Kusic Red u Svijetu i Slucaj

Embed Size (px)

DESCRIPTION

red i slucaj kod dokazivanja bozije opstojnosti

Citation preview

  • TEODICEJSKI ARGUMENAT IZ REDA U SVIJETU I SLUAJ

    D i s k u s i j a ' '

    Argum-enat iz reda u svijetu ide za tim da pokae -kako red u svijetu u'kljiiuje opstojnost inteligentnog Redatelja koji ie izvan svijetla. Ovaj argumenat ide takoer za tim da pokae ka'ko red u svijetu nije mogue rastumaiti sluajem tj. praizvorno slijepom igrom materijalnih estica.

    Pojmovi: sluaj, red, zakon, svrhovitost

    S l u a j je -ulinalk nepredvienog i .nenaimjeravanog spajanja dvaju iili vie uzroka, R e d je pnitalaldain raizmjeitaj veeg broja razliitih sltvati s razliitim funkcijama koje se, ,po izvjesnom plamu, vire zibg poistizamja neke iste svrhe. Red ukljuuje s v r h u kao ono to se sreenim djelovanjem ima poisltii'li. S r e e n o s t djelovanja uvijdk je obiljeena piJivlilegiiranou nekih kombinacija pred dmgliim -takoer moguim kombinacijama meu lanovima r-elda, Ztako n o m nazivamo stalntsit pMi'vilegiiirainog nastupanja elemenata nekoga reda, ili neke cjeline; tako govor-iimo o zaikioinlima ( ilzli'ke, kemije, blio- logSje. S v r h o v i t o s t je prikladno-st nekog djelovanja za postizanje neke svrhe.

    Mi zastupamo- nazor na. sviiet koji promJatra prirodu. kao neto s v r h o v i t o (ili: iteleoloki, finailitetno) ureeno, tj. kao stvarnost gdje se ne dogaa bilo ta i sluajno, nego gdje se odvijaju privilegirana zbivanja anorganskog i organskog, reda po smisleno polstavljenim zakonima. Takav nazor na svijet zove se t e l eo- l -o-ki ,(gri. telois = svrha). Njemu ,se protivi disteleoJotoo naziramje, koje nijee svrhovitost u svijetu i zastupa praizvornu sluajnost kao uzrok procesa u prirodi. U prilog teleolokom ili fina'litetniom nazoru na svijet govori injenica da (se u p r i r o ' d i , kao kod svih pojedinanih zbivanja unutar stanovitog r eda , istovrsni processi

    63

  • odvijaju t r a j n o i e s t o te u skladu s -nekim p r i n c i p o m j e d i n- s t v a .boji odreuje sami tip ili vrstu procesa, nipr. sastav jedne molekule ili razvoj organizma iz zametne stanice. Protivno bome, kod s l u a j n i h z b i v a n j a dogaaji se izvre p o v r e m e n o i r i j e t k o te su b e z nekoga trajnog p r i n c i i p a j e d i n s t v a .

    S r e e n o zbivanje nosi u sebi z a k o n i t o s t po- kojoj se u okvirima izvjesne s v r h e meu mnogim razliitim kombinacijama elemenata trajno dogaa radije ova negoli ona. Kod sluaja te trajnosti nema. Razumna bia djeluju sama (seiipsa movent ad finem) pod vidom svrhe; nerazumna bia moraju biti pokrenuta od drugoga prema svojoj svrsi (in finem ab alio ordinantur). Cisto fizikalna priroda ne moe sama .po sebi djelovati pod vidom odreene svrhe, jer ona, kao stvarnost Ikoja tee u razliitim oblicima, ne moe biti nosiocem inteligencije i misli koja provodi stalno sjedinjavanje razliitih oblika materije prema jednoj odreenoj svrsi to je 'obiljeava sami tip ili vrsta prirodnog procesa. Ako dakle ta fizikalna priroda i p a k djeluje prema odreenoj svrsi, kako na to upuuju zakoni ikoje ispituju pojedine znanosti, to onda 'drugdje moramo traiti razlog svrsishodmoig djelovanja u priredi, traiti ga konano u jednoj Inteligenciji koja je izvan prirode, u Bogu.

