Marko Tokić

K v a d r a t n iA l f a b e t

ZigoRijeka, 2005.

Kvadratni alfabet

AA. Misao indonezije (prvo godišnje doba) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9

BB. Dubrovačke divlje naranče (drugo godišnje doba) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 79

GG. Mučnina (treće godišnje doba) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 145

DD. Protjecanje… usud (četvrto godišnje doba) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 207

Osvrt baš kratki (Ankica Čakardić) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 263

Bilješka o autoru (ili nešto u tom smislu) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .267

AA. MISAO INDONEZIJE prvo godišnje doba

AA. aa.

Sve nije počelo zbog jednog jutra. Počelo je s Velikim praskom.Od samog početka neka je mrlja nešto htjela… Što je htjela? Zaštoje nešto htjela? Koja mrlja? – Uvijek nešto hoće.

Prema današnjim znanstvenicima pojam svemira obuhvaća sve-ukupnost materije. Vrijeme? Nisu sigurni. Ne razmišljajući do-voljno duboko o tim pitanjima, početak Svega jednostavno su na-zvali Veliki prasak. Iz tog praska, prema njima, rođen je sustavnajveći od svih – nebeski! U svakom slučaju nešto je nastalo. Bezobzira na nezamislivu veličinu rođene mase, tad još uvijek nije po-stojalo pitanje, nije bilo onoga koji bi se pitao, i nije bilo…, a svegaje bilo – možda najviše metafizike. Rođeno, bivalo je u Tišini.Vjerojatno bi sve i dalje bivalo u Tišini, u tajni beskonačne obu-hvatljivosti sveukupne materije – labirint vječnosti – i možda bi…ma tko će znati čega sve ne bi bilo da nije naše Sunce u jednoj odmnogih galaksija oformilo sustav s plavom planetom. Znanstveni-ci kažu da na zvijezdama poput našega Sunca može proći i milijar-du godina, a da se ne dogode neke značajnije karakterne promjene(kao da je s ljudima drukčije!?). Na plavoj planeti, inače trećoj odSunca, već je početkom paleozoika formiran cjelovit kontinent –Gondwana. Taj se kontinent s vremenom raspao na par većihdijelova koje danas prepoznajemo prema imenima različitih vri-jednosnih značenja. Primjerice, Afrika je (jedan od odvojenih dije-

9

lova Gondwane) poznata po kojekakvim ljudskim nedaćama: siro-maštvo, glad, gospodarska nerazvijenost... S druge strane, Sjever-na Amerika po značenjskom karakteru stoji u potpunoj suprot-nosti naspram Africi. Danas još uvijek katkad američke mame, alii europske, maloj djeci objašnjavaju da u Africi žive divlji ljudi, štonaliče praljudima, u primitivnim plemenima. Tako u njih pobuđu-ju osjećaj egzotike kada je u pitanju Afrika, tj. kolijevka čovje-čanstva na trećem planetu od Sunca, nazvanom Zemlja.

Riječ čovjek po podrijetlu znači 'pripadnik plemena', odnosno'član zajednice'. Kako je čovjek nastao, ovdje nije zanimljivo pita-nje: danas rijetko tko snuje Darwinove snove istine, a možda je toi bolje za nas (naravno, danas rijetko tko snuje ikakve istineuopće)! Ne znamo točno ni kako ni zašto je nastao. Međutim, da-našnja znanost ima što reći o tome. Uglavnom će svi današnjiznanstvenici potvrditi da je Homo sapiens već krajem zadnjegledenoga doba posvuda zavladao – Homo sapiens pripada istoj vrstikao i današnji čovjek. Čim se ta vrsta izdiferencirala, tvrde oni,čovjek je vrlo brzo potisnuo stare oblike porodice te se proširio počitavom Starome svijetu. Pritom je ostavio za sobom mnoštvotragova. Čovjek je po svojoj prirodi takav da mora za sobomostavljati sebi specifične tragove. Mi želimo misliti da su totragovi kulture, a današnji znanstvenici, zanimljivo, kulturuobjašnjavaju razvijenošću mozgovnog kapaciteta.

Za čovjeka je, tako sudeći, bio odlučan veliki mozgovnikapacitet, budući da je čovjek biološki (tj. tjelesno) bio relativnoslabo opremljen – slabije od ostalih životinja! Tragovi koje bi zasobom ostavljao u prvom bi redu svjedočili o potrebama koje sunadilazile tjelesne potrebe (između ostalog, pokapali bi poko-jnike). Današnji znanstvenici s oduševljenjem govore o tima kaointelektualnim potrebama, naglašavajući, ponovno s oduševlje-njem, da se to događalo već tada. U današnjim udžbenicima stojipodatak da kada je čovjekov mozgovni kapacitet prešao granicuizmeđu 700 i 800 kubičnih centimetara, to je bio trenutak kada je

10

čovjek stekao biološku osnovu za svjesno usredotočenje misliprema izgradnji predmeta sa smislenim ciljem: za oblikovanjepojma kao riječi, za apstraktno mišljenje i – možda najstrašnije odsvega – za stvaralačko mišljenje. Također, smatra se da daljnjepovećanje od oko 850 do 2000 kubičnih centimetara nije bitnoutjecalo na vrijednost “intelekta”. Znanstvenici kažu i da se većoko 100000 godina nije zbila značajnija kvalitativna ili kvantitativ-na evolucija čovječjeg mozga. Ali, tko to može znati? I današnji suznanstvenici tek ljudi, iako oni to često zaboravljaju. Možda jedaljnje povećanje mozgovnog kapaciteta u kubičnim centimetrimauzrokovalo snažnija maštanja?

Danas se gotovo svi slažu oko toga da svemir ne postoji oduvi-jek – time pretpostavljaju njegov početak u vremenu. To je Velikiprasak, nakon kojeg se svemir počeo širiti, a njegovo širenje jošuvijek traje. Ne slažu se svi o karakteristikama širenja svemira.Naime, ne slažu se oko mnogo čega – još se uvijek ništa ne zna.Moguće je da je svemir koji poznajemo tek megagalaktika, to jestpodsistem većeg sistema. Puno toga ostaje nerazjašnjeno – sve jemoguće. Platonov nam se Demijurg i dalje jednako tajnovitosmješka.

Ipak, rođena je misao pa će se za tim odgovorima tragati dobesvijesti. Od toga se ne može pobjeći. Da, ovo je trebalo reći:kada je nastao svemir, tada još uvijek nije bilo ljudske misli, tadajoš uvijek nije postojalo ljudsko pitanje, nije bilo onoga koji bi sepitao. Već je rečeno da je tada Sve bivalo u Tišini. Pa tako, od onogtrenutka kada se rodila ljudska misao, na nekom “divljem” konti-nentu trećega planeta od Sunca, sve što je mirovalo milijardamagodina u vječnosti Tišine podredilo se konačnosti ljudskog razlo-ga, i misao je prevladala tišinu. Ljudsko – to je taj krivac poradikojeg je nestalo Tišine, istinske metafizike. Ljudsko: ono što jezarobilo znanstvenike, naprosto su prigrabili ljudskost kao činje-nicu. I istog se trenutka metafizička beskonačnost podredila ljud-skoj konačnosti, rascjepkala se...

