Krivično procesno pravo II kolokvijum

Pojam i op šte karakteristike krivičnoprocesnih radnji Krivičnoprocesna radnja je zakonom predviđena i uređena djelatnost krivičnoprocesnih subjekata, koju oni preduzimaju u krivičnom postupku na osnovu određenog fonda prava i dužnosti radi rasvjetljenja i rješenja krivične stvari.

ZKP je odredio koje se radnje preduzimaju u krivičnom postupku i na koji način.Osnovna obilježja krivično procesni radnji: 1) Zakonitost; 2) Način preduzimanja; 3)

Voljnost vršenja; 4) Preduzimanje kp. radnji koncetrisano i u kontinuitetu; 5) Forme kp. radnji; 6) Preduzimaju se u određenom vremenu i u određenom prostoru i 7) Sadržina.

1. Zakonitost ovih radnji koja se manifestuje u njenoj zakonskoj predviđenosti i uređenosti.

Kad se kaže da je radnja zakonom predviđena to znači da je u zakonu predviđeno koje se radnje mogu preduzeti da bi one imale pravno dejstvo, što znači da se ne mogu preduzimati radnje koje nisu zakonom predviđene.

Uređenost radnje znači da je zakonom predviđeno na koji način i u kojoj formi se radnje preduzimaju, koje su jedna vrsta pravnih radnji, a atribut krivičnoprocesne dobile su jer se preduzimaju u krivičnom postupku i služe za ostvarenje njegovog cilja.

2. Način preduzimanja krivično procesnih radnji . Obično krivično procesne radnje predstavljaju određeno činjenje, ali izuzetno one se mogu manifestovati i kao nečinjenje (propuštanje), pa da i kao nečinjenje proizvedu određeno pravno dejstvo.

3. Voljnost vršenja krivičnoprocesnih radnji. U literaturi se može naći mišljenje da i procesna radnja da bi proizvela pravno dejstvo mora biti voljno tjelesno držanje. Mislimo da voljnost vršenja procesnih radnji nije bez izuzetka sprovedena u krivičnom postupku, jer preduzimanje nekih radnji nekad i ne zavisi od volje subjekata koji ih preduzimaju.

4. Preduzimanje krivičnoiprocesnih radnji koncetrisano i u kontinuitetu. Kontinuitet radnji znači da se one preduzimaju u određenom nizu, po određenom redosljedu,

da jedna iz druge proizilaze, odnosno jedna na drugu se nadovezuju ili se dopunjavaju, bez obzira što svaka od njih ima svoju posebnost.

Koncentrisanost radnji znači da se neke radnje preduzimaju najviše u određenoj fazi postupka, a druge u drugoj fazi, tako da propuštanje da se procesne radnje preduzmu u određenoj fazi postupka, onemogućava njihovo kasnije preduzimanje. To se ne odnosi na radnje dokazivanja, jer shodno institutu beneficium novorum dokazi se mogu izvoditi tokom cijelog krivičnog postupka.

5. Forme krivičnoprocesnih radnji. Što se tiče forme ona može da bude manifestovana u obliku opštih pravila koja važe za sve

radnje i u vidu posebnih pravila koja važe samo za neke radnje. Značaj forme ogleda se u dobijanju što boljeg rezultata sa što manje utroška vremena i finansijskih sredstava.

6. Preduzimaju se u određenom vremenu i u određenom prostoru .Mjesto preduzimanja vezano je za mjesnu nadležnost suda, a bliži lokalitet je sudska zgrada,

s tim što se neke radnje preduzimaju i van sudske zgrade, kao što su uviđaj, rekonstrukcija krivičnog događaja i slično. Međutim, može se pojaviti potreba preduzimanja krivičnoprocesnih radnji i van teritorije mjesno nadležnog suda za potrebe postupka pred tim sudom. Taj problem može da se riješi na dva načina.

Prvi, da se mjesno nadležan sud obrati zamolnicom sudu na čijoj teritoriji treba preduzeti određenu radnju da preduzme tu radnju za potrebe mjesno nadležnog suda.

Drugi način je da taj sud dozvoli mjesno nadležnom sudu da na njegovoj teritoriji za vlastite potrebe preduzme određenu radnju.

7. Sadržina krivičnoprocesnih radnji. Sadržina krivičnoprocesnih radnji je individualna, što znači da u ZKP nema opštih pravila o

sadržini procesnih radnji, nego svaka radnja ima svoju sadržinu.

Vrste krivi čnoprocesnih radnji

Klasifikacija po subjektu koji ih preduzima: radnje tužioca, radnje odbrane i radnje suđenja.

Radnje suda se dijele na: radnje dokazivanja, radnje procesne prinude, radnje odlučivanja i radnje rukovođenja.

Prema stadijumu u kojem se preduzimaju krivičnoprocesne radnje se dijele na: predsudeće koje se preduzimaju u prethodnom postupku i sudeće koje se preduzimaju na glavnom pretresu. Radnje u izviđaju osim dokaznih radnji ne smatraju se krivičnoprocesnim radnjama.

Vrijeme vr šenja krivičnoprocesnih radnji Zakonodavac je propisao redosljed preduzimanja procesnih radnji i one se preduzimaju u

određenom kontinuitetu i koncentrisano u pojedinim fazama krivičnog postupka. Propuštanje preduzimanja radnje koja je vezana za određenu fazu krivičnog postupka znači nemogućnost njenog preduzimanja u kasnijim fazama krivičnog postupka.

Kada govorimo o vremenu vršenja krivičnoprocesnih radnji, onda se tu susrećemo sa problemom rokova i ročišta preduzimanja krivičnoprocesnih radnji.

Rok je vremenski period u kome se krivičnoprocesna radnja mora, može ili ne smije preduzeti.

Ročište predstavlja tačno određeno vrijeme (dan i sat) kada se preduzima procesna radnja uz istovremeno sudjelovanje više lica (na primjer, ročište za glavni pretres).

Podjela rokova:Po kriteriju uticaja roka na preduzimanje krivičnoprocesnih radnji imamo

peremptorne, dilatorne i instruktivne rokove. Peremptorni rok je onaj vremenski period u kome se krivičnoprocesna radnja mora

preduzeti jer propuštanjem da se u tom roku preduzme radnja može da dovede do gubitka prava na preduzimanje te radnje. Na primjer, rok za izjavljivanje žalbe na presudu je petnaest dana i protekom tog vremena gubi se pravo podnošenja žalbe.

Dilatorni rokovi su takvi rokovi u kojima se radnja ne može preduzimati nego tek istekom roka. Na primjer glavni pretres se ne može održati prije isteka roka od osam dana od dana dostavljanja poziva za glavni pretres.

Instruktivni rokovi su takvi rokovi u kojima se radnja može izvršiti, ali njihovim propuštanjem ne gubi se pravo preduzimanja određene radnje, ali mogu da se gube određene pogodnosti, a pošto su vezani za sud i državnog tužioca može da dovede do disciplinske odgovornosti budući da je svrha propisivanja jačanje procesne discipline. Na primjer, takav rok je rok za podizanje optužnice od strane državnog tužioca (petnaest dana nakon zavšetka istrage). Propuštanje da se u ovom roku podigne optužnica, ne znači da se ona naknadno neće moći podignuti, ali se o razlozima propuštanja obavještava viši državni tužilac.

Obzirom na posljedicu koja nastaje propu štanjem roka , rok može da bude prekluzivan, čije propuštanje dovodi do gubitka ne samo prava na preduzimanje krivičnoprocesne radnje, nego i prava koje bi se ostvarilo preduzimanjem te radnje.

Obzirom na to ko odre đuje rokove , oni mogu da budu zakonski i sudski. Zakonski su određeni zakonom i oni su po pravilu strogi i neprekoračivi (na primjer, rok za

žalbu na presudu). Sudski rokovi su oni koje određuje sud u granicama zakonskih ovlašćenja i oni su po svojoj

prirodi obični rokovi i prekoračivi.Prem našem ZKP-u najkraći rok je rok od 2 sata a najduži rok je rok od 3 godine.

Računanje rokova: Rokovi računaju na sate, dane i godine. Ako se rok računa na dane ili sate: Sat ili dan kad je dostavljanje ili saopštenje izvršeno,

odnosno u koji pada događaj od koga treba računati trajanje roka, ne uračunava se u rok, već se za početak roka uzima prvi naredni sat, odnosno dan.

U jedan dan računa se 24 sata, a mjesec se računa po kalendarskom vremenu. Rokovi određeni po mjesecima, odnosno godinama, završavaju se protokom onoga dana

posljednjeg mjeseca, odnosno godine koji po svom broju odgovara danu kad je rok počeo. Ako nema tog dana u posljednjem mjesecu rok se završava posljednjeg dana tog mjeseca.

Ako posljednji dan roka pada na državni praznik ili u neki drugi dan kad državni organ nije radio, rok ističe protekom prvog narednog radnog dana.

Povra ćaj u pređašnje stanje (restitutio in integrum) Povrađaj u pređašnje stanje je institut koji omogućava određenim subjektima i u

određenim slučajevima da preduzmu određenu radnju i po isteku roka. Zakonodavac je tačno predvidio koji subjekti imaju pravo povraćaja u pređašnje stanje i u

kojim situacijama. Tako je ovo pravo dato okrivljenom, oštećenom kao supsidijarnom tužiocu, oštećenom kao privatnom tužiocu i oštećenom koji još nije postao tužilac.

Okrivljenom će, koji iz opravdanih razloga propusti rok za izjavu žalbe na presudu ili na rješenje o primjeni mjere bezbjednosti ili prigovor protiv rješenja o kažnjavanju, sud dozvoliti povraćaj u pređašnje stanje radi izjave žalbe odnosno prigovora ako u roku od osam dana poslije prestanka uzroka zbog kojeg je propustio rok podnese molbu za povraćaj u pređašnje stanje i ako istovremeno sa molbom podnese žalbu odnosno prigovor.

Rok od osam dana je relativni rok, ali je ZKP predvidio i apsolutni rok za podnošenje molbe, a to je tri mjeseca od dana propuštanja.

O povraćaju u pređašnje stanje odlučuje predsjednik vijeća koje je donijelo presudu ili rješenje koje se pobija žalbom odnosno prigovorom. Protiv rješenja kojim se dozvoljava povraćaj u pređašnje stanje žalba nije dozvoljena. Protiv rješenja kojim se ne dozvoljava povraćaj u pređašnje stanje žalba je dozvoljena i prvostepeni sud je dužan da ovu žalbu dostavi višem sudu na razmatranje.

Poslije proteka tri mjeseca od dana propuštanja (apsolutni rok) ne može se tražiti povraćaj u pređašnje stanje. Protiv rješenja kojim se dozvoljava povraćaj u pređašnje stanje žalba nije dozvoljena.

DOKAZNE RADNJE

Pojam i vrste činjenica koje se utvrđuju u krivičnom postupku Radnje dokazivanja spadaju u najvažnije radnje suda i preduzimaju se u toku cijelog

krivičnog postupka. Glavna aktivnost suda u krivičnom postupku jeste utvrđivanje činjeničnog stanja koje je

potrebno za donošenje odgovarajućih odluka, a to stanje se utvrđuje pomoću dokaza (izuzev kad to nije potrebno jer ima činjenica koje se mogu utvrditi i bez dokazivanja) i treba da odgovara istini.

Dva prilaza u određenju pojma činjenica? Prvi je da u određivanju pojma činjenica iskoristimo pojmovno određenje koje nam daje

opšta logika.U tom smislu, sa stanovištva opšte logike činjenica je misaono čulnom djelatnošću utvrđeno objektivno-realno postojanje izvjesne stvari, pojave, procesa, dešavanja, osobine ili odnosa.

Drugi prilaz koji polazi od izvjesnih osobenosti činjenica . U tom smislu činjenice se definišu kao pojave u stvarnosti u kojima se sastoje uslovi materijalnog krivičnog prava za primjenu krivične sankcije u konkretnom slučaju i uslovi procesnog prava za vođenje krivičnog postupka i vršenje procesnih radnji.

K oje se činjenice, utvđuju u krivičnom postupku? 1. Materijalne pravnorelativne činjenice (odlučne činjenice). U krivi čnom postupku se

utvrđuju one činjenice na koje materijalno krivično pravo nadovezuje određene posljedice i njih nalazimo u krivičnom zakonu, kako u opštem dijelu (umišljaj, nužna odbrana, krajnja nužda i slično), tako i u posebnom dijelu (u zakonskom opisu konkretnog krivičnog djela).

a. objektivne (one koje su vezane za krivično djelo) i b. subjektivne (koje su vezane za učinioca krivičnog djela). 2. Procesnopravno relevantne činjenice. Materijalne pravnorelativne činjenice se mogu

utvrditi samo u krivičnom postupku, pa se u tom smislu kao, važne javljaju i činjenice na koje i krivično procesno pravo nadovezuje određene pravne posljedice (na primjer, dužnost vođenja krivičnog postupka, način preduzimanja pojedinih radnji i si.). Ove činjenice nazivamo procesnopravno relevantnim činjenicama.

Skup materijalnopravno relevantnih i procesnopravno relevantnih činjenica nazivamo pravnorelevantnim činjeničnim stanjem.

3. Činjenice indicije. Nekad se na posredan način utvrđuju pravnorelativne činjenice na način da organ krivičnog postupka utvrdi da postoji jedna ili više drugih činjenica koje nisu pravnorelevantne, ali se iz njihovog postojanja sa određenom sigurnošću može zaključiti da postoji i neka pravnorelativna činjenica. Ove činjenice nazivamo činjenicama indicijama.

Sagledavajući značaj indicija može se konstatovati da one imaju dvostruki karakter u krivičnom postupku - pojavljuju se kao činjenice koje se utvrđuju, a s druge strane kao dokazi kojima se utvrđuju pravnorelevantne činjenice. Da bi mogle biti korišćene indicije moraju biti utvrđene, a utvrđuju se ili vlastitim saznanjima ili putem dokaza.

4. Pomoćne činjenice. To su takve činjenice pomoću kojih se provjerava vjerodostojnost dokaza o pravnorelevantnim činjenicama i indicijama. Dakle, da zaključimo, da se u krivičnom postupku kao osnovne utvrđuju pravnorelevantne činjenice, a činjenice indicije i pomoćne činjenice samo zbog njihove veze sa pravnorelevantnim činjenicama. Pri tome pravnorelevantne činjenice predstavljaju predmet utvrđivanja u užem smislu, a predmet utvrđivanja u širem smislu obuhvata sve činjenice.

Razlika između utvrđivanja činjenica i dokazivanja činjenica?Utvrđivanje je širi pojam jer se utvrđuju i nesporne činjenice dok se dokazuju samo sporne

činjnice.

