Danielle Steel / KUCAJ SRCA

Naslov izvornikaDanielle SteelHEARTBEATCopyright © 1991 Danielle Steel

S engelskoga prevela Gordana V. Popović

Danielle Steel

KUCAJ SRCA

Danielle Steel KUCAJ SRCA

UrednikMiroslav Kutanjac

Naslovna stranica Srečo Dragan

Tehnički urednik Željko Kozarić

IzdavačMladinska knjiga Zagreb,Zagreb 1991.

Za izdavača Josip Fruk

TisakGrafički zavod Hrvatske MLADINSKA KNJIGA ZAGREB

KUCAJ SRCA

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Zagreb

820(73)-31 = 862

STEEL, DanielleKucaj srca / Danielle Steel ; [s

engleskoga prevela Gordana V. Popović] Zagreb : Mladinska knjiga Zagreb, 1991. - 284 str. ; 20 cm

Prijevod djela: Heartbeat.

ISBN 86-457-0176-6

911114041

Tapka, lupka, pitajuć se

kamo smjera.

Srcu čujan, srcu drag, slatkih snova kucaj blag.

Glazba milamome uhu,

ruka melemmome strahu,

trajne nadeblistav sjaj, s

nebesa stižepoklon taj.

Mala noga noću tapka, uspavanka meni slatka.

Čudo malog koračaja, rođeno iz otkucaja.

Milu, slatku pjesmu poje, moje srce vječno tvoje.

Ta konačna spona, ta veza jaka, ljubav je naša čista i laka.

Tihi šaptajdok dijete spi naša je ljubav u vječnosti.

Ik'oprašina zvijezda što neprestance vije, srce moje zanavijek, trajno, za tebe bije.

Staccato staroga pisaćeg stroja odzvanjao je u tišini prostorije, dok se oblak plavog dima povijao ponad kuta u kojemu je radio Bili Thigpen. Naočale visoko zadignute na glavi, kava u plastičnim šalicama na rubu stola, krcate pepeljare, lice napregnuto, oči žmirkavo uperene na ono što je pisao. Brže, brže, osvrnuo se i bacio kratak pogled na sat što je neumorno kucao iza njega. Kucao je kao da su ga gonili sami vrazi. Prosjeda mu se kosa nadavala kao daje nekoliko puta lijegao i budio se. Obrazi mu bili svježe obrijani, crte lica izrazite ali srdačne, a opći dojam veoma uglađen. Za njega se ni bi naprosto moglo reći da je bio lijep, no činio se snažnim, osobom vrijednom i drugog pogleda, muškarcem s kojim bi se svatko rado družio. Ali ne sada, ne u trenutku dok je gunđao, iznova pogledao na sat i još brže gonio prste po tipkama pisaćeg stroja. Potom, zavlada tišina, odjekne kratka škripa spajalice dok je skakao na noge i zgrabio pregršt kartica na kojima je radio posljednjih sedam sati, od pet izjutra. Sada je bio gotovo jedan sat... gotovo početak snimanja... dok je on pojurio sobom, s treskom otvorio vrata i proletio pokraj stola svoje sekretarice poput olimpijskog trkača. Jurio je niz hodnik stoje brže mogao, zaobilazeći ljude, izbjegavajući sudare, ne mareći za iznenađene poglede i prijateljske pozdrave. Naposljetku je stigao do vrata što su se raskrilila svega nekoliko centimetara, a zatim gurnuo unutra ruku u kojoj je stezao snop kar-tica sa svježe ispisanim promjenama. Bio je to uobičajeni postupak. Događalo se jednom, dvaput, a ponekad i triput mjesečno da Bili odluči kako mu se ne sviđa način na koji se radnja odvijala. Kap

tvorac najuspješnije sapunske serije na televiziji, kad god bi ga stale moriti brige u vezi s radnjom, zastao bi, napisao ulomak ili dva, sve izokrenuo i potom bio sretan. Njegov ga je pomoćnik nazvao najneurotičnijom »majkom« na televiziji, ali je istodobno znao da je on i najbolji. Bili Thigpen posjedovao je nepogrešivi instinkt za dobru seriju i nikad nije promašio. Barem ne dosad.

Život vrijedan življenja bila je najomiljenija serija što se svako-dnevno prikazivala na američkoj televiziji, a bila je ona dijete Wi-lliama Thigpena. Započeo je s radom na njoj da bi preživio, prije nekoliko godina, kao mladi dramski pisac, dok je umirao od gladi u New Yorku. Počeo je pišući komade na off — Brodwayu i u to je vrijeme bio veliki čistunac. Kazalište iznad svega. Ali je također bio i oženjen, živio u Sohou u New Yorku, i gladovao. Njegova supruga Leslie bila je plesačica na Broadwayu, ali je u to vrijeme također bila bez posla zbog toga što je nosila njihovo prvo dijete. Isprve se šalio govoreći o tome kako bi to »ironično« bilo da naj-poslije završi na sapunskim serijama, što bi označilo prijelomnu točku u njegovu životnom putu. Ali, dok se kinjio nad rukopisom i pisao scenarij za dugotrajnu seriju, to više nije bila šala, već opsjed-nutost. Morao ju je napisati... za Leslie... za njihovo dijete. A, zapravo, posao mu se svidio. Zavolio ga je. Pa i zaplete radnje. Svi su zbog njih silazili s uma. I tako su dijete, Adam, i serija rođeni gotovo istodobno - kršan dječačić od četiri i pol kilograma s velikim plavim očima svog oca i šumom zlatnih uvojaka, te izazov ljetnog programa koji je doživio vrtoglavi uspjeh i žestoki prosvjed kad je u rujnu prekinuto prikazivanje serije. Poslije dva mjeseca, Život vrijedan življenja ponovno se našao na programu, a Bili Thigpen je bio na putu da postane najslavnijim piscem sapunskih televizijskih serija. Značajni je izbor pao poslije.

S vremenom, ponuđen mu je silni novac da odstupi projekt i naprosto sjedi kod kuće ubirući tantjeme te se mogao iznova po-svetiti pisanju drama off-Broadway. Ali, u to vrijeme Život, kao što ga je nazivao, postao je gotovo u istoj mjeri njegovim djetetom kao i njegov tada već šestomjesečni sin. Nipošto se ne bi mogao prisiliti da napusti seriju, a još manje da je proda. Za nj je ona bila stvarna, živa i bilo mu je stalo do onoga što je pisao. Govorio je o agonijama života, razočaranjima, ljutnjama, žalostima, po-bjedama, izazovima, uzbuđenju, ljubavi, jednostavnoj ljepoti. Serija je bila prožeta sukusom života, sam bi se ražalostio nad tužnim

događajima, oduševio svime životnim. Serija je ljudima ulijevala nadu nakon očaja, pružala sunce nakon oluje, a osnovna potka pripovijesti i glavni likovi bijahu dolični. Dakako, bilo je i zlih ljudi, ali, snalazila ih je zaslužena kazna. No pripovijest je posjedovala temeljnu cjelovitost radnje ne dovodeći u pitanje odanost obožavatelja. Zapravo, serija je bila odraz biti njezina tvorca. Čio, uzbuđen životom, uljudan, vjeran, srdačan, bezazlen, inteligentan, kreativan. Volio je seriju, gotovo poput djeteta što se pojavilo a on ga namjeravao podići na noge, gotovo jednako toliko koliko je volio Adama i Leslie.

I u to prvo vrijeme rada na seriji, neprestance je bio rastrgan, podvojen između želje da bude sa svojom obitelji, a da istodobno budnim okom prati seriju kako bi bio siguran da se sve događa kao stoje zamišljeno te da slučajno nisu iznevjereni pisac ili režiser. Sve je motrio s podozrenjem i nad svime imao posvemašnji nadzor. Ostali nisu imali pojma o toku radnje... njegova djeteta. Pazio je svoje čedo poput zabrinute majke - koke strepeći u sebi na što bi sve moglo izići. Nastavio je s dopisivanjem nasumičnih epizoda, često prisustvujući snimanju i motreći sa strane. Do kraja prve godine, više nije bilo riječi o tome da bi se Bili Thigpen ikad vratio na Broadway. On je bio zatočen, uhvaćen u klopku, sumanuto zal-jubljen u televiziju i seriju na kojoj je radio. Čak se prestao i iz-govarati svojim prijateljima s off— Broadwaya i otvoreno priznavao da voli to što radi. Nije se moglo ni govoriti o tome da bi nekamo otišao, objasnio je Leslie neke večeri, nakon stoje pisao četiri sata, razvijao prizor, uvodio nove likove, unosio nove misli za nastavke u narednoj sezoni.

Nije mogao napustiti svoje likove, svoje glumce, zaplete radnje i bujice tragedija, trauma i problema. Volio ih je. Serija se snimala pet dana u tjednu, a čak i kad nije bilo potrebe da svemu prisustvuje, on je jeo, pio, vodio ljubav, disao i spavao sa serijom. Bili su tu i pomoćni pisci koji su brinuli da se radnja nesmetano odvija iz dana u dan, ali Bili bi se uvijek navirivao iza njihovih ramena. I znao je što čini. Svi su se u tome slagali. Bio je dobar. I više od toga. Bio je silan. Posjedovao je nagonski osjećaj za ono što će polučiti uspjeh i što neće, za ono do čega je ljudima bilo stalo, za likove koje će gledatelji zavoljeti, za one koje će s užitkom mrziti.

I dvije godine poslije, kad se rodio njegov drugi sin, Život vrijedan življenja dobio je dva priznanja kritike i jednu nagradu

Emmy. Nakon što je serija dobila prvu nagradu Emmy, rodila se namisao da se radnja prebaci u Kaliforniju. Unijelo bi to stvaralačku notu, nove režijske zahvate koji bi se ondje lakše obavili i svi su osjećali da serija »pripada« Kaliforniji. Za Billa to su bile dobre novosti, ali za njegovu suprugu Leslie, nisu. Nakon što je dvije i pol godine svjedočila Billovoj opsjednutosti serijom, dozlogrdilo joj je. Dok je on danonoćno opisivao inceste, mladenačke trudnoće i vanbračne pustolovine gradskog stanovništva, ona se ponovno počela baviti svojim izvornim zanimanjem - lesom, i sada je namjeravala podučavati balet u Juilliardovoj plesnoj školi.

Što si to kazala? — piljio je u nju zapanjeno jednog nedjeljnogjutra za doručkom. Sve je išlo tako dobro, on je mnogo zarađivao,dječaci su bili izvanredni, sve se kotrljalo naprosto savršeno. Dotog jutra.

Ne mogu, Bille. Ja ne idem. — Gledala je u njega mirno, velikejoj smeđe oči blage i djetinjaste kao kad ju je upoznao, s torbicomu desnoj ruci, ispred kazališta, dok joj je bilo dvadeset godina. Potjecala je sa sjevera države New York i uvijek je bila draga,neuobražena, mila duša s izražajnim očima i stidljivim ali izvornimsmislom za humor. U to su se davno doba obično mnogo smijalii razgovarali do kasno u noć, živeći u bijednim ledenim iznajmljenimstanovima, dok im nije kupio prekrasan veoma skup stan u Sohou.Čak joj je postavio i pritku za vježbanje, tako da je mogla izvoditiplesne vježbe i vježbe za zagrijavanje kod kuće. A sada mu onaiznenada kazuje da je sve svršeno.

Ali zašto? Što to govoriš, Les? Ne želiš napustiti New York?Izgledao je zapanjen, dok su se njezine oči punile suzama i niječnoje otklonila glavom, okrenuvši se na trenutak od njega da bi gapotom ponovno pogledala u oči, a od onoga što je u njima ugledaostegnulo mu se srce. Bio je to bijes, razočaranje, poraz i iznenadaje po prvi put ugledao ono što je morao vidjeti prije više mjesecite se užasnuto upitao da li ga ona još voli. »Što je to? Što sedogodilo? Kako mu je to promaknulo?« pitao se. Kako je mogaobiti toliko glup?

— Ne znam... promijenio si se... — potom je okrenula glavu, aduga joj crna kosa zaplovila zrakom poput crnih krila pala anđela.— Ne... nije točno... oboje smo se... — Duboko je udahnula ipokušala mu objasniti: — Mislim da smo zamijenili mjesta. Ja sam

željela biti glasovitom zvijezdom Brodwaya, plesačica koja dobro zarađuje i slavna, a jedino što si ti želio bilo je da pišeš drame koje bi bile »cjelovite«, imale »dubinu« i »značenje«. — Počeo si pisati komercijalne stvari i to ti je postalo opsesijom. U posljednje tri godine nisi mislio ni u čemu izuzev o seriji... hoće li se Sheila

vjenčati s Jakeom?... Je li Lara doista pokušala ubiti svoju majku?... Je li Henry peder... Je li Martha?... Hoće li Martha ostaviti supruga zbog druge žene?... Čije je dijete zapravo Hilary?... Hoće li Mary pobjeći od kuće?... A ako to uradi, hoće li iznova posegnuti za drogom? Je li Helen nezakonito dijete? Hoće li se vjenčati sa

Johnom? — Leslie je ustala i stala koračati prostorijom dok je nizala poznata imena. — Pravo da ti kažem, ti su me likovi izludjeli i ne želim više slušati o njima. Ne želim više s njima živjeti. Želim se vratiti nečemu jednostavnome, zdravome i normalnome, disciplini plesa, uzbuđenju poučavanja. Želim običan, mirni život oslobođen sveg tog lažnog sranja. — Pogledala ga je nesretno i on poželje zaplakati. Bio je budala. Dok se on poigravao sa svojim izmišljenim prijateljima, gubio je ljude koje je doista volio a da to nije ni znao. Pa ipak, nije joj mogao obećati da će odustati, prodati svoja prava na seriju i vratiti se predstavama za koje bi sada

tek morao izboriti pravo da na njima radi. Kako bi to sada mogao uraditi? Uz to, volio je seriju. S njom se osjećao dobro, sretno, ispunjeno i snažno... a sada ga Leslie napušta. Bilo je to besmisleno. Serija je postigla golem uspjeh, on postao slavan, a ona čezne za vremenima kad su skapavali od gladi.

— Žao mi je — trudio se zadržati mir i urazumiti je. — Znam da sam bio previše zauzet serijom posljednje tri godine, ali osjećao sam daje moram nadzirati. Da sam konce ispustio iz ruku, nekome drugome prepustio brigu, moglo se dogoditi da se radnja prizemni, mogla se prometnuti u jednu od onih jeftinih plašljivih sapunarija od kojih mi se koža ježi. Nisam to mogao dopustiti. A serija doista posjeduje cjelovitost. Priznala ti to, Leslie, ili ne, ona se sviđa ljudima. Vjerujem da će u Kaliforniji sve krenuti drukčije... odvijati se profesionalnije... pod strožim nadzorom. Moći ću češće izbivati sa snimanja. — U to je vrijeme ispisivao pojedine ulomke. Ali, sve je još teklo pod njegovim nadzorom.

Leslie je otklonila glavom s izražajem nevjerice. Poznavala ga je bolje. Isto je bilo kad je pisao svoje rane drame. Radio bi dva mjeseca bez stanke, jedva da je jeo i spavao ili mislio na bilo sto

drugo, ali to bi trajalo samo dva mjeseca i u to je vrijeme za nju to još imalo draži. No, više toga nije bilo. Nasmrt joj je dojadilo, bilo joj je dosta napetosti i opsjednutosti i njegove zaludenosti savršenstvom. Znala je da voli nju i dječake, ali ne na način kako je ona željela. Željela je supruga koji odlazi na posao u devet sati izjutra i vraća se kući u šest poslije podne, spreman razgovarati s njom, igrati se s djecom, pomoći joj pri kuhanju večere i potom je odvesti u kino. A ne nekoga tko radi cijelu noć i zatim izjuri iz kuće iscrpljen i izbezumljena pogleda u deset izjutra s naramkom podsjetnika, naputaka i izmjena koje mora predati do početka probe u deset i trideset. Bilo je to previše, prenaporno, prejednolično i, nakon tri godine, dozlogrdilo joj je. Zasitila se i bude li još jednom čula riječi Život vrijedan življenja, ili pak imena likova što ih je on neprestance uvodio ili brisao, znala je da će dobiti histerični napad.

Leslie, pruži seriji priliku, zlato, molim te... pruži meni priliku.Bit će nam krasno u Los Angelesu. Pomisli samo, više neće bitisnijega, neće biti zime. Dječaci će uživati. Vodit ćemo ih na plažu...imat ćemo bazen u vlastitu vrtu... ići u Disnevland... — Ali ona jei dalje otklanjala glavom. Dobro ga je poznavala.

Ne, ja bih ih mogla voditi u Disnevland i na plažu. Ti bi radiocijelo vrijeme, ili bi cijelu noć izbacivao neki lik iz serije, ili gaubacivao prije prve probe, ili bi pak nadzirao snimanje, ili bi grozničavo pisao nešto treće. Kad si posljednji put odveo dječake uZoološki vrt u Bronxu ili bilo gdje drugdje?

U redu... u redu... previše sam radio... znači da sam strahovitološ otac... ili kopile i loš suprug, ili sve to ujedno, ali, tako ti nebesa,Les, godinama smo umirali od gladi. A sada, pogledaj, možeš dobitišto god poželiš, a i djeca također. Jednog ćemo ih dana poslati uotmjene škole, možemo im pružiti što god požele, poslati ih nasveučilište. Je li to tako strašno? A sada dižeš ruke, prije no štose sve to ostvarilo? Baš si izabrala trenutak! — Gledao je u

nju,dok su mu se oči punile suzama te je pružio ruke prema njoj: —Zlato, volim te... molim te, nemoj to uraditi... — Ali, ona mu senije približila, već je oborila oči kako on u njima ne bi vidio bol.Znala je da je voli i znala bolje no itko koliko voli dječake, ali tonije bilo dovoljno. Znala je to, znala je da za vlastito dobro morauraditi to što radi. — Želiš li da ostanemo ovdje? Reći ću im dane miieniaiu miesto snimanja. Ako se samo o tome radi,

. . . . . . jjlas uvukaoi Kahrornija... ostat ćemo ovdje. — Ah, u njegov se '„ J- ,

. . . . . . . >C nC IaQl 0

prizvuk uspanicenosti dok ju je promatrao i znao da r

Kaliforniji.

To ne bi ništa izmijenilo. — Glas joj je bio nizak ■ •joj je silno žao. — Za nas je prekasno. Ne mogu ti'Jedino znam da moram učiniti nešto posve drukčije.

Što, na primjer? Odseliti se u Indiju? Promijenit T '»■stati redovnicom? Što je to drukčije u naučavanju pl/ v ,•• f--?

dovoj plesnoj školi? O čemu to govoriš, dođavola? D/ ■■ .Kakve to ima veze s Kalifornijom ili Julliardom? — Bio'/ J-I 9

ot0

i zbunjen te se najposlije i naljutio. Zašto mu je to • J- ■ vjje on učinio da bi to zaslužio? Teško je radio, dobro r;' • ' imri:

bi se roditelji ponosili njime da su još bili živi, ali ob1 • t- u mt i * • v •• i *i • i i i- ii <*oje iijeKonikad njemu jos nije bilo ni dvadeset godina, od raka, o' ■ J- - u,

.. , . . . ... T . . . . jU i ujecaKc,godine dana, a on nije imao rodbine. Imao je jedino n' L-f- m

a sad mu ona kazuje da ga ostavljaju i da će ponov1, n0ar-ešio

Posve sam, bez tri bića koja voli, zbog toga jer je negdj'^^j njezina previše radio i polučio prevelik uspjeh. Zbog nepraved1 čina, iznenadno je planuo od gnjeva.

™. •• - , . . trajno.Ti naprosto ne razumiješ — ona ce blago ah u^ .

Ne, ne razumijem. Kažeš da ne želiš otići u K;(. -t ' to

ti kažem, ako je tome tako, ostajemo ovdje, bez obzi i 9 ^značiti za seriju. Ljudi će se morati s tim pomiriti. I, što' * z;v:ej; [[{nas to vodi? Vraćamo se na stanje u kojemu smo nekV • „xaja

jšto? Što se događa, Les? — Dvoumio se između srdf xr :„^ nnu

nije znao što bi trebao reći da ona promijeni mišljenje jeoHeovoiinije bilo jasno da se ona odlučila, i da nije bilo načina da

. . . . se napunile— Ne znam kako da ti to kažem... — Oči su joj se Drjgmi_i0

suzama dok ga je gledala, i u jednom trenutku nje-mi)da je zakoračio u jedan od zapleta iz svoje serije i više'

izbaviti... Hoće li Leslie napustiti Billa?... Može li se/ T J

izmijeniti?... Da li Leslie doista shvaća koliko je Bili voli •• J '_no je poželio nasmijati se ili rasplakati, ali nije učinioGotovo je. To je jedini način da se to izgovori. Kalil'Titime ni u kakvoj vezi. Naprosto si to dosad nisam m(-• • A. . . . . . . . ^ ,. v. . . . život, zaie*u-

ah sad jesam. Ne mogu ovako dalje. Zehm živjeti vlastitih i- -• ■ „tjno s dječacima. Želim se baviti svojim poslom, Bille... nt',

„..ic.;!;^ .H^.

. .

se ne mo že

,» prisiliti >dasa serijom danju i noću... — I s njim. Ali nije se mog)1

drugo, ali to bi trajalo samo dva mjeseca i u to je vrijeme za nju to još imalo draži. No, više toga nije bilo. Nasmrt joj je dojadilo, bilo joj je dosta napetosti i opsjednutosti i njegove zaluđenosti savršenstvom. Znala je da voli nju i dječake, ali ne na način kako je ona željela. Željela je supruga koji odlazi na posao u devet sati izjutra i vraća se kući u šest poslije podne, spreman razgovarati s njom, igrati se s djecom, pomoći joj pri kuhanju večere i potom je odvesti u kino. A ne nekoga tko radi cijelu noć i zatim izjuri iz kuće iscrpljen i izbezumljena pogleda u deset izjutra s naramkom podsjetnika, naputaka i izmjena koje mora predati do početka probe u deset i trideset. Bilo je to previše, prenaporno, prejednolično i, nakon tri godine, dozlogrdilo joj je. Zasitila se i bude li još jednom čula riječi Život vrijedan življenja, ili pak imena likova što ih je on neprestance uvodio ili brisao, znala je da će dobiti histerični napad.

Leslie, pruži seriji priliku, zlato, molim te... pruži meni priliku.Bit će nam krasno u Los Angelesu. Pomisli samo, više neće bitisnijega, neće biti zime. Dječaci će uživati. Vodit ćemo ih na plažu...imat ćemo bazen u vlastitu vrtu... ići u Disnevland... — Ali ona jei dalje otklanjala glavom. Dobro ga je poznavala.

Ne, ja bih ih mogla voditi u Disnevland i na plažu. Ti bi radiocijelo vrijeme, ili bi cijelu noć izbacivao neki lik iz serije, ili gaubacivao prije prve probe, ili bi pak nadzirao snimanje, ili bi grozničavo pisao nešto treće. Kad si posljednji put odveo dječake uZoološki vrt u Bronxu ili bilo gdje drugdje?

U redu... u redu... previše sam radio... znači da sam strahovitološ otac... ili kopile i loš suprug, ili sve to ujedno, ali, tako ti nebesa,Les, godinama smo umirali od gladi. A sada, pogledaj, možeš dobitišto god poželiš, a i djeca također. Jednog ćemo ih dana poslati uotmjene škole, možemo im pružiti što god požele, poslati ih nasveučilište. Je li to tako strašno? A sada dižeš ruke, prije no što

se sve to ostvarilo? Baš si izabrala trenutak! — Gledao je u nju,dok su mu se oči punile suzama te je pružio ruke prema njoj: —Zlato, volim te... molim te, nemoj to uraditi... — Ali, ona mu senije približila, već je oborila oči kako on u njima ne bi vidio bol.Znala je da je voli i znala bolje no itko koliko voli dječake, ali tonije bilo dovoljno. Znala je to, znala je da za vlastito dobro morauraditi to što radi. — Želiš li da ostanemo ovdje? Reći ću im dane miieniaiu miesto snimanja. Ako se samo 0 tPBftfi.radi, dođavola

i Kalifornija... ostat ćemo ovdje. — Ali, u njegov se glas uvukao prizvuk uspaničenosti dok ju je promatrao i znao da se ne radi o Kaliforniji.

To ne bi ništa izmijenilo. — Glas joj je bio nizak i blag i bilojoj je silno žao. — Za nas je prekasno. Ne mogu ti to objasniti.Jedino znam da moram učiniti nešto posve drukčije.

Što, na primjer? Odseliti se u Indiju? Promijeniti vjeru? Postati redovnicom? Što je to drukčije u naučavanju plesa u Julliar-dovoj plesnoj školi? O čemu to govoriš, dođavola? Da želiš otići?Kakve to ima veze s Kalifornijom ili Julliardom? — Bio je povrijeđeni zbunjen te se najposlije i naljutio. Zašto mu je to uradila? Štoje on učinio da bi to zaslužio? Teško je radio, dobro radio, njegovibi se roditelji ponosili njime da su još bili živi, ali oboje su umrlikad njemu još nije bilo ni dvadeset godina, od raka, oboje tijekomgodine dana, a on nije imao rodbine. Imao je jedino nju i dječake,a sad mu ona kazuje da ga ostavljaju i da će ponovno biti sam.Posve sam, bez tri bića koja voli, zbog toga jer je negdje pogriješio,previše radio i polučio prevelik uspjeh. Zbog nepravednosti njezinačina, iznenadno je planuo od gnjeva.

Ti naprosto ne razumiješ — ona će blago ali ustrajno.

Ne, ne razumijem. Kažeš da ne želiš otići u Kaliforniju. Jati kažem, ako je tome tako, ostajemo ovdje, bez obzira što će toznačiti za seriju. Ljudi će se morati s tim pomiriti. I, što sada? Kamonas to vodi? Vraćamo se na stanje u kojemu smo nekoć živjeli, ilišto? Što se događa, Les? — Dvoumio se između srdžbe i očaja inije znao što bi trebao reći da ona promijeni mišljenje. No, još

munije bilo jasno da se ona odlučila, i da nije bilo načina daje odgovori.

Ne znam kako da ti to kažem... — Oči su joj se napunilesuzama dok ga je gledala, i u jednom trenutku njemu se pričiniloda je zakoračio u jedan od zapleta iz svoje serije i više se ne možeizbaviti... Hoće li Leslie napustiti Billa?... Može li se Bili uistinuizmijeniti?... Da li Leslie doista shvaća koliko je Bili voli?... Iznenadno je poželio nasmijati se ili rasplakati, ali nije učinio ni jedno. —Gotovo je. To je jedini način da se to izgovori. Kalifornija nije stime ni u kakvoj vezi. Naprosto si to dosad nisam mogla priznati,ali sad jesam. Ne mogu ovako dalje. Želim živjeti vlastiti život, zajedno s dječacima. Želim se baviti svojim poslom, Bille... ne želim živjetisa serijom danju i noću... — I s njim. Ali nije se mogla prisiliti da

to izgovori. Izražaj boli u njegovim očima bio je toliko snažan te je ona pomislila da bi se mogao onesvijestiti. — Žao mi je... —

Izgledao je kao da ga je netom pogodio grom. Bio je samrtno blijed, a velike mu plave oči bile ispunjene tjeskobom:

Uzimaš dječake? — Što je učinio da bi to zaslužio? Obojesu toga bili svjesni, jer, bez obzira na to koliko je bio zauzetposljednje tri godine, obožavao ih je.

Ne možeš se sam o njima brinuti u Kaliforniji — bila je tojednostavna tvrdnja, dok je on užasnuto piljio u nju.

Ne mogu, ali ti možeš poći sa mnom i pomoći mi. — Bilaje to blijeda šala, ali nijednome nije bilo do šale.Bille, nemoj...Hoćeš li im dopustiti da me viđaju? — Potvrdno je kimnulai on se slijepo ponadao da misli ozbiljno. Na trenutak je pomislioda napusti seriju, ostane u New Yorku i zamoli je da ga ne napusti.Ali, osjećao je, bez obzira što on uradio, sad je bilo prekasno. Usrcu, duši i mislima, ona ga je već napustila. Jedino što si je onsada zamjerao bilo je što to nije prije zapazio. Da jest, možda jejoš mogao nešto izmijeniti. Ali sada, dovoljno ju je dobro poznavaoda bi znao kako se ništa ne može uraditi. Sve je bilo završeno, bezcvileža i jauka. Izgubio je rat davno prije no što je saznao za njegovpočetak. Njegov je život bio završen.Naredna dva mjeseca bijahu čista agonija i još bi zaplakao kad

bi se toga sjetio. Valjalo je reći dječacima. Pomoći im da se presele u neki stan na West Sideu prije no što je otišao. Prva noć bez njih u stanu. Iznova i iznova, razmišljao je o tome da odustane od serije i zamoli je da mu se vrati, ali bilo je očevidno da su za nj njezina vrata nadalje bila zatvorena i da se nikad više neće otvoriti. Prije svog odlaska, saznao je još da je ona »jako naklonjena« nekom učitelju plesa u Julliardovoj školi. Nije se upustila u ljubavnu pus-tolovinu, i Bili ju je dovoljno dobro poznavao da bi znao kako mu je ona bila vjerna, ali, zaljubila se u momka i to je dijelom bio razlog njezina odlaska. Željela je buti slobodna, kako bi nastavila svoj

odnos s njim, bez osjećaja krivnje i bez Billa Thigpena. Ona i njezin učitelj plesa imali su gotovo sve zajedničko, naglasila je, a Bili i ona to više nemaju, izuzev djece. Adam je bio očajan kad je čuo da on odlazi, no do pola tri prilično se pribrao. Tommyu je bilo svega osam mjeseci i izgledalo je da nije bio svjestan promjene.

Jedino je Bili do kraja osjećao težinu događaja, oči mu se punile suzama i polagano tekle niz obraze, dok je avion sporo nadlijetao New York i usmjerio se prema Kaliforniji.

Kad se našao ondje, Bili se osvetnički zagnjurio u seriju. Radio je danju i noću, a ponekad bi čak prespavao na ležaju u svom uredu, dok su pohvale i dalje pljuštale, i serija dobila bezbrojne nagrade. Tijekom sedam godina, koliko je Bili Thigpen proveo u Kaliforniji, jedva da je bio nešto manje opsjednut serijom. Život vrijedan življenja postao je njegov ponos i radost, njegovim dnevnim sudrugom, najboljim prijateljem, njegovim čedom. Nije više bilo raz-loga da se tome opire. Njegov je posao postao njegova svakodnevna strast.

Dječaci su ga posjećivali za kraćih praznika tijekom godine i mjesec dana za ljetnih praznika, a volio ih je više no ikad. Ali, či-njenica da je od njih bio udaljen pet tisuća kilometara, a zapravo ih želio vidjeti svakoga dana, i nadalje je bila veoma bolna. Mnoge su žene prolazile njegovim životom, ali njegovo jedino stalno društvo bila je serija i glumci koji su u njoj igrali. A živio je i za praznike što ih je provodio s Adamom i Tommvem. Leslie se bila davno preudala za učitelja iz Julliardove plesne škole i imala s njim dvoje djece te se najposlije odrekla poučavanja plesa. Sa četvoro djece u kući ispod deset godina starosti, imala je pune ruke posla, ali, činilo se da joj to odgovara. Povremeno bi ona i Bili razgovarali preko telefona, posebice kad bi dječaci odlazili k njemu ili bi se jedan razbolio, ili bi iskrsnuo neki problem, ali više nije bilo mnogo toga o čemu bi njih dvoje mogli razgovarati, izuzev o Adamu i To-mmyu. Bilo se teško čak i prisjetiti kako je izgledalo kad su bili u braku. Bol zbog toga što ju je izgubio iščiljela je, a sjećanja na dobra vremena bila su maglovita. Ništa nije preostalo, izuzev dječaka. A oni bijahu istinska ljubav njegova života. Ljeti, kad bi s njim proveli mjesec dana, njegova bi strast spram njih nadilazila sve stoje osjećao za seriju, pažnja koju im je upućivao bila je mnogo snažnija. Svake bi godine uzimao mjesec dana godišnjeg odmora i obično bi dio ljetovanja putovali, a ostalo vrijeme proveli u Los Angelesu, odlazeći u Disnevland, posjećujući prijatelje, ili bi dječaci tumarali uokolo dok bi im on kuhao i brinuo se o njima, i svaki put iznova patio kad bi krenuli u New York i ostavljali ga. Starijem sinu, Adamu, sada je bilo gotovo deset godina, bio je odgovoran, zgodan, ozbiljan i veoma.„nalik na svoju majku; Tornmv je bio još

beba, smušen, ponekad pravo djetence, iako mu je bilo već sedam godina, hirovit i rastresen, i ponekad vrlo, vrlo zabavan. Leslie je često govorila Billu da je Tommy njegova slika i prilika, ali njemu to nije tako izgledalo. Obožavao je obojicu i za dugih, samotnih noći u Los Angelesu srce bi ga još boljelo od želje da žive svi zajed-no. Bila je to jedina stvar u njegovu životu zbog koje je žalio, jedino što nije mogao promijeniti, jedino što ga je uistinu žalostilo, iako se trudio da to prebrodi. Ali, pomisao na to da ima dvoje djece koju voli a tako ih rijetko vida činila mu se previsokom cijenom za brak u kome je pogriješio. Zašto je njoj dodijeljeno da budu kod nje a nisu kod njega? Zašto je ona nagrađena za izgubljene godine a on kažnjen? Je li to pravedno? Nije. A to ga je samo uv-jerilo u jedno. Nikad više neće dopustiti da se to ponovi. Nikad se više neće bezumno zaljubiti, oženiti se, imati djecu i izgubiti ih. Točka. Nikad više. I, tijekom godina, iznašao je izvanredno rješenje. Glumice. Gomile glumica. Kad god se našlo vremena. A to nije bilo često.

Kad je stigao u Kaliforniju, pateći zbog toga što se rastao od Leslie i djece, zahvalno je pao u zagrljaj ozbiljne režiserke i družio se s njom pola godine, što ga je gotovo odvelo u propast. Ona se preselila k njemu i preuzela njegov život u svoje ruke, pozivala prijatelje, namještala stan po svom ukusu, upravljalja njegovim životom sve dok nije osjetio da se guši. Prije je pohađala UCLA, diplomirala na Yaleu, neprestano govorila o doktoratu i bavila se »ozbiljnim filmom«, stalno naglašavajući kako je Život ispod njegove razine. Govorila mu o seriji kao o oboljenju od kojega bi se ubrzo mogao izliječiti samo kad bi dopustio da mu ona pomogne. Uz to, mrzila je djecu i neprestano sklanjala fotografije dječaka. Za divno čudo, trebalo mu je punih šest mjeseci da dođe do daha i preuzme stvari u svoje ruke. Trebalo mu je šest mjeseci, jer je ona bila izvanredna u krevetu, ophodila se spram njega kao da mu je šest mjeseci u trenutku kad je njemu očajnički trebala njega i slično, a izgledalo je da zna sve o televizijskoj proizvodnji u Los Angelesu. Ali, kad mu je kazala da prestane spominjati svoju djecu i da ih zaboravi, iznajmio je bungalov na Beverlv Hillsu na mjesec dana, dao joj ključ od stana, rekao joj da nimalo ne žuri i da ga nazove kad nađe odgovarajući stan za sebe. Istog je poslijepodneva prenio svoje stvari u bungalov da je ne bi susreo sljedeće četiri go-

dine, sve do neke svečane dodjele nagrada kojom je prilikom ona hinila da ga ne pozna.

Sve što je uslijedilo bile su namjerno površne i lagodne veze. Glumice, zvjezdice, statistkinje, manekenke, djevojke što su se že-ljele ugodno provesti kad bi on za to imao vremena i koje su uživale da ih vodi na različite prijeme kad ne bi nastupilo razdoblje ozbiljne zabrinutosti zbog nekih promjena u seriji, a one pak nisu tražile ništa više. Uz njega, bilo je i drugih muškaraca u njihovu životu i činilo se da se ne ljute kad ih on ne bi nazvao. Poneke bi mu pov-remeno priredile večeru, ili bi je on priredio njima, jer je volio kuhati, a one koje bi voljele djecu, ponekad bi pošle s njim i sa dječacima u Disnevland, no češće je on uživao s dječacima za njihova posjeta Kaliforniji.

U posljednje vrijeme, Bili se upustio u ljubavnu pustolovinu s nekom glumicom iz serije. Svlvia je bila lijepa djevojka iz New Yorka i imala je važnu ulogu u seriji. Bio je to prvi put nakon dugo vremena da si dopusti vezu s osobom koja radi. No, ona je izvanredno izgledala i bilo je teško odoljeti. Dospjela je na televiziju prije mnogo godina, kao dijete-glumica i manekenka, pojavila se na naslovnoj stranici »Voguea«, godinu dana radila u Parizu kod Lacroixa i tijekom šest mjeseci dobivala u Los Angelesu manje uloge u prilično neuspjelim filmovima. Bila je dosta dobra glumica, što je prilično iznenađivalo, i draga djevojka, što se odražavalo i na seriji, i Bili se naprosto začudio koliko mu se ona svidjela. Svidjela mu se. Nije se u nju zaljubio. Ljubav je bila nešto što je on čuvao za Adama i Tommva koji su tada bili u devetoj i sedmoj godini. Svlvii su bile dvadeset i tri te bi ponekad pomislio da se i sama ponaša poput djeteta. Osim što je bila srdačna, bilo je u njoj neke jednostavnosti i bezazlenosti što ga je diralo i zabavljalo. Usprkos svome popri-ličnom iskustvu, radeći kao glumica i manekenka tijekom devet godina, izgledalo je da ju je sve to ostavilo neizvještačenom, što je za nj u to vrijeme bilo i osvježujuće i naporno. Bila je nevjerojatno nesvjesna neizostavnih borbi što su se uvijek vodile iza kamere u studiju, pred kojom je kojiput izvodila izvanredne stvari, ali je bivala lakim plijenom iskusnijih žena s kojima bi glumila. Bili ju je pak stao upozoravati da mora biti opreznija spram njihovih igara i neprilika u koje su je one potajice željele uvaliti. No, bezazlena poput djeteta, ona je prolazila kroza sve to i činilo se da je to zabavlja, dok bi Bili bio odveć zauzet da joj pravi društvo, a to se

znalo dogoditi i tijekom više tjedana, jer bi radio na uvođenju novih likova ili pak na iznenadnu uklanjanju jednoga. Uvijek se trudio da radnji pridoda svježine i da gledateljstvo očara beskrajnim obratima radnje.

Kad su mu bile trideset i dvije godine, postao je kraljem sapun-skih serija, što je potvrđivala cijela polica s nagradama Emmy u njegovu uredu. Ali, kao i uvijek, bio bi toga posve nesvjestan kad bi ušao u svoj ured i stao koračati amo — tamo premišljajući kako će glumci koji su snimali toga dana primiti neočekivane promjene što ih je uveo u posljednjem trenutku. Dva bi se ženska lika obično s time dobro nosila, ali jedan bi od muških glumaca obično planuo na takva iznenađenja u posljednji čas, jer bi ga promjene odveć nervirale. Sudjelovao je u seriji već dvije godine i Bili je dosad u nekoliko navrata razmišljao da ga zamijeni s nekim drugim glum-cem, no sviđala mu se ljudskost što ju je unosio u radnju i snaga njegove glume kad bi vjerovao riječima koje je izgovarao.

Činilo se da serija mnogo znači neznanim milijunima gledatelja diljem Sjedinjenih Država, a količina pisama podrške što su ih primali Bili, glumci i producent doista je bila zapanjujuća. Glumačka i snimateljska ekipa postale su tijekom godina nekom vrstom obitelji i svima je njima serija mnogo značila. Postala je ona domom i načinom življenja za mnoge nadarene ljude.

Tog je poslijepodneva njegova ljubavnica Svlvia trebala glumiti svoju ulogu Vaughn Williams, prekrasnu mlađu sestru glavne junakinje Helene. Vaughn se upustila u ljubavnu zgodu sa svojim šogorom, a on ju je naučio na drogu, a da za sve to nije znao nitko u njezinoj obitelji, a ponajmanje njezina sestra. Uhvaćena u mrežu iz koje se, čini se, nije bila kadra izbaviti, jer ju je njezin šogor sve dublje uvlačio vodeći je do vlastita uništenja. U neočekivanu slijedu događaja što su se zbili na snimanju toga dana, Vaughn je trebala biti svjedokom ubojstva što ga je počinio John, a policija će goniti Vaughn zbog sumnje da je ona ubila preprodavača droge koji je je snabdijevao otkad ga je John s njim upoznao. Bilo je teško uskladiti toliki niz događaja i Bili je pomno nadzirao scenariste, spreman da se umiješa u slučaju potrebe. No upravo je zahvaljujući takvu spletu događaja serija prikazivana gotovo deset godina. Bili je bio veoma zadovoljan poslom obavljenim toga jutra te je zacrtavao dalji razvoj radnje sjedeći u svome uredu, zapalivši cigaretu i srknuvši iz šalice gutljaj vruće kave što ju je netom bila

donijela njegova sekretarica. Pitao se što će Svlvia reći na promjene u rukopisu koje joj je upravo doturio kroz vrata njezine garderobe. Nije je vidio od prethodne noći, kad je otišao iz njezina stana u tri sata ujutro i stigao u ured, da bi počeo razrađivati namisao koja gaje progonila cijele večeri. Spavala je kad je odlazio, a on je pošao kući otuširati se i preodjenuti prije no što je stigao u ured u pola pet. Ugođaj u njegovu uredu bio je grozničav, a u pola jedan je skočio na noge, zapalio cigaretu i požurio u studio gdje je promatrao redatelja koji je pažljivo proučavao promjene unesene u posljednjem trenutku.

Tog je redatelja Bili poznavao godinama, bio je on holivudski veteran koji se prihvatio posla na seriji nakon što je bio uprizorio brojne uspješne televizijske filmove. Bio je on nadasve ozbiljan izbor, s obzirom da je bila riječ o sapunskoj seriji na dnevnom programu televizije, ali Bili je znao što čini. Allan McLoughlin je sve držao na uzdi, a sada je ozbiljno razgovarao sa Svlviom i s glum-cem koji je glumio ulogu Johna, kad je Bili ušao u studio i suzdržano stao u skroviti kutak prostorije, odakle je mogao promatrati a da nikoga ne ometa.

Kavu, Bille? — upitala je mlada zapisničarka. Pogledavala gaje već godinu dana. Sviđao joj se. Bio je on osoba za koju bi nekiljudi kazali da je »medo«, visok, snažan, topao, drag, zgodan aline prelijep, spreman na smijeh i blag u nastupu, što je sve na nekinačin ublažavalo napetost u kojoj se odvijao posao. No, Bili se samonasmiješio i otklonio glavom. Bila je zgodna djevojka, ali nikad onjoj nije mislio drukčije nego kao o zapisničarki. Kad bi se obreou studiju, bio je odveć zaokupljen te ništa nije privlačilo njegovupažnju izuzev onoga što se događalo pred kamerama, ili pak unjegovoj glavi, dok je zamišljao buduće obrate i zaplete.Ne, hvala — nasmiješio se i djevojka iznova obrati pažnju naredatelja. Ugledao je Svlviu kako ponavlja svoj tekst, dok su glumcikoji su glumili Helenu i Johna tiho raspravljali u kutu. Dvojica su

bila odjevena u policajce, a »žrtva«, preprodavač droge »John«,trebao je biti ubijen na snimanju toga dana te je već imao na sebikrvlju umrljanu košulju što je djelovala zbunjujuće stvarno. Smijaose i razmjenjivao šale s jednim od snimateljskih pomoćnika. Bioje to njegov posljednji dan rada na seriji i nije bilo teksta koji bitrebao učiti. Bit će on, naime, mrtav u trenutku kad ga kamera prviput pokaže.

Dvije minute — začuo se glas dovoljno zvonak da ga svi čuju,te Bili oćuti blagi laskavi grč uzbuđenja u želucu. Uvijek bi ga osjetio. Osjetio je takav probod još kad je u mladosti glumio, zavrijeme studija. A u Nevv Yorku bi mu doslovce pozlilo svake večerijedan sat prije podizanja zavjesa za izvedbe neke od njegovih drama.I sada, deset godina nakon što se rodio Život, još bi osjetio grčsvaki put prije početka snimanja. Što ako sve odleti u zrak?... Akopohvala izostane?... Ako ljudi ne budu željeli gledati?... Ako glumciodu?... Ako pogriješe u tekstu?... Ako... beskrajne su bilemogućnosti da se dogodi neka strahota.Jedna minuta! — Čvor pri vrhu želuca snažnije se stegnuo.Billove su oči oštro motrile prostoriju. Svlviu kako zatvorenih očijujoš jednom ponavlja tekst i pribire se. Helenu i Johna na naznačenimmjestima, spremne za žestoki okršaj kojim je trebalo započetisnimanje toga dana. Preprodavač droga je stajao postrani i jeosendvič s hladnom govedinom u svojoj košulji umrljanoj krvlju initko nije više izustio ni riječi kad je pomoćnik redatelja podigaoruku ispruženih prstiju pokazujući da ima još pet sekundi dopočetka snimanja... četiri... tri... dva... jedan prst... skok u Billovojnutrini i ruka se spustila, a Helen i John se stali bijesno boriti psujućiali u granicama koje će cenzori propustiti, situacija napeta dorasprsnuća. Billu su te riječi poznate, ali povremeno, kao što uvijekbiva, glumci ponešto ubacuju. Helen više no John, ali Billu to ne

smeta dok se ne udalje previše od potke ili pak zakrile ostale glumce.Dosad je sve u redu... nakon četiri minute, vrata se treskom zatvaraju i radnju prekida reklamni spot. Helen se povlači s mjestasnimanja mrtvački blijeda. Posao glumaca je kratak ali iscrpljujuć,dijalozi i situacije toliko stvarni te nekako svi u njih povjeruju. Bilihvata njezin pogled i smiješi se. Ona odlazi. Ruka se iznova diže.Potpuna tišina. Ni zvuka, nijedna kovanica ne zvecka u džepu, iliključ na lančiću za ključeve, niti se čuje ičiji korak. John je otišaou udaljenu seosku kuću preprodavača droge koji je anonimno nazvao Helen i obznanio joj ljubavnu vezu njezine sestre s njezinimmužem. Odjekuju hici, a mi vidimo tek ispruženo tijelo muškarcau košulji natopljenoj krvlju kako leži na podu, očevidno mrtav.Krupni plan Johnova lica, ubojstven pogled u njegovu oku, dokVaughn stoji pokraj njega. Zatamnjenje. Otamnjenje. Krupni plan.Vaughn nevjerojatno lijepa izgleda u svome malom ali raskošnomstanu. John ga je iznajmio i od dobre djevojke učinio pokvarenu;

vidimo je kako se oprašta s nekim muškarcem. Bez riječi shvaćamo daje ona kol — gerla. Vaughn gleda u kameru, zbunjena, prekrasna, ali nekako staklasta pogleda. Bili pomno motri odvijanje radnje i osjeća olakšanje kada slika blijedi i odmjenjuje je naredni reklamni spot. Svakog

a dana čini se kao da je riječ o novoj predstavi, novoj drami, posve novom svijetu i čarobnost toga nikad ga nije prestala opčinjavati. Ponekad se pita zašto je sve na svome mjestu, kako to da serija postiže toliki silni uspjeh, a potom se pita da li je to stoga što se on u nju toliko unosi. Pita se — ali rijetko — što bi bilo sa serijom daje prodao cijeli projekt, ili daju je napustio prije više godina... da je ostao u Nevv Yorku... bavio se nečim drugim... ostao u braku s Leslie i s dječacima... da li bi imali još djece? Da li bi pisao drame za Brodvvav? Da li bi uspio? Da li bi se dosad rastali? Bilo je neobično osvrtati se i pogađati...

Tada Bili napusti studio, uvjeren da se taj isječak radnje odvija kako treba te da nije potrebno ostati dokraja. Redatelj je sve nad-zirao i Bili je polako koračao prema svom uredu, osjećajući se iscrpljenim, olakšanim i sigurnim u vođenje narednih isječaka. Jedna od stvari koja mu se sviđala u seriji bilo je što mu ona nikad nije dopuštala da se zalijeni ili uspava, posao se nije mogao naprosto zanemariti ili slijediti ustaljene obrasce i događaje. Radnja je uvijek morala biti svježa, od sata do sata, jer bi, u protivnome, serija naprosto odumrla. I volio je uzbudljivost dnevnog iskušenja. Nakon što je izazovu odgovorio, vratio se u svoj ured i ispružio se koliko je dug i širok na kauču, gledajući kroz prozor.

Kako je bilo? — pitala je Betsy. Bila ju je već gotovo dvijegodine sekretarica, što u televizijskom poslu znači gotovo polovinuživota. Radila je i kao zabavljačica u noćnom programu.

Bilo je u redu. — Izgledao je opušteno i zadovoljno. Čvoru njegovu želucu prometnuo se u zadovoljno romorenje. — Je litko što javio u vezi s izmjenama? — Nedavno je, naime, poslaonekoliko naputaka u vezi s režijskim izmjenama i zanimalo ga jekako je to primljeno, iako je bio prilično uvjeren da će svi pristatina ono što želi.

Još nije. Mislim da je Leland Harris izvan grada, a tako jei s Nathanom Steinbergom. — Bogovi što su upravljali njegovimživotom, svemoćni, svemisleći, svevideći, sveznajući. On i Nathanbi povremeno odlazili u ribolov i, iako se govorilo da je živi vrag,

i.

Bili ga je zapravo volio i tvrdio da je prema njemu uvijek veoma ugodan. — Odlazite li rano večeras? — Betsev ga je pogledala puna nade. Jednom kad je bio stigao u sam osvit zore, napustio je ured prije pet sati, ali to je bila rijetkost te je i ovaj put zanijekao glavom, dok je prelazio sobom do svoga radnog stola na kojemu je stajao njegov stari pisaći stroj. Bio je to stroj marke »royal«, jedna od rijetkih uspomena što su mu ostale od oca.

Mislim da ću ostati ovdje. Ono što smo danas izmijenili, ispaloje jako dobro, ali to znači da moramo još mnogo toga promijenitiu narednim ulomcima. Treba iznova napisati dio o Barnesu. Upravosmo ga ubili. A Vaughn je dospjela u zatvor, da i ne spominjemočinjenicu da je Helen otkrila sve u vezi s Johnom, a vidjet ćeš štoće biti kad još otkrije da se njezina mlađa sestra upustila u sve isva da bi se domogla droge, a sve zahvaljujući svome dragomsuprugu. — Ozareno se smiješio dok je ispružio noge ispod stolai naslonio se na ruke što ih je zabacio iza glave u položaju pos-vemašnjeg užitka i opuštenosti.

Imate bolesnu maštu. — Betsev iskrivi lice, zatvori vrata uredai potom iznova proviri: — Želite li da vam nešto naručim iz kantinevečeras?

Tako mi Boga... Sad mi je jasno da me pokušavaš ubiti. No,pošalji mi nekoliko sendviča i termos — bocu s kavom, pa to ostavina svom stolu. Poslužit ću se ako ogladnim. — Ali, najčešće bi bilaponoć prije no što bi se sjetio pogledati na sat, a tada više nijebio gladan. Betsev je često govorila daje čisto čudo kako nije umrood gladi kad bi vidjela da je radio cijele noći, ostavivši krcate pepeljare opušaka, četrnaest šalica ledene kave i pola tuceta nedirnutih

sendviča.

Trebali biste poći kući i odspavati.

Hvala, mama. — Nasmijao se dok je ona zatvarala vrata. Bilaje ona silna osoba i sviđala mu se.

Još se smijuljio razmišljajući o Betsev, kad su se vrata ponovno otvorila i on podigne pogled. Kao i uvijek kad bije ugledao, duboko bi uzdahnuo zbog njezina izgleda. Bila je to Svlvia, još u odijelu i šminki sa snimanja, i izgledala je zapanjujuće.

Bila je visoka, mršava i lijepo građena, s krupnim visoko pos-tavljenim silikonskim grudima koje su upravo preklinjale mu|kajrc6-

da se maše i dohvate ih, i s nogama za koje se činilo da joj rastu iz ramena. Bila je gotovo jednako visoka kao i Bili, a slapovi guste crne kose slijevali su joj se do pojasa; imala je sniježnobijelu put i zelene oči zapanjujuće nalik onima u mačke. Bila je to djevojka koja bi na svakome mjestu zaustavila promet, pa čak i u Los An-gelesu, gdje su glumice, manekenke i prekrasne djevojke bile uobičajena pojava. Ali Svlvia Stevvart nije bila obična pojava i Bili je prvi priznao da je iznimno pripomogla uspjehu serije.

—Dobro si obavila posao, zlato. Bila si izvanredna danas. Uostalom, uvijek si to. — Ustao je dok se ona smiješila i obišao stolda bi je poluozbiljno poljubio, dok je ona sjela u naslonjač i prekrižila noge, a on je gledao šuteći kako mu je srce brže zakucalo:—Bože, uništiš me kad me ovako dođeš posjetiti. — Bila je odjevenau izazovnu malu crnu haljinu koju je nosila u posljednjem prizorusnimanja i ta je odjeća bila bjelodano pun pogodak. Kostimografju je posudio kod Freda Hevmana. — Najmanje što bi mogla uraditijest da navučeš košulju i traperice. — Ali, ni to nije bilo bolje. Nosilaje traperice, tijesno pripijene uz tijelo, i jedino na što bi mislio kadbi je ugledao u njima, bilo je kako da ih skine.

Kostimograf je rekao da mogu zadržati haljinu. — Uspijevalojoj je na neki način istodobno izgledati i nevino i izazovno.

Lijepo. — Nasmiješio joj se ponovno dok je sjedao za stol.— Lijepo ti stoji. Možda bismo sljedećeg tjedna mogli izići navečeru, pa bi je mogla odjenuti.

—Sljedećeg tjedna? — Izgledala je poput djeteta kojemu sunetom kazali da će joj omiljena lutka ostati na popravku do narednog utorka.

— Zašto ne bismo izišli večeras? — Namrštila se, a njega kao daje to pomalo zabavljalo. U nekim je prizorima Svlvia bila izuzetno dobra. Bila je to još jedna njezina osobina, izuzev izvanredna izgleda i neodoljivo privlačna tijela.

—Primijetila si danas na snimanju daje došlo do nekoliko promjena, pa tako lik koji ti glumiš završava u zatvoru. Dramaturzimoraju napisati gomilu novih prizora, pa je nužno da i ja napišemponeki ili barem nadzirem njihov posao. — Tko god gaje poznavao,znao je da će narednih nekoliko tjedana raditi osamnaest dodvadeset sati dnevno, prateći snimanje, dotjerujući, dopisujući, atekst koii će proizići vrijedit će tolikog truda.. _ ._. ........

Ne možemo nekud otići ovog vikenda? — Nevjerojatne nogeukrstile su se i prekrstile izazvavši pometnju u Billovim trapericama,no ona je hinila da ništa ne primjećuje.Ne, ne možemo. Bude li me poslužila sreća i sve krene kakotreba, možda bismo u nedjelju mogli odigrati kraću partiju tenisa.Mrštenje se produbilo. Svlvia nije bila zadovoljna: — Htjela sam

otići u Vegas. Gomila ljudi iz serije Moja kiića odlazi u Vegas na vikend. — Moja kiića je bila najopasniji suparnik Billovoj seriji.

Nema pomoći, Svlvia. Moram raditi. — I tada, znajući da ćebiti jednostavnije da ona pode bez njega negolida ostaje i rogobori,on joj predloži da ode u Vegas s ostalima: — Zašto ne pođeš snjima? Sutra ne snimaš, a moglo bi biti zabavno. Ja ću i tako ovdjeimati posla preko cijelog vikenda. — Pri tom je rukama pokazaona četiri zida svog ureda, jer, iako je bila tek srijeda, znao je dasu pred njim tri ili četiri dana naporna rada i nadziranja pisaca,a Svlvica se, izgleda, razveselila prijedlogu da ode bez njega.Hoćeš li doći u Vegas kad završiš? — Ponovno je nalikovalana dijete i ponekad bi ga njezina prostodušnost dirnula. Istini zavolju, više ga je privlačilo njezino tijelo i bio je s njom već nekolikomjeseci u površnome ljubavnom odnosu na koji nije bio naročitoponosan. Bila je ona ugodna osoba i sviđala mu se, ali nije mu biladovoljno zanimljiva i znao je da ni on uvijek ne zadovoljava njezinepotrebe. Trebao joj je netko slobodan tko će s njom tumarati uokolo,plesati, odlaziti na otvorenja i proslave, na večere o desetu satukod »Spagoa«, a najčešće bi on bio zauzet oko serije te bi pisaonove prizore, ili bi ponekad bio odviše iscrpljen da bilo gdje

iziđe,dok holivudske sjedeljke i tako nisu bile njegova jaka strana.Ne vjerujem da ću završiti na vrijeme da bi igdje odlazio.Vidjet ćemo se u nedjelju navečer kad se vratiš. — Taj mu jeraspored savršeno odgovarao, kao i osjećaj da će je skinuti s leđa,iako se stidio te pomisli. Ali, godilo mu je saznanje da je sretnanegdje drugdje a ne da ga svaka dva sata naziva u ured i raspitujese kad će završiti s poslom.U redu. — Ustala je zadovoljna izražaja: — Ne ljutiš se? —Osjećala se malko krivom što ga ostavlja, no on se samo nasmiješioi otpratio je do uredskih vrata.Ne, ne ljutim se, ali nemoj da ti momci iz Moje kuće ponudepotpisivanje ugovora. — Nasmijala se i ovaj ju je put snažno poljubiou usta: — Nedostajat ćeš wL...

— I ti meni. — Ali nije bilo ni traga čežnji u njenim očima dok ga je gledala, i on se u hipu upitao je li nešto pošlo po zlu. Bilo je to nešto stoje već ugledao u očima žena..., ponajprije Leslienim. Bio je to način na koji su žene ponekad iskazivale neke stvari a da ne bi izgovorile ni riječi. Bilo je to u vezi s osjećajem ostavljenosti i samoće. Dobro je to poznavao, ali sada se tu više ništa nije moglo izmijeniti. Nije to ni prije uradio, kad mu je bilo trideset i devet godina, a sad je zamišljao da je prekasno da se upušta u neke promjene.

Svlvia je otišla, a Bili se iznova latio posla. Pred njim je bilo brdo bilježaka koje je želio unijeti u novi scenarij, kao i sve prateće promjene, i kad je iznova podignuo pogled sa svoga pisaćeg stroja, vani je bio mrak. Zapanjio se kad je vidio da je deset sati uvečer te je iznenada shvatio da je silno žedan. Ustao je, upalio nekoliko svjetiljaka i ulio u čašu mineralnu vodu. Znao je daje Betsev sigurno ostavila na svome stolu hrpu sendviča za njega, ali nije bio gladan. Kad bi posao dobro krenuo, izgledalo je da ga sam rad hrani i bio je zadovoljan kad je vidio koliko je napravio, te se naslonio na naslon stolice pijuckajući vodu. Noćas je još želio izmijeniti samo jedan prizor i naredna dva sata udarao je po starom »rovalu«, zaboravivši na sve, izuzev na ono što piše. Kad se ovaj put zaustavio, bila je ponoć. Radio je gotovo dvadeset sati, no jedva da je bio umoran, jer se ćutio nadahnutim zbog promjena koje je uveo i dobra odmi-canja posla. Uzeo je pregršt stranica na kojima je radio od tog pos-lijepodneva, zaključao ih u ladicu stola, poslužio se još čašom mineralne vode na izlasku i ostavio cigarete na stolu. Pušio je gotovo jedino kad je radio.

Prošao je pokraj stola svoje sekretarice, na kojemu su bili sendviči u kartonskoj kutiji, i izišao u predvorje osvijetljeno neonskim svjetiljkama, prominuo pokraj pola tuceta studija koji su sada bili zatvoreni. U jednome se, doduše, snimao kasni talk show, a gomila mladića čudna izgleda i u pankerskoj odjeći bila je upravo stigla i spremala se za nastup. Nasmiješio im se, ali oni mu nisu uzvratili osmijeh. Bili su prenervozni. Zatim je prošao pokraj studija u kojem su se snimale vijesti u jedanaest sati navečer, ali sad je i ondje bio mrak i sve je već bilo pripremljeno za jutarnji dnevnik.

Čuvar u portirnici pružio je Billu izlaznu listu na potpis te je on na brzinu ispisao svoje ime i primijetio nešto u vezi s nedavnom utakmicom bejzbola..Qai Mari čuvar bili su naviiad

Dodeersa. ,„.,.

Potom je izišao na svježi zrak i duboko udahnuo toplu proljetnu noć. U to doba nije bilo smoga i Bili se osjetio sretnim što je živ. Volio je svoj posao i činilo mu se vrijednim truda da radi u te neobične sate izmišljajući pripovijesti o izmišljenim ljudima. Kad bi to radio, sve bi na neki način dobivalo smisao, a kad bi završio, uvijek bi se radovao. Povremeno bi zapao u krizu, kad prizor ne bi glatko tekao ili bi mu lik skliznuo iz ruku i postao netko drugi, kakvim ga on nije zamišljao, ali većinom se sve odvijalo na način koji ga je zadovoljavao te bi čak poželio da cijeli tekst piše sam i zavidio bi scenaristima.

Sretno je uzdahnuo kad je upalio motor. Bio je to drveni automobil-karavan, a kupio ga je od jednog surfera prije sedam godina za petsto dolara. Bio je smeđe boje i ne u naročito dobru stanju, ali imao je dušu i u njemu je bilo puno prostora, a dječaci su se obožavali voziti u njemu kad bi mu došli u posjet.

Dok se vozio prema kući autocestom Santa Monica, u smjeru Avenije Fairfax, iznenada je shvatio daje gladan. I više nego gladan. Umirao je od gladi. A znao je da u njegovu stanu nema hrane. Već danima nije ondje jeo. Bio je previše zaposlen, a prije toga hranio se izvan kuće, dok je pretprošli vikend proveo u Svlviinu stanu u Malibuu. Iznajmio ga je od neke postarije filmske zvijezde koja je otišla u mirovinu prije više godina i vratila se kući, ali je i nadalje zadržala kuću u Malibuu gdje je nekoć živjela.

Bili se zaustavio u samoposluzi, i već je bila prošla ponoć kad je uvezao svog »drvenka« na parkiralište, točno ispred glavnog ulaza. Parkirao se pokraj staroga crvenog MG-ia sa spuštenim krovom, ušao u blistavo osvijetljenu prodavaonicu otvorenu cijelu noć i uzeo kolica, razmišljajući što bi želio jesti. U sporednom krilu bilo je pečenih pilića i osjetio je da izvanredno mirišu. Uzeo je jed-nog te kartonsku kutiju sa šest piva, nešto salate od krumpira u odjeljku za delikatese, malo salame, usoljena povrća i zatim se uputio u odjeljak sa svježim povrćem te uzeo nešto rajčica i druge zeleni da pripremi salatu. Što je više mislio o hrani, to je bio gladniji i jedva je čekao da stigne kući i pripremi večeru. Nije se sjećao je li toga dana ručao, a ako jest, što je to bilo? Iznenada mu se činilo da godinama nije jeo. Sjetio se da mora kupiti papirnate ubruse i toaletni papir za obje kupaonice; znao je da treba kremu za brijanje, a činilo mu se da je i pasta za zube pri kraju. Rijetko je imao vremena za kupovinu i dok se probijao među odjeljcima,

posve rasanjen, činilo mu se kao da je usred poslijepodneva, dok se opskrbljivao sredstvima za čišćenje, maslinovim uljem, kavom u zrnu, miješanim čajnim kolačićima, kobasicama, sirupom, kolačićima od posija, izabrao nešto žitnih klica, grejp te nekoliko svježih papaja. Osjećao se poput podivljala dječarca dok je trpao stvari u kolica. Konačno se ukazala prilika da ne žuri i ne trči na posao, nitko ga nigdje ne čeka, te je mogao po miloj volji tumarati trgovinom. Upravo se odlučivao hoće li kupiti malo francuskoga kruha i briea za večeru, kad je zašao za ugao tražeći kruh i suočio se s djevojkom koja se dizala s poda ruku punih papirnatih ubrusa. Činilo se da se pojavila ni od kuda i gotovo se bio sudario s njom, a ona odskočila unazad, zapanjena, iz ruku joj ispalo sve što je držala, a on se zagledao u nju. Bilo je u njoj nečega zapanjujućeg i lijepog, na neki čisti, jedinstveni način, te nije mogao odoljeti da ne zuri u nju, dok se ona okrenula i stala skupljati papirnate ubruse.

Žao mi je... Ja... ovdje, dopustite da pomognem... — Ostavioje svoja kolica u namjeri da joj pomogne, no ona se brzo uspravila,nasmiješila i malko zarumenjela.Sve je u redu. — Smiješak joj bio moćan, snažan, oči goleme

i plave, i izgledala je poput nekoga tko ima mnogo toga reći, dokse on osjećao poput dječarca, onako piljeći u nju, no ona je odvezlasvoja kolica, smiješeći mu se preko ramena. Bilo je to gotovo nalikna filmsku scenu ili na nešto što bi on napisao za svoju seriju. Mladićsusreće djevojku. Poželio je da potrči za njom... Hej, čekaj... Stani!Ali, ona je otišla, dok joj je sjajna tamna kosa gotovo četkala ramenau slobodnu padu uz široki bjelokosni osmijeh i plave oči što su sečinile golemima. Bilo je nečega neposrednog u načinu kako ga jepogledala, no i nečega podrugljivog u smiješku, kao da je naumilada mu postavi neko pitanje, pa i nečega prijateljskog, kao da sesprema sama sebi nasmijati. Dovršavajući kupovinu, stalno je misliona nju. Majoneza..., inćuni..., krema za brijanje..., jaja? Da li mutrebaju jaja? Vrhnje? Više se nije mogao usredotočiti. Bilo je tosmiješno. Ona je bila ugodna, ali, na kraju krajeva, nije bila ništaizvanredno. Imala je neku čednu ljepotu djevojke što je netomnapustila neki od koledža na istoku zemlje. Bila je odjevena utraperice, majicu s visokim ovratnikom i tenisice, a srce mu je malkoposkočilo kad ju je iznova ugledao pokraj blagajne, dok je is-tovarivala svoja kolica. Na trenutak je prestao gurati kolica izagledao se u niu, I nije tako izvanredna, rekao ie u sebi. Zgodna.

da... Zapravo, jako zgodna. Ali, za njegov ukus, u svakom slučaju za uobičajeni holivudski ukus, bila je mnogo preobična. Izgledala je poput nekoga s kim se može razgovarati do kasno u noć, poput nekoga spremnog da ispriča šalu, nekoga tko je iz bilo čega u stanju pripremiti desert ili o bilo čemu sročiti dobru pripovijest. Što će mu djevojka poput ove, kad su mu postelju grijale djevojke Salviina kova? Ali dok ju je promatrao kako odlaže prazna kolica, nije znao zašto, no oćutio je neku blagu čežnju za njom. Bila je ona osoba koju bi želio upoznati. I dok je polako kotrljao svoja kolica prema njoj, pitao se kako joj je ime. Zdravo... Ja sam Bili Thigpen... Odzvanjalo mu je u ušima dok je gurao kolica prema blagajni na kojoj je ona plaćala. Činilo se da ga ovaj put nije primijetila. Ispisivala je ček i on se nagnuo preko njezina ramena, ali nije mogao pročitati ime. Vidio je tek njezinu lijevu ruku koja je držala čekovnu knjižicu. Lijevu ruku sa zlatnim prstenom. Vjenčanim prstenom. Tko god ona bila, više nije bilo važno. Bila je udana. Osjetio je u srcu olovnu težinu, poput razočarana djeteta, i gotovo se nasmijao sam sebi, kad se ona okrenula i nasmiješila se prepoznavši u njemu osobu s kojom se maločas sudarila dok je držala papirne ubruse. Zdravo... Ja sam Bili Thigpen... A vi ste udani... Prokleta stvar, ako se rastanete, zovnite me... S udanim ženama on nije imao posla. Želio ju je zapitati kako to da obavlja kupovinu tako kasno, ali nije imalo smisla. To više nije bilo važno.

Dobra večer — kazao je blagim promuklim glasom, dok jeona podizala dvije torbe s namirnicama, a on praznio svoja kolica.

Dobra večer — odgovorila je i on ju je promatrao dok je odlazila i za nekoliko minuta čuo kako je otutnjila svojim automobilom.Kad se vratio do svojih kola na parkiralištu, mali MG više nije bioondje i pitao seje li ona vozila ta kola. Nasmijao se u sebi. Očevidnoje previše radio kad se počeo zaljubljivati u obične strankinje —Slušaj, Thigpenu — mrmljao je dok je palio motor u bijesnome riku— smiri se, dječače — smijuljio se dok se odvozio s parkirališta i,vozeći se prema kući, pitao što radi Svlvia u Las Vegasu.

2.

Dok se Adrian Townsend odvozila iz samoposluge, mislila je na Stevena koji ju je čekao kod kuće. Nije ga vidjela četiri dana. Boravio je u St. Louisu, gdje je imao niz poslovnih sastanaka. Steven Townsend bio je blistava zvijezda reklamne agencije u kojoj je bio zaposlen i znao je da će jednoga dana, bude li to želio, voditi tvrtku u Los Angelesu. Do trideset i četvrte godine prešao je dugi, dugi put od skromnih početaka u Midvvestu, a ona je znala koliko njemu znači taj uspjeh. Značio mu je sve. Mrzio je siromaštvo, svoje djetinjstvo i Midvvest, i bio uvjeren da ga je spasilo to što je prije šesnaest godina dobio stipendiju na Berkelevu. Diplomirao je komunikologiju, isto što i Adrian tri godine kasnije na Standfordu. Njezina je strast bila televizija, dok se Steven otprve zaljubio u rek-lamu. Radio je u jednoj reklamnoj agenciji u San Franciscu, odmah nakon studija, a potom pohađao večernju poslovnu školu i stekao diplomu na poslovnoj školi u južnoj Kaliforniji. Nitko nije sumnjao da će Steven Townsend požnjeti uspjeh čime god se bavio i po bilo koju cijenu. Bio je on od ljudi koji su odlučili da stignu tamo kamo su naumili, koji je sve planirao do u najmanju pojedinost. U životu Stevena Tovvnsenda nije bilo nezgodnih slučajeva, pogrešaka, promašaja. Satima je znao govoriti Adrian o mušterijama do kojih će doći ili o unapređenju koje je priželjkivao. Ona je ponekad bila zadivljena njegovom odlučnošću, srčanošću, držanjem. Život mu nije bio lak. Otac mu je bio automehaničar i radio na tekućoj vrpci u Detroitu, imao petoro djece, tri djevojčice i dva dječaka, a Stevenje blO naimlađi Stariii hrnf i

nraiinnn n tri Cll

djevojčice ostale kod kuće, sasvim zadovoljne, nimalo ne žaleći što nisu pošle na studij. Dvije su se udale prije dvadesete, dakako, obje noseće, a najstarija se udala u dvadeset i prvoj i imala četvoro djece prije dvadeset i četvrtog rođendana. Udala se za automehaničara poput njegova oca i kad je nastupio štrajk, svi su živjeli od socijalne skrbi. Od tog je života Steven još patio od noćnih mora i rijetko je bilo kome govorio o svom djetinjstvu. Jedino je Adrian znala koliko ga je mrzio i koliko je njih sve zamrzio. Jednom kad je napus-tio Detroit, nikad se više tamo nije pojavio, i Adrian je također znala da se više od pet godina nije javio roditeljima. Jednom kad je malo više popio, i kad su se vratili kući nakon neke poslovne večere, objasnio joj je da naprosto više ne bi mogao s njima raz-govarati. Tako ih je silno mrzio, mrzio je njihovo siromaštvo i zdvoj-nost, mrzio vječni izražaj tuge u očima svoje majke, više no išta drugo, zbog svega što mu nije mogla pružiti ili dati, zbog svoje djece. Ali, mora da vas je svih voljela, pokušavala mu je objasniti Adrian, pretpostavljajući majčinsku ljubav i osjećaj bespomoćnosti naspram onoga što im je trebalo, a nije im mogla pružiti, posebice naspram svoga najmlađeg djeteta uznemirena, poduzetnog Stevena.

— Ne vjerujem da je ikoga voljela — Steven će ogorčeno. — Od nje nije ništa preostalo... Izuzev za njega... Znaš, bila je noseća i one godine kad sam odlazio, a tada joj je bilo gotovo pedeset godina. Hvala bogu, pobacila je. — Adrijan je oćutjela probod određene sućuti, ali se odavno prestala za nju zauzimati kod Stevena. Očevidno, on više nije imao ništa zajedničko sa svojom obitelji, pa mu je čak i razgovor o njima bio odviše bolan. Ona se ponekad pitala što bi oni mislili o njemu kad bi ga sada vidjeli. Bio je lijep, atletske građe, otvoren, obrazovan, inteligentan, smion, a gdjekad malo pretjerano samouvjeren. Ona se uvijek divila njegovu žaru, poduzetnosti, držanju, snazi, pa ipak, ponekad bi poželjela da su sve te osobine malko umjerenije. Možda će ih steći s vremenom, s godinama, s ljubavlju, okružen naklonošću onih koji ga vole. Ponekad bi ga zadirkivala govoreći da je poput kaktusa. Nikome nije dopuštao da mu se suviše približi ili ga dirne u srce, izuzev kad bi sam odlučio da to uradi. Bili su vjenčani već gotovo tri godine i brak je oboma činio dobro. Steven se meteorski uspinjao u svojoj agenciji, tijekom posljednje dvije i pol godine, nakon što se preselio u Los Angeles. Tijekom godina radio je u različitim rek-lamnim aeenciiama i bio noznat kao soosoban i dobar u svom ooslu.

nerijetko i bezobziran. Oduzimao bi mušterije prijateljima i snubio one iz drugih agencija na način koji je ponekad graničio s pr-Ijavštinom. Ali, firma u kojoj bi on radio nikad se pritom ne bi našla na gubitku, pa ni Steven. Posao je cvjetao iz dana u dan, a zajedno s njim i Stevenov značaj.

Adrian je znala da su ona i Steven vrlo različiti, pa ipak, poš-tovala ga je, ponajprije s obzirom na njegovo porijeklo. Na temelju ono malo podataka s kojima je raspolagala, znala je da se suočio s mnoštvom okrutnosti da bi preživio. Njezina obitelj bila je u posve različitoj situaciji; potjecala je ona iz dobrostojeće građanske obitelji u Connecticutu, uvijek je pohađala privatne škole, i imala stariju sestru. Ona i Adrian su se veoma razlikovale. Kao vrlo mlada, Adrian je također napustila roditelje, ali oni su je svakih nekoliko godina posjećivali u Kaliforniji. No njezin se život previše razlikovao od njihova udobnog života u Connecticutu, a posljednji put kad su bili, roditelji se nisu najbolje složili sa Stevenom.

Adrian je morala priznati da je bio prilično neugodan spram njih. Otvoreno je kritizirao njezina oca i njegovo uglađeno ophođenje. Njezina oca nije nikad posebno zanimalo značajnije napredovanje u poslovnom smislu. On je bio odvjetnik, ali se rano povukao i godinama predavao pravne znanosti u oblasnoj školi. Zbunila se kad ga je Steven nemilosrdno optužio i trudila se da im objasni kako je naprosto riječ o Stevenovu načinu te da nije želio nanijeti nikakvo zlo, ali kad su se roditelji vratili, njezina sestra Co-nnie je nazvala Adrian i silno je izgrdila zbog načina na koji se Steven ponašao prema roditeljima. Pitala je kako je Adrian »to mogla dopustiti«. — Dopustiti što? — pitala je Adrian. — To da se oca tako vrijeđa. Mama je rekla da ga je Steven povrijedio. Kazala je da je tata rekao da više nikad neće doći u Kaliforniju.

— Connie... tako ti nebesa... — Adrian je zbunilo kad je saznala kako je tata uvrijeđen i morala je priznati da je Steven bio malo... pa... pretjeran kad ga je onako stisnuo uza zid, ali to je naprosto bio njegov način. Uzalud je pokušavala to objasniti svojoj sestri. One nikad nisu bile bliske. Već su pet godina bile odvojene i Connie joj je uvijek na neki način zamjerala; kao da joj sestra nikad nije bila po ukusu. Zbog toga je najposlije, nakon studija, Adrian i ostala u Kaliforniji. Zbog toga, a i zbog činjenice što je željela režirati na televiziji.

Adrian je otišla u Los Angeles i ondje studirala filmsku um-jetnost na Ucli, i veoma dobro završila studij. Imala je nekoliko vrlo zanimljivih poslova, a tad je upoznala Stevena, no on je drukčije zamišljao njezinu poslovnu putanju, i to je uglavnom sve izmijenilo. Onje bio mišljenja daje filmsko okruženje, pa čak i ono televizijskog filma, previše u oblacima i ustrajno je nagovarao da se bavi nečim opipljivijim, konkretnijim. Već su živjeli zajedno dvije godine kad je ona dobila ponudu da radi na televizijskom dnevniku i taj je posao zasigurno donosio više novca no što ga je prije zarađivala, ali se istodobno razlikovao od bilo čega o čemu je sanjala. Dvoumila se da li da uzme taj posao, naprosto osjećala je »da nije njezin«, no Steven ju je najposlije nagovorio i bio je u pravu. U posljednje tri godine uspjela ga je zavoljeti. A šest mjeseci nakon što se odlučila za taj posao, ona i Steven otišli su u Reno preko vikenda i vjenčali se. On je mrzio velika vjenčanja i »obiteljska sudišta«, a ona se s njim složila da mu se ne zamjeri. No to se zamjerilo njezinim rodite-ljima. Oni su željeli kod kuće prirediti veličanstveno vjenčanje svojoj najmlađoj kćeri. Umjesto toga, ona i Steven odletjeli su na istok i njeni roditelji nisu bili nimalo zadovoljni kad su čuli da su već vjenčani. Majka je plakala, otac ih oboje izgrdio te su se osjetili poput zabludjele djece. Stevenu su, kao i obično, njezini išli silno na živce, a Adrian se grdno posvađala sa svojom sestrom Connie. Connie je tada očekivala svoje treće dijete i, kao i obično, učinila da se Adrian osjeti neugodno, kao daje uradila nešto strašno ružno.

Slušaj, nismo željeli veliko vjenčanje. Je li to zločin? Stevenanerviraju velike proslave. Čemu tolika vika oko toga? Meni jedvadeset i devet godina i mogu se vjenčati kako želim.Zašto si povrijedila mamu i tatu? Ne možeš li barem jednomu životu učiniti mali napor. Živiš pet tisuća kilometara od nas i radiššto te volja. Nikad nisi ovdje da im priskočiš u pomoć ili da bilošto uradiš za njih... — Glas joj je bio optužujući u tolikoj mjeri dase Adrian pitala kako se između njih nastanilo toliko gorčine i kolikoće se sve još pogoršati. Posljednjih godina njihov ju je odnos zaistatištao.— Majci su šezdeset i dvije, a ocu šezdeset i pet godina, pa

kakva im pomoć treba? — upita Adrian, a Connie problijedje.

—Svakakva. Kad god zapadne snijeg, Charlie dolazi i otkopavatatin auto. Jesi li ikad na to pomislila? — Conniene se oči napunišesuzama i Adrian obuze silna želja da je gljusne.

Možda bi se mogli preseliti na Floridu, što bi objema olakšalostvari — Adrian će smireno, a Connie brižne u plač.To je sve što ti znaš, zar ne? Pobjeći. Sakriti se na drugomekraju zemlje.

Connie, ja se ne skrivam. Ja živim ovdje.Što radiš? Glumiš glodavca u TV — ekipi. To je govno, ito dobro znaš. Odrasti, Adrian! Budi poput nas, budi supruga, rodidjecu, a ako se već prihvatiš nekog posla, neka to bude nešto vrijedno. U najmanju ruku, stani na svoje noge i budi normalna.Poput koga? Poput tebe? Jesi li ti »normalna« zbog togašto si bila bolničarka prije nego što si dobila djecu, a ja nisam uredu zato što imam posao koji ti ne razumiješ? Pa možda bi ti semoj posao u studiju TV vijesti više sviđao. Naziv radnog mjesta jest»asistent režije«. Možda to bolje razumiješ. — Ali bio joj je odvratancrv koji se tijekom vremena uvukao u njihov odnos, gorčina,ljubomora. One nikad nisu bile bliske, ali barem su u ranomdjetinjstvu bile sklone jedna drugoj, ili su to hinile. Sad se taj vanjskisjaj zamutio i nije ostalo ništa, izuzev Conniene ljutnje stoje Adrianotišla, bila slobodna i radila što je htjela u Kaliforniji. Adrian nijerekla svojoj obitelji kako su se Steven i ona dogovorili da neće imatidjece. Njemu je to bilo silno važno nakon užasa njegova djetinjstva.Adrian se nije s njim slagala, ali je znala da on osuđuje bijedu svojihroditelja zbog toga što su imali djecu, zacijelo previše djece. No,on je njoj davno rekao da djeca nisu njegov par rukava želeći bitisiguran da se Adrian u tome s njim posve slaže. Više no jednom

spominjao je da će se podvrgnuti vazektomiji, no, oboje su se bojalida bi to moglo imati tjelesnih posljedica. Stoga ju je preklinjao dadade podvezati jajnike, no ona je to odbijala, jer joj se činilo previšedrastičnim. Stoga su se odlučili na različita druga sredstva koja suim osiguravala da ne dobiju dijete. Ponekad bi Adrian požalila štonikad neće imati vlastite djece, no bila je to žrtva koju je bila spremna njemu prinijeti. Znala je koliko mu je to važno. Želio je nastavitiuspješan poslovni put bez opterećenja, a želio je da i ona slobodnonastavi svoj. Silno ju je podržavao u njezinu radu. Tijekom posljednje tri godine najposlije je zavoljela svoj posao na televizijskimvijestima, ali ponekad su joj još nedostajale nekadašnje emisije —TV filmovi, mini-serije, i posebni prilozi. I više no jednom, spominjala je da će napustiti Vijesti i prihvatiti se redateljskog posla u

„serijama. ,..... „...................................................- ______ -

— A kad serija završi? — uvijek bi pitao Steven. — Što onda? Onda ćeš ostati bez posla i dobrano se udesiti. Drži se vijesti, »draga«, njih će uvijek biti. — On se užasavao gubitka posla, nenalaženja zaposlenja, propuštenih prilika ili svakog skretanja koje bi prekidalo zvjezdanu putanju što je vodila na sam vrh. Steven je uvijek imao na umu svoje ciljeve, a njegovi su ciljevi smjerali k vrhun-cu. Oboje su znali da će ga on doseći.

Prošle dvije i pol godine braka, bile su im dobrano ispunjene. Naporno su i dobro radili, stekli nekoliko prijatelja, on je mnogo putovao prošle i godinu prije toga, kupili su lijep stan. Bio je prave veličine. U stambenoj zgradi. Drugu kupaonicu preuredili su u radnu sobu, na katu je bila velika spavaonica, dnevna soba, soba za ručavanje te velika kuhinja. Adrian je voljela obrađivati mali vrt za vikenda. Cijeloj zgradi na upotrebu bio je tu i bazen, pa teniski teren, a imali su garažu za dva automobila. Njezin MG i njegov sjajni novi crni porsche. On ju je stalno nagovarao da proda svoj automobil, ali ona nije pristajala. Kupila je rabljeni automobil dok je pohađala Standford, još prije trinaest godina, i voljela ga. Adrian je bila osoba koja se vezala uz stare stvari, a Steven je uvijek težio za onim najnovijim, pa ipak, bili su oni dobar par. On je njoj davao poticaja i probojnosti kakve zacijelo ne bi imala da je bila sama, a ona je malko blažila njegove preoštre ivice. Nedovoljno za ukus nekih. Njezina sestra Connie i šogor Charles i nadalje su ga mrzili, a njezini ga roditelji nikad nisu zavoljeli. To je utjecalo na Adrianin odnos s njima i ponekad ju je boljela spoznaja koliko se udaljila od njih. Ali, usprkos tome što ih je voljela, osjećala je daje najvažnija njezina veza sa Stevenom. S tim je čovjekom dijelila postelju, pomagala mu da uobliči svoj život, gradila njegovu budućnost. I koliko god voljela roditelje, bijahu oni njezina prošlost, a on njezina sadašnjost i budućnost. Roditelji su to shvatili i više je nisu ispitivali kad će ih ona i Steven posjetiti. Čak su joj prestali zanovijetati kad će imati djecu. Najposlije je ona kazala Connie da ne žele djecu i bila sigurna daje sestra to prenijela roditeljima. Cjelokupni odnos između Adrian i Stevena njima se činio neprirodnim, bijahu oni u njihovim očima egocentrični mladi hedonisti koji žive u lakoumnoj Kaliforniji te nije imalo smisla ukazivati im na drukčije stajalište spram života. Bilo je jednostavnije prorijediti razgovore, pa Adrianini roditelji više nisu predlagali da ih dođu posjetiti.

