primijetio, ili se gradio da nije primijetio-da je Henrik bio načas zaostao.Za to vrijeme Margerita je izdaleka promatrala držanje svakog pojedinca. Činilo joj se da u očima svojeg brata Karla razaznaje izvjesnu smetenost svaki puta kad bi se te oči svrnule na Henrika.Gospođa de Never se prepuštala ludoj raspoja-sanosti jer je Kokona, toga dana u najvećoj mjeri veseo, izvodio oko nje stotinu šaljivih, ali nijemih kretnji kako bi nasmijao dame.Što se pak tiče de La Mol-a, on je već dva puta. uhvatio priliku da poljubi Margeritinu bijelu ešarpu, sa zlatnim resama, a da taj postupak, izveden uobičajenom spretnošću ljubavnika, nije vidjelo više od; tri ili četiri osoba.U osam i četvrt stigoše u Bondi.Karlu IX bude prva briga da se raspita da li se-vepar zadržava na svojem omiljenom mjestu.Vepar se nalazio na svojem odmorištu, a gonič-koji ga je pronašao jamčio je za nj.Doručak je bio spreman. Karlo IX popije čašu ugarskog vina, pozva dame da sjednu za stol te, u-svojem nestrpljenju, a da bi nekako utrošio vrijeme, ode da obiđe štenare i ptičje kaveze, odredivši da mu ne rasedlavaju konja, budući da, kako je rekao, još.' nikad nije bolje i čvršće jahao.Za vrijeme dok je kralj vršio svoj obilazak, stiže-vojvoda de Giz. Bio je opremljen prije ratnički negoli lovački, a pratila su ga dvadesetorica plemića-koji bijahu opremljeni kao i on.On se smjesta raspita gdje se zadržava kralj, ode-da mu se pridruži i vrati se ćaskajući sa njim.Tačno u devet sati kralj osobno dune u rog davajući signal za početak lova, te svatko zajaši i krene prema sabirnom mjestu.Putem Henrik nađe načina da se još jednom približi svojoj ženi.35S— E pa — upita je — znate li štogod novo?— Ne — odgovori Margerita — Osim činjenice 'da vas moj brat Karlo gleda na neki čudan način.— To sam primijetio! — reče Henrik.— Jeste li poduzeli svoje mjere opreza?— Nosim oko grudiju žičanu košulju, a o pasu jedan izvrsni španjolski lovački nož, naoštren poput brijača, šiljat poput igle, kojim mogu probadati i dublone.— Onda dakle — reče Margerita — bog vas čuvao!Gonič koji je predvodio povorku dade znak: stigli su do veprovog odmorišta.30.MORVELZa vrijeme dok se sva ova mladež, radosna i bezbrižna, bar po vanjskom prividu, prosula poput neke zlatne bujice bondi-škom cestom, Katarina je, smotavši skupocjenu pergamenu na koju je kralj Karlo maločas bio

stavio svoj potpis, dala uvesti u svoj kabinet čovjeka kojemu zapovjednik garde bijaše prije -nekoliko dana odnio jedno pismo u ulicu Serize u četvrti Arsenala.Široka traka od crna tafta sakrivala je poput nekog mrtvačkog pečata jedno oko toga čovjeka, •ostavljući otkrito samo ono drugo i pokazujući između dviju izbočenih jagodica savijenu krivulju nosa kao u ptice grabljivice, dok mu je donji dio lica pokrivala sivkasta brada. Bio je umotan u dugačak i prostran plašt, pod kojim se naslućivao čitav jedan arsenal oružja. Između ostalog nosio je o boku, ma da to nije bio običaj ljudi pozvanih na dvor, jedan ratni mač, dugačak, širok i sa dvostrukim štitnikom za ruku. Jedna od njegovih ruku bila je sakrivena pod plaštem i nije ispuštala držak jednog dugačkog bodeža..352— Ah, evo, ste došli, gospodine! — reče kraljica sjedajući — Vi znate da sam vam poslije noći svetog-Bartolomeja, u kojoj ste nam učinili tako značajnih usluga, obećala da vas neću pustiti u nepoduzetnom mirovanju. Sada vam se pruža prilika, ili, bolje reći, ja sam upriličila da vam se ona pruži: zahvalite mi se dakle!