2

LAUREN KATESERIJAL : „FALEN“

K U Š N J AKnjga druga

Ali, ako nakalemim svoje krilo na tvojePatnja će me potaknuti na let.

George Herbert, Uskrsna krila

MIN@

3

UVOD

NEUTRALNE VODEDaniel je zurio u zaljev. Oči su mu bile sive kao gusta magla koja jeobavijala obalu Sausalito, kao uzburkano more koje je zapljuskivalošljunčanu plažu pod njegovim stopalima. Osjećao je da mu u očima nijeostalo nimalo ljubičaste boje. Ona je bila suviše daleko.Obgrlio se rukama štiteći se od štipanja morskog povjetarca. Ali, dok ječvršće stezao debeli kaput na kopčanje, znao je da mu to neće pomoći. Odlova mu je uvijek bilo hladno.Danas bi ga samo jedna stvar mogla ugrijati, ali bila je izvan dohvata.Nedostajalo mu je njezino tjeme, savršeno mjesto za spustiti usne.Zamislio je kako krug svojih ruku ispunjava njezinim tijelom, kako sesaginje da joj poljubi vrat. Ali, bilo je dobro da Luce ne može sada biti tu.Užasnulo bi je to što bi vidjela.Gomila morskih lavova iza njega nespretno je skakala duž južne obaleotoka Angela i glasala se onako kako se osjećao: rastrgano i osamljeno,bez ikog da čuje.Nikog osim Cama.Čučao je pred Danielom i vezao zahrđalo sidro uz snažno, mokro tijelopod njihovim nogama. Premda zaokupljen nečim toliko zloslutnim, Camje izgledao dobro. Njegove zelene oči su iskrile, a crna mu je kosa bilakratko ošišana. Primirje je obrazima i kosi anđela uvijek davalo življi sjaj,čak su mišići na njihovim besprijekornim tijelima postajali izraženiji.Vrijeme primirja bilo je za anđele ono što su ljetni praznici bili za ljude.Iako ga je iznutra boljelo svaki put kad je bio primoran uzeti ljudski život,drugima je Daniel izgledao kao netko tko je proveo tjedan na Havajima:opušten, odmoran, preplanuo.Dok je zatezao jedan od zamršenih čvorova, Cam je rekao:„Tipično, Daniele. Uvijek se makneš i ostaviš meni sav prljavi posao.“„Što to govoriš? Ja sam ga dokrajčio.“Daniel je spustio pogled na mrtvog muškarca, na sijedu kosu nalik nažicu, raščupanu na nezdravo bijelom čelu, na kvrgave ruke, jeftinegumene kaljače i tamnocrveni raspor na prsima. Od toga je Danieluponovo postalo hladno. Da ubojstva nisu bila nužna za Luceinu sigurnost,njezin spas, Daniel ne bi ponovo uzeo oružje u ruke. Nikad se više ne biborio.Ali, osjećao je da nešto s ubojstvom tog muškarca nije u redu. Daniel je,zapravo, imao nejasan i mučan osjećaj da je nešto potpuno pogrešno.

MIN@

4

„Dokrajčiti ih je zabavno.“ Cam je omotao uže oko muškarčevih prsa izategao ga ispod njegovih ruku. „Prljavi posao je otpratiti ih u more.“Daniel je još uvijek čvrsto stezao krvavu granu. Cam se podsmjehnuoizboru, ali Danielu nikad nije bilo važno što će upotrijebiti. Mogao je ubitibilo čime.„Požuri,“ zarežao je, osjećajući mučninu zbog očitog zadovoljstva koje jeCamu pričinjalo ljudsko krvoproliće. „Gubiš vrijeme. Plima se povlači.“„Ako ne učinimo po mome, sutrašnja će plima izbaciti Ubojicu baš tu, naobalu. Previše si nagao, Daniele, oduvijek si bio takav. Misliš li ikad višeod jednog koraka unaprijed?“Daniel je prekrižio ruke na prsima i pogledao natrag, prema bijelimkrijestama valova. Prema njima je klizio turistički katamaran iz pristaništaSan Francisca. Nekad bi pogled na takav brod izazvao poplavu uspomena.Tisuće sretnih putovanja s Luce, tijekom tisuća životnih mora. Ali, sad bimogla umrijeti i više se ne vratiti. Ovaj je život bio drukčiji, nakon njeganeće biti reinkarancija i Daniel je u svakom trenutku bio i previše svjestanda se ničeg nije sjećala. Ovo je posljednja prilika. Oboma. Svima,zapravo. Luceino je sjećanje bilo važno, a ne Danielovo, i ako preživi,toliko će šokantnih istina morati nježno izaći na površinu. Od pomisli nasve što će morati doznati, Danielovo se tijelo napelo.Ako Cam misli da Daniel ne planira sljedeći korak, vara se.„Znaš da sam još tu iz samo jednog razloga,“ rekao je Daniel. „Moramorazgovarati o njoj.“Cam se nasmijao.„Bivši sam.“ Zastenjavši, podignuo je mokru lešinu preko ramena.Tamnoplavo odijelo mrtvog muškarca skupilo se oko užeta koje je Camoko njega vezao. Teško sidro počivalo mu je na krvavim prsima.„Ovaj je nekako krhak, nije li ?“ pitao je Cam. Gotovo sam uvrijeđen štoStarješine nisu poslale stimulativnijeg profesionalnog ubojicu.Cam je zatim savio koljena i kao da je olimpijski natjecatelj u bacanjukugle, zavrtio se tri puta da dobije zalet i bacio mrtvog muškarca prekovode, desetke metara u zrak.Nekoliko dugih trenutaka lešina je jedrila iznad zaljeva. Zatim ju je težinasidra povukla dolje... dolje... dolje. Veličanstveno je pljusnula u dubokuakvamarinsku vodu. Trenutačno je potonula i nestala iz vidokruga.Cam je obrisao svoje ruke.„Mislim da sam upravo postavio rekord.“Bili su u mnogočemu slični. Ali Cam je bio nešto gore, demon i zbog togaje bio kadar počiniti odvratna djela bez kajanja. Daniela je kajanjeonesposobljavalo. Sada ga je ljubav još više onesposobljavala.

MIN@

5

„Previše lako prihvaćaš ljudsku smrt,“ rekao je Daniel.„Ovaj je momak to zaslužio,“ rekao je Cam. „To ti zbilja nije zabavno?“Tada mu se Daniel unio u lice i ispljunuo riječi:„Za mene ona nije igra.“„Baš zato ćeš izgubiti.“Daniel je zgrabio Cama za ovratnik čelično sivog kaputa. Razmišljao je otome da ga baci u vodu, onako kako je on bacio napadača.Oblak je prekrio sunce, a njegova sjena potamnila im je lica.„Polako,“ rekao je Cam, odmičući Danielove ruke. „Imaš mnogoneprijatelja, Daniele, ali trenutačno, ja nisam jedan od njih. Sjeti seprimirja.“„Kakvo li je to primirje,“ rekao je Daniel. „Osamnaest dana tijekom kojihće je drugi pokušavati ubiti.“„Osamnaest dana tijekom kojih ćemo ih ti i ja obarati,“ ispravio ga jeCam.Prema anđeoskoj tradiciji primirje je trajalo osamnaest dana. U raju,osamnaest je bio najsretniji i najbožanskiji broj: zbroj dviju sedmica, kojipotvrđuje život (toliko je arhanđela i glavnih vrlina), uravnoteženupozorenjem četiri jahača Apokalipse. Na nekim ljudskim jezicimaosamnaest je postao sinonim za sam život, premda je za Luce, jednakotako, mogao značiti smrt.Cam je imao pravo. Kako je vijest o njezinoj smrtnosti curila nebeskimredovima, tako su se čete njezinih neprijatelja svakim danompodvostručavale. Gospođica Sophia i njezine pristaše, dvadeset četiriStarješine Zhsmaelina, još uvijek su progonili Luce. Tog jutra, Starješinesu se ukazale Danielu u sjeni navjestitelja. Još mu se nešto ukazalo, drugamračna sila, krajnje prepredena, koju isprva nije prepoznao.Zraka svjetla probila je oblake i Daniel je krajičkom oka opaziosvjetlucanje. Okrenuo se, kleknuo i u mokrom pijesku našao zabodenustrijelu. Bila je tanja od obične strijele, srebrne boje bez sjaja, obavijenaurezanim ukrasnim uzorkom. Bila je ugodno topla na dodir.Danielu je dah zastao u grlu. Prošla je vječnost otkad je vidio zvjezdanustrijelu. Prsti su mu drhtali dok ju je nježno izvlačio iz pijeska i pažljivoizbjegavao smrtonosni, tupi kraj.Sad je Daniel znao odakle je dolazila druga mračna sila koju je vidio ujutarnjem navjestitelju. Vijesti su bile gore nego što se bojao. Okrenuo seprema Camu, važuči u ruci perolaku strijelu.„Nije radio sam.“ Od pogleda na strijelu, Cam se ukočio. Približavao jojse gotovo kao s dubokim poštovanjem, pružajući ruku da je dodirne na istinačin kao Daniel.

