KULTURNO-ISTORIJSKO NASLJEĐE Najznačajniji objekti kulturno-istorijskog nasljeđa na području grada Sarajeva i njegovog

užeg okruženja su: STARA SARAJEVSKA ČARŠIJA- BAŠČARŠIJA Riječ “Baš-čaršija” u doslovnom znači “glavna čaršija” i označava prostor baščaršijskog

trga oko Sebilja , da bi se kasnije naziv proširio na cijelu današnju Staru sarajevsku čaršiju. Formira se polovinom XV stoljeća kao privredni dio novog naselja orijentalnog tipa kojem urbani kostur čine objekti podignuti sredstvima Isa-begova vakufa.

MOST (ĆUPRIJA) NA PLANDIŠTU - RIMSKI MOST Most preko rijeke Bosne pripada graditeljskom nasljeđu turskog perioda. Sagrađen je

između 1530. i 1550. godine i do danas je zadržao svoj izvorni oblik. U konstrukciju mosta ugrađeno je i ornamentisano kamenje iz rimskog perioda po čemu je ovaj most u narodu poznat kao «Rimski most»

SEBILJ NA ČARŠIJI “Sebilj” ili “sebil” je arapska riječ u značenju “put”, ali kao termin označava dobrotvornu,

vrlo staru instituciju, fontanu posebnog oblika na trgovima, na kojoj je sebiljdžija tasom zahvatao vodu iz korita i besplatno napajao žedne.

Sebilj na Čaršiji je jedini objekat te vrste u Sarajevu, izgrađen 1891. godine, vjerovatno po projektu Josipa Vancaša. Sebilj kojeg je podigao 1754.godine bosanski vezir Mehmed-paša Kukavica izgorio je u požaru 1852.godine, a nalazio se nešto niže od današnjeg.

KAZANDŽIJSKA ULICA Jedna od ulica u Staroj sarajevskoj čaršiji nastala kao Kazandžijska čaršija iza

1528.godine. Naziv je dobila po dućanima kazandžija koji su se bavili izrađevinama od bakra (kazane, posuđe i dr). Danas su kazandžije prilagodile svoj rad savremenim potrebama, pa umjesto starog bakrenog posuđa izrađuju predmete umjetničko-dekorativne vrijednosti i prodaju kao suvenire.

BRUSA BEZISTAN je sagradio bosanski sandžakbeg Rustempaša koji se pored državničkih poslova bavio i

proizvodnjom svile u Brusi. Upravo po svili iz Bruse koja se prodavala u ovom bezistanu, objekat je i dobio ime Brusa bezistan. Krov bezistana sačinjava 6 velikih i 2 male kupole, a među svodovima su se nalazile dvije male prostorije - trezora u kojima su sarajevske esnaflije držale svoju arhivu.

STARA PRAVOSLAVNA CRKVA NA VAROŠI se prvi put spominje 1539. godine, ali se prema načinu gradnje može pretpostaviti da je

izgrađena polovinom XV stoljeća. Najveća vrijednost crkve je zbirka ikona i starih knjiga koje se čuvaju u njenoj riznici.

GAZI HUSREFBEGOV HAMAM Jedini u potpunosti sačuvan hamam, najmonumentalniji od šest izgrađenih hamama u BiH

u osmanskom periodu. Ne zna se kada je izgrađena i da li ga je sagradio sam Gazi Husrefbeg ili je izgrađena kasnije, sredstvima njegovog vakufa. Pripada tipu dvostruke banje, sa ženskim i muškim odjeljenjem.

SARAJEVSKA KATEDRALA Projekat za izgradnju Katedrale uradio je Josip Vancaš kombinujući elemente romanike i

gotike i tako stvorio sintezu po kojoj se ovaj objekat izdvaja od ostalih te vrste. Po istom projektu urađen je i dio enterijera. Izgradnja objekata je započela 1884.godine, a 1889.godine objekat je završen i predat na upotrebu Sarajevskoj gradskoj općini.

GAZI HUSREFBEGOV BEZISTAN Ovaj masivni kameni objekat bazilikalnog tipa proteže se u dužini od 109 metara duž

istoimene ulice.Izgradili su ga dubrovački majstori po nalogu tadašnjeg bosanskog sandžakbega Gazi Husrefbega, u periodu od 1542-1543. godine, sa 52 dućana poredanih u dva niza u unutrašnjosti objekta i trećim nizom dućana sa njegove vanjske strane, uz ulicu Kujundžiluk. U njemu se prodavala tekstilna, uglavnom uvezena roba. Sa susjednim Tašlihanom činio je organsku cjelinu.

GAZI HUSREF BEGOVA DŽAMIJA Džamiju je dao izgraditi bosanski namjesnik Gazi Husrefbeg 1530. godine. U isto vrijeme

nastali su i dvorišni zidovi sa kapijama, kao i šadrvan, na čijem mjestu je podignut današnji 1892. godine. Pored toga, današnji kompleks Begove džamije sašinjavaju i dva mauzoleja u obliku oktogona, zgrada mekteba, vruća česma, te zgrada muvekithane.

MORIĆA HAN Jedini sačuvani veliki han, karavan-saraj u BiH izgrađen sredstvima Gazi Husrefbegova

vakufa krajem XVI ili početkom XVII stoljeća, kapaciteta 300 ležajeva. Naziv je dobio po zakupcima hana, braći Morić. Morića han je bio dugi niz godina centar društvenog i političkog života sarajevskih zanatlija, trgovaca i učenih ljudi. Izgorio je u požaru 1957. godine, a obnovljen 70-tih godina.

LATINSKA ĆUPRIJA Izgrađena je 1798. godine kao zadužbina sarajevskog trgovca Hadži-Abdulaha Žige.

Naziv je dobila po Latinluku, stambenoj četvrti u kojoj je nastala. STARI JEVREJSKI HRAM Izgrađen je po nalogu rumelijskog beglerbega Sijavuš-paše, 1581.godine, zajedno sa

velikim hanom prozvanim Velika avlija, namjenski građenom kao stambena četvrt za sarajevske Jevreje. Današnji izgled sinagoga je dobila nakon preduzetih radova sanacije

1821.godine. To je velika trobrodna građevina sa jednom galerijom, nadsvođena sa 4 veće kupole u glavnom brodu i 4 manje u bočnim brodovima.

GRADSKA VIJEĆNICA Predstavlja najljepši i najreprezentativniji objekat iz austro-ugarskog perioda građen u

pseudo-maurskom stilu. Prvi projekat je uradio Karl Paržik, a kako se ovaj nije svidio ministru B.Kalaju, izrada novog je povjerena Alexandru Witeku. Kao uzor u izradi ovog projekta poslužila mu je džamija Kemala II zbog čega je dva puta odlazio u Kairo. Kako je K.Witek , navodno upravo zbog ovog projekta umno obolio i izvršio samoubistvo, završetak njegovog projekta je povjeren 1894. godine Ćirilu M. Ivekoviću. Uporedo sa izradom i razradom projekta tekla je i izgradnja objekta od 1892. do 1894. godine. Objekat gradske vijećnice zvanično je predat na upotrebu 1896. godine.

INAT KUĆA U cilju izgradnje objekta Gradske vijećnice na Mustaj-pašinom mejdanu 1892-1894.

godine bilo je neophodno srušiti dva hana i jednu privatnu kuću. Hanovi su srušeni, dok je vlasnik kuće stari Benderija zahtjevao da mu se kao naknada isplati kesu dukata, a uz to da kuća bude prebačena, ćerpić po ćerpić, na drugu obalu Miljacke, nasuprot Vijećnice. Tako je i urađeno, a zbog inata vlasnika kuća je prozvana Inat kućom.

VIŠEGRADSKA KAPI-KULA je sastavni dio fortifikacione arhitekture Vratničkog grada kojeg čine bedemi, tabije, kapi-

kule i kapijice, izgrađenog na inicijativu bosanskog namjesnika Ahmed-paše Rustempašića u periodu od 1729. do 1739. godine.

KAPI-KULA NA PLOČI Jedna od tri kapi-kule u okviru starog Vratničkog grada izgrađenog na inicijativu

bosanskog namjesnika Ahmed-paše Rustempašića u periodu od 1729-1739. godine. KOZIJA ĆUPRIJA Jedina stara ćuprija na Miljacki koja je sačuvana u cjelosti. Jedan od najvrijednijih i

najkvalitetnije izvedenih kamenih mostova na Miljacki, izgrađen u periodu od 1450. do 1550. godine, za čiju gradnju su vezane dvije legende.

ALI-PAŠINA DŽAMIJA jedna od najljepših potkupolnih džamija, sagrađena 1561. godine uz mezar utemeljitelja ,

bosanskog sandžakbega Ali-paše, rodom iz Sarajevskog polja. Umro je u Sarajevu 1557. godine, a prije smrti, na bolesničkoj postelji, izdiktirao je testament po kojem je uz svoj mezar odredio da se podigne džamija sredstvima njegovog vakufa, što je i učinjeno.

NACIONALNI MUZEJ / ZEMALJSKI MUZEJ / Muzejski kompleks čine četiri paviljona međusobno povezana pristupnom terasom, te

botanički vrt koji zauzima centralni prostor. Projektatnt čitavog kompleksa i glavni nadzornik nad izvođenjem radova bio je arhitekta Karlo Paržik, tadašnji građevinski

nadsavjetnik Zemaljske vlade. Posebna pažnja je posvećena etnografskom odjeljenju za koji je arhitekta Jozef Pospišil dao nacrte za ulaz i stepenište, a Ćiro Truhelka enterijersko uređenje na prvom spratu, korištenjem na terenu primjenjivih motiva. Izgradnja kompleksa je trajala od 1909. do 1913. godine.

BUTMIR Prve ljudske naseobine na ovom području potiču iz neolitskog perioda. Oko 2.400-2.000

godine prije naše ere, u butmirskom naselju, smještenom na obalama rijeke Željeznice, razvijalo se neolitsko naselje, arheološki otkriveno 1893-1896. godine.

Najveću vrijednost iz tog perioda predstavlja keramika, koja svojom originalnošću oblika i kombinacijom različitih ornamenata, jednostavnošću i čistotom, svrstava butmirsku kulturu u red najznačajnijih manifestacija i tekovina tog doba.

TUNEL DOBRINJA - BUTMIR Izgrađen je ispod aerodromske piste u periodu od 27.marta do 30.jula 1992. godine., u

dužini od 720 metara. Predstavlja simbol četvorogodišnjeg otpora opkoljenog grada i njegovih stanovnika, protiv genocida i urbicida koji je provođen od strane agresora nad ovim gradom u periodu od 1992. do 1995. godine.

Najznačajniji objekti prirodnog nasljeđa na području grada Sarajeva i njegovog užeg

okruženja su: KANJON MILJACKE Kanjon Miljacke, nizvodno od Kozije ćuprije do Bentbaše, ulazi u samu istorijsku jezgru

Grada i predstavlja specijalni rezervat prirode. Radi se o području koje odiše ljepotom pejsaža. Tu, na relativno malom prostoru, sreće se čitav niz prirodnih znamenitosti, počev od florističkih, geomorfoloških, petrografskih, hidroloških i dr. Kanjonske strane su strme, visoke, sa velikim visinskim razlikama u pojedinim dijelovima kanjona. Sve to je uslovilo specifičnu orografiju terena, što je uz geološku podlogu, koju uglavnom čini krečnjak i dolomit, a uz obalu Miljacke aluvijalni nanosi, dovelo do toga da na ovom prostoru egzistira čitav niz značajnih fitocenoza i zoocenoza, koje čine izuzetno vrijedne endemične i reliktne vrste. Od gomorfoloških vrijednosti na ovom prostoru dominira poznati “Babin zub”, vertikalni krečnjački stub, koji je pored izuzetne atraktivnosti i mjesto za uvježbavanje alpinista. Osnovne hidrološke vrijednosti ovog područja čini rijeka Miljacka sa svojim desnim pritokama Lapišnicom i Mošćanicom. Posebno interesantno je ušće Mošćanice, sa čije desne strane se nalazi tkz. “Orlova stijena”, gdje egzistira čitav niz endemičnih vrsta koje su tu našle svoje utočište.

Od davnina obale Miljacke služe za rekreaciju Sarajlija. Mjesta kao što su: Golubnjak, Oficirska plaža, Popovac, Dariva i dr. predstavljaju najomiljenije dijelove kanjona za kupanje u ljetnim mjesecima. U večernjim satima klisura Miljacke postaje šetalište Sarajlija.

BOTANIČKI VRT ZEMALJSKOG MUZEJA BiH Botanički vrt se nalazi u centralnom dijelu grada i čini sastavni dio kompleksa Zemaljskog

muzeja. Jedini je spomenik ove vrste u Sarajevu. Osnovan je 1913. godine, a njegov osnivač je bio istaknuti botaničar Karlo Maly. Površina Botaničkog vrta iznosi 14.270 m 2 i u njemu

se uzgaja više od 2000 biljnih vrsta. Vrt sadrži vrlo vrijedne zbirke: endemičnih vrsta, tercijalnih relikata, naših florističkih rijetkosti. U prekrasnom ambijentu se na jednom mjestu mogu vidjeti brojne egzotične vrste drveća kao što su: japanska trešnja (Prunus serrulata), mamutovac (Sequoia), ginko (Ginkgho biloba) i dr. Posebnu atrakciju predstavlja fontana u centralnom dijelu vrta, okružena bujnom vegetacijom, koja doprinosi da vrt na posjetioca ostavlja utisak romantičnog cvijetnog parka.

VODOPAD SKAKAVAC Vodopad Skakavac se nalazi 12 kilometara sjeverno od Sarajeva, iznad sela Nahorevo. To

je jedan od najvećih i najljepših vodopada u BiH i predstavlja pravu turističku atrakciju. Vodopad je visok 98 metara i smješten je u pejsažu izuzetne ljepote. Okolno područje je jedno od najheterogenijih na tom prostoru, gdje dominiraju smrčevo-jelove šume i bukovo-jelove šume sa smrčom na izraženim nagibima terena. Na plitkim karbonatnim tlima u neposrednoj blizini vodopada razvijene su termofilne šume i šikare crnog graba i jesene šašike, te crnog graba i crnog jasena. Posebno interesantna je vegetacija na stijenama oko vodopada, koja obiluje endemičnim i relikatnim vrstama. Vodopad Skakavac, po mnogo čemu izuzetan, predstavlja jedan od najatraktivnijih prirodnih turističkih motiva u neposrednoj blizini Sarajeva.

TREBEVIĆ Trebević, planina nadomak Sarajeva, najomiljenije je izletište Sarajlija. Ljepotu Trebevića,

koji je ukras Sarajeva, karakteriše čitav niz specifičnosti kao što su: više stotina vrsta drveća, grmlja, zeljastih biljaka koje su ovdje prirodno zastupljene, zasađene stogodišnje kulture Pančićeve omorike, crnog i bijelog bora, munike, molike, ariša, limbe, zatim Planinska botanička bašta “Alpinetum”, koja je osnovana 1948. godine ispod samog vrha Trebevića, te čitav niz endemičnih vrsta ( Knautia sarajevoensis, Iris bosniaca, Primula auricula, Hieracium trebevicianum, Iris bosniacum i dr.). Trebević, oaza mira i zelenila u neposrednoj blizini Grada, predstavlja značajan turistički i rekreativni centar, kako u ljetnom, tako i u zimskom periodu. Na Trebeviću su izgrađene bob staza i staza za sankanje za potrebe XIV ZOI.

ALEJE NA ILIDŽI Atraktivno šetalište od banjsko-turističkog naselja Ilidža do Vrela Bosne, zasađeno

stablima platana i kestena u dužini od 3,5 km, predstavlja najljepšti drvored u BiH. Aleju sačinjavaju 726 stabala javorolisnog platana, sađenih u dva reda 1892. godine, te desetine stabala divljeg kestena, koji su sađeni 1888. godine. Ovaj zeleni “tunel” oduvjek je predstavljao pravu turističku atrakciju i svojevrstan spomenik prirode.

VRELA BOSNE Vrela Bosne se nalaze u jugozapadnom dijelu Sarajevskog polja, u predgrađu Igman

planine. Za njih se slobodno može reći da predstavljaju najljepši dio Sarajeva, ponos Sarajlija, koji su oduvjek slobodne trenutke provodili u prekrasnom ambijentu uz žubor rijeke Bosne. Prisustvo vode, bujna vegetacija, svjež povjetarac sa Igmana, su doživljaji koji pružaju svakom posjetiocu ugođaj koji se ne zaboravlja. Na ovom prostoru priroda je čovjeku pružila zaista mnogo, tu se osjeća dah netaknute prirode. Ipak ono što je najljepše jeste samo izvorište rijeke Bosne, koja izvire iz nekoliko jakih kraških izvora na nadmorskoj

visini 492 m u podnožju planine Igman. Pošto se radi o vodi visokog boniteta uz izvorište je napravljena pumpna stanica Gradskog vodovoda. Flora i fauna uz izvorište je bogata i specifična i doprinosi ljepoti pejsaža, a ambijentu daje posebne vrijednosti.

PARK NA ILIDŽI Banja Ilidža je svoj najveći razvoj doživjela u vrijeme austrougarske vladavine. Park Ilidža

koji se nalazi u okviru kompleksa hotela Ilidža, građen je u periodu 1888 do 1892. godine i predstavlja prvu projektovanu parkovsku površinu kod nas. Centralno mjesto u parku zauzima cvijetni rondo sa fontanom, koji predstavlja jedan od simbola Ilidže. Površina parka iznosi 14 ha i u njemu se nalazi bogata i raznovrsna sastojina dendro i grmolikih vrsta, te vrijedni primjerci drveća stranog porijekla: ginko, magnolija, barska jela, crvenolisne bukve i javori, tulipanovac, te dosta crnogoričnog i zimzelenog drveća. Park na Ilidži predstavlja najljepši parkovski prostor u Gradu. Ovaj spomenik prirode, sa dugom tradicijom, ima izuzetan značaj, jer obilježava početak razvoja hortikulture kod nas.

KAZANI NA ŽELJEZNICI Rijeka Željeznica, koja izvire ispod Treskavice u prelijepom i atraktivnom šumskom

ambijentu, u svom toku ima bezbroj brzaca i virova. Tu na rijeci Željeznici, na lokalitetu iznad sela Turova, nalazi se izuzetno lijep i rijedak prirodni fenomen poznat pod nazivom “Kazani na Željeznici”. Kazani predstavljaju najatraktivnije mjesto u kanjonu Željeznice. Na ovom lokalitetu voda je dugim nizom godina, jakim kretanjem i materijalom koji nosi, izdubila u svom dnu u stjenovitoj podlozi okrugla udubljenja, kazane-lonce, te se ima utisak kao da na tim mjestima voda ključa. Kazani su duboki ˝ do 1 metar, promjera 0,30 do 0,70 cm, i često se susreću u koritu rijeke. Ovaj vrijedan prirodni fenomen ujedno predstavlja značajnu turističku atrakciju.

JEZERA NA TRESKAVICI Planina Treskavica jedna je od najljepših planina u BiH. Krase je velike i guste šume

crnogorice i bjelogorice, kao i brojni proplanci sa bujnom travom. Poseban ukras Treskavice su pet njenih prekrasnih glacijalnih jezera, koja predstavljaju najizrazitije tragove ledenog doba na ovoj planini. Jezera predstavljaju pravu prirodnu rijetkost i planinarsku atrakciju, a nalaze se iznad 1500 m nadmorske visine. Glacijalna jezera na treskavici: Veliko, Bijelo, Crno, Platno i Malo jezero predstavljaju vrijedne ekosisteme sa specifičnom florom i faunom. Krajem pedesetih godina ova jezera su vještački poribljena, ali je eksperiment uspio samo u Velikom jezeru, u kojem ima ribe pastrmke. Veliko jezero je najveće i najljepše (dugo 220 m, a široko 185 m, duboko 6 m) nalazi se na nadmorskoj visini od 1548 m. Kristalno čista jezerska voda i nedirnuta okolina nude nezaboravne trenutke, posebno u vrelim ljetnim danima, mada i u ostalim godišnjim dobima ljepota i atraktivnost jezera nije ništa manja.

IGMAN-BJELAŠNICA Jugozapadno od Sarajeva uzdiže se masiv Bjelašnice sa Igmana. Do Igmana se najlakše

stiže preko Hadžića. Prije ulaza u Hadžiće, lijevo se odvija asfaltni put, koji kroz prekrasne predjele vodi do Velikog polja.

Igman i Bjelašnica predstavljaju pravi raj za odmor i rekreaciju. To su omiljene planine među planinarima, na čijim padinama zadovoljstvo mogu naći svi ljubitelji prirode, lova i alpinizma. Sav prostor od Igmana do nižih predjela Bjelašnice obrastao je gustom šumom,

tako da postoje uslovi i za veoma bogatu faunu. Na ovom području žive: srne, zečevi, vjeverice, medvjed, vuk, lisica, tetrijeb, orao i dr.

Značajne prirodne vrijednosti Igmana i Bjelašnice su: 2 “Mrazište” na lokalitetu Velikog polja, Malo polje i Radove, sa specifičnim

toploinskim karakteristikama3 Jedinstveni prašumski rezervat na prostoru Babina-Dola i Ravne Vale, neprocjenjive

vriijednosti za šumarska, floristička, faunistička i vegetacijska istraživanja,4 Pećina Klokovača, koja se nalazi na sjeveroistočnim padinama Bjelašnice, ispod

Lisičije Glave. Put do pećine je markiran od Velikog polja prema Babinom-Dolu. U ovu pećinu se ulazilo još 1894. godine, što se vidi na natpisu u kamenu bočne odaje,

5 Rijetkost životinjskog svijeta, reliktna voluharica na Bjelašnici, danas se nalazi još samo na Trebeviću.

Bjelašnica sa Igmanom je bila, a i danas je, omiljeno izletište Sarajlija, posebno u zimskom periodu. U okviru XIV Zimskih olimpijskih igara, koje su se dijelom odvijale i na ovom prostoru, izgrađene su staze za smuk, slalom, veleslalom, staze za biatlon, skakaonice, tako da su stvoreni uslovi za izvanrednu zimsku rekreaciju.

BIJAMBARSKA PEĆINA Između sela Nišići i Krivajevići u Ilijaškoj opštini na putu Sarajevo-Olovo, odvaja se

šumski put dug oko 2 km, kojim se kroz prelijepi ambijent crnogorične šume dolazi do Bijambara. Neposredno uz planinarsku kuću “Bijambare” (nad. visina 950 m.) nalazi se značajna prirodna rijetkost Bijambarska pećina, koja je jednim dijelom otvorena za posjetioce. Bijambarsku pećinu čine tri speološka objekta: Gornja B. pećina, Srednja B. pećina, koja se sastoji od četiri dvorane, koje su bogate pećinskim ukrasima. U četvrtoj dvorani, koja je i najveća, nalaze se brojni stalaktiti, a strop je prekriven nakitom. Po ukrasima, koji su raznovrsni po obliku i veličini, ova pećinska dvorana je jedna od najljepših u BiH. U blizini pećine je i potok Bradić sa jezerom i vodenicom, te potok Bjelila, koji presjeca Bijambarske šume i proplanke. Područje Bijambara, sa Bijambarskom pećinom, je jedno od rijetkih izletišta koje odgovara svim ljubiteljima prirode: predstavlja pravi ugođaj za ljubitelje pećine, bistrih voda, borove šume i šumske tišine. NSA.1.-Ćejvan Ćehajin hamam u Mostaru

Restauracija Ćejvan Ćehajinog hamama u Mostaru

Ćejvan Ćehajin hamam u Mostaru je spomenik iz šesnaestog vijeka u srcu Starog grada, u neposrednoj blizini Starog mosta. Od devetnaestog vijeka pretrpio je oštećenja zbog rušenja, zapuštenosti i ratnih oštećenja. Trenutno je objekat ugrožen projektom restauracije koji je urađen bez stručne

procjene originalnih arhitektonskih karakteristika. Projekat je urađen bez senzibiliteta prema originalnim detaljima i nije sačuvao prostorni karakter ove jedinstvene građevine. Iako njegova struktura predstavlja dragocjen historijski dokaz, tretirana je kao obična ruševina, za koju je jedini način spašavanja dobijanje nove funkcije.

1. Promjene koje su izvršene u devetnaestom vijeku su uzrokovale su gubitak određenih dijelova prostora glavnog ulaza: šadrvan originalnog hamama zamijenjen je kućom iz 19. vijeka. Kuća se nalazila na uglu ulice i bila je važan arhitektonski element koji je definisao mali trg ispred Tabhane i Tabačice džamije. Projektanti novog projekta su odlučili da poruše kuću, ne uzimajući u obzir veliku prazninu koja će nastati njenim uklanjanjem. Ulazak u hamam preko kapaluka nije ispravno rješenje, ali takvo je trenutno stanje. Kako su projektom uklonjeni kuća i njeni spoljni zidovi, došao je do izražaja novi ulazni zid s novim vratima. Konstrukcija ovog zida izgleda kao da je nasumice urađen, a nova vrata sa nepravilnim lukom izgledaju kao rad nekvalifikovanog zidara. Polukružni luk vrata narušava izgled fasade i nije u skladu sa objektom izgrađenim u šesnaestom vijeku. U šesnaestom vijeku, lukovi iznad glavnih ulaznih vrata u objekat su imali segmentne lukove skladnih proporcija. Drugi neodgovarajući detalj je završetak vrha novoizgrađenog zida; krovni vijenac nad jugoistočnim uglom hamama je produžen duž nove južne fasade – ovaj krovni vijenac nije ranije postojao. Nova fasada predstavlja lažni prikaz originalnog objekta. Zapravo, južni zid kapaluka je bio zajednički sa šadrvanom i mnogo viši od novog zida; njegov vlastiti krovni vijenac bi trebao biti na višem nivou i trebao bi se projicirati u suprotnom smjeru, prema sjeveru.

2. Svod iznad kapaluka je rekonstruisan kao bačvasti svod, ali iz analogije prema ostalim hamamima iz istog perioda lako se može vidjeti da to ne bi trebao biti savršeni bačvasti svod, već sa ravnim dijelom na vrhu gdje bi se mogli postaviti otvori za svjetlo. Izgradnja novog toaleta u zapadnom dijelu kapaluka gdje još uvijek postoji originalni prostor toaleta je takođe neodgovarajuća.

3. U Ćejvan Ćehajinom hamamu ne postoje podovi, ni sečije koje ukazuju na način ranijeg korištenja, ali nam analogija pomaže da razumijemo sistem. Iskopavanja u podu bi trebalo pažljivo izvršiti kako bi se otkrili i dokumentovali ostaci hipokaustnog sistema centralnog grijanja. Velika količina betona je izlivena ispod nivoa poda, što je onemogućilo izvršavanje bilo kakvih istraživanja u budućnosti.

4. Topli dijelovi hamama imaju interesantne karakteristike: centralne prostorije sa kupolama su proširene u dva, tri ili četiri pravca uz pomoć nadsvođenih ivana. U Ćejvan Ćehajinom hamamu postoje tri nadsvođena ivana i dvije sobe u uglovima – ćelije halvata u koje se ulazilo preko ivana. Projekat narušava ovaj prostorni raspored razdvajanjem ivana od glavnog hola zidovima. Lukovi koji su nosili svodove nad tim postraničnim ivanima su oštećeni, ali su njihovi ostaci ostali u zidanoj konstrukciji. Oni se mogu obnoviti pažljivim proučavanjem strukture. Tokom posljednjeg mjeseca aktivnosti na restauraciji, horizontalne grede su izgrađene ispod ovih lukova. Projekat je zanemario originalne lukove, a nepažnjom su zazidani otvori ivana. Ova intervencija, koja je potpuno pogrešna i uništava prostorni kvalitet grijanog dijela zahtjeva korekcije.

5. Projekat je predvidio izgradnju dimnjaka na vrhu zidova. Takvi dimnjaci ne predstavljaju dio arhitekture hamama. Kao i u rimskim banjama, tako i u otomanskim hamamima cijevi za odvod pare prolaze kroz zidove da bi se odvela para koja kruži ispod poda. Ove cijevi se podižu nešto iznad vrha zida, ali se ne završavaju u obliku dimnjaka.