Ali, Adrian nije razmišljala o svojim roditeljima kad je kasno te noći skrenula s autoceste Santa Monica u Aveniju Fairfax. Mislila je jedino na Stevena. Znala je koliko će biti umoran, ali kupila je bocu bijela vina, nešto sira i smjesu za omlet. I nasmiješila se kad je svojim automobilom skliznula u garažu i našla se naporedno s njegovim porscheom. Stigao je, i jedino je žalila što ga nije mogla dočekati na aerodromu. Morala je odraditi noćnu smjenu, kao što je bio čest slučaj, zamijeniti redatelja kasnog Dnevnika, jer je bila njegova najbolja pomoćnica. Bio je to zanimljiv posao i voljela ga je, ali ponekad bi je silno umorio.

Ključ se lagano okrenuo u bravi i kad je raskrilila vrata, vidjela je da su sva svjetla upaljena, ali isprve nije njega vidjela.

Zdravo!... Ima li koga kod kuće?... — Stereo je bio uključeni njegov kovčeg u hodniku, ali nije vidjela njegovu poslovnu torbu.A tada gaje ugledala, u kuhinji, kako telefonira, njegovu lijepu grivu,crnu poput ugljena i malko raščupanu, glave nagnute u stranu dokje ispisivao bilješke te je pretpostavila da razgovara sa svojim šefom.Izgledalo je da je nije primijetio dok je zapisivao i govorio, a onamu se približila, zagrlila ga i poljubila. Pogledao ju je, nasmiješiose, nježno joj poljubio usne i dalje slušajući šefa, ne gubeći nit niza trenutak. Kad je nastavio govoriti, blago ju je odgurnu.

Tako je... To sam mu i rekao. Kazali su da će se javiti sljedećitjedan, ali, ako ih pritisnemo, doći će i prije. Točno... Točno...Upravo to i ja mislim... Dobro... Vidimo se ujutro. — I tada, iznenada, ona se našla u njegovu zagrljaju, čvrsto ju je stegnuo i svijetje opet bio lijep. Uvijek je bila sretna kad je bila s njim, uvijek sigurna da se nalazi upravo ondje gdje joj je mjesto. I dok ga je ljubila,jedino je mislila na to koliko joj je nedostajao.

Dugo ju je i snažno ljubio i, kad se povukao, bila je bez daha:

— Tako mi svega... Zaista je lijepo što ste se vratili, gospodine Tovvnsend.

Ne bih mogao reći da imam nešto protiv. — Vragoljasto jojse nasmiješio, obuhvativši joj obim rukama stražnjicu i dalje je držećitijesno pripijenu uza se. — Gdje si bila?

Na poslu. Pokušala sam se izvući iz Vijesti u jedanaest, alinitko nije bio slobodan. Na povratku sam skočila kupiti nešto hrane.Jesi li gladan?..

Jesam. — Sretno se nasmiješio, ne razmišljajući o tome štoje donijela u smeđim vrećama. — U stvari, jesam. — Ugasio jekuhinjsko svjetlo i Adrian mu se nasmijala.Nisam to mislila. Donijela sam malo vina i... — Ponovno jojje utisnuo snažan poljubac na usne.Poslije, Adrian... Poslije... — Nježno ju je poveo uza stube,torbe ostale zaboravljene u predvorju, njezina kupovina napuštenana kuhinjskome podu, dok je on gladno gledao u nju, koja se stalarazodijevati te je isključio stereo i položio je na postelju pokraj sebe.

3.

Narednog su jutra oboje krenuli na posao u isto vrijeme: već su se naviknuli da ujutro djeluju točno poput sata. Prije posla, Steven bi otišao na trčanje, potom se vratio i izvodio vježbe na biciklu dok se brijao i slušao vijesti, a Adrian bi pripremila lagani doručak. Dotad bi se ona istuširala i odjenula. On bi se tuširao i odijevao dok bi ona oprala posuđe i namjestila krevete. Vikendima bi joj on u tome pomagao, ali tijekom tjedna bio je prezauzet i u žurbi da bi joj se mogao naći pri ruci.

Adrian je uvijek gledala i slušala jutarnje vijesti na televiziji i onoliki dio emisije »Danas« koliko bi stigla prije no što bi krenula na posao. Ako bi na vijestima bilo nešto zanimljivo, raspravljali bi o tome. No, obično ujutro nisu mnogo razgovarali. Pa ipak, ovog je jutra bilo drukčije. Noć prije toga su dvaput vodili ljubav i Adrian se oćutjela pričljivom i razdraganom kad ga je poljubila i dodala mu šalicu kave. On je još bio oznojen od trčanja, ali čak i s vlažnom kosom i slijepljene majice, Steven Townsend bio je lijep poput filmske zvijezde. Bio je to još jedan od razloga zbog kojega je napus-tio Detroit i svoje roditelje. Bio je odveć sposoban, odveć poduzetan, odveć naočit za vrstu života koji bi ondje mogao voditi. Adrian je također bila zgodna, na svoj način, ali je ona o tome rijetko mislila. Bila je previše zauzeta da bi razmišljala o tome kako izgleda, izuzev kada bi se odijevala radi izlaska sa Stevenom. No njezin je izgled bio nekako čist i zaokružen, a prirodna joj se ljepota isticala u svijetu izvještačenosti u kojem su živjeli. No bila je ona posvenesvjesna svrvip

bio zaokupljen drugim stvarima, onima iz vlastita života, vlastite karijere. Ponekad bi je jedva i zapažao.

Imamo li danas nešto posebno na programu? — upitao jepovršno je pogledavši iza novina dok je doručkovao. Ona jeprigrijala kolačiće punjene kupinama, što ih je kupila večer prije,i priredila mu raskošnu voćnu salatu pomiješanu s jogurtom.

Ne, koliko ja znam. Znat ću kad stignem na posao. Premajutarnjim vijestima, izgleda da se ništa posebnoga ne događa, ali,nikad se ne zna. Može se dogoditi da netko puca u predsjednikadok mi ovdje doručkujemo.

E, da... — gledao je cijene na burzi, prelijetao pogledom poslovne stranice dok je ona govorila. — Danas radiš do kasna?

Možda. To ću znati tek poslije podne. Nekoliko je ljudi nagodišnjem odmoru i u manjku smo s osobljem. Može se dogoditii da budem morala raditi preko vikenda.

Nadam se da nećeš. Nisi li zaboravila da sutra imamo proslavukod Jamesovih?

Oči im se sretoše i ona se nasmiješi. Nikad nije vjerovao da je ona nešto zapamtila, bez obzira stoje radila kao pomoćnik redatelja u emisiji vijesti na glavnom kanalu. — Naravno da se sjećam. Tebi je to jako važno, zar ne?

Kimnuo je, uvijek ozbiljan kad se radilo o njegovu poslu, ali ona se na to naviknula. — Svi koji išta znače o propagandnu poslu bit će prisutni. Samo sam htio provjeriti da nisi zaboravila. — Ona potvrdi glavom, a on pogleda na sat i ustane. — Danas, u šest poslije podne, igram tenis. Budeš li radila do kasna, neću dolaziti kući na večeru. Ostavi mi poruku u uredu.

— Dobro, gospodine. Trebam li još nešto saznati prije no što započnemo s danom u odvojenim svjetovima?

Na trenutak ju je blijedo pogledao, pokušavajući se dosjetiti, potom odmahne glavom gledajući je kako sjedi za kuhinjskim stolom. Ali, njegove su misli već bile daleko od nje. Razmišljao je o dvije mušterije koje je želio privući, a pokušavao je i preuzeti jednoga kupca od nešto starijega kolege koji je radio u istoj agenciji. To mu je prije obično uspijevalo i bio je to način poslovanja koji

ga nije opterećivao niti strašio. Cilj je uvijek opravdavao sredstva, bilo ie oduviiek nieeovo eeslo. Čak i oriie šesnaest godina kada ie

najboljem prijatelju preoteo stipendiju na Berkelevu. Taj je mladić zapravo bio sposobniji od njega, ali Steven je znao da je varao na prijemnom ispitu, a on se bio pobrinuo da pravi ljudi za to saznaju u pravom trenutku. Nije ga se ticalo što su u nastavku studija sve ocjene tog mladića bile odlične i što je Stevenu pomagao u sprema-nju ispita tijekom prvih i u kasnijim godinama. A bili su i najbolji prijatelji... ali, na kraju krajeva, on je prevario... i zato najposlije bio diskvalificiran. Steven se pak oslobodio paklenskoga Detroita, nijednom se ne osvrnuvši. Više nikad nije čuo za svog prijatelja... Prije nekoliko godina saznao je od svoje sestre da se Tom ispisao i da radi na crpnoj stanici u getu. Takve se stvari ponekad događaju. Preživljuju samo najbolji. A Steven Tovvnsend je bio takav. U svakom mogućem smislu. Zastao je gledajući Adrian na trenutak, potom se okrenuo i stao uspinjati da bi se istuširao i preodjenuo prije no što krene u svoj ured.

Kad se vratio, ona je još bila u kuhinji. Bio je besprijekorno odjeven u odijelo boje duhana, svijetloplavu košulju i plavo-žutu kravatu. Sa svojom sjajnom crnom kosom, izgledao je poput filmske zvijezde, ili, u najmanju ruku, kao čovjek zaposlen u reklamnoj agen-ciji. Bio je tako izrazito naočit da bi to uvijek malko kosnulo Adrian.

— Dobro izgledaš, momče.

Činio se zadovoljnim zbog komplimenta i pogledao je preko ramena dok je ona ustajala i uzimala torbe za kupovinu koje je uvijek nosila na posao. Bile su to Hemresove torbe od meke smeđe kože i nosila ih je godinama, zavoljevši ih poput svoga starog automobila. Odjenula je tamnoplavu suknju i bijelu svilenu košulju, prebacivši preko ramena bijeli kašmirski džemper. Bila je obuvena u skupe talijanske polucipele i cijeli njezin izgled odavao je osobu opuštene, promišljene, skupe elegancije. Bila je to neka vrsta lagodna opuštena izgleda, no, pri drugom pogledu, ustvrdili biste da je u nj bilo stila i znalačkog udovoljavanja dobru ukusu i odgoju. Njezin je stil bio izrazito opušten, sve je oko nje zračilo ljepotom i priv-lačnošću. Kad su zajedno napuštali kuću, izgledali su kao lijepi par. On je ušao u svoj porsche, ona se uspela u MG i nasmijala se pogledavši ga. Njega je smetalo da ga itko vidi pokraj njezina automobila i predlagao joj je da se služi parkiralištem na otvorenu, ispred njihova stambena bloka.

— Ti si snob! — smijala mu se, a on je zanijekao glavom i u hipu nestao uz riku moćnog motora porschea, dok je Adrian svezala maramu oko glave i uključila motor svoga voljenog automobila, sret-no osluškujući kako se pali, te se uputila u smjeru svog ureda. Na autocesti je bila cijela kolona automobila i nekoliko minuta poslije sjedjela je u automobilu na mrtvoj točki. Pitala se je li Steven bolje prošao i, dok je mislila na njega, iznenadno je pomislila i na nešto drugo, na nešto što joj se rijetko dešavalo. Ciklus joj je kasnio. Morao je početi prije dva dana, ali znala je da to ništa ne znači. S obzirom da je radila u najnevjerojatnije vrijeme i stalno bila napeta, nije bilo neobično da kasni, iako je valjalo priznati da je to u nje bila rijetkost. Stavila si je u zadatak da o tome počne oz-biljnije razmišljati kroz koji dan; na to se promet pokrenuo, te je ona stisnula gas i uputila se prema uredu.

Kad je stigla, dočekala ju je posvemašnja pometnja. Dva izvanredna snimatelja doživjela su lakši udes, a dvojica koji su joj bili najmanje dragi žestoko su se prepirali nadomak njezina radnog stola. Najposlije je ustala i dobrano podviknula, a svi se iznenadili, jer je Adrian rijetko gubila strpljenje.

Tako vam svega, tko bi, dovraga, bio kadar ovdje uraditibilo kakav posao? Ako je vama dvojici do boja, tucite se negdjedrugdje. — Neki se senator upravo srušio u svome privatnom avionu,a izvjestioci koji su se našli na mjestu udesa upravo su nazvalijavljajući kako nema preživjelih. Jedna veoma slavna filmska zvijezda te je noći počinila samoubojstvo. Dva omiljena holivudska glumca navijestila su da se namjeravaju vjenčati. Potres u Meksiku odnioje gotovo tisuću života. Dan je naviještao da će biti od onih kadaAdrian proradi čir. No život joj je ipak bio zanimljiv, ili bi baremuvijek to Steven naglasio, kada bi se ona požalila. Je li joj stvarnobilo stalo do toga da živi u uobraziljskome svijetu radeći na mini—serijama i posebnim prilozima o životu holivudskih dama? Nije, ali

bila bi rado radila na prvorazrednim serijama i znala je da je stekladovoljno redateljskog iskustva. No također je znala da nikad nećeuvjeriti Stevena kako takav posao zavređuje njezinu pažnju.

Adrian?—Da? — Na trenutak su joj misli odlutale ka onome čega nije

bilo i što je moglo biti, a za to nije bilo vremena, barem ne togadana. I lako ie mocla Dretoostaviti da te večeri neće. moći večerati

sa svojim suprugom. Zamolila je nekoga da ga nazove i to mu javi i okrenula se prema pomoćniku koji joj se obratio za pomoć. Glavni je studio, naime, bio zauzet, pa će se morati poslužiti pomoćnim. No, sve je za čas bilo dogovoreno te nije bilo mjesta panici. Ručala je tek u četiri sata, a u šest se sjetila da mora nazvati Stevena. No znala je da je on već otišao igrati tenis s nekim prijateljem s posla i da toga dana ima dug radni dan. Kad se pripremila za dugotrajni posao te večeri, iznenada je obuze neobični osjećaj osamljenosti. Bilo je petak uvečer i svi su bili izišli, ili bili kod kuće, ili s prijate-ljima, ili se pripremali za neki sastanak, ili se naprosto sklupčali uz dobru knjigu, a ona je radila, slušajući policijske izvještaje o mjes-nim ubojstvima i kobnim udesima, čitajući telekse o tragičnim zgodama diljem svijeta. Činilo se to tužnim načinom provođenja večeri uoči vikenda, a potom se osjetila smiješnom zbog tog osjećaja.

— Večeras izgledaš silno turobno — pripomenu Zelda, jednaod pomooćnica redatelja, dok je smiješeći se prinosila Adrian šalicukave. Bila je ona jedna od najdražih Adrianinih suradnica, uvijekspremnih na smijeh i zanimljiva duha. Bila je starija od Adrian,često se rastajala, neka vrsta slobodnog duha. Imala je sjajnu crvenukosu, što joj se pružala s glave poput neobuzdana plamena, i jednakotako neobuzdan smisao za humor.

Naprosto umorna, kazala bih. Ponekad mi posao teško pada.Barem još nisi sišla s uma — nasmijala se Zelda. Bila je onazgodna žena i Adrian je pretpostavila da je prešla četrdesetu.

Zar se to tebi nikad ne događa? Pobogu, vijesti su uvijektako deprimirajuće.Ja ih nikad ne slušam — ravnodušno je slegnula ramenima.— A većinu večeri kad napustim posao odem negdje na ples.Mislim da si u pravu. — Većinu noći, Adrian bi odlazila kući,a Steven već dobrano spavao, blago hrčući. No barem su ujutrozajedno doručkovali, a tu su bili i vikendi.

Naredna četiri sata, Adrian se borila s gomilom papira i potom, prije početka kasnih vijesti, posjetila studio, popričala s nekoliko najavljivača i pročitala glavne vijesti. Večer je zapravo protekla prilično mirno i jedva je čekala da se vrati kući Stevenu. Znala je da je večerao vani, s prijateljima, ali bila je prilično sigurna da će biti kod kuće kad ona bude završila posao. Rijetko bi se do kasna vani zadržavao, izuzev ako je to moglo donijeti oeke koristi, ooput

nekoga ozbiljnijeg posla s kupcem. Kasne vijesti su protekle dobro i predvidljivo, i u pola dvanaest krenula je kući vozeći se autocestom Santa Monica. Našla se pred ulaznim vratima pet minuta do ponoći, svjetla u spavaonici još su bila upaljena i srce joj je poskakivalo od radosti dok se uspinjala grabeći po dvije stube odjednom, a tada se nasmijala kad ga je ugledala. Steven je duboko spavao na svojoj strani kreveta, ruku ispruženih poput dječaka, iscrpljen i opušten nakon naporna dana u uredu, iza kojeg je uslijedila dobrodošla igra tenisa te rana večera. Bio je isključen iz igre i nikakva ga buka u sobi ne bi bila kadra probuditi.

— Pa, Uspavani Prinče — šapnula je Adrian smiješeći se dok je sjedala pored njega u spavaćici — izgledate ogrnuti velom tajne, kao što se uobičajeno kaže u mom poslu. — Nježno ga je poljubila u obraz, no on se nije ni pomaknuo kad je ona ugasila svjetlo i sklupčala se na svojoj strani postelje. Ležeći, ponovno se prisjetila da joj ciklus kasni, ali je bila sigurna da je ipak sve u redu.

4.

Kad se u pola deset Adrian probudila, do nje je iz prizemlja dopirao miris pržene slanine i čula je Stevena kako zveketa posuđem u kuhinji. Nasmiješila se u sebi dok se okrenula u postelji. Voljela je subote, voljela je što je on u blizini, voljela kad bi donio doručak u postelju, a potom bi vodili ljubav.

Čula je kako se uspinje stubama dok je mislila na to, pjevušeći nešto ispod glasa te udarivši s pladnjem o dovratak pri ulazu, dok je odozdo dopirao stereo sa svirkom Brucea Springsteena.

—Probudi se, pospanko. — Nasmijao se i položio pladanj porednje, a ona mu se, u ime odgovora, nasmiješila lagodno se protežući.Bio je oličenje naočita mlada muškarca. Kosa mu još bila vlažnaod tuširanja, jer je to učinio prije no što se ona probudila, i bioje odjeven u svježu, bijelu tenisku odjeću, dugih, lijepo oblikovanihi preplanulih nogu, dok su s mjesta na kojem je ona ležala, Stevenovaramena izgledala ogromna.

Znaš, prilično si zgodan za momka koji zna kuhati — nasmiješila se i podigla na jedan lakat.

I s tobom je tako, lijenčino. — Sjeo je pokraj nje na postelju,a ona mu se nasmijala.

Morao si se jučer vidjeti, izgledao si poput živa mrtvaca.

Imao sam naporan dan i bio sam slomljen nakon tenisa. —Činio se malko zbunjen i pokušao je to sakriti utisnuvši joj poljubacpun obećanja, upravo uJrejautjui.kad se ona posluživaja.sJaninpift,

Hoćeš li i danas igrati tenis? — pitala je. Dobro ga je poznavala. Volio je natjecateljske sportove, posebice tenis.Da, ali ne prije pola dvanaest. — Pogledao je na svoj sat,nasmiješio joj se, ona se ponovno nasmijala, ali prije no stoje uspjelaišta reći, on je već bio svukao svoje tenisko odijelo i našao se pokrajnje u postelji.Što je sad to, gospodine Townsend? Neće li to utjecati navašu igru? — Rado ga je zadirkivala na račun njegove krajnje ozbiljnosti u vezi s tenisom.Moglo bi. — Izgledao je zamišljen, a nju je to ponovno nasmijalo. Tada se on ponovno okrenuo prema njoj izazovno sesmiješeći. — Ali, možda to vrijedi žrtve.Možda? Možda?... Drski stvore! — No on ju je stišao poljupcem i, za nekoliko minuta, oboje su zaboravili na tenis da bipola sata nakon toga, ona zadovoljno ležala u njegovu zagrljaju, aon blago milovao njezinu crnu kosu koja joj je pala preko obraza.— Osobno... Svaki bih dan radije činila to što smo uradili negoliigrala tenis... — Otvorila je oči i pridigla se da ga poljubi.I ja. — Lijeno se protegnuo, a sat poslije nije ga privlačilapomisao da napušta postelju, ponovno se tušira prije no što odeigrati tenis s čovjekom koji je živio u zgradi, a on ga je poznavaopo imenu — Harvev.— Vraćaš li se na ručak? — upitala je Adrian, a on joj je

doviknuo da će si sam pripremiti salatu i ponovno je podsjetio dasu pozvani na večeru kod Jamesovih u sedam sati. To je za njuznačilo da će se naći u vremenskom škripcu. Noć prije toga kazalisu joj da mora prisustvovati večernjim novostima i potom se ponovno vratiti za noćne vijesti. To znači da će se morati svečano odjenutiprije odlaska na posao, potom juriti po Stevena da pođu zajednona večeru, ili će se čak s njime naći ondje, da bi otišla u vrijemekada se bude trebala vratiti na posao. Ali, znala je da je taj prijemnjemu važan i željela mu se pridružiti, bez obzira kako će za nju

večer biti iscrpljujuća. Uvijek je nastojala da ne iznevjeri Stevena,a posebice da njezin posao ne utječe na njihov kućni život. Biloje to posve različito od Stevena koji je mnogo vremena provodiona putu, no, njoj je to olakšavalo rad do kasno navečer, kad godje to bilo potrebno.

U dva sata, Steven se vrati mokar do kože, ozareno se smiješećizboe Dobiede. Bez muke ie Dobiiedio Harveva. . „ ...

Debeo je i nije u formi, a za vrijeme drugog seta priznaomi je da nije prestao pušiti. Ubogi kučkin sin, srećom da ga nijena igralištu zadesio srčani udar.

Nadam se da nisi bio preoštar — dovikne mu Adrian izkuhinje dok mu je pripremala limunadu, no oboje su znali da jeto bio.

On to nije zaslužio. Pravi je glavonja. — Pripremila mu jei salatu i oboje postavila pred njega, rekavši mu da će morati otićina posao prije izlaska, no činilo se da on nema ništa protiv. Izgledaloje također da nema ništa protiv kad mu je kazala da se mora vratitina noćno snimanje.

To je u redu. Već će me netko povesti kući. Možeš uzetimoja kola.

Mogla bih se čak vratiti i pokupiti te — kazala je gledajućiga kao da se ispričava. — Stvarno mi je žao. Da nije toliko ljudiodsutno, i da redatelj nije obolio...

Nema problema. Tako dugo dok sve to možeš izvesti, u reduje-

Upitno ga je promatrala dok je jeo salatu koju mu je priredila: — Dragi, zašto ti je taj prijem tako važan? Zar se nešto značajno događa o čemu ja ne znam? Možda neko važno promaknuće?

Na trenutak, na licu mu bijaše tajanstven izražaj, a potom se nasmiješio: — Krene li večeras sve po dobru, mogao bih se domoći tvrtke IMFAC, ili barem njezina dijela. Prikupio sam neke pov-jerljive podatke prošlog tjedna. Navodno su nezadovoljni s pos-lovodstvom i traže zamjenu. Nazvao sam ih, i Mike je bio prilično uzbuđen. Govorio je čak da će me možda u ponedjeljak poslati u Chicago radi razgovora.

Moj Bože, pa to je velika tvrtka! — Bio je to veliki zalogaj,čak i za njega. IMFAC je bila jedna od najvećih reklamnih agencijau zemlji.

Da, tako je. Možda ću biti odsutan cijeli tjedan, ali uvjerensam da ćeš se složiti kako to vrijedi truda.

Sigurno. — Ona se zavalila u stolicu i gledala ga. Bio je iz

vanredan čovjek. U trideset i četvrtoj godini, izgledalo je da se nenamjerava zaustaviti dok ne postigne sve stoje želio. No, zasluživaoje jiivljenje, kad se pomisli odakle je potekao. Godinama je

pokušavala na to ukazati svojim roditeljima, no činilo se da oni naprosto previđaju sve njegove dobre osobine, jer su stalno naglašavali negativnu stranu njegove ambicioznosti. Kao da je želja za uspjehom, probitkom, bila zločin. Ali, ona nije tako mislila. Imao je pravo da ostvari ono što želi, zar ne? A njemu je bilo potrebno da pobijedi. Gdjekad bi ga ona čak i požalila, koliko je ta njegova želja bila žarka. Kad bi izgubio, pa bilo to i u tenisu, doista bi ga povrijedilo, pa čak i tjelesno.

Tog je poslijepodneva Steven ponovno igrao tenis. Još je bio na terenu kad je Adrian pošla na posao, obećavši mu da će doći po njega točno u sedam. Kad je stigla on ju je čekao dopadljiv u svome novom blejzeru i bijelim hlačama, s crvenom kravatom koju mu je ona kupila. Izgledao je izvanredno i ona mu je to kazala, pa je i on njoj rekao da dobro izgleda. Bila je odjevena u svilenu haljinu smaragdnozelene boje, uz odgovarajuće cipele, a bila je svježe oprala kosu te je blistala poput uglačana oniksa. No, kad je ulazila u porsche zajedno s njim, primijetila je da je nervozan i rastresen. No, to se moglo razumjeti, s obzirom na posao s tvrtkom kakva je INFAC.

Umirujuće je čavrljala s njim o nevažnim stvarima dok su se vozili prema Beverlv Hillsu, i nju se silno dojmio izgled kuće pred kojom su se zaustavili. Mike James bio je Stevenov šef, a njegova je supruga bila jedna od najskupljih dekoraterki na Beverlv Hillsu. Slavili su preuređenje kuće i ona je mjesecima slušala o besko-načnim novinama što su stajale gomilu dolara. No, rezultati su doista bili dojmljivi. Kad su ušli, ondje se već okupilo gotovo dvije stotine ljudi te se Adrian gotovo u hipu odvojila od Stevena i našla se kako seta među gomilom tezgi s posluženim jelima, osluškujući ulomke razgovora.

Ljudi su razgovarali o djeci, brakovima, poslovima, izletima, ku-ćama. Nekoliko se njih zaustavilo i razgovaralo s Adrian, ali ona je malo koga poznavala, bila je prilično povučena i nije se dugo zadržavala ni s jednom grupom. I više no jednom, primijetila je, a to joj se u posljenje vrijeme često događalo, da bi je ljudi, kad bi čuli daje udana, pitali ima li djece. Ponekad se zbog toga osjećala čudno dok bi odgovarala da ih nema. I ispadalo bi da je činjenica što nema djece neka vrsta promašaja. Pritom nije bilo važno što je imala zanimljiv posao i što joj je bilo svega trideset ijedna godina.

Žene koje su imale djecu djelovale su ponosno i u posljednje vrijeme Adrian se pitala nisu li ona i Steven promašili kad su se dogovorili da nikad neće imati djece. Dakako, ništa nije bilo ispisano u kamenu i nitko nije mogao znati neće li promijeniti odluku, ali je znala kako se nje Steven čvrsto pridržavao te bi se stoga malko uspaničila kad god bi se sjetila da joj je mjesečnica izostala. A iz dana u dan, izo-stanak je bio sve dulji.

Razmišljala je da tog poslijepodneva kupi test trudnoće, no činilo se da je to malo prerano i da se ne treba uznemiravati naprosto zato što ciklus kasni nekoliko dana... Ali, što ako je zatrudnjela? Stajala je sama motreći prizor, a neki se muškarac zaustavio pokraj nje da popriča i ponudio je čašom šampanjca, no nju taj razgovor nije nimalo zanimao. Nakon stoje otišao, iznenada se duboko zamis-lila. Što će se dogoditi bude li doista imala dijete? Što će ona na to reći? Što će Steven uraditi? Hoće li to doista biti tako strašno? Ili će možda biti prekrasno? Je li on bio u krivu što je tako žestoko odbijao djecu? Hoće li se možda s vremenom priviknuti na tu pomisao?... A hoće li ona? Hoće li to utjecati na njezin posao? Hoće li označiti kraj njezine karijere, ili će moći nastaviti s poslom nakon porodiljskog dopusta? Ostale su žene tako uradile. Drugim ljudima se nije činilo da je to kraj svijeta. Imali su i djecu i posao, i to nije bilo tako strašno. Ili, možda, jest? Nije bila sigurna. I dok je o tome premišljala, Steven se iznenada pojavi pokraj nje.

— Obavljeno — kazao je smiješeći se.

—Dogovoreno? — Izgledala je zapanjeno. Bila je toliko dubokoutonula u svoje misli te se prestrašila kad se on pojavio pokraj njei gotovo se uplašila da će joj proniknuti misli ili pogoditi o čemuje mislila.

Ne, još nije sve dogovoreno. Ali Mike želi da letim s njimu Chicago u ponedjeljak. Obavit ćemo tamo nekoliko sastanaka izazatvorenih vrata, iznijeti svoja stajališta i čuti njihova, a ako svekrene po dobru, a hoće, narednog će tjedna sam tamo odletjeti idati ponudu.

Bravo! Stevene, pa to je krasno! — On je izgledao kao i dasam tako misli, dok ga je ona poljubila. Dopustio si je dva pića ijoš se ozareno smiješio od uha do uha, dok ju je pratio do

automobila jer je ona odlazila na posao, a on joj rekao da će njega

netko odvesti kući. Kazan ini ip. faknrtpr Ha «p np trnHi Ha nuVnn

posla dolazi po njega, jer misli da se neće dugo zadržati. Kad je krenula, mahnuo joj je i vratio se svome domaćinu. Steven je provodio izvanrednu večer.

Bila je ona to u nešto manjoj mjeri za Adrian, jer je iznenada, unatoč nevjerojatnim mogućnostima što su se otvarale pred Stevenom, ona mogla jedino misliti o tome je li noseća ili nije. Pomisao na to progonila ju je cijelo vrijeme odvijanja večernjih novosti i zaokupljala je na povratku kući, kada je iznenada, naglo skrenuvši, usporila uz rubnik odlučivši zaustaviti se ispred ljekarnice koja je bila otvorena cijele noći. Steven nije trebao ništa znati. Njemu nije morala ništa reći, ali je ona željela saznati... Ako ne noćas..., a ono uskoro. Ako kupi test trudnoće, moći će ga upotrijebiti kad god za to skupi dovoljno hrabrosti. Mogla bi to uraditi kad Steven ode u Chicago.

Kupila je sve što je trebalo i zamolila ljekarnika da sve umota u smeđu papirnatu vrećicu, zatim je paketić gurnula u svoju torbu za namirnice, vratila se do porschea i odvezla do njihova stana. Kad je stigla, Steven je već bio kod kuće, u postelji, poluusnuo, ali s izražajem nevjerojatna ushita na licu. Bio je siguran da će poći u Chicago i sklopiti posao života.

5.

A u svom stanu, gledajući kroz prozor u tminu subotnje noći, William Thigpen nije izgledao nimalo ushićeno. Dugo je pisao, kupio gotovu hranu u kineskom restoranu, nazvao djecu u New York, gledao televiziju i zapravo se osjećao prilično osamljenim. Bio je već jedan sat iza ponoći i odlučio je da pokuša nazvati Svlviu u njezinoj sobi u Las Vegasu. Možda se dotad vratila, a ako nije, ostavit će joj poruku. Telefon je zvonio šest puta, i kako nitko nije odgovarao, Bili je čekao da ponovno začuje glas telefonista. Kad ga je čuo, bio je to čovjek duboka glasa i zvučio poluzaspalo i sve što je rekao bilo je »Daaa?«, dok je Bili čekao.

Želio bih ostaviti poruku za sobu 402 — Bili će resko.

Ovo je soba 402 — promrmljao je glas. — Što želite?

Mora da sam pogriješio sobu, žao mi je... — I tada se iznenadno zamislio.

Čekaš li nekakav poziv? — pitao je duboki glas nekoga udrugom dijelu sobe; uslijedilo je šaputavo dogovaranje s rukom naslušalici, a tada se iznenadno Svlvia našla pri telefonu, zvučećiprilično zabrinuto. Bilo bi lukavije s njezine strane da nije prihvatilapoziv, ali se toga nije sjetila, a znala je da je vjerojatno zove Biliiz Los Angelesa.Zdravo... Ovdje je velika zbrka — počela je objašnjavati, dok

se Bili gotovo nasmijao besmislenosti situacije. — Zaboravili su namrezervirati pola naručenih soba, pa nas, četiri djevojke dijelimojednu. — Bilo je to prekrasno. Pripovijest poput onih u njegovoj

sapunskoj seriji, a on u njezinu središtu, osjećajući se kao da promatra život nekog drugog, a ne vlastiti.

Svlvia, to je smiješno. Pobogu, što se događa? — Zvučio jepoput gnjevna ljubavnika, a bilo je neobično da se tako upravo nijeosjećao. Osjećao se glupavo i, iako mu je nabila rogove, zapravonije bio ljut. Osjećao se tupo i razočarano. Između njih se nekovrijeme događalo nešto zabavno, ali je bilo više no očevidno da jesad s time svršeno.Ja... Jako mi je žao, Bille... Ne mogu ti sada objasniti. Ali,sve se ovdje silno zamrsilo... Ja... — Plakala je, a on se osjećao poputposvemašnje budale što je sluša. Uhvatio ju je u preljubu, a samje poželio da se ispriča što je bio toliko glup.

Zašto ne bismo o tome popričali kad se vratiš?

Hoćeš li mi oduzeti ulogu u seriji? — Ražalio se nad njomdok je slušao. Nije bio čovjek takva kova i povrijedilo ga je da onato ne zna.

Svlvia, to nije ni u kakvoj vezi. To su dvije posve odvojenestvari.

U redu... Žao mi je... Vraćam se u nedjelju navečer.

Dobro se provedi — kazao je blago i spustio slušalicu. Biloje svršeno. Nije trebalo nikad ni početi, ali jest, zbog toga što jeon bio lijen, a ona se tu našla i bila vraški privlačna. Bila je zavodnica, u to nije bilo sumnje, ali je sada zavodila nekog drugog. I natrenutak, Bili se ponadao da će je muškarac ozbiljna glasa učinitisretnijom negoli on. U svom životu bilo je malo toga što je mogaoponuditi ženama. Imao je premalo vremena za njih, i još manjezanimanja da ga povrijede, ili da mu nanesu bol kakvu je trpio kad

je izgubio Leslie i djecu. Takve su se veze lako sklapale, a mahomzavršavale poput ovoga ili sličnih prizora. Netko bi poželio krenutidalje i priči bi bio kraj. A on je već davno znao da je ona željelanešto što joj on nije mogao pružiti. Vrijeme. Pravu odanost. Moždačak i ljubav. A sve što joj je on mogao ponuditi bila je srdačnost,nešto zabave, a i to dok je trajalo.

Mislio je na nju neko vrijeme, dok je stajao motreći noćno nebo, i potom joj nazdravio čašom mineralne vode dok je odlazio u pos-telju, razmišljajući o životu. Iznenada se oćutio osamljenim i žalos-nim da je sve završilo tako kako jest, s telefonskim pozivom u Las Vegas.

Te je noći dugo ležao budan razmišljajući o ženama u svom životu posljednjih godina, o tome kako su mu uistinu malo značile,0 tome kako su zapravo bile ravnodušne, kako su beznačajni bilinjihovi odnosi, kako površan njihov spolni život i, dok je tonuo usan, sa čežnjom je pomislio na Leslie, po prvi put nakon godina,0 na vrstu odnosa kakav je nekoć bio njihov. Sve mu se to činiloudaljeno nekoliko života, a i bilo je. Sumnjao je da će to više ikadimati. Možda se to čovjeku događa samo jednom u životu, kad jemlad, možda se nikada više ne pruža druga, prava prilika, a možda,najposlije, to i nije važno. Konačno je zaspao, ne razmišljajući oSvlvii ili o svojoj bivšoj supruzi... Već o dječacima, Adamu i To-mmyu. Na kraju krajeva, jedino su oni bili važni.

1 6.

Nedjelja je proletjela u žurnim pripremama za Stevenov put, isprekidana partijama tenisa. Adrian nije ni dotaknula paketić što je ležao skriven u njezinoj torbi za namirnice. Oprala mu je rublje, priredila ručak njemu i trima prijateljima s kojima su igrali u parovima, i gotovo mu se nije ni obraćala, ali izgledalo je da on to ni ne primjećuje. A te su večeri otišli u kino. Ona je jedva čula o čemu je bilo riječi i jedino na što je mislila, dok su sjedjeli u tami iščitavajući titlove švedskog filma, bilo je da lije ili nije noseća. Sumanuto, ali posljednja dva dana to joj je postalo opsesijom, makar mjesečnica i nije toliko kasnila. No, iz nekog razloga, morila ju je neka neobična slutnja. Nije osjećala mučninu i nije bilo nikakvih promjena na njezinu tijelu, izuzev na način uobičajen uoči ciklusa. Grudi joj malko nabrekle, tijelo bilo malo naduto, češće je odlazila na zahod, ali ništa nije ukazivalo na neku vidljiviju promjenu, pa, ipak, jedino što je sada željela, bilo je da Steven ode. Željela je da napusti zemlju kako bi u miru mogla ustanoviti o čemu se radi. Morala je znati, no bila je u nešto uvjerena: kad bi se poslužila testom dok je on tu, on bi nekako proniknuo o čemu je riječ. Nije se čak usudila ispitati svoje stanje ni kad je on u ponedjeljak krenuo na aerodrom. Što ako se vrati?... Ako je nešto zaboravio?... Mogao bi je naći u kupaonici sa cjevčicom punom sjajne plave tekućine... ukoliko je bila noseća.

I nadalje nije doista vjerovala da joj se to moglo dogoditi, jer su gotovo uvijek bili vrlo oprezni, ali... jedanput... jedanput... prije gotovo tri tjedna... tri tjedna... Cijeli je dan o tome razmišljala na

poslu nakon Stevenova odlaska, i odjurila je kući nakon vijesti u šest sati, unišla, štrcala se uza stube i unijela paketić u kupaonicu. Uradila je sve što je bilo rečeno da uradi i potom sjedjela nervozno, usredotočeno motreći budilicu u kupaonici. Nije vjerovala ni svom ručnom satu. Ako poplavi, znači... Trebalo je čekati deset minuta... Ali, nakon tri minute neizvjesnoj igri došao je kraj.

Nije to bilo pitanje stupnja, nije se bojala zapitati je li tekućina u bočici promijenila boju... Da li je možda... dok ju je gledala bila je tako tamna, tako sjajna, i odgovor tako konačan te ni u što nije bilo sumnje. Stajala je posve mirno, potom sjela na zahodsku dasku, zureći u sjajnu plavu tekućinu u bočici. Nije bilo nikakve sumnje, shvatila je da unatoč tome što je Steven želio ili nije želio, kako oni bili oprezni, i bez obzira na to što su jedno drugome obećali prije tri godine..., usprkos svemu tome, dok je sjedjela zureći u bočicu, oči joj polako zamućivahu nezaustavljive suze, no sumnje nije bilo. Bila je noseća.

Jedino stvarno pitanje koje je postavljala bilo je što će Steven reći. Bila je sigurna da će doći do svađe, ali kako velike, kako oz-biljne i hoće li on to doista misliti? Hoće li s vremenom promijeniti mišljenje? Hoće li se s vremenom pomiriti s pomisli da ima dijete? Zacijelo, nije ozbiljno mislio sve one strašne stvari koje joj je u vezi s time govorio posljednje tri godine. Uostalom, jedno malo dijete nije moglo značiti toliku strašnu razliku. Prije pet minuta je saznala da je noseća, možda i manje, a već je to bilo njezino dijete, već se borila za njegov život i molila da ga Steven zadrži. Uostalom, nije je mogao prisiliti da ga se riješi. A i zašto bi to uradio? Bio je razborit čovjek. A to je bilo njegovo dijete. Sjedjela je u kupaonici i zatvorila oči, dok su joj suze straha polagano klizile niz obraze. Što će sad uraditi? U isto je vrijeme bila sretna i žalosna, i užasnuta što će reći suprugu. On se uvijek šalio govoreći joj da će je ostaviti ako ikad zanese i odluči zadržati dijete. Ali to sigurno nije mislio... A ako jest?... Što će uraditi? Dakako, nije ga željela izgubiti, ali kako da odustane od svog djeteta?

Provela je paklenski tjedan, grozničavo razmišljajući što da kaže Stevenu kad se vrati kući, i svaki put kad bi on nazvao, da joj obznani sve uzbudljivije vijesti nakon sastanaka održanih u IMFAC-u, Adrian je bila sve zbunjenija, povučenija, rastrešenija, dok je, naj-poslije, u srijedu navečer, on nije upitao što nije u redu. Bila je jaosve odsutna duhom, i on je znao da uopće ne sluša što joj govori.

Razgovori su bili skončani s izuzetnim uspjehom i on se narednog dana vraćao u Los Angeles, no sljedećeg utorka morao je ponovno putovati u Chicago.

Adrian, jesi li dobro?

Zašto? — Sve je stalo kad je to izgovorila. Što je on imaona umu? Je li znao? Kako je mogao znati?

Ne znam. Govoriš vrlo neobično cijeli tjedan. Je li ti dobro?

Dobro sam... Ne... Zapravo, imala sam strašnu glavobolju.Mislim da se naprosto radi o napetosti... U poslu... — U stvari,osjetila je vrtoglavicu, jednom ili dvaput, no bila je uvjerena da jeto umislila. Ali zato nije umislila trudnoću. U to je bila sigurna.Čak je i ponovila test da se dokraja uvjeri.

Dok ga je slušala, suze joj navriješe na oči. Željela je odmah doći kući, da mu može reći. Željela je da to bude iza nje, da s njim bude iskrena, da joj on kaže kako će sve biti u redu, da se može opustiti i čekati njihovo dijete... Dijete... Zapanjujuće... Za svega nekoliko dana, njezin se život posve izmijenio i mogla je jedino mis-liti na dijete. Uvijek je bila savršeno zadovoljna da se zbog njega odrekne nauma da ima dijete, a sada je iznenada bila voljna da izmijene cijeli svoj život zbog nepoznata djeteta. Bila je spremna da promijeni stan, način života, posao ako treba, da tome podredi njihove mirne noći, njihove nezavisne, neobavezne živote. Još se plašila dok je mislila o tome, još brinula o tome kako će izgledati kada konačno bude majka, očajnički se bojala da sve loše ne obavi, pa, ipak, usprkos svemu, znala je da mora pokušati.

Željela je poći na aerodrom i dočekati njegov avion u petak navečer, ali je, u posljednji trenutak, morala ostati raditi do kasna i nije ga vidjela sve dok se nije vratila u stan. On je raspakirao svoje stvari, gledao televiziju, stereo je bio upaljen, i cijeli je prostor oživio kad se Steven vratio iz Chicaga. Pjevušio je ispod glasa, kad je ona ušla, i nasmiješio se kad ju je ugledao.

— Zdravo... Gdje si bila?

Na poslu, kao i obično. — Nervozno se nasmiješila i polaganomu prišla, a kad ju je on obgrlio pripila se uz njega kao da bi semogla srušiti da ju je ispustio samo na trenutak.

Mala... Što ne valja? — Cijelog je tjedna znao da nešto nije

u redu. no nije to mogao dokučiti. Sada mu je izgledalojcao da

je sve u redu, a tada je iznenada, uza zdvojni osjećaj, pomislio da je, možda, otpuštena s posla i da joj je neugodno to reći. Možda se bojala da mu to prizna, s obzirom kako je njemu u poslu divno krenulo. A njezin je posao zaista bio dobar. I zbilja bi mu bilo žao kad bi ga izgubila. — Radi li se o poslu?... Da li... — zastao je kad je uhvatio pogled njenih očiju. Nije znao o čemu se radi, ali je odmah znao da je nešto ozbiljno. Posjeo ju je pokraj sebe na postelju obgrlivši je jednom rukom, želeći joj pružiti svaku podršku. To je sada mogao, kad je u njegovu životu tako dobro krenulo, a Mike mu kazao da će strašno uznapredovati bude li Agencija doista preuzela INFAC. — Što je?

Njene se oči ispuniše suzama dok ga je gledala, i na trenutak se nije mogla prisiliti da izusti riječ. Trebao je to biti najsretniji trenutak u njihovu bračnom životu, ali zbog onoga što joj je prije rekao bio je on najteži.

— Jesi li dobila otkaz?

Dok je niječno opovrgnula glavom, nasmijala se kroza suze: — Ne, nažalost. Ponekad pomišljam da bi to bilo olakšanje. — No, on to nije uzeo ozbiljno. Znao je kako ona voli svoj posao. Bio je to izvrstan posao. Znao je to.

— Jesi li bolesna?

Ovaj je put sporije otklonila glavom, a oči joj se zadržale na njegovima u nijemu očajanju. — Ne, nisam... — I potom duboko udahne, moleći se da on prihvati istinu. — Trudna sam.

U sobi zavlada beskonačna tišina te je ona čula lupanje svoga srca i njegov dah dok ju je držao, a tada on iznenadno ustukne te stajaše gledajući je u nijemu užasu: — Ne misliš valjda ozbiljno, Adrian.

Da, mislim. — Znala je da će to za njega biti udarac. Bioje to udarac i za nju, ali časni.

Jesi li me prevarila?

Ona ozbiljno otkloni glavom: — Ne, nisam. Naprosto se dogodi-lo.

To je nevolja. — Nešto se u njegovu glasu prometnulo uled i, dok ga je Adrian gledala, osjećala je kako je hvata panika.— Jesi li sigurna?Posve..

Vrlo loše — rekao je mirno s izražajem duboke boli. — Žaomi je Adrian. To je kobni udarac sudbine.

Ne može se baš govoriti o sudbini — kazala je. — Znaš, imi smo u tome imali udjela.

Kimnuo je, žaleći je, a i sebe: — Pretpostavljam da ćeš se pobrinuti za to narednog tjedna. — Žile joj se slediše kad ga je pogledala. Za nj je to bilo posve jednostavno: Pobrinuti se. No to njoj više nije bilo jednostavno, dok je gledala u svog supruga.

Što si time htio reći?

Znaš što to znači. Ne možemo imati dijete, za miloga Boga.To znaš!

Zašto ne? Ima li nečega što ja ne znam? Neka strašna nasljedna bolest, ili možda planiramo put na Mjesec? Postoji li nekiposebni razlog zbog kojega ne možemo imati dijete?

Da, posebni. — Motrio ju je uporno dok su stajali jednonaspram drugome u spavaonici. — Davno smo se dogovorili da neželimo djecu. Vjerovao sam da to i mislimo.

Ali, zašto ne? Nema ozbiljnog razloga zašto ne bismo mogliimati djece. — Gledala ga je molećivo: — Oboje smo zaposleni,dobro živimo, sa svojim bismo prihodima lako mogli uzdržavatidijete.

Imaš li ti pojma koliko dijete stoji — obrazovanje, odjeća,liječnici, i zar ne bi bilo nepošteno roditi neželjeno dijete? Ne,Adrian, to ne bi bilo u redu. — Gledao ju je užasnut, to više štoje uviđao da je nije uvjerio. Ona je znala kako je odlučan bio utome zbog siromaštva u vlastitoj mladosti, ali njihov je život bioposve različit.

Novac nije sve. Imamo vremana, ljubavi, lijep dom i jednodrugo. Što bi još trebalo?

Želja da imamo dijete — kazao je mirno — a ja je nemam.Nikad je nisam imao. Ne želim dijete, Adrian. Nikad ga nisam

želioi nikad neću. Rekao sam ti to prije negoli smo se vjenčali, i akome sada prevariš, neću to otrpjeti. Moraš se riješiti toga... — Skanjivao se samo na trenutak. — ...Trudnoće. — Odbio je to nazvatidjetetom.

A što ako ia ne želim? ..__.

Bit ćeš glupa ako to ne uradiš, Adrian. I pred tobom jeuspješna karijera, ako se usredotočiš na posao, a ne postojimogućnost da to uradiš budeš li imala dijete.

Mogu šest mjeseci odsustvovati s posla i onda se vratiti.Mnoge žene tako postupaju.

—Da, ali s vremenom odustanu od posla, imaju još dva djetetai postanu domaćice. A najposlije zamrze sebe i djecu zbog toga.— Kazivao je ono čega se ona najviše pribojavala, no i nadalje jemislila kako vrijedi truda pokušati. Nije željela odustati naprostozbog toga što je bilo lakše nemati djecu. Pa što onda ako oni nisubili milijunaši? Zašto bi sve moralo biti tako đavolski savršeno? Izašto on nije kadar razumjeti što ona osjeća?

Mislim da bismo trebali dobrano o svemu promisliti prijenego povučemo neke konačne poteze koje bismo potom moglipožaliti. — Imala je prijateljice koje su abortirale i potom mrzilesame sebe, kao što je, dakako, bilo i onih koje nisu. Ali, Stevense s njom nije slagao.

Vjeruj mi, Adrian — malko je ublažio glas i za koračaj jojse primaknuo — nećeš požaliti kad budeš o tome poslije razmišljala.Osjećat ćeš se olakšano. Ta bi stvar mogla biti ozbiljna prijetnjanašem braku. — Ta »stvar« bilo je njihovo dijete. Dijete koje jeona počela voljeti tijekom četiri dana otkad je saznala za njegovopostojanje.

Ne bismo smjeli dozvoliti da to bude opasnost po naš brak.Kad se nagnula prema njemu, oči joj se stadoše puniti suzama:Stevene, molim te... Ne sili me da to uradim... Molim te...

—Ne silim te da išta učiniš. — Njegov je glas zvučao ozlojeđenodok je kročio sobom poput lava u kavezu. Osjetio se ugroženimdo u samu svoju bit i bio duboko ustrašen. — Naprosto ti govorimda je to kobni udarac sudbine i gotovo je sumanuta i sama pomisaona to. U pitanju su naši životi. Tako ti nebesa, uradi ono što moraš.

— Zašto tako gledaš na stvari? Zašto bi dijete bilo takva

prijetnja? — Ona nije razumjela zašto je on toliko odlučan, nikadto nije razumjela. On je uvijek doživljavao djecu kao prijetnjuneprijateljskog nasrtaja.

—Nemaš pojma, Adrian, što su ti djeca kadra učiniti od života.Ja to znam. Vidio sam u svojojobitelji. Moji roditelji nikad nisu

ništa stekli. Majka je imala jedan izlizani par cipela, jedan par cipela tijekom cijeloga moga djetinjstva. Nosila ih je dok je mogla, a tada smo ih mi nastavili nositi dok se nisu raspale. Nismo imali knjiga, lutaka ili igračaka. Nismo imali ništa izuzev siromaštva ijedni druge. — Ona ga je požalila, jer mora da je to bilo strašno, ali to nije imalo ništa zajedničkog sa stvarnošću njihova života, a on je odbijao da to shvati.

Žao mi je da te to zadesilo. Ali, naša djeca neće nikad bitiprisiljena da tako žive. Oboje imamo dobra primanja i dostaje dabismo mi i djeca udobno živjeli.

Tako ti misliš. A što je sa školom? Što sa sveučilištem? Imašli pojma koliko danas stoji školovanje u Stanfordu? — te potomnastavi poput izgubljena djeteta: — Što je s našim putovanjem uEvropu? Više nikad ne bismo mogli poduzeti nešto takvo. Moralibismo od svega odustati. Jesi li doista na to spremna?

Ne razumijem zašto na sve gledaš s toliko krajnosti. Pa čakkad bismo i morali ponešto žrtvovati, Stevene, zar to ne bi vrijedilotruda? — Nije joj odgovorio, ali su njegove oči govorile. Jasno sukazivale da ne bi. — A, u svakom slučaju, ne razgovaramo o tomeda li u bliskoj budućnosti planiramo imati djecu. Mi govorimo odjetetu koje je već ovdje, a to je veoma različito. — U svakomslučaju, bilo je to prema njezinu mišljenju, ali ne i njegovu. Tolikoje bilo jasno.

Ne razgovaramo o djetetu, razgovaramo o ničemu. Kapljicisperme što se spojila s mikroskopski sitnim jajašcem, a taje kapljicamikroskopska mogućnost ničega. To je znak pitanja, jedno velikomožda, mogućnost i ništa više, i to mogućnost koju mi ne želimo.Tako o tome treba misliti. Sve što valja uraditi jest da odeš do

liječnika i kažeš mu da to ne želiš.

— I što onda? — Ljutila se, kipteći od bijesa u sebi dok gaje slušala. — I što onda, Stevenu? On će naprosto reći: »Dobro,Adrian, ako ne želite dijete, nema problema«, pa će to izvaditi ipribilježiti u rubrici pod »ništa«. Ali, nije baš tako. On to izvlačiiz mene s usisnom napravom i grebe sa skalpelom po mojoj maternici i tako ubija našu bebu. To on radi, Stevene! To znači ono »recimu da to ne želiš«. A stvar je u tome da ja to želim, pa i o tomemoraš promisliti. Ne radi se samo o tvom djetetu, ono je i moje,naše dijete, žalio ti to ili ne. Neću ga se naprosto riješiti samo zato

što si ti tako rekao. — Dok je govorila, stala je jecati, ali Steven se ponašao kao da je ne čuje. Bio je toliko užasnut te je jedino mogao djelovati poput ledenjaka. Bio je doslovce sleden od užasa. A Adrian bila preplavljena tjeskobom.

— Jasno mi je — on će ledeno motreći je s nove razdaljine.— Želiš li mi reći da ga se ne namjeravaš riješiti?

—Još ti ništa ne želim reći. Jedino te molim da o tome razmisliši kažem ti da bih ga rado zadržala. — I sama se iznenadila štoje priznala da želi dijete. A to što ga je molila da ga zadrže, zvučalojoj je kao da razgovaraju o kućnom ljubimcu, a ne o svome djetetu,i to ju je užasnulo.

Steven je nesretno otklanjao glavom, uzeo je za ruku, povukao do sebe na postelju i, nenadano, ona se više nije mogla svladati kad ju je on zagrlio, pa je briznula u plač.

Sva potresenost, strah, napetost i uzbuđenje što su se u njoj komešali sada su izbili, te nije mogla prestati s plačem dok je ležala u njegovu naručju.

— Žao mi je, zlato... žao mi je da nam se to dogodilo... sveće biti u redu... vidjet ćeš... žao mi je... — Nije čak ni posve razumjela što joj je govorio, ali bila je sretna da je drži u naručju nadajućise da će možda promijeniti mišljenje nakon što o svemu boljepromisli. Mislila je da možda hoće, ali borba s njegovim otporombila je pogubna za njezine osjećaje spram njega.

I meni je žao — kazala je najposlije, dok je on otirao njezinesuze i ljubio je. Stao joj je gladiti kosu i ljubiti suze na trepavicamai obrazima i potom joj polako otkopčao košulju i povukao hlačicenadolje i gaćice snimio preko gležnjeva. Ležala je naga pokraj njegai on je legao diveći joj se. Imala je krasno tijelo i, prema njegovubi mišljenju, izobličenje što bi ga izazvalo dijete bilo ravno zločinu.Nikad više ne bi bila ista i on je to znao.

Volim te, Adrian — kazao je nježno. Previše ju je volio dabi joj dopustio da uradi nešto tako očajno glupo. A volio je i sebe,i njihov život, kao i sve čemu su težili, ostvarili i dosegnuli, i nikomeneće dopustiti da to ugrozi, nadasve ne nekom djetetu.

Ljubio ju je sa čežnjom, a ona mu uzvraćala poljupce misleći da on najposlije razumije kako se ona osjeća i potom su vodili ljubav, blaeo i niežnn. Bio ie to trenutak kad su se osiećali doista blisko.

te su oboje odložili raspravu, a svatko se nadao da je onaj drugi najposlije shvatio njegovo stajalište, te su poslije svega ležali zagrljeni i ljubili se, osjećajući se mnogo bliži jedan drugome.

Probudili su se polovinom poslijepodneva narednoga dana i Steven je predložio da odu na kupanje, pa su tamo i krenuli, nakon što su se istuširali i doručkovali. Adrian je bila mirna i nije izustila ni riječi kad su se uputili prema bazenu držeći se za ruke i zadubljeni u misli. Bazen su dijelili svi stanari stambene zgrade, ali toga je dana bio prazan. Bilo je prekrasno sunčano svibanjsko poslijepodne; ljudi su otišli na plažu, ili u posjet prijateljima, ili su pak ležali na ležaljkama, skriveni od pogleda i sunčali se, mahom nagi.

Steven je dugo plivao, a Adrian kratko, da bi potom legla na sunce i snatrila. Nije ponovno željela povesti razgovor o djetetu, sada kad je sve znao. Bila je to i za nju velika promjena, no znala je da je za Stevena još i veća.

—Spremna za povratak? — upitao je konačno nakon pet sati.Jedva da su progovorili cijelog poslijepodneva nakon onako žestokeoporbe večer prije toga, a Adrian se i nadalje osjećala iscrpljenom.

Tiho su se vratili i, nakon što se Adrian otuširala, Steven je uključio stereo i slušali su kanal UB 40 dok je ona priređivala večeru.

Adrian je željela provesti mirnu večer s njim. Imali su mnogo toga o čemu je valjalo razmišljati, što je trebalo uzeti u obzir.

Jesi li dobro? — pitao je dok je ona kuhala špagete ipriređivala veliku zdjelu zelene salate.Dobro sam, tek malko umorna — kazala je blago, a onpotvrdno kimne.Bit ćeš još bolje narednog tjedna kad se za to pobrineš. —Nije mogla vjerovati vlastitim ušima, pa se, zapanjena, zagledala unjega.Kako možeš reći takvo što? — Gledala ga je užasnuto i onje iznenadno shvatio da ona nije nimalo izmijenila svoje mišljenje.On je pak bio odlučan kao i prije.Adrian, sad je to pitanje čisto tjelesne prirode. Zbog togase osjećaš jadno, pa sredi to. To je sve. O tome treba upravo takorazmišljati. — Ona nije mogla vjerovati kako je moguće da je takoposve bezosjećajan, posve ravnodušan spram njihova djeteta.Odvratno! Radi se o mnogo većoj stvari i to dobro znaš.

-™. Niie namjeravala to iznova snominiati te večeri, ali sada kad

je on počeo, morala je o svemu raspraviti. — Za miloga Boga, radi se o našem djetetu. — Suze joj iznova navriješe na oči i mrzila se zbog toga. Inače je rijetko plakala, ali on je doista pretjerao svojim ravnodušjem s kojim je govorio o njezinu abortusu. — Neću to uraditi — iznenada je kazala ostavljajući večeru na kuhinjskoj pregradi. Otrčala je na kat, u spavaonicu, a on se uspeo tek sat poslije nje, kako bi nastavili razgovor. Ležala je na krevetu, a on je sjeo pokraj nje i progovorio veoma blago: — Adrian, moraš po-baciti — kazao je mirno. — Ako ti je stalo do našega braka. Ako to ne uradiš, sve ćeš uništiti. — Njoj se pak pričinilo da je sve i tako propalo. Ne bude li imala dijete, zauvijek će osjećati taj gubitak, a bude li, Steven joj vjerojatno to nikad ne bi oprostio.

Mislim da ne mogu. — Govorila je duboko zagnjurena ujastuk i bila iskrena. Posljednje što je željela bio je abortus.Ne vjerujem da ne možeš. Ne odeš li pobaciti, uništit ćešnam brak, a tebe će to stajati tvog posla.Nije mi stalo do posla. — I, istini za volju, u usporedbi sdjetetom, nije joj bilo stalo. Bilo je zapanjujuće kako joj je dijetepostalo važno.Naravno da ti je stalo do posla. — Stevenu se činilo da jeona preko noći postala drugom osobom.Ne, nije mi stalo... ali, ne bih nas željela uništiti — kazalaje tužno, okrenuvši se licem prema njemu.Mogu ti reći jednu stvar u koju sam posve siguran, Adrian,ne želim dijete.Možda ćeš kasnije promijeniti mišljenje. To se ljudimadogađa — kazala je puna nade, ali on zaniječe glavom.Meni ne. Ne želim djecu. Nikad nisam, nikad neću, a ti sinekoć mislila da je to u redu. Zar ne?

Skanjivala se, a potom mu priznala nešto što još nikad nije obznanila: — Mislila sam da ćeš možda s vremenom... da ćeš se jednoga dana predomisliti. Hoću reći... da nam se nikad nije dogodilo dijete, pretpostavljam da bi bilo sve u redu. Ali, u ovom slučaju... mislila sam da bi možda... ne znam, Stevene. Nisam ja to tražila. Ali, sada kad je ovdje, kako ga možeš naprosto izbaciti iz našeg života a da malko ne promisliš? — Bilo je to strašno.

— Jer će naš život biti vredniji ako tako postupim, a ti si mimnogo važnija od djeteta. _

Ima mjesta za oboje — preklinjala je, no on odbije glavom.

U mom životu nema. Ima mjesta za tebe i ni za koga drugog.I ne želim se nadmetati s djetetom za tvoju pažnju. Mislim da mojiroditelji nisu u posljednjih dvadeset godina izmijenili ni dvije riječi.Nikad nije bilo vremena, snage ni osjećaja. Bili su isušeni. Kad smomi odrasli, od njih više nije ništa ostalo. Bili su poput dvoje iznurenih, uništenih staraca. Zar i ti to želiš?

Jedno dijete to ne može prouzročiti — kazala je blago, iznovaga moleći, očevidno ne polučujući uspjeh.

— Ne želim se izložiti takvoj opasnosti, Adrian — kazao jegledajući dolje prema njoj. — Riješi se toga. — Glas mu je drhtaodok je to izgovarao i potom je na dugo vrijeme otišao u prizemlje,naprosto da bi se udaljio od nje i od prijetnje u liku djeteta kojeje nosila.

Ona je dugo o svemu razmišljala dok je čekala Stevena da ponov-no dođe, a znala je da će, bude li odustala od tog djeteta, jedan značajni dio njezine duše biti zauvijek izgubljen.

7.

Subota i nedjelja protekli su poput prave noćne more međusob-nih dokazivanja i optuživanja i u utorak u šest sati, izjutra, prije Stevenova odlaska, Adrian je najposlije, nakon histerična plača, položila oružje, obećavši da će uraditi sve što on želi. Dva dana nije bila na poslu, a nije željela izgubiti supruga kojeg je voljela, čak i ako je to značilo izgubiti dijete. Obećala je da će to učiniti dok on bude odsutan, a taj je dan cijeli dan provela u postelji i jecala, sve dok u pola četiri nije pošla kod liječnika.

Cijelog je poslijepodneva ležala u postelji s osjećajem strave što je prerasla u slijepi užas do vremena kad se stala odijevati i dok je žurno napuštala stan, istodobno silno želeći pobjeći od svega toga. Željela je pobjeći od onoga što joj se događalo, od onoga što je morala uraditi, od onoga što je Steven od nje očekivao i za što je osjećala da mu duguje, ako joj je bilo stalo do njihova braka.

— Adrian — pozvala je bolničarka, a ona ustala veoma uznemi-rena izražaja. Odjenula je crne hlače i crnu košulju s visokim ov-ratnikom te crne sandale i, sa svojom bijelom kožom i tamnom kosom, izgledala neobično ozbiljno.

Bolničarka je povela Adrian u malu prostoriju i kazala joj da se razodjene od struka nadolje i da navuče haljetak. Adrian je već ovdje dolazila, ali u drugim prilikama, kad sve nije izgledalo tako zloslutno, jer je dolazila zbog nadzora trudnoće ili pak na godišnji pregled.

Sjela je na stol za pregled u crnoj svilenoj košulji, dok joj je haljetak od plava savitljiva papira pokrivao ostali dio tijela, a bose

noge bile podvučene te je izgledala poput male djevojčice dok se trudila da zaboravi zbog čega se ovdje našla i što će se dogoditi. Neprestance je ponavljala u sebi kako to čini zbog Stevena i zato što ga voli.

Najposlije je ušao liječnik i nasmiješio se kad je pogledao u njezin bolesnički karton i prepoznao je. Bila je draga djevojka i uvijek joj je bio naklonjen.

— Što biste danas trebali, gospodo Townsend? — Bio je staromodni gospodin ugodne vanjštine, približno godina njezinaoca.

Ja... — nije se mogla prisiliti da izgovori, a oči su joj bilegoleme na blijedu licu. — Došla sam... radi abortusa. — Riječi suse otele, izgovorene tako tiho te ih je on jedva čuo.

Aha! — Sjeo je na malu pomičnu stolicu i zagledao se unjezin karton. Bila je udana, trideset ijedna godina, dobra zdravlja,ništa nije iziskivalo takav potez. Možda dijete nije bilo suprugovo.— Imate li neki posebni razlog?

Bolno je zanijekala glavom. Sve oko nje govorilo je da ne želi biti tu gdje jest. Način na koji se sklupčala na stolu, kao da se želi zaštititi od njega, način na koji bi ustuknula svaki put kad bi joj se približio, način na koji je govorila, jedva izgovarajući riječi. Vidio je mnogo žena u nevolji, žena koje bi dale sve na svijetu da se riješe djece koju nisu željele, ali ova žena nije bila jedna od njih. Bio bi se spreman opkladiti da ona nije zapravo željela abortirati.

— Moj suprug smatra da nije pravo vrijeme za djecu.

Liječnik iznova kimne, kao da savršeno razumije: — Postoji li neki posebni razlog zašto to osjeća, Adrian? Je li ostao bez posla? Postoji li neka zdravstvena tegoba? — Htio je saznati pravi razlog zbog kojega je ta žena došla kod njega, jer bez dobra razloga nije namjeravao obaviti abortus. Bilo to zakonom dopušteno ili ne, radilo se i o moralnoj odgovornosti naspram pacijenata. No ona je kima-njem nijekala sva njegova pitanja.

— Ne, on naprosto... naprosto osjeća kako nije pravo vrijemeda imamo djecu.

— Želi li on uopće dijete? — Skanjivala se i potom zanijekalaelavom a oči ioi se zamutite od suza,„

Ne. — Bio je to jedva čujni šapat. — Mislim da ne želi. Bioje on jedno od petoro djece i imao veoma nesretno djetinjstvo.Teško mu je shvatiti da bi sve moglo biti drukčije.

Uvjeren sam da bi moglo. Vi imate dobar posao, a pretpostavljam da je i on na dobru položaju. Mislite da bi se s vremenommogao predomisliti? — Tužno je zanijekala glavom, dok su joj sesuze kotrljale niz obraze, a liječnik požurio reći nešto za stoje mislioda bi je moglo malko umiriti: — Adrian, danas nećemo raditi abortus. — Poslužio se njezinim imenom čim je shvatio težinu problema.Nije bilo vrijeme za formalnosti; njoj je trebao prijatelj, a on jojje želio pomoći. — Najprije se želim uvjeriti da ste doista noseća,da tu ne bude greške. Jeste li napravili test na trudnoću? — Pretpostavio je da jest, jer inače ne bi došla k njemu.

Jesam. Kod kuće. Dvaput. Mjesečnica mi kasni dva tjedna.

To znači da ste četiri tjedna noseća, prema našem proračunu.A uvjeren sam da jeste, no samo ćemo to još i potvrditi pregledom.Nakon toga, želio bih da odete kući i promislite, kako biste bilisigurni. Budete li i nakon toga željeli prekinuti trudnoću, fhožetese vratiti sutra. Zvuči li vam to razborito? — Kimnula je, ćuteći sehisteričnom i omamljenom. Činilo joj se kao da će je ubitiemocionalni šok kroz koji je prolazila. Ali liječnik je bio blag isrdačan, potvrdio je ono stoje već znao, i kazao da o svemu promislii ponovno porazgovara sa suprugom. Mislio je kako će, s obziromda se ona tako silno opirala abortusu, njezin suprug zacijelo pristati

kad mu ona sve objasni. Nije, međutim, uzeo u obzir Stevenovuneumoljivost u vezi s tim pitanjem. A kad ju je te noći nazvao, biloje savršeno jasno kako je silno ljut što ona već nije abortirala.Zašto, dođavola, tako mu nebesa, to nije danas uradio? Čemusluži čekanje?

— Želio je da o svemu promislimo prije no što učinimo neštokonačno. A možda to i nije tako loša ideja. — Pomisao na ono štoje namjeravala učiniti budio je u njoj smlavljujući osjećaj utučenosti.—Kad se vraćaš? — upitala je tjeskobno, ali činilo se da on nijerazabrao uspaničenost njezina glasa.

—Ne do petka. A Mike i ja igramo tenis u subotu ujutro. Moždabi nam se ti i Nancy mogle pridružiti, pa bismo igrali u parovima.—Nije mogla vjerovati onome što joj je govorio, jer, ili je bio posveneosjetljiv, ili naprosto glup.

Nisam sigurna da ću tada moći igrati tenis. — Podrugljivostu njezinu glasu bila je očevidna i okrutna.

O, točno... zaboravio sam. — Za deset sekundi? Kako jemogao tako brzo zaboraviti? Kako ju je mogao tako spremno poslatida to uradi?

Mislim da bi i ti o tome još trebao promisliti. Stevene, neradi se samo o mom djetetu, već i o tvojemu. — Ali, osjećala jekako se između njih iznova dižu zidovi čim je to izgovorila.

Rekao sam ti što osjećam s tim u vezi, Adrian. Ne želim otome više raspravljati. Naprosto, pripazi se, kvragu! Ne razumijemzašto moraš čekati do sutra. — Nije mu odgovorila, zgođena ok-rutnošću njegovih riječi. Izgledalo je kao da mu dijete prijeti, a onaga izdala time što je dopustila da se to dogodi, a sada to morasrediti po svaku cijenu, bez obzira što to njoj značilo. — Nazvatću te sutra uvečer. — Adrian je suspregnula dah, dok su joj se očipunile suzama.

Zašto? Zato da se uvjeriš da sam to uradila? — Činilo jojse da će joj prepuknuti srce dok ga je pozdravljala, razmišljajućikako će za nekoliko sati biti prekasno da se dijete spasi. Cijele jenoći ležala budna u postelji, plačući i razmišljajući o djetetu kojenikad neće upoznati. O djetetu koje žrtvuje zbog supruga. Bila jebudna kad je narednoga dana sinulo sunce i osjećala se kao prijeizvršenja smrtne kazne. Na poslu je uzela slobodni tjedan i jedinojoj je preostalo da se vrati liječniku i prisili se da abortira.

Dok se odijevala, stalno si je ponavljala kako će Steven u pos-ljednjem trenutku nazvati i reći joj da to ne radi. Ali nije. Kuća je i nadalje bila tiha, dok se ona odvozila u sandalama, suknji od

rebraste tkanine i košulji od traper — tkanine. Krenula je liječniku u devet sati, kao što joj je on kazao da dođe ukoliko se odluči. Nije jela niti je išta popila od prošle noći, u slučaju da dobije narkozu. Drhtala je i bila blijeda dok je vozila MG Bulevarom Wil-shire i stigla u liječnikovu ordinaciju pet minuta ranije. Javila se sestri i sjela u čekaonicu zatvorivši oči i s osjećajem u srcu za koji je znala da ga neće zaboraviti dok je živa. Po prvi put u životu osjetila je da mrzi Stevena. Imala je grozničavu potrebu da ga nazove, da ga pronađe gdje god bio i kaže mu da se mora predomisliti, ali znala je da to nema smisla.

Sestra se pomolila u dovratku i pozvala je po imenu, nasmiješivši se dok ju je vodila hodnikom. Povela ju je u nešto veću prostoriju i ovaj joj put kazala da snimi svu odjeću i legne na stol. Pokraj kreveta se nalazila neka zlokobna naprava i Adrian je znala da je to vakuumski aparat. Osjetila je kako joj se osušilo grlo i usne slijepile poput navlažene papirnate maramice. Jedino je željela da se sve završi i da ode kući i pokuša sve zaboraviti, a znala je da dok živi neće više dopustiti da zatrudni. Pa ipak, dio nje je i nadalje želio sačuvati bebu. Bilo je to sumanuto, upotrijebila je svu svoju energiju da ga se riješi, a dio nje je i dalje želio da ga zadrži, bez obzira što će se dogoditi, ili što će Steven reći, i kako god iz-bezumljujuće bilo njegovo djetinjstvo.

Adrian? — Liječnik je provirio kroz vrata i pogledao je uzblag osmijeh. — Jeste li u redu? — Kimnula je, ali riječi joj nisunadolazile, dok je piljila u njega u loše prikrivenu užasu. Ušao jeu sobu, zatvorio vrata i obratio joj se odlučno: — Jeste li sigurnida to želite uraditi? — Ponovno je kimnula, a suze joj navrle naoči, da bi potom iskreno zanijekala glavom. Bila je toliko uzbuđena,toliko užasnuta, i tako nesretna i uopće nije željela biti ovdje. Željelaje biti kod kuće sa Stevenom i čekati njihovo dijete. — Ne morateto uraditi. Ne morate ako to ne želite. Suprug će se s tim pomiriti.Mnogi supruzi nadignu otprve toliku galamu, i obično su upravooni najuzbuđeniji očevi, jednom kad se dijete rodi. Želim da o tomedobro promislite, prije no što išta uradite.

Ne mogu — promrsila je. — Naprosto ne mogu. — Ne obuzdavajući se, jecala je dok je sjedjela na stolu. — Ne mogu to uraditi.

Ne mogu ni ja — nasmiješio se. — Idite kući i kažite supruguda kupi slavljeničku cigaru i čuva je dok, oh... — Ponovno sezagledao u njezin zdravstveni karton. — ...rekao bih do početka

siječnja, a tada će dobiti lijepu bucmastu bebu. Kako vam se točini, Adrian?

Zvuči prekrasno. — Nasmiješila se kroza suze i ljubezni jeliječnik obgrli oko ramena. — Idite kući, Adrian. Dobro se odmoritei od srca isplačite. Sve će biti kako treba. Bit će izvrsno. I sasuprugom će sve biti kako treba. — Potapšao ju je po ramenu inapustio prostoriju kako bi se ona mogla odjenuti i poći kući —zajedno sa svojim djetetom. Ona se smiješila dok se odijevala iplakala istodobno, osiećaiući da se dogodilo nešto prekrasno. Bila

je pošteđena, a nije točno ni znala zašto, izuzev što je liječnik bio dovoljno oštrouman da vidi kako ona to naprosto ne može uraditi.

Krenula je prema kući i tada iznenada odlučila da umjesto toga ode u ured. Osjećala se bolje negoli danima prije toga, i željela je poći na posao i izgubiti se u hrpi papira na svome radnom stolu. Vozila se prema studiju, dok joj je vjetar mrsio kosu, duboko udah-nula i nasmiješila se. Život je iznenada bio tako sladak, a ona će dobiti dijete.

Ušla je u ured poletna koračaja, ali ćuteći se kao daje pretrčala trku od petnaest kilometara. Nije provela nimalo lagodno jutro, niti su dani koji su prethodili bili lagodni, a još je o svemu valjalo raspraviti sa Stevenom, po njegovu povratku iz Chicaga. Ali, barem je bila nacistu s onime što će uraditi. Osjećala se opuštenijom no danima prije toga i činilo joj se da ju je napustio razorni osjećaj tjeskobe.

Zdravo, Adrian. — Zelda proviri polovinom prijepodneva.— Je li sve u redu?

Jest. Zašto? — Adrian je izgledala rastreseno s olovkamazadjenutim iza svakog uha i nije bilo uobičajeno da dođe na posaou staroj odjeći i bez šminke.

Pa, istini za volju, ne izgledaš najbolje. Izgledaš kao da sise provukla kroz stroj za žmikanje — a i jest. — Osjećaš li se dobro?Zelda je bolje zamjećivala no što je Adrian pretpostavljala. Bilaje u pravu. Događale su se prilično strašne stvari.

Imala sam gripu. — Nasmiješila se, zahvalna što je Zeldauočila promjenu. — Ali sada je sve u redu.

Mislila sam da si uzela slobodni tjedan. — Pažljivo ju jepromatrala, kao da se pita da li da joj vjeruje kad je kazala da jedobro. Ali, izgledala je sretno dok je revnosno sjedjela okruženahrpom papira u svom uredu.

Shvatila sam da bi mi sve to odveć nedostajalo.

Luda si. — Zelda joj se nasmiješila.

Možda. Hoćeš li da poslije odemo na sendvič?

Naravno. Rado.

««<, — Dođi DO mene, kadli bude

— Dogovoreno. — Otišla je, a Adrian se latila posla osjećajući se bolje negoli danima prije. Pomisao na dijete i dalje ju je malko strašila, ali vjerovala je da će se na nju naviknuti. Bilo je to bolje nego ono drugo rješenje. Znala je da s time ne bi bila kadra živjeti i još je zamjerala Stevenu što ju je pokušao na to prisiliti. Pitala se kako će prebroditi sve žestoke oporbe kroz koje su prošli posljednjih nekoliko dana i hoće li to ikad zaboraviti. Potom je ponovno prionula poslu, pokušavajući da ne misli o njemu. I tako će poslije morati razmisliti o svemu što će mu reći.

8.

A u studiju, u dnu hodnika, Bili Thigpen je sjedio na povišenoj stolici, razgovarao s redateljem i grmio:

—Kako da, dovraga, znam gdje je ona? Otkazala je sobu uhotelu prije tjedan dana. Ne znam s kirnje. Ne znam kamo je otišla.Odrasla je žena i to nije moja briga... sve dok mi ne ugrožava seriju.Sad to jest moja briga, ali ipak ne znam kamo se, dovraga, djenula.— Svlvia Stewart se nije vratila iz Las Vegasa prošle nedjelje. Otkazala je sobu u ponedjeljak ujutro, točno prije devet dana, takosu barem kazali u hotelu, ali još se nije vratila na posao. Osjećajućise zbog toga nelagodno, Bili je otišao provjeriti u njezin stan, alini tamo nije dolazila.

Izmijenili su scenarij za prošli tjedan, no bez nje je stanje pos-tajalo prilično bezizlazno.

Za nekoliko dana, bit će prisiljeni da joj nadu zamjenu. Bili je upravo redatelju jasno predočio situaciju. S obzirom da nije nazvala i objasnila razloge svog nedolaska, nedvojbeno je prekršila ugovor.

Ako se ne pojavi do sutrašnjeg snimanja, moraš mi pronaći,zamjenu. — Bili se obraćao redatelju i jednom od njegovihpomoćnika. Oni su toga dana već nazvali jednu od agencija, ali Syl-viu nije bilo lako nadomjestiti a da to ne zbuni gledateljstvo.

Jesu li svi danas dobili tekst izmjena? — upitao je redatelj,mršteći se nad rukopisom koji mu je Bili upravo donio. Scenarij

,. .

scenaristi radili danonoćno. Bio je pravi junački pothvat nastaviti seriju u njezinu odsustvu. U seriji je bilo toliko dramatičnih radnji što su se odvijale neposredno i dotad su nekako uspijevali voditi pripovijest a da gledaoci devet dana nisu vidjeli Vaoughn Williams, ali na jedvite jade. Ona je navodno još bila u zatvoru, nakon što je prije devet dana bila uhićena zbog ubojstva čovjeka kojega je zapravo ubio njezin šogor prije devet dana, u petak.

Bili je ostao u studiju sve do početka snimanja, zadovoljan što su se svi dobro snašli s promjenama scenarija i izmjenama radnje. Nakon što je snimanje završilo i on svima čestitao, vratio se u svoj ured. Pola sata kasnije, sekretarica ga je pozvala preko interkoma i kazala mu da ga netko želi vidjeti.

—Netko koga poznajem? Ili će to biti tajna? — Bio je umoranod noćnoga rada, ali zadovoljan što stvari dobro teku. Mahom jeto trebalo zahvaliti izuzetnu zalaganju dvojice izvanrednih scenaristai izvrsnom redatelju. — Tko je to, Betsev?

Nastupi duga stanka: — Gospođica Stevvart.

Naša gospođica Stewart? Gospođica Stevvart za kojomtragamo diljem Nevade? — Sa zanimanjem je zadigao vjeđe.Upravo ona.

Molim vas, uvedite je. Jedva čekam da je vidim.

Svlvia je ušla u trenutku kad je Betsev otvorila vrata. Ušla je poput ustrašena djeteta i izgledala ljepše no ikad. Duga joj crna kosa visjela niz leđa poput Snjeguljice, a oči pokajnička izražaja činile se goleme. Bili je ustao kad je ona ušla u prostoriju i zagledao se u nju kao da vidi priviđenje.

— Gdje si, dovraga, bila? — upitao je zlokobno. Na trenutakona nije znala što bi moglo uslijediti, te je, promatrajući ga, stalaplakati. — Poludjeli smo nazivajući cijeli Las Vegas. Momci iz Mogdoma su kazali da su te ostavili s nekim muškarcem. Nazvali smopoliciju u Nevadi i prijavili tvoj nestanak. — Tijekom prošlog tjednaozbiljno se brinuo za nju pitajući se što joj se moglo dogoditi.

Ona je briznula u plač i sjela na kauč, a on joj dodao papirnatu maramicu: — Žao mi je.

— I treba. Mnogi su se zabrinuli za tebe. — Bilo je to kao dagovori djetetu, a on je s iznenadnim olakšanjem pomislio kakobarem u jednom smislu_ona,više nije njegov problgm. — Gdje si

• i

bila? — Sad to više nije bilo važno, s obzirom da se vratila nepov-rijeđena. To ga je, naime, brinulo. Znalo se da se u Las Vegasu događaju različite ružne stvari. Naročito djevojkama koje izgledaju poput Sylvie Stevvart. Naročito ako odu u postelju sa strancima.

No ona je piljila u njega i ponovno stala plakati: — Vjenčala sam se.

—Što? — Ovaj je put on ostao zapanjen. Pomišljao je na svaštašto ju je moglo zadesiti, ali na to ne. — S kime? S momkom kojije one noći bio u tvojoj sobi?

Kimnula je i ponovno ispuhala nos: — Zaposlen je u industriji sukna. Iz New Jerseya je.

—O, mili Bože! — Bili teško sjedne pokraj nje na kauč, pitajućise da li ju je uopće poznavao. — Zašto si to uradila?

Ne znam. Naprosto sam... uvijek toliko radiš... i bila samsilno osamljena. — Kriste! Bile su joj dvadeset i tri godine, razorneljepote, a tužila se zbog osamljenosti. Polovina žena u Americi dalabi desnu ruku i više kad bi izgledala poput nje, a ona se udala zatvorničara sukna kojega je jedva poznavala i provela s njim vikendu Las Vegasu! Bili se iznenada upitao nije li on tome kriv. Možda,da je nije zapuštao, da nije bio toliko zaokupljen serijom... bio jeto uobičajeni refren. Na neki način, sve su se one tužile na istošto i Leslie. No je li on zbog toga bio odgovoran? Je li to doistabila njegova greška? Zašto one nisu mogle prilagoditi svoj načinživota njegovome? Zašto su uvijek morale pobjeći i počiniti nekuludost? I, eto, sada se ta glupava djevojka udala za posve nepoznatačovjeka. Bili ju je zapanjeno gledao.

I što ćeš sada, Sylvia? — Jedva je čekao da čuje.

Ne znam. Preselit ću se u New Jersey sljedećeg tjedna, pretpostavljam. Ime mu je Stanley i mora se do utorka vratiti u Nevvark.

Ne vjerujem ušima. — Bili nasloni glavu na uzdignuti diokauča i stane se smijati. Nije mogao prestati. Čak ga je i Betseyčula sjedeći za svojim stolom u susjednoj prostoriji, i bilo joj je dragoda ne viče. Rijetko je to činio, ali pomislila je da bi ga Svlviinoodsustvo na to moglo navesti. — Znači, ti i Stanley morate biti uNevvarku do utorka... je li tako?

Pa... — Izgledala je kao da joj je neugodno. — Otprilike.Izuzev što,.znani da postoji ugovor za moje sudjelovanje u seriji za

narednu sezonu. — Ustvari, ustrašila se kad ju je nazvao one noći, da će je izbaciti iz serije i, uspaničena, udala se za Stanleva. Nije imala pojma u što se upustila, ali je on bio veoma nježan i kupio joj prilično lijep dijamantni prsten u Las Vegasu i obećao da će se brinuti za nju u Nevvark

u. Obećao je također da će joj naći dobro mjesto manekenke, a bude li željela baviti se glumom u New Yorku, on će joj naći posao u reklamnim spotovima, a možda i u kakvoj seriji. Pred njom se otvaralo široko novo obzorje i, unekoliko, udaja za muškarca zaposlena u industriji sukna i nije bila posvemašnji promašaj za Sylviu Stevvart. — Što će biti s mojim ugovorom? — Gledala ga je molećivo i Bili umalo iznova ne prasne u smijeh. Sve je bilo toliko besmisleno, te to gotovo nije mogao podnijeti. Nije je mogao uzeti ozbiljno. Bio je to život koji je podražavao umjetnost u krajnjoj mjeri i on nije bio toliko lud da ne bi prepoznao humornu stranu situacije.