Činjenice koje se u krivičnom postupku ne dokazujuSve činjenice se u krivičnom postupku ne dokazuju, jer za neke nije potrebno da se

dokazuju, a za neke je zabranjeno da se dokazuju. Za činjenice koje nije potrebno dokazivati sud uzima da one postoje iako njihovo postojanje u konkretnom slučaju nije utvrđeno. Ovdje spadaju:

1. Očigledne činjenice; koje su same po sebi uvjerljive za svakog, pa i za organe krivičnog postupka. Na primjer, nije potrebno dokazivati punoljetstvo za čovjeka za kojeg se vidi da je u godinama.

2. Notorne činjenice. One se još zovu opšte poznate činjenice i stepen saznanja o njihovom postojanju je raširen kod većeg broja lica, pa nije potrebno da se dokazuju.

3. Prezumpacije (pretpostavke). Pretpostavke su činjenice za koje, bez dokazivanja uzimamo da postoje jer na to ukazuje prirodno stanje stvari i pravila ljudskog iskustva do kojeg se došlo na osnovu većeg broja slučajeva iz života ili što nam to nalaže određeno pravno pravilo.

Iz ovog bi se moglo zaključiti da postoje tzv. prirodne prezumpcije i pravne prezumpcije. Prirodna prezumpcija jeste da je učinilac krivičnog djela normalan čovjek i da je uračunljiv. Pravna prezumpcija postoji kada zakon unaprijed presumira da, postoji jedna činjenica iako

nije utvrđeno da ona zaista postoji. Obzirom na to da li postoji mogućnost dokazivanja suprotnog, pravne prezumpcije se dijele na neoborive (presumptio iuris et de iure) i oborive

(presumtio iuris tanturn). U krivičnom procesnom pravu postoji više prezumpcija. Najvažnija je prezumpcija nevinosti.

4. Pravila iskustva. Pravila iskustva su definicije ili sudovi opšteg značaja stečeni iskustvom i izvedeni posmatranjem pojedinih slučajeva i njihovim uopštavanjem. Pravila iskustva obuhvataju i pravila nauke i struke - na primjer, pravila matematike, fizike i si.

Pored činjenica koje se ne dokazuju postoje i činjenice čije je dokazivanje zabranjeno. Zabrana dokazivanja može da potiče iz ZKP, kao što je zabrana da se kao svjedok sasluša branilac o onome što mu je okrivljeni povjerio.

Subjekti koji utvr đuju činjenice Činjenice u krivičnom postupku prevashodno utvrđuje organ koji je po zakonu ovlašćen na

donošenje odluke koja se temelji na određenim materijalnopravnim ili procesnopravnim činjenicama.

Subjekti koji utvrđuju činjenice su: sudsko vijeće ili sudija pojedinac; sudija za istragu; vanraspravno vijeće; državni tužilac; stranke (oštećeni kao tužilac i okrivljeni); stručno lice (vještak).

Koje će činjenice sud utvrditi zavisi od konkretne krivične stvari i od toga da li se radi o materijalnopravno relevantnim ili procesnopravno relevantnim činjenicama. Sud će prevashodno utvrđivati one materijalnopravne relevantne činjenice na koje ukazu stranke, ali je dužan da neke činjenice utvrđuje po službenoj dužnosti shodno načelu istine i načelu postojanosti krivične stvari pri čemu je vezan optužbom (subjektivnim i objektivnim identitetom), što znači da može da utvrđuje samo činjenice koje se odnose na krivično djelo i učinioca koji su sadržani u optužbi.

Stepen uvjerljivosti s kojom činjenice moraju da budu utvr đene kod donošenja odluka Za donošenje određenih odluka traži se najmanji stepen vjerovatnoće - osnovi sumnje

( kao na primjer za preduzimanje radnji u izviđaju, za djelatnost policije) dok za neke odluke traži se malo veći stepen vjerovatnoće – osnovana sumnja(kao na primjer, za donošenje naredbe o sprovođenju istrage ili o određivanju pritvora dovoljno je da postoji osnovana sumnja da je neko lice učinilo krivično djelo), dok je za donošenje drugih odluka (na primjer, za podizanje optužnice) potreban veći stepen vjerovatnoće – vjerovatnoća, odnosno uvjerenje o postojanju određenih činjenica, dok je za donošenje konačnih odluka (presuda) potreban najveći stepen vjerovatnoće – istina, odnosno istinitost o postojanju ili nepostojanju određenih pravnorelevantnih činjenica.

Kad je sud u mogućnosti da te činjenice na kojima temelji presudu sa sigurnošću utvrdi, odnosno sa najvećim stepenom izvjesnosti, onda problema za donošenje presude nema. Međutim, problem nastaje u situacijama u kojima uz sva nastojanja sud nije mogao sa sigurnošću da utvrdi da li postoji ili ne određena činjenica, pa je u tom pogledu ostala tzv. dvojbena situacija.

Kako postupiti u takvim situacijama? Za postupanje u takvim situacijama prvo je sudska praksa, a potom i pravna teorija ustanovila tzv. pravilo in dubio pro reo (u slučaju sumnje odlučiti u korist okrivljenog).

U teoriji postoje različita mišljenja i po pitanju dokle dosežu granice primjene ovog načela, ali se smatra da se njegova primjena ne svodi samo na činjenice koje se tiču postojanja krivičnog djela i krivice, nego da se u primjeni ide i dalje i kod donošenja osuđujuće presude.

Prethodno smo naglasili da do skora naše zakonodavstvo nije izričito predviđalo pravilo in dubio pro reo. Međutim, danas je to i u Ustavu i u ZKP propisano.

U poređenju ustavnog i zakonskog određenja ovog pravila primjetne su razlike. Naime, ustavno je znatno uže jer primjenu pravila in dubio pro reo veže samo za sumnju u pogledu krivice, a znamo da je krivica, po novoj koncepciji pojma krivičnog djela, jedan od elemenata bića krivičnog djela. Zakonsko određenje je vezano, ne samo za krivicu, već sa sva obilježja krivičnog djela.

Pojam dokaza

Dokaz predstavlja činjenicu pomoću koje subjekt koji utvrđuje činjenice, utvrđuje postojanje ili nepostojanje relevantnih i drugih činjenica na kojima temelji svoju odluku u krivičnom postupku.

Prema tome pravnorelevantne činjenice koje čine sadržinu krivične stvari se utvrđuju (čine predmet dokaza), dokazi su činjenice kojima se utvrđuju pravnorelevantne činjenice (predmet dokaza), a dokazna sredstva su izvori dokaza, odnosno forme i oblici u kojima su sadržani dokazi.

Vrste dokaza

Po kriteriju odnosa dokaza prema činjenici koja se utvrđuje dokazi se dijele na neposredne i posredne.

Neposredni dokazi su oni na osnovu kojih se neposredno zaključuje o postojanju ili nepostojanju pravnorelevantnih činjenica. Tu, na primjer, spada uviđaj, iskaz svjedoka očevica i sl.

Posredni dokazi su takvi dokazi na osnovu kojih se na posredan način utvrđuje postojanje ili nepostojanje određene činjenice.

Prema karakteru izvora informacija, odnosno izvora činjeničnih podataka dokazi se dijele na originalne i izvedene.

Originalni je onaj dokaz koji potiče od lica koje je činjenične podatke neposredno opažalo. Na primjer, iskaz svjedoka očevica, iskaz vještaka, uviđaj i si.

Izvedeni dokazi su tzv. "dokazi iz druge ruke", dakle ne dobijaju se od lica koje je svojim čulima neposredno saznalo o činjenicama o kojima iskazuje, nego je to saznalo od drugog lica (tzv. svjedoci po čuvenju).

Obzirom na to da li se dokazima potkrepljuje optu žba odnosno odbrana dokazi se dijele na optužne i odbrambene.

Po kriteriju dokazne snage dokazi se dijele na potpune i nepotpune. Potpunim dokazima činjenice se utvrđuju sa potpunom istinitošću i svojstveni su za

donošenje odluka kojima se rješava krivična stvar (presuda, nekad i rješenje). Nepotpunim dokazima činjenice se utvrđuju sa nižim stepenom izvjesnosti (sa osnovanom

sumnjom ili vjerovatnoćom)Prema kriteriju prirode dokaznog sredstva kao izvora saznanja o činjenicama dokazi se

dijele na lične i materijalne. Lični dokazi su činjenični podaci čiji je izvor informacija čovjek kao svjesno biće koje je

svojim čulima neposredno ili posredno saznalo određenje činjenice i koje je pozvano od strane organa krivičnog postupka da o tim činjenicama iskazuje.

Materijalni dokazi su takvi dokazi kod kojih se izvor informacija značajnih za utvrđivanje pravnorelevantnih činjenica nalazi u samim ispravama, tj. u pismenim dokumentima, predmetima i stvarima koje su bile u nekoj vezi sa krivičnim djelom.

Prema na činu pribavljanja postoji podjela dokaza na dozvoljene i nedozvoljene dokaze. U tom smislu dokazi koji su pribavljeni iz zakonom predviđenih dokaznih sredstava i na

zakonom predviđen način su zakoniti(dozvoljeni) dokazi, a nedozvoljeni dokazi su dokazi koji su dobijeni iz zakonom predviđenih sredstava, ali na nedozvoljen način.

I naš zakonodavac je izričito zabranio neka dokazna sredstva, odnosno načine pribavljanja dokaza. Tako je u čl. 100. st. 8. propisano da se prema okrivljenom ne smiju upotrijebiti sila, prijetnja, obmana, obećanje, iznuda, iznurivanje ili druga slična sredstva da bi se došlo do njegove izjave ili priznanja ili nekog činjenja koje bi se protiv njega moglo upotrijebiti kao

dokaz. Na ovakvim izjavama okrivljenog kao nedopuštenim dokazima ne može se zasnivati sudska odluka.

Postoje načini pribavljanja dokaza koje zakonodavac nije izričito ni zabranio ni dozvolio. To su način pribavljanja dokaza uz pomoć novih naučnih i tehničkih dostignuća, a očito je da zakonodavstvo, pa i sudska praksa u dobroj mjeri kasni kad je u pitanju primjena dostignuća iz prirodnih i tehničkih nauka za potrebe krivičnog postupka. Jedno od takvih sredstava koje naš zakonodavac sve do skoro nije izričito zabranio niti dozvolio jeste poligraf ili otkrivač laž. Sada je u članu 257 ZKP dato ovlašćenje policiji da izvrši poligrafsko testiranje.

U našoj sudskoj praksi se ne koristi poligraf za saslušavanje okrivljenog i svjedoka. Rezultati dobijem poligrafisanjern pouzdaniji su da od više osumnjičenih eliminišu one koji nisu, nego li da odredi one koji jesu učinioci krivičnog djela. Zbog toga se poligraf više koristi u izviđaju u operativnoj djelatnosti organa unutrašnjih poslova.

Teret pru žanja dokaza P od teretom pružanja dokaza podrazumijevamo pravo i dužnost određenih subjekata

krivičnog postupka, da u cilju rasvjetljena i rješenja krivične, stvari, odnosno utvrđivanja pravnorelevanmih činjenica (kao i drugih, činjenica) na kojima se temelji odluka o krivičnoj stvari ili u vezi sa krivičnom stvari, predlažu izvođenje određenih dokaza.

Savremeni sistem krivičnog postupka pa ni savremeno zakonodavstvo, uključujući i naše, nema izričitih zakonskih odredbi o problemu tereta pružanja dokaza. Međutim, posrednim putem, iz više odredbi ZKP, kao i na osnovu određenih principa može se zaključiti kako je teret pružanja dokaza u krivičnom postupku raspoređen između krivičnoprocesnih subjekata. Za jedne krivičnoprocesne subjekte teret pružanja dokaza je i pravo i dužnost, dok je za druge samo pravo.

U ovoj prvoj grupaciji subjekata nalazi se državni tužilac koji ima i pravo i dužnost da predlaže izvođenje dokaza u cilju realizacije svoje osnovne funkcije. Već u samoj optužbi osim naznačenja postojećih dokaza, tužilac predlaže koje dokaze treba izvesti na glavnom pretresu, uz naznačenje imena i adrese svjedoka i vještaka, spisa koje treba pročitati i predmeta koji služe kao dokaz. Osim u ovim aktima tužilac u toku cijelog krivičnog postupka ima pravo da stavlja predloge za izvođenje određenih dokaza li formi posebnih pismenih podnesaka ili pak usmeno prilikom prisustvovanja izvođenju određenih procesnih radnji.

Problem pružanja dokaza od strane okrivljenog riješen je drugačije nego kod tužioca. Naime, iznoseći svoju odbranu okrivljeni ima pravo, a ne i dužnost da iznosi i predlaže dokaze u svoju korist, što znači da od njegove volje zavisi da li će predlagati dokaze ili ne.

Od ovog pravila da je pružanje dokaza pravo, a ne i dužnost zakonodavac je predvidio jedan izuzetak vezan za krivično djelo klevete. Naime, da ne bi bio osuđen za krivično djelo klevete u propisano je ako okrivljeni dokaže istinitost svog tvrđenja ili ako dokaže daje imao osnovanog razloga da povjeruje u istinitost onog što je iznosio ili pronosio, neće se kazniti za klevetu.

U našem krivičnom postupku sudu pripada glavna uloga u postupku dokazivanja , pa on, shodno svojoj poziciji u krivičnohi postupku ima i pravo i dužnost da pruža dokaze u krivičnom postupku.

Procesni tok dokazivanjaDokazivanje predstavlja složenu i postupnu djelatnost krivičnoprocesnih subjekata koja je

usmjerena na utvrđivanje pravnorelevantnih činjenica čije je utvrđivanje pretpostavka za ostvarivanje zadatka krivičnog postupka tj. rasvjetljenje i rješenje krivične stvari.

U sadržinskom smislu možemo govoriti o dokazivanju u logičkom i u procesnom smislu. Prvo se odvija po pravilima logičkog mišljenja i zaključivanja, a drugo predstavlja skup

zakonom predviđenih procesnih radnji koje sleduju jedna drugoj, a čiji ukupni učinak dovodi do rasvjetljenja i rješenja krivične stvari.

Faze ili etape dokazivanja: otkrivanje dokaza, izvođenje dokaza, provjeravanje dokaza i ocjena dokaza.