11

Ali osim ljudskog, van područja koje je dohvatljivo postojećojljudskosti, počelo se razotkrivati novo iskustvo, novo pitanje,neka nova misao, tu na Zemlji. Ta misao nije bila ljudska. Ali napočetku nije ni posve neljudska. Tko proizvodi takvu misao? Nekanova vrsta, još uvijek biološki neodređena? Ne znamo. Takvabismo pitanja najradije prepustili današnjim znanstvenicima, ali,nažalost, ili nasreću, ova im vrsta nije vidljiva (niti će im biti takoskoro). No, bez obzira na današnju znanost, mi znamo jedno: ovavrsta i misli i postoji. Doduše, ne živi isto kao i čovjek, iako senaoko ne može razlikovati njezin način života od ljudskoga. Jedi-no po čemu se naizgled jedinke te vrste razlikuju od ljudi jest tošto katkad postanu nevidljive. Na sekundu. Stoga smo ih prozvaliutvarama. A zato što su sve jednom mislile da su ljudi, prozvalismo ih ljudskim utvarama. Te utvare puno misle, ali ne nužno iduboko. Vide stvari koje drugi ne vide. Na primjer, vide dušuprostora. Vjeruje se da je jedna od prvih ljudskih utvara bio FranzKafka – a ako ne prva, nama sigurno najpoznatija. Nitko nikadanije ljepše od njega opisao dušu prostora. Zato se često kaže: “Ovisu hodnici kafkijanske naravi”.

Svaka ljudska utvara može doprijeti do samoće. Ona ju priziva.Samoća ljudsku utvaru. Ljudska se utvara i rađa u samoći. A kadase “čovjek” preobrazi u utvaru, nebo se na trenutak prelomi. Pre-obrazba je bolna, i nije trenutna. Mnogima i nakon preobrazbe jošuvijek nije jasno što se zapravo s njima dogodilo. Tako mnogeljudske utvare još dugo nakon što su postale utvarama nisu spoz-nale da su utvare. Možda će i s ovom biti tako. Za sada još uvijekmisli da je čovjek.

Na prozor joj se zalijepila mrlja svjetlosti.Svaka utvara vidi mrlje svjetlosti. Zapravo je to ono najvažnije

što ljudsku utvaru čini ljudskom utvarom: ona vidi mrlje svjet-losti. Vidi ih čak i onda ako se još nije preobrazila. Postoji dubokouvjerenje – naravno, ne u znanstvenim krugovima – da su te mrljenajvjerojatnije ostaci Velikog praska.

12

I tako, na prozoru ove utvare bila je zalijepljena elektromagnet-ska priroda (mrlja svjetlosti): mogla je gristi, jesti, škakljati,proždirati, spavati, nasmijavati! A sve je to znalo jako živciratiutvare. Ova se utvara još uvijek nije probudila, a odavna je svanu-lo. Ujedno, ova je ljudska utvara neki ovaj. Stoga, kada se je mrljasvjetlosti prišunjala na njegov prozor, nije se ništa čulo, samo sezalijepila. Dojam: mrlja zuri u knjigu nepoznatog autora odloženuna rubu radnog stola. Knjiga: i to je misao. A svaka misao prijeti!Ako bi tuđe misli – uglavnom su to knjige – bile jače od mislionoga koji ih čita, pojele bi ga. Tako je onaj koji čita uvijek u opa-snosti. Tako nastaje životna priča, a mrlje svjetlosti i dalje će je-dnako titrati…

Tog se kasnog prijepodneva probudio s mučninom u želucu.Prošla su beznadna dva dana od teškog mamurluka i još je uvijekbio depresivan. Nije bio u stanju drukčije opisati trenutačnost. Nito jutro nije bilo onakvo kakvima bi se uvijek nadao. Bilo jeprozirno vedro i jezovito hladno. Naime, bilo je na odmaku, a tonitko osim njega nije primjećivao – bar mu se tako činilo. I još,činilo mu se da su drugi odavno uronili u dubinu dana.

Jedna se mrlja iz narančaste presijavala u plavu, tako je svenakraju blistalo u sivilu. Najveća je od svih bila bijela. Sjala je kaopozadina svega. Vrzmanje u krevetu nije pomagalo. Na rubu stolaje ležala knjiga nepoznatog autora poprilično snažnih misli. No,njemu se nije tako činilo. Svjetlo se s ulice preglasno javljalo, ahladan je znoj upozoravao na nešto. Teško se bilo probuditi smučninom. Svrbjelo ga je tijekom noći. Katkad bi imao dodatnihproblema s crijevima.

Misao je okrutna, pomislio je i skuhao kavu. Naravno, prijetoga je oprao zube iako mu se to nikad ne da. Zapackano ogleda-lo u kupaonici iznad umivaonika podsjećalo je na upravo blijedećumučninu. Odvratan okus kalodonta i bolno grebanje stare četkicepo zubnom mesu su mu osvježili pogled na jutro. Ponovno je do-pušteno misli nanositi velike štete, razmišljao je kao čovjek.

13

Nikada se izjutra nije pitao o slobodi obojenih mrlja. Planirao jedan iako je mislio kako ovaj put nema snage čak ni ustati iz kreve-ta. Radio je brujao upaljen pa je upao u kolotečinu dana – to nijeni htio ni primjećivao!

Bilo je prozirno vedro i izuzetno hladno, pa bi svakim jutromiščekivao izvjesnu toplinu. O takvoj toplini nije ništa znao. Nijemogao ni znati dolazi li izvana, ni kakve je prirode, ni… a bilo jevedro i hladno. Mrlje su već bojale izvan dosega primjećivanja.

Robovao je plitkoj misli – bar u ovo doba dana.U tridesetima: bio je mršav i poduže masne kose, ali ne

dugačke. O njegovom izgledu drugi bi se jednako glasno složili:neugledan je! Zanimljivo u opisu njegova izgleda je poveći nos, alitanak, i, što za sebe nikad nije pomislio, neuglednost. Ništa se nijepitao o svom izgledu. Mislio je suprotno od neuglednosti. No, tkobi to mogao znati? Sve u svemu koščat istočnjački profil: plave oči,ne previše mršav i spretan, a dok pljušti volio je nositi najvećikišobran na svijetu – tako je njegov kišobran doživjela trgovkinjaiz njemu najbliže samoposluge.