    Finalitetni karakter zakonitosti

    J e d i n s t v e n o s t , t r a j n o s t i S t r u k t u r i r a n o s t procesa u prirodi, to ih kao zakone prirode opisuju pojedine znanosti, upuuju na s mi s a o - n i i time finalitetni (svrsishodni) karakter zbivanja u prirodi. Upravo po tim karakteristikama zakon i tost prirode protivi se sluajnosti igre materijalnih estica. U prirodi ne vlada apsolutna nunost (tj. nunost susljednih procesa kao s a m o d o s t a t n o ovisniho prethodnim materijalnim procesima), nego u njoj vlada hipotetska ili finalitetna nunost (tj. nunost vezan,a uz neki unaprijed postavljeni cilj). Kua ne postoji u prvom redu stoga jer postoji izvjesni raspored materijala, nego postoji upravo takav raspored materijala jer je trebalo napraviti kuu.

    Kao to dokazuje v r s t o a zakona znanosti, materija nastupa kao graevinski materijal kojega se oblikovanje vri p r e t h od n i m p o s r e d- s t v o m z a k o n i t o s t i (ovdje uopeno shvaene). Prethodno posred- stvo zakonitos'ti npr. zakonitosti fotografiranja primjenjuje optiki inenjer kad pravi fotografski aparat, koristei graevni materijal pod vidom s p e c i f i c i r a n e z a k o n i t o s t i fotografiranja; dolk e se fotografiranje moi ostvarivati tek onda kad bude dogotovljen sami aparat. Pila ne ree zato- to ima zube, nego su joj prethodno napravljeni zubi zato da ree, ode. pod vidom specificirane zakonitosti rezanja koja e se ostvarivati tek onda kad pila bude dogotovljena. Budui da pri oblikovanju materije uope zakonitost djeluje prethodno, to onda materija sama po sebi ne moe biti uzronikom zakonitosti. S gledita materije, zakonitost je uvijek preduslov, a ne tek sluajna posljedica, razlog odreene oblikovanosti, a ne uinak sluajnog oblikovanja.

    64

  • Kad ne bi bilo takva prethodnog djelovanja zakoni tosti pri oblikovanju materije, onda bi to (oblikovanje principijelno moralo bi ! i preputeno sluajnostima teenja, ali tada u naelu vie ne bi mogla postojati znanost teao sistematsko istraivanje stalnih, po t i p u i v r s t i odreenih procesa u prirodi. Otkuda zaustavljanje u -teenju, zaustavljanje u obliku stalnosti i tipiziranosti, specifdciranosti i sreenosti pri odvijanju procesa u prirodi?! Prethodno posrestvo zakonitosti. onemoguava sluajnou obiljeeno kojetarenje teenja materije.

    Svrhovitost ustanovljujemo' kao' i ljepotu. Ljepota ise ne utvruje time da se z b r o j e nekakvi lanovi. . . Ljepota se u v i d i . Tano tako i svrhovitost pie slovenski filozof J a n e k o v i. U v i a n j e svrhovitosti u onoj jedinstvenosti, trajnosti i strukturiranosti procesa u prirodi, u zakonitosti koja prethodi konkretnom oblikovanju materije omoguava nam uvidjeti 'i to kako 'je Svijet neprotumaiv sluajem; sluaj naime hirovito izvodi sad ove sad one kombinacije, bez jedinstvenosti i trajnosti strukture u samim procesima. Ovdje se uope ne nadi0 tome: da li je vea vjerojatnost da e se mijeanjem hrpe slova u vrei1 isputanjem pojedinog slova ispisati sluajno samo rije Homer ili itavo' djelo Ilijada? Odmah je jasno da je vea vjerojatnost na strani samo jedne rijei Homer negoli je to na strani itave knjige Ilijada! No, ovdje se ne radi. o tome, nego bi pitanje moralo glasiti: moe li se sluajem rastumaiti to da se mijeanjem hrpe slova u vrei i isputa- njem pojedinog slova iz vree jedinstveno i trajno ispisuje rije Homer i'li itava knjiga Ilijada? Odmah je jasno- da odgovor i na prvo i na drugo mora biti negativan. Primijenimo li to i na procese u prirodi, onda se ono slikovito ispisivanje rijei Homer ili itave knjige Ilijada zove struktu- riranost, zakonitost, jedinstvenost i trajnost procesa u prirodi, b'ilo da se radi o oblicima organiziranosti neive prirode to ih utvruju fizika i kemija, ili da se radi o oblicima organiziranosti ive prirode to ih utvruju biologija i fiziologija. Matematika u prirodi i njenim procesima proizvod je Duha, istie prirodoslovac James J e a n s. Svemir se danas naim oima ne pokazuje kao tvar nego Ikao misao, istie Sir A. F l e m i n g ; kao misao koja upuuje na Mislioca. Materija je uvijek podreena zakonit'ostima p 1 a n s k i p r e t h o d n o g buduega svog oblika, pa ona kao stvarnost koja tee ne moe sama po> sebi ve u prethodnom momentu biti samostalnim poelom zakonitosti po kojima se njezin budui obl'ik tak razvija. Materija se p o k o r a v a zakonima, ona ne stvara zakone. Zakoni su smisaona stalnost, a materija je fiziko teenje.