— Gospođo, pdhizno zahvaljujem Vašem Veličanstvu! — odgovori čovjek sa crnim povezom skro-mnošću koja je bila istovremeno i puzava i drska.— Lijepa je to prilika, gospodine, kakvu u svojem životu nećete naći po drugi puta. Iskoristite je dakle!— Čekam, gospođo. Samo, sudeći prema ovona avodu, plašim se...— ... da zadatak ne bude silovit? Nisu li upravo za takvim zadacima lakomi oni koji žele napredo-vati? Ovaj o kome vam govorim trebalo bi izvršiti po želji gospode de Tavan, pa čak i po želji same gospode de Giz.— Ah, gospođo — reče čovjek — vjerujte mi, ma kakav bio zadatak, ja stojim Vašem Veličanstvu na raspolaganju.— U tom slučaju... pročitajte! — reče Katarina. Ona mu pruži pergamenu.Čovjek je preleti pogledom i problijedi.— Što?! — poviče — Nalog da se uhiti kralj Navare?!— E pa, što u tome ima neobično?— Ali, jednog kralja, gospođo! Doista, ja sumnjam ... plašim se da nisam dovoljno visoka plem-stva ...— Moje povjerenje vas čini prvim plemićem mojeg dvora, gospodine de Morvel! — reče Katarina.— Hvala budi Vašem Veličanstvu! — klikne ubojica koji je bio toliko ganut da se kanda pokolebao.— Vi ćete se dakle pokoriti?— Ako Vaše Veličanstvo zapovijeda, nije li to moja dužnost?— Da, ja to zapovijedam!23 Kraljica Margo I353— Tad ću se pokoriti.— A kako ćete to upriličiti?— Pa, ne znam ni sam, gospođo, i veoma bih želio da me Vaše Veličanstvo uputi.— Vi se plašite buke?— Da, priznajem!— Uzmite dakle dvanaestoricu sigurnih ljudi, a i više, ako je potrebno.— Svakako... Shvaćam da mi Vaše Veličanstvo dozvoljava da se pobrinem da budem u prednosti, i ja sam na tome veoma zahvalan. Ali, gdje ću uhvatiti kralja Navare?— A gde vam se čini da je najbolje da ga uhvatite?— Na nekom mjestu koje bi me štitilo po mogućnosti po samom Njegovom Veličanstvu.— Da, shavaćam... u nekom kraljevom dvorcu. Što biste rekli o Luvru, na primjer?— Oh, kad bi mi to Vaše Veličanstvo dozvolilo* to bi bila velika milost!— Uhvatit ćete ga dakle u Luvru.— A u kojem dijelu Luvra?— U samoj njegovoj sobi. Morvel se nakloni.— A kada, gospođo?— Večeras, ili bolje, noćas.— U redu, gospođo. A sada, neka se Vaše Veličanstvo dostoji da me uputi o jednoj stvari.— O kojoj?— O obzirima što smo ih dužni njegovom staležu.

— Obziri! Stalež! — vikne Katarina. — Ta zar ne znate, gospodine, da kralj Francuske nije dužan '|j nikakvih obzira bilo kome u svojem kraljevstvu i da ne poznaje nikoga čiji bi stalež bio ravan njego- ] vome?Morvel se ponovo nakloni.— Ipak, ja bih ustrajao na ovom pitanju, gospođo — reče — ako Vaše Veličanstvo dozvoljava.— Dozvoljavam, gospodine.— Ako bi kralj Navare osporio autentičnost naloga... što nije vjerojatno... no ipak...— Naprotiv, gospodine, to je čak sigurno!— Osporit će?— Bez ikakve sumnje!— I, prema tome, odbit će da mu se pokori?— Plašim se da je tako.— I pružit će otpor?— Veoma vjerojatno!— Oh, vraže! — promrsi Morvel!. — A u tom slučaju...— U kojem slučaju? — priupita Katarina gledajući ga svojim ukočenim pogledom.— Pa, u slučaju ako bi pružio otpor, što mi valja poduzeti?— Sto poduzimate ako ste zaduženi jednim kraljevim nalogom, to jest, ako predstavljate kralja, i ako vam se pruža otpor, gospodine Morvel-e?