SVEUILITE U ZAGREBUFILOZOFSKI FAKULTETOdsjek za arheologijuSeminar iz provincijalne arheologijeAkademska godina 2014./2015.

Rimski kult predaka i maske predaka

Izradile: Suzana Dragovi, Sara Fabijani, Mentor: dr. sc. Mirjana SanaderJelena Radosavljevi

Zagreb, svibanj 2015Sadraj

1.Uvod12.Vjerovanje32.1.Lari32.2.Mani62.3.Zagrobni ivot63.Pogreb73.1.Pogrebni rituali84.Aristokratski i carski pogrebi104.1.Pogreb Lucija Emilija Paula124.2.Cezarov pogreb124.3.Augustov pogreb134.4.Vespazijanov pogreb144.5.Ostali pogrebi145.Kranski i idovski pogrebi146.Maske predaka167.Zakljuak21Popis slika22Popis literature23

1.

2. Uvod

1

Ritualno ponaanje je stereotipno ponaanje.[footnoteRef:2] Praksa slavljenja predaka kod Rimljana javila se kao nain osiguranja vjenog ivota besmrtnih duhova kroz pobonu brigu o njihovim posmrtnim ostacima. Rimljani su vjerovali da duh moe ivjeti nakon smrti, a bilo je potrebno njegovati ga kao da je i dalje u tijelu. Praksa prinoenja rtava duhovima nije se izvodila samo za dobrobit umrlog; omoguavala je i prenoenje ideja kroz generacije kako se nijedno znanje ili iskustvo ne bi izgubilo. U uvjerenju da preci mogu komunicirati iz groba, rimski su graani mogli stei uvid u situacije od gradskih starjeina dugo nakon to su napustili svoja smrtna tijela. Takoer, voe su iskoritavale ovaj koncept kako bi osigurali usklaenost s tradicionalnim pojmovima rimskih vrijednosti i dunosti. Dakle, slavljenje predaka i pripadajua im vjerovanja i festivali igrali su vanu ulogu u kulturnom, drutvenom i politikom ivotu starog Rima. Takoer, omoguavali su rimskim voama provoenje odreenog stupnja kontrole nad graanima.[footnoteRef:3] [2: J. Rpke, Religion of the Romans, Malden 2007, 68] [3: E. A. Susina, Don't fear the reaper: The purpose of religious festival s in ancient Rome, Illinois Wesleyan University, 2011, 3]

Za Rimljane bili su vrlo znaajni grki mitovi o smrti i ponovnom roenju, te putovanja u podzemlje i iz njega (mit o Hadu, Perzefoni i Demetri, Orfej i Euridika, Adon i Afrodita, Selena i Endimion, Heraklo i Dioniz). Ti su mitovi transformirani i uklopljeni u rimsku tradiciju te prikazivani na pogrebnoj arhitekturi te na sarkofazima, urnama i slino.[footnoteRef:4] Po njihovom vjerovanju, Pluton i Perzefona vladaju Hadom uz pomo mnogih njima podinjenih bia (Furije, Strahovi, Boli, Nepravde). Had je okruen rijekama, no rijeka Aheront se moe prijei jedino Haronovim brodom (koji je toliko velik da ga ptice ne mogu preletjeti). Ulaz u Had napravljen je od Adamanta koji se moe prijei samo ako sudac Eak dopusti. Ulaz uva troglavi pas Kerber koji nikome tko jednom ue unutra, ne doputa da izae (Tezej i Odisej su jedni od nekolicine koji su uspjeli izai). Sudac dijeli ljude na dobre, loe i one izmeu. Loe kanjavaju Furije, dobri su poslani na Elizejska polja, a oni izmeu tek su duhovi bez oblika.[footnoteRef:5] [4: J. Davies, Death; Burial and Rebirth in the Religions of Antiquity, London and New York 1999, 128] [5: Davies 1999, 133-134]

Bogovi su besmrtni, ljudi su smrtni, a smrt je obnova due iz zemljanog zatvora (iz prvotnog oblika u besmrtni).[footnoteRef:6] Za Rimljane i Grke, religija je bila skup javnih i politikih povorki, kalendara i rituala koji su ukljuivali i razne igre. Ona je naglaavala kontinuitet, besmrtnost grada ili drave te cijelog kolektiva. Dobra smrt podrazumijevala je dobro proivljeni ivot: dug, uz nasljednike (obiteljski kontinuitet bio je vrlo vaan). Nasljednik je morao osigurati pogreb, a pogrebi su bili javni (iako su veinom nazoili samo obitelj, prijatelji i kolege).[footnoteRef:7] [6: Ibid., 136] [7: Ibid., 141]

Patria potestas bila je neograniena snaga kontrole oca nad njegovom obitelji. To takoer ukljuuje i mogunost usmrivanja vlastite djece. Meutim, ima mnogo primjera oeve ljubavi prema njegovoj djeci kao to je na primjer Domicijan (postao car 81. g., ubijen je 96. g), koji je deificirao svoje malo dijete koje je umrlo par godina prije. Na novcu iz vremena njegove vladavine pojavljuje se njegova ena Domicija kao Pieta s njihovim djetetom. Prvi primjer na aversu ima bistu Domicijana, a na reversu je boanski Cezar prikazan kao Zeusovo dijete, te Zeus na njega baca snijeg s nebesa (slika 1). Drugi primjer na aversu takoer ima bistu Domicijana, a na reversu je majka sa skeptrom u ruci, a dijete stoji ispred nje (slika 2.).[footnoteRef:8] [8: Ibid., 139-140]

Slika 1. Na aversu je bista Domicijana, a na reversu dijete sjedi na nebeskom tijelu.

Slika 2. Na aversu je bista Domicijana, a na reversu Pietas sjedi na prijestolju drei skeptar, a dijete stoji ispred nje.3. Vjerovanje Without proper burial the dead cannot live, and the living can enjoy no peace.[footnoteRef:9] [9: Rpke 2007, 235]

3.1. Lari U vjerskom je sustavu drevnog Rima Lar bio smatran lanom obitelj i njenim osnivaem te ga se tretiralo kao boga. Rimljani nisu vjerovali da zaetnici njihovih obitelji trebaju biti samo potovani; umjesto toga, vjerovali su da ti preci doslovno trebaju biti slavljeni kao bogovi. Svaka je obitelj slavila svog Lara kako bi sprijeila tegobe unutar obitelji. Sam naziv lar odvaja ove duhove od ostalih predaka i prema njima se odnosi kao prema di parentes, to znai da su lari puno znaajniji od ostalih pokojnika. Svako je kuanstvo imalo svoj lararium, sveti dio kue u kojem su se lari tovali.Postojali su i gradski Lari, poznati kao Lares Praestites. Obino su se prikazivali kao dva mladia blizanca s psom koji je stajao izmeu njih (slika 3.).