MIN@

6

„Ostaviti iza sebe tako dragocjeno oružje! Izopćeniku se, čini se, jakožurilo da umakne.“Izopćenici: sekta beskičmenjaka, vrdajućih anđela, kojih su se klonili i raji pakao. Jedina njihova velika snaga bio je anđeo samotnjak Azazel,posljednji kovač koji je poznavao umijeće kovanja zvjezdanih strijela.Ispaljene iz srebrnih lukova, nisu mogle više nego ostaviti modricu nasmrtniku. Ali za anđele i demone, bile su najsmrtonosnije oružje.Svi su ih željeli, no nitko se nije htio povezati s Izopćenicima, zato setrgovanje zamjenom robe za zvjezdane strijele uvijek izvodilo tajno,posredstvom glasnika. Što je značilo da muškarac kojeg je Daniel ubio,nije bio profesionalni ubojica poslan od Starješina. Bio je samo posrednik.Izopćenik, pravi neprijatelj, ispario je, vjerojatno čim je ugledao Daniela iCama. Daniel je zadrhtao. To nisu bile dobre vijesti.„Ubili smo pogrešnog momka.“„Što je tu »pogrešno«?“ usprotivio se Cam. „Nije li svijet bolje mjesto sjednim grabežljivcem manje? Nije li tako bolje za Luce ?“ Zurio je uDaniela, zatim u more. „Jedini su problem...“„Izopćenici.“ Cam je kimnuo.„Sad je i oni žele.“Daniel je osjetio žareći svrbež od kojeg se lecnuo. Vrhovi krila izbijali sumu pod kašmirskim džemperom i teškim kaputom. Stajao je mirno,sklopljenih očiju, ruku uz tijelo, naprežući se da se obuzda prije nego štokrila izbiju poput silovito razmotanih brodskih jedara i odnesu ga gore, stog otoka, preko zaljeva, daleko. Prema njoj.Sklopio je oči i pokušao zamisliti Luce. Nerado je napustio onu kolibu injezin miran san na malenom otoku istočno od Tybeea. Ondje bi sadatrebala biti večer. Je li budna? Je li gladna?Bitka u Maču i križu, sva otkrića i smrt prijateljice, ostavili su i te kakvogtraga na Luce. Anđeli su očekivali da će prespavati cijeli dan i noć. Ali,do sutra ujutro morat će smisliti plan.Bilo je to uopće prvi put da je Daniel predložio primirje. Postaviti granicei pravila, izraditi sustav posljedica u slučaju da se jedna strana ogriješi iudružiti se s Camom, bila je velika odgovornost. Naravno da bi to za njuučinio, za nju bi učinio bilo što, samo je želio biti siguran da to činiispravno.„Moramo je sakriti na sigurno,“ rekao je. „Gore na sjeveru, u blizini FortBragga, nalazi se škola.“„Škola Shoreline.“ Cam je kimnuo. „I moja strana ju je provjerila. Ondjeće biti sretna. I obrazovat će se na način koji je neće dovesti u opasnost.Što je najvažnije, bit će zaštićena.“

MIN@

7

Gabbe je već objasnila Danielu na koji bi način škola Shoreline moglapružiti Luce kamuflažu. Ubrzo će se pročuti da je Luce ondje skrivena, alibarem će neko vrijeme biti gotovo nevidljiva unutar kampusa. Unutra ćese Francesca, anđeo blizak Gabbe, brinuti za Luce. Vani će Daniel i Camprogoniti i ubijati svakog tko se usudi približiti granicama kampusa.Tko je mogao reći Camu za školu Shoreline? Danielu su nije sviđalapomisao da bi Camova strana mogla znati više od njegove. Već seproklinjao što nije posjetio školu prije nego što su donijeli odluku, ali bilomu je dovoljno teško ostaviti Luce.„Može početi već sutra. Pod uvjetom,“ Camov pogled hitro je prešaoDanielovim licem, „pod uvjetom da daš dopuštenje.“Daniel je rukom pritisnuo džep na prsima, gdje je držao najnovijufotografiju. Luce na jezeru Mača i križa. Mokra kosa svjetluca. Rijetkoviđen široki osmijeh na njezinu licu. Obično bi je izgubio ubrzo nakon štobi dobio priliku da je fotografira. Ovaj put, još je bila tu.„Hajde, Daniele,“ govorio je Cam. „Obojica znamo što joj je doistapotrebno. Upisat ćemo je i pustiti na miru. Ne možemo učiniti ništa kakobismo ubrzali ovaj dio, osim da je pustimo na miru.“„Ne mogu je toliko dugo pustiti na miru.“ Daniel je odviše brzo ispalio teriječi. Pogledao je strijelu u svojim rukama i osjetio mučninu. Želio ju jebaciti u ocean, ali nije mogao.„Dakle, tako.“ Cam ga je okrznuo pogledom. „Nisi joj rekao.“Daniel se smrznuo.„Ništa joj ne mogu reći. Mogli bismo je izgubiti.“„Ti bi je mogao izgubiti,“ prezirno je primijetio Cam.„Znaš što mislim.“ Daniel se ukočio. „Previše je riskantno pretpostaviti daće sve prihvatiti bez...“Sklopio je oči kako bi otjerao prizor bolnog, crvenog, vrelog plamena.Ali, uvijek mu je tinjao u podsvijesti i prijetio proširiti sc naglo poputpožara. Ako joj kaže istinu i to je ubije, ovaj put će doista nestati. Bit će tonjegova greška. Bez nje, Daniel nije mogao ništa, ni postojati. Na tu su gapomisao zapekla krila. Bolje da je još malo zaštiti.„Kako je to prikladno za tebe,“ promrmljao je Cam. „Nadam se da nijerazočarana.“ Daniel se nije obazirao.„Zbilja vjeruješ da će moći učiti u toj školi?“„Mislim,“ polako je odgovorio Cam. „Uz pretpostavku da smo sesporazumjeli kako joj ništa izvana neće odvlačiti pažnju. To znači daondje neće biti Daniela i Cama. To mora biti glavno pravilo.“Neće je vidjeti osamnaest dana? Daniel to nije mogao zamisliti. Štoviše,nije mogao zamisliti da bi se Luce mogla s time složiti. Tek su se našli u

MIN@

8

ovom životu, napokon su dobili priliku biti zajedno. Ali, kao i obično,pojedinosti bi je mogle ubiti. O svojim prošlim životima nije mogla čuti izanđeoskih usta. Luce to još nije znala, ali ubrzo će sama moći shvatiti...sve.Daniela je užasavala skrivena istina, pogotovo što će Luce misliti kad jedozna. Pogotovo ono što bi Luce o njoj mogla misliti. Ali, jedini način dase oslobodi tog groznoga kruga bio je da je sama shvati. Zbog toga ćenjezino iskustvo u školi Shoreline biti ključno. Tijekom osamnaest danaDaniel bi mogao ubiti toliko Izopćenika koliko ih sretne. Ali, nakon štoprimirje završi, sve će ponovo biti u Luceinim rukama. Samo u Luceinimrukama.Sunce je zalazilo iza planine Tamalpaisa, spuštala sa večernja magla.„Dopusti mi da je odvedem u Shoreline,“ rekao je Daniel. Bit će mu toposljednja prilika da je vidi.Cam ga je čudno gledao, dvojeći oko pristanka. Već drugi put Daniel jemorao na silu vratiti svoja bolna krila natrag u kožu.„Dobro,“ napokon je rekao Cam. „U zamjenu za zvjezdanu strijelu.“Daniel mu je dodao oružje, i Cam ga je spremio u kaput.„Odvedi je do škole, zatim me potraži. Nemoj uprskati, promatrat ću te.“„Što poslije?“„Ti i ja idemo u lov.“Daniel je kimnuo i razmotao krila. Njihovo oslobađanje proželo mu jetijelo dubokim zadovoljstvom. Zastao je na trenutak i skupljao energiju,osjećajući grub otpor vjetra. Vrijeme je da napusti taj prokleti, ružniprizor, da dopusti krilima da ga nose tamo gdje može biti to što uistinujest.Natrag k Luce.I natrag lažima s kojima će još malo živjeti.„Primirje počinje sutra u ponoć,“ viknuo je Daniel dok je uzlijetao. Vinuose u nebo, raspršivši iza sebe, na plaži, veliku količinu pijeska.

MIN@

9

Prvo poglavlje

OSAMNAEST DANALuce je planirala držati oči zatvorene svih šest sati leta od Georgije doKalifornije, dok kotači zrakoplova ne dodirnu do San Francisca. Otkrila jeda joj je, dok je u polusnu, mnogo lakše pretvarati se da je opet zajedno sDanielom.Osjećala je kao da je prošao cijeli život otkad ga je vidjela, iako sezapravo radilo o samo nekoliko dana. Otkad su jedno drugome, u petakujutro, u Maču i križu, rekli zbogom, Luceino cijelo tijelo bilo je kaoomamljeno. Odsutnost njegova glasa, topline, dodira krila, uvukao joj se ukosti, poput neke neobične bolesti.Nečija ruka očešala se o njezinu i Luce je otvorila oči. Sjedila je licem ulice s mladićem široko otvorenih očiju i smeđe kose, nekoliko godinastarijim od sebe.„Oprosti“ oboje je reklo istodobno, odmičući se nekoliko centimetarasvatko na svoju stranu naslonjača za ruke.Pogled kroz prozor bio je zapanjujući. Zrakoplov se spuštao u SanFrancisco, a Luce nikad nije vidjela takav prizor. Dok su kružili oko južnestrane zaljeva, činilo se da vijugava, plava rijeka reže zemlju na svomeputu do mora. Rijeka je dijelila blistavo zeleno polje od vrtloga nečegjarko crvenog i bijelog. Pritisnula je čelo na dvostruko plastično okno ipokušala bolje vidjeti.„Što je to?“ naglas se upitala.¨“Sol“ odgovorio je mladić, pokazujući prstom. Naslonio se bliže.„Iskapaju je iz Pacifika.“Odgovor je bio toliko jednostavan, toliko... ljudski. Gotovo ju jeiznenadio nakon vremena provedenog s Danielom i onim drugim, jošuvijek nije bila spremna koristiti doslovne izraze, anđeli i demoni.Gledala je u ponoćno plavu vodu, koja je na zapadu sezala u nedogled.Sunce iznad mora, za Luce, odraslu na atlantskoj obali, uvijek je značilojutro. Ali tu jc bila gotovo noć.„Nisi odavde, zar ne?“ pitao je njezin susjed.Luce je odmahnula glavom, ali jezik je držala za zubima. Nastavila jezuriti kroz prozor. Prije nego što je tog jutra napustila Georgiju, profesorCole ju je poučio kako se ne isticati. Profesorima su rekli da su Luceiniroditelji zatražili premještaj u drugu školu. To je bila laž. Za Luceineroditelje, Callie i sve druge, još uvijek je pohađala Mač i križ.Prije nekoliko tjedana to bi je razbjesnjelo. Ali stvari koje su se tihposljednjih dana dogodile u Maču i križu, pretvorile su Luce u osobu koja