— Pa, gospođo — odgovori zbir — ako sam počašćen takvim nalogom i ako se taj nalog ondosi na nekog običnog plemića, ja ga ubijem.— Već sam vam kazala, gospodine — dobaci Katarina — a mislim da tome nema toliko dugo, a da biste to već zaboravili, da kralj Francuske ne poznaje nikakvih titula u svojem kraljevstvu, što će reći da je jedino kralj Francuske kralj, i da su pokraj njega i najviši velikaši samo obični plemići! *""'"Morvel problijedi, jer, on je počeo shvaćati.— Hm, hm — promrmlja — ubiti kralja Navare?— Ma tko vam govori da ga ubijete? Gdje je nalog da ga ubijete? Kralj želi da ga odvedete u Bastilju, i nalog ne sadrži ništa do toga. Neka se pusti uhititi, i sve će biti u redu. Međutim, budući da se neće pustiti uhititi, budući da će pružiti otpor, budući da će pokušati da vas ubije....Morvel problijedi.— ... vi ćete se braniti! — nastavi Katarina. — Ne može se od junaka, kao što ste vi, zahtijevati da se dade ubiti bez ikakve obrane. A budući da35423'355I \ ■ćete se braniti... što ćete___desit će se ono što ćese desiti... Vi me shvaćate, zar ne?— Da, gospođo! Međutim...— Ah, vi biste htjeli da riječima »Nalog da se uhititi« dodam vlastitom rukom: »Živ ili mrt a v«?— Priznajem, gospođo, da bi to uklonilo moje skrupule!— Pa, morat ću, budući da smatrate da nalog bez toga nije izvediv.I Katarina, sliježući ramenima, razmota jednom rukom pergamenu, a drugom dopise: »2iv ili mrtav«. ' ■ j!! : '— Dakle —upita — nalazite li sada da je nalog dovoljno propisan?—■ Da, gospođo! — odgovori Morvel. — Ali, molio bih Vaše Veličanstvo da pripreme za taj pothvat prepusti samo meni.— A što, od onoga što sam rekla, šteti njegovom provođenju u djelo?— Vaše Veličanstvo mi je kazalo da uzmem dvanaestoricu ljudi?— Da, kako biste bili sigurniji...— Pa eto, ja bih zamolio za dozvolu da uzmem samo šestoricu.— A zašto to?— Jer, gospođo, ako bi se, kao što je vjerojatno, kralju desila nesreća, lako bi se oprostilo šestorici ljudi što su se prestrašili da im ne umakne jedan zarobljenik, dok, međutim, nitko ne bi oprostio dvana-estorici momaka što nisu pustili da bude ubijena makar i polovica njihovih drugova prije no što bi digli ruku na jedno Veličanstvo.— Lijepog li Veličanstva, vjere mi, koje neTna kraljevstva!

— Gospođo — reče Morvel — kralja ne čini kraljevstvo, već rođenje!356— Pa lijepo, dakle — reče Katarina — postupite kako vam drago! samo, moram vas upozoriti da želim da ne napuštate Luvr.— Niti kako bih sakupio svoje ljude, gospođo?— Ta sigurno imate neku vrst pomoćnika kojeg biste mogli zadužiti za tu brigu?— Imam svojeg slugu koji ne samo da je vjeran momak, već mi je čak i poneki puta pomogao u po-thvatima te vrste.— Pošaljite po njega i sporazumite se s njim. Vi poznajete kraljev kabinet za oružje, zar ne? Pa lijepo. Tamo će vam poslužiti doručak, i tamo ćete izdati svoje naloge. To će mjesto umiriti vaš duh, ukoliko ste malko potreseni. Kasnije, kada se moj sin bude vratio iz lova, prijeći ćete u moju molitvenu odaju, gdje ćete pričekati dok ne dođe vrijeme.— Ali, kako ćemo ući u sobu? Kralj je sigurno ponešto sumnjičav i on će se zaključati.— Ja imam rezervne ključeve za sva vrata, a sa Henrikovih su skinuti zasuni.'