Potrebno je naglasiti da u svakom postupku nisu obavezne sve etape (na primjer, može da izostane etapa provjeravanje dokaza), niti one moraju biti strogo odvojene (na primjer, može istovremeno da se vrši izvođenje i ocjena dokaza)

a) Otkrivanje dokaza. Otkrivanje dokaza, predstavlja aktivnost prije svega stranaka, a potom i suda na iznalaženju dokaznih sredstava u kojima su sadržani činjenični podaci bitni za odlučivanje o krivičnoj stvari.

b) Izvođenje dokaza. Nakon otkrivanja dokaza slijedi izvođenje dokaza što u stvari predstavlja procesualno fiksiranje dokaza na Zakonikom predviđen i uređen način. Na taj način se vrši njihovo obezbjeđenje za dalje korišćenje u krivičnom postupku. Zakonodavac je za svaki dokaz propisao kako se vrši njihovo izvođenje (što je posebno razmotreno u okviru izlaganja o pojedinim dokaznim sredstvima). Tako, na primjer, do iskaza svjedoka, vještaka i okrivljenog se dolazi njihovim saslušanjem o čemu se sastavlja pismeni trag kojim putem se vrši obezbeđenje ovih dokaza.

v) Provjeravanje dokaza. Provjeravanje dokaza nije neizostavna faza u procesnom toku dokazivanja. Do provjeravanja dokaza dolazi u slučaju kada se posumnja u vjerodostojnost dokaza, odnosno izvora informacija.

a) Ocjena dokazaOcjena dokaza predstavlja određivanje vrijednosti dokaza za utvrđivanje

pravnorelevantnih činjenica koje čine sadržinu krivične stvari. Ocjenu dokaza vrši sud, a pošto se ocjena dokaza vrši tokom cijelog krivičnog postupka, nju

vrše i stranke prilikom preduzimanja pojedinih procesnih radnji (na primjer, tužilac u istrazi). Stranke i branilac ocjenu dokaza naročito vrše u završnim riječima na kraju glavnog pretresa (na kraju dokaznog postupka).

Na čin na koji sud vrši ocjenu dokaza može da bude dvojak : da zakon unaprijed utvrdi kriterije i mjerila za utvrđivanje vrijednosti dokaza ili da sudu ostavi da slobodno, po svom ubjeđenju vrši ocjenu vrijednosti dokaza. U tom smislu u istorijskom razvoju krivičnog procesnog prava pojavile su se dvije teorije (učenja) o ocjeni dokaza - teorija o zakonskoj vrijednosti dokaza i teorija o slobodnoj ocjeni dokaza.

aa) Teorija o zakonskoj vrijednosti dokazaOva teorija se istorijski prva pojavila a znači da je sud obavezan da kod utvrđivanja

pravnorelevantnih činjenica dokazima prizna onu vrijednost koju im je zakonodavac unaprijed propisao u zakonu.

bb) Teorija o slobodnoj ocjeni dokazaOva teorija je po svojim postavkama potpuno suprotna teoriji o zakonskoj vrijednosti dokaza

i primjenjivala se u akuzatorskom krivičnom postupku, kao i u današnjem savremenom krivičnom postupku. Ona znači da sud prilikom utvrđivanja vrijednosti dokaza nije vezan nikakvim formalnim dokaznim pravilima nego dokaze cijeni po svom slobodnom sudijskom uvjerenju. Ovo pravilo ocjene dokaza po slobodnom uvjerenju sudije ima i svoj zakonski izraz u našem ZKP.

Cijeneći vrijednost dokaza po svom slobodnom sudijskom uvjerenju sud je vezan ustavom i zakonom kao i pravilima o logičkom mišljenju i zaključivanju.

Kad je riječ o ocjeni dokaza u našem ZKP postoje dvije imperativne odredbe kojih se sud mora pridržavati.

1. Tako je propisana dužnost suda da savjesno cijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i da na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica utvrđena.

2. U obrazloženju presude sud je dužan da svoj zaključak o vrijednosti pojedinih dokaza obrazloži i iznese kako je cijenio izvedene dokaze i kako je formirao svoje unutrašnje uvjerenje o njihovoj vjerodostojnosti.

Pojam i vrste dokaznih sredstava Dokazna sredstva su određena u Zakoniku, jer je zakoniti dokaz takav dokaz koji je dobijen

iz zakonom predviđenih sredstava i na zakonit način i tu spadaju uviđaj, iskaz vještaka, iskaz svjedoka, iskaz okrivljenog i isprave.

Isprave Kad je riječ o pojmu isprave onda postoji pojam isprave u užem i u širem smislu. Pojam isprave u širem smislu identifikuje se sa pojmom materijalnih dokaza i u tom smislu

isprave su svaki predmet koji je podoban ili određen da služi kao dokaz činjenice koja ima značaj za pravni odnos kao i računarski podatak.(def iz KZ)

Pored ovog šireg određenja pojma isprave postoji i uže određenje ovog pojma po kojem se pod ispravom podrazumijevaju pismene bilješke (zapisi) koji sadrže činjenice, odnosno podatke o činjenicama što se utvrđuju u krivičnom postupku, kao i pismene izjave i saopštenja u kojima su sadržane takve činjenice, kao i crteži i skice iz kojih se takve činjenice mogu razabrati.

Mi prihvatamo šire pojmovno određenje isprave kao dokaznog sredstva, što je u skladu i sa zakonskim određenjem pojma isprave.

Podjela isprava:Prema sredstvima izražavanja dijele na grafičke, figurativne, fonografske i

audiovizuelne. Prema subjektu koji izdaje ispravu ista može da bude javna ako je izdata od organa ili

ustanova koje su za to nadležne i privatna isprava izdata od privatnih lica. Postupak dokazivanja ispravama možemo podijeliti na više etapa. U prvoj etapi se ide na pribavljanje isprava. U drugoj etapi procjenjuje se spoznajna sposobnost isprave, tj. koliko ona može da posluži

za utvrđivanje činjenica i provjerava njena autentičnost ako je riječ o privatrioj ispravi. U trećoj etapi se vrši javna prezentacija odnosno čitanje isprave pred sudom i konačno U četvrtoj etapi se po slobodnom sudijskom uvjerenju ocjenjuje dokazna vrijednost isprave.

Esejska pitanjaPretresanje stana i licaPretresanje stana i lica vrši se radi pribavljanja isprava, odnosno izvora materijalnih dokaza.

Zakonikom su regulisani uslovi (materijalni i formalni) vršenja ove radnje, te nadležnost za njeno vršenje.

Predlog za pretres stana potiče od ovlašćenog tužioca. Ustav je propisao da se pretres vrši u prisustvu dva svjedoka. Predviđeno je kad službeno lice može ući u tuđi stan ili druge prostorije i bez odluke suda

izvršiti pretres bez prisustva svjedoka ako je to neophodno radi sprečavanja vršenja krivičnog djela, neposrednog hvatanja učinioca krivičnog djela ili radi spašavanja ljudi i imovine.

Zakonik je dalje propisao uslove pod kojima se taj pretres vrši, ko ga vrši, šta je cilj pretresanja, kad se on vrši po nalogu, kad bez naloga i slično.

Pretresanje stana i ostalih prostorija okrivljenog ili drugih lica može se preduzeti ako postoji određeni stepen izvjesnosti (osnovi sumnje) da će se pretresanjem:

1. okrivljeni uhvatiti,

2. da će se pronaći tragovi krivičnog djela i 3. da će se pronaći tragovi i predmeti važni za krivični postupak.

Pretresanje se vrši na osnovu pismeno obrazložene naredbe suda, koja se prije početka pretresanja predaje licu kod koga će se ili na kome će se pretresanje izvršiti.

T ri su pretpostavke čije se ispunjenje traži da bi se moglo pristupiti pretresanju stana i lica (uslovi za pretres): 1) da postoji naredba, 2) prethodno pozivanje da se dobrovoljno izda lice i preda stvar i 3) pouka o pravu na advokata, odnosno branioca.

Zakonodavac je predvidio pretresanje i bez ovih pretpostavki i to u slučaju ako je to neophodno radi sprečavanja vršenja krivičnog djela, neposrednog hvatanja učinioca ili radi spašavanja ljudi i imovine ili ako se pretresanje ima izvršiti u javnim prostorijama

Pretresanje se vrši danju od 6 do 21 čas, a noću samo ako je danju započeto a nije dovršeno.O pretresanju se sastavlja zapisnik kojeg potpisuje lice kod koga se ili na kome se sprovodi

pretresanje i lica čije je prisustvo obavezno. Oduzeće se samo oni predmeti i isprave koji su u vezi sa svrhom pretresanja

Ako se prilikom pretresanja stana ili lica nađu predmeti koji nemaju veze sa krivičnim djelom zbog koga je pretresanje naređeno, ali ukazuju na drugo krivično djelo za koje se goni po službenoj dužnosti, oni će se opisati u zapisniku i privremeno oduzeti, a o oduzimanju će se izdati potvrda i obavijestiti državni tužilac radi pokretanja krivičnog postupka, ako državni tužilac nije prisustvovao pretresanju.

U ZKP je predviđeno kad ovlašćeni policijski službenici mogu i bez naredbe suda da uđu u tuđi stan ili druge prostorije i po potrebi izvršiti pretresanje. To je slučaj:

1. da držalac stana to traži ili 2. radi sprečavanja vršenja krivičnog djela ili 3. neposrednog hvatanja učinioca krivičnih djela ili 4. radi spašavanja ljudi ili imovine ili 5. radi izvršenja odluke suda o pritvaranju ili 6. dovođenju okrivljenog ili drugog lica.

Ovlašćeni policijski službenik može bez naredbe o pretresanju i bez prisustva svjedoka sprovesti pretresanje lica:

1. prilikom izvršenja rješenja o privođenju ili 2. prilikom lišenja slobode ako postoji sumnja da to lice posjeduje oružje ili oruđe

za napad ili 3. ako postoji sumnja da će odbaciti, sakriti ili uništiti predmete koje treba od

njega oduzeti kao dokaz u krivičnom postupku.

Privremeno oduzimanje predmetaPrivremeno oduzimanje predmeta je prinudna procesna radnja kojom se od fizičkih i

pravnih lica oduzimaju predmeti, a oduzimanje mora da ima procesni i vanprocesni cilj. Oduzimanje s procesnim ciljem jeste radi obezbjeđenja dokaza u krivičnom postupku. Kao vanprocesna mjera preduzima se da bi se obezbijedilo izvršenje mjere bezbjednosti

oduzimanja predmeta.Shodno ovom članu predmeti koji su upotrebljeni ili bili namijenjeni za izvršenje krivičnog

djela ili koji su nastali izvršenjem krivičnog djela, mogu se oduzeti ako su svojina učinioca, a ako to zahtijevaju interesi opšte bezbjednošti ili razlozi morala, mogu se oduzeti i ako nisu svojina učinioca, ali se time ne dira u pravo trećih lica na naknadu štete od učinioca.

Rješenje o privremenom oduzimanju predmeta donosi sud i rešenje treba da sadrži: Naziv suda, pravni osnov za privremeno oduzimanje, označenje i opis predmeta koji se privremeno oduzima i mjesto na kojem predmet treba privremeno oduzeti.

Da bi se moglo odrediti privremeno oduzimanje potrebno je da se ispune slijedeći uslovi:1. da je pokrenut krivični postupak za krivično djelo za koje Krivični zakonik propisuje

mogućnost proširenog oduzimanja

2. da postoje osnovi sumnje da je ta imovina pribavljena ranije učinjenim krivičnim djelima

3. da državni tužilac predloži sudu da odredi privremeno oduzimanje imovine.Isto tako, da se zaključiti da u ovom slučaju uporedo teku dvije istrage, jedna za predmetno

krivično djelo i finansijska istraga radi proširenog oduzimanja imovine. O privremenom oduzimanju predmeta, imoviske koristi i imovine odlu čuje sudija za

istragu, odnosno predsjednik vijeća pred kojim se održava glavni pretres, a na zahtjev državnog tužioca.

Privremeno oduzimanje predmeta, imovinske koristi ili imovine mo že trajati najduže dok vijeće tzv. vanraspravno vijeće" ne odluči o zahtjevu državnog tužioca za trajno oduzimanje. Ako je privremeno oduzimanje određeno u izviđaju, ono će se ukinuti po službenoj dužnosti ako istraga ne započne u roku od šest mjeseci od dana donošenja rešenja o privremenom oduzimanju.

Rešenje o privremenom oduzimanju izvršava sud nadležan za sprovođenje izvršenja, u skladu sa Zakonom kojim se uređuje izvršni postupak.

Obrnuti teret dokazivanja(teret dokazivanja na okrivljenom): Vijeće će rešenje ukinuti ako osumnjičeni, odnosno okrivljeni vjerodostojnim ispravama dokaže zakonitost porijekla predmeta, imovinske koristi ili imovine ili ako u nedostatku vjerodostojnih isprava učini vjerovatnim da predmeti, imovinska korist ili imovina ne proističu iz krivičnog djela, niti su pribavljeni prikrivanjem porijekla i osnova sticanja

Prošireno oduzimanje imovineJedna od značajnih novina u novom ZKP jeste tzv.prošireno oduzimanje imovine tj. imovine

čije se zakonito porijeklo ne može dokazati.Protiv osumnjičenog odnosno okrivljenog, njegovog pravnog sljedbenika ili lica na koje je

osumnjičeni, odnosno okrivljeni prenio određenu imovinu, državni tužilac naredbom pokreće finansijsku istragu u kojoj će se prikupiti dokazi o imovini i prihodima pomenutih lica, koja je stečena u vremenu propisanom u Krivičnom zakoniku.

Iz gore navedenih zakonskih odredbi može se konstatovati da su procesna pitanja proširenog oduzimanja imovine regulisana ZKP-om dok se Krivičnim zakonikom propisuje za koja se krivična djela može odrediti prošireno oduzimanje.

Za koja se krivična djela može narediti prošireno oduzimanje?Krivična djela koja se vrše na organizovan način, krivična djela korupcije, pranja novca itd.Za koji vremenski period od pokretanja postupka unazad se vrši ispitivanj stanja imovine?Ako vremenski kontekst i druge okolnosti ukazuju na potrebu proširenog oduzimanja te

imovine, može se narediti prošireno oduzimanje.Postupanje sa sumnjivim stvarimaPretresanjem stana ili lica, kao i prilikom izvršenja naredbe o privremenom oduzimanju

predmeta može se dogoditi da se kod osumnjičenog ili okrivljenog nađe stvar koja nije njegova (tuđa stvar), a ne zna se čija je i ko joj je vlasnik. U tom slučaju organ koji vodi krivični postupak opisaće tu stvar i opis objaviti u dnevnim novinama. U oglasu će se pozvati vlasnik da se javi u roku od jedne godine od dana objavljivanja oglasa, uz napomenu da će se inače stvar prodati. Novac dobijen prodajom unosi se u pravosudni budžet.

Vlasnik stvari ima pravo da u parnici traži povraćaj stvari ili novca dobijenog od prodaje stvari.

Iskaz okrivljenogIskaz okrivljenog u krivičnom postupku ima dvostruki karakter. S jedne strane svojim

iskazom okrivljeni iznosi odbranu i suprostavlja se tužiocu (optužbi), a s druge strane svojim iskazom pruža organima krivičnog postupka značajan izvor dokaza radi utvrđivanja činjenica u krivičnom postupku.

Iskaz okrivljenog predstavlja svaku njegovu izjavu u kojoj on, u cjelosti ili djelimično, iznosi činjenice koje se odnose na djelo koje mu se optužbom stavlja na teret ili su u vezi sa tim, a u sadržajnom smislu može da bude priznanje i poricanje.