MIN@

10

je ozbiljnije shvaćala svijet. Ukazala joj se slika drugog života, jednog odmnogih koje je u prošlosti dijelila s Danielom. Otkrila je ljubav, mnogovažniju od ičeg što je ikad smatrala mogućim. Zatim je vidjela kakosvemu tome, vitlajući bodežom, prijeti suluda starica, kojoj je mislila damože vjerovati.Bilo je još takvih poput gospođice Sophie, to je Luce znala. Ali, nitko jojnije rekao kako ih prepoznati. Gospođica Sophia činila se normalnom svedo samog kraja. Bi li se i drugi mogli doimati tako nedužnim kao... tajsmeđokosi mladić pored nje? Luce jc progutala, sklopila ruke u krilu ipokušala misliti na Daniela.Daniel ju je vodio na neko sigurno mjesto.Luce je zamislila kako je čeka u jednoj od sivih plastičnih stolica uzrakoplovnoj luci, s laktovima na koljenima i plavokosom glavomuvučenom u ramena. Njiše se naprijed-natrag u svojim crnim tenisicamaConverse. Ustaje svakih nekoliko minuta i šeta oko pokretne trake zaprtljagu.Zrakoplov je s trzajem dodirnuo tlo. Odjednom je postala napeta. Hoće libiti jednako sretan što je vidi koliko je ona sretna što će vidjeti njega?Usredotočila se na smeđe-bež uzorak na platnu na sjedištu ispred. Vrat jojje bio ukočen od dugog leta, a njezina je odjeća imala pljesniv miriszrakoplova. S druge strane prozora, činilo se da zemaljskoj posadi utamnoplavim odorama treba jako dugo da usmjere zrakoplov premapomičnom mostu. Koljena su joj poskakivala od nestrpljivosti.„Pretpostavljam da ćeš u Kaliforniji ostati duže?“ Tip pored nje lijeno seosmjehnuo, zbog čega je Luce još nestrpljivije čekala da ustane.„Zašto si to rekao?“ brzo je pitala. „Zašto si to pomislio?“ Trepnuo je.„Zbog te ogromne crvene vunene torbe i tako.“Luce se malo odmaknula od njega. Do prije dvije minute, kad ju je gurnuoi probudio, nije ga ni primijetila. Kako je znao za njezinu prtljagu?„Hej, nisam neki jezivi tip.“ Ošinuo ju je čudnim pogledom. „Samo samstajao u redu iza tebe kad si se prijavljivala.Luce se nespretno nasmiješila.„Imam dečka,“ izletjelo joj je. Istodobno su joj se obrazi zarumenjeli.Tip se nakašljao.„Jasno.“Luce je napravila grimasu. Nije znala zašto je to rekla. Nije željela bitinepristojna, ali svjetla za pojas su se ugasila i sve što je željela, bilo jeprojuriti pored tog tipa i izaći iz zrakoplova. Vjerojatno je i njemu biloisto na umu, jer se povukao natrag i široko zamahnuo rukom prema

MIN@

11

naprijed. Najuljudnije što je mogla, Luce je prošla pored njega i dugimkoracima otrčala prema izlazu.Samo da bi se u pomičnom mostu našla uhvaćena u bolno spor čep.Nijemo proklinjući sve ležerne Kalifornijce koji su ispred nje vukli noge,Luce je stajala na prstima i prebacivala ravnotežu s noge na nogu. Kad jezakoračila na terminal, od nestrpljivosti je bila djelomično luda.Napokon se mogla kretati. Vješto je krivudala kroz gužvu, potpunozaboravivši na tipa kojeg je upoznala u zrakoplovu. Zaboravila je nauzbuđenje što nikad prije nije bila u Kaliforniji, nikad nije bila dalje odBransona u Missouriju, kamo su je odvukli roditelji da vidi nastupYakova Smirnofa uživo. Prvi put u nekoliko dana, uspjelo joj je nakratkozaboraviti grozne stvari koje je vidjela u Maču i križu. Približavala sejedinoj stvari na svijetu koja joj je mogla popraviti raspoloženje. Jedinojstvari zbog koje je osjećala da je svu tjeskobu kroz koju je prošla, sjene,nestvarnu bitku na groblju i najgore od svega, Penninu smrt, zbog čega jojje prepuklo srce, možda bilo vrijedno preživjeti.Bio je tu.Sjedio je baš onako kako ga je zamišljala, na zadnjoj u nizu ružnih sivihstolica, pored automatskih kliznih vrata koja su se, iza njega, neprestanootvarala i zatvarala. Luce je na trenutak mirno stajala i uživala u prizoru.Daniel je nosio japanke, tamne traperice koje nije prije vidjela irastegnutu crvenu majicu, poderanu pored džepa na prsima. Izgledao jeistodobno jednako i nekako drukčije. Odmorniji nego kad joj je, prijenekoliko dana, rekao zbogom. Je li bila riječ o tome da joj je jakonedostajao ili je njegova koža sjajila više nego što se sjećala? Podigao jepogled i napokon je primijetio. Njegov osmijeh gotovo je blistao.Potrčala je prema njemu. U sekundi ju je obujmio rukama, a lice jezagnjurila lice u njegova prsa i ispustila najdulji, najdublji uzdah. Njezinesu usne našle njegove i utonule u poljubac. Sretno se opustila u njegovuzagrljaju.Do sada to nije shvatila, ali dio nje pitao se hoće li ga ponovo vidjeti i jeli, možda, sve to bio samo san. Ljubav koju je osjećala i koju joj je Danieluzvraćao još uvijek joj se činila tako nestvarnom.Dok su se ljubili, Luce se nježno uštipnula za mišicu. Nije san. Prvi putnakon toliko dugo da ni sama nije znala koliko, osjećala se kao da je došlakući.„Tu si,“ šapnuo joj je na uho.„Ti si tu.“„Oboje smo tu.“

MIN@

12

Smijali su se ljubeći se, upijali su svaki djelić slatke nespretnostiponovnog susreta. Ali kada je to Luce najmanje očekivala, njezin sesmijeh pretvorio u šmrcanje. Tražila je način kojim bi izrazila koliko sujoj posljednji dani bili teški, bez njega, bez ikog, napola budna ipolusvjesna kako se sve promijenilo, ali sada, u Danielovu zagrljaju, nijemogla naći riječi.„Znam,“ rekao je. „Uzmimo tvoje stvari i brišimo odavde.“Luce se okrenula prema pokretnoj traci i otkrila da pred njom stoji njezinsusjed iz zrakoplova, s ručkama njezine goleme torbe u rukama.„Vidio sam je da prolazi,“ rekao je prisilivši se na osmijeh, kao dabezglavo uporno želi dokazati svoje dobre namjere. „Tvoja je, zar ne?“Prije nego što je Luce mogla odgovoriti, Daniel je jednom rukomoslobodio mladića goleme torbe.„Hvala ti, stari. Ja ću nastaviti odavde,“ rekao je dovoljno odlučno daprekine daljnji razgovor.Mladić je gledao kako Daniel drugom rukom grli Luce oko struka i vodije dalje. Bilo je to prvi put od Mača i križa da je Luce imala priliku vidjetiDaniela onako ga vide drugi. Pitala se mogu li, na prvi pogled, reći da jeposeban.Potom su prošli kroz klizna vrata i ona je prvi put doista udahnulazapadnu obalu. Zrak ranog studenog bio je svjež, oštar i nekako zdrav, nesparan i hladan poput zraka u Savannahu tog popodneva, kada je njezinzrakoplov polijetao. Nebo je bilo blistavo i izrazito plavo, bez oblaka naobzoru. Sve je izgledalo novo i čisto, čak su na parkiralištu stajali redovisvježe opranih automobila. Sve je obrubljivao niz žutosmeđih planina srijetkim mrljama zelenog drveća na mnogobrojnim brežuljcima.Nije više bila u Georgiji.„Ne znam trebam li biti iznenađen,“ zadirkivao ju je Daniel. „Pustim te izsvoga okrilja na samo dva dana, a drugi se tip već obruši na tebe.“Luce je zakolutala očima.„Hajde, ne pretjeruj. Jedva da smo razgovarali. Zbilja. Prespavala samcijelo putovanje,“ gurnula ga je laktom, „i sanjala o tebi.“Danielove stisnute usne pretvorile su se u osmijeh. Poljubio ju je u tjeme.Mirno je stajala, želeći više, ne primjećujući da stoje ispred automobila.Ne bilo kakvog automobila.Ispred crnog Alfa Romea.Kad je Daniel otključao suvozačka vrata, Luce je zinula.„T-to...“ mucala je. „To je... jesi li znao da je to moj auto iz snova?“„Ne samo to,“ nasmijao se Daniel. „To je nekad bio tvoj auto.“