— reče Katarina. — Zbo-gom, gospodine de Morvel-e, vidjet ćemo se uskoro. Dat ću vas uvesti u kraljev kabinet za oružje. Ah, još nešto! Sjetite se da ono što kralj naređuje treba, prije svega, da bude izvršeno, da nije dopuštena nikakva isprika i da bi poraz, pa čak i neuspjeh kompromitirao kraljevu čast. To je veoma ozbiljno!Ne puštajući Morvelu vremena da joj odgovori, Katarina pozove gospodina de Nansi-a (Nancev), za-povjednika garde, i naredi mu da odvede Morvel-a u kraljev kabinet za oružje.— Grom i pakao! — Mrmljao je Morvel idući sa svojim vodičem. — Ja se uzdižem na ljestvici umorstava: od običnog plemića na kapetana, od kapetana na admirala, od admirala na kralja bez krune... A tko zna, neću li jednog dana dospijeti i do nekog okrunjenog kralja!35731.LOV NA VEPRAGonič koji bijaše pronašao vepra i koji je kralja uvjeravao da životinja nije napustila ovaj predio, nije se prevario. Tek što su stavili psa-predvodnika na trag, kad li on već prodre u šikarje te iz jednog trnovitog džbunja istjera vepra, koji je, kao što je to gonič bio razaznao iz njegovih tragova, bio poje-dinac-samotnik, to jest, životinja veoma snažna rasta.Vepar projuri ravno ispred njega i prijeđe preko ceste na pedesetak koraka od kralja, a za njim je potrčao samo pas-predvodnik koji ga je istjerao. Smjesta otkačiše prvi čopor lovačkih pasa, i davadesetak njih se baciše u gonjenje.Lov bijaše Karlova strast. Tek što je životinja prešla preko ceste, on dade rogom znak da je divljač pronađena te pojuri za njom u pratnji vojvode od Alansona i Henrika, kome je Margerita jednim migom naznačila da nipošto ne napušta Karla.Svi ostali lovci krenuše za kraljem.U doba u kome se zbiva pripovijest koju pričamo, kraljevske šume bijahu daleko od toga da budu, kao što su to danas, veliki parkovi ispresijecani kolskim putovima. Tada se gotovo uopće nisu iskorištavale Kraljevi još ne bijahu došli na zamisao da postanu trgovci i da svoje šume dijele na prosjeke, cestare i visoke šume. Drveće, što ga ne bijaše posijala vješta ruka lugara, već ruka božja, i koje je razbacivalo sjeme prema hirovima vjetra, nije bilo raspoređeno u kosim četvorinama, već je raslo od mile volje, kao što to danas biva u američkoj prašumi. Ukratko, šuma je u ono doba predstavljala razbojničku spilju u kojoj bijaše napretek veprova, jelena, vukova i lopova.Sumu Bondi presijecalo je samo dvanaestak pu-teljaka koji su u obliku zvijezde polazili sa jednoga mjesta, a jedna kružna cesta obuhvatala ju je kao358što krug kotača obuhvata žbice. Nastavimo li tu usporedbu još i dalje, glavčina kotača bi prilično dobro prestavljala jedino raskršće što se nalazilo u središtu šume, kamo bi se raštrkani lovci ponovo sakupili da bi odavde pohitali prema mjestu gdje bi se odlutala glavnina lova opet pojavila.Nakon četvrt sata dogodi se ono što se uvijek događalo u sličnim slučajevima: naime, lovcima su se na putu ispriječile gotovo nepremostive zapreke, pseći lavež se izgubio u daljini, a sam kralj vratio se na raskršće, psujući i kunući, kao što mu to bijaše običaj.— Lijepo, d'Alanson-e! Lijepo, Henriče! — vikao je — Kako li ste, grom i pako, spokojni i smireni poput opatica koje idu za svojom majkom-predstojni-com! Vidite, ovo se upoće ne može nazvati lovom... ovo! Vi, Alanson-e, izgledate kao da ste izašli iz kutijice! Toliko ste se namirisali da biste, ako bi prošli između životinje i mojih pasa, bili kadri da ih navedete da izgube trag! A va, Henriče, gdje vam je lovačko koplje, gdje vam je arkebuza, ha?