Slika 3. Prikaz Lara Praestitesa na novcuPonekad su i sami Lari nosili pseu kou. Prikaz Lara zajedno sa psom zapravo predstavlja njihovu ulogu uvara grada. Oni su bili odgovorni za uvanje graana i moglo ih se smatrati uzrokom bilo kakve tegobe. Zato su ih graani stalno morali umirivati kako se ne bi okrenuli protiv grada. Takoer, Lare se smatralo odgovornima i vanima za uspjeh i blagostanje grada. Npr. Rimljani su ih esto molili da blagoslove polja prije sadnje jer su pretpostavljali da, ako Lari ve predstavljaju due njihovih mrtvih predaka, mogu poveati urod kao bilo koje drugo htoniko boanstvo.[footnoteRef:10] [10: Susina 2011, 4]

Lari su imali znaajnu ulogu i u velikim dogaajima, poput ratova, ali smatralo ih se potrebnima i u svakodnevnim zbivanjima. Zato su Rimljani umirivali duhove svojih predaka redovito u svakodnevnom ivotu. Zaboravljanje na tovanje Lara tijekom rata moe uzrokovati pustoenja i unitenja, zanemarivanje Lara u vrijeme mira moe dovesti do loe etve ili sue.to se tie naina slavljenja Lara, ono se obino izvodilo kroz redovne libacije i nuenje bilo koje hrane sluajno isputene na stol. Na svakom slubenom rimskom slavlju graani su Larima davali manje rtve tako da su oni zapravo slavljeni na svetkovinama tijekom cijele godine. Pokojnici ovise o hrani ivih, trebaju hranu i pie koje ivi ostavljaju na njihovim grobovima ili e ostati gladni.[footnoteRef:11] Naravno, postojala je svetkovina posveena iskljuivo Larima, odravana u prosincu, ali i svetkovine posveene svim duhovima i precima koje su se slavile nekoliko puta godinje. [11: Davies 1999, 134]

Najvanija svetkovina na kojoj se slave Lari bila je Parentalia. To je bila gozba roditelja i drugih roaka pojedinih obitelji. Na svetkovini su se slavili preci kao zatitnici obitelji. Posljednji dan svetkovine, zvan Feralia, najpoznatiji je od svih, ali i jedini javnog karaktera. Cijela svetkovina slavila se 9 dana, od 13. do 21. veljae. Ukljuivala je dies parentales i zavretak je bio sa svetkovinom Feralia.[footnoteRef:12] Rimljani su tada na grobove nosili hranu, vino i cvijee.[footnoteRef:13] Ovidije u Fastima pie da se duama oeva treba donijeti mali dar (malo soli, kruh natopljen vinom, malo kukuruza, ploicu s votivnim girlandama, te ljubiice), a duhovima su se darovi trebali ostaviti na cesti, naravno, uz molitvu. Taj je ritual bio znak pobonosti prema precima.[footnoteRef:14] Tijekom tog vremena, ivot unutar grada gotovo je potpuno bio posveen slavljenju svetkovine i tovanju predaka. Takoer, svi su hramovi bili zatvoreni, zabranjeno je sklapanje brakova, a magistrati su se pojavljivali bez svojih insignija (znakova/nagrada za svoja postignua). Svakodnevni ivot kakav su Rimljani poznavali tih bi dana iezao. Bilo je mnogo vanije odrati dobru vezu s duhovima predaka nego nastaviti uobiajene dnevne aktivnosti. Zanimljivost vezana uz sva ova slavlja je da su bila sponzorirana od strane drave. Na taj su nain rimski voe mogli kontrolirati aktivnosti graana i izdavati slubene naredbe koje su se odnosile na to to se sve mora napraviti za duhove predaka. Npr. graane se uilo kako ispravno prinositi rtve duhovima grada. Budui da u drevnom Rimu crkveni i svjetovni ivot nije bio odvojen, politiki voe su mogli koristiti religijska uvjerenja kako bi upravljali graanima.[footnoteRef:15] [12: Ibid., 145-146] [13: C. W. King, Roman funerary cult, pp8.] [14: A. Yasin, Funerary Monuments and Collective Identity: From Roman Family to Christian Community, The Art Bulletin, 2005, 439] [15: Susina 2011, 5]

Ovidije u svojim Fastima takoer pie o razlozima tovanja predaka. Prema njemu, nepotovanje mrtvih moe dovesti do toga da se duhovi predaka nou jadikujui vrate iz svojih grobnica. Umirivanje predaka bio je jedini nain osiguranja da se oni ne vrate i ne prouzroe velike tete. Na dan Feralia, graani bi nudili rtve u ast svojih predaka kako bi udovoljili zahtjevima njihovih duhova. Ta se praksa mogla koristiti za umirivanje i osobnih i gradskih Lara. Premda se Parentalia odnosila prvenstveno na osobne Lare, graani su svejedno morali nauiti pravilne rituale za rtvovanja i tovanja kako bi ih mogli primijeniti i na gradske Lare. Takoer, Ovidije istie kako obiaj tovanja Lara, odnosno predaka, nije novost. To je tradicija koju je Eneja donio u Italiju kad je sa sobom iz Troje poveo svoje obiteljske Lare. Meutim, prilikom itanja Ovidijevih tekstova, treba uzeti u obzir vrijeme i kontekst njihovih pisanja. Ovidije je svoje Faste originalno posvetio Augustu, tako da je sve to je pisao zapravo pisao u pokuaju dobivanja Augustovog odobrenja. Zbog toga je mogue da se Ovidije prilikom pisanja vie koncentrirao na pravo odnosno zakon nego na svoje miljenje. Takoer, postoji indicija da je August elio da graani paljivije slijede zakon pa bi Ovidije u sutini graanima prenosio Augustove poruke. Iz tog je razloga mogue da je August htio podsjetiti graane na sve nedae koje su se dogodile njihovim precima kada bi zanemarili svetkovinu Parentalia.[footnoteRef:16] [16: Ibid., 5]