MIN@

13

Nasmijao se kad je gotovo poskočila na njegove riječi. Još uvijek senavikavala na reinkarnaciju kao dio njihove priče. Bilo jc tolikonepravedno. Nije se mogla sjetiti cijelog auta! Nije se mogla sjetiti cijelihživota. Očajnički je željela doznati o njima, gotovo kao da su joj bivšeinkarnacije sestre od kojih je odvojena po rođenju. Spustila je ruku navjetrobran, tražeći bljesak, déjà vu.Ništa.„Dobila si ga na dar od roditelja za šesnaesti rođendan, prije nekolikoživota.“ Daniel je gledao postrance, kao da odvaže koliko toga reći. Kaodaje znao da je gladna za pojedinostima ali da ne bi mogla progutatipreviše odjednom. „Otkupio sam ga od tipa iz Rena. On ga je kupio nakonšto... Pa, nakon što si...“Nestala u samozapaljenju, pomislila je Luce. Bila je to gorka istina kojuDaniel nije želio izgovoriti. Bila je jedna stvar iz njezinih prošlih životakoja se rijetko mijenjala: njezin kraj.Ali, činilo se da bi sad mogao biti drukčiji. Sad su se mogli držati za ruke,ljubiti i... nije znala što još. Ali je umirala od želje da dozna. Zaustavilase. Morat će biti oprezni. Sedamnaest godina nije dovoljno, ali ovaj putLuce je čvrsto odlučila da će ostati i vidjeti kako izgleda doista biti sDanielom.Pročistio je grlo i potapšao sjajni crni pokrov motora.„Još uvijek vozi kao pobjednik. Jedini je problem...“ Pogledao je maleniprtljažnik kabrioleta, pa Luceinu platnenu torbu, zatim ponovo prtljažnik.Da, Luce je prva priznavala da ima groznu naviku nositi previše stvari.Ali, to prvi put nije bila njezina greška. Arriane i Gabbe spakirale sunjezine stvari iz učeničkog doma u Maču i križu, svaki komad odjeće, crnili u boji koji ondje nije imala priliku odjenuti. Bila je odviše zauzetaopraštanjem od Daniela i Penn da bi se stigla spakirati. Lecnula se odosjećaja krivnje što se nalazi s Danielom u Kaliforniji, tako daleko odmjesta gdje je ostavila prijateljicu da bude pokopana. Činilo joj se tolikonepravednim. Profesor Cole ju je uvjeravao da će gospođica Sophiaodgovarati za to što je učinila Penn, ali kad je Luce pokušala doznati štoto doista znači, trznuo je brkovima i zašutio.Daniel je sumnjičavo preletio pogledom po parkiralištu. Otvorio jeprtljažnik, držeći Luceinu golemu torbu u ruci. Nije mogla stati unutra, aliubrzo se iz stražnjeg dijela auta začuo tih zvuk ispuštanja zraka, i Luceinase torba počela smanjivati. Trenutak potom Daniel je zatvorio prtljažnik.Luce je trepnula.„Učini to opet!“

MIN@

14

Nije se nasmijao. Doimao se napetim. Kliznuo je na vozačko mjesto i bezriječi upalio auto. Bila je to neobična i nova stvar za Luce, premda mu jelice na površini bilo mirno, Luce ga je poznavala dovoljno dobro da osjetikako se ispod krije nešto drugo. Što nije u redu?„Profesor Cole ti je rekao da se ne smiješ isticati, nije li?“Kimnula je.Daniel je izašao s parkirališnog mjesta, skrenuo prema izlazu i provukaokreditnu karticu kroz stroj.„To je bilo glupo. Trebao sam misliti na...“„U čemu je stvar?“ Dok je auto ubrzavao, Luce je zataknula tamnu kosuiza ušiju. „Misliš da ćeš spremanjem torbe u prtljažnik privući Camovupažnju?“Danielov pogled postao je nedokučiv. Odmahnuo je glavom.„Ne. Ne Camovu.“ Trenutak potom stegnuo joj je koljeno. „Zaboravi dasam išta rekao. Samo trebam... Ne, oboje trebamo biti oprezni.“Luce ga je čula, ali bila je odviše preplavljena osjećajima da bi gapozornije slušala. Voljela je gledati kako upravlja mjenjačem, dok sujurili prema autocesti i kroz promet. Voljela je osjećati vjetar koji je šibaokroz auto dok su ubrzavali prema siluetama nebodera. Više od svega,voljela je biti s Danielom.U San Franciscu cesta je postala mnogo bregovitija. Svaki put kad bi stiglido vrha jednog brijega i počeli se spuštati niz sljedeći, Luce bi ugledaladrugu sliku grada. Izgledao je istodobno nov i star. Nasuprot neboderimas prozorima poput zrcala, stajali su restorani i barovi, naizgled stoljećimastari. Mali auti bili su poredani uz cestu, parkirani pod kutovimaprotivnim zakonu gravitacije. Posvuda su bili psi i šetači. Uz rub gradasjajila je plava voda. Jednom je, na trenutak, u daljini ugledala, crvenpoput ušećerene jabuke, most Golden Gate.Pogledom je letjela unaokolo kako ne bi propustila nijedan prizor. Premdaje posljednjih nekoliko dana uglavnom spavala, odjednom je osjetila valumora.Daniel ju je zagrlio i povukao joj glavu prema svojem ramenu.„Slabo je znano da anđeli mogu biti izvrsni jastuci.“Luce se nasmijala i podignula glavu da mu poljubi obraz.„Ni slučajno ne bih mogla zaspati,“ rekla je dotaknuvši mu nosom vrat.Na Golden Gateu, aute je opkoljavalo mnoštvo pješaka, biciklista uspandeks odijelima i džogera. Duboko ispod bio je blještavi zaljev,istočkan bijelim jedrima i nagovještajem purpurnog zalaza sunca.„Danima se nismo vidjeli. Želim znati što je novo,“ rekla je. „Ispričaj mišto si radio. Sve mi ispričaj.“

MIN@

15

Vidjela je kako su Danielove ruke na trenutak stegnule upravljač.„Ako ti je cilj ne zaspati,“ rekao je nasmiješivši se „tada doista ne bihsmio ulaziti u trice osamsatnog Anđeoskog koncila na kojem sam proveocijeli jučerašnji dan. Vidiš, odbor se sastao kako bi raspravljao oamandmanu prijedloga 362B, u kojem se potanko određuje odobreninačin anđeoskog sudjelovanja u trećem krugu...„U redu, jasno mi je.“ Nježno ga je udarila. Daniel se šalio na neobičan inov način. Bio je otvoren u pogledu svoje anđeoske prirode, što joj sejako sviđalo, odnosno, jako bi joj se sviđalo da je imala malo viševremena razmisliti o tome. Osjećala je da joj se mozak i srce s naporomusklađuju s promjenama u njezinu životu.Ali sada su bili zajedno i tako će zauvijek ostati, pa je sve bilo beskrajnolakše. Više ništa nisu tajili jedno drugome. Povukla ga je za ruku.„Barem mi reci kamo idemo.“Daniel se lecnuo, a Luce je osjetila kako joj se hladan čvor razvezuje ugrudima. Htjela je staviti ruku na njegovu, ali on je svoju povukao kako bismanjio brzinu.„U školu 11 Fort Bragg, pod imenom Shoreline. Nastava počinje sutra.“„Upisujemo se u drugu školu?“ pitala je. „Zašto?“ Zvučalo je tako trajno.Ovo je trebalo biti privremeno putovanje. Njezini roditelji nisu znali ni daje napustila granice Georgije.„Svidjet će ti se škola Shoreline. Vrlo je napredna, puno bolja od Mača ikriža. Mislim da ćeš se ondje moći... razvijati. A nitko ti neće moćinauditi. Škola ima posebnu, zaštitničku kvalitetu. Kamuflažni štit.“„Ne razumijem. Što će mi kamuflažni štit? Mislila sam da je dovoljno štosam tu, daleko od gospođice Sophije.“„Nije riječ samo o gospođici Sophiji,“ tiho je rekao Daniel. „Postoje idrugi.“„Tko? Ti me možeš zaštititi od Cama, Molly ili nekog drugog.“ Luce senasmijala, ali osjećaj hladnoće proširio se iz grudi u trbuh.„Nije riječ o Camu ili Molly. Luce, ne mogu govoriti o tome.“„Hoćemo li ondje ikog poznavati? Neke anđele, možda?“„Ima ondje anđela. Nikog koga poznaješ, ali siguran sam da ćete seslagati. Ima još jedna stvar,“ zurio je naprijed i govorio jednoličnimglasom. „Ja se neću upisati.“ Nijednog trenutka nije skrenuo pogled sceste. „Samo ti. Bit će to nakratko.“„Koliko kratko?“„Nekoliko... tjedana.“Da je Luce bila za upravljačem, sad bi stala na kočnicu.„Nekoliko tjedana?“

MIN@

16

„Da mogu, bio bih s tobom.“ Danielov glas bio je tako jednoličan i miran,da se Luce još više uzrujala. „Vidjela si šta se dogodilo s tvojomplatnenom torbom i prtljažnikom. To je bilo kao da sam ispalio raketu unebo i svima dao do znanja gdje smo. Kao da sam obavijestio one koji metraže, a kad kažem mene, to znači, tebe. Mene je odviše lako naći islijediti. A to s tvojom torbom? Nije ništa u usporedbi sa stvarima koječinim svakodnevno, kako bih odvukao pažnju s...“ oštro je odmahnuoglavom. „Neću te izložiti opasnosti, Luce. Neću.“„Onda, nemoj.“Danielovo lice odavalo je bol.„Zamršeno je.“„Dopusti da pogodim. Ne možeš o tome govoriti.“„Volio bih da mogu.“Luce je privukla koljena grudima, odmaknula se od njega i naslonila nasuvozačka vrata, osjećajući se pomalo klaustrofobično pod velikimplavim kalifornijskim nebom.Vozili su se u tišini sat i pol. Prolazili su kroz maglene krpe, silazili iuzlazili stjenovitim i sušnim terenom. Kad su prošli pored znaka zaSonornu i počeli krstariti raskošnim, zelenim vinogradima, Daniel jeprogovorio.„Do Fort Bragga imamo još tri sata. Hoćeš li se cijelo to vrijeme ljutiti namene?“Luce se nije obazirala. Razmišljala je o stotinama pitanja, frustracija,optužbi i, konačno, isprika za razmažano ponašanje, ali im je odbila datiglas. Na skretanju za Anderson Valley, Daniel se odvojio desno i ponovoje pokušao uzeti za ruku.„Možda ćeš mi oprostiti na vrijeme da uživamo u posljednjim minutamakoje možemo provesti zajedno.“Željela je. Nije se željela svađati s Danielom. Ali zbog svježegpodsjećanja na to da postoje »posljednje minute zajedno,« nakon čega ćeje ostaviti samu iz razloga koje ona ne može razumjeti, a on uvijek odbijaobjasniti, Luce je nervozna, zatim prestrašena i ponovo frustrirana. Unemirnom moru novog grada, nove škole i novih opasnosti, Daniel je biojedina čvrsta stijena za koju se mogla pridržati. A on ju je namjeravaoostaviti! Zar nije pretrpjela dovoljno? Nisu li oboje pretrpjeli dovoljno?Nakon što su prošli kroz šumu sekvoje i izašli u zvjezdanu, kraljevskiplavu večer, Daniel je rekao nešto što ju je slomilo. Prošli su pored znakana kojem je pisalo DOBRODOŠLI U MENDOCINO. Luce je gledala nazapad. Pun mjesec osvjetljavao je skupinu zgrada: svjetionik, bakrene