Tog se jutra odlučio za par važnih stvari koje će obaviti tijekomdana. Jedna je bila posjet staroj baki – njegovoj. Imala je okosedamdeset godina i više, i još je mogla gatati. To bi mu punoznačilo. A mislio je, petak je. Petak je dan za gatanje. I utorak, aliutorak nije bila vrijednost koja mu je trenutno značila. Već jeprošlo podne pa će biti najbolje požuriti se s ispijanjem jutarnjekave, ne žureći se, razmišljao je. Ne dugo!

I napokon, uputio se u grad. Trebao je kupiti drvene letvice.Plan je izraditi policu za knjige jer je u tom trenutku imao dostaknjiga koje nisu uživale svoje posebno mjesto. Nešto ih je kupiodok je studirao, a nešto svih godina poslije (mnoge od njih nika-da nije pročitao). Ležale su u hrpicama po podu. Stoga je nužnostpolice visjela u zraku te sobe, a odlučio je sagraditi ju od letvica. Itako je prvim izlaskom iz stana osjetio, kao i svaki put dosad,početnu prozračnost hladnih cipela – obično se kasnije prepusti

14

automatizmu hoda, pa više ne obraća pažnju na trenutnoststopala. Ali taj dan nije davao automatizmu moć dovoljnu za vla-dati. Htio je osjetiti gospodara u sebi, po njemu na glupav, ali nezna se iz kojeg razloga, i slikovit način. Novopečeni se gospodarradovao zbog pridobivenog carstva! (I stopala su bila sretna zbogiznenadno im posvećene pažnje!)

To je bilo dovoljno čarolije da njegovim mozgom prevrije vari-vo besramnih misli. Misli su navirale bez ikakva reda i slobodne unaumima. Nisu spavale, biljke jesu. Puštao ih je neka zarobe tije-lo. Ali kad bi vrenje postajalo nesavladivo umaknuo bi impovraćanjem ili nesvjesticom. Kora drveća je sjala tvrda, vlažna icrna. Da, hodao je... Hodao je ulicama glavnog grada važnošćuusmjerenom stopalima i mentalnom usredotočenošću na žene.Svaka je mogla biti njegova. To je bilo zbog ponosa stopala. Amalo poslije, shvatio je, više ne vlada.

Snijeg se otopio prije više od par tjedana. Zemlja je još uvijekbila mokra, a asfalt suh. Misleći na žene koje su mu pristizaleususret – neke žurno, neke sa smiješkom lepršavo – ponovno jezahuktao automatizam što ga godinama proganja. Nakraju mu sepak prepustio bez prevelike analize, samo je mekano hodao.Osjećaj tupila je nestajao zrakom. Zabljesnula je jedna velika svi-jetla mrlja i to ga je na trenutak zaslijepilo.

Sunce je ipak sjalo (zimski), svjetlost je zebla. Zašto se ne biotvorila rupa u vremenu kao ulazak u potprostor – pitao se jer jeu tom trenutku iznenada ugrizao želju da otputuje do stare Grčke.Tamo su se rodile prve velike snage Zapadne kulture, mislio je,veliki filozofi, odgajatelji, stvaratelji i krotitelji misli; rodila seIdeja, ali prije svega – misao. Mislio je nesigurno. Zagledao se udrvored jablana ulijevajući u njih duše antičkih skulptura. Iako muse gadila svaka sljedeća misao, grebao je poput mačke ne bi li sejoš malo zadržao na istom mjestu. Nakraju se pustio, više nijeimao snage. Puno je razmišljao prolazeći kroz bujicu vjerojatnopostojećih trenutaka – od kojih su neki same egzistencije. Otiski-

15

vale bi se po asfaltu poput masnih mrlja u boji i zatim šepirile ponazeblom suncu. Nije ih još uvijek definirao, nazirale su se uizmaglici tek kao točke postojanja. S njima brzi sudari i padoviopjevani su kao brojalica za djecu, lagana ali nedokučena! Pro-lazeći pored i kroz ljude, otpuštajući tupilo, još ih uvijek nijedoživljavao kao netko njima sasvim tuđi. Mislio je o njima kaočovjek. Bio je smušen i iznenađen zbog dana u koji je trebaouroniti po sudbinskom određenju, kao u iščekivanu pustolovinu;nije ga spremno dočekao, kao da je bio predodređen. Hodao je iotpuštao misli pa je zaboravio na mogućnost postojanja podraža-ja izvana. Zaboravljao je dobro poznavajući ugodnu samoću u pre-punom gradu. Upravo je zbog toga odjednom moćan čuti glazbugradske vreve i vidjeti slike prepune usklađenih boja. S unutra-šnjim ušima i očima uspijeva stvarati apstrakcije od kojih ga hvataugodna jeza. Postavljajući pitanja na koja ni ne pomišlja odgovoreosvijetlio je ošamućenost. To su pitanja koja se postavljaju zbogsamog upita. Svi bi odgovori bili suvišni. Prelijep dan, tako jeodjednom pomislio X.

X: još uvijek samo čovjek, jer još uvijek misli kao čovjek!Na trenutak se zamračilo. Teški je oblak prijetio sivom i tamno-

crvenom napetošću. U brzini je i nestao. Moram je voljeti, mislioje koncentrirajući se na vlastite naredbe, volim zimu. To je jedinoi mogao. Opet se razbijelilo, a atmosfera se nepravednog jutra,koju je takvom doživio još nekoliko sati prije kada se tek probu-dio, izgubila u prikriveno. Sada je sve bilo preoblikovano u jednupotpuno novu stvarnost od jutrošnje koje su gradili: radioemisija,patetična glazba za neuke robove plitke misli, pomamni mirisjutarnje kave…

Dan je bio prelijep u trenutku u kojem je gubio vezu s real-nošću. Realnost – to je mislima vezujuća stvar za Dnevnik koji sesvaku večer prikazuje u pola osam i Vijesti koje titraju punimsatom frekvencijama lokalnih radija. Taj je trenutak to takoshvaćao.

16

Obojena ga je jeza podsjetila na sve njegove moći. Doživljavalisu ga kao nekoga tko je u skladu sa svojim vremenom. Završio jerežiju na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Makar ga jeto pomalo mučilo, nije odugovlačio sa samopriznanjima o vlasti-toj veličini. Nije ga opterećivala bolest zbog upaljenog ega. Još jeuvijek znao dobro uživati golicajuću upalu.

Prelazeći cestu nasilno protjeran iz unutrašnjosti mentalneapstrakcije, samouvjeren i strogo egoističan, na velikom raskršćupreko zelenog vala, utopio se te se tako sudario sa sveprisutnomstvarnošću. Tup udarac je izazvao naglo osvješćenje. Protresao jeglavom. Opet udarac, shvatio je, tup!…, a ona još uvijek mršava,zanosna i plaha. Bila je to njegova bivša djevojka. Upravo ju jetakvu poželio nakon dugih godinu dana te ju je pozvao na čaj, iakonije znao ni za jedan kafić u blizini. Ali, nije ni trebao jer se većnazirao jedan.