Neke od intervencija i projektantske odluke se mogu poboljšati, ako ih već u sadašnjoj fazi implementacije projekta nije moguće sve ispraviti. Kako je navedeno u članu 9. Venecijanske povelje: «Proces restauracije je visoko specijalizirana operacija. Njegov cilj je očuvanje i otkrivanje estetskih i historijskih vrijednosti spomenika i zasniva se na uvažavanju originalnih materijala i autentičnih dokumenata. On se mora zaustaviti na mjestu gdje počinje pretpostavka, a u ovom slučaju, šta više, svaki dodatni posao koji je neophodan mora biti razdvojen od arhitektonske kompozicije i mora imati pečat savremenosti. Restauraciji, u svakom slučaju, mora prethoditi, i slijediti je, i arheološo i historijsko proučavanje spomenika.»

Prve objekte islamske gradske kulture na bosanskom tlu podigao je kao svoj vakuf Isa-beg Ishaković. O tome nam govori najstariji osmanski dokument u Bosni, vakufnama Isa-bega Ishakovića, datirana između 1. februara i 3. marta 1462. godina (džum((131))del ((150))l((131)) 866).(1)

Ovim vakufom posijano je sjeme grada, koje će ulaganjima kasnijih v((131))kifa(2) izrasti i snažno se razgranati u sljedećim decenijama 15. i tokom 16. stoljeća, pa će početkak 17. stoljeća dočekati u punom sjaju kao jedan od većih šehera Osmanskog Carstva sa 91 mahalom, 3.895 muslimanskih kuća i 1.534 mudžerreda(3), 140 kršćanskih kuća i 3 kuće Jevreja.(4)

Ime Isa-bega Ishakovića, vojvode Zapadnih strana, kasnije drugog sandžakbega Bosne s pravom se veže za nastanak Sarajeva. Njegov dvor, sagrađen na lijevoj obali Miljacke dao je ime gradu.(5) Treba napomenuti da je Isa-beg Ishaković svoj vakuf podigao nekoliko godina prije konačnog pada Bosne pod osmansku vlast, dok je još bio zapovjednik krajišta koje se protezalo od skopja, preko Novog Pazara i usijecalo u srednjovjekovnu Bosnu.

Uloga institucije vakufa u osnivanju i razvoju gradova islamsko-orijentalnog tipa je nezamjenjljiva. Kako je to u svojim radovima o ovoj temi istakao Adem Handžić ne radi se o stihiji, nego o državnoj politici koja je podsticala visoke dostojanstvenike, krupne državne službenike sandžak-begove, vojvode, ćehaje i slične da iz svoje imovine ostave zadužbinu koja će naseljima dati osnovne konture islamskog grada.(6) Ovo najbolje potvrđuje činjenica da nema sandžak-bega koji nije za sobom ostavio vakuf, često ne samo u jednoj nego u nekoliko kasaba. Takav je slučaj i sa Isa-begom koji je podigao svoje vakufe i u Novom Pazaru i u Skoplju, koji su bili od ogromnog značaja za urbani razvoj ovih gradova.(7)

Razvoj urbanih sredina u potpunosti je zasnovan na instituciji vakufa. slobodno se može reći da u gradu ne nalazimo ni jedan javni niti privredni objekat koji nije vakuf. Izuzetak su carske džamije koje su također predstavljene kao vakufi pojedinih sultana, ali obično nemaju za izdržavanje određene svote novca, nego se izdržavaju direktno iz državne kase, a službenici za svoju službu uživaju timare ili dnevnice iz državne kase.

Vakufnama je napisana na arapskom jeziku i na početku sadrži uobičajeni uvod o razloima koji su naveli vakifa da dio svoje imovine odvoji za podizanje i održavanje svog vakufa.

Ovom vakufnamom Isa-beg zavještava tekiju i most, a njihovo održavanje uvakufljuje mlinove u selu Brodac, današnja Benbaša, banju (hamam) i tekuću vodu za njene potrebe i ostatak vode, han, dućane, veći broj zemljišnih posjeda na području današnjeg Sarajeva i okoline.

Isa-beg je, negdje oko 1457. godine, prije nego tekiju izgradio mesdžid na lijevoj obali Miljacke. Ovaj objekat nije obuhvaćen njegovom vakufnamom jer ga je poklonio sultanu. Radi se o današnjoj Carevoj džamiji čiji su službenici za obavljanje svojih službi uživali timare. Ovaj mesdžid je, nakon što je proglašen carskim postao džamija u kojoj su se obavljali džuma i bajram namazi. Jedan od značajnih preduslova sticanja statusa kasabe je da dotično naselje ima džamiju u kojoj se obavlja sedmična zajednička molitva i molitve na vjerske praznike, bajrame. Vidimo da je taj uslov ovim ispunjen.

U tekstu vakufname za tekiju se koristi izraz xxx u prevodu Hazima Šabanovića "konačište u stilu tekije". Tekije su u početku osmanske vlasti imale višestruku ulogu koja se kasnije prenijela na neke druge namjenske objekte. Ova tekija, prema tekstu vakufname služi kao tekija, konačište siromašnim muslimanima učenicima, koji traže znanje, sejjidima,(8) ratnicima i putnicima namjernicima. Kao uostalom i širom Osmanskog Carstva i ovdje gosti imaju pravo na tri dana besplatnog stanovanja i ishrane.

Od prihoda vakufa određen je iznos od 10 dirhema za meso koje će se kuhati ujutro i uveče i pšenicu za čorbu. Prihod od mlinova namjenjen je za hljeb u dva obroka.

Tekija, dakle ima ulogu prenočišta koja je u ovo prvo vrijeme veoma značajna obzirom da još nema velikih karavan-saraja i hanova koji će služiti iskljuživo za ovu svrhu. Ova uloga ranijih tekija vidljiva je u nekoliko primjera u Bosni gdje se tekije pdižu na glavnim

komunikacijama, gdje će kasnije naići kasabe kao što su Čelebi Pazar (Rogatica), Skender Vakuf, Zvornik itd.

Slijedeća funkcija koju vrši tekija je vjersko-prosvjetna. Ona je posebno izražena u prvo vrijeme širenja islama u kome su derviši odigrali značajnu ulogu. Sve dok se nisu izgradili specijalizirani objekti za vjersku nastavu i boravak učenika kao što su medrese, vjersko-prosvjetni rad vrši se u tekiji.

Osim ovih, tekija ima i socijalno-humanitarnu funkciju. Ona obezbjeđuje stanovanje i hranu siromašnim sejjidima i ratnicima. Osim toga, višak grane koji pretekne namjenjen je nejakoj siročadi koja stanuje u kasabi. Tekst vakufname upućuje na vakifovu brigu o svojim oslobođenim robovima; onima koji kad ostare ili obole pa ne budu u stanju privređivati ili budu siromašni Isa-beg zavještava svakodnevnu ishranu u tekiji.

U vakufnami su striktno određene plate službenika tekije i njihove dužnosti. Nadalje, određeni su dnevni izdaci za njene potrebe, kao što su drva, prostirka, ulje za osvjetljenje i namjernice za spremanje jela. Upravitelj vakufa, mutevellija prima desetinu od cjelokupnih prihoda vakufa. Jedino nisu striktno određene plate mutevellijinog zastupnika, njegovog pisara i šejha tekije što se ostavlja u nadležnost mutevelliji. Ono što nije karakteristično samo za ovaj vakuf nego i za kasnije vakufe je činjenica da su službe u njemu samom vakufnamom određene oslobođenim robovima vakifa i njihovim potomcima. Upravo i nadzor nad vakufom, kao što je bilo uobičajeno ostavlja se bi doživotno, a poslije svoje smrti svome sinu Mehmedu Es-sagiru (Mehmedu Mlađem), poznatom po svojoj džamiji koju je kasnije uvakufio, kao i po tome što je dao značajan doprinos za nastanak kasabe Rogatice koja je po njemu dobila naziv Čelebi Pazar.

Uz tekiju, koja je kao objekat bila značajan preduslov nastanka još jedne mahale, uz ono oko Careve džamije, Isa-beg podiže i most koji je vjerovatno u početku bio drveni, a povezivao je obale Miljacke na potezu od Careve džamije u pravcu njegovog hana, tzv. Kolobara hana. Kasnije je, vjerovatno Gazi Husrev-beg na tom lokalitetu izgradio kameni most poznat kao Careva ćuprija. U nekretnice koje je uvakufio za održavanje ovih objekata vakif je ubrojao sljedeće: mlinove, hamam, han, dućane i zemljišne posjede. Svi ovi objekti upućuju, kao i sam tekst vakufname na to da je Sarajevo, već za Isa-bega dobilo konture islamsko-osmanskog grada. O tome svjedoći i spominjanje čaršije i dućana, uz glavnu bogomolju bitnih objekata koji su činili gradsko naselje. Nije nam poznato kad je Sarajevo proglašeno kasabom i da li je već u vrijeme pisanja ove vakufname imalo određen pazarni dan. U vakufnami se uz ime Sarajeva susreće i riječ kasaba, ali nije jasno da li se koristi u značenju pravog termina.

Vakufnamom je, osim održavanja vakufa predviđen i izvjestan razvojni trend. To se vidi iz jedne rečenice koja u prvodu Hazima Šabanovića glasi:

A kad se ukaže potreba za podizanje kakve građevine u spomenutom vakufu, pa bilo na naseljenom ili nenaseljenom mjestu, nju će osnivati i graditi mutevellija prema mjestu i potrebi.(9)

Na osnovu dosad objavljenih vakufnama zaključujemo da registrovanje vakufa na šerijatskom sudu ima jednu uobičajenu praksu.(10) Da bi se utvrdila punovažnost vakufa i njegova zasnovanost na šerijatu vakif nakon zavještanja, navodno opoziva svoj vakuf i traži da ga vrati u svoje puno vlasništvo, a ovaj zahtjev zasniva na mišljenju Velikog Imama Ebu Hanife.

Tome se suprotstavlja mutevellija i šerijatski sud donosi presudu o valjanosti i izvršivosti vakufa na osnovu učenja kasnijih šerijatskih pravnika.

Vakufnama Isa-bega Ishakovića na kraju sadrži potpise 18 svjedoka, od kojih su neki službenici Careve džamije. Prepis u sidžilu sarajevskog kadije Seid Mustafa Salim efendijzade iz 1254 (1838.), na osnovu kojeg je Hazim Šabanović napravio svoj prevod sadrži i ovjere načinjene od strane 9 saraejvskih kadija koji su obavljali kadijsku dužnost u različitim vremenima.

Da je Isa-beg posijao sjeme grada na zaista plodno tlo najbolje govori činjenica njegovog brzog rasta i mnoštva kako krupnih tako i sitnih vakufa koji su u njemu nicali u sljedećim decenijama i stoljećima. U defteru iz 1604. godine u Sarajevu je zabilježeno 90 vakufa.(11)

P.N.E.

Sarajevska regija u periodu P.N.E.

Arheološka istraživanja u sarajevskom kraju, u rasponu od jednog stoljeća uprkos izvjesnoj nesistematičnosti, te oskudnim tehničkim i finansijskim sredstvima, koja su istraživačima bila na raspolaganju, nedvosmisleno potvrđuju kontinuitet čovjekovog prisustva na prostoru današnjeg Sarajeva i njegove okolice. Ova se tvrdnja, kada je o prethistoriji riječ odnosi na neolitski period i mlada razdoblja. Do danas nije pronađen niti jedan relevantan ljudski trag iz starijeg kamenog doba u Sarajevu i oko njega. Paleolit je predstavljen tek kostima pećinskog medvjeda (ursus spelaeus), koje su otkrivene u Marinovoj pećini, u kanjonu rječice Miljacke. Naravno, kada se imaju na umu kvalitet i obim arheoloških istraživanja tokom proteklih stotinu i više godina, te

različite teškoće vezane uz taj rad, jasno je da pitanje postojanja paleolitskih stanovnika Sarajeva ostaje otvorenim. Na temelju proučavanja paleolitskih nalaza sa teritorije cijele Bosne i Hercegovine, moguće je pretpostaviti da eventualni Sarajlija iz najranijeg doba, pripada kulturi označenoj u nauci kao mousterien, kulturi koju je razvio neandertalski čovjek.

Kada su austrougarske vlasti 1893. godine započele gradnju zgrade Poljoprivredne škole u mjestu Butmir u Sarajevskom polju, otkriveno je naselje neolitskih ljudi. Iskopavanje na lokalitetu Butmir trajalo je od 1893. do 1896. godine. Najveće zasluge za uspjeh ovog poduhvata, pripadaju Franji Fijali i Vaclavu Radimskom. Butmir, smješten na obalama rijeke Željeznice, bogate naplavljenim kamenom-kremenom podesnim za izradu oružja i oruđa, u potpunosti je odgovarao neolitskom čovjeku. Stanovnik Butmira gradio je u prvo vrijeme zemunice, a potom i nadzemne kuće, bavio se poljoprivredom, stočarstvom i lovom. Najvažnija značajka ovog nalazišta jesu izvanredne keramičke izrađevine. Spiralni ornamentalni ukrasi na butmirskoj keramici i na pronađene sedamdeset i dvije ljudske i životinjske figurine, ukazuju na povezanost Butmira i drugih evropskih neolitskih grupa. Neki detalji pomenutih ukrasa (poput "C" motiva na keramici) govore o mogućoj vezi butmirske keramike i plastike, sa Kritom, odnosno sa kritsko-mikenskom kulturom, ali preovlađuje mišljenje da je riječ o specifičnoj butmirskoj kulturi. Upravo je po ornamentalnim ukrasima Butmir ušao u arheološku literaturu i privukao pažnju svjetskih arheologa. Tome je, nema sumnje, doprinio i Međunarodni kongres arheologa i antropologa održan u Sarajevu od 15. do 21. augusta 1894. godine.

Uzevši u obzir sve okolnosti, moguće je kazati da je butmirska kultura rezultat djelovanja, mediteranskih, jadranskih i podunavskih utjecaja na autohtonu osnovu. Na jugoistočnoj periferiji Sarajeva, na padinama Trebevića, između 1887. i 1894. godine, arheolog Franjo Fijala, istraživao je prethistorijske naseobine Zlatište, Soukbunar i Debelo brdo. Ovaj prostor koji je praktično dio današnjeg Sarajeva nastanjen je na prijelazu iz

mlađeg kamenog doba u bronzano doba i to je jedini dio Sarajeva na kojem je očuvan kontinuitet življenja, od naseljavanja do danas. Zarad klizanja zemljišta i kasnijih gradnji, kulturni slojevi na lokalitetima Zlatište, Soukbunar i Debelo brdo, ispremještani su, pa nisu bila moguća sistematska istraživanja i izvođenje pouzdanih

stratigrafijskih zaključaka.

Periodizacija je, na temelju tipološke analize, izvedena samo za keramičke, kamene i metalne nalaze. Tom analizom je ustanovljeno smjenjivanje etničkih grupa u sarajevskom kraju - od nosilaca slavonske i panonske kulture preko Ilira i Rimljana do Slavena. Ostala važnija prethistorijska naselja u ovom kontekstu jesu: Gradina ponad Bistrika, Fortica na Ravnim Bakjama, Obhođa i Nahorevo.

Početkom metalnog doba, naselje u Sarajevskom polju uz rijeku Željeznicu na lokalitetu Butmir, napušteno je, a na brežuljcima koji okružuju taj prostor, pojavljuju se naselja poznata kao "gradine". Najpoznatija naseobina tog tipa je Gradac kod Kotorca, kojeg pominje, kasnije i Konstantin Porfirogenet, u čuvenom djelu, najčešće pominjanom na Zapadu pod naslovom: "De administrando imperio ...". U to vrijeme, kada počinje tzv. halštatski period, stare stanovnike Sarajevskog kraja, potisnuli su Iliri. Njihove gradine: zauzimale su dominantne tačke oko Sarajevskog polja i doline Miljacke. Za Ilire su karakteristične grobne "gromile", koje su otkrivene na lokalitetima: Močila, Veliki i Mali Orlovac. Najvažnija ilirska gradina bila je Debelo brdo. U tzv. latenskom periodu, stanovnici Sarajeva pripadaju plemenu Desidijata. Iliri su poznavanjem proizvodnje i obrade metala, te društvenom organizacijom, nadmašivali prijašnje stanovnike sarajevskog područja. O relativno visokom stupnju ekonomskog i kulturnog razvoja Ilira, svjedoče brojni nalazi keramike, oružja i oruđa, a posebice izvanredno izrađenog nakita.

Antički period

Sarajevska regija u antičkom periodu

Nakon puna dva stoljeća otpora Rimljanima, Iliri su bili poraženi 9. godine nove ere, pa je sarajevsko područje

postalo dijelom Rimskog carstva.

Sarajevskim poljem i dolinom Miljacke prolazila je jedna od važnijih rimskih cesta, o čemu svjedoče miljokazi, dijelovi kolovoza, a prije svega rimske naseobine. Ovaj drum povezivao je jadransku obalu sa rimskim posjedima u provinciji Panoniji. Sarajevski kraj pripadao je provinciji Dalmaciji, koja je imala sjedište u Saloni (Solin) kraj Splita, a sjedište jurisdikcije bilo je u Naroni, kraj današnjeg Metkovića.

Najstariji tragovi rimskog prisustva na području današnjeg Sarajeva otkriveni su na

Debelom brdu. Rimljani su održali kontinuitet življenja na tom lokalitetu. Najpouzdaniji znaci tog prisustva jesu zidine od grubo klesanog i lomljenog kamena, te vrhovi kopalja i strelica, ključevi, noževi, dijelovi ogledala, vaga, nakita itd. Prvorazredan nalaz jest jedan kasnoantički lonac sa natpisom koji predstavlja jedini primjer minuskulnog latinskog kurziva u Bosni i Hercegovini. Natpis glasi: EGO IUSTUS OLARIUS, MANUS MEAS RUGETUS ET FETETUS ili u prijevodu Dimitrija Sergejevskog: "Ja sam pravi lončar, a moje su ruke prljave, ali plodne". Ovaj je tekst pobudio veliko zanimanje. U literaturi historičari ističu da je to primjer

upotrebe tzv. grčkog akuzativa, te činjenicu da je jedan lončar u to vrijeme bio pismen. Rimljani su bili prisutni na Debelom brdu (po svoj prilici kao vojna posada) sve do VI stoljeća, o čemu svjedoči nalaz novca cara Justinijana.

Oko rimske ceste koja je prolazila sarajevskim krajem, na nekoliko mjesta su otkriveni materijalni tragovi koji ukazuju na postojanje rimskih naseobina. Na lijevoj obali Miljacke, blizu Vrbanja mosta (most Suade Dilberović), krajem 19. stoljeća podignuta je mala ciglana, uglavnom za potrebe izgradnje nekoliko hotela oko izvorišta termo-mineralne vode na Ilidži. Na prostoru austrougarske ciglane, otkriveni su brojni primjerci rimskog crijepa, čiji sufragmenti, također otkriveni i na Ilidži, na mjestu starih rimskih terma. Zanimljiva je, dakle, koincidencija, da se u rimsko i austrougarsko doba, na istim mjestima podižu ciglana, odnosno banja. Pomenuti crijep ima oznaku: CO... i CONSTA... Na Marijin dvoru, na lokalitetu poznatom kao Vasiljeva bašča, na mjestu gdje su danas zgrade Skupštine i Vlade Bosne i Hercegovine, otkriveni su tragovi rimskih građevina i nekoliko grobova. U blizini Ali-pašine džamije pronađeni su ostaci grnčarske radionice i jedne stambene zgrade.

Glavno rimsko naselje u sarajevskom kraju bilo je na Ilidži.

Na temelju fragmenta natpisa pronađenog prilikom rušenja jednog mosta iz osmanskog perioda na rijeci Željeznici, arheolozi su zaključili da se rimsko naselje na prostoru današnjeg naselja Ilidža zvalo Aquae S... Banja S... odnosno Ilidža, kako su ovaj lokalitet kasnije nazvali Turci, imajući na umu njenu ulogu kao lječilišta (iladž, tur. lijek).

Banja S... bila je rimsko upravno i kulturno središte čitave sarajevske oblasti. Istraživanja na Ilidži počela su 1893. godine. Tada su otkriveni temelji rimskih građevina, mozaički podovi, ostaci hipokausta i tubulusa (neke vrste centralnog grijanja), te keramika, nakit i novac.

Banja S... imala je status kolonije. Njeni stanovnici bili su punopravni rimski građani. Okolina Ilidže u rimsko doba sudeći po nalazima na više lokaliteta (Crkvište, Stupsko brdo, Crkvina, Švrakino Selo ...), bila je gusto naseljena. Sistematska istraživanja na Ilidži obavljena su pedesetih i početkom šezdesetih godina 20. stoljeća, posebice 1956-1961., te 1963. godine. Velike zasluge za rezultate postignute u izučavanju rimskog razdoblja historije Sarajeva, kako pri neposrednom istraživanju, tako i u analizi i tumačenju nalaza, imaju: Karl Pač, Filip Balif, Ćiro Truhelka, Mihovil Mandić, Vladislav Skarić, Ivan Kelner, Esad Pašalić, Dimitrije Sergejevski i Irma Čremošnik.

Srednji vijek

Sarajevska regija u srednjem vijeku

Na osnovu dubrovačkih izvora može se pratiti nastanak, razvoj i uspon uglavnom većih i značajnih trgovačkih centara u Bosni,

ali ova arhivska građa ne pruža dovoljno podataka za ona mala mjesta u kojima nije bilo ni dubrovačkih ni domaćih trgovaca. Ukoliko

se takvi podaci i nađu, to su usamljena zaduženja pojedinaca, žalbe na lokalne pljačke i pojedinačni podaci o imenovanju sudskih komisija. Međutim, oni ne pružaju pravu sliku o razvoju manjih trgova na bosanskom prostoru te nam zbog toga mnoga od tih manjih mjesta izmiču i na neki način ostaju anonimna.

U takvim slučajevima, mnogo nam pomažu najraniji osmanski izvori, u kojima se odražava zatečeno stanje. Novi gospodari su, uporedo sa uspostavljanjem svoje vlasti, vršili popis naselja na zauzetoj teritoriji. Ako su neka od tih naselja bili trgovi, onda je to pored njihovih imena osobito naglašeno, kao što je to slučaj sa

srednjovjekovnim trgom Tornikom u popisu Krajišta Isa-bega Ishakovića iz 1455. godine gdje je upisan kao trg-selo, dok ga Isa-begova vakufnama iz 1462. godine bilježi kao Atik Varoš - Stara

Varoš, a najstariji popis Bosanskog sandžaka iz 1468. godine pod imenom Eski Trgovište - Staro Trgovište.

Srednjovjekovni trg Tornik, odnosno Utorkovište, bilo je malo naselje koje se nalazilo na raskršću puteva gdje je danas Higijenski zavod i Alipašina džamija i imalo je skučen značaj.

Zbog čega ovaj srednjovjekovni trg nije uspio dostići svoj puni razvojni zamah? Prevashodno zbog vrlo ranog prisustva Osmanlija na ovom prostoru, kao i međusobnih sukoba bosanske vlastele, i ovih sa bosanskim kraljem, između čijih oblasti se nalazilo područje Vrhbosne kojem je pripadao ovaj trg. Upravo zbog svog takvog položaja oblast Vrhbosne je više puta mijenjala gospodare. Prvo je to bio bosanski kralj, potom plemićka porodica Pavlovići, a kratko vrijeme prije njenog pada pod osmansku vlast bila je u rukama hercega Stefana Vukčića-Kosače.

U ovoj župi, koja se prostirala preko Sarajevskog polja i okolnih planinskih predjela, bilo je više otvorenih trgova, od kojih je najznačajniji pomenuti Tornik. U cijeloj ovoj oblasti postojao je samo jedan utvrđen grad Hodidjed koji se nalazio istočno od Sarajeva u dolini Miljacke. U vrelima se prvi put spominje 1434. godine kada su ga zauzele Osmanlije, a držao ga je turski vojskovođa Barak. Prema prvom turskom popisu ove župe iz 1455. godine Hodidjed je imao dizdara i posadu od 23 vojnika. Ostalo su, otvoreni trgovi, počev od najpoznatijeg Tornika, čiji prvi spomen potiče od septembra 1402. godine, kada su vlasti sklopili ugovor sa trojicom dubrovačkih trgovaca da u Dubrovniku preuzmu robu i da je na deset konja prenesu "in Verbossani nautornich". Takođe već početkom XV stoljeća u župi Vrhbosni postojalo jedno mjesto gdje se utorkom trgovalo i održavao sajamski dan.

Tako se postepeno nazire jedan malo poznati proces formiranja trgova, izraslih iz lokalnih sajmova. Čak ni Tornik, najveće naselje koje su Osmanlije zatekle, nije ništa drugo nego jedan seoski trg, čije ime čak ni Dubrovčanima nije bilo dobro poznato. Domaći nazivi za pojedina mjesta u Bosni prodiru u dubrovačke notarske i kancelarijske spise sporo tek pošto se ona trgovački razviju i tako postanu poznatija. U biti, to su sve bili mali seoski trgovi bez uticaja na velike ekonomske procese, koji su se odigravali u Bosni u ono vrijeme (XIV-XV st.). Njihov značaj se ogledao u tome što ukazuju na razvijenost agrarne proizvodnje i potrebu da se na određenom mjestu vrši razmjena viškova agrarnih i stočarskih proizvoda.

Kada su Osmanlije, pedesetih godina XV stoljeća, uspostavljale svoja prva stalna uporišta u župi Vrhbosni, oni su pored pomenutog Tornika zatekli još i Kotorovce i Bulagaj, za

koje se naglašava da su mali trgovi. Podgrade Hodidjeda zavedeno je kao selo, mada nekoliko godina kasnije Dubrovčani pišu Mađarima da je bosanski kralj "zapalio veliki i dobro naseljeni burgus Hodidjed". Neustaljenost ovih malih seoskih trgova najbolje se vidi po tome što se ni Kotorovci ni Bulagaj ne pominju više u defteru iz 1468/9. godine jer su u međuvremenu iščezli. Medutim, u ovom defteru, pored Starog Trgovišta, pod kojim se podrazumijeva Tornik, pojavljuju se novi trgovi Blažuj i Trnovo. Za razliku od Blažuja koji se pominje već 1445. godine. (Dubrovčanin se žali da je bio opljačkan "subtus Blaxul" ... U popisu iz 1455. godine ne pominje se Blažuj, već jedino selo Rogačići u njegovoj blizini, sjeverno od Blažuja. Današnje selo Varošište leži blizu Blažuja.) O Trnovu nema podataka u izvorima srednjeg vijeka. Međutim, i danas postoji selo Varoš izmedu Trnova i Kalinovika.

Predosmansko doba

Sarajevska regija u predosmanskom periodu

Ipak, na ovom prostoru, kada je o predosmanskom i ranom osmanskom periodu riječ, dva najvažnija, ali do kraja još znanstveno neosvijetljena problema su religijsko-kulturološke naravi: pitanje katoličke katedrale sv. Petra i Stare pravoslavne crkve na Varoši, u blizini Baščaršije.

U pismu papi Grguru IX od 1232. godine, uz ostale pritužbe protiv bosanskog biskupa, osobito se navodi da on stanuje u nekom selu s jereticima ("cum hereticus in quadam villae moretur"), ali ime tog sela nije pomenuto. Poznato je da bosanska biskupija, sve dok se nije pristupilo reorganizaciji crkve, nije imala stalno sjedište. Tek poslije reorganizacije podiže se i prva stona crkva, posvećena sv. Petru, u Brdu, u župi Vrhbosni koju pominje i povelja ugarskog kralja Bele IV izdata 20. jula 1244. godine ("In supra Vrhbozna Burdo cum omnibus suis pertinenciis, ubi ipsa ecclesia cathedralis sancti Petri est fundata"). Ova katedralna crkva je bila sagrađena već u toku 1238. godine i uz crkvu je osnovan kaptol. Još uvijek je u znanosti sporno gdje ustvari treba locirati ovo Brdo sa crkvom sv. Petra u župi Vrhbosni.

Prema mišljenju nekih znanstvenika, na području današnje Skenderije postojao je u vrijeme bosanskih banova grad Vrhbosna sa svojom katedralom i sa svojim kaptolom. A grad koji je u srednjem vijeku imao katedralu i kaptol, bio je poznat i priznat grad. To što su podaci o njemu oskudni, ne znači da on nije postojao, nego su ga barbari spalili i srušili. Samo koji i u koje vrijeme?

Zna se da je biskup Ponsa sagradio katedralu u Vrhbosni 1238-39. godine. Bila je posvećena svetom Petru (što je očit znak vezanosti uz papu i crkvu svetog Petra u Rimu), o čemu svjedoči i dio oltarske ploče koja se nalazi u Zemaljskom muzeju na kojoj se može vrlo lako pročitati APOSTOLI PETRI (V)ERBOS (nensis).