Lemurie su takoer svetkovina mrtvih koja se odravala 9., 11. i 13. maja. Imala je svrhu umirivanja loih duhova koji su se motali po kuama. Ova svetkovina, kao i Parentalie, bila je u slubenom rimskom kalendaru, ali su bile klasificirane kao privatan ritual i taj datum je bio striktno odreen.[footnoteRef:17] [17: Davies 1999, 145-146]

3.2. Mani

Pogrebni ritual kod Rimljana ukljuuje tovanje mana (manes ili di manes), deificiranih pokojnika, odnosno onih koji su postali boanstva. Rimljani su mane zazivali zbog niza problema s kojima su se suoavali, pripisujui im razne sposobnosti. Mrtvi su mogli kontrolirati vrijeme i okolnosti smrti pojedinca, te su mogli nadzirati postupke svojih tovatelja. Takoer, Rimljani su im se molili i u svrhu produavanja ivota van dobi koju je odredila sudbina. Sposobnost pokojnih da nadziru ive javlja se u zazivanju mana kao svjedoka i provoditelja zakletih prisega, ali i savjetnika. Stacije stalno povezuje rituale za mane s nadom dobivanja odgovora od njih, a koji obino dolaze u snu. U usporedbi s modernim kultovima mrtvih u Africi i Aziji, rimski je kult znaajan zbog svoje otvorene terminologije boanstava. Premda rije manes ima samo oblik za mnoinu, termin nije predstavljao barijeru tovanju individualaca, kao to nije ni od Rimljana zahtijevao tovanje mrtvih iskljuivo u grupama. Ako je ba bilo potrebno, mogao se upotrijebiti alternativni termin za pokojne koji je imao oblik za jedninu (npr. Ovidije koristi termin umbra kad pie o svetkovini Parentalia).Postojale su i ceremonije u kojima su Rimljani zazivali manes cijele zajednice, ali to su uglavnom bili dravni rituali (devotio, Mundus), ali vei se dio pogrebnog kulta sastojao od tovanja specifinih osoba, bilo na njihovim grobnicama ili kunim oltarima. Pojedine su grobove Rimljani u sklopu svojih pogrebnih rituala posveivali pa je tako svaki grob predstavljao sveto mjesto.[footnoteRef:18] [18: C. W. King, Roman funerary cult, pp9.]

3.3. Zagrobni ivot

Rimski su graani vjerovali da duh osobe moe nastaviti ivjeti nakon smrti i da novim generacijama iz zagrobnog ivota moe prenijeti smjernice i znanje. Vjerovali su da neiji duh zaista predstavlja pravog sebe, da nije samo tjelesna forma u koju se moe uperiti prstom. Prema tome, smrt osobe potpuno je ovisila o njenom duhu, a ne o prisutnosti fizikog tijela. Ovakav pogled na smrt objanjava zato je Rimljanima bilo toliko vano tovati preminule pretke duhovi predaka nastavili bi ivjeti onoliko dugo koliko bi ih na zemlji pamtili i odravali s njima vezu. To je znailo da Rimljani i dalje mogu uiti iz iskustava svojih predaka i znanja koja im oni i dalje prenose dugo nakon to ih fiziki vie nema. Ciceron (Rep.,VI) nam prenosi Scipionovo iskustvo, odnosno san, u kojem on upita oca: Zato moram ivjeti ovaj umirui ivot na Zemlji?. elja mu je bila pridruiti se ocu u zagrobnom ivotu jer je vjerovao da e smrt biti bolja od patnje koju je podnosio tijekom ivota. Ali, njegov ga otac podsjeti na rimsko gledite: Osoba mora napustiti duu u pritvoru tijela, i ne smije odustati od ivota na Zemlji, osim ako je pozvan od onoga koji mu je ivot i dao; inae e se na njegov postupak gledati kao da se odrekao dunosti koju mu je Bog dodijelio.[footnoteRef:19] [19: Susina 2011, 6.]

Ovaj san posluio je rimskim graanima kao podsjetnik na to da bogovi od ljudi zahtijevaju da svoje ivote ive ispunjeno i da obavljaju dunosti koje su im dodijeljene. Neke od tih dunosti ukljuivale su brigu o tome da se netko ponaa prema odreenim normama. Tu se posebno spominju pravda i pobonost koje su od velike vanosti kad su u pitanju roditelji i rodbina, ali jo vie kad je u pitanju domovina.

4. Pogreb

Pogreb je takozvani crisis-ritual.[footnoteRef:20] Na njih je utjecala jaka tradicija. Tip pogreba bio je unaprijed odreen i bilo je malo odluka o kojima se trebalo brinuti. Nain na koji e pokojnik biti pokopan (kremacija/ pokop; lijes od drva ili sarkofag i slino) birao je sam pokojnik unaprijed ili njegova rodbina. Predmeti koji su se polagali na grob bili su uglavnom obredni ili su imali neku drugu odreenu funkciju. Takvi su proizvodi bili masovno proizvoeni samo za uporabu na groblju. Kad pogledamo te pogrebne proizvode kao to je hrana i pie u ivotinjskim posudama ili samo u obinim posudama za pie, vidimo da su Rimljani imali drugaiji koncept za umrle.[footnoteRef:21] [20: Rpke 2007, 68] [21: Ibid., 68]

Posjetitelji rimskih grobnica bili su sluajni prolaznici i obitelj koja je redovno odlazila tamo da bi se spojila s manima svojih blinjih. Rimljani nisu ulazili u unutranjost grobnice te su bili na odreenoj udaljenosti. Meutim, za obitelj umrlog, njegova grobnica bila je mjesto sjeanja, ritualnih aktivnosti i kulta.[footnoteRef:22] [22: Yasin 2005, 439]

4.1. Pogrebni rituali

Ciceron (Rep, VI) kae da su dani pogreba i oplakivanja trajali 9 dana te da su se zvali dies feriae. lanovi obitelji grob su uredili kao sveto mjesto, a mnoge grobnice su zbog takvih gozbi imale stolove i stolce za objed, kaueve, ak i kuhinju.[footnoteRef:23] Obitelj umrlog smatrala se zaraenom pa je zapravo vrijeme oplakivanja sluilo da se obitelj uz pomo pogrebnih rituala proisti. Nakon toga, obitelj se kroz godinu regularno skupljala i slavila svoje mrtve. [23: Ibid.]