Brzo je reagirao, previše mehanički, pozvavši ju na čaj. Time jeostavio dojam smušenosti. A u trenutku poslije, kad je s Helenomveć prešao cestu, prvi put uspijeva zamijetiti veliku arhitekturuhistoricizama, i pokoju secesiju. Za park preko puta nije znaoupotrijebiti nijedan izraz sa sigurnošću. Ali pomislio je, geometri-ja, što ga je ponovno učinilo egoističnim. Ugledao je i vodoskokkoji ga je bacao u očaj jer je prebrzo djelovao na njegovo neu-ravnoteženo mentalno stanje; i svraku i oblak. No, ipak je to bilosamo ono što dolazi izvana i lijepi se za brbljatorski unutrašnjiorgan kao usputna, ali korisna informacija – tako je mislio. Još sesamo na trenutak zagledao prema vodoskoku i ne shvaćajući, ipakje još uvijek bila zima.

Važno je bilo što je jednom volio tu glupu Helenu.U istom su trenutku, kad su ulazili u kafić, izlazila dvojica

pijanaca pa su se morali neugodno gurati. Gotovo nasilno progu-rana, Helena je prva prošla kroz neobjašnjivo stvorenu ljudskuopnu. Stresla je blato s cipela lupkajući o pod X-u na stran način.Spretno joj je prišao upomoć i uljudno odnio, kako njezin, tako i

17

svoj kaput na vješalicu koja je stajala nelogično nasuprot ulazu. Sbrzoprolaznom teškoćom – mukotrpnom i uspavljujućom – pri-lagođavali su se zadimljenom interijeru koji nije odgovarao nji-hovom ukusu. Bar su se takvima pravili. Sve se doimalo kaouvučeno u oker bez spasa. Dobro su to procijenili te su odmahpotom mirisali pare vrućeg čaja. Ona od kamilice, on od mente.

Lagano su započinjali razgovor sa zamornom neizvjesnošću.Prisiljavao se je uskladiti svoju frekvenciju interesa njezinoj.Toliko se trudio da mu je bilo moguće osvijestiti taj napor ustvaranju poznate i prezrene komunikacije koji ga je napokon iodbio od nje prije godinu dana. Sve mu se činilo dobro poznatim,gotovo bi se nasmijao zbog ubitačne očiglednosti. No ovaj se putX potrudio dvostruko jače. Trudio se komunicirati na njezinojinteresnoj frekvenciji i trudio se da se ne primijeti kako se trudi,jer bi u protivnom bio razotkriven kao krivac!

Ponovno mu se javila mučnina u želucu, i jedino što je bilodrukčije, razmišljao je o Jean-Paul Sartreovoj Mučnini, ne o svojojvlastitoj. Iako je uočio, kad je malo bolje razmislio, da je nikad nijeni pročitao. Čudno, pomislio je. No, nije smio dalje k tome usm-jeravati misli jer je Helena i dalje insistirala na pažnji. Bila je tu,blizu, preko puta. Razgovor se činio rijetkim – asocijacija na Muč-ninu je bila previše nasilna i jedva je se otarasio.

Samo je jedno htio. Htio je da se smiju.Zaslužili su razumjeti se, mislio je, zbog posebnih nutrina. Jedi-

no što se posebnost u njihovom slučaju otkrivala u svim mogućimrazličitostima pa se nisu pronalazili. Ali ipak?

U tom bi trenutku sve dao za ljubičastu ležernost, a ona jeodjednom pričala bez prestanka, k'o navijena. Oker sa zidovadosađivao je kao Ciganka koja prosi po kućama pa je odlučio netruditi se više. U tom trenutku dogodilo se nešto što nije mogaoniti zamisliti. Helena se uvukla u neraspletivu mrežu prevladava-nja njegova prokletstva. Baš kada se on počeo povlačiti, kada jenaočigled prestao poklanjati pažnju njezinim brbljarijama, ona je

18

u tom istom trenutku počela nadvladavati smrt njihove komu-nikacije koja je prijetila zbog tog njegovog poteza. Tada ga jezbunila misao o tome da je to isto možda oduvijek radila. Uvidioje, ona je krivac! Ali to više kao da nije bilo bitno.

“Kad čovjek zna što voli, onda više ne voli.”Jessensky

Lovio je njezin pogled, po zidu i šanku. Ulovio je točku njemunasuprot u ravnini nosa. Pogled dva bunara, vlažan i molećiv. Ulo-vivši ga, pomislio je, to je krv, modra i bolna. Krv… – mislio je bezprestanka. Više ju nije želio. Ni pod koju cijenu! Uplašio se sazna-nja iznenadne nemoći zajedničkog provođenja vremena. Htio je danestane. Ta nemoć. No, prije toga, morao se barem još iz pristoj-nosti uživljavati u gluposti koje su bombardirale njegovu koncen-traciju. Bila je sretna, popravljala je zube, svake srijede odlazi naples, dobila je posao u firmi koja joj po svemu odgovara, hoda snekim novim tipom, nedavno je pobacila dijete. Shvatila je, volikremšnite i sladoled kod Vinceka... Sve u svemu, nedostaje joj. Ito je bilo ono što ga je toliko uplašilo da je na brzinu promijeniotemu s pregleda životnih događanja na utrošeno vrijeme pa naobaveze. Uspio je nekako opravdati svoju odjednom očitovanužurbu. To je bio trenutak opažanja sive i meke i uske, i sad većpomalo ofucane veste koju joj je nekoć davno poklonio. Nosila jei sivu – ali drugog tona – suknju koja joj je padala malo ispod ko-ljena. Za nju je bilo prekasno reći kako ga još uvijek voli. A on?Bio je presretan.

– X?– Reci – tiho je izustio ne pogledavši je.– Ma... htjela sam, nije važno – zacrvenjela se.Htjela je izreći nemoguće, kao nekada. X se igrao s računom

dajući znak konobarici da dođe naplatiti.– Reci, što hoćeš?

19

Pogledao ju je. Nije se nazirala topla iskra. Hladan ju je pogledotrijeznio.

– Ne igraj se s tim računom. Zašto si nervozan?– Nisam!Nije bio jako nervozan, a i napokon je stigla konobarica. Odmah

je potom zaključio iznenadni susret i izlaskom iz kafića namjernolupio nogama o pod kao da trese blato s cipela. Skužila je. Naljuće-na je otišla bez pozdrava.

Koliko je bio pogođen zbog toga? Koliko se obazirao na prote-kli događaj umaranja? Je li volio pričati s njom? Koliko se uopćekoncentrirao na nju? Helena, mislio je. Bez velikog H je helena,kao helenizam. O ne!, mislio je, ona je isto što i Grčka. Smijao se.I baš se tada volio više nego ikada. Znao je uživati u svojoj glu-pavosti koju bi spontano izustio, kao i u iznenadnoj slobodi odoker tiranije. To bi mu činilo dan sretnijim.