Ovaj dominikanac Ponsa kojeg su postavili za biskupa i dali mu u zadatak da osnuje kaptol-vijeće kanonika, biskupovih savjetnika, zdušno se dao na građenje katedrale i pokušao tako uvrstiti Vrhbosnu u red evropskih gradova koji imaju svoju stolnicu. Može se s punim pravom pretpostaviti da biskup Ponsa nije počeo graditi stolnicu negdje na pustoj ledini, nego u gradu, jer katedrale su se gradile u gradovima. Znači, grad

Vrhbosna je morao biti mnogo stariji od katedrale. U blizini je bilo nekadašnje rimsko naselje. Malo dalje na Ilidži bilo je još tragova velikog naselja.

Ni učenici slavenskih apostola sv. Ćirila i Metoda nisu zaobilazili ovaj grad i njegovu okolinu, te su uz širenje kršćanstva i pismenosti podizali i crkve kao na primjer u Vrucima na Vrelu Bosne. A crkve se, kao ni katedrale, ne podižu izvan ljudskih naselja.

Blizu Vrhbosne nalazilo se još jedno mjesto s većim brojem stanovnika i imalo lijepu crkvu posvećenu sv. Blažu. Očigledno je da Dubrovčani nisu jedini imali svetog Vlaha (Blaža) nego ga je slavensko stanovništvo rado štovalo jer ih je podsjećalo na staroslavensko božanstvo stoke Volosa (koje je nazivano "skotnim bogom"). Znameniti fratarski ljetopisac fra Nikola Lašvanin (+1750) u svom Ljetopisu prenosi narodnu tradiciju o crkvi sv. Blaža u Blažuju, čiji su ostaci u njegovo doba bili još vrlo zamjetljivi. On piše da su u toj crkvi bili "stupovi od prilipog mermera i da su vađeni u planini Trebević više Sarajeva."

Ovdje je, u krajnjoj konzekvenci, važno ustanoviti da li je stvaranje crkvenog središta uticalo i na formiranje gradskog naselja. U pomenutom popisu krajišta Isa-bega Ishakovića iz 1455. godine, kako rekosmo, najnaprednije naselje koje su Osmanlije zatekle u ovoj oblasti bio je trg Tornik, poznat iz Dubrovačkih vrela još od početka XV stoljeća (1402. godine). Čak i u slučaju da postoji kontinuitet između lokaliteta Brdo iz povelje Bele IV iz 1244. godine i ovog srednjovjekovnog trga, ne smije se izgubiti iz vida da je Tornik, najveći trg u župi Vrhobsni uistinu samo običan seoski trg čiji značaj ne prelazi regionalne okvire.

Jer, uspjeh Bele IV iz 1244. godine bio je kratkotrajan. Iz njegove povelje za bosansku biskupiju, izdate 20. jula te godine, saznajemo da se ban Matej Ninoslav pokorio Ugarskoj bez težih posljedica. U samostalnost i unutrašnje uređenje Bosne Ugri nisu dirali, a glavni kraljev zahtjev se odnosio na crkveno pitanje. Od bana Ninoslava se tražilo da prilike u crkvi prilagodi onima koje vladaju u Ugarskoj i susjednim zemljama. Darovani posjedi Bele IV su ležali u raznim krajevima bosanske države i njih je kralj izuzeo ispod vlasti "banova i kneževa", potpuno ih podčinio crkvi i na nju prenio sve namete plaćane ranijim gospodarima. Uz sve to, ugarski je kralj potvrdio biskupu i kaptolu pravo da skupljaju crkvenu desetinu "na način kako to rade druge ugarske crkve." Banovim iznuđenim ustupcima i kraljevom milošću trebalo je da se završi

preobražaj bosanske biskupije na kojem se radilo više od jedne decenije. Katolička crkva u Bosni je imala sve što je bilo neophodno za uspješan rad, sem podrške stanovništva koje je bilo ili pod uticajem jeretika ili vjerno svojoj tradicionalnoj crkvi. Samo se time može objasniti činjenica da katolička vjera ni poslije pobjede kralja Bele IV 1244. godine nije uspjela da uhvati, za dugo vremena korijen u Bosni. Čak se poslije povelje ugarskog kralja ne pominje više ni katolička crkva sv. Petra u Vrhbosni.

Od pravoslavnih bogomolja u Bosni, svojom znamenitošću se ističe Stara pravoslavna crkva u Sarajevu, na Varoši, u blizini Baščaršije, čiji je postanak još uvijek obavijen tamom: da li je postojala prije dolaska Osmanlija u Bosnu, ili je sagrađena za njihova vremena? Najstariji osmanski izvor koji govori o Sarajevu jeste Isa-begova vakuf-nama (zavještajnica) iz početka 1462.

godine. U njoj se crkva ne spominje. Ipak, ta vakuf-nama spominje staro hrišćansko groblje na tzv. Carini, u blizini današnjeg Marin-dvora. Međutim, ne zna se sigurno koje su hrišćanske konfesije bili ti nemuslimani, što su se tu ukopavali. Pretpostaviti je da su bili, ako ne isključivo, a ono bar djelimično pravoslavne vjere.

U sumarnom popisu Bosne iz 1468/9. godine, defteru koji predstavlja najstariji sačuvani popis Bosne u cjelini, tj. pruža podatke o teritorijima koje su već bile osvojene, crkva se ne spominje.

U defteru Bosanskog sandžaka iz druge polovine juna 1485. godine zabilježeno je da u Sarajevu ima 42 muslimanske kuće, 103 hrišćanske i 8 kuća dubrovačkih građana. Četiri godine kasnije, prema defteru bosanskog sandžaka, s kraja jula, odnosno početka augusta 1489. godine, broj muslimanskih kuća se udvostručio. On iznosi 82 kuće, dok broj hrišćanskih kuća iznosi samo 89. U ovom defteru bilježi se i vojnik Đuro, sin popov na Varoši. Smanjenje broja hrišćana je vidljivo i u bilješci prezvitera Vuka koji je po porudžbi pljevaljskog kneza Mihaila 1516. godine dovršio Psaltir u "mjestu Vrhbosanju, rekomem Sarajevo", i na kraju dodao: "Tada u te dane u toj zemlji bješe veliko umnožavanje agarjenskih čeda, a pravoslavne vjere hristianske u toj zemlji, veliko umanjenje." U zapisu se očituje sveštenikova zabrinutost za sudbinu pravoslavlja, čiji se broj vjernika umanjuje na račun islamske vjere. Ipak, pravoslavna crkva u Sarajevu i dalje postoji i u njoj Božju službu obavlja više sveštenika. O njenom postojanju u ovom vremenu zasvjedočuje i jedan osmanski izvor iz 1539/40. godine, u kome se govori da je Pava, kći popa Rake za "Božju ljubav" ufakufila dio svog zemljišta u mahali Varoši da tu "sveštenici stanuju i da u jevanđelju podučavaju dječicu nevjernika." Iz dokumenta se da zaključiti da u Sarajevu tada nije bio jedan sveštenik, te je i radi toga vjerovatno da je tu na Varoši bila i pravoslavna bogomolja, kao što je i današnja Stara crkva u tom kraju. Znajući da je u onim vremenima narodu preča bila crkva od škole, a nesumnjivo je da se u aktu misli na školu, može se kao sigurno uzeti da su sarajevski Srbi najprije podigli sebi crkvu, pa docnije školu, što se i vidi iz ovog izvora.

U defterima iz 1468/9,1485, 1489,1516. i 1520. godine ne spominje se u Sarajevu ni jedna crkva. Međutim, ako se uzme u obzir da je u doba Isa-bega postojala Gornja Varoš i da je 1485. godine bilo tu preko 100 hrišćanskih kuća, onda nije isključeno da bi tada mogla postojati jedna pravoslavna crkva, iz srednjovjekovnog vremena. Osim toga, teško da bi se u osmanskim gradovima, bar za dva-tri stoljeća turske uprave, mogle podizati nove hrišćanske crkve. Tolerancija postignuta kroz reforme Carstva, bar što se gradova tiče, hrišćanima je naklonjena ponajvećma u XIX stoljeću, kada se i grade pravoslavni hramovi u osmanskom urbsu, počev od Saborne crkve u Sarajevu.

Turci su ipak bili popustljivi prema stočarsko-ratarsko-vojničkom dijelu naroda, čiju su kolonizaciju na novoosvojenim krajevima protežirali i usmjeravali prema svojim strategijskim razlozima. To se vidi na primjeru sjeveroistočne Bosne i kontinentalne Dalmacije (Dalmatinske Zagore) koja je pala u turske ruke. U ovim oblastima su i prije obnove Pećke patrijaršije 1557. godine podizani novi pravoslavni hramovi.

Pitanju postanka Stare crkve u Sarajevu može pomoći i historija arhitekture. Starohrišćansku centralnu dispoziciju s vizantijskim krstom imaju neke stare pravoslavne bogomolje, kao crkva na Ozrenu sa karakteristikama romanske arhitekture, u kojoj se na četiri srednja stupa diže na pandantivima osmerokutni tambur s kubetom. Slične su dispozicije u crkvi manastira Tvrdoša kod Trebinja u crkvi manastira Tavne i u staroj pravoslavnoj crkvi u Sarajevu. Druge bogomolje su jednobrodne, od kojih je najljepša u Dobrunu, gradena prije 1383. godine, a slična joj je i crkva kraj Goražda.

Uz naučna tumačenja postoji i narodna tradicija prema kojoj se gradnja Stare crkve veže za vrijeme Gazi Husrev-bega, a kao njen osnivač spominje se Andrija, brat Kraljevića Marka. Samo su tu pobrkana vremena življenja spomenute dvojice velikaša.

Osmanski period

Sarajevo u osmanskom periodu

Kao urbano mjesto Sarajevo se počinje razvijati sredinom XV stoljeća podizanjem zadužbina Isa-bega Ishakovića. On je još 1457. godine podigao džamiju koju je poklonio sultanu Mehmedu Fatihu, po čemu je dobila ime Careva, a potom i upravno središte dvor - saray, po kome je grad dobio ime. Oba ova objekta i džamija i saray nastali su prije 1462. godine kada je napisana vakufnama Isa-bega Ishakovića o osnivanju njegovih zadužbina, s kojima je, zapravo, počelo urbano formiranje grada. Smatrajući srednjovjekovno selo Brodac, koje se nalazilo na Bendbaši, pogodnim da u njemu zasnuje novi grad, Isa-beg je to zemljište izuzeo od ranijih vlasnika, a u zamjenu im je dao zemljište u selu Vrančić u Hrasnici. Kao poklonik derviša tu je sagradio tekiju, do nje musafirhanu, nešto niže na Baščaršiji han (Kolobara), most preko Miljacke, hamam uz Carevu džamiju, izvjestan broj dućana te mlinove na Miljacki. Pored tekije, okolo koje se počelo formirati novo naselje, podizanjem hana odnosno karavansaraja sa mnogim dućanima, on je postavio osnove privrednog centra, a mostom omogućio povezivanje najstarijeg naselja okolo Careve džamije sa novim privrednim centrom na drugoj obali. U dućanima Isa-begovog hana najviše se prodavala tekstilna roba, tako da je ovaj prvi han u Sarajevu, ujedno i prvi sarajevski bezistan, jezgro kasnije sarajevske čaršije. Okolo njegovog glavnog ulaza formirala se čaršija bazerdžana, jedna od najstarijih u Sarajevu. Na zapadnoj strani nastaje čaršija Kazaza, a sa sjeverne je bio put na kome će kasnije nastati čaršija sedlara i sarača (današnja ulica Sarači). Trg na kome se počela formirati čaršija postojao je prije 1462. godine, pretvorio se u neku vrstu čaršije i prozvao se Baščaršijom (glavna, centralna čaršija). U blizini tog trga nalazilo se i prvo kršćansko naselje Gornja Varoš.

Svoje zadužbine Isa-beg je uvakufio " ...tako da se ne mogu ni prodati ni pokloniti, niti na ma koji način preći u čije puno vlasništvo (mulk), nego da vječno ostane onako kako je (u vakufnami) propisano "sve dok Bog ne ostane jedini gospodar zemlje i svega što je na njoj; on je najbolji nasljednik". Osnivač Sarajeva, grada za kojeg u jednoj od njegovih vakufnama piše da je " ...ognjište ratova i cvijet među gradovima, grad gazija i boraca ... " nije ni slutio da će šeher, kome je udario temelje postati jedan od najljepših gradova na Balkanu, u čijoj izgradnji će učestvovati brojni visoki funkcioneri osmanske države, najčešće porijeklom iz Bosne, predstavnici feudalne klase, bogati trgovci i zanatlije ali i obični građani. Oni su podizanjem raznih objekata vjerskog, društvenog, ekonomskog, kulturnog karaktera, uticali da Sarajevo, posebno tokom XVI stoljeća, kada nastaju i najznačajnija arhitektonska ostvarenja osmanskog doba, postane najveći i najznačajniji grad u Bosni.

Prvi objekat koji je sagrađen neposredno nakon propasti Bosanskog kraljevstva bio je mesdžid Mehmed-bega Minetovića, prvog bosanskog sandžak-bega (1463-1464). Mesdžid se nalazio na mjestu gdje je danas apoteka "Bosna". Okolo mesdžida formirala se Mahala Mehmed-bega Minetovića. Kasnije je mesdžid pretvoren u džamiju koja je izgorjela u požaru 1879. godine. U XV stoljeću nastale su i zadužbine bosanskog sandžak-bega Bali-bega Malkočevića (1475-1476) na Bistriku (mesdžid, banja, most), zatim Ajasbega, takođe bosanskog sandžak-bega (1470-1475. i 1476-1477) i to mesdžid koji se nalazio na mjestu gdje je danas hotel "Central", okolo kojeg je nastala istoimena mahala, zatim mekteb i hamam. Tu u blizini bio je i Džemat Dubrovčana - Kolonija dubrovačkih trgovaca, u onom dijelu grada koji će se kasnije nazvati Latinluk ili Frenkluk mahala po stanovnicima koji su u njoj stanovali, a koja se prostirala nizvodno od Latinske ćuprije. Dvije džamije u Sarajevu, podigao je i čuveni Jahja-paša jedan od onih funkcionera Osmanskog carstva koji se istakao među "najvrsnijim ratnicima i

najpobožnijim osnivačima zadužbina" u vrijeme Bajazida II. Jednu, visoko u Komatinu ispod Trebevića i drugu na brijegu, kasnije nazvanim Ćurčića brijeg po čuvenoj sarajevskoj porodici koji su tu u blizini stanovali. Jedan iz te porodice, čuveni Salih-aga, poslije požara 1679. godine obnovio je Jahja-pašinu džamiju, po čemu je od tada poznatija pod imenom Ćurčića džamija.

Urbanom razvitku Sarajeva s kraja XV i početkom XVI stoljeća znatno je doprinio i bosanski sandžak-beg Skender paša. Na lijevoj obali Miljacke sagradio je tekiju nakšibendijskog reda, do nje imaret i musafirhanu,do kojih je doveo vodu sa Soukbunara, te nekoliko česmi. Na drugoj obali Miljacke napravio je veliki dvor za sebe, do njega karavansaraj sa jedanaest dućana u prizemlju i sve te zadužbine povezao mostom preko Miljacke. Izgradio je i jedan mesdžid iznad Kovača, okolo kojeg je nastala jedna od sarajevskih mahala, a preko Vratnika je preveo jedan rukavac Mošćanice, koji je išao sve do Baščaršije. U blizini Skenderpašinih zadužbina, njegov sin Mustafa paša podigao je prvu potkupolnu džamiju 1517. godine i za njeno održavanje ostavio veliki posjed zvani Vesela Straža u blizini grada Akhisara (Prusca). Mustafa-pašina džamija poznatija kao Skenderija, porušenaje 1936. godine, a 1960. i njena munara.

Ubrzo poslije izgradnje Skenderije, sagrađene su u Sarajevu još dvije potkupolne džamije i to Muslihudina Čekrekčije 1526. godine i džamija Havadže Duraka poznatija kao Baščaršijska džamija 1528. godine.

Tokom XV i XVI stoljeća u Sarajevu je sagrađeno preko 100 džamija. Pored njihove osnovne uloge kao sakralnih i kulturno-prosvjetnih objekata, džamije su predstavljale i centre mahala koje su nosile imena osnivača džamije. Bili su to visoki funkcioneri osmanske vlasti, bogati trgovci i zanatlije, kao i drugi građani Sarajeva. Većina tih ljudi, pa i visokih funkcionera bili su porijeklom iz Bosne, a neki su bili i u rodbinskim vezama sa carskom kućom. Kao i ostali objekti islamske arhitekture, džamije su građene kao zadužbine pojedinaca. Ustanovljavanjem vakufa omogućena je ne samo izgradnja džamije, nego i njeno funkcionisanje. Inače vakufi su odigrali veoma značajnu ulogu u razvitku Sarajeva. Vakufska sredstva koja su ulagana u izgradnju grada bila su impozantna. "Institucija vakufa nastala je na bazi islamskih propisa, što pokazuje koliko je islam duboko prožeo čitav društveno-ekonomski život i koliko je uticao na razvitak gradova i arhitekture u njima ". Vakufname, svečane povelje pojedinaca, kojima se ustanovljava vakuf, sadrže niz značajnih podataka za izučavanje naše prošlosti. Pored njihove historijske vrijednosti, one predstavljaju i svojevrsne literarne tekstove.

Najznačajniji period u urbanom razvitku Sarajeva u osmansko doba je XVI stoljeće i to se smatra zlatnim dobom ovoga grada, što pokazuju i sačuvani dokumenti kao i spomenici materijalne kulture te svjedočenja putopisaca. Broj mahala koji je najbolji pokazatelj urbane razvijenosti jednog grada islamsko-orijentalnog tipa pokazuje da je baš u to vrijeme grad doživio kulminaciju u urbanom razvitku u osmansko doba. Krajem XV stoljeća grad je imao tri mahale, Džemat kršćana i Džemat Dubrovčana a krajem XVI stoljeća 91 muslimansku mahalu, dvije kršćanske i Džemat Jevreja.

Šesnaesto stoljeće jeste zlatno doba u povijesti Sarajeva ponajprije zahvaljujući pojavi Gazi Husrev-bega, neosporno najznačajnijeg bosanskog namjesnika, koji je podizanjem mnogobrojnih zadužbina, Sarajevo napravio velikim gradom - šeherom, poznatim širom Evrope i prostranog Osmanskog carstva. Godine 1530. Gazi Husrev-beg podiže džamiju " ..izvanredne ljepote, visoku, prekrasnu koju je uzvišeni Allah pretvorio u svetu kuću i učinio svetištem za svoje robove", koju projektuje glavni carigradski arhitekt Perzijanac Adžem Esir Ali. Begova džamija predstavlja najmonumentalniji objekat islamske arhitekture ne samo u Sarajevu, nego i u cijeloj Bosni i Hercegovini. Nasuprot džamije sagrađena je medresa Kuršumlija i uz nju biblioteka. Građena po uzoru na carigradske, medresa je, vjerovatno, djelo čuvenog graditelja tog doba Mimar Sinana. U Gazi Husrev-

begovoj vakufnami propisano je koji će se predmeti predavati u medresi kao i "..ostalo što bude iziskivao običaj i mjesto", što ukazuje da je vakif predvidio da se predaju i predmeti koje traži duh vremena i prilike.

U blizini medrese Gazi Husrev-beg je podigao i Hanikah -poseban tip medrese gdje se izučava mistična filozofija. Hanikah je pripadao redu halvetija, čiji sljedbenik je bio i sam Husrev-beg. Iz sredstava ovog velikog vakifa sagrađen je i hamam, do danas jedini sačuvan, od sedam koliko ih je nekada bilo u Sarajevu, zatim bezistan - građevina impozantnog izgleda, te pored njega Tašlihan. Pri gradnji ova dva objekta pored domaćih majstora učestvovali su i dubrovački, na zahtjev građana Sarajeva. Gazi Husrev-beg je podigao i niz humanitarnih ustanova, imaret i musafirhanu u prvom redu, zatim više privrednih objekata od kojih samo u sarajevskoj čaršiji preko 200 dućana. Iz sredstava njegovog vakufa podignuta je i sahat-kula pored Begove džamije, čuveni Morića han, prva bolnica u Sarajevu, te niz drugih objekata.

Za svoju zadužbinu Gazi Husrev-beg je ostavio ogromna dobra na teritoriji današnje Grčke, čitava sela i zemljišta u okolini Sereza, zatim širom Bosne, u okolini Sarajeva, Jajca, Ostrovice, Ključa, Tešnja... U gotovini je uvakufio ogromne sume u zlatu i srebru. Gazi, Husrev-beg ie stanovao u Čurčića mahali, u kući odakle se pružao živopisan pogled na njegove zadužbine. Bio je oženjen ženom po imenu Šahdidar, oslobođenom robinjom njegove sestre Neslišah, koja je takođe u Sarajevu podigla jednu džamiju. Gazi Husrev-beg je ukopan u haremu njegove džamije, pored koga je i turbe njegovog oslobođenog roba i prvog mutevelije njegovog vakufa Murat-bega Tardića. Iznad vrata na njegovom turbetu uklesan je tarih na kome piše: "Neka svaki dan milost Božija i blagoslov na njeg pada". Okolo njegovih zadužbina nastala je posebna Husrevbegova mahala, koja nikada nije imala veliki broj kuća s obzirom da se nalazi u čaršiji u kojoj su uglavnom privredni objekti.

U vrijeme kada je Gazi Husrev-beg podizao svoje zadužbine, tačnije 1531. godine u srednjovjekovnom selu Bjelave podigao je i neki Nebrdilo Hadži Alija džamiju, te se od tada Mahala Bjelave službeno nazivala njegovim imenom, ali se u narodu i dalje sačuvao stari naziv Bjelave.

Pored Begove, Skenderije, Čekrčijine, Baščaršijske ..., tokom XVI stoljeća nastale su i džamije Ferhadija, Ali-pašina, Careva. Zadužbina bosanskog sandžak-bega Ferhad-bega Vukovića-Desisalića, sagrađena 1561. godine jedna je od rijetkih sarajevskih džamija u kojoj se sačuvala zidna dekoracija iz XVI stoljeća. Ferhad-beg je porijeklom iz poznate sarajevske porodice Vuković Desisalić, čiji su članovi bili ugledne ličnosti u društvenom i privrednom životu grada.

Dok su primorski majstori gradili u Sarajevu Ferhad-begovu džamiju, u isto vrijeme majstor Todor je slikao ikonu za njegovog brata Ivana. Uz džamiju je Ferhad-beg podigao i mekteb, imaret i česmu. Danas se sačuvala samo džamija i okolo nje manje greblje u kome su sahranjivani predstavnici janjičarskog odžaka, čije se sjedište nalazilo u blizini ove džamije, na mjestu gdje je danas Katedrala. Okolo džamije nastala je istoimena mahala po čemu se i danas jedna od glavnih saobraćajnica u njoj naziva Ferhadija.

Ali pašina džamija, zadužbina velikog vezira, budimskog beglerbega, bosanskog sandžak-bega, sagrađena je 1561. godine, u vrijeme kad je osmanska građevinska djelatnost bila u punom procvatu. Mnogi historičari umjetnosti s pravom je ubrajaju među najljepše kupolaste džamije na našim prostorima. Zidana od kamenih klesanih kvadera, presvedena jednom kupolom, sa munarom veoma lijepo ukrašenom stalaktitima, ova džamija djeluje veoma skladno. Tehnika zidanja, debljina zidova te kamene sofe ukazuju i na prisustvo primorskih majstora u njenom građenju.

Careva je podignuta 1566. godine po nalogu sultana Sulejmana na mjestu prve sarajevske džamije koju je još 1457. godine podigao Isa-beg. Današnje zdanje džamije pripada standardnom tipu jednoprostorne kupolne džamije sa trijemom. Veoma vitka i visoka munara od 47 metara ubraja se medu najljepše u Bosni i Hercegovini, a lijepo izrađeni mihrab i minber, te slikarski motivi nastali još u XVI stoljeću upotpunjuju enterijer ove džamije.

Osim kupolnih, ima još nekoliko džamija koje se svojom arhitekturom odvajaju od manjih mahalskih džamija: Magribija, Hadžijska, Bijela džamija na Vratniku, Jahja-pašina džamija na Čurčića brijegu. Prema tradiciji jedna od najstarijih sarajevskih džamija je Magribija, čije prvo zdanje je izgorjelo u požaru 1459. godine. Prema toj predaji, njen osnivač šejh Magribija, došao je u ove krajeve zajedno sa Isa-begom Ishakovićem i u to vrijeme podigao svoju džamiju. Karakteristika ove građevine je njena bačvasta tavanica koju ne nalazimo u drugim džamijama kod nas. Džamija Gazi Husrev-begovog intendanta Vekil-harač Mustafe, poznatija kao Hadžijska sagrađena je izmedu 1540. i 1561. godine. Iznad nje se nalazi jedan od najljepših dijelova starog Sarajeva Alifakovac, sa strmim sokacima, u kojima su kuće nanizane tako da svaka ima lijep vidik i prostranim grobljem sa prepoznatljivim turbetima i snježnobijelim nišanima. Tu su tokom pet stoljeća kopani sarajevske kadije, muderisi, muftije, esnaflije, age serdengečdije, te druge ugledne Sarajlije, a poznato je i kao Musafirsko groblje, jer su u njemu kopani ljudi iz drugih krajeva, koje je smrt zatekla u Sarajevu. Natpisi na nišanima predstavljaju pravi arhiv u kamenu, a dosta natpisa spjevali su i čuveni sarajevski pjesnici, Mejlija, Fadil-paša Šerifović, Abdi, Enveri i drugi. Ljepotu cijelog ovog ambijenta upotpunjuje i jedna lijepa stara česma, koju je podigao sarajevski kadija Ahmed ef. Jahjapašić za dušu svog rano preminulog sina. Među najljepše džamije na Vratniku po svojoj arhitekturi spada džamija Divan-katiba Hajdara, poznatija kao Bijela džamija. Sagradio je između 1536. i 1545. godine Gazi Husrev-begov sekretar (divan katib) hadži Hajdar. Pored vitke munare, na ovoj džamiji se ističu i vanjske sofe koje su na sprat. Međutim najbrojnije su one džamije sa drvenom munarom, koje su ostale u sjenci monumentalnih zdanja. Ali i ove džamije su takođe značajne, bez obzira što u arhitektonskom pogledu nisu zapažene. Kao centri mahala one su imale značajnu funkciju i "izvanredno se uklapaju u ambijent mahale". Jedna od ljepših sarajevskih džamija, za čiju munaru Kemura kaže "da je bila tako lijepa i majstorski napravljena, da joj u Sarajevu nije bilo slične", bila je džamija Hadži Alije Bakrbabe poznatija kao džamija na Atmejdanu. Inače na prostoru Atmejdana nekada se nalazila i biblioteka, medresa, česme, hipodrom, a danas od tih objekata nije sačuvan nijedan.

Početkom XVI stoljeća sagrađena je Stara pravoslavna crkva na Varoši, u Latinluku je postojala katolička, a krajem istog stoljeća nastala je i prva sinagoga - II Kal Grandi, u kompleksu zvanom Sijavuš -pašina daira sve na stotinjak metara udaljene od najznačajnijih sarajevskih džamija.

Poseban značaj u razvitku Sarajeva, kao i drugih gradova u našim krajevima imali su vakufi. Brojni legatori, predstavnici feudalne klase, zanatskih i trgovačkih cehova ulagali su svoja sredstva u izgradnju grada. Podizane su džamije, bezistani, hanovi, karavansaraji, mostovi, škole i drugi objekti. Sredstva koja su ulagana u izgradnju Sarajeva tokom XVI stoljeća bila su impozantna.

Uz džamije su se gradili mektebi u sklopu jednog vakufa. Srednje, više i visoko obrazovanje sticalo se u medresama kojih je bilo više u Sarajevu. Po svome renomeu, kao i po arhitekturi najpoznatija je Gazi Husrev-begova. I pored toga što svojim dimenzijama ne predstavlja veliku građevinu, djeluje monumentalno. Nad glavnim ulazom u medresu nalazi se kamena ploča na kojoj je uklesan natpis veoma lijepo urađen, oivičen cvjetovima i arabeskama:

"Ovu građevinu podiže za one koji traže nauku A za ljubav Boga koji uslišava molbe, Gazi Husrev-beg, zapovjednik boraca za vjeru, (On je) izvor dobročinstva, ponos pravednih Fejzur -rob joj reče hronostih: Stjecište dobrih, dom savršenih ljudi".