Kremiranje je bilo uestalije u zapadnom dijelu carstva, gdje je pepeo bio stavljen u pogrebne ili kanopske urne ili u posudu od terakote u obliku kue. Pepeo siromaha stavljao se u otvorene amfore. U istonom dijelu carstva ea je bila inhumacija u drvenim ili kamenim sarkofazima. U 3. st. najea je bila inhumacija. Pogreb je plaala obitelj ili pogrebniki klub (collegia funeraticia), ije se lanstvo baziralo na kultu ili na temelju rada. Originalno su nastali jer su lanovi htjeli sebi moi priutiti zajedniki kolumbarij. U imperijalnom Rimu, vrsta pogreba ovisila je o klasi i statusu pokojnika, to znai da je car imao najskuplji pogreb i spomenik, dok su ljudi najnieg statusa imali gotovo nikakav pogreb. Vrlo je vano bilo i to da na pogreb doe puno ljudi. Glasnik je zvao ljude na pogrebe careva i dolazak je bio obavezan.[footnoteRef:24] Nadgrobne ploe esto su imale napisana slova DM ili DMS (di manes, oni su se slavili kolektivno na Parentalie, Lemurie i Feralie, i posebno na godinjicu neije smrti). Da bi netko postao di manes, morao je imati pravilan pogreb.[footnoteRef:25] Rimski je zakon nareivao da u roku od 8 dana tijelo pokojnika treba biti pokopano. Nakon 40 dana, truplo se transformiralo u jednu vrstu mana. [24: Davies 1999, 147-148] [25: Ibid., 146-147]

Nakon smrti, lanovi obitelji umrlog skupili bi se oko njega te obiljeavali smrt plaui i uzvikujui njegovo ime, ljubei ga, stavljajui cvijee oko postelje i obiljeavajui vrata kue empresom za vrijeme oplakivanja. Majka bi mu davala posljednji poljubac. Izvikivalo bi se ime pokojnika te poinjalo prvo naricanje. Tijelo bi se pralo, mazalo i odijevalo za pogreb. Nekada bi se truplo ukraavalo cvijeem i girlandama te bi se tek tada izlagalo. Prema Lucijanu, onaj minimum koji se ostavlja pokojniku predstavlja novi za Harona (da moe prijei Aheront).[footnoteRef:26] Tijelo su obilazili oaloeni, posebno ene s bakljama. Obitelj je naricala te u pogrebnoj povorci, koja ide do groba, pratila nosila zajedno s profesionalnim naricateljima. Nosila su nosili nosai (vespilliones) do pogrebnog mjesta. Majka ili ee otac padao bi pred nosila i jadikovao o pokojniku (kao npr. nikad se nije oenio, nije imao djecu, nije imao posao). Naricatelji bi nekada i palili stvari na grobu (odjeu, konkubine) za koje su mislili da e pokojniku trebati u zagrobnom ivotu. Tu su takoer bili ukljueni i drugi specijalisti kao: vlasnik pogrebnog poduzea, krematori, kopai grobova Na groblju je obitelj bacala zemlju na tijelo u grobu, a ako je u pitanju bila kremacija, onda bi sakupili pepeo. Na kraju pogrebnog rituala rtvovala se svinja. Pogrebna se povorka odravala po noi, a svi su prisutni bili obueni u odjeu koja bojom pokazuje alost (crna boja). Ljudi su imali neurednu kosu, naricali su i udarali se o prsa i obraze, trgali odjeu, upali kosu i posipali ruke prainom. Kasnije bi mrtve slavili darovima od cvijea i vina te molitvama.[footnoteRef:27] [26: Ibid., 134] [27: Ibid., 135-136]

Zakon o naricanju: naricati se moglo do godine dana za roditeljima i djecom starijom od 6 godina, dok je za mlaom djecom to bilo mogue samo mjesec dana. Za muem se moglo naricati 10 mjeseci, za bliom rodbinom 8 mjeseci. Ukoliko se netko ne bi ponaao u skladu sa zakonom, bio bi izloen javnoj sramoti. Dok god netko narie, ne smije ii na veernja slavlja, ne smije nositi nakit ni ukrase, kao ni ljubiastu ni bijelu odjeu.[footnoteRef:28] [28: Ibid., 152]

U Lex Libitina Puteoli (kasno 1. st. pr. Kr.) pie da su u Rimu postojali ljudi, profesionalci (iviri), koje bi obitelj unajmila da organiziraju sprovod, dovedu ljude na njega i organiziraju povorku. Oni su takoer dovodili i glumce ukoliko je to bilo potrebno.[footnoteRef:29] Njihov posao bio je brinuti za mrtve kao i kanjavanje robova i kriminalaca. Imali su propisana pravila kojih su se morali drati: trebali su nositi arenu kapu, imati izmeu 20 i 50 godina, nisu smjeli imati nikakve tjelesne mane ni tetovae.[footnoteRef:30] [29: H. Flower, Ancestor Masks and Aristocratic power in Roman Culture, Oxford 1996, 273] [30: Rpke 2007, 232-233]

Nakon pogreba zapoinjale su ceremonije oienja. Odrala bi se pogrebna gozba na mjestu ukopa taj isti dan. Druga gozba slijedila je devetog dana nakon pogreba, a sljedea je bila na Parentalie, Lemurie i na roendan pokojnika. Ponekad se grob otvarao da bi pokojnik mogao sudjelovati u obiteljskom ruku. Hrana i vino stavljalo se u grob kroz rupe.[footnoteRef:31] [31: Davies 1999, 152]