Ništa drugo nije uspijevao nego ići dalje. Danja svjetlost i daljeje neumorno zebla. Htjela je izazvati njegovu smirenost, uplašitinjegov ego. Oblaci su se prevrtali svaki put u novi prepoznavajućioblik: konj, brod, lampa, Nika sa Samotrake. Nedovoljno seberasterećen, disao je nečujno kao drugi – i dalje mu je promicalabajka koju je trebalo preklopiti dlanom. Nastavio je hodajućiprema ulici s trgovinom furnira, drvenih dasaka i letvica. Pratio jebijelu svjetlost. Žene su ga ponovno razgolićavale – njegovumasku – a u svojim mislima na jedan je drugi način i on njih. Ski-dao ih je: debele i mršave, plave i crvene, s madežima (kojih segrozio) i čistih puti, mirisne i neprimjetne – sve one koje su mupristizale ususret. Nije si mogao pomoći! Opsjedale su ga! Znajućida ni s jednom nije htio raditi sve što je umišljao, ipak je to sveumišljao jer je takva misao u njemu stvarala postojanost. Biti čo-vjek – to je bila misao koja ga je opsjedala. A to je dopuštao jer gaje ta misao ujedno i ispražnjavala.

Na smeđe obojenom nebu vijorila je ploha nabirući se u valovepoput zastave. Nevidljiv zmaj, pomislio je. Znao je da je jedini koji

20

u tom trenutku vidi zmaja. Iz čudnog se razloga neshvatljivo pos-ramio. Drugi su prolazili ispod veličanstvenog prizora u bli-ještećim ljudskim aurama i nisu ništa opažali. Zmaj!!! Velik iusamljen. Zanijemio je. Zmaj!!! Tužan šum bljeskao se o površinuplohe izazivajući nemir dalekog mora. To ga je rastuživalo. Ovaj jeizmišljeni zmaj izgubio vlasnika. O tome je misleći uspio teškimkorakom dalje. Nestašan se zmaj, ukočen na mjestu, raspao uvis.Baš kao i mačka koja se pred opasnošću nakostriješeno ukoči iizbezumi. Sitni kristali njegove utrobe u dodiru s vjetrom stvaralisu zvukove, omamljujuće mistično. To se sve činilo poput bajkekoja nije dio Usuda, a kad je doživiš osjetiš se tuđim bez ikakvograzloga. Stoga je X što brže pokušao zaboraviti odigrani prizor.Zadao si je novu misao. Ubrzao je korak: brzo, brže… Na krajukrajeva, pomislio je, takav se bljesak trenutka kao sekunda kaza-lišne predstave može udomiti i u kamenčiću prema kojem upravohodam. Ali to ga nije potaklo na razradbu neke nove scene. Nijeon dovoljno volio kazalište, a negdje duboko u sebi priznao si jeto. Rijetko bi se kad osvještavao kao redatelj. Pa eto, i u tom jetrenutku preskočio istu spoznaju. On je pjesnički, prije negoredateljski, pritom pomislio kako se je dovoljno zamisliti u je-dnom pravcu i napustiti središnju misao, a da već tada neka druga– ostavljena u samoći – prevlada središnju i pokaže svoje čarobnemoći.

Već se umorio od hodanja, a još nije bio ni blizu ciljanoj trgovi-ni. Gužva ga je u prometu sve više živcirala. Osim toga, ubijan jemišlju kako neprestano korača luđački nastavljajući put zadanojtrgovini. To ga je previše podsjećalo na njegov život, iako se radi-lo o nekom drugom cilju. I zato, odlučio je za trenutak skrenuti sputa. Tako je odlučio posjetiti obližnju galeriju jer se sjetionedavnog postavljanja izložbe jednog njegovog prijatelja. Okrenuose nalijevo pa nadesno. Crveni se auto brzo pojavljivao u naletugroma, ali prešao je cestu bez problema. U ušima mu je još uvijekodjekivala truba. Propustio je biciklistu, pitajući se zar mu nije

21

zima. Okrenuo se iza sebe i ugledao crnu mačku. Nije dopustio damu prepriječi put.

– Ššššiic! – glasno je ciknuo.Galerija je svanula u svoj punini bliješteće bjeline, izazvane

umjetnim svjetlom. Crteži su bili jednostavno uramljeni, a formatse činio neskladno uskim. Crne linije presijecale su jedna drugučineći fragmentarne sisteme. Marginalno, mislio je, previše ma-rginalno. Nije znao o čemu misliti, niti o čemu je mislio, a sveje-dno je mislima učestvovao, zajedno s crtežima prema kojima sumu misli i bile okrenute, u marginalnosti. Vjerojatno se sjetio zna-čenja ornamenta i s tim je sve povezao. S gnušanjem je odmahnuorukom i puhnuo dalje od sebe svaku sličnu misao. Htio je nestatipoput onog zmaja od maloprije. Nestao je u sjećanjima…

Nedostajala mu je njegova prva nastavnica iz likovnog odgojakoja je znala kako otvoriti vrata umjetnosti – i to samo za njega.Drugi nisu mogli proći kroz ista vrata. On kao da je imao tu moć,a ona je znala usmjeriti je. I kao da se sve poklopilo! Zvijezde suse smjestile na svoja mjesta i umirile zbog dobro učinjenog zada-tka. Nedostajao mu je ugasitocrveni cilindar i frak, tada bi i sammogao biti jedan od njezinih figura u temperi: uvod u metafizičkoslikarstvo. Zapravo mu je sada nedostajalo prošlo vrijeme, osno-vna škola, miješanje boja, likovna radionica. Sve to i još punodrugih sjećanja naviralo je X-u dok je prolazio praznom gradskomgalerijom pored praznih crteža. Tek je na ulazu sjedila jedna stu-dentica koja je čuvala prostor. Kada je, prisjećajući se mladosti,ujedno, primijetio tu prazninu, neke su se šarene mrlje uvuklekroz veliki prozor prazne galerije i zaustavile ga negdje na trećiniputa kroz sjećanja. Krajičkom je oka za kraj tada još pogledaocrteže u cjelini i krenuo teško uzdišući prema izlazu. Inspiriranizložbom nastavio je k trgovini daščica. Sjetio se imena nasta-vnice, Lidija…

Mentalnu usredotočenost preusmjerio je sa žena na sreću. Tajse obrat činio logičnim. Sve je ukazivalo na tu logiku. Pitao se,

22

kako netko zna i može biti sretan. Novim mislima bivao je opasnoproganjan. Bjelina ga je rastopila, zbog hladnoće se ukočio. Nezbog vlastite nesreće već zbog sreće koja nije bila sreća, bez punonovih misli, kupio je sve potrebne daščice, i sedam daska, i zado-voljno se uputio doma. Praćen mirisom zaboravljenog zmaja – kaonedavno napuštene plohe – mirisao je ručak...