Znaš što će biti s tvojim ugovorom, Svlvia? Dat ćeš mi jošdan ili dva u studiju, u ime starih dobrih vremena, i mi ćemo teubiti u petak u najdramatičnijem prizoru što si ga ikad vidjela. Anakon toga, slobodna si. Možeš otići u Newark sa Stanleyem i izroditi mu desetoro djece pod uvjetom da prvoga nazoveš po meni.Oslobađam te ugovora.

Stvarno? — Izgledala je zapanjena i zadovoljno mu se nasmiješila.

Da. Zbog toga što sam ja dobar momak i grdno si se samnom provela dok sam ja neprestano crnčio ne pružajući ti dovoljnopažnje. Ovo ti je naknada. — Bio je iskreno zahvalan što se uopćepojavila. To će mu omogućiti da konce radnje uredno poveže. Johnće ubiti Vaughn, jer je ona svjedok njegova ubojstva raspačivačadroge. A pripovijest se mogla nastavljati u nedogled. — Žao mi je,zlato — kazao je nježno, a to je i mislio. — Rekao bih da po ovomekako živim i nisam neka naročita prilika. Ustvari, nikad to nisamni bio. Ja sam u braku sa serijom.

Sve je u redu. — Sylvia mu dobaci stidljiv pogled: — Ne ljutišse previše na mene?... Zbog onoga što sam uradila... hoću reći, zbog

toga što sam se vjenčala?

— Ne, ako ćeš biti sretna. — A to je doista mislio.Njezina je pripovijest s Billom bila prošlost i oboje su to znali.

Malo je značila jjboma^što je ona i dokazala provevši vikend sa

1

strancem u Vegasu, a Bili je ispravno pretpostavio da se ondje i obrela s tom namjerom.

Moram li poljubiti mladu? — Ustao je, ustala je i ona, zapanjena činjenicom da se tako lako nje odrekao. Očekivala je da ćebiti bijesan, da će je izbaciti iz serije i raskinuti ugovor. Bude liotišla na taj način, mnogo će lakše naći posao u New Yoruku. Asada se okrenula prema njemu, spremna za strastveni poljubac, noon ju je nježno poljubio u obraz i na trenutak pomislio da će muona nedostajati. Svidjela mu se njezina umiljatost, blagost i dobrosu se zabavljali zajedno. Bila mu je bliska i bili su dobri prijatelji,a sada je, eto, ponovno sam. No, bit će mnogo lakše što više nećeimati posla s osobom koja nastupa u seriji. Tu grešku više nije namjeravao ponoviti; bila je to neka vrsta krajnje popustljivosti spramsamoga sebe. U njegovu životu nije bilo mjesta za žene i na trenutakse pitao da li mu to uopće smeta. — Što će biti s tvojim stvarimau mom stanu?

Mislim da će biti najbolje da ih pokupim. — Na to je bilaposve zaboravila. Nije bilo mnogo toga, no zacijelo bi se napuniokovčeg vrijedne odjeće što je stajala u njegovu ormaru.

Želiš li sada poći po odjeću?

Hoću. Moram se naći sa Stanlevem u Beverlv Wellshireuu četiri sata. Ali imam dovoljno vremena. — U njezinim je riječimabilo i nekog podrazumijevanja, no on se pričinio da to nije zamijetio.Za njega je ta pripovijest bila završena. Ona je uradila to što jeuradila, on joj to nije zamjerio, ali nije je više ni želio.

Napustio je ured zajedno s njom i bio siguran kako svi misle da su otišli u njegov stan na kratak ljubavni susret. No on se samo nasmijao, odvezao je u svoj stan i pomogao joj da pobaca sve stvari u kartonske kutije. Zatim ju je odvezao u njezin stan.

—Hoćeš li se popeti na trenutak? — Trenutak ga je tugaljivopogledala dok je on istovarivao posljednju kutiju iz svog »drven-jaka«, no on odbije otklonom glave. Trenutak zatim, odvezao se;to je poglavlje njegova života bilo skončano.

9.

Kad se Adrian vratila kući nakon vijesti, u šest sati poslije podne, zvonio je telefon; zgrabila je slušalicu dok je automatska sekretarica nizala poruke prijašnjih poziva. Brzo se ispričala u slušalicu, isključila sekretaricu i odgovorila, držeći u ruci torbu za kupovinu i novine te nekoliko stvari što ih je na putu kući kupila u samopos-luzi, a sve se zaustavilo kad je čula glas. Bio je to Steven.

— Jesi li dobro? — Zvučao je zabrinut i napet i odmah je shvatila zašto. — Zovem te cijelo poslijepodne. Zašto ne odgovaraš na telefon? — Cijeli je dan bio silno zabrinut za nju i nazivao je od podneva, no odgovarala je samo sekretarica. Oko sedam sati se već bio uspaničio, kad je konačno stigla, a nije mu ni palo na pamet da bi mogla biti u uredu. Ni ona nije željela njega nazvati. Trebalo joj je vremena da razmisli kako će mu reći da nije abortirala.

Nisam bila kod kuće — kazala je gotovo se ispričavajući,shvativši da joj hitno valja uzeti uzde u svoje ruke. Još rano togjutra raščistila je sa svime što se dogodilo s njihovim životom. No,on o tome nije imao pojma i još se nadao da je već bila na abortusu.Gdje si bila? Zar si se kod liječnika zadržala cijeli dan? Jeli nešto krenulo po zlu? — Zvučao je grozničavo i ona se ražalilanad njim, no bila je i ljuta. Bio je spreman da je samu pošalje naabortus i čak joj pokušavao reći kako to nije neki naročiti zahvat.Zbog toga se još ljutila na njega.Sve je bilo kako treba. — Nastupi duga stanka, beskonačna

tišina, a tada je odlučila da mu odmah sve kaže, a ne da ga daljezavlači. — Nisam to uradila.

Nastupi trenutak nevjerice, a potom je planuo u slušalicu: — Što? Zašto nisi? Zar s tobom nešto nije bilo u redu, pa nije mogao to uraditi?

Da — kazala je staloženo i sjela. Naglo se osjetila veomastarom i umornom i osjećaji što ih je potiskivala cijeloga dananaočekivano je obuzeše te je ćutjela kako joj se ledi krv u žilamadok ga je slušala. — Nešto nije bilo u redu. Ne želim to uraditi.

Znači, kidnula si? — Zvučao je užasnuto. Sada je pak njuobuzeo gnjev, što ju je još više naljutilo i učinilo je još bješnjom.

Ako to tako nazoveš. Odlučila sam zadržati naše dijete.Većini bi muškaraca to laskalo i razveselilo ih, ili ih barem ispunilonekim ljudskim osjećajem. — No oboje su znali da on nije biočovječan u vezi s tim pitanje.

Ja slučajno nisam jedan od njih, Adrian. Nisam ganut... nipolaskan... i mislim da si glupa. I mislim da to radiš u želji da mena neki način pređeš, ali, znaj jednom zauvijek, to ti neće poći zarukom.

O čemu to govoriš? Zvučiš poput luđaka. Nije ovdje riječo krvnoj osveti, za miloga Boga... radi se o djetetu... znaš, o malojosobi, a začeli smo je ti i ja, plavokosoj i rumenoj, plače povremeno.Većina se ljudi s tim pomiri i ne ponaša se kao da im je mafijapriprijetila životom.

Adrian, ne zabavlja me tvoj smisao za humor.

A mene još manje tvoj sustav vrijednosti. Što to s tobomnije u redu? Kako me možeš samo tako ostaviti očekujući da ćuotići abortirati? Nije to beznačajni zahvat, »ništa«, kao što ti kažeš.To je nešto. Veliko nešto... a jedan od razloga zašto to ne

želimuraditi jest i to što te volim.

Sve je to sranje, i ti to dobro znaš. — Zvučao je poputugrožene osobe, silno ustrašen svime što mu je upravo izgovorilate Adrian shvati da problem ne mogu riješiti preko telefona, amožda niti u bliskoj budućnosti. On se naprosto morao smiriti ishvatiti da mu dijete neće uništiti život. Ali prije svega, oboje morajuprestati ljutiti se.

Zašto ne bismo o tome mirno popričali kad se vratiš kući?— kazala je staloženo, no on se razdražio.

Nemamo o čemu razgovarati. Izuzev da dođeš k sebi i pobaciš. Ne želim ni o čemu raspravljati dok to ne uradiš. Je li ti jasno?— Vikao je na nju preko telefona i zvučao poput luđaka.

Stevene, prestani! Priberi se! — Govorila mu je kao što bise obraćala djetetu, no on se nije dao umiriti. U svojoj hotelskojsobi, u Chicagu, tresao se od bijesa.

Ne govori mi što da radim, Adrian. Izdala si me!

Nisam te izdala. — Gotovo se nasmijala, toliko je zvučaonesuvislo, no nije bilo nimalo smiješno. — Dogodilo se. Ne znamkako i ne znam čijom greškom. Sada to više nije važno. Ne krivimni tebe ni sebe, niti bilo koga. Naprosto želim to dijete.

Sišla si s uma i uopće ne znaš o čemu govoriš. — Zvučaoje poput nekoga koga nije poznavala i zatvorila je oči pokušavajućisačuvati mir.

Ponovno je otvorila oči. U nejgovu je glasu bilo nešto neobično, što nikad prije nije čula, neka vrsta hladnoće koja ju je strašila i valjalo je podsjetiti se da je to ipak Steven.

Barem nisam histerična. Naprosto zaboravi na to, a razgovarat ćemo kad dođeš kući.

Nemam ti što više reći sve dok to ne središ.

Što pak to znači?

Znači točno to što sam rekao. Ili ja ili dijete. Riješi se toga.Odmah. Adrian, želim da sutra odeš liječniku i učiniš abortus. —Kao da joj je na trenutak neka ruka stegnula srce i pitala se je limoguće da misli ozbiljno, ali znala je da to nije moguće. Nije jemogao prisiljavati da izabere između njega i djeteta, bilo je tosumanuto. Znala je da to nije mislio ozbiljno.

Dragi... molim te... nemoj biti takav... ne mogu se vratiti...ne mogu... naprosto ne mogu to učiniti.

Moraš. — Zvučao je kao da je na rubu plača i ona ga jepoželjela zagrliti, utješiti i reći mu da će sve biti u redu. A jednogadana, nakon što dijete bude rođeno, smijat će se tome kako je upočetku bio opterećen. Sada je, međutim, samo na to mislio. —Adrian, ne želim dijete.

Pa još ga nemaš. Zašto se naprosto ne opustiš i nekolikodana ne misliš o tome? — Osjećala se iscrpljenom, ali mnogo mirnijom otkad je donijela odluku.

Neću se opustiti sve dok se toga ne riješiš. Želim da učinišabortus. — Ona je sjedjela u tišini, slušajući ga, po prvi put nakontri godine odbijajući da uradi ono što je on poželio. Odbijajući, nehtijući, a njega je to silno zabrinulo. No ona naprosto nije moglaobećati da će uraditi to što on želi.

Stevene... molim te... — Iznenada joj ponovno navriješe suze,po prvi put od toga jutra. — Ne mogu. Ne mogu, razumiješ li?

Sve što razumijem jest to što meni radiš. Pokvareno i zluradoodbijaš razmisliti o mojim osjećajima. — Dobro je pamtio u kakvuje tjeskobu zapadao njegov otac svaki put kad bi majka ponovnozatrudnjela. Godinama je imao dva namještenja, potom čak tri, dokse napokon nije izbavio posla, jer je gotovo umro od ciroze jetrei to doživio kao milost. No dotad su se sva djeca razbježala, a njemuživot prošao. — Ne tiče te se kako se ja osjećam, Adrian. Ne daješza mene ni deset para. Sve što želiš jest to prokleto dijete. — Sadje plakao i Adrian je pitala kakvo mu je zlo nanijela. Naprosto ganije razumjela. Kad su bili »u dobrim odnosima« kazao je da ćemožda s vremenom i imati djece, ali nikad nije rakao da ih mrzi,nikad nije rekao da ih nipošto ne želi. — Pa, imaj svoje dijete,Adrian. Imaj ga... ali onda nećeš imati mene... —jecao je u slušalicu,a i ona je plakala slušajući ga.

Stevene, molim te... — Ali, dok je još govorila, on je spustioslušalicu i ona je zamrla u njezinoj ruci. Nije mogla vjerovati daje toliko izbezumljen, grozničav i sljedeća se dva sata kinjilarazmišljajući da li bi trebala abortirati. Ako njemu to toliko znači,ako to doživljava kao tako silnu prijetnju, ima li ona prava silitiga na dijete? A, s druge strane, ima li pravo ubiti dijete zbog togašto se jedan odrastao muškarac ne može pomiriti s činjenicom dapostane otac? Steven bi to mogao prihvatiti, mogao bi naučiti dase s time nosi, s vremenom bi otkrio da ga ona zbog toga ne voliništa manje, možda čak i više, a shvatio bi da to nije kraj svijeta.Osjetila je da se ne može odreći djeteta. Sjetila se kako joj je bilokad je prvi put otišla liječniku i spremala se prekinuti trudnoću iznala je da to ne može uraditi. Rodit će njihovo dijete, a Stevenće to morati prihvatiti.. Ona. na sebe preuzima potpunu odgovornost

u vezi s njime, a on se naprosto treba opustiti, a ne zbog toga gubiti glavu.

Ponavljala si je to dok se u jedanaest sati navečer vraćala na posao. A kad je, nakon ponoći, stigla kući, uključila je automatsku sekretaricu da provjeri je li zvao. Ali nije. Narednog ju je dana to mučilo kad je otišla na posao te je nazvala njegov ured i raspitala se s kojim se avionom vraća; vrijeme dolaska joj je savršeno odgovaralo. Trebao je stići u dva sata poslije podne, pa će ona imati dovoljno vremena poći na aerodrom i dočekati ga, nadajući se da se tijekom noći smirio i da će se život vratiti u uobičajene okvire. Barem u one u kakvima je bio tijekom godina. Prije ili poslije, naprosto će prihvatiti činjencu da je ona noseća, na način kako se to događa drugim parovima, kupovat će kadice i druge potrepštine i pripremati se za dolazak djeteta. Nasmiješila se i na samu pomisao na to dok se vraćala s posla i prisilila se da ne misli na Stevena.

Svi su prisustvovali snimanju tog poslijepodneva da bi vidjeli kako će Svlvia biti ubijena. John ju je posjetio u zatvoru, hineći da je njezin odvjetnik. Vaughn se činila posve zapanjenom kad ga je ugledala i, trenutak nakon toga, u odsustvu čuvara koji ih je os-tavio da budu neko vrijeme sami u ćeliji, njegove su se ruke sklopile oko njezina vrata, i bila je mrtva. Proizvodila je izvanredne zvukove dok ju je John davio. Bio je to veliki prizor i Bili, je promatrajući ga, bio silno zadovoljan sa svima. A potom, nakon snimanja, došlo je vrijeme opraštanja sa Svlviom i iznenedno su svi bili na rubu plača. Radila je ona u seriji godinu dana i činilo se da će svima nedostajati. Bilo je s njom lako raditi, čak su je ostale žene voljele. Redatelj je naručio šampanjac. Billu, koji je stajao po strani i promatrao kako se sapunska serija promeće u stvarnost, također su ponudili čašu pića, dok je Stanlev stajao u blizini i sve to promatrao, ćuteći se nelagodno. Nakon nekog vremena, Bili se pokušao povući, ali Svlvia ga je ugledala prije no što mu je to uspjelo, tiho se uputila prema njemu, šapnula mu nešto što drugi nisu čuli, a on se nasmiješio, nazdravio joj šampanjcem, a potom se okrenuo i podigao čašu u Stanlevevo ime.

— Sretno vam, oboma. Nadam se da ćete lijepo živjeti u New Jersevu. I ne zaboravite se javiti — našali se sa Svlviom, poljubio je u obraz, a ona se iznova zaplakala znajući da se sa Stanlevem upušta u nešto krajnje neizvjesno. On je iznajmio bijelu limuzinu koja ih je trebala povesti iz studija do aerodroma. Te su noći trebali krenuti putničkim avionom, a njezine su stvari već bile u automobilu. Stan je otkazala. Čežnjivo je gledala za Billom dok je napuštao studio i ne osvrćući se krenuo u svoj ured. Za njega je ovo bio dugi tjedan, no sve se najposlije dobro završilo i on se spremao uzeti slobodni vikend da bi se odmorio.

Dok se Bili vozio kući nakon snimanja, Adrian je bila na putu za aerodrom. Jedino je mislila o tome što će reći Stevenu.

Dok je promatrala kako Steven izlazi iz aviona, uočila je tek pogled u njegovim očima kad ju je ugledao. Krenuo je ravno prema njoj ne izustivši ni riječi, a oči mu bile pune neprijateljstva i pitanja.

Zašto si došla? — planuo je i nadalje bijesan nakon njihovarazgovora noć prije toga.

Došla sam te dočekati — odgovorila je blago. U želji da mupomogne, htjela je uzeti njegovu poslovnu torbu, ali on joj to nijedopustio.

Ne trebaš. Ne želim tvoju pomoć.

Hajde, Steven... budi fer...

Fer? — Zastao je na pola staze što je vodila premaaerodromskoj zgradi. — Fer? Zar ti moliš mene da budem fer? Nakosvega što si mi uradila?

Nisam ti ništa uradila. Pokušavam učiniti najbolje mogućeu vezi s onim što se dogodilo. Dogodilo se to nama oboma i nemislim da je fer od tebe siliti me na nešto tako opterećujuće.

Ono što ti namjeravaš uraditi mnogo je gore. — Uputio seprema izlazu, a ona ga slijedila, pitajući se kamo smjera. Ostavilaje svoj automobil u garaži, a on se upućivao prema stajalištu

taksija.

Stevene, kamo ideš? — On je već bio ispred terminala i ot-

varan vrafa talrciia —

aHi£9 — CP llcr\ani ila On

se ponašao poput nekoga koga ona ne poznaje i ustrašila se što to znači. Nije shvaćala. — Stevene... — Vozač ih je promatrao s očevidnim nestrpljenjem.

Vraćam se u stan...

I ja. Zato sam i došla na aerodrom.

...da bih uzeo svoje stvari. Iznajmio sam apartman u hoteludok se ti ne urazumiš. — Ucjenjivao ju je. Namjeravao ju je ostavitidok se ne oslobodi djeteta.

Tako ti nebesa... Stevene... Molim... — No, on joj je zalupiovrata u lice, dao vozaču adresu i trenutak zatim taksi se odvojiood rubnika, a ona ostala stajati, piljeći u nevjerici, pitajući se našto će joj život nadalje nalikovati.

Nije mogla vjerovati da je naumio uraditi takvo što i daje doista misli ostaviti. Ali, kad je sama stigla u stan, on je već bio napunio tri kovčega, spremio dva reketa, palice za golf i još jedan kovčeg pun dokumenata i bilježaka.

Naprosto ne mogu vjerovati da to radiš. — Zgledala se uposvemašnjoj nevjerici. — To ne može biti istina.

Ali jest — kazao je hladno. — Upravo tako. Uzmi kolikogod hoćeš vremena za odluku, a onda me nazovi u ured. Vratitću se kad se oslobodiš djeteta.

A što ako to ne uradim?

Kad mi to javiš, doći ću po preostale stvari.

Zar je to tebi tako jednostavno? — Nešto se duboko u njojrazgorjelo, a drugim svojim dijelom poželjela je da se sakrije uduplju i umre, no užas koji ju je obuzimao nije bio vidljiv kad gaje pogledala i kazala: — Ponašaš se poput potpunog luđaka. Nadamse da ti je to jasno.

Nije mi jasno. Ja, pak, smatram da si ti povrijedila temeljepovjerenja i odanosti u našem braku.

Time što ću imati dijete?

Time što postupaš protivno mojim najdubljim osjećajima.— Zvučao je tako osorno i važno te je poželjela da ga udari.

Dobro. Ja sam čovječna. Promijenila sam se. Ali mislim da

djetetu. I mislim da bi svatko tko se ravna prema bilo kakvim nor-malnim mjerilima bio istog mišljenja.

Ja ne želim dijete.

A ja ne želim prekinuti trudnoću samo zbog toga što ti neželiš dijete i ne želiš da ono spriječi tvoje putovanje u Evropu.

Ovo ti je bio niski udarac. — Izgledao je silno uvrijeđen.— Putovanje u Evropu nije s tim ni u kakvoj vezi. Radi se o cijelojsituaciji. Dijete bi nam posve izmijenilo stil života na kojemu smotoliko radili i ne želim od njega odustati zbog hira, ili zbog togašto se toliko bojiš abortusa.

—Ne bojim se, dođavola — viknula je na njega. — Želim dijete.Zar to još nisi shvatio?

Sve što sam shvatio jest da to činiš kako bi me prešla. —U njegovim je očima to bila konačna izdaja, krajnja prevara.

Zašto bih to uradila? — pitala ga je, dok je on još jednompregledavao ormar provjeravajući kako nije zaboravio ništa što muje potrebno.

Ne znam — uzvratio je. — To još nisam shvatio.

Zar stvarno želiš reći da me zauvijek napuštaš budem lizadržala dijete? — Potvrdno je kimnuo glavom gledajući je u oči,i sve što je Adrian mogla uraditi bilo je da negodujući odmahne,sjedne na stube što su vodile na gornji kat, dok je on iznosio kovčege.

— Zar me stvarno napuštaš? — Počela je plakati i dok je sjedjelana stubama, promatrajući ga kako se probija s prtljagom, zaista nijemogla povjerovati da je napušta, ali bilo je tako. Nakon dvije i polgodine braka on je odlazio zbog toga što ona čeka dijete. Bilo jeto teško povjerovati, još teže razumjeti, no dok je u nevjerici zurilau njega, on je unosio posljednji kovčeg u automobil i vratio se dokućnog praga.

Javi mi kad budeš odlučila. — Oči su mu bile poput leda,lice savršeno mirno, dok je ona jecala i uputila se prema njemu.

Molim te, nemoj mi to učiniti... Bit ću dobra... Obećajem...Neću čak ni plakati... Stevene, molim te... Nemoj me siliti da odus

tanem od djeteta... I ne napuštaj me... Trebam te... — Stisnula seuz njega poput djeteta, a on je za korak uzmaknuo, kao da ga onaljuti, zbog čega se ona još više izbezumila.

Ne, ne ovisi. — Plakala je bezutješno. — Tražiš od meneda uradim nešto što ne mogu.

Možeš uraditi sve što želiš — kazao je hladno, a ona seokomila na njega s ljutitim izražajem: — To možeš i ti. Možeš seprilagoditi ako to želiš.

U tome i jest stvar — kazao je gledajući dolje prema njoj.— Već sam ti rekao, Adrian, ja to ne želim. — Tada je pokupiosvoje teniske rekete, uputio joj posljednji pogled i, ne izustivši višeniti riječi, zatvorio vrata za sobom. Ona je ostala stajati, zagledanau mjesto na kojemu se on trenutak prije nalazio. Nije mogla vjerovatida je to doista uradio. Napustio ju je.

10.

Kad se probudila te subote ujutro, stanom se nije širio miris slanine. Poslužavnik s doručkom nije je čekao. Drage ruke nisu pripremile omlet. Prostor nije odisao ugodni miris, nije bilo lagod-nih zvukova, prijateljske buke. Nije bilo ničega. Tek tišina. Bila je sama. I ta joj je spoznaja silnom težinom nalegla na srce, čim se probudila. Uspravila se u postelji, pogledom ga potražila i tek se tada sjetila. Steven ju je napustio.

Noć prije toga, vratila se iscrpljena nakon kasnih vijesti. Bila je previše uznemirena da negdje ode i naprosto je legla na postelju, plačući, dok najposlije nije zaspala s upaljenim svjetlima. Probudila se oko tri sata ujutro, svukla odjeću, ugasila svjetla, odjenula spavaćicu, a sada, kad se probudila, osjećala se poput alkoholičara koji se rasanio nakon dvotjedna bančenja. Oči joj bile natečene, usta suha, osjećala je želudac u grlu, a cijelo joj tijelo bilo kao izudarano. Provela je paklensku noć, paklenski tjedan. Zapravo, već je deset dana silno trpjela, otkad je otkrila daje noseća, a nad njom je i nadalje visio izbor na koji ju je on osudio. Još je mogla abortirati i on bi se vratio, ali, kad bi to uradila, na čemu bi oni bili? Čekale bi ih međusobne optužbe, srdžba, a možda i mržnja. Znala je da bi ga s vremenom zamrzila kad bi se zbog njega odrekla djeteta, a kad to ne bi uradila, on bi joj zauvijek zamjerio. U jednome krat-kom tjednu uspjeli su razoriti sve što su oduvijek smatrali prilično

Dugo je ležala u postelji, razmišljala o njemu i pitala se što ga je navelo na takav korak. Očevidno, uspomene na vlastito djetinjstvo bile su mnogo gore no što je ona ikad shvatila, a pomisao da bi imao djecu duboko ga je duševno potresla i nije se radilo naprosto0 protivljenju. To nije bilo nešto što bi se moglo preko noćipromijeniti, a možda i nikad. I on bi morao silno željeti dijete dato uspije promijeniti, ali to nije bilo tako.

Zazvoni telefon i jedan očajnički trenutak ona se ponadala da zove Steven. Pribrao se, promijenio mišljenje... Želio nju... I dijete... Podignula je slušalicu turobna izgleda, no uz iskru nade. Bila je to njezina majka. Nazivala je svakih nekoliko mjeseci i Adrian više nije s njom rado razgovarala. Njihov se razgovor uvijek vrtio oko hvalevrijednih postupaka njezine sestre, što je, barem koliko je bilo do Adrian, zapravo podrazumijevalo neugodne primjedbe na račun Stevena. Uostalom, majka i nije previše uvijeno isticala mnoge Adrianine nedostatke. Nije zvala, godinama nije došla kući o Božiću, zaboravila je očev rođendan, godišnjicu braka roditelja, preselila se u Kaliforniju, udala za čovjeka koji se njima nije sviđao,1 sve to još upotpunila činjenicom što nije imala djece. Ako ništa,majka joj je prestala dosađivati pitanjima jesu li ona i Steven otišliliječniku po savjet.

Adrian ju je sada uvjeravala kako je sve u redu, čestitala joj s tjedan dana zakašnjenja Majčin dan, sjetivši se da je to i taj put zaboravila, i izgovarajući se majci kako toliko mnogo radi te i ne zna koji je dan. Da i ne spomene činjenicu koliko je još drugih stvari mori.

— Kako je tata? — uspjela je pitati, ali daje šogor upravo kupionovi cadillac, a usput budi rečeno, kakav automobil Steven vozi?Porsche? Što je to? Aha, strana kola, a zar Adrian još vozi onajsmiješni mali automobil koji je imala za studija? Majka je moralapriznati da je zgranuta što joj Steven još nije kupio pristojna kola.Njezina je sestra već imala dvoja. Mustang i volvo. Bio je to razgovors namjerom da iznervira na svaki mogući način, i toliko je uspio.Adrian je na sve odgovorila da su dobro i da je Steven izišao igratitenis. Bilo bi ugodno imati majku s kojom se može razgovarati, ramena kojem se može isplakati, nekoga tko bi vas podržao. No, njezinuje majku jedino zanimalo nabrajanje uspješnih poena. I, kad je čulašto je htjela, isporučila je Stevenu svoje pozdrave, oprostila se odAdrian i spustila slušalicu ne ponudivši joj nikakvu utjehu. ^,_......

Telefon je ponovno zazvonio, ali taj put Adrian nije odgovorila. Poslije je poslušala poruku na automatskoj sekretarici i otkrila da je to bila Zelda, no nije bila sigurna da bi i s njom željela razgovarati. Željela je u samoći lizati vlastite rane i jedina osoba s kojom bi bila voljna popričati bio je Steven, ali on cijeloga dana nije nazvao. Te je noći Adrian sjedjela sama, odjevena u njegov kućni ogrtač, skutrila se ispred televizora, žaleći samu sebe i plačući.

Telefon je ponovno zazvonio i ona je bez razmišljanja podigla slušalicu. Zelda ju je nazivala s posla da je nešto upita, da bi ubrzo shvatila kako nešto nije u redu. Adrianin je glas zvučao strašno.

Jesi li bolesna?Tako nekako... — promrmljala je, žaleći što je odgovorilana poziv. Odgovorila je na pitanje koje joj je Zelda postavila u vezis poslom, a Zelda se skanjivala želeći je iznova upitati je li joj dobro.U posljednje je vrijeme osjećala da je Adrian u nevolji.Mogu li ti nekako pomoći, Adrian?— Ne... Ja... — Adrian je ganulo njezino pitanje. — Dobro sam.S druge strane žice, Zeldin je glas zvučao srdačno: — Ne bi se

reklo. — A sa svoje strane žice, samo što je čula njezin glas, Adrian

se rasplakala.— Da... — Glasno je šmrcala u slušalicu, osjećajući se glupo

što se tako lako slomila, ali naprosto više nije bila u stanju hiniti.Bilo je preteško i prestrašno sada kad ju je Steven napustio. Jošnije mogla vjerovati da je to uradio i poželjela je da se uz nju nađenetko tko bi je zagrlio. — Mislim da ipak nisam dobro. — Smijalase kroza suze, gušila se u jecaju, a Zelda se pitala što se zbilo. TadaAdrian odluči da joj kaže. Nije bilo nikoga drugog kome bi se povjerila, a ona i Zelda su se uvijek dobro družile i povjeravale se jednadrugoj tijekom godina zajedničkoga rada. — Steven i ja... On... Mi...Napustio me... — Posljednja je riječ bila gotovo hropac, jer je iznovabriznula u plač, i Zelda se ražalila nad njom. Znala je koliko sugrozne takve stvari. Prošla je kroza sve to, i upravo to je bio razlogšto je sada izlazila jedino s mladim momcima. Željela se zabaviti,dobro provesti i nikad više doživljavati lomove srca i glavobolje.

— Žao mi je, Adrian. Mogu li ti nekako pomoći? Adrian otkloni glavom, dok su joj se suze slijevale niz obraze: — Ne, bit ću u redu. — Ali kada... Hoće li se on vratiti? Molila

nn urazumi.

Naravno da hoćeš — hrabrila ju je Zelda. — Znaš, bez obzirakoliko mislile da ne možemo živjeti bez njih, to ipak možemo.Možda će ti za šest mjeseci biti drago što je sve tako ispalo. —No, Zeldine su je riječi samo još više rasplakale.

Sumnjam u to.

Pričekaj i vidjet ćeš. — Govorila je uvjerljivo, ali Adrian jeznala nešto što ona nije. — Možda ćeš za šest mjeseci doživjetistrastvenu ljubavnu vezu s nekim koga još nisi upoznala.

A tada, iznenadno, čuvši njezine riječi, Adrian se stane smijati. Pomisao je u najmanju ruku bila smiješna. Za šest mjeseci bit će u sedmome mjesecu trudnoće. — Sumnjam u to. — Ispuhala je nos i potom uzdahnula.

— Kako možeš biti tako sigurna?

Adrian se iznova uozbilji: — Zbog toga što očekujem dijete. — S druge strane žice nastupi tišina, dok je Zelda shvatila što je čula, a tada dugo zvizne:

— To, svakako, na sve baca drukčije svjetlo. Zna li on?

Adrian se skanjivala, ali samo djelić sekunde. Morala je s nekimrazgovarati, a Zelda je bila srdačna i oštroumna i Adrian je znala da se njoj može povjeriti: — Zbog toga je i otišao. Ne želi djecu.

Vratit će se — Zelda je zvučala uvjereno. — To je samo prvareakcija. Vjerojatno se naprosto uplašio. — Bila je ona u pravu.Steven se užasnuo. Ali, Adrian nije bila posve uvjerena da će seikad pomiriti s tom mišlju. Željela je da se to dogodi, željela toviše no išta, no teško je bilo pretpostaviti kako će on postupiti. Onje već bio napustio svoju obitelj, nijednom se ne osvrnuvši. Zapravo,bila je uvjerena da mu ona nikad nije nedostajala. Kad bi on neštoodlučio, nešto što je njemu odgovaralo, bio je kadar biti postojando okrutnosti.

Nadam se da si u pravu — Adrian iznova uzdahne, a glasjoj je još podrhtavao od nedavna jecanja, kao u djeteta koje jeplakalo. Tada se nečeg sjetila: — Ne govori o tome nikome na poslu.— Nipošto nije bila spremna da sve obznani. Najprije je htjela sreditisve sa Stevenom. Bilo je jednostavnije da se on vrati, da se pomire,prije no što ikome najavi da očekuje dijete i nije željela da se svi

tla l Ki UA aKrit

—Nikome ni riječi — Zelda je spremno uvjeri. — Što ćeš uraditi?Napustiti posao i otići na porodiljski?

Ne znam. O tome još nisam razmišljala. Mislim da ću uzetineplaćeni dopust. — Ali, što ako je Steven zauvijek otišao, što akobude posve sama? Kako će odlaziti na posao i brinuti o djetetu?O tome još uopće nije razmišljala. Ali, kako god bilo, znala je daće tako postupiti.

Imaš vremena. I u pravu si. Ne reci nikome ni riječi. Samobi se svi uznemirili. — A imala je dobar posao, čak izvanredan. Zeldase ne bi ni za što na svijetu prihvatila takva posla, jer je u njemubilo previše odgovornosti, previše glavobolje, ali znala je da gaAdrian dobro obavlja i uvijek je mislila da ga ona voli. U stvari,taj je posao bio Stevenova ideja i Adrian je u njemu uživala, iakobi ponekad zaželjela da se bavi nečim malo duhovnijim. Iz danau dan prevrtati vijesti, bilo je ponekad bolno i svi su znali da tajposao silno opterećuje. Ljudi koji su radili na vijestima bili su uneposrednoj blizini užasa što ih je čovjek kadar učiniti drugom čovjeku, tragedijama što ih izazivaju prirodne nepogode i rijetki su bilislučajevi da ih razveseli neka vedrija pripovijest. No bilo jezadovoljstvo u tome da se posao dobro obavi. I Adrian je u tomeuspijevala. Svi su to znali. — Smiri se, Adrian. Pokušaj da te tosranje ne dotuče. O poslu ćeš s vremenom odlučiti. Dijete će doćikad mu bude vrijeme, a Steven će se vjerojatno vratiti za dva dana,

s golemom kitom crvenih ruža i s darom, hineći da te nikada nijenapustio.

— Nadam se da si u pravu. — Nekoliko minuta kasnije i ona i Zelda spustile su slušalice. Zelda nije bila sigurna što će Steven uraditi. Susrela se s njim nekoliko puta i svidio joj se, ali u dubini srca nije joj bio drag. Bilo je u njemu nečega hladnoga i proraču-natog. Gledao je kroz osobu, kao da želi pažnju prebaciti na nekog drugoga. I Zelda nikad nije mislila da je on topao i srdačan poput Adrian. Adrian je posjedovala nešto što joj se svidjelo čim ju je upoznala. A sada ju je žalila. Grdo je ostati u drugom stanju a da te muž ostavi. To nije bilo fer, ljutila se Zelda, i Adrian to nije zaslužila.

I nije, ali što je sad mogla uraditi? Nije mogla ništa što bi ga ..- navelo da se vrati ili promijeni, mišljenje.

Kasnije te noći, Adrian je sjedjela ispred televizora, zaslijepljena suzama. Najposlije je zaspala na trosjedu, a u četiri sata izjutra, probudi je ozbiljna svirka nacionalne himne. Isključila je televizor te se okrenula na trosjedu. Nije se željela uspinjati na kat u njihov prazni krevet. Bilo je to pretužno. Ujutro se probudila kad su prve zrake sunca obasjale sobu. Čula je izvana cvrkut ptica i dan je bio prekrasan, no ona se osjećala kao da joj na srcu leži težak kamen, dok je ležala na trosjedu i mislila o Stevenu. Zašto joj je to uradio? Zašto je to sebi uradio? Zašto ih je oboje lišio nečega što im je toliko značilo? Bilo je neobično kako je, nakon što se pomirila s time da nikad nema djecu, iznenada bila spremna žrtvovati sve tome djetetu. Sve je to bilo neobično, razmišljala je dok se dizala s trosjeda, osjećajući se kao da su je pretukli neki nevidljivi čovječuljci. Bolio ju je svaki centimetar tijela, a oči joj bile otečene od silnog plakanja prošle noći. I kad se, minutu poslije, uputila u kupaonicu, kriknula je ugledavši se u zrcalu.

Nije ni čudo da te ostavio — mrmljala je prizoru koji je ugledala, nasmijala se i oči joj se iznova napunile suzama. Bilo je to beznadno. Sve stoje činila bilo je da plače. U mila je lice, iščetkala zube, potom očetkala kosu, navukla traperice i jedan stari Stevenov pulover. Na taj se način osjećala bliže njemu. Ako ga već nema, barem može nositi njegove stvari.

Bezvoljno je ispržila tost i ugrijala kavu od prethodnog dana. Okus je bio strašan, no ona nije marila. Otpila je tek malo i potom sjela, pogledom obuhvaćajući prostoriju, misleći na njega i na razlog zbog kojega ju je ostavio. Izgledalo je da je jedino ta misao zaokuplja i kad je telefon ponovno zazvonio, skočila je na noge i potrčala da podigne slušalicu, bez daha i uzbuđeno... On se vraćao kući... Sigurno je to on... Tko bi drugi mogao zvati u nedjelju ujutro u osam sati? No kad je odgovorila, bio je to glas nekog Kineza i on je spustio slušalicu čim ju je čuo. Nazvao je pogrešan broj.

Sljedeći je sat tumarala stanom, dižući neke stvari i spuštajući ih, raspoređujući prljavo rublje, od kojeg je većina bila njegova, te se, kad gaje ugledala, iznova rasplakala. Ništa joj više nije bilo lako uraditi, sve je boljelo, sve podsjećalo na skore događaje i boravak u stanu bez njega iznenadno joj se pričini suviše teškim. U devet sati to više nije mogla podnijeti i odlučila je poći u šetnju. Nije znala kamo će, ali znala je da će negdje otići i udahnuti malo svježeg zraka, osloboditi se njegove odjeće, njihovih stvari i praznih soba, _

koje su činile da se osjeća još osamljenijom. Uzela je ključeve, zalupila vrata za sobom i uputila se prema pročelju stambenog bloka. Dva dana nije podizala poštu i nije joj zapravo bilo stalo. No sada je to uradila, da prikrati vrijeme, i zastala kod izlaza. Stajala je kod sandučića, naslonila se na zid, prelistavajući račune i dva pisma za Stevena. Za nju nije bilo ništa, pa je sve vratila u sandučić i polagano se uputila prema svom automobilu, misleći kako bi joj vožnja dobro došla. Dan prije toga, parkirala je automobil ispred pročelja i primijetila je pokraj svojih kola parkiran neki stari drveni automobil — karavan. I, dok se približavala, ugledala je nekog muškarca koji je iz njega vadio bicikl. Bio je vruć i oznojen i izgledalo je daje izišao na rano jutarnje trčanje. Okrenuo se prema njoj i gledao je. Činilo se da je promatra već neko vrijeme, kao da se pita gdje ju je vidio, a tada se nasmiješio, jer se točno sjetio tog mjesta. Imao je iznimno pamćenje za takve stvari, za nepotrebne pojedinosti, lica koja bi jednom vidio i imena ljudi koje više neće sresti. Njezino ime nije znao, jer mu ga nije ni kazala, ali se odmah sjetio da je riječ o onoj lijepoj djevojci što ju je prije tjedan dana vidio u samoposluzi. A sjetio se i da je udana.

Hej, zdravo! — Spustio je bicikl sasvim pokraj nje te onaugleda njegove plave oči što su je gledale otvoreno, toplo iprijateljski. Pretpostavljala je da mu je četrdeset ili četrdeset ijednagodina, i oko očiju mu bila sitna mrežica bora, a njihov pogled osobekoja uživa u životu, staložen i lak sebi i svima oko sebe.

Zdravo! — Glas joj bio potuljen i on primijeti da se malkoizmijenila otprije nekoliko tjedana. Izgledala je umorna i blijeda,i pitao se nije li previše radila ili je možda bila bolesna. Izgledalaje potišteno, poput osobe koja je patila. U samoposluzi mu se učinilanešto krepkijom, no u svakom slučaju još je bila lijepa i bilo muje drago što je vidi.

Živite li ovdje? — Osjetio je želju da s njom razgovara, dao njoj nešto sazna. Bilo je čudno da su im se putovi opet sreli. Moždaim se sudbine isprepletu, peckavo je razmišljao dok joj se divio.

To je samo mogao poželjeti, izuzev, dakako, sjetio se toga dok jojse smiješio, što bi značilo da mu se sudbina ispreplele i sa sudbinomnjezina supruga.

Da, tu stanujemo. — Mirno se nasmiješila: — Naš je ulaz sdruge strane bloka. Obično ovdje ne parkiram. Ali, vidjela sam vaš

automobil. Izvanredan je. Već mu se često divila, ne znajući čiji je-

—Hvala. I meni je drag. I ja sam vidio vaš — kazao je, shvativšida je MG njezin. Dugo mu se sviđao mali ovještali automobil, asada se sjetio da je već i nju vidio iz daljine u blizini zgrade. Bilaje s visokim, pristalim crnokosim muškarcem i odvozili su se unekakvim dosadnim kolima poput mercedesa ili porschea. Shvatioje da je vjerojatno bila riječ o njezinu suprugu. Bili su oni pristalipar, no ona ga se puno više dojmila kad ju je ugledao samu usamoposluzi. Prirodno, same žene prije su mogle pobuditi njegovozanimanje negoli pristao mladi par. — Drago mi je da vas ponovnovidim — kazao je, iznenada se osjetivši nespretno te se nasmijao:Ne osjećate li se iznova poput djeteta kad na ovaj način upoznajete ljude?... Zdravo... Ja sam Bili... Kako je tebi ime?... Slušaj,pohađaš li obližnju školu? — govorio je poput školarca i oboje senasmijaše, jer je bio u pravu. Udana ili ne, bila je ona krasna žena,a on bio muškarac i oboma je bilo očevidno da mu se ona sviđa.No, to me podsjetilo. — Pružio joj je ruku i nadalje drugompridržavajući bicikl. — Ja sam Bili Thigpen i sreli smo se u ponoćpribližno prije dva tjedna, u samoposluzi. Gotovo sam vas oboriosa svojim kolicima i srušio vam gomilu omota s papirnatim ubrusima.

Ona se nasmiješila i pružila mu ruku: — Adrian Tovvnsend. — Stisnuo joj je ruku, uz malen ozbiljan smiješak, razmišljajući o tome kako je neobično da ju je ponovno sreo. Ona ga se prisjetila, iako neodređeno. No otad se izmijenio cijeli njezin život. Sve... Zdravo, ja sam Adrian Townsend i moj se cijeli život raspao... Suprug me napustio... I očekujem dijete... — Drago mije da vas ponovno vidim.— Nastojala je da bude uljudna, no oči su joj i dalje bile veomažalosne. Već pri samom pogledu na nju, poželio je da je zagrli. —Kamo idete s tim biciklom? — trudila se da mu nešto kaže, jer jeizgledalo da bi on rado produljio razgovor.

—Oh... Svuda pomalo... Jutros sam se vozio do Malibua. Biloje stvarno prekrasno. Koji put odem na šetnju do obale da pročistimmisli, posebno kad radim cijele noći.

— To vam se često događa? — pokušala je zvučati zainteresirano, iako nije znala zašto. Naprosto joj se pričinilo da je čova ugodan, da se prijateljski ophodi spram nje i zato ga nijehtiela nnvrnpHiti OQITT » tana htln ip nprpir 11 nipmn zhno rpoa im

je godilo da stoji pored njega, u njegovoj blizini, i da čavrlja. Izgledalo je da joj se, dok stoji pokraj njega, za to kratko vrijeme, ne može dogoditi nikakvo zlo. Imala je takav osjećaj, učinio joj se poput osobe kojoj je stalo, a dok je govorila, on je pažljivo promatrao njezine oči. Nešto joj se dogodilo u posljednjih nekoliko tjedana. Bio je siguran u to. Nije imao pojma o čemu se radi, ali ona se promijenila. Izgledala je povrijeđeno. Iznutra. I požalio ju

je-

— Da... Ponekad radim do kasna. Veoma kasna. A vi? Zar uvijek obavljate kupovinu u ponoć?

Ona se nasmijala na to pitanje, a bilo je to točno, uvijek je tada kupovala kad bi to zaboravila prije obaviti. Voljela je kupovati nakon noćnih vijesti. Bila je opuštena, a još posve rasanjena od posla, i u to je vrijeme dućan bio uvijek prazan. — Da, ponekad. Završavam s poslom u pola dvanaest. Radim na noćnim vijestima... I na onima u šest poslije podne. To je dobro vrijeme za kupovinu.

Činilo se da je zabavljen: — Gdje radite? — Kazala mu je i on se ponovno nasmijao. Možda su im sudbine doista bile isprepletene.Znate, mi i radimo u istoj zgradi. — Iako je nikad ondje nijevidio, njegova se serija snimala neka tri kata iznad njezina ureda.Radim na sapunskoj seriji, tri kata iznad studija za vijesti.

Smiješno. — I nju je zabavljala ta podudarnost, iako u tomenije vidjela tolikog poticaja. — Koja serija?

Život vrijedan življenja — uzvratio je susretljivo, ne želećiodati činjenicu da je Život njegovo čedo.

Dobra je. Koji put je gledam između dva posla, prije negose prihvatim rada na vijestima.Kako dugo ste već ondje? — Pobudila je njegovo zanimanjei godilo mu je stajati pokraj nje. Gotovo je osjećao miris šamponau njezinoj kosi. Izgledala je tako čisto, sjajno i prilično te se on utren stao pitati glupave stvari, poput toga da li upotrebljavamiomiris, a ako da, koje vrste.Tri godine — odgovorila je, jer je toliko približno radila navijestima. — Nekad sam radila posebne priloge i dvosatne filmove.Bavila sam se režijom, ali mi se tada ukazala prilika da radim na

vijestima... — Glas joj je postao nesiguran kao da u to nije uvjerena,

— Sviđa li vam se to?

Ponekad. Tu i tamo je prilično turobno i pogađa me. — Slegnula je ramenima kao da se ispričava zbog neke prirođene slabosti.

I mene bi to pogađalo. Mislim da to ne bih mogao raditi.Više volim izmišljati radnju... ubojstvo, silovanje, inceste. Dobrekrepke sadržaje kakve Amerika voli. — Iznova se nasmijao i nasloniona svoj bicikl, dok se ona na trenutak nasmiješila, izgledajućibezbrižno i vedro kakva je bila kad ju je prvi put vidio.

Jeste li vi pisac? — Nije bila sigurna zašto ga je to upitala,ali s njim je bilo lagodno razgovarati, a ona toga nedjeljnog jutranije imala nikakva posla.

Da, jesam — odgovorio je. — Ali rijetko kad pišem scenarij.Naprosto nadzirem sa strane. — Ona nije znala daje on autor serije,a on joj to nije želio reći.

Mora da je zabavno. Prije dosta vremena i ja sam pokušavalapisati, ali mislim da mi redateljski poslovi bolje leže. — Barem jetako rekao Steven, no čim se njega sjetila, oči joj ponovno postadošetužne i, motreći je, Bili je to primijetio.

Kladim se da biste bili dobri kad biste pokušali. Većina ljudimisli daje pisanje velika tajna, poput matematike, ali, zapravo, nije.— No, dok joj je govorio, vidio je da su joj misli' odlutale, da juje obuzela prvotna žalost. Jedan trenutak ni jedno nije govorilo, aon ju je promatrao, i tada ona odmahne glavom, prisilivši se damisli ponovno o pisanju i da isključi Stevena.

Ne mislim da bih mogla pisati. — Sada ga je gledala takotužno te je on gotovo poželio pružiti ruku prema njoj i dotaknutije-

Možda biste trebali pokušati. Ponekad to pruža beskrajno

olakšanje... — I moglo bi, možda, što god vas mučilo i žalostilo,dobrano ublažiti. Upućivao joj je svoje najtoplije misli, ali ih nijemogao izgovoriti. Najposlije, bili su oni stranci i nije mu bilo dopušteno upitati je što ju je toliko unesretilo.

Tada ona otvori vrata svojeg automobila i osvrne se prije no što je ušla. Bilo joj je gotovo žao što ga napušta, ali nije znala što bi mu još mogla reći. Čavrljanje je iscrpilo i mislila je da je vrijeme da krene, iako to zapravo nije željela: — Doviđenja, do naredneDrilike... — kazala ip tihn a nn Hmnnrv

— Nadam se. — Nasmiješio se ne mareći za činjenicu da je ona u braku, što je kod njega bila rijetkost, no bila je ona rijetka žena. Znao je to i ne poznajući je.

I dok se ona odvozila, on je stajao, držeći bicikl, i gledao za

njom.

11.

Konačno, dva dana nakon toga, Steven ju je nazvao prije no što je krenula na posao. Dotad je već očajnički čeznula da joj se javi i ozarila se kad mu je čula glas, no oduševljenje je splasnulo kad je kazao da treba svoj aparat za brijanje.

Doneseš li ga danas na posao, skočit ću po njega tijekomdana. Onaj drugi mi se, naime, upravo slomio.

Žao mi je — pokušavala je zvučati vedro, kako ne bi čuokoliko je potištena. — Kako si inače?

Dobro. — Zvučao je hladno. — A ti?

Dobro. Nedostaješ mi.

Očevidno ne dovoljno. Izuzev ako se možda nešto dogodiloza što ja ne znam. — Vraćao se neposredno na isti predmet. Nijebilo kompromisa, promjena, znaka popuštanja i Adrian se iznenadapitala nije li Zelda bila u krivu i njihov brak propao. Bilo je to teškovjerovati, ali bilo je teško povjerovati i da je spreman da se odselizbog djeteta.

Žao mi je, Stevene, što još tako misliš. Hoćeš li navratitiovog vikenda da popričamo?

Nemamo o čemu popričati, osim ako si promijenila mišljenje.— Način na koji je on ustrajavao na tome da prekine trudnoću bioje gotovo djetinjast. — Naime, u protivnome...

— U protivnome što? Zar ćemo nastaviti živjeti razdvojeno ionda kad ti javim da se dijete rodilo? — Ona se pokušavala našaliti,

no njemu nije bilo do toga.

Možda upravo tako. Mislim da treba pričekati da vidimohoćeš li drukčije gledati na stvari tijekom nekoliko narednih tjedana.A, ako odlučiš... s ovime nastaviti... tada ću početi tražiti stan.

Zar to stvarno ozbiljno misliš? — Nikako nije mogla povjerovati u to.

Da. A mislim da to i znaš. Dovoljno me poznaješ da bi znalakako se ne namjeravam dugo poigravati. Odluči se i javi mi to kakobismo oboje nastavili svoje živote. Ovako nije dobro ni za jedno.— Nije vjerovala ušima. Znači, on je želio da ga ona što prije osvemu obavijesti kako bi se počeo ponašati kao slobodan muškaraci tražiti stan. Naprosto to nije mogla vjerovati.

Zaista to nije dobro. A bit će i zanimljivo kako to objasnititvome sinu ili kćeri. — Ali strijela nije pogodila cilj. Činilo se daje njemu svejedno što ona govori.

Ostavimo to za koji tjedan, a onda ćeš mi reći što misliš.Sljedeći tjedan putujem u New York i nakon toga vraćam se ponovno u Chicago. Zapravo, narednih nekoliko tjedana bit ću uglavnomna putu. Ostavimo sve to do polovine lipnja. Imaš mjesec dana darazmisliš o tome što ćeš uraditi. — A ona se poželjela ubiti, etostoje željela uraditi... Ili ubiti njega... I nije željela čekati do polovinelipnja da bi se on odlučio hoće li se razvesti ili ne.

Zar si doista spreman odbaciti dvije i pol godine života zbogprolazne srdžbe?

Ti stvarno misliš da se samo o tome radi? U tom slučaju,Adrian, mnogo toga ne shvaćaš. U pitanju su životni ciljevi, a mojii tvoji su očevidno veoma različiti.

U pravu si. Nisam spremna prodati dušu ili vlastito dijeteza novi stereo i putovanje u Evropu. Ne razgovaramo o igri.

Radise o našim životima i o našem djetetu. Neprestano ti to ponavljam,ali ne vjerujem da me čuješ.

Čujem te, Adrian, ali ne slažem se s onime što

govoriš. Razgovarat ćemo za nekoliko tjedana. Nazovi me ako se predomislišu međuvremenu.

Gdje te mogu naći? — I što će biti ako se dogodi nešto nepred-vidivo i ako joj on bude trebao? Na svim dokumentima on je s njomi nadalje bio obiteljski vezan. I to ju je uspaničilo, kao i sve ostalo.Osjetila se posve napuštenom.

i

Naz

ovi

me

u

ured

,

oni

će

znat

i

gdje

sam

.

Bla

go

njim

a —

kaza

la je

podr

uglji

vo.

Ne

zab

orav

i

moj

brij

aći

apar

at.

Da... Naravn

o... — Spustila je slušalicu i dugo sjedjela u kuhinji razmišljajući o tome što je rekao, pitajući se da li ga je ikadzapravo poznavala. Počela je u to sumnjati.

Toga je dana ponijela u ured njegov brijaći aparat, a narednog ga dana ondje više nije bilo. Pokupio ga je tijekom večeri, ne os-tavivši joj čak ni poruku, no u vezi s njim ona nije nikome ništa kazala. Čak ni Zeldi. Nikome na poslu nije kazala da ju je Steven napustio. Bilo je to previše zbunjujuće. A ako se kroz nekoliko tjedana vrati, bit će joj ugodnije ne bude li se znalo da je odlazio, izuzev Zelde.

A kad je Zelda čula za njegov poziv, stala je uvjeravati Adrian kako će se on za vrlo kratko vrijeme urazumiti.

Ali, u međuvremenu, vikendi su trajali beskonačno. On nije nazivao i Adrian iznenada shvati da se toliko naviknula na njega te nije znala što raditi bez njega. A Zelda je imala svoj vlastiti život. Imala je novog dvadesetčetvorogodišnjeg prijatelja, manekena. I koliko god se brinula za Adrian, bila je zaokupljena vlastitim životom, i Adrian nije željela da joj bude na teret. Sve je bilo mirno dok bi Adrian znala daje Steven na putu, i čak na neki način odmor-no. Prestala bi se nadati da će je nazvati ili da će ga susresti. Nije ležala u postelji nadajući se da će doći u stan po nešto što mu je potrebno ili svratiti u ured da joj kaže kakva je bio budala te da mu je silno žao. Znala je da je do tada već stigao u Chicago i nisu se čuli tjednima, a možda će, kad se vrati, konačno sve prebroditi i vratiti se prijašnjem životu.

U međuvremenu, činilo se da sve drži u rukama. Radila je, jela, spavala, nigdje nije išla, nigdje izlazila. Nije čak ni odlazila u kino. Još je jednom posjetila liječnika i on joj kazao da trudnoća dobro napreduje i daje sve kako treba. Sve izuzev činjenice da ju je suprug napustio, mislila je u sebi. Ali laknulo joj je kad je čula da je s djetetom sve u redu. Sad joj je ono značilo sve, jedino joj je ono ostalo... Sićušno stvorenje koje je mogla voljeti... Biće koje se još nije ni rodilo. Jednom ili dvaput, oćutjela se toliko osamljenom da ie gotovo nazvala roditelie. ali ie ndolie.la nanasti a nnvrpmpnn hi

na poslu ručala sa Zeldom. ()na je barem znala njezinu tajnu i pred njom je Adrian mogla govoriti o djetclu.

Jednom je na poslu susrela i Billa Thigpena, a sada, kad su se službeno upoznali, činilo se da se neprestano susreću u dizalu, na parkiralištu, a čak su se našli i u samoposluzi. Susrela ga je i pred stambenim blokom, a on joj nije rekao da je prije nekoliko tjedana vidio njezina supruga kad je napuštao kuću s golemom količinom prtljage. On je znao da taj negdje odlazi, ali nije pitao kamo, a Adrian o tome nije govorila kad su se susreli pokraj bazena. Umjesto toga, dugo su razgovarali o omiljenim knjigama i filmovima i on joj je pripovijedao o svojoj djeci. Bilo je očevidno da ih obožava i nju je ganuo način na koji je pričao o njima.

Mora da vam mnogo znače.

Tako je. Oni su najvrednije što imam u životu. — Nasmiješiose Adrian, diveći joj se, dok je ona nanosila na kožu ulje za sunčanje.Sada je izgledala nešto vedrije negoli prije nekog vremena i nekakospokojnije, no i nadalje je bila vrlo povučena. Pitao se je li uvijektakva ili je naprosto malko stidljiva pred nepoznatim ljudima.

— Vi nemate djece, zar ne? — Pretpostavio je da nema, jerje nikad nije vidio s njima i ona ih nije spominjala, a zacijelo binešto rekla u vezi s njima da ih je bilo. Većina ljudi u zgradi nijeimala djece. Bilo je nekoliko parova s novorođenčadi, no običnobi odselili i kupili veći stan kad bi jednom dobili djecu.

— Nemam. — Izgledalo je da se skanjuje, a on je pogleda pitajućise čega tu još ima. — Nemam, nemamo. Ja... Mi... Oboje smoprilično zaposleni.

Kimnuo je pitajući se kako bi bilo da mu ona postane prijateljicom. Već veoma dugo nije imao ženskih prijateljica u čisto platonskom smislu i na neki čudni način ona ga je ponekad podsjećala na Leslie. Bilo je u njoj iste ozbiljnosti i upornosti, istog primjerenog vrednovanja istih stvari. A Bili se više no jednom pitao hoće li mu se sviđati njezin suprug. Možda bi mogli postati prijatelji. U tom je slučaju njemu jedino valjalo zaboraviti da ona izvanredno izgleda i ima doista privlačno tijelo. Zato se prisilio da je gleda u oči i da s njom razgovara o njezinu poslu u studiju vijesti. Bio je to način da zaboravi kako ona izgleda u kupaćem kostimu, kao i na to da bi bio spreman mnogo toga dati kad bi se mogao nagnuti i poljubiti Je-

Kad vam se vraća suprug? — pitao je razgovorljivo, a činilose da je nju pitanje zapanjilo. Nije znala da Bili zna da je on otišao.Možda mu je nešto u vezi s tim kazala, mislila je u nedoumici.

Veoma brzo — kazala je mirno. — U Chicagu je. — A kadse vrati pokušat će sve srediti i dogovoriti jednom zauvijek o nastavku svoga bračnog života. To nije bila mala stvar, pa se ona istodobno bojala i nadala njegovu povratku. Umirala je od želje daga vidi, no plašila se da mu kaže kako nije promijenila mišljenjeu vezi s djetetom. Dijete je sada bilo dio nje, a to će i ostati svedo svog rođenja. Znala je, pak, da se Steven neće radovati kad tobude čuo.

Konačno joj se Steven javio polovinom lipnja, u devet sati ujutro, upravo u trenutku kad je ušla u svoj ured. Sekretarica joj je kazala da je on zove i sjurila se prema slušalici. Mjesec je dana očekivala taj poziv i suze joj navriješe na oči kad je čula njegov glas, toliko je bila sretna. No on nije zvučao prijateljski. Pitao ju je kako je i ciljano se raspitivao za njezino zdravlje. Ona je znala što on želi čuti i odlučila je da ne okoliša.

Stevene, i dalje sam noseća, a to namjeravam i ostati.To sam i mislio. Žao mi je što to čujem. — Bilo je okrutnood njega da to kaže, ali bio je iskren. — Znači, nisi promijenilamišljenje.Ona odmahne glavom, a suze joj stadoše polako teći niz obraze.

—Ne, nisam. Ali bih te rado vidjela.—Mislim da to nije dobra ideja. To bi nas oboje samo smelo.

—Zašto se on nje bojao? Zastoje to činio? Nije to mogla razumjeti.Što znači malo smetnje među prijateljima? — nasmijala sekroza suze u pokušaju da razgovor postane lagodan, ali to nije bilomoguće.Odnijet ću svoje stvari za nekoliko tjedana. Počet ću tražitistan.Zašto? Zašto to radiš? Zašto ne dođeš kući na neko vrijeme?Barem pokušaj. — Između njih još nikad nije bilo spora, nikakvesvađe, nikakvih prepreka koje je valjalo preskočiti. Ovo je bilo prviput, njihovo dijete. I, iznenada, sve je bilo gotovo.— Nema smisla da se mučimo, Adrian. Ti si odlučila svoje i

sada mi pomozi da svatko pokupi svoje krpice i krene na svojustranu. — Ponašao se kap da Sa ie on9Jzdala, kao. da je sva.krivnja

bila na njoj, a on bio priličan i razborit. Pitala se da li ozbiljno namjerava potražiti odvjetnika. — Što želiš da učinimo sa stanom? — S njihovim stanom? Što želi time reći, što s njime uraditi? Ona je namjeravala u njemu živjeti dok ne dobije dijete.

Namjeravala sam u njemu živjeti. Imaš li što protiv?Zasad ne, ali s vremenom možda. Oboje moramo vratiti svojnovac i tada svatko kupiti nešto za sebe, izuzev ako ti ne želiš otkupiti moju polovicu — ali oboje su znali da si to ona ne možepriuštiti.— Kad želiš da odselim? — Bacao ju je na ulicu, a sve zbog

toga što je bila noseća.—Nema žurbe. Javit ću ti ako u vezi s tim promijenim mišljenje.

Zasad ću iznajmiti neki stan. — Krasno. Prekrasno od njega. Smučilojoj se dok ga je slušala. Više se nije zavaravala. Ostavio ju je. Sveje svršeno. Izuzev ako... Kad se dijete bude rodilo, odluči da sevrati i shvati koliko je krivo postupio. Uvijek je postojala makarmala nada. Ona neće povjerovati da je doista otišao sve dok nebude vidio dijete i kazao da ga ne želi. Bila je spremna da ga dotadčeka, bez obzira koliko on u međuvremenu postao histeričan. Pačak i ako se rastanu, uvijek se mogu ponovno vjenčati.

Uradi kako želiš — kazala je mirno.Doći ću ovog vikenda da pokupim stvari. — Najposlije došaoje tek narednog vikenda zbog toga što je prebolio gripu i Adrianje turobno promatrala dok je svoje stvari slagao u kutije.

Trajalo je to satima, a on je iznajmio i mali kamion koji je dovezao pred kuću, pozvavši i jednog prijatelja iz ureda da mu dođe pomoći prenositi stvari. Bilo joj je neugodno prisustvovati svemu tome. Bila je u prvom trenutku tako sretna kad ga je ugledala, no on je bio hladan i držao se na odstojanju. Toga poslijepodneva, kad su stvari tovarili na kamion, ona je izišla te je sjedjela u autu ili se vozila, kako ne bi morala promatrati selidbu, niti se još jednom s njim pozdraviti. Tu bol više nije mogla otrpjeti, a činilo se da je i on namjerno izbjegava.

Vratila se kući nakon šest sati i vidjela da je kamion otišao. Ušla je i suspregnula dah kad je ugledala prostor. Kad je on rekao da će »uzeti sve«, to je i mislio. Uzeo je sve što mu je praktički pripadalo, sve što je posjedovao prije braka i sve što je platio, ili u čemu je svojim novcem makar dijelom sudjelovao otkad su se vjenčali. I ne htiiući. briznula ie u olač. Otišli su trosiedi. stolice.

niski stolić, stereo — uređaj, stol za doručkovanje, kuhinjske stolice, svaka i najmanja pojedinost koja je visjela na zidu. U blagovaonici nije ostala ni jedna jedina stolica, a kad se uspela na kat, ugledala je u spavaonici jedino bračnu postelju. Sva njena odjeća iz ormara ladičara bila je pažljivo presavijena i položena u kutije. Sam je ladičar, pak, nestao, kao i sve svjetiljke i udobna kožnata stolica na okretanje. Također i svi njegovi omiljeni sitni predmeti. Ostala je bez televizora, a kad je otišla u kupaonicu da ispuše nos, vidjela je da je čak odnio i njezinu četkicu za zube. Stala se smijati zbog besmislenosti tog čina. Bilo je to sumanuto. Odnio je sve. Njoj nije ostalo ništa. Sve je otišlo. Ostala joj je tek postelja, njezina odjeća, prostirač u blagovaonici, nekoliko sitnica koje je on pažljivo složio na tlu, i porculanski servis koji je donijela kad su se vjenčali, od kojega je već dobar dio bio razbijen.

Nisu razgovarali, raspravljali, prepirali se o tome što kome pripada ili tko što želi. On je naprosto sve odnio, jer je veći dio on platio te je osjećao da je njegovo i da na to ima pravo. Kad se ponovno spustila u prostorije u prizemlju, otvorila je hladnjak da nešto popije i otkrila daje čak ponio i boce s mineralnom vodom. Iznova se stala smijati. Drugo joj nije preostalo. Još je zapanjeno gledala uokolo kad je zazvonio telefon. Bila je to Zelda.

Što se događa?Ništa naročito. — Adrian se žalostivo zgledala. — Zapravo,stvarno ništa.Što ti to znači? — Ali ovaj put Zelda nije bila zabrinuta.Adrian je zvučala sigurnije negoli u posljednje vrijeme. Čak se činilai vedrom. Ali nije to bila. Naprosto je nadišla vlastitu potištenost,sve je otišlo predaleko, i sad joj je jedino preostalo da se smije.Ovdje je bio Atila, poglavar Huna. Poharao je i opljačkao.Zar ti je netko provalio u stan? — Zelda će užasnuto.Mogli bismo to i tako nazvati. — Adrian se smijala i sjelana pod pokraj telefona. Život je postajao posve jednostavan. —Steven je danas pokupio posljednje stvari. Ostavio mije podnu pok-rivku i postelju, a uzeo sve ostalo, uključivši i moju četkicu za zube.O, Bože, kako si mu to dopustila?Što misliš da sam trebala uraditi? Goniti ga s pištoljem? Što

bih trebala činiti? Boriti se za svaku krpu za posuđe i ukosnicu?Dovraga s tim! Ako sve to želi, neka mu bude. — Ako se jednog

to i nije bilo zapravo važno. Ona se nije bila spremna boriti za stvari poput stolica za ispijanje kave i trosjeda.

Treba li ti nešto? — upita Zelda iskreno, no Adrian se moglajedino smijati:Naravno. Imaš li slučajno neki kamion natovaren stolicama,stolovima, tucetom zdjela, nešto stolnjaka, ormar ladičar, ponekiručnik... Oh, i ne zaboravi četkicu za zube.Mislila sam ozbiljno.Pa i ja. Nije važno, Zelda. I tako on želi prodati stan. —Zelda to nije mogla vjerovati, a nije ni Adrian. On je odnio sve,ali ona je zadržala jedino što joj je bilo važno. Njihovo dijete.

Usprkos svemu, bila je iznenađujuće dobro raspoložena i sve ju je to istinski pogodilo tek narednog dana. Dugo je ležala pored bazena misleći o njemu i pitajući se kako im se život tako brzo uspio raspasti. Mora da je od početka nešto bilo krivo. Mora da je nešto bitno oduvijek nedostajalo, možda njemu, ako već nije njihovu braku. Razmišljala je o roditeljima i o obitelji koje je napustio prije toliko godina, o prijatelju kojega je izdao i ne osvrnuvši se. Možda neki dio njega naprosto nije znao kako se voli? Kako bi inače sve prošlo na način kako se zbilo? To se naprosto nije moglo... Ali, dogodilo se. U nekoliko tjedana, njihov se brak skončao. Tištilo ju je kad je sada o tome mislila, no morala se suočiti s činjenicom daje on otišao. Morala je sama izgraditi vlastiti novi život, no zasad ga nije mogla niti zamisliti. Bila joj je trideset i jedna godina, bila je u braku dvije i pol godine i bila je noseća. U svakom slučaju, jedva da se mogla nadati da bi više mogla pobuditi nečije zanimanje, a nije to ni željela. Nije čak željela niti ikome priznati da ju je Steven ostavio. I dalje je svima govorila da je na putu. Naime, previše ju je boljelo i bilo joj odviše neugodno kazati kako ju je napustio. I kad se tog poslijepodneva Bili Thigpen pojavio na bazenu, začuđena izražaja, pitajući je da li sele, ona se vidljivo lecnula i kazala da prodaju namještaj, jer su namjerili kupiti sve novo, no i njoj samoj vlastiti se glas pričinio neuvjerljivim.

— Kazao bih da se radi o puno stvari — primijetio je oprezno,promatrajući je kako leži pokraj bazena. Na Stevenovu je licu,naime, bio primijetio nešto čega se sjećao na Leslienu licu kad jeona njega ostavljala. No, Adrian se činila savršeno sretnom dok jeležala pokraj bazena. U ruci joj bila knjiga, a držala ju je naopačke,

111 ip. Qrrp.

12.

Tjedan dana nakon Stevenova iseljenja, Adrian se osjećala kao u snu. Ustajala je, odlazila na posao, vraćala se uvečer kući, a svake noći kad bi stigla, očekivala je da će je on dočekati. Možda se, naime, pribrao. Bit će iznuren, pokajnički, zgađen nad vlastitim postupkom, oboje će se nasmijati, uspeti na kat do postelje i pomiriti se, a deset godina poslije toga on će pripovijedati njihovu djetetu kako se be-smisleno ponio kad mu je ona kazala da je noseća.

Ali, kad bi uvečer stigla kući, njega nije bilo. Nije nazivao. A ona bi uvečer sjedjela na podu njihove blagovaonice, pokušavajući čitati ili hineći da prelistava novine.

Razmišljala je o tome da odmah po njegovu odlasku kupi novi namještaj. No, odlučila je da to ne napravi, jer bi se on mogao vratiti, budući da je još mislila da hoće. A čemu onda dvostruki namještaj u jednome stanu? Neprestano je držala uključenom automatsku sek-retaricu i preslušavala pozive po povratku kući. Stevenova poziva nije bilo. Nazivali su je prijatelji ili netko iz ureda, a u posljednje vrijeme najčešće su to bili Zeldini pozivi. No, Adrian nije bila sklona niti razgovoru s njom. Jedina potvrda da živi bili su njeni odlasci na posao i povraci kući. Osjećala se poput robota dok je svakod-nevno ustajala, odlazila na posao, potom se vraćala kući, priredila neko jelo i vraćala se radi vijesti u jedanaest sati navečer. Osjećala je kao da se u beskraj vrti na golemu kotaču. Iz dana u dan u očima joj bio ugasli pogled boli i Zeldu je mučilo da je takvu vidi, ali čak

^A: T_______i„i:„ _::_

to mogao uraditi ili daje mislio posve ozbiljno. Ali, kad gaje Adrian pokušala nazvati, njegova je sekretarica uvijek odgovarala da je na putu u što Adrian nije bila sigurna. I dalje ju je obuzimao onaj zastrašujući osjećaj što će se dogoditi bude li ga uistinu zatrebala, no zasad to nije bio slučaj. Znala je da joj ne preostaje drugo doli da čeka dok se on pribere.

U petak, četvrtoga srpnja, uoči Dana nezavisnosti, iznova je u samoposluzi naišla na Billa Thigpena. Upravo je bila završila s noćnim vijestima i prisjetila se da u kući nema ničega za naredni dan, a cijeli je vikend bila slobodna. On je, pak, pred sobom gurao dvoja kolica napunjena ugljenom za roštilj, dva tuceta odrezaka, nekoliko omota peciva s kobasicama, te nešto svježeg mesa, uštipaka, roščiča i još niz drugih namirnica koje su ukazivale na to da namjerava upriličiti piknik.

Zdravo! — kazao je kad su se susreli u odjeljku u kojemse on opskrbljivao dvjema golemim limenkama kečapa. — Nisamvas vidio cijeli tjedan — kazao je shvativši, dok ju je gledao, da muje nedostajala. Njeno je lice bilo toliko svježe i privlačno da jenaprosto uživao gledajući je, a usrdnost njezina smiješka uvijek biga ugrijala. — Kakve su vijesti?

Uvijek iste. Ratovi, potresi, eksplozije, poplave, uobičajeno.Kako ide vaša serija? — Još ju je zabavljala pomisao da on radina sapunskoj seriji.

Jednako kao i vijesti... ratovi..., poplave..., potresi..., eksplozije..., rastave..., kršenje zakona..., ubojstva..., kao i uvijek. Moždase zapravo mi bavimo istim poslom.

Nasmiješila mu se: — Kazala bih da je vaš zabavniji.— Pa, i jest... Ponekad... — Bio je on osamljen otkad je Svlvia

napustila seriju, no morao je priznati da je to bilo glupo od njega.Povremeno je s njom bilo zabavno i pružali su jedno drugome udobnost i lagodu. Ali, istina je bila da ona nije pridonosila vrsnoćinjegova života, niti on njezinu. I zacijelo se bolje nosila sa svojimtvorničarem suknja u New Jersevu. Bila je poslala razglednicutelevizijskoj ekipi, nakon što je otišla, oduševljeno spominjući kućukoju joj je Stanlev kupio. I, gledajući unatrag, osjećao se glupim

što je uopće s njom bio. Osjećao je tako i naspram većine žena skojima je izlazio. Odlučio je okrenuti novi list, upustiti se samo sa

7n< »i!'ilp Cll mil

što s većinom to nije bio slučaj. U svom je poslu upoznavao mnoge glumice, mnoštvo žena koje bi bile spremne poći s njim u postelju za značajniju ulogu ili, pak, za pruženu mogućnost da se pojave u seriji. Smatrale su one to poštenom razmjenom, no teško da je to vodilo ozbiljnijoj ljubavnoj priči. Zbog toga već više od mjesec dana nije izišao ni sa jednom, i to mu zapravo nije nedostajalo. Nedos-tajao mu je netko s kim bi mogao razgovarati do kasno u noć, netko tko bi kritički prosuđivao njegove ideje u vezi sa serijom, netko tko bi s njime dijelio njegove radosti i tuge. No, toga i tako nije bilo sa Svlviom. Zapravo, toga nije bilo otkad je otišla Leslie.

— Hoćete li doći na roštiljadu sutra uvečer? — pitao je Adrianpun nade. Volio je čavrljati s njom i zanimao ga je njezin suprug.Ona mu je kazala da je on zaposlen u reklamnoj agenciji, ali Billuje on više sličio na glumca. No, njega nije vidio gotovo već dva tjedna, otkad je bio natovario namještaj na kamion i odvezao ga. —Roštiljada o Danu nezavisnosti u našem stambenom bloku jedanje od mojih najvećih kulinarskih pothvata godine. Stvarno, to nebiste smjeli propustiti. — Pokazao je rukom na namirnice u kolicimai nasmiješio joj se: — Priređujem to svake godine, isprve po traženjususjeda, a poslije po navici. Ali, velik sam majstor u pripremanjuodrazaka. — Ponovno se nasmiješio. — Jeste li prošle godine godinebili na pikniku? — Nije se sjećao da ju je zapazio, a znao je dabi. Ne bi bio previdio ženu poput nje, a možda je naprosto biorastresen.

No ona odmahnu glavom: — Obično otputujemo. Mislim da smo prošle godine bili u La Jollau.

— Zar i ove godine putujete? — izgledao je razočaran.Ona zaniječe glavom: •— Ne... Ja... Steven... Moj suprug ponovno

nije u gradu. U Chicagu je. — Izgovorila je to nespretno i Bili je izgledao iznenađen.

— Na putu za Dan nezavisnosti? Šteta. Što ćete vi raditi unjegovu odsustvu? — Nije želio biti nasrtljiv, bio joj je naprosto naklonjen. Nekoliko su puta ugodno čavrljali pokraj bazena. On je znaoda je ona udana i razumio je to.

—Ništa naročito — kazala je neodređeno, izgledajući nervozno.

— Dođite onda na roštilj. Priredit ću vam glasoviti odrezak ala Thigpen. — Ona se nasmiješila pogledavši njegovo lice, jer jeizgledao tako porliivo i zaista ioi ie. hin Hraa

— Ja... Pozvana sam na večeru s prijateljima. — Nasmiješilase, ali u očima joj iznova bila tuga i on je to uočio. — Možda narednegodine.

Kimnuo je i pogledao sat na zidu iza nje. Bilo je pola dvanaest u noći, a oni su čavrljali kao da je deset sati izjutra. — Mislim da bih morao odnijeti ove stvari — kazao je sa žaljenjem. — Ako se predomislite, dođite. Dovedite i svoje prijatelje. Hrane ima dovoljno za cijelu vojsku.

— Pokušat ću. — No, dok je nastavljala svoju kupovinu,razmišljala je da neće doći. Sjećala se da je u poštanskom sandučićuprije tjedan dana našla pozivnicu za roštiljadu, ali ju je bacila; tadasu joj bile druge stvari na umu, i nije to požalila. Posljednje dočega joj je bilo stalo bilo je da se druži s grupom osamljenih samacau stambenom bloku. Valjalo joj je voditi vlastiti život i nije je nimalozanimalo da se upušta u neke nove odnose i ugovara sastanke. Bilaje udana i sve što joj je valjalo raditi bilo je da pričeka dok se Stevenurazumi. Bila je uvjerena kako je tek riječ o vremenu. A kad seon jednom vrati, tada će se usredotočiti na dolazak djeteta. Umeđuvremenu, trudila se da ne misli na to. Gotovo je u tome iuspijevala. Bila je odlučila da ne prekida trudnoću, ali sad je tučinjenicu pohranila što dalje u mislima. A za sada to i nije biloteško. Jedino stoje osjećala bile su povremene vrtoglavice, pojačaniapetit i neki blagi umor što je dopuštalo da gotovo zaboravi na trudnoću. Na tijelu joj nije bilo nikakvih promjena, jer je bila trudnatek tri mjeseca. Valjalo joj je tek misliti na svoj posao i čekati naStevena. Najprije, kad je otišao, mislila je da je sve svršeno, da seviše nikad neće vratiti, a ako se i vrati, njihov će odnos zauvijekbiti oštećen. No, u posljednja dva tjedna uspjela se uvjeriti kakoje riječ tek o prolaznom prekidu, trenutku nesuvislosti u njihovu,inače, zdravome bračnom životu. Odbijala je povjerovati u činjenicukako je on nikad ne naziva, odbija da primi njezine pozive, kao ito da nije s njim razgovarala otkad je preselio sve svoje stvari iznjihova stana, stoje bila potvrda njegova vjerovanja daje s njihovimbrakom doista svršeno.

Ponovno je ugledala Billa ispred blagajne, s trima kolicima do vrha napunjenim namirnicama koja je vukao za sobom. Ona je, pak, odnosila svoju sitnu kupovinu prema automobilu, ponovno osjetivši navalu tuge. Sada su joj dostajale dvije torbe za cijelu tjednu

kupovinu. Otkad ju je Steven napustio, izgledalo je da se sve u njezinu životu nevjerojatno smanjilo. A kad bi stigla kući, stan je izgledao naprosto smiješno prazan. Odložila je namirnice u hlad-njak, ugasila svjetla i uspela se na kat, gdje su i nadalje stajale kutije na podu spavaonice, a odjeća i dalje bila ondje gdje ju je Steven odložio. Dugo je u postelji ležala budna misleći na njega i pitajući se kako namjerava provesti vikend. Bila je u iskušenju da ga nazove, da ga preklinje da se vrati, da mu kaže kako je spremna na sve... Na sve, izuzev abortusa. O tome se više nije radilo. Radilo se o tome da nastavi život bez supruga. Još se čudila tome koliko se osjećala izgubljenom, osamljenom i napuštenom. Nakon dvije i pol godine, gotovo se nije ni sjećala čime se bavila prije braka. Izgledalo je kao da gotovo nikad nije bila sama, kao da prije Stevena nije bilo života.

Zaspala je tek nakon tri sata ujutro i bilo je gotovo jedanaest kad se narednog jutra probudila. Bila je to jedna od rijetkih stvari koje su joj sada lako polazile od ruke. Ako bi se ukazala prilika, mogla je spavati cijeli dan. Liječnik je rekao da je to zbog djeteta. Dijete. Ta joj je misao još izgledala nestvarna. Sićušno biće koje ju je stajalo braka. Pa ipak ga je željela. Nekako joj se činilo da ono vrijedi tu cijenu.

Ustala je i istuširala se, u podne si pripremila omlet, potom platila nešto računa i pošla oprati rublje. Gledla je uokolo po praz-noj blagovaonici i nasmijala se. Ovih je dana zaista bilo lako voditi domaćinstvo. Ništa nije trebalo izravnati, ili oprašiti, nikakve mrlje koje je valjalo počistiti na trosjedu, niti biljke koju je trebalo zaliti, jer i njih je odnio. Morala je tek urediti svoju postelju i usisati prašinu. U pola tri sišla je do bazena i vidjela Billa kako je orno prionuo uz pripremu roštiljade. Dogovarao se s nekom dvojicom muškaraca, koje je Adrian već bila uočila, a ondje su bile i dvije žene što su polagale veliku posudu sa cvijećem na dug piknički stol. Očevidno, bit će to pravi događaj i gotovo je požalila što mu nije namjeravala prisustvovati. Nije imala nikakva posla i nigdje nije trebala otići. Zelda je bila u Meksiku sa svojim prijateljem i sve čega se Adrian mogla dosjetiti bilo je da ide u kino.

Mahnula mu je u prolazu dok je kretala prema bazenu i dugo ležala na toplome suncu snatreći, a zatim legla na trbuh, na jednu od dugačkih ležaljki. Malo zatim, on je došao i sjeo pokraj nje, izgledajući veselo, ali ufliorno.

Podsjetite me da se tog posla ne prihvatim i naredne godine—kazao joj je kao da su stari prijatelji. No, uistinu, postali su priličnobliski, naprosto stalno nailazeći jedno na drugo na istim mjestima.Živjeli su i radili na istome mjestu, pa čak i kupovali namirnice uistoj samoposluzi o ponoći. — Ponavljam to svake godine — urotnički je snizio glas. — Ovi me ljudi izluđuju.

Nasmiješila mu se i pogledala ga. Bio je zabavan kad to i nije želio biti. Izgledao je silno ugnjavljen, ali kao i da u tome uživa.—Kladim se da vas taj posao i zabavlja.

— Točno. Vjerojatno se i zapovjednik Sherman paklenski provodio za »marša do mora«, no vjerojatno je lakše bilo voditi tolikuvojsku negoli sve ove ljude. — Nagnuo se bliže prema njoj, kakoga nitko ne bi čuo: — Momci su si zamišljali da ću ove godine kupitijastoga, kazali su da već tri godine priređujem odreske, pljeskavicei kobasice, i da je to već nadiđeno. Žene su predložile da bismojelo mogli naručiti. Kriste, jeste li ikad kao dijete odlazili na piknikena kojima se naručivalo jelo? Slušajte, tko je ikad čuo da se jedenaručeni hot dog o Danu nezavisnosti? On je izgledao zbunjen, onase smijala, jer ju je ta pomisao zabavila. — Jeste li kao odrasla odlazila na piknik na Dan nezavisnosti?

Kimnula je potvrdno. — Obično smo odlazili na Cape Cod. Kad sam bila starija, odlazili smo u Martha's Venevard. Sviđalo mi se tamo. Prekrasno je. Divan osjećaj boravka u ljetnjim nastambama na savršenim plažama s djecom što se slobodno igraju cijelog ljeta. Bilo je veličanstveno.

O, da. — Nasmiješio se vlastitim uspomenama. — Mi smoobično odlazili na Coney Island. Sjurili bismo se niz tobogan, ložilivatru... Otac bi uvečer na plaži upriličio veliki roštilj. Kad sam biostariji, roditelji su kupili kuću na Long Islandu i majka bi upriličilapiknik u stražnjem dvorištu. No uvijek su mi bili draži daniprovedeni na Coney Islandu. — Još su mu ostale nevjerojatno živimauspomene na sve što je u djetinjstvu radio s roditeljima. Bio jejedinac i obožavao je roditelje.

Još su tamo?

Nisu. — Odmahnuo je glavom misleći na njih, a s vremenomje tuge nestalo, no ostala su sjećanja prožeta toplinom. Davno jeprebolio udarac zbog njihova nestanka. Pogledao je Adrian i svidjelo mu se što je vidio u njezinim očima, sviđalo mu se kako joj

je tamna kosa padala preko ramena. — Umrli su. Nakon što su kupili kuću na Long Islandu, prije mnogo godina... — Šesnaest godina. Njemu su bile dvadeset i dvije kad mu je umro otac, a dvadeset i tri kad je preminula majka. — Mislim da svake godine priređujem proslavu o Danu nezavisnosti upravo zbog njih. Možda je to moj način da im kažem da ih se sjećam. — Toplo joj se nasmiješio. — Izgleda da nitko ovdje nema obitelji. Imamo prijateljice, djecu, prijatelje, pse, ali tete i stričevi, roditelji, djedovi i bake, bratići, svi su negdje drugdje. Stvarno, jeste li ikada sreli nekoga tko je odrastao u Los Angelesu? Hoću reći nekog običnog, nekog tko ne izgleda poput Jean Harlovv, nekog običnog momka koji silno voli svoju sestru? — Nasmijala mu se. Bio je tako stvaran, dubok, teme-ljit, a istodobno vedar i zabavan. — Odakle ste? — Željela je kazati da je iz Los Angelesa, ali nije. — Iz Connecticuta, New London. — Ja sam iz New Yorka, ali rijetko tamo odlazim. Navraćate li vi ponekad u Connecticut?