5. Aristokratski i carski pogrebi

Carev pogreb je, nasuprot svemu reenom, bio veliki spektakl te upoznavanje s nasljednikom to je osiguravalo stabilnost carstva. Takve pogrebe imali su samo visoko rangirani dunosnici carstva i carevi. Na pogrebu je bio izloen pokojnik napravljen od voska kako lei na kauu od slonovae. Ta je figura prikazivana jo 7 dana nakon smrti. Za to je vrijeme njegova smrt ponovno odigrana. Nakon toga figura je spaljena na pogrebnoj lomai. Na pogrebima poznatih Rimljana tijelo su nosili na forum i posjeli bi ga na rostru (da sudjeluje u vlastitom pogrebu). Tada su odravani govori u ast pokojnika. Takoer takve govore bi drao sin (odrasli) ili neki drugi lan obitelji.[footnoteRef:32] Govor (laudatio) s rostre na forumu ukljuivao je molitvu za pokojnika i brojna njegova djela i vrline. Glumci koji su nosili imagines sjedili su na stolcima i omoguavali prisutnima da vide to o emu govornik govori. Takvi govori su bili vrlo direktni i snani te su bili prvi latinski govori koji su bili redovno objavljivani.[footnoteRef:33] [32: Ibid, 142-144] [33: Flower 1996, 274]

Ti su pogrebi bili vrlo teatralni. Uz oaloenu rodbinu u prljavoj ili neurednoj odjei ukljuivali su i predstavu. Predstava na pogrebu zapravo je pokazivala pokojnika kao truplo i kao ivo bie te je na taj nain obiljeavala trenutak prelaska iz svijeta mrtvih u zagrobni ivot. Smrt je uzrokovala poremeaj rutine i socijalnog poretka pa su aljive izvedbe stvarale karnevalsku atmosferu, atmosferu ritualnog nereda koja se zavravala sputanjem trupla u grob. Na pogrebima je u procesiji esto bilo i plesanja. Takvi rituali nam se na prvi pogled ine pretjerani, ali oni su slavili postignua i blaenstvo umrlog. Takoer, mogue je takav ritual povezati sa Saturnalijama u kojima svi zamjenjuju uloge. Tako i tu glumac (koji je moda bio rob ili osloboenik) na kratko vrijeme postaje vladar ili aristokrat. To se dogaalo i na karnevalima, pa moemo sa sigurnou rei da su pogrebi sadravali i elemente karnevala u sebi.[footnoteRef:34] Imali su glazbenike i plesae koji su glumili satire u povorci kao i profesionalne naricatelje. Uz njih, bio je tu i glumac koji je nosio masku koja je predstavljala umrlog, a na sebi je imao odjeu s insignijama koje je umrli stekao za ivota. Svi su se glumci vozili u koijama ovisno o rangu osobe koju su glumili. Zbog toga je povorka sliila kazalinoj predstavi: upotreba maski, glumaca, raznog pribora za spektakl. Takav je pogreb sluio i za komunikaciju izmeu obitelji i ostalih graana.[footnoteRef:35] Glumac je oponaao pokojnika u pokretima i govoru. Takvo oponaanje potjee iz doba Republike. Polibije kae da je obitelj birala glumca koji je najvie liio na pokojnika. I Polibije i Diodor istiu vanost nastupa glumca na pogrebu, zbog demonstracije uspjeha pokojnika. Polibije dodue nije rekao je li glumac bio netko iz obitelji ili tek unajmljeni glumac. Postoji mogunost da je glumac bio netko tko je bio dio grupe aristokrata ili netko tko je redovito nastupao za pokojnika na zabavama.[footnoteRef:36] Svi pisci piu o profesionalnim nastupima na pogrebima, ali Polibije i Diodor piu o nijemim nastupima koji se sastoje samo od imitacije i pokreta. Za razliku od njih na pogrebima Vespazijana i Cezara, nastup je ukljuivao i rijei. Na Vespazijanovom se pogrebu rijeima htio doarati Veapazijanov karakter ili su se izgovarale njegove rijei, dok je na Cezarovom bilo drukije. Cezarov pogreb bio je neobian, dok je Vespazijanov predstavljao vraanje u normalu, vraanje tradiciji. to se tie Augusta, on je na samrti opisao cijeli svoj ivot kao predstavu, meutim nitko, pa ni Kasije Dio koji njegov pogreb opisuje u detalje, nije spomenuo postojanje takve predstave na pogrebu. [34: G. Sumi, Impersonating the Dead: Mimes at Roman Funerals, The American Journal of Philology, 2002, 578-582] [35: Flower 1996, 277-278] [36: Sumi 2002, 559-564]

5.1. Pogreb Lucija Emilija Paula

Diodor pie o pogrebu Lucija Emilija Paula, poznatog osvajaa Perzije (umrlog 160. pr. Kr.). On kae da su Rimljani koji su bili aristokratskog podrijetla, ili koji su stekli slavu za ivota, na pogrebu imali glumca koji ih je utjelovio. Pie o tome da nije bila vana samo maska koja je prikazivala lice umrlog nego i gluma. Dakle, glumac je morao nauiti odreene geste i pokrete.[footnoteRef:37] [37: Ibid., 560-561 ]