Vrste priznanja:Priznanje može da bude različito: sudsko ako je dato pred sudom u krivičnom postupku i

vansudsko ako je dato pred drugim organom. Obzirom na fazu krivi čnog postupka u kojoj je dato razlikujemo priznanje u istrazi i

priznaje na glavnom pretresu. Priznanje može da bude potpuno, kada okrivljeni u potpunosti priznaje ono što mu se

optužbom stavlja na teret i nepotpuno (djelimično), kada dio navoda u optužbi prizna, a dio negira.

Priznanje može da bude istinito i lažno. U literaturi možemo naći podjelu priznanja na dobrovoljno i neizbježno. Dobrovoljno je rezultat slobodno izražene volje okrivljenog, dok je neizbježno do kojeg

dolazi kad je okrivljeni pritiješnjen drugim dokazima iz kojih se jasno zaključuje da je on učinilac krivičnog djela.

Postoji podjela priznanja na prosto i kvalifikovano. Prosto je ono koje se daje bez rezervi i pogovora, a kvalifikovano kada okrivljeni priznaje

djelo, ali istovremeno ističe i okolnost koja to djelo u konkretnom slučaju ne čini klasičnim djelom (na primjer daje krivično djelo učinio u krajnjoj nuždi).

Na koji način postupa sud nakon priznanja?Ako je do priznanja došlo na glavnom pretresu, vijeće po saslušanju optuženog može

odlučiti da ne izvodi dokaze koji se odnose na djelo koje je predmet optužbe i krivicu optuženog ako nađe da je priznanje:

1. jasno i potpuno i da je optuženi nedvosmisleno objasnio sve odlučne ćinjenice koje se odnose na krivično djelo i krivicu

2. dato svjesno i dobrovoljno i da je iptuženi potpuno razumio sve moguće posledice koje se odnose na odluku o imovinsko pravnom zahtjevu i troškovima krivičnog postupka i

3. u skladu sa dokazima sadržanim u optužbi i da nema dokaza koji bi govorili u prilog lažnom priznanju.

Ako okrivljeni odbije davanje iskaza (odbije da odgovara na pitanja), to ne povlači nikakvu njegovu odgovornost niti otežava njegov položaj, niti bi kod organa krivičnog postupka trebalo da stvara bilo kakve predrasude.

Okrivljeni ima pravo na ćutanje. Okrivljeni nije dužan da istinito iskazuje, ali bi bilo pogrešno zaključiti da on ima "pravo na

laž", jer pravo na laž u krivičnom postupku ne može da postoji, a ako se okrivljenom iz humanih razloga i iz razloga samoodržanja toleriše laž, ne znači da ima pravo na nju.

b) Saslu šavanje okrivljenog Procesna radnja kojom se dolazi do iskaza okrivljenog jeste saslušavanje. Zakonik tačno propisuje ko i kada može da saslušava osumnjičenog, odnosno okrivljenog,

način na koji se saslušava, kako se iskaz fiksira itd. Tako, policija može po odobrenju državnog tužioca, a uz pristanak osumnjičenog i uz

prisustvo branioca da sasluša osumnjičenog u kom slučaju se zapisnik o njegovom saslušanju ne izdvaja iz spisa i može da se koristi kao dokaz.

Prije formalnog krivičnog postupka osumnjičenog mogu da saslušavaju sudija za istragu i državni tužilac.

U toku krivičnog postupka saslušavanje okrivljenog se vrši više puta - u izviđaju, -na glavnom pretresu, na pretresu pred drugostepenim sudom, na ponovljenom pretresu nakon ukidanja prvostepene presude i vraćanja stvari na ponovno razmatranje.

Već prilikom prvog saslušanja okrivljenom će se saopštiti da ima pravo da uzme branioca i da branilac ima pravo da prisustvuje njegovom saslušanju. Zatim će se upozoriti da sve što izjavi može da bude upotrijebljeno protiv njega kao dokaz. Saopštiće mu se zašto se okrivljuje i osnovi sumnje koji stoje protiv njega, da nije dužan da iznese svoju odbranu niti da odgovara na postavljena pitanja.

Okrivljeni se saslušava u prisustvu branioca, a u odsustvu branioca može da bude saslušan ako se izričito odrekao tog prava, a odbrana nije obavezna, ako branilac nije prisutan iako je obaviješten o saslušanju, a ne postoji mogućnost da okrivljeni uzme branioca ili ako za prvo saslušanje okrivljeni nije obezbijedio prisustvo branioca ni u roku od 24 sata od časa kad je poučen o ovom pravu, osim u slučaju obavezne odbrane. Okrivljeni se saslušava usmeno.

Prilikom saslušavanja okrivljenom se ne smiju postavljati sugestivna pitanja (u kojima je sadržano kako treba da odgovori) niti kapciozna pitanja (u kojima se polazi od pretpostavke da je okrivljeni priznao nešto što nije priznao).

Okrivljeni može da bude suočen sa svjedokom ili sa drugim okrivljenim ako se njihovi iskazi u pogledu važnih činjenica ne slažu.

Novi ZKP je predvidio mogućnost audio, odnosno audio vizuelnog snimanja iskaza okrivljenog.

v) Ocjena iskaza okrivljenog Za ocjenu iskaza okrivljenog nema posebnih pravila u odnosu na ocjenu drugih dokaza u

krivičnom postupku. To znači da i ovdje važi pravilo o slobodnoj ocjeni dokaza.Za krivičnopravni značaj priznanja (da li će se smatrati olakšavajućom okolnosti) bitno je

utvrditi motiv priznanja. Samo ono priznanje koje je uslijedilo radi toga što je okrivljeni uvidio negativnost djela i pokajao se, može se uzeti kao olakšavajuća okolnost kod odmjeravanja kazne, tako da je pogrešno postupanje u sudskoj praksi mehaničkog prihvatanja svakog priznanja kao olakšavajuće okolnosti.

Pojam svjedoka i iskaza svjedokaZakonska def. svjedoka: Kao svjedoci pozivaju se lica za koja je vjerovatno da će moći da

daju obavještenja o krivičnom djelu i učiniocu i o drugim važnim okolnostima . S vjedok je fizičko lice, različito od okrivljenog, koje je po svojoj funkciji nezamjenjljivo,

koje je pozvano od strane organa krivičnog postupka da istinito iskazuje činjenice iz prošlosti koje je van krivičnog postupka slučajno i spontano neposredno opažalo ili o njima posredno saznalo, a koje su značajne za utvrđivanje pravno relevantnih i drugih činjenica u krivičnom postupku.

Bitna obilježja pojma svjedoka:1) svjedok je fizičko lice koje iznosi ono što mu je poznato o krivičnom djelu i učiniocu na

osnovu svog neposrednog čulnog opažanja ili posrednog od drugih lica. 2) svjedok zapaža činjenice u prošlosti 3) to opažanje je u principu laičko 4) činjenice zapaža van krivičnog postupka i to slučajno i spontano. 5) Svjedok je nezamjenljiv 6) okrivljeni ne može da bude svjedok7) Svjedok je dužan da govori istinu jer za lažno svjedočenje može da odgovara.

Oštećeni, kao tužilac i privatni tužilac se mogu saslušati kao svjedoci. Sva ostala lica, koja nisu isključena, odnosno oslobođena od svjedočenja, ne samo da mogu da budu svjedoci, nego ako bi njihovim svjedočenjem došlo do nespojive kumulacije funkcija, ta druga funkcija (na primjer sudska i državnotužilačka) bi otpala, a ta bi lica svjedočila.

Obzirom na način na koji su saznali o činjenicama o kojima iskazuju svjedoci se dijele ha dvije grupe.

1) Svjedoci očevici – pravi svjedoci. Svjedoci koji su svojim čulima neposredno opažali to o čemu iskazuju.

2) Svjedoci po čuvanju. Svjedoci koji nisu svojim čulima neposredno opažali činjenice o kojima svjedoče, nego su to saznali od drugih lica (svjedoka očevica).

Svjedok uvijek pita otkud mu je poznato ono o čemu iskazuje.Iskaz svjedoka je izjava lica pred organom krivičnog postupka o činjenicama iz prošlosti

koje je neposredno čulno opažalo ili o njima posredno saznalo, a važne su za utvrđivanje pravno relevantnih činjenica u krivičnom postupku.

b) Isklju čenje i oslobađanje od svjedočenja Isključenje od svjedočenja – lica koja se ne mogu saslušati kao svjedoci, pa i u slučaju kada

bi to htjeli.Oslobađanje od svjedočenja - lica koja ne moraju da svjedoče. Isključenje je povezano sa potrebom čuvanja određenog društvenog interesa jačeg od

interesa vođenja krivičnog postupka. Oslobađanje od svjedočenja je povlastica tih lica da zbog određenih odnosa sami odluče da li će svjedočiti ili ne.

Po Zakoniku su isključeni kao svjedoci:1. Lice koje bi svojim iskazom povrijedilo dužnost čuvanja tajnih podataka. 2. Branilac okrivljenog o onome što mu je okrivljeni kao svom braniocu povjerio. 3. Lice koje bi svojim iskazom povrijedilo dužnost čuvanja profesionalne tajne.4. maloljetno lice koje, s obzirom na uzrast i duševnu razvijenost nije sposobno da shvati

značaj prava da ne mora svjedočiti, osim ako to sam okrivljeni ne zahtjeva.

Po Zakoniku su oslobođeni su od svjedočenja:1. Bračni drug okrivljenog i lice s kojim živi u vanbračnoj zajednici.2. Srodnici okrivljenog po krvi u pravoj liniji, srodnici u pobočnoj liniji do trećeg stepena

zaključno, kao i srodnici po tazbini do drugog stepena.3. Usvojeniki usvojilac okrivljenog.Oslobođenje od dužnosti svjedočenja ne odnosi se na lica koja su pozvana da svjedoče u

postupku za krivično djelo zapuštanje i zlostavljanje maloljetnog lica, nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici i rodoskrnavljenje, kad je oštećeno maloljetno lice.

Ako je kao svjedok saslušano lice koje se ne može saslušati kao svjedok ili ako je iskaz svjedoka dobijen mučenjem, prijetnjom ili drugim sličnim zabranjenim sredstvima, na takvom iskazu svjedoka ne može se zasnivati sudska odluka.

Oslobađanje svjedoka od dužnosti da odgovara na pojedina pitanja – ako je vjerovatno da bi time izložio sebe ili lica koja su oslobođena svjedočenja teškoj sramoti ili krivičnom gonjenju.

v) Prava i du žnosti svjedoka Prava:1) Svjedok ima pravo na naknadu troškova 2) Svjedok ima pravo na tretman dostojan čovjeka.

Dužnosti:1) dužnost da se odazove pozivu. 2) lice koje se odazvalo pozivu dužno je da svjedoči 3) svjedok je dužan da govori istinu i da ne smije ništa prećutati, a upozoriće se i da davanje

lažnog iskaza predstavlja krivično djelo.4) Od svjedoka se može zahtjevati da položi zakletvu. Od dužnosti polaganja zakletve

izuzeta su lica koja se ne smiju zaklinjati, a to su maloljetnici, zatim lica za koja je dokazano ili za koja postoji osnovana sumnja da su izvršila ili učestvovala u krivičnom djelu zbog koga se saslušavaju, kao i lica koja zbog duševnog stanja ne mogu da shvate značaj zakletve.

g) Saslu šavanje svjedoka Do iskaza svjedoka kao dokaznog sredstva dolazi se saslušavanjem svjedoka. U prethodnom postupku svjedoka saslušava državni tužilac, odnosno sudija za istragu. Do saslušavanja svjedoka može da dođe i u fazi pripremanja glavnog pretresa kojeg vrši

predsjednik vijeća ili sudija član vijeća, pa i sudija za istragu onog suda na čijem području se svjedok nalazi.

Na glavnom pretresu svjedoka saslušava predsjednik vijeća, s tim što svjedoku pitanja mogu postavljati i članovi vijeća kao i tužilac, optuženi, branilac, oštećeni i sl.

Predlog za saslušanje svjedoka mogu da daju stranke, ali i sud mimo predloga stranaka može da odluči da sasluša svjedoka.

Saslušavanju svjedoka u prethodnom postupku mogu da prisustvuju okrivljeni, branilac, oštećeni i punomoćnik oštećenog.

Svjedoci se saslušavaju pojedinačno i saslušavanju svjedoka ne mogu da prisustvuju svjedoci koji nisu saslušam, kako ne bi mogli eventualno da modeliraju svoj iskaz.

Prije prelaska na saslušanje svjedok se opominje daje dužan da govori istinu i da ne smije ništa prećutati, a zatim će se upozoriti da davanje lažnog iskaza predstavlja krivično djelo.

Saslušavanje o konkretnoj krivičnoj stvari sastoji se od njegovog slobodnog iznošenja (pripovijedanja) svega što mu je o predmetu poznato i od postavljanja pitanja radi provjeravanja, dopune i razjašnjenja.

O iskazu svjedoka vodi se zapisnik i on treba da bude što vjerniji iskazu.

d) Ocjena iskaza svjedokaOvo dokazno sredstvo ima onu dokaznu vrijednost kakvu mu organ krivičnog postupka

(sud) po svom slobodnom uvjerenju da. Postoji više razloga koji iskaz svjedoka čine nesigurnim i zbog čega rnože da dođe do

pogrešnog utvrđivanja činjenica koje su predmet svjedočkog iskaza. Prije svega, iskaz može da bude i subjektivno i objektivno lažan jer svjedok svjesno govori neistinu.

Ocjena suda o dokaznoj vrijednosti činjenica sadržanih u iskazu svjedoka ne smije da počiva na utisku, već mora da bude rezultat naučnog pristupa i osnovanog i obrazloženog mišljenja.

Zaštita svjedoka Zaštita svjedoka u krivičnom postupku regulisana je ZKP-om, dok zaštita svjedoka van

krivičnog postupka uređena je Zakonom o zaštiti svjedoka.Pogrešno je mišljenje da se, vanprocesna, zaštita svjedoka pruža nakon okončanja krivičnog

postupka. Naprotiv, zaštita van krivičnog postupka je nekad potrebnija u toku samog trajanja postupka, nego po njegovom okončanju.

U Konvenciji UN protiv transnacionalnog i organizovanog kriminala sugerišu se dvije vrste mjera:

a)procesne – manifestovane kroz posebne oblike saslušavanja korišćenjem savremene komunikacione tehnologije i

b)vanprocesne – kao što su razni oblici fizičke zaštite svjedoka, pa sve do preseljenja ne samo na području jedne zemlje, nego prekogranično preseljenje.

Procesna zaštita svjedoka se sastoji od posebnog načina učestvovanja i saslušavanja u krivičnom postupku i pruža se ako postoji osnovana bojazan da bi svjedok davanjem iskaza ili odgovorom na pojedina pitanja sebe, svog bračnog druga, bliskog srodnika i njemu blisko lice izložio ozbiljnoj opasnosti po život, zdravlje, tjelesni integritet, slobodu ili imovinu većeg obima.