Ne kad to mogu izbjeći. — Prestalo je biti zabavno tamannegdje u vrijeme kad više nismo odlazili na piknike, a ja sam krenulau koledž. Moja sestra ondje živi. — Ona, njezina djeca i njezin nevjerojatno dosadni suprug. — Bilo je neobično teško družiti se sbilo kim od njih i otkad se udala za Stevena to više nije ni pokušavala.Pa, ipak, znala je da će im jednoga dana morati reći za dijete. Ali,željela je pričekati da se Steven vrati nakon što se pribere. Bilobi naprosto komplicirano objašnjavati daje ona trudna, a on otišao,da i ne spominje zbog čega, a sve je to bio razlog zašto se trenutnonije voljela sjećati vlastite trudnoće.

Baš mi je žao da večeras ne možete doći — on će žalosno.Ona kimne, zbunjena zbog vlastite laži, no bilo joj je lakše da neide.

Ušla je u bazen i ponovno plivala, a on se vratio pripremama za večer. Malo poslije i on je otišao u svoj stan staviti na odreske ulje i začine. Po ozbiljnosti, izgledalo je da mu je roštilj jednako

važan kao i snimanje u studiju.

U pet sati, ona se vratila u svoj stan, legla i pokušala čitati, ali nije se mogla usredotočiti. U posljednje vrijeme u tome je rijetko uspijevala jer joj se previše misli rojilo u glavi. Ležeći, do nje su dopirali zvukovi roštiljade koja se pripremala. U šest sati, ljudi su počeli. Stizati. Čula se glazba i smiieh i nremn buri nrnsuHila ip

da proslavi prisustvuje pedesetak ljudi. Nešto poslije, izišla je na svoj balkon, odakle je jasnije razabirala zvukove, a do nje je dopirao i miris hrane, no nitko je nije mogao vidjeti, niti je ona ikoga vidjela. Sve je, međutim, zvučalo veoma slavljenički. Čulo se kucanje čaša, negdje je svirao stari album Beatlesa i glazba iz šezdesetih. Činilo se da je zabavno i bilo joj je žao što i ona nije otišla. Ali, bilo joj je neprilično objašnjavati razloge Stevenova odsustva, iako je kazala da je on na poslovnom putu u Chicagu. Bilo joj je neugodno da sama iziđe. Nije se u to još upuštala i nije bila spremna da s time počne. Ali, miris hrane probudio je u njoj očajničku glad. Najposlije je sišla u prizemlje, virnula u hladnjak, no ništa nije bilo ravno mirisu koji je udisala, a bilo joj je prenaporno da nešto skuha. Iznenada je umirala od želje za hamburgerom. Bilo je pola osam i doslovce je skapavala. Ništa nije jela od doručka i pitala se ne bi li se mogla ušuljati u mnoštvo, zgrabiti nešto za jelo i nestati. U svakom slučaju, mogla je poslije ispisati ček Billu Thigpenu da pokrije troškove večere. U tome nije bilo nikakva zla, a nije ni nalikovalo pravom izlasku. Radilo se naprosto o jelu. Kao da je otišla u neki samopos-lužni restoran, ili u kineski restoran s gotovim jelima. Mogla je čak zgrabiti hamburger i donijeti ga u svoj stan. Nije se morala miješati sa slavljenicima.

Ponovno se ustrčala na kat, pogledala u zrcalu kupaonice, raščešljala kosu, povukla je nazad i svezala s bijelom satenskom vrpcom, potom izvukla meksikansku opravu od bijele čipke koju joj je Steven kupio za izleta u Acapulco. Bila je lijepa, ženstvena i lagodna za nošenje i skrivala je sićušnu izbočinu koja se još nije mnogo isticala, no otežavala joj je nošenje hlača ili traperica. No, u opravama se još ništa nije vidjelo. Obukla je srebrne sandale i velike zveckave srebrne naušnice. Oklijevala je trenutak prije nego što je sišla niza stube. Što ako su svi uzvanici imali tako zakazane sastanke? A ona ne bude nikoga poznavala? No, ako je Bili Thigpen i imao s nekim dogovor, barem je njega poznavala, a uvijek se spram nje ophodio ugodno i prijateljski. Potom je sišla i trenutak zatim, oklijevajući, obilazila mnoštvo okupljeno pokraj jednog od stolova na kojima je bila poslužena hrana. Posvuda su se skupile grupice ljudi, smijući se, čavrljajući i raspredajući. Neki su sjeli uz rub bazena s tanjurima na koljenima, ili ispijali vino, ili se, pak, naprosto opustili uživajući u proslavi. Izgledalo je da se svi dobro zabavljaju,

a stojeći pokraj roštilja u crveno-bijeloj prugastoj košulji i bijelim hlačama, s plavom pregačom preko njih, stajao je Bili Thigpen.

Adrian je oklijevala, promatrala ga kako s licem profesionalca razdaje odreske i malko popriča sa svakim tko se približi i udalji, no činilo se da je sam, iako to zapravo i nije bilo važno. Kad je to pomislila, sjetila se da zapravo i ne zna ima li on djevojku, ali to nije ništa mijenjalo. No, na neki je način pretpostavljala da nema nikoga. Uvijek je izgledao tako neopterećen. Polako mu je prilazila, a kad ju je ugledao, njegovo lice ozari širok osmijeh. Sve je uočio, opravu od bijele čipke, sjajnu crnu kosu, krupne plave oči, činjenicu kako lijepo izgleda i želju da bude s njom. Osjećao se poput dječarca koji se zaljubio u djevojku iz susjedstva. Ne biste je vidjeli tjednima, a onda se iznenada pomoli iza ugla i eno je, izvanredna izgleda, a vi se osjećate poput glupana, posve zbunjeni, da bi potom iznova ona otišla i cijeli svijet potonuo, sve dok je ne biste ponovno ugledali. U posljednje je vrijeme počeo osjećati da je cijeli njegov život, ili barem njegov najvredniji dio naprosto bio niz slučajnih susreta.

—Hej, zdravo! — Zacrvenjeo se i ponadao kako će ona pomislitida je do tog došlo uslijed vrućine roštilja. Nije bio siguran zbogčega, ali bila je ona prva udana žena koja ga je privukla. I ne samoda je uživao dok bi je gledao. Najgore je bilo što se njemu kodnje sve sviđalo. — Jeste li doveli prijatelje?

— Nazvali su u posljednji trenutak i kazali da ne mogu doći.— Lagodno je izgovorila tu malu laž i pogledala ga sretno dok juje on promatrao.

— Drago mi je... hoću reći... da, zapravo, stvarno mi je drago.— Tada on pokaza na meso koje je pekao. — Što biste izvoljeli!Hot dog, hamburger, odrezak? Preporučam svoj odrezak. —Pokušavao je sakriti svoje osjećaje, čavrljajući o bilo čemu, poputizbora večere koju bi joj on priredio. Svaki put kad bi je ugledao,doista se osjećao poput dječaka. Ali, i ona se tako osjećala. A, zadivno čudo, jedino što je željela bilo je da s njim razgovara. S njimse uvijek osjećala ugodno uz lagodan razgovor.

Umirala je za hamburgerom prije nekoliko minuta, ali sada joj se odresci učiniše strašno privlačnima. — Rado bih pojela odrezak, molim. Krvav.

— Bit će pripremljen za trenutak. Na stolu je posluženo jošmnogo druge hrane. Četrnaest različitih vrsta salate, nekakavj^adni

sufle, sirevi, lososi; sa svime time ja nisam ni u kakvoj vezi. Ja sam majstor za roštilj, ali pođite i poslužite se, a dok se vratite, odrezak će vam biti spreman. — Poslušala gaje i primijetio je daje natrpala tanjur salatama i škampima te još koje čime što je stajalo na stolu. Imala je izvrstan tek, što je bilo začuđujuće s obzirom na njezinu mršavost. Bila je očevidno veoma kršna.

Stavio je odrezak na njezin tanjur, ponudio joj malo vina, što je ona odbila, i pošla sjesti na rub bazena, a on se nadao da će je još tamo zateći kad bude završio s pečenjem. Nakon pola sata, konačno je zaključio daje obavio svoj dio posla, svi su bili posluženi, a većina gostiju čak zatražila i po dva odreska. Neki drugi muškarac, njegov susjed, ponudio je da ga zamijeni kod pečenja, a Bili radosno prihvati i ode potražiti Adrian, koja se radosno obračunavala s desertom, sjedeći sama i postrani, osluškujući čavrljanje ljudi oko sebe.

Kako je bilo? Nadam se da odrezak nije bio previše loš. —Odrezak je dakako nestao, kao i sve ostalo što se našlo na njezinutanjuru.

Bio je izvanredan. A ja sam umirala od gladi.

Dobro. Mrzim kuhati za ljude koji ne vole jesti. Volite livi kuhati? — Sve ga je u vezi s njom zanimalo, što voli, što radi,koliko je sretna sa suprugom. To se njega nije trebalo ticati, alijest. Čuo je u glavi zvona uzbune i govorio si da mu se valja zaustaviti,ali drugi, snažniji glas govorio mu je da nije tako.

Ponekad. Nisam naročita kuharica. Nikakva, zapravo.Nemam baš mnogo vremena za kuhanje. — I nikoga kome je moglakuhati. Barem ne sada. No, kako god bilo, Steven nije bio naročitijelac. Najviše je volio da mu ona naprosto priredi salatu.

Naravno da nemate ako radite na obim emisijama večernjihvijesti. Vraćate li se kući između dviju emisija. — Želio je znati sveo njoj.

Uglavnom. Izuzev ako se dogodi nešto posebno dramatično,pa onda ne mogu napustiti studio. Ali, općenito se vraćam kući

oko sedam i ponovno odlazim u studio oko deset sati ili deset itrideset. Potom stižem kući oko ponoći.

— Znam. — Nasmiješio se. Obično bi se tada susretali usamoposluzi.

— Mora da i vi radite do kasna. — Nasmiješila se. Čeprkalaje po kocki pite od jabuka što joj je još bila na tanjuru, jer joj jebilo neugodno jesti dok ju je on promatrao.

—Tako je. Nekih noći naprosto zaspim na kauču u svom uredu.— To je značilo da ima malo vremena za druženje, kao što bi brojnežene to mogle potvrditi. — Scenarij se često tako brzo mijenja teu ulozi većine glumaca dolazi do raznih pomaka. Gdjekad se čovjekuplaši da će doći do posvemašnje pometnje i teško je povezati sveniti. Morali biste ponekad doći i promatrati snimanje. — To joj sepričinilo zabavno, a nakon toga su još neko vrijeme razgovarali oseriji, o tome kako je prije deset godina počeo kao dramski pisacu New Yorku i poslije se preselio u Kaliforniju. — Najteže u mompreseljenju ovamo, bilo je što sam se morao rastati s dječacima —kazao je tiho. — Izvanredni su momci. Silno mi nedostaju. — Većjoj je govorio o svojoj djeci, ali još mnogo toga o njima ona nijeznala, kao što nije znala mnogo toga i o njihovu ocu.

Često ih viđate?Ne toliko koliko bih želio. Tijekom godine, dolaze za kraćihpraznika i na mjesec dana tijekom ljetnih praznika. Stižu za dvatjedna. — Lice mu se ozarilo dok je to govorio i nju je to ganulo.Što radite s njima kada dođu ovamo? — S obzirom da jetoliko silno zaposlen, mora da nije lako istodobno brinuti o djeci.Radim kao manijak prije no što oni dođu, a tada uzimam

četiri tjedna slobodna. Tu i tamo navratim u studio, samo da imamnadzor nad situacijom, ali, u osnovi, mrzim da to moram priznati,serija teče dobro i bez mene. — Nasmiješio se gotovo stidljivo nakontog priznanja. — Odlazimo na dva tjedna na logorovanje, a dva tjedna tumaramo posvuda. Dječaci to vole. Ja bih lako mogao proćii bez logorovanja. Ja logorovanje zamišljam kao boravak od tjedandana u hotelu »Bel-air«. Ali njima to mnogo znači. Vole se zaprljati,okusiti malo neudobnosti i spavati u šumi. Obično zapravologorujemo tjedan dana, a drugi tjedan provedemo u nekom hotelu.Primjerice, u Ahvvahneeu u Yosemiteu, ili pak odemo na JezeroTahoe. Tjedan dana otprilike izdržim ispod šatora i u vreći zaspavanje, a svima nam to dobro čini. Održava našu skromnost. —Nasmijao se, a Adrian je, slušajući ga, dovršila svoju pitu. Ovaj suput oboje bili nekako nervozni jedno zbog drugoga, ali zapravo nijebila riječ o nervozi, već o nekoj vrsti uzbuđenja. Po prvi su se putobreli u društvenu okruženiu i to no doeovoru. . . . .._......__. .

Koliko im je godina?

Sedam i deset. Silni su momci. Vidjet ćete ih pokraj bazena.Misle da se Kalifornija mahom sastoji od bazena za plivanje. Veomase razlikuje od Great Necka, izvan New Yorka, gdje oni žive sasvojom majkom.

Jesu li nalik na nju? — Upita Adrian uza smiješak, jer gaje lako mogla zamisliti sa dva medvjedića potomka, ista kao on.

Nisam siguran. Ljudi kažu da manji sliči meni, ali ja mislimda obojica nalikuju majci. — Potom nastavi tugaljivo: — Najprijesmo imali Adama. Bilo je teško. Leslie je morala prekinuti s plesom,a tada je moja supruga bila plesačica na Broadwayu. A ja sam sedoista borio. Ponekad bih stvarno pomislio da ćemo umrijeti odgladi, ali nismo. A dijete je bilo najljepše što nam se dogodilo uto vrijeme. Mislim da je to jedna od rijetkih stvari u kojoj se uvijekslažemo. Adam i serija dogodili su se približno u isto vrijeme. Uvijekmi se čini da nam je sama providnost poslala ono što nam je bilopotrebno za njega, ali i za nas. Serija nas je dugo hranila. — Govorioje o tome s poštovanjem, kao da taj posao zapravo nije zaslužio,ali ga je silno poslužila sreća i on je to znao. Adrian je pak pogodilaspoznaja koliko se on razlikuje od Stevena. Djeca su mu mnogoznačila i bio je veoma skroman dok je govorio o svom uspjehu. Dvasu muškarca doista imala malo toga zajedničkog. — Kako je s vama?— upitao je nakon nekog vremena. — Namjeravate li nastaviti raditina vijestima?

Ne znam. — Pitala se to i sama i pomislila kako će vjerojatnoza porodiljskog odsustva imati dovoljno vremena razmisliti što biželjela činiti u nastavku svog života, izuzev što će biti majka.

Razmišljam o tome da se možda ponovno prihvatim radana nekoj seriji. Ali, izgleda da nikad nemam dovoljno vremena dao tome podrobnije promislim, a kamoli da se upustim u takvo što.Rad na Životu pretpostavlja puno radno vrijeme.Odakle crpite ideje? — pitala je pijuckajući čašu limunadekoju joj je netko ponudio.Sam Bog zna. — Nasmiješio se. — Iz stvarnog života, iz glave.Sve što mi padne na pamet i što se čini da bi se moglo uklopiti.Neprestano se radi o stvarima koje se događaju ljudima u životu,pa se sve to izlije u jednu posudu i dobro ispremiješa. Ljudi radenajnevjerojatnije stvari i dospijevaju u nepredviđene situacije. —

Kimnula je zamišljeno. Točno je znala što je imao na umu, a on je pak motrio izražaj na njezinu licu. I, kad ga je iznova pogledala, njegove su se oči susrele s njezinima, činilo se kao da joj je na vrhu jezika da nešto kaže, ali nije.

Društvo se dotad stalo osipati i u nekoliko navrata ljudi su mu prilazili i zahvaljivali se. Izgledalo je da poznaje sve i sa svima se ophodio prijateljski i susretljivo. Voljela je biti u njegovu društvu i začudila se kako se s njim ugodno osjeća. Mogla je zamisliti kako bi bila kadra da mu sve povjeri. Gotovo sve. Izuzev možda istine u vezi sa Stevenom. Na neki način, doživljavala je činjenicu što ju je ostavio kao vlastiti neuspjeh.

Jeste li za još jedno piće? — upitao je. On je cijele večeripijuckao svoju jedinu čašu i kad je ona odbila, odložio ju je i uliosi kavu. — Malo pijem — objasnio je. — Kad pijem, noću neuspijevam raditi.

I sa mnom je tako — smiješila se. U blizini je stajalo nekolikomladih parova, koji su razgovarali, smijali se, držali se za ruke i,promatrajući ih, ona se oćutjela osamljenom. Iznova se prisjeti daje sama. Nakon što je pet godina gradila svoj odnos sa Stevenom,bila je sama i nije bilo nikoga tko bi je zagrlio i volio.

Pa, kad se vraća vaš suprug? — kazao je lagodno i gotovopožalio što je pitao. Bio je on sretan čova i Bili je gotovo poželioda Adrian nije udana.

Sljedeći tjedan — kazala je neuvjerljivo.

A kamo je otputovao ovaj put?

U New York — zbrzala je, a Bili se iznenadno nečega dosjetikad mu je to kazala.

Pogledao ju je vragoljasto: — Zar mi niste kazali daje u Chicagu. — Izgledao je zbunjen i potom ustuknuo kad je ugledao izražaj uspaničenosti na njezinu licu. Nešto ju je silno zabrinulo, a on nije znao što, no ona je brzo promijenila predmet razgovora.

—Bila je to izvanredna namisao — kazala je ustajući i nervoznose ogledavajući. — Krasno sam se provela. — Napuštala ga je i on

je bio očajan. Ustrašio ju je i bježala je, a on nije želio da ode. Ine misleći, pružio je ruku i uhvatio njezinu, voljan da uradi biloŠto kakn bi ip zaHr^an nnkrai <;php............................... - - -— ..

— Molim vas, ne idite, Adrian... tako je lijepa noć i ugodnoje ovdje razgovarati s vama. — Izgledao je veoma mlad i silno ranjivi ganuo ju je način na koji je to izgovorio.

Naprosto sam mislila... možda... možda imate druge planove...nisam vam željela dosađivati... — Izgledalo je da joj je neugodnoa on nije znao zašto, dok je ona ponovno sjela a on joj i dalje držaoruku u svojoj, pitajući se što to čini. Bila je udana, a njemu nijetrebalo da mu se ponovno slomi srce.

Niste mi dosadni. Prekrasni ste i izvrsno se zabavljam s vama.Pričajte mi o sebi. Što volite raditi? Koji vam je najmiliji sport?Koju glazbu volite?

Nasmijala se. Godinama je to nitko nije pitao, ali bilo je zabavno s njim razgovarati sve dok je ne bi počeo ispitivati o Stevenu.

Volim sve... klasičnu... džez... rock... countrv-glazbu... volimStinga, Beatlese, Mozarta. U školi sam mnogo skijala, ali sada većgodinama nisam bila na skijanju. Volim plažu... topli kakao... i pse...— iznenadno se nasmijala: — i crvenu kosu. Oduvijek sam željelaimati crvenu kosu — da bi iznenadno poprimila čežnjiv izražaj: —i djecu. Uvijek sam voljela djecu.

I ja. — Nasmiješio joj se poželjevši da s njom provede cijeliživot, a ne samo ovu večer. — Moji su dječaci bili tako slatki kadsu bili bebe. Otišao sam kada Tommvu još nije bila ni godina dana.To me gotovo ubilo. — U njegovim se očima ogledalo sjećanje naistinsku bol dok je to govorio. — Rado bih vas upoznao s njimakad stignu za dva tjedna. Možda bismo mogli provesti jednu večerzajedno. — Znao je, budu li se Adrian i on sprijateljili, to će značitida se mora sprijateljiti i s njezinim suprugom. Bio je to jedini odnos

koji im je bio dostupan, a on je i na nj bio spreman samo da budeuz nju. A možda je njezin suprug bio ugodniji čovjek no što jeizgledao, iako je Bili nerado tako razmišljao.

Rado bih ih upoznala jednom prilikom. Kada namjeravateotići na ono vaše logorovanje?

Približno za dva tjedna. — Nasmiješio se. — Zapravo, odvestćemo se do Jezera Tahoe, preko Santa Barbare, San Francisca ipotom do Doline Napa. Ondje ćemo logorovati približno pet dana.

— Zvuči prilično civilizirano putovanje. — Očekivala je nekizahtjevniji pothvat.

Moram tako postupati. Previše divljine pogodilo bi moj ustroj.

Igrate li tenis? — upitala je oklijevajući. Nije se radilo o tomeda ga uspoređuje sa svojim suprugom, ali je bila znatiželjna. Tenisje bio gotovo Stevenova opsjednutost.

Ako se to može tako nazvati — on će ispričavajućim glasom.— Nisam naročit igrač.

—Nisam ni ja. — Nasmijala se poželjevši još jednu krišku pite,ali se nije usudila uzeti je. Pomislit će da je pravo prase bude lijoš nešto pojela, ali, cijela je večera bila izvanredna. »Čistilačka«ekipa je već raznosila posuđe i smračilo se dok su sjedjeli pokrajbazena. Društvo se još više prorijedilo, ali ona je uživala u njegovudruštvu i odbijala ju je pomisao da ode, iako je mislila da je većvrijeme. I tada, iznenada, visoko u zraku, bijesnu vatromet.Održavao se u obližnjem parku i rakete su bile toliko krasne tesu svi zastali i promatrali ih. A gledala ih je i Adrian, poputoduševljena djeteta, dok joj se Bili smiješio. Bila je tako lijepa, takotopla i tako blaga. Lica uzdignuta prema nebu, izgledala je poputmale djevojčice, ali veoma lijepe djevojčice, i on oćutje silnu željudaje poljubi. Već ju je oćutio, no postajala je ona sve snažnija svakiput kad bi je ugledao.

Priredba je trajala još pola sata da bi vatromet najposlije završio u veličanstvenu prasku crvenoga, bijelog i plavog, a potom se iznova nastavio bez konca i kraja. Tada se nebo iznova smračilo, te su samo zvijezde blistale na njemu, bijeli prah zaostao od vatrometa i crni jezičci dima što se polako spuštahu na zemlju. Bili je sjeo pokraj nje i osjetio zadah njezina miomirisa. Bio je to Channel br. 19 i njemu se svidio.

—Što ćete raditi ovog vikenda? — upitao je skanjujući se, neznajući ima li pravo da je to uopće upita. No, zašto oni ne bi biliprijatelji? Dok se on svladavao, nije bilo razloga da ne budu zajedno.— Mislio,sam da biste možda voljeli otići na plažu ili negdje drugdje.

Ja... ovaj... nisam sigurna... mogao bi se suprug vratiti... —Bila je zbunjena, pa ipak, željela je ići, a nije bila sigurna kako dase postavi spram tog poziva.Mislio sam daje u New Yorku... ili u Chicagu... do narednoga

tjedna. Siguran sam da ne bi imao ništa protiv. Pristojan sam čovjek.A to vam je bolje nego da provedete cijeli vikend ovdje, s obziromda već ne radite. Mogli bismo otići u Malibu. Neki prijatelji imaju

ondje kuću i nude mi da se njome služim. Žive u New Yorku, ali zadržali su kuću zbog nevjerojatne ljepote mjesta. Jaje povremeno nadziram za njih. Svidjelo bi vam se.

U redu. — Nasmiješila mu se i ne znajući zašto je pristala.No, u tom je muškarcu bilo nečega neodoljivo ugodnog i privlačnog.Potom je ustala i pripremila se da pode u svoj stan. — Sviđa mise ideja.

Da li vam odgovara jedanaest sati?

Kimnula je. Zvučalo je izvanredno. Ali, malko i zastrašujuće. — Otpratit ću vas do vašeg stana. — Odavno je bio skinuo pregaču i izgledao lijepo dok ju je pratio do njezina stana. A kad je stigla pred ulazna vrata, pažljivo ih je otključala i samo malo otvorila ne paleći svjetlo. Nije željela da on vidi kako joj je stan prazan.

Mnogo vam hvala, Bille. Krasno sam se provela. Hvala vamšto ste me večeras pozvali. — Bilo je to mnogo bolje nego sjeditikod kuće i pitati se što radi Steven.

I ja sam se lijepo proveo. — Nasmiješio se, ćuteći se sretnim,opuštenim i zadovoljnim. — Doći ću sutra oko jedanaest sati.

Dobro. Pričekat ću vas kod bazena.

Nije potrebno. Doći ću po vas ovamo. — Zvučao je odlučno,a ona izgledala nervozna, dok se spremala da šmugne kroz vrataprije no što on uspije pogledati unutra.

Još jednom, hvala vam. — Još ga je jednom pogledala i potomnaglo nestala, poput priviđenja. U jednom je trenutku stajala pokrajnjega, a već se u narednome našla unutra, vrata su bila zatvorenate njemu nije bilo jasno kako je to izvela. Bio je to jedan od najbržihoproštaja u njegovu životu i, smiješeći se, polako je kročio premasvom stanu.

13.

Bili je došao po Adrian narednoga dana točno u jedanaest sati, a ona ga čekala ispred kuće, odjevena u traperice, veliku široku košulju, slamnati šešir i tenisice. Nosila je i veliku torbu za plažu punu ubrusa, pomada i knjiga, a on se nasmijao kad ju je ugledao.

—Izgledate kao četrnaestogodišnjakinja u toj opremi. — Košuljaje bila Stevenova, ali oduvijek ju je voljela. Uz to, skrivala je činjenicu da su joj traperice malko otijesnile, ali činilo se da Bili ništanije primijetio.

Je li to kompliment ili prigovor? — upitala je lagodno.Krenuvši s njim duž stambenog bloka, osjećala se neobičnoopušteno.

Kompliment, bez svake sumnje. — Potom je zastao, jer jenešto zaboravio i okrenuo se prema njoj: — Imate li koju bocumineralne vode kod kuće? Meni je ponestala. — A sve je bilo zatvoreno, s obzirom da je bila nedjelja.

Naravno.

Zašto je ne bismo ponijeli, u slučaju da ožednimo. — Iznovase uputila prema svom stanu, a on ju je slijedio, ali kad su stiglido ulazinh vrata, ona je zastala i pogledala ga preko ramena.

Ući ću sama i ponijeti boce. Ostanite ovdje s ostalim stvarima.— Ponašala se kao da strepi da će netko odmagliti s njezinom torbom za plažu.

....... . ~ Poći ću s vama i pomgći vam^,,,,, , Jijr.,.,.. .J.1,^.,11, ,^

Ne treba, moći ću i sama. U stanu mi je nered. Nisam imalavremena da ga pospremim od Stevenova odlaska... neki dan, hoćureći... kad je otišao u New York... — Je li to bio New York iliChicago, pitao se Bili, ali nije ništa rekao, jer je bilo očevidno kakoona ne želi da ude, pa i nije.Čekat ću vas ovdje — kazao joj je dok su stajali ispred vrata,osjećajući se pomalo glupavo. Ona je sasvim pritvorila vrata kakoon ne bi vidio unutrašnjost stana. Izgledalo je kao da unutra neštoskriva. A, trenutak nakon toga, on začuje strahovit tresak i, nepremišljajući, uleti unutra da joj se nađe pri ruci. Ispale su joj dvijeboce mineralne vode i voda se prosula svuda po kuhinji. — Jesteli se povrijedili? — hitro je zapitao zabrinuto je motreći, a ona odmahne glavom te on uze krpu i stane joj pomagati da sve počisti.Stvarno sam nespretna — kazala je. — Mora da sam gurnulaboce i ne zamijetivši, i potom ih srušila. — Za dvije minute sve supočistili, a on nije zamijetio ništa neobično u prostoriji, dok onanije izvadila još dvije boce i on tek tada uočio da u kuhinji nemanamještaja. Mjesto na kojemu je vjerojatno bio kuhinjski stol biloje prazno i jedna je osamljena stolica stajala pokraj telefona nadrugom kraju kuhinje. Pri prolazu kroz blagovaonicu vidio je daje gotovo prazna. Nigdje nije bilo namještaja, a na zidovima ostalitragovi gdje su nekoć visjele slike. Tada se sjetio da je vidio kadje Steven tovario namještaj na kamion, gotovo prije dva mejseca.

Ona mu je kazala da su sve prodali, jer kupuju nov namještaj, ali,u međuvremenu, stanje djelovao pusto i turobno. No Bili nije ništaprimijetio, a ona požurila da mu pruži objašnjenje: — Naručili smomnogo novog namještaja. Ali, znate kako je. Ispostava uvijek kasni.Ovo mjesto neće izgledati kako treba prije kolovoza. — Zapravo,nije ona naručila ništa. I dalje se nadala da će se Steven vratiti kućizajedno sa starim namještajem što ga je odnio.— Naravno. Znam kako je. — Ali, nešto je zvučalo šuplje, a

nije znao što. Možda su bili suviše siromašni da bi kupili namještaj.Možda je bio iznajmljen. Ljudi u Hollywoodu često su tako živjeli.On je mnoge poznavao. No, bilo je očevidno da je Adrian zbognečega zbunjena. — Zgodno je. Izgleda čisto — zadirkivao je. —I lako je za održavanje. — Na licu joj se iznova ukazao zbunjeniizražaj, pa joj se on blago obratio: — Ništa zato. Izgledat će izvanredno kada stignu nove stvari. — No, dotad zacijelo nije biloizvanredno. Miesto ie dielovalo nekako nanuštp.nn __..........

Čim su napustili njezin stan, na to su posve zaboravili i krasno se proveli na plaži. Ostali su tamo sve do iza pet sati, kad je postajalo hladno, razgovarajući o kazalištu i knjigama, New Yorku i Bostonu, te o Evropi. Govorili o djeci i politici te o sustavima razmišljanja na kojima su se temeljili sapunska serija i vijesti, o stvarima o kojima je on volio pisati te o kratkim pripovijestima koje je ona pisala u vrijeme kad je pohađala koledž. Razgovarali su o svemu i nastavili razgovor dok su se vozili prema bloku kuća u kojem su stanovali u njegovu starom »drvenku«.

—Usput, zaljubljena sam u vaš automobil. — On se pak divionjezinu MG — u čim ga je ugledao.

Činila se zadovoljna komplimentom. — I ja sam. Svi me već godinama nagovaraju da ga prodam, ali ja ne mogu. Previše ga volim. Postao je dio mene.

Tako je i s mojim »drvenkom« — smiješio se. Ta je ženarazumjela što znači voljeti svoj automobil. Ta je žena razumjelamnoge stvari, poput ljubavi i gubitka, cjelovitosti, brige za drugogai poštovanja, a čak je dijelila s njim i njegovu strast spram starihfilmova. Jedino što s njom nije bilo u redu, izuzev činjenice da jejela za dvije obitelji, bilo je to što je bila udana. No, on je odlučioda previđa tu činjenicu i da ne čeprka po tome, već da naprostouživa u njezinu prijateljstvu. Muškarac i žena rijetko su bili prijatelji,ne nadajući se usput bilo kakvu spolnu ishodu druženja, i budu liuspjeli postati pravi prijatelji, smatrao je da može govoriti o sreći.— Hoćete li da večeramo na putu do kuće? U Kanjonu SantaMonica postoji izvanredan meksički restoran, ako biste željeli daga isprobamo. — Ponašao se spram nje kao prema staroj poznanici,nekome koga oduvijek poznaje i zauvijek voli. — Ili, znate što, kodkuće mije ostalo nekoliko odrezaka. Hoćete li da pođemo kod

menei da vam ja skuham večeru?Mogli bismo ih pripremiti i kod mene. — Već je gotovo zaustila da bi radije pošla kući, ali za to nije bilo nikakva razloga izapravo to nije željela. Provest će samotnu nedjeljnu večer, a previšeje uživala u njegovu društvu da bi ga se lišila. A i nije bilo nikakvarazloga da ne povečera u njegovu društvu.Pa, iskreno da vam kažem, baš ne umirem od želje da jedemodreske na podu — zadirkivao je Bili. — Ili možda kod vas imanamještaja koji ja nisam uspio vidjeti? — Da, bio je još njezin krevet,

— Pravi ste snob, ali u redu, — kazala je šaleći se, iznova se oćutjevši poput djeteta — pođimo kod vas. — Već godinama nije tako nešto izgovorila nekom muškarcu. Sa Stevenom se poznavala dvije godine prije no što su se vjenčali. I, evo je sada, pet godina nakon toga, kako odlazi na večeru u stan nekog muškarca. Ali, morala je to prihvatiti i nije žalila. Bili Thigpen je bio izvanredan. Bio je oštrouman, zanimljiv, srdačan i ostavljao je dojam osobe kojoj je stalo do nje, bez obzira što ona uradila. Uvijek je brinuo je li žedna, gladna, da li želi sladoled, mineralnu vodu, da li joj treba šešir, da li joj je dovoljno toplo, udobno, da li je zadovoljna, cijelo je vrijeme istodobno zabavljajući pripovijestima o svojoj sapunskoj seriji, ili o svojim poznanicima, o svoja dva dječaka, Adamu i To-mmyu.

A kad je ušla u njegov stan, otkrila je još jednu njegovu dimen-ziju. Na zidovima su visjele prekrasne moderne slike, a bilo je tu i nekoliko zanimljivih skulptura što ih je on skupio tijekom svojih putovanja. Trosjedi su bili presvučeni kožom, udobni i odavali dojam da se u njima mnogo sjedjelo. Stolice bile goleme, meke i pozivajuće. A u dnevnoj se sobi nalazio prekrasni stol što ga je on otkupio iz nekoga talijanskog samostana, na podu tepih donesen iz Pakistana, i posvuda krasne fotografije djece. Sve je ostavljalo dojam kućevnosti, stoje navodilo posjetioca da dodiruje stvari, šeće duž zidova pokrivenih knjigama, ognjište od opeke, prekrasna golema rustična kuhinja. Imao je udobnu radnu sobu, sa starom pisaćom mašinom, gotovo jednako starom kao i njegov omiljeni »royal« te još knjiga i velika udobna pokretna stolica već dobrano ovještala, ali on ju je silno volio jer je pripadala njegovu ocu. Tu je bila i privlačna gostinjska soba koja je izgledala kao da se nitko još njome nije poslužio, sa zidovima presvučenim u tapete boje pijes-ka, s velikim sagom od ovčje kože i modernom posteljom s bal-dahinom. Nalazila se tu i velika dječja soba u živahnim bojama s ugrađenim krevetom u obliku lokomotive, te njegova spavaonica na dnu hodnika, sva u toplim tonovima boje pečene zemlje i namještajem meke izrade, s velikim osunčanim prozorima koji su gledali na vrt za koji Adrian nije ni znala da postoji u bloku. Stan je bio izvanredan. Sasvim je nalikovao na njega. Lijep, topao i udoban. Neki su dijelovi djelovali istrošeno od dodira ruku. Bilo je to mjesto na kakvome biste poželjeli ostati godinu dana, naprosto

razgledavajući i upoznavajući ga, a bio je u silnoj suprotnosti spram skupe jalovosti u kojoj je ona obitavala sa Stevenom sve dok on nije sve odnio, ne ostavivši joj ništa izuzev postelje i saga.

Bille, prekrasno je — kazala je ne skrivajući divljenje.

I ja volim ovaj prostor — priznao je. — Jeste li vidjeli dječjikrevet? Dao sam ga izraditi kod stolara u Nevvport Beachu. Izrađujepribližno dva godišnje. Mogao sam birati između ovog kreveta ikreveta u obliku autobusa na kat. Taj su pak kupili neki Englezi,a ja sam dobio lokomotivu. Uvijek sam volio vlakove. Tako su veliki,staromodni i udobni. — Zvučao je kao da opisuje sam sebe i Adrianmu se nasmiješila.

Volim ovaj prostor. — Nije ni čudo što se smijao njezinupraznom stanu. Njegov je imao toliko osobnosti i topline! Bilo jeto izvanredno mjesto da se u njemu živi ili radi.

Već godinama razmišljam o tome da kupim kuću, ali mrzimselidbe i ovdje je tako udobno. Imam sve što mi treba. A i dječacivole ovaj stan.

Jasno mi je zašto. — Njima je dodijelio najveću sobu, unatočkratkom vremenu što su ga s njime provodili, ali, smatrao je datako treba biti.

Kad budu stariji, nadam se da će ovdje provoditi viševremena.

Sigurna sam da hoće. — Tko ne bi, uz takva oca i domapoput ovoga u kojem si uvijek dobro došao. Stan nije bio tolikovelik i raskošan, nije se o tome radilo. Ali, bio je topao i privlačan,a boravljenje u njemu budilo je osjećaj velikog zagrljaja. Adrianje to osjetila kad je sjela na trosjed da bi ga razgledala, i potomotišla u kuhinju da bi mu pomogla pripremiti večeru. Veći dio

kuhinje bio je djelo njegovih ruku, a on se upravo prihvatiopripremanja večere.

Što vam ne ide od ruke?

Loš sam u sportu. Kazao sam vam, strašan sam u tenisu.Nisam sposoban zapaliti vatru u šumi i tako si spasiti život. Kadgod odemo na logorovanje, to je Adamov posao. I silno se bojimvožnje u avionu. — Bio je to kratak popis u usporedbi s onime štoje znao raditi.

A vi, Adrian? U što se vi ne razumijete? — Uvijek je bilozanimljivo čuti što ljudi misle o sebi. To joj je pitanje postavio dokje pažljivo cupkao svjež bosiljak i stavljao ga na salatu.

U mnogo stvari. Skijanje. Osrednja sam u tenisu, loša ubridžu. Nespretna sam u igrama, nikad ne zapamtim pravila izapravo i nije mi stalo hoću li pobijediti. Kompjutori, mrzimkompjutore. — Na trenutak se ozbiljno zamislila: — I kompromise.Teško radim kompromise kad je riječ o nečemu u što vjerujem.

Rekao bih da je to vrlina, a ne mana, a vi?

Ponekad — kazala je zamišljeno. — Ponekad to mnogo stoji.— Razmišljala je o Stevenu. Platila je visoku cijenu za ono u štoje vjerovala.

Ali, nije li to vrijedno truda? — kazao je blago. — Ne bisteli radije platili cijenu i ostali pri onome u što ste uvjereni? Ja samuvijek tako postupao. — Ali je zato i ostao sam, no sad mu to inije toliko smetalo.

Kojiput je teško znati što je uraditi.

Radite uvijek ono što mislite daje najbolje. Odapnite strijelunajbolje što možete i nadajte se da ćete pogoditi cilj. A, ako seljudima to ne svidi — kazao je sliježući mudro ramenima — to gorepo njih. — Lako je to bilo reći. No ona još nije mogla vjerovatišto se dogodilo zbog toga što je tvrdokorno ostala pri svome u odnosu sa Stevenom. Ali, izgledalo joj je kao da nije imala izbora.Naprosto nije mogla uraditi drukčije. Nije bilo razloga. Bilo je tonjihovo dijete i ona ga je voljela. Nije se bila kadra njega osloboditi

i to zbog hira, naprosto zato što je ono plašilo Stevena. Zbog togaga je izgubila.

Biste li vi ostali pri onome što osjećate, pa makar to povrijedilo drugu osobu? — upitala je dok su sjeli uz veliki sočni odrezakšto ga je on pripremio a ona ga promatrala. Ona je postavila stoli napravila umak za salatu, no on je uradio sve ostalo i večera jeizgledala izvanredno. Odresci, salata i kruh sa češnjakom. A zadesert su imali maline u čokoladi. — Biste li ostali pri svome posvaku cijenu?

Ovisi. Hoćete reći, na štetu nekoga drugog?

Razmišljao je neko vrijeme dok se posluživao salatom. — Mislim da bi to ovisilo o snazi mojih osjećaja. Možda bih. Ako bih doista mislio da je u pitanju moj integritet, ili pak integritet situacije. Ponekad ne marite koliko će vam zamjeriti, jer naprosto niste kadri odustati od onoga u što vjerujete. Znam da s godinama ljudi postaju umjereniji, i na neki se način to i meni dogodilo. Sad mi je trideset i devet i snošljiviji sam no što sam bio prije, ali i dalje vjerujem da stojim iza onoga do čega mije stalo. To mi u životu nije donijelo mnogo lovorika, ali barem moji prijatelji znaju da sa mnom mogu računati. A, kazao bih, i to nešto vrijedi.

— I ja tako mislim — kazala je blago.

Kako Steven misli o tome? — Počeo gaje on zanimati. Adrianje vrlo malo o njemu govorila, a on se pitao kako se oni slažu.Zanimalo ga je koliko im je toga zajedničkog. Gledajući ih, činilomu se da su veoma različiti.

Mislim da i on čvrsto stoji iza svojih mišljenja. No nije uvijekspreman razumjeti gledišta drugih.

Da li se lako prilagodava vašim stajalištima? — Zanimao gaje njihov brak. Želio ih je oboje upoznati, kad već nju nije mogaoimati za sebe, koliko god to želio.

Ne uvijek. Dobar je u... — tražila je riječi i našla ih: —Naporedno življenje najbolji je način da se to opiše. On radi štoželi, a tebe pušta da činiš što želiš ne miješajući se. — Dakako, takodugo dok radiš ono što ti osigurava napredovanje. Poput, primjerice,rada u TV — vijestima.

Je li takav način uspješan?

Obično je to bio. Bio je. Sve dok se naprosto nije iselio iz njezina života zbog toga što mu se nije svidjelo to što ona radi. Udahnula je i potrudila se da objasni Billu: — Da bi brak doista uspio, mislim da treba više ulaganja, više ispreplitanja, bolja suradnja. Nije dovoljno da jedno drugo naprosto puste da živi na svoj način, mora biti i nečega zajedničkog. — Njemu je to zvučalo razborito i razmišljao je na slični način kad je bio u braku s Leslie. — Ali to sam tek u novije doba shvatila.

— U tome je cijela tajna. Većina ljudi te naprosto pušta daradiš što želiš. Nevolja je u tome što užasno malo ljudi želi raditiUDraVO Ono Štn i ti rarliš Tatvii n«nhn inč nisam crpn i-il-n m mn.

to priznati, posljednjih nekoliko godina nisam se naročito ni trudio. Zapravo, nisam imao mnogo vremena, a ni sklonosti — dodao je Bili.

Zašto ne? — I on je nju zanimao. Izgledao je poput osobekoja bi uživala u bračnom životu.

Mislim da sam se bojao. Toliko sam prepatio kad smo seLeslie i ja rastali, i kad je ona odvela dječake, te mislim da to višenikada nisam poželio ponoviti. Nisam želio da mi do nekoga budetoliko stalo da me uspije teško povrijediti, ili da mi odvede djecusamo zbog toga što brak nije uspio. Nikad mi se to nije činilo pravedno. Zašto bih izgubio djecu zbog toga što me žena s kojom živimviše ne voli? Stoga sam bio oprezan. — Ali i lijen. Namjerno, tijekomdugog razdoblja nije tražio ozbiljno poznanstvo, govoreći si da zanj nije spreman.

Mislite li da će vam ikada više dati dječake na dulje vrijeme,a ne samo na nekoliko posjeta godišnje?

§umnjam. Ona misli da polaže pravo na njih, da su oni njezinii dg. ini čini veliku uslugu time što im uopće dopušta da dolaze.A, zapravo, ja imam jednako pravo da budem s njima kao i ona.Naprosto je nesreća što slučajno živim u Kaliforniji. Mogao bih sevratiti u New York i češće ih viđati, ali uvijek mislim da bi mi tojoš teže palo. Ne bih želio stanovati deset blokova udaljen od njiha da si svake noći postavljam pitanje što oni sada rade. Želio bihulaziti i izlaziti iz sobe dok oni telefoniraju, izrađivati s njima školskezadaće, družiti se s njihovim prijateljima. Želio bih stajati pokrajnjihova kreveta da mi na oči navru suze dok ih promatram

kakospavaju. Želio bih biti uz njih dok su bolesni, dok povraćaju i cureim nosevi. Želio bih s njima dijeliti obične sadržaje života, a ne daih naprosto vucaram po koji tjedan u Disnevlandu i provodim snjima ljeti neko vrijeme uz Jezero Tahoe. — Slegnuo je ramenima,otkrio joj ono što je njemu doista važno, a nju je to iskreno ganulo.— No, to je sve što mi je dopušteno. Zato iz susreta želim izvućinajviše moguće. Uglavnom se s time mirim i nastojim što manjebrinuti. Često poželim imati još djece, kako bih se taj put mogao»postaviti kako treba«, ali mislim da je zasad bolje ovako kako jest.Ne bih želio ponovno proći kroza sve te patnje, u slučaju da drugastrana odluči da joj zapravo nisam drag.

Možda biste drugom prilikom vi mogli zadržati djecu? —Tužno se nasmiješila, a on odmahe glavom. Znao je on kako testvari stoje.

Možda je oštroumnije da se ne oženim i da nemam djece.—Tako je, naime, postupao godinama, ali, duboko u sebi, znaoje da ni to nije pravi odgovor. — Što je s vama? Namjeravate li vii Steven imati djecu? — Bilo je to hrabro pitanje, ali tako se ugodnoosjećao u njezinu društvu da se usudio postaviti ga.

Dugo se skanjivala prije no što je odgovorila, jer nije bila sigurna što da mu kaže. Na trenutak je gotovo poželjela da mu iznese istinu, ali se predomislila. — Možda, ali ne zasad. Steven je... malo nervozan u vezi s djecom.

Zašto? — To ga je zaintrigiralo. Bili je mislio da su djecaono najbolje u braku, no on je imao sreće da to i iskusi, pa je znaoda je tako.

Imao je on teško djetinjstvo. Užasno siromašne roditelje.Stoga je rano zaključio da su upravo djeca u korijenu svakog zla.

—O, Bože! Znači, on je jedan od takvih? Što vi o tome mislite?

Uzdahnula je, a oči joj susretoše Billove: — Nije uvijek lako. Nadam se da će s vremenom promijeniti mišljenje. — Možda tijekom siječnja.

—Ne čekajte predugo, Adrian. Požalit ćete. Djeca su najvećaradost u životu. Ne lišavajte ih se ako možete. — Nemati djecu zanjega je značilo stvarno lišavanje.

Prenijet ću Stevenu vaše mišljenje. — Nasmiješila se i Bilijoj uzvrati smiješkom, želeći da Stevena uopće nema. Bilo bi takolijepo da je ona slobodna. Dotaknuo joj je ruku, ne smiono većsrdačno.

Proveo sam krasan dan, Adrian. Nadam se da to znate.

I ja. — Sretno se nasmiješila dovršavajući svoj odrezak, dokje Bili uzimao zadnje pero salate.

Znate, za tako mršavu djevojku mnogo jedete. — Bio je iskren,iako je zadirkivao, i oboje su se smijali.

Žao mije, mora daje to posljedica boravka na svježem zraku.

—Točno je ona znala o čemu se radilo, ali mu to nije namjeravala

— Blago vama kad si to možete dopustiti. — Bila je krasnograđena i sviđalo mu se što uživa u njegovoj kuhinji.

Razgovarali su do deset sati uvečer, ona mu pomogla oprati posude i potom je on otpratio do njezina stana, noseći joj torbu za plažu. I opet je bila krasna noć, gotovo se i nije ćutio smog, a zvijezde blistale ponad njihovih glava. Nije joj se svidjela pomisao da narednoga dana mora ići na posao. Bio je to praznični poned-jeljak toga trodnevnog vikenda, no sama se ponudila da radi, jer i tako nije imala drugog zanimanja do li da očekuje Stevenov poziv. A vijesti su redovno išle, usprkos dugom vikendu. Tako je bilo i s Billom.

Hoćete li me posjetiti sutra? — upita Bili. — Bit ću u uredudo jedanaest.

Rado.

—Imamo snimanje u jedan sat. Dođite ako budete imalivremena. Mogli biste promatrati snimanje. Sutra će biti zanimljivo.— Nasmiješila se na tu pomisao i ovaj put bila opuštenija kad jeotključavala ulazna vrata. On je već vidio da je njezin stan prazan.Više mu ništa nije morala skrivati, izuzev činjenice da ju je Stevenostavio prije dva mjeseca i da je noseća.

—Hoćete li doći popiti kavu? — Bio je spreman odbiti, ali jeodlučio prihvatiti samo da bi produljio večer. Ona je dovukla stolicui ponudila/mu je dok je kuhala kavu, a potom su, noseći šalice uruci, otišli u dnevnu sobu. Sjeli su na pod, jer nije bilo drugemogućnosti. Tužna slika u odnosu na njegov udobni stan.

Kad su sjeli, uočio je da ona nema čak ni televizora ili radija, a zatim je primijetio mjesto na kojem se očevidno nalazio stereo— uređaj.

Sinulo mu je iznenada da njega zacijelo nije prodala. U njezinu stanu doista nije bilo ničega, izuzev zidnih svjetiljaka, prekidača, saga u dnevnoj sobi i automatske sekretarice koja je stajala na podu pokraj telefona. Čak nije bilo ni stolića na kojemu je stajao telefon. Izgledalo je to poput prostora što ga je netko ispraznio, jer upravo seli i, dok je razmišljao, naglo mu je sinulo što se vjerojatno dogodilo. Pogledao ju je kao da je glasno izgovorio što mu je na pameti, zapanjen tom pomisli, ali se nije usudio upitati.

—Recite mi, kakve ste to nove stvari naručili? — kazao je hinećilagodnost, dok ie ustao i zeledao se. — Koiu vrstu stvari? _.,.„

—O... Obični namještaj — odgovorila je neodređeno i nastavilaraspredati o radu na televizijskim vijestima, nadajući se da će gato rastresti.

Znate, izgled vašeg stana toliko je različit od mojega kaoda se ne radi o prostorima u istom bloku.

Znam. Čudno, zar ne? Primijetila sam to kad sam bila kodvas. — Nasmiješila mu se. Provela je prekrasan dan, posve se opustila, iako je bila umorna.

Koliko imate prostorija na katu?

Samo spavaonicu i kupaonicu — odgovorila je smireno. —Druga je kupaonica u prizemlju, ali se njom nikad ne služimo.

Smijem li pogledati? — On je njoj bio dopustio da obiđecijeli njegov stan, pa se činilo nepriličnim da ona njemu ne dopustiisto. Stoga je, nakon oklijevanja, potvrdno kimnula, a on pošao uzastube, usput je zamolivši još šalicu kave. Kad je ona otišla u kuhinju,on je preletio pogledom spavaonicu. Bila je prazna, kao što je iočekivao, i u hipu je otvorio oba krila ugrađenog ormara i zaviriou kupaonicu, virnuo u kutije u kojima je držala odjeću i otkrio onošto je bio pretpostavio, a ona mu nije kazala... Izuzev ako njegovestvari nisu u prizemlju. To je Bili silno želio saznati, ali se nije usudiopitati. Šesto mu je čulo govorilo daje bio neki razlog zastoje StevenTownsend natovario sve njihove stvari na kamion i da se nije radiloo obnavljanju stana. Čak je i slika s njihova vjenčanja u srebrnuokviru sada bila na podu, naslonjena uza zid, a u sobi bila samojedna svjetiljka, jer je Steven odnio regal i sve stolove.

— Sviđa mi se raspored — kazao je kad je sišao osjetivši

olakšanje što je njegov promatrački pohod ispao neprimijećen teje potom zamolio smije li se poslužiti kupaonicom. Na hodniku subila dvoja vrata, a on je namjerno otvorio ona za koja je pretpostavioda vode u garderobni ormar, otkrivši da je prazan, a u njemu teknekoliko praznih drvenih vješalica. Potom je otvorio druga vrata,ušao u kupaonicu i zatvorio ih za sobom. Provirio je u sve ormarićešto je tiše mogao, zatim povukao vodu i pustio da teče mlaz vodeu umivaoniku. Kad je ponovno s njom sjeo uz kavu, tragao je unjenim očima za odgovorima na svoja pitanja, ali nije ih bilo. Onamu nije ništa kazala. Tjednima je govorila kako je Steven poslovnoodsutan, da će se vratiti za nekoliko dana i da je sve u redu, iako

je za vrijeme večere priznala da s njim nije uvijek lako. Bila je krasna žena i on je znao da je udana. Još je nosila bračni prsten, ali je znao još nešto, nakon što je ispitao sve ormare u stanu. Iz nekog razloga, koji je ona željela prikriti, Steven Townsend više nije živio sa svojom suprugom, a kad ju je napustio, ponio je sve sa sobom.

Nakon nekog vremena, Bili joj se zahvalio na gostoprimstvu i kazao joj da će narednoga dana skočiti do nje, do studija za vijesti. Cijelim putem do svoga stana, koji se nalazio na drugome kraju bloka, razmišljao je o njoj i naprosto nije uspijevao razumjeti o čemu se radi. Pitanja su neprestano navirala. Što ona radi? I zašto? Zašto hini da je sve u redu? Zašto nije priznala da živi sama? Što skriva? Zašto? No, kad se opet sjetio praznih ormara, Bili Thigpen bio je oduševljen.

14.

Činilo se da bi Bili bio kadar u beskonačnost izmišljati složene obrate radnje. U tom je trenutku Helenin suprug John bio uhićen zbog ubojstva Helenine sestre Vaughn, koju je donedavno igrala Svlvia prije no što se preselila u New Yersey, kao i za ubojstvo mladog rasturivača droge po imenu Tim McCarthv. Otkrivena je bila Vaughnina ovisnost o drogi, krivična djela što ih je obavila kao kol-gerla, što je izazvalo mnoštvo zapleta, a političar s kojim se splela i zbog kojega je godinu dana prije toga abortirala, bio je javno osramoćen kad je cijeli skandal dospio u novine. No, tog je tjedna trebalo razotkriti još jednu važnu činjenicu — da je Helen bila noseća. Pravu je sablazan tek trebala izazvati činjenica što dijete nije bilo suprugovo, a s obzirom na tijek događaja, to je bilo dobrodošlo, a trebalo je pobuditi niz nebrojenih igara pogađanja u kuhinjama diljem zemlje tijekom narednih nekoliko mjeseci. Tko je bio djetetov otac? Doskora će se John i Helen rastati, on će biti osuđen na doživotnu robiju zbog dva ubojstva, a tek nakon toga otkrit će se tko je otac Helenina djeteta, no to neće biti uskoro. U međuvremenu, Bili će se još dobro zabavljati.

Vozeći se na posao narednoga dana, razmišljao je o Adrian i o tome zašto mu nije kazala da ju je Steven ostavio. To nije nali-kovalo njegovim zapletima radnje, iako je zacijelo bila riječ o mnogo jednostavnijim razlozima. Znao je kako postoji mogućnost da bude u krivu, iako nije shvaćao što bi onda moglo biti. U cijeloj kući nije bilo ni najmanjeg komada muževljeve odjeće. Nikakva muškoga toaletnog pribora, nikakve brijaće vodice, pa čak ni brijaćeg aparata.

Nakon svoga kratkoga istraživanja, bio je u to posve siguran, ali što je ona skrivala? Pitao se je li zbunjena, ili još naprosto nije spremna da se s time pomiri.

Kad je došao na posao, nije više bilo vremena da na to misli. Jedan od glumaca se razbolio, a dva se glavna scenarista grdno zavadila i bilo je podne prije no što je imao vremena da uhvati daha, a želio je poći po Adrian i dovesti je na snimanje u jedan sat.

Adrian je, pak, u svom uredu jedva dolazila k sebi od vijesti da je kasno prošle noći senatorov sin bio otet i mučki ubijen. Bio je to zgranjavajući slučaj i obitelj je bila izvan sebe. Dječaku je bilo tek devetnaest godina i cijeli odjel vijesti bio je silno potišten. Adrian se doslovce smučilo kad je vidjela traku snimke događaja. Dječak je bio bačen na ulazno stubište kuće svojih roditelja s prerezanim grlom.

Bila je zaokupljena naznačujući urednicima kako će obraditi pristiglu vijest i razdajući zadatke fotoreporterima da razgovaraju s bliskim obiteljskim prijateljima kad joj je netko rekao da ima telefonski poziv. No, kad je podigla slušalicu, nije prepoznala ime i nije imala pojma tko je zove. Bio je to čovjek po imenu Lavvrence Allman.

Da? — Bila je u silnome poslu i grozničavu ispisivanjubilježaka dok je čekala da čuje što on treba.

Gospođo Tovvnsend?

Da.

Vaš me suprug zamolio da vas nazovem. — Srce joj se zaustavilo kad je čula te riječi.

Da li se dogodila neka nesreća? Je li on dobro?

Slušajući njezinu reakciju, čovjek s druge strane žice ju je požalio. Za razliku od onoga stoje Steven rekao Allmanu, zasigurno se nije radilo o ženi kojoj nije bilo stalo do svoga supruga. — Ne, on je dobro. Ja ga zastupam. Ja sam odvjetnik. — Zbunila se slušajući ga. Zašto ju je odvjetnik zvao i zašto mu je Steven rekao da je nazove?

— Zar nešto nije u redu? — Na trenutak čovjek nije znao štojoj reći. Činila se posve nespremnom za ono što je slijedilo. Osjetiose poput hulje što je zove.

—Pretpostavljao sam da vas je suprug vjerojatno ipak o nečemuobavijestio. Ali, vidim da nije. — Postojala je mogućnost da i onaigra svoju igru, no sumnjao je u to. Nije zvučala poput takve osobe.— Vaš je suprug podnio molbu za rastavu i zaželio da neke stvaris vama dogovori, gospođo Townsend. — Ona se osjećala kao daje cijeli dan provela na pokretnoj traci što se bila netom zaustavila,a ona bila izbačena s mjesta na kojemu je stajala, dok joj je srceostalo tisuću kilometara daleko. Dok ga je slušala, s teškoćom jehvatala dah. Što je Steven uradio?

— Žao mi je, ja... Ne razumijem. O čemu se zapravo radi?

—O rastavi, gospođo Townsend. — Govorio je najblaže moguće.Bio je pristojan čovjek i taj mu slučaj nije bio od najdražih. Stevennije zvučao posve razborito kad su o tome raspravljali. — Rastava.Vaš suprug želi rastavu.

Da... Shvaćam... Nije li to malo preuranjeno?

Pitao sam ga želi li se s vama posavjetovati, no on tvrdi daje riječ o nepremostivom razilaženju u gledištima.Mogu li ja odbiti?... Hoću reći, rastavu... — Zatvorila je očitrudeći se da se ne rasplače u slušalicu, kako čovjek ne bi pomislioda je glupava. Morala je sačuvati nit, ali je osjećala kako gubisposobnost da se svladava, istodobno dok ga je slušala. Nije moglavjerovati. Steven je želio rastavu, a o tome s njom uopće nije razgovarao. Saznala je za to iz poziva nekog neznanca.Ne, ne možete odbiti — objašnjavao je odvjetnik. — Zakonisu se odavno promijenili. Vi ili gospodin Tovvnsend imate pravopodnijeti zahtjev za rastavu bez pristanka druge strane. — Nijemogla vjerovati onome što je čula, a slijedilo je još i gore. — Imajoš nešto dodatne dokumentacije, gospođo Townsend, o čemu vasmoram obavijestiti.Želi prodati stan, zar ne? — Dok ga je slušala, suze su jojnavirale na oči, jer joj se činilo da joj se urušava cijeli svijet.Pa, da. No, dat će vam tri mjeseca vremena prije oglašavanjaprodaje, izuzev, dakako, ako vi želite otkupiti njegov dio po

prodajnoj cijeni. — Osjećala je da joj nadolazi mučnina dok je stajala pokraj telefona u uredu. On je želio rastavu. I želio je prodati stan.

— Ali nisam to namjeravao reći. Lako ćete se nagoditi s gospodinomTovvnsendom u vezi sa stanom. Htio sam... — Izgledalo je da se

j______ skanjuje. On ie pokušavao odeovoriti Stevena od toe koraka, no

on ga nije želio niti čuti, jer je odbijao svaku odgodu s obzirom da se radilo o očinstvu djeteta. — Zamolio me da sastavim još neke dopise. Želio bih da ih i vi vidite.

—O čemu se radi? — Duboko je udahnula i pokušala se pribratidok je drhtavim prstima s obraza otirala suze.

Radi se... ovaj... o djetetu. Gospodin Tovvnsend želi nepovratno poništiti svako roditeljsko pravo. Moram vam priznati da mise to čini malko preuranjeno i da sam ga od toga odgovarao. Postupak je prilično neuobičajen. Ali on je bio posve odlučan u svojimželjama. Skicirao sam nekoliko dopisa, naprosto da ih vi pogledate.U njima se ustvrđuje naprosto da on odbija svako pravo u odnosuna dijete. Posljedica toga bit će ukidanje prava na posjete i bilokakvog drugog prava na dijete kad ono jednom bude rođeno. Ononeće nositi njegovo ime. Morat ćete se služiti svojim djevojačkimimenom i nadjenuti ga djetetu. Njegovo ime neće stajati na kršnomelistu kada bude rođeno, i dakako... Vi i dijete nećete imati nikakvazakonskog prava na financijska potraživanja od gospodinaTownsenda. On je ponudio neku novčanu naknadu za sve to, alija sam mu objasnio kako, prema kalifornijskim zakonima, na tonema pravo. Kad je riječ o poništenju roditeljskog prava, nemamjesta bilo kakvoj novčanoj razmjeni, jer bi, u protivnome,poništenje moglo biti nevažeće. — Dotad je ona već glasno plakalai bilo joj je sasvim svejedno što je odvjetnik čuje.

Što želite od mene? I zašto me danas nazivate? — jecalaje. — Danas je praznik i ne pretpostavlja se da radite. —

Stevenmu je bio rekao da će ona vjerojatno biti u svome studiju i da jeto dobra prilika da je uhvati, pa ju je stoga odvjetnik zvao iz svojekuće. Osjećao se kao posvemašnji gad dok joj je sve to izgovarao,ali mislio je da bi bilo još gore kad bi naprosto otvorila poštanskisandučić i suočila se s takvim novostima. Steven je uporno tvrdiokako između njih nije bilo nikakvih sukoba, daje bila dobra suprugai bili su sretni, ali da on nije želio dijete, a ona odbila pobaciti.Njemu se sve to činilo savršeno razborito. Larry Allman se, pak,pitao nije li gospodin Townsend malo pretjerao. No nije bilo nanjemu da raspravlja. Pokušao ga je nagovoriti, udijeliti mu sajet,navesti ga da promisli te da ne uradi ništa u vezi s poništenjemroditeljskog prava dok se dijete ne rodi i onda barem vidi. Ali Stevenza to nije htio ni čuti. ^ _

Gospođo Tovvnsend — Allman će mirno — jako mi je žao.Ne postoji ugodni način da vas obavijestim o svemu tome. Misliosam da je možda telefonski poziv...

Nije to vaša krivnja — jecala je, želeći da može promijenitiStevenove osjećaje, ali je znala da to nije moguće. — Je li on dobro?— pitala je silno zapanjivši Allmana.

Dobro je. Ali, je li s vama sve u redu? — Činilo mu se tomnogo važnijim.

Kimnula je dok su se nove suze slijevale niz njezino lice. — Dobro sam.

On se tužno nasmiješio na svojoj strani žice: — Žao mi je što to kažem, ali ne zvučite tako.

Imala sam težak dan... Senatorov sin, a sada još i ovo. —Sve je to bilo doista strašno. A neposredno prije toga, provela jetako lijep vikend. — Pretpostavljate li... — Osjećala se glupom dato pita, ali željela je znati misli li da bi se Steven mogao predomislitijednom kad se dijete rodi ili kad ga ugleda. Još je nekako vjerovalada bi pogled na dijete mogao promijeniti njegovo mišljenje. Uostalom, on je bio otac tog djeteta. — Ne mislite li da bi mogaopromijeniti mišljenje? Hoću reći... Poslije...

Mogao bi. Odlučio se za silno radikalne korake. Možda inepravedne u pojedinostima, ali zasad je posve odlučan, radi vlastitamira. Želi da se sve završi i zakonski razriješi.

Kada će biti rastava? — Sada to i tako nije bilo važno. Učemu je bila razlika? Izuzev, što bi bilo lijepo da bude u braku kadarodi dijete.

Zapravo, molbu je podnio još prije dva tjedna. Što značida će rastava biti provedena... rekao bih, sredinom prosinca. —Krasno. Dva tjedna prije rođenja djeteta. Bez očeva

imena nakršnome listu. Bila je to velika novost. Stvarno ju je obradovao tajpoziv.

Je li to sve?Da, ja... Poslat ću vam dopise sutra.Hvala vam. — Iznova je otirala oči, a ruke joj i nadalje drhtale.Čut ćemo se za nekoliko mjeseci u vezi sa stanom. I, dakako,

preko svog odvjetnika trebali biste podnijeti zahtjev za bračnom pot-

Nemam odvjetnika. I ne želim bračnu potporu.

Mislim, gospodo Townsend, da biste trebali tražiti pravnisavjet. U skladu s kalifornijskim zakonima, imate pravo na bračnupotporu. — Pritom je mislio da bi bilo glupo s njezine strane kadto ne bi tražila. Mrzio je taj slučaj i volio bi kad bi ona barem dobilanešto novca od Stevena. Za miloga Boga, nešto joj je ipak dugovao.I on ga je u tom smislu savjetovao. — Bit ćemo u vezi.

Hvala vam. — Slušala je kako se veza prekinula i telefonnapravio klik nakon njegova pozdrava, ali je dugo ostala stajati idalje držeći slušalicu, kao da će se glas javiti i reći joj da se radilo

0 zabuni i neslanoj šali. No, šale nije bilo. Steven je podnio zahtjevza rastavu i želio je potpisani dokument kojim se oslobađa svakogprava na dijete. Bilo je to najgore stoje ikad čula te je stajala drhteći0 razmišljajući o tome, pitajući se što će sada učiniti. U stvari, ništase nije doista promijenilo. I nadalje je još neko vrijeme zadržavalastan, on je i nadalje raspolagao njihovim namještajem, a ona jošimala dijete. A zapravo sve se promijenilo. Ona se više ničemu nijenadala, izuzev što je neodređeno zamišljala da će se možda vratitijednoga dana i pomahnitati za djetetom. No, i sama je znala daje to malo vjerojatno. Morala se suočiti s činjenicom da dijete imasama, da joj valja zadržati posao, pronaći novi stan i barem kupititrosjed na kojem će sjedjeti. Ali, što je bilo još važnije, trebala sesuočiti s činjenicom da se on od nje rastavlja i da, zakonski gledano,dijete neće imati oca. Bio je to težak udarac i ramena su joj setresla dok je plakala, kad je najposlije spustila slušalicu. Bila jeleđima okrenuta prema vratima i nije čula kad je netko ušao u ured.A vidjevši tek njezina leđa, njemu okrenuta, on nije shvatio da plače.Okrenula se polako, lica oblivena suzama, i kroz izmaglicu, ugledalaga. Bio je to Bili Thigpen.

O, moj Bože, žao mi je... Nisam htio... Ne dolazim u pravičas. — Bilo je to blago izgovoreno i ona se pokušala nasmijati krozasuze dok je u ladici tražila maramicu.

Ne... Ja... Zapravo... U redu je... — Tada se srušila na stolicu,

iznova zaplakala i zarinula lice u ruke. — Ne... To je strašno. —Nije bilo načina da mu sve objasni, a nije to ni željela. — Radi seo... Nisam... Ne mogu... — Govorila je nesuvislo, dok joj je on prišaoi blago trljao ramena.

Smirite se, Adrian. Sve će biti u redu. O čemu god se radilo,ja ću tome doskočiti prije ili poslije. — Pitao seje li možda otpuštenaili joj je netko umro. Sva se tresla i bila toliko blijeda, gotovo zelena.Na trenutak se uplašio da će se onesvijestiti, ali prisilio ju je daduboko udahne, pružio joj čašu vode, i trenutak zatim izgledala jemnogo bolje. — Izgleda da ste proveli strašno jutro. — Gledao juje s naklonošću, a ona se pokušala nasmiješiti, no bio je to uzaludannapor.

Kakav dan! — Ispuhala je nos i gledala ga s mješavinom zbunjenosti i poštovanja. — Najprije su kidnapirali i umorili senatorovasina i stigli su kilometri filmske vrpce sa krupnim kadrom njegovaprerezana grla. — Sjetivši se toga, ponovno je zajecala. — A tada...— Skanjivala se, pogledala u Billa, pitajući se da li da mu kaže.No više nije imalo smisla čuvati tajnu, pa čak i ako je greška bilana njoj; nije ona donijela tu odluku. — A tada... je došao onaj glupipoziv odvjetnika moga supruga. — Oči joj se iznova napunišesuzama, a glas joj drhtao dok je to govorila.

Odvjetnik? Zašto vas je zvao? Pa danas je praznik.

To sam i ja rekla.

Stoje želio? — Bili nabere vjeđe, osjećajući potrebu daje zaštiti.

Ona duboko udahne, stisne maramicu u ruci i zagleda se u stranu. Nije mogla gledati u Billa dok je to govorila: — Nazvao me da mi kaže kako moj suprug podnosi zahtjev za rastavu... — Glas joj je postao tako tih te ju je jedva čuo. — Upravo podnosi zahtjev za rastavu. Zapravo, podnio ga je prije dva tjedna. —

Na trenutak je Bili ostao zatečen. Više ga je pogodio način na koji je to kazala negoli činjenica. Ganula ga je njezina očevidna patnja. Noć prije toga i sam je pretpostavio da su zapravo rastavljeni

i laknulo mu je da je sada sve izišlo na vidjelo. Ali, bilo mu je žao nje, izgledalo je da ju je to silno pogodilo, kao da je bila riječ o nečemu što nije očekivala.

Je li to za vas udarac, Adrian? — Glas mu je bio veomablag.

Jest. — Uzdahnula je i podigla pogled prema njemu dokje stajao nagnuvši se nad njezin stol naklonjena izražaja. — Nikadnisam mislila da bi to stvarno mogao uraditi. Rekao je da hoće,ili nisam mu vjerovala. ............_....................___.................. „

— Prije koliko vremena se to dogodilo?

Prije šest tjedana... Možda sedam... Svoje je stvari odnio prijetri tjedna. Moje također. — Nasmiješila se, jer su oboje pomislilina prazni stan. — Meni to nije važno. Naprosto nisam mislila da...Nisam željela...

Razumijem. Tako sam se i ja osjećao kad me Leslie ostavila.Nisam se želio rastati, ali, iznenadno, ona je donijela odluku i sveje bilo gotovo. Ne izgleda mi pravednim kad onaj drugi sam donosiodluku.

Upravo to je i on uradio. — Iznova je zaplakala i bilo jojneugodno pred Billom, no on je sve primao vrlo mirno. — Žao mije, gnjavim vas.

Na to imate pravo. Možete li poći kući i uzeti slobodno poslijepodne. Ja ću vas odvesti.

Mislim da ne mogu. Danas prije vijesti imamo posebnuemisiju.

Zašto vas on nije sam nazvao?

Ne znam. — Izgledala je potišteno dok je sjedjela na stolici,a on na uglu njezina stola. — Pretpostavljam da više ne želi sa mnomrazgovarati.

To je ono što teško pada u rastavi kada nemate djece. Naime,kad imate djecu, barem imate o čemu razgovarati, ako ništa a onodok odrastu. Kojiput vas to i sludi, ali to ipak predstavlja neku vrstustalne veze. — Potvrdila je glavom razmišljajući o tome da onizapravo imaju dijete ili ga barem ona ima. Steven ga se »odrekao«.— Što mislite, zbog čega je do tog došlo? Znate li? Ili to moždanije moj posao?

Tužno se nasmiješila: — Znam. Ali to zapravo nije važno. On

je imao svoje mišljenje, a ja svoje. Naprosto nisam mogla uraditi ono što je on želio i pretpostavljam da smo oboje osjećali kao da su nam životi u igri, pa smo ustrajali svatko na svome. On je pobijedio, kazala bih. Ili smo oboje izgubili. Nešto tome slično. Jed-nom kad je donio odluku, meni više nije pružio nikakvu priliku.

— To me podsjeća na Leslie. Ali, u to je vrijeme u igri bilaveć i treća osoba, a ja to nisam znao. Mislite li da je i on nekoganašao? _ „___,........_____

Možda. Ali ne vjerujem. Mislim da je to u vezi s onime štoon želi u životu i što ne želi, pa su se tako iznenada naše putanjeposve razdvojile.

Korak mi se čini prilično okrutnim s obzirom na »razdvojeneputanje« — ali ljudi su čudni i čine čudne stvari. Oboje su to znali.

—Htio sam vas pozvati u naš studio na šalicu kave, ali možda sadanije pravi trenutak. — Bilo mu je žao nje i dok je to govorio, nagnuose i nježno je pomilovao po obrazu. — Možda nekom drugomprilikom.

Ona je kimnula, osjećajući Allmanove riječi poput udaraca. — Ponovno ću se prihvatiti posla. Montiramo poseban prilog o sena-torovoj obitelji. Dječak je bio u nogometnoj momčadi Ucle, bio je prvak sveučilišta, bavio se brojnim aktivnostima. Njegova djevojka bila je guvernerova nećakinja. Taj će događaj raniti mnoga srca.—Njezino jest, a ono što je od njeg preostalo povrijedio je Steven.Osjećala se kao da je umrla netom prije stanke za ručak. — Ostatću u uredu do jedan sat ujutro, a možda i dva. — A već je sadaizgledala iscrpljena.

Možete li iskoristiti stanku? Barem da iziđete i nešto pojedete?

Sumnjam. Sutra ću zato kasnije doći na posao. — Jedinošto se od nje tražilo bilo je da izgubi dijete, no sada na to nije moglamisliti. Morala je naprosto izdržati dan, potom još jedan dan, i takonastaviti.

I ja ću raditi do kasna. U seriji ima mnogo novih događaja,ubojstava, sudišta, rastava, nezakonite djece. Uobičajeni veselisadržaji. Zbog njih ću prilično dugo biti zauzet, a želio bih dascenaristi dovrše dosta rukopisa prije nego dječaci dođu.

Zvuči poput pripovijesti o mom životu. — Blijedo se nasmiješila i on je nježno poljubi u kosu dok je ustajao i pripremaose da ode.

Ostanite ovdje. Doći ću kasnije. Ako vam išta zatreba, zoviteme. Danas je naša studijska kuhinja dobro opremljena, jer su svi

okolni restorani zatvoreni.

Hvala vam, Bille. — Gledala ga je zahvalno i on se udaljiomahnuvši joj, da bi ona cijelu minutu ostala gledajući kroz prozor.

dijete. A netko je ubio nevinog devetnaestogodišnjaka, zlatna srca, pred kojim je bio život, uništivši sve u jednom jedinom trenutku.

Potom se iznova prihvatila posla, nastojeći zaboraviti na vlastite brige, no i dalje je mislila na Billa i na njegovu zapanjujuću podršku.

Prilog koji je pripremila emitiran je u pet sati i bio veoma dirljiv te je izmamio suze čak i osoblja odjela za vijesti koje ga je gledalo. Uslijedile su redovne novosti u šest sati, a nakon toga ona je gledala neke filmove koje je trebalo montirati do posebnog priloga u ponoć. Dan je trajao beskonačno i tek je u devet navečer spazila večeru koju joj je poslao Bili. A u ponoć, dok je ona sjedjela u studiju i pratila emisiju, ugledala gaje kako ulazi i ponudila mu stolicu pokraj svoje. Tiho je sjeo i gledao zajedno s njom, očevidno teško potresen programom.

Kakav grozan prizor! — kazao je kad su napustili studio.Senator je plakao isprad kamere. A bilo je riječi o Bogu i njegovojljubavi spram svih nas i našoj vjeri u njega, ali to je malo što mijenjalou užasu koji se zbio. Tada se on zagleda u nju. Izgledala je još gorenego prije. Dan je doista bio beskonačan. — Kako se osjećate?

Umorno. — Ta je riječ jedva obuhvaćala sve što je onaosjećala, no on nije navaljivao. Želio joj je pomoći. Izgledala jepreviše ucviljena i iscrpljena da bi se sama vozila kući i on joj jeponudio da je poveze do stambenog bloka.

Zašto nećete da vas ja povezem kući? Sutra biste se mogliodvesti na posao taksijem. Naprosto, ostavite automobil ovdje. A,ako želite, ja vam ga mogu kasnije dovesti. — Nipošto je nije htiopustiti da sama vozi. Bila je toliko iscrpljena te se činilo da bi moglazaspati za volanom, a i nije imala snage da se s njim prepire.

Ostavit ću auto ovdje i, zaboravila sam, hvala vam na večerišto ste je poslali. — Izgledalo je da on na sve misli, bez obzira nato što je i sam radio do kasna.

Oboje su pri izlazu zapisali svoje ime i ona je zastenjala kad je skliznula na sjedalo njegova udobnoga staroga drvenog automobila. — O, Bože... Osjećam se kao da ću umrijeti.

— I mogli biste, ako se dobro ne naspavate.

Prihvatio se volana, a ona bila previše umorna da s njim razgova-ra dok su se vozili prema kući autocestom Santa Monica. A kadcll ctlfril Hn ctamKpnnir K1r*1rQ nn \e* norVirort c\/r\i oiitr\r*-ir»Kil i ntr\mtin

je do vrata njezina stana ne izgovorivši ni riječi. A kad je otvorila ulazna vrata, pogledao ju je zabrinuto, dok se ona na dovratku ok-renula prema njemu. — Hoće li s vama biti sve u redu?

Kimnula je potvrdno, ali nije izgledala uvjerljivo: — Mislim da hoće. — No nikad se nije oćutjela tužnijom i osamljenijom. Osjećala se kao da ju je Steven još jednom napustio.

— Nazovite ako me budete trebali. Znate da nisam daleko. — Dodirnuo joj je ruku, a ona se nasmiješila i potom zatvorila vrata, osjećajući se posve ispražnjenom. Polako se penjala uza stube, čak ne paleći ni svjetlo. Nije željela vidjeti gole zidove i prazne sobe. Uputila se u spavaonicu, sručila se na postelju i ondje ležala jecajući, sve dok nije zaspala, ne snimivši odjeću, sa Stevenovim djetetom u svome tijelu.

15.

Naredna dva tjedna, Adrian je proživjela kao u snu. Dopisi koje joj je obećao Lawrence Allman su stigli. Ona je potpisala na odgovarajućim mjestima. Potvrdno je ispunila rubriku u kojoj je izjavila da ne želi bračnu potporu i složila se s time da počnu prodavati stan prvog listopada. Vrlo je malo o tome govorila Billu, a on bi je gotovo svakog dana posjetio u uredu, ali nije je nagovarao na izlaze. Ispravno je prosudio da je još previše potresena rastavom. Mnogo toga joj se dogodilo. Na poslu je vladala strahovito grozničava atmosfera, a i on je imao pune ruke posla oko promjena u seriji i zbog činjenice što je htio srediti sve rukopise koji su mu ležali na stolu prije četvorotjednog godišnjeg odmora. Usprkos svemu, našao je vremena da je jednoga ranog poslijepodneva povede u studio i ona je zadivljeno pratila snimanje serije. To je oživjelo uspomene kad je i ona na njima radila. Nakon snimanja, on ju je sa svima upoznao, a kad ju je poveo u svoj ured, divila se nizu nagrada »Emmy« što ih je on primio, dok joj je on pokazao sinopsis tekućeg programa. U njemu je on zacrtao razvoj radnje u seriji tijekom narednih mjeseci, s alternativnim rješenjima u slučaju da dođe do nekih teškoća, kao i hrpu rukopisa na njegovu stolu, s pokusnim rukopisima koje je tek morao odobriti. Sve joj je to objasnio i ona je osjetila želju da sama radi na takvoj seriji umjesto na vijestima, i dok je on čitao bilješke, ona je iznijela nekoliko zanimljivih primjedbi.

— Zašto mi vi ne biste ponekad pomagali u izradi sinopsisa?„i:________i... :J_:..TI: »,.,..„

mala pomoć i uvijek se mogu poslužiti svježim idejama. Nije lako izići nakraj s pet snimanja svakog tjedna.

Mogu zamisliti... — A tada ga je pogledala s uzbuđenjemu očima: — Zar ste to ozbiljno mislili, Bille? Hoću reći ono u vezis nekim bilješkama, s pribilježenim idejama za seriju?

Naravno da jesam. Zašto ne? Vi i ja mogli bismo zajednosmisliti neki zaplet za večerom ako to jedan dan poželite. Dat ćuvam nešto pozadinske građe i opisati likove. Lopta je u vašimrukama. — Izgledalo je kao da misli kako je to silna namisao, atako je bilo i s njom, i o tome su razgovarali cijelim putem do studijavijesti, pa o tome govorili naredne noći, dok najposlije, dva tjednanakon roštiljade o Danu nezavisnosti, ona nije pristala izaći navečeru. Izišli su u subotu navečer, a rano tog jutra susreli se kodbazena. Ona je izgledala bolje no što je to danima bio slučaj tese najposlije činilo da je progutala gorki zalogaj svega što ju jezadesilo . Još je bi la uzbuđena zbog toga što je dan pri jeprisustvovala snimanju serije. Dok je govorila o tome, izgledala jeljepša no ikad.

Da li bi vas večeras možda mogao privući odrzak a la Thig-pen? Ili biste možda radije pošli na jedno raskošnije mjesto, naprimjer, na večeru kod »Spagoa«. — Bilo je to omiljeno mjesnookupljalište svih ljudi koji su bili u nekoj vezi s televizijom ili filmom.Wolfgang Puck učinio je taj restoran omiljenim mjestom na kojemuse jela izvanredna tjestenina, pizza i čudesa nove kuhinje kojoj jeon bio tvorcem.

U posljednja dva tjedna, Adrian je postajala svjesna stvarnosti vlastita života te joj se izgled večernjeg izlaska pričinio privlačnim. A on je s njom bio nevjerojatno strpljiv. Spokojno ju je držao na oku, nikad ne navaljujući. Navratio bi joj na posao, poslao joj hranu kasno uvečer, jednom ili dvaput ponudio da je poveze, no nikad je nije silio na sastanke ili zatrpavao pozivima na večere, jer je bio uvjeren da ih ona ne bi prihvatila. Čak joj je preporučio i odvjetnika koji je preuzeo njezin slučaj i već nekoliko puta razgovarao s Lawrencom Allmanom. I, tako, nakon dva tjedna čemera i patnje, najposlije je malko živnula te su joj se oba Billova prijedloga učinila izvanrednim.

—Što god biste vi željeli. — Zahvalno mu se smiješila. U tomekratkom roku, on joj je postao pravim prijateljem. .........^

Da odemo u »Špago«.

Zvuči izvanredno. — Nasmiješila se te su oboje pošli u svojestanove da obave što su morali, poput pranja rublja i plaćanjaračuna, beskonačnog posla, posebice stoga što više nije bilo Stevenada ga on obavi. Njezina je plaća dostajala za sve, ali se u posljednjevrijeme trudila da prištedi što više novca, jer će joj trebati za dijete.Sada, kad Steven više neće ni u čemu sudjelovati, mislila je da morabiti malko opreznija.

Bili je došao po nju u osam sati i bio je odjeven u hlače boje duhana, bijelu košulju i plavi blejzer, a ona je odjenula haljinu koju je imala godinama. Bila je to meka svilena haljina boje breskve koja joj je lagano nalijegala na ramena. Vozili su se do Sunseta, raz-govarajući o poslu i o tome kako su posljednja dva tjedna bila iscrpljujuća, a bilo je očevidno koliko je on uzbuđen zbog dolaska dječaka narednog petka. Trebali su s njim provesti dva dana u gradu, a potom krenuti u veliku pustolovinu.

Bili je naručio pizzu s toplom patkom, a ona cappellette sa svježom rajčicom i bazilikom. Za desert su podijelili krišku čokolad-nog kolača što je stigao na stol preliven izvanrednom kremom domaće pripreme koja se još pušila. Kao i uvijek, ona je sve pojela i Bili ju je iznova zadirkivao kako ima dobar apetit, a da ne dobiva na težini, ali kad je to rekao, ona je postala malko nervozna.

—Morala bih malo više pripaziti na količinu hrane koju pojedem, posebno u posljednje vrijeme. — On je kazao da nije mršavapoput olovke, ali da nije ni predebela. Jedino što je on zamijetio,bilo je da su joj grudi gotovo danomice postajale sve bujnije, alinije bio siguran ne radi li se zapravo o tome da se prije nije osmjeliona pomnije promatranje. — Počet ću jesti samo salate.