5.2. Cezarov pogreb

Cezarov pogreb u martu 44. g. pr. Kr. opisali su Apijan i Svetonije. Apijan (B. Civ., 3,3), kae da je u sred rituala dolo do erupcije nasilja i nereda meu svjetinom. Nakon toga pojavio se glumac koji je vrlo dramatino odigrao svoju ulogu. Obojica tvrde da je glumac recitirao Pakuvijevu tragediju uz dodatak iz Sofoklove Elektre. Svetonije (Caes., 88,1) kae i da je drama bila umetnuta u ludi koje su se odravale u Cezarovu ast. Mogue da su te ludi zapravo bile festival u ast Cezara koji je sponzorirao Oktavijan nekoliko mjeseci nakon pogreba (u julu). Cezar je bio izloen na nosilima na Campus Martiusu gdje mu je kolona ljudi prilazila i ostavljala darove. Sumnja se da je tragedija bila odrana u vrijeme pogreba. Svetonije je vjerojatno to sam spojio s pogrebom u svrhu svog pisanja, a tragedija je, mogue, bila za vrijeme pogrebnih igara koje su esto trajale nekoliko dana, to znai da je to trebalo biti iza pogreba. Dvije su mogunosti povezivanja Apijanovova i Svetonijeva teksta. Prva je da se inter ludos zapravo odnosi na nastupe na pogrebu, a ne generalno na igre. Druga je da je Svetonije izmislio predstavu kad je uo da su se odreene stvari iz tragedija citirale na pogrebu, jer nije mogao shvatiti zato bi se citiralo bez cijele predstave pa je on sam stvorio kontekst za to. Svetonije (Caes., 84,4) je takoer rekao da su u gomili ljudi bili glumci odueni u odjeu koju je Cezar nosio na trijumfalnim povorkama i vjerojatno su se ponaali kao da su oni sami Cezar. Nije naveo koliko ih je bilo, ali spominje ih u mnoini, no mogue da ih je bilo 5 koji su se razlikovali po odjei i nekim drugim karakteristikama jedan od drugog jer je Cezar imao 5 trijumfa. Svakako, nastup na pogrebu na kojem se citirala tragedija vrlo je neobian, no ne zna se na koji se nain to tono odralo. Znamo da je Cezar prije smrti ostavio detaljne upute za svoj pogreb Atiji (majci budueg cara Augusta), meutim ni u jednom se izvoru ne spominje ona kao netko tko se mijeao u organizaciju. Ne znamo ni koliko se pogreb drao Cezarovog plana, ali moemo rei da taj nastup nije bio Cezarova elja, jer se taj ulomak koji se recitirao odnosio na njegovo ubojstvo. Mnogi smatraju da je pogreb organizirao Marko Antonije koji je vidio Cezarov plan te u njega uvrstio dijelove tragedije. Svetonije i Apijan tvrde da je taj nastup izgledao tako da su se reenice ponavljale, tj publika je svaku reenicu koju bi glumac izgovorio ponovila, a Apijan ak tvrdi da je Antonije bio voa, a da je publika za njim ponavljala.[footnoteRef:38] [38: Sumi 2002, 566-571 ]

5.3. Augustov pogreb

Kip boice Viktorije stajao je pred senatovom kuom. Votana figura Augusta bila je obuena u odjeu za vojni trijumf, a Augustovo je tijelo bilo sakriveno iza pogrebnog kaua. Bile su izloene dvije statue Augusta: jedna zlatna i jedna u borbenoj koiji. Te su dvije statue bile okruene slikama i portretima pravih i mitolokih heroja (npr. Romul). Nakon toga ila je povorka naricatelja. Govori su se odravali u ast pokojnika (u Augustovom sluaju govore su s nasuprotnih rostri odrali Tiberije (Augustov nasljednik) i njegov sin Druz). Augustovo su tijelo senatori nosili na ramenima od Foruma do Marsovog polja i tamo su ga spalili na lomai. Okruivali su ih sveenici, konjanici i pjeadija. On je takoer ostavio upute za svoj pogreb, a objavljen je i edikt o ponaanju na njegovu pogrebu. Mogue je da je Tiberije na tom pogrebu zabranio bilo kakve izvedbe i predstave kako bi se izbjegli neredi. Centurioni su zapalili lomau, a orao je bio puten (simbolizirao je carev duh). Udovica je stajala kraj lomae 5 dana. Nakon toga bosonogi su vitezi sakupljali kosti i nosili ih u mauzolej koji je August izgradio 20 godina prije.[footnoteRef:39] [39: Davies 1999, 143]

5.4. Vespazijanov pogreb

Svetonije (Vesp., 19,2) pie o Vespazijanovom pogrebu na kojem je bio glumac koji je dosjetkama odlino prikazao carevu narav, njegovu tedljivost i humor. Dakle, ovaj glumac je uz mimiku i izgled upotrijebio i rijei da to bolje doara carev lik. Zabiljeena dosjetka glasi ovako: nakon to je glumac prokuratora upitao koliko e stajati njegov pogreb, prokurator je odgovorio da e stajati 10 000 000 sestercija, na to je glumac rekao: Why don't you give me a hundred thousand and just pitch me into the Tiber!.[footnoteRef:40] [40: Sumi 2002, 565]

5.5. Ostali pogrebi

O Tiberijevom pogrebu znamo samo da je bio javan i hvaljen od nasljednika. On nije imao nikakve izvedbe. Klaudijev pogreb ukljuivao je raskonu povorku, meutim ni tu se ne spominju nikakve predstave, kao ni kod Nerona. Mogue je da je pogrebna predstava propala pod julijevsko-klaudijevskom vlasti zbog neobinih dogaaja na Cezarovom pogrebu. Nain izvoenja predstave na pogrebu, meutim, ipak se sauvao i do kranskog vremena. Grgur iz Nazianzusa pie o Julijanovom pogrebu na kojem se recitirao njegov neuspjeli pohod na Perzijance. Takoer spominje njegov nedostatak popularnosti i brojne izvedbe u kojima se vrijea Julijan. Grgur tu usporeuje Julijanov i pogreb njegovog prethodnika te spominje da su oba bila usmjerena kranima i kranskom bogu.[footnoteRef:41] [41: Ibid., 572-578]

6. Kranski i idovski pogrebi

Neki su se krani pokapali na vatikanskim nekropolama u grobnicama predaka. Do ranog 3. st. postojala su groblja na kojima su bili samo krani, a o tome je pisao Tertulijan 203. g. u Ad Scapulam. Najbolje sauvana mjesta pokapanja krana su katakombe, koje se prostiru u dugim hodnicima pod zemljom, ak i nekoliko razina ispod povrine zemlje. Teko ih je datirati, a individualna se groblja spominju u izvorima tek od kraja 4. st. Za idove u Rimu takoer se ne zna gdje i kako su pokapani prije 2. st., no uenjaci smatraju da su katakombe, kao npr. Monteverde i Vigna Randanini, bile iskljuivo idovske. Dakle, zakljuuje se da su idovi i krani koristili kolektivne ukope kako bi naglasili svoju pripadnost zajednici istovjernika.[footnoteRef:42] [42: Yasin 2005, 439-441]