—- Sire — odvrati Henrik — čemu arkebuza? Poznato mi je da Vaše Veličanstvo voli da navali na životinju kad se ona suprostavlja psima. Što se pak lovačkog koplja tiče, ja prilično loše rukujem tim oružjem koje se ne upotrebljava u našim brdima, gdje lovimo medvjeda običnim bodežom.— Dođavola, Henriče, kad se budete vratili u svoje Pirineje, morat ćete mi poslati pun voz medvjeda, jer, mora da je divan takav lov koji se odvija ovako prsa o prsa sa životinjom koja nas može smrviti. Slu-šajte...! Čini mi se da čujem pse... Ne, prevario sam se!Kralj dohvati svoj rog i zatrubi. Nekoliko rogova mu odgovori. Izneneada se pojavi jedan gonič i za-svira na drugi način.— Ugledali su ga opet! Ugledali su ga opet! — PQviče kralj. xI pojuri u galopu, a svi lovci koji se bijahu sakupili oko njega krenuše za njim.Gonič se nije prevario. Što je dalje napredovao kralj je sve to jasnije čuo lavež hajke koja se sada već sastojala od više no šezdeset pasa, jer bijahu postepeno pustili sve čopore što su bili porazmiješteni na mjestima kuda je vepar već bio prošao. Kralj ga po drugi puta ugleda gdje prolazi te, iskoristivši jedan predio visoke šume bez džbunja, polete između drveća za njim, iz sve snage duvajući u rog.Prinčevi su ga neko vrijeme sledili. Međutim, kralj je imao toliko snažna konja, te je, zanesen njegovim žarom, prelazio tako strmim puteljcima i tako gustim šipražjem, da su ponajprije žene, potom vojvoda de Giz i njegovi plemići, a napokon i dvojica prinčeva bili prinuđeni da ga napuste. Tavan se još neko vrijeme držao uz njega, no naposljetku i on također odustane.Osim Kralja i nekolicine goniča koji, potaknuti obećanom nagradom, nisu htjeli napustiti kralja, svi se dakle nađoše u okolici raskršća.Dvojica prinčeva su se nalazila jedan pokraj drugoga u jednoj dugačkoj aleji. Na stotinjak koraka od njih zaustavili su se vojvoda de Giz i njegovi plemići. Žene su se zadržale na raskršću.— Ne čini li se, uistinu — reče vojvoda od Alan-sona Henriku pokazavši mu krajičkom oka na vojvodu de Giz-a — da je taj čovjek sa svojom do zubiju naoružanom pratnjom stvarni kralj? Nas bijedne prinčeve nije udostojao čak ni jednim pogledom!— A zašto bi sa nama postupao bolje nego što sa nama postupaju vlastiti naši rođaci? — odgovori Henrik. — Eh, brate moj, nismo li vi i ja zarobljenici na francuskom dvoru, taoci naše stranke?Pri tim riječima vojvoda Franjo zadrhta i pogleda Henrika kao da je htio izazvati opširnije objašnjenje. Međutim, Henrik se istrčao i više no što mu to bijaSe običaj te stoga umukne.— Što time mislite reći, Heneriče? — upita vojvoda Franjo, kome bijaše krivo što njegov šurjak nije nastavljao, puštajući ga da načima to razjašnjavanje«860— Mislim reći, brate moj — odgovori Henrik: — da ti tako dobro naoružani ljudi, kojima kanda je stavljeno u dužnost da nas ne gube iz očiju, izgledaju posve kao stražari koji bi bili voljni da spriječe dvije osobe da ne pobjegnu.— Pobjegnu? A zašto? Kako? — upita vojvoda od Alansona divno glumeći iznenađenje i naivnostiV— Imate divno kljuse, Franjo! — primijeti Henrik razvijajući i nadalje svoju misao iako je izgledalo da mijenja predmet razgovora — Siguran sam da bi prevalio sedam milja u jednom satu, a od sada pa eto podneva dvanaest milja... Vrijeme je lijepo i kao da poziva da se opuste uzde, na časnu riječ! Ta pogledajte taj lijepi prečac! Zar vas ne dovodi u napast Franjo? Mene, bogami, svrbe ostruge!Franjo ne odgovori ništa. Samo naizmenice po-crvenje i problijedi. A potom naćuli uši kao da osluškuje zvukove lova.»Nova vijest glede Poljske urodila je svojim učinkom«, pomisli Henrik, »pa moj dragi šurjak ima svoj plan. On bi volio da pobjegnem... ali, ja neću pobjeći sam!«Tek što je u sebi završio to rasuđivanje, kadli nekolicina novih obraćenika, koji se bijahu vratili aa dvor otprije dva ili tri mjeseca, stigoše u laganom kasu i pozdraviše dvojicu prinčeva sa najljubaznijim smiješkom.Vojvoda od Alanson-a, izazvan Henrikovim otvorenim izljevima, trebalo je da izreče samo jednu riječ, da učini samo jednu kretnju, i bilo je očigledno da bi tridesetorica ili četrđesetorica vitezova, koji su se toga časa okupili oko njih kao da su htjeli poslužiti kao protuteža četi gospodina de Giz-a, potpomogli taj bijeg. Ali, Franjo okrene glavu, prinese svoj rog k ustima i zasvira znak za okupljanje.Međutim, novi pridošlice, kao da su pomislili da oklijevanje vojvode od Alanson-a proizilazi od nazočnosti i blizine gizovaca, postepeno kliznuše međw ove i dvojicu prinčeva i rasporediše se strategijskom umješnošću koja je svjedočila o navici vojničkog raz-361•vrstavanja. I doista, da bi dospjeli do vojvode od .Alanson-a i kralja Navare, gizovci bi bili morali na-valiti na njih prsa o prsa, dok se ispred dvojice šurjaka prostirao do u nedogled savršeno slobodan put. /