— Kako tužno! — Udahnuo je hineći da uvlači trbuh. Bio ječvrste grade, ali nije bio krupan. — Sljedeća dva tjedna uglavnomću jesti hamburgere i pečene krumpiriće na kioscima uz cestu i bitće pravo čudo ako se ne vratim u mladost i ponovno dobijem pubertetske akne. — Oboje su se na to nasmijali, a potom ju je on čudnopogledao. Želio ju je nešto upitati već tjednima, otkad je saznaoža dokumente koje je Steven htio da ona potpiše, ali nije želiopitanje postaviti prerano. I sada nije bio siguran je li ona spremnada ga čuje: — Adrian, želio bih postaviti jedno smiješno pitanje.

— Čim je to izgovorio, ona je izgledala uspaničeno: — Nemojte se

uzbuditi, nije ništa naročito osobno i neću se uvrijediti ako odbijete. Mislio sam naprosto da vas zapitam i da vas na nešto pokušam nagovoriti. — Zastao je kao da očekuje udar groma: — Postoji li mogućnost da se na tjedan ili dva oslobodite posla?

Ona se pribojavala što bi je mogao upitati, a sad se nasmiješila ćuteći se polaskanom. Znala je koljko su mu dječaci značili i či-njenica da bi vrijeme s njima želio podijeliti s njom i to da uopće želi da je s njima upozna, mnogo joj je značilo. — Nije nemoguće. Ostala su mi četiri neiskorištena tjedna. Nisam odlazila na godišnji odmor zbog toga jer sam u listopadu trebala otputovati u Evropu.— Na taj put sada zacijelo neće otići. Neće otići nikamo ni sa kime.Uostalom, dotad će već biti u šestome mjesecu trudnoće.

— Mislite li da bi vam dopustili da odete? Pitao sam se da libiste nam se željeli pridružiti u našem hodočašću prema sjeveru?Da li bi vas to zanimalo? Ako ne bi, neću vam nimalo zamjeriti ičak ću poštovati vašu razboritost. Putovanje će, naime, biti priličnonaporno. Radi se o tome da ćemo po cijeli dan biti zatvoreni uautomobilu s dva mala dječaka, slušati ih kako se danonoćnoprepiru, jesti nejestivu hranu iz jednog kraja Kalifornije do drugog,i spavati u vrećama za spavanje, na tvrdome tlu pokraj Jezera Tahoe.— Ali, istina je bila da se njemu to sviđalo i ona je to znala. I bilajoj je prava čast što ju je pozvao da im se pridruži.

Zvuči izvanredno — nasmiješila se.

Mislite li da će vas pustiti?

Ne znam, ali mogu pitati. — Nije bila sigurna kako će toprimiti na poslu, ali bilo je moguće da joj odobre barem tjedan,ako ne i dva, a toliko joj je i trebalo.

Ako ne dobijete slobodan prvi tjedan, mogli biste odletjetiavionom ravno u Reno i pridružiti nam se pokraj Jezera Tahoetijekom drugog tjedna. Ali, i prvi će tjedan biti zabavan. Zaustavitćemo se na rancu San Ysidro, u blizini Santa Barbare, odsjesti uSan Franciscu, u zgodnome starinskom hotelu koji jako volimo, izatim krenuti do Doline Napa. Ondje je nekoliko izuzetnih malihgostionica i mislim da će biti zgodno zaustaviti se na putu do

JezeraTahoe.

Zvuči izvanredno! — Nasmiješila mu se, osjećajući-seopuštenom, po prvi put nakon dva tjedna. — Znate, doista vam

dugujem ispriku. Mislim da sam prošla dva tjedna bila u šoku. Sve vrijeme otkad sam dobila poziv od odvjetnika svog supruga. — Kad je to kazala, on se sjetio pitanja koje joj je želio postaviti:

Zašto mi prije niste kazali što se dogodilo?

Ne znam, Bille. Vjerojatno sam bila zbunjena. Naprosto...Naprosto sam činjenicu što me Steven ostavio doživljavala kao svojneuspjeh.

Kimnuo je i razumio je, no da mu je kazala, bila bi mu prištedjela mnogo jada. Po prvi put u životu ozbiljno je prilazio jednoj udanoj ženi i danima se borio sam sa sobom. Ona ga je toga mogla pošte-djeti, ali sada to nije bilo važno. Ona je izgledala mnogo bolje. Udarac je minuo i od prvoga dana više je nije vidio da plače. Bila je sačinjena od čvrste građe. Mnogo čvršće no što je on mislio.

Slušajte, što mislite o putovanju? Hoće li vam odobritislobodne dane?

Bit će to prva stvar koju ću upitati u ponedjeljak ujutro. Mislim da bi mogli. Stanje se malo popravilo. Previše ljudi nije uzelogodišnji odmor. Većina ljudi radije ljetuje u proljeće ili u jesen,kad nije tolika gužva.

I ja bih tada ljetovao, ali moram ići na godišnji odmor kadsu dječaci slobodni.

Gledala ga je pitajući se kako će sve to izvesti. Nije željela s njim spavati u istoj sobi, a dječake nije ni poznavala, pa oni možda neće pozdraviti namisao da nepoznata žena s njima dijeli sobu. Lako će biti pod šatorom, no bit će mnogo složenije u hotelima, izuzev da ona iznajmi sobu za sebe i plati je, a kad je to predložila Billu, on se počeo smijati.

Sto je tako smiješno?

Vi. Vidim kako vam misli tutnje glavom. Sigurno vas moribriga oko rasporeda spavanja.

Točno — nasmiješila se. — Nije riječ o tome da vam ne bihvjerovala. Imam povjerenja u vas, ali...Pa možda i ne biste trebali — priznao je. — Nisam sasvimsiguran da i sebi mogu vjerovati, ali znajte da se dobrano pribojavamsvoje bivše žene. Sve će biti po propisu. Obećajem vam. Ja ću

vjerojatno spavati s dječacima. Obično tako činim i oni to vole, avi ćete raspolagati mojom £Qi)om, ..

Neće vam to biti nezgodno?

Neće — kazao je blago. — Meni će mnogo značiti da budetes nama. Volio bih da provedete neko vrijeme sa mnom i sadječacima. — Htio joj je iznijeti i više o svojim osjećajima spramnje, ali je znao da za to nije vrijeme. Još se oporavljala od udarcašto joj ga je zadao Steven. Glavni se konobar nestrpljivo muvaooko njihova stola. U subotu navečer, promet je bio velik i ljudi sustajali u repu cijelim putem niza stube sve do ispred vrata. Kadsu izlazili, Adrian je ugledala Zeldu koja je stajala s veoma mladomtelevizijskom zvijezdom. Bio je on pravi plijen i Zelda nije nikadizgledala sretnije i bolje. Ugledala je Adrian s Billom i oblikovalakažiprstom i palcem krug, što je značilo odobravanje, a Adrian senasmijala i pošla za njim do »drvenka« koji ih je čekao ispred restorana. Zahvalila mu se na večeri i okrenula prema njemu ozbiljnoga gledajući:

Želim vam se zahvaliti što ste me pozvali da se pridružimvama i vašoj djeci. Meni to mnogo znači, a znam, Bille, kako suvam ona važna.

I jesu — kazao je kimajući i potom je pažljivo pogledao. —Ali, i vi ste. Stvarno ste izvanredna osoba. — Ona pogleda ustranune znajući što bi mu rekla. Ništa mu nije mogla obećati. U njenuje životu još bilo previše zbrke. Ako je Steven nije želio s njihovimdjetetom, zacijelo to neće ni netko drugi. I tog je bila svjesna.

Cijenim sve što ste za mene uradili. — Nije ga gledala dok

su ulazili u automobil. Razmišljala je o tome kako će se naljutitikad sazna za dijete, a nije ga željela varati.Adrian, nešto nije u redu? — Nježno je uzeo njezinu rukuu svoju. Još su bili parkirani svega nekoliko koračaja od restoranai nisu se micali, a on se iznenadno zabrinuo za nju. Ponekad bi,na kratki trenutak, izgledala tako nesretna i zabrinuta. Znao je daje vjerojatni razlog tome rastava, bio je žalostan zbog nje i želiojoj pomoći.Moj je život u ovom trenutku prilično složen — kazala jetajanstveno, a on se nasmiješio.Zvučite poput likova iz moje serije. Zapravo, upravo sam

danas napisao istu tu rečenicu u rukopisu. Vi mislite da imateproblema, a što biste rekli za moju junakinju koja čeka nezakonito

dok je on palio »drvenka«, ali uspjela se tek blijedo nasmiješiti. Bio je to još jedan dokaz da umjetnost podražava život. Ponekad se to, čak i prečesto, događalo. Vraćali su se do zajedničkog stam-benog bloka i on ju je pozvao u svoj stan na šalicu kave. Imao je izvanredan aparat za kuhanje espressa i dugo su sjedjeli u njegovoj udobnoj kuhinji.

Stalno osjećam kao da moram još jednom pregledati cijelistan prije negoli stignu dječaci. — Smiješio se. — Od trenutka kadstignu do trenutka kad odu, cijeli je prostor izokrenut naopačke,televizija neprestano upaljena, odjeća po svim stolicama, sokne nasvakom stolu, kupaonica kao da ju je pogodila bomba, a slatkišai guma za žvakanje ima posvuda. Oni su beznadni slučaj.

Zvuči vedro — nasmiješila se.

Opasno stajalište. — Sudeći prema svemu što je dosad saznaoo njoj, bila je savršena žena i već je odavno odlučio da je StevenTownsend ili kopile ili budala, a sigurno je da je lud što ju je ostavio,a još više što se od nje rastajao. — Jedva čekam da ih upoznate.

I ja. — Kazala je dok je pijuckala cappuccino.

Stvarno se nadam da ćete s nama otići na put.I ja. — A tako je i mislila. — Ako ne budem mogla, odletjetću preko vikenda do Jezera Tahoe.Bilo bi to lijepo, ali ja bih puno radije da budemo dulje zajedno. — Mislio je kako bi bilo krasno provesti dva tjedna s njom isa svojim sinovima. Bio je to život za kojim je čeznuo posljednjihsedam godina, život kakav je izgubio i mislio da ga više nikad nećenaći. A Adrian je doista bila izuzetna žena. Na neki se načinpribojavao svojih osjećaja, a na drugi im se radovao.Oko ponoći, otpratio ju je do njezina stana i osjećao se poput

balavca dok je stajao u njezinu dovratku. Umirao je od želje da je zagrli, ali je nagonski osjećao da ona nije spremna. Niti Tahoe

neće uslišati njegove molbe. Neće joj se usuditi približiti u društvu s djecom. Naprosto će morati pričekati, ili barem on. Nije čak ni znao je li on njoj privlačan i bojao se da to prebrzo otkrije. Uvijek je postojala mogućnost da je preplaši, pa da ode. Ona mu je pak bila zahvalna što nije navaljivao. Čedno ga je poljubila u obraz i, dok se vraćao do svog stana, izluđivala ga je želja za njom.

Narednog ju je dana pozvao na vožnju te su otišli na nedjeljni

Posao mu je, kao i uvijek, pomagao da zaboravi svoje neprestano svladavanje. Svlvia je otišla prije dosta vremena. A otkad je Adrian stupila u njegov život, nije poželio ni jednu drugu, no snovi o njoj stali su ga progoniti.

U ponedjeljak, uoči podneva, pojavila se u njegovu studiju sa širokim osmijehom na licu i pobjedničkim izražajem, dok je on usklađivao promjene unesene u posljednjem trenutku.

—Mogu otići! Dali su mi dva tjedna! — Obznanila je radosna,šapatom koji su svi čuli, i tada se nasmijala, a dvije se glumicezahihotale. Bili je oduševljeno pogledao i potom je zamolio dapričeka dok završi ono što mora prije početka snimanja, a potomje pozvao da zajedno s njim promatra snimanje iz kontrolne kabine.

Slijedila je epizoda puna akcija, s gomilom zapleta i izljeva osjećaja. Dotad je Helen već bila obznanila daje noseća, ali nikome nije povjerila čije je dijete. John je bio u zatvoru i uskoro je trebalo biti suđenje. Helen je nazvala nekoga nepoznatog muškarca i priprijetila mu da će se ubiti ako ikome kaže da ona nosi njegovo dijete. Rukopis je bio emocionalno nabijen, a žena koja je igrala Helen bila izvrsna glumica. Već je godinama sudjelovala u seriji i bila stožer Života, ali, iako je Bili promatrao izvedbu glumaca, ok-renuo se i prema Adrian, zadovoljan snimanjem i zadovoljan što vidi uzbuđenje u njezinim očima. Ona je voljela pratiti snimanja i sve oko njih.

—Serija je izvanredna, Bille. — Njemu je mnogo značilo dajoj se svidjela. Kad su napustili kontrolnu kabinu, još su razgovaralio seriji. On ju je upoznao s glumcima koje još nije susrela i pohvalio»Helenin dobro obavljeni posao«, a potom se vratio u svoj ured.

Ona se morala pripremiti za put, a jedva je čekala da upozna njegove dječake. Nadala se i uznemireno razmišljala dok se vraćala na posao, hoće li do početka kolovoza moći navući traperice.

16.

Dječaci su stigli dva dana nakon toga, u petak poslijepodne i Bili je otišao pred njih na aerodrom. Pozvao je i Adrian da pode s njim, ali ona ih nije željela opteretiti svojim društvom. Djeca je nisu poznavala, a oca nisu vidjela od uskrsnih praznika. Osim toga, tog je dana bila pozvana kod liječnika. Tad je prvi put čula kucanje srca svoga djeteta. Liječnik joj je stavio stetoskop na uši, a malu napravu nalik na mikrofon, pričvršćenu na njezinu kraju, položio joj na želudac. Prve snažne otkucaje koje je čula, bili su njezini vlas-titi. Zapravo, njezina je posteljica ubrizgavala krv djetetu. Ali ponad toga zvuka, mnogo tiši i mnogo brži od njezina vlastita srca bili su mali otkucaji, sićušni kuc — kuc — kuc djeteta. Osluškivala ih je s izražajem čuđenja i kad ih je prvi put razabrala, suze joj navriješena od.

Kazao bih da je sve u najboljem redu — rekao je liječnikkad je sjela. Krvni pritisak joj je bio dobar, kilogrami također, iakoje već prilično dubila na težini i više nije bilo sumnje da joj se tijeloizmijenilo. Kad se pogledala postrance u zrcalu, jasno se razabiralalinija u obliku slova S te je počela odijevati šire oprave, ali sve dosad,izuzev onoga tko bi znao, nitko ne bi primijetio da je bila tri i polmjeseca noseća. — Imate li kakvih problema, Adrian? — upita jeliječnik. Nije ga vidjela već mjesec dana, nije bila kod njega otkad

je Steven odnio svoje stvari iz stana i poslao joj one dokumente.

Ništa nisam primijetila — kazala je mirno. — Osjećam se

remeno, nakon naročito dugoga radnog dana ili, pak, kasno u noći, osjetila da je posve iscrpljena.

Kako se vaš suprug sada ponaša? — pitao je liječnik perućiruke. Stvarno je očekivao da se Steven dotad pomirio i bio je siguranda jest. Nije imao pojma što se dogodilo tijekom posljednjegmjeseca i Adrian mu to nije željela reći. Previše ju je to zbunjivalo,a priznanje daje otišao još ju je ispunjavalo nesavladivim osjećajemneuspjeha. Još nije nikomu na poslu obznanila novost, a jedinaosoba kojoj se povjerila, i ta joj se zaklela da će čuvati tajnu, bilaje Zelda. Ona je držala da je od Adrian glupo što otvoreno ne kaželjudima o čemu se radi. Ona nije učinila ništa loše te bi Steven trebaobiti zbunjen, a ne Adrian. Ali Adrian je još pred svima hinila daje sve u redu, uvjeravajući ih daje Steven na poslovnim putovanjima.U rijetkim prilikama kad bi je nazvala majka, i njoj bi tako govorila.Izuzev Zeldi, nikome živom nije povjerila da čeka dijete.

Sve je u redu — Adrian će bezazleno. — Upravo je na poslovnom putu. — Kao da je liječnik mogao znati da je otišao! Nakonpregleda ustala je i spustila haljinu. Sve što bi liječnik sada radioza njezinih posjeta bilo je da je jednom mjesečno izvaže, izmjerijoj krvni pritisak i sluša kucanje bebina srca. Pokušao ga je čuti imjesec prije toga, ali je još bilo prerano.

Hoćete li ovog ljeta negdje putovati? — lagodno je čavrljao,a njoj bilo neugodno što mu laže u vezi sa Stevenom.

Odlazimo kroz nekoliko dana. Logorovat ćemo kod JezeraTahoe.Zvuči zabavno, ne penjite se previše, ne izlazite se naporima,a ako vozite do tamo, zaustavite se svakih dva sata i malo

prošećite,protegnite noge. Bolje ćete se osjećati.

No, dosad, njezinu trudnoću nisu pratila nikakva neugodna iz-nenađenja, izuzev činjenice da se suprug namjeravao rastati od nje. Nakon toga, kao i obično, vratila se u ured gdje ju je čekala hrpa posla. Bili joj se nije javio, ali se nadala da su dječaci sretno stigli. Kasnije te večeri, nazvao ju je u studio, upravo prije vijesti u jedana-est sati. Dječaci su već bili u posteljama, a on je zvučio sretno i iscrpljeno.

— Kao da je uragan zahvatio stan — uzdahnuo je. I oboje suznali da on to voli.

..... — Sigurna sam da su sretni što su kod vas.

Nadam se. Ja sam zacijelo sretan da su ovdje. Sutra ću ihnakratko dovesti na posao, da ne rasture mjesto. Adama studioočarava. Misli da će biti redatelj kad odraste, ali Tommy se pomalodosađuje. Pomislio sam da bismo možda mogli navratiti i pozdravitivas i da možda odemo zajedno na ručak? Ovisit će to o tome kolikobudete zauzeti. Dječaci bi vas rado upoznali.

Jedva čekam da ih vidim. — Nasmiješila se, no bila je malkoi uzbuđena u vezi s time. Dječaci su njemu bili toliko važni da sebrinula što će se dogoditi ako im se ne bude svidjela. Općenitouzevši, ona i Bili nisu stupili u neku dublju vezu, ali joj je on postaoprilično drag i osjećala je da je i on nju zavolio, ako ništa drugo,nadala se da je riječ o početku ozbiljnog prijateljstva. Bilo je tu inatruha nečega drugoga, ali nečega što za sada, s obzirom na okolnosti, ni jedno nije znalo kako da pokaže. Njoj se u posljednjevrijeme previše toga dogodilo. Previše toga bilo u toku, izmeđudjeteta i Stevenova zahtjeva za rastavu, nije se osjećala sposobnomza novi odnos. Pa, ipak, počela se navikavati na njega. Otkrila jeda joj je potreban u neočekivanim trenucima, pa se čak na nekinačin bojala da će ga, bude li se posve opustila, trebati neprestano.

Hoćete li doći u studio nakon sutrašnjeg snimanja, ili dami navratimo do vas? — pitao je. Dječacima je govorio o njoj. Nijese činilo da su iznenađeni. Već su ranije upoznavali njegove prijateljice i navikli se na to. Obično bi mu kazali što misle o njima, a

nekoliko njih već ih je pratilo na putovanje. Njemu pak nije bilolako objasniti da se ovaj put radilo o nečem drukčijem. Bila je riječo ženi koju je poštovao i bio joj sklon, o nekome koga bi mogaozavojeti, ali im o tome nije govorio. Nije ih želio ustrašiti.

Navratit ću za vrijeme snimanja. Uostalom, zanima me štoste opet upriličili ubogim likovima iz serije. Kako je ona žena snezakonitim djetetom?

—Previše pije, a to je i razumljivo. Svi žele saznati tko je djetetovotac. Još nikad nismo dobili toliko pošte. Zapanjujuće je kako takvošto očarava gledaoce. Izgleda da nas prilično zaokuplja problemneizvjesnog očinstva, a možda su, pak, djeca predmet tolikogzanimanja. — Opet se približio bolnoj temi, i samo njezino spominjanje činilo ju je nervoznom. Očinstvo vlastitoga djeteta zadavalojoj je mnogo brige i uzdahnula je pri pomisli da će morati posjetitikabinu režije.

Vidimo se sutra. Pozdravite dječake s moje strane.

Hoću — kazao je s nekim toplim prizvukom u glasu koji jebio samo njoj namijenjen i ona je to znala. Smiješila se kad je naputu do kabine režije susrela Zeldu.

Kako priča napreduje? — upitala je Zelda znalački. Ponekadbije Adrian zabrinjavala, ali obje su bile previše zauzete da bi čestorazgovarale. Povremeno bi je Zelda zapitala da li joj se Stevenponekad javlja i uvijek bi se zgranula kad bi čula da nije zvao.

Dobro. — Adrian se nasmiješila. Znala je da Zelda nećeodati ni jednu od njezinih tajni.

Vidjela sam te neki dan s Billom Thigpenom. — Zanimaloju je što to znači. Čula je za njega i znala koliki uspjeh ubire njegovaserija i pitala se hoće li do nečega doći između njega i Adrian, nosumnjala je da Adrian još uvijek previše pati za Stevenom. — Jeli se nešto događa između vas? — upitala je otvoreno, a Adrianje uvrijedilo njezino neokolišanje.

Da, lijepo prijateljstvo. — Potom je požurila u kabinu režije,a u ponoć stigla kući i pala u postelju. Bila je preumorna čak ida razmišlja, a naredna dva dana čekalo ju je puno posla prije odlaska na ljetovanje.

Narednog je dana ponovno došla u Billov studio, upravo na vrijeme da vidi snimanje i očarano je motrila kako je žena koja je navodno bila noseća jecala i govorila o svojoj bebi. Suđenje njezinu suprugu upravo je počelo, a Helen je još žalila za smrću svoje sestre. Lako je bilo uočiti zašto ljudi s toliko zanimanja prate pripovijest. Bila je toliko apsurdna, toliko pretjerana, a opet to i nije bila. Bila je pretjerana upravo na način kako je to bio i stvarni život sa svim neočekivanim zaokretima i obratima te iznenadnim udarcima sud-bine. Ljudi koje pogađaju nemile zgode, koje ubijaju, koji varaju jedni druge, gube poslove, očekuju djecu. Bilo je u svemu nešto

više melodrame nego u većini života, ali ne toliko koliko bi se mislilo, razmišljala je Adrian, barem ne ako je suditi po njezinu životu.

Čim je na prstima tiho ušla u studio, ugledala je dva dječaka što su stajala pored Billa, očarano promatrajući glumce. Adam se činio visokim za svoje godine i mirno je stajao pored oca s plavom kosom boje pijeska, velikim plavim očima i dugim, dugim nogama.

sklupčao na stolici u kaubojskoj košulji i hlačama, s posve istovjetnim izražajem lica kakav je bio u Billa kad bi se usredotočio na nešto. Izgledali su gotovo kao blizanci, izuzev što je jedan od njih bio mnogo manji. I sam pogled na Tommva dostajao je da poželite potrčati prema njemu i zagrliti ga. Imao je meke smeđe uvojke i plave oči, čak veće od bratovih. On ju je prvi primijetio i zapiljio se u nju znatiželjno, odvojivši pogled od serije. Ona mu se tada nasmijala, mahnula, pa se i on nasmiješio i povukao oca za rukav. Šapnuo je nešto Billu te se on okrenuo i ugledao je. Adam joj je ozbiljno stisnuo ruku, dok se Tommy nasmijao i pitao je odlazi li ona s njima na Jezero Tahoe. Jedva što mu je pozitivno odgovorila, a već je milovala njegove meke uvojke i promatrala nastavak serije, ali činilo se da on to nije primjećivao.

— Bilo je dobro, tata — pohvalio ga je Adam čim je snimanjezavršilo. Bili ga je upoznao sa svim glumcima. Dotad ih je većinuveć susreo, ali bilo je nekoliko novih lica i Adrian je dirnulo kadje vidjela kako se Bili ponosi sa svojim dječacima. Očevidno, bioje izvanredan otac.

Tommy se uspeo na stolicu snimatelja i Adrian je primijetila da je promatra i kad izgleda da to ne čini. Poslije su svi otišli na ručak i, preko svog sendviča, Tommy je otvoreno promatrao:

Kako dugo poznajete mog oca? — pitao ju je dok se Adamnamrštio.Tommy, prestani!

U redu je — nasmiješila se obojici i pokušala se sjetitiodgovora. Ovisilo je, naime, o tome kada počinjete računati. Dalije to prvi put u samoposluzi ili od onda kad su počeli prijateljevati.Oklijevala je što da mu kaže i odlučila da spomene prvu zgodu.Možda će se tada činiti da se dulje poznaju: — Pa, nekoliko mjeseci.Otprilike toliko.Često s njim izlazite? — Tommy je nastavljao, Adrian sesmijala, a Adam mu doviknuo da prestane.Ponekad. Dobri smo prijatelji. — No on je uočio neštozanimljivo na njezinoj lijevoj ruci i piljio u to dok je ona jela svojsendvič.Jeste li udani?

Nastupi duga, duga stanka, a ona je izbjegavala Billov pogled.

Jesam. — Još je nosila svoj vjenčani prsten. Nije se moglaodlučiti da ga skine. I Bili je to primijetio, ali nikad nije spominjao,jer nije imao hrabrosti, poput svoga mlađega sina, zatražitiobjašnjenje. — Bila sam. — Ispravila se.

Jeste li rastavljeni? — Ovaj je put upao u riječ Adam, jersu ga zapravo zanimala bratova pitanja.

Ne, nisam — odgovorila je staloženo. — Ali bit ću.

—Kada? — Njegovo bezazleno pitanje pogodilo ju je neposredno u srce, ali trudila se iza snaga da to ne pokaže.

Možda oko Božića.

Aha!

Potom se opet javi Tommy: — Zašto još nosite vjenčani prsten? I moja ga mama nosi — nastavio je. — Ali veći, s dijamantom. — Adrianin prsten je bio uzak i jednostavan i voljela ga je.

Mora da je krasan. Ja svoj nosim zato što... Pa, vjerojatnozato što sam se naviknula. — Tijekom posljednjeg mjeseca, više jeputa razmišljala da ga skine, ali nije se mogla odlučiti.

Želite li se vi rastaviti? — nastavi Adam s pitanjima, a Biliodluči da se umiješa kako bi je zaštitio. Sada je bilo dosta pitanja.

Slušajte, dječaci. Dajte gospodi da odahne. Tommy, pazi štoradiš, jer ćeš proliti sok. — Odmaknuo je limenku sa sokom i uputioAdrian pogled ispričavanja. Nije mislio da će ona postati predmetom ispitivanja. — Mislim da bismo se trebali ispričati Adrian.Njezin se privatni život nas ne tiče.

Žao mi je. — Adam ju je pogledao s osjećajem krivnje. Sasvojih deset godina, znao se on i priličnije ponašati. Ali, naprostosu ga povukla pitanja što ih je postavljao mlađi brat.

Sve je u redu. Koji put je bolje pitati nešto negoli naprostodvoumiti. Kazala bih vam da nisam željela odgovoriti. — Pa, ipak,nije odgovorila na pitanje da li želi rastavu ili ne. Bilo je to suvišebolno. — A što je s vama? — ozbiljno je gledala dječake. — Je litko od vas već bio oženjen? — Adam se nacerio, a Tommy prasnuou smijeh. — Hajde, molim vas, ja sam vama kazala, a sad vi kažitemeni. O čemu se radi? — Gledala je jednog za drugim, a oni seobojica stadoše smijati i Tommy joj prvi dobrovoljno odgovori:

.......— Nismo, ali Adam ima oriiateliicu. Ime ioi ie Jennv

— Nemam! — Izgledalo je da ga to smeta i gurnuo je brata,dok ih je Adrian promatrala.

—To mu je već druga! — Tommy je branio svoju istinoljubivost.

— Nekad je imao prijateljicu po imenu Carol, ali ga je ostavila.

Adrian mu se nasmijala i srdačno pogledala Adama: — To sedogađa i najboljima od nas — nasmiješila se: — A što je s tobom?— Okrenula se prema Tommvu. — Imaš li ti kakvu djevojčicu?Slušajte, ako namjeravamo biti prijatelji, tada se i vi meni trebatepovjeriti. — Zastupala je ista načela kao i oni spram nje i uživalau tome da ih malko zadirkuje, dok ju je Bili promatrao.Ona se spramnjih odnosila srdačno, toplo i otvoreno, upravo onako kao i spramnjega; osjećao je da se sve više zaljubljuje u nju. Bila je izvanredna.

Čavrljali su za vrijeme ručka i Adrian ih je sa žaljenjem ostavila, jer se morala vratiti u svoj ured. Pozvala ih je da je posjete u studiju vijesti, ali nije ih pozvala da gledaju emisiju. Neke od vrpca koje su snimljene bile su naprosto odveć turobne i nije željela da ih djeca vide, ali, pokazala im je studio i uredničke prostorije, upoznala ih sa svima, uključivši i Zeldu koja je sa zanimanjem promatrala dječake i njihova oca. Čim su otišli i Adrian se vratila u ured, Zelda joj je postavila pitanje:

Zar to postaje ozbiljno?Ne vjerujem — Adrian će hladnokrvno. Uostalom, Zelda jeznala da je ona noseća, a također je znala daju je Steven napustio.

— S obzirom na okolnosti.Mogao je i gore proći — značajno je pokazala na svog prijatelja. — Pobogu, danas više nema djevica. — Adrian se glasno nasmijala na njezine riječi. Bilo je to zacijelo jedno od mogućih gledišta.Imat ću to na umu ako dobijem želju da se počnem sastajatis muškarcima. — Ali ona nije na taj način zamišljala svojeprijateljstvo s Billom Thigpenom. On joj se jako sviđao i, kad bipromislila, morala je priznati da je privlači, ali kao da se o tomenije radilo. Bilo im je naprosto udobno da budu zajedno i imalisu mnogo toga zajedničkog, a mislila je da su i dječaci izvanredni.

Sada je već o zajedničkom putovanju razmišljala s priličnouzbuđenja. Laskalo joj je što ju je Bili pozvao da im se pridruži.Bit će prekrasno otići na ljetovanje. Razmišljala je o tome da lida Stevenu ostavi kakvu poruku, da mu kaže gdje će se nalaziti,ali, tada se sietila da bi to bilo smiješno. On s niom niie ni raz-

govarao, a podnio je zahtjev za rastavu, i bilo je malo vjerojatno da bi pokušao s njom stupiti u vezu. A bude li se predomislio i odlučio se vratiti kući, zacijelo će nazvati njezin ured i ondje sve saznati. Stoga je Zeldi i glavnome uredniku vijesti ostavila popis hotela u kojima će odsjesti što joj ga je dao Bili. No, duboko je sumnjala da će je itko tražiti. Kad se vratila do svog radnog stola, razmišljala je o pitanjima što su joj ih za ručkom postavljali Adam i Tommy u vezi s njezinim vjenčanim prstenom i rastavi te o tome želi li se rastati od Stevena. No, kako je imala pune ruke posla do večernje emisije vijesti, na sve je to zaboravila.

Vidjela ih je narednog dana, kad su je nakratko posjetili, a Bili je upitao da li ima vreću za spavanje. Otkrio je da ih on ima svega tri i želio je znati treba li kupiti još jednu.

Pobogu, nemam je — kazala je ispričavajući se. Na to nijeni pomislila, no on ju je uvjerio da to nije njezina briga. On sepobrinuo i za sve ostalo. Upozorio ju je da ponese i neku svečanijuhaljinu za večernje izlaske i toplu jaknu za noći pored Jezera Tahoe.

I zar je to sve? — zadirkivala je. — Ništa drugo?

Tako je. — Smiješio se i stajao blizu nje uživajući u uzbuđenjukojim ga je ispunjavalo njezino prisustvo. Bilo mu je sve teže i težečuvati rastojanje. — Samo kupaći kostim i traperice.Silno ću vam dosaditi budete li me gledali samo u toj odjeći— upozorila ga je, ali Bili odmahne glavom i uputi joj blagi pogled.Sumnjam. A što je s igrama? Kakve igre, vi, gospodo volite?Monopolv? Domino? Karte? — Ona je već bila napravila popis snekoliko sitnica koje je namjeravala kupiti kako bi ih zabavila zavrijeme putovanja u automobilu. Tommy je spremno naručionekoliko stripova i pištolj na vodu.— Prestanite s tim! — Opomenuo ih je Bili, a potom su otišli.

Preostalo je još da obave neke kupovine u posljednjem trenutku.Trebali su krenuti narednog jutra. Ona se spakirala iste večeri kadase vratila kući, nakon večernjih vijesti, a kad je ponovno krenulana noćnu emisiju, sve je već bilo spremno i stajalo ispred ulaznih

vrata. Dvije male putne torbe izgledale su neobično u praznomestanu. Činilo se kao da napokon i ona odlazi. Ovako prazan, stanje izgledao nevjerojatno turobno, a ona je povremeno pomišljalada kupi nešto namještaja, no nije se uspijevala na to prisiliti. Takavbi čin označio nešto konačno, a ioš ie nostoiala motnićnnst Ha se

Steven sa svime vrati. Kako god bilo, za nekoliko mjeseci tako će napustiti stan. No, u međuvremenu, nešto namještaja ne bi bilo na odmet. Ali ona naprosto nije imala ni vremena ni želje da ga kupi.

Bili ju je nazvao odmah nakon vijesti i nekoliko su minuta razgo-varali u vezi s putovanjem. Činilo se da je on jednako uzbuđen kao i ona. Ona se osjećala poput djevojčice koja prvi put odlazi na logorovanje, i prvi se put nakon dugo vremena ćutjela stvarno sret-nom. U posljednja dva mjeseca sve je bilo silno teško, izuzev vremena što ga je provodila s Billom, koje je uvijek bilo vrlo raz-noliko.

Mislim da bismo trebali krenuti oko osam sati. To znači dabismo do deset bili u Santa Barbari i imali vremena da prije ručkaodemo na jahanje ili nešto slično. Dječaci umiru od želje za jahanjem. — Ona o tome još nije razmišljala, a znala je da je to jednaod rijetkih radnji koje njoj nisu bile dopuštene, i pitala se hoće liBili biti razočaran.

Mislim da ću se odmarati sutra prije podne, dok vi, gospodo,budete jahali.

Adrian, zar vi ne volite konje? — Izgledao je iznenađen.Nadao se da će upriličiti jednodnevni izlet na konjima kada stignudo Jezera Tahoe, ali ako ona to ne želi, ni to neće biti nesreća.Bio je veoma popustljiv u odnosu na planove za ljetovanje.

Ne previše. Nisam baš naročita jahačica.

Nismo ni mi. Pa, vidjet ćemo kako budete sutra raspoloženi.U svakom slučaju, dolazimo po vas u osam ujutro. — Jedva je čekaoodlazak, kao i ona dok je te noći ležala u krevetu razmišljajući oputovanju i za to vrijeme nesvjesno položila ruku na trbuh. Višenije bio samo ispupčen, već je blaga okruglina počela stršiti izmeđubokova. A kad bi ustala, stvarno ju je mogla opipati. Neka joj je

odjeća postala pretijesna i pitala se kad će ljudi to zamijetiti. Njezinće se život tada izmijeniti, uključujući i njezin odnos s Billom. Znalaje da više neće željeti da s njom bilo gdje izlazi jednom kada budeočevidno daje noseća. No, barem je u ovom trenutku mogla uživatiu njegovu društvu i zaista se radovala ljetovanju. A nije bilo razlogada on bilo što posumnja sve dok bude nosila široke košulje prekotraperica i velike pulovere.

Došli su po nju točno u osam i petnaest i sve je bilo spremno. Bili je uzeo obje njezine torbe, a ona je nosila samo malu torbicu za toaletni pribor, nešto sendviča i igre koje je ponijela za djecu.

Bili je izgledao sretan i opušten i nagnuo se nad nju kad je stigao kao daje namjerava poljubiti, no tada se pribrao, ustuknuo, stidljivo je pogledavši i osvrnuvši se preko ramena prema djeci. Bio je iz-najmio kamionet i bili su u svakom smislu dobro opremljeni za putovanje. Stražnji dio automobila bio je natrpan vrećama za spavanje, opremom i kovčezima.

Jeste li svi spremni? — pitao je ozareno joj se smiješeći, aona mu uzvratila osmijeh sjedeći na prednjem sjedištu pored njegai potom pogledala djecu iza sebe.

Jesmo! — Odgovoriše svi uglas.Dobro! Onda krećemo! — Upalio je motor te se oni uputišeautocestom prema sjeveru. Adam je imao slušalice i slušao vrpce,a Tommy pjevušio sebi u bradu, igrajući se s olovnim vojnicima.Bili i Adrian na prednjem sjedištu, lagodno su čavrljali. Izgledalisu kao prava obitelj koja je krenula na ljetovanje i, dok je razmišljala

0 tome, Adrian se stala hihotati. Učvrstila je kosu širokom plavomvrpcom, imala svijetloplavu košulju, stare traperice i tenisice, a Billuje izgledalo kao da pokraj njega sjedi neka djevojčica i smije se.

Što je tako smiješno?Ništa. Sviđa mi se. Imam osjećaj kao da igram ulogu u nekojkomediji situacije.

To je bolje od uloge u sapunskoj seriji. — Hihotao se. —U tom bi slučaju morala biti u braku s nekim pijancem, imati kćerkoja je nedavno pobjegla od kuće, sina koji je potajni peško, ilibi, pak, čekala dijete s nekim drugim, ili možda bolovala od nekeneizlječive bolesti. — Nizao je mogućnosti, pa iako su neke od njihbile bliže istini no što je on to znao, ona se i nadalje smiješila.Ovo je stoput bolje.

Sigurno da jest. — Uključio je radio i vozili su polagano upravcu Santa Barbare, a oko pola jedanaest zaustavili se na rancuSan Ysidro. Ondje ih je čekala prekrasna kućica sa dvije spavaonice

1dvije kupaonice i privlačnom blagovaonicom s ognjištem. Izgledalaje poput kućice u kojoj bi bilo lijepo provesti medeni mjesec, a Bilije smjestio svoje stvari u sobu dječaka, kao što je i rekao da hoće,

Jeste li sigurni da je tako bolje? — pitala je ispričavajućise. Osjećala se krivom što je zauzela ljepšu sobu, ali on je upornotvrdio kako je sretan da s dječacima dijeli onu drugu: — Ja bihmogla spavati na trosjedu.

Sigurno da biste mogli. Ili na podu. To bismo mogli oduzetiu San Franciscu.

Nasmijala mu se i pomogla dječacima da odlože svoje stvari, a nakon nekoliko minuta, Bili i dječaci otišli su raspitati se o uv-jetima iznajmljivanja konja. Ona se ispričala da ih neće pratiti, jer se željela smjestiti. Tu su trebali boraviti dva dana. Kad su se Bili i dječaci vratili, sve je bilo uredno namješteno.

Vi ste dobar organizator — kazao je smiješeći se.

Hvala vam. Kako je bilo na jahanju?

Krasno. Trebali ste doći s nama. Konji su tako pitomi dase može jahati na njima zatvorenih očiju. — Da, ali ne kad čekašbebu.

Možda kojom drugom prilikom. — Osjetio je da je to neštošto ona ne želi raditi, pa je nije silio. Naručili su ručak i potomse ispružili pokraj bazena. Polovinom poslijepodneva dječaci su sepočeli dosađivati i željeli su nešto poduzeti, pa je Bili predložioda igraju tenis. Bio je to savršeni meč, svi su bili jednako nevjestii smijali se tako glasno da su jedva uspijevali igrati. Zaključili suda su pobijedili Adrian i Tommy, ali samo pukom igrom slučajai jedino zato što su Adam i Bili igrali još lošije od protivnika.

Večerali su u blagovaonici na rancu i potom poveli djecu natrag do njihove kućice da se okupaju i gledaju televiziju, a u devet sati ih je Bili otpratio u postelju i rekao da više neće čuti niti riječi, ali, naravno, javljali su se gotovo do jedanaest. Šaptali su i igrali se, a Tommy se u suzama došao požaliti da ne može pronaći svog

zeca na baterije, s kojim inače uvijek spava. Adam ga je bio sakrio ispod kreveta, a Bili je izgledao sretan i umoran kad su dječaci naj-poslije zaspali, a on i Adrian ostali sjedjeti u dnevnoj sobi, raz-govarajući šapatom ispred ognjišta.

— Tako su zgodni — kazala je. Zaista se divila načinu kakose on s njima ophodio, prije nježno negoli strogo, s puno razu-miievania. liubavi i razboritosti.

Posebno kad spavaju — složio se on. Želio joj je reći da jei ona zgodna, ali se nije usudio. Jedno od djece moglo se probuditii čuti ih. — Jeste li sigurni da nećete sići s uma nakon dva tjednatakva života?

Jesam i znam da ću biti silno osamljena kad se ponovnovratim kući.

I ja, posebno kad oni odu — kazao je zamišljeno. — To jenaprosto okrutno. Rastanak s djecom uvijek me nanovo podsjetina dane patnje, kad sam doselio ovamo, nakon što me Leslie ostavila. Srećom da sam zaposlen oko serije i da me ona silno zaokuplja. — A možda će ove godine imati sreću da ga i ona zaokupi.Nadao se da će biti tako, ali još nije bio siguran što Adrian odnjega očekuje. Rastojanje ili bliskost. Nikad nije bio sasvim siguran.Prijateljstvo, ljubavni odnos, ili oboje. Još je bio na oprezu od strahada je ne izgubi. Sada je ona rijetko spominjala svog supruga, alipo ponekoj usputnoj izjavi znao je da ona još mnogo misli na njega.I Adam joj je postavio pravo pitanje u vezi s vjenčanim prstenom.Stvarno, zašto ga je još nosila?

Ne znam kako da vam se zahvalim na ovom ljetovanju.

Ne brinite. Zamrzit ćete me prije nego se završi. — On senasmije, ali oboje su znali da to nije istina. Dječaci su bili izvanredni.

Da li bih mogla još ponešto uraditi? Nekako vam pomoćiu vezi s njima?

Oni će vam već to obznaniti.

— Ne znam baš mnogo o djeci kako će uskoro to naučiti.

Oni će vas poučiti svemu što trebate znati. Naime, ono štooni najviše vole — kazao je zamišljeno, dok je ponovno sjedao natrosjed pokraj nje — jest poštenje. To djeci mnogo znači. Mnogadjeca silno poštuju izravne strijelce.

I ja sam takva. — Tu je osobinu i ona kod njega voljela odsamog početka.

I meni se to kod vas sviđa — kazao je mirno i dalje govorećiispod glasa kako ne bi probudio djecu. — Mnogo toga mi se kodvas sviđa, Adrian. — Ona je na trenutak šutjela a potom kimnula.

kazala je čežnjivo, misleći

— Posljednjih nekoliko tjedana nisam bila naročito zabavna.Život mi je bio čardak ni na nebu ni na zemlji. — Na neki načinbila je to i definicija života.

—Izgleda da ste, kad se sve uzme u obzir, prilično dobro podnijeli udarce. Teško je kad ti nisi taj koji želi rastavu. Ponekad mislimda se takve stvari događaju s razlogom. Možda vas, zapravo, nakonsvega očekuje nešto bolje... Situacija u kojoj ćete biti mnogo sretnijinegoli u braku sa Stevenom. — Bilo je to teško zamisliti, bez obzirašto u svakom trenutku nisu bili na vrhuncu sreće, no ona si o tomenije postavljala pitanja. Činilo joj se da je sve u redu i da će takobiti zauvijek. — Što su vaši roditelji kazali kad vas je napustio? —Shvatio je dosad da ona nije bila naročito bliska s njima i mogaoje zamisliti kako otmjene građane takve stvari prilično sablažnjuju.

Oklijevala je, potom se nasmiješila, očevidno malko zbunjena: — Nisam im to rekla.

Je li moguće? — Odmahnula je glavom. — Zašto?

Nisam ih željela uznemiriti i mislila sam, ako se on vrati,bit će mi puno ugodnije da im to nisam niti kazala.To je jedan način gledanja na stvari. Zar vi mislite da ćese vratiti? — Srce mu se zgrčilo kad je postavio to pitanje.

Ona je odmahnula glavom, jer mu nije mogla objasniti sve složene pojedinosti situacije. Nije mu htjela reći da čeka dijete. — Ne, ali ima još nekih malih problema koji cijelu stvar čine još težom da bih je objašnjavala roditeljima. — Bili je pomislio da je Steven možda homoseksualac. Ta mu mogućnost još nije pala na pamet, ali nije želio dalje čačkati i propitivati. Inače, to bi mnogo što ob-jasnilo, no izgledalo je da ona ne želi dalje razgradivanje tog sadržaja.

Još su neko vrijeme razgovarali, a potom ustali i poželjeli si laku noć, dok je on čežnjivo gledao za njom i nasmiješio joj se, a ona mu mahnula i zatvorila vrata svoje spavaonice. Te noći nije zaključala vrata, jer je imala povjerenja u njega i znala da to nije potrebno. Nije se budila sve do narednoga dana, kad je čula dječake kako u dnevnoj sobi gledaju televiziju. Bilo je osam sati. Dok se ona pojavila svježa nakon tuširanja, u trapericama, ružičastoj košulji i ružičastim tenisicama, Bili je već bio naručio doručak.

—Hoće li vam odgovarati pogačice s kobasicama? — upitaoje gledajući je preko novina, a ona se oduševila.

Izvanredno, izuzev što ću se silno udebljati prije no štodospijemo do Tahoa. — On je znao da ona jede u slast i divio sečinjenici da to nije utjecalo na njezinu debljinu, izuzev nešto malooko pojasa.

Kad se vratimo, možete krenuti na dijetu. Ja ću vam sepridružiti. — On je jeo kobasice, jaja, tost, ispio sok od naranče ikavu, a Adrian je pojela sve što se našlo na njezinu tanjuru, doksu dječaci nakon doručka pojeli još goleme količine pogačica. Prijepodne su Bili i dječaci ponovno otišli na jahanje, a poslijepodnesvi su pošli prošetati Santom Barbarom. Adrian je dječacima kupilapapirnatog zmaja i nakon šetnje krenuli su do obale da ga isprobaju.Kad su se vratili u hotel, na večeru, bili su izudarani vjetrom i sretni.Te su večeri, ubrzo nakon sedam sati dječaci iscrpljeni pošli u postelju. Ona ih je prisilila da se okupaju, a oni se bunili, no Bili jepodržao njezin prijedlog.

— Pa kakvo je to ljetovanje? — pitao je Tommy uvrijeđeno.

A ona odgovorila: — Čisto! — No, do trenutka dok su pošli upostelju oprostili su joj, a ona im ispripovjedila dugu, dugu priču. Sjećala se te priče iz vremena kad je još bila djevojčica, a radilo se o dječaku koji je pošao daleko, daleko preko oceana i otkrio tajanstveni otok. Njoj ju je pripovijedao njezin otac, a ona je za njih još malko ukrasila; obojica su zaspali čim je ona završila s pripovijedanjem.

— Što ste im uradili? Dali im pilulu za spavanje? Još nikadnisam vidio da su tako brzo klonuli — rekao je diveći se.

Treba to zahvaliti papirnatom zmaju, plaži, kupanju i velikojvečeri. I ja bih mogla zaspati — nasmijala se dok je on svakomeulio čašu vina. Proveli su prekrasan dan i raspoloženje mu nije pok

vario čak ni telefonski poziv redatelja serije. Radilo se o nekommanjem problemu koji su lako riješili preko telefona i on je biopotpuno opušten kad je sjeo pored nje na trosjed, i oni staliraspredati o djeci.Jeste li oduvijek znali da ćete voljeti djecu? — upitala je.Pobogu, nisam — nasmijao se. — Kad sam čuo da je Leslienoseća, premro sam od straha. Nisam imao pojma što bih uradios malom bebom. — Nasmiješila se na njegov odgovor. Tako je biloi sa Stevenom, ali on nije imao hrabrosti da se s time suoči, za razliku

Od Rilla - nn ip r>nhiprrar» T Kil

vremenom mogao otkriti kako to i nije tako strašno.. Kad bi samo želio pokušati... A možda se to još i desi... — Dobro se ponašate s djecom, Adrian. Jednog biste ih dana i sami trebali imati. Bili biste izvanredna majka.

Kako to znate? — upitala je zabrinuto. — Što ako ne bihbila? — U posljednje vrijeme to ju je mnogo brinulo.

Nitko to ne može znati. Treba uraditi najbolje što možemo.Više od toga i ne možemo.

To je prilično zastrašujuće.

Kimnuo je potvrdno: — Ali tako je sa svime u životu. Kako ste mogli znati da ćete se pokazati dobrom radeći na vijestima, ili kad ste odlazili na koledž, ili se vjenčali? Pokušali ste. To je sve što možete učiniti.

—Da — Smiješila se pokajnički. — I nisam bila tako izvanredna.

Što god! Prije bih rekao da je on sve upropastio, a ne vi.Niste vi njega napustili, već on vas.

Imao je svoje razloge.

Vjerojatno. Ali vi ste barem pokušali. Ne možete provestiostatak života zamjerajući si ili osjećajući se krivom.

Zar se vi tako ne osjećate? — Pitala je iskreno. — Ne osjećatese donekle odgovornim zbog toga što vaš brak nije uspio?

Osjećam — bio je on jednako iskren. — Ali znam da nisamsamo ja kriv. Previše sam radio i zapustio suprugu, ali volio samje i bio sam dobar suprug. I nikad je ne bih ostavio. Dio krivnjeje sigurno na meni, ali ne sva. Ne osjećam se ni izdaleka tolikoodgovornim kako sam se nekad osjećao.

To je ohrabrujuće. Ja se još osjećam užasno krivom. — Oklijevala je, a potom mu odlučila kazati: — ...I to je za mene takavneuspjeh!

— Nije. Naprosto si morate reći da stvar nije uspjela. Drugiput će biti bolje — kazao je povjerljivo, a ona se nasmijala:

—O, »drugi put«! Kako mislite da će uopće biti »drugog puta«?Nisam toliko glupa... Ili hrabra? — A osim toga, tko bi je mogaopoželjeti, samu s djetetom? I nadalje nije mogla zamisliti budućnostni uz koga izuzev Stevena. Ali, Bili se naslonio i pravio se kao da

čtr

Ne mislite valjda ozbiljno? Kako to možete misliti? Kakou trideset i prvoj godini možete misliti da je sve gotovo? — Izgledaoje prije zabavljen nego naklonjen. — To je najgluplje što sam ikadčuo. — Posebice kad je riječ o ženi koja izgleda, misli ili se ponašapoput nje. Svaki bi čovjek na svijetu poželio s njom podijeliti život,a on bi bio više nego sretan kad bi to mogao pokušati.

Pa, vi to niste ponovili. — Gledala ga je istražujući, a onse nasmiješio:

—U pravu ste. Ali nikad nisam naišao na pravu ženu. — I dobroje pazio da mu se to ne dogodi.

Zašto niste?

Bio sam uplašen — priznao je. — Zaposlen, lijen, neras-položen. Gomila razloga. Osim toga, bio sam stariji od vas kad samse rastao. Već sam imao dvoje djece i znao sam da ih više ne želim.To je donekle sputalo moju želju da potražim nekoga s kime bihse oženio.

Zašto niste? Hoću reći, zašto niste željeli još djece?

Nisam želio imati djecu i ponovno ih izgubiti — kazao jegotovo tužno. — Jednom je bilo dovoljno. Nisam to mogao ponoviti.Srce mi se para svaki put kad se vratim u New York. Ne bih sevolio ponovno izložiti tom riziku. — Kimnula je vjerujući da garazumije.

Mora da je bilo strašno — kazala je naklonjeno.

I jest. Gore no što možete zamisliti. — I tada joj se nježnonasmiješio i u jednom trenutku ona poželje da mu povjeri sve uvezi sa svojim djetetom.

Ponekad je život složeniji no što izgleda — kazala je zagonetno.U to nema sumnje. — Pitao se što je pritom imala na umu,

ali nije je htio siliti da govori. Imao je osjećaj da se sa Stevenomdogodilo još nešto o čemu ona nije željela govoriti. Druga žena,drugi muškarac, neki posebni poraz ili razočaranje.Te su noći dugo razgovarali, sjedeći blizu jedan pored drugoga,

i gledajući u vatru. Bila je hladna noć i on je rano zapalio vatru koja još je gorjela. Djeca se nisu ni pomaknula, a oboje su bili već umorni, ali činilo se da im je teško odvojiti se. Izgledalo je da imaju

su željeli podijeliti, mišljenja što su ih željeli priopćiti, i, kako je pretjecala noć, Bili se i ne misleći smjestio bliže uz nju. Bio je to izraz onoga što je osjećao za nju, a činilo se da njoj ne smeta. I, iznenadno, gotovo u ponoć, on se zagledao u nju, ne sjećajući se o čemu je govorio. Jedino na što je mogao misliti bilo je kako je silno želi te on nesvjesno ispruži ruke i dotakne joj lice, promrmlja njezino ime i nježno je poljubi. Ona nije bila na to spremna i bila je silno iznenađena, ali ga nije odgurnula, niti se pomaknula. Uzvratila mu je poljubac i potom ga poželjela dok ju je držao u naručju. I tada, napokon, uzmaknula je i tužno ga pogledala:

Bille... Nemojte...

Žao mi je — kazao je, ali nije mu bilo žao. Nikad u životunije bio sretniji, nikad nije više želio neku ženu, nikad neku tolikovolio. Volio ju je sa svom prazninom i čežnjom proteklih sedamgodina i svom nježnošću i mudrošću svojih četrdeset godina. — Žaomi je, Adrian... Nisam vas htio zbuniti.

Ona je polako ustala, pošla preko prostorije, kao da se željela tjelesno od njega udaljiti, kako se ne bi upustila u neku ludost. — Niste me zbunili. — Okrenula se i pogledala ga sa žaljenjem. — Naprosto... Ne mogu vam objasniti... Ne bih vam željela zadati bol.

—Meni? — Izgledao je zatečen. — Kako biste meni mogli zadatubol? — Pošao je prema njoj, uzeo njene ruke u svoje duboko sezagledavši u plave oči koje je već s toliko nježnosti zavolio.

—Vjerujte mi na riječ. U ovom trenutku nemam ništa što bihnekome mogla ponuditi. Izuzev glavobolja.

Nasmiješio joj se: — Zvuči veoma privlačno. — Ponovno ju je želio poljubiti, ali svladao se.

Mislim ozbiljno. — A tako je i izgledala. Bila je mnogo ozbiljnija no što je on to znao. Nije željela nikoga opteretiti odgovornošću za svoje dijete. Ako ga Steven nije želio, nije imala pravoda nekoga drugog s njime optereti, a naročito ne Billa koji je imaoživot ispunjen brigom za vlastitu djecu. I jasno joj rekao da ih višene želi. Bio je to samo njezin problem i ni od koga drugog.I ja sam ozbiljan, Adrian. Ne želim vas požurivati zbog toga

što znam da je rastava bila strahoviti udarac za vas. — Gledao jedolje, prema njoj, i iz njega je zračilo sve što je za nju osjećao. —Adrian... Volim vas. Znam da to zvuči sumanuto i da se kratko poznajemo, ali je tako. NeĆU Vas DOŽurivari ako ie nvn krivi trpnutat

Čekat ću. Ali, pružite mi priliku. Molim vas... Pružite nam priliku... — Šaptao je i nije mogao odoljeti tome da učini što je već uradio. Poljubio ju je. Isprva mu se ona pokušala oprijeti, ali samo na trenutak, da bi se potom izgubila u njegovu naručju, znajući da se i ona zaljubljuje u njega. Ali nije smjela. To nije bilo pošteno. Bila je bez daha i izgledala zabrinuto kad se on odmaknuo, malko se nasmiješio i dotaknuo joj prstima usne. — Ja sam veliki dečko. Mogu voditi brigu o sebi. Ne brinite o tome hoćete li me uznemiriti. Kadar sam pričekati dok sve sredite sa Stevenom.

Ali to nije pošteno prema vama.

Još je manje pošteno ako ne dopustite da se to dogodi. Privlačimo se poput magneta otkad smo se upoznali. Nazovite tousudom, sudbinom, kobi, nazovite kako želite. Ali imam osjećaj daje tako moralo biti. Ne želim vas izgubiti. Ne možete pobjeći odtoga, a ja vas neću požurivati. Čekat ću. Zauvijek ako zatreba. —Bila je to prava ponuda i ona je bila ganuta do u dno duše. Istoje osjećala za njega, ali dijete koje je nosila mijenjalo je sve. Moralaje Stevenu pružiti priliku da se vrati, ako se predomisli. Morala jeposvetiti svu svoju ljubav i snagu djetetu. I nije bilo pošteno da uđeu Billov život dok nosi dijete svoga prijašnjeg supruga. Previše jeto nalikovalo na scenarij njegove serije. I gotovo se ugušila u željii pokušaju da mu to objasni.

Vjerujte mi. Neću vas ni na što prisiljavati. Čak vas nećuni ponovno poljubiti dok smo na putu, ako to želite. Naprosto želimbiti s vama i želim da to znate.

O, Bille. — Iznova mu je skliznula u naručje i dugo ju jetako držao, a ona poželjela da ostane zauvijek u njegovu zagrljaju.Bio je on sve stoje ona ikad željela, izuzev što nije bio njezin suprug

i otac njezina djeteta. — Ne znam što da kažem.—Ne recite ništa. Naprosto budite strpljivi sa sobom i sa mnom.

Dajte nam vremena. A potom ćemo vidjeti. Možda ćemo ustvrditikako sve to nije u redu, niti će to ikada biti. Ali, barem si pružimopriliku. U redu? — Gledao je u nju pun nade dok je ona razmišljalao njegovim riječima. — Molim vas...

Ali vi ne znate... toliko je toga što ne znate o meni.Što bi moglo biti toliko strašno? Jeste li prevarili svog

supruga? Kakve to strašne tajne skrivate od mene? — ZadirkivaoJU je kako bi ublažio trenutak, a nna se. nasmiie.šila Niie. fr> hila

neka strašna tajna, ali je bila velika. Dijete. — Ne vjerujem da se nešto tako grozno krije u vašoj prošlosti, ili sadašnjosti, što bi moglo promijeniti moje osjećaje spram vas. — Ona se gotovo nasmijala na njegove riječi, sjećajući se kako se Steven žestoko okomio na dijete. Ali, pred njom nije bio Steven, već Bili i gotovo je povjerovala da je doista voli. Ali, da se upusti s njom dok je noseća, bilo je ipak previše, čak i za Billa. To jednostavno nije mogla uraditi. — Zašto naprosto ne ostavimo da neko vrijeme stvari teku svojim tokom, opustimo se, uživamo u ljetovanju, a kad se vratimo kući, mogli bismo se svime ozbiljno pozabaviti i o svemu raspraviti? Dogovoreno? Slažete li se da sve do tada odgodimo? Svladavat ću se. Obećajem. — Pružio joj je ruku da se rukuju i s teškoćom potis-nuo novu provalu silne želje da je poljubi. — Dogovoreno?

Rukovala se s njim s vidljivim olakšanjem i nasmiješila se. — U igri je teška kušnja. — Ali, bila je radosna. Na trenutak se gotovo našla pred odlukom da se vrati u Los Angeles kako bi pobjegla od vlastite želje za njim, i bilo joj je drago da to sada nije bilo potreb-no.

— I, ne zaboravite naš dogovor. — Priprijetio joj je prstom. — Igram na sve ili ništa — šapnuo je i ugasio svjetiljke da bi, nekoliko minuta zatim, oboje pošli u postelju, s vlastitim mislima i sjećanjem na strast koja ih je gotovo nerazdvojno vezala. Ali sada su je oboje bili svjesni, pa čak i ako se uspiju s njom nositi, prije ili poslije valja se s njome suočiti. Adrian je znala da je Bili ozbiljan čovjek i da se s njime neće biti lako ogledati.

17.

Narednog su se dana vozili prema San Franciscu i putem zastali u Carmelu, švrljali po malim dućanima, smijali se i razgovarali, a Adrian kupila nekoliko sitnica dječacima. Ali, toga je dana Bili bio veoma tih. Razmišljao je o prošloj večeri i pitao se zbog čega je ona toliko zabrinuta i zastoje bila toliko sigurna da bije on odbacio. Znao je da je to u nekoj vezi s njezinim brakom, ili rastavom, a i razmišljao je što bi to moglo biti što mu ona odbija reći.

Ali, kad su stigli u San Francisco, već se bio malko opustio i osjećao se bolje. Otišli su u Fisherman Wharf, vozili se dvokolicama, posjetili Trg Ghirardelli i zaustavili se pred svakom turističkom zanimljivošću. Proveli su dva naporna dana i Adrian je izgledala blijeda kad su najposlije krenuli prema Dolini Napa.

— Je li s vama sve u redu? — Upita Bili blago kad su tog jutra krenuli. On je vozio, iako je ona ponudila da ga zamijeni za volanom, ali on je želio da se ona odmori i uživa u putovanju kroz Sonornu. Prolazili su pokraj livada obraslih poljskim cvijećem i vinograda, krava, ovaca i konja što su pasli na pašnjacima te prekrasnih visokih stabala koja bi na njih bacala sjenu dok je cesta zaokretala i oni vidjeli brežuljke u daljini. — Izgledate umorno. — Bio je zabrinut za nju. Izgledalo je da se ona lako umara, a tada bi problijedjela, iako se rijetko tužila. No, sve u svemu, izgledalo je da je zdrava, dobro je jela i uvijek bila izvrsno raspoložena. Nakon onoga oz-biljnog suočenja druge noći putovanja, prisiljavao se da joj se previše ne približava i da ne dotiče ozbiljne sadržaje. Ona je sada znala

ali je također znao da je nešto sprečava i želio joj pružiti dovoljno vremena da razriješi što je muči. Jedino u što je bio posve uvjeren bilo je da je nipošto nije želio izgubiti.

Ona se izvanredno ophodila spram dječaka i oni još nikad nisu bili sretniji s nekom njegovom prijateljicom. Nemilosrdno su je zadirkivali, a Tommy je obožavao škakljati, igrati se s njezinom kosom i verati se po njoj kako bi joj pokazao da mu je draga. Dječaci su je obožavali i izgledali su kao savršena obitelj na putovanju kroz Dolinu Napa. Zaustavili su se u udobnoj viktorijanskoj gostionici, posjetili nekoliko vinskih podruma i nastavili polako voziti prema sjeveru, nakon što su za topla sunčana poslijepodneva jedriličarili u Calistogi. Adrian nije pošla s njima na jedriličarenje, a Bili je nije nagovarao, a nije ni pošla s njima kad su iznajmili balon napunjen toplim zrakom kako bi djeca vidjela Dolinu Napa pri zalasku sunca. Tvrdila je da ne podnosi visinu i odlučno odbila da im se pridruži, a Bili je osjećao da se radi o nečem drugome, ali, kako ona nije željela objasniti, on nije želio zatražiti objašnjenje. Dječaci su bili razočarani što nije pošla s njima, a ona sve pokušala prikazati nevažnim. A potom, ne misleći više o tome, uputiše se prema Jezeru Tahoe. Sada ga je ona odmjenjivala u vožnji, ali je svakih nekoliko sati željela stati kako bi protegnula noge. Objašnjavala je da se ukoči od preduge vožnje bez zastajanja. Tako su stali kod Nut Treea, a potom u Placervilleu, a dječaci su silno uživali vozeći se na malome vlaku u Nut Treeu.

Stigli su do Jezera Tahoe u petak poslijepodne. Planinski zrak je bio svjež i prekrasan, ispod tamnoplava neba s malim oblačićima što se naganjahu ponad planinskih vrhunaca. Bilo je savršeno.

Lako su našli logorište što su ga pridržali i Bili je postavio šatore. Veći je namijenio sebi i dječacima, a manji bio kupio za Adrian. Smjestio ih je jedan pokraj drugoga, a Tommy obznanio kako on želi s njom spavati, što bi bilo jako zabavno a ona bila veoma polaskana. Svi su se spram nje izvanredno ophodili i na neki način gotovo je osjećala da to ne zaslužuje. Izluđivala se vaganjem svake pojedinosti, razmišljajući o tome što joj oni znače, pa ipak ćuteći da će se u jednom trenutku morati povući. Nije se mogla upustiti s Billlom, ako je namjeravala imati dijete. Pa ipak, nije izgledalo kao da namjerava otići. Sve što je željela bilo je da danju i noću S.niim razeovara. eleda s?a. uživa u nieirnvii riništvu i nsipti nipanvn

toplinu u svojoj bli/ini. Otkrila bi se kako stoji okraj njega, iznova želeći osjetiti njegove ruke na svom licu, njegove usne na svojima. A sve što je mogla uraditi bilo je da ga gleda i poželi da prilike budu drukčije. Nije žalila zbog djeteta koje je nosila, ali je žalila da dijete nije njegovo, žalila što se život nije spram njih drukčije ponio, što se uopće udala za Stevena.

O čemu ste malo prije razmišljali? — Stajala je mirno,zagledana u šume, a on je promatrao. Izgledala je toliko tužno tese on zabrinuo zbog toga i zbog njezina povremenog bljedila.

Ništa... — Nije mu željela reći. — Naprosto, zamislila samse.

—Da, mislili ste na nešto. Izgledali ste tako tužni. — Na trenutakjoj je dotaknuo ruku i onda se povukao. Neprastano se moraopodsjećati daje ne smije dodirivati, a to nije bilo nimalo lako. Želiojoj je ponoviti da je voli, ali znao je da mu valja čekati sve dokona ne bude spremna da to čuje.

Nastavio je s postavljanjem šatora, a Adam mu vješto u tome pomagao. Izvrsno su obavili posao, pa su Adam i Adrian pošli kupiti namirnice dok su Bili i Tommy »uređivali logor«. Izvrsno su se provodili i Adrian se putovanje jako sviđalo. Kupili su odreske koje je Bili trebao ispeći na roštilju, hot dogse i bijeli sljez, te mnogo dobrih stvari za doručak. Adrian je počela osjećati kao da jedu cijeli dan i noć i postala je bjelodano svjesna svoga proširenog pojasa. Tijekom proteklog tjedna postalo joj je tijesno gotovo sve što je ponijela. Nije toliko dobila na težini, ali se njezin izgled stao vidljivo mijenjati, gotovo preko noći, i prve noći što su je proveli pod šatorom, posudila je od Billa njegov golemi pulover. On nije imao ništa protiv, niti je uočavao razlog te posudbe, na čemu mu je ona bila veoma zahvalna. Nije željela da sazna i nadalje se pitala kako će prekinuti druženje s njim kad se vrate kući. Nije bilo pošteno da ga uznemirava, ali i sebe, a nije se mogla upustiti s njim u ljubavnu pripovijest dok je bila noseća. Možda poslije, budu li i nadalje ostali prijatelji. Možda će tada, kad on bude znao za dijete, možda će tada biti u redu s njezine strane... stalno je o tome razmišljala, a on uviđao da je zbog nečega ozbiljno zabrinuta.

—Opet to činite — šapnuo je dok su, nakon izvanredne večere,siedieli uz loeorsku vatru. Diečaci su oievali rjiesmice sve dok nisu

zaspali, a obojica su bila u Billovu šatoru, iako se Tommy zakleo da će naredne noći spavati s Adrian.

Opet činim što? — pitala je, sjedeći tik uz njega i rastresenogledajući u vatru. Večer je bila krasna.

Mislite o nečemu odviše ozbiljnom. Stalno vam povremenooči postaju tužne. Rado bih kad biste mi kazali što vas muči. —Smetalo gaje što bi ga ponekad ona posve isključila, iako su većinombili veoma bliski.

Ništa me ne muči. — Ali, nije baš bila uvjerljiva i nije gauspjela uvjeriti.

Kad bih vam barem mogao vjerovati.

Nikad nisam bila sretnija. — Gledala ga je u oči i on jojpovjerovao, pa ipak, znao je daje nešto zaokuplja. Bila je zabrinutaza dijete. Za to kako će se starati o njemu. Kako će joj biti kadse nađe posve sama s... kada rodi, a kraj nje ne bude nikoga dajoj pruži podršku. Kako je dijete raslo, to su te misli postajale svestvarnije i počela bi se brinuti. Istodobno, bojala se da će izgubitiBilla, a znala je da je to nužno. Bit će to neizbježno jednom kadon sve sazna, ako se to ne dogodi i prije toga. I, iznenada, dok suje snalazile takve misli, navriješe joj suze, a Bili ih vidje i, ne izustivšini riječ, privuče je i držaše je zagrljenu.

Ovdje sam zbog vas, Adrian... ovdje sam... koliko god dugome budete trebali.

Zašto ste toliko dobri prema meni! — kazala je kroza suze.— Ne zaslužujem to.

Ne govorite tako.

Osjećala se krivom naspram njega. Nije bilo pošteno da mu prešućuje dijete, a drukčije nije mogla. Što da mu kaže? Daje ovdje na logorovanju s njim i njegovom djecom, da se zaljubila u njega, a čeka Stevenovu bebu? Kako je to mogla? Tada se iznenada nas-mijala kroza suze zbog besmislenosti cijele situacije. Bilo je to

smiješno.

Pa, dobro, gdje ste bili prije nekoliko godina? — Smijalase, a on se nasmiješio umjesto odgovora.Kao i obično, pravio sam od sebe budalu. Ali, bolje ikadnego nikad. — Nevolja je bila u tome što je u njezin život došaoprekasno.

Kimnula je, i sjedjeli su tako još dugo, zagrljeni, gledajući u vatru, ali, ovaj je put on nije poljubio. Želio je, ali je nije htio uznemiriti.

Najposlije je predložio da pođu u postelju i otpratio je do njezina šatora, a potom se zavukao u vreću za spavanje u šatoru dječaka, da bi trenutak zatim do njega dopro neki zvuk, i ona stajala pokraj njega zabrinuta izražaja.

Što je bilo? Je li s vama sve u redu?Da — prošaptala je uzbuđeno. — Čula sam tamo neki zvuk.

— Pokazala je daleko izvan šatora. — Jeste li ga i vi čuli?

On odmahne glavom, jer je već bio napol usnuo i ona ga prenula.— Ne, ništa. Možda kojoti.

— Mislite li da je to mogao biti medvjed?

Nasmijao joj se, želeći joj reći da ih je bilo deset, pa bi joj zato bilo bolje da se uvuče k njemu, u vreću za spavanje, jer će ondje biti na sigurnu, ali nije. — Ne vjerujem. A medvjedi u ovom kraju su prilično pitomi — izuzev rijetkih nezgoda, no obično su ih, u tim prilikama, ljudi izazivali, jer gotovo nikad nisu napadali neizaz-vani, a ona nije izazivala nikoga izuzev njega, stojeći pred njim u trapericama i njegovu plavom džemperu. — Želite li spavati ovdje, s nama? Bit će malko tijesno, ali dječaci će se radovati. — Potvrdno je kimnula, a on se smiješio dok je namještala svoju vreću za spavanje pokraj njegove i zaspala, držeći čvrsto njegovu ruku u svojoj, a on je promatrao.

18.

Njih se četvoro narednog jutra probudilo u istom šatoru, a Tommy smjesta iskoristi priliku da navali na svog oca. Nemilosrdno ga je škakljao, a tada se Adam i Bili stuštište na Tommva. Adrian mu je morala priskočiti u pomoć, pa je Bili stao nju škakljati, uz Adamovu pomoć, i, za trenutak, svi su se našli u kolopletu ruku, nogu, stopala, škakljajući se gdje bi tko stigao, sve dok ih Adrian nije zamolila da prestanu, jer se toliko silno smijala te joj je popustio otvarač na hlačama. Na sreću, ponijela je još jedan par, pa se nije izbezumila. Ali, smijala se toliko da je jedva kročila, a tako je bilo i s ostalima, dok su se posrćući izvlačili iz šatora na sunce. Bio je to lijepi način da se čovjek probudi, mnogo ljepši negoli buđenje u praznoj tišini njezina sada nenamještena stana.

Kako to da ste prošle noći najposlije s nama spavali? — upita Adam dok se rastezao na suncu.

Ustrašila se da će je pojesti medvjed — objasni Bili jednostavno.

Nisam. — Pokušala se pred dječacima pokazati hrabrom, aoni se smijali.E baš jeste! Tko je ušao u naš šator kad smo svi već spavalii kazao da je čuo neke zvukove?Koliko znam, vi ste kazali da su to kojoti.I jesam.U redu onda. Znači, bojala sam se da će me pojesti kojoti.— Nasmijala se, a oni se pridružiše njezinu smijehu dok je uz

Adamovu pomoć pripremala doručak. Tada Bili obznani da će odmah nakon doručka svi krenuti na pecanje.

A večeras ćemo jesti ono što budemo upecali.

Izvrsno. Tko će čistiti ribu? — spremno upita Adam. Ta muje igra bila dobro znana iz prijašnjih logorovanja s ocem. Običnobi završilo na tome da najposlije on čisti ribu, pa čak i u slučejevimakad bi otac poveo na ljetovanje neku svoju prijateljicu, jer je tajposao svima teško padao.

— Evo što ćemo uraditi — predlagao je Bili, dok je Adrianpalila vatru. — Svatko će očistiti svoju ribu. Je li to u redu?

Izvanredno — složi se Adrian široko se smijući. — Zbog togašto nikad u životu nisam ni jednu upecala. Ja ću si prirediti hotdog.Nije pošteno! — bunio se Adam uživajući u mirisu slaninekoju je ona pekla.Možemo li dobiti za doručak kukuruzne pogačice? — upitaTommy, jer mu je to bilo jedno od najdražih jela na logorovanju.To i spavanje u vreći zajedno s ocem. Njemu je to nalikovalo naspavanje s velikim medom koji te mazi i grije cijele noći.

Priredit ću hi večeras — obećao je Bili pogledavajući u nebo.Dan je bio prekrasan i sve je na svijetu bilo kako treba. Preko glavadječaka, pogledao je u Adrian, nasmiješio joj se, a njoj se srce steg-nulo od nježnosti.

Zašto ne bismo danas išli na kupanje? — predloži Adriandok je pekla jaja. Već je ujutro bilo dovoljno toplo, a prema podnevuće zacijelo još zatopliti. Voda jezera je bila ledena, ali tek neštodalje od njihova logorišta tekla je prekrasna rijeka. Vidjeli su jedan prije i gledali su slapove kako se stušćuju s planina tvorećiprilično jake brzace pogodne za splavarenje.

Pođimo najprije na pecanje — glasio je Billov prijedlog dokmu je ona posluživala doručak, a potom poslužila djecu. No, dječacisu se složili s Adrian i željeli su najprije poći na kupanje, a potomna pecanje.

Dobro, dobro, ići ćemo na kupanje, a potom ću ja kupitimamce. Nakon ručka, latit ćemo se ozbiljnog posla. Tko ne uloviribu, umrijet će od gladi. — Cerio im se, oni se njemu smijali, aAdrian ga gledala hineći da se ljuti,

Ne zaboravite kupiti i moj hot dog.

O, nemojte opet s time. Samo mi nemojte reći da se bojitevode — zadirkivao ju je zbog toga što je odbila poletjeti s njimau balonu u Dolini Napa. Ali, ponašala se ona tako zbog djeteta,a tako je bilo i u vezi s jahanjem u Santi Barbari. Radilo se teko tome što on za dijete nije znao.

Ja se ne bojim vode. — Dovršavajući doručak, činila se silnouvrijeđena. Upravo je svladala još jedan mamutski doručak, ali zbogplaninskoga zraka morila ju je silna glad. — Bila sam kapetanplivačkoga kluba u Stanfordu, samo da znate. A dva sam ljeta bilaspasilac na plaži.

Zar stvarno dobro ronite? — pitao je Tommy kojega se silnodojmila njezina vještina.

Prilično dobro — nasmiješila se, blago ga pomilovavši pokosi.

Hoćete li me podučavati kad se vratimo u tatin stan?

Naravno.

I mene također — Adam će mirno. On ju je jako zavolio idivio joj se, usprkos tome što se nije usudila popeti s njima u balonuna vrući zrak. — Prošle godine tata me učio roniti, ali mislim dasam preko zime sve zaboravio.

Prihvatit ćemo se posla čim se vratimo. — Ona je pospremilasve nakon doručka, a dječaci joj pomagali. Savili su vreće zaspavanje, na smjenu odijevali kupaće kostime prije no što su povuklizatvarače na šatorskim vratima i uputuli se do rijeke. Adrian jenavukla majicu preko kupaćeg kostima i Billu se jako svidjela.

Pronašli su prekrasni riječni odvojak u kojem je bilo i drugih obitelji te djece koja su skakala u vodu i iz nje, smijući se, šaleći i prskajući se vodom. A tamo dalje, u priličnoj daljini iza stijene,

pružali su se brzaci preko kojih su ljudi splavarili. Igrali su se u plićaku približno jedan sat, a tada Bili obznani da će se odvesti kolima do samoposluge da bi kupio mamce i još neke namirnice, rekavši da će se brzo vratiti, dok su Adrian i dječaci poželjeli da ostanu u plićaku i pričekaju ga. Izvrsno su se zabavljali, a preostalo je još mnogo vremena za pecanje. Bili se također namjeravao raspitati može li se iznajmiti čamac, a za to je valjalo krenuti u spremnicu za čamce.

— Naći ćemo se u logorištu — doviknuo je Adrian dok se uputio preko čistine, a ona se okrenula prema djeci. Tommy se divno zaigrao, a Adam pokušavao roniti da vidi koliko je voda duboka, no ona ga zamoli da radije to ne čini. Voda, naime, nije bila dovoljno bistra, pa se bojala da ne naiđe na podvodne stijene i povrijedi se. No on je bio vrlo razborit i poslušao je. Objasnila mu je da nikad nije pametno roniti ako nismo sigurni kolika je dubina, a potom se okrenula da to isto objasni Tommvu, no nigdje ga nije vidjela. Uznemirila se dok ga je tražila pogledom, da bi ga ugledala na stijenama kako promatra ljude koji su na splavima presijecali riječne brzace tik ispod njih. Pozvala ga je, spremna da ga izgrdi zbog toga što je napustio plićak a da joj se nije javio, no izgledalo je da je on ne čuje. Zovnula ga je još jednom, a tada odlučila da pode do njega. Zamolila je Adama da iziđe iz vode i pričeka je i krenula preko stijena da bi stigla do Tommya.

Pozvala ga je po imenu, a Tommy se okrenuo, vragoljasto joj se nasmiješio, dok se ona brzo verala preko šiljaka trudeći se da ga dohvati. Stajao je na samome rubu vode i naginjao se koliko god je mogao, jer su upravo tri splavi prolazile mimo njega. Činilo se da ga to silno zabavlja i namjeravao je zamoliti oca da iznajmi splav i povede ih na splavarenje. Bilo je to beskrajno zabavnije negoli iznajmiti veslački čamac i pecati usred Jezera Tahoe.

— Tommy! Vrati se ovamo! — doviknula mu je, a Adam ju jepolagano slijedeio preko stijena, ljuteći se na brata koji ih je odvukao iz uvale. Ali, dok ga je motrio, manji je dječak iznenadnonestao. Skliznuo je s ruba stijene i našao se u vrtlogu. — Tommy!— vikala je Adrian. I ona je vidjela kad je pao, no on je nije čuodok je hitro jurio vođen riječnom strujom do dalekih stijena niženiz rijeku.

Adrian je grozničavo tražila nešto s pomoću čega bi ga mogla izvući, veslo, motku ili granu, no ničega sličnog nije bilo i nitko još nije vidio što se dogodilo. Adam ju je trčeći sustigao te je i on stao izvikivati dječakovo ime, no Adrian je tek uspjela vidjeti uspaničen izražaj na Tommyevu licu, dok ga je struja nosila sve brže, a iz-nenadno su i dva muškarca spazila što se dogodilo.

— Uhvatite ga!... Uhvatite dječaka!... — vikao je jedan od njihljudima na splavi, ali zbog bučenja vode oni ga nisu mogli čuti, anicn viHipli ni mali lit n nlavim knnar.im gaćicama koii ie noskakivao

pomaljajući se iz vode. Žestoko je zamahivao rukama, ali bujica ga je nosila i Adrian shvati da će se dogoditi nešto strašno. Adam je stao grčevito plakati i htio skočiti u vodu, ali ona ga zgrabi i naglo povuče u stranu, vičući na njega dok ga je vukla dalje od vode.

— Ne! Adame, da se nisi usudio ući! — I čim je to kazala, u trku se udaljila od njega i trčala koliko su je noge nosile uz rijeku, skližući se preko stijena, preskakujući prepreke i granje, i gurajući u stranu ljude koji su joj se našli na putu. Nikad u životu nije tako brzo trčala, a znala je da o tome ovisi dječakov život, dok su ljudi, što su se našli na obali, stali vikati. Sada su ga i oni ugledali. Ali, svi su izgledali bespomoćno. Dvojica su mu muškaraca pružila veslo iz jednog od čamaca, no bio je on odveć malen i previše izbezumljen da bi ga dohvatio, a struja ga povukla ispod površine vode te je iznova nestao, dok je Adrian nastavila trčati, ne zastajući da bi uzela daha. Točno je znala što radi i kamo smjera, samo da ne bude prekasno dok donde stigne. Osjećala je kako joj grane deru noge, da ju je nešto udarilo u bedro, da su joj noge izranjene od oštrih stijena, a pluća gotovo bez daha, no još ga nije izgubila iz vida i zaronila je upravo ispred stijena na mjestu na kojemu je voda bila najuzburkanija. Glatko je promicala ispod površine vode moleći se da se ni u što ne udari i da dohvati dijete prije no što bude prekasno. Ne uspije li, sve će biti uzalud, a ona nikako nije smjela dopustiti da se to dogodi.

Dok je plivala pokraj nekog čamca, gotovo ju je udarilo veslo, no zamasi joj bili snažni, brzi i sigurni, iako ju je struja zanosila, a iz daljine dopirala vika ljudi i odnekud se začuo zvuk sirene. A tada ju je vodena struja povukla prema dolje i iznenadno je nešto snažno udarilo u lice, no ona je ispružila ruke, dohvatila tijelo i znala je da je uspjela. Bio je to Tommy. Gurnula ga je prema površini, sama uhvatila dah, no bujica ih je povukla dalje, ali ga je ona držala ponad svoje glave, pokušavajući ga izvući iz vode. On se gušio i hvatao dah, svaki put kad bi uronio progutao vodu, pokušao se osloboditi njezina stiska, no ona ga nije puštala i, dok ih je struja i dalje nemilice vukla, neprekidno ga je gurala prema površini, da bi zatim dijete naglo nestalo. Nije više osjećala njegovu težinu. Bio je negdje, a ona ga nije mogla pronaći. Nju je nešto vuklo u crnu duplju, padala je u nešto veoma duboko i veoma mekano, nekamo gdje je vjadao.joiiv dok ie ona nadala sve dublie. -.

19.

Činilo se kao da sirene odjekuju sa svih strana, dok se Bili vraćao s namirnicama i s mamcima. Spustio je bio torbu ispred šatora i ispružio noge na suncu čekajući ih, a dok je tako sjedio, mimo njega projure kola prve pomoći. Na trenutak je osjetio nešto neobično dok je promatrao kamionet koji se gubio u daljini i potom, gotovo nagonski, krenuo u smjeru uvale gdje je ostavio Adrian i djecu. Kad je stigao tamo, ugledao je Adama kako trči gore — dolje uz rub rijeke, užasnuto plačući i pokazujući rukama u pravcu rijeke.

— O, moj Bože... — Dok je trčao prema njemu, Bili je osjećao kako mu čitavo tijelo podrhtava, a nekolicina odraslih već okupila oko njega pokušavajući ga utješiti. Adam je dozivao Tommya po imenu, a kad je ugledao oca, potrčao je prema njemu. Bili je stegnuo Adama uza se i potom ga, gotovo jednako brzo, odmaknuo: — Što se dogodilo? Što se dogodilo? — Protresao ga je da ga umiri kako bi ga mogao razumjeti, ali Adam je jedino mahao u pravcu gdje su bila kola hitne pomoći i dva šumarska džipa, pa gaje Bili ostavio i grozničavo potrčao prema njima.

Dotad se oko vozila okupila gomila ljudi, a oni sa splavi nešto dovikivahu upravo u trenutku kad je Bili stigao do mjesta na kojem je stajala grupa izletnika; neki od njih do pojasa u vodi, a BiU ugleda kako dižu onemoćalo tjelešce s mrljom plave boje, da bi s užasom shvatio kako je to njegov sin, onesviješten i pomodrio. Ljudi ga žurno položiše na tlo, ispitivahu mu disanje, a jedan od njih pokuša s disanjem usta na usta, dok je BiU jecajući promatrao prizor. Mrtav

je... Sigurno je tako... Ljudi su užasnuto piljili u Billa dok ih je on gurao u stranu da bi se primaknuo dječaku i pao na koljena okružen izletnicima.