Tada svjedok može da uskrati iznošenje podataka o svom identitetu, davanja odgovora u cjelini dok se ne obezbijedi njegova zaštita.

Posebni način učestvovanja i saslušavanja svjedoka u krivičnom postupku je: saslušavanje svjedoka pod pseudonimom (ako se saslušanje odnosi samo na prikrivanje

podataka o identitetu) i

saslušavanje uz pomoć tehničkih uređaja (ako se saslušanje odnosi i na prikrivanje lika svjedoka), gdje se tokom saslušanja svjedok nalazi u prostoriji koja je odvojena od prostorije u kojoj se nalazi sudija za istragu i druga lica koja su prisutna saslušanju.

Odredbe o zaštiti svjedoka primjenjuju se shodno i na oštećenog. Presuda se ne može zasnivati samo na iskazu zaštićenog svjedoka.

Vanprocesna zaštita svjedoka se obezbjeđuje primjenom tzv. Programa zaštite kao skupa mjera koje se primjenjuju. Program zaštite se primjenjuje uz pristanak svjedoka, odnosno njemu bliskog lica.

Program zaštite se primjenjuje samo ako bez iskaza svjedoka ne može biti dokazano krivično djelo ili bi dokazivanje na drugi način bilo znatno otežano, a ako se radi o krivičnim djelima:

1. protiv ustavnog uređenja i bezbjednosti Crne Gore2. protiv čovječnosti i drugih dobara zaštićenih međunarodnim pravom,3. koja se vrše na organizovan način,4. za koja se po zakonu može izreći kazna zatvora u trajanju od deset godina ili teža kazna.Zahtjev za primjenu programa zaštite podnosi Vrhovni državni tužilac.Mjere kojima se obezbjeđuje zaštita svjedoka, odnosno njemu bliskog lica su: 1. fizička zaštita ličnosti i imovine2. premještanje3. prikrivanje identiteta i podataka o vlasništvu,4. promjena identiteta.Svjedok saradnikRiječ je o licu koje je pripadnik kriminalne organizacije, odnosno kriminalne grupe, protiv

koje je podnijeta krivična prijava ili se vodi krivični postupak za djelo organizovanog kriminala, ako ono pristane da svjedoči.

Da bi takvo lice dobilo status svjedoka saradnika potrebno je da se ispune sledeći uslovi:1. da državni tužilac da predlog da se tom licu dodijeli status svjedoka saradnika2. da to lice da pristanak 3. da će njegov iskaz i dokazi koje pruži sudu znatno doprinijeti dokazivanju tog

krivičnog djela i krivice.4. da je značaj njegovog iskaza za dokazivanje tih krivičnih djela i krivice ostalih

učinilaca pretežniji od štetnih posedica krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, :

5. da nije riječ o licu koje je organizator ili vođa kriminalne organizacije. Svjedok saradnik koji je dao iskaz koji se od njega traži ne može biti gonjen za krivično

djelo organizovanog kriminala i državni tužilac će odbaciti krivičnu prijavu protiv njega, odnosno odustaće od krivičnog gonjenja najkasnije do završetka glavnog pretresa, a sud će izreći presudu kojom se optužba odbija protiv svjedoka saradnika.

Kakve posledice nastupaju ako svjedok saradnik ne postupi u skladu sa obavezama ili ako prije pravosnažno okončanog krivičnog postupka izvrši novo krivično djelo organizovanog kriminala?

On tada gubi status svjedoka saradnika i protiv njega se nastavlja krivično gonjenje, odnosno pokreće krivični postupak i za predmetno i za novo krivično djelo.

Druga situacija je ako se u toku postupka otkrije neko drugo, ranije izvršeno krivično djelo organizovanog kriminala svjedoka saradnika, u kojoj situaciji državni tužilac može ponovo da pokrene postupak za prevođenje okrivljenog u položaj svjedoka saradnika, a ako postupak prevođenja ne pokrene, svjedok saradnik ponovo postaje okrivljeni i ranije doneseno rešenje o dodjeli statusa svjedoka saradnika se ukida.

Uvi đaj

Zakonska definicija uviđaja: Uviđaj se preduzima kad je za utvrđivanje ili razjašnjenje neke važne činjenice u postupku potrebno neposredno opažanje.

Iz zakonske definicije pojma uviđaja mogu se izdvojiti dva elementa. To je a) čulno opažanje, b) čulno opažanje preduzima se za utvrđivanje ili razjašnjavanje neke važne činjenice.

U istrazi uviđaj preduzima državni tužilac po predlogu ili po vlastitom nahođenju. Na glavnom pretresu uviđaj preduzima sudeće vijeće ili sudija pojedinac, a ako se uviđaj preduzima van glavnog pretresa vijeće može da odluči da ga izvrši predsjednik vijeća ili sudija član vijeća.

Predmet uviđaja može da bude različit. To može da bude određeni prostor (mjesto). Pored uviđaja lica mjesta postoji i uviđaj lica i stvari, koji se, po pravilu, vrši u sudu, ali i na licu mjesta ako je to iz nekih razloga potrebno.

Cilj uviđaja je da se pribave izvori materijalnih dokaza, indicije o važnim činjenicama koje se odnose na krivično djelo i krivičnu odgovornost okrivljenog ili ako je potrebno da se provjeri vjerodostojnost nekog drugog dokaznog sredstva.

Da li je moguć uviđaj za svako krivično djelo? Uviđaj je moguće preduzeti kod svakog krivičnog djela koje ostavlja promjene u spoljnjem svijetu, koje se čulno mogu opaziti (spoznati).

Vrste uviđaja: Uviđaj na mjestu izvršenja krivičnog djela i uviđaj na svakom drugom mjestu na kome se

mogu naći tragovi krivičnog djela ili predmeti koji mogu da budu izvor materijalnih dokaza. Prema vremenu vršenja uviđaj se dijeli na istražni, koji se preduzima u istrazi i raspravni

uviđaj koji se preduzima na glavnom pretresu. Dokazna vrijednost raspravnog uviđaja je veća jer raspravno vijeće neposredno opaža činjenice, dok se o rezultatima istražnog uviđaja raspravno vijeće upoznaje posredno, čitanjem zapisnika o uviđaju.

b) Op šte karakteristike uviđaja Kao složena procesna djelatnost uviđaj ima opšte karakteristike, dok pojedine vrste uviđaja

imaju posebne karakteristike. Opšte karakteristika uviđaja:1 Blagovremenost uviđaja, koja znači što manji protok vremena između izvršenja

krivičnog djela (nastanka potrebe za uviđajem) i preduzimanja uviđaja.2 Stručnost lica koja vrše uviđaj.3 Objektivnost izvođenja uviđaja je takođe njegovo osnovno obilježje. Objektivnost se

postiže eleminisanjem svega onoga što nije odraz stvarnosti. 4 Potpunost i svestranost uviđaja su njegove osobenosti, odnosno osnovni instrumenti

postizanja objektivnosti uviđaja.

v) Vr šenje uviđaja i ocjena njegove vrijednosti U vezi sa vršenjem uviđaja nemamo u ZKP nikakvih pravila o izvođenju ove radnje. Zakonik je ipak predvidio pravila o otvorenosti uviđaja i o načinu registrovanja rezultata

preduzetog uviđaja. Otvorenost uviđaja zavisi da li se radi o istražnom ili raspravnom uviđaju. Istražnom uviđaju mogu da prisustvuju oštećeni, punomoćnik oštećenog okrivljeni i

branilac. Raspravnom uviđaju mogu da prisustvuju sva lica koja mogu da prisustvuju glavnom

pretresu.Uviđaj je relativno najpouzdanije dokazno sredstvo budući da organ krivičnog postupka

neposredno čulno opaža činjenice koje su predmet uviđaja. g) Rekonstrukcija krivi čnog događaja

Zakonska definicija rekonstrukcije: Radi provjeravanja izvedenih dokaza ili utvrđivanja činjenica koji su od značaja za razrješenje stvari, organ koji vodi postupak može odrediti rekonstrukciju događaja, koja se obavlja tako što će se ponoviti radnje ili situacije u uslovima

pod kojima se prema izvedenim dokazima događaj odigrao. Ako su u iskazima pojedinih svjedoka ili okrivljenih radnje ili situacije različito prikazane, rekonstrukcija događaja će se, po pravilu, posebno izvršiti sa svakim od njih.

Tokom rekonstrukcije mogu se, ako se utvrdi da je to potrebno, ponovo izvesti pojedini dokazi.

Zakonik je predvidio i određene zabrane prilikom preduzimanja rekonstrukcije. Ona se ne smije obaviti na način kojim se vrijeđa javni red i moral ili se dovodi u opasnost život i zdravlje ljudi.

Iskaz vještakaVještak je stručno, procesno sposobno, nepristrasno fizičko lice koje raspolaže potrebnim

stručnim znanjem i koje je organ krivičnog postupka zbog toga odredio da mu pomogne u utvrđivanju ili ocjeni nekih važnih činjenica.

Vještaka određuje organ krivičnog postupkaBitna obilježja pojma vještaka:1 Vještak je samo fizičko lice bez obzira što vještačenje može da bude povjereno stručnoj

ustanovi ili državnom organu i samo je razlika u određivanju vještaka. 2 Procesna sposobnost vještaka koja se cijeni kao i kod ostalih glavnih i sporednih

subjekata. 3 Stručnost se traži iz vanpravne oblasti i može da se odnosi na različita naučna, tehnička,

pslovna, proizvodna i druga područja ljudske djelatnosti. 4 Vještak kao stručnjak se poziva da utvrdi ili ocijeni važne činjenice za čije utvrđivanje

nije dovoljna pravna sprema i opšta naobrazba sudije. 5 Nepristrasnost. Pošto vještak pomaže organu krivičnog postupka u utvrđivanju i ocjeni

važnih činjenica čije je utvrđivanje u opštem interesu, onda za vještaka važi pravilo da mora da bude nepristrasan.

R azlike između svjedoka i vještaka , odnosno između iskaza svjedoka i iskaza vještaka: Prvo, svjedok opaža činjenice u prošlosti, van krivičnog postupka ne znajući da će o tome u

krivičnom postupku svjedočiti, dok vještak daje iskaz o sadašnjim činjenicama u vrijeme vođenja krivičnog postupka, koje opažanje vrši na osnovu Stručnog znanja.

Drugo, opažanje vještaka može se ponavljati, dok je opažanje svjedoka neponovljivo.Treće, svjedok reprodukuje činjenice onako kako ih je spoznao, bez davanja mišljenja, dok

se od vještaka traži stručno mišljenje o onome što je opazio. Četvrto, pošto je svjedočenje neponovljivo, to je svjedok nezamjenljiv, dok se vještak može

zamijeniti drugim vještakom iste stručnosti. Peto, za svjedoka se ne traži stručnost, dok je stručnost jedno od osnovnih obilježja vještaka.

Iskaz vještaka predstavlja dokazno sredstvo (nalaz i mišljenje) na osnovu koga organ krivičnog postupka u krivičnom postupku utvrđuje ili ocjenjuje neke važne činjenice čije bi utvrđivanje bez potrebnog stručnog znanja bilo otežano ili bi čak bilo i nemoguće.

Sadržinu iskaza vještaka kao dokaznog sredstva čini nalaz i mišljenje. Nalaz predstavlja onaj dio iskaza u kome vještak navodi činjenice koje je čulima neposredno

spoznao, pregledom, odnosno istraživanjem predmeta vještačenja.Mišljenje vještaka kao dio iskaza vještaka predstavlja odgovor na pitanja koja je organ

krivičnog postupka postavio u naredbi o određivanju vještačenja i imenovanju vještaka. Mišljenje vještaka ne znači jednostavno samo mišljenje, nego mišljenje do koga je vještak došao poslije izvjesnih saznanja ostvarenih ekspertskim istraživanjem.

Nalaz je predmet mišljenja, pa nema mišljenja bez nalaza. Iskaz vještaka može da se sastoji samo od nalaza, kada sud od vještaka zatraži samo nalaz

(na primjer da utvrdi količinu robe ili iznos pronevjemog novca kod krivičnog djela pronevjere). Kao što smo već rekli iskaz vještaka se može sastojati samo od mišljenja, ali njemu mora

prethoditi nalaz drugog vještaka, na koji način se vrši provjera iskaza vještaka koji je prethodno vještačio.

b) Izuze će vještaka Zakonodavac je predvidio institut izuzeća vještaka, odnosno osnove za njegovo izuzeće. Ima

dvije grupe osnova.Prvu grupu osnova čine oni osnovi koji se primjenjuju po analogiji. U tom smislu na

izuzeće vještaka shodno se primjenjuju one odredbe koje se primjenjuju na izuzeće sudije. Druga grupa osnova su oni koji su ZKP-om predviđeni kao osnovi za izuzeće vještaka. U

tom smislu za vještaka se ne može odrediti lice koje je zaposleno kod oštećenog ili okrivljenog ili je zajedno sa njima ili nekim od, njih zaposleno kod drugog poslodavca. Osim ovih osnova za vještaka se, po pravilu, neće odrediti lice koje je saslušano kao svjedok.

Osim ovih opštih osnova za izuzeće koji se odnose na sva vještačenja, postoje osnovi koji se odnose na izuze će vještaka samo od nekih vještačenja . Tako kad se radi o pregledu ili obdukciji lesa, za vještaka se ne može odrediti ljekar koji je liječio umrlog.

v) Prava i du žnosti vještaka Prava vje štaka su: 1. Pravo da razgleda predmet vještačenja i da raspolaže materijalom za vještačenje.2. Pravo da razmatra spise i traži razjašnjenje. 3. Vještak ima pravo i da predloži da se izvedu dokazi ili pribave predmeti i podaci koji su

od važnosti za davanje nalaza i mišljenja.4. Pravo da prisustvujući uviđaju, rekonstrukciji ili drugoj dokaznoj radnji, predloži da se

razjasne pojedine okolnosti ili da licu koje se saslušava postavi pojedina pitanja.5. Pravo na nagradu, naknadu troškova i izgubljene zarade. Dužnosti vještaka:1. Vještak je dužan da se odazove pozivu suda. 2. Vještak je dužan da da svoj nalaz i mišljenje u roku određenom u naredbi.3. Vještak je dužan da predmet vještačenja brižljivo razmotri i tačno navede sve što zapazi.4. Od vještaka se može tražiti da prije vještačenja položi zakletvu.

g) Odre đivanje i izvođenje vještačenja te saslušanje vještaka pred sudom Razlike između vještačenja, vještaka i iskaza vještaka? Iskaz vještaka tretiramo kao dokazno sredstvo. Vještačenje tretiramo kao krivičnoprocesnu radnju koja se sastoji od djelatnosti organa

krivičnog postupka koji određuju vještačenje i vještaka, te djelatnosti samog vještaka koja se sastoji u istraživanju, neposrednom čulnom opažanju, odnosno davanju nalaza i mišljenja.