Iznenada se između drveća, na deset koraka od -kralja Navare, pojavi još jedan plemić kojeg dvojica prinčeva još ne bijahu primijetila. Henrik je nastojao razaznati tko je to, kadli taj plemić skine svoj šešir, te tako Henrik u njemu prepozna grofa de Tiren-a (Turenne), jednog od vojvoda protestantske stranke, :xa kojeg se verovalo da se nalazi u Poatu-u (Poitou).Grof se čak podufa učiniti jednu kretnju koja je posve jasno pitala: »Hoćete li doći?«Ali, Henrik, pošto je dobro proučio hladno i mračno oko vojvode od Alanson-a, zatrese dva ili tri puta glavom kao da ga nešto smeta na otvratniku njegova prsluka.Bijaše to niječan odgovor. Grof shvati, udalji se od dvojice prinčeva i nestane u guštiku.Istoga časa začu se približavanje hajke. A onda na drugom kraju aleje, u kojoj su se nalazili, ugledaše vepra, zatim istog trena i pse, a potom pak, poput nekog paklenog lovca, Karla IX, koji bijaše "bez šešira i koji je, držeći rog na ustima, duvao u nj preko snage svojih pluća. De Tavan bijaše nestao.— Kralj! — poviče vojvoda od Alanson-a. I odjuri da se priključi gonjenju.Umiren nazočnošću svojih pouzdanih prijatelja, Henrik im dade znak da se ne udaljuju i uputi se Te ženama.— Dakle? — upita Margerita izašavši mu nekoliko koraka ususret.— Dakle, gospođo — odgovori Henrik — mi lovina© vepra.— I to je sve?— Da. Od jučer ujutru vjetar se okrenuo. Ali, mislim da sam vam unaprijed prorekao da će biti iako.— To okretanje vjetra je nezgodno za lov, zar ne, gospodine ? —• upita Margerita..362— Da! — odvrati Henrik. — To ponekiputa može poremeti sav unaprijed utanačeni raspored pa se plan mora preinačavati.Toga trenutka se začu lavež pasje hajke koja se naglo približavala, i neka vrst meteža što je lebdilo u zraku zapahnu lovce, upozoravajući ih da budu na oprezu. Svatko podigne glavu i naćuli uši.Gotovo u istom času vepar izjuri iz četinara i, umjesto da ponovo skrene u šumu, proslijedi putelj-kom dolazeći ravno na raskršće gdje su se nalazile dame, plemići koji su im se udvarali i lovci koji se bijahu razmimoišli sa glavninom.Za veprom, dahtajući mu za samim leđima, dolazilo je trideset ili četrdeset pasa, a za psima pak, jedva na dvadesetk koraka od njih, jurio je kralj Karlo, bez bereta, bez plašta, odjeće posve razderane od trnja, raskrvarena lica i ruku.Samo jedan ili dva goniča bila su ostala uza nj.Kralj je skidao sa ustiju svoj rog samo da bi bodrio svoje pse, i prekidao bodriti pse samo da bi se ponovo laćao svojeg roga. Čitav svijet bijaše za njega nestao. Da mu je posrnuo konj, on bi poput Ričarda III bio povikao: »Moje kraljevstvo za jednog konja«.!Ali, činilo se da je konj isto tako vatren kao i njegov gospodar. Njegove noge nisu se doticale tla, a njegove nozdrve kao da su sipale vatru.Vepar, psi i kralj projuriše poput neke utvare.— O-hoj! O-hoj! — poviče kralj u prolazu.I ponovo prisloni rog o svoje raskrvarene usne.Na nekoliko koraka iza njih projuriše vojvoda od Alanson-a i dvojica goniča. Konji ostalih bijahu odustali ili zalutali.Svi krenuše za veprom, jer, je bilo očigledno da <će se ovaj uskoro zaustaviti.I doista, poslije nepunih deset minuta, vepar skrene sa puta kojim je dotada jurio i utrča u šumu, a stigavši na jednu čistinu, pribije se uz jednu kamenu gromadu i suprostavi se psima.363Na dozivanje Karla koji bijaše pojurio za životinjom, svi pohitaše onamo.Stigoše na najzanimljiviji trenutak lova. Vepar se kanda odlučio na očajnički otpor. Psi, uzbuđeni trkom od preko tri sata, navališe na njega sa ogorčenjem koje se udvostručavalo uslijed kraljeve vike i psovanja.Svi se lovci poredaše u krug. Kralj bijaše istupio ponešto naprijed, a iza njega su se nalazili vojvoda od Alanson-a, oboružan arkebuzom, i Henrik koji je uza se imao samo svoj obični lovački nož.Vojvoda od Alanson-a otkači svoju arkebuzu sa sedla i zapali njezin fitilj. Henrik se poigravao nožem koji je poskakivao u svojem toku.Što se pak' vojvode de Giz-a tiče, budući da je prilično prezirao sve te lovačke podvige, on se sa svojim plemićima držao malko po strani.Sakupljene u jednoj grupi, žene su također tvorile jednu četu koja je predstavljala pandan četi vojvode de Giz-a.