MIN@

17

vodene tornjeve i nizove dobro očuvanih starih drvenih kuća. Negdje izatoga bio je ocean koji je mogla čuti, ali ne i vidjeti.Daniel je pokazao na istok, u mračnu, gustu šumu sekvoje i javora.„Vidiš li onaj autopark s prikolicama ispred nas?“Ne bi ga primijetila da nije pokazao prstom, ali sada, kad je stisnula oči,vidjela je uzak kolni prilaz gdje je, na drvenom natpisu boje kolača odlimete, ispranim slovima pisalo POKRETNI DOMOVI MENDOCINO.„Nekad si tu živjela.“„Što?“ Luce je tako naglo uvukla dah, da se zakašljala. Autopark jeizgledao tako tužno i osamljeno, tmuran niz posve jednakih kutija niskastropa, postavljenih uz jeftinu, šljunčanu cestu. „To je grozno!“„Živjela si tu prije nego što je to bio autopark,“ rekao je Daniel dok jeusporavao i zaustavljao se uz rub ceste.Prije nego što su postojali pokretni domovi, za vrijeme zlatne groznice,tvoj tadašnji otac doveo je ovamo obitelj iz Illinoisa. Izgledao je kao dagleda nekamo unutra i tužno odmahnuo glavom. Nekad je to bilo zbiljalijepo mjesto.Luce je promatrala ćelava muškarca s trbušinom kako vuče šugava,narančasta psa na uzici. Muškarac je bio odjeven u bijelu potkošulju ibokserice od flanela. Luce uopće nije mogla zamisliti da je tu živjela.„Istodobno, Daniel je sve jasno vidio.Imali ste kolibu s dvije prostorije, a tvoja je majka bila loša kuharica, paje sve uvijek mirisalo na kupus. Imali ste plave karirane zastore koje samodmicao kako bih noću, kad bi tvoji roditelji zaspali, mogao ući kroz tvojprozor.“Motor je radio na mjestu. Luce je sklopila oči i pokušala se boriti protivglupih suza. Slušati o svojoj prošlosti od Daniela, bilo je u isti mahmoguće i nemoguće. Također, budilo je u njoj osjećaj beskrajne krivnje.Bio je uz nju toliko dugo, tijekom toliko života. Zaboravila je kako ju jedobro poznavao. Bolje nego što je znala samu sebe. Može li Daniel znatišto sada misli? Luce se pitala je li, na neki način, lakše biti ona i ne sjećatise Daniela, nego biti on i prolaziti kroz sve to iznova i iznova.Rekao je da će je morati ostaviti na nekoliko tjedana, ali ne može objasnitizašto... Morat će mu vjerovati.„Kako je izgledalo kad si me prvi put vidio?“ pitala je.Daniel se nasmiješio.„U to vrijeme sam u zamjenu za obrok cijepao drva. Jedne večeri, uvrijeme objeda, šetao sam pored tvoje kuće. Tvoja je majka kuhala kupusi sve je smrdjelo tako grozno, da sam gotovo preskočio tvoju kuću. No,

MIN@

18

tada sam te vidio kroz prozor. Sila si. Nisam mogao odvojiti pogled stvojih ruku.“Luce je pogledala svoje ruke, blijede prste koji su se prema vrhu sužavali,i male četvrtaste dlanove. Pitala se jesu li uvijek jednako izgledale. Danielje posegnuo za njima preko komandne ploče.„Jednako su meke kao i onda.“Luce je odmahnula glavom. Sviđala joj se ta priča, željela je čuti joštisuće takvih, ali nije na to mislila.„Željela bih znati o našem prvom susretu.“ rekla je. „O našem prvomsusretu. Kako je to izgledalo?“Nakon duge stanke, progovorio je:„Kasno je. U Shorelineu nas očekuju prije ponoći.“Stao je na gas i naglo skrenuo lijevo, u centar Mendocina. Luce je uretrovizoru promatrala autopark, koji je postajao sve manji i tamniji, doknije posve nestao. Poslije nekoliko sekundi, Daniel je parkirao ispredpraznog restorana sa žutim zidovima i prozorima na pročelju od poda dostropa, koji je radio non-stop.Četvrt je bila puna neobičnih, egzotičnih zgrada koje su podsjetile Lucena manje konzervativan dio obale Nove Engleske, u blizini njezine stareinternatske škole Dover. Ulica je bila popločena nejednakim kamenjemkoje je, na svjetlu uličnih svjetliljki nad njihovim glavama, imalo žućkastton. Kraj ulice je izgledao kao da pada u ocean. Prikradala joj sehladnoća. Zanemarila je svoj refleksni strah od mraka. Daniel joj jeobjasnio o sjenama- uvjeravo je da ih se nije trebala bojati, bile su samoglasnici, osim što je bilo teško zaboraviti činjenicu da postoje veće stvarikojih se trebala bojati.Zašto mi nećeš reći? Nije si mogla pomoći.Nije znala zašto je bilo važno izašto je osjećala takvu potrebu pitati. Odluči li imati povjerenja u Danielakada kaže da je mora ostaviti, da bi se produžio njen život do sedinjenja,možda bi mogla razumjeti porijeklo tog povjerenja. Kada i kako je svepočelo.„Znaš li što doista znači moje prezime,“ rekao je iznenadivši je.Luce se ugrizla za usnu, trudeći se sjetiti njenog i Penninog istraživanja.„Sjećam se da je gospođica Sophia govorila nešto o Posmatračima. Ali, neznam što to znači i trebam li joj verovati.“Rukom je segnula prema vratu, mjestu na koji je Sophia stavila nož.„Imala je pravo. Grigoriji su klan. Klan koji je nazvan po meni. Zato stopromatraju i uče iz toga što se dogodilo nakon kad sam još biodobrodošao u raju. Kad si ti... pa, to se dogodilo jako davno, Luce. Teškomi je svega se sjećati.

MIN@

19

„Gdje? Gdje sam ja bila?“ nije odustajala. Sjećam se da je gospođicaSophia spominjala da su Grigoriji imali sklonosti prema smrtnimženama. Je li se to dogodilo? Jesi li ti...?Pogledao ju je. Na njegovu se licu nešto promenilo na nejasnoj mjesečini,Luce nije znala što je to znači.Izgledalo je kao da mu je laknulo što jepogodila odgovor, pa nije morao sam izreći.„Prvi put kad sam te vidio,“ nastavio je, „razlikovalo se od svih drugihputa. Svijet je bio noviji,ali ti si bila ista. Bila je to...“„Ljubav na prvi pogled.“ Taj je dio znala.Kimnuo je.„Kao i uvijek. Jedina je razlika to što si mi u početku bila nedostupna. Biosam kažnjen i zaljubio sam se u tebe u najgorem mogućem trenutku. Uraju je tada bilo vrlo burno. Zbog toga tko... sam... od mene se očekivaloda te se klonim. Odvlačila si mi pažnju. Trebao sam se usredotočiti napobjedu u ratu. U istom ratu koji se još vodi.“ Uzdahnuo je. „Ako nisiprimijetila, još mi odvlačiš pažnju.“„Dakle, bio si anđeo visokog ranga,“ promrmljala je Luce.„Da.“ Daniel je izgledao jadno. Zastao je i nastavio kao da grize riječi:„Bio je to pad s jednog od najviših položaja.“Naravno. Daniel je morao biti važan da bi izazvao tako velik raskol. Da binjegova ljubav prema smrtnici bila toliko zabranjena.„Svega si se toga odrekao? Radi mene?“Čelom je dodirnuo njezino.„Ništa ne bih promijenio.“„Ali ja sam bila nitko,“ rekla je Luce. Osjećala je težinu, kao da vuče.Njega, dolje. „Morao si se odreći toliko toga!“ Osjetila je mučninu uželucu. „I sada si zauvijek proklet.“Ugasio je motor i tužno joj se nasmiješio.„Možda neće biti zauvijek.“„Što hoćeš reći?“„Dođi,“ rekao je iskočivši iz auta. Obišao je auto i otvorio joj vrata.„Prošećimo.“Polako su se približili kraju ulice, koja nije bila slijepa, nego je završavalapred strmim, kamenim stubama što su vodile prema vodi. Zrak je biosvjež i vlažan od prskanja mora. Lijevo od stuba nalazila se staza. Danielju je uzeo za ruku i poveo prema rubu hridine.„Kamo idemo?“ pitala je Luce.Daniel joj se nasmiješio, ispravio ramena i razmotao krila.