Od ranih su vremena krani izvodili pogrebne procesije kada bi netko umro. Tako su u Kartagi nosili poginulog ovjeka te su se uz svijee i baklje molili u procesiji do njegovog groba. Krani su se godinje okupljali da bi slavili nekog od muenika, a kasnije su slavili i obine ljude kako bi potaknuli ljude da se skupljaju na grobljima bez straha te su itali Sveto Pismo i pjevali psalme. Takva su okupljanja dovela do formiranja specijalnih misa za mrtve, kao i sloene pogrebne liturgije. Stari rimski obred iz 4. i 5. st. izgledao je ovako: tijelo umrlog bilo je izloeno u crkvi na odru (nakon kupanja) uz pjesmu psalama, nakon toga su se svi trebali moliti za duu umrlog dok njegovo tijelo nije bilo sahranjeno.[footnoteRef:43] [43: Ibid., 447-448]

379./380. Grgur iz Nyssa (Vita Macrinae Junioris, 84-85) pie o pogrebu svoje sestre Makrine. Kae da se skupila itava kranska zajednica s podruja na kojem je bio njen manastir. Dok su on i akonica pripremali tijelo, grupa djevica pjevala je himne koje su odjekivale na cijelom tom podruju toliko jako da su svi koji su ih uli pojurili u velikom broju prema njima. Tko god je doao pridruio se pjevanju. Nakon smrti svetice Paule, svi (od pustinjaka do zatvorenih djevica) su joj doli odati posljednju poast. Nije bilo plakanja ni naricanja, ulo se samo ujedinjeno pjevanje psalma na raznim jezicima. Biskup ju je digao i stavio na nosila te ih na leima nosio do crkve u pilji Spasitelja i tamo je poloio u sredinu. Ostali su biskupi nosili baklje i svijee u procesiji. Cijeli narod Palestine bio je na pogrebu. Bez obzira na razliite jezike kojima su ljudi govorili na pogrebu te na razliit nain ivota koji su vodili, svi su bili na pogrebu i u grupama zajedno pjevali.Slino tome, kad je umrla bogata kranka Fabiola, cijeli je Rim bio prisutan na njenom pogrebu i zajedno su pjevali psalme i Aleluja u hramu. Opet je ujedinjenost bila naglaena, harmonija i jaina glasa gomile na njenom pogrebu preplavili su grad. U ovim primjerima vidimo da su smrti pojedinih ljudi bile pretvorene u dogaaj solidarnosti i jedinstva, a ne samo pogreb na kojem je prisustvovala obitelj i blii prijatelji.[footnoteRef:44] [44: Ibid., 448-451]

7. Maske predaka

Maske predaka bile su pokretni komadi pogrebne opreme koji su se uvali kod kue.[footnoteRef:45] Takve maske nazivale su se imagines. Bile su vrlo realistine i napravljene od voska, a glumci su ih nosili na pogrebu. Pokojnik je bio realistino prikazan u skladu sa svojom politikom funkcijom. Takve maske nisu bile povezane sa svijetom duhova ili magijom. Maska je bila izraena dok je pokojnik jo bio iv i bila je napravljena tako da se nosi kao maska. Nisu je ostavljali u grobu niti je ona nastala od maske koja se stavljala na glavu pokojnika na njegovom pogrebu (tzv. posmrtne maske koje nisu postojale). Takve su maske imali samo ljudi koji su bili, u najmanju ruku, edili. Funkcija te maske bila je iskljuivo politika i nije imala nita s religijskim uvjerenjima.[footnoteRef:46] Raene su od voska te nisu sauvane, a o njima imamo jedino pisane izvore. [45: Davies 1999, 152] [46: Flower 1996, 2]

Maske predaka uvale su se u rimskoj kui (domus) i bile su u ormariu (armaria) u atriju (to je dio kue u koji zalazi najvie posjetitelja te ih tako mogu vidjeti). Meutim, maske su se uvale i na javnim mjestima izvan grada. Maske imaju svrhu samo ako je obitelj i dalje uspjena, jer ako nije, onda su one samo sramotan podsjetnik na velianstvenu prolost obitelji. One su znak ranga, a autor ih vidi kao propagandu.Nekada su ak raene i kopije portreta predaka te stavljane na javne zgrade kao to su hramovi. U zadnjem stoljeu stare Republike, portreti predaka bili su i na novcu i na peatima. Biste predaka kao ukras mogu se nai na kurulskim stolcima (slika 4).

Slika 4. Statua rimskog magistrata koji sjedi na kurulskom stolcu ukraenom bistama predakaTakve su biste vjerojatno kopije maski predaka.[footnoteRef:47] Etruanski portreti predaka pokazuju da portretiranje predaka nije izmiljeno u Rimu. Portreti su se uvali u atriju etruanskih kua. [47: Flower 1996, 4]

Jedina sauvana bista je ona iz groba u Kumi, pronaena 1852. g ., a koja se danas nalazi u muzeju u Napulju. Meutim, to je vie bista nego maska. Pronaena je u grobu ovjeka kojem je odsjeena glava i mogue je da je zamjenjivala glavu koja nedostaje. Broj grobnih reljefa koji prikazuju portrete iz ormara s otvorenim vratima je povei. Ikonografija reljefa pokazuje da oni nisu povezani sa prikazima (kao to se misli da su povezani s maskama). Meutim, ti portreti su biste, a ne maske. Takoer, postoji bista ene, a one se ne prikazuju s maskama jer one ne rade u magistarskim slubama.[footnoteRef:48] [48: Ibid., 6-7]

Preci iz Casa del Menandro (slika 5.) napravljeni su kao biste, vjerojatno od drva i u prirodnoj veliini, a ne kao votane maske (slika 6.). Sline drvene biste naene su i u Herkulaneju. Detalji su nejasni, nisu ba realistine i stavljene su zajedno u niu, a ne posebno u ormare. Ove su se biste povezivale s obiteljskim kultom. Nisu se uvale u atriju nego su bile na poasnom mjestu u dnevnoj sobi koja je bila ureena kao jednostavno svetite. Svi koji su bili u sobi i sjedili imali su dobar pogled na niu s bistama.[footnoteRef:49] [49: Ibid., 43]

Slika 5. Tlocrt kue Casa del Menandro iz Pompeja

Slika 6. Biste predaka iz PompejaNa slici Etruanski preci prikazane su prve statue koje dokumentiraju razvoj velikih skulptura u Etruriji pod istonim utjecajem (slika 7.). Neki strunjaci tvrde da su statue prikazi predaka te da vjerno prikazuju figure koje vie ne postoje, ali koje su se mogle pronai u atriju etruanskih aristokratskih kua.[footnoteRef:50] [50: Ibid., 43]

Slika 7. Etruanski preci

Oni koji si nisu mogli priutiti trodimenzionalne biste mogli su izabrati onu urezanu u reljefu na spomeniku. Tijekom carstva mnogi su pogrebni portreti stilizirani, a neki su pak ostali samo na nekoliko grubih crta koje prikazuju ljudsku glavu (slika 8.).