Svi koji su sudjelovali u lovu stadoše puni uznemirenog iščekivanja, očiju prikovanih za životinju. Malo po strani stajao je jedan gonič, ukrutivši se kako bi odolio dvjema kraljevini dogma koje su, pokrivene svojim žicanim oklopima, zavijajući i ba-eajući se toliko da bilo vjerovati kako će svakog časa rastrgnuti svoje lance, čekale na trenutak da ščepaju vepra za glavu.Životinja je stvarala čudesa: napadnuta istovremeno od četrdesetak pasa koji su je okruživali poput razbješnjele plime, koji su je prekrili šarenim sagom svojih tjelesa, koji su sa svih strana pokušavali raniti njezinu hrapavu kožu sa naježenim čekinjama, ona je sa svakim udarcem svog zuba derača bacala desetak stopa uvis nekog psa koji bi se stropošao ra-sporena trbuha i koji bi se, vukući svoja crijeva smjesta opet bacao natrag u metež, dok je Karlo, nakostri-ješene kose, usplamtjelih očiju, raširenih nosnica, sagnut nad vratom svojeg oznojenog konja bjesomučno duvao u rog.364Unutar manje od deset minuta dvadesetak pasa bude onesposobljeno za bitku.— Doge! — krikne Karlo — Doge amo!Začuvši taj krik, gonič raskopča spone na ogrlicama, i obje se doge baciše u središte pokolja, rušeći sve pred sobom, razmičući sve, krčeći sebi svojim žicanim oklopom put do životinje, koju ščepaše svaka za po jedno uho.Osjetivši se uhvaćen za glavu, vepar zaškljoca zubima istodobno i od boli i od bijesa.— Bravo, Dirdan-e (Duredent)! Bravo, Risketu CRisquetout)! — klikne Karlo. — Hrabro, moji psi! Lovačko koplje! Lovačko koplje amo!— Zar nećete moju arkebuzu? — upita vojvoda od Alanson-a.— Ne! — poviče kralj. — Neću! Čovjek ne osjeća kako kugla prodire u tijelo! Pritom nema nikakvog užitka! A koplje čovjek osjeća kako zadire. Koplje! Koplje amo!Pružiše kralju jedno lovačko koplje otvrdnulo u vatri i snabdjeveno željeznim vrškom.— Brate, pripazite se! — vikne Margerita.— Naprijed! Naprijed! — vikne vojvotkinja de Never. — Nemojte ga promašiti, Sire! Zadajte mu če-stit udarac, tom razbojniku!— Budite bez brige, vojvotkinjo! — dobaci Karlo.Zamahnuvši svojim kopljem, baci se na vepra koji, prikliješten od dvaju pasa, ne uzmogne izbjeći udarcu. Međutim, ugledavši sjajno koplje, životinja učini jedan pokret ustranu, a oružje, umjesto da joj prodre u prsa, klizne na njezinu lopaticu i strugne o stijenu o koju se vepar bijaše pribio.— Do hiljadu vragova! — krikne kralj. — Promašio sam ga! Koplje! Koplje amo!Povlačeći se kao što to čine konjanici kad uzimaju zalet, on odbaci desetak koraka od sebe svoje onesposobljeno koplje.Jedan gonič stupi naprijed da mu pruži drugo koplje.365Ali u tome trenutku, kao da je predviđao sudbinu koja ga je čekala i koju je htio izbjeći, vepar učini žestok napor, istrgne iz zubiju dviju doga svoje raz-derane uši te, krvlju podlivenih očiju, sav naježen, gađan, glasno dahćući poput kovačkog mijeha, škljo-cajući zubima, pojuri pognute glave prema kraljevom konju.Karlo bijaše odviše dobar lovac, a da ne bi bio predvidio taj napad. On podigne svojeg konja koji se prope. Međutim, bio je rđavo odmjerio pritisak: odviše stegnut žvalama; ili čak možda popuštajući svojoj prepasti, konj se premetne prema natrag.Svim gledaocima ote se zaprepašten krik: konj se stropoštao, i zarobio pod sobom kraljevo bedro.