Učenici koji su pohađali medresu imali su besplatno stanovanje i hranu. Po svome renomeu i profesorima koji su u njoj predavali ova medresa je bila najpoznatija na zapadu Balkanskog poluostrva. U XVI stoljeću pored Husrev-begove podignute su još četiri medrese: Firuz-begova, Mehmed-bega Isabegovića, Gazi Husrev-begov Hanikah, te Kemal-begova medresa.Pored redovnih škola, islamsko obrazovanje sticalo se i na javnim predavanjima, koja su se održavala pored džamija i u tekijama. U XV i XVI stoljeću postojale su slijedeće tekije: Isabegova, Skender-pašina, Tekija Gaziler (boraca za vjeru), Turna derviša, Džandžu gaza i derviša Hadži-dede. To su bile mahom skromne građevine koje su se sastojale od jedne prostorije za zajedničke obrede (simhana), zatim prostorije za derviše, musafirhane, stana za šejha i dvorišta. Uz džamije, medrese, tekije i mektebe nastajale su biblioteke, od kojih je svakako najznačajnija Gazi Husrev-begova osnovana 1537. godine, u sastavu istoimene medrese. Kasnije je prenesena u posebnu zgradu pored Careve džamije. Kao i druge ustanove prosvjetnog karaktera i biblioteke su izdržavane iz vakufskih sredstava. Podaci iz deftera i vakufnama pokazuju da su knjige bile čest predmet uvakufljavanja.

Pored sakralnih i prosvjetnih objekata u Sarajevu je tokom XV i XVI stoljeća sagrađen i veliki broj komunalnih i privrednih objekata. Među tim objektima dominiraju brojni mostovi čija je izgradnja bila uvjetovana razvojem komunikacija i raznih objekata na jednoj i drugoj obali rijeke, a to su ćuprija Isa-bega Ishakovića (Careva ćuprija), Skender -pašina, Latinska, Čobanija, Ćumurija, Šeher Ćehajina. Sarajevo je dobilo prvi vodovod još sredinom XV stoljeća, a znatno je proširen tokom XVI.

Grad je bio poznat i po velikom broju česama (krajem osmanske vladavine bilo ih je 156), šadrvana, sebilja, koji su pored toga što su grad opskrbljivali vodom, doprinosili i ljepšem izgledu grada. Česme su građene kao zadužbine pojedinaca. Narodna predaja kaže da je bolje sagraditi česmu nego džamiju. Zidane od kamena sa kamenim koritima, često sa uklesanim tarihom, sarajevske česme svojom ljepotom i ambijentom u kojem su podizane u sjenci visokih stabala, džamijskih zidova ili pak samostalno postavljene, skladno uklopljene u ambijent mahale opjevane su u mnogim pjesmama. Tako najpoznatiji sarajevski pjesnik s kraja XVI i početka XVII stoljeća Nerkesija pjeva o svome rodnom gradu:

"Tu se čovjeku čini da može dugo živjeti, jer na hiljadu mjesta po Sarajevu teku česme iz vrela neumrlosti. "

Poslije džamija najljepši i najmonumentalniji objekti islamske arhitekture su hamami. Svi su građeni od kamena, prekriveni sa kupolama a imali su veoma lijepu unutrašnju dekoraciju. Prvi je podigao Isa-beg Ishaković neposredno uz Carevu džamiju, a kratko vrijeme iza toga 1477. godine Firuz-beg je sagradio jedan hamam na Baščaršiji koji je odavno propao a na njega nas danas sjeća samo, jedan naziv male ulice Ćulhan. Pored ova dva postojali su još hamami Bali-bega na Bistriku, Mehmed-paše na Kovačima, Rustem-pašin hamam, i jedini koji se sačuvao do danas Gazi Husrev-begov. Nekada je imao dva odjeljenja: muško i žensko koja su bila iste veličine. Ispred tih odjeljenja nalazio se predprostor natkriven velikom kupolom, u kome se nalazio lijep vodoskok. Tu je bilo više manjih prostorija u kojima su se posjetioci pripremali za kupanje i odmarali poslije kupanja. Iz prednje prostorije ulazilo se u drugu u kojoj je bila nešto viša temperatura, a koja se zvala kalpaluk. Najveća prostorija bila je mejdan, prekrivena kupolom, iz koje se ulazilo u tri manje prostorije, predviđene za kupanje, takođe presvođene kupolama. U sobama za kupanje nalazila su se korita u koja je tekla topla i hladna voda iz zidova. Svjetlost u ove prostorije prodirala je kroz otvore na kupolama.

Iza sobe za kupanje, nalazio se rezervoar sa toplom vodom. Poslije kupanja ljudi su se odmarali i pili kahvu u ćošku koji se nalazio ispred prostorije zvane šadrvan.

Od korisnih i humanitarnih ustanova podizanih u Sarajevu najznačajnije su imareta i musafirhane. Iako male građevine, koje u arhitektonskom pogledu nisu predstavljale vrijedna ostvarenje, bile su veoma korisne jer su siromašnim, putnicima, đacima pružali besplatno prenoćište i hranu.

Sarajevo je bilo od onih gradova, čestih na Levantu, podijeljen na čaršiju trgovački dio i mirne mahale za stanovanje.

Stambeni dio grada razvijao se po okolnim padinama, idući od centra prema periferiji. Pri podizanju stambenih dijelova težilo se da se obezbjedi što više zelenila i svjetlosti. Kuće utonule u zelenilo bašči i prostranih avlija, u kojima se uzgajalo raznovrsno voće, povrće i cvijeće, činilo je ovaj grad jednim od najljepših u Bosni. U zapisima putnika namjernika za sarajevsko zelenilo se kaže da se "preliva preko zidova koje opasuju kuće, i na sokake". Uz česmu u avliji ili duž visokih zidova pružale su se ruže penjačice, između bijele kaldrme rasli su ježići koji su avliji davali izgled najljepšeg bosanskog ćilima. Nezaobilazni su u avlijama šimširi kao i raznovrsno cvijeće: šeboji, zambaci, bejturan, kasumpaše, šekaici, katmeri, pejgamberčići, hadžibeg, sabahčić i mnoge druge vrste cvijeća. U sarajevskim baščama i avlijama obavezan je i jorgovan a često i igde. Gdje god je bilo moguće kuće su građene na mjestima odakle se pružao bolji vidik i pokraj tekuće vode. Tamo gdje nije bilo tekuće vode, pristupalo se vještačkom navodnjavanju kao što je na primjer bilo prevođenje jednog rukavca Mošćanice preko Vratnika i Baščaršije. Ta voda tekla je kroz mnoge bašče i avlije stvarajući prijatan ugođaj. 0 brojnosti i ljepotama sarajevskih bašči pisali su mnogobrojni putopisci. Tako je prolazeći ovuda 1550. godine Katario Zeno zapisao da svaka kuća ima svoj vrt i čardak, a vrtovi su lijepi poput onih u Padovi. Dok jedan engleski putopisac kaže: "Ogroman broj stabala među kućama, od kojih su mnoge velike i lijepe, daju čitavom gradu izgled krasnog vrta i nije čudo što ga zovu Damaskom Sjevera".

Malo je gradova u svijetu koji u nazivima ulica, toponima imaju nazive zelenila, drveća, cvijeća: Behar, Cvijetna, Karanfil mahala, Pod trešnjom, Višnjik, Podhrastovi, Sedam šuma, Ispod oraha, Vinogradi, Lipe, Velika drveta, Babića bašča, Zlatareva bašča, Iza gaja ulica, Iza lipa ulica, Iza bašča ulica, Hrastovi, Nadlipe, Podgaj ...

Posebno su bili bogato uređeni enterijeri kuća. Tom prijatnom enterijeru nije ljepotu i ugodnost stvarao namještaj koga i nije bilo mnogo, nego raznovrsne tkanine i ćilimi, rezbareno drvo, te mnogobrojni predmeti od srebra i bakra izrađeni u dućanima sarajevskih kujundžija i kazandžija. U mnogobrojnim dokumentima i zabilješkama putopisaca, nalaze se podaci o opremi stanova, posebno bogatijih građana. Spominje se zlatno i srebreno posuđe, svileni dušeci, srmali jorgani, jastuci od brokata i atlasa, stolovi od ebanovine, velika ogledala.

Što se tiče čaršije ona je bila izgrađena do kraja XVI stoljeća. Formirana sredinom XV stoljeća veoma se brzo razvijala i svoj najveći uspon dostigla je u drugoj polovini XVI stoljeća. U toj čaršiji egzistiralo je 80 raznih vrsta zanata, organizovanih u jake cehovske organizacije - esnafe. Ti zanati bili su i topografski organizovani po vrstama zanata, odnosno esnafa, tako da su u jednoj ulici bili dućani samo jednog ili više srodnih zanata. Kazandžiluk, Kujundžiluk, Kazazi, Halači, Mudželiti, Kazazi, Kovači, Kundurdžiluk, Sarači, Bazerdžani, Aščiluk... sve skupa 45 takvih ulica činilo je Sarajevsku čaršiju. Nadaleko čuveni proizvodi sarajevskih zanatlija zadovoljavali su potrebe ne samo Sarajlija, nego su se izvozili i u druge krajeve.

Na području sarajevske čaršije izgrađen je čitav niz trgovačkih objekata. Najznačajniji

među njima su bezistani, zatim hanovi i karavansaraji, te mnogobrojni dućani, magaze i daire. Bezistani su građeni samo po većim mjestima. Činjenica da su u Sarajevu podignuta tri bezistana govori kakav je to bio značajan trgovački centar. Od tri sarajevska bezistana dva su se sačuvala do danas i služe kao trgovački objekti. Gazi Husrevbegov, impozantna građevina uz koju je sagrađen i Tašlihan. Ova dva objekta bila su povezana tako da su trgovci iz bezistana mogli direktno kontaktirati sa mletačkim i dubrovačkim trgovcima koji su odsjedali u Tašlihanu. Pri gradnji bezistana i Tašlihana pored domaćih majstora učestvovali su i dubrovački.

Drugi bezistan iz XVI stoljeća je Brusa bezistan, zadužbina velikog vezira i zeta sultana Sulejmana Veličanstvenog. Prema svjedočenju Bernarda Navadera, Rustem-pašinog savremenika on je rođen u Sarajevu. Ovaj bezistan dobio je ime po svili iz Bruse koja se u njemu najviše prodavala. Sagrađen od kamena i prekriven sa dvije male i šest velikih kupola, toje tipičan trgovački objekat kakvi se grade u XVI stoljeću širom Osmanskog carstva. Ima ulaze na sve četiri strane a otvori za svjetlo se nalaze visoko na zidovima. Nekada je Brusa bezistan imao i dva trezora u kojima su se čuvali esnafski defteri, sidžili i razne dragocjenosti.

Trgovački karavani, natovareni raznovrsnom robom i sa istoka i sa zapada pristizali su u sarajevske hanove i karavansaraje. Najznačajniji među njima su Kolobara, Tašlihan i Morića han. Zadužbina Isa-bega Ishakovića, Kolobara bio je veliki han sa četrdeset soba, a mogao je primiti 400 putnika i 35 konja. Poznati kameni han Tašlihan sagrađen je sredstvima Gazi Husrev-begovog vakufa; opasan nizom dućana, dok su na spratu bile uređene sobe za noćenje. Česti gosti ovoga hana bili su dubrovački trgovci. U njegovom dvorištu bio je veoma lijep sebilj sa više česmi, pored kojeg je na stubovima podignuta mala džamija. Sve je to nestalo u požaru 8. 8. 1879. godine. Bogatom Gazi Husrev-begovom vakufu pripadao je i Morića han, koji je najvjerovatnije sagrađen krajem XVI stoljeća. Ime mu datira od prve polovine XIX stoljeća po tadašnjem zakupniku Mustafa-agi Moriću i njegovom sinu Ibrahimu. Jedan je od rijetkih hanova koji je sačuvan do danas - restauriran je i služi kao poslovni i ugostiteljski objekat.

Poseban impuls međunarodnoj trgovini davali su Dubrovčani. Oni su stanovali u kvartu Latinluku ili kako se u službenim dokumentima nazivao Frankluk mahala - Franačka čaršija. U Sarajevu je od 80-tih godina XVI stoljeća poslovala i moćna kolonija Mlečana i Firentinaca, trgovaca i poslovnih agenata velikih trgovačkih kuća, koji su preko Dubrovnika i dolinom Neretve, a od otvaranja splitske skele i preko Splita, napravili veliki promet u poslovima na Balkanu.

Značajnog udjela u trgovačkim poslovima imali su i Jevreji koji su se u Sarajevo doselili sredinom XVI stoljeća. Prognani sa Pirinejskog poluostrva 1492. godine, naselili su se i u Osmanskom carstvu. Njihova uloga bila je posebno značajna u spoljnjoj trgovini. Zbog toga što su bili povezani sa drugim jevrejskim naseobinama i pojedincima kako širom Osmanskog carstva tako i izvan njega.

Sarajevo je uglavnom naseljavalo domaće autohtono stanovništvo, koje je, posebno tokom XVI stoljeća prihvatalo islam. Bilo je i stranaca ali u manjem broju. Podaci iz osmanskih izvora, posebno deftera, pokazuju da je proces prihvatanja islama u Sarajevu i njegovoj okolini tekao postepeno. Taj proces bio je najintenzivniji u XVI stoljeću, a početkom XVII stoljeća stanovništvo Sarajeva bilo je gotovo u potpunosti muslimansko. Masovnost prihvatanja islama, podaci iz izvora, svjedočenja stranih putopisaca, tolerantan odnos osmanske države prema pripadnicima monoteističkih religija, porodice u kojima jedan ili više članova prihvataju islam dok drugi ostaju u svojoj vjeri, sačuvan vlastiti jezik, jesu činjenice koje govore o procesu tog preobražaja. U skladu sa islamskim principima sadržanim u Kur'anu časnom "Vama vaša a nama naša vjera" i "U vjeri ne

smije biti prisiljavanja" u Bosni se prihvata nova vjera islam.

Cijelo XVI stoljeće bilo je doba općeg prosperiteta Sarajeva. To j e doba njegovog kulturnog procvata, doba u kome su njegovi stanovnici, prihvatanjem islama, prihvatili i tekovine islamske kulture, prilagođavajući je ovim prostorima. Zahvaljujući brojnosti kulturno prosvjetnih ustanova tokom XV i XVI stoljeća u Sarajevu je bilo dosta obrazovanih i uglednih ljudi, koji su svojim naučnim doprinosom utjecali da Sarajevo bude vodeći kulturni centar Bosanskog sandžaka. Mnogi su se školovali i van granica Bosne. Djela naših stvaralaca, posebno onih koji su pisali na arapskom, turskom i perzijskom nalaze se po mnogim bibliotekama u Istanbulu, Parizu, Beču, Budimpešti. Među istaknutijim pjesnicima koji su rodom iz Sarajeva ili su stvarali u Sarajevu u ovom vremenu bili su Mustafa-paša Skenderpašić - Suni, Mehmed Ulamapašić Gajreti, Muhamed Karamusić Nihadi, Muhamed Nerkesi, Sani Salih Bošnjak Potur, Hafiz Ahmed Jazidžizade, Tifli Čelebi. Kao filolog najpoznatiji u Sarajevu bio je Muhamed Musić Allamek. Među rijetkim piscima umjetničke proze koji su pisali na arapskom jeziku treba spomenuti još i Ahmeda Šemsudina Sarajliju. Jedna od najljepših pjesama napisanih o Sarajevu je pjesma Muhameda Nerkesija:

"Na moju dušu je djelovala tuga što se rastajem sa Sarajevom ljutu mi je ranu načinio rastanak sa sarajevskim prijateljima U njemu čovjek izgleda da poživjeti može dugo Na hiljadu mjesta u Sarajevu teku česme, vode života. U zimskim danima studen steže grad, ali se ipak ozbiljni starci i mladići sastaju u halvatima na razgovor Ali kad stigne doba proljeća i behara, U raj se pretvore bašče ružičnjaka sarajevskih... "

Da se Sarajevo najintenzivnije razvijalo tokom XVI stoljeća, pokazuje i podatak da je početkom XVII stoljeća bio izgrađen gotovo cijeli prostor koji je činio gradsku teritoriju sve do austrougarske okupacije. Jer, iako je Sarajevo i tokom XVII stoljeća veliki i napredan grad, o kome s oduševljenjem pišu mnogobrojni putopisci koji su ovuda prolazili, nema više one izgradnje kakva je bila tokom zlatnog perioda Sarajeva, kada je podignuto preko 100 džamija, šest tekija, sedam hamama, više medresa, biblioteka, mostova, hanova, karavansaraja... U XVII stoljeću u cijelom Osmanskom carstvu počinje se osjećati kriza, što se svakako odrazilo i na razvitak Sarajeva. Izgrađeno je svega nekoliko značajnih vjerskih i objekata kulturnog značaja. Vakufnama Hurema sina Balije iz 1602. godine sadrži podatke o izgradnji mekteba u Hadži zade Hadži Ahmedovoj mahali. On je uvakufio 86.400 akči, dvije kuće i jednu bašču za izdržavanje spomenutog mekteba u selu Donji Nešat (blizu Pala). Vakif je odredio da se svake godine zasadi po deset stabala u njegovoj bašči što je svakako urađeno jer na ovome mjestu danas postoji lijep gaj. Jedna ulica na tom prostoru iznad Hrida asocira na tu vakifovu odredbu i nosi naziv Iza gaja.

Česte promjene na položaju bosanskog beglerbega, kao i izbor tih lica koji su često i samovoljno uvodili neke namete, izazivalo je nezadovoljstvo stanovništva. Dolazilo je do pobuna pa i u Sarajevu je početkom XVII stoljeća izbila pobuna uslijed samovolje muselima Kurda.

Jedna od ličnosti koja se istakla medu uglednim ljudima u XVII stoljeću je Ibrahim ef. Bistrigija. Vrativši se iz Carigrada gdje se školovao i gdje je stupio u derviški red nakšibendija, sagradio je na Bistriku hanikah poseban tip medrese za izučavanje mistične filozofije. Od 1631. do 1664. godine bio je sarajevski muftija.

Urbanom razvitku Sarajeva doprinijela je i činjenica što je ovaj grad od svog osnivanja pa do 1553. godine, a onda od početka XVII stoljeća bio administrativni centar Bosanskog sandžaka, kasnije Pašaluka. Prema dokumentima sačuvanim u historijskom arhivu u Dubrovniku vidi se da već od 1607. godine bosanske paše borave u Sarajevu. U junu te godine dubrovački poklisar Jacobus de Lucaris, dobio je uputstvo svoje vlade da

sačeka dolazak novog bosanskog paše u Sarajevu, a od 1612. godine, pa kroz cijelo XVII stoljeće dubrovački poklisari išli su bosanskom paši u Sarajevo. "Devetog tekućeg, poslao je Paša svog kapidžibašu, sa mnogim drugim sa svoga dvora, da me dignu od kuće i povedu u njegovu palaču" pisao je Pietro di Giorgio, a onda su ga "uz izvanrednu pompu" odveli do palače na jednom od najljepših pašinih konja, svečano opremljenog. Kada je stigao do paše ovaj ga je "s čitavim svojim dvorom, gdje su bili svi velikaši (tutti gli grandi di Bosina et di Herzegouina), dočekao na nogama i posjeo pored sebe. "

Mnogobrojni izvještaji Dubrovčana, posebno oni iz XVII stoljeća gotovo su jedina svjedočanstva ceremonijala na dvoru bosanskih namjesnika. Poznato je da su Dubrovčani pri-likom dolaska svakog novog namjesnika u Sarajevo, išli da mu se poklone, noseći uobičajene darove. Snabdjeveni kredencijalnim pismom, raznim dokumentima koji su sačinjavali pri-vilegije tražio je audijenciju od pašinog ćehaje. Kada bi dobio odobrenje, ulazio bi u saraj, gdje je sjedio paša, okružen raznim velikodostojnicima, službenicima i izabranim građanima, poljubio ruku paši i predao mu poklone, koji su se uglavnom sastojali od svilenih tkanina, sukna, šećera, južnog voća, raznih poslastica, svijeća itd. Jedan od onih izvještaja koji pokazuju kakav je raskošan bio ceremonijal kod bosanskih namjesnika, je i pismo Marka Pucića, koje on piše svojoj vladi poslije prijema kod tadašnjeg bosanskog beglerbega Sejdi Ahmed-paše. Njegova uprava u Bosni upamćena je i po tome što je njegov dvor blistao u svom sjaju, a njegova vojska i pratnja mnoge je zapanjila svojom "veličinom i gizdavošću". Dvor mu je bio uređen kao sultanov, sa onim ceremonijalom svojstvenim samo najvišim funkcionerima.

"U srijedu ujutro", pisao je Marko Pucić,"... posla njegova ekselencija svoga kapidžilar ćehaju, da mi saopšti da se pripremim za poklonjenje, a približno poslije jednog časa uputi haračbašu sa osedlanim konjem, ukrašenim bogatom opremom, i sa četrnaest čauša da me otprate od kuće do saraja u kome je boravio. Proveli su me kroz veliki špalir poređanih sejmena i saridžija, naoružanih arkebuzima sa fitiljima koje su držali u rukama. Na početku ovog špalira dočekala su me dva alaj-čauša, divno obučena, sa perjanicama na glavi i s posrebrenim štapovima u rukama. Pošto su mi se poklonili jedan od njih krenu ispred mene. Tako su me dopratili do dvorišta saraja Njegove ekselencije, a odatle do sobe, gdje mi je pripremljena audijencija, i koju sam zatekao punu agalara..." I nekoliko putopisaca koji su prolazili kroz Sarajevo tokom XVII stoljeća zapazili su da je pašin saraj lijepa i raskošna građevina.

Godine 1626. kroz Sarajevo je prošao Splićanin Atanasije Grgičević, i o tom putovanju poslao svoj izvještaj njemačkom caru. Za Sarajevo kaže daje to velika varoš, kroz koji teče jedna rijeka preko koje ima više lijepih kamenih mostova. Ima više česmi, mlinova, 115 džamija. Prema ovom putopiscu Sarajevo je tada imalo 15.000 kuća, među kojima 12.000 trgovačkih i zanatskih dućana. Katoličkih kuća bilo je četrdeset. Te godine kapelan katoličke župe u Sarajevu bio je fra Franjo Budimirović. Atanasije Grgičević dalje piše da u gradu ima jedna velika kuća za Jevreje opasana velikim zidom. Sarajevski rabin godine 1634. bio je Samuel Baruh. Iz te godine sačuvan je najljepši opis sarajevske čaršije koji je dao vitez Henrik Blunt: "Na glavnom trgu i u pedeset ulica nakraj trga ima, valjda, šest ili sedam stotina dućana i zanatske radnje grupisane su strogo po cehovima - oni ih zovu esnafi baš kao i u Zapadnoj Evropi i kao što je donedavno bilo i u engleskim velikim gradovima. U kožarskoj ulici koju zovu "Sarači" možeš vidjeti divne robe iz raznobojne kože i prekrasne konjske opreme, da je se nagledati ne možeš . Nedaleko su trgovine svakovrsnog krzna od šumskih zvijeri. Među njima ima tako krasnog, da bi londonske žene dale ne malo godina života za jedan ogrtač iz njega. U jednoj podugoj ulici vidio sam dućane, prepune zlatnog nakita, ljepote kao u haremskih ljepotica iz arapskih i indijskih bajki, a iz srebra izrađeni ukrasni predmeti svojom ornamentikom, punom fantastičnih šara, ne zaostaju nimalo za venecijanskim radovima ove vrste.

Naročito su me opčarali srebrom i zlatom vezene bezbrojne lule i lijepi išarani čibuci,

ponekad dugi tri jarda. Kad uđeš u kafanu i ogledaš se za mjesto gdje ćeš sjesti, valja ti dobro paziti da ne zapneš za čibuke koje pušači, sjedeći na oniskim jastucima, ispruže do nasred kafane. Ako nogom staneš na čibuk, ili ga samo dirneš, može te skupo stati, jer kvariš ćeif Sarajlije. I koliko god je na čaršiji graja, u kafani je tišina. Lijepo čuješ kako krklja tekućina u nargilama i kako vri kahva na žeravici. Kad uniđe novi gost, najprije pogleda i potraži mjesto gdje će sjesti, pa kad sjedne, onda se ogleda desno i lijevo i pravo po gostima, koji od ranije sjede u kafani, pa onda, pošutjevši još minutu ili dvije, izrekne pozdrav. Zatim opet šutnja kao u katoličkih trapista.

U trgovinama tekstilom vidlo sam dobre engleske čohe i skupocjene i španske i venecijanske kadife. Tkanine za laganu žensku odjeću, kao paučina tanku svilu s prekrasnim mustrama dobavljenu iz Male Azije. Nešto podalje vidimo kako žene oblače na noge čizme od crvene ili kao limun žute kože. "

Godine 1628. u Bosnu je za beglerbega došao Abaza Mehmedpaša. Period njegove vladavine u Bosni, ostao je zapamćen kao doba stalnih nemira. U jednoj turskoj kronici zabilježeno je da se Abaza-paša bio okomio na bogatog sarajevskog trgovca Hadži Sinanuddina Jusufa, oca Mustafapaše silahdara sultana Murata IV (1623-1640), osnivača poznate Hadži-Sinanove tekije u Sagrdžijama, koja je ujedno jedini značajniji objekat podignut u Sarajevu u XVII stoljeću. Mustafa-paša je tekiju podigao na ime svoga oca Hadži Sinana u nekadašnjoj Sarač Alijinoj mahali izmedu 1638. kija ima više prostorija, što odgovara prirodi zikra i života pripadnika reda kaderija: simhana, stan za šejha, musafrhana, mejdan odaja koju dijeli jedan hodnik od kahve odžaka. U svome ljetopisu poznati kroničar Sarajeva Mula Mustafa Bašeskija spominje da je u Hadži Sinanovoj tekiji bila i ludnica. Iako je više puta stradala u požarima, tekija je do danas sačuvala svoj prvobitni izgled. Posebnu vrijednost u tekiji predstavljaju kaligrafski natpisi na zidovima ulaznog i dvorišnog dijela tekije. Preko stotinu očuvanih kaligrafskih natpisa po likovnoj vrijednosti spadaju medu najvrjednija umjetnička ostvarenja ove vrste kod nas. Pored redovnih derviških obreda u tekiji se izučavao tesawuf, čitala se i izučavala djela na perzijskom, turskom i arapskom jeziku. Šejhovi i derviši Hadži Sinanove tekije i sami su bili pjesnici, među kojima je najpoznatiji Šejh Hasan Kaimija. Rođen je u Sarajevu u prvoj polovici XVII stoljeća gdje se školovao. Kasnije odlazi u Sofiju gdje je pred Šejhom Muslihuddinom iz Užica stekao više obrazovanje. Njegovo glavno djelo je Divan, ali on " ...pripada više žanru tekijske poezije jer su mu pjesme tesavufske ode Bogu i kadirljskom osnivaču Abdulkadiru Gejlaniju." I sam je osnivač jedne tekije u Sarajevu koja je pripadala redu Halvetija. Nalazila se na desnoj obali Miljacke, niže mosta Ćumurija. Izgorjela je 1697. godine i na njenom mjestu je podignuta nova koja je pripadala redu nakšibendija.

Godine 1640. u Sarajevu se desio zemljotres i tom prilikom srušila se je munara Komatinove džamije. Iste godine kroz Sarajevo je prošao Pavle iz Rovinja. Iz njegovih zabilježaka se vidi da je Sarajevo stjecište trgovaca, puno robe koja ide iz Mletaka u Carigrad. "Razgledali smo jevrejsku čaršiju, gdje ima mnogo dućana, kao što su na pijaci Sv. Marka, ali nema onako fine robe. Pokazaše mi carinarnicu, koja je nalik na manastirsko dvorište, puno denjkova robe. Razgledasmo kovačku i kujundžijsku uličicu, sve lijepo uređene... Pokazaše mi begovu palaču. U njoj bilo velikih ogledala. Vidjeh njegov kabinet sa lijepim pisaćim stolom, malim stocem od abanosa. Prođosmo kroz sudijinu palaču, ali se zbog mnogog svijeta ne popesmo uz stepenice. Bacismo letimičan pogled, te vidjeh da je lijepa palača. "

Godine 1644. u sarajevskoj čaršiji je izbio veliki požar i tom prilikom izgorjela je pravoslavna crkva. Između 1639. i 1645. sarajevski župnik bio je fra Matija Benlić.