Vještačenje kao krivičnoprocesna radnja ima dva konstitutivna elementa. Prvo, to je dokazna radnja vještaka koju on obavlja po pravilima struke, nauke, vještine ili

zanata, zavisno od toga što se vještaci. Drugi element je određena zakonska forma organizacije i fiksiranja rezultata vještačenja koji

rezultati se dostavljaju organu koji je odredio vještačenje. Vje štačenje određuje pismenom naredbom organ koji vodi postupak, u kojoj naredbi će se

naznačiti u; pogledu kojih činjenica se obavlja vještačenje i kome se povjerava. Kad ZKP kaže da vještačenje određuje organ koji vodi postupak, koji će to organ biti zavisi

od faze krivičnog postupka. U istrazi to čini državni tužilac, na glavnom pretresu vijeće. Vještačenje se, po pravilu, povjerava stalnom individualno određenom vještaku, a u

složenijim slučajevima mogu da se odrede dvojica ili više vještaka. U praksi se za vještake najčešće određuju stalni sudski vještaci, a stručne ustanove, odnosno

državni organi rjeđe, jer su stalni sudski vještaci i ažumiji, a i jevtiniji.

Izvođenje vještačenja kao djelatnost vještaka sastoji se od pripremanja nalaza i mišljenja, te od njihovog iznošenja pred organ krivičnog postupka u obliku iskaza.

Subjekti krivičnog postupka se upoznaju sa iskazom vještaka (nalazom i mišljenjem) saslušavanjem vještaka.

Ako se vještačenje u istrazi vrši van ročišta (gdje je potrebno duže posmatranje) onda se samo dostavlja nalaz i mišljenje i tek na glavnom pretresu se vrši saslušanje vještaka. Bez obzira što je prethodno dostavio pismeni nalaz i mišljenje, vještak se na glavom pretresu neposredno saslušava, po pravilima po kojima se saslušava svjedok, a ako je više vještaka, oni se odvojeno saslušavaju.

Odstupanja od neposrednog saslušanja vještaka na glavnom pretresu: Vijeće može odlučiti da se umjesto pozivanja na glavni pretres stručnjaka stručne ustanove ili organa kojima je povjereno vještačenje, samo pročita nalaz i mišljenje, ako se zbog prirode vještačenja ne može očekivati potpunije objašnjenje njihovog pisanog nalaza i mišljenja.

d) Dokazna vrijednost iskaza vje štaka I ovdje vrijedi opšte pravilo o ocjeni dokaza po slobodnom sudijskom uvjerenju, kao i kod

drugih dokaza. Ako u mišljenju vještaka ima protivrječnosti ili nedostataka ili se pojavi osnovana sumnja u

tačnost datog mišljenja, a ti se nedostaci ili sumnja ne mogu otkloniti ponovnim saslušanjem vještaka, zatražiće se mišljenje drugih vještaka.

Šta ako se sud ne složi ni sa mišljenjem drugih vještaka, ima li pravo da se ne složi ni sa jednim mišljenjem vještaka?

Ako do toga dođe, budući da on sam ne može utvrditi činjenicu za čije je utvrđivanje bilo određeno vještačenje, ostaviće činjenicu neutvrđenom (nedokazanom) u kom slučaju se primjenjuje pravilo in dubio pro reo, dakle, pripisaće se okrivljenom. Na osnovu svega može se zaključiti da sud nije potčinjen nalazu i mišljenju vještaka.

đ) Vrste vještačenjaAko polazimo od predmeta vještačenja onda imamo slijedeća vještačenja: pregled i

obdukcija leša, vještačenje tjelesnih povreda, vještačenje duševnog stanja okrivljenog i drugih lica i vještačenje poslovnih knjiga.

Obzirom na vrstu stručnog znanja vještačenje može da bude sudsko-medicinsko, psihološko, psihijatrijsko, tehnološko, knjigovodstveno, kriminalističko-tehničko i sl.

Vještačenje je individualno ako ga vrši pojedinac, a kolektivno ako ga vrši više vještaka.Vještačenje može da bude obavezno i fakultativno zavisno od toga da li je primjena

posebnog stručnog znanja i umijenja neophodna ili potrebna.

Fotografije i audiovizuelni snimci kao dokaz u krivi čnom postupku Zakonodavac je propisao kada se kao dokaz u krivičnom postupku mogu koristiti

fotografije, audio i audiovizuelni snimci, koji se ne odnose na bilježenje (registravanje) nekih dokaznih radnji.

Da bi se takav material mogao koristiti kao dokaz potrebno je da se ispune slede ći uslovi: 1. da je utvrđena njihova autentičnost,2. da je isključena mogućnost fotomontaže ili video montaže i drugih oblika falsifikovanja

fotografija i snimaka3. da su fotografija i snimak napravljeni uz izričitu ili prećutnu saglasnost osumnjičenog,

odnosno okrivljenog, kad se on ili njegov glas nalaze na fotografiji, odnosno snimku.Ako se sa pravljenjem fotografije, odnosno snimaka, nije saglasio okrivljeni, a na njima se

nalazi on ili njegov glas, to se može koristiti kao dokaz, ako se na toj fotografiji ili snimku istovremeno nalazi neko drugo lice odnosno njegov glas koje se prećutno ili izričito saglasilo sa pravljenjem fotografije odnosno snimka.

Fotografije i snimci se mogu koristiti kao dokaz u krivi čnom postupku i bez saglasnosti osumnjičenog ili okrivljenog ako su fotografije i snimci nastali kao vid opštih bezbjednosnih mjera:

1. koje se preduzimaju na javnim površinama, odnosno u prostorima u kojima se snimanje redovno obavlja iz bezbjedonosnih razloga ili

2. preduzetih od strane držaoca stana i drugih prostorija, odnosno od strane drugog lica po nalogu držaoca stana i drugih prostorija, što se odnosi na dvorište i druge slične otvorene prostore.

Mjere tajnog nadzoraUnutrašnje pravo dozvoljava; odstupanje od načela nepovredivosti tajne pisma i drugih

sredstava opštenja, samo na osnovu odluke suda, ako je to neophodno za vođenje krivičnog postupka ili iz razloga bezbjednosti Crne Gore.

U naše zakonodavstvo uvedene su mjere tajnog nadzora kao specijalne dokazne radnje. Tako je u članu 157 propisano da se mogu odrediti sledeće mjere tajnog nadzora:

1. tajni nadzor i tehničko snimanje telefonskih razgovora, odnosno druge komunikacije koja se vrši putem sredstava za tehničku komunikaciju na daljinu, kao i privatnih razgovora koji se obavljaju u privatnim ili javnim prostorijama ili na otvorenom,

2. tajno fotografisanje i vizuelno snimanje u privatnim prostorijama,3. tajno praćenje i tehničko snimanje lica i predmeta,4. simulirana kupovina predmeta ili lica i simulirano davanje i primanje mita,5. praćenje prevoza i isporuke predmeta krivičnog djela,6. snimanje razgovora uz prethodno informisanje i saglasnost jednog od učesnika

razgovora,7. angažovanje prikrivenog isljednika i saradnika.Postavlja se pitanje kada se pribjegava primjeni ovih mjera? Odgovor je dao zakonodavac dajući prostor primjeni ovih mjera: 1) ako se na drugi način ne mogu prikupiti dokazi ili bi njihovo prikupljanje zahtjevalo

nesrazmerni rizik ili ugrožavanje života ljudi i 2) da postoje osnovi sumnje daje neko lice samo ili u saučesništvu sa drugim izvršilo, vrši

ili se priprema za vršenje krivičnih djela.

Jedno od važnih pitanja kod regulisanja ovih mjera jeste pitanje tzv. kataloga krivičnih djela za koja se ove mjere mogu odrediti.

U našem ZKP privhvaćen je kombinovani sistem pa je u članu 158 određeno da se mjere tajnog nadzora mogu odrediti za krivična djela:

1) za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju od deset godina ili teža kazna2) sa elementima organizovanog kriminala3) sa elementima korupcije,4) otmica, iznuda, ucjena, posredovanje u vršenju prostitucije, prikazivanje

pornografskog materijala, zelenaštvo, utaja poreza i doprinosa, krijumčarenje, nedozvoljeno prerađivanje, odlaganje i skladištenje opasnih materija, napad na službeno lice na vršenju službene dužnosti, sprečavanje dokazivanja, zločinačko udruživanje, nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija, nedozvoljen prelaz državne granice i krijumčarenje ljudi.

5) Protiv bezbjednosti računarskih podataka.

Prema kome se ove mjere mogu preduzeti? Mjere se mogu primjeniti prema osumnjičenom za koga postoje osnovi sumnje da je

izvršilo, vrši ili se priprema za izvršenje krivičnih djela iz člana 158 ZKP. Koji organ ove mjere naređuje?Po tom osnovu te mjere su klasifikovane u dvije grupe:

Tri prvoimenovane mjere iz kataloga prikazanog na početku kojima se sa manje povrede prava na privatnost mogu prikupiti dokazi, na obrazložen predlog policije, određuje državni tužilac.

Ostale mjere određuje sudija za istragu na predlog državnog tužioca.Mjere mogu da traju do četiri mjeseca, a iz opravdanih razloga mogu se produžiti za još tri

mjeseca.Ko izvršava ove mjere? Ove mjere izvršava policija vodeći računa da se u što manjoj mjeri narušava privatnost lica

na koje se mjera odnosi. Zakonodavac je riješio i pitanje tzv.slučajnog nalaza i u pogledu krivičnog djela i lica i

propisao je ako se prilikom primjene mjera tajnog nadzora zabilježe podaci i obavještenja koji upućuju i na neko drugo lice za koje postoje osnovi sumnje da je izvršilo krivično djelo za koje je određena mjera tajnog nadzora ili neko drugo krivično djelo, taj dio materijala će se izdvojiti i dostaviti državnom tužiocu i može se koristiti kao dokaz samo za krivična djela za koje se inače mogu narediti mjere tajnog nadzora.

Da li to lice treba da bude obaviješteno da je bilo pod prismotrom ako ne dođe do pokretanja krivičnog postupka?

Naš zakonodavac se opredijelio za rešenje da sudija za istragu, prije nego što uništi materijal, obavještava lice protiv kojeg je mjera bila preduzeta, izuzev ako postoji osnovana bojazan da bi obavještavanjem tog lica ili uvidom u materijal moglo da predstavlja ozbiljnu opasnost po život i zdravlje ljudi ili bi moglo da ugrozi neku od istraga koje su u toku.

Izdvajanje zapisnikaZapisnik je sastavni dio spisa i on se u krivičnom postupku koristi prilikom donošenja

odluke o krivičnoj stvari. Nekad se na ličnim dokazima (iskazima) ne može temeljiti sudska odluka, te da bi se

onemogućilo korišćenje tih zapisnika u krivičnom postupku oni se izdvajaju iz spisa, odmah, a najkasnije do završetka istrage, odnosno podizanja neposredne optužnice.

Po pravnosnažnosti rješenja o izdvajanju zapisnika oni se zatvaraju u poseban omot i čuvaju kod sudije za istragu i ne mogu se pregledati niti koristiti u postupku.

Pojam i vrste sudskih odlukaOdlučivanje može da bude materijalno (koje se odnosi na primjenu materijalnog krivičnog

prava) i procesualno (koje se odnosi na rješavanje drugih pitanja).Odlučivanje može da bude meritorno kod koga se u procesu odlučivanja ulazi u suštinu

stvari, a pošto se o stvari raspravlja tek po optužbi ovlašćenog tužioca, onda se kod meritornog odlučivanja raspravlja o osnovanosti optužbe i nakon toga donosi odgovarajuća odluka.

Nasuprot ovom imamo formalno odlučivanje prilikom koga se ne ulazi u suštinu stvari o kojoj se raspravlja i ne raspravlja se o osnovanosti optužbe zbog nedostatka procesnih pretpostavki za meritorno raspravljanje (na primjer ne postoji optužba ovlašćenog tužioca) ili zbog postojanja procesnih smetnji (na primjer, djelo je obuhvaćena amnestijom).

Sudska odluka je rezultat procesne radnje odlučivanja, odnosno primjene pravnih normi na konkretno utvrđeno činjenično stanje.

Prema obliku (formi) odluke mogu da budu presude, rješenja i naredbe.

Presuda i vrste presudaPresuda je najvažnija sudska odluka i nju može da donese samo sud, a ne i drugi državni

organ.

Presuda je sudska odluka kojom se rješavaju i krivičnopravna i krivičnoprocesna pitanja vezana za krivičnu stvar. Njom se privostepeni postupak okončava i rasvjetljava i rješava krivična stvar.

Za njeno donošenje potreban je najveći stepen izvjesnosti o postojanju pravnorelevantnih činjenica, a to je istinitost.

Presude mogu da budu materijalne i formalne. Kod materijalnih sud se upušta u ocjenu osnovanosti optužbe tužioca i obzirom na ishod te

ocjene donosi presudu kojom optuženog oglašava krivim ili ga oslobađa optužbe. Pored materijalne postoji i tzv. formalna (procesna) presuda prilikom čijeg donošenja sud

ne raspravlja o suštini stvari i osnovanosti tužiočeve optužbe, nego iz formalnih razloga donosi ovu presudu, bilo da ne postoje procesne pretpostavke za dalje vođenje postupka ili pak procesne smetnje. Ovu presudu ZKP naziva presudom kojom se optužba odbija.

Prvostepeni krivični postupak se uvijek ne završava odlukom u formi presude, nego se nekad završava odlukom u formi rešenja.

Naš zakonodavac poznaje tri vrste presuda, 1) presudu kojom se optužba odbija, 2) oslobađajuću presuda i 3) osuđujuću presudu.

Presuda kojom se optu žba odbija Ova presuda se u procesnoj teoriji naziva formalna ili procesna presuda i prilikom njenog

donošenja sud se ne upušta u meritorno raspravljanje stvari, nego je donosi radi toga što ne postoje procesne pretpostavke za dalje vođenje krivičnog postupka ili pak postoje procesne smetnje za vođenje krivičnog postupka.

U zakoniku je predviđeno da se ova presuda donosi u slijedećim slučajevima: 1) Ako je tužilac od započinjanja do završetka glavnog pretresa odustao od optužbe. 2) Ako je optuženi za isto djelo već pravnosnažno osuđen, oslobođen od optužbe ili je

optužba protiv njega pravnosnažno odbijena ili je postupak protiv njega rješenjem pravnosnažno obustavljen.

3) Ako je optuženi aktom amnestije ili pomilovanja oslobođen od gonjenja ili se krivično gonjenje ne može preduzeti zbog zastarjelosti ili neke druge okolnosti koja trajno isključuje krivično gonjenje.