    Upravo zbog te smisaone stalnosti i one planske prethodne zakonitosti moe se jedna jedina oploena stanica razviti u organizam npr. ovjeka. Pri tom stanica nastupa kao arobna opeka koja sama iz sebe izbacuje niz drugih opeka i gradi itavu kuu sa svim ureajima, izazivajui dojam da je upuena u matematiku, kemiju i biologiju pie biolog C a r r e l . Zbog istog razloga mnogi se organi razvijaju u ambijentu sasvim razlinom od budueg ambijenta njihova djelovanja: oko i uho razvijaju se u apsolutnom mraku i tiini, plua u ambijentu gdje nema zraka za disanje. U takvom kontekstu, ne vidimo razloga zato ne bi

    65

  • bilo dozvoljeno sluiti se osobito izrazitim slikama iz prirode, kako to ine C a r r e l , M a r c o z z i , M o r r i s o n, II a a s, J a n e k o v i , kad ba takvim slikama iz prirode kao nekim snanim reflektorima osvjetljuju okvirnu postavku teod'icejsfcog argumenta iz reda u svijetu, naime postavku: strukturirana sreenost procesa, u prirodi jest uinak m i s l i , pa. budui da misao, kao uoavanje n e m a t e r i j a l n i h o d n o s a meu bitima stvari, ne moe biti uinak samih sil materije, to je potrebno utei, se duhu, i budui da su svi oblici pojave duha u fizikoj prirodi obiljeeni, kao i sva fizika priroda, peatom ovisnosti, nedovrenosti, razvijanja i prom jenljivosti obllika to sve Obuhvaamo izrazom k o n t i n g e n t n o s t , to je potrebno utei se nekom neovisnom i apsolutnom D u h u , ko ji je izvan te komtingentnou obiljeene prirode.

    Ovdje nam se ini promaenim slabljenje snage argumenta objekcijama poput ove: moda postoje u svemiru neki z alk o n i koji bi mogli ouvati sluajem nastali mali red i uiniti da taj malli red sluajnim poveavanjem preraste u veliki red (mpr. jedne ive stanice). I mali red i veliki red, kad su. ve red, u sebi nose strukturiranost, zakonitost, jedinstvenost procesa, organiziranost, p l a n s k u prethodnu zakonitost, pa po tome iskljuuju hirovitost sluaja i ukljuuju zahvat s p o z n a j e i h t i j e n j a , ukljuuju jedan intelektualni faktor u procesima prirode, kako to odlino zaipaa filozof J . a n e k o v i u sastavku Smotrnost v naravi kot pot do- Boga, i iskljuuju besciljno kojetarenje sluaja.

    U okviru iznesenih misli ini nam se takoer promaenim i omalovaavanje spekuliranja s malom i velikom vjerojatnou, koje spekulira- n je primjenjuju u svojim djelima npr. Charles Guy , M a r c o z z i i Lecomte du N o y . Njihovo objanjavanje smisaonosti u organizmima pomou rauna vjerojatnosti ima, jasno, samo ilustrativni znaaj s obzirom na okvirnu koncepciju da je svem'ir uinak m i s l i , a ne sluaja. Upravo takav nain spekuliranja moda je potreban zbog suvremenog" scijentistliikoig mentaliteta. I uenjaci su naposljetku samo ljudi proeti predrasudama svoje okoline i vremena u kojem ive zapaa posve opravdano C a r r e l . O toj komponenti mentaliteta ipak treba voditi rauna. Nama se ini da nema razloga da se u scijentiistikoim mentalitetu naega doba ne posluimo ii scijentis-tikim nainom obrazlaganja pomou rauna vjerojatnosti, jasno imajui na pameti da takvo obrazlaganje ima samo ilustrativni, a ne dokazno apoiktiki. znaaj.

