Kratak životopis

René Guénon (Abdul Wahid Jahja) (1886-1951)

Sama Providnost, kako danas smatraju mnogi pristaše tradicionalne škole mišljenja, poslala je početkom 20. st. jednog posebnog čovjeka, nesuđenog studenta matematike, a potom pariškog ezoterika, francuskog filozofa i konačno sufijskog mudraca, da na Zapadu spasi ono malo što je preostalo od Prvih principa, ideje Apsoluta i intuicije Transcendentnog, a na Istoku, da podsjeti islam na njegovu prvotnu predaju, dublju od moderne sekularizacije i rigidnog fundamentalizma. Ta ista Providnost podarila mu je, ne samo savršen kategorijalni aparat jednog Aristotela, ne samo brilijantnu misaonu sintezu jednog Tome Akvinskoga, iz kojih su proizašle njegove kristalno čiste rečenice gotovo geometrijske jasnoće, nego mu je podarila i neku vrst ''nevidljivosti'' unutar njegova životnoga vijeka, njemu koji je više od svega volio ono nevidljivo, ono nepromjenjivo, neprolazno i vječno iza mnogolikih fenomena. Taj posve jedinstveni čovjek rodio se u Francuskoj kao René Guénon, a umro je u Kairu kao Abd al-Wahid Yahya u 66. godini života: u staroj domovini zaokupiranoj poslijeratnom modernizacijom zamalo zaboravljen, u novoj koja je hrlila ka modernizaciji gotovo nepoznat, u uskom krugu obitelji, prijatelja i nekolicine sljedbenika, upravo onako nezamjetno kako je to sam htio.

Akademska karijera koja je obećavala ''empirijsko'' glavinjanje po meandrima moderne znanosti pokazala se mladome Guénonu posve nezanimljivom u odnosu na njegovo pozvanje. Iako tek dvadesetogodišnjak, uputio se u vlastito istraživanje u, naizgled, posve suprotnom smjeru: u sve moguće i nemoguće, stare i nove, egzotične i ''domaće'' skupine, lože i ''radionice'' koje su bujale u Parizu fin de siecle-a, obećavajući ''okultne predaje'', ''ezoterijsku mudrost'' ili ''spiritualnu alkemiju''. Među najsnažnjim simbolima koje su te skupine svojatale bili su, Salamonov hram koji je trebalo simbolički ponovno izgraditi, Templarski red koji je valjalo obnoviti, te Sveti gral koji je trebalo uprisutniti u operacijama ''duhovne alkemije''.

U godinama iza 1906., Guénon je bio čest gost ''hermetičke'' i ''martinističke'' škole koju je vodio izvjesni dr. Encausse, poznatiji gdjekad kao ''Papus''. Guenon je uskoro postao članom nekoliko martinističkih loža koje su tvrdile da potječu od Don Martinesa de Pasquallyja, odnosno od Louisa de Saint-Martina, obojice čuvenih okultista iz 18. stoljeća. Na spiritualističkom i masonskom kongresu godine 1908., Guénon je upoznao i Fabrea des Essartsa- ''gnostičkog patrijarha'', odnosno ''Sinezija'' – te je s nepune 22 godine postao i ''biskupom'' jednog masonskog bratstva gdje je uzeo ime ''Palingenius'' koje je katkad upotrebljavao kao pseudonim pri objavljivanju svojih tekstova. Sljedeće, 1909. godine, sudjelovao je u pokretanju okultnog časopisa La Gnose, u podnaslovu ''glasila univerzalne gnostičke crkve'', te je u njemu sljedeće dvije godine objavljivao većinu svojih članaka. U njima je zahvaćao široka područja svjetskih religijskih predaja, od vedante, taoizma, sufizma, svjetskih mitologija, tajnih gnostičkih predaja, alkemije, kabale, i dr., uvijek nastojeći u njima otkriti principe na kojima počivaju i prikazati ih kao formalne manifestacije jedne te iste primordijalne tradicije.