Dvadesetogodišnja borba oko Krita (Kandije), u stvari je završetak vjekovnog napora Osmanlija da istočno Sredozemlje učine svojim jedinstvenim posjedom. Kada je 1645.

godine izbio Kandijski rat, njegove posljedice osjećale su se i u Sarajevu. Ne samo glad, nego i kuga koja je harala u Sarajevu 1647. godine, dovodili su stanovnike Sarajeva u veoma težak položaj. "Umire se od gladi, nema mesa ni povrća..." pisao je 1655. godine jedan mletački povjerenik iz Sarajeva.

Godine 1656. u Sarajevu je ponovo izbio požar, i tom prilikom stradala je cijela čaršija na desnoj obali Miljacke. Izgorjela je i Varoš sa Starom pravoslavnom crkvom kao i Latinluk sa katoličkom kapelom. Dvije godine iza toga pravoslavna opština je tražila da dobije ferman da obnovi crkvu i tom prilikom za njenu obnovu utrošeno je 64. 500 akči. Sarajevsku parohiju u to vrijeme opsluživao je jedan proto sa dva sveštenika.

Iste te 1656. godine u Sarajevo je stigao dubrovački poklisar Božo Prokulo na poklonjenje novom bosanskom paši Sulejman-paši i zapisao da je sarajevska čaršija "... velika, bogata, u središtu one trgovačke mreže koja je bila razapeta između Ankone, Mletaka, Budima i cijelog Prednjeg istoka, ona je već raspolagala snažnim i vidljivim slojem trgovaca koji su mogli i htjeli da ispolje svoju posebnu volju. "

Dvije godine kasnije, 1658. kroz Sarajevo su prošla dva francuska putopisca i ostavili veoma zanimljive opise Sarajeva iz tog vremena: Poullet I Quiclet.

"Ovaj grad Sarajevo je prijestolnica jednog od najvažnijih pašaluka"; piše Poullet, "On je prilično velik, mnogo duži, nego li širi, pa je udubljen prema sjeveru između dvije planine. On ima mnoštvo džamija s olovnim krovom, koji se svršava s turbetom. Svaka ima svoju česmu s poviše pisaka, na kojoj se peru oni koji se nijesu umili kod kuće ili koje je poziv na molitvu zatekao na ulici... Imaju obično dva stana: njihov i njihovih žena, a u svakom stanu ima nekoliko soba opredijeljenih za noć i za dan ". On dalje opisuje detaljno unutrašnjost kuća, način odijevanja stanovnika, bosanskog pašu "...koji svakog popodneva izlaziše u pratnji od petnaest do šesnaest stotina konjanika, isto tako lijepih ljudi, kao i ćilih konja. Gotovo u svih konja grudi, uzde i sapi bijahu nakićeni srebrenim ili pozlaćenim pločama... " Iste godine o Sarajevu piše Quiclet: "Ima tu (u Sarajevu), sto i jedna džamija ili mesdžid, a sedam njih pokriveno je olovom; rijeka koja ondje protiče zove se Miljacka i ne nosi lađa. Ima vrlo lijepih šetališta i kamenih i drvenih, dosta lijepih i dobro načinjenih mostova, te 169 lijepih česama. Grad je pun vrtova, te je malo kuća bez posebnog vrta, a svi su puni voćaka, osobito jabuka; ali sve su kasnorodne radi velike zime i snijega, koji dugo traju, obično čitavu zimu. Grad je ukrašen sa tri ili četiri hamama ili javna kupatila za oba spola, ali u razne satove, a osobito u četvrtak i petak, na koji dan žene idu onamo kao na procesiju; a idu po cijelom gradu zastrte kao da su maskirane, bijelim velom ... Vidjeli smo i tekije i manastire, neke vrste njihovih monaha, koji u petak igrahu i moljahu Boga svojim jezikom, a jedan se po zvuku malih muklih bubnjeva okretao, koji ga je kako velebodrio. I okretali bi se a da ne padnu, po deset hiljada puta... Veliki trg ili čaršija je čudo. U nedjelju koja je u Turskoj pazarni dan, naći je tamo neizmjerno naroda i svake vrste robe na prodaju. Ima i vrlo lijepih tržnica, zatvorenih, koje se noću zatvaraju kao zemaljske palače; zovu ih bezistani. Tu se prodaje sukno (draps), vosak, platno, koža, lijepo krzno i postave, svila i druga roba koja dolazi iz Mletaka, i druga roba i radovi iz zemlje. "

Godine 1660. kroz Sarajevo je prošao čuveni putopisac Evlija Čelebija i ostavio dragocjene zapise o ovom gradu: "Na zemlji ima mnogo gradova po imenu Saraj: AK Saraj, Tabe-saraj između Perzije, Đurđistana i Degestana, Šehir saraj na obali rijeke Erdelja, kad se prođe polje Hajhat, sada u zemlji Moskoviji, Vize-saraj u Rumeliji i drugi. Ali ovaj bosanski kameni šeher Sarajevo je od svih ovih napredniji, ljepši i življi. U donjem i gornjem dijelu šehera teku bezgranične i bezbrojne žive vode, a sa svih strana ukrašen je mnogobrojnim baščama, koje izgledaju kao ružičnjaci ili ograđene rajske bašče... " "Ovdje ima dvadeset i šest hiljada bašča kao rajskih vrtova, a kroz svaku teče živa voda. Ti su vrtovi krasni kao zemaljski raj (bagi irem). Ukrašeni su raznovrsnim

hladnjacima, bazenima i šadrvanima. Jedno izletište je Bašča Mevlevijske tekije na obali rijeke Miljacke. Iznad nje je izletište u Gaju male tekije. Tu ima neka vrsta tako sočnog i ukrasnog crnog grožda da ga se čovjek ne može zasititi. Zatim ima izletište na Vrelu Bosne. Na obali te rijeke ljudi iz cijelog šeher Sarajeva koji znaju da uživaju razapnu manje i veće šatore te u mrežu love pastrmu, tešku po jednu oku. Od nje prave ukusne ćevape, pa jedući i pijući uživaju." Interesantne podatke Evlija Čelebija donosi i o stanovništvu Sarajeva: "Kako je ovdje klima prijatna, ljudi su u licu rumeni. Sa sve četiri strane šehera su planinski pašnjaci, a živih voda ima mnogo. Zbog toga je stanovništvo krepko i zdravo. Cak ima više hiljada starih i dugovječnih ljudi koji su bili i prošli, oronuli i iznemogli, ljudi koji su prevalili prosječni život od sedamdeset godina... Sve su to bogobojažljivi ljudi, čistog ispravnog i nepomućenog vjerovanja. Oni su daleko od zavisti i mržnje, a svi su, staro i mlado, gospoda i sirotinja istrajni u molitvi. Pa i kad u čaršiji brojeći novac, čuju poziv na molitvu (ezan), reknu: "Odazivam ti se, Bože"; i ostavljajući novac, onako otvoreno, jatimice hrle u džamiju ne zatvorivši dućan. Poslije kada obave molitvu, vraćaju se i nastavljaju posao u trgovini, jer se svi stanovnici drže izreke: "Trudbenik je ljubimac Božiji"... " Narod se u ovim krajevima u pučkom govoru zovu Bošnjaci ("Bošnjak"). Samo draže im je kad se kaže Bosanac ("Bosnevi"). Kao što je čist njihov jezik, tako su, zaista, i oni sami bistri ljudi koji sve ispravno prosuduju. Jezik im je blizak latinskom. "

U sarajevskoj čaršiji egzistiralo je 80 raznih vrsta zanata organizovanih u jake cehovske organizacije. Dobar dio čaršije bioje natkriven, te prolazeći kroz nju, Evlija Čelebija kaže da je sarajevska čaršija slična onima u Brusi i Halepu: "U čaršiji ima u svemu hiljadu i osamdeset dućana koji su uzor ljepote. Sama čaršija je veoma privlačna i izgrađena po planu. Svaki pojedini dio čaršije je natkriven isto kao čaršije u gradovima Halep i Brusa, samo što ti krovovi nisu građeni od tvrdog materijala, nego samo od debelih greda. Glavne ulice su čiste i pokaldrmisane, a u jednoj krasnoj zgradi koja je sagrađena od tvrdog materijala nalazi se bezistan. Tu se može vrlo jeftino kupiti svakovrsne robe iz Indije, Arabije, Persije, Poljske i Češke. Kako su Dubrovnik i Mleci udaljeni od ovoga grada samo dva tri konaka, to se iz Zadra, Šibenika i Splita za dva dana doveze na komorskim konjima u ovaj grad bezgranično mnogo vrsta robe, skupocjenog sukna i , finih svilenih tkanina, koje se prelijevaju kao mramor, pa se tu prodaju. Čohadžijska (suknarska) čaršija i kazandžijski bazar su vrlo živi. "

Esnafi u kojima su bile udružene sarajevske zanatlije bile su veoma moćne organizacije. Oni su imali svoju upravu, u koju su ulazili najugledniji članovi korporacije. Na čelu esnafa bio je ćehaja, a uz njega važni funkcioneri bili su kalfabaša, ustabaša, jigit, čauš, bajraktar. Odbor esnafa, pored ćehaje i ostalih funkcionera činili su i ugledniji majstori. Po potrebi ćehaja je sazivao i esnafsku skupštinu na kojoj su pravo glasa imali samo majstori. Esnafi su se držali svojih statuta, prema kojima su se tačno znali poslovi esnafa. Zanatlije su mogle otvarati dućane samo u čaršiji svoga esnafa npr. kazandžija u Kazandžiluku, sarač u Saračima, mudželit u Mudželitima itd. Izuzetak su činili slabiji esnafi ili nekazanimanja koja su bila potrebna svakoj čaršiji.

Dućani u čaršiji bili su otvoreni po cijeli dan. Noću, kada je čaršija bila zatvorena čuvali su je posebni čuvari - pasvandžije. Njih su plaćali zanatlije i trgovci.

Sarajevo je u XVII stoljeću i važan trgovački centar. Sarajevski trgovci održavali su žive trgovačke veze sa drugim trgovačkim centrima, kao što su Istanbul, Solun, Dubrovnik, Venecija, Ankona, Split a kasnije i Trst. Sarajevska čaršija bila je centar odakle su se snabdijevali robom, posebno uvoznom gradovi Bosne i Hercegovine. Izvozili su se koža, vosak, noževi i slično, a uvozilo se maslinovo ulje, duhan, kahva, riža, sahtijan, pamuk, staklo (posebno iz Venecije), razne vrste tkanina. Pored značajne uloge u privrednom životu grada, trgovci sarajevske čaršije bili su i posrednici u unošenju kulture u raznim vidovima i sa Istoka i sa Zapada, što se naročito manifestovalo u nošnji, modi, kozmetici,

u širenju književnosti i sl.

U XVII stoljeću porasla je i uloga domaćeg kršćanskog stanovništva u gradskoj privredi. Među zanatlijama posebno se ističu zlatari, ćiji proizvodi nalaze mjesto u crkvama i van Sarajeva. Na njihovim predmetima osjeća se snažan orijentalni utjecaj.

Pored požara u Sarajevu su bile česte i poplave. Tako je Osman ef. Sugalija zabilježio u svojoj Kronici, da je 4. aprila 1665. godine počeo padati snijeg, te padao tri dana i prouzrokovao poplavu. Iste godine pala je i kiša kakva se nije zapamtila u mjesecu junu i poplavila Sarajevo.

U XVII stoljeću nastaju najbolja djela divanske poezije i kod nas. Pored Mostara, Sarajevo je grad u kome nastaju divni primjeri ove književnosti. Svoja djela ovdje su stvarali, Nerkesija, Mehmed Fevzija, Husejnbeg Alajbegović, Mirija, Abdulkerim Bošnjak Samija, Sukkerija Zekerija, Mustafa Bošnjak Katibija, Hasan Kaimija. Mnogi od njih pisali su nadahnuti ljepotama Sarajeva, njegovim zelenilom, baščama, živopisnim mahalama, mostovima, česmama. Najdužu poemu o Sarajevu napisao je Ahmed Ćelebi, rođeni Sarajlija. Napisao je za vrijeme svoga boravka u Carigradu, prožet čežnjom za rodnim krajem:

" Kazuj, lahore, o mom zavičaju,kako je?

Šta je s mojim srcu dragimgradom?

Je li sada poput raja Sarajevoljepotica puno?

Kako je to divno mjesto kojevidik obasjava!

Kako da ga hvalim kad na svijetumalo mu je ravnih?

Ne bih slagao da kažem da jedrugi raj.

Žubore li na sve strane potoci?Izviru li hladna vrela?!

Pije li se rujno vino bojejorgovana?

Je li zasjela vesela družinagospodski na cvjetnoj livadi?

Da li uživaju?Kako li se zabavljaju?

(prev. O. Mušić)Austrougarski period

Sarajevo u periodu austrougarske vladavine

U najbližem susjedstvu, na udaljenosti od stotinjak metara i danas su aktivne džamije, crkve i sinagoga još od XVI stoljeća. Stanovnici grada Sarajeva imaju različite bogomolje, a zajedničke blagdane. Svuda prisutno obilježje historijskog kontinuiteta ovog grada je konfesionalna koegzistencija. Od XVI stoljeća pa sve do austrougarske okupacije 1878. godine Sarajevo se razvija unutar prostora obilježenog već na početku svog razvoja. Administrativni i trgovački centar bila je Čaršija, u istočnom dijelu kotline, a zapadni dijelovi današnjeg grada razvijaju se intenzivnije tek krajem turskog perioda, kada se gradi vojna bolnica. Smjer daljnjeg širenja određen je novim granicama koje se

pomjeraju prema zapadu 1881. godine, a prema sjeveru 1891. kada se namjeravala tamo graditi opća zemaljska bolnica.

Urbana struktura grada iz turskog doba zasnivala se na principu organizacije stambenih grupacija - mahala, prostorno i funkcionalno povezanih sa posebno organiziranim poslovnim zonama. Mahale su bile prostorno zaokružene i definirane cjeline, te se i teritorijalna podjela grada Sarajeva zasnivala na ovom principu. Ovakva teritorijalna organizacija ukida se 1883. godine i uvodi nova podjela na kotare kojih je bilo sedam. U periodu turske uprave urbana jedinica bila je mahala, a u austrougarskom, urbana jedinica postaje stambena ulica.

Pitoreskna slika feudalnog grada u kome je hijerarhija arhitektonskog volumena davala sasvim logičnu i lako čitljivu strukturu unutarnjih odnosa, brzo je narušena velikim promjenama unutar sveukupnog koncepta grada. Princip stroge razdvojenosti poslovne i stambenih zona kao i princip organizacije stambenih grupacija brzo je narušen promjenom društvenih odnosa, ali i strukture stanovništva grada.

U turskom dobu stambene cjeline su obilježavale teritorij grada koji će se vremenom popunjavati, što je bilo sasvim suprotno evropskoj shemi koncentričnog razvoja. Za rast bosanskih gradova od velikog značaja bila je institucija vakufa, što je imalo presudan značaj u materijalizaciji urbanog tkiva. Ali, okupacijom Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske monarhije 1878. godine nastaju korjenite promjene koje će bitno izmijeniti sliku zatečenog, tipično feudalnog grada. Uvođenjem kapitalističkih odnosa susret dvaju oprečnih civilizacija samo je naglasio ovaj kontrast. To se ne odnosi na religiozno-politički antagonizam, već više na sistem cjelokupnog življenja koji je kod zatečenog stanovništva direktno proistekao iz religije. Već i sam podatak da u Sarajevu do austrougarske okupacije 1878. godine nije postojao tip najamne kuće jer je svako imao svoju, čak i najsiromašniji, ukazuje na veličinu promjena koje će bitno utjecati na buduću sliku grada.

Urbani razvoj grada nije bio stihijan. Pokazano je osjećanje za osobenosti zatečene planske osnove na kojoj se i danas lako čita kronologija urbanog razvoja. Nepravilna, tipično srednjovjekovna osnova čaršije data regulacionim planom obnove izgorjelog dijela grada iz 1880. godine predstavlja rekonstrukciju izvorne mreže. Odluka da se to učini u ono davno doba kad to nije bilo uobičajeno, proizašla je iz pravilne spoznaje lokalne filozofije građenja - "vječno u prolaznom". Planska osnova obodnih stambenih zona - mahala, postepeno formirana na najprirodniji način, tj. prema topografiji, u suštini je ostala ista. Regulacija se svodila na ispravke pojedinih elemenata, bez narušavanja općih karakteristika cjeline.

Vrijednost historijske jezgre grada Sarajeva upravo i jeste u njenom jedinstvu u smislu kontinuiteta, a bogatstvo u različitosti.

Vrijednost graditeljstva u Sarajevu bila je još od XVI stoljeća u stagnaciji, a potom u postepenom opadanju. U arhitekturi XIX stoljeća očekivani konflikt dotadašnjih orijentalnih i dolazećih evropskih ideala možda baš zato nije bio drastično izražen. U tom prelaznom periodu ne

nalazimo takva rješenja koja bi bila rezultat sprege improvizatorskog duha narodnog graditelja i akademski obrazovanog arhitekte. Svi veći objekti nastali poslije 60-ih godina XIX stoljeća djelo su graditelja - stranaca.

Klasicističkog perioda u arhitekturi Sarajeva praktično nema, a njegov utjecaj samo se fragmentarno uočava na ponekim detaljima značajnijih objekata.

Suprotno klasicističkim vertikalnim i horizontalnim podjelama strogo geometrizirane kubične mase, romantičarski duh mnogo je bliži slobodnoj improvizaciji oblika i složenijoj i dinamičnoj kompoziciji fasadne strukture.

Jedan od značajnijih romantičarski koncipiranih objekata je zgrada Oficirske kasine koja dojam pokrenutosti i labilne ravnoteže postiže stepenovanjem arhitektonskih elemenata - trijem, centralni rizalit, krilni dijelovi..., a minimalna ornamentacija samo ih podcrtava. Objekt se podiže na neizgrađenom prostoru na kome je bilo manje groblje. Još 70-ih godina ta površina je otkupljena od austrougarskog generalnog konzulata za gradnju katoličke crkve, ali po naređenju poglavara vojvode Württenberga, 1880. počinje izgradnja oficirske kasine, dovršene i svečano otvorene već naredne godine. To je bilo središte društvenog života grada Sarajeva sve do kasnije izgradnje Društvenog doma. Ovdje su se održavale izložbe, javna predavanja, a prvi koncert vojničke glazbe održan je već 1881. godine.

Štampa ovo navodi kao prvorazredan kulturni događaj Sarajeva, kome su prisustvovali Njihove Preuzvišenosti podmaršali baron Dahlen i Stransky i drugi vrhunski činovnici, potom daje informaciju o izvedenim djelima Mendelsohna, Bethovena, Mozarta, Schuberta, Delibesa i Halevya. Uskoro je održan i drugi koncert na kome su nastupili solisti na klaviru i violini uz pratnju orkestra, a potom su filharmonijski i drugi koncerti uvedeni kao redovni, što se do novijeg vremena održalo kao tradicija u istom objektu i istoj sali. Zanimljivo je i to da je nekoliko godina orkestrom 50. pješačke pukovnije dirigirao vojni kapelnik Franz Lehar, vrlo vjerovatno otac čuvenog kompozitora Franza Lehara (1870-1948), neko vrijeme našeg sugrađana.

Romantizam se osjeća u djelima brojnih sarajevskih graditelja. To je uočljivo u ranim radovima Hans Niemeczeka, posebno na objektu Pozorišta iz 1881. godine. Ta zgrada danas ne postoji, a romantizam je posebno bio izražen u rješenju enterijera. Razvijan i podstican u evropskoj kulturi ekscentričnim nasljeđem, taj duh je nalazio rješenja koja se ne mogu analizirati u vremensko-stilskom kontekstu arhitekture romantizma drugih evropskih zemalja.

Akademizam, kao sinonim za pedantno prenošenje osobina stila iz jednog medija u drugi, ili iz jedne umjetničke epohe u drugu, javlja se poslije austrougarske okupacije uvodeći strogi red u arhitekturu ovog perioda. On se prevashodno očituje u visokom stupnju akademske discipline izražene na javnim objektima, a posebno na upravnim.

Jedan od prvih akademski koncipiranih objekata bio je hotel Europa, otvoren 1882. godine. To je prva, stilski sasvim precizna neorenesansna građevina za koju je projekt najverovatnije rađen izvan Sarajeva. Arhitektura zgrade pokazuje veoma solidno akademsko obrazovanje njenog autora, a ujedno je to i prvi primjer čiste eklektike u Sarajevu.

Uspostavljanje nove vlasti nad ovom pokrajinom trebalo je obilježiti univerzalnim, pa i simboličnim umjetničkim jezikom. Sliku novog poretka dat će upravo neorenesans, koji je i klasičan i univerzalan i simboličan, pa će to biti stilski izraz javnih objekata zemaljskog značaja.

U Sarajevu, glavnom gradu jedne nove pokrajine Austro-Ugarske monarhije, prvi upravni objekti izvode se u neorenesansnom stilu. Vladina palača koju arhitekt Josip Vancaš projektira još u Beču, ima tipične odlike ranorenesansne firentinske palače sa "oplatom" pročelja izvedenog iz prepoznatljivih oblika palače Medici-Ricardi u Firenzi. Zgrada je 1911. godine dograđena u visinu za jedan kat (arh. Karlo Paržik), te je ponešto izgubila od prvobitne proporcije.

I druga vladina palača iz 1895. godine, arh. Carlo Paneka, je tipična ranorenesansna palača sa oplatom od kvadarske rustike.

Po projektima Karla Paržika (Pa?ik), godine 1897. podiže se impozantna građevina tada nazvana Društveni dom. Svečano otvorenje bilo je 2. januara 1899. godine predstavom "Medeja" Franza Grillparcera (1791-1872), austrijskog dramatičara koji je spajao formalno naslijeđe austrijskog baroka i idejne elemente njemačke klasike. Izvedba je bila povjerena Hrvatskom narodnom kazalištu iz Zagreba, a počela je prologom Silvija Strahimira Kranjčevića - "Vili prosvjete". Za svo vrijeme austrougarske uprave to će prvenstveno biti "vereinshaus" ili "Herren club" ili "Clubhaus" sa salom u kojoj se mogu održavati pozorišne predstave, tzv. "Saaltheater".

Zgrada Zemaljskog muzeja je najviši domet arhitekte Karla Paržika. Kao naučni zavod Muzej je osnovan 1885. godine, a za publiku je bio otvoren l. februara 1888. godine. Rad u neuslovnim prostorijama trajao je sve do 1909. godine, kada je usvojen novi regulacioni plan zone Marindvor sa ucrtanom siluetom današnjeg objekta. Zgrada je izvedena u vidu izuzetno reprezentativnog ansambla sa četiri, terasama međusobno povezana paviljona, a u sredini je lijepo uređena botanička bašča. Radovi na izgradnji objekta trajali su do 1913. godine kada je zgrada useljena. Po sveukupnim kvalitetima, ovaj monumentalni ansambl riješen u neorenesansnom duhu izvjesno je najznačajnije djelo arhitekte Karla Paržika. I drugi sarajevski graditelji dali su djela u različitim stilskim varijacijama neorenesansa na drugim javnim objektima grada, ali je istovremeno taj stilski izraz bio prikladan da označi reprezentativnost stambenih palača. Među takvim objektima je i palača Marindvor, koju podiže tvorničar građevinskog materijala August Braun i daje joj naziv po svojoj supruzi Mariji. Zgrada Marijin Dvor (Marienhof) građena je etapno od 1885. do 1899. godine kao stambeno-poslovna dvokatnica sa centralnim dvorištem.

Poslije 1878. godine dolazi do značajnije promjene strukture stanovništva i naglog povećanja broja hrišćanskog življa.

Objekti katoličke crkve austrougarskog perioda imaju bogat repertoar primjene zapadnoevropskih stilova prošlosti. U velikom požaru 1879. godine izgorio je župni stan i škola časnih sestara, te austrijska vlada gradi privremenu crkvicu u čast sv. Anti u blizini Starog Konaka. Crkva je posvećena 1882. godine kada je u njoj ustoličen prvi vrhbosanski nadbiskup dr. Josip Stadler. Ova crkva, kapaciteta 300 ljudi, dimenzija 9x16 metara, građena od drveta i čerpiča podignuta je u dvorištu Konaka, a od 1883. godine služila je kao župska crkva i katedrala. U međuvremenu, tj. od 1879. do 1882. godine, služba se obavljala u jednom obližnjem objektu. Kršćansko stanovništvo se naglo povećavalo, te je prva briga nadbiskupa dr.Josipa Stadlera, od obnove redovne crkvene hijerarhije bulom "Ex hac augusta" pape Leona XIII od 5. juna 1881. godine, bila izgradnja dovoljno velike i reprezentativne katedrale. Projekt crkve u romaničkom stilu za lokaciju u neposrednoj blizini tada postojeće Nove pravoslavne crkve izgradio je Heindrich V. Ferstel 1882. godine u Beču. Na toj lokaciji bilo je malo muslimansko groblje na kojemu austrijska vojska već 1881. godine podiže oficirsku kasinu, a i sama projektirana katedrala činila se prevelikom i preskupom. Tražilo se rješenje na novoj lokaciji, a nadbiskup Stadler se obraćao Zemaljskoj vladi, posebno tadašnjem bosanskom ministru Kallayu za pomoć pri izgradnji ovog objekta. Ministar Kallay se obratio građevinskom nadsavjetniku Friedrich v. Schmidtu, profesoru Akademije primijenjenih umjetnosti u Beču, čiju je specijalnu školu upravo pohađao Josip pl. Vancaš. Kako je Vancaš bio Hrvat, Schmidt ga preporučuje ministru uz obećanje pomoći pri projektiranju tako značajnog objekta kao što je katedrala. Ministar Kallay je to smatrao prihvatljivim, te uputi Vancaša u Sarajevo da podnese prijedlog u vezi gradilišta i da se istovremeno raspita za građevinski program u vezi palače Zemaljske vlade koju je isto tako trebao projektirati. Gradilište je odabrano 1883. godine, a tokom iste, Vancaš je samostalno

izradio projekt za crkvu kojeg je Schmidt pregledao i odobrio uz neznatne preinake.

Projektirani objekt je kapaciteta 1200 ljudi. Stilski, pripada ranoj gotici, tj. XIII st., a sličan je Notre Dame u Dijonu. Kao i objekti burgundske gotike i ova građevina je tvrda i škrta u arhitektonskim ukrasima. Gradnja je počela osvećenjem kamena temeljca 1884. godine koje je obavio nadbiskup Josip Stadler, pri čemu je ovdašnje Muško pjevačko društvo pod upravom svog zborovođe, samog graditelja Vancaša, pjevalo uz pratnju orgulja. Na pročelju, dva četverougaona zvonika odgovaraju bočnim lađama. Zvona su podignuta 1887. godine i to veliko zvono teško 2.578 kg, prečnika 1,69 m u zapadnu kulu, a pet manjih u istočnu. Objekt je završen i konsekriran 1889. godine.

Vancašev budući opus u cjelini, a posebno rad na sakralnim objektima, bit će bogat i plodan. Projekt nadbiskupskog sjemeništa on radi 1892. godine, a detaljni projekti oba krila zgrade zajedno sa crkvom potiču iz 1895. godine. Crkva Čirila i Metoda je posvećena 1896. godine, a praktično je ugrađena između dva krila. Njena unutrašnjost je pompezno i bogato dekorirana, što je bila i odlika isusovačkih hramova. Oltari, donijeti izvana, rađeni su u stilu tirolskog baroka sa slikama zlatne pozadine. Anastas Bocarić je ornamentalno obojio zidove. Oton Iveković je naslikao dvije velike freske sa likovima svetaca kojima je crkva posvećena, a Ivana Kobilca pravi dvije kompozicije u oltarskom prostoru - na lijevoj strani Štovatelji Majke Božje klanjaju se Mariji, kraljici neba, a na desnoj Jedinstvo crkava.

Objekt crkve nosi neorenesansne odlike i svakako je ova bila predložak za njegove nacrte crkve sv. Blaža u Zagrebu, koje Vancaš radi gotovo istodobno. Obje su u osnovi istokračni križ na čijem presjecištu je kupola, što je zapravo preuzeta osnova Michelangelovog projekta crkve sv. Petra u Rimu.