Vratio se! O svemu je doživljenom pročavrljao s trgovkinjomkoja ga često zna zezati zbog velikog kišobrana. Zapravo, nijepuno govorio. Netko bi pomislio kako se sve dogodilo samo da bidobio kilogram kruha! Ali nitko od njih ne zna pravu istinu u vezinjega i trgovkinje... oni su se voljeli, drugačijom ljubavi, a da jošuvijek niti ona niti on nisu smjeli priznati...

Kupio je kruh. Premoren – pa je pao! Nije zaspao, buljio je malou strop. Potom je drvene letvice, namijenjene za policu za knjige,odložio na nevidljivo mjesto, iza radnog stola; nije ih raspakirao.Hladno, bilo je hladno…

Na krevetu je nastavio čitati roman nepoznatog autora. Onajkoji je jutros stajao na rubu stola. U jednom se trenutku dobrokoncentrirao, ali već trenutak poslije ne. Pa opet da, i ne. Ipak gaje neka prošla misao zaustavljala u razvojnom toku mentalneaktivnosti. Sartre! Sartre ga je... to je bila ona misao koja ga jeometala u čitanju. Hm? Sartre! Mučnina!… Osjećao se ispraznim.Bilo je preupitno svjetlo pod kojim je čitao, a ručak je lagano krčaoutrobom. Još uvijek nije pročitao Mučninu. Helena više nije moglapostati moguć predmet razmišljanja. Odlučio je duboko promi-šljati ni o čemu posebnom, inspiriran filozofijom o kojoj ništa nezna. Dogodilo se brzo. Jednostavno. Prisjetio se mentalne apstrak-cije i trenutka prije prelaska zelenog vala, a put je k tobožedubokoj misli pronašao uveden tom apstrakcijom. Protrljao jenožne prste – prstom o prst – i počeo čitati neke stare zabilješkeo Sartreovoj filozofiji koje je još kao mladić za sebe zapisao na pre-davanju u srednjoj školi. Zabilješke je našao u kutiji ispod stola ukojoj su odložene sve njegove stare uspomene:

23

1943. Gabriel Marcel lansirao je novu riječ – “egzistencijali-zam”. Egzistencijalizam? – razmišljao je X. – K vragu, što je Sartremislio pod tim? – dugo se pokušavao sjetiti svega što je nekoćznao o toj filozofiji. Bilo ga je sram što je toliko malo poznavaosuvremenu filozofiju, a posebice je intenzivno osjećao onu starukrivnju što još uvijek nije pročitao Mučninu. Pa ipak je, barem kadje riječ o književnosti, najviše od svega volio egzistencijalističkuprozu. Potom je mislima daleko odlutao i došao do neke čudnespoznaje...

Zapravo, predao se plitkoj misli, a nije to odmah uvidio.– Baš me briga! – uskliknuo je u sebi nakon što se iživcirao zbog

toga što nije poznavao tolike stvari. Jer, Sartre ga je podsjetio i nasve druge lijepe književnosti koje je dosada uvijek svečano odbijaočitati, a zbog čega je u ovom trenutku u sebi osjećao nepobjedivuprazninu. Ma koliko je samo učenja, svjetova, drukčijih iskustavapropustio!, i to samo zato jer je uživao golicanje ega... Morao jeuskliknuti, jedino ga je to uspjelo spasiti od neizdržljivog osjećajaljudske nemoći: Baš me briga!

Tako je pronašao novu misao života: Baš me briga!– Pa neka shvate već jednom da me baš briga! Za sve! – ljutio

se na nepregledan svijet oko sebe, na silne knjige, na ljude, pose-bice na ljude.

Sve mu je teže bilo podnositi ljudske postojanosti. Svi su mu seljudi počeli jako gaditi, njihove zle misli, zlo izazvano njihovimnesretnostima – pa je i to bio razlog zašto je odlučio da ga bašbriga za sve. Jedino mu baš nije bilo jasno kakve to veze ima saSartreom!? Vjerojatno nikakve, mislio je, pa je stoga nastaviočitati knjigu nepoznatog autora...

Mislio je jednom misli za drugom te malo po malo uspijevaouloviti kontinuum sa stvarnošću koja se drsko nametala iz romananepoznatog autora. Baš me briga – odzvanjalo mu je u ušima.Neka nezainteresiranost za sve, iako ne i nezainteresiranostnaprosto. Ni sam još nije shvaćao o čemu je riječ kod toga da ga

24

nije briga. U tom trenutku X još uvijek nije znao prepoznati istin-sku dubinu misli. Tada je još uvijek bio poput prosječnog čovjekamalo jače zaljubljenog u raskoš životnih iskušenja. To želi reći,ujedno, i da je bio povodljiv. U prvi bi mah prigrlio svaku misaokoja bi mu se učinila dovoljno dubokom, bez da bolje o njojrazmisli. Išao je na osjećaj dubine, a ne na stvarnost dubine. Bitisrčan, mislio je, to je najviša vrijednost. Tako se tu našla i misaoo neimanju interesa. Srčano ju je prihvatio. Potom je još dugo sre-tan u sebi klicao: Baš me briga!

Da se zbog novih spoznaja koje se temelje na dubokoj misli Bašme briga modulirao u novo biće, bilo mu je sasvim jasno. Postao jemoderan, više nego prije sebeljubeći. Mislio je da je pametniji stom novom mišlju koja kreira život bez interesa. Zapravo, prigrlioju je jer je njome u potpunosti uspijevao biti nezainteresiran zaljude, biti otuđen od njih, samo još tada nije znao da je to zbogtoga.

Ni sam nije znao kako ali taj je dan zaboravio posjetiti baku.Zaborav je osvijestio osjetivši uvertiru utorka. Jer utorak je istotako dan za gatanje kao i petak, a taj je sljedeći utorak postaovrjedniji od ovog petka koji mu je još jutros bio vrjedniji od togutorka. Ali sad je kao nov netko mislio – baš me briga.

Sljedeći dan, vozeći se tramvajem, na jednoj je od stanicaugledao Helenu. Vraćao se iz knjižnice. Uspio je pročitati romannepoznatog autora pa se odlučio posuditi Mučninu. Taj je pothvatrezultirao neuspjehom zbog siromašnog opusa knjižnice, ali njegaje ionako bilo baš briga. Zato što ga je bilo baš briga nije htio istupotražiti u nekoj drugoj knjižnici. Posudio je Tako je govorio Zara-tustra. Helena je pričala s riđim čovjekom, ali ne, pozdravljala seod njega i zatim ušla u isti tramvaj. Nije mogla vidjeti X-a s mje-sta na kojem se nalazila. Potrudio se odglumiti nekog tko buljizamišljeno i odsutno u jednu točku samo da ga ne bi prepoznala.Taj mu je trik propao jer na svakoj novoj stanici mora provjeritiulaze li kontrolori za pregled voznih karata ili ne. Koja slučajnost,

25

pomislio je, vidjeti je dva dana zaredom, a do jučer nije mogla bitini zamišljena do oblika zaborava. Prišla mu je neiznenađena, čaknaprotiv. Rekla je kako je imala predosjećaj da će ga uskoroponovno sresti.