Uz ''gnostičke'' skupine, Guenon je aktivno bio uključen i u teozofske seminare Mme Blavatsky, kao i u spiritističke seanse gđe Mathers, Bergsonove sestre udane za osnivača društva Golden Dawn (Zlatna zora), a bio je i članom lože "Teba" unutar Velike slobodnozidarske lože Francuske. Tako je on, u razdoblju od svoje dvadeset i prve do dvadeset i osme godine života, neposredno i iz prve ruke

upoznao cijeli spektar okultnog pariškoga podzemlja o kojemu je, deset godina potom, izrekao svoje poražavajuće mišljenje u djelima Le Théosophisme, histoire d'une pseudo-religion (1921.) te L'Erreur

spirite (1923.), dok su njegove analize o spekulativnoj i operativnoj masoneriji objavljene u dva toma

tek nakon njegove smrti, Études sur la franc-maçonnerie et le compagnonnage, vol.1,1964. i vol. II 1967. godine. Kirurški precizno postavljanje tih pseudo-duhovnih pokreta na njihovo pravo mjesto, sine ira et studio, dovršio je Guenon u knjizi "Vladavina kvantitete'', pridruživši tužnom popisu devijantnih ''duhovnosti'' i pseudoinicijacija još i Bergsonov intuicionizam i Freudeovu psihoanalizu koji, prema njemu, kao 'kontrainicijacije'' u ''ispod ljudsko'' predstavljeno kao ''nadljudsko'', imaju već pomalo i obilježja čistog sotonizma.

Unatoč raznoraznim nagađanjima o njegovom mladenačkom pristupanju islamu, ili čak tinejdžerskoj inicijaciji u hinduizam, izvjesno je da se Guenon u razdoblju 1912.- 1929. g. družio i surađivao s nekoliko važnih intelektualnih skupina unutar katoličke Crkve, a objavljivao je i članke u nekoliko katoličkih novina, poput časopisa Regnabit koji je uređivao p. Anizan od Sacre Coer, zatim u neotomističkoj biblioteci Editions de la revue de jeunes, koju je jedno vrijeme uređivao Maritain, pa čak i u antimasonskoj katoličkoj reviji La France Anti-Maçonnique, u kojoj je pisao pod nadimkom ‘Le Sphinx’.Ne bi trebalo biti ni najmanje sumnje da se u svojoj kasnijoj radikalnoj kritici kartezijanskog racionalizma i iz njega proizašlog modernog scijentizma kao pogrešno utemeljene ideologije profane novovjeke znanosti, Guenon u najvećoj mjeri oslanjao na izvorni tomizam zakratko oživljen u Parizu tih godina, u skupini okupljenoj oko dominikanca o. Garrigou-Lagrangea te na Katoličkom koledžu.

Druga katolička skupina s kojom je Guenon bio u doticaju tih godina bila je moćna rojalistička Francuska katolička akcija koja se u liberalnoj i masonskoj Francuskoj digla na obranu tradicionalnih, nacionalnih i socijalnih vrijednosti. Na zaprepaštenje konzervativnih katolika koji su se u velikom broju okupili oko Akcije, papa Pio X. zabranio je 1926. g. katolicima sudjelovanje u tom pokretu, procijenivši da je riječ o instrumentalizaciji Crkve u nacionalno-političke svrhe. Taj događaj našao je odjeka u Guenonovoj knjizi "Duhovni autoritet i svjetovna vlast" iz 1929. godine u kojoj on zastupa strogo tradicionalističko stajalište da je odnos duhovne i svjetovne vlasti poput odnosa između znanja i djelovanja, pa djelovanje u svakom slučaju mora biti hijerarhijski podređeno znanju. Konkretno je to bilo izraženo u prevlasti svećeničke nad vladajućom kasom u civilizacijama poput Indije ili, pak, srednjovjekovnog kršćanstva, gdje je krunidba kraljeva od strane duhovnih autoriteta značila, barem u načelu, podvrgavanje svjetovne vlasti duhovnoj. Guenon osobito navodi primjer Filipa Lijepog i još nekih francuskih kraljeva te zaključuje kako su njihove svađe s papinstvom oko investiture već tada pokazivale devijacije u kršćanskome svijetu. Štoviše, on nenerušivim smatra svaki regularno uspostavljen duhovni autoritet, čak i onda kada ga možda gotovo nitko više ne priznaje (uključujući i same predstavnike toga autoriteta), pa čak i kada je od njega ostala još samo sjena, taj autoritet i opet će imati prednost koja mu nikad ne može biti oduzeta jer sadrži nešto više od čisto ljudskih mogućnosti; pa čak i kada je oslabljen ili uspavan, taj dio i dalje u sebi utjelovljuje ''ono jedino potrebno'', ono jedino trajno i vječno, perenijalno, što nikad neće proći.