MIN@

20

Polako su se širila iz njegovih ramena, odmatala s gotovo nečujnim nizompraskova i škripanja. Posve raširena, stvarala su nježan, paperjast fuump,kao kad se pokrivač prebaci preko kreveta.Prvi put, Luce je zamijetila leđa Danielove majice. Ondje su bila dvamalena, inače nevidljiva zareza, koja su se širila sad kad su kroz njihprolazila krila. Je li sva Danielova odjeća imala te anđeoske preinake? Ilije, kad je namjeravao letjeti, odijevao posebnu odjeću?U svakom slučaju, njegova su je krila uvijek ostavljala bez riječi.Bila su golema, tri puta viša od Daniela, svinuta prema nebu i na unutra,poput širokih bijelih jedara. Njihova je širina hvatala odsjaj zvijezda ireflektirala ih još jače, pa su sjajila prštavim sjajem. Tamnjela su u blizinitijela, gdje su se stapala s ramenim mišićima, u bogatu zemljanu žućkasto-bijelu boju. Prema rubovima koji su se sužavali, postajala su sve tanja isjajnija, a na vrhovima gotovo prozirna.Ushićeno je zurila, pokušavajući zapamtiti oblik svakog veličanstvenogpera i sačuvati sve to u sebi kad on ode. Sjajio je tako jarko da je suncemoglo posuditi sjaj od njega. Smiješak u njegovim ljubičastim očimagovorio joj je koliko se dobro osjećao kad je mogao raširiti krila. Isto kaošto se Luce osjećala kad su je omotavala.„Leti sa mnom,“ šapnuo je.„Što?“„Neću te neko vrijeme moći vidjeti. Moram ti dati nešto po čemu ćeš mese sjećati.“Prije nego što je mogao nastaviti, poljubila ga je, ispreplela prste okonjegova vrata, držala ga najčvršće što je mogla, nadajući se da će i onanjemu dati nešto po čemu će je se sjećati.Leđa je naslonila na njegova prsa, a Daniel je, s glavom tik iznad njezinaramena poljupcima slijedio liniju njezina vrata. Zadržala je dah, čekala.Potom je savio koljena i graciozno se otisnuo od ruba hridine.Letjeli su.Daleko od stjenovitih grebena obale i preko srebrnih valova to su sesudarali ispod njih. Opisali su luk preko neba, kao da su se vinuli premamjesecu. Danielov zagrljaj štitio ju je od svakog grubog naleta vjetra,svakog dodira oceanske hladnoće. Noć je bila posve tiha, kao da suposljednje dvoje ljudi na svijetu.„Ovo je raj, nije li?“ pitala je.Daniel se nasmijao.„Volio bih da jest. Možda jednog dana uskoro.“Kad su odletjeli toliko daleko da ni s koje strane nisu mogli vidjeti kopno,Daniel se lagano nagnuo prema sjeveru. Zatim su se, u široku luku, s

MIN@

21

visoka naglo sručili pored Mendocina, koji je toplo sjajio na obzoru.Nalazili su se visoko iznad najviše zgrade u gradiću i kretali senevjerojatno brzo. Ali, Luce se nikad u životu nije osjećala sigurnijom ilizaljubljenijom.Zatim, odviše brzo počeli su se spuštati, polako se bližili rubu neke drugehridine. Zvuk oceana ponovo je postajao sve glasniji. Mračna cesta sjednim kolničkim trakom vijugala je od glavne autoceste. Kad su imstopala dotaknula hladnu poljanu s gustom travom, Luce je uzdahnula.„Gdje smo?“ pitala je, premda je, naravno, znala.„U školi Shoreline.“ U daljini je vidjela veliku zgradu, ali odatle jeizgledala kao neki posve mračan obris na obzoru. Daniel ju je držaočvrsto uza se, kao da se još uvijek nalaze u zraku. Okrenula je glavu kakobi mu vidjela izraz na licu. Njegove su oči bile vlažne.„Oni koji su me prokleli, promatraju nas, Luce. Promatraju nas većtisućljećima. I ne žele da budemo zajedno. Učinit će sve što je u njihovojmoći da nas zaustave. Zato nije sigurno da ostanem tu.“Kimnula je, u očima ju je peckalo.„Ali zašto sam ja tu?“„Zato što ću učiniti sve što mogu da budeš sigurna, a ovo je trenutačnonajbolje mjesto za tebe. Volim te, Luce. Više od ičeg. Vratit ću ti se čimuzmognem.“Željela se usprotiviti, ali se zaustavila. Svega se odrekao radi nje. Kad juje pustio iz zagrljaja, rastvorio je dlan i malen crven oblik što se ondjenalazio, počeo je rasti. Njezina platnena torba. I uzeo ju je iz prtljažnikabez njezina znanja i cijelo je vrijeme nosio u ruci. U samo nekolikosekundi povećala se do svoje stvarne veličine. Da nije bila tolikoslomljena srca zbog toga što mu je značilo dati joj je sada, Luce bi uživalau triku.Jedno se svjetlo upalilo u zgradi. Na dovratku se pojavio obris.„Neće biti zadugo. Čim postane sigurnije, vratit ću se po tebe.“Njegova vruća ruka obujmila joj je zapešće i u sljedećem trenutku Lucemu je bila u zagrljaju, povučena prema njegovim usnama. Pustila jesvemu drugome da se rasprši i dopustila srcu da se ispuni i preplavi.Možda se nije mogla sjetiti prošlih života, ali kad ju je Daniel poljubio,osjetila je da joj je prošlost bliska.I budućnost.Obris s dovratka približavao joj se žena u kratkoj bijeloj haljini.Poljubac koji je izmijenila s Danielom, odviše sladak da bi bio takokratak, ostavio ju je bez daha, kao i svaki drugi njegov poljubac.„Ne idi,“ šapnula je sklopljenih očiju.

MIN@

22

Sve se događalo previše brzo.Nije se mogla odreći Daniela.Ne još.Mislila je da nikad neće moći.Osjetila je zapuh zraka, što je značilo da je već odletio.Njezino je srce bilo s njim.Otvorila je oči i vidjela posljednji trag njegovih krila kako nestaje uoblaku, u mrkloj noći.

MIN@

23

Drugo poglavlje

SEDAMNAEST DANALuce se lecnula i protrljala lice. Nos ju je bolio.Tvap. Tvap.Sad su je boljele jagodice. Kapci su se drhtavo otvorili, i gotovo odmah,čelo joj se nabralo od iznenađenja. Nad nju se naginjala zdepastadjevojka, pepeljasto plave kose, s izrazom neumoljivosti oko usta i gustimobrvama. Kosa joj je bila neuredno skupljena na tjemenu. Nosila jc hlačeza vježbanje joge i rebrastu majicu bez rukava s maskirnim uzorkom, kojase slagala sa svijetlosmeđim očima sa zelenim točkicama. Među prstimaje držala ping-pong lopticu, i bila spremna udariti.Luce se četveronoške povukla natrag u posteljinu i pokrila lice. Srce ju jeveć boljelo od čežnje za Danielom. Nije joj trebalo još boli. Spustila jepogled, još uvijek se pokušavala orijentirati i sjetila se kreveta u koji se,bez razmišljanja, sručila noć prije.Žena u bijelom, koja se pojavila nakon što je Daniel otišao, predstavila sekao Francesca, nastavnica u školi Shoreline. Premda omamljena iosupnuta, Luce je primijetila da je žena lijepa. Imala je oko trideset petgodina, plavu kosu do ramena, okrugle jagodice i krupne, meke crta lica.Anđeo, odmah je zaključila Luce.Dok su išle prema Luceinoj sobi, Francesca nije ništa pitala. Vjerojatno jeočekivala konspirativan dolazak kasno u noć i osjetila Luceinu potpunuiznemoglost.Sad je ova neznanka, koja je udarcima vratila Luce k svijesti, izgledalakao da se sprema još jednom baciti lopticu.„Dobro,“ rekla je ozbiljnim glasom. „Budna si.“„Tko si ti?“ pospano je pitala Luce.„Tko si ti, trebalo bi glasiti pitanje. Osim tek neznanka koju sam našlakako čuči u mojoj sobi. Osim tek djevojka koja prekida moju jutarnjumantru čudnim brbljanjem o osobnim stvarima. Ja sam Shelby.Enchantée.“Nije anđeo, zaključila je Luce. Djevojka iz Kalifornije sa snažnimporivom da brani svoja prava.Luce je sjela u krevetu i pogledala oko sebe. Soba je bila malo skučena,ali lijepo namještena, s podovima od svijetlog drveta, kaminom koji jeradio, mikrovalnom pećnicom, dvama tamnim, teškim pisaćim stolovima iugrađenim policama za knjige, koje se istodobno koristile umjestoljestava za ono što je Luce sada shvatila da je bio krevet na kat.

MIN@

24

Kroz drvena klizna vrata Luce je vidjela privatni toalet. I nekoliko puta jetrepnula da bude sigurna, pogled kroz prozor na ocean. Nije loše zadjevojku koja je proteklih mjesec dana provela u sobi koja je bilaprikladnija za bolnicu nego za školu, čiji je prozor gledao u grobljezaraslo u drač. Ali, barem su ta soba i groblje u korovu značili da je sDanielom. Jedva se počela privikavati na Mač i križ, a sad je ponovopočinjala iz početka.„Francesca mi nije spomenula ništa o cimerici.“ Luce je trenutačno, izizraza Shelbyna lica, znala daje rekla Krivu Stvar.Ali samo je hitrim pogledom obuhvatila Shelbyn dekor. Kad je bila riječ ounutarnjem uređenju, Luce nije vjerovala svojim instinktima, ili, možda,nije imala priliku dati si oduška. U Maču i križu nije ostala dovoljno dugoda uredi sobu, ali i prije toga, njezina je soba u Doveru bila prazna ibijelih zidova. Sterilni šik, kako je to Callie jednom nazvala.Ova soba, naprotiv, imala je u sebi nešto neobično... trendi. Biljke uloncima, raznih vrsta, koje prije nije vidjela, stajale su poredane naprozorskoj dasci. Sa stropa su visjele molitvene zastavice. Poplun sašivenod raznobojnih komadića u prigušenim tonovima skliznuo je s gornjegležaja i Luce je djelomično zaklonio pogled na astrološki kalendarzalijepljen preko zrcala.„Što si mislila? Da će iseliti dekana iz njegova stana, samo zato što jedošla Lucinda Price?“„Hmm, ne?“ Luce je odmahnula glavom. „Nisam to mislila, uopće. Čekaj,kako znaš moje ime?“„Dakle, ti si Lucinda Price?“ Djevojčine oči sa zelenim točkicama činilose da nepomično zure u Luceinu štakorski sivu pidžamu. „Jadna ja.“Luce je ostala bez riječi.„Oprosti.“ Shelby je ispustila uzdah, promijenila ton i smjestila se na rubLuceina kreveta. „Jedinica sam. Leon, moj psihijatar, želi da budemmanje gruba kad se upoznajem s ljudima.“„Uspijeva li mu?“ Luce je također bila jedinica, ali nije bila zločestaprema svakom strancu s kojim je došla u doticaj.„Želim reći da...“ Shelby se meškoljila od nelagode, nisam navikla dijeliti.„Možemo li,“ trznula je glavom, „krenuti iz početka?“„To bi bilo lijepo“„U redu,“ Shelby je duboko udahnula. „Frankie ti sinoć nije spomenulacimericu zato što bi u protivnom primijetila, ili, ako je primijetila, moralabi ti reći, da nisam bila u svom krevetu kad si došla. Došla sam tek okotri. Kroz taj prozor,“ pokazala je.