Sestre "Kćeri Božje ljubavi" bile su treća među ženskim redovničkim družbama koje su u drugoj polovini XIX stoljeća došle u Bosnu. Smještaju se na Banjskom Brijegu 1882. godine, a nova zgrada zavoda sv. Josipa sagrađena je 188?., kada je osvećena i kapelica. Nova školska zgrada podignuta je 1906/8. godine, a 1910., srušen je jedan dio samostana da bi se na tom mjestu podigla nova katolička crkva posvećena Kraljici svete krunice (Majci Božjoj), po projektu arhitekte Josipa Vancaša. Crkva je završena 191l. godine. Riješena je u baroknom stilu kao trobrodna građevina. Oltarnu sliku Neokaljane i oko nje petnaest medaljona izradio je akademski slikar Oton Iveković. Autor projekta za ovu crkvu, J. Vancaš, kasnije radi i nacrt glavnog oltara u duhu kasnog renesansa. Oltar je posvećen caru i kralju Franz Josefu I. Sestre milosrdnice počinju graditi novu školsku zgradu u ulici , Čemaluša. Predavanja u školi počinju krajem 1883. godine. Neogotička crkvica sv. Vinka, uz ovaj objekt, nastala je vjerovatno u isto vrijeme. Rimokatolička crkvica izgrađena 1882. godine, u dvorištu nekadašnjeg Konaka građena kao privremeni objekt od drveta i ćerpića, za dvadeset godina svog postojanja prilično je dotrajala. Na mjestu porušenog starog Konaka 1893-1896. godine, izgrađen je franjevački samostan po projektu Carla Paneka u duhu neogotike, a 1904., obrazovan je posebni odbor za izgradnju katoličke crkve sv. Antuna Padovanskog. Nacrte crkve u stilu cvjetne gotike izradio je Josip Vancaš, a temeljni kamen je blagoslovljen 1912. godine. Objekt je završen 1914., kada su postavljena zvona na tornju.

Rimokatolička crkva Presvjetlog Trojstva u Novom Sarajevu projektirana je u neoromaničkom stilu. Završena je i posvećena 1906. godine.

U arhitekturi Josipa Vancaša od 1900-e pa dalje, samo su sakralni objekti tretirani na historicistički način i to bez izuzetka. Konfesionalna pripadnost tražila je isticanje kroz različitost, a to se moglo ostvariti samo interpretacijom onog stila čije je etimološko porijeklo sasvim jasno.

Evangelistička crkva, jedina za vrijeme austrougarske uprave, izgrađena je 1899. godine, po nacrtima Karla Paržika u romaničko-bizantijskom stilu kao centralna potkupolna građevina. Krilni dijelovi objekta dograđeni su oko 1911. godine. Ovdje graditelj daje uspješnu kombinaciju principa organizacije prostora bizantijske monumentalne arhitekture i romaničkih rješenja dekorativnih formi na glavnom pročelju. Arhitektonski i prostorno, graditelj precizno oblikuje sam proces bogosluženja i ukazuje na njegova ishodišta.

Pravoslavna crkva u Sarajevu ima dugu tradiciju, ali građenje novih crkava u samom gradu za vrijeme austrougarske uprave, daleko je ispod realnih mogućnosti srpskog življa. U ovom periodu, nove objekte nalazimo samo na bližoj periferij i grada Sarajeva.

Zanimljivo rješenje je nova zgrada mitropolije iz 1899. godine neposredno uz objekt Nove pravoslavne crkve. Arhitekt Rudolf Tonnies daje neoromaničku elevaciju po uzoru na najpoznatije srpske bogomolje čime, kroz odabir stilskog izraza, dosljedno izražava konfesionalnu pripadnost ove građevine. Time uspostavlja blizak odnos postojeće crkve i susjedne građevine, a ulici, tada već formiranoj, dodaje novo po duhu isto, ali formalno drugačije pročelje.

Za Jevreje koji dolaze u Sarajevo u XVI stoljeću Sijavuš paša 1581. godine, podiže nekoliko kuća oko četvrtastog dvorišta - Velike Avlije u kojoj se gradi i prva sinagoga. Od dva sefardska hrama na ovom prostoru jedan je izgorio 1879., a Općina ga obnavlja 1881. godine. U ovom periodu sagrađen je i jedan manji hram na Mejtašu.

Za vrijeme austrougarske uprave postojale su dvije bogoštovne općine: sefardska i aškenaska. Aškenazi dolaze u Sarajevo tek poslije 1878. godine (otuda i naziv "austrougarski Jevreji"). Njihova općina gradi sinagogu u Terezija ulici 1901. godine. Taj hram je riješen kao kompaktna masa oblika paralelopipeda sa ugaonim kupolicama na visokim tamburima, a presvučen je plitkom pseudomaurskom dekorativnom plastikom. Tokom izvedbe vršene su manje preinake od arh. Karla Paržika, koji se smatra autorom objekta, a hram je završen i osvećen 1902. godine. Izbor pseudomaurskog stilskog izraza za jevrejski sakralni objekt nije slučajan; ova dekoracija ukazuje na njihovo istočno porijeklo, a u skladu je sa ikonoklazmom same vjere.

Muslimansko stanovništvo za vrijeme austrougarske uprave ne gradi nove džamije u Sarajevu ; feudalno ustrojstvo je uzdrmano, a uvođenje kapitalističkih odnosa vodi osiromašenju lokalnog življa. Zato je i građevinska djelatnost u vezi sakralnih objekata slaba, a uglavnom se odnosi na održavanje i popravke postojećih.

U vrijeme pružanja otpora okupaciji 1879. godine, oštećena je i Careva džamija. Već naredne godine ona je temeljito obnovljena, a kasnijim rušenjem objekata ovog ansambla na tom prostoru se 1911. godine, podiže nova zgrada za ulema-medžlis tačno u osovini postojeće džamije. Arkadama je spojena sa trijemom džamije formirajući dobro dimenzionirano unutarnje dvorište.

Projektant Karlo Paržik novim objektom interpretira duh zatečenih oblika osmansko-turske arhitekture. Njegova interpretacija puno je bliža istini od ranijeg "maurskog" stila koji je bio izraz pretjerane generalizacije "orijentalnog" i "islamskog".

Arhitektura eklektike dala je u Sarajevu brojna i kvalitetna ostvarenja. Interpretirani su evropski stilovi, ali to nije bilo ništa novo i originalno u odnosu na druge gradove Carstva. Pa ipak, eklektički metod formiranja arhitektonskog izraza daje u Bosni interpretaciju jedne potpuno nove arhitektonske teme. To je bio tzv. "orijentalni slog", "maurska arhitektura" ili "pseudoorijentalni izraz", što je u suštini eklektički metod usmjeren ka generaliziranom izrazu orijentalne graditeljske baštine. Ova se pojava može objasniti

isključivo kroz susret dviju kultura, pa ako je eklekticizam naučna metoda koja u različitim misaonim sistemima odabire istini najbliže teze, onda je sasvim logičan pristup europskog graditelja koji lokalne teme pokušava da interpretira na nivou lokalnog misaonog sistema.

Europocentrično obrazovanje graditelja razlog je pretjeranim uopćavanjima ideje "orijentalnog" ili "islamskog", te se javljaju arhitektonske forme ne odviše bliske autohtonom karakteru. Oni su zaista vjerovali da stvaraju lokalni "bosanski stil" i zato se Bosna uvijek predstavljala Europi ovom arhitekturom pseudoorijentalnog izraza.

Arhitektura je prvenstveno prostorni problem, pa se i njena analiza odnosi na njenu cjelovitu strukturu. Rana ostvarenja tzv. pseudomauričkog sloga u Sarajevu, kojeg takvim definira samo određeno porijeklo odabranog dekora, smatramo čistim proizvodom filozofije historicizma. Ta arhitektura historicizma je krajem XIX i početkom XX stoljeća već razvila i usavršila umjetnički govor kanoniziranim i lako čitljivim plastičnim simbolima.

Gotovo istovremeno, u arhitekturi Sarajeva i Bosne u cjelini, dolazi i do takvih realizacija koje i nešto od prostornosti odabranog stila primjenjuju kao dodatnu naznaku. U početku su to obično bili citati karakterističnih prostora ili sistema njihova razvoja ili njihove materijalizacije, a kasnije to postaje stvarna interpretacija lišena svakog kopiranja po odabranom uzoru. Takve interpretacije bile su suptilne, diskretne, ali su snažan učinak imale na stanovništvo već odgojeno na spoznajama takvih prostora i određenih tipova objekata svog nasljeđa. Pravila izbora određene dekoracije ostaju ista; dekorativne forme su i dalje sasvim tačni citati, semiotički jasni, ali se u samom prostornom sklopu građevine formiraju prostori koji su u zatečenoj kulturi već postali sinonimi, ili bar jasne asocijacije određenih namjera. Tako nastaju objekti koji se već razlikuju od građevina historicizma. Njihovo oblikovanje više nije problem eksterijera i njegovih značenja, već i razvoja enterijera po logici njegove funkcije. A to je već naznaka buduće Moderne. Za historičara umjetnosti, to sasvim razložno može biti djelo historicizma, ali za arhitekturu, prosudba o njegovoj vrijednosti oslanja se prije svega na analizu prostornih i sadržajnih kvaliteta cjelovitog sklopa. Praktično, za onu arhitekturu koju popularno zovemo maurski stil, počinje takvo čitanje i tumačenje arhitektonskog djela koje podrazumijeva podjednako njegovu formalnu pojavnost, ali i logiku prostornog razvoja same funkcije.

Šerijatska sudačka škola sagrađena je 1887. godine po projektu Karla Paržika u bogatom pseudomaurskom dekorativnom maniru sa elementima i detaljima skupljenim iz raznih regionalnih škola islamske umjetnosti. Ovdje je značajno sasvim tačno opažanje da se koncept organizacije osmansko-turskih medresa zasniva na principu unutarnjeg dvorišta, što potiče još iz helenističke arhitekture. To pravilo se ne odnosi samo na monumentalne objekte, već i one sasvim skromne izvedbe.

Karlo Paržik godine 1891. radi projekt drugog značajnijeg objekta u pseudomaurskom stilu - Vijećnice. On daje osnovu u obliku istostraničnog trokuta na čijim se krajevima nalaze kružni tornjevi pokriveni lukovičastim kupolama. Ovakav tlocrtni oblik sigurno je uvjetovan oblikom parcele, ali izvjesno i zbog toga što je graditelj želio da i ovom objektu osigura izgled monumentalne potkupolne građevine, piramidalno gradiranih volumena. Za to je istostranični trokut u osnovi bio idealna figura koja direktno ne vodi u imitaciju već postojećih. Tako je ostvaren tip svjetovnog hrama koji je prostorno sasvim čitljiv lokalnom stanovništvu kome je pojam hrama, odnosno sakralnog objekta, identičan slici centralnoprostorne potkupolne građevine. Svojevremeno projekt nije bio prihvaćen. Po izmijenjenom projektu kojeg rade arhitekti Aleksander Wittek i Čiril M. Iveković, 1896. godine, nastaje današnja zgrada u istom stilu, sličnih gabarita. Wittek je bio tipični eklektičar, a poznato je da je u potrazi za inspiracijom posjetio Kairo i Španiju, odakle je, što je na izvedbenom projektu očito, preuzeo neka gotova dekorativnoplastična rješenja.

Izmjene u odnosu na raniji projekt nisu bile suštinske naravi; ovdje se radi samo o prilagodavanju mase da primi odabrani dekor. Možda je upravo izbor dekora i jedini Wittekov doprinos realizaciji ovog objekta koji je prostorno i kompoziciono definiran ranijim Paržikovim projektom, a detaljno razrađen od Čirila M. Ivekovića.

Iveković je na projektu bio više izvršilac no kreator, obzirom da projekt razrađuje na osnovu već utvrđenih principa, te je teško procijeniti njegov stvarni doprinos konačnom rješenju. Jedino se sa sigurnošću može tvrditi da je besprijekorno tačan i siguran interpretator u granicama zadanog stila. Morfološko porijeklo dekorativno-plastičnih elemenata nije teško otkriti u spomenicima Kaira, a brojni detalji su iz Alhambre. Prostorno rješenje je univerzalno, gotovo idealno, a stilski neodređeno. Zapravo, ono je samo okvir reprezentativno raspoređenim i bogato dekoriranim elementima islamske arhitekture. Pa ipak, to je centralna potkupolna građevina koja bar po strukturi prostora uspostavlja dijalog sa monumentalnom osmansko-turskom arhitekturom. Ovakav koncept dao je još Paržik projektom iz 1891. godine, načelno ga prihvatio Wittek naglasivši ulogu trijema u smislu pripreme za doživljaj unutarnjeg prostora, a Iveković je izvedbenim projektom i konačnom realizacijom ostvario onaj koncept prostora kojeg su Osmani baštinili iz bizantijske arhitekture.

Zastupljenost orijentalnog sloga u arhitekturi Sarajeva i predstavljanje Bosne i Hercegovine svijetu kroz isticanje njene posebnosti, govori o uvjerenju tadašnjih graditelja da je to najmoderniji, a istovremeno i autentičan stilski izraz ovog podneblja. Islamska umjetnost postaje predmetom ozbiljnih izučavanja, te od slobodno shvaćenih kombinacija elemenata na , pročeljima prvih objekata brzo se dolazi do tačnih saznanja o njenim regionalnim i stilskim karakteristikama.

Brojni primjeri su dokaz da kriteriji za izbor pseudomaurskog stilskog izraza nisu isključivo nacionalni, već regionalni, jer su produkt duha mjesta, a ne izraz nacionalnog prestiža. Zato je i bio prihvaćen od svih konfesija pod uvjetom da je određenoj pojavi osiguravao najpreciznija značenja. Izrazito regionalni karakter pseudomaurskog stilskog izraza pokazat će se kao velika prednost u daljnjem razvoju umjetničke misli, naročito u usporedbi sa istovremenim nacionalnim izrazima drugih zemalja.

Pseudoorijentalno graditeljstvo po svom postanku i metodi predstavlja romantizmom podstaknut poseban tok eklektičke arhitekture. Po tome ga ne bi trebalo izdvajati iz konteksta arhitekture historicizma posljednje četvrtine XIX stoljeća, ali ovaj vid eklektike pored toga što raskida sa akademizmom, nosi u sebi klicu vjere u nove mogućnosti umjetničke misli. Tek u sprezi sa antihistoricizmom secesije i njenim ?evolucionarnim metodama, razvoj ideje regionalnog stila rezultirat će novim kvalitetom - pojavom Moderne.

Upravo zato pseudoorijentalni izraz ima značaj bitne karike za kontinuitet razvoja umjetničke misli u Bosni i Hercegovini, jer se već tu i prije pojave "Stila 1900-e" raskida sa starim načelima i oblicima. Tako je stvorena idealna misaona podloga na kojoj se mogla graditi posebna regionalna varijanta secesionističke umjetnosti iz koje će proizaći formulacija tzv. "bosanskog stila" i dalje, rane Moderne.

Na prijelomu XIX i XX stoljeća kulturni razvoj Bosne i Hercegovine nije zaostajao u odnosu na druge pokrajine Monarhije. Ona postaje dijelom srednjoeuropskog kulturnog kruga, otvorena i pripravna da usvoji sve što je aktuelno u svijetu umjetnosti. Historicizam koji se ovdje javlja u gotovo svim razvojnim oblicima, od strogog akademizma do romantičarskih manifestacija baziranih na ideji tradicionalnog, nije imao svoje stvarne korijene, te je za razvoj umjetničke misli trebao samo mali podsticaj. A on dolazi kroz izraz novog i revolucionarnog secesionističkog pokreta.

Prve pojave secesionističke umjetnosti koje se mogu smatrati znakom bosanskohercegovačkog kulturnog razvoja uočavaju se već 1898. godine, istovremeno u slikarstvu i arhitekturi. Autori tih djela su stranci koji samo povremeno borave u Bosni, ali njihova djela imaju onu potrebnu duhovnu podlogu koja im određuje pripadnost sasvim određenoj kulturnoj sredini.

Sarajevski časopis Nada objavljuje crteže Maximilliana Liebenweina sa dominantnim motivima bosanskog genrea, a i u samom grafičkom rješenju časopisa uočavaju se secesionističkarješenja. Djela Čeplina i Liebenweina koja su bila zahvaćena simbolizmom i secesijom, utiču na razvoj domaćih slikara.

Umjetnost fin de sieclea odmah prihvataju lokalni slikari. Baltazar Baumgartl, u centar interesovanja postavlja pejzaž i rješava ga u stilskom rasponu između plenerizma i secesije, u prefinjenim, a istovremeno morbidnim tonalitetima ružičastog, ljubičastog, plavog, žutog i zelenog.

"U Sarajevskom slikarskom klubu" kojeg osniva njemački slikar Ewald Arndt-Čeplin, kome su pripadali i njegov brat V Leo Arndt i Bečlija Max Liebenwein, u vremenu od 1897. do 1905. godine umjetnički djeluje i Ivana Kobilca. Ona pokazuje veliki interes za folklorne motive, a u svom posljednjem djelu u Sarajevu, fresci Krista na Maslinovoj gori iz 1905. godine, djelu koje se nalazilo u protestantskoj crkvi, ona po svemu nastoji doseći svoj uzor - Puvis de Chavannea. Njena djela u sarajevskoj sredini sklona su egzotici i simbolističkoj predstavi, a snažan crtež koji naglašava liniju i površinu umnogome je secesionistički.

Gabrijel Jurkić je najznačajniji predstavnik secesije u slikarstvu Bosne i Hercegovine kojemu je bila bliska njena simbolička atmosfera, potom Bocklinove alegorije, a ponajviše djelo Segantinija, posebno njegovi planinski pejzaži.

Praktično, svi bosanskohercegovački slikari koji su djelovali ili su se školovali s početka ovog stoljeća, prošli su kroz faze više ili manje obilježene simbolizmom i secesionističkim stilizacijama.

Svoj prvi doticaj sa secesionističkom arhitekturom Bosna je imala već 1898. godine prigodom jubilarne izložbe u Beču, kada njen paviljon projektira bečki arhitekt Joseph Urban. Romantičarska vizija krajnje generaliziranog pogleda na islamsku umjetnost, rezultirala je takvim arhitektonskim hibridom koji bi mogao predstavljati bilo koju zemlju islamskog svijeta. Ali ono što je ovdje novo i neobično je asimetrija kompozicije i stilizacije ornamenta koji je izveden u skladu sa novim stremljenjima secesionističkog pokreta. Za evropskog arhitektu, islamska ornamentika, biomorfna, stilizirana, plošna, već je kao takva antihistorijska, a novi Urbanov ornament samo je stilizacija već stiliziranog biomorfnog oblika.

Stvarnim početkom secesionističke arhitekture u Bosni i Hercegovini smatra se 1900. godina kada se po prvi put javljaju projekti i ostvarenja sa svim obilježjima novog umjetničkog pokreta. Tada sarajevski arhitekt Carlo Panek, za Svjetsku izložbu u Parizu 1900., projektira paviljon Bosne i Hercegovine, sa namjerom da oslika karakteristične etape kulturnog razvoja zemlje. On stvara simboličan sklop graditeljskih oblika iz različitih perioda, gdje dominiraju oblici islamske umjetnosti. Secesionističke elemente nalazimo u stiliziranoj biomorfnoj ornamentici prizemnih dijelova eksterijera, a znatno vidljivije u samom eksterijeru. Arhitektonski elementi samo su izvedeni iz islamske umjetnosti, a nisu preuzeti; zmijolike linije, floralna dekoracija i dinamika motiva, u potpunosti izražava duh secesionističke umjetnosti. Ono što ovo djelo čini posebno zanimljivim je čvršće uporište u tradiciji, tj. visok stupanj identifikacije djela i onog što ono predstavlja. Paviljon ima vrijednost heraldičkog znaka sa jasnim atributima

pripadanja mjestu kojeg predstavlja. Ovdje se prošlost dosljedno poštuje, a mašta dolazi do izražaja tek u slobodnom razvoju plošne biomorfne dekoracije koja je po duhu secesionistička, ali je na takvim mjestima da je doživljavamo više kao neku vrstu orijentalne fantazije.

Secesiju, kao arhitektonsku pojavu možemo pratiti u Sarajevu od 1901. godine kada je dovršena stambena zgrada Obala 22, po projektu arhitekte Vancaša. To je ugrađena jednokatnica sa osnovom koja se razvija oko centralnog kvadratičnog hola sa monumentalno postavljenim stepeništem, a što je osobito značajno, ta dispozicija logično se projicira u rješenju pročelja. Najvrijednija i najveća centralna dvorana na katu jasno je naznačena centralnim doksatom. Time je plastičnost pročelja postala organski dio cjeline.

Dominantan ornamentalni motiv je cvijet suncokreta kojeg Vancaš ovdje koristi iznad otvora kata, a kasnije će ta tema u njegovim djelima biti i dalje razvijana.

Vancaševo poznavanje bečke secesije vidi se i u primjeni takvih dekorativnih elemenata koji su samo ovdje tipični. Takav ornament je medaljon, stran antihistorijskom shvatanju nove umjetnosti, ali ga on koristi bez ustezanja da pospješi semiološka značenja arhitekture objekta. Ugrađena dvokatnica u Ferhadija ulici br. 27 projektirana je 1902. godine za apotekara Schlesingera i na njoj se u krajnjim osama pročelja pojavljuju veliki medaljoni sa likovima Eskulapa i Higije, simbolima farmacije. Tema cvijeta i lista, ljekovitog bilja bez izuzetka, dominira pročeljem, pa su čak i elementi od kovanog željeza na kapiji izvedeni u oblicima kamilice. Grbolika forma na cvijetnoj podlozi ispunjava visinu kordonskog vijenca u širini donjeg centralnog otvora nedvojbeno govoreći o nekadašnjoj namjeni prizemlja.

Radovi u duhu mađarske secesije su malobrojni. Među njima ističe se vila u Petrakijinoj ulici br.11 iz 1903. godine.

Keramika sa cvijetnim motivima koja pokriva ravna gabla i zonu zida ispod vijenca, sudeći po karakteristikama modre boje potiče iz čuvene tvornice Miklos Zsolnaya iz Pečuha.

Tokom prvih osamnaest godina ovog stoljeća, secesionistička arhitektura u Sarajevu prošla je cjelokupan proces svog razvoja, od ranih rješenja koja više pokazuju razvoj dekorativnog stila do arhitektonskog, pa do strukturalnog poimanja nove umjetnosti što je vodilo snažnoj redukciji ornamenta i takvih rješenja koja nagovještavaju Art Decco ili su po mnogo čemu rana Moderna. Do sličnih rezultata doći će i onaj paralelni tok koji svoj razvoj zasniva na ideji tradicije, uvjeren da će njegujući regionalni stil osloboditi se uopćenog historicizma i dosegnuti apsolutnu vrijednost graditeljstva.

Najreprezentativniji izraz secesionistička arhitektura u Sarajevu dosegla je objektom Pošte iz 1907. godine, arhitekte Josipa Vancaša. Njena pozicija u gradskom tkivu nalagala je monumentalan, svečan i dostojanstven arhitektonski izraz. Sasvim razložno, jednu novu funkciju njen graditelj realizira u tada aktualnom stilu, a uvažavajući uvjete lokacije samo kompozicijom, gotovo baroknom, daje adekvatan izraz tada veoma značajnom javnom objektu. Ovdje su primijenjena sva napredna tehnička rješenja. Šalter hala kao centralni prostor dimenzija 40x15 metara pokriven je rešetkastom željeznom konstrukcijom, a stakleni pokrov daje potpunu zenitalnu rasvjetu. Opremljen tada najsuvremenijim instalacijama kao što je centralno grijanje toplim zrakom, a povezan sa željeznicom krakom pruge koja je ulazila u samo njeno unutarnje dvorište, ovaj poštanski objekt predstavlja cjelovitu arhitektonsku interpretaciju određene funkcije.

Na objektu Titova br. 80, arh. Kneschaurecka iz 1913. godine već dominira površina okvira nad punim zidom, što je bilo moguće ostvariti primjenom armiranog betona što je

sasvim vidljivo po dimenzijama konstruktivnih elemenata. Konstrukcija i primijenjeni materijali direktno su uvjetovali artikulaciju pročelja, a to je već princip savremene arhitekture. Ali po općoj koncepciji masa, simetrićnosti pročelja, naglaska ugla kupolom i primjeni atike iz sasvim dekorativnih razloga, ovo djelo se oslanja na pravila arhitekture historicizma. Po svemu, ovaj objekt stoji na kraju secesije ili na početku Moderne.

Na nadgrobnim spomenicima utjecaj secesionističke forme ponajviše se ogleda u oblikovanju zaglavnog kamena u vidu eliptično zavrsene stele pri čemu se krajevi elipse spiralno užljebljuju sugerirajući volute. Na složenijim kompozicijama porodičnih grobnica obično pri uglovima kamenih ploha urezuju se stilizirane cvijetne forme sa ogradama oblikovanim u kovanom željezu, ukrašenim obiljem floralnih motiva.

Najvrijedniji spomenik nadgrobne arhitekture u duhu secesionističke umjestnosti je spomenik Silviju Strahimiru Kranjčeviću na katoličkom groblju u Koševu. Spomenik je rad kipara Rudolfa Valdeca koji uključen u tokove secesije upravo u ovom djelu unosi u naše kiparstvo simbol. Predložak za spomenik bilo je Valdecovo ranije djelo "Sapeti Genij" iz 1898. godine koje u originalu nije sačuvano, već samo na ovaj način, tj. posredno.

Uloga bimorfnog dekorativnoplastičnog oblika u arhitekturi sarajevske secesije bila je velika. Od samog početka uočava se obilna primjena floralnih motiva, ali u svemu tome nedostaje ona heraldika koju je ustanovio simbolizam. Premalo je primjera koji se zaista mogu "čitati" ili racionalno protumačiti. Mogu se primijetiti karakteristični oblici cvijeta djevičanskog krina, kojeg je do perfekcije u stilizaciji doveo slikar Carlos Schwabe, zatim omiljenog cvijeta "Stila 1900-e" - perunike, što se često javlja na platnima Alfonsa Muche i nakitu Ren, Laliquea, orhideja čestih na vazama Emile Gallea, ljubičica koje su za simboliste cvijet Lezbosa, ali ponajviše ima blještavog suncokreta i lista kestena. Izgleda da tek nastajuća buržoazija još uvijek nije imala vremena da pati od "estetskih migrena" tumačeći suptilne poruke nekakve heraldike duševnih stanja.

Završetak tako čestih lizena secesionističke arhitekture činili su maskeroni, često i u polju parapeta, ponekad glava Međuze ili Flore, a cjelovito ljudsko tijelo, pretežno muško, ponajviše u funkciji Atlanta koji izrasta iz zidne mase da pridrži doksat.

Secesionistička arhitektura Sarajeva, uz neznatne izuzetke produkt je utjecaja bečke kulturne sredine, mada je među 191 upisanim studentom na Wagnerschule, bio samo jedan Bosanac, Sarajlija Kurt Braun. Mada bosanskohercegovačka arhitektura nije ostvarila neke direktne veze sa ovom školom, svojim graditeljskim nasljeđem Bosna je postala zanimljiva tek razvojem onog wagnerijanskog "genius loci", jedne od važnih tema ove škole koja se bazira na ideji o opleminjivanju samonikle arhitekture. Studije Ernsta Lichtblaua bilefsu analitička priprema neophodna za razvoj novih metoda oblikovanja bez direktnih praktičnih posljedica na razvoj arhitektonske misli, ali su posredni utjecaji bili značajniji. Studijama arhitekture Bosne i Hercegovinei projektima koji njenu baštinu kreativno interpretiraju, a nastalim 1904. godine, on daje teoretsku podlogu na kojoj će se već narednih godina graditi ideja o "bosanskom slogu".

Posebnost umjetničko-stilske veze sa tradicionalnim graditeljstvom na tlu Bosne i Hercegovine je u tome što klasično obrazovan evropski arhitekt svoje poimanje umjetničkog izraza i ne dovodi u vezu sa stilskom pojavom koja je produkt drugačije civilizacije. Za njega je inače stilski definirana osmansko-turska umjetnost izvan standardnih umjetničkih kriterija, ekscentrična, pa time i antihistorijska, te podatna da se njome obogati vlastiti izraz bez bojazni da se uđe u neki novi eklektički odnos.

Austrougarska uprava je od samih početaka svoje vlasti pokazala svestran interes i brigu za naše historijsko nasljeđe. To se očitovalo u donošenju odgovarajućih građevinskih propisa pa sve do snimanja tih spomenika, čak izrade regulacionog plana Baščaršije, koji

u ovom periodu nije bio dovršen.