U Egipat, odnosno u Kairo, Guenon je otputovao 1931. godine, nakon smrti svoje prve supruge, odane katolkinje, možda pomalo zatečen neprijateljstvom koje su određeni katolički krugovi pokazali prema njegovim nastojanjima da nasuprot općem teološko-filozofskom redukcionizmu i već ispražnjenim tumačenjima tradicionalnih vjerskih sadržaja, pokuša u kršćanstvo ponovno vratiti izvorni ezoterijski sadržaj. Otpori tome pokazali su se osobito u raspravama oko njegove knjige Kralj svijeta, u kojima je načelno bila odbačena mogućnost analogije između orijentalnih (vedskih i

vedantskih) te kršćanskih vjerskih istina. Prema nekim izvorima, Guenon je po dolasku u Kairo postao učenikom Salamaha ibn Hasana al-Radija (1284./1867.-1358./1939.), utemeljivača hamdiyya ogranka šazilijskog sufijskog reda, kojemu je nedugo zatim i pristupio. Od ostalih osoba,vjerojatno je najznačajnija bila Guenonova povezanost sa šejhom Abdul-Halimom Mahmudom,priznatim autoritetom u šerijatskom pravu i sufizmu, koji je kasnije postao rektorom Sveučilišta al-Azhar. Šejh Abdul-Halim Mahmud je izdao nekoliko klasičnih sufijskih tekstova s uvodnicima u kojima je čitateljstvu iznio mnogo materijala iz Guenonovih djela. Štoviše, dok je boravio u Kairu, Guenon nije samo pisao eseje na francuskom jeziku, koji su potom bili štampani u Parizu i koje je također čitala nekolicina Arapa koji su govorili francuski jezik. On je također napisao i određen broj eseja na arapskom jeziku u egipatskom časopisu Al-Ma'rifah, a sudjelovao je u i značajnim intelektualnim raspravama. Guenonov utjecaj u islamskom svijetu i njegov doprinos tumačenju islamske ezoterijske tradicije počinje dolaziti do izražaja tek posljednjih godina, dugogodišnjim zauzimanjem profesora Seyyed Hossein Nasra, posebice u Perziji gdje je početkom 2002. godine bila održana i glavna konferencija o tradiciji i modernizmu čiji je dio bio posebice posvećen Guenonu.

Posljednje razdoblje Guenonova života poznato nam je uglavnom iz svjedočenjanjegovih prijatelja i suradnika koji su ga posjećivali i boravili kraće ili duže vrijeme kod njega u Kairu, a to su ponajprije dr. Martin Lings, te zatim T. Burckhardt, F. Schuon i A. Coomaraswami, koji su u svojim djelima nastavili temeljne ideje i načela svog Učitelja. S ubrzanim kvarenjem i propadanjem današnjega modernoga svijeta, Guenonove analize i dijagnoze pokazuju se svakim danom sve točnijima, za neke spasonosno, za druge, opet, kao neprihvatljivi ''pesimizam''. Kako bilo, na koncu će iznad svega ostati istina, prema Guenonovu geslu: VINCIT OMNIA VERITAS.

U Zagrebu, 30. listopada 2012. Marina Kralik