Osloba đajuća presuda Oslobađajuća presuda je meritorna presuda jer se prilikom njenog donošenja sud upušta u

razmatranje suštine stvari. U zakoniku je predviđeno da se oslobađajuća presuda donosi u slijedećim slučajevima:1) ako djelo za koje je optuženi optužen po zakonu nije krivično djelo.2) ako nije dokazano da je optuženi učinio djelo za koje je optužen.

Presuda kojom se optu ženi oglašava krivim Njom se zahtjevu tužioca udovoljava. Ona ne mora uvijek da glasi na kaznu jer imamo

presudu kojom se optuženi oglašava krivim ali se oslobađa od kazne. U krivičnom zakonu je predviđeno da se optuženi može osloboditi od kazne i to u opštem i u

posebnom dijelu KZ. U KZ predviđen je jedan poseban osnov za oslobađanje od kazne i to kada je krivično djelo učinjeno iz nehata i kad posljedice krivičnog djela tako teško pogađaju učinioca da izricanje kazne u takvom slučaju očigledno ne bi odgovaralo svrsi kažnjavanja.

Mogućnost oslobađanja od kazne predviđena je i kod prekoračenja nužne odbrane, prekoračenja krajnje nužde, kod dobrovoljnog odustanka i sl.

Presuda kojom se optu ženi oglašava krivim mora da sadrži član 374 (izreka presude): 1) Za koje se djelo oglašava krivim (činjenični osnov presude),

2) Zakonski naziv krivičnog djela i koje su odredbe zakona primijenjene (pravni osnov presude),

3) Na kakvu se kaznu optuženi osuđuje ili se po odredbama krivičnog zakona oslobađa od kazne,

4) Odluku o uslovnoj osudi,5) Odluku o mjerama bezbjednosti i o oduzimanju imovinske koristi pribavljene krivičnim

djelom ako ih sud izriče. 6) Odluku o uračunavanju pritvora i već izdržane kazne kao i svakog drugog lišenja

slobode. 7) Odluku o troškovima krivičnog postupka, o imovinskopravnom zahtjevu,

Rje šenje Rješenje je sudska odluka kojom se, po pravilu, ne rješavaju krivičnopravna pitanja, nego

se njima najčešće odlučuje o pojedinim pitanjima preduzimanja procesnih radnji, ili završavanja krivičnog postupka (rješenje o obustavi postupka), priprema se osnova za donošenje presude i slično. Međutim, ima rješenja kojima se rješavaju krivičnopravna pitanja i okončava krivični postupak (rješenje o izricanju sudske opomene).

Obzirom na to o kojim se pitanjima odlučuje rješenja se mogu podijeliti u tri grupe. Imamo rješenja kojima se rješava pitanje upravljanja krivičnim postupkom, (rješenje o

prekidu glavnog pretresa i si.). Imamo rješenja kojima se rješavaju sporna pitanja koja u toku postupka mogu da se jave

između suda i stranke.Imamo rješenja koja se odnose na samu krivičnu stvar i kojima se rješavaju i krivičnopravna

i krivičnoprocesna pitanja. Takvo rješenje jeste rješenje o obustavi postupak usljed odustanka državnog tužioca ili rješenje o sudskoj opomeni i sl.

NaredbaNaredba je sudska odluka kojom se ne rješavaju ni krivičnopravna ni procesnopravna

pitanja, nego se odnosi na upravljanje krivičnim postupkom. Naredbu izdaje državni tužilac sudija za istragu, predsjednik vijeća, zamoljeni sudija u slučaju pružanja pravne pomoći i slično.

Postoje različite naredbe. Nekima se obezbjeđuje prisustvo određenih subjekata u krivičnom postupku (na primjer naredbe za dovođenje). Naredbom se određuje i vršenje nekih procesnih radnji (na primjer pretresanje stana i lica). Glavni pretres se takođe zakazuje naredbom.

Naredba se od ostalih odluka razlikuje i po svojoj strukturi. Tako ona nema obrazloženja (izuzev nekih naredbi kao što je naredba o pretresanju stana koja mora da se obrazloži). U strukturi naredbe izostaje i pouka o pravnim lijekovima, jer se protiv naredbe ne može izjaviti ni jedno pravno sredstvo.

Sadr žina sudskih odluka U zakoniku je propisano da presuda mora da sadrži uvod, izreku i obrazloženje. Uvod presude sadrži: Grb Crne Gore, naznačenje da se presuda izriče u ime Crne Gore,

naziv suda, ime i prezime predsjednika i članova vijeća i zapisničara, ime i prezime optuženog, krivično djelo za koje je optužen i da li je bio prisutan na glavnom pretresu da li je glavni pretres bio javan, ime i prezime tužioca, branioca, zakonskog zastupnika i punomoćnika koji su bili prisutni na glavnom pretresu i dan objavljivanja izrečene presude.

Izreka presude (dispozitiv) sadrži lične podatke o optuženom i odluku kojom se optuženi oglašava krivim za djelo za koje je optužen ili kojom se oslobađa od optužbe za to djelo ili kojom se optužba odbija. Izreka presude kojom se optuženi oglašava krivim mora da obuhvata potrebne podatke iz čl. 374, a izreka oslobađajuće presude i presude kojom je optužba odbijena

mora obuhvatiti opis djela za koje je optužen i odluku o troškovima krivičnog postupka i imovinskopravnom zahtjevu ako je bio postavljen.

Obrazloženje je dio presude gdje sud izlaže proces njenog formiranja. U obrazloženju presude sud će iznijeti razloge za svaku tačku presude. On će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane. U obrazloženju će se navesti koje je okolnosti sud uzeo u obzir odmjeravanjem kazne, posebno kojim se razlozima rukovodio pri izricanju strože kazne od propisane po čemu je našao da kaznu treba ublažiti ili optuženog osloboditi od kazne.

U oslobađajućoj presudi sud će navesti iz kojih razloga to čini, a u obrazloženju presude kojom se optužba odbija i u obrazloženju rješenja kojim se odbacije sud se neće upuštati u ocjenu glavne stvari, nego će se ograničiti samo na razloge za odbijanje, odnosno za odbacivanje optužbe.

Na kraju presude se nalazi pouka o pravu korišćenja pravnog lijeka kao i potpis predsjednika vijeća i zapisničara.

Pravnosna žnost i izvršnost U teoriji se govori o dvije vrste pravnosnažnosti – o materijalnoj i formalnoj.Materijalna pravnosnažnost manifestuje se tako što se sudskom odlukom stvara jedno novo

stanje, odnosno jedan novi materijalnopravni odnos među strankama koji se novom presudom ne može više izmijeniti, a za provjeru materijalne pravnosnažnosti služe vanredni pravni lijekovi.

Formalna pravnosnažnost sudskih odluka, koja je i u ZKP prihvaćena znači da se odluka više ne može pobijati žalbom ili kad žalba nije dozvoljena.

Dok su vanredni pravni lijekovi sredstvo za kontrolu materijalne pravnosnažnosti odluke, dotle su redovni pravni lijekovi sredstvo za sticanje formalne pravnosnažnosti, kao neophodne pretpostavke njihovog izvršenja.

Kad nastupa pravnosnažnost? Koji je to momenat zavisi da li je sticanje pravnosnažnosti bilo aktivno ili pasivno. Ako je žalba bila izjavljena onda pravnosnažnost nastupa onog dana kad je donesena odluka

suda pravnog lijeka. U slučaju odbacivanja žalbe kao neblagovremene i nedozvoljene pravnosnažnost nastupa danom donošenja rješenja o odbačaju žalbe. Propuštanjem roka za izjavljivanje žalbe pravnosnažnost nastupa narednog dana po isteku roka za žalbu, a u slučaju odricanja od prava na žalbu, odluka se smatra pravnosnažnom od dana date izjave.

Presuda postaje izvršna kad je pravnosnažna ako za njeno izvršenje ne postoje zakonske smetnje. Ako nije izjavljena žalba ili su se stranke odrekle ili odustale od žalbe, presuda je izvršna istekom roka za žalbu, odnosno od dana odricanja ili odustanka od izjavljene žalbe.

Ako sud koji je donio presudu u pravnom stepenu nije nadležan.za njeno izvršenje, dostaviće ovjeren prepis presude sa potvrdom o izvršnosti sudu koji je nadležan za izvršenje.

Za razliku od presuda koje da bi bile izvršene moraju da budu pravnosnažne, imamo rješenja koja postoju izvršna i prije pravnosnažnosti (na primjer, rješenje o određivanju pritvora).

Odnos presude i optu žbe Krivično djelo kao realni događaj iz prošlosti na putu svog rasvjetljenja i rješavanja prolazi

kroz najmanje dva činjenična i pravna oformljenja. Prvo činjenično i pravno oformljenje nastaje podizanjem optužnice, a drugo donošenjem

presude. Pošto se zahtjevi postavljeni u optužbi moraju riješiti pred sudom, to se i presuda mora

odnositi na krivično djelo i učinioca koji su navedeni u optužnici. Ovaj odnos postavio je i Zakonik jer je propisao da se presuda može odnositi samo na lice koje je optuženo (subjektivni identitet) i samo na djelo koje je predmet optužnice (objektivni identitet).

Subjektivni identitet presude i optužnice nije teško utvrditi, te se to ni u teoriji ne postavlja kao problem. Međutim, kad je riječ o objektivnom identitetu presude i optužbe, onda po tom pitanju imamo različitih shvatanja.

Po jednom shvatanju (ispravnom) sud je pri donošenju presude vezan za činjenični opis djela (misli se na odlučne činjenice koje predstavljaju obilježja krivičnog djela) koji je sadržan u optužnici (prvobitnoj ili izmijenjenoj, odnosno proširenoj na glavnom pretresu).

Sud je vezan samo činjeničnim opisom krivičnog djela iz optužnice, a nije vezan predlogom tužioca u pogledu pravne ocjene djela (pravne kvalifikacije), tako da sud može činjeničnom osnovu iz optužnice dati svoju pravnu kvalifikaciju.

Osim toga što se presuda mora odnositi na krivično djelo i na lice koje je naznačeno u optužnici, ona se zasniva samo na dokazima koji su izvedeni na glavnom pretresu.

Problem se može pojaviti ako dođe do raskoraka u smislu da se na glavnom pretresu utvrdi da lice iz optužnice nije učinilo krivično djelo nego neko drugo lice, odnosno da optuženo lice nije učinilo krivično djelo iz optužnice nego drugo koje nije obuhvaćeno optužbom.

Ako se utvrdi da optuženo lice nije učinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret, nego da je to učinilo neko drugo lice, onda donosi oslobađajuću presudu u odnosu na optuženo lice, ali ne može osuditi stvarnog učinioca koji nije obuhvađen optužbom, jer za to treba nova optužba.

Kad se radi o objektivnom identitetu i situaciji kad sud na glavnom pretresu nađe drugo činjenično stanje nego što je to opisano u optužnici, taj problem se rješava na taj način što će tužilac upodobiti svoj optužni akt (proširenjem ili izmjenom) činjeničnom stanju utvrđenom na glavnom pretresu. Na taj način se postiže da se očuva identitet presude i optužbe, a i da presuda bude zasnovana na dokazima koji su izvedeni na glavnom pretresu.

Radnje procesne prinudeZa uspješno vođenje krivičnog postupka i za realizaciju osnovnih načela krivičnog postupka

potrebno je obezbjediti prisustvo određenih lica u krivičnom postupku, odnosno omogućiti da organ krivičnog postupka raspolaže određenim stvarima kao izvorima materijalnih dokaza. Prisustvo ovih lica (okrivljenog, svjedoka, vještaka) uglavnom se obezbjeđuje njihovim pozivanjem da dođu u određeno vrijeme i na mjesto koje je određeno u pozivu.

Međutim, ako se pozivanjem ne može obezbijediti svrha, tj. odazivanje pozivu, odnosno predaja stvari, onda je sud prinuđen da preduzme i određene radnje procesne prinude, odnosno mjere prinude.

Najvažnija podjela radnji procesne prinude je na mjere prinude prema licima i mjera prinude prema stvarima (bolje reći mjere prinude prema licima zbog stvari

Mjere za obezbje đenje prisustva okrivljenog i za nesmetano vođenje krivičnog postupka

Pošto se krivični postupak vodi protiv individualno određenog lica okrivljenog, njegovo prisustvo kao jednog od glavnih krivičnoprocesnih subjekata u krivičnom postupku, po pravilu, je nužno. Organi krivičnog postupka su dužni da se staraju o njegovom prisustvu u krivičnom postupku u koju svrhu koriste Zakonikom predviđene mjere koje su taksativno navedene u čl. 163., a to su poziv, dovođenje, mjere nadzora, jemstvo i pritvor. Redosljed utvrđen u ZKP ima za osnovu težinu ovih mjera, što istovremeno upućuje i na redosljed njihove primjene.

Postavlja pitanje kako će organ koji određuje mjeru između više mjera izabrati adekvatnu, onu kojom može postići cilj. Od čega to zavisi? Po našem mišljenju to zavisi od niza okolnosti, a sve njih možemo podijeliti na subjektivne i objektivne.

Od objektivnih okolnosti značajnih za odluku koja će se mjera primijeniti možemo pomenuti težinu krivičnog djela, stepen povrede ili ugrožavanja zaštićenog dobra.

Od subjektivnih okolnosti – ličnost učinioca, raniji život, držanje učinioca poslije učinjenog krivičnog djela i sl.

PozivPoziv je pismena naredba upućena od strane suda kojom se nalaže okrivljenom da u

određeno vrijeme dođe na tačno određeno mjesto radi preduzimanja određene procesne radnje sa naznakom radi čega se poziva uz prijetnju da će u slučaju nedolaska na sud biti prinudno doveden.

Dovo đenje Dovođenje je kratkotrajna prinudna mjera više psihološkog karaktera, gdje se ograničenje

slobode ne sastoji u ograničavanju kretanja, već u kretanju koje je dirigovano naredbom suda.Naredba da se okrivljeni dovede može se izdati u slijedećim slučajevima: ako je doneseno rješenje o pritvoru, ako uredno pozvani okrivljeni ne dođe, a svoj izostanak ne opravda. ako se nije mogla obaviti uredna dostava poziva, a iz okolnosti slučaja očito proizilazi da

okrivljeni izbjegava da primi poziv.

Mjere nadzoraOva mjera će se primijeniti ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi okrivljeni mogao

pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inostranstvo.ili ometati vođenje krivičnog postupka. U tom slučaju sud mu može, obrazloženim rješenjem zabraniti da bez odobrenja napusti mjesto boravišta.

Mjere nadzora su: a) zabrana napuštanja stana, b) zabrana napuštanja boravišta, v) zabrana posjećivanja određenog mjesta ili područja g) obaveza povremenog javljanja određenom državnom organu d) zabrana pristupa ili sastajanja sa određenim licima đ) privremeno oduzimanje putne isprave i e) privremeno oduzimanje vozačke dozvole.

Mjere mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravosnažnosti presude, s tim što se svaka dva mjeseca vrši kontrola njihove opravdanosti.