U velikom požaru na prostoru Baščaršije koji se dogodio 1879. godine, izgorjele su 304 kuće, 434? dućana i 135 drugih objekata u 36 ulica. Od značajnijih objekata izgorjele su četiri džamije, katolička crkva, njemački konzulat, Taslihan, Đulov han, Hanikah i sinagoga. Austrougarska uprava je tada iskazala visok stupanj brige za kulturna dobra, osobito ona koja su dokument kulturnog identiteta svakog naroda i odlučila se za postupak koji je u to doba bio revolucionaran, rekonstrukciju ansambla. Taj postupak će postati legitimnim metodom tek u periodu aktivne zaštite, tj. u periodu od II svjetskog rata do danas. Razlog za takvo opredjeljenje možemo naći i u visokom stupnju kulturne tolerancije i uvažavanja posebnosti historijskog razvoja raznih naroda. Uviđajući da je jedan od primarnih kriterija gradograditeljstva u osmansko-turskom periodu - stalnost kroz promjenu, našli su sasvim razložnim da obnove ono što je u požaru nestalo u ime onog principa stalnosti. Zato i danas područje Baščaršije smatramo jednim značajnim fragmentom u kontinuitetu razvoj a grada, a nikako modelom u stvarnom mjerilu. Pri tome je morfološka struktura područja kao i planska osnova u potpunosti ista. Prema tome, u odnosu na ambijent ovaj zahvat je rekonstrukcija, u mjerilu grada to je restauracija njegove morfološke strukture, a u regionalnom mjerilu to predstavlja konzervaciju tipološke odlike jednog od naših naselja.

Stalno prisutna ideja "genius loci" rezultirala je i različitim smjerovima Wagnerove škole. Jedan broj studenata teži da kroz funkcionalnu organizaciju kritički dosegne vrijednosti regionalne arhitekture. Tako početkom ovog stoljeća nastaju projekti savršeno prilagođeni regionalnoj arhitekturi, ali i dalje moderni.

Najsuptilnije interpretacije našeg nasljeđa nalazimo kod Ernst Lichtblaua koji je izvjesno 1904. godine, posjetio Bosnu kada je uradio veći broj skica koje su publicirane. Ti crteži, lišeni sporednog likovnog efekta bile su male arhitektonske studije karakterističnih oblika, te su kao takve bile dobra podloga za projekte. Ernst Lichtblau formu kreira već na osnovu površne percepcije lišene nebitnih arhitektonskih detalja, pri čemu elementarnu formu uklapa u moderne strukture koje postaju okvir tradicionalnim.

Opća slika jednog orijentalnog grada sa izrazitom hijerarhijom i jasnim arhetipskim oblicima njegove morfološke strukture bila je dovoljno snažna da se nametne. Zato nije bila rijetkost da se duh mjesta osjeti i na mnogim, po svemu secesionističkim riješenim zgradama. Analizom pročelja doma "Napredak" iz 1913. godine, arhitekte Dionisa Sunka, uočava se naglašen osjećaj za vrijeme i prostor u kome objekat nastaje. Izvjesno je da se graditelj prethodno upoznao sa osnovnim karakteristikama lokalne tradicionalne arhitekture koju apostrofira elementima pročelja. Njegova sklonost da arhitekturom izrazi duh mjesta očitovala se i u drugim sredinama. Na njegovom natječajnom radu za novu sveučilišnu knjižnicu u Zagrebu iz 1909. godine, prepoznatljivi su lokalni gornjogradski motivi, a mansardni krov biskupskog sjemeništa u Đakovu u tada sasvim suvremenim oblicima kasne secesije dat je samo zato da se ostvari prisniji stilski odnos sa postojećim biskupskim dvorom. Tipično vertikalnu raščlanjenost sarajevske kuće na masivno prizemlje i lagani kat, na zgradi Napretkovog doma njen graditelj Sunko sugerira kamenom oplatom sve do prozorske klupčice prvog kata čemu kontrastira glatke malterisane plohe olakšane velikim otvorima i razvijenim volumenima. Kompoziciju smiruje snažno isturena streha, a krov velike površine i nagiba završava kupola. Iako prizemlje ima velike otvore, ono se doživljava kao masivno, djelimično zbog simetrične kompozicije gdje je ulaz u aulu kino-sale smješten u srednju osu znatno niži, naglašen plitkim i punim trokutastim zabatom, ali i time što su izlozi na dvije trećine svoje visine bili presječeni staklenim strehama. A to je motiv široke kapije stambene kuće, izrezane u zidnoj masi i obavezno natkrivene strehom. U ravni katova dominiraju dva simetrično postavljena doksata, a sve povezuje snažan potez strehe. Krovna kupola na osmerougaonom tamburu sa kružnim otvorima pokrivena je limom sa naglašenim

spojevima, poput kubeta monumentalnih osmansko-turskih građevina. Ona nema drugu funkciju osim dekorativne, te je poslužila kao izvrstan postament figuri "Croatia".

Iako se radi o sasvim secesionističkom djelu, analizirajući kompoziciju cjeline ne možemo se oteti dojmu da autor nastoji, pa i uspijeva, uspostaviti dijalog sa duhom mjesta. Na perspektivnoj skici zgrade"Napredak" objavljenoj u stručnim časopisima, Sunko crta i susjedni objekt sa karakterističnim doksatom, a pozadinu sa prepoznatljivom strukturom stambene zone - mahale, mada se ova u datoj projekciji ne može sagledati.

Zanimljivo je i to da zgradu ukrašavaju dva alegorijska kipa "Prosvjeta" I "Snaga" koja lankiraju srednju osovinu, a djelo su Roberta Frangeša Mihanovića, izvedene kao prve secesionističke skulpture na arhitektonskom objektu u našem graditeljstvu.

Ovaj objekt je tokom čitave svoje historije bio jednim od središta kulturnog i javnog života grada Sarajeva. Još 1913. godine otvoreno je kino tada nazvano"Imperijal" sa predstavom-filmom "Stradanje Pompeja", a kasnije je ovaj objekt udomio kazalište, kabare, brojne izložbe, tribine, predavanja ...

"Salomova palača" nastala 1912. godine, kao djelo arhitekte Rudolfa Tönniesa ima izrazito horizontalnu podjelu svog pročelja. Jedinstvenim rješenjem obuhvaćeno je prizemlje i I kat sa bogatim i dubokim reljefom u vještačkom kamenu, a u jakom kontrastu je zona gornjih katova u glatkom malteru lišena jače dekorativne plastike. Široki ulični front ove stambene trokatne palače ritmiziran je sa devet prozorskih osa. Srednje tri, u donjoj zoni imaju široki, lučno zasvođen pasaž. Ovaj srednji dio uokviruju dva trostranična doksata završena kratkim stubovima na kojima leži limom pokrivena kupola što djeluje poput altane. Donji dio dvoetažnog masivnog plana nosi dubokorelje nu secesionističku dekoraciju. Široki poput talasa uskovitlani listovi predstavljaju okvire figurama između otvora I kata. Osam figura u prirodnoj veličini postavljene na konkavnu glatku pozadinu uokvirenu pozlaćenim astragalom daju likove ljudi Bosne i Hercegovine u narodnim nošnjama hrvatskog, srpskog i muslimanskog gradskog i seoskog stanovništva.

Izrazita odlika sarajevske secesije je transponiranje karakterističnih arhitektonskih elemenata već postojeće arhitekture kao i principa komponiranja arhitektonske cjeline. Doksat je čest motiv u raznim arhitekturama, ali se ovdje njegova interpretacija zaista oslanja na uzore zatečenog graditeljstva. I u ovoj arhitekturi on ima istu ulogu; uvijek obilježava najznačajniju stambenu prostoriju, a otvori na njemu razdvojeni su samo uskim stubićima tako da ih doživljavamo kao kontinuiranu prozorsku traku.

Visok stupanj interpretacije duha tradicionalne stambene arhitekture uočava se na stambenoj dvokatnici u ulici Franjevačka br. 2, građenoj 1910. godine. Samo u jednoj ravni uličnog pročelja ostvareni su karakteristični kompozicioni principi, bez lažnih i romantičarskih ustupaka. Onaj tipičan dojam napetog i dinamiziranog volumena kojeg smiruje snažno istaknuta streha bosanske stambene zgrade ovdje je sugeriran vještom modelacijom jedinstvene fasadne ravni. Po tome ova zgrada predstavlja jedan od najvrijednijih primjera prilagođavanja secesije lokalnom duhu pri čemu kreativnost ostaje nesputana.

U suvremenoj umjetnosti Bosne i Hercegovine do danas se osjeća naglašeno kreativan odnos prema transponiranju vrijednosti nasljeđa, naravno uvijek primjeren vremenu. Može li jedan umjetnički izraz začet spontano, romantičarski, imati snagu da tako dugo traje i daje dobre rezultate? I historicizam je ovdje imao dobra ostvarenja, ali se njegova evolucija ne dešava, pa čak ni u novije doba kada su citati legitiman postupak najsuvremenije arhitektonske misli.

Početkom ovog stoljeća u Bosni se sasvim legitimno razvija historicizam u gotovo svim

pojavnim oblicima, maurska arhitektura gotovo paralelno sa historicizmom, ali uz vještu interpretaciju nasljeđa u smislu pravilne artikulacije prostora koji su postali dijelom memorije njenih stanovnika i konačno secesija, po svojim uzorima prvo bečka, a onda više vezana za tradiciju, tj. prilagodena uvjetima mjesta. Sve te pojave oslikavaju duhovnu preorjentaciju ka Zapadu, ali bez grubih prekida sa kulturnom prošlošću.

Vrijeme do pojave evropske Moderne, univerzalne i jednake za sve, trebalo je ispuniti nekim izrazom, lokalnim i pomirljivim, u kome bi svi stanovnici našli identitet svoje duhovnosti. Naznaku toga nalazimo već kod one secesije koja svoj izraz gradi na odlikama nasljeđa, ali to nije bio izraz univerzalnog, već težnja da se uklopi u kontekst mjesta što je samo jedna, istina važna odlika tradicionalnog graditeljstva. Maurska arhitektura već po svojoj metodi formiranja arhitektonskog sklopa ograničavala se na monumentalne objekte tematski ograničenog programa, i na sadržajima koji nemaju određenu historijsku podlogu, pa tako maurski slog gubi na arhitektonici u korist bespotrebne, istina slikovite dekorativnosti.

U svojim zvaničnim oblicima umjetnost Bosne i Hercegovine bila je usmjerena zapadnoevropskim tokovima, a pokazala je sasvim očekivano bogatstvo i raznolikost što je bio produkt dvaju kultura. Uvjet za jedinstven, općevažeći pogled na svijet koji bi rezultirao zajedničkim izrazom duhovnosti, nije se mogao ostvariti tako brzo, zato se morao tražiti takav umjetnički izraz koji bi pomirio sve suprotnosti, a bio prihvatljiv za sve. Posljedica toga je njegova posebnost i pojavnost samo na tlu Bosne i Hercegovine, ali i to da su ga prihvatili, razvijali i osmišljavali najbolji i najškolovaniji graditelji ovog perioda.

Regionalna posebnost uvjetovala je izraz "bosanski slog" ili "bosanski stil". Ovaj graditeljsko-umjetnički izraz, nastao početkom ovog stoljeća, nije značio nikakvu stilsku retardaciju već nastojanje da se daljnjim razvojem graditeljske tehnike ostvare forme koje nisu citati već kreativno izražene asocijacije na višestoljetno nasljeđe Bosne. To svakako nije bio neki novi vid historicizma. Stilska pripadnost mu se ne može čvrsto definirati i odrediti, već samo kulturna. Kao autentičan izraz kulture određenog naroda u određenom vremenu, on je historijski samo dokumentarno, a ne u smislu replike već viđenog, te ja za Bosnu to izvjesno njena rana Moderna.

U osnovi kulturne historije čitavog čovječanstva je suradnja. Ono što se u Bosni s početka ovog stoljeća smatralo nasljeđem, to zapravo i nije bilo, to je bila još uvijek živa tradicija. Zadržavši oblike života proizašle iz kulture i civilizacije islama, stanovništvo je u većinskom broju bilo i dalje sklono određenoj tipologiji prostora. Nije bilo otvorenog opiranja općem napretku, ali je bila stalno prisutna težnja ka pomirenju želja i mogućnosti na način koji bi simbolizirao najbolja iskustva dva, samo prividno oprečna svijeta.

Analogno iskustvima u oblasti filosofije, historije i kulture, izgleda sasvim razložnim pitanje da li je ishitrena pojava importiranog evropskog historicizma u Bosni koja ga nije mogla prihvatiti. Mada se radilo o djelima provjerenih kvaliteta, za stanovništvo obilježeno islamskom kulturom to je bila sasvim nova, time i mlada kultura, čiji su oblici u ovom kulturološkom milieu bili pozajmljeni. Historicizmu je nedostajao vitalitet u mjeri da to bude opće prihvaćena pojava od stanovništva u širem obimu, te ga zaista možemo smatrati pseudomorozom - u smislu pojave kristalizacije, ali na krivom mjestu.

Spenglerove teze o razvoju arapske kulture u ovom slučaju ne bi mogle biti doslovno preuzete, ovdje već postoji kulturološki de inirana sredina koja ne traži rješenje, već joj se ono nameće, ali posljedice su iste. To objašnjava gotovo istovremenu pojavu pseudomaurskog izraza koji svojim osvrtom na nasljeđe donekle dočarava povratak "staroj imovini". Zato će tek bosanski stil postati autentičan izraz jedne kulture koja je

spoznala da nije mlada, niti to hoće biti, koja je spoznala vrijeme i mjesto svog postojanja da bi ga obilježila stilom koji je izraz kontinuiteta. Istovremeno, taj stil je i aktualan, kao i drugi evropski pokreti rane Moderne.

Svoje biće i svoju definiciju ovaj stilski izraz jedne slojevite kulture ponovo je pronašao u kulturi islama, ili tačnije, u širem smislu shvaćenog proizvoda te kulture - sistemu življenja.

Počeci razvoja arhitekture bosanskog stila obilježeni su prije svega insistiranjem na slikovitosti cjeline, ili tačnije isticanjem onih arhitektonskih elemenata čija ishodišta doslovno potiču iz naše tradicije, što nije baš uvijek imalo logičku povezanost sa strukturom cjeline. To slikovito poimanje bosanskog stila izvjesno je posljedica tada popularnog, ali i korisnog crtanja starih objekata i ambijentalnih cjelina. Osim likovne vrijednosti ovi crteži su imali i vrijednost dokumenta. To su bile prve anatomske studije lokalne arhitekture koje su graditeljima pomogle da preciznije definiraju primarne likovno-kompozicione odlike stare arhitekture.

Josip Pospišil svoj izraz gradi na površnom osloncu na secesiju, ali istovremeno negira disciplinu elevacije takvog pročelja. Njegovi kompozicioni elementi izvedeni su iz graditeljstva nasljeđa. Slikovitost kompozicije bosanske kuće on gradi elementima doksata, naglašenom strehom, snažnim korpusom krova sa badžama, temom verande..., ali najčešće samo u ravni pročelja. Iako secesija formalno odbija vezu sa historijskim, Pospišil teme bosanske tradicionalne arhitekture postavlja kao primarne, da bi ostvario osnovnu kompoziciju masa.

Samo na projektima pojedinačnih stambenih kuća on nalazi rješenja koja i osnovom i konačnim izgledom nose prepoznatljive crte domaće stambene arhitekture. Zato se jedino projekti i realizacije porodičnih i stambenih zgrada u njegovom graditeljstvu mogu prihvatiti kao bosanski stil.

Arhitekt Josip Vancaš prvi je dao formulaciju "bosanski slog" vjerujući da postoji specijalni bosanski način građenja. Dobro se upoznavši sa tradiconalnim graditeljstvom, Vancaš već na prijelazu stoljeća uočava da je orijentalna arapska arhitektura tuđinska, te da se razlikuje od načina građenja koje je, po njemu, u Bosni uistinski posebno. Postojanje turskih, pa čak i bizantskih motiva u ovom slogu po Vancašu nije razlog da isti ne ostanu domaći i narodni.

Od svih objekata koji su u doba autrougarske uprave nastali u Bosni, najbolje ideje bosanskog sloga, teoretski, ali i praktično, nose oni koje je oblikovao Josip Vancaš. I u onim njegovim radovima koje svrstavamo u "mauričke", uvijek se prepoznaje neka tema lokalne arhitekture. Po vlastitoj izjavi, prave realizacije oslobodene orijentalnih oblika, a oslonjene isključivo na domaću tradiciju, ostvario je Vancaš dogradnjom verande svom ranijem projektu, muslimanskoj čitaonici u Sarajevu iz 1888. godine, primjenjujući motive bosanskih divanhana. To je bio i najraniji primjer direktnog oslonca na tradiciju lokalnog graditelj stva i po prvi put to više nije samo aplikacija viđenog motiva, već interpretacija određene i sasvim jasne arhitektonske teme.

Od 1909. godine Vancaš radi više projekata zgrada u bosanskom stilu oslanjajući se na koncept osmanske gradske kuće pri čemu uspijeva uspostaviti kreativan dijalog sa nasljeđem.

Teži problem oblikovanja javljao se na većim zgradama kolektivnog stanovanja, jer takvog uzora u tradicionalnoj arhitekturi Bosne nije bilo. I upravo na ovakvim temama Vancaš napušta doslovno transponiranje elemenata nasljeđa razvijajući kreativnost na bazi spoznajnog, a ne viđenog i prepoznatljivog. Oblici građevina dovedeni su u logičnu

vezu sa unutarnjim prostorima koji se iz takvog odnosa lako čitaju. Ono što je u njima tradicionalno, zapravo je tradicionalno poimanje logičke veze funkcije, materijala i konstrukcije, što neminovno reproducira i tradicionalni oblik. Prema tome, Vancaševi oblici nisu preuzeti, već izvedeni iz tradicionalnog poimanja načina građenja. Zato za ove zgrade s pravom možemo reći da po tipu pripadaju tradiciji, ali da nisu njeni modeli. Tip je vezan za oblik i način života jednog društva, te je za Vancaša sasvim logično bilo da tip postane osnova nove arhitekture, jer tip ne znači sliku nečega što treba kopirati ili savršeno imitirati, već ideju koja će poslužiti kao pravilo modelu. Model je predmet koga treba ponoviti onakvim kakav jeste, tip je naprotiv predmet prema kome svako može zamišljati djela, a da ova ne budu međusobno slična. Ova djela pripadaju ranoj Moderni i po shvatanju da individualnost građevine svakako ovisi od forme, ali najviše zbog toga što je ta forma organizirana u jednom prostoru i vremenu. Obje komponente, prostor i vrijeme, ovdje su apsolutno čitljive.

Oko 1910. godine dekorativnost u djelu češkog arhitekte Jana Kotere, dolazi sasvim u drugi plan u odnosu na strukturalno oblikovanje cjeline. Tada nosioci izražajnosti arhitektonskog djela postaju međusobni odnosi volumena i pojedinačnih elemenata, a izrazito osjećanje za arhitektonsko oblikovanje očituje se u naglasku prostornih i površinskih vrijednosti ostvarenih jednostavnim planovima i profilacijama.

Djelo, koje u potpunosti ima odlike Moderne češki arhitekt Jan Kotera je realizirao u Sarajevu 1911. godine (zgrada Osiguravajućeg društva "Slavija"). Njegovo rješenje, već je gotovo sasvim lišeno dekorativnog znaka. Stilizirane glave - konzole na koje se oslanja kordonski vijenac i koje poput kapitela krase međuprozorske stupce predstavljaju snažnu, čak kubističku stilizaciju lika bosanskog seljaka.

Usporedbom razvoja Moderne u Bosni sa vremenski paralelnim tokovima u drugim srednjoevropskim zemljama, uočavaju se određene metodološke sličnosti, ali konačni rezultati ne bi mogli izdržati poređenja, jer su im polazne pretpostavke proizašle iz pojma naslijeđa čak i civilizacijski oprečne. Geneza našeg razvoja Moderne zapravo je slika jednog procesa kulturnog i umjetničkog preobražaja orijentalnog civilizacijskog kruga u zapadni, istovremeno sa društveno-ekonomskim transformacijama. Formulacija Moderne, samo je finale ovog procesa.1918.-1945.

Period 1918.-1945. god.

Još od svog osnivanja, sredinom XV stoljeća, Sarajevo se razvija kao složen gradski organizam koji se svojim položajem i urbanom strukturom prirodno nameće kao ekonomski, politički i kulturni centar jednog šireg geografskog i povijesno definiranog područja. U tom je smislu Sarajevo, historijski gledano, imalo veliku ulogu ne samo u bosanskohercegovačkim, nego i širim balkanskim i međukontinentalnim relacijama. Različiti civilizacijski i privredni tokovi između Bliskog Istoka, Mediterana i Srednje Evrope stoljećima idu jednom trasom koja dijagonalno presijeca Balkan po osovini Carigrad - Beč. Na mjestu gdje tu trasu siječe put koji iz Srednje Evrope, dolinom Bosne i Neretve, vodi prema Jadranu i centralnom dijelu Mediterana, razvilo se Sarajevo kao jedna od najznačajnijih urbanih aglomeracija na Balkanu. Odatle se Sarajevo, na historijskoj pozornici ovog dijela svijeta, u sukobu kontinenata, u interakciji različitih naroda, kultura i ideologija, javlja kao grad sa posebnom ulogom i značajem.

To je grad koji je u okviru različitih historijskih zbivanja stoljećima bio utočište i raskršće svjetova, "s putevima u Carigrad, Zagreb, Cetinje - Beograd, Beč-Peštu i Jeruzalem". O tome svjedoče brojne džamije, različite crkve, sinagoge, konfesionalne škole i drugi vjerski objekti koji su još od XVI. stoljeća prirodno utkani u njegovu urbanu strukturu.

Sarajevo je kao grad stotinama godina bilo most saradnje između Istoka i Zapada, mjesto međusobne razmjene dobara i iskustava. Ono je istovremeno predstavljalo i predstavlja jednu neuralgičnu tačku evropske, pa i svjetske historije XX. stoljeća.

Sarajevo je u svjetsku povijest ušlo jednim terorističkim aktom, kao zločinom koji je "potresao svijet" i uveo ga prije vremena u odavno planirani sukob dva imperijalistička bloka, odnosno Prvi svjetski rat. Ubistvo austrijskog nadvojvode Franza Ferdinanda i njegove supruge koje je 28. juna 1914. izvršio Gavrilo Princip, kao djelo grupe nacionalističkih i šovinističkih srpskih omladinaca, koje je službena historiografija decenijama slavila kao nekakav "nacionalno-revolucionarni" čin. Ovi su "nacionalni revolucionari" ustvari bili obični nadničari srbijanske vojne obavještajne službe.

Odmah poslije ubistva Ferdinanda, u Sarajevu i nekim mjestima u unutrašnjosti zemlje došlo je do demonstracija protiv Srba, pa su mnoge radnje i drugi objekti srpskih trgovaca i građana demolirani i opljačkani. Vjerovatno da bi se opravdale što su svojim propustima pri organiziranju nadvojvodine posjete dozvolile da se zločin dogodi, gradske vlasti Sarajeva su čak prvog dana huškale neodgovorne elemente protiv Srba. Ugledni grarlanski političari i zastupnici Bosanskog sabora, dr. Jozo Sunarić, Serif Arnautović i Danilo Dimović su odmah posjetili zemaljskog poglavara Oscara Potioreka i tražili intervenciju kako bi se neredi i napadi na Srbe spriječili. General Potiorek je već 29. juna 1914. proglasio u Sarajevu prijeki sud. U obrazloženju ove odluke Zemaljska vlada je istakla da nije kriva za "nemile događaje" koji su snažno izbili kao neposredna reakcija na "žalosno zlodjelo". Vlada je spremna pružiti pomoć svima koji su se zbog progona i pljački našli bez životnih sredstava.

Nakon toga je došlo do sudskih progona i interniranja srpskog stanovništva, posebno onog sa granice prema Srbiji i Crnoj Gori. Protiv takve politike i takvih postupaka prvi se javno oglasio reisul-ulema Džemaludin Čaušević. On je već 4. jula 1914. uputio apel Bošnjacima savjetujući "svakom bratu muslimanu, da se kani zadirkivanja i izazivanja, a naročito da se prođe Bogu mrskog djela uništavanja imovine". Istog dana se oglasio i vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler, koji se našao pobuđen da jednom okružnicom pozove narod i svećenstvo da "u općoj tuzi i bolu" ne narušavaju mir i red i ne nanose štetu "bližnjemu svome". Reis Čaušević je svoj apel proširio i kao "Proglas muslimanima" objavio u sarajevskom alhamiado listu "Jeni mishab" (Nova baklja), 24.jula 1914. Pored reisa Čauševića, sličnim su se apelima protiv progona Srba i uništavanja njihove imovine oglašavali i drugi bošnjački politički, vjerski i kulturni prvaci i radnici, sve dok se to moglo objaviti u nekim od sarajevskih novina koje su po kratkom policijskom postupku svakodnevno obustavljane i zabranjivane. Prijeki sud u Sarajevu je ukinut već 26. jula 1914., dva dana pred objavu i početak rata.

Već prvih dana izbijanja rata nastupila su u Sarajevu i cijeloj zemlji teška vremena. Ratna dejstva na granici BiH i Srbije počela su prvom austrougarskom ofanzivom 12. augusta 1914. U četverodnevnoj bici na Ceru austrougarske jedinice su poražene i prisiljene da se 24. augusta povuku preko Drine nazad u Bosnu. Srpska vojska je odmah potom i sama prešla Drinu, marširajući preko istočne Bosne prema Sarajevu. Njoj su se ubrzo pridružile crnogorske čete koje su upale u istočnu Hercegovinu. Uz pljačkaške akcije u Podrinju i istočnoj Hercegovini, srpska i crnogorska vojska su počinile i više zločina nad muslimanskim stanovništvom. Sredinom septembra 1914. srpske i crnogorske čete su izbile na Romaniju i doprle do prilaza Sarajevu. Stanje je bilo kritično, pa je komanda sarajevskog garnizona izdala 18. septembra naredbu kojom je ograničeno kretanje građana i zabranjen svaki ulazak i izlazak iz grada bez posebne vojne dozvole. Na Romaniji su od 18. do 30. oktobra vođene teške borbe za odbranu samog Sarajeva kao zemaljskog glavnog grada.

Istovremeno je, dok su se još u Sarajevu čuli srpsko-crnogorski topovi sa Romanije,

održano od 12. do 28. oktobra 1914. suđenje "mladobosancima", odnosno ubicama Franza Ferdinanda. G. Princip je kao i većina drugih učesnika u ubistvu Ferdinanda osuđen na 20 godina zatvora. Smrtnu kaznu kao maloljetnik nije mogao dobiti, jer je Austrija bila striktno pravna država u kojoj se punoljetstvo sticalo sa navršene 24 godine.

Slomom Srbije i Crne Gore u oktobru 1915, BiH se našla u pozadini. Frontovi Prvog svjetskog rata pomjeraju se daleko od njenih granica, ali brojni Bosanci mobilizirani u austrougarske regimente ginu i stradavaju po tim dalekim ratištima.

Mada daleko od velikih bojišta, u BiH su se posljedice rata, prije svega u vidu masovne gladi, svuda osjećale. U zemlji je zavedena ratna privreda, pa su od stanovništva uzimane razne stvari za vojne potrebe (tzv. rekvizicija). Uzimani su u prvom redu tegleća stoka i hrana, pa su se uskoro u cijeloj zemlji, posebno u gradovima, osjetili oskudica i glad. Zato je u Sarajevu i drugim većim gradovima već od augusta 1914. zaveden poseban režim snabdijevanja stanovništva životnim namirnicama (tzv. aprovizacija). Vlasti su preduzimale i druge mjere, posebno kada je Sarajevo u pitanju, da se u zemlji osiguraju bar najnužnije namirnice.

Ubrzo po izbijanju rata 1914. u Sarajevu je kao zemaljskom glavnom gradu zamro svaki javni politički život, što je bio slučaj ne samo u BiH, nego i u ostalim dijelovima Monarhije. Prvih mjeseci 1917. dolazi do oživljavanja političkog života u Monarhiji, posebno u vezi sa raznim državnopravnim odnosima, među kojima dominira jugoslavensko pitanje, kao pitanje stvaranja jedne jugoslavenske države. Najaktivniji na tom planu je dr. Anton Korošec, vođa Slovenske ljudske stranke, koji se zalagao za stvaranje jedne jugoslavenske države u okviru Monarhije njenim trijalističkim preuređenjem. On je u tom smislu tokom 1917. uspostavio intenzivne veze sa političarima u Zagrebu, Sarajevu, a posebno u Istri i Dalmaciji.