— Ruka, Sire! Oslobodite ruku! — vikne Henrik. Kralj ispusti uzde svojeg konja te lijevom rukomŠčepa sedlo, pokušavajući desnom da izvuče svoj lovački nož. Ali, pritisnut težinom njegova tijela, nož nije htio izaći iz svojeg toka.— Vepar! Vepar! — klikne Karlo. — Ovamo, d'Alanson-e, ovamo!Međutim, došavši fc sebi, kao da je shvatio pogibelj koja je prijetila njegovom gospodaru, konj nap-regne svoje mišiće i upravo je već uspio da se pridigne na tri noge, kadli Henrik vidje kako vojvoda Franjo na poziv svojeg brata strahovito blijedi i kako prinosi ramenu svoju arkebuzu. Ali, umjesto da pogodi vepra koji se nalazio samo na dva koraka od kralja, krgla smrska koljeno konju koji se ponovo sruši sa gubicom nadolje.Istog trenutka vepar raspori svojim zubom deračem Karlovu čizmu.— Oh — šane d'Alanson svojim problijedjelim usnama — mislim da je vojvoda d'Anžu kralj Fran-cuske, i da sam ja kralj Poljske...!I doista, životinja je stala obrađivati Karlovo bedro, kadli ovaj osjeti da joj je netko dignuo prednju nogu. Potom vidje bljesak jedne šiljate i britke oštrice koja je udarila i nestala sve do drška tamo gdje se maločas

nalazila lopatica, a jedna žičanom rukavicom zaštićena ruka izvuče iz njegove odjeće veprovu; glavu koja se već pušila.Karlo, koji je pri pokretu, što ga bijaše učinio njegov konj, bio uspio osloboditi svoju nogu, ustane s mukom te, vidjevši da je sav obliven krvlju, prob-lijedi poput mrtvaca.— Sire — reče Henrik svejednako klečeći i držeći vepra koji bijaše pogođen u srce. — Sir, nije to ništa! Skinuo sam zub... Vaše Veličanstvo nije ranjeno!;A onda ispusti nož i ustane, a vepar padne, krva-reći iz ždrijela još i više negoli iz rane.Okružen svim tim zadahtanim ljudima što su ga, saljetali užasnutom krikom koja bi bila mogla oša-mutiti i najhladnokrvniju odvažnost, Karlo je načas bio na tome da se i sam sruši pokraj životinje koja je bila na izdisaju. No on se pribere, obrati se kralja Navare i stegne mu ruku sa pogledom u kome se zai-skrio prvi poriv osjećajnosti koji je pokrenuo njegova srce tokom dvadeset i četiri godina.— Hvala, Henriee! — reče.— Siroti moj brate! —usklikne vojvoda od Alan-son-a pristupajući Karlu.— Ah, ti li si to, d'Alanson-e! — dobaci kralj. — E pa, slavni strijelce, ta kamo se djela tvoja kugla?!:— Bit će da se spljoštila na vepru! — odgovori vojvoda.— Oh, bože! — uzvikne Henrik sa divno ođglum-ljenim iznenađenjem — Ta pogledajte Franjo, vaša kugla je smrskala nogu konja Njegova Veličanstva!' To je čudnovato!— Ha? — upita kralj. — Je li to istina?— Može biti — reče vojvoda zaprepašćeno — jer strašno mi je drhtala ruka!— Činjenica je svakako, da ste za jednog vještog strijelca napravili veoma čudan pogodak, Franjo! — reče Karlo nabirući obrve — Još jednom hvala, Henriče! Gospođo — nastavi kralj — vratimo se u Pariz?: Meni je zasad dosta!Margerita se približi da čestita Henriku.— Eh, vjere mi, u pravu Si, Margo! — dobaci Karlo — čestitaj mu samo, i to čak i iskreno! Jer, da nije bilo njega, kralj Francuske zvao bi se Henrik III!— Avaj, gospođo — reče Bearnac — gospodin vojvoda od Anžu-a, koji je već i onako moj neprijatelj, sad će biti još kivniji na me! Ali, što ćete! Čovjek se trudi koliko može... pitajte samo gospodina d'Alan-son-a!I, sagnuvši se, izvuče iz veprova tijela svoj lovački nož i zabode ga dva ili tri puta u zemlju, kako M sa njega obrisao krv.