Ako okrivljeni ne ispunjava naložene obaveze izrečene mjerom nadzora, organ koji izvršava mjeru o tome obavještava sud, a sud mu zbog toga može izreći dodatnu mjeru nadzora ili odrediti pritvor kao težu mjeru.

JemstvoJemstvo se sastoji u polaganju gotovog novca, hartija od vrijednosti, dragocjenosti ili

drugih pokretnih stvari veće vrijednosti ili u stavljanju hipoteke za iznos jemstva na nepokretna dobra lica koje daje jemstvo, ili u ličnoj obavezi jednog ili više građana da će u slučaju bjekstva okrivljenog platiti utvrđeni iznos jemstva, kao i u davanju obećanja samog okrivljenog da se neće kriti ili bez odobrenja napustiti svoje boravište.

Jemstvo služi kao zamjena za pritvor određen zbog bojazni od bjekstva, odnosno ako uredno pozvani okrivljeni izbjegava da dođe na glavni pretres, bilo da se okrivljeni već nalazi u pritvoru određenom po ovim osnovama ili se nalazi na slobodi i treba da bude stavljen u pritvor.

Dva osnovna elementa jemstva: obećanje samog okrivljenog i polaganje novca ili drugih dragocjenosti.

Ako se okrivljeni nalazi u pritvoru da bi se mogao pustiti na slobodu uz jemstvo, potrebno je da se ispune svi uslovi jemstva koji se nude, a to kod stvarnog jemstva znači da mora biti deponovan kod suda odgovarajući novac, hartije od vrijednosti, odnosno mora biti stavljena hipoteka, a rješenje o jemstvu mora biti pravnosnažno.

Rješenje o jemstvu prije i u toku istrage donosi sudija za istragu. Poslije podignute optužnice rešenje o jemstvu donosi predsjednik vijeća, a na glavnom pretresu vijeće.

Ako okrivljeni i pored datog jemstva pobjegne rješenjem će se odrediti da vrijednost data kao jemstvo pripada pravosudnom budžetu (dakle jemstvo propada).

Zakonodavac je odredio i kad se jemstvo ukida. Tako je u članu 172. predviđeno da će se okrivljeni i pored datog jemstva staviti u pritvor ako na uredan poziv ne dođe, a izostanak ne opravda, ili ako se protiv njega pojavi koji drugi osnov za pritvor. Isto tako okrivljeni izbjegava da dođe na glavni pretres, staviće se u pritvor ako na prvi uredan poziv na glavni pretres ne dođe, a izostanak ne opravda. U prethodnim slučajevima jemstvo se ukida. Položeni novčani iznos, dragocjenosti, hartije od vrijednosti ili druge pokretne stvari se vraćaju, a hipoteka se skida. Na isti način će se postupiti kad se krivični postupak pravnosnažno dovrši rješenjem o obustavi postupka ili presudom.

PritvorPritvor je preventivno lišenje slobode lica protiv koga postoji osnovana sumnja da je

izvršilo krivično djelo kojeg nadležni organ određuje na tačno određeno vrijeme kada se ispune zakonom predviđeni uslovi radi postizanja određenih procesnih ciljeva.

Pritvor kao oblik ograničenja slobode okrivljenog u krivičnom postupku u teoriji, a i u zakonodavstvu, naziva se različitim terminima kao što su istražni zatvor, preventivni zatvor, preventivno lišenje slobode i slično.

U teoriji su jedinstvena mišljenja da se pritvorom želi obezbijediti prisustvo okrivljenog u krivičnom postupku. Pritvaranjem okrivljenog želi se onemogućiti (preduprijediti) njegov eventualni uticaj na određene subjekte (svjedoke, saučesnike, prikrivače), koji se u krivičnom postupku mogu pojaviti kao izvor informacija o dokazima. Pritvaranjem se želi spriječiti uništavanje tragova krivičnog djela.

Međutim, ciljevi pritvora su širi. Tako, pritvaranjem se postiže specijalna prevencija, odnosno učinilac se spriječava da dovrši započeto krivično djelo ili krivično djelo kojim prijeti i slično.

b) Pravna priroda pritvoraPritvor po svojoj pravnoj prirodi predstavlja preventivno lišenje slobode, a takvu prirodu

opredjeljuju i ciljevi pritvora o kojima smo prethodno govorili.

v) Osnovi za odre đivanje pritvora Kada je riječ o pritvoru izdvajaju se tri osnovna pitanja. Prvo, koji su razlozi (osnovi)

njegovog određivanja, drugo, u nadležnosti kog organa je njegovo određivanje i treće, trajanje pritvora.

U uporednom zakonodavstvu primjenjuju se različiti sistemi određivanja razloga (osnova) za pritvor, ali bismo sva zakonodavstva mogli podijeliti u tri grupe, odnosno tri sistema:

1) sistem gdje su taksativno navedeni razlozi (osnovi) za pritvor2) sistem navođenja primjernih (mogućih) razloga, uz istovremeno ostavljanje mogućnosti

organu krivičnog postupka da, koristeći analogiju, pritvor odredi i u drugim sličnim slučajevima3) sistem generalnog ovlašćenja kojim je u zakonu dato ovlašćenje organu da na bazi

ocjena konkretnih uslova odredi pritvor ako je njegova primjena cjelishodnaU onim zakonodavstvima gdje su osnovi za određivanje pritvora u zakonu predviđeni

duferenciraju se dvije grupe osnova materijalnopravni i procesno pravni. Materijalnopravni osnov je jedan i jedinstven, a to je postojanje osnovane sumnje daje lice

učinilo krivično djelo. Pored postojanja ovog materijalnopravnog osnova, potrebno je da postoji bar jedan osnov iz

druge grupe osnova kojeg smo nazvali procesnopravnim osnovom. Sve te posebne (procesnopravne osnove) prema njihovim obilježjima možemo podijeliti na subjektivne i objektivne, s obzirom na to da li su vezani za ličnost učinioca krivičnog djela i njegovo ponašanje poslije izvršenja krivičnog djela ili za okolnosti izvan ličnosti okrivljenog koje se mogu smatrati objektivnim.

Od okolnosti subjektivnog karaktera uglavnom se predviđa:

a) nemogućnost utvrđivanja istovjetnosti okrivljenog kao i opasnost od skrivanja i bjekstva;

b) bojazan od koluzionog ponašanjac) bojazan od recidivizma.Od okolnosti objektivnog karaktera koje nisu neposredno vezane za ličnost učinioca, obično

se predviđa:a) izricanje stroge kazne (zatvorska kazna u dužem trajanju)b) reagovanje javnosti na izvršeno krivično djelo.Naš Ustav je predvidio da lice za koje postoji osnovana sumnja daje izvršilo krivično djelo

može biti pritvoreno i zadržano u pritvoru samo kad je to neophodno radi vođenja krivičnog postupka.

Određivanje procesnopravnih (posebnih) osnova Ustav je prepustio ZKP. Time se naše zakonodavstvo svrstava u onu grupu zakonodavstava gdje su osnovi za određivanje pritvora taksativno navedeni u Zakoniku.

Prema zakoniku ako postoji osnovana sumnja da je lice učinilo krivično djelo, pritvor se može odrediti:

1) ako se krije ili ako se ne može utvrditi njegova istovjetnost, ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,

2) ako postoje okolnosti koje ukazuju da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove krivičnog djela ili da će ometati postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,

3) ako postoje okolnosti koje ukazuju da će ponoviti krivično djelo, ili dovršiti pokušano krivično djelo, ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti,

4) ako je u pitanju krivično djelo za koje je propisana kazna zatvora od deset godina ili teža kazna i koje je posebno teško zbog načina izvršenja ili posljedica, a postoje izuzetne okolnosti koje ukazuju da bi puštanje na slobodu dovelo do ozbiljne prijetnje čuvanja javnog reda i mira,

5) ako uredno pozvani optuženi očigledno izbjegava da dođe na glavni pretres.

g) Vrste pritvoraS obzirom na to ko je ovlašćen za utvrđivanje neophodnosti primjene pritvora, u

savremenorn zakonodavstvu razlikujemo obavezni (obligatomi) i fakultativni pritvor. Obavezni pritvor je izričito propisan u zakonom određenim slučajevima. U tom slučaju na

organu krivičnog postupka ostalo je da utvrdi postojanje materijalnopravnog osnova (osnovane sumnje) i odgovarajućeg procesnopravnog osnova i čim to konstatuje pritvor mora odrediti ne upuštajući se u ocjenu neophodnosti njegovog određivanja, jer je tu ocjenu zakonodavac za sebe zadržao.

U našem zakonodavstvu ne postoji obavezni pritvor, što je u skladu sa Evropskom konvencijom.

Kod fakultativnog pritvora neophodnost njegove primjene u konkretnoj situaciji utvrđuje organ koji određuje pritvor. Dakle, taj organ pored utvrđivanja da li postoje opšti i posebni osnovi za određivanje pritvora, cijeni da li je njegovo određivanje u konkretnoj situaciji neophodno.

d) Odre đivanje pritvora u krivičnom postupku Naš zakonodavac je pravo određivanja pritvora dao u isključivu nadležnost suda što je

posljedica imperativne ustavne odredbe (cl. 30.) po kojoj neko lice može da bude pritvoreno samo na osnovu odluke suda.

U redovnom krivičnom postupku pritvor se može odrediti u prethodnom postupku, postupku glavnog pretresa i donošenja presude i u postupku po pravnim lijekovima. Izuzetno, pritvor se može odrediti i prije započinjanja krivičnog postupka u izviđaju.

U istrazi pritvor određuje sudija za istragu i vijeće u slučaju neslaganja tužioca i sudije. Po završetku istrage, odnosno podizanja optužnice u odnosu na određivanje pritvora moguće

su dvije situacije. Jedna je kada je u optužnici stavljen predlog za produženje pritvora ako je isti u istrazi već

bio određen i Druga je da se u optužnici predloži određivanje pritvora. Bez obzira da li se traži

produžavanje ili određivanje pritvora o tome odlučuje vijeće.Sudija za istragu pritvor određuje na predlog ovlašćenog tužioca.Nakon završetka istrage, odnosno nakon podizanja optužnice, uloga sudije za istragu koju je

on imao u pogledu pritvora prelazi na vijeće. Pritvor se određuje rješenjem koje sadrži ime i prezime lica koje se pritvara, krivično djelo

za koje se okrivljuje,zakonski osnov za pritvor, vrijeme na koje je određen pritvor, vrijeme lišenja slobode, pouku o pravu na žalbu, obrazloženje osnova i razloga pritvora, službeni pečat i potpis sudije (predsjednika vijeća) koji određuje pritvor.

Protiv rješenja O pritvoru pritvoreno lice može izjaviti žalbu vijeću u roku od 24 sata od časa predaje rješenja. Žalba, rješenje o pritvoru i ostali spisi dostavljaju se odmah vijeću, ali žalba ne zadržava izvršenje rješenja. Vijeće o žalbi odlučuje u roku od 48 sati.

đ) Trajanje pritvoraTrajanje pritvora zbog svoje izuzetne važnosti u znatnoj mjeri je regulisano ustavom. Tako

je u čl. 30. Ustava predviđeno da trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće moguće vrijeme. U tom istom članu se kaže da pritvor može trajati po odluci prvostepenog suda najduže tri mjeseca od dana pritvaranja. Ovaj rok se odlukom višeg suda može produžiti još za tri mjeseca. Ako se do isteka tih rokova ne podigne optužnica pritvorenik se mora pustiti na slobodu.

Ovu ustavnu odredbu zakonodavac je dalje razradio u članu 177. gdje je rečeno da na osnovu rješenja sudije za istragu okrivljeni se može zadržati u pritvoru najviše mjesec dana od dana lišenja slobode. Poslije tog roka okrivljeni se može zadržati u pritvoru jedino na osnovu rješenja o produženju pritvora. Pritvor produžava vijeće još za dva mjeseca, protiv kog rješenja je dozvoljena žalba koja ne zadržava izvršenje rješenja. Ako se postupak vodi za krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora preko pet godina ili teža kazna, vijeće Vrhovnog suda može, na obrazloženi predlog državnog tužioca, iz važnih razloga produžiti pritvor najviše za još tri mjeseca. Ako se do isteka ovih rokova ne podigne optužnica, okrivljeni će se pustiti na slobodu.

U novom ZKP trajanje pritvora ograničeno je nakon podizanja optužnice do izricanja prvostepene presude, a nakon izricanja trajanje pritvora nije ograničeno. U tom smislu je u članu 149. predviđeno da je vijeće dužno i bez prijedloga stranaka (što znači da može i na predlog stranaka) ispita da li još postoje razlozi za pritvor i da donese rješenje o produženju ili ukidanju pritvora i to po isteku svakih trideset dana do stupanja optužnice na pravnu snagu, a po isteku svakih dva mjeseca nakon stupanja optužnice na pravnu snagu. Od podizanja optužnice do izricanja prvostepene presude pritvor može trajati najduže tri godine. Ako za to vrijeme ne bude izrečena prvostepena presuda, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu.

e) Postupanje sa pritvorenicimaPošto se pritvor razlikuje od kazne lišenja slobode, to moraju postojati i evidentne razlike u

položaju pritvorenika od položaja osuđenih lica, uz naglašenu tedenciju da ograničenje slobode u pritvoru bude što snošljivije, tako da bi njegov položaj bio što bliži položaju okrivljenog koji nije u pritvoru, odnosno manje sličan položaju osuđenog lica.

Kada je riječ o smještaju pritvorenika onda se vrše određena grupisanja i razdvajanja iz različitih razloga, najčešće moralnih, vaspitnih, procesnih i slično. Po ZKP samo je jedno

odvajanje obavezno - odvajanje po polu, a sva druga razdvajanja, maloljetnika od punoljetnih, razdvajanje saučcsnika, povratnika vrše se ako to ne sprječavaju objektivne teškoće.

Zakonik je predvidio nekoliko osnovnih prava i dužnosti pritvorenika.

Prava pritvorenika: pravo na neprekidni osmočasovni odmor u vremenu od 24 sata, pravo da na otvorenom prostoru provede najmanje dva sata, pravo da se o svom trošku hrane, da nose svoje odijelo i da se služe svojim posteljnim stvarima, da o svom trošku nabavljaju knjige, novine i druge stvari koje odgovaraju njihovim

potrebama. Pritvorenik se može dopisivati sa licima van zatvora sa znanjem i pod nadzorom sudije za

istragu. Odašiljanje i primanje pošiljki može se zabraniti ako bi bilo štetno za vođenje postupka.Nadzor nad pritvorenicima vrši predsjednik suda koji je na to ovlašćen. Predsjednik suda ili

sudija koga on odredi dužan je da najmanje dva puta godišnje da obiđe pritvorenike i da se, ako nađe za potrebno i bez prisustva nadzornika i stražara obavijesti kako se pritvorenici hrane, kako se snabdijevaju drugim potrebama i kako se sa njima postupa.