— Molim... Oh... Bože... Molim te... Učini nešto... — Sve sumu misli bile usredotočene na dječaka, bebu koju je tako nježnovolio i, dok ga je promatrao, iznenada se začuje silni grcaj i kašaljte navala vode. Dijete je i dalje bilo sivo, ali se pomaknulo, atrenutak zatim otvorilo oči i pogledalo svog oca. Isprve mu pogledbio zamućen, a tada uze plakati, dok je Bili položio svoje lice uznjegovo i jecao držeći ga u naručju: — O, dijete moje... O, dijetemoje... Tommy... Volim te...

—To... Ja... — dječak se zagrcne i povrati golemu količinu vode,no ambulantno se osoblje već stalo brinuti za njega i bilo je jasnoda će biti sve u redu. Činilo se da je zadobio brojne modrice, ukosi mu bilo blato i ogrebotine preko cijelog tijela, ali bio je živ.Grozničavo je zadržavao pogled na Billu, a kad je prestao povraćati,progovorio je. Čuvši njegove riječi, Billovo je srce gotovo zastalo:—Gdje je... Adrian? — Adrian. O, moj Bože! Okrenuo se, iznenadashvativši da je nigdje nije vidio, i tada ugleda ljude kako dižu izvode njezino ovješeno tijelo.

—Pripazite na njega! — kazao je Bili jednom od ljudi koji sustajali blizu dječaka i u dva se skoka našao pokraj nje, no izgledalaje kao da je mrtva. Bila je blijedosiva, a na jednoj joj ruci i nozibile duboke posjekotine. No naročito je užasavao izgled njezina lica.Podsjetilo ga je ono na prometnu nezgodu što ju je jednom vidioi na ženu koja je već bila mrtva u automobilu kad mu se približio.—O, moj Bože učini nešto! — molio je, ali ga nitko nije čuo. Ambulantno joj je osoblje pokušavalo povratiti disanje, no ona nijedavala znakove života.

Je li ona vaša supruga? — upita ga netko žurno, a on staneodmahivati glavom, a potom potvrdno kimne. Bilo je to jednostavnije negoli objašnjavati situaciju. — Ona je spasila dječaka —objašnjavao je čovjek. — U narednoj bi sekundi bio zamaknuo podstijene. Ona ga je držala na površini, sve dok ga mi nismo uhvatili,ali mislim da ima povredu na glavi. — Krv je šikljala iz posjekotinena njezinoj ruci. Bili je užasnuto promatrao mnoštvo krvi posvuda.

Da li diše? — pitao je Bili. Četvorica se muškaraca naginjalanad njeno tijelo i, dok ju je Bili promatrao, suze mu se stadoše

kotrljati niz obraze. Poginula je pokušavajući spasiti njegova sina... Spasila gaje... Ljudi su joj pokušavali povratiti dah, ali bez uspjeha. Iznenada se ponovno začuše sirene i dvojica muškaraca doviknuše vozaču:

Osjetili smo kucaj srca. — Začuo se tihi uzdah, no i daljeje izgledala strašno, dok su joj bolničari nastavljali davati umjetnodisanje te najposlije pobjednički pogledali Billa: — Ponovno diše.Odvest ćemo je u bolnicu. Želite li poći s nama?

Da. Hoće li se oporaviti? — upitao je i grozničavo pogledaou pravcu mjesta na kojem je ostavio Adama.

To još ne znamo. Ne znamo kakva joj je povreda glave, aizgubila je mnogo krvi zbog povrede na ruci. Posjekotina je posveblizu arterije. Težak slučaj. — Bolničar je otvoreno gledao u Billadok je tvrdim zavojem podvezivao žilu. U tom je trenutku Adamdotrčao do njega, i nadalje plačući, stisnuo se uz oca, dok subolničari unosili Tommva na nosiljci u ambulantna kola. Bili jeuskočio za njim, a netko pomogao Adamu da uniđe i dodao mupokrivač; dva su bolničara unijela nosiljku na kojoj je ležala Adrian.I dalje je bila mrtvački blijeda i na licu joj bila maska za kisik. Bilije kleknuo pokraj nje.

Je li mrtva? — upita Adam žalosnim glasom, dok je Tommyizbezumljeno piljio u nju. U kosi mu još bilo lišće, a jedan mubolničar trljao ruku, dok je Bili odmahnuvši glavom odgovorio naAdamovo pitanje. Nije bila mrtva, ali je jedva disala.Za deset minuta, stigli su do bolnice, dok se Bili molio milujući

joj lice. U dva su se navrata bolničari nagnuli prema njoj i vidio je da im se nije svidjelo to što su ugledali. Ispred odjela za hitni prijem već je čekala ekipa liječnika. Iznijeli su Tommva, a Adam je skočio iz kola hitne pomoći. Činilo se da su svi u šoku, a neka

se starija bolničarka umirujuće obratila Billu:—Ja ću biti s dječacima, kako biste vi mogli ostati uz suprugu.

Ne brinite za njih. Pronaći ćemo nešto tople odjeće; neko vrijemetreba brinuti o njima. Bit će sve u redu. — Kimnuo je djeci i kazaoda će se brzo vratiti. Dok je trčao prema zgradi u koju je osobljeunijelo Adrian, mrvio je šljunak pod nogama.

— Gdje je? — pitao je čim se našao unutra. Svi su znali nakoga misli, jer je ona u tom trenutku bila pacijent u najkritičnijemstanju, pa mu bolničarka pokaza prsma vratima na zamah, a on

se, gotovo u istom trenutku, probio kroz njih. Našao se u savršeno opremljenoj operacijskoj dvorani namijenjenoj hitnim slučajevima, a unutra bila tisuća dugmeta i brojčanika, mnoštvo zasljepljujućih svjetiljaka i tucet ljudi u zelenim haljecima, užurbanih oko nepomična tijela. Izgledalo je da rade deset tisuća stvari odjednom, a promatrali su šest monitora i aparata s kodiranim znakovima koje on nije razumio. Nalikovalo je to prizoru iz filma znanstvene fan-tastike. Osjetio je kako mu se uutrašnjost grči. Još mu nije bilo sjelo što se zapravo dogodilo. Znao je tek da se s Tommvem zbilo nešto strašno, da ga je ona spasila ne pitajući za cijenu te će joj, ako pozivi, biti zahvalan cijeloga života. No u tom je trenutku to bilo malo vjerojatno. Ta žena koju je jedva poznavao, djevojka u koju se zaljubio, ležala je ovdje u grdnoj mori nalik na prizore u lošim filmovima strave.

—Što se događa? — pitao je neprestance, no svi su bili odvećzaposleni da bi mu odgovarali. Vidio je kako su joj počeli zašivatiruku, dali transfuziju intravenozno, radili EKG, no ona je i daljebila siva i nesvjesna, a on joj se nije mogao približiti. Bilo je previšeljudi oko nje, povreda je bila prevelika i bilo je mnogo toga štoje valjalo uraditi u pokušaju da se spasi.

Najposlije, gotovo mu je pozlilo od promatranja svih tih radnji, a jedan mu liječnik priđe i upita ga može li na trenutak izići.

Hoćete li, možda, sjesti? — Primijetio je kako očajno Biliizgleda, a Bili se zahvalno srušio u stolicu, misleći na ono što seodigravalo u drugoj prostoriji, o očajničkoj borbi za život, za kojuse činilo da je izgubljena.

Što se događa? — pitao je isponova i ovaj put dobio odgovor.

Kao što zacijelo znate, vaša se supruga gotovo utopila. Mnogojoj je vode ušlo u pluća i izgubila je mnogo krvi zbog posjekotinena ruci. Povrijedila je arteriju, a samo to može biti kobno. Morada je udarila u nešto silno oštro ispod površine vode. Osim toga,izgleda da je zadobila snažan udarac u glavu. U početku smo seuplašili daje riječ o lomu, ali, srećom, nije. Vjerujemo daje zadobilapotres mozga, a sve još poprilično komplicira njezino stanje.

— Kakvo stanje? — Izgledao je užasnut i zbunjen. Njezinozdravstveno stanje bilo mu je posvemašnja tajna i jedino što muje palo na pamet bilo je nešto poput dijabetesa. — Hoće li preživjeti?

To još ne znamo. — Sada je liječnik još ozbiljnije pogledaoBilla. — S obzirom na ozbiljnost povreda, postoji mogućnost da izgubi dijete. — Bili se zapanjeno zagledao u njega.Dijete? — Bio je posve zbunjen i osjećao se poput glupana.

Naravno — nastavi liječnik, pretpostavivši da je on u šoku,pa je izgubio sjećanje zbog toga što je gotovo ostao bez sina, a jošje postojala opasnost da izgubi i trudnu suprugu. — Vjerojatno je,pa... četiri, četiri i pol mjeseca noseća.Ja... Naravno... Ja... Tako sam zbunjen... Ja... — Bilo je tosumanuto. Zašto je kazao da je ona njegova supruga? I zašto setako osjećao? Zašto se stvarno osjećao kao da je ona njegovasupruga i kao daje riječ o njihovu djetetu? I zašto mu, za ime Boga,ona to nije kazala? Osjećao se kao da je doživio još jedan šok.Liječnik mu je rekao da ostane gdje jest. Kazao je da ide daljepregledavati Adrian i da će ga smjesta izvijestiti nastupi li ikakvapromjena.

Dugo je sam sjedio, pokušavajući shvatiti što se, zapravo zbilo i što je netom čuo, ali prilično dugo nije u tome uspijevao. Nije shvaćao što se dogodilo sve dok se iznenadno mali djelići slagalice nisu stali uklapati... Njezin silni apetit... Činjenica da je uočio kako se malko udebljala otkad ju je upoznao... Ali, što je bilo mnogo važnije, činjenica da ju je Steven napustio... Ali zašto, zar zbog toga što je čekala dijete? Mora da je on pravo kopile, Bili je mislio u sebi. To je objašnjavalo zašto se ona neprekidno nadala da će se on možda vratiti, a vjerojatno i to što je još nosila vjenčani prsten... A bio je to i razlog zašto je odbijala da se upusti s njim u ljubavnu vezu. Iznenada, sve je dobilo smisao. Izuzev činjenice da bi sada mogla izgubiti dijete. Četiri i pol mjeseca opasno je razdoblje... A i sama bi mogla umrijeti, što je neusporedivo gore. Osjećao se kao da će mu prepuknuti srce kad mu se sporo približavao drugi liječnik. Izgledao je prijeteće, dok je Bili uputio prema njemu svoj pogled, plašeći se onoga što će mu reći.

—Uradili smo sve što smo mogli. Sada diše, a dobila je i jedinicukrvi. Udarac je bio snažan, ali možda ne fatalan; lubanja nijeslomljena... No, valja pričekati. Još je u nesvijesti. — Bili je dobroznao da bi sada mogla pasti u komu i umrijeti. To se ponekaddešava. — Ne treba se nužno plašiti trajnog oštećenja, ukolikooreživi. Pitanie ie. hoće li. Na nieea. zasad, nemamo odgovora.,..., ,

A dijete? — Sada se on osjetio odgovornim za dijete. Zanjih oboje. Želio je da oboje žive. Želio ih je oboje... Ili barem samonju... Bilo što... Ali samo da ne umru... Gledao je u liječnika čekajućiodgovor na svoje pitanje.

Trudnoća zasad nije ugrožena. Neprekidno je uključenmonitor i izgleda da je sve u redu. Pratimo kucaje srca fetusa.

Hvala Bogu. — Bili je ustao, očekujući još neku obavijest,ali nije je bilo. Jedino će vrijeme pokazati. — Smijem li je vidjeti?

Naravno. Zasad ćemo je ostaviti gdje jest, dok ne budemovidjeli kako stvari napreduju. Ona je još težak slučaj. Kad se stanjepopravi, premjestit ćemo je na interni odjel. — Bilo je to teško povjerovati. Prije nekoliko sati ona je pripremala jaja sa slaninom, asada je bila na ivici smrti, nakon što je spasila Tommva.

Je li s mojim dječakom sve u redu?Nisam ga još vidio. Ali, posljednje što sam čuo, bilo je daon i njegov brat ručaju na pedijatrijskom odjelu — nasmiješio seBillu. — Mislim da će biti sve u redu. Dječak je imao sreće. Kolikosam shvatio, spasili su ga jedino njezina pribranost i junaštvo. Vrloje krhka žena, i upravo je začuđujuće kako gaje uspjela držati. Morada je za to vrijeme povrijedila ruku... — I zadobila udarac u glavu..'.Gotovo se utopila... Umalo izgubila vlastito dijete..., a da se nitrenutka nije skanjivala, iako je znala daje trudna. On joj je dugovaosve. Bude li poživjela da joj to nadoknadi.

Otišao je nakon toga u odjel hitnog prijema i sjeo pokraj nje. Izgledalo je kao da su svi dijelovi njezina tijela uključeni u nekakve aparate, a maska za kisik skrivala joj dio lica, no on nježno uze njezinu ruku u svoju i poljubi joj prste. Gnjatovi su joj bili pov-

rijeđeni i pomodrjeli, a ispod noktiju još je bilo zemlje. Mora da se ogorčeno borila da spasi dijete.

—Adrian... — šaptao je njezinom nepomičnom liku. — Ljubimte, draga. Zavolio sam te čim sam te ugledao. — Iako možda nikadane bude imao prilike da joj to kaže, odlučio je da to učini sada,čula ga ona ili ne, a možda ga i čuje, ali to ništa ne mijenja. —Odmah sam te zavolio, prve noći kad sam te susreo u samoposluzi,kad sam te gotovo oborio... Sjećaš li se toga? — Smiješio se, doksu mu suze tekle niz lice i iznova joj ljubio prste. — A volio samte i narednog puta, kad sam te sreo na parkiralištu ispred stambenogbloka. SieĆaŠ li se tO2a? Mislim da ie bila nedielia nintrn Pa i

onda kad sam te sreo pokraj bazena... Volim te... Volim sve u vezi s tobom... I dječaci te vole... Adam i Tommy. Oni žele da ozdraviš. — Nastavio joj je govoriti snažnim, blagim glasom, nježno držeći njezinu ruku u svojoj. — A volim i tvoje dijete... Tako je pravo... A ako ti želiš dijete, želim ga i ja... Želim tebe i dijete, Adrian. Oboje... A dijete će biti dobro... Tako je rekao liječnik. — Potom joj je promatrao lice, pričinilo mu se da je trepnula, ali, kad ju je pažljivije pogledao, shvati da mu se prividjelo.

Izgledala je jednako bezizražajno. Dugo joj je govorio, nježno je zovući po imenu. I govoreći joj koliko voli nju i dijete. Potom položi ruku na mjesto gdje se nalazilo dijete i osjeti malu izbočinu koju prije nije zamijetio, o kojoj mu ona nikad nije govorila, te je kazao i djetetu da ga voli i neka se drži, jer će, u protivnome, ražalos-titi mnoge ljude. — Tako treba... Ne misliš, valjda, da je tvoj mališa prošao kroza sve to da bi sada digla ruke od njega, zar ne? I zato, se opusti... Hoćeš li, Adrian? Reci djetetu da se opusti... — Potom joj je nježno poljubio obraz i još joj neko vrijeme govorio, dok ga je s dovratka promatrala jedna od bolničarki. Još nikad nije vidjela nekoga tako izbezumljenog i nikad čula da netko tako govori supruzi. Slušajući, pomislila je kako je Adrian beskrajno sretna što ima muškarca koji je toliko voli. I dok ih je promatrala, ugleda na monitoru nešto što joj privuče pažnju. Nabrala je vjeđe i ušla u pros-toriju, a, dok se približavala, Adrian se okrene prema Billu, otvori oči i potom ih odmah sklopi. U trenutku čistog užasa, on pomisli da je izdahnula i ispusti gotovo životinjski žalobni krik, ustane te gledaše dolje u nju tjeskobno. No ona tada iznova otvori oči, a bolničarka provjeri znakove života i nasmiješi joj se, a i Bili se smiješio, istodobno plačući. Više nije mogao govoriti. Ona mu je presjekla dah, a bio je toliko ganut da je počeo drhtati.

— Imali ste mnogo sreće — kazala joj je bolničarka. — Vaš mali dječačić je jako dobro. Upravo sam mu dala lizaljku. — Pogledala je Billa ohrabrujuće. — A vaš je suprug dobro uradio što vam se cijelo vrijeme obraćao. — A tada se prisjetila, pogledavši na ultrazvuk, i pogledala u Adrian. — A i vaša je beba dobro. Kazali bismo da će sve biti u redu. Kako se osjećate, gospođo Thigpen?

Ona pokuša snimiti masku za kisik, a bolničarka joj u tom po-mogne. — Ne baš dobro — promuklo se oglasila. Ispraznili su joj želudac i sada je bila promukla i osjećala očajnu mučninu i silnu

bol. Posljednje čega se sjećala bilo je da je uranjala u nekakvo mekano i toplo mjesto, u trenutku kad je udarila glavom o stijenu i stala tonuti.

— Razumljivo da vam nije dobro. — Bolničarka se nasmiješilai malko joj podnimila glavu. — Dobrano ste se udarili u stijenu iuz to još progutali mnogo vode. Ali, kazali su mi da ste se izvrsnodržali. Spasili ste svoga malog sina. Uspjeli ste! — Adrian se nasmiješila, a Bili je najposlije došao do daha gledajući je zahvalnokroza suze i dalje je čvrsto držeći za ruku.

Adrian, spasila si Tommva. — Zajecao je, nagnuo se i poljubiojoj obraz. — Mala, spasila si ga.

Tako mi je drago... tako sam se bojala... ne bih ga više dugomogla držati... — Bili se još sjećao ovješena tijela i sivoplava licakad su ga ljudi uhvatili tik ispod površine vode. — Struja je bilastrašna... bojala sam se da ne trčim dovoljno brzo... — Oči joj senapuniše suzama, ali bijahu to suze olakšanja i pobjede, dok ječvrsto držala Billovu ruku u svojoj, a bolničarka se tiho iskrala izsobe da bi obavijestila liječnika o tome koliko se njezino stanjepoboljšalo. A tada se Bili sagnuo do nje i prošaptao:

— Zašto mi nisi kazala za dijete?Nastupi duga tišina dok ga je gledala, zahvalna što je tu, očiju

ispunjenih ljubavlju spram njega, protiv koje se borila gotovo od trenutka kad ga je ugledala. — Mislila sam da to ne bi bilo pošteno spram tebe. — Počela je plakati dok je to govorila, a on je nježno poljubi i odmahne glavom:

To ne bi ništa izmijenilo. — Nasmiješio se i sjeo pokraj njene skidajući pogleda s njezina lica. — Priznajem, malo je neobično,ali, dodavola, zar doista misliš da čovjek koji zarađuje za život pišućisapunske serije ne bi to bio kadar razumjeti? — Nasmiješila se ipotom zakašljala, dok ju je on pridržao a zatim blago spustio najastuke. — Iskreno govoreći, Adrian, laknulo mi je. Bojao sam se

da je onaj tvoj apetit trajan. — Nasmijao se i potom uzdahnuozabrinuta izražaja.Je li s djetetom sve u redu?Kažu da jest. Morala bi sada neko vrijeme mirovati. Inače,bebe su vrlo otporne. — Sjećao se kako je Leslie jednom nezgodnopala dok je bila prvi put noseća, a on gotovo doživio srčani udardok ju je gledao kako padaniza stube, ali, naioosliie. sve ie dobro

prošlo. Potom se sjetio nečega što je želio upitati Adrian: — Je li to razlog zbog kojega te Steven napustio? — Htio je to odmah saz-nati. Ako je to istina, neoprostiva je, a dok je ona još bila u nesvijesti, pomislio je da je to možda bio razlog njihova razdvajanja.

Ona tiho potvrdi glavom: — Nikad nije želio djecu i prepustio mi je izbor. On ili dijete. — Stala je plakati ponovno pomislivši na to i potom se očajnički uhvatila za Billa: — Pokušavala sam... ali nisam to mogla uraditi. Pošla sam pobaciti, ali naprosto nisam mogla. Zbog toga me on ostavio.

— Krasan čova!—Vrlo je odlučan kad je o tome riječ — pokušavala je objasniti,

a Bili je žalostivo gledao.

I to mi je neko stajalište! Momak se rastaje od tebe zbogtoga što čekaš njegovo dijete. Je li mu uopće jasno da je dijetenjegovo ili i u to sumnja?Ne, zna da je njegovo. Njegov mi je pravni zastupnik uputiodopis kojim se on odriče svakoga roditeljskog prava, pa ni dijeteni ja ne možemo ništa od njega potraživati. Zapravo, dijete će bitivanbračno.

Odvratno!Tada ona ponovno uzdahne: — Ali, možda će promijeniti

mišljenje... možda kad ga jednom ugleda. — Tada on shvati u čemu je bio problem. Ona se još nadala da će se Steven vratiti, ako ni zbog koga a ono zbog djeteta. Potom je upita još nešto što je silno želio saznati:

—Adrian, jesi li još zaljubljena u njega? — Dvoumila se priličnodugo a potom zanijekala glavom gledajući u Billa.

Ne — kazala je mirno. — Nisam. Ali, dijete ima pravo nasvog oca.

Ako se poželi vratiti hoćeš li ga prihvatiti?—Možda... zbog djeteta... — Zatvorila je oči. Osjećala se mučno

i iscrpljeno, a Bili ju je motrio, rastužen zbog onoga što mu je netomobznanila, ali i zahvalan s njezine iskrenosti. Bila je to jedna odstvari koje je volio na njoj. Nije vjerovao da će se Steven vratiti sobzirom da je ispunio dokumente kojima se odriče djeteta i namjeravao se rastati. Momak je očevidno sišao s uma. No, bilo je jed-j jnako nrp.virlnn (\'A nna ncip s* np čfn Avicniip* nipmn i

odnos, pa makar se ona ponečega i odrekla. Bila je takve prirode. Pokušavajući spasiti Tommva, bila je spremna izložiti opasnosti i svoj život i život djetata. Bila je ona za sve ili ništa. Ležala je zat-vorenih očiju i neko vrijeme nijedno nije govorilo, a tada ona iznova pogleda Billa, zabrinuta što on o tome misli: — Mrziš li me?

Što ti pada na pamet? Kako možeš reći takvo što? Upravosi mi spasila dijete. — I to gotovo platila životom. Primaknuo se inježno joj dodirnuo pomodrio obraz: — Volim te, Adrian. Moždanije vrijeme i mjesto da to kažem, — govorio je blago — ali volimte. Čak i više, zaljubljen sam u tebe. Osjećam to već dva mjeseca,možda i tri. — Poljubio joj je ruku i prste. Bojao se daje ne povrijedikad bi je ozbiljno poljubio.

Nisi ljut zbog djeteta? — U njezinim se očima zaiskriše suzekad ga je to zapitala.

Kako bih se mogao ljutiti na dijete? Mislim da je divno tošto si uradila. Veoma si hrabra i nevjerojatno snažna, dobra, krasnažena. I mislim da je izvanredno što očekuješ dijete. — Bila je toprva lijepa riječ što ju je itko izgovorio u vezi s njezinom trudnoćom, izuzev Zelde, a Stevenovo ju je ponašanje toliko povrijedilo da suje Billove nježne riječi rasplakale. On joj je nježno otirao oči dokje jecala i pokušavala mu objasniti svoje osjećaje. Tromjesečno nastojanje da privoli supruga na dijete, odluka da se sama nosi s trudnoćom strahovito su je emocionalno i psihički iscrpili, i sada jeustava popustila.

Samo se opusti. — Silno se uzbudila i Bili se ustrašio da bijoj to moglo naškoditi. Već je bila pretrpjela silni šok. — Sve ćebiti u redu. Slažeš se? — Odmaknuo joj je kosu s lica i

nježno jepomilovao. Ona je izgledala poput djeteta koje su istukli i štucalaje poput djevojčice koja je netom plakala. — Imat ćeš svoje dijetei bit će prekrasno. — Nagnuo se prema njoj i oprezno, veoma oprezno poljubio joj usne a na oči mu navriješe suze. — Volim te, Adrian...toliko te volim... tebe i dijete. — A ljepota se nahodila u tome štoje to uistinu i mislio.

KJako to možeš reći? — Steven ju je napustio zbog djeteta,a Bili, koji ju je jedva poznavao, govori joj da je voli. — Dijete čaknije ni tvoje.Da barem jest — kazao je iskreno i pogledao dolje prema

će jednoga dana, posluži li me sreća, i biti moje. — Tada se nove suze stadoše kotrljati niz njezino lice, ali nije izustila ni riječi, već je tek čvrsto stezala njegovu ruku u svojoj i, zatvorivši oči, potvrdila glavom. Držeći njegovu ruku, utonula je u lagani san a on se zagledao u monitore. Bolničarka je nekoliko puta ulazila u sobu i sada ga uvjerila da je sve u redu. Nakon nekog vremena, on je otišao da bi obišao dječake. Tommy je također spavao. Zaspao je, ali dobro je izgledao. Dali su mu glukozu i redovno mjerili temperaturu i, prema mišljenju liječnika, mogao je poći kući predvečer istoga dana. Adam je pak gledao stare crtice.

— Kako smo, momče? — upita Bili sjedajući pokraj njega utelevizijskoj sali, dok je kroza staklo mogao promatrati usnulogTommva.

Kako je Adrian? — upita Adam zabrinuto, ali Bili je izgledaotako opušteno, pa je znao da je sve u redu. A i bolničarka mu jejoš davno kazala da je njegova »majka« dobro. Nije je ispravljao,jer je bio dovoljno star da uvidi kako je tako jednostavnije.

Spava, ali joj je bolje. — Bili je cijelo poslije podne razmišljaošto bi trebalo uraditi. Mislio je da ne bi bilo preporučljivo za njuda odmah krenu na put, posebice s obzirom na trudnoću, ali takođerje mislio da nipošto ne bi smjela logorovati. Trebao im je tjedandana u raskošnu hotelu, malo sunca i mnogo sobne posluge. — Štomisliš o tome da odsjednemo u hotelu, umjesto da se vraćamo nalogorovanje? — Nije želio razočarati dječake, ali se sada i spramnje osjećao odgovornim, posebice nakon svega što je uradila zaTommva. Dan se za sve mogao tragično skončati i Bili je bio uvjerenda samo njezinoj brzoj reakciji i bespoštednu naporu valja zahvalitišto je Tommy još medu njima. Za to će joj cijelog života biti zahvalan. No sada je valjalo misliti i na Adama, jer se činilo da

je ion malko potresen. — Hoćeš li biti silno razočaran što ovo ljetovanjeneće biti naročito pustolovno?

No Adam spremno zaniječe glavom: — Jedino mi je drago da su oboje dobro. Morao si je vidjeti, tata. Trčala je poput munje kad je Tommva stala nositi struja. Siguran sam da se uspjela spustiti niz rijeku prije no što je njega struja nanijela do tog mjesta, pa ga je zato i uspjela uhvatiti, ali to tada nisam shvaćao. I, uspjela je. Ali, bilo je strašno. — Gušio se dok je izgovarao te riječi. —

„;____1____________x„1!

Ona ga je samo gurala ispred sebe, prema gore, a na mjestu na kojemu su se nalazili, struja ju je vukla pod površinu vode. Kako bi ona Tommya povukla prema gore, nju bi struja odvlačila nadolje. Bilo je strašno... — Zarinuo je glavu Billu na grudi i on je dugo grlio sina.

Tommy se nije smio udaljiti od nje. Što mu je, do vraga,palo na pamet?

Mora da je gledao splavare. I, dok ih je promatrao, pao jeu vodu.

—Morat ćemo o tome popričati kad se probudi. — Nakon nekogvremena, Bili je pošao promotriti usnulo dijete, ali njemu se uobraze vratilo rumenilo, a disanje i temperatura bili normalni.Izgledao je lijepo i jedva da je imao pokoju ogrebotinu. Teško jebilo povjerovati da je to ono isto dijete koje je samo prije nekolikosati bilo modro. Bili je znao da to neće zaboraviti dok god budeživ.

Nakon toga obavio je nekoliko telefonskih razgovora, pridržao prostrani apartman u raskošnu hotelu, vratio se da pogleda Adrian i popriča s liječnikom. Ona je i dalje spavala i liječnik je kazao da je bolje da spava. Valjalo je obaviti još poneki zahvat i liječnik je kazao da bi možda narednoga dana mogla napustiti bolnicu, ukoliko sve bude kako treba. Željeli su provjeriti da nije slučajno dobila upalu pluća, ili da nisu nastupile neke poteškoće s djetetom.

No, po svemu sudeći, činilo se da se ona dobro oporavlja.

Bili je rekao da će se brzo vratiti, pošao do Adama da ga o svemu obavijesti i potom se biciklom odvezao do logorišta, drhteći dok je gledao oko sebe i razmišljao kako se još istoga jutra život činio posve bezbrižnim i jednostavnim. A sada su dvije osobe koje je volio gotovo izgubile život... tri, uračuna li se i dijete. Oćutio je štovanje i zahvalnost i osjetio olakšanje kad je sve stvari spakirao i povezao se u hotel. Ondje ih je čekao apartman sa dvije kupaonice i on smjesta odluči da će spavati na kauču. Želio je Adrian cijele noći držati na oku, i biti siguran da će je čuti bude li ga pozvala. Radije bi spavao s njom u istoj sobi, ali strašio se da bi to moglo zbuniti dječake.

Čim je odložio stvari, vratio se u bolnicu i zapanjio se kad je

Gdje si bio? — upita ga Tommy. Više nije imao igle u rucii izgledao je posve zdrav dok mu je Adam govorio da ne jede pireprstima. Dječji je odjel bio gotovo prazan. Bilo je tamo jedno dijetesa slomljenom nogom, drugo sa slomljenom rukom, jedno koje jepretrpjelo saobraćajni udes, ali valjalo je tek ušiti nekoliko štihovai njegovati modrice, te Tommy koji je preživio utapljanje u rijeci.Većina ostale djece bila su starija i razgovarala su među sobomza vrijeme večere.

Rezervirao sam nam sobe u hotelu — objasni Bili. — Cijeloposlijepodne sam dolazio da te vidim, ali ti si stalno spavao. — Nagnuo se prema dječaku i poljubio ga iznenada osjetivši da je gladan.Nije ništa jeo od doručka što ga je toga jutra pripremila Adrian.

Je li s Adrian sve u redu? — Tommvevo se lice naoblačilood brige, ali Bili ga brzo umiri:

Bit će sve u redu. Brinula se za tebe. Udarila se pokušavajućitebe spasiti. Da ne zaboravim, mladiću, a što si, molim te, misliokad si otišao iz plićaka i udaljio se bez ostalih? — Djetetu se očiraširiše i ispuniše suzama. Dobro je znao koliko je skrivio i biodovoljno star da bi shvaćao kako se njegovom krivnjom Adrianumalo utopila i trpio je silnu grižnju savjesti.

Žao mi je, tata... časna...

Znam da jest, sine.

Mogu li je posjetiti?

Možda sutra. Izvukla se. Nadam se da će je sutra pustiti ida ćemo je moći povesti u hotel.

Mogu li ja danas izići?

Vidjet ćemo. — On bi bio rado proveo noć pokraj Adrian,

ali nije želio dječake ostavljati same u hotelu, a Tommy bi zacijeločak i u bolnici želio da otac bude uz njega. Već su im kazali daAdam ne može prenoćiti u bolnici, jer nije pacijent. Stoga nije biloizbora, pa je Bili morao djecu odvesti u hotel i tek narednoga danadoći u bolnicu da obiđe Adrian.

Kad se vratio da joj to kaže, ona nije imala ništa protiv. Bila je tako iscrpljena od opasnosti kojima je bila izložena toga dana, te je jedva uspjela progovoriti s njim prije no stoje ponovno utonula u san, a bolničarka mu savjetovala dai ode.

—Neće ni znati da ste otišli, a ja ću joj sve objasniti kad seprobudi — obećala je bolničarka — a, ako poželi, može vas nazvati.— Bili ostavi broj hotela i vrati se dječacima, da bi sat poslije oniskakali po krevetima, gledali televiziju, a Tommy naručio da muu sobu donesu sladoled od čokolade. Teško je bilo povjerovati daje toga jutra jedva ostao na životu.

Bili ih je okupao i odveo u postelju, a potom se ispružio u sobi namijenjenoj Adrian i osjetio se posve iscrpljenim. Nije pamtio dana u životu koji mu je bio toliko težak. Neprestano mu se prividao stravični prizor dvaju tijela, bolničkog osoblja i izletnika što su se borili da ih vrate u život... sirene... zvukovi... pogled na njihova lica. Znao je a će mu se taj prizor godinama prividati u noćnim morama, a pomislivši na Adrian, oćutje da mu nedostaje i da želi biti uz nju. Toliko joj je toga želio reći, toliko toga su tek trebali otkriti, uraditi zajedno... a bilo je tu i dijete. Znao je jedino ono stoje pretpostavio liječnik, ali nije imao pojma kad bi se trebalo roditi. Bilo je nev-jerojatno kako je iznenada u njegov život ušlo još jedno ljudsko biće... nada u buduću sreću. Volio ju je i prije, ali je sada znao da je voli upravo dvostruko. I dok je ležao razmišljajući o njoj, zaz-voni telefon.

Molim? — glas mu je bio promukao od duge šutnje i ležanja, ali nasmiješio se čim je čuo njezin glas. Bila je to Adrian; zvala je iz bolnice. Probudila se i nedostajao joj je upravo kao što je i ona njemu nedostajala. Od toga jutra, između njih se razvila još jedna čvrsta spona.

Gdje si?

Ovdje, u tvom krevetu — kazao je smiješeći se — želeći dasi i ti ovdje. — S obzirom na suzdržanost njihova odnosa, bila jeto prilično smiona izjava, ali nadao se da ona neće zamjeriti nakonsvega kroza što su prošli. On je gotovo osjećao kao da su u brakui ona mu upravo obznanila da očekuju dijete.

Čuješ li kakvog medvjeda? — zadirkivala je dok joj je glasjoš bio prepukao ali nešto snažniji.

Ni medvjeda ni kojota. — S obzirom na cijenu što ju je platioza apartman u hotelu, ovdje bi se jedino mogao čuti sušanjkanadskih kuna zlatica i rolls — rovcea. — Ali, osamljen sam bez

tebe — kazao joj je.

— I ovdje je samotno. — Mrzila je što je u bolnici i doista jojje on nedostajao. — Kako su dječaci?

—Spavaju, nadam se. Prije sat vremena, odveo sam ih u postelju.A ako ne spavaju, ne zanima me. — Bio je on gotovo jednakoumoran kao i ona. I potom, nježno se osmijehnuvši, upita: — Kakoje beba?

— Dobro, pretpostavljam. — Bilo joj je malko neugodno danjemu govori o tome. Sve joj je bilo tako novo. Sve te mjesece hinilaje da nema djeteta, a sada se ono iznenada našlo u središtu njihovepažnje. — Sve je to tako neobično. Nisam se još naviknula.

—Naviknut ćeš se s vremenom. Usput, kada bi se dijete trebaloroditi?

Početkom siječnja. Desetoga.

Upravo na moj četrdeseti rođendan. Zapravo rođendan mije na Novu godinu.

Zvuči veselo.

Tako je i s djetetom — kazao je blago. — Tako dugo nisamrazmišljao o malim bebama. To me podsjeća na vrijeme kad suTommy i Adam bili mali. Bili su tako zgodni. A i ovo će biti, budeli nalikovalo na tebe. — Nije mogla vjerovati ušima. Čovjek koji jebio otac djetetu napustio ju je u bijesu, a ovaj muškarac, gotovopotpuni stranac, kojega je upoznala jedva prije tri mjeseca, uzbuđenje zbog njezina djeteta. Iznenada se osjetila tako zaštićenom, takosretnom i toliko manje osamljenom.

Zašto si tako dobar prema meni? — Što je on želio? Hoćeli je povrijediti? Naprosto nije bilo moguće da je toliko drag. Iliipak jest?

Zbog toga što ti to zaslužuješ.

Ona se nasmije: — Koristiš me naprosto da bih ti poslužila kao prijedložak za tvoju seriju. — A smijala se i dalje sjetivši se na ap-surdnu podudarnost između nezakonite trudnoće u seriji i svoje vlastite bebe.

— Stvarno, gospođo Tovvnsend, vi ulijevate stvarima životnost.Ili, da vas oslovim nekim drugim imenom? — Nije bio siguran nam-ierava li ona Dromiieniti ime. ,______ ________.....______..........

Djevojačko mi je ime Adrian Thompson. — As vremenomće ga ponovno morati prihvatiti, s obzirom da dijete nije moglodobiti prezime Tovvnsend, ali to je još bilo daleko. — Jedva čekamsutrašnji dan. Ovdje je tako turobno.

Pričekaj da vidiš svoju hotelsku sobu.

Jedva čekam. — Osjećala se kao da odlazi na medeni jesec,izuzev što je još primala infuziju i što su joj kroz tanke cijevi u nosui nadalje davali kisik, lice i ruke joj izgledali kao da je bila u ratus mačkama, a sjećala se da joj je neke ogrebotine zadao i Tommy.Bio je to nevjerojatni dan, čudo koje ih je svih dotaknulo i svi subili malko usplahireni njegovim sretnim ishodom. A iz svega je jošuz to proisteklo i poneko dobro. Bili je saznao da ona čeka dijete.I nije je ostavio... i... nasmiješila se u sebi... čak joj je rekao da jevoli.

Vidimo se sutra. Pokušaj se sada malko odmoriti — kazaojoj je nježnim šapatom. Bilo je kasno i činilo se da je cijeli svijetutihnuo. — Nedostajat ćeš mi...

—I ti ćeš meni nedostajati, dragi — šapnula je iz svoje bolesničkesobe na internom odjelu.

— I, ne zaboravi — podsjetio ju je uza smiješak — koliko tevolim.

20.

Narednog je jutra Bili došao po Adrian u bolnicu, a poveo je sa sobom i dječake. Donijeli su cvijeće, balone i veliki natpis »HVALA!« koji je Tommy po svaku cijenu želio sam nositi te je, dok su pratili Adrian do automobila, izgledao poput jackpota u kasinu. Adrian je još bila prilično nesigurna na nogama, pa su se uputili u hotel kako bi ona mogla počinuti. Bili ju je okružio jas-tucima i smjestio u ležaljku na terasi apartmana. Nje se dojmila raskoš soba i u povjerenju je priznala Billu da je to ljepše od logorovanja. Nasmijao joj se umjesto odgovora i kazao da bi mnogi učinili svašta samo da ne moraju spavati ispod šatora, a da se ona doista potrudila. U samo jednome danu nije izgubila život, spasila je Tommvev i priznala da je trudna.

Naručili su da im ručak posluže u apartmanu, a potom je Bili otišao s dječacima u pecanje. Uhvatili su tri ribe i donijeli ih u hotelsku kuhinju kako bi ih očistili i pripremili. Sve je teklo savršeno glatko.

— Sviđa mi se ovo logorovanje — prizna Adrian kad su nakon nekog vremena pristigli pladnjevi s objedom, vjerojatno s ribama koje su dječaci ulovili, u ukusnu umaku od limuna i maslaca. Bili i dječaci su doista bili uvjereni da su to njihove ribe, iako je Adrian u to sumnjala. Nakon toga, gledali su na televiziji stare filmove i svi rano pošli u postelju. Cijele se noći Adrian budila misleći da je čula neke zvukove, a to je bio Bili koji se svaki čas naginjao prema njoj da bi provjerio je li joj dobro i pitao je treba li nešto. Narednog

^.Olala^ 11itl*' » TO

Ne moraš brinuti, dobro sam.

Hoću se u to uvjeriti. Tek si jučer izišla iz bolnice. — Bioje poput majke — koke, a ona je držala da je to izvanredno i sviđalajoj se njegova skrb.

Osjećam se izvrsno. — Ali, on je primijetio dok je prolazilasobom da još nije navukla stare traperice i nije se činilo da imaželju izići. Konačno, trebalo je četiri dana da bi se donekleoporavila, a dotad su praznici već bili gotovo pri kraju. No, ipaksu uživali u šetnjama oko jezera. Držali su se podalje od rijeke ibrzaca, a dječaci nisu ponovili molbu da odu na splavarenje.

Umjesto toga, posjetili su državni park u Sugar Pine Pointu i bili oduševljeni. Potom su se vozili do Doline Squau, pošli žičarom do vrha brda i zatim se vratili. Bilo je prekrasno, a posljednje večeri Adrian i dječaci već su bili doista bliski prijatelji. Izgledalo je kao da su je oduvijek poznavali. Još prije nekoliko dana, nazvali su svoju majku i ispripovjedili joj sve u vezi s Tommvevom nezgodom i Adrianinim herojstvom. A ona je zatražila da razgovara s Adrian i da joj se osobno zahvali. Preko telefona, zvučala je kao ugodna osoba, a briznula je u gorki plač pri samoj pomisli što se moglo dogoditi.

Izgleda draga osoba — kazala je Adrian Billu poslije razgovora. — I izgleda da si joj ti još drag.Mislim da jesam. Draga mi je, iako se znamo strahovitosukobiti kad se ne složimo oko nečega u vezi s dječacima. Njezinje suprug ambiciozni ukočeni glavonja. Smatra da je Kalifornijadivlja zemlja, lišena kulture, a osobno misli i o meni zbog serijana kojima radim. No, uvjeren sam da mu Leslie ne dopušta da otome previše razglaba, barem tako kažu dječaci. No, sigurno je dasu njihovo dvoje djece vrlo, vrlo zauzeti. Obje su djevojčice, četirii pet godina, jedna već svira na koncertnom glasoviru, a druga naviolini. Mislim da su mogli počekati još neku godinu. — Nasmijaose. — Što ti misliš?Slažem se s tobom — nasmiješila se. — Ali, bez obzira, reklobi se da je Leslie ugodna osoba.Mislim da je tražila nekoga posve različitog od mene... Iliod onoga što sam tada bio... Željela je nekoga tko provodi dostavremena kod kuće, tko je suzdržan, a ne tako žestoke ćudi i, možda,

np tnlitn -živahan Miclim Ha !p» fr> i r)r>V>i1a.......................„........._ _....____

Šteta — Adrian će bez razmišljanja i potom se nasmije: —Hoću reći da mi se tvoj način više sviđa.

Hvala ti. — Potom se nagnuo prema njoj i poljubio je. Pritomje krajičkom oka ugledao Tommva kako se hihoće na drugom krajusobe. Tada se iznova okrenuo prema Adrian. Posljednjih nekolikodana postavljao si je brojna pitanja: — Što će biti kad se vratimo,Adrian? Hoću reći s nama?

Ne znam. — Gledala ga je u oči. I sama je to željela znati,ali još nije bila sigurna. — Što bi ti želio da bude? — Mislila jeda to zna, ali je htjela svoje misli zadržati za sebe. A, osim toga,morala je misliti i ne mogućnost da se Steven ponovno vrati. Nebi bilo pošteno s njezine strane da se s nekim upušta u vezu, a onda,kad bi se on slučajno vratio, ode s njim. No, osjećala se obaveznomprema njemu i prema djetetu. S druge pak strane, nije mogla sjedjetii cijeli život čekati na njega. Za sada, on čak nije s njom želio nirazgovarati i na sve joj moguće načine pokazivao da ju je ostaviozauvijek, a u tom je slučaju njoj valjalo nastaviti vlastiti život.

Što bih ja želio da bude? — Bili je neko vrijeme premišljao,a tada se nasmiješio: — Ja želim sretan završetak kojemu jeprethodio sretan početak, a mislim da smo mi dobro počeli, zarne? — Ona kimne. — A želio bih s tobom provoditi vrijeme, odlazitina razna mjesta, da budemo zajedno i svačim se bavimo dok nismona poslu. A želim te i upoznati. Mislim da te već poznajem, ali želiobih znati još više. Želim da i ti upoznaš mene. Želim da nam bude...dobro — kazao je tražeći riječi dok ju je gledao — da nam budeizvanredno. — Potom se nasmiješio: — A u siječnju bih želio —gotovo je grcao izgovarajući riječi — podijeliti s tobom dijete. Toje pravo čudo, Adrian... Želio bih ga s tobom podijeliti bude li meposlužila sreća i budeš li ti još željela biti sa mnom.

Neće tebe poslužiti sreća — kazala je sa suzama u očima— već mene. Zašto želiš sve to uraditi radi mene? — pitala je idalje malko ustrašena, malo zbunjena. Nakon svega što je Stevenpoduzeo da bi je ostavio, bilo je naprosto teško vjerovati da je našlanekoga tko doista želi biti uz nju.

Želim uraditi »sve to« zbog toga što te volim — kazao jejednostavno. — I želim da znaš da je to za mene pravi početak.Godinama nisam bio ni sa kime u ozbiljnoj vezi. Vjerojatno nisam

više nikad neću imati dijete... Ne želim se zaljubiti u tvoje dijete... i tada ga izgubiti, budeš li me napustila. Ali, rado bih pokušao budeš li iskrena prema meni. I ako je istina da sebi pridržavaš mogućnost da bi se Steven mogao vratiti kad se dijete rodi, odlučio sam preuzeti i taj rizik. Mislim da sam dovoljno otvoren. Kažem ti, spreman sam se izložiti samo da bih bio uz tebe, ali moraš me obavještavati o svemu što se događa, a ne da bude kao prije, kad mi nisi spominjala svoju trudnoću.

Namjerno sam to radila — objasnila je, a on se nasmijao.

Da, znam. Naprosto to nisi spomenula. Zanemariv propust,zar ne? A kako bi mi to objasnila kroz nekoliko mjeseci, nakonšto bi pojela sve što imam u kući? — Volio ju je zadirkivati, a onabaci ubrus na njega.

Nije istina da toliko jedem!

Jest, istina je, ali i treba da jedeš. To treba djetetu.Ona se uozbilji: — Ne bojiš se rizika u koji se upuštaš? Što će

biti ako se on vrati? Dužna sam živjeti s njim, s njegovim djetetom, dugujem to djetetu.

— Ne slažem se s tobom. Ne vjerujem da mu nešto duguješ,nakon što je onako postupio prema tebi. Ali, ako ti tako misliš,povinovat ću se. Naprosto ne mislim da će se on vratiti. Netko tkoje otišao tako daleko da odustane od svojih roditeljskih prava uzemlji u kojoj se može gotovo izvršiti masovno ubojstvo i daljepridržati pravo očinstva, takva se osoba ne namjerava vratiti i bitiocem. Ali, možda sam u krivu. Kazao sam ti. Spreman sam riskirati.Zbog toga što te volim. — Kad je to kazao, ona je ustala, prišlamu i poljubila ga. Pitala se što ih sve očekuje kad se vrate u LosAngeles, ali, dok su dječaci bili ovdje, o tome se nije mogloraspravljati.

Posljednju večer proveli su tiho, čavrljajući na terasi, gledajući u zvijezde i držeći se za ruke, a on se iznenada nasmije, pogleda je, osjećajući se nevjerojatno sretnim: — Shvaćaš li kako je to šašavo? Zaljubljen sam u ženu koja je u četvrtome mjesecu trudnoće. Možeš li zamisliti kako će to biti smiješno kad više ne budeš vidjela vlastite cipele? Pravi primjer moderne ljubavne pripovijesti! — I ona se stala smijati te su sjedjeli i smijali se apsurdnosti vlastita položaja. — To je gotovo kao u filmovima... Momak sretne djevojku u samoposluzi,

suprug je napušta kad otkriva da čeka — njegovo dijete. Ponovno se pojavljuje momak iz samoposluge i oni se ludo zaljube. Djevojka tada počinje skakutati uokolo sa svojim ogromnim trbuhom i zajed-no s našim junakom pleše u stilu para Fred Astaire — Ginger Roberts. Vjenčali su se, dobili dijete i zauvijek živjeli sretno. Zgod-no, zar ne? Možda bih to mogao upotrijebiti u svojoj seriji. Ali to je isuviše jednostavno. Da bi se pripovijest uklopila u televizijsku seriju, ti bi morala ubiti Stevena, a pravi otac bi zapravo morao biti neki drugi muškarac, a potom bi moralo ispasti da sam ja već u braku s tvojom sestrom, ili pak da sam tvoj otac. To bi bilo zgodno. Već ću ja to negdje iskoristiti. — Ona se grohotom smijala. Bio je on u pravu, situacija je bila smiješna. Ali on se tada prisjeti jed-noga ozbiljnijeg pitanja: — Usput, kad bi trebala dobiti rastavu? Prije ili poslije djetetova rođenja?

Približno u isto vrijeme. Nisam sigurna koji je datum.

Bilo bi lijepo kad bismo malome mogli nadjenuti neko drugoime, a ne Thompson — što je bilo njezino djevojačko ime i bilaje genuta da je to rekao. Zapravo, ponudio joj je brak. Ako ništaa ono da dijete dobije zakonitog oca, pa se nagnula prema njemui poljubila ga zbog njegovih riječi.

Bille, ne moraš to uraditi.

Znam da ne moram, ali možda to do tada poželim. A moždatako bude i s tobom... Budem li igrao na pravu kartu i imao mnogosreće. — Namignuo joj je, a ona se iznova naslonila i nastavila gledatiu zvijezde. Željela je imati odgovore na sva pitanja. On je, međutim,bio spreman da joj ostavi jedna vrata otvorena i nije mogla tražitiviše. Zapravo, bilo je to mnogo više no što se ikada usudila ponadati.Do trenutka dok dijete bude rođeno, zamišljala je da će biti samai očajnički osamljena. Nikad nije ni pomislila da bi joj se sve tomoglo dogoditi prije no što rodi dijete.

Narednog su dana napustili jezero i lagodno se vozili do Los

Angelesa. Prenoćili su ponovno u San Franciscu i potom se vozili autoputom da bi stigli u Los Angeles, netom prije večere. Ona je u Billovu stanu pripremila sendviče sa zapečenim sirom, dok je Bili spremao dječake na spavanje. Večerali su u pidžamama, dok im je Adrian pripovijedala šaljive pripovijesti iz studija vijesti, opisujući zgodu kad je iz studija za snimanje reklama pobjegla jedna svinja

su nakon toga dva tjedna još skupljali hranu s poda. Pripovijest se naročito svidjela Adamu, dok se Bili cerio slušajući je. Svima je bilo pomalo žao što su stigli kući, a posebice Adrian, jer je ona narednog dana morala otići na posao. Bili je imao još dva slobodna tjedna i mogao je tumarati uokolo s dječacima, no ona si to nije mogla dopustiti.

Hoćemo li se viđati svakoga dana? — Tommy će zabrinutaizražaja.

Dolazit ću svake večeri nakon posla. Obećajem.

U to uskoči Adam: — Možemo li vas posjetiti na poslu?

Naravno, ali nije naročito zabavno. — Osim toga, obično jeimala dosta posla i Bili je to znao. Predložio je da preko vikendaposjete Disnevland, pa je i to bilo nešto čemu se Adrian moglanadati. Osjećala se turobno što u svakom trenutku neće moći bitiuz njih. Iznenada se osjetila napuštenom i bila iskreno tužna kadih je odvodila u postelju i završila s čitanjem njihovih omiljenihpripovijesti.

Doista mi teško pada da odlazim — kazala je tiho Billu nakonšto su pospremili kuhinju. Dotad još nije bila u svome stanu i njezinesu torbe još ležale u hodniku.

— Onda nemoj. Možeš spavati u sobi za goste.

—Dječacima će se to pričiniti neobično. Uostalom, imam vlastitistan u koji mogu otići i nije daleko.

— Pa što onda? Reći ćemo da si izgubila ključ. — Njemu sepomisao svidjela, a i njoj, pa je uz hihot pristala. Pola sata nakontoga, sjedjeli su na njegovu trosjedu, ona je bila u spavaćici injegovom kućnom ogrtaču.

—Zgodno — nasmijala se, s užitkom promatrajući veliku zdjelupečenih kukuruza što ih je on priredio. — Osjećam se kao da samponovno dijete, pa sam prespavala kod prijateljice.

On joj se bezazleno nasmije: — U mojim godinama to se drukčije naziva. — Uostalom, njemu je već bila četrdeseta.

Je li? Kako?Mislim daje za to pravo ime brak. — Tada ona ušutje, nastavi

grickati kokice, a on sjedne pokraj nje i nasmiješi joj se: — Znaš,mogao bi to biti uspješan potez. Posebice kad ga povlači dvoje ljudi

jednoga dana. Čak bismo mogli imati i dijete. Hoću reći, vlastito. Ne bi li to bilo zanimljivo ? — Iznenada mu se svidjela ta pomisao, usprkos godinama uzdrž&nosti. Ali, sviđala mu se pomisao i na njezino dijete i uzbuđivala ga otkad je za nj saznao. I neprestance ju je upućivao što je bolj« da uradi radi djeteta.

Što misliš, što bi ria to rekli dječaci?

Sigurno bi bili iznenađeni. — Nasmijao se i dodao joj šakukokica: — Djeca o tome iie razmišljaju na naš način. Možeš čekatidok budeš u devetom mjesecu trudnoće da im to obznaniš, pa ćese ipak iznenaditi. Mislit će da si se naprosto udebljala sve dokim ne kažeš o čemu se radi.Zvuči razborito. Tako sam i ja razmišljala... sve dok nisamnapravila test trudnoće.

Jesi li bila iznenađena? — zanimalo ga je.

Manje — više. Možda prije manje nego više. Ali u ono vrijemesam bila uvjerena da saru šokirana. A možda to zapravo i nisambila. Naprosto sam se bojala Stevenove reakcije.

Kad si mu rekla?Kad se vratio s puta. I nije bio naročito zadovoljan. — Bilaje to blaga tvrdnja.

Te je noći ona prespavala u sobi za goste, a ujutro su došli dječaci i oduševljeno pohrlili k njoj. Bili su uzbuđeni što je ostala, a ne zgranuti. Poželjeli su da i dalje ostane kod njih, no kazala je da se mora vratiti u svoj stan. Zapravo, morala se vratiti istog jutra da se preodjene za posao, a pratili su je Adam i Tommy. Začudili su se kad su vidjeli da nema namještaja i Tommy se zgledao s neskrivenim negodovanjem.

Zašto tako živite? — upitao je. — Nemate čak ni kauča! —On je mislio kako je to najmanje što je potrebno, a Adam sezabrinuo za nju. Mislio je da je možda previše siromašna da si kupiležaj i pomislio da bi joj Bili mogao prepustiti jedan. No, ona gabrzo razuvjeri:

Moj je suprug odnio sav namještaj kad je odlazio — objasnila

je-To nije bilo lijepo od njega — priklopi Tommy, a ona se snjime složi.Zašto niste kupili drugi? — upita Adam.

Nisam stigla. Nedavno je otišao.

Kada? — Tommy će ponovno.

Prije dva mjeseca... Pa, ne... Mislim prije tri mjeseca.

Bilo bi bolje da nešto nabavite — ozbiljno je savjetovaoThomas Thigpen.

—Učinit ću što budem mogla. Možda ću prije vašega ponovnogdolaska urediti ovaj prostor. — Potom se uspela da se odjene zaposao i kad je silazila niza stube, Adam zazviždi.

Odjenula je jednostavnu crnu platnenu halinu, ali veoma dobra kroja koja joj je jasno otkrivala noge. Bile su one najbolje što je ostalo od njezine linije.

—Znate, trebali biste ići na dijetu — reče Adam. — Moja majkaje bila na dijeti i izgleda izvrsno. Bili biste stvarno lijepi kad bisteizgubili malo na težini... Hoću reći, i sada ste lijepi... Samo što, znate,bili biste još ljepši da malo smršavite oko pojasa. — Ona se najprijesmijala njegovim riječima, a potom se potrudila da sve uzima veomaozbiljno. U tom trenutku stigne Bili.

Znaš, mi smo riješili sve moje probleme — objasnila je. —Potreban mi je ležaj, bolje trosjed, i moram ići na dijetu. — Jedvaje sačuvala ozbiljno lice, a on se zapanjeno zagledao u njezina dvamala prijatelja.

Zar si zaista to rekao Adrian? — upitao je Tommva.

Nije — spremno ih je uzela u zaštitu. — Zajedno smo tozaključili. I slučajno su oni u pravu. — Dakako, nije im kazala dase za dva mjeseca stan prodaje i da ona očekuje dijete.

Potom je otišla na posao i bez njih joj se dan činio beskonačnim. Privlačilo ju je da te večeri dođe kod njih, ali prespavala je u svom stanu, jer je mislila da je Billu potrebno neko vrijeme da bude s njima nasamo. No, provodila je s njima onoliko vremena koliko je mogla. Prekrasno su se proveli u Disnevlandu i posljednji dan je došao prebrzo. U ime posebne nagrade, Bili ih je sve pozvao kod »Spagoa«, ali večera je prošla turobno. Bili i Adrian su bili jako tužni što odlaze, a dječacima se paralo srce što ih ostavljaju. Oba su se dječaka rasplakala kad su te večeri odlazila u postelju. Narednoga dana, Adrian je pošla na aerodrom s Billom, kako se ne bi osjetio posve samim. A kad su dječaci otišli, osjećala se kao da je netko umro, a oni su tako i izgledali. Mala im^ lišćabila tako...

žalosna dok su im mahali do posljednjeg trenutka pri ulazu u zrakoplov. Obećali su da će nazvati istog trenutka kad stignu kući, a i često nakon toga, dok joj je Tommy još jednom šaptom zahvalio što gaje spasila. Obojica su je poljubila na rastanku, a ona je plakala koliko i oni.

— Nikad se na to nisam naviknuo — kazao je Bili dok su se vraćali prema automobilu. Odvezli su se na aerodrom u njegovu omiljelu »drvenku«. — Obično bih se osjećao kao da me netko ubio kad bih se rastao s njima, a još se tako osjećam. — Kad su ušli u automobil, on se okrenuo prema njoj i obgrlio je, utjehe radi. No nije bilo ničega stoje ona mogla kazati da bi ublažila njegovu patnju, ničega što bi mogla uraditi da ih vrati prije Dana zahvalnosti. — Zato nisam želio ponovno imati djecu. Nisam ih želio izgubiti. — Pa, ipak... Bio je voljan s njom podijeliti njezino dijete... i da ga izgubi bude li se ona vratila Stevenu. Bili Thigpen bio je doista zapanjujuća osoba.

21.

Kad su se vratili kući, nakon što su dječaci otputovali, u Billovu je stanu vladala zaglušna tišina. Bili je izgledao kao da je izgubio najboljeg prijatelja, a Adrian se očajnički trudila da ga razvedri. Čak se i dobrovoljno ponudila da mu skuha večeru.

Zašto ne bi gledao televiziju dok ja nešto smotam — predložilaje, dok je on odsutno gledao u ekran misleći na dječake, a ona stalalupkati posuđem u kuhinji. Osluškivao je s jednim uhom što onaradi, da bi najposlije shvatio kako joj sve ispada iz ruku. Najprijejoj je ispala metalna zdjela za miješanje, potom se čuo klepet tava,treskanje vrata na kuhinjskim ormarićima. Bili se stao u sebi smiju-ljiti. Adrian je na svim mjestima bila izuzetno sposobna osim ukuhinji.

Treba li ti pomoć? — pitao je nadglasavajući buku, a njezinglas dopre do njega pomalo izbezumljen.

Ne. Sve je u redu. Gdje držiš vaniliju?

Što kuhaš?

Lazanje — uzvratila je, dok su joj tri naredne zdjele ispaleiz ruku i iznova je udarila vratima pećnice, a potom se, široko seosmjehujući, pojavila na kuhinjskim vratima.

Žao mi je što ti to moram reći, Adrian, ali u lazanje se nestavlja vanilija. Barem ne prema mom receptu.

Vjerojatnopriređuješ nešto drugo. — To ga je silno zabavljalo, dok je ona bilaposve zbunjena. Izvukla je sve zdjele, sve lonce, sve tave i naslagalaih na kuhinjskoj dasci, no on se uzdržao od bilo kakve primjedbe.

O, ušuti — kazala je, vidjevši izraz njegova lica i odmaknuvšikosu što joj je spala preko očiju. — Znam da se vanilija ne stavljau la/anje. Pripremam uštipke. Za desert — objasnila je. — I carskusalatu.

Zvuči izvanredno. Treba li ti pomoć?

Ne, zapravo, trebala bi mi kuharica — glupavo se nasmiješila.— Što misliš o sendviču? — Dotad se on stao glasno smijati, ušaou kuhinju i zagrlio je. Još nikad zapravo s njom nije bio sam, odnosnonije bio s njom sam otkad su stigli dječaci i on joj je rekao da jevoli. Dječaci su s njim proveli mjesec dana i štošta se toga dogodilootkad su tu bili.

—Hoćeš li da izađemo? — upitao je uživajući u mirisu njezinesjajne tamne kose dok ju je držao u naručju. — Mogli bismo otićikod »Spagoa«. — Bio je on jedan od rijetkih ljudi koji su uvijek iu svako doba ondje mogli dobiti mjesto. Pripadao je holivudskojeliti, a mnogi bi bili spremni i da ubiju da bi se domogli stola kod»Spagoa«. — Ili, ako hoćeš, mogu ja nešto skuhati. Što misliš o tome?— Svidjela mu se pomisao da ostane s njom kod kuće i čeznuo jeza time da provedu mirnu večer. Bila je subota uvečer i zacijelosu svi restorani u gradu bili krcati.

— Ne — ona će tvrdoglavo, motreći pometnju koju je uradila.— Kazala sam da ću ti skuhati večeru, pa ću to i uraditi.

Što misliš o tome da ti pomognem? Bit ću tvoj kuhinjskipotrčko.

U redu — nasmijala se vragoljasto. — Samo mi reci kakose pripremaju lazanje. — Tada se on široko nasmijao i stao sređivatiposuđe. Zajedno su napravili salatu, a on ispekao odreske, a priradu su čavrljali o dječacima, o seriji te o novoj sezoni. Njega jemanje zanimao ljetni program, jer se ljeti nije prikazivala njegovaserija, već u večernjim satima tijekom ostaloga dijela godine. No,morao je radnju održati živom, dotjerati je i osvježiti, a često jeradio na razvijanju novih podradnji, pa su mnogo vremena zajedno

o tome razgovarali. Njemu su se dopadale njezine ideje i dala muje nekoliko zabilježaka što ih je napravila, a njega su se ugodnodojmile. Raspravljali su o tome i kad su sjeli za večeru.

Slažem se s tobom, Adrian. — Bila je ona upravo iznijelajednu zanimljivu napomenu. — Ali najprije se Helenino dijete mora

roditi — objasnio je, razmišljajući o njezinu prijedlogu. — A, nakon toga, dosta me privlači ideja o kidnapiranju. Beba nestaje... Ispada da je to uradio netko tko mrzi Johna i da to nije ni u kakvoj vezi s njom, ili... — Žmirkao je dok je razmišljao, zapisujući njezine prim-jedbe u glavi — ili, zapravo, dijete je ukrao njegov prirodni otac... slijedi silno ganjanje diljem nekoliko država i prebrođivanje naj-različitijih problema... a, kada bude pronađen, a s njim i dijete, dakako, saznat će se identitet njegova oca. — Izgledao je zadovoljan, a ona ga očarano motrila. Čudila se kako svi ti ljudi neprestano supostoje u njegovoj glavi, no počela je to i razumijevati.

Usput, tko je zapravo djetetov otac?

To još nisam smislio.

Adrian se nasmijala njegovu odgovoru. — Ona je već noseća, a ti još ne znaš tko je otac. Strašno!

Što da ti kažem? To ti je moderna ljubavna priča.Izrazito moderna.

Zapravo, svidjelo mi se kako si jučer usmjerila radnju, jerbude li to neka prihvatljiva i draga osoba koja će se gledatelju svidjeti, iz toga možemo izvući gomilu materijala.

Što misliš da to bude Harry? — predloži Adrian.

Harry! — Bili će iznenađeno. Na njega se nikad ne bi biosjetio. Bilo je to i previše moguće, pa, ipak, nitko se toga ne bidosjetio. Bio je on udovac Helenine najbolje prijateljice, ali prijedlog je bio savršen. S obzirom da je John bio osuđen na doživotnukaznu zatvora zbog dva ubojstva, zvučalo je logično da se Helenpoveže s nekim s kim se nakon nekog vremena mogla vjenčati. —Izvanredna ideja. — A glumac koji je glumio Harrva bit će sigurnozadovoljan. Njegova je uloga mjesecima bila prilično potisnuta, odnestanka njegova prijatelja, a zapravo bio je vrlo dobar glumac. —Adrian, ti si genije!

Da — nasmiješila se slatko — i izvanredna kuharica, zar ne?

Bez svake sumnje. — Nagnuo se prema njoj i poljubio je.

Bilo je tako zabavno s njom, tako lagodno, a sviđala mu se i činjenicada ona nije potcjenjivala seriju, već mu se čak činilo da joj je draga.— Možeš li sebe zamisliti da radiš na takvoj seriji? — Već je o tomerazmišljao u posljednje vrijeme, kad mu je ona počela nuditi takouspješne prijedloge.

Nisam o tome razmišljala. Previše sam zauzeta silovanjima,ubojstvima i prirodnim nepogodama u stvarnom životu. Mora daje mnogo zabavnije raditi na sapunskoj seriji. Zar mi nudiš zaposlenje?

Pa, moglo bi se tako reći. Da li bi tebe zanimalo?

Jesi li ozbiljan? — Gledala ga je zapanjeno, dok je onpotvrđivao glavom. — Voljela bih.

I ja. — Sviđala mu se pomisao da ona radi uz njega. No,oboje su morali prije toga razmisliti još o mnogo čemu drugomei ona je to znala. Dogovarala je sve u vezi s rastavom s odvjetnikomkojeg joj je on pronašao, a u siječnju je trebala roditi. Već je biladonijela odluku da će uzeti neplaćeni dopust, ali to još nijeobznanila u studiju vijesti. No, možda će, nakon djetetova rođenja,raditi kod Billa, umjesto da radi na vijestima. Pomisao je doistabila privlačna. Dok je razmišljala o tome, pijuckajući cappuccinokoji je Bili skuhao, shvatila je da bi to vrlo rado radila. Bilo je maloi zastrašujuće povezivati njihove poslove i privatni odnos, no moždabi moglo uspjeti. U svakom slučaju, vrijedilo je razmišljanja. — Imali nešto što ti ne možeš uraditi? — upitala je zadivljeno dok je sjed-jela na visokoj stolici i promatrala, razmišljajući o tome kako bibilo zgodno da zajedno rade.

Da — kazao je on uz blag osmijeh, nagnuvši se i poljubivšijoj usne. — Ne mogu imati djecu. Kad već govoriomo o tome, kakose osjećaš? — Ona bi se uvijek zbunila kad bi se on raspitivao onjezinu zdravlju. Nije bila do kraja spremna da s njim

razgovarao trudnoći, pa ipak, bio je toliko nježan prema njoj otkad je saznaoda čeka dijete. No, razgovor o tome još joj se činio neobičnim. Bilaje to njezina najdublja, najtamnija tajna.

— Dobro sam — uvjerila ga je. Bilo je to čudno, no ona nijeimala nikakvih trajnih posljedica nakon veoma opasne pustolovinena Jezeru Tahoe. Čim se bila vratila kući, otišla je do liječnika, iunatoč tome što joj je na ruci od posjekotine ostao ožiljak,ogrebotine i modrice su nestale, udarci se iscijelili, a dijete bilosačuvano. Bilo je to doista zapanjujuće. Liječnik se čudom čudio.Kazao joj je da zacijelo nosi začuđujuće izdržljivu bebu i Billu jelaknulo kad je to čuo. Ponašao se kao da je dijete njegovo i kadgod bi ea soomenuo. niu bi to ganulo. ..„ _ .

Da li te to straši, Adrian? Hoću reći trudnoća. I'vijek sammislio da je to stanje malko i zastrašujuće. Tako je neobično. Vodišs nekim ljubav i to sićušno sjeme izrasle u malu osobu, kao da sije progutala ili nešto slično. A potom raste i raste u tebi, sve dokne izgledaš kao da ćeš se rasprsnuti, a tada nastupa teški dio. Dijetemora izići. To je sigurno zastrašujuće, mislim u psihološkom smislu.Fizički se sve to nekako dogodi. A najviše me se doimlje da dokmuškarac razmišlja »Bože, da sam na njezinu mjestu, to nikad nebih ponovio«, žena koja je netom rodila, samo dva sata nakon toga,kaže da nije bilo strašno i da bi odmah bila spremna sve ponoviti.To je doista izvanredno. Ne misliš li tako?

Mislim. Meni to sve izgleda malko čudno, posebno što umom slučaju sve te misli nisam imala ni sa kime podijeliti, pa samse većinom trudila da mislim kao da dijete i nije tu. Tek sadapočinjem shvaćati da više ne mogu hiniti da ga nemam i da mi ses time valja suočiti. — Dodao joj je još jedan cappuccino, a onasrknula pjenušavo mlijeko posuto ribanom čokoladom. Nije bilosumnje, bio je on mnogo bolji kuhar od nje.

Osjećaš li već da se miče? — Zanijekala je glavom. — Takoje divno kad se to dogodi. Život... — Sjeo je i zaljubljeno jepromatrao — ...Kakvo čudo, zar ne? Gledam u dječake i još mislimkako je to čudo, bez obzira koliko su veliki, sa čupavim kosama inatučenim koljenima, u trapericama i prljavim tenisicama. Meni seoni čine veličanstvenima. — Dijelom ga je upravo i zato voljela.

Bioje on tako stvaran, tako dobar i srdačan, tako ozbiljan kad je bilariječ o zaista važnim stvarima kakve su prijateljstvo, ljubav, obitelji istina. Voljela je vrijednosti koje je on zastupao. Za razliku odStevena, koji je pobjegao kad je bio suočen s prijetnjom da će imatidijete. On nije želio nikome bilo što dati, stoje bila čista suprotnostonome što je zastupao Bili. Još nije mogla vjerovati u svoju srećuda ga je srela. Odložio je njihove šalice u slivnik i okrenuo se spramnje stidljivo se osmjehujući, oči im se susrele, i ona oćutje privlačnusilu koja je vuče prema njemu. Posjedovao je on neko magnetičnosvojstvo koje je nju neodoljivo privlačilo.

Da? — Znala je da je želi nešto upitati, a on se nasmijaonjezinoj vidovitosti.

— Želio sam ti postaviti pitanje, ali nisam bio siguran da lismijem.______.........................,„,_«„_ .„„.„ , . , „..,..,........... . . , ..........-„

Koje pitanje? Jesam li djevica? Da, zapravo jesam.

Hvala ti Bože — oteo mu se uzdah olakšanja. — Mrzim ženekoje nisu djevice.

I ja-Nasmijao se: — U tom slučaju... bi li željela ovdje provesti noć?

Ako to stvarno želiš, mogla bi spavati u sobi za goste.

Bilo je to glupavo, jer je njezin stan bio sasvim blizu. Ali, bila je u napasti da ostane s njim. Njezin je prostor bio tako samotan, samo jedna svjetiljka u sobi. Neprestano je ponavljala kako nema smisla kupovati namještaj s obzirom da će stan uskoro prodati. A Billova je soba za goste bila poput toploga, udobnog skloništa, kao i on sam, mjesto u kojem se ona mogla sakriti od pritisaka svijeta i uživati u toplini njegova prisustva. — Malo je glupavo, zar ne? — pitala je nelagodno. — Možda bih trebala poći kući.

— Upravo sam mislio... — Na trenutak je izgledao tužan. —Bit će pusto bez dječaka večeras. — Znala je da će biti i željelaje biti uz njega. — Mogli bismo ispeći kokice i gledati stare filmovena televiziji.

Prodano. Prihvaćam... — Stidljivo mu se nasmiješila. Voljelaje biti s njim, a on je hinio ozbiljan izražaj kad joj je postavio narednopitanje.

S tržišne točke gledišta, što te je navelo da promijeniš odluku?Kokice ili stari filmovi? Možda bih to trebao znati, u slučaju date poželim privoljeti na takvo što još ponekad.Ona mu se lagodno nasmijala: — Kokice. I besplatni doručak

sutra ujutro.Tko je spominjao doručak? — zadirkivao je.Budi dobar, jer ću ti, u protivnome pripremiti lazanje... svanilijom.— Toga sam se i bojao. Djevica od Vanilije, glasit će veliki

naslovmoje nove serije... Ili možda samo jedne epizode... — Okrenuo sei stao veoma blizu nje kad su se uputili prema blagovaonici, a njezinglas bio izrazito umiljat kad je kazala:

— Mislim da si izvanredan.

Ponovno ju je zagrlio i nježno poljubio u vrat: — Drago mi je da to čujem... Mislim da te volim... — No ona je znala da je voli. Znala ie to već tiednima. otkad se orobudila u bolesničkoi sobi in-

ternog odjela, a on joj rekao da voli i nju i dijete. Bilo joj je neobično sada o tome govoriti. Izgledalo je da on zna toliko više od nje o trudnoći i o djeci. Na neki način bilo je to i utješno; počela je o njemu ovisiti i voljeti pomisao da je on u njezinoj blizini. — Što misliš o tome da večeras gledamo televiziju u mojoj sobi? — upitao je. Imao je u svojoj sobi golemi prijemnik i obično bi se s dječacima natrpao u postelju i gledao program. Ona im se bila pridružila nekoliko puta, u noćima kad je prespavala u sobi za goste, ali sada je bilo drukčije, kada su djeca otišla i otprve bilo neobično naći se s njim u njegovu krevetu, sada kad su bili sami, ali morala je priznati da joj se to sviđalo.

Naslonila se na jastuke na postelji, a on daljinskim upravljačem uključio prijemnik i potom izišao iz sobe da ispeče kukuruz, a ona nije pošla za njim. Sjedjela je ondje razmišljajući o njemu, o tome koliko joj znači i o tome kako mu je postala bliska. Bilo je čudno osjetiti spolnu privlačnost spram čovjeka koji nije bio njezin suprug, a ona bila u petom mjesecu trudnoće. Ali, osjetila ju je. Silno ju je privlačio. Nije bila sasvim sigurna kako da mu to pokaže.

Kokice! — obznanio je unišavši trenutak poslije s golemommetalnom zdjelom iz kuhinje. Kokice su još bile tople, prelivenemaslacem i posoljene, upravo kako treba.

Strašan si. — Stisnuvši se uz njega, dok je on prebacivaokanale tražeći onaj na kojemu su se prikazivali stari filmovi. Upravose prikazivao neki film Carya Granta i Adrian je molila da gagledaju. — Sviđa mi se — smiješila se sretno grickajući kokice, aon joj se primaknuo i nježno je poljubio.

I meni. — A to je i mislio. Bila mu je najbolja prijateljica,a i više od toga. Osjetio je da je ne može prestati ljubiti dok jeona grickala kokice i hinila da gleda film. Ponovno se naslonila najastuke na njegovu krevetu, slika joj se na ekranu zamutila i shvatilaje da joj nije stalo do filma, uzvraćala mu poljupce, a u njoj senadigao val strasti kakvu nije poznavala, dok ju je on šaptom upitao:

— Uzimaš li pilule? — Prasnula je u smijeh i ponovno ga poljubila.

Da, uzimam — uzvratila je šaptom. Dijelili su oni šalu, ljubavi smijeh, no oboje su se uozbiljili kad ih je iznova zaplavio val strastii ljubavna zgoda Carya Granta bila zaboravljena. On je spustio natlo zdjelu s kokicama, ugasio svjetla i ponovno se okrenuo premanjoj. Bila je tako krasna, tako privlačna, tako umiljata Jnš ie hila

odjevena u lepršavu svilenu haljinu boje breskve koju je imala kad su dječake pratili na aerodrom, a on je stao polagano raskopčavati, dok se njezina tragajuća ruka zavukla pod njegov džemper. Usne im se dotaknule, odvojile i ponovno dotaknule, izgledalo je da će je proždrijeti poljupcima, te su najposlije oboje ležali nagi i zagrljeni i on se posve zaboravio dok su se spojili u ljubavnom grču, a njezino tijelo podrhtavalo pod njegovim rukama, Njih dvoje postadoše jedno te se činilo da leže zajedno satima, pružajući jedno drugom posvemašnji užitak i zadovoljstvo.

Nisu imali pojma koliko je sati kad su najposlije ležali jedno pored drugog i dalje se ljubeći i šapčući u mraku.

Tako si lijepa — kazao je i iznova joj rukama dodirnuvšilice, a prsti mu stadoše kliziti niže, niz njezino tijelo. Imala je krasnotijelo i čak i sada je bilo lako ustvrditi koliko je morala biti krhkai podatna kad nije bila noseća. — Jesi li dobro? — Iznenada seustrašio da je mogao povrijediti njezinu bebu. Bio je na nju posvezaboravio, no ona se samo nasmiješila i poljubila ga u vrat i na usne,milujući mu snažne grudi. On je činio da se ona osjeti sigurnom,sretnom i zaštićenom.

Divan si. — Oči su joj blistale od ljubavi spram njega i, dokju je gledao, očaran njome, rukama stade dodirivati blagu oblinutrbuha i tad se ona iznenadno namršti i pogleda ga čudno: — Jesili ti to uradio?

- Š t o ?—Ne znam... Nešto... Nisam sigurna što je to bilo... — Oćutjela

je nešto poput komešanja i isprve pomislila da je to njegova ruka,ali ruka se nije micala i, iznenada, u istom trenutku, oboje su znališto je to bilo. Prvi je put osjetila da se dijete pomaknulo. Činilose kao da je njihova ljubav napokon oživjela dijete. Sada je to bilonjegovo dijete, i njihovo, jer ga je on želio i volio nju.

— Daj meni da osjetim. — Ponovno je položio ruku, ali nijeosjetio ništa, a zatim mu se u jednom trenutku učinilo da jest, alije to bilo vrlo blago i pokreti bili su toliko pritajeni te su se jedvaosjećali. Privukao ju je k sebi, osjetivši izbočinu nabujala trbuha

na svome tijelu, i potom je obim rukama uhvatio za grudi. Volioje sve na njoj. Bilo je neobično da je upoznaje na taj način, u razdoblju kad se njezino tijelo neprestance mijenjalo. A jedino ju jetakvu i znao, pa se na neki način osjetio vezanim uz dijete, kao

da je njegovo. Bilo je ono u toj mjeri dio nje da ga je s njom želio podijeliti.

Pažljivo ju je pokrio plahtama i dekom te ležahu tako priljubljeni šapčući, razgovarajući, snatreći i govoreći o djetetu.

To je tako neobično — priznao je, dok je negdje u daljini,neodređeno, do njih, dopirao glas Carya Granta — sada već osjećamkao da je dijete dio mene. Ne znam... Iznova budi u meni različitebliske osjećaje i uspomene, svo ono uzbuđenje koje sam osjetio prijeno što su se rodili Adam i Tommy... Uhvatim se kako razmišljamo kupovini kolijevke, kako ti pomažem da uredimo dječju sobu, dabudem prisutan kad se dijete bude rađalo, a tada se podsjetim datrčim pred rudo..., da dijete nije moje... — kazao je sa žaljenjem.A želio je da ono bude njegovo. Iako je prvi put s njom vodio ljubav,silno je to želio.

Bila sam tako izgubljena prije no što si se ti pojavio. Takoosamljena. — Gledala gaje ozbiljno, zabrinuta za ono što on osjeća.— Stvarno ti dijete ne smeta? Ponekad se osjetim tako debelom i

ružnom.

On se nježno nasmiješio u postelji koja je sada postala njihova: — To će, ljubavi moja, biti još mnogo gore prije negoli krene nabolje. Napuhat ćeš se poput balona, a ja ću to voljeti. Bit ćeš golema i umiljata i divno ćemo se provoditi s bebom.

Glupost! — Zgrozila se od pomisli da će postati ogromna.O tome do sada nije nikad ozbiljno razmišljala i zaprepastila se.Unatrag dva mjeseca bedra su joj se gotovo udvostručila, a grudise činile golemima u usporedbi s onim što su inače bile. Bile sunaime male, a sada su okrupnjale. Sve su se te promjene njoj činile

neobične i strane, a istodobno dijete ju je uzbuđivalo. Jedva je moglavjerovati da ono uzbuđuje i njega. Bilo je nevjerojatno čudo da gaje srela.

Radi se o višoj pravdi — kazao je, smijući se dok je sjeo upostelju i zagledao se u nju — o višoj pravdi utoliko što sam stupiou odnos sa ženom koja je četiri i pol mjeseca noseća. Imao samposla s manekenkama bez apetita i s bolesno proždrljivimglumicama, kakve nitko u životu zapravo ne bi zaslužio, a iznenadasam ovdje sa ženom koju volim, u punom cvatu, toliko te uskoroneće moći vidjeti vlastite tenisice.

Užasavaš me. Postoji li neka mogućnost da izbjegnem dase pretvorim u bovu? — upitala je zabrinuto, a on se nagnuo i poljubio.Ama baš nikakva. To je predivan dar. Uživaj u njemu.

Ali, hoćeš li me još voljeti kad postanem krupna? — Bilaje to uobičajena tužaljka žene svojim supruzima kad bi zatrudnjele.

Naravno. Zar ti mene ne bi voljela kad bi u meni raslo dijete?

Nasmijala se na tu pomisao, no on je to izgovorio toliko nor-malno da sve zajedno više nije izgledalo toliko užasavajuće. Uz njega bi sve takvim postajalo. S Billom je sve bilo prirodno, lagano i jed-nostavno. — Da, voljela bih te. — Nasmiješila mu se meškoljeći se u postelji.

—Evo ti odgovora na tvoja pitanja, zar ne? Ti si krasna trudnica.Možda bi se prije trebala zabrinuti hoćeš li me privlačiti kad ponovno smršaviš. Dobro znamo što mi sada činiš. — Vragoljasto senacerio i ona se nasmijala. S njim se osjećala posve lagodno i ćutjelase voljenom kao nikad u životu. A lijepo u svemu bilo je upravoto što je i ona njega voljela, više no ikoga prije... Pa čak i Stevena.Steven nikad nije bio tako dobar prema njoj, ili tako srdačan, mudar,brižan oko njezinih potreba, straha i raspoloženja. Nije bilo sumnje,bila je ona sretna žena, a William Thigpen izuzetna osoba. —Podivljat ću od želje za tobom, Adrian — draškao je i režao prijetećida će iznova nahrliti na nju, ali nježno.

Ništa zato — smijala se. — Ali, gdje su moje kokice?

Nemaš srca. — Nagnuo se i dodao joj kokice. — Samo trbuh.— Poljubio ju je glasno navrh izbočenja i potom otišao dodati jojbocu mineralne vode, znajući prije no što je to kazala da je žedna.

Čitaš mi misli, zar ne?

Sve je to u paketu. — Umirao je od želje da ponovno vodeljubav, no bojao se da ne pretjera i ne povrijedi dijete. Želio jebiti strpljiv i ljubiti je oprezno slijedeća četiri i pol mjeseca. Činilose to ništavnom cijenom naspram čuda kakvo je bilo dijete i poklonakoji je smio podijeliti s njom. Poslužio se s nekoliko kokica, upaliotelevizor i pogledao je. Osjećao je kao da sada pripadaju jednodrugom, kao da su jedno i da su oduvijek vjenčani. Nije mogaozamisliti da je ona bila udana za nekog drugog i nosila dijete drugog

„muškarca. Muškarca koji nije želio_ni,Adjian, ni dijete^________

Dok je Adrian tonula u san, skutrena pokraj njega, a on gledao televiziju i povremeno pogledavao na nju, toplo se smiješeći, s jednom rukom na njezinu ramenu, zazvonio je telefon. Tommy i Adam javljali su da su sretno stigli u New York.Kako ste putovali?Izvrsno! — kazao je Tommy. Stjuardesa ih je triput ponudilahot dogsima. Bili je tako naručio još u Los Angelesu. Uvijek je toradio i bila je to jedna od stvari na koje bi se on sjetio. — KakoAdrian? Je li kod tebe? — upitao je pun nade, a Bili svrnu pogledprema njoj i kimne:— Jest. Gledamo televiziju, jedemo kokice i vi nam, momci,

silno nedostajete. Stvarno sam bio tužan kad ste otišli. — Uvijekim je iskreno saopćavao svoje osjećaje. — Jedva čekamo Dan zahvalnosti. — Već je govorio mi, misleći na sebe i Adrian. Nije nimalosumnjao da će i tada biti zajedno. Ali, tada će morati obavijestitidječake o bebi. Namjeravao je prepustiti Adrian da odluči što ćeim u vezi s time reći. I dok je na to mislio, položio je ruku na njezintrbuh nadajući se da će osjetiti bebu. Sada se posvojno odnosiospram nje, kada joj se našao u tolikoj blizini i kad se njezino tijelospojilo s njegovim. Još nikad nije bio bliži nekoj ženi.

Tada se Adam javio na telefon i pričao mu o filmu koji su gledali u avionu. Nešto u vezi s ratom u Vijetnamu, što ga je očito uz-nemirilo, ali i zanimalo. Zatim je poželio razgovarati s Adrian te je Bili lagano gurne i pokrije rukom slušalicu:

Adam hoće razgovarati s tobom, draga.Dobro. — S pospanim smiješkom, pružila je ruku premaslušalici, ali, kad je progovorila, potrudila se da zvuči prirodno: —Zdravo, Adam. Kako si putovao? Je li bila u avionu kakva zgodnadjevojčica?