MIN@

25

Luce je kroz prozor vidjela široku izbočinu koja se nastavljala na kosinukrova. Zamislila je Shelby kako strelovito juri cijelom mrežom izbočinana krovu da stigne ovamo usred noći.Shelby je dramatično zijevnula.„Vidiš, kad je riječ o djeci nefilima u školi Shoreline, jedina stvar u kojojsu profesori strogi jest tobožnja disciplina. Disciplina, kao takva, tu nepostoji. Premda je jasno da Frankie neće tu činjenicu reklamirati novojdjevojci. Pogotovo ne Lucindi Price.“Opet. Opet ta grubost u Shelbynu glasu kad je izgovorila Luceino ime.Luce je željela znati što to treba značiti. I gdje je Shelby bila do tri ujutro.I kako je ušla u sobu po mraku, a da ne sruši nijednu biljku. I tko su djecanefili ?Luce je naglo preplavilo živo sjećanje na duševni vrtuljak na koji ju jepovela Arriane kad su se prvi put upoznale. Gruba vanjština njezinecimerice iz Shorelinea jako ju je podsjećala na Arriane i Luce se sjetilasličnog osjećaja kako-ćemo-ikad-biti-pri- jateljice, koji ju je obuzeo prvogdana u Maču i križu.Ali, premda se Arriane doimala zastrašujućom, čak pomalo opasnom, odpočetka je u vezi s njom bilo nešto šarmantno otkvačeno. Luceina novacimerica, naprotiv, budila je u njoj samo mrzovolju.Shelby je skočila s kreveta i teško i nespretno otišla u toalet oprati zube.Nakon što je prekopala platnenu torbu i našla četkicu za zube, Luce jeotišla za njom i smeteno pokazala na pastu.„Zaboravila sam ponijeti svoju.“„Očito te blještavilo slave toliko zaslijepilo, da više ne misliš na maleživotne nužnosti,“ odgovorila je Shelby, ali je dohvatila tubu i pružila jeLuce.Desetak sekundi četkale su zube u tišini, dok Luce nije prekipjelo.Ispljunula je pjenu.„Shelby?“S glavom u porculanskom umivaoniku, Shelby je pljunula i rekla:„Što?“Umjesto da joj postavi jedno od pitanja koja su joj se, do pre jednuminutu, vrzmala po glavi Luce je iznenadila sebe i rekla:„Što sam govorila u snu?“Tog se jutra, prvi put u najmanje mjesec dana tijekom kojih h sanjala žive,zamršene snove s Danielom, probudila ne sjećajući se ničeg.Ničeg. Nijednog zamaha anđeoskih krila. Nijednog poljupca njegovihusana.

MIN@

26

Zurila je u odraz Shelbyna zlovoljna lica. Luce je ta djevojka bilapotrebna da joj pomogne probuditi sjećanja. Sigurno je sanjala Daniela.Ali, ako nije... što je to značilo?„Ne znam,“ na koncu je rekla. „Bilo je vrlo prigušeno i nesuvislo. Sljedećiput pokušaj govoriti jasno.“ Izašla je iz toaleta i obula narančaste japanke.„Vrijeme je za doručak. Dolaziš?“Luce je pohitala iz toaleta.„Što da odjenem?“ Još je bila u pidžami. Francesca joj sinoć nije ništarekla o pravilima odijevanja. Nije joj spomenula ni cimericu.Shelby je slegnula ramenima.„Što sam ja, modni policajac? Što god će ti uzeti najmanje vremena.Gladna sam.“Luce je žurno obukla uske traperice i crn džemper na preklop. Voljela bida je mogla provesti još nekoliko minuta uređujući se za prvi dan škole,ali samo je zgrabila ruksak i krenula za Shelby kroz vrata.Hodnik učeničkog doma na danjem je svjetlu izgledao drukčije. Gdje godje pogledala nalazili su se svijetli, golemi prozori s pogledom na ocean,ugrađene police natrpane knjigama u raznobojnim tvrdim uvezima.Podovi, zidovi, spušteni stropovi i strme vijugave stube bili su načinjeniod istog javorova drveta od kojeg je bio namještaj u Luceinoj sobi.Namjera je bila dati cijelome mjestu topao ugođaj drvene kolibe, osim štoje plan zgrade bio neobičan i zamršen, jednako koliko je učenički domMača i križa bio dosadan i jednostavan.Hodnik se svakih nekoliko koraka račvao u male bočne hodnike, saspiralnim stubama koje su vodile dalje u mutno osvijetljen labirint.Nakon dva niza stuba i nečeg što je sličilo tajnim vratima, Luce i Shelbysu kroz klizna vrata s dvostrukim staklom konačno stigle na danje svjetlo.Sunce je bilo nevjerojatno jarko, ali zrak je bio toliko hladan da je Lucebila sretna što je uzela džemper.Mirisalo je na ocean, ali ne i na dom. Manje slano i više kredasto odistočne obale.„Doručak se poslužuje na terasi.“ Shelby je pokazala na široku površinuzelenila. Travnjak je s tri strane bio omeđen grmovima plavih hortenzija,a s četvrte, strmim ponorom u more. Luce je bilo teško vjerovati koliko jelijepa okolina škole. Nije mogla zamisliti da će moći izdržati cijeli školskisat zatvorena unutra.Kad su se približile terasi, Luce je primijetila još jednu zgradu, izduženopravokutno zdanje s drvenim crijepom i prozorima obrubljenim žutim ipoput trešnje crvenim. Iznad ulaza visio je velik, rukom pisan znak pod

MIN@

27

navodnicima, koji kao da je trebao biti ironičan: »KANTINA«. Bila je tonajljepša kantina koju je Luce ikad vidjela.Terasa je bila ispunjena namještajem od kovana željeza, obojenim uvapneno bijelo i stotinom učenika najopuštenijeg izgleda koji je Luce ikadvidjela. Većina je izula cipele, podignula noge na stolove i jela složenajela. Jaja benedikt, belgijske vafle s voćem, kriške hrskave, naizgledsočne pite s mrljama špinata. Učenici su čitali novine, brbljali namobitele, igrali kriket na travi. Luce je poznavala bogatu djecu u Doveru,ali bogata djeca s istočne obale bila su škrta i uobražena, ne preplanula ibezbrižna. Cijeli prizor izgledao je više kao prvi dan ljeta, nego utorak spočetka studenog. Sve je bilo tako ugodno, da joj je gotovo bilo teškozavidjeti im na samodopadnim izrazima na licima. Gotovo.Pokušala je tu zamisliti Arriane i što bi ona mislila o Shelby ili o jelu uzoceansku obalu. Vjerojatno ne bi znala što ismijati prvo. Luce je poželjelada se može obratiti Arriane. Bilo bi dobro moći se nasmijati.Ogledajući se, nenamjerno je uhvatila poglede nekoliko učenika. Lijepedjevojke maslinaste boje kože u haljini na točkice i sa zelenim šalomvezanim u sjajnoj crnoj kosi. Mladića širokih pleća, pješčano plave kose,prionula uz brdo palačinki.Luce je imala poriv skrenuti pogled čim joj se oči susretnu s nečijim, uMaču i križu bilo je to najsigurnije rješenje. Ali, tu je nitko nije bijesnogledao. Najveće iznenađenje u Shorelineu nije bila kristalna sunčevasvjetlost ili ugodna terasa za doručak ili aure koje su lebdjele svima nadglavama i govorile o gomilama novca. Nego to što su svi bili nasmiješeni.Pa, većina je bila nasmiješena. Kad su Shelby i Luce prišle slobodnustolu, Shelby je uzela mali natpis i bacila ga na pod. Luce se nagnula nastranu i pročitala na natpisu riječ REZERVIRANO, baš kad im sepribližio mladić njihovih godina u konobarskom smokingu i sa srebrnimpladnjem u rukama.„Hmm, ovaj stol je re…“ počeo je, no glas mu je u nezgodan čas puknuo.„Crnu kavu,“ rekla je Shelby, zatim naglo pitala Luce: „Što ćeš ti?“„Hm, isto,“ rekla je Luce. Osjećala se neugodno što je poslužuje konobar.„Možda malo mlijeka.“„Učenici sa stipendijama. Moraju robovati da prođu.“ Shelby jezakolutala očima na Luce dok je konobar hitao donijeti im kave. Sasredine stola podignula je San Francisco Chronicle i zijevajući okrenulaprvu stranicu.Tada je Luce bilo dosta.„Hej!“ Povukla je Shelbyinu ruku kako bi joj mogla vidjeti lice izanovina. Shelbyne guste obrve podigle su se od iznenađenja. „I ja sam