    Finalitetni karakter procesa u prirodi zacrtavaju fiziar Max P l a n c k : kad govori o udu prirodne zakonitosti, Otto U r b a c h kad govori o tri funkcije prirode: funkciji drai, funkciji razoaranja i funkciji voenja naprama dalje do Stvoritelja. Fiziar Friedrich D e s s a u e r govori ak o religioznom aspektu tehnike:

    Riliimdini zakoni, k o ji t v o r e . .. ok v ire svakog tehn ikog dostignua, jesu zamisli, b tvor jte lja sto ih je po loio u s v em ir . . . P riroda . . . ne m oe napraviti n ijedan S0, P.ln,a u sadri. . .: od ije lo , kuu, mostove, kn jigu . : , tampu, um jetni oka djeda, siiinteitioke li jekove.., prevana sredstva ... S ve je to nadodao teils pionalazac i oh raiva . . . (W elta ll, W eltb ild , Weltanschauung, W rzburg 1958, sfa. 472), olbraiivai, vezan s oniiim A (p s o lu t ini an po uvjetovam osti,.

    66

  • po ovtaiostt, po ogranienosti* svih svojih dostignua i po promasnositi svih uporita to ih sama priroda daje (Dessauer, Am Rande der Dinge, str. 38-3-9).

    Smisaonosi prirode kao cjeline

    Olii'vier R a b u it govori o Bogu kao Izvoiiu .ssmilsaonoisti u evoliu-tivnom procesu integracije gdje materija nastupa kao sredstvo u sluhi Misli Stvoriteljeve. Rabut, zazirui od analitikog seciranja zbog opasnosti antropomor- fiziranja,. uzima prirodu s i n t e t s k i pa govori: Ima smisao cjeline...; eto onoga . . . to se moe -potpuno opravdano rei o boanskoj svrsishodnosti (Le problme de Dieu inscrit dans l volution, str. 173174).

    I m a s m i s a o c j e l i n e ! to moramo drati na pameti kad god postavljamo neki problem na liniji svrhovitoist-sluaj, teleologija-diste- leologarja. Bez prihvaanja takve teze, to ga, uostalom opravdava i samo postojanje znanosti kao s j e d i n j a v a j u e g p o v e z i v a n j a s t a l n i h zakona -u c j e 1 i n i prirode koja t e e, uvodi se pogibeljni elemenat agnostilkog defetizma, filozofski neopravdanog, meutim psiholoki tetnog, jer takav defetizam onemoguava svako nastojanje oko razvijanja P a v l o v e misli da je vjera rationalbile obsequiium, i jer takav defetizam psiholoki infekciozan, priljepiv, rui ono to drugi ozbiljnim i savjesnim radom na podruju filozofije religije sagrade.

    Pro tivusvrni ili d i -s t e 1 e o, 1 o k i momenti u prirodi mogu biti pravilno ocijenjeni samo ako se uzmu u obzir kontingentnost (nedovrenost, ovisnost) bia u prirodi i osebujnosti finaliteta u prirodi. O p a k o n - t i n g e n t n o s t stvara u prirodi - obiljeena onim sve tee - sa sobom noisi promjenljivost i ogranienost pojedinih stvari u prirodi, Ikao i njihova finaliteta. O s e b u j n o s t f i n a l i t e t a u prirodi sastoji se u ukopavanju pojedinanih stvari i njihove svrsishodnosti

  • Doista, bilo bi besmisleno govoriti o tome da li je sretnije b iti voda ili pepeo, organski ili anorganski spoj, ivi ovjek idi le u raspadanju. Bez Bogom odreene s m i s a o n o s t i svijeta kao cjeline sadraj spektra sree i spektra nesree, po Pascalu, ostao bi nam nepoznat. Nema razloga da ne prihvatimo to tumaenje.

    A li i bez toga, naelno neprihvaanje s m i s a o n o s t i svijeta logiki bi nam onemoguilo svako dzdizamje nad r a z j e d i n j e n o s t kategorije fizikalnoga. Mi se, meutim, izdiemo nad itiu kategoriju im izgovorimo rije zakoni prirode, je r zakon - kako je ve reeno - oznaava razumske sjedinjavanje u fizikalnoj mnotvenosti, strukturiranost tipa i vrste u fizikalnoj razlinosti, stalnost plana u sveopem fizikalnom teenju: >' a k o n znaioi a n t i s i u a j. Zato i sam E i n s t e i n istie kako je najneshvatljivija stvar na svijetu to da je svijet shvatljiv (cit. njegov nasljednik u Francuskoj akademiji S e v e r i , Dalla scienza ala fede, str. 207). Stoga i fiziar Ed d i n g t o n pie u knjizi Narav fizikalnog svijeta kako je naturalizam bankrotirao, dole je supernaturalizam daleko najplauzibilnije objanjenje velike zagonetke postojanja svijeta.

    Dr ANTE KUSlC

    68