Kada je krajem ljeta 1918. postalo jasno da će Austro-Ugarska izgubiti rat, građanski političari u njenim južnoslavenskim pokrajinama se u ogromnoj većini opredjeljuju za ujedinjenje sa Srbijom i Crnom Gorom u jedinstvenu jugoslavensku državu. Početkom septembra 1918. došao je u kratku posjetu Sarajevu dr. Korošec, gdje je razgovarao sa vodećim bosanskim političarima i vjerskim poglavarima i predstavnicima. Najveći utisak na Korošeca je ostavio reisul-ulema Čaušević, koga je posjetio skupa sa dr. Jozom Sunarićem. Reis je tom prilikom rekao, da će "odobriti svaki čin koji će našem narodu donijeti slobodu", te da mu je lično "dosta naše vlade i turske i njemačke". Čaušević se istovremeno odlučno založio za saradnju svih Južnih Slavena i opću amnestiju.

U procesu smjene vlasti do koje dolazi u svim južnoslavenskim pokrajinama Austro-Ugarske, u Sarajevu je 31. oktobra 1918. konstituiran Glavni odbor Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba za BiH. Za predsjednika Odbora je izabran ugledni sarajevski poduzimač Gligorije Jeftanović, a za potpredsjednike dr. Jozo Sunarić i dr. Halid-beg Hrasnica. Posljednji austrougarski zemaljski poglavar za BiH, general Stjepan Sarkotić predao je u Sarajevu l. novembra 1918. upravu zemlje Glavnom odboru Narodnog vijeća SHS za BiH. Samo dva dana kasnije, 3. novembra, Glavni odbor je imenovao Narodnu vladu za BiH, koja je odmah preuzela "poslove zemaljske uprave". Zbog općeg nereda i pravne nesigurnosti, do kojih je u tim prevratnim danima došlo u mnogim dijelovima zemlje, sastali su se 4. novembra 1918. kod Višegrada predstavnici Glavnog odbora SHS za BiH sa vojvodom Stepom Stepanovićem, komandantom druge srpske armije. Tu je postignut sporazum da druga srpska armija uđe u BiH i preuzme brigu o javnoj sigurnosti i održavanju reda i mira. Tako su već 6. novembra 1918. prve srpske jedinice ušle u Sarajevo.

Njihovim ulaskom nije spriječeno nasilje nad Bošnjacima kao muslimanima. Prevrat i dolazak "srpske vlasti" u BiH su mnogi shvatili kao otvoreni poziv na pljačku, otimanje

zemlje, progon i likvidaciju muslimana. Položaj muslimana postao je neizdržljiv, o čemu su i u inostranstvo prodrli izvještaji. Tako je francuski novinar Charles Rivet prilikom boravka u Sarajevu februara 1919. razgovarao između ostalih i sa reisul-ulemom Cauševićem i taj je razgovor objavio u pariškom listu "Le temps" l. aprila iste godine. Iznoseći podatke o stradanjima muslimana "prilikom svečanog stvaranja Jugoslavije", kojoj su se oni "spremali služiti svom dušom", Čaušević je naglasio, da "smo mi ipak Slaveni, ali Srbi odbijaju da nas smatraju takvim". Oni bosanske muslimane smatraju "uljezima", zaključio je Čaušević. Na ovo je tadašnji ministar unutrašnjih poslova Svetozar Pribićević zahtijevao od predsjednika zemaljske vlade za BiH, Atanasija Šole, da "diskretno" zatraži od Čauševića da demantira izjavu pariškom novinaru, ili da mu u suprotnom uputi prijedlog za njegovo penzioniranje. Šola je odgovorio da to nije moguće, jer su Čauševićevi navodi tačni, radi se o čovjeku koji je 1914. štitio Srbe od progona.

Ujedinjenjem, odnosno proglašenjem Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca l. decembra 1918, BiH je ušla u sastav jedinstvene jugoslavenske države, ali je još jedno duže vrijeme zadržala neke elemente i oblike svoje državnosti, čime je i Sarajevo ostalo u statusu zemaljskog glavnog grada. Narodna vlada za BiH je poslije l. decembra 1918. nastavila svoj rad kao Zemaljska vlada za BiH. Poslije donošenja Vidovdanskog ustava, 28. juna 1921., Zemaljska vlada je nastavila rad kao Pokrajinska uprava za BiH. Pošto je u aprilu 1922. donijet zakon kojim su u državi uspostavljene 33 oblasti, od kojih šest u BiH, to su centralne vlasti u Beogradu počele požurivati likvidaciju Pokrajinske uprave, cijeneći da je već krajnje vrijeme za dokidanje pokrajinskih vlada koje su, bez obzira na stalno smanjivanje njihovih nadležnosti, u narodu općenito smatrane kao vlade njegove uže historijske domovine. To nije odgovaralo intencijama režima da se u skladu sa odredbama Vidovdanskog ustava provede u državi potpuna unitarizacija i centralizacija cjelokupne uprave. Likvidacija Pokrajinske uprave za BiH pokazala se kao složen i kompliciran posao koji je potrajao skoro dvije godine. Poslovi Pokrajinske uprave za BiH su konačno u cijelosti likvidirani 25. februara 1924., čime je Sarajevo izgubilo atribute zemaljskog glavnog grada i svedeno na sjedište sarajevske oblasti.

Ta se sarajevska oblast podudarala sa nekadašnjim sarajevskim okrugom, u kojem je, prema prvom popisu stanovništva u Kraljevini SHS od 31. januara 1921., živjelo 287.214 stanovnika. Od togaje 66.317 duša živjelo u samom Sarajevu kao gradu. U tom ukupnom broju je prema vjerskoj strukturi u gradu bilo 22.474 muslimana, 16.317 pravoslavnih,19.242 rimokatolika, 7.458 Jevreja, 470 evangelika, 160 grkokatolika, 29 ostalih i 16 bez konfesije ili nepoznato.

Prema posljednjem austrijskom popisu od 10. oktobra 1910. u Sarajevu je živjelo 51.919 stanovnika. To znači da se za deset ?odina, bez obzira na rat ili možda zahvaljujući upravo njemu, broj žitelja Sarajeva povećao za 27,7%. U gradu se u tom periodu povećao čak i broj muslimana, sa 18.460 u 1910. na 22.474 u 1921., mada se muslimansko stanovništvo u BiH brojčano smanjilo od 612.137 u 1910. na 588.173 u 1921. godini. Za deset godina se broj muslimana u BiH "smanjio za 23.964 duše.

U narednih deset godina demografski rast u Sarajevu se usporava. Prema drugom i posljednjem popisu stanovništva Kraljevine Jugoslavije od 31. marta 1931., u gradu Sarajevu su živjela 78.173 stanovnika. Povećanje u odnosu na 1921. godinu je iznosilo 17,9%. Vjersko-etnička struktura u gradu se nije znatnije izmijenila. Od ukupnog broja 78.173 gradskih žitelja, muslimana je bilo 29.649, pravoslavnih 18.630, rimokatolika 21.372 i evangelika 534. Pripadnika ostalih kršćanskih crkava bilo je 851, dok Jevreji u ovom popisu nisu posebno iskazani nego su ubrojani u ostale kojih je ukupno bilo 7.637, od čega najmanje 7.500 Jevreja. Rezultati popisa iz 1931. objavljeni su tek 1938, kada je već bio u toku progon Jevreja u nacističkoj Njemačkoj i nekim drugim evropskim državama, pa je Kraljevina Jugoslavija vjerovatno nastojala prikriti podatke o svom

jevrejskom stanovništvu.

Pod pretpostavkom da je u razdoblju 1931-1941. održana ista stopa demografskog rasta kao u prethodnom desetogodišnjem periodu, onda bi Sarajevo pred rat, aprila 1941., imalo 92.148 stanovnika. U svakom slučaju rast nije mogao pasti ispod deset promila godišnje, pošto u tom razdoblju nije bilo nikakvih velikih prirodnih ni socijalno-političkih kataklizmi. To znači da se stanovništvo Sarajeva 1941. godine, suprotno od u publicistici uobičajene brojke od 70.000 stanovnika, pouzdano može procijeniti na preko 90.000 duša.

Sarajevo je u razdoblju između dva svjetska rata privredno stagniralo. Ni Austro-Ugarska nije u Sarajevu podigla neke velike industrijske pogone, a poslije 1918. ovaj je grad u tom pogledu potpuno zanemaren. Glavni industrijski pogoni u gradu bili su Fabrika duhana, Pivara, Tkaonica ćilima, Tvornica čarapa, jedan paromlin i desetak ciglana, što je uglavnom podignuto još prije Prvog svjetskog rata. Uz sarajevski željeznički čvor, izgrađen u razdoblju 1882-1906., vremenom se razvila velika Željeznička radionica koja je zapošljavala preko hiljadu radnika, pa je bila najveći pogon u gradu. Tako je u razdoblju između dva svjetska rata gradska privreda u osnovi počivala na zanatstvu, trgovini i općenito robnom i novčanom prometu.

U urbanom pogledu Sarajevo je u međuratnom razdoblju ostalo unutar gradskog atara izgrađenog i obilježenog maltama tokom austrougarske uprave. Općenito se može reći da je graditeljstvo u Sarajevu poslije 1918. u opadanju, kako obimom tako i kvalitetom u odnosu na prethodno austrijsko doba. Austrougarska uprava je postavila osnove regulacionog plana koje su između dva svjetska rata predstavljale okvir cjelokupne građevinske aktivnosti u gradu. Kako grad nije dobio novi regulacioni plan, to se u međuratnom periodu gradilo na principu slobodne konkurencije i zahtjeva tržišta. Odatle su nove gradnje predstavljale parcijalna rješenja, kao određene interpolacije u zatečenim stambenim i poslovnim blokovima. Građene su pretežno višekatnice sa stanovima namijenjenim za iznajmljivanje imućnijim građanima.

Sve do punog proboja "Moderne" gradskom arhitekturom su dominirali naslijeđeni uticaji akademizma i eklekticizma sa izvjesnim pokušajima neobizantskog stila koji su u Sarajevu donijeli beogradski arhitekti Aleksandar Deroko (pravoslavna crkva u Novom Sarajevu), Milan Zloković (Hipotekarna banka, danas Narodna banka) i dr. Prva građevina u stilu "Moderne" bila je zgrada banke "Slavija" na Obali (kasnije "Tanjug", danas "BH Press"), izgrađena prema projektu češkog arhitekte Jana Kotjere. Stvarni prodor "Moderna" je doživjela tek od početka tridesetih godina kada jedna neformalna grupa arhitekata, školovanih pretežno u Pragu, donosi u Sarajevo savremene ideje nastale u vodećim arhitektonskim centrima. Ovi vatreni pobornici Moderne preuzeli su od 1930. vodeću ulogu u izgradnji javnih gradskih objekata, kao što su banke, srednje škole, bolnice, kina, štamparije, kafane itd. Najistaknutiji predstavnici Moderne u Sarajevu tog vremena bili su arhitekti Mate Baylon (Berza rada, Gradska štedionica), Helen Buldasar (zgrada Crvenog krsta, Javno kupatilo), braća Reuf i Muhamed Kadić (vakufski neboder) i dr. Među najznačajnijim nosiocima Moderne bio je profesor Dušan Smiljanić, koji je pored ostalog projektirao Bolnicu "Jezero", čija je gradnja dovršena 1938. godine.

Ovaj je objekat sa širokim horizontalnim prozorima i ravnim krovom postao jedan od karakterističnih simbola gradske arhitekture sve do sedamdesetih godina. Moderna je u Sarajevu startovala relativno kasno, pa se njena primjena svela na pojedinačne zgrade i gradnje, bez dubljeg traga u arhitekturi grada i njegovih prostora. Poslije 1918. Sarajevo postepeno gubi svojstva administrativno-političkog središta BiH. Nekadašnji blistavi zemaljski glavni grad sveden je šestojanuarskom diktaturom na provincijsko sjedište Drinske banovine. Na račun Sarajeva forsirani su drugi gradovi u BiH, posebno Banja

Luka koja je kao sjedište Vrbaske banovine zamišljena kao najistureniji srpsko-pravoslavni punkt prema neposrednom katoličkom Zagrebu.

Sarajevo se ni u šestojanuarskim okolnostima nije sasvim predavalo, niti se moglo zaobići kao geografski centar Jugoslavije. Preko Sarajeva je vodila željeznička pruga od Slavonskog Broda do Metkovića, tada najveće jugoslavenske izvozno-uvozne luke. U gradu je djelovalo više kulturnih, prosvjetnih, školskih i vjerskih institucija i udruženja, sa relativno razvijenim književnim životom, brojnim novinama i periodičnim publikacijama. Sve to ipak nije moglo izbrisati utisak da je Sarajevo u to vrijeme bilo, kako jedanput reče Laurence Durell, "selo kao instinkt ostavljen da kržlja, neobično oko odjeka jednog revolverskog pucnja".

Režim šestojanuarske diktature je ukinuo vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju muslimana u BiH, a juna 1930. sjedište rijaseta dekretom premjestio iz Sarajeva u Beograd. Time je Sarajevo izgubilo jednu od veoma značajnih atribucija glavnog grada i kulturno-političkog središta Bosne. Rijaset, odnosno sjedište reisul-uleme je vraćeno u Sarajevo tek poslije osam godina, juna 1938., kao rezultat političke nagodbe dr. Mehmeda Spahe, vođe Jugoslavenske muslimanske organizacije sa dr. Milanom Stojadinovićem, predsjednikom vlade Kraljevine Jugoslavije. Iste godine otvorena je Visoka islamska šerijatsko-teološka škola, kao prva visokoškolska ustanova u Sarajevu i BiH.

Aprilskim ratom i okupacijom 1941. godine Sarajevo se našlo u središtu različitih i tragičnih ratnih zbivanja. Sarajevo iz aprilskih dana 1941. ponekad se naziva "jugoslavenskim Sedanom" analogno Sedanu na rijeci Meuse, gdje je pred njemačkom silom početkom septembra 1870. kapitulirao Napoleon III sa preko 100.000 vojnika. Sedamdeset godina kasnije, maja 1940., glavnina njemačkih oklopnih divizija je iz Belgije, upravo preko Sedana prodrla u Francusku, koja je ponovo prisiljena na kapitulaciju.

Od prvog dana rata, 6. aprila 1941., kralj, Vrhovna komanda Jugoslovenske vojske, vlada i njene razne institucije, te dio diplomatskog kora, povlačili su se i u općoj pometnji i panici bježali iz Beograda prema Sarajevu. Tako se tih aprilskih dana u gradu i njegovoj okolini stekao, u bjekstvu i iščekivanju evakuacije, šarolik svijet vezan uz politički i diplomatski establišment Kraljevine Jugoslavije. Iz Sarajeva su se kralj i vlada povukli prema Nikšiću, odakle su već 16. aprila 1941. odletjeli u Atinu i dalje na Bliski istok pod britansku zaštitu. Dva dana kasnije Jugoslovenska kraljevska vojska je kapitulirala. Sarajevo se našlo u sastavu ustaške NDH, a faktički pod njemačkom okupacijom.

Već u ljeto 1941. muslimani su u raznim krajevima BiH i Sandžaka bili izloženi masovnim četničkim napadima na njihove živote i imovinu. Sa druge strane, ustaške vlasti su odmah počele sa masovnim progonima i zatvaranjem Srba, Jevreja, "bijelih Cigana" i svih antifašista bez obzira na vjersku i etničku pripadnost te njihovim deportiranjem u logore smrti. Pored toga, NDH je posebnom "zakonskom odredbom" već 30. aprila 1941. bosanske muslimane jednostrano proglasila Hrvatima "arijskog porijetla", ali im nije pružila nikakvu zaštitu od četničkih pokolja kojima su bili izloženi.

U tim okolnostima je u Sarajevu na skupštini Udruženja ilmije "El-Hidaje" 14. augusta 1941. usvojena rezolucija u kojoj se javno osuđuju ustaški zločini i oni pojedinci među muslimanima koji su sudjelovali u njihovom vršenju. Uz to su iznijeti podaci o stradanjima i progonima samih muslimana od strane četnika Draže Mihailovića. Brojni sarajevski građani muslimani su na svom skupu 12. oktobra 1941. usvojili i potpisali rezoluciju sličnog sadržaja. Poslije objavljivanja ove rezolucije jedna grupa sarajevskih Srba sa liječnicom dr. Marom Kurtović na čelu posjetila je dr. Asima Musakadića, predstojnika gradskog fizikata, i izrazila mu zahvalnost u ime srpskog građanstva i

stanovništva. Doktor Musakadić je to sa odobravanjem saslušao, uz napomenu da sada očekuje od njih da na isti ili neki sličan način uzmu u zaštitu muslimane od četnika. Do neke takve akcije, izjave ili rezolucije sa srpske strane nikad nije došlo ni u Sarajevu niti drugdje u BiH.

Sarajevo je od kraja ljeta 1941. bilo preplavljeno brojnim muslimanskim muhadžirima, posebno onim iz Podrinja, koji su izbjegli od četničke zločinačke ruke. O njihovom smještaju i prehrani brinuo se Odbor "Narodnog spasa" koji je odmah nakon drugog četničkog pokolja nad muslimanima Foče formiran u Sarajevu 26. augusta 1942. od predstavnika svih muslimanskih društava i ustanova. Odbor je postao centar muslimanske protivustaške opozicije i autonomističke politike čiji je cilj bio izdvajanje BiH iz sastava NDH. Predsjednik Odbora je bio profesor Salih Safvet Bašić, koji se kao naibu-reis odlučno usprotivio potčinjavanju Islamske zajednice ustaškim vlastima.

Izbijanjem antifašističkog ustanka u ljeto 1941. i pojavom Narodno-oslobodilačkog pokreta (NOP-a) sa komunistima na čelu, Sarajevo postaje jedan od centara ilegalnog partizanskog rada i djelovanja. Istovremeno Sarajevo postaje stjecište različitih njemačkih i drugih obavještajnih službi kojima je u prvom redu bio cilj borba protiv NOP-a čije se vodstvo sa glavninom oružanih jedinica nalazilo na teritoriji BiH. U antifašističkoj borbi i ratu za oslobođenje zemlje 1941-1945. položioje život 10.961 građanin Sarajeva. Većina ili 9.071 građanin Sarajeva je pao kao žrtva fašističkog terora, od čega je bilo 412 Bošnjaka-muslimana, 106 Hrvata, 7.092 Jevreja, 1427 Srba, te 16 Crnogoraca, jedan Makedonac, pet Slovenaca i 12 ostalih.

Među poginulim borcima u partizanskim redovima bilo je 1890 Sarajlija. Od toga broja 1125 su poginuli u oružanim partizanskim jedinicama, a 725 su kao ilegalni partizanski borci u gradu stradali u ustaškim i njemačkim zatvorima i logorima.

Sve to znači da je u ratu 1941-45. stanovništvo Sarajeva više nego desetkovano. Samo po osnovu fašističkog terora i genocida stradalo je 10,6% žitelja Sarajeva. Sa poginulim borcima taj se procenat penje na 12,9%, što znači da je skoro svaki osmi stanovnik Sarajeva stradao, odnosno položio život u narodnooslobodilačkom ratu. U isto vrijeme Sarajevo je, uglavnom putem pljačkanja imovine njenih građana, pretrpjelo ogromnu materijalnu štetu. Iznos te materijalne štete procijenjen je 1981. godine na 1,470.000.000 tadašnjih jugoslavenskih dinara.

1945.-1991.

Period 1945.-1991. god.

Sa oslobođenjem 6. aprila 1945. Sarajevo ponovo dobija status glavnog grada BiH kao jedne od šest ravnopravnih federalnih jedinica u okviru Demokratske Federativne Jugoslavije. Samo 20 dana poslije oslobođenja, u Sarajevu se 26. aprila sastao ZAVNOBiH na svoje treće zasjedanje, na kojem je prerastao u Narodnu skupštinu BiH. Od tada počinje ubrzani privredni, demografski i urbani razvoj Sarajeva.

Prema prvom poslijeratnom popisu izvršenom 1948. godine na užem gradskom području Sarajeva, koje se tada sastojalo od općina Centar, Novo Sarajevo i Ilidža, živjelo je 111.087 stanovnika. Otvaranje novih industrijskih pogona i drugih privrednih kapaciteta i otvaranje različitih obrazovnih, naučnih i kulturnih institucija dovodi do stalnog porasta stanovništva Sarajeva i njegovog prostornog širenja daleko preko starih gradskih međa i maltarnica. Tako je 1971. godine grad već brojao 359.448 stanovnika, a deset godina kasnije 448.519 žitelja. Aprila 1991. u Sarajevu je živjelo 527.049 stanovnika. Od toga je na užem gradskom području (Stari Grad, Centar, Novo Sarajevo, Novi Grad i Ilidža) živjelo 429.672, a na širem području grada (Pale, Vogošća, Ilijaš, Hadžići i Trnovo)

preostalih 97.377 stanovnika. U nacionalnoj strukturi stanovništva Sarajeva bilo je 1991. godine 34.873 (6,62%) Hrvata, 259.470 (49,23%) Muslimana (Bošnjaka), 157.143 (29,82%) Srba, 56.460 (10,71%) Jugoslavena i 19.093% (3,62%) ostalih.

Prve poslijeratne godine u Sarajevu su obilježene ubrzanom rekonstrukcijom i opravkom razorenih ulica i zgrada, te izgradnjom malih i jeftinih stanova sa neophodnom urbanom infrastrukturom. Mnogi objekti posebno stambene zgrade podizane su dobrovoljnim radom sarajevskih građana.

Poseban je slučaj Baščaršije koja je u poslijeratnim godinama imala burnu sudbinu. Odmah po oslobodenju Gradski narodni odbor je donio odluku da se čaršija postepeno ruši, sa obrazloženjem da je "stara ekonomska nit prekinuta", te da takav zanatski i trgovački centar nema mjesta u modernom gradu i njegovom budućem razvoju. Odatle su u prvim poslijeratnim godinama neki njeni dijelovi naprečac porušeni. Čaršija je logikom svakodnevnog ekonomskog života preživjela taj prvi udarac i uspjela se održati. Tek nakon duže od dvije decenije sagledana je uloga stare čaršije u životu modernog grada, pa je početkom sedamdesetih godina usvojen plan njene sanacije, obnove i revitalizacije, kao jedan od najambicioznijih arhitektonskih i urbanističkih poduhvata u Sarajevu.

Tokom prvih poratnih godina usvojen je privremeni regulacioni plan, kojim je grad u samom svom centru dobio značajnu urbanističku dijagonalu u osi novopodignute željezničke stanice. Stanica je, slično nekim drngim javnim objektima podizanim u to vrijeme, izgrađena u tadašnjem vladajućem stilu monumentalnog socijalističkog realizma. Sticajem političkih okolnosti taj je stil već krajem četrdesetih i početkom pedesetih godina napušten u korist funkcionalizma, vraćanjem kontinuitetu Moderne koji je ratom bio prekinut. Taj je povratak najjasnije izražen u stambenom kompleksu na Džidžikovcu, koji je podignut 1949. prema projektu braće Kadić. Neki su arhitekti predvodeni profesorom Jurajom Neidhartom nastojali, kada je to bilo moguće, revitalizirati tradicionalnu bosansku arhitekturu i bosansko građevinsko naslijede. Od kraja šezdesetih i tokom sedamdesetih i osamdesetih godina u arhitekturi grada je ipak preovladao pluralistički pristup i paviljonski način gradnje, posebno kod stambenih objekata. Kod javnih građevina vidljivi su uticaji različitih savremenih arhitektonskih stilova i pravaca. U projektiranju ovih objekata ogledao se veći broj arhitekata, među kojima su Živorad Janković, Halid Muhasilović, Esad Daidžić, Vladimir Dobrović, Muhamed Jašarević, Ivan Strauss, Bogdan Kurpijel, Zdravko Likić, Srbislav Stojanović, Šaćir Omerović, Alija Serdarević, Sead Arnautović, Milan Medić, Ahmed Kapidžić, Kenan Šehović, Mladen Gvozden, Namik Muftić, Lidumil Alikalfić, Dušan Đapo, Osman Morankić, Safet Gališić i dr.

U međuvremenu je 1964. usvojen Generalni plan razvoja grada kojim je počelo njegovo rapidno širenje niz Sarajevsko polje, pravcem istok-zapad jugozapad prema Ilidži. Od početka šezdesetih godina je na potezu od Katedrale i Drvenije do Nedžarića, s obje strane Miljacke podignuto više poslovnih, administrativnih, kulturnih, školskih i stambenih objekata, kao što su zgrada "Jugobanke" (1959.), zatim Socijalno (1960.), "Energoinvest" (1962., danas UPI), "Unioninvest" (1963), Muzej revolucije (1966.), kompleks Filozofskog i Prirodno-matematskog fakulteta, KSC Skenderija (1968), Studentski dom Nedžarići (1971.), zgrada Radio-televizije (1972.), Hotel "Bristol" (1973.), Državna (bivša Vojna) bolnica (1976-79.), Porodilište (1977.), Stambeno naselje Alipašino polje (1974-79.), Tržni centar "Hepok" (1978.), zgrada bivšeg Republičkog izvršnog vijeća (vlada) i Republička skupština (1974-1982)., Elektroprivreda (1978.), "Energoinvest" (1982) itd. Najveći napor na građevinskom polju dostignut je u predolimpijskim godinama. U to je vrijeme izgrađena i rekonstruirana većina sportskih i turističkih kapaciteta, kao što su drugi paviljon Studentskog doma Nedžarići, zgrada

"Oslobođenja", Zetra, Sportska dvorana Mojmilo, Stambeno naselje "Ciglane" itd.

Sarajevo se ustvari nekontrolirano širilo uništavanjem starog i intenzivnom gradnjom novog grada, bez jasnog arhitektonskog i urbanističkog koncepta i uz odsustvo određene ekološke svijesti i politike. Tako je u Sarajevskom polju nastala jedna urbana gomila od betona, aluminijuma i stakla. Cijela ta izgradnja predstavlja, posebno sa stanovišta ekologije i otkriva "žalosno nepoznavanje svih imperativa kulture". To se posebno vidjelo tokom godina agresije i opsade Sarajeva.1991.-1995.

Period 1991.-1995. god.

Agresijom na BiH, Sarajevo se od aprila 1992. našlo pod opsadom i blokadom. Grad je tri i po godine bio izložen stalnoj artiljerijskoj i snajperskoj paljbi, i sistematskom uništavanju od strane srpskog agresora, pri čemu je najviše stradalo njegovo civilno stanovništvo lišeno vode, struje i zemnog gasa, te praktično svih redovnih komunikacija i veza sa spoljnim svijetom. Od početka agresije i opsade, pa do 31. jula 1995. u Sarajevu je ubijeno, umrlo od gladi, hladnoće i nestalo 10.514 civila, od kojih 1598 djece. Istovremeno je u gradu registrirano 1741 trajnih invalida, od kojih su 356 djeca. U istom periodu u gradu je na bolničkom liječenju bilo 19.834 lica, među kojima 3.381 dijete. Materijalna šteta koju je grad pretrpio tokom agresije i opsade, prije svega kroz razaranja stambenog fonda i uništenje kulturnog blaga i privrednih objekata i saobraćajnica, je neprocjenjiva.

Sarajevo se danas nalazi pred imperativom obnove. Osnovni zadatak u toj obnovi grada nije samo obnova stambenih i javnih objekata i komunalne infrastrukture, nego ujedinjavanje agresijom i zločinom "razbacanih krhotina ljudske ličnosti". Sarajevo je već prije agresije bilo postalo, kako bi rekao Lewis Mumford, "ugljeni grad", ali je ratom u svakom pogledu pretvoreno u "ugljenisani grad". Rat je uvijek u historiji bio značajan urbanistički faktor. Ova ratna kataklizma može upravo biti takav faktor u obnovi Sarajeva. Grad se mora obnavljati tako da udovolji osnovnim ljudskim potrebama. To će biti moguće samo ako se "na čovjeka" bude gledalo "kao na Čovjeka". Samo na taj način Sarajevo će biti u stanju da se oslobodi hipoteke proistekle iz plemenske i nacionalističke tame i prožme duhom saradnje i stvarnih humanih ideala.