– Jednostavno sam znala da ću te sresti.– Kako?– Znala sam.Gledao je u pod, pa u nju, pa u pod te je na kraju pogledao kroz

prozor. Primijetila je Zaratustru u lijevoj ruci. Iznenadila se.– Nisi li je već pročitao par puta? Jesi, sigurna sam!Pravio se nezainteresiranim za njezin komentar. Usto, činio se

zamišljenim, kao da je ne čuje. Ona je, dakako, insistirala na tomuda joj odgovori zašto ponovno želi čitati tu knjigu. Stvarno joj nijebilo jasno. X se nije znao izvući iz te, po njemu konfuzne, situaci-je. Na koncu je promrmljao: jesam. Ali tako da ju je pogledao, iviše nije mogao skinuti pogled s njezina.

– Ja te još uvijek volim – neizdržljivo je izustila.Vjetar je u tom trenutku kao dar s neba zagušujućim tonom

priljubio golublje govno na staklo tramvajskog prozora. Prepao secrno-bijele fleke, a zapravo nije bila pravi razlog njegovom strahu.

– Još te uvijek volim – nježno mu je ponovno saopćila, upornoga dodirujući rukom po prsima i trbuhu.

– Baš me briga! – hladnokrvno je uzviknuo i neprimjetno seizmaknuo.

Nije se micala. Ostala je ukočena u istom položaju od prije se-kunde i dugo ga gledala poznato mirišući (da je htio, X se mogaoutopiti u tom mirisu i već tada zauvijek nestati). Nakon nekogvremena lagano je povukla ruke prema sebi, a na dlanovima je jošuvijek osjećala mekoću njegova kaputa. Snažno ju je osjetila, pa jevršcima prstiju oproštajno sasvim nježno dotakla vlastite dlanove,kao da dira meku svilu. Međutim, u dlanove joj se pritom usjekaosamo hladan trag nezainteresiranosti za sve. Hladnoća tog tragasada je, ujedno, dijelila nju od njega više nego ikada. Tada je

26

odmah shvatila koliko je nelagodnosti bljesnulo prema njoj izizvora tog trenutka. Shvatila je i koliko X više nije onaj njezin X.

– Pa ti si stvarno otišao k vragu! – zaprepastila se, i zbog sebe izbog njega.

– Baš me briga – ponovno joj je odvratio.– Molim?– Baš me briga – ovaj put je to izrekao sporije i gotovo slovka-

jući.Heleni nije moglo biti jasno zašto X ponavlja već treći put zare-

dom jednu te istu stvar kao neka budala. Ništa joj nije bilo jasno.Voljela ga je, iskreno, a ipak se najednom bojala i da možda nijetako. Htjela je – voljeti ga!Čvrsto se držao za šipku za pridržavanje i neumorno buljio u ne-

dogled. Bio je u tom trenutku ponosan na svoju bezbrižnu misao.Naravno, ona je odmah naslutila neku novu igru njegovih misli tese vrlo glasno nasmijala. Njega je zaprepastio njezin smijeh. Znaoje da ona sada misli da ga je skroz prokužila. Smetalo ga je to štoje njezina reakcija možda primjerena. Možda je odista njegovanova misao života plitka i bez ikakve dublje vrijednosti? Time štoje naslutila novinu u X-ovom životu, te što je to smatrala jadnim iglupim, sve je to bilo dovoljno da ju on u tom trenutku prezre.Ona se smijala njegovom Baš me briga. Njega je to bitno pogodilo.

Više joj ništa ne mogu reći da popravim sramotnu situaciju,pomislio je. Zašto je stvarnost u kojoj obitavaju svi osim meneuvijek jača od mene, pitao se. Pitao se kako to da je ona baš sadamorala i mogla razotkriti njegovu igru. Što je razotkrila? Ima li štoza razotkriti? Na koncu, ako je glupo odista glupo, zašto je glupobiti glupim? Ništa nije shvaćao. Mislio je, pa ona je ta koja je uvi-jek gluplja, ona je ta koja nikako da shvati laž o sebi.

Sve su to bila X-ova mučna pitanja koja su velikom brzinom,čim bi se pojavila, i nestajala. Još je uvijek uživao upalno golicanjeega. Ona je dakako tada odmah izašla na sljedećoj stanici i ovaj putotišavši bez pozdrava.

27

Tada je odmah primijetio da više ne zadržava smiješak na licu.Naprotiv, plakala je. Bilo mu je žao. Nije ga više bilo baš briga.Kako to? Htio je da ga bude baš briga. Morao je, a uz svu turob-nost i hladnoću počelo je i kišiti.

Treskajući se u škripavom i plavom tramvaju, tužnim je misli-ma dopustio nestajanje. Nije primjećivao gužvu ni staru gospođukoja se nezadovoljno – bahata – opire dodiru njegova tijela. To jebila tuga zbog sjete onih dana koje je proveo s njom u postelji.Helena… Volio je njeno toplo tijelo u hladna jutra, pa je zamije-nio tu toplinu s onom koja se jutrima ne da. Naravno, mogao jeznati i da ta toplina ne dolazi izvana, već da je to Helena! To je…sljubio je glavu na tramvajski prozor. Smočio je čelo. Mutna se kaprastopila po donjoj usnici pa ih je stisnuo. Zaboljelo ga je. Jako ihje stisnuo. Oblizao se jezikom i rukavom obrisao slinu. Uspraviose. Umirio se. Vozio se u gradskom tramvaju ulicama koje višenije prepoznavao. Sve je sličilo filmu, nimalo na prošlu realnost.Veliki jumbo-plakati uspijevali su ga inspirirati. Mislio je na crno-bijelo i glazbu Billie Holiday. Više nije mislio na Helenu. Poruka splakata nije bila duboka, ali slika je bila ta koja ga je inspirirala:čeznutljiv pogled u daljinu. Ta ga je slika zatim podsjetila kako jeHelena i danas nosila istu onu vestu od jučer. Sjetio se Dubrovni-ka gdje joj je i kupio vestu. Dubrovnik. Vesta. Helena. Ponovno jemislio na Helenu.