Pitanje ga je zateklo. Ona je prva zapazila da su ga počele zanimati djevojčice i da se dugo zadržavao u kuponici češljajući kosu i služeći se probranima kozmetičkim proizvodima.

Ne zapravo. Samo jedna na sjedalu iza nas.Jesi li uzeo njezin broj telefona? — Adrian je zadirkivala,no on je odgovorio ozbiljno.Jesam. Živi u Connecticutu. Otac joj je pilot.

—Šteta stoje nisi sreo prije... — Oboje su se nasmijali, a trenutakzatim razgovarala je s Tommvem i kazala kako im obojica nedostaju.

— Tvoj tata i ja sjedimo ovdje večeras tužni i osamljeni. Čak nikokice nisu iste bez vas.

— Puno hvala, lijepo od vas. — Bili je hinio ljubomoru dok jesa zadovoljstvom slušao razgovor između njih troje. Ona se izvanredno ophodila spram njegovih dječaka i on nikad neće zaboravitikako je spasila Tommvev život, izloživši opasnosti svoj i život svogdjeteta. Nikad se nije toliko ustrašio kao kad je ugledao ono malobeživotno tijelo, a potom njezino... Stresao se pri pomisli na to.

Zatim mu ona vrati slušalicu, te je on još neko vrijeme s njima čavrljao, a potom ih pozdravio i prepustio ih njihovoj majci. Ona ih nije vidjela mjesec dana i Bili je znao da jedva čeka da s njima popriča.

— Preko telefona čini se da su sasvim blizu, a tako su daleko— Adrian će tužno. Tri su se mjeseca nadavala poput beskrajnogočekivanja do ponovnog susreta, pa se ona pitala kako on toizdržava, naročito s obzirom na to što nije imao nikoga od rodbineu Kaliforniji. On se, naime, nije ponovno oženio i imao još djece,pa čak ni to, možda, ne bi bila nikakva razlika. Adam i Tommysu bili nešto posebno i jedinstveno i ona je točno znala koliko munedostaju. — Čini se da je Dan zahvalnosti još veoma daleko.

— Sada znaš kako se osjećam, ili barem približno — rekao jeozbiljno, dok se iznova uspeo k njoj u postelju i isključio televizor.— To je razlog zašto nikad nisam želio da imam još djece. Nisamželio da mi ikad više netko to uradi; da ih odvede i liši me njihovaprisustva. Koliko god Leslie bila u redu, činjenica je da oni žives njom, a sa mnom provode jedva šest tjedana u godini ili moždasedam, ako me posluži sreća. To je jezivo.

— Razumijem te — kazala je blago. Doista ga je razumjela idovoljno ga dobro poznavala da bi znala koliko pati, a tada,neočekivano, ona progovori u mraku: — Nikad ti to ne bih uradila,Bille.

Kako znaš? Nikad ne možeš biti sigurna. Pogledaj svojpoložaj... Još se osjećaš obaveznom prema Stevenu. Ako se on vrati,nakon što se dijete rodi, što će biti s nama? Na to još nemašodgovora. — Na trenutak je zvučio ljutit i nesretan, ali bilo je tosamo zato što ju je volio i što su mu nedostajala njegova djeca.Ne, na to nemam odgovora, ali nikad te ne bih povrijedila.

— U to je sada bila sieurna. Niie znala što hi uradila kada hi se.

Steven vratio i Bili je bio u pravu kad je rekao da se ona osjeća obaveznom spram svog supruga. Ali, sada je osjećala i nešto više, sponu s Billom, vezu koja je nastala. Možda upravo te noći, u ljubav-nu susretu, a možda se to dogodilo polaganije, tijekom prošlih nekoliko mjeseci, dok su se sprijateljili. Ali, dogodilo se nešto što ih je povezalo i znala je da ga nikad ne bi mogla naprosto ostaviti... i odnijeti nešto ili nekoga koga je on volio. U to je bila sigurna... Ili se barem nadala da je tako. — Volim te, Bille — kazala je blago, m isleći na njega, na dječake, na dijete.

— I ja tebe — uzvratio je šaptom , m isleći sam o na nju i pritom e ga iznova obuze nesavladiva želja te joj uze nježno rukomprelaziti preko tijela, sve dok i ona nije uzdrhtala od žudnje te seponovno predadoše ljubavi. B ila je to duga i sretna noć. I kad suse narednog jutra probudili, tijela su im i nadalje bila isprepletena.

Napol je otvorila oči i bila sretno zatečena kad ga je ugledala. Na trenutak je pomislila da je to san. Ali nije bio; on je još spavao i ispotiha hrkao. No, probudio se nakon nekoliko m inuta, kad se ona protegnula, i pom aknuo nogu što je ležala preko njezine.

Jesi li to ti? — promrmljao je sneno. — Ili sam zaspao i dospiou nebo? — Nasm iješio se očaran, zatvorenih očiju, pri jutarnjemblistavilu.Jesam. Ali jesi li to ti? — šapnula je sretno. Bila je to najljepšanoć u njezinu životu, savršeni medeni mjesec, usprkos njezinoj trudnoći.Jesam , ja sam ... A jesi li ti još djevica? — zadirk ivao je iona se nasm ijala.Mislim da nisam .To je u redu. Nadajm o se jedino da nećeš ostati u drugomstanju.Ne brini. Uzim am pilule. — Hihotali su se i privijali jednouz drugo koliko su više mogli, među izgužvanim plahtam a.Drago m i je da to čujem ... Hoćeš li m i priprem iti lazanjeza doručak? — Protegnuo se i nasmijao, dok je ona potvrdno kim-nula:S vanilijom.Savršeno. Baš ih takve volim. — A tada se okrenuo na trbuhi pridignuo glavu da je poljubi u usta. — Im am bolju ideju. Ti seodm araj, a ja ću priprem iti doručak . Što bi željela? Popečke

ilinalačinke? . _ ____.............,„.,_ i..„,i,............................ .^ ,_„ .__ , ,„ J*.,____ ,. ., ^

Zar ja ne bih trebala biti na dijeti? — Osjećala se krivom .Cijelo vrijeme nisu radili ništa drugo već jeli, no ona se nije stvarnopreviše udebljala, izuzev trbuha. Izgledalo je da beba sve apsorbira.O tom ćeš brinuti poslije. Što bi izvoljela?—Tebe. — A to mu je, na njegov veliki ushit, svesrdno potvrdila

još prije doručka. Tek nakon dva sata, iznova su stali raspravljatio doručku i ovaj put je on priprem io om let sa slaninom i pušećujaku kavu. Sjedjeli su za doručkom u kuhinji, u is tim svilenimogrtačim a koji su oba bili njegovi, čitajući nedjeljne novine.

— O vo je iz vrs tan nač in da se provede nedje ljno ju tro —obznanila je i on joj dobaci smiješak dok je prečitavao zabavni diodnevnika.

— Posve se s tobom slažem . — Bilo je naprosto savršeno.Nakon toga su se istuširali, odjenuli i pošli na vožnju u njezinom

MG — u, kojega je Bili volio voziti. Zaustavili su se u Malibuu i dugo šetali obalom, a u sumrak se polako uputili prema kući sa spuštenim krovom, dok im je vjetar udarao u lice. Izgledali su sretni, opušteni i mladi i činilo se da je svijet njihov. Zaustavili su se u sam oposluzi u kojoj su se prvi put susreli i zatim pošli u njegov stan da priprem e večeru. Prije jela, on je oboma nasuo šampanjac da proslave svoju vezu.

— Vjenčanje dvaju srdaca... s trećim e na putu — nasm iješiose, nazdravio joj i potom je poljubio. — Volim te, draga. — Iznovase poljubiše. Proveli su tihu večer kod kuće, gledajući televiziju, aona je spom enula da bi morala poći kući. Nije je želio prisiljavatii, na kraju krajeva, ona je imala svoj stan, ali nije mogao niti pomislitida bi otišla. Tijekom narednog tjedna želio je da ona preseli neštosvojih stvari k njemu. Nije shvaćao kakvog bi imalo smisla da onaprebiva u sumornoj praznini svoga stana, a s time se morala složiti.Sada joj taj stan više nije bio privlačan, ne više, kad je m ogla bitis njim i to je bilo sve što je željela.

Narednog ju je dana odvezao na posao i rekao da će doći po nju nakon vijesti u šest sati, a potom je ponovno odvesti, u vrijeme noćnog dnevnika. A kad ju je Zelda ugledala, nasm iješenu za rad-nim stolom , znala je da se nešto dogodilo. Ali, nije ispitivala. Naprosto je pogodila i nastavila žurno kročiti niz hodnik i bila sretna zbog nje. A kad je on u podne ušao u studio, Zelda je točno znala o kom e se radi i što se zapravo zbilo.

Što? — U zoološkom vrtu medvjed je napao dijete i ono jeumalo poginulo, a Adrian je morala odlučiti koji će dio trake montirati za vijesti, no, unatoč tome, bila je sretna kad ga je ugledala,podigla je pogled i vidjela ga kako se široko osmjehuje. — Što jeuspjelo? — rekla je nešto blaže. Imala je naporno jutro, ali činilose da je sve ublaženo ozračjem sreće i zadovoljstva.

Tvoja ideja. Ono u vezi s time da Harry bude djetetov otac.Izvrsno je uspjelo. I svi su u ekipi zadovoljni, a posebno redatelj.Čisti je užitak raditi sa Georgeom Orbenom i svima je jako dragoda se njegova uloga povećala. Ti si genijalna!

Preporučam se, gospodine Thigpenu. I drugi put. — Nasmiješila se. Još se nadala da će se možda ostvariti njegov prijedlogo zajedničku poslu, gdje bi ona radila na serijama, umjesto u studijuvijesti.

Možeš li izići na ručak? — Pogledao ju je pun nade, no onaodmahne glavom. Bilo je previše prispjelih izvještaja o događajima,medvjed u zoološkom vrtu, policajac koji je bio okrutno umorensat prije toga i pad vlade u Venezueli.

Ne vjerujem da ću se uspjeti izvući prije vijesti u šest sati.— On je kimnuo, poljubio je, nestao, i vratio se nakon pola satas golemim hamburgerom, pliticom juhe i voćnom salatom.

To će ti dobro činiti. Pojedi to.

Da, gospodine. — A potom šapne: — Volim te — i krajičkomoka uhvati pogled neodobravanja na licu svoje sekretarice te tadashvati što je uradila. Njezina sekretarica čak nije ni znala da su seSteven i ona razdvojili, a, eto, ona ljubi drugog muškarca. Bilo jejoš znatiželjnih pogleda, a znala je da će ih biti još više kad jednomljudi shvate da je noseća.

Tko je to bio? — upita jedan od urednika kad je Bili izašao.— Ime mu je Harry — kazala je tajanstveno. — Žena mu je

preminula prije nekoliko mjeseci. — Poslužila se novim tijekomradnje u Billovoj sapunskoj seriji, ali, naravno, nitko to nije znao.— ...Bila je ona Helenina najbolja prijateljica... — Urednik zadignevjede, mahne glavom i vrati se svome poslu, a Adrian se prihvatisvoga. A kad se okrenuo prema njoj napuštajući prostoriju, vidioje da se smiješi.

22.

Rujan je prohujio u napornu radu, sretnim noćima i blistavim vikendima. Potkraj tog mjeseca, ljudi su stali sumnjati da je ona noseća, jer je već bila gotovo u šestom mjesecu i kako god joj bila široka odjeća, lako je bilo pretpostaviti da se nešto ispod nje skriva. Pa, ipak, nije još zatražila porodiljski dopust i odlučila je raditi do samoga kraja i uzeti neplaćeni dopust nakon što se dijete rodi, jer joj se to činilo jednostavnijim.

— Krenem li na dopust ranije, umrijet ću od dosade — kazala je Billu, a on se s time nije složio, ali mislio je da sve dok liječnik kaže kako je s njezinim zdravljem sve u redu, ona može raditi što

želi. Predložio joj je ponovno da razmisli o tome da se uposli na seriji, nakon što se dijete rodi, i možda o tome obavijesti studio vijesti u prosincu.

Mnogo su izlazili u tihe restorane gdje su se mogli opustiti, poput »Tužne vrbe«, »Chiantija« i »Bistro Gardena«, a rjeđe u glasnije i življe, poput »Mortona«, »Chasena« i, dakako, »Spagoa«. Dječacima su se javljali barem dvaput tjedno i oni su bili dobro. Billova je serija dobila više pohvala nego ikad. Sve je teklo glatko, a Bili ju je neprestano podsjećao da je, naredni put kad bude pošla liječniku, želi pratiti. Sada je to bilo i njegovo dijete, bez obzira čije je gene nosilo, ali dovoljno su često vodili ljubav i postali dovoljno bliski te je on nekako osjećao da bi on trebao biti otac, a Adrian to nije nijekala.

Steven joj se nije javio od lipnja, niti njegov odvjetnik od srpnja, Prptnn

i nije o tome previše razmišljala. Bila je odveć zaposlena i odveć sretna s Billom. U svome stanu nije prespavala od kolovoza, od noći kada su dječaci otišli.

Ali, ipak ju je iznenadio poziv njezina odvjetnika, prvi listopada. Nazvao ju je da joj kaže kako Steven želi prodati stan. Očekivala je to, a ipak bila zatečena. Bila je ugodna pomisao da ima svoj pros-tor, vlastiti stan, čak i ako nije živjela u njemu.

— Žele se osigurati da vi ne budete ondje kad ga budu pokazivalikupcima — kazao je odvjetnik.

Lijepo — kazala je hladno.

I žele da ključ predate posredniku, a da stan bude u redu.

To neće biti teško. A jesu li vam kazali da je moj suprugkad je odlazio ponio i najmanji komad namještaja? Ostao je samokrevet, moja odjeća u zidnom ormaru, jedan sag i stolice u kuhinji.Potrudit ću se da sve to bude uredno. — Na neki način, koliko godsve to bilo žalosno, shvatila je da je pomalo i smiješno.

— A vi niste ponovno namjestili stan? — Izgledalo je da se njezinodvjetnik čudi onome što mu je kazala. Zaboravila mu je to prijereći. Dakako, Stevenov odvjetnik to nije rekao svome kolegi, a tajje sumnjao da mu Stevenov odvjetnik još ponešto nije kazao, kao,primjerice, to da je napustio vlastito dijete i razvrgnuo brak saženom koja je bila i razborita i primjerena.

Ne, nisam. Stan je prazan.

To bi moglo ostaviti loš dojam. Oni sigurno misle da stega ponovno namjestili.

Steven je na to morao misliti prije no što ga je ispraznio.Ne namjeravam ga namještati samo radi toga da ga on može prodati.Da li bi vas zanimalo da ga otkupite od njega, gospođoTovvnsend?

Ne, ne bi. Pa čak i kad bi, to si ne bih mogla priuštiti. —Pravnik joj je rekao koliko on za njega traži i mislila je da je cijenaprevisoka. Ali, ako je postigne, ona će dobiti polovicu, pa stoganije željela raspravljati. — Kad će se održati rasprava o

rastavi?— pitala je oprezno. Još joj je bilo neugodno o tome govoriti.

—Sve je u toku. — On se skanjivao i potom odlučio da je upita:— Kako napreduje vaša trudnoća?

_ I?

Je li vas Stevenov odvjetnik upitao ponešto u ve/i s tim?

Ne, nije — kazao je sa žaljenjem, a ona samo odmahnulaglavom.

Jeste li me još nešto trebali?

Ne. Samo u vezi sa stanom. Povezat ćemo se s posrednicimai savjetovati vam kome da povjerite prodaju. Kada možemo pozvatieventualne kupce?

Mislila je na trenutak i potom slegnula ramenima: Sutra, pretpostavljam. — U stanu ništa nije trebalo uraditi. Čak su i ormari bili sasvim uredni, a posebno sada, kad je polovica njezinih stvari bila u garderobnom ormaru Billove gostinske sobe.

—Bit ćemo u vezi. — Zahvalila mu se, spustila slušalicu i jošbila zamišljena kad je Bili došao po nju da je poveze kući nakonvijesti u šest sati. Često je to činio. A ljudi stali govorkati. Znalisu tko je on, ali su bili znatiželjni da saznaju što se sve iza togakrilo, a ona je i dalje tajila da je trudna. A kad ju je neka ženakoju nije previše voljela pitala u vezi s time, pogledala ju je ravnou oči i kazala da nije noseća.

— Zar se nešto danas dogodilo? — Osjetio je njezinoneraspoloženje dok su se vozili kući. Kupio je svježe rakove zavečeru.

—Ništa naročito — lagala je. Još je bila uznemirena zbog odvjetnikova poziva.

Šutljiva si.

Odveć si oštrouman. — Nagnula se prema njemu i poljubilaga. — Danas je nazvao moj odvjetnik.

Zašto? — Na trenutak je izgledao zabrinut.

Steven želi prodati stan.

Imaš li što protiv? — Namrštio se gledajući je za vrijemevožnje. Nikad nije naročito volio razgovore o Stevenu, ali ni onanije voljela kad je on spominjao Leslie.

Donekle. Ugodno je znati da imaš svoj stan, čak i ako senjime ne služiš.

Što će biti ako se umoriš od mene, ako se posvađamo? Neznam... Što će biti kada se dječaci vrate o Danu zahvalnosti? —Doduše, sumnjala je da bi do tada stan mogao biti prodan.

Reći ćemo da se volimo, da ti čekaš dijete i da živimo zajedno;to ćemo im reći. Sve je to lako izvesti.

Turobno mu se nasmiješila: — Predugo pišeš sapunske serije. Tebi to možda izgleda prirodno, ali nije tako s većinom ljudi, a neće se takvim činiti ni Adamu, ni Tommvu. A možda će, budem li kod tebe živjela cijelo vrijeme, osjetiti da su stiješnjeni i postati odbojni prema meni. — Cijeli je dan o tome razmišljala i bila zabrinuta zbog toga.

Što mi zapravo želiš reći? Zar želiš svoj vlastiti stan? —Izgledao je nesretan.

Ne. To mi izgleda glupo. Naprosto ti želim reći da nisamoduševljena što se stan prodaje. Bilo je zgodno da je tu.

—Koliko traži za njega? — Kazala mu je, a on zvizne. — Cijenaje strašno visoka, ali, pretpostavljam, ako je postigne, ti ćeš dobitibarem polovicu. Možda je za tebe povoljnije da ti novac leži u bancinego da imaš stan kojim se ne koristiš.

Uzdahnula je i bila prisiljena složiti se s razboritošću njegovih riječi: — Možda si u pravu. Nije to Bog zna šta. Pogađa me naprosto promjena. — A njih je od lipnja naovamo bilo mnogo. Mnogo je bilo i krasnih promjena.

— Želi li on s tobom razgovarati? — upita Bili staloženo doksu ulazili na parkiralište. Vozili su se u »drvenku«. Ona odmahneglavom. On to nije želio.

Ali, narednoga dana, nazvala je Stevena u njegov ured. Prepoz-nala je glas njegove sekretarice i uljudno zatražila da razgovara sa svojim suprugom.

Žao mi je, gospodin Tovvnsend je zauzet. Na sastanku je.Recite mu, molim vas, da ga ja zovem — promrsila je.Nisam sigurna da mu smijem smetati.Molim vas, pokušajte. — Bila je ona uporna i već priličnoljuta. Očevidno, on je uputio sekretaricu bude li ga supruga ikadzvala, a Adrian to nije zaslužila.

Sekretarica se udaljila i vratila se za tili čas. To nije bilo dovoljno

je, gospodin Townsend će biti zauzet cijeloga dana, ali rado ću mu prenijeti poruku. — Bila je u iskušenju da mu poruči neka ga udari grom, ali nije. Bile su tu i druge mogućnosti, ali im je svima odoljela.

Recite mu samo da sam zvala u vezi sa stanom — zaustilaje i tad odlučila da mu namjesti bombu — i u vezi s djetetom. —Bomba je pala, uslijedi tišina. — Hvala vam lijepo.

Odmah ću mu reći — požuri sekretarica kao da to još nijeznala. Ali, Adrian je znala da će se Steven zgroziti nad njezinomporukom. Kad to sazna sekretarica, prije ili kasnije uslijedit ćegovorkanja.

Ali, on nije nazvao. Nazvao je njegov odvjetnik, pola sata nakon toga. Steven ga je u međuvremenu nazvao. A njegov je odvjetnik pokušao nazvati njezinoga, ali ga nije dobio. Zato je on osobno naz-vao Adrian kako bi odmah nakon toga mogao telefonirati Stevenu i umiriti svoga uspaničenog klijenta.

Ima li kakvih problema, gosppodo Tovvnsend? Koliko samrazumio, vi ste danas nazvali svoga... Jutros ste nazvali gospodinaTovvnsenda.

Točno. Željela sam razgovarati s njim. — U jednome mahnitom trenutku poželjela gaje upitati zašto joj je on to uradio, zaštoje odnio sve što je bilo njihovo i odbacio njihovo dijete. Sada, kadse ono micalo, kad je bilo živo, kad ga je osjećala i kad se vidjelaizbočina koju je ono učinilo na njezinu tijelu, bilo joj je još manjerazumljivo kako ih je oboje mogao odbaciti. To doista nije imalosmisla i željela je o tome s njim razgovarati. To nije bilo ni u kakvojvezi s time koliko je ona voljela Billa. A voljela ga je. Ali Stevenje ipak bio djetetov otac.

Da li biste mi htjeli reći zašto ste ga nazvali? — Odvjetnikse trudio da zvuči srdačno. Stevenovi su naputci pak bili neupitno

strogi.

Da, hoću. Radilo se o nečemu osobnom.

Oprostite — zastao je i Adrian je iznova sve postalo jasno.

On ne želi sa mnom razgovarati, zar ne?

Odvjetnik joj nije želio neposredno odgovoriti, ali njegovo uzdržavanje bilo je bjelodani odgovor. — On osjeća da... Bilo bitO nanrOStO nreteškn Za VSS nhnip nnsphirp « nh7irnm na r>lrn1nncti

Uplašio se da će nju svladati osjećaji i da će ga pokušati prisiliti da prihvati dijete. Nije imao pojma da ona živi s muškarcem koji je beskrajno voli i želi njezino dijete. Steven to nikada ne bi mogao razumjeti.

— Ima li kakvih poteškoća u vezi s trudnoćom? Nešto što bise odnosilo na gospodina Tovvnsenda? Usprkos njegovuzakonskome odricanju od djeteta? — Pokušala mu je reći da usuli,da se prestane pozivati na zakonitost i da s njom razgovara kao sljudskim bićem. Tužno je, naime, bilo da je on to i pokušavao.

—Ne, nije važno. Naprosto mu recite da zaboravi da sam zvala.— A to je upravo Steven i želio. Kazao je odvjetniku da želizaboraviti na sve u vezi s njom. Ali odvjetnik joj to nije rekao.

Spustila je slušalicu i tog poslijepodneva bila je još utučenija, a Bili to ponovno osjetio, ali je mislio da se još radi o stanu, iako mu se činilo da je to prilično nevažno. No, on nije znao da je ona pokušala nazvati Stevena, naprosto da bi razgovarala s njim, naprosto da bi ga upitala zašto. Nije se radilo o tome da bi ona željela da on promijeni svoje mišljenje, naprosto je željela znati zašto ju je prestao voljeti i odbio prihvatiti njihovo dijete. Morao je postojali neki razlog. Nešto više od naprosto teškog djetinjstva. Ali, to ona nije željela reći Billu. Znala je da bi to povrijedilo njegove osjećaje. Umjesto toga, sjedjela je tiho u dnevnoj sobi, a on predložio da nakon večere nazovu dječake. Kad god bi razgovarala s njima, ona bi se razveselila. A narednog dana, iznova ju je nazvao njezin odvjet-nik i dao joj ime firme čiji će posrednik raditi na prodaji stana.

Tog su vikenda ona i Bili otputovali, a u ponedjeljak se osjećala bolje. Stan se više nije činio tako važnim i shvatila je da joj zapravo ne treba vlastito obitavalište. Bila je savršeno sretna živeći s Billom, a stan koji je jednom dijelila sa Stevenom nije vrijedio truda da se veže uz njega.

Proveli su vikend s Billovim prijateljima na Palm Beachu, s jednim glumcem koji je u mladosti igrao u serijama, a potom snimio nekoliko vrlo uspješnih filmova. Bio je on zanimljiv čovjek i imao zgodnu obitelj i suprugu koja se Adrian jako svidjela. Krasno su se proveli i bilo je mnogo zadirkivanja oko Billova djeteta. Oni su pretpostavljali da je dijete njegovo i nije im se činilo nimalo neobičnim što nisu vjenčani. Srdačno su odobravali činjenicu da čekaju dijete, a Janet, glumčeva suoruea. isticala ie »rarnhnnst« ..

trudnoće. Adrian bi se ponekad pitala hoće li to stanje uopće preživ-jeti, dok bi u drugoj prilici gotovo zaboravila da je noseća. Ovisilo je to o danu, o raspoloženju i o događajima. Ali, ono što je valjalo imati na umu, podsjećala ju je Janet, bila je činjenica da je na kraju puta čeka nagrada za krupne bokove, koji se izgube, kao što je Janet tvrdila, najveće čudo od svega: dijete. Oboje su se vratili s vikenda osvježeni i uzbuđeni bebom. Bili je izvukao neke knjige koje joj je kupio, a ona ih još nije pročitala, i čitao joj je najrazličitije stvari koje bi je bile užasnule da nije bila tako dobro raspoložena. A nakon svega, vodili su ljubav, što je bilo mnogo bolje.

Narednog jutra, na poslu, ponovno ju je nazvao njezin odvjetnik i iznenadio je obavijestivši je da je pristigla jedna ponuda za stan i da je Steven želi prihvatiti. Cijena se kretala oko deset tisuća dolara, a toliko je i on tražio, dok Adrian nije mogla vjerovati ušima.

Zar već?

Vjerujte, i mi smo bili iznenađeni, a kupac želi potpisatiugovor u roku od trideset dana, ukoliko se vi složite. Shvaćamo daje to možda za vas prekratak rok. — Ali, ona nije marila. Bit ćeto u studenome, dječaci će biti kod kuće o Danu zahvalnosti, a Bilije uporno tvrdio kako želi da ona ostane stanovati kod njega i većjoj je bio predložio da tijekom nekoliko narednih mjeseci gostinskusobu preinače u dječju, što je nju oborilo. — Što mislite o tomeda ispraznite stan za trideset dana? — neuvijajući će odvjetnik.

U redu je. — Bio je iznenađen kad je to čuo.

A što mislite o cijeni? — Šutjela je zakratko, ali samo zatošto se u mislima opraštala od stana i od Stevena.

I to je u redu.

Dakle, prihvaćate?

Da. — Kriste! Kako je sve išlo glatko.

Sutra poslijepodne poslat ću vam dokumente. Vi ih potpišitei vratite mi ih, a ja ću ih poslati odvjetniku vašega supruga.

Izvrsno.

Vaš ćemo primjerak odmah poslati. — A kad je to uradio,njoj je bilo čudno da gleda Stevenov potpis kako zuri u nju. Dugonije vidjela ništa što je njemu pripadalo, pa ju je tako pogled na

c\rnor\o hilNr

Nikakve bilješke, nikakva pisma, ništa pridodanoga službenom spisu. On se bio posve povukao iz njezina života i po svaku cijenu želio da to tako bude. Bilo je to gotovo kao da se boji nje, a ona nije razumjela zašto. Izgledalo je to tako nerazborito, ali možda to više nije bilo važno.

Te je večeri ugovor pokazala Billu, a on je rekao da je u redu, dao nekoliko prijedloga u vezi s nekim njegovim točkama, kako da postupi s pologom, te joj predložio da o tome još popriča s odvjet-nikom. Upozorio ju je da mora biti oprezna kako bi joj bio dodijeljen pravedni dio od prodaje stana. A potom ju je upitao nešto o čemu je već neko vrijeme razmišljao, ali to nije želio doticati, bojeći se da je ne uznemiri.

Što je s bračnom potporom? Je li ti nešto ponudio? A štoje s pomoći za dijete?

Nisam ništa tražila — kazala je mirno. — Imam svoju plaću.A on mi je već kazao da ne želi potpomagati dijete. Odustao jeod svih svojih prava prije no što je dijete rođeno, kao što sam tiveć kazala. — Izgledala je uznemireno dok je o tome govorila. —Ne želim ništa od njega. — Ako on ne želi nju i dijete, tada onane želi njegov novac. Bili je, međutim, mislio da su njezini osjećajikoliko plemeniti, toliko i glupi.

Što će biti ako oboliš? Ako ti se nešto dogodi? — pitao jeblago.

Osigurana sam — kazala je slegnuvši ramenima. Tada se onokrenuo prema njoj s izražajem tihog očajanja:

Adrian, zašto dopuštaš da taj tip tako vraški lagano ode?Zar ga još voliš? On je tebe napustio. Duguje nešto tebi i djetetu.— A tada mu se stisnulo srce kad je ona odmahnula glavom i pružilaruke prema njemu.

Znaš, ne volim ga. Ali, bila sam s njim u braku... Bio je mojsuprug... Formalno je još moj suprug... I... — Gotovo se gušila izgovarajući riječi, s obzirom što je sve Bili za nju uradio. — On je

djetetov otac. — Nije ga željela povrijediti, ali to je bila istina, injoj je to nešto značilo, a on je to znao.

Tebi to mnogo znači, zar ne?

Gledala je u svoje ruke, potom iznova podigla pogled premanie.mil kimrmla i karala vpnma Mamr — F» Q 7naj; ml Mo m„,-.. .

Ali nešto. To je njegovo dijete, Bille. Što ako on jednoga dana dođe k sebi? On ima pravo na nešto... Na dio nečega... Ne želim pred njim zalupiti sva vrata, u slučaju da jednoga dana poželi doći.

Ne vjerujem da će to ikad uraditi. — Bili je govorio jednakomirno. Nije se želio sukobljavati s njom. I dok je slušao, pitao seima li ikakva smisla boriti se protiv Stevena. Bili nije želio biti povrijeđen. Ali, nije je želio izgubiti, niti dijete. — Mislim da sanjaškad vjeruješ da će se vratiti. On je dosta jasno kazao što misli.

Mogao bi promijeniti mišljenje.

Da li ti to želiš, Adrian? Želiš li da se vrati?

Gledao ju je ravno u oči, a ona odmahne glavom i on joj povje-ruje. Ne izgovorivši više ni riječi, on je uze u naručje. — Umrijet ću ako te izgubim. — Ona je to znala. I ona bi umrla da njega izgubi, pa, ipak,... I nadalje je tu bila Stevenova utvara...

I ja tebe ne želim izgubiti.

I nećeš. — Tada se on nasmiješio. Dok ju je držao, osjetioje lupkanje djeteta.

Hvala ti što si tako dobar prema meni.

Ne budi smiješna. — Poljubio ju je i dugo su sjedjeli zajedno,ali kasnije ga je njihov razgovor stao zabrinjavati. Znao je kolikoje ona odana, a unatoč tome što je njega voljela, ipak joj je bilovažno što je Steven bio djetetov otac. Bili je pak znao da se višeničime ne može zaštititi. Naprosto ju je morao voljeti i izložiti seriziku.

23.

Stan je bio prodan brzo i jednostavno i u prvome tjednu studenoga ugovor je potpisan, a Adrian i Bili složili su njezine stvari i preselili ih u njegov stan na drugom kraju stambenog bloka. Sve je proteklo veoma jednostavno, s mnogo manje uzbuđenja no što se ona pribojavala. Ništa nije preostalo uza što bi se nadalje mogla vezati. Steven je sve odnio prije pet mjeseci, pa čak i album s fotografijama njihova vjenčanja. Pitala se što je s njime uradio i pretostavila da ga je vjerojatno bacio. Bilo je to čudno. Sve je tako nepovratno otišlo, sve iščeznulo, kao da nikad nije ni postojalo. Pokušala je to objasniti Billu dok je namještala svoju preostalu imo-vinu u njegovu gostinsku sobu.

Gotovo kao da nikada nismo bili u braku. Čini mi se kaoda ga nisam ni upoznala. — Pa, ipak, u isto vrijeme, Bili je znaokoliko je ona silno odana Stevenu.Možda i nisi. To se ljudima zna dogoditi. — Ali, bilo muje drago da nije izgledala utučeno. Posljednjih se dana malkoumarala, no još se prilično dobro osjećala. Bila je noseća sedammjeseci i oboje su se radovali da će vidjeti dječake o Danu zahvalnosti. Trebali su oni stići za dva tjedna. No, tjedan prije toga,ona je morala posjetiti liječnika. A taj ju je put Bili namjeravaopratiti. Želio je poći s njom već prije nekoliko mjeseci, ali

uvijekbi došlo do neke gužve u vezi sa serijom ili bi u to vrijeme bio nekivažni sastanak. No taj je put kazao sekretarici da mora izići na dvasata bez obzira što se zbilo i odvezao je Adrian liječnici. Uskoro,

joj je preporučilo nekoliko prijateljica i Adrian se ona jako svidjela. A kad ju je Bili upoznao, znao je zašto. Jane Bergman je bila oštroumna i neposredna, a spram trudnoće se odnosila kao da je riječ o normalnoj i prirodnoj pojavi i oboje ih uvjerila da će po svemu sudeći porod biti normalan i lagan. Također, nije je nimalo uzbudila činjenica da žive zajedno nevjenčani. Jedan od razloga zašto je Adrian promijenila liječnika bio je i taj što je on znao za Stevena, pa je na taj način izbjegla mnoga nepotrebna pitanja. Liječnica, pak, nije imala pojma da dijete nije bilo Billovo. Tako je Billu dopustila da sluša bebino srce i on se ozareno nasmiješio kad ga je čuo.

Glasa se poput hrčka — Bili će ozbiljno slušajući bebine otkucaje.

Lijepo si to rekao — Adrian se nasmijala. Ali, Billa je silnoganulo to što je čuo djetetovo srce i dirnula ga je njezina ranjivostdok je ležala na leđima sa svojim golemim trbuhom. DoktoricaBergman je kazala da je dijete primjerene veličine i savjetovala imda pohađaju Lamazeov tečaj za trudnice. Oboje su znali za taj tečaj,ali Adrian nije bila sigurna što je sve obuhvaćao, a Bili ga je pohađaos Leslie, prije više od osam godina.

To bi vam moglo sve olakšati — kazala je liječnica staloženo.Bila je ona žena približno Billovih godina, izgledala mu vrlomjerodavnom i bilo mu je drago što je došao. Svidjela mu se. Ato je rekao i Adrian kad su se vozili natrag prema uredu.

Kad bih barem mogla roditi kod kuće — Adrian će čežnjivogledajući kroz prozor.

O, Bože — proštenja Bili. — O tome ne želim niti čuti.

Zašto? — Zvučala je tugaljivo i gotovo djetinjasto i silno ganervirala. — Bilo bi to toliko ljepše.

I toliko opasnije. Budi dobra i slušaj doktoricu Bergman.Upisat ćeo se na Lamazeov tečaj odmah nakon odlaska dječaka.— Imat će još mjesec dana vremena da ga pohađaju prije no štose rodi dijete. No, u posljednje je vrijeme primijetio da je Adrian

postala vrlo nervozna. Tijekom sedam mjeseci, ona je uspijevalazaboraviti na to, hiniti da nije noseća, no iznenadno je sve postaloblizu i valjalo joj se s time suočiti. Postavljala je Billu brojna pitanjau vezi s time kako je bilo kad su se dječaci rodili i počela čitati

knjige. No on je sumnjao da se plaši boli i mogućih poteškoća. Njemu je pak dijete počelo izgledati ogromno.

Volim te — podsjetio ju je, opraštajući se s njom u hodnikuispred studija vijesti.

Zdravo, Harry — dovikne mu jedan od urednika koji je tudažurno prolazio, a Bili se zbunjeno zagleda u Adrian: — Tko jeHarry? — Ona se stala smijati sjetivši se priče koju je ispripovijedilaprije nekoliko mjeseci kad su se ljudi stali raspitivati.

Ti. Rekla sam im da ti je ime Harry... I da si udovac, a daje tvoja supruga jedna od najboljih Heleninih prijateljica... — Adrianje ozbiljna lica sažimala radnju njegove sapunske serije i on prasneu grohotan smijeh.

Nemoguća si. Vrati se na posao i prestani brinuti o djetetu.

Tko se brine? — Željela je da zvuči šaljivo, ali on je znaoda je zabrinuta usprkos onome što je kazala i nije je krivio zbogtoga. Dodatna je teškoća bila njezina rasprava u vezi s rastavomjoš za vrijeme trudnoće.

Vidimo se kasnije, draga. — Ponovno ju je poljubio i požuriona svoj posao, nakon što je obećao da će doći po nju iza poslijepodnevnog dnevnika i povesti je na večeru. Otišli su u »Le Chardonnav«i izvrsno jeli, provevši ugodno veče. On je bio upravo dobio jošjednu nagradu za seriju, novine su o tome naširoko pisale i bio jevrlo zadovoljan. Ona se pak njime ponosila, a on je želio da jenagradi.

Ti si mi donijela tu nagradu sa svojim sumanutim idejama.Ona mu je, naime, seriji pridodala mnoge neobične zaplete, a onse i dalje nadao da će nakon što rodi odlučiti da radi zajedno snjim. Smijali su se i razgovarali o tome, kad je za susjedni stol

sjeoneki par. Bili nije znao što se dogodilo, ali, dok se zapiljila u njih,Adrian je iznenada problijedjela. Gledala je u muškarca kao davidi duha, a on se činio užasnutim kad ju je uočio. Potom se okrenuoi nastavio razgovarati sa ženom s kojom je bio u društvu. Bila jeona mlada, blistava i privlačna i činila se veoma kršnom, ali nijebila ni upola tako lijepa kao Adrian, iako je bila nekoliko godinamlada. Bili, međutim, nije gledao u djevojku, već u Adrian, prekoputa sebe. Potom se okrenuo i prepoznao čovjeka za suprotnimstolom. Bio je to Steven.

Adrian je i dalje gledala u njega i, ne izustivši ni riječi Billu, nagnula se naprijed i obratila se svom suprugu: — Stevene... — Nag-nula se prema njegovu stolu u želji da privuče njegovu pažnju, no jedino se djevojka okrenula prema njoj pitajući se što želi. Steven se okrenuo na drugu stranu, okrenuvši joj leđa, hineći da zove konobara. — Stevene... — Izgovorila je njegovo ime razgovjetnije, a djevojka je izgledala kao da ne zna da li da joj uzvrati osmijeh ili da se okrene. Izražaj na Adrianinom licu bio je tako neobičan, zabrinut, a bila je i u poodmakloj trudnoći.

A tada, znajući daje neće moći izbjeći, Steven se, dok je ustajao, obrati djevojci strogim glasom: — Idemo. Posluga je ovdje grozna. — Bio je već ustao i na pola puta do vrata, prije no što je djevojka uspjela prozboriti. Pogledala je Adrian zbunjeno i zapanjeno te kao da se ispričava, i jedino je uzmogla prozboriti: — Mislim da vas nije čuo.

Da, čuo je — reče Adrian lica bijela poput leda te hladnihvlažnih ruku. — Savršeno me čuo. — A posluzi se doista nije imalošto zamjeriti.

Žao mi je. — Djevojka kimne i požuri za njim i Adrian vidjekako mu se obraća, ali on je gurne prema vratima te su otišli dokje ona sjedjela i drhtala. Bili je ispisivao ček, također pepeljast ulicu. Nije prozborio ni riječi. Izišli su na svježi zrak, a Adrian dubokoudahne. Unatoč prekrasnoj večeri, hvatala ju je mučnina. Dok sustigli do kolnika, još su uspjeli vidjeti kako Steven kreće s djevojkomu svom porscheu.

Zašto si mu se obratila? — upita je Bili kad su ušli u»drvenka«. — Zašto si to uopće uradila? — Izgledao je zabrinut,a ona mu se okrenula s ljutnjom u očima. Nije bila nimaloraspoložena da se raspravlja s njim, ili s bilo kim. Stevenovo jestajalište bilo i više nego jasno, a tako je bilo već i prije toga.

Nisam ga vidjela pet mjeseci, a bili smo u braku dvije i pol

godine. Zar je čudno što sam mu se obratila?

Pa, s obzirom kako se ponio, jest, ne misliš li tako? Ili simu se ti možda željela zahvaliti za sve krasne stvari koje ti je uradiou posljednje vrijeme? — Zapravo, Bili je bio ljubomoran i mrzioje sam sebe što joj ovako govori. Ali, mrzio je i izražaj njenih očiju,tjeskobu na njezinu^ licu kad se bila nagnula prema Stevenu. A mrzio

je i Stevena što ju je povrijedio. Želio je da on zauvijek iziđe iz njezina života.

— Ne prigovaraj mi. — Počela je plakati i izgledala sablasnoblijeda u automobilu dok je rukom trljala trbuh. Čak se i dijeteuznemirilo. Žestoko je kuckalo i ona je jedino željela da dođe kući,legne i zaboravi, ali znala je da to neće moći. — Nije me čak nipogledao.

Adrian, — Bili će stisnutih zubi — momak je potpuni nitkov.Koliko ti treba da to shvatiš? Godina? Pet? Deset? Neprestanočekaš da ti se vrati i da obaspe ružama tebe i dijete, a ja ti stalnoponavljam da neće. Zar nisi danas shvatila poruku? Nije čak s tobomželio ni razgovarati. Ustao je i izišao. Taj čovjek ne daje paru niza tebe, ni za tvoje dijete. — A Bili se nadao da nikad ni neće,iako to nije izgovorio.

Kako to može raditi? Kako je moguće da ništa ne osjećaspram vlastita djeteta? Potiskuje ga u mislima, ali, prije ili poslije,morat će se s njime suočiti.

Jedina osoba koja se mora s nečime suočiti jesi ti. On jeotišao, draga. Zaboravi ga. — Ona nije odgovorila i ostatak putavozili su se u tišini, ali kad su stigli kući, prepirka se nastavila iAdrian je u suzama otišla u gostinjsku sobu, a narednog jutra bilapotištena kad su se sreli za doručkom u kuhinji. On nije prozborioni riječi. Pustio je da si ovaj put sama priprema doručak da bi jojnajposlije uputio pogled preko stranice sportskih vijesti.Što ti zapravo očekuješ od njega? Zašto mi to već jednomne objasniš, pa da mi zauvijek bude jasno što želiš od njega? —Želio je znati s kakvim mu se suparnikom valja ogledati.

Od Stevena? — Kimnuo je. — Ne znam. Naprosto očekujemda se pomiri sa činjenicom da ćemo imati dijete. On čak i ne zna

što odbija. Mogu prihvatiti činjenicu da se rastaje sa mnom, jer mislida sam ga izdala, ali ne mogu prihvatiti činjenicu da okreće leđavlastitu djetetu. Jednoga će dana to požaliti.

Naravno da hoće, ali to je cijena koju mora platiti. A moždase i nikad ne pribere. I kako samo možeš reći da si ti njega izdala?Jesi li ga prevarila? Jesi li namjerno ostala trudna?

Naravno da nisam. — Ona je izgledala uvrijeđeno, a to jojpitanje on nikad nije postavio, ali je često o tome mislio. Pitao se

da li se zbog toga ona osjećala toliko krivom. — Znala sam kako su snažni njegovi osjećaji u vezi s time i uvijek sam bila pažljiva.

To sam i mislio. — Gotovo se nasmiješio, toliko ju je volioi mrzio je što raspravljaju, ali srećom bilo je to rijetko i uvijek uvezi s istom osobom. Stevenom. — Ali, neću te povrijediti ako teupita, hajde, reci, što želiš od njega? — Zaista je to želio znati, zbogsebe i zbog nje. S time su se morali suočiti.

Naprosto želim da prizna dijete, da prihvati da je njegovoi da se nosi s tom činjenicom. Mislim da od samog početka upravood toga bježi. Želim da ga vidi i kaže u redu, razumijem, moje je,ali ga uistinu ne želim... Ili da, tako je, bio sam u krivu, volim svojedijete. Ali ne želim da zauvijek pobjegne od mene, jer još mislimda će se jednog dana vratiti, požaliti i željeti da se mi njemu vratimo,pa tako upropastiti moj život, djetetov, tvoj, a i svoj vlastiti, i zato,što god poduzmem, uvijek se osjećam krivom. Potrebno mi je dase posve oslobodim od njega prije no što bih nastavila s vlastitimživotom, a kako bih to postigla, on mora položiti karte na stol ilibarem razgovarati sa mnom i objasniti mi zašto osjeća to što osjeća.Čak nije našao za shodno razgovarati sa mnom otkad je napustiostan. — Bilo je to prvi put da je ona tako bjelodano ustvrdila stanjei konačno je sve poprimilo smisao. Ona naprosto nije moglavjerovati da je on otišao zauvijek i željela je da on osobno to potvrdi,kaže da odustaje i da to stvarno misli. Imalo je to smisla, ali Bilinije vjerovao da će ona to postići. Steven nije bio takva

osoba ion joj je već to pokazao, tijekom pet mjeseci, a i večer prije toga.Namjeravao je pobjeći, rastati se od nje preko odvjetnika i odustatiod djeteta a da ga i ne vidi. On je bio takva kova i njoj se valjalos time suočiti.

Mislim da od njega nećeš dobiti ništa više no što je dosaduradio. On se naprosto nije kadar s time neposredno nositi.

Kako to znaš?

Sjeti se njegova ponašanja prošle večeri. Je li to momak kojiima petlje suočiti se s tobom? Doslovce je istrčao kroz vrata, desetkoračaja ispred svoje prijateljice.

Misliš da mu je to djevojka? — Izgledalo je da je to zanima,a njega je to zasmetalo.

-.. — Kako bih to. noboeu. znao.

Izgleda da je ona mlada — kazala je zamišljeno, a on se ustoboči:

I ti tako izgledaš, a to i jesi. Zato prestani o tome i, uostalom,što to mijenja? Stvar je u tome da ga ti moraš zaboraviti, Adrian.

0 tome se zapravo radi.

Ali što ako se poslije vrati? — To je nju silno zabrinjavalo.Bila je uvjerena da će on poželjeti da se vrati u njezin život, jednomkad se dijete bude rodilo.

O tome ćeš brinuti kad se dogodi.

Ali dijete ima pravo na...

Znam, znam. — Udario je šakom o kuhinjski stol i ona seprenula. — Dijete ima pravo na svog prirodnog oca. Je li tako? Tosam već čuo. Ali što ako je njegov »prirodni otac« ništarija? Štoonda? Ne bi li bilo naprosto jednostavnije pustiti ga da ode?Što bi bilo da ti je Leslie kazala da te želi napustiti u pijanustanju? Ne bi li ti osjećao obavezu da provjeriš što ona osjeća kadse otrijezni?

Možda bih. Zašto?

Zato što mislim da je Steven pijan od straha, od dana kadsam mu kazala da sam noseća. I čim se on smiri, prestane paničariti,otrijezni se, osjećat će drukčije.

Možda neće. Možda doista mrzi djecu. Možda bi ga trebalaposlušati. Možda misli ozbiljno.

Naprosto hoću da mi on kaže kako zna što radi.

Možda i ne zna. Hoćeš li zbog toga upropastiti vlastiti život?— Ili, točnije, želi li ona upropastiti njihov život? Ali, istodobno,on je znao da nije bilo lako zaboraviti muškarca s kojim je zanijela

1 s kojim je bila u braku dvije i pol godine prije no što je ostalau drugom stanju.

Hoćeš reći da sam glupa što uopće marim, zar ne?

Neću. — Uzdahnuo je i naslonio se o naslon stolice.

Naprosto mislim da gubiš vrijeme. Zaboravi ga.

Čini mi se kao da nešto kradem od njega — objašnjavalaje i privukla njegovu pažnju. — Oduzimam mu dijete i dajem gatebi, jer ga ti želiš. A što ako se on vrati i U-AŽP hpi ™n ;P

m™

vratite mi ga... Što onda? — Ona je dobro postavila problem, no Bili je i dalje mislio da se Steven neće predomisliti u vezi s njom ili s djetetom. Bio je on budala zbog toga, ali Bili je iskreno vjerovao da neće promijeniti mišljenje.

—Sve što treba jest da pričekamo i vidimo. Pa, nikamo ne odlazimo. Ne selimo s djetetom u Afriku. — Bila je to istina, ali istoje tako bila istina da su njih dvoje u sve dubljoj vezi, i on je toznao. Već je osjećao kao da je dijete njegovo i na neki je načinznao da ga Adrian pokušava zaštititi od povrede, a pokušava zaštititii Stevena da ne učini grešku zbog koje će cijelog života žaliti. —Ne možeš biti odgovorna ni za koga. Dopusti nama da donosimovlastite odluke, a ako su one krive, to nije tvoj problem. — Potomon odloži novine i nagne se prema njoj: — Volim te... Želim dijete...A ako se on vrati i promijeni mišljenje, suočit ćemo se s time. Uostalom, što je najgore što bi se moglo dogoditi? Da dobije pravoposjećivanja djeteta? To nije tako strašno. S time možemo živjeti.— A tada, gledajući je, on osjeti kako ga podilazi srhat užasa: —Ili mu se ti možda namjeravaš vratiti? — pitao je i zaustavio dahčekajući odgovor. Odmahnula je glavom, no u izražaju joj bio dašakskanjivanja.

— Ne vjerujem.

Osjećao je kao da će se onesvijestiti dok je ona to izgovarala:— Što ti znači to »ne vjerujem«?

Mislim da neću. Ali to će ovisiti o okolnostima... O mnogostvari... Bille, ja njega više ne volim, ako me to pitaš. Volim tebe.Ali ima još nešto... Tu je i dijete.Zar bi se mogla vratiti muškarcu kojeg ne voliš samo zbogdjeteta?

— Sumnjam u to. — Ali ne bi se mogla zakleti da to neće uraditi.Tada on ustane i napusti stol, a pred njima je bilo nekoliko teških

dana prije no što su se stvari slegnule. Najposlije, sklopili suprimirje, proveli vikend u postelji, razgovarajući i ljubeći se,pokušavajući razjasniti svoje položaje. Ona je jedino željela bitisigurna da Steven neće promijeniti mišljenje i poželjeti dijete.Držala je da bi ga barem morao vidjeti kad se rodi. Billu se to nijesvidjelo, ali bio je voljan da to prihvati. Osim toga, nakon Stevenovaponašanja one večeri, smatrao je posve nevjerojatnim da bi mogaonoželieti i doći ea vidieti. _____.....___......_............_____-___

A nakon toga, hoćeš li se udati za mene? — upita je ozbiljno,a ona se ozareno nasmiješi.

Da, hoću, budeš li me još želio. — Ali, nije željela da obznanedječacima kako se namjeravaju vjenčati sve dok sve pojedinosti nebudu izglađene, dokumenti i rastava obavljeni i ona bila sigurnau Stevenovo stajalište. Bili je i nadalje mislio da njezin bivši suprugne zaslužuje toliku uljudnost, no bio je voljan da joj ugodi. Auzbuđivala ga je i pomisao da će se nakon toga vjenčati. — Mislišli da će dječaci imati nešto protiv? — upitala je zabrinuto. Sve juje počelo zabrinjavati, ali liječnica je objasnila da je u tom stupnjutrudnoće tjeskoba nešto što se može očekivati. Nju su zabrinjavaliporod, trudovi, bol, djetetovo zdravlje, prirodne stvari koje subrinule svaku ženu, a Bili je također znao da je tišti još i rastava,kao što joj je teško pala i prodaja stana. To je, međutim, krasnoprebrodila, a sada su je stale brinuti sitnice. Billu se činilo da jei njena opsjednutost time da bude odana Stevenu bila dio togprocesa.

Kad su stigli Adam i Tommy, bila je napetija nego inače. Užasavala se pomisli da bi se mogli zgranuti zbog njezine trudnoće. Odlučila je da bude iskrena s njima. Nedvojbeno, izgledali su oni silno iznenađeni kad su ugledali njezin trbuh, a ona i Bili došli pred njih na aerodrom.

Vau! — Tommy će zabezeknuta izražaja. — Što se dogodilo?

Ne postavljaj takva pitanja — prekori ga Adam.

Očekujem dijete — nepotrebno objasni Adrian, jer je to bilonadasve očevidno, čak i Tommyu.

Je li tatino? — pitao je, a Adam ga sune u leđa.

Ne, nije — objasnila je Adrian kad su se već našli kod kućei pili toplu čokoladu u udobnoj kuhinji. — To je dijete mog supruga.Ali, rastava je i dalje u toku. Zapravo... — namjeravala je s njimabiti posve iskrena i Bili je već kazao da će je u tome podržati. —... zbog toga me i ostavio. On, naime, nije želio dijete. Zbog togase rastajemo i on se odriče svih prava na dijete. — Izgovorila jeto vrlo jednostavno i dječaci su izgledali zgranuto, posebice Adam.

Strašno!

Ne, nije — Tommy će pribrano. — Kad ne bi dobila rastavu,ne bi bila s ocem i ne bi se prošlog ljeta našla tamo da mi spasiživot kod Jezera Tahoe.

To je točno — Adrian će smijući se. Djeca su posjedovalasposobnost da svedu stvari na prave temelje.

Kada će doći dijete? — želio je znati Adam.

U siječnju. Približno za sedam tjedana.

Prilično brzo. — Izgledalo je da je Adam silno žalio. — Gdjećete živjeti? U svom stanu? — No, ovaj put se umiješa njihov otac.

Ne, ovdje će živjeti. S nama... Sa mnom. — Nasmiješio se.— Dijete ćemo smjestiti u gostinjsku sobu.

—Hoćete li se vjenčati? — Tommy će pun nade, a nije izgledaloda Adam ima nešto protiv.

— S vremenom — objasni Bili. — Ali ne zasad. Moramo jošmnogo toga srediti.

Hura! — Tommy je bio vidljivo zadovoljan, a Adam je zagrli.Užasnula ga je pripovijest o njezinu suprugu koji ju je napustio,a poslije je kazao ocu kako misli da bi se trebali vjenčati prije nošto se dijete rodi.

Imat ću to na umu, sine. — A potom mu ozbiljno odgovori:— I ja bih to želio, ali moramo pričekati njezinu rastavu.

Kad će to biti?

Uskoro. O svemu ćemo vas obavještavati. — Bio je to povelikzalogaj za dječake, no narednog jutra činilo se daje sve kao i obično.Televizor je bio uključen, dječja odjeća posvuda, dječaci su skakalipo stanu, a Bili priređivao doručak u kuhinji. Izgledali su poputsretne, obične obitelji, a Tommy je rekao kako se nada da će roditidječaka, jer da su djevojčite tako tupe, dok se Adam samo nasmiješio i kazao da će voljeti dijete bez obzira bilo ono dječak ilidjevojčica. Njegova ju je umiljatost gotovo rasplakala, a kad su

neštokasnije otišli prošetati s ocem, ona je pospremila stan. Kad su sevratili kući, donijeli su joj veliki stručak cvijeća.

Ona i Bili pripremali su svečanu večeru o Danu zahvalnosti i svi su proveli ugodni praznik. Jedini oblačak što se nadvio nad savršeni dan bio je Adrianin telefonski poziv majci, kojeg je Bili čuo.

—Ne, dobro je — upravo je kazala. — Morao je otići u London,na poslovni put. — A tada je ugledala Billovo lice i, nakon što jespustila slušalicu, on je pritijesni u kutu kuhinje. Praznična se večeradotad bila završila i dječaci već spavali u svojoj spavaonici.

— O čemu se radilo? — Ali, sve je znao, a da mu ona nijekazala. Lagala je majci u vezi sa Stevenom.

—Nema smisla da je uznemiravam. Još se nitko u mojoj obiteljinije rastao, a osim toga i praznik je, pobogu!

— Adrian, on je otišao prije šest mjeseci. Imala si dovoljnovremena da joj kažeš. — A tada mu još nešto sine: — Jesi li jojuopće rekla za dijete? — Odmahnula je glavom, a on sjeo na stolicui zagledao se u nju: — Kakvu ti to igru igraš? Zašto ga štitiš?

Ne štitim ga. — Oči joj se ponovno napune suzama. — Naprosto se ne želim upuštati u raspravu sa svojom majkom. Ispočetkajoj nisam rekla, jer sam mislila da će se vratiti. A s?.da je to takoneugodno. I, čemu žurba? I tako će mi zagorčiti život. Reći ću imposlije. — U očima joj bile suze i teško joj je bilo da mu objašnjavakako je sve uvijek išlo po zlu s njezinom obitelju.

Kad im namjeravaš reći? Nakon što rodiš naše treće dijete?Ili kad ovo bude imalo promociju? Možda bi im ipak trebala neštonatuknuti.

Što očekuješ od mene da kažem? Nikad nisam s majkombila bliska. Ne želim joj o tome govoriti.

Mogla si naprosto reći da čekaš dijete.

Zašto? — No vlastito joj se pitanje i samoj učinilo glupim.

— Što čekaš? — Gledao ju je ravno u oči i po prvi put se ustrašila.Izgledao je povrijeđen i ljut. — Čekaš li da se on vrati, pa će sveispasti čisto i kako treba pred njima? — Pretjerao je i znao je to.

Možda je tako i bilo u početku... A sada je sve tako vraškisloženo. Gdje da počnem s objašnjenjima?

Jednoga dana ćeš ipak trebati početi... — ukoliko se Stevenne vrati kući... Ali nije se dalje s njom o tome iznova želio sporiti.— Gledaj, radi se o tvom životu. Oni su ti roditelji. Naprosto

nerazumijem tvoje postupke.

Ni ja, ponekad — priznala je. — Žao mi je, Bille. Sve setoliko zamrsilo kad je on otišao, a ja to nisam nikom rekla. Isprve

sam bila previše zbunjena, onda je već bilo prekasno, a sada je smiješno. K vragu, pola ljudi na mom poslu još misli da varam supruga. — Nasmiješila mu se, a on je privuče k sebi.

Koji put me izludiš. Ali možda te zato i volim.Zato i Harry voli Helen, koja je bila jedna od najboljihprijateljica... — Počela se smijati, a on je lupio po stražnjicikuhinjskom krpom, odlažući posljednju posudu u slivnik.Prestani! To počinje zvučati poput biblijskoga rodoslovnogstabla.Zao mi je, Bille... Ponekad od svega napravim pravu pometnju.Prije ili poslije, u sve ćemo unijeti reda. — Vjerovao je da

hoće, no počeo se nadati da će to biti prije, a ne poslije.

24.

Dugi vikend o Danu zahvalnosti prošao je jako brzo. Toliko je toga bilo o čemu su željeli razgovarati, sada kad su dječaci znali da je Adrian uselila u očev stan i da očekuje dijete. Posebno je to očaravalo Adama i želio joj je dodirnuti trbuh da vidi miče li se beba. Uzbudio se, jer je ona neprestano kuckala, a on to osjetio. Razgoračio je oči i pogledao je, a Bili se nasmiješio.

—Jasno se osjeća, zar ne? — I Billa je to ispunjavalo divljenjem,svaki put kad bi osjetio kuckanje.

Svi su bili izvrsno raspoloženi i odlučili su da pođu prošetati parkom, no prije izlaska, koliko god se trudila, Adrian nije mogla zauzlati svoje tenisice.

Osjećam se kao da se moram nagnuti preko lopte za plažu.I ja — šapnuo je Bili, kleknuvši da joj pomogne oko uzica.Još bi vodili ljubav kad god bi im se pružila prilika i bilo za tosnage, ali uzice ona nije mogla svezati. A i vođenje ljubavi bilo jepravo umijeće. — Znaš, to se samo meni može dogoditi — smijaose dok je dovršavao zauzlavanje i sjeo na pod gledajući prema njoj.Preko svoga golemog trbuha, ona je virila u njega.Što?Da se zaljubim u ženu u osmom mjesecu trudnoće.Zahihotala se, uočavajući komičnost situacije. Doista, bilo je to

neobično udvaranje. — Možda bi takvo što mogao iskoristiti u svojoj seriji. Možda bi Harry mogao napustiti Helen, a ona se zaljubiti

u nekog drugog — predlagala je veselo navlačeći džemper.

— Nitko u to ne bi povjerovao — cerio se on, a potom su izišlida se loptaju u Penman parku s Adamom i Tommvem.

Narednoga dana, dječaci su odletjeli kući, a stan se ponovno činio odveć tihim bez njih. No mnogo je toga valjalo uraditi prije praznika. Studio vijesti bio je u posvemašnjoj pometnji, a rad na seriji bio je uvijek nadasve naporan uoči Božića. Izgledalo je da se teškoće njihova vlastita života i izmišljene peripetije serije nadovezuju jedni na druge i postaju gotovo nerazdvojni. Istodobno, Adrian se trudila da pripremi dječju sobu. Svake večeri između dviju emisija vijesti, bavila se dotjerivanjem ukrasnih nabora na kolijevci, ili bi izmišljala na koji način da objesi zavjese.

— Slušaj, pusti mene da to uradim! — Bili ju je uvijek tjeraokad bi se naumila uspinjati na ljestve ili pokušavala sama pomicatidječji krevetić. Tada bi se pogledali i nasmijali. Sve je postalo veomauzbudljivo. I dječaci su bili uzbuđeni. Izgledalo je da im beba nijenimalo smetala. Previše su žalili Adrian što ju je suprug napustioi bili nadasve zadovoljni što će moći sudjelovati u čudu bebinarođenja. Svaki put kad bi sada nazvali, prvo što bi pitali bilo je dali se beba rodila, ali Bili im je obećao da će ih odmah nazvati ida će dječaci prvi saznati. Nadali su se da će biti dječak, a Bili jepotajice želio djevojčicu. Ali to, zapravo, nije bilo važno.

Nakon Dana zahvalnosti, prisustvovali su prvome nastavnom satu Lamazeova tečaja bezbolne trudnoće. Adrian se uspjela upisati u tečaj koji se održavao u sklopu bolnice, a počinjao upravo nakon poslijepodnevne emisije vijesti. Obreli su se tamo sa dvanaest drugih parova od kojih su svi, izuzev jednog, po prvi put bili roditelji. Adrian se osjećala pomalo čudno što se tu našla i bilo joj je neugod-no izvoditi vježbe u prostoriji punoj nepoznatih ljudi, ali Bili i njezina liječnica tvrdili su da će joj to pomoći.

U čemu će mi pomoći? — bunila se dok su tamo odlazilijedući sendvič s puretinom preostao od ručka. Odmah nakon tečaja,morala se vratiti na noćne vijesti. — Beba će u svakom slučaju izići,puhala ja, dahtala, ili ne. — Jedino je znala da se na Lamazeovutečaju uči nešto u vezi s disanjem.To će ti pomoći da se opustiš — Bili će mirno.

A tada ga ona gotovo ljubomorno pogleda preko usoljena povrća što ga je grickala: — Jesi li tečaj pohađao i sa Leslie? — Počelo ju je smetati što je kroza sve to već prošao i činilo se da zna mnogo

On joj namjerno neodređeno odgovori. Nije bio sklon uspoređivanju svoga prijašnjeg života s ovim. To što se sada zbivalo nije još podijelio ni sa kim, bilo je to jedinstveno: — Pa, da... Na neki način... — Samo je toliko rekao, ali je i dalje uporno tvrdio da treba pohađati tečaj za bezbolni porod.

— Unatoč svemu, ja bih radije rodila kod kuće. — Taj je refren on već čuo i nije o tome želio ni misliti.

Parkirali su se u bolničkoj garaži, ušli u bolnicu i slijedili nekoliko žena, u doista poodmakloj trudnoći, do trećega kata, gdje su se svi okupili oko učitelja. Rečeno im je da se udobno smjeste na pod, a potom su prekriženih nogu posjedali na strunjače, upoznavši se međusobno. Među trudnicama bile su dvije učiteljice, jedna bolničarka, dvije nezaposlene djevojke, poštanska službenica, učite-ljica plivanja za koju se činilo da je u izvanrednoj formi, frizerka, muzikološkinja te ugađačica glasovira. Jednako su različite bile strunjače na kojima su se smjestile. Adrian i Bili su zacijelo bili najroduhovljeniji i najuspješniji među njima, no samo su kazali da rade na televizijskoj režiji i nikoga se to nije posebno dojmilo. Jedino što im je svima bilo zajedničko, bila je trudnoća. Čak su im i godine bile veoma različite. Od dviju nezaposlenih žena, jednoj je bilo devetnaest godina i još je pohađala koledž, a suprugu je bilo tek dvadeset. Poštanskoj su službenici pak bile četrdeset i dvije godine, a njezinu suprugu pedeset i pet, i to im bilo prvo dijete. Između tih dviju krajnosti, bili su ljudi dvadesetih i tridesetih godina, različitih veličina, oblika i zanimanja. Adrian su oni prilično zanimali i više je njih promatrala negoli se udubljivala u vježbu, sve dok im nije predloženo da prestanu radi »stanke za kavu«. Žene su pile kiselu vodu i običnu vodu, a muškarci čaj i kavu. Svi su izgledali dobrano uzbuđeni.

Nakon toga, svima im se obrati voditeljica tečaja, uvjeravajući ih da će im, budu li dobro uvježbali tehniku disanja, to doista pomoći. A da bi to zorno prikazala, pokazala im je film o bezbol-nome porođaju nakon pohađanja Lamazeova tečaja, od početka do kraja. I dok je Adrian na ekranu promatrala ženu koja se previjala od boli, užasnuto je uhvatila Billovu ruku. Voditeljica je kazala da je toj ženi to bilo drugo dijete. Prvo je rodila na »klasični« način, primijetila je s prezirom. To je rođenje, dakako, moralo biti

avritn Tno

stenjanje na ekranu, a Adrian taj doslovni opis i prikaz metode pravilnog disanja nije donio olakšanje. Žena je izgledala kao da će netom umrijeti. Služila se tehnikom udisaja, pa tiskanja, sve dok joj lice ne bi posve pocrvenjelo, potom se čulo dugo, tiho jecanje, zatim strahoviti jauci i krikovi te se najposlije između njenih nogu pojavilo sićušno crveno lice, a ona stala plakati i smiješiti se, a svi su prisutni u rađaonici rođenje djeteta popratili usklikom. Bila je to djevojčica i žena se pobjedonosno opustila na jastucima, dok joj se suprug ozareno smiješio i pomagao pri rezanju pupkovine. A tada, dok su se svjetla ugasila, film je završio. Adrian je izgledala užasnuta onime što je vidjela te nisu prozborili ni riječi dok se nisu ponovno našli u Billovu automobilu, vraćajući se u studio.

Pa — on će tiho — što misliš? — Vidio je da je uznemirena,ali nije imao pojma do kojeg stupnja, dok ga ona nije pogledalaširom otvorenih očiju ispunjenih užasom.

Želim pobaciti. — On se gotovo nasmijao, jer se ona pričinilatako slatkom, nagnuo se i poljubio je, žaleći je. I njemu se učinilodaje film malo pretjeran. Bilo je načina da se cijeli postupak prikaženešto manje bolnim. I nije bio sasvim siguran da je realistični prikazporoda trebalo prikazivati prostoriji punoj žena, koje su većinompo prvi put postajale majke. »Prvorodilje«, kao što ih je nazvalanastavnica Lamazea.

Neće biti tako strašno. Obećajem ti. — Volio ju je više noikad i silno je želio da sve ispadne kako treba, da ona rodi zdravodijete i da joj ne bude preteško. Još se sjećao koliko je propatilaLeslie i koliko se on strašio pri Adamovu rođenju. Ali, s Tommvemje bilo mnogo lakše. Nadao se da bi se mogao poslužiti s ono maločega se sjećao da bi sada pomogao Adrian. Jedino što ga jeužasavalo u budućnosti, bilo je da vidi nju kako pati.

Kako znaš da neće biti tako loše? — pitala je ljutito. — Jesi

li ikada rodio dijete? Jesi li vidio lice te žene? Mislila sam da ćeumrijeti dok je tiskala.

I ja. Ušljivi film. Zaboravi ga.

Ne vraćam se više tamo.

To ništa ne rješava. Barem moraš svladati vježbe disanja,onda ti ia mogu pomoći..

Želim potpunu narkozu — kazala je jednostavno, ali nakonstoje to spomenula Jane, svojoj liječnici, kad ju je slijedeći put posjetila, ona se samo dobrostivo nasmiješila.

To se primjenjuje samo u rijetkim slučajevima, u slučajevimaozbiljne opasnosti, kada valja uraditi carski rez. A nema nikakvarazloga da mislite da će biti teškoća. Naprosto pohađajte tečaj,Adrian, iznenadit ćete se kako će sve glatko ići, jednom kada trudovipočnu.

Ne želim dijete — ponavljala je Adrian Billu kad su napuštaliordinaciju. Govorila je ona nasumice i bila je posve izbezumljena.

Za to je, draga, malo kasno — on će mirno. Bila je odjenulaljubičastu opravu i imala konjski rep. Dok su prilazili automobilu,sada se nasmrt strašila od toga da će imati dijete, otkad je prviput bila na Lamazeovu tečaju, a dosad su bili na dva nastavna sata.

Ne uspijeva mi to glupavo disanje. Čak se ne uspijevam nisjetiti kako se to radi.

Ne brini, vježbat ćemo. — Iste večeri, on ju je nagovorioda legne i zamišlja da je nastupio trud. On je hinio kao da mjerivrijeme trajanja boli, a ona pokušavala primijeniti tehniku disanja.U polovini vježbe, prekinula je, blagohotno gurnuvši ruku u njegovehlače. — Prestani. Hoćeš li biti ozbiljna? — Pokušao je izvući njezinuruku iz gaćica, ali ona ga je škakljala i on se smijao.

Hajde da radimo nešto drugo — obznanila je s vragoljastimsjajem u očima i navalila na njega.

Adrian... Budi ozbiljna! Prestani!

Ja i jesam ozbiljna! — Ali nije to bila u vezi s disanjem.

Zbog toga si i dospjela u takvo stanje.

Vjerojatno si u pravu. — Pokušala se prebaciti na trbuh, alinije daleko dospjela. »Kvrga«, kao stoje ona nazivala svoju izbočinu,gotovo je svakog sata postajala veća. A beba bila silno tvrdokorna,gotovo je neprestance kuckala, posebice noću, te se činilo da sesmiruje tek pred zoru. — Možda ću naprosto odlučiti da ostanemstalno trudna. Previše je to mučno. — Činilo joj se kao da je toravno vađenju prekooceanskog broda iz ležišta.

—Ne bih imao ništa protiv da te ponovno vidim mršavu — kazao

Hvala ti — kazala je prevalivši se na leda poput kita na obali.Ležeći tako, izgledala je doista ogromna. — Znači, sada ti se nesviđa moj izgled? — upita ona napol u šali, a on je znao da muvalja biti na oprezu. Legao je pokraj nje, na trbuh, podignuo sena laktove i ljubio je.Slučajno mislim da si ti najljepša žena koju znam, bila trudnaili ne.

Hvala ti. — Nasmiješila se, suze joj navrle na oči i potomga rukama obgrli oko vrata poput djeteta, a suze kanuše. — Bojimse — priznala je i dodirnula svoje srce izgovarajući te riječi.Znam da se bojiš, zlato, ali sve će biti u redu. Obećajemti.A što ako ne bude tako? Što ako se nešto dogodi?... Meni...ili djetetu? — Zvučalo je glupo, ali ona se nasmrt plašila. Stalnoje mislila na onu ženu na filmu, na njezinu silnu bol i krikove. Nitkojoj još nije rekao da će to biti tako. Naprosto je mislila da će dijetenekako izići i to je sve. Nitko joj nije priznao da bi to moglo bititoliko bolno.Ništa se neće dogoditi ni tebi, ni djetetu. Neću to dopustiti.Bit ću uz tebe svake sekunde. Držati te za ruku i pomagati ti. Asve će biti gotovo prije nego što toga budeš svjesna.

Zar to stvarno toliko boli? — Gledala ga je zabrinuto u oči,a on joj nije htio reći koliko je Leslie propatila. Dok ju je gledao,gotovo je bio sišao s uma.

Ne nužno. Nekima to lako prolazi.

Da, ako imaju bokove širine Panamskog kanala — kazalaje tužno, jer su njezini bokovi bili uski.Sve će biti u redu. — Poljubio joj je usne, a ona podvuklaruke pod njegovu košulju i dodirnula mu ramena i stala ih spuštati

niz leđa, a njega podiđe srhat uzbuđenja. Ljubili su se, ona gamilovala te njegove ruke stadoše nježno prelaziti preko njezinatijela, a on se zgrozi usred navale strasti: — Trebalo bi me ubitišto navaljujem na ženu u tvom položaju. — Na trenutak ga zgodibesmislenost situacije, a potom na to zaboravi.Ne, ne bi smio — zadirkivala ga je, a on se čudio tome koliko

ga ona privlači. Okrenuo se na leđa, ona sjela na njega te se stadošerazodiievati. Pola sata kasniie. ležali su isDiuženi jedan poreci,

drugoga, a on ju je gledao s osjećajem krivnje. Bio je užasnut pomišlju da bi mogao potaknuti njene trudove, ali liječnica im nije ništa takvo zabranila.

Jesi li dobro? — upitao je uznemireno, gledajući je kao dabi mogla prasnuti u svakom trenutku.

Nikad bolje. — Motrila gaje opijeno, a potom se zahihotala.

Grozno — kazao je promatrajući je. — Nisam to smio uraditi.

Da, jesi. Mnogo radije vodim s tobom ljubav negoli da rađamdijete. U najmanju ruku, ne mogu zatrudnjeti.

Nabrao je vjede gledajući je: — Mislio sam da si mi kazala da si djevica.

I jesam — ona će sretno. Činilo joj se doista čudesnim daje u njihovu odnošaju još bilo toliko strasti, a ona prešla osmi mjesectrudnoće.

Hoćeš li da ponovimo vježbu disanja? — predložio joj je doksu ležali u postelji. Osjećao se kao da mora nešto uraditi kako bise otkupio zbog svoje neobuzdane strasti.

Mislila sam da smo to upravo uradili — kazala je dobrostivo,a tada očajno pogledala na sat. Bilo je već deset, i ona se moralavratiti na posao. I nadalje je namjeravala raditi puno radno vrijemedo jedanaest navečer. Zelda joj je već bila ponudila da je odmijeni,kad god Adrian poželi, ali dosad joj se nije obraćala. Namjeravalaje otići na porodiljski dopust onoga dana kada bude rodila. Bilijoj je, pak, već rekao da pretjeruje.

Zašto se ne bi odmorila nekoliko tjedana prije toga?

Imat ću dovoljno vremena da se odmorim nakon što se dijeterodi.

To ti misliš — nasmijao se. Predobro se sjećao noći bezspavanja, prekinuta sna zbog pružanja njege djetetu koje je željelojesti svaka dva ili tri sata. Pokušavao joj je to reći, ali ona je i nadalježeljela raditi do kraja. Osjećala se dobro i tvrdila da joj je

potrebnarazonoda, ali, svaki put kad bi stigla na posao, Zelda bi gotovozagrmjela na nju.

Kako možeš ovakva šetati uokolo? — pitala je, pokazujućiAdrianin trbuh. — Zar te to ne boli?

..—.Ne..— Adrian se smiiešila. — Navikne.š se. na tn ,.__..

— Nadam se da ne — Zelda će sažaljivo. Njoj je to bilo posve strano i nije nimalo željela da joj postane blisko. Djeca su naprosto bila nešto što ona nije željela. A niti supruga. Bili joj se odmah jako svidio, ali je spremno priznala Adrian da ju je boravak s njima činio nervoznom. Djelovali su nekako previše bračno. Ali voljela je biti s Adrian. Nije poznavala nijednu ženu koja bi više zasluživla dobrog čovjeka, a Zelda nije sumnjala da je on bio dobar. A ne poput onoga kučkinog sina Stevena. U nekoliko ga je navrata bila susrela. Vježbao je u istoj gimnastičkoj dvorani, ali je hinio da je ne vidi. Ona gaje tamo vidjela nekoliko puta s različitim djevojkama, uvijek lijepim, uvijek mladim, i kladila bi se da ni jedna od njih nije znala kako je napustio ženu zbog toga što je čekala dijete.

Jednom ili dvaput, upitala je Adrian da li joj se on javljao, ali Adrian bi uvijek odmahnula glavom, a kako se činilo da je riječ0 osjetljivu predmetu, prestala je zapitkivati.

Te je noći Bili vozio Adrian na posao, kao stoje sada činio svake noći, a potom otišao raditi na jedan sat, dok ona ne bi došla u njegov ured po njega te bi u toj udobnoj radnoj sobi još malko posjedili1 čavrljali. Izgledalo je da im nikad nije ponestajalo sadržaja o kojimabi razgovarali, ili misli koje bi podijelili ili, pak, novih, dodatnihradnji u njegovoj seriji. Izvrsno su se slagali u mnogo čemu, i dobrozabavljali, u postelji i izvanj nje, te su se i ovaj put smijali uputivšise prema dizalu, kad ona zastane s čudnim izražajem na licu. Onje pogleda zabrinuto.

Ne znam... — Naslonila se na nj, iznenađena onim što jeosjećala. Cijelo joj se tijelo stvrdnuto poput kamenja i činilo se daje nešto steže kliještima. Iz opisa što ih je čula na Lamazeovu tečaju,znala je što je to: — Mislim da se radi naprosto o kontrakciji. —Izgledala je ustrašeno i on je ogrli rukom, ali uskoro joj je bilo dobro.Stezanje je došlo i prošlo, no Adrian je uspaničeno gledala Billa.Previše si radila. Moraš usporiti, jer će se, u protivnome,dijete roditi prije vremena.Ne može to uraditi. Još nisam spremna. — Dječja je sobabila gotovo završena, ali njezina glava još nije bila spremna za

onokroza što joj je valjalo proći. — Želim još uživati u Božiću prijenego se to dogodi.

Onda se prestani iscrpljivati — korio ju je. — Reci im da fi na nnrnim viiesrima. Razumjet će. Dođavola,

mn?p£

u osmom si mjesecu trudnoće. — A ona, međutim, i nije bila sigurna da li će se tamo vratiti. Htjela se za vrijeme porodiljskog dopusta odlučiti hoće li raditi s Billom. Još ju je malko strašilo da toliko ovisi o njemu.

Vozili su se prema kući i ona još u dva navrata osjeti stezanje. Ali, kad su stigli kući, on joj ponudi čašicu bijela vina i nagovori je da ga ispije, a stezanje je, divnim čudom, prestalo i ona izgledala oduševljena. Nasmrt se ustrašila da će roditi. — To je stvarno pomoglo.

Naravno. — Dok ju je ljubio, bio je zadovoljan sa sobom itada je na trenutak pogleda s osjećajem krivnje. — Možda više nebismo smjeli voditi ljubav. — Pitao se nije li to prouzročilo njihovoranije zadovoljenje toga dana.

Liječnica nije ništa rekla, a ja mislim da je riječ tek o takozvanim zagrijavajućim kontrakcijama koje pripremaju sam događaj.Što ih više bude, porod će biti lakši.

Dobro. Onda možemo ponovno voditi ljubav. — Ispila je vinodokraja, nasmijala mu se, izgledajući poput vragoljaste patuljice sgolemim trbuhom.

Mislim da si stvarno perverzna. — A strašno u svemu tomebilo je to što ju je on doista želio. Želio ju je cijelo vrijeme. Kakoje mogao zamišljati takvo što sa ženom koja je bila u osmomemjesecu trudnoće? No, ustvrdio je da je svakog dana sve više voli,a nekako mu se u tom stanju činila vrlo milom. Bila je tako ranjiva,tako slatka i budila je želju za milovanjem. Bili se nagnuo i poljubioje, no uspio joj je odoljeti kad je ona skrenula u opasne vode. —Ne prestaneš li, Adrian, dobit ćeš trojke.

Krasna misao — no, odmah se uozbiljila kad se sjetila poroda.To je tek morala podnijeti.

Vidiš, budi zahvalna; ti čekaš samo jedno. — Nastupi dugatišina u mraku, a tada mu se ona šaptom obrati:

A što ako su dvojci, a oni to još ne znaju?

— Vjeruj mi, u današnje se vrijeme to uvijek zna. — Nju jesve zabrinjavalo i svake je noći barem dvanaest puta ulazila u dječjusobu, sve propitivala, presavijala benkice, pregledavala male kapice,papučjceAkošuljice. Nieea bi eanulo kad bi in viHin i vičp nr. i™innm

pomislio je kakav je glupan Steven bio što se svega toga odrekao. To je toliko značilo Billu, a Stevenu baš ništa.

Bili je sobicu oblijepio novim tapetama, bijelim s malim ružičastim i plavim zvijezdama i s lijepim plavim i ružičastim obrubom. Sklonio je krevet s baldahinom, spremivši ga u skladište u podrumu zgrade, a početkom prosinca zajedno su kupili namještaj za dijete. Tjedan prije Božića, sve je napokon bilo spremno. A kupili su i božično drvce i ukrasili ga starinskim ukrasima, brusnicama i kokicama.

— Kad bi ga barem vidjeli dječaci — kazao je ponosno. Bilo je to lijepo drvce i stan je izgledao ugodno i svečano. Dječaci su otišli na skijanje u Vermont, a Adrian i Bili su nekoliko puta s njima razgovarali prije njihova odlaska. Njemu nije lako padalo što će Božić provesti bez njih. Trebali su doći u veljači, jer su tada imali kraće praznike, a to se vrlo dobro uklapalo. Rodi li se dijete na vrijeme, dotad će mu biti tri tjedna, a Adrian će se uglavnom oporaviti, izuzev besanih noći. Odlučila je sama hraniti dijete. Nam-jeravali su postaviti kolijevku pokraj svog kreveta kako ona ne bi morala ustajati svaki put kada dijete bude gladno.

Uzela je slobodan dan da obavi božične kupovine, a za njih su to bili dvostruki praznici. Naime, prvi siječnja Bili je trebao napuniti četrdesetu. Ona je njemu kupila prekrasan zlatni Cartierov sat na Rodeo Driveu. Stajao ju je malo bogatstvo, ali joj nije bilo žao. Znala je da će ga nositi cijeloga života, a bio je dizajniran prema narudžbi nekog sultana 1920. godine i imao prikladan naziv — »Paša«. Znala je da će ga on voljeti. A za Božić mu je kupila mali prenosivi telefon, koji se mogao složiti u kutiju veličine brijaćeg aparata. Bila je to savršena naprava za njega, jer je uvijek želio da bude na vezi za vrijeme snimanja serije i službenici bi se uvijek uspaničili kako da ga dobiju. Kupila mu je još drugih stvari, novi džemper, kolonjsku vodu, knjigu o starim filmovima kojoj se divio jednom prilikom, i sasvim sićušni televizijski prijemnik koji je mogao gledati u kupaonici, ili čak dok se vozio u »drvenku«, ako je morao otići na put, a želio jednim okom pratiti što se događa u seriji. Divno se provela kupujući za njega; dječacima su zajedno kupili nove skije i čizme i poslali im mnogo prije Božića. Tommy je po prvi put imao vlastitu opremu, no oba su dječaka bili dobri skijaši. A ona je svakome od njih još poslala i svoj osobni dar, prekrasne skijaške vjetrovke i po jednu elektronsku igricu za svakoga. Moći će se s

njima igrati narednoga ljeta, kada svi odu na velike praznike, ali za ovaj su put već bili odlučili da će otići na mjesec dana na Havaje i iznajmiti ondje stan, jer ih više nije toliko privlačilo još jedno logorovanje na Jezeru Tahoe.

Tri dana prije Božića, Adrian je umatala poklone. Željela je sa svime završiti prije no što se Bili vrati kući. Trebali su otići na godišnju božičnu proslavu u njegovu studiju, a ona je željela sakriti sve njegove darove. Većinu ih je sklonila u bebinu kolijevku i prek-rila ih dekicom, smijuljeći se u sebi dok je umatala sićušni televizor. Znala je da će ga on razveseliti i da bi osjećao da je pretjerao kad bi ga sam sebi kupio. Godila joj je pomisao da ga razmazi. A kad je sa svime završila, otišla je vidjeti ima li pošte u sandučiću i zapa-njila se kad je ugledala omotnicu sa žigom Okružnog suda. Otvorila ju je ne razmišljajući i zinula kad je ugledala što je unutra. Bila je to sudska obavijest o rastavi, a parnica bila održana dvadeset prvog prosinca. Ona više nije bila u braku sa Stevenom i unatoč tome stoje on u tome nije mogao spriječiti, odlučila je da se nadalje neće služiti njegovim prezimenom. U omotnici su bili i spisi koji su potvrđivali njegovo odricanje od roditeljskih prava. Zakonski, dijete više nije bilo njegovo. Bilo je ono Adrianino i točka. Dijete više nije imalo zakonita oca i njegovo se ime neće naći na kršnome listu, kao što joj je odvjetnik i objasnio prošlog ljeta. Dugo je zurila u papire, na oči joj navriješe suze i stadoše polako kliziti niz obraze. Govorila sije daje smiješno što se sada, tako kasno, toliko uzrujala. To za nju nije bilo iznenađenje. Očekivala je to. Pa, ipak, povrijedilo ju je. Bilo je to krajnje, konačno odbijanje. Brak započet u nadi i ljubavi, skončan u posvemašnjem odbijanju. On je odbio sve u vezi s njom, čak i njezino dijete.