Slika 8. Stilizirani portret na steli iz vile u panjolskoj, sredina 2.- sredina 3. st.Od 2. st. pr. Kr. javljaju se realistiniji prikazi pokojnika. To je moda rezultat prakse uzimanja odljeva ivih zbog nove mode izrade votanih maski koje su se drale u atriju kue i koje su se izlagale prilikom pogrebne procesije. Ova praksa, vrlo popularna od 3. st. pr. Kr. meu vodeim aristokratskim obiteljima koje su se meusobno natjecale oko svog statusa, nije ipak bila ograniena samo na njih. Mnoge su kopije raene od postojeih votanih maski, posebno otkad su lanovi obitelji naputali obiteljske domove i nosili sa sobom set maski predaka. injenica je da to nisu prave pogrebne maske s obzirom da su raene dok su pokojnici bili ivi. Ali, kako god bilo, one su indikcije da su prave pogrebne maske sigurno bile raene.[footnoteRef:51] [51: M. Carroll, Spirits of the dead roman funerary commemoration in western Europe, Oxford University Press Inc, 2006, 57.]

8. Zakljuak

Za Rimljane, religija je bila skup javnih i politikih povorki, kalendara i rituala koji su ukljuivali razne igre. Naglaavala je kontinuitet, besmrtnost grada ili drave te cijelog kolektiva. Budui da crkveni i svjetovni ivot nije bio odvojen, politiki voe mogli su koristiti religijska uvjerenja kako bi upravljali graanima. Rimski kult predaka predstavlja jedan sloeni religijski koncept vjerovanja u koji su, na neki nain, bili utkani svi aspekti ivota pojedinca. Unutar tog kulta javila se praksa izrade maski predaka ija je temeljna namjena bila ouvanje sjeanja i pravog fizikog izgleda pokojnika. Dakle, to su bile votane realistine maske napravljene jo za ivota pokojnika. Koristili su ih glumci u svojim izvedbama pa su moda imale i neke elemente kazalinih maski. One se prvi put pojave na pogrebu pokojnika ija je maska, a onda na sprovodima njegove rodbine. Kada se ne upotrebljavaju, uvaju se u drvenim ormariima u atriju kue. One su predstavljale natjecanje za dravne funkcije i ast, takoer rang i veze meu obiteljima (brak, posvojenja). Bili su diskretan pokazatelj moi obitelji. Osim maski, tu su namjenu imale i biste i portreti pokojnika. Slike su bili jedini trajni nain slavljenja i komemoracije pobjeda i uspjeha u obitelji. One su osiguravale obitelji njihove ciljeve i obiljeavale su rang i utjecaj. Njih je opisao Polibije koji smatra da su one znaajan imbenik rimske politike te vrlo dobar motivator za daljnji napredak. U jednom trenutku u 3. st. maske se vie nisu pojavljivale na pogrebima van carskih obitelji, ali su bile poznate jo u 6. st. Bile su tu kako bi izrazile rimske ideje o prolosti, o statusu, vrijednosti i o osjeaju o sebi.Sami spomenici imali su zadatak odraziti sjeanja na pokojnika, ali i indicirati njegov status. Mogli su ga smjestiti u dobro definirani drutveni i kulturni kontekst i smatralo se da se pomou njih slava pokojnika moe usaditi buduim generacijama kako bi mogle odrastati sa eljom za moralnom izvrsnou.[footnoteRef:52] [52: Carroll 2006, 61.]

Popis slika

Slika 1. Na aversu je bista Domicijana, a na reversu dijete sjedi na nebeskom tijelu. Preuzeto s: http://www.wildwinds.com/coins/sear5/s2907.html#RIC_0156 (pristupljeno 9.5.2015.)

Slika 2. Na aversu je bista Domicijana, a na reversu Pietas sjedi na prijestolju drei skeptar, a dijete stoji ispred nje. Preuzeto s: http://www.wildwinds.com/coins/sear5/s2907.html#RIC_0156 (pristupljeno 9.5.2015.)Slika 3. Prikaz Lara Praestitesa na novcu. Preuzeto s: http://hobbyblog.blogspot.com/2004_05_02_archive.html pristupljeno 9.5.2015.Slika 4. Statua rimskog magistrata koji sjedi na kurulskom stolcu ukraenom bistama predaka. Preuzeto iz: Flower, 1996, 78., fig.4.Slika 5. Tlocrt kue Casa del Menandro iz Pompeja. Preuzeto iz: Flower 1996., 44, fig.1.Slika 6. Biste predaka iz Pompeja. Preuzeto iz: Flower 1996, 191, fig.10.Slika 7. Etruanski preci. Preuzeto iz: Flower 1996., 344, fig.18Slika 8. Stilizirani portret na steli iz vile u panjolskoj, sredina 2.- sredina 3.st.AD.

Popis literature

Carroll, M.: Spirits of the dead. Roman funerary commemoration in western Europe, Oxford University Press Inc., New York 2006.Davies, J.: Death; Burial and Rebirth in the Religions of Antiquity, London and New York 1999Flower, H.: Ancestor Masks and Aristocratic power in Roman Culture, Oxford 1996.King, C. W.: Roman funerary cul. U: The encyclopedia of Ancient History, First Edition,Blackwell Publishing 2013Rpke, J.: Religion of the Romans, Malden 2007.Smith, C.: The Roman Clan: The gens from ancient ideology to modern anthropology, Cambridge University Press 2006.Sumi, G.: Impersonating the Dead: Mimes at Roman Funerals, The American Journal of Philology, 2002.Susina, E.A.: Don't fear the reaper: The purpose of religious festival sin ancient Rome, Illinois Wesleyan University, 2011.Yasin, A.: Funerary Monuments and Collective Identity U: From Roman Family to Christian Community, The Art Bulletin, 2005.

23