Daljina je ono što mu je nedostajalo – htio je biti daleko. Nijese htio voziti tramvajem svoga grada, glavnoga grada, već jezamišljao tuđu zemlju, nepoznato, gdje bi mu bile otvorene nekedruge mogućnosti o kojima je ovdje tek sanjao. Htio je novo, mis-lio je daljinski. Čeznutljiv pogled i čeznutljiv pogled s jumbo-plakata upijali su kolotečinu koju nisu htjeli niti su je mogli prim-ijetiti. Umoran od misli još je zadnju borbu poveo odstranjujućistare. Lagano je padala noć, a niz stakla su se i dalje slijevalemutne kapi. Mirisalo je hladno. Htio je misliti o daljini starimnačinom, a ne kao nov. Ni sam nije znao kako, ali najednom mu

28

je na pamet pala misao o Indoneziji. Razmišljajući o daljiniIndonezije nije htio priznati da su daljina i nepoznato udaljenitoliko daleko koliko je ovdje sve beznačajno. Propuštajući sadašn-ji trenutak sakriven u čežnji za onim kojeg nema, inspirirao seveličinom daljine: umirujući trenutci. Ali, ipak se nakraju moraosuočiti i s novim sobom, a on kao nova osoba nije dopuštao dalji-ni biti daleko, jer ga je naposljetku bilo baš briga. Ako ne zna i neželi osvijestiti sve što je sada i ovdje na način koji njemu kaonovom dolikuje, slobodno se može vratiti Heleni, to bi jedinozavrijedio, mislio je, i pritom glasno uzviknuo:

– Baš me briga!Ljudi su se u tramvaju pravili kao da nisu ništa čuli, a njemu je

svejedno bilo malo neugodno. Sve ga je to ponukalo na mišljenjekako možda nije dokraja promislio novu životnu ideju vodilju, paje stoga odlučio posjetiti baku već sljedećeg utorka. Naravno, nijedokraja vjerovao u stvari koje bi mu govorila gatajući, ali nekakoje ipak vjerovao. Uvijek je postojala mogućnost zarobljavanjaplitkom misli – a tada ne bi mogao pobijediti situaciju u kojoj seiznenada našao.

Negdje u dubini smeđe, nebom je jenjavala bol zmaja. Nanovosakupljen u sintetičku cjelinu, obojen dalekim morem, podijeliose. Ranjiva je dioba mirisala zamamno.

“Svaki dan bez smijeha, izgubljen je dan.” Kineska narodna poslovica

29

267

Bilješka o autoru (ili nešto u tom smislu)

Naime, već se dugo godina borim, i sa sobom i s drugima, okotoga da je tzv. umjetnik potpuno nevažna figura unutar sagleda-vanja umjetničkoga djela. Umjetnost shvaćam kao meni nepo-znatu duhovnost koja u rijetkim trenucima djeluje na pojedince izsvojih razloga. Smatram, najčešće to biva stoga što su se ti poje-dinci, svojom sabranom usredotočenošću prema zbilji, osposobilina to da umjetnost propusti sebe kroz njih. Pritom oni samo osta-ve materijalni zapis kao trag Nje i ništa drugo (nema po umjetnostbitnoga njih u tome). Stoga, nisu tada umjetnici ti koje treba slav-iti (naravno, ne impliciram ovime da sebe smatram takvim koji jeosposobljen propustiti kroz sebe dašak umjetnosti, nikako – nitise smatram umjetnikom). S druge strane, možda i jest zanimljivopogledati kako stvar stoji s umjetnikom, ali pritom to ne bi trebaobiti predmet relevantan za uživanje umjetnosti, tj. umjetničkogadjela. Možda bi umjetnici i njihove biografije bili predmetantropologije umjetnosti ili dijela povijesti umjetnosti – ne znam.

Zapravo, ovime samo želim reći da je moj stav oko bilo kakva«slavljenja» umjetnika u neposrednoj vezi s njegovim djelom –najčešće s razlogom da bi se iznašla neka bolja nit za razumjetidjelo (pri čemu mislim na bilo koje upućivanje na umjetnikovuličnost, pa onda, naravno, i bilješke o autoru) – negativan. Nekadjelo samo govori za sebe. Želi li netko govoriti o tzv. umjetnici-ma, neka tada govori o njima iz drugih interesa, ali onda je topredstavljanje drugačije vrste, itd. Ovo ne samo da su moji sta-vovi, već su to trenutno, nažalost, i moji «religiozni» principi kojihse držim (osviješteno shvaćajući pritom da držati se bilo kakvih

268

principa znači biti zarobljen svojevrsnim sljepilom). Dopustivšibilješku o autoru unutar korica “Kvadratnoga Alfabeta” išao bihprotiv sebe. Koliko god to čudno zvučalo, uistinu je tako. Ime au-tora na naslovnici je dovoljno. Bude li se to ime ponovilo još kojiput ispred nekih drugih naslova, tada će možda i biti potrebe dase posegne za kakvim biografskim podacima, naravno, s interesi-ma koji neće biti strogo vezani za predstavljanje knjige. Ali dota-da – bude li takvog dotada – ima proći još vremena.

Marko Tokić

O UDRUZI KATAPULT

Udruga Katapult je osnovana u Rijeci početkom 2006. godine s ciljem poticanja stvaralaštva i kulture mladih, promoviranja mladih autorica i autora te suradnje u izda-vaštvu. Udruga svoje ciljeve provodi kroz promocije mla-dih autorica i autora, kreativne radionice i seminare, pru-žanje logističke i edukacijske potpore članovima u kreativ-nom pisanju, lekturi, grafičkom dizajnu, web dizajnu, uredništvu, grafičkoj pripremi, crtanju stripova, marketin-gu itd. Drugim riječima, udruga Katapult educira mlade u svim segmentima izdavačkog procesa, potiče njihovu kre-ativnost, međusobno i zajedničko djelovanje i suradnju te volonterstvo kao temeljnu vrijednost modernog, aktivnog i snažnog civilnog društva. Također kreira kulturni prostor u kojem mladi mogu ostvariti svoju kreativnost, osigurava im potporu i daje povratnu informaciju o njihovom radu. Jednako tako želi razviti odgovornost autora prema knjizi kao proizvodu svojeg i tuđeg kreativnog rada.

kontakt e-mail katapult@katapult.com.hr

C O M M O N S D E E D

Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada 2.5

Slobodno smijete:

• umnožavati, distribuirati i javnosti priopćavati djelo

Pod sljedećim uvjetima:

Imenovanje. Morate priznati i označiti izvornogautora ili davatelja licence.

Nekomercijalno. Ovo djelo ne smijete koristiti ukomercijalne svrhe.

Bez prerada. Ne smijete mijenjati, preoblikovatiili prerađivati ovo djelo.

• U slučaju daljnjeg korištenja ili distribuiranja morate drugi-ma jasno dati do znanja licencne uvjete ovog djela.

• Od svakog od tih uvjeta moguće je odstupiti, ako dobijetedopuštenje nositelja autorskog prava.

Prethodno ni na koji način ne utječe na zakonska ograničenja autorskog prava.

Ovo je svima čitljiv sažetak Pravnog teksta (pune licence).

Marko Tokić • Kvadratni alfabet

creative commons

IzdavačZigo Rijeka

Za izdavačaZlatko Ožanić

UrednikAlen Kapidžić

Jezična savjetnicaIna Randić

Dizajn naslovniceIzvor Simonović

ISBN 953-7142-14-0www.katapult.com.hr