Mirno je gurnula spise u ladicu Billova radnoga stola. On je velikodušno dijelio s njom sve što je imao, svoje srce, prostor, stan, svoj život, postelju, a čak je bio voljan preuzeti i njezino dijete. Bilo je zapanjujuće kako su se ta dva muškarca razlikovala. Bila su posve različita u svakom smislu, pa, ipak, i nadalje je bila tužna zbog Stevena i željela da je on uzmogao pristati da se brine o djetetu.

Kad je Bili stigao kući, ona se odijevala i, kao i obično, on osjeti da se nešto dogodilo. Pomislio je da se opet straši zbog djeteta, jer je u posljednje vrijeme bila zlovoljna i tjeskobna brinući o tome hoće li dijete biti zdravo. Na Lamazeovu su joj tečaju kazali dajsu

Isve te brige normalne i da nema nikakve potrebe da ih tumači kao predznak nečega zaista strašnog.

Imaš li ponovno kontrakcije? — upitao je ćuteći da je zbognečega zabrinuta.

Ne, dobro sam. — A tada ona odluči da ne okoliša. Običnoto i nije radila. Uostalom, predobro ju je poznavao. — Danas sustigli spisi u vezi s mojom rastavom i s odricanjem roditeljskih prava.Sve je službeno.

Mogao bih ti čestitati, ali neću. — Pažljivo ju je pogledao:Znam kako se osjećaš. Čak i kada to očekujemo, to je ipak udarac.Nježno ju je obujmio i poljubio, a njoj ponovno navriješe suze.Žao mi je, draga. Nije lijepo kad se to čovjeku dogodi u stanjuu kakvom si ti sada. Ali jednoga dana to će.biti samo sjećanje iviše neće biti važno.

— Nadam se. Osjetila sam se tako strašno kad su spisi stigli.Ne znam... Kao da su me izbacili iz škole, kao kad si doista svjestanda si nešto upropastio.

— Nisi ti upropastila. On je — podsjeti je Bili, no ona sjedena postelju i stade šmrcati.

Pa, ipak, osjećam kao da sam nešto loše uradila... hoću reći...kao da sam ja kriva što on ne želi dijete, mora da sam se ipak usvemu tome loše postavila.

Prema onome što si mi rekla, ne vjerujem da je ikad moglobiti drukčije. Da u tom čovjeku ima ljudskosti, dosad bi došao —a nije je trebao podsjećati da Steven nije došao. Nije joj se čakželio ni obratiti kad su se u listopadu susreli u onom restoranu.Kakav je on čovjek bio? Pravi kučkin sin i sebičnjak, glasio je Billovneizgovoreni odgovor. — Ostavi to naprosto iza sebe. — Kimnulaje i znala da je on u pravu, ali je to ipak bilo teško. Te je večeriu njegovu uredu pri božičnoj svečanosti ona bila veoma mirna. Svisu bili izvrsno raspoloženi i dobrano supijani, a ona se iznenadnoosjetila debelom, nelagodnom, utučenom i ružnom. Loše se provela,i Bili je rano odlučio da je odveze kući. Primijetio je da se onane zabavlja, a znao je da društvu neće nedostajati. Razumjet će ga.A čak i kad ne bi, Adrian je bila njegova prva briga. Kad su legliu krevet, ponovno ju je u trbuhu počelo stezati i ovaj puta joj nijeni palo napamet da vode ljubav.

—Sada sam siguran da si doista utučena — zadirkivao ju je.— Možda je to i pravi početak. Hoćeš li da nazovem liječnicu? —Okružio ju je silnom brigom, pa ju je čak uspio i nasmijati, ali, kadsu ponovno legli u postelju, ona je i opet bila tužna. Kolijevka zadijete pokrivena bijelom čipkom, već je stajala spremna u kutuspavaonice. Trebala je roditi tek za dva i pol tjedna i još je bilaprilično uzbuđena oko toga. Dotad je prisustvovanje Lamazeovutečaju nije nimalo umirilo, iako su informacije koje je ondje dobilabile opsežne i korisne. Ali, pojedinosti u vezi s rođenjem djetetai dalje su je užasavale. Ali te večeri nije mislila o tome, već je mislila0 Stevenu, njihovoj rastavi i činjenici da dijete nije imalo oca.

Imam ideju — on se nasmiješio. — Malo je neobična, ali nijesasvim neprimjerena. Hajde da se vjenčamo na Božić. Imamo tridana da obavimo pregled krvi i dobijemo dozvolu. Mislim da jeto potrebno. To i približno deset dolara. Nadam se da bih tolikomogao prikupiti. — Gledao ju je nježno i, unatoč tome što se šalio,prijedlog je bio ozbiljan.

To ne bi bilo u redu — ona će tužno.

Što, ono u vezi s deset dolara? — I nadalje se trudio održatilagodan ton razgovora. — Pa dobro. Ako je i više, nekako ću sesnaći.

Ne, Bille. Ja sam ozbiljna. Nije u redu da se vjenčaš sa mnomiz sažaljenja. Ti zaslužuješ više od toga, a također Adam i Tommy.

— O, za miloga Boga! — Naslonio se na jastuke i promrsio:— Učini mi uslugu. Nemoj me spašavati od samoga sebe. Već samveliki dečko i znam što radim, a slučajno te i volim.

I ja tebe volim — ona će sumorno. — Ali to nije pošteno.

Spram koga?

Spram tebe, Stevena, ili spram djeteta.

Hoćeš li biti tako dobra da mi objasniš kojim si sumanutimputem došla do tog zaključka? — Kojiput bi ga ona izbezumljivala,posebice u posljednje vrijeme. Brinula se o toliko stvari, osjećala

silnu obavezu da spram svih bude poštena, spram njega, djeteta,

1 čak spram bezobraznog Stevena.

— Neću dopustiti da me vjenčaš pod pritiskom, osjećajući dami nešto duguješ, da imaš obavezu da. mi pomogneš, ili zbog toga

što djetetu treba otac. Kad se budeš vjenčao, hoću da to bude jer ti to želiš, a ne zbog toga što moraš ili misliš da to nekome duguješ.

—Je li ti ikad itko rekao da si ćaknuta? Privlačna... prekrasna...dugonoga... ali definitivno ćaknuta. Ne tražim te da se vjenčaš zamene zbog toga što osjećam nekakvu obavezu. Naprosto sam ludozaljubljen u tebe, i tako je već šest mjeseci. Ili možda to nisiprimijetila? Sjeti se. Ja sam momak s kojim živiš od prošlog ljeta,čovjek čije si dijete spasila i čija djeca uz to misle da si čudo odosobe.

Izgledala je zadovoljna njegovim riječima, ali je ipak odmahnula glavom: — Ipak to nije u redu.

Zašto?

To nije pošteno prema bebi.

Pogledao ju je gotovo oporo. Taj je izgovor već čuo i nije mu se sviđao: — Hoćeš zapravo reći da to nije pošteno prema Stevenu. — Oklijevala je trenutak, a potom kimnula. Osjećala je i obavezu da njega spasi od sebe samog. — On ne zna čega se odriče. Moram mu pružiti priliku da razumije tu odluku, da o njoj jasno razmisli, nakon djetetova rođenja, prije no što krenem svojim putem i isključim ga zauvijek iz života.

Zakon ne prosuđuje na tvoj način. Dokumenti su potpisanii ovjereni, Adrian. On više nema nikakva prava na dijete.

Legalno stvari tako stoje. Ali, moralno? Može li se to uistinureći?

— Kriste, ne znam što bih još kazao. — Ustao je s postelje ikročio prostorijom pogledavajući je i gotovo se spotaknuvši o malubijelu kolijevku. — Znam samo jedno. Spreman sam ponuditi cijelogsebe... svoje srce... sposobnosti... i sve što još možeš poželjeti. Ačinim to stoga što te volim, a volim i dijete. I ne treba mi da gavidim, provjerim je li zgodno ili nije, ili pak da izmjerim temperaturusvojih osjećaja na dan njegova rođenja. Ono je, ti si i ja sam —mi smo zajedno upravo ono za čime sam oduvijek čeznuo. Kažemti da se želim vjenčati s tobom i biti uz tebe u dobru i u zlu, ubolesti i zdravlju, zauvijek. Sve što želim upravo ste vas dvoje. Aposljednjih sam se sedam godina previše strašio da bih se usudioto nekome ponuditi. Previše sam se plašio da bih o tome čak i mislio.Jer, kao što sam ti_yeć rekao, nisam želio da mi ponovno do nekoga

bude toliko stalo, ili pak da nađem ženu koja bi me potom ostavila i odvela moju djecu. Ovo dijete nije moje, njegovo je, kao što ti to uvijek naglašavaš, ali volim ga kao da je moje i ne želim ga izgubiti. Ne želim se s tobom poigravati. Neću sjedjeti i čekati da se on vrati i oduzme mi sve što volim. Uostalom, i ne vjerujem da će to uraditi, a i to sam ti već rekao. Ali neću ni čekati s vječno otvorenim vratima; čekati da se on pribere ili da sredi mušice u glavi i vrati se tebi i djetetu. Koliko je do mene, Adrian, on to ne zaslužuje. Ali, ako te želi i ako ti želiš njega, bilo bi vam bolje da se što prije odlučite. Želio bih nastaviti život s tobom, vjenčati se, usvojiti to dijete koje nosiš u mojoj blizini već devet mjeseci i ja slušam njegovo kuckanje. Neću dovijeka čekati otvorena srca i podastrta bića. Stoga, ako ti je do toga da govorimo o poštenju, popričajmo. Što je pošteno? Koliko dugo? Kako dugo očekuješ od mene da budem »pošten« prema Stevenu?

Ne znam. — Nju je veoma dirnulo sve što je kazao. Voljelagaje više no ikad. Željela je da mu se može odmah posve prepustiti,ali osjećala je da mora pričekati. No, i on je bio u pravu. Nije bilopošteno zahtijevati od njega da čeka unedogled.

Što je po tvome mišljenju »pošteno«? Tjedan? Mjesec?Godina? Hoćeš li mu pružiti mjesec dana po djetetovu rođenju ipotom preko njegovih odvjetnika provjeriti da li i nadalje ne želibiti ni u kakvoj vezi s djetetom? Zvuči li ti to razborito? — I onse trudio da bude pošten, ali ona ga je izluđivala.

Neću mu se vratiti — objasnila je. U to više nije sumnjala.Ali Bili ponekad u to nije bio posve siguran. Još bi se zabrinuodok bi ona spominjala svoju potrebu da bude poštena premaStevenu. Žene su se kojiput neobično ponašale spram muškaracas kojima su imale dijete. Imale su za njih pretjerano razumijevanje,štitile ih. Tako nije bilo s muškarcima, vjerojatno i zato što nikadnisu mogli biti posve sigurni da je dijete njihovo. Žene su to znale.

Pitao se neće li ona na neki način zauvijek ostati vezana uz Stevenazbog djeteta. Nadao se da neće. Ali, na to pitanje nije mogao sasigurnošću odgovoriti. — Radi se naprosto o djetetu, Bille... naprosto...

Znam... znam... razumijem... samo me kojiput uplašiš. — Sjeoje pokraj nje na postelju, a sada su i u njegovim očima bile suze.

-r. Volim te.____......................._.............................._______________„.,...__.

I ja tebe — kazala je blago i on je poljubi.

Dobro, hoćemo li mu onda dati mjesec dana? Mjesec nakonbebina rođenja. Obavijestit ćemo ga kad se dijete bude rodilo, datćemo mu mjesec dana vremena za razmišljanje, a nakon togazaboraviti na nj zauvijek? Je li to dogovoreno?

Ona turobno potvrdi glavom. Zvučalo je to razborito i bilo je to više no što je Steven zasluživao. Napokon, on je potpisao doku-mente u kojima se odriče očinstva... rastavu... zvučalo je to togovo kao ubojstvo... a na neki je način to i bilo. Ono što joj je on uradio, gotovo ju je ubilo. Ali, s druge strane, Bili ju je spasio. I na tome će mu biti vječno zahvalna. Zapravo, Billu je dugovala mnogo više. Pa ipak... Steven je bio njezin suprug. Sve je to bilo tako silno smušeno. Kome je ona dugovala veću odanost? Kome je dugovala više? Billu, koji je cijelo vrijeme bio uz nju... pa ipak... mrzila se zbog toga što je osjećala kao da je raspeta između dviju odluka, ali bila je. U njezinu je srcu sada bio samo jedan muškarac. Ali, u muslima su uvijek bila dvojica. U tome je bio problem. A to je bio i problem djeteta. No, odlučili su da će pričekati mjesec dana nakon bebina rođenja. To joj se činilo poštenim. A nakon toga, Stevenu će vrata zauvijek biti zatvorena. S njezine i djetetove strane. On to i nije znao, ali mu je davala poklon u vremenu i izboru koji on čak i nije poželio.

—A onda ćeš se vjenčati sa mnom? — navaljivao je Bili, a onapotvrdno kimne uza stidljivi smiješak. — Jesi li sigurna? — Ona iznova kimne, a potom skrušeno svrne pogled i prozbori šaptom:

Ali najprije ti moram nešto priznati.O, kvragu! Stoje to opet? — Bio je na rubu strpljenja. Provelisu napornu noć i on je bio iscrpljen.Lagala sam ti. — Zabrinuo se dok je ona nastavljala govoritigotovo ga i ne gledajući.— U vezi sa čime?

Jedva je čuo riječi njezina priznanja: — Zapravo, ja nisam djevica.

Nastupi duga tišina, a on se mrštio istodobno je gledajući s be-skrajnim osjećajem olakšanja, dok je ona susprezala hihot. — Kučko! — zagrmio je, i tada, usprkos sebi i grižnji za koju je znao da će je osjetiti nakon toga, ponovno je s njom vodio ljubav, a kad

25.

Na Božić je Adrian imala slobodan dan. Dugo su se zadržali u postelji, izležavajući se i privijajući jedno uz drugo, kad u devet i pedeset zazvoni telefon. Bili su to Adam i Tommy, a zvali su iz Stowe, gdje su bili na skijanju s majkom. Obojica su bila iz-bezumljeni i puna života, a kad su spustili slušalicu, Adrian se nas-miješi i zaželi Billu sretan Božić. Tad oboje skočiše iz postelje i uputiše se svatko u svoje tajno skrovište te se vratiše ruku punih blistavo uvijenih omota. Njegovi su bili uredno uvijeni u dućanima gdje ih je kupio, a njezini na način na koji je ona kuhala. Ali, radovao se svemu što bi mu ona poklonila. Oduševio se televizorom i telefonom, a džemper je odmah navukao ispod crvene kožnate jakne koju mu je kupila prije dva dana dok je prolazila Melroseom.

Njoj su se pak svidjeli pokloni koje je ona dobila. Kupio joj je prekrasnu zelenu opravu od tanke kože kod »Giorgioa«, što će je nositi nakon što bude rodila i torbicu od crne krokodilske kože kod »Kellva« kojoj se divila svaki put kad bi prošli pokraj prodavaonice. Zatim knjige, par zgodnih ružičastih papuča s naslikanim lubenicama, tri prekrasne spavaćice i opravu u kojoj će ići u bolnicu. Kupio je još niz zgodnih sitnica, poput zlatnog lančića za ključeve, starinskog nalivpera i sata u liku Mickev Mousea koji joj se svidio, te zbirku poezije koja je jasno sadržavala sve što je ona za nj osjećala. Prije no što je dovršila odmatanje, već se bila rasplakala, a on bio silno zadovoljan njezinom reakcijom. Potom se udaljio i vratio s malom kutijicom uvijenom u papir grimizne boje i svezan

O, ne, ne više! — Sakrila je lice iza crnih kožnatih rukavicakoje joj je kupio kod »Guccia«. Na njima su bili mali crveni čvorićii silno su joj se svidjele. — Bille, ne smiješ!

U pravu si — smijao se. — Ne želim i neću. Ali, tako munebesa, zašto ne otvoriš ovaj omotić? — Pri pogledu na nj, ustrašilase. Nagonski je osjetila da je riječ o nečemu značajnom. — Hajde,ne budi takva kukavica... — Drhtavim prstima razvila gaje te najprijeugledala kartonsku kutijicu plave boje na kojoj je bilo otisnuto ime»Tiffanv«. Slijedila je oteža kutijica od crne kože. Polako, polakoAdrian ju je otvorila i kriknula. Unutra je bio prsten od brušenihdijamanata i, zapanjena, ona se zagledala u nj. — Nastavi, ludice

— uze joj ga Bili blago iz ruke. — Stavi ga na prst... pristaje... —Znao je da su joj ruke malko nateknule i uspio je izabrati pravuveličinu. Kad ga je nataknuo na prst, prianjao je savršeno.

—O, moj Bože... o, Bille... — Sjedjela je gledajući ga u nevjericidok su joj se suze kotrljale niz obraze. — Tako je prekrasan, ali...— Neki mu je dan kazala da se još ne osjeća spremnom da sevjenčaju. A bio je to veoma lijep vjenčani prsten, onakav kakav tekrijetko koja udana žena dobiva o dvadesetoj godišnjici braka. Ali,Billova je serija upravo bila dobila još jednu nagradu i znala je daje, iako on to nije isticao, to značilo pravo bogatstvo, pa je mogaotoliko odvojiti.

Mislio sam da moraš djelovati otmjeno kad budeš otišla ubolnicu. Zato to shvati kao zaručnički prsten, a mislio sam da jeljepši od prstena s golemim kamenom — kazao je stidljivo jepogledavajući — izgledat će donekle kao vjenčani prsten. Kada sebudemo vjenčali, kupit ću ti, ako želiš, glatki vjenčani prsten odzlata. — Bio je prekrasan i silno joj se svidio. A Billa je još više

zavoljela. Bio je on izvanredan. Najposlije je Adrian prije dvamjeseca snimila svoj vjenčani prsten, jer joj je postao pretijesan,s obzirom na natekle ruke i, usprkos trudnoći, činilo joj se neprimjerenim da ga dalje nosi.

Moj Bože, Bille, božanstven je!

Zar ti se doista sviđa? — Izgledao je toliko zadovoljan, aona bila silno dirnuta svime što je za nju uradio.

Šališ li se? Da li mi se sviđa? Obožavam ga! — Nasmijala

uočivši kako nevjerojatno blista. — Stvarno ću se dojmiti bolničarki kad budem u bolnici.

Smiješno — pogledao ju je vragoljasto — ne djeluješ baš kaovjenčana osoba. — Potom je potapša po trbuhu i osjeti tuckanjedjeteta. — Mora da je djevojčica — kazao je sretno.

Zašto? — I dalje je gledala u prsten. Nije mogla vjerovatida joj ga je Bili poklonio.

Neprestance udara nožicom — kazao je znalački.

Možda je poželjela prsten kakav ima njezina majka. — Onase nasmiješi i nagne se da ga poljubi, dvostruko sretna što mu jeona poklonila Cartierov sat koji mu je namjeravala pokloniti naNovu godinu za njegov rođendan. Stajao je on dobar dio svote štoju je primila pri prodaji stana, ali smatrala je da toliko vrijedi. Ostalije dio novca namjeravala čuvati za bebu. Bili joj je već kazao daće on snositi bolničke troškove, ali ona je uporno ponavljala da muto neće dopustiti.

— Jesi li sigurna da ne želiš još promisliti, pa da se odmahvjenčamo? — Pitao je pun nade i dalje nastojeći da je nagovori.Ako ništa drugo, barem će moći staviti njegovo prezime na bebinkrsni list, što je mnogo bolje izgledalo od naznake »otac nepoznatJšto joj je sada jedino preostalo, ili pak, kao što joj je predložioodvjetnik, da naprosto ostavi praznu rubriku. No, budu li se Bilii ona vjenčali, lako će kasnije srediti pitanje imena.

Tužno je pogledala Billa, jer ga nije željela povrijediti. — I dalje mislim da moramo pričekati. — Složili su se da će veljača biti krajnji datum, bude li sve teklo kako treba i Steven ne bude sve rasturio promjenom svog mišljenja u vezi s djetetom. No, izgledalo je da se ona još nada kako će Steven naprosto uletjeti kroz vrata radaonice u trenutku kad se bude rodilo dijete. Bili je pak nekako bio uvjeren da će se ona pribrati i pogledati svemu u oči, jednom kad se dijete rodi. Zasad joj je još bila potrebna izmišljotina da će Steven požaliti zbog djeteta. Možda je to bio način na koji se štitila od tužne stvarnosti da Steven ne mari ni za nju ni za dijete.

Proveli su miran dan, a te je večeri on pripremao večeru, purana kojega je obrađivao cijelog poslijepodneva dok je ona ležala na tros-jedu i odmarala se, i dalje noseći prekrasni prsten koji joj je on

Kad je narednoga dana stigla na posao, Zelda ga je odmah zapazila. Nije bilo moguće da ga previdi i oči riđokose žene raz-goračiše se kad ga je ugledala.

Vau! Jesi li se vjenčala preko vikenda?

Nisam. — Adrian se tajanstveno smješkala. — Zaručila —kazala je i nasmijala se u sebi. Bila je u odveć poodmakloj trudnoćida bi zaruke bile prava mjera.

Krasan prsten — Zelda će zadivljeno.

Krasan momak — dometne Adrian i vrati se do jednog odurednika studija vijesti.

Ostatak je tjedna provela pokušavajući povezati razdvojene konce i prenese Zeldi sve naputke u vezi s poslom. Trebala je otići za dva tjedna i činilo se nemogućim uraditi sve što je trebalo prije odlaska. Polovicom tjedna, nazvao ju je netko iz Billova studia i obavijestio je da ekipa želi Billu upriličiti proslavu iznenađenja o njegovu četrdesetom rođendanu. Željeli su da im ona pomogne kako bi se on tamo svakako pojavio, a ona bila zbog njega sretna i uzbuđena. Njegov je rođendan padao točno na Novu godinu, a suradnici su pripremali proslavu za novogodišnje poslijepodne u samom studiju, u prisustvu cijele ekipe i svih prošlih i sadašnjih njezinih članova, a pozvali su i sve njegove prijatelje s kojima su uspjeli stupiti u vezu. Adrian je držala da su to izvanredno zamislili. Za dočeka Nove godine, jedva se suzdržavala da Billu ne oda tajnu.

Bili su na večeri s prijateljima, malo društvance koje je neki Bi-llov prijatelj — pisac pozvao kod »Chasena«, a kad su se nakon toga vraćali kući, Adrian se oćutje silno pospanom. Bili je prilično popio, ali nije bio pijan, a kad su stigli odmah iza ponoći, on se zavukao u postelju čim se razodjenuo te je već bio gotovo i usnuo, kad ona priđe postelji:

—Sretna Nova godina! — prošaptala je smiješeći se. — I sretanti rođendan! — Mislila je da ga obavijesti o proslavi narednoga dana,ali je on zaspao prije no što je ona dovršila i gledajući dolje premanjemu, nagnula se i poljubila ga. Bio je on tako drag i tako dobarprema njoj, i toliko ga je voljela. Ležala je budna neko vrijeme,umorna ali ne više toliko pospana kao prije jednog sata, i tada, iznenada, oćutje nešto poput snažna udarca, zatim stezanje cijelog

bol nije bila neizdrživa. Bilo je to još jedno meškoljenje djeteta, zamišljala je. Sad se već bila naviknula na povremena stezanja. Obično bi nastupila za napornih dana, ili kad je bila umorna, i zapravo joj nisu smetala. Ležala je mirno, razmišljajući neko vrijeme, kad osjeti još jedno stezanje, pa još jedno. Odlučila je da se posluži jednom od Billovih varki, a da njega ne budi. Ustala je, usula čašu vina i otpila. Ali, ovaj put grč nije prestao. Oko tri sata izjutra, stezanja su postala ravnomjerna, ali još nije bila uvjerena da je riječ o pravim trudovima, pa je ugasila svjetlo i pokušavala zaspati, ali svako bi je naredno stezanje prenulo, pa se najposlije, nakon što se nekoliko puta u snu okrenuo, probudio i Bili i upitao je o čemu se radi.

—Ništa — promrmljala je. — Ona glupa stezanja.

On otvori jedno oko u mraku i gledaše je kako leži pokraj njega. — Čini ti se da su pravi trudovi?

Ne. — Osjećala se zbog njih nelagodno, ali je znala da jeto samo zato što je umorna i bila je sigurna da nije riječ o porodu.Dijete se trebalo roditi tek za dva tjedna i nije bilo razloga da dođeprije tog roka. Dan prije toga, bila je kod liječnice i ona nije vidjelaništa neočekivano, iako je naglasila da je u tehničkom smislu bebazrela i mogla bi se svaki dan roditi, ali i dva tjedna nakon predviđenog roka.

Koliko dugo već traju? — promrmlja Bili okrećući se ponovnona svoju stranu.

Ne znam... tri ili četiri sata. — Bilo je već gotovo pola četiri.

— Okupaj se u toploj vodi. — Bio je to još jedan od njegovihčarobnih recepata, a i taj je bio uspješan. Već ga je nekoliko putaprovjerila kad bi nastupala stezanja i kupka bi ih umirila. Liječnicajoj je pak kazala da ih ništa neće zaustaviti kada nastupi pravitrenutak, ništa, ni vino ni kupke, niti išta drugo. Kada dijete poželida se rodi, to će se i dogoditi. Odbijala ju je pomisao da sada izlaziiz postelje i kupa se samo da bi zaustavila stezanja. — Hajde —nagovarao ju je Bili — pokušaj, lakše ćeš zaspati.

Otapkala je u kupaonicu kratko nakon toga, a on se nasmiješio gledajući je kako se gega i tada iznova zadrijemao, slušajući kako ona odvrće slavinu i činilo mu se da su prošli sati kad ju je ponovno

lit.

Smjesta se rasanio i potrčao prema njoj. Lice joj bilo napeto a cijelo tijelo zgrčeno, dok se rukama hvatala za nj.

— Zlato, je li sve u redu? — Izgledao je zabrinut dok joj jepromatrao lice i ugledao graške znoja na čelu, čim je upalio svjetlo.Očevidno, kupka nije smanjila grčeve. Tada se nasmijao, jer senjezino tijelo opustilo, ali u očima joj je ostao izražaj straha. Uzeoje njezinu ruku i poljubio joj prste. — Mislim da naš mali prijateljželi s nama proslaviti Novu godinu. Što ti misliš, draga? Hoćeš lida nazovem liječnicu? — Ali, bilo mu je jasno da su počeli pravitrudovi.

Ne... — iznova mu je stegnula ruku. — Dobro sam... stvarno...o, ne, nisam! — Iznenadno je kriknula. — Ne, nisam dobro... o, Bille!— Zgrabila ga je za ruku i čvrsto stegnula zaboravivši sve čemusu je naučili u vezi s disanjem. Ali, on ju je podsjetio i stala je dahtati.Njemu je bilo posve jasno da nemaju vremena za gubljenje. Onaje sada već trpjela silne bolove i trebalo je krenuti u bolnicu.Pomogao joj je da sjedne, a ona duboko udahne i zamagljenapogleda uputi se prema ugrađenom ormaru. Bila je umorna iustrašena i počela se tresti. Trenutak potom, pojavila se uspaničenaizražaja. On smjesta potrči prema njoj i pomogne joj da stigne dostolice, ali, zbog stezanja, nije mogla govoriti. I dok je ondje sjedjelahvatajući dah, sjeti se agonije žene čiji je porod vidjela na filmu.Sada joj se to činilo još mnogo gorim. Nije mogla uhvatiti dah, auslijedio je jedan napad boli za drugim.

Ne miči se... miruj... diši... — Govorio je i sebi koliko i njoj,dok je otrčao po široku opravu u njezin ormar. Pomogao joj jesnimiti spavaćicu i navući opravu preko glave i pronašao starepolucipele.

Ne mogu takva izići — kazala je između dva grča. Izvukaoje iz ormara njezinu najružniju haljinu.

— Nije važno. Izgledaš prekrasno. — Navukao je traperice,džemper preko glave i uskočio u tenisice koje su mu bile ispodkreveta, neprestance je držeći na oku dok je nazivao liječnika.Obećala je da će ih čekati ispred bolnice za pola sata te on polaganopomogne Adrian da ustane, ali prije no što su prošli sobom, njuuhvati zasljepljujući grč. Pitao se da li da nazove kola hitne pomoćii nisu li možda predugo čekali, ali bio je odlučan da joj ne ispuni

L

čim grč popusti. U ruci je držao njezinu torbu pripremljenu za bol-nicu. Stigli su gotovo do izlaznih vrata prije nastupa sljedećeg truda. Sporo su napredovali, a ona stala plakati istodobno kad je trud počeo. — Sve će biti u redu, draga... sve će biti u redu. Za nekoliko minuta ćemo stići u bolnicu i osjećat ćeš se bolje.

Ne, neću — vikala je privivši se uz njega kao da se radi oživotu i smrti. — O, Bille, strašno je...

Znam, zlato, znam, ali uskoro će završiti i imat ćemo prekrasnu bebu. — Nasmiješila mu se kroza suze i pokušala disanjemnadvladati bol, ali nije bilo lako. Bio je on, doduše, u pravu, pravilnodisanje je donekle pomagalo, ali brzo bi stigla do trenutka kad višenije bila kadra ravnomjerno udisati i izdisati.

Činilo se da je prošla vječnost dok su stigli do mjesta gdje je on ostavio automobil, ali, najposlije ju je uspio smjestiti u »drvenka« i baciti njezinu torbu na stražnje sjedalo. Vozio je što je brže mogao u smjeru bolnice, nadajući se da će ga slijediti saobraćajna milicija. Ovaj bi mu put odgovaralo da su ga zaustavili. Priželjkivao je policijsku pratnju, u slučaju da ona počne rađati. Ali nije je bilo, nitko ih nije zaustavio te se Bili uvezao na ulaz za hitni prijem i zatrubio, nadajući se da će mu netko doći pomoći. Trenutak zatim, pojavio se jedan bolničar, a Adrian se uhvatila za njega u nemogućnosti da uhvati dah između dviju kontrakcija. Smjestili su je u stolicu na kotačima i stenjala je dok su je vozili što su brže mogli, a Bili trčao pokraj nje.

Ne mogu... Bille... Oh... — Jedva je izgovarala i on vidje dastrahovito drhti, pa prebaci preko nje svoj kaputić ne bi lije ugrijao.Da, možeš... Nastavi... Sve je u redu... Dobro... dobro... Skoroje gotovo. — Bile su to samo riječi, ali za nju su one bile sve zašto se mogla uhvatiti. Znao je da će je, čim dospiju u rađaonicu,uključiti na monitore i tada točno utvrditi koliko su snažni trudovi,koliko dugo traju, kada dostižu vrhunac, kada slabe, pa će joj ondamoći reći da je trud pri kraju. Ali sada ničeg od toga nije bilo i

sve što ju je okruživalo bili su bol i užasnutost, koje su postajalesve strasnije te je ona na trenutke gubila svijest. Pomislila je daće umrijeti i grčevito je zgrabila Billa dok joj je on pokušavaopomoći da se izvuče iz bolničke stolice.Liječnica je već bila tamo, čekala ih i pomogla Adrian da pođe

f\r\ r*r\dtf*\\f* 11 nratnii rrAAp* *n*Ara K*-\l »-iI i »-l'ii \m\n c-a « *-.~w* «^™1-.J

Adrian nije sviđala. Nije bilo dvojbe da joj je jako loše i postajala je gotovo histerična dok su joj skidali opravu i pokušavali obaviti oko trbuha pojas koji je bio vezan s monitorom, kad je naišao naredni trud.

— Strpi se, Adrian, to će trajati samo trenutak — kazala jeliječnica pomažući vještim rukama bolničarki, dok se Bili trudio dapomogne Adrian pri disanju. Bilo joj je loše i ona ga zaprepaštenopogleda.

Izlazi! — Bila je užasnuta i grozničavo pogledavala čas Billa,čas liječnicu. — Izlazi... Dijete izlazi...

Ne, ne izlazi. — Liječnica ju je pokušala smiriti, kazala jojda duboko diše, a Bili je nastojao podsjetiti na naučeni napor disanja, no ona je vikala i neprestano ponavljala kako dijete izlazi.— Ne tiskajte. — Sada je liječnica gotovo vikala na nju. Iznenadnose pojaviše u rađaonici još dvije bolničarke, a liječnica se namrštilagledajući u monitor i potom se obratila Billu dok je prala ruke uumivaoniku koji se nalazio u rađaonici: — Ima strahovite trudove...Dugačke... Mogla bi roditi prije no što mislimo — govorila je mirno,dok je Adrian vikala.

Dolazi... Dolazi... — Neutaživo je plakala, a i Billa je podilazilaželja da zaplače. Nije mogao podnijeti da vidi toliko patnje, a biloje još teže kad ju je liječnica stala pregledavati. Adrian se osjećalakao da je proždire neka sijevajuća bol, kad liječnica zadovoljnokimne:

— Gotovo je vrijeme da počnete tiskati, Adrian... Još samonekoliko trudova.

—Ne! — kriknula je i tada pokušala sjesti gotovo zbacivši pojasmonitora sa svoga krupnog trbuha. — Neću! Ne mogu.

— Da, možete — ponovi liječnica, dok je Bili neuspješnopokušavao da je smiri. Gotovo mu je pozlilo promatrajući njezinu

patnju, a ona se bacakala po postelji dok je liječnica vijećala sbolničarkama. Prizor je izgledao još gore nego što se činio na filmukoji su vidjeli na tečaju i Bili ih je poželio upitati zašto joj s nečimene ublaže bol, ali liječnica ga je u tom pokušaju prekinula. — Adrian,želite li za kratko vrijeme roditi dijete? Dogodit će se veoma brzo.Već nazirem glavicu. Tako je... Hajdemo... Možete početi s tiskanjem. — Adrian ispusti silovit krik i pogleda Billa kap da ga preklinje

da joj pomogne. Jedna od bolničarki pričvrsti ručke na postelju, druga kućišta za noge u obliku slova U na drugome kraju, i, iz-nenadno, sve je bilo prekriveno plavom papirnatom tkaninom, a Billu su dali zaštitnu kapu i zelenu halju; cijela se prostorija izmijenila dok je on držao Adrian za ramena. — Tako je... Nastavite... Tiskajte da beba iziđe! — Preklinjala je liječnica, a Adrian nastavila tvrditi da ne može. Izgledalo je da joj je cijelim tijelom ovladala bol i Bili je želio zamoliti da je ublaže. Ona bi svaki put kriknula kad bi se napela, a on je držao i plakao. Ali nitko nije vidio njegove suze. I Adrian je plakala. A tada, iznenadno, kad se ona iznova nagnula unatrag i potom zadigla i iznova pritisnula, začuo se dug, visoki krik i Bili zapanjeno pogleda. Potom pogleda u Adrian, a ona se smiješila kroza suze i ponovno kriknula, a tada se, iscrpljena, naslonila na jastuke. — Dječak! — reče liječnica, a Adrian i Bili su se istodobno smijali i plakalia, dok je on gledao sićušno biće koje je piljilo u njih velikim, zapanjenim očima, s malenim nosom poput onog svoje majke. I ona se napregnula da ga vidi, a tada strahoviti kriknula, kad je liječnica izvukla posteljicu.

—Kako je krasan! — Bili će promuklo — a i ti s njim. — Nagnuose prema njoj i poljubio je, a ona mu uputila pogled kakav višenikad neće razmijeniti, pogled i osjećaj rođen upravo u tom trenutkukojih će se sjećati cijeloga života.

— Je li s njim sve u redu? — pitala je slabašnim glasom.

—Savršeno — obznani liječnica, dok je s nekoliko uboda zašivalaAdrian. Već su joj bili dali lokalnu anesteziju, ali ona to nije bilani primijetila. U tom je trenutku stigao pedijatar da pregleda dijete.No, dijete je izgledalo izvrsno. Težilo je četiri kilograma i dvadesetdekagrama, bio odgovarajuće dužine, a Bili je neprestano ponavljaoda je sasvim nalik na majku, dok je pedijatar tvrdio da je isti Bili,što nije imalo nikakva smisla, ali Bili to nije želio pripomenuti.

Pošao je s bolničarkama koje su dijete odnijele u prostoriju za novorođenčad, dok su Adrian prali i uređivali, i vratio se nakon pola sata. Bilo je tek pet i petnaest izjutra. S obzirom da je bila riječ o prvom djetetu, rodila je nevjerojatno brzo. Stigli su, naime, u bolnicu u pola četiri. Ali, Adrian se posljednjih nekoliko trenutaka pričinilo beskonačnim.

—Toliko mije žao da si toliko propatila — prošaptao je nagnuvšise nad nju i čudeći se koliko ie drukčiie izeledala neeoli samo

nekoliko trenutaka prije toga. Kosa joj bila počešljana, lice i tijelo oprani, a čak je stavila i ruž za usne. Posve se razlikovala od žene koja je histerično i tjeskobno vikala.

Nije bilo strašno — kazala je mirno i dok ju je gledao, zadivno čudo, pričinila mu se sada nekako odraslijom. Kao da je ukratkome roku postala više ženom. A prije toga bila je djevojka.Na neki je način ona kazala istinu, doista je bila djevica. — Zaistanije bilo tako strašno — kazala je sretno. — Ponovila bih to... —Nasmiješila se, a on se stao smijati. Izgovorila je upravo riječi kojeje on prorekao. — Je li mali u redu?

Prekrasan je. Upravo ga peru i uređuju za tebe i čim završedonijet će ti ga. — Nekoliko minuta nakon toga, vratila se bolničarkas bebom, čistom i miomirisnom, tijesno umotanom u pelene i dekicu.Dječak je otvorio oči kad ga je bolničarka predala majci, a Bili iAdrian gledahu ga u čudu. Bio je savršen u svakom smislu i čudoveće od onoga o kojemu je Adrian ikad sanjala. Billa je beba naneki način podsjetila na Adama i Tommva, ali i to je ipak bilorazličito. Različito i nadasve posebno. Iznenada se osjetio bližimAdrian, čak bliskijim negoli prije, kao da su sada dijelili jednu dušu,jednu misao, jedno srce... jedno dijete. Kao da su sve troje dijeliliisti kucaj srca. A dijete je otvorilo oči i piljilo u njih kao da sepokušava sjetiti je li ih već negdje srelo.

Adrian iznova počne plakati, ali sada su to bile suze sreće. Sve na tome malom biću zasluživalo je pretrpljenu bol. Vrijedilo je one patnje, pometnje i tjeskobe kroz koje je Adrian prošla. Vrijedilo je ono čak i gubitka brka sa Stevenom i bila je dvostruko sretna što nije Stevenu dopustila daje nagovori na pobačaj. Bila je strašna

i pomisao na to, dok joj je Bili pomagao da malko razvije dijete i stavi ga na grudi. Dijete je odmah prionulo, a Bili osjeti kako mu naviru suze dok ih je promatrao. Sve je bilo tako jednostavno, tako lagano, tako primjereno onome čemu je život namijenjen. Dvoje ljudi koji se vole i dijete koje je ušlo u njihove živote poput sićušna blagoslova.

Koje ćemo mu ime nadjenuti? — šapnula je Billu.Stalno mislim da bi mu Thigpen dobro pristajalo, iako jeto vraški ružno prezime.Sasvim slučajno, ja ga volim — ona će nježno. Nikad neće

zaboraviti što ie, učinio za nin. kako ie bio uz niu od DOČetka do

kraja, i nekako je znala da ne bi sve to izdržala bez njega. Izgledalo joj je da je liječnička ekipa oko nje bila mnogo manje važna. — Sljedeće ću roditi kod kuće — obznanila je, a Bili se pobunio.

—Molim te... Hoćeš li mi makar dopustiti da udahnem... Tek je šest sati ujutro.— No, bio je uistinu sretan što ona spominje »sljedeće«. Dok se smiješila, sjetila se da je Nova Godina i da je njegov rođendan.

—Sretan rođendan!— nagnula se prema naprijed i poljubila ga dok ih je dijete promatralo. Tu i tamo proizvodilo je nekakve hunjkave zvukove, no, izgledalo je da mu je vrlo ugodno između njih.

—To je pravi dar!— Bio je to prekrasan način da se napuni četrdesetu godinu, podsjetnik na to koliko je život dragocjen, jed-nostavan i rijedak. Dijete kao dar od žene koju voliš. Bilo je savršeno. —Usput, što misliš o imenu Teddy?— Razmišljala je na trenutak i potom predložila: —Kako bi bilo da mu nadjenemo ime Sam?

Kimnuo je, gledajući ga. Bilo je to prekrasno dijete i činilo se da mu to ime odgovara. —Sviđa mi se. Sam Thigpen.— Potom pogleda u nju, ne želeći postavljati pitanja. Hoće li dijete biti Sam Thigpen ili Sam Tovvnsend, ili će dijete prema njezinu djevojačkom prezimenu dobiti ime Sam Thompson. No bilo je prerano da je to pita.

Bili je ostao uz nju do osam sati, a zatim otišao kući da se istušira, preodjene i doručkuje. Obećao je da će se vratiti najkasnije u podne i kazao joj da malko odspava. Dok je odlazio, tiho na prstima napuštajući prostoriju, okrenuo se jednom i pogledao ih, usnulo dijete u majčinim rukama, u majčinu zagrljaju, oboje tako spokojni i tako voljeni, i, po prvi put nakon toliko vremena, osjetio se posve ispunjenim, spokojnim i sretnim.

26.

Adrian se probudila približno jedan sat nakon što je Bili otišao, a dijete je još spavalo. Sestre su ušle da provjere kako se ona snalazi. Njoj je bilo dobro, iako je još imala blaga stezanja. No, izgledalo je da je sve u redu i dugo je mirno ležala i razmišljala nakon što su svi otišli. Morala je obaviti dva telefonska poziva, a ovo se vrijeme činilo jednako prikladnim kao i neko drugo. Dok je ležala i promatrala svoje usnulo dijete, osjetila se gotovo nabijena strujom osjećaja. Bio je to najuzbudljiviji dan u njezinu životu, najsretniji trenutak i željela ga je na neki način s nekime podijeliti.

Najprije je nazvala Connecticut. Razgovor je bio bolan, no dobre vijesti učinile su ga lakšim.

Zašto mi to nisi rekla? — pitala ju je majka, potresena viješćuda je dobila još jednog unuka a da nije ni znala da je Adrian noseća.— Je li normalno? — Bio je to jedini razlog kojega se mogla dosjetitizbog kojega je Adrian ne bi nazvala. Bilo je to posve svojstvenoodnosu kakav je posljednjih godina ona imala spram svojih roditeljaotkad se vjenčala sa Stevenom. Roditelji se nisu ustezali da jojpokažu koliko njega ne vole. Možda su bili i u pravu, ali je to trajnoobilježilo njihov odnos sa kćerkom.

Žao mi je, mama. Ovdje je vladala prilična pometnja. Stevenje otišao u lipnju i... Naprosto sam mislila da će se vratiti i

da ćuti onda reći za dijete... Vjerojatno sam bila prilično

nespretna.

Vjerojatno. — Nastupi duga tišina. — Da li ti on plaća alimen-A. ** n A Ar'mr. ;c

Ne, ja je ne želim.

Hoće li ti plaćati za brigu o djetetu?

Neće. — Odlučila je da je poštedi pojedinosti, a također dajoj ne kaže za Billa, jer bi njezina majka mogla pomisliti da se upustila u neku ljubavnu zgodu, pa ju je zbog toga Steven napustio. Bitće dovoljno vremena da joj kasnije iznese sve pojedinosti. Adrianju je naprosto željela obavijestiti o rođenju djeteta.

Kako ćeš dugo biti u bolnici? — Majka je bila tako bolnoprizemna i Adrian je teško mogla bilo što bliskog osjetiti spramnje, čak i sada, kad je netom i ona postala majkom.

Možda do sutra. — Nije bila sigurna. — Ili nekoliko dana.Još zapravo ne znam.

Nazvat ću te kad stigneš kući. Imaš li još isti broj? — Govoriloje samo za sebe stoje ona to uopće pitala, ali, iako rijetko, uglavnomje Adrian nju nazivala.

Da. — Svoj je telefon preselila u Billov stan kad je napustilastanište u kojem je živjela sa Stevenom. Bilo joj je to tada lakšenegoli da daje brojna objašnjenja. — Nazvat ću te, mama.

—U redu, i... čestitam... — Majka je i dalje zvučila kao da nezna kako da primi tu vijest, a otac joj je bio odsutan. Nekako juje rastužio taj razgovor, ali barem je obavila svoju dužnost.

Sljedeći je poziv bio još teži. Stevenov joj je odvjetnik neoprezno dao njegov telefon, ali savjetovao joj je da se njime ne pokušava služiti. Izvukla je adresar iz svoje torbice i, držači dijete u lijevoj ruci, okretala broj. Dok je to radila pogledala je dolje, u Sama. Bio je on tako krasan, sladak i spokojan. Bio je on sve što je ona željela da bude, pa i više. Bila su mu tek četiri sata, a ona se već ćutjela kao da ga je oduvijek poznavala.

Halo? — Preko telefona se čuo bliski glas, ali ona ga niječula mjesecima i iznenada se osjetila nelagodno.Halo... Stevene... Ja... Adrian pri telefonu. Žao mi je da tezovem. — Nastupi duga tišina, a on ne reče ništa. Nije mu bilo jasnozašto ga ona naziva, niti kako je dobila njegov neprijavljeni

broj.Zašto me zoveš? — Ponašao se kao da ona nema prava nitida govori s njim i, dok ga je slušala, ruka joj stade drhtati.Mislila sam da imaš pravo da saznaš... Jutros se rodilo dijete.

se osjetila još gluplje što je uopće nazvala, jer s druge strane nastupi još dulja stanka. — Žao mi je. Vjerojatno nisam trebala nazvati... Naprosto sam mislila...

I tada se konačno začuje glas: — Je li normalan? — To je isto pitanje postavila i njezina majka i ono je zvučilo nekako uvredljivo.

— Da, dobro je — kazala je mirno. — Doista je prekrasan.

I potom, skanjujući se: — Jesi li ti dobro? Je li bilo strašno?— Dok je to pitao, zvučao je poput muškarca kojega je jednompoznavala.

Sve je dobro prošlo. — Nije imalo smisla da njemu objašnjavakako je bilo. Bilo je mnogo teže no što je ona mislila da će biti,ali sada, kad je držala Sama u naručju i kad je sve bilo završeno,čak joj se i nije činilo tako strašnim.

Vrijedilo je truda — ona nastavi oklijevajući: — Željela samnazvati... Naprosto sam mislila... Znam da si potpisao one dokumente, ali željela sam ti pružiti priliku da ga vidiš ako to želiš. —Bilo je to mnogo ljubaznije nego što bi većina žena bila, ali Adrianje uvijek bila takva. — Naravno, ne očekujem da to uradiš... Mislilasam da to trebaš saznati, u slučaju... — Glas joj je prepuknuo i onje prekine:

Rado bih ga vidio. — Kad je to čula, zapanjila se. Oduvijekje namjeravala pružiti mu tu priliku, ali nikad nije doista očekivalada će je on prihvatiti. — Gdje si?

U bolnici »Cedars — Sinai«.

Doći ću tijekom jutra. — A tada nastavi neobično vedrimglasom: — Jesi li mu već nadjenula ime?

Potvrdila je, dok su joj se suze kotrljale niz obraze. Nije to očekivala i sada se zbunila. Nije ga vidjela od lipnja, otkad ju je ostavio. I sada, nakon toliko vremena, on želi vidjeti svoje dijete.— Ime mu je Sam — govorila je gotovo šaptom.

—Poljubi ga u moje ime. Vidimo se. — Bila je još potresenaonime što je upravo kazao. Iznenada je zvučao tako različit, nježan

i blag te se ona ustrašila što će se dogoditi kad joj on dođe u posjet,Ležala je razmišljajući o tome cijeloga jutra, dok je dijete držalatijesno privijeno, a ono se nije ni pomaklo i nastavilo je spavati.Bilo je gotovo vrijeme ručka kad je čula da se otvaraju vrata i

i»T /■-.»».» \r n\r n <-. «- nt 1 .» rtl

hlačama, plavoj košulji i blejzeru. Kosa mu bila nešto duža nego prije; bio je preplanuo i ljepši no ikad.

—Zdravo, Adrian. Smijem li ući? — Stajao je gledajući je, skanjujući se na pragu, a ona mu kimnula trudeći se da ne zaplačekad gaje ugledala. Ali, napori su bili uzaludni. Dok je kročio premanjoj, suze joj polako stadoše kliziti niz obraze. Prisjetila koliko gaje nekoć voljela, kolike je nade gajila, koliko bila uvjerena da ćenjihov brak trajati vječno i koliko je bila slomljena i očajna kadju je napustio.

Isprve je samo nju vidio, dok je polagano kročio prema njoj, noseći veliki stručak žutih ruža, a tada, kad je stao pokraj nje, ugledao je dijete umotano u plavu dekicu, njegovo sićušno ružičasto lice, poput njezina dragocjenog pupoljka.

—O, moj Bože... — zagledao se u njega. — Je li to on?

Kimnula je smiješeći se kroza suze budalastom pitanju. — Nije li prekrasan?

Steven kimne, a suze mu navriješe na oči pri prvom pogledu na vlastito dijete i na ženu koja ga je rodila. — Kakva sam bio budala... — Bile su to upravo riječi koje je ona zamišljala da će izgovoriti a da ih nije uistinu očekivala.

Potvrdila je glavom, sada briznuvši u plač, jer se morala s njime složiti, ali u ono ga vrijeme nitko ne bi bio kadar razuvjeriti. Čak je to pokušao i njegov odvjetnik, ali bez uspjeha. — Mislim da si se naprosto silno ustrašio.

Znam da jesam. Naprosto nisam mogao zamisliti da imamdjecu i budem spreman na žrtve koje ona iziskuju. Ni sada to nemogu zamisliti — kazao je pošteno. Ali bio je oduševljen pogledomna dijete. Njegovo dijete. Njegovo djelo.

Prekrasan je, zar ne? — kazao je tiho, gledajući u njega, kaošto je i ona gledala, i tada, konačno, Steven svrne pogled premanjoj, ali izražaj njegovih očiju bio je vrlo pribran, a ne nježan. —Mora da ti je bilo teško ovih nekoliko proteklih mjeseci. — Potvrdilaje glavom, ne želeći mu spominjati Billa. To se njega nije ticalo.— Gdje sada živiš? — Bilo je čudno da je to pita sada, nakon

tolikovremena te ona odgovori neodređeno. Sve to vrijeme nije marioni gdje je, ni kako je. A sada mu je bilo stalo, ili se to samo njojnričiniln?

,

„*...____....„..........

L

—

Na istoj adresi, na drugoj strani bloka. — On je pretpostavioda je vjerojatno s novcem koji je dobila od prodaje njihova stanakupila nešto manje.

Lijepo. — Potom se zagleda u svog sina i nježno dodirnesiću

šne prste. — Tako je malen... — A bio je i tako savršen.Teži gotovo pet kila — pravdala je Adrian Sama, ali Stevenga je samo u čudu gledao. Dijete nije nikoga poznavalo, izuzevmožda Adrian, ali gledao je poput osobe koja sama sebi dostaje,a Stevenu to nije smetalo. Tada ga Adrian nesigurno pogleda, doksu joj ruke još drhtale zbog udarca ponovnog susreta. — Hoćeš liga uzeti u ruke?

Steven se užasne, a tada zapanji i sebe i nju, kimnuvši i ispruživši ruke. Adrian mu nježno preda dijete. Uostalom, ono je bilo njegov sin, i zbog toga ga je i pozvala. Da bi vidjela je li mu stalo, da bi mu pružila posljednju priliku da prihvati dijete koje je odbacio. Smjestila je dijete njemu u naručje i u grlu zatomila jecaj, dok ga je promatrala kako u nijemu čuđenju motri zaspalog dječaka. Sjeo je na stolicu pokraj kreveta, plašeći se da se pomakne, užasnuta izražaja, nepomičnih ruku, kao da se bojao da bi dijete moglo skočiti i ugristi ga. Sjedio je tako gledajući u njega, kad se iznenada otvoriše vrata i uđe Bili noseći golemi stručak cvijeća, dva tuceta balona punjenih helijem i ogromnoga plavog medu, što ga je nespretno naslonio na dovratak. Zakoračio je u sobu kad se Steven nagnuo prema Adrian vraćajući joj dijete i sve što je Bili mogao vidjeti kad je zastao bio je oku ugodan prizor ponovno sjedinjena trojstva. Adrian pogleda prema gore, u Billa, zatečena izražaja, a Steven je stajao pokraj nje kao da je nikad nije napustio i po prvi put dijete uze plakati kao da je osjetilo da se u tom času dogodilo nešto strašno.

O... Žao mi je... Ne dolazim u pravi čas — obrati se Bili,strašeći se da pogleda Adrian u oči, strepeći od onoga što bi unjima ugledao.Sve je u redu — Adrian će nespretno. — Ovo je Steven

Tovvnsend, moj... — Glas joj je prepuknuo, jer je umalo kazala »mojsuprug«. I vidjela je kako je Stevenovo lice problijedjelo i poželjelaga zamoliti da prestane, da ne bude histeričan i da uđe, da će Stevenizići za trenutak, al i ponestalo joj je ri ječi dok se Stevenneprijateljski zagledao u njega, a Bili krenuo iz sobe ne čekajućiobjašnjenje.

Vratit ću se poslije.

Ne... Bille... — No, on je već otišao, žureći niz hodnik,osjećajući knedlu u grlu kakvu je osjetio i kad mu je Leslie kazalada ne namjerava s njim otputovati u Kaliforniju. Sve se još jednomdogađalo, gubitak, patnja, žalost, samoća... Ali ovaj put to nećedopustiti.

A u svojoj bolničkoj sobi, Adrian je izgledala utučeno, dok ju je Steven promatrao. — Tko je to bio? — upita Steven nervozno. Taj ga je prekid vidljivo zasmetao.

—Prijatelj — ona će blago. Ona vidje iznenadni Stevenov ljutitiizražaj, no oboje su znali da on na to nema pravo. I sada se on unju ozbiljno zagleda. Bio je duboko razmišljao od njezinatelefonskog poziva i otkad je ugledao dijete.

— Dugujem ti ispriku — kazao je turobno, dok je Adrian usebi patila misleći kako se Bili morao osjećati. Nije očekivala daće Steven doći tako brzo, a kad joj je on ponudio da dođe, bilojoj je drago da se to dogodi, da prođe, kako bi ona i Bili moglinastaviti sa zajedničkim životom. Obećala je sebi da će ga nazvati,ali doista nije očekivala da će on doći, ili, pak, da će Bili ovakonaići. Naglo se sve ispreturalo i ona nije znala što da radi suplakanom bebom. Pozvonila je bolničarki koja se ponudila da jeodnese u sobu za novorodenčad, a Adrian uputi Stevenu tjeskobanpogled. — Žao mi je što sam te povrijedio, Adrian. — A kad jeto kazao, ona se sjetila večeri kad se pravio da je ne vidi u »LeChardonnavu«, a bila je u šestom mjesecu trudnoće. — Mora dasi mnogo propatila posljednjih šest mjeseci — kazao je, što je bioblag opis svega kroza što je ona prošla. A da nije bilo Billa kojije brinuo o njoj i nije znala da li bi to preživjela. — Ali ni meninije bilo lako. — Adrian nije vjerovala ušima. Nije se ona s njimrastala. I dok ga je sada slušala, shvatila je da je još ljuta na njegazbog onog stoje uradio. Ljuta, povrijeđena, te nije bila sigurna hoćeli mu ikad oprostiti. — Ucijenila si me na način koji me pogodiou samu srž. Bila je to posvemašnja izdaja. — On je i dalje govorio,a Adrian ga gledala. Bio je on sebičan kao i uvijek. — Ali... Zbogmog sina... Našeg djeteta... Mislim da bih ti s vremenom mogaooprostiti.

Adrian je razrogačila oči, ne vjerujući da dobro čuje. On bi njoj mogao oprostiti. — Vrlo Uubezno od tebe — kazala ie mirno — i

to mnogo cijenim. — Gotovo se gušila dok je izgovarala riječi. — Ali, Stevene, nisi ti jedina osoba koja je bila povrijeđena i žao mi je da se osjećaš izdanim, ali ti si mene napustio kad sam ostala trudna. Posve si me isključio iz svog života. Uzeo si sav naš namještaj, izbacio me iz našeg doma, rastao se od mene i odrekao se svojih prava na naše dijete. Čak nisi htio ni razgovarati sa mnom kad bih nazvala. — Bio je to popriličan popis optužbi, no činilo se da se njega nije dojmio kad je nastavio:

Pustimo sada to. — On je prečuo sve što mu je ona netomkazala. — Mislim da bismo zbog djeteta ponovno morali biti zajedno.Misliš li to ozbiljno? — užasnuta, piljila je u njega. S timenije računala, bez obzira koliko željela biti poštena prema njemu.Bio je bešćutniji nego prije i, kao i sve drugo u njegovu životu, dijeteje za njega bilo naprosto jedan egoistični izlet, i sada, kad ga jeugledao i vidio da je u redu i da je sin, iznenada je bio voljan razmisliti o tome da ga prihvati, nakon što ih je tako potpuno napustio.A tu mu je priliku ona željela pružiti. No, ako ništa, nadala se barems njegove strane nekom oduševljenju spram djeteta. Čak nije niočekivala neke osjećaje spram sebe, a ako već, onda se nadala nekojnježnosti i srdačnosti. Barem nekoj grižnji savjesti ili žaljenju, nekomtragu pristojnosti i mara. Ali, shvati da zapravo misli o Billu. Umuškarcu koji je stajao naspram nje takvih osjećaja nije bilo.— Mislim da ne razumiješ — nastavila je. — Stevene, sve si

napustio, jer ti nije bilo nimalo stalo do nas. Ostavio si nas, a jedinirazlog zbog kojeg sam te nazvala bila je blijeda nada da ćeš sveto požaliti. Željela sam ti pružiti priliku da vidiš dijete, ali ti nemariš ni za koga. Ništa ne osjećaš spram svega što si uradio. Jedinoti je stalo do tebe i još imaš petlje da zamišljaš kako si bio »izdan«.Čak nisam uvjerena ni da ti je stalo do djeteta ili da će ti ikadabiti stalo, toliko si zaokupljen samim sobom da ti nije ni mrvicu

stalo do mene ili do njega. Mislim da se tebe dojmila činjenica daimaš »sina«, i to je sve. Što je on tebi? Što ti znači? Što si ti spremanpružiti njemu? — Bilo je to važno pitanje, a Stevena je sigurnosmetalo da ih ona postavlja.

—Zaklon, hranu, obrazovanje, igračke... — Nije se mogao sjetitiničeg drugog, a ona zaniječe glavom. Promašio je. Zauvijek. I sadaje ona to znala. U to se željela uvjeriti i sada joj bilo drago da gaje pozvala, ...

—Zaboravio si nešto veoma važno.

Steven se zamislio, ali činilo se da mu ništa nije padalo napamet, dok je ponovno naizmjence gledao u nju, pa na djetetov ležaj. Sam je, pak, izgledao dopadljivo, ali istodobno i prazno.

Zaboravio si na ljubav, a ona znači više od zaklona, hrane,obrazovanja, ili bilo čega drugog. Ona znači više od kompjutora,teniskih reketa, namještaja, sterea, stanova, poslova. Ljubav. Mislimda je to jedina stvar na koju si posve zaboravio u našem braku.Da si me volio, ne bi napustio mene i dijete.

Volio sam te... Ali ti nisi voljela mene. Prekršila si svečanoobećanje koje si mi dala da nikad nećemo imati djece. — A to jei mislio.

Tu si nisam mogla pomoći — ona će bez žaljenja. — A sadami nije žao.

Trebalo bi — on će tugaljivo — zbog žalosti koju si meninanijela.

Žalosti koju sam tebi nanijela? — Adrian ga zapanjenopogleda, dok je on ustao i stao kročiti prostorijom, zagledavši seu golemoga medu što ga je Bili ostavio s unutrašnje strane vrata.

Istina je da si ti mene izdala — on će iznova. — I ako samti sada voljan oprostiti, zbog djeteta, morala bi mi biti silno zahvalna.— Zagledana u njega, ona nije vjerovala vlastitim ušima.

Pa, nisam ti zahvalna. — Pogledala ga je i kazala neuvijeno.A potom mu postavila pitanje kojega se najviše bojala: — Stevene,voliš li ti to dijete? Hoću reći, da li ga stvarno voliš? Želiš li gaviše od ičega drugog...? Želiš li provesti život kako bi njegov životučinio boljim?On je dugo i nijemo gledao: — Siguran sam da bih to s vremenom

naučio. — Ali, gledajući ga, ona uvidje da je nešto davno u njemu umrlo, a da ona to nikad nije shvatila.

—A što će biti ako se ponovno osjetiš od nas ugroženim? Hoćešli otići? Ili prodati stan? Ili ćeš naprosto ispuniti obrazac zaodricanje roditeljskih prava? — On je bio okrutan spram nje i posredno spram njihova djeteta, i oboje su to znali, bez obzira što jeon sada govorio o »izdaji«.

— Ne mogu ti dati nikakvih obećanja za budućnost. Mogu tijedino reći da ću pokušati, ali, mislim da se ti njpraš..rfleni zahvaliti

budeš li se vratila i mi ponovno pokušamo. — Ona se njemu trebala zahvaliti! Kako ganutljivo! Kako nježno!

Na kojoj osnovi? Predlažeš li mi da se ponovno vjenčamo?— Ona je željela jednom zauvijek sve raščistiti. Za tim je suočenjemdugo čeznula.

Ne, ja... Mislim da bismo trebali pokušati. Mislim da bi setrebala vratiti i pokušati, recimo, šest mjeseci, godinu dana, dokja vidim da li...

Da li ti se sviđa da budeš roditelj, zar ne? A što ako ti sene svidi?

U tom slučaju nije učinjeno nikakvo zlo. Dokumenti su većsređeni, rukovat ćemo se i poželiti si obostranu sreću. — Zvučaloje to poput poslovnog ugovora.

A Sam? — Za nju je on već bio stvarno, posebno dragocjenobiće.

U tom slučaju, on će pripasti tebi.

Krasno! I kako da to njemu jednoga dana objasnim? Da mukažem da si ti pokušao, ali si uvidio da ga ne voliš? Ne, očinskese usluge ne iznajmljuju na pokus Stevene. To se uradi ili se neuradi, poput vjenčanja, ljubavi, stvarnog života. Nije to jedna odtvojih igara tenisa gdje možeš iskušavati različite partnere i izabratinajlošijeg radi promaknuća vlastitog ega. — Nakon njezinih riječi,on je izgledao bijesno, ali govorila je ona istinu i on je to znao.

Zašto si me onda, zapravo, pozvala? Nisi li to željela od mene?Il i si možda našla bolju ponudu? — Njegovu pogledu nijepromaknuo novi dijamantni prsten na njezinu prstu, kao ni Bili sdarovima ostavljenima pokraj vrata.

Više ne trebam tvoju ponudu. Ali željela sam se u to uvjeriti,pruživši ti priliku da još jednom vidiš svog sina prije nego ga

zauvijeknapustiš. Mislila sam da to zaslužuješ. Vjerovala sam da uvijek postoji neka mala nada da ćeš jednoga dana gorko požaliti, da ćeš semožda zaljubiti u njega čim se rodi. Ali to se nije dogodilo. Svešto si ti želio bilo je da ga isprobaš, poput automobila na probnojvožnji. A želio bi da se ja vratim samo da bih ga podizala. Zbogtoga si mi »voljan« oprostiti moju »izdaju«, kao što ti to zoveš. Ali,izdala nisam ja, nego ti. I dijete je sada moje. — Izgledao je poput

ncahp ctlPTtinp \f1pn nip7inim

Adrian se čak pitala nije li možda osjetio olakšanje. Ali, kako god bilo, on se nije izmijenio. Sad je u to bila sigurna.

S obzirom da te toliko brine što ćeš mu jednoga dana reći,možeš mu reći da sam ti ponudio da mi se vratiš, a ti si odbila.

Da, Stevene, na pokusni rok, a to nije ništa. — Iznenada jeshvatila da viče, ali nije marila. Činilo joj je dobro da konačno viknena njega. — Želim voljeti to dijete bezuvjetno, u dobru i u zlu, biloono lijepo ili ružno, radosno ili tužno, bolesno ili zdravo, sa svakimmiligramom ljubavi koju mu mogu pružiti. To je ono što ja želimdati našem djetetu. — U očima su joj bile suze dok je izgovaralate riječi i shvaćala da je upravo to ono što želi dati i Billu, da jeto sve što može ponuditi, zauvijek.

Ne postoji bezuvjetna ljubav, izuzev među luđacima — onće podrugljivo.

Onda sam to ja. — Isto to je ona svojedobno njemu ponudila,a on sve napustio.

Sretno ti bilo. — Dugo je gledao u nju i svaki osjećaj kojije ikad između njih postojao, sada se rasplinuo. Potom on nastavi,nešto blaže: — Žao mi je da nismo uspjeli, Adrian. — Ali nijeizgledalo da mu je stvarno žao što ostavlja svoje dijete. Na kratkitrenutak ono ga je zaokupilo, očaralo, ali taj je trenutak već prošao.U trenutku kad je bolničarka odnijela dijete iz sobe, Steven ga je,čini se zaboravio.

I meni je žao. — Pogledala ga je, pitajući se tko je zapravoon bio sve to vrijeme dok je ona mislila da ga poznaje. — Žao mije tebe — kazala je tiho.

Ne treba. — Gledajući ga, ona se najposlije osjetila os

lobođenom i bila dvostruko sretna što gaje pozvala. On je bio iskrenspram nje, više nije imao što izgubiti. — Nisam bio spreman za to,Adrian. Možda to i nikad neću biti. — Bile su mu to najiskrenijeriječi koje je ikad izgovorio, bez obzira koliko ga se dojmila ljepotanjihova tek rođena djeteta, ali on naprosto nije bio Bili i sada jenjoj postalo potpuno jasno da više ne voli Stevena. Već ga mjesecimanije voljela, otkad je s Billom... ili možda otkad je shvatila da čekadijete, ali to nije točno znala.

Znam. — Kimnula mu je polagano i potom položila glavu

On dotakne svojom rukom njezinu, okrene se i iziđe iz sobe ne prozborivši više ni riječi. I taj put je ona znala da je otišao zauvijek i bilo joj žao, ali je isto tako znala da joj nikad neće nedostajati. Potom je ležala u postelji i razmišljala o Billu, očajnički razmišljajući o tome što je on pomislio kad ju je ugledao sa Stevenom. Jedino što je željela bilo je da se on vrati i da mu ona može pružiti objašnjenje.

Ali, dok je ona mislila o Billu, Steven je išao hodnikom, dugim ozbiljnim koračaj ima, i zastao na trenutak ispred sobe za novo-rođenčad da bi pogledao njihovu bebu. Plavi smotuljak u prozirnoj ležaljci, malko nadignut kako bi ga bolničarke bolje vidjele. Na malome plavom kartonu privješeno o ležaljku, Steven pročita: »Thompson, dječak, četiri kg., dvadeset dkg., pet, petnaest h.«. Dijete je imalo njezino djevojačko prezime, kao što je Steven bio zatražio na sudu. Gledajući ga, Steven je očekivao da osjeti nešto

što nikad prije nije osjetio, ali se to naprosto nije dogodilo. Dijete je bilo prekrasno i bilo tako nevjerojatno malo i ranjivo. Budilo je u čovjeku želju da pruži ruku i dodirne ga. I on nikada neće zaboraviti osjećaj dok gaje držao, ali, laknulo mu je kad gaje Adrian ponovno uzela sebi, kao i sada, kad je znao da je dijete njezino, a ne njegovo. Godio mu je osjećaj da dijete pripada nekom drugom. Nakratko je Steven mislio da pokuša, možda samo zato da bi mu se ona vratila, ali, najposlije, sada je osjećao olakšanje kada to nije morao. A i on je osjetio da je njihov odnos završen. Ona je željela previše stvari koje on nije želio. Željela je praviše od njega.

— Vaš dječačić? — upita ga neki starac sa cigarom i ćelave glave, široko se osmjehujući, a Steven ga znatiželjno pogleda i zaniječe glavom. Ne. To nije bio njegov dječarac. Bio je on od nekoga drugog. A potom ode odlučna koračaja, osjećajući kako mu se iznova vraća mir. Za Stevena je agonija završila.

na iastnkp Riln IP trt nannrnn intrn — ti čtn si Ansztrt —.

27.

Adrian je cijeloga dana čekala da Bili dođe, ali on nije dolazio. Neprestance je nazivala njegov stan, ali on nije odgovarao. Oko četiri sata već ga je očajnički željela pronaći. Bila je izbezumljena zbog toga što bi on mogao misliti i željela mu objasniti i obznaniti mu ishod Stevenova posjeta. Ali naprosto ga nije bilo. Brinula ju je, također, proslava iznenađenja, jer se sjećala da su svi u ekipi računali kako će ga ona nagovoriti da ode u ured, a tamo ga svi trebali iznenaditi. Najposlije je i sama nazvala studio, pretpos-tavljajući da su dotad svi stigli, i konačno, u šest sati, netko je odgovorio na njezin poziv i čula je slavljeničku buku u pozadini. Trudila se da viče dovoljno glasno kako bi nadjačala galamu i naj-poslije je pomoćnik redatelja shvatio tko zove.

—Adrian? O, čestitamo na bebi! — Bili je svima rekao za Sama,ali oni koji su ga dobro poznavali pomislili su kako je neobičnotih. Mislili su daje vjerojatno umoran zbog duge noći što ju je proveouz Adrian u rađaonici. Ispalo je da se pojavio na proslavi sasvimslučajno; nakon što je napustio Adrian pošao je kući, a tada, dabi razbistrio misli, otišao do ureda. Sasvim je malo zakasnio napočetak slavlja. Izgledalo je da ga je, s njezinom pomoću ili beznje, sama ruka sudbine tamo povela.

Je li Bili tamo? — Konačno ga je našla.

Upravo je otišao. Rekao je da mora nešto obaviti. Ali slavljeje izvanredno. — Pomoćnik redatelja zvučao je dobrano supijano

i l H l H i V lj A i i \A A

počasni gost. On se, pak, iskrao, ganut njihovom pažnjom, ali imao je potrebu da bude sam. Vlastiti mu je rođendan već dobrano doz-logrdio.

Adrian ga je ponovno pokušala nazvati kod kuće, ali javljala se samo automatska sekretarica. Nije mogla vjerovati da joj je naprosto skliznuo između prstiju i da joj neće pružiti priliku da mu objasni što se dogodilo. Oduvijek je znao da je ona željela stupiti u vezu sa Stevenom nakon djetetova rođenja, ali nije očekivao da će ga vidjeti kako sjedi pokraj Adrian u bolesničkoj sobi i drži dijete u rukama te je namah izveo okrutno bolan zaključak. A što je Adrian dulje ležala u svojoj bolničkoj postelji čekajući ga, to se gore osjećala, jer on nije dolazio. Mora da se toliko ljuti na nju da je više ne želi ni vidjeti, a ona ništa nije mogla uraditi da ga pronađe. Nije mogla napustiti sobu, ili bolnicu, i osjetila se uhvaćena u zamku i bespomoćna.

Gotovo je cijelo poslije podne držala dijete u naručju, a cijele je večeri ležalo pokraj nje u kolijevci. Kad je stigao poslužavnik s večerom, vratila ga je i zamolila bolničarku da stavi velikoga plavog medu u stolicu, a ona tužno motrila Billove ruže. Željela je jedino da ga vidi i kaže mu koliko ga voli.

— Želite li tabletu za spavanje? — upita je bolničarka u osamsati, no ona samo odmahne glavom, a bolničarka zabilježi na bolesnički list da pokazuje znakove postporođajne depresije. Na listi jeveć bilo zapisano da nije ni ručala ni večerala te se čak činilo daje ne uzbuđuje ni dojenje djeteta. Bila je povučena i nerazgovorljiva,i čim se bolničarka povukla ponovno je nazvala njegov stan, a automatska sekretarica još bila uključena te ona ostavi poruku, tjes-kobno ga moleći da joj se javi.

Ponovno je uzela dijete u naručje i dugo ga držala tijesno pripi-jena uza se, gledajući majušni nos, zaspale oči, savršeno oblikovana usta, sićušne nježno zaobljene prste. Bio je toliko sladak, nježan i savršen, te je ona bila posve zaokupljena promatrajući ga i nije čula tiho otvaranje vrata u devet sati, a on je dugo tamo stajao, pro-v

matrajući je, sileći se da ne osjeća ništa ni za nju ni za dijete, kad ona iznenada okrene glavu i ugleda ga. Zastao joj dah te, i ne raz-mišljajući, pruži ruku i pokuša sići s postelje, što nije bilo nimalo lako.

— Ostani gdje jesi — kazao je blago. — Nemoj ustajati. Došao

I I

postelji, ali pazeći na razdaljinu. Bio je izvanredno odjeven i ona je, na neki način, osjetila da se nije tako opremio za proslavu. Uos-talom, proslava je bila iznenađenje i on je zacijelo došao odjeven u košulju i traperice, a sada se činilo da se odjenuo za neku značajnu prigodu. Nosio je odijelo od engleskog tvida, košulju boje pijeska, Hermesovu kravatu i smeđe cipele ozbiljna izgleda, a preko ruke mu bio prebačen zimski ogrtač i ona odjednom shvati da on nam-jerava otputovati.

Kamo si krenuo? — upitala je zabrinuto, nagonski osjetivšida se sve između njih izmijenilo. U samo nekoliko sati, tijekom jednoga dana. Samo dvanaest sati prije toga, bijahu oni jedno srce ijedna duša, a sada joj je okrenuo leđa i spremao se na odlazak.A ona je znala zašto. Jedino se pitala može li iscijeliti ranu kojumu je nanijela.

Mislio sam otići do New Yorka, da na koji dan posjetimdječake. — Pogledao je na sat. — Moram krenuti za pet minutaželim li uhvatiti avion. — Dok ga je gledala, osjetila je kako joj sezgrčilo srce, i jedino što je ćutjela bio je uspaničen i očajnički strahda će ga izgubiti. Gotovo joj se presjekao dah dok ga je promatralakako nelagodno pogledom kruži sobom i potom iznova gleda u nju,no činilo se da se silno trudi da ne pogleda dijete.

Znaju li dječaci da dolaziš?

Ne znaju — kazao je sumorno. — Htio sam ih iznenaditi.Koliko dugo namjeravaš ostati? — Nije znala što mu reći,izuzev da joj je žao, da je bila glupa, da nije trebala mariti za onošto Steven misli, da je on obična budala, te da je to bila i ona, ida voli Billa više no sam život i da će Sam odrasti kao njihovo

dijete..., ako on ostane, samo ako Bili bude htio ostati, samo akojoj bude oprostio.— Ne znam koliko ću se zadržati — uzvratio je, držeći kaput

u rukama i gledajući je čežnjivo. — Tjedan... Dva... Pomislio samda ih možda odvedem na kratke praznike, nakon što su se vratiliiz Vermonta, bude li mi Leslie dopustila... — Uvijek je bio na milosti nemilost nekoga drugog da bi bio s ljudima koje voli... Leslie,Adrian, Steven... Ali na to sada nije smio misliti. U svakom slučaju,godit će mu da ponovno vidi dječake i ode iz Kalifornije. Dozlogrdilo mu je. Trebala mu je stanka. A sam je sebi za rođendan

ljalo je dosta raditi na rukopisu za njegova odsustva, a ako ne budu mogli proniknuti logični tijek radnje, neka je izmisle.

—Da ne zaboravim, iznajmio sam ti bolničarku. Stići će tijekomdana i ostati preko noći ako je budeš trebala kad jednom napustišbolnicu. Ja je nisam vidio, ali u agenciji kažu da je izvanredna. —On je na sve mislio. I kad je to izgovorio, Adrianine se oči napunišesuzama.

Nisi trebao. Moći ću sama brinuti o sebi.

Mislio sam da bi ti trebala pomoć u vezi s bebom. Ukoliko...Nečega se uopće nije sjetio i sada je znatiželjno pogleda,osjećajući se još glupljim: — ...Vraćaš li se u moj stan ili u Stevenov?Tad ona shvati što je mislio i zabolje je srce zbog njega. A sveje bila njena greška te se osjećala još gore zbog boli koju mu jezadala.

Ne namjeravam otići Stevenu, ni sada, ni ikad više. Nikamoviše ne namjeravam otići s njim. — Rekla je to toliko odlučno tese on začuđeno zagledao u nju.

Jutros sam imao dojam da... Mislio sam... Znao sam da siga namjeravala nazvati — objasnio je. — Ali nisam znao da ćeš totako brzo uraditi. Mogao sam misliti da će se to dogoditi — kazaoje mirno — ali nisam. Iznenadilo me kad sam naišao na vas troje...A bio sam toliko uzbuđen zbog Sama, svega, i... — Izgledao je tolikotužan dok ju je gledao te joj se suze stadoše kotrljati niz obraze,dok je ona gledala njega, a potom pogledala dolje u dijete.

Naprosto sam željela sa svime dovršiti... Znam da sam bilau krivu, ali željela sam da on vidi dijete... I da se duhovno s njimeoprostim, ili, pak, da mu dade svoj blagoslov, ili nešto slično. Neznam što sam mislila, ne znam kakve sam sumanute nade gajilačitavo vrijeme i uz to vjerovala da Stevenu nešto dugujem zbogdjeteta. Možda sam se osjećala krivom što mu oduzimam neštotoliko krasno i odlazim s time i možda čak s tobom to podijelim.Ali, istina je da njemu uopće nije jasno što znači imati dijete. Onne zna što je ljubav. Njemu je dijete samo na teret. On je budalai glupan, a ja sam to bila u još većoj mjeri što sam se za nj uopćeudala. — Tužno je gledala u Billa i stala jecati dok je držala dijetete iznenada i dijete stade cviljeti, a Bili odloži ogrtač da joj priskoči

Čekaj, pusti mene... — Bio je on miran i spretan i ruke mubile sigurne dok ga je ona promatrala. — Je li gladan?

Ne znam. Nedavno sam ga hranila, ali možda on toga jošnije svjestan.

Možda je mokar. — Iskusno je to provjerio i potom ga iznovaspretno umotao i ponovno pokrio dekicom, dok se ona u tišini divilakako on dobro uradi sve što dodirne, od scenarija, preko suflea,do djeteta. — Mislim da je naprosto želio da ga ponovno čvrstoumotamo. Dijete ima potrebu da se osjeti na sigurnu. Treba gadobro uviti, poput čahure. Evo, pokazat ću ti. — Brzo joj je pokazaokako se to radi i sigurnim joj rukama vratio dijete, dok je ona brisalanos i zahvalila mu se.

—Ne znam što sam imala na umu kad sam pozvala Stevena,ali čim se pojavio ovdje, znala sam da je to bila greška, a tada siti ušao i prije no što sam stigla izustiti i riječ već si ponovno otišao.—Ponovno je počela plakati, a bolničarka koja je ušla nezadovoljnoodmahnu glavom, vjerujući da Adrian pokazuje nedvojbene znakovepostporođajne depresije. Trpjela je ili zbog toga, ili ju je suprugzbog nečega ljutio, ali svakako tu se nešto zbivalo. — I cijeli samte dan pokušavala nazvati — nastavljala je Adrian, — a tebe nigdjenije bilo — kazala je optužujući. — A danas je bio tvoj rođendan!

Znam da je bio — nasmiješio se. Izgledala je tako patetično,tako zabrinuto, tako djetinjasto s plavom vrpcom u kosi. Izgledalaje poput mlade djevojke koja drži nečije dijete u naručju. — Alibilo je tako silno neugodno kad sam ušao u sobu, a on bio ovdje.Nisam to očekivao. Prizor je izgledao veoma umiljato.

Pa, u početku je i bilo dirljivo — objasnila je ona, želeći daBili sjedne na postelju, ali nije se usudila to predložiti od strahada se on ne sjeti kako mora uhvatiti avion. — Steven je pogledao

u dijete kao da nikad nije vidio bebu. Ali on je takva grozna budalai silno nadut. Ne vjerujem da je ikad u životu ikoga ili išta volio,izuzev možda svoga teniskog reketa i svoga porschea. Kazao je daje »voljan da mi oprosti, što sam njega izdala, i da je spreman damene i dijete uzme natrag na pokusni rok«. Možeš li to zamisliti?

— Još je bila ljuta dok je to govorila.

—A da te uzeo ne postavljajući nikakve uvjete? Da ti je rekao

Shvatila sam da je prekasno, da je sve prošlo, ako je ikadičega i bilo, i da nikada on i ja ne bismo više mogli biti zajednona način kako smo to bili. Bilo je to prilično izvještačeno i veomamladenačko. Nisam shvatila značenje riječi ljubav dok tebe nisamsrela. — Kazala je to vrlo blago, a on ponovno odloži ogrtač pokrajplavog medvjeda i uputi se prema postelji u kojoj je ona sjedjeladržeći dijete.

Adrian, nisam mogao podnijeti pomisao da ću te izgubiti...Naprosto nisam mogao. Preživio sam već to i znam kako je. — Tadaon pogleda usnulo djetence: — Ni tebe nisam želio izgubiti. Želiosam vas oboje. I Tommva i Adama, kad god budem mogao...Zauvijek. Nemam pravo da ti stanem na put. Bila si udana zaStevena i imaš pravo da mu se vratiš, ako to želiš. Ali ako si seodlučila, i ako si sada sigurna, to moram znati... — Gledao je unju s očima punim bola. Na svoj četrdeseti rođendan do kraja je

sazrio.

— Nikad nikoga nisam više voljela. — Pružila je ruku premanjemu i on je zagrli, dok su se suze još jednom kotrljale niz njezineobraze. Činilo joj se da cijeli taj dan plače, ali i njemu. Bio muje upropašten rođendan. — Ne bih mogla živjeti bez tebe. — Jošje drhtala pri pomisli da ga je zbog vlastite gluposti gotovo bilaizgubila.

Bili se dugo smiješio i nije ništa govorio dok joj je pomagao da položi dijete u kolijevku, a tada je ponovno pogleda: — Volim te. Hoću samo da znaš koliko te volim. — Tada on pogleda na svoj sat i nasmiješi se dok je sjedao na rub postelje, pokraj nje. — Izgleda da sam propustio avion. — Ali, i tako bi njegov dolazak iznenadio dječake, pa neće biti razočarani. — Smijem li uz tebe provesti noć? — On se naceri, a ona nasmije i iznova obriše nos. I dan i noć prije toga bili su nabijeni osjećajima.

Ne znam što će reći bolničarka. — Ali činilo se da oni zato uopće ne mare, dok su se priljubili u postelji, Adrian u svojojružičastoj spavaćici koju joj je on poklonio za Božić, a Bili u odijeluod tvida. Kad je ušla bolničarka da vidi kako je ona i vidjela dase ljube, tiho je ponovno zatvorila vrata. Gospodi Thompson biloje mnogo bolje.

Mislit će da se loše ponašamo — šapne Adrian, dok su sevrata bešumnp..zatvorila za bolničatkonk

Neka misle — šapne joj on, smiješeći se.

Imam rođendanski dar za tebe. — Adrian se iznenada sjetilasata koji mu je kupila, dok su se ljubili i razgovarali šaptom.

Već? — nasmijao se Bili. — Nije li malko prerano?

Odvratan si. — No on je dugo i snažno poljubi i dok ju jedržao u naručju, svijet je iznova bio u posvemašnjem skladu.

Imam iznenađenje za tebe — kazala je zamišljeno, dok suležali jedan pored drugoga naslonjeni na jastuke.

Kakvo? — I dalje su govorili ispod glasa od straha da neprobude dijete i zbog toga što je njihov život izgledao tako jednostavan i spokojan.

Vjenčat ćemo se za nekoliko dana.

Bilo je i vrijeme. — Ona je hinila kao da se mršti na njega,bljesnuvši prstenom koji joj je poklonio za Božić.

Želim da moje ime stoji na Samovu krsnom listu — Bili ćegotovo strogo.

Što misliš o tome da mu cijelo ime bude Samuel WilliamThigpen — ona će molećivo, uza stidljivi smiješak, a on se nagneprema njoj i poljubi je.

Pristajat će... — nasmiješio se. — Pristajat će — kazao je pri-vinuvši je ponovno uza se i ćuteći njezino srce pokraj svojega uzajedničkom kucaju.