MIN@

28

nekad bila stipendist, rekla joj je Luce. Ne u prošloj školi, nego u onojprije...“Shelby je otresla Luceinu ruku.„Treba li me se dojmiti i taj dio tvojeg životopisa?“Luce je zinula da pita što je to Shelby o njoj čula, ali tad je osjetila topluruku na ramenu.Francesca, profesorica koja je sinoć dočekala Luce na vratima, smiješilajoj se. Bila je visoka, imala je zapovjedničko držanje koje je dopunjavalaelegancija, koja se činila spontanom. Francescina meka plava kosa bila jeuredno prebačena na jednu stranu glave. Usne, sjajno ružičaste. Bila jeodjevena u modernu crnu haljinu koja je prianjala uz tijelo, s plavimremenom i salonkama otvorenih prstiju jednake boje. Ta bi odjeća usvakom izazvala osjećaj zapuštenosti. Luce je poželjela da je baremstavila maškaru. I da nije obula svoje skorenim blatom zamrljane tenisiceConverse.„Ah, dobro, povezale ste se.“ Francesca se nasmiješila. „Znala sam daćete brzo postati prijateljice.“Shelby je šutjela i šuštala novinama. Luce je samo pročistila grlo.„Mislim da ćeš se lako naviknuti na školu Shoreline. Tako je zamišljena.Većina naših darovitih učenika odmah se prilagode i opuste.“Darovitih?„Naravno, ako imaš pitanja, obrati mi se. Ili se osloni na Shelby.“Prvi put tog jutra, Shelby se nasmijala. Njezin smijeh bio je grub, hrapav,nekako frktav, kakav bi Luce očekivala od starijeg muškarca koji je cijeliživot pušio, ne od tinejdžerice zaražene jogom.Luce je osjetila kako joj se lice mršti. Posljednje što je željela bilo je.prilagoditi se i opustiti u Shorelineu. Nije pripadala gomili razmažene,darovite djece na hridini iznad oceana. Pripadala je pravim ljudima,ljudima s dušom umjesto reketa za skvoš, koji su znali što je život.Pripadala je Danielu. Još uvijek nije shvaćala što će tu, osim da se vrloprivremeno skriva, dok Daniel ne završi... svoj rat. Nakon toga, doći će ponju i odvesti je kući. Ili slično.„Pa, vidimo se na nastavi. Uživajte u doručku!“ Francesca jc iloviknulapreko ramena, dok je elegantno odlazila. „Kušajte pitu!“ Mahnula jerukom, pokazujući konobaru da djevojkama donese tanjure.Kad je otišla, Shelby je otpila velik gutljaj kave i nadlanicom obrisalausta.Hmm, Shelby?Jesi li ikad čula za jesti u miru?

MIN@

29

Luce je s treskom vratila svoju šalicu u tanjurić i nestrpljivo čekalaprestrašenog konobara da im donese pitu i ponovo nestane. Dio nje želiose premjestiti za drugi stol. Oko sebe čula je veseo žamor razgovora. Akomu se nije mogla pridružiti i sjedenje u samoći bilo bi bolje od ovoga. Ali,zbunile su je Francescine riječi. Zašto je prikazala Shelby kao supercimericu kad je bilo jasno da je djevojka totalna mrziteljica. Luce jepremetala komad pite u ustima, znajući da neće moći jesti ako neprogovori.„Dobro. Znam da sam tu nova i da ti to iz nekog razloga smeta. Prije negošto sam došla, pretpostavljam da si imala cijelu sobu za sebe, ne znam.“Shelby je spustila novine tek ispod očiju. Podigla je jednu divovskuobrvu.„Ali, nisam ja tako loša. Što ako imam nekoliko pitanja? Oprosti što samdošla u ovu školu ne znajući tko su, dovraga, nephermani...“„Nefili.“„Što god. Nije važno. Ne želim da mi budeš neprijateljica, što znači dadio toga,“ rekla je Luce pokazujući prostor između njih, „dolazi od tebe.Dakle, što te muči?“Shelby se trznuo kut usana. Složila je novine i naslonila se na stolicu.„Nefili bi ti trebali biti važni. Ići ćemo zajedno u razred.“ Zabacila jeglavu i okrenula je prema terasi. „Pogledaj lijepe, povlaštene učenikeškole Shoreline. Polovicu ovih glupana nećeš više viđati, osim kaopredmet naših šala.“„Naših?“„Da, pohađat ćeš program »počasnih studenata«, zajedno s nefilima. Aline brini, u slučaju da nisi toliko bistra,“ Luce je prijezirno šmrknula, „tapriča o darovitosti većinom je paravan, mjesto gdje se skrivaju nefili, a dau to nitko ni ne posumnja. Zapravo, jedina osoba koja je ikad ištaposumnjala jest Beaker Brady.“„Tko je Beaker Brady?“ pitala je Luce, nagnuvši se naprijed kako ne bimorala vikati preko grube statičke buke valova, što su se razbijali o obaluispod njih.„Štreber s peticama, sjedi dva stola od nas.“ Shelby je kimnula premadebeljuškastom mladiću u kariranoj odjeći, koji je upravo prolio jogurt pogolemoj školskoj knjizi. „Njegovi roditelji ljute se što nikad nije primljenu program počasnih studenata. Svakog semestra ratuju kampanjama. Ondonosi rezulatate s Mense, natjecanja u prirodnim znanostima, popisslavnih Nobelovaca kojih se dojmio, sve to. I svakog semestra Francescamora izmisliti glupi test koji on neće proći.“ Prijezirno je frknula. „Poput

MIN@

30

ovoga: hej Beaker, složi Rubikovu kocku za trideset sekundi.“ Shelby jepucnula jezikom. „Osim što je to geniju uspjelo.“„Ali, za što je to paravan?“ pitala je Luce, osjećajući se malo loše zbogBeakera.„Za ljude poput mene. Ja sam nefil. N-E-F-I-L. To znači, svatko tko imaanđeoskog u svojem DNK. Smrtnici, besmrtnici, prekovječnici.Pokušavamo ne praviti razliku.“„Ne bi li jednina trebala glasiti nefilin, kao kerubin?“Shelby se namrštila.„Ozbiljno? Bi li se tebi svidjelo da te zovu nefilini Zvuči kao torba u kojojnosiš svoj sram. Ne, hvala. I uvijek se kaže nefil, bez obzira na to nakoliko nas se misli.“Dakle, Shelby je na neki način bila anđeo. Neobično. Nije ni takoizgledala, ni ponašala se. Nije bila prelijepa kao što su bili Daniel, Cam iliFrancesca. Nije imala privlačnost nekoga poput Rolanda ili Arriane.Doimala se grubom i mušičavom.„Dakle, ovo je gimnazija za anđele,“ rekla je Luce. „Ali zašto? Idete liposlije na anđeoski fakultet?“„Ovisi o tome što je svijetu potrebno. Mnogi uzimaju slobodnu godinu ipriključuju se nefilskim korpusima. Na taj način možeš putovati, imatiavanturu sa strancem i tako dalje. Ali, tako li u vremenima, pa znaš,relativnog mira. Trenutačno...“„Što trenutačno?“„Ništa, zaboravi.“ Kao da je grizla riječi dok ih je izgovarala. „Ovisi otome tko si. Svi ovdje imaju određene stupnjeve moći, nastavila je, kao dačita Luceine misli. Klizna skala ovisi o obiteljskom stablu. Ali u tvomslučaju...“To je Luce znala.„Tu sam samo zbog Daniela.“Shelby je bacila ubrus na prazan tanjur i ustala.„Vrlo dojmljiv način da se prikažeš u dobrom svjetlu, Luce. Djevojka čijije moćni dečko povukao veze.“Jesu li svi tako mislili? Je li to bila... istina?Shelby je ispružila ruku i ukrala posljednji komad pite s Luceina tanjura.„Ako želiš osnovati klub obožavatelja Lucinde Price, sigurna sam da ćeštu uspjeti. Mene izostavi, dobro?“„Što je tebi ?“ Luce je ustala. Možda ona i Shelby moraju ponovo početiiz početka. „Ne želim klub obožavatelja...“„Vidiš, rekla sam ti,“ čula je visok, ali lijep glas.

MIN@

31

Odjednom je pred njom stajala djevojka sa zelenim šalom, široko sesmiješila i gurkala naprijed drugu djevojku. Luce je virnula iza njih, aliShelby je već bila daleko, vjerojatno nije bila vrijedna toga da krene zanjom i dostigne je. Izbliza je djevojka sa zelenim šalom podsjećala naSalmu Hayek iz mladih dana, punih usana i još punijih grudi. Drugadjevojka, blijede puti, svijetlo-smeđih očiju i kratke crne kose, vrlo jenalikovala Luce.„Čekaj, ti si zbilja Lucinda Price?“ pitala je blijeda djevojka. Imala je vrlositne bijele zube u kojima je držala male ukosnice sa šljokicama na vrhu,dok je nekoliko tamnih pramenova motala u male čvorove. „Iz priče oLuce i Danielu? Iz priče o djevojci koja je upravo stigla iz te grozne školeiz Alabame…“„Georgije.“ Luce je na neki način kimnula.„Svejedno. Oh-moj-bože, kakav je Cam? Vidjela sam ga jednom nakoncertu death metala... naravno, bila sam previše uplašena da mu sepredstavim. Ne želim reći da si zainteresirana za Cama, jer očito je da,Daniel…“ Zaćurlikala je od smijeha. „U-s-put, ja sam Dawn. Ovo jeJasmine.“„Bok!“ polako je izgovorila Luce. To je bilo nešto novo. Hmm...„Ne obraćaj pažnju na nju, popila je, ono, jedanaest kava.“ Jasmine jegovorila oko tri puta sporije od Dawn. „Htjela je reći da smo uzbuđene štote možemo upoznati. Uvijek govorimo da je tvoja i Danielova ljubavnajveća na svijetu. Ikad.“„Ozbiljno?“ Luce je pucketala prstima.„Šališ se?“ pitala je Dawn, premda je Luce još uvijek očekivala da ćenjihove riječi završiti nekom šalom. „To umiranje, iznova i iznova?Dobro, zar ga zbog toga ne želiš još više? Kladim i da je tako! I uuuhhh,kad te sagori ta vatra,“ sklopila je oči, stavila ruku na trbuh, zatim jepovukla prema grudima i stisnula šaku iznad srca. „Tu mi je priču pričalamama kad sam bila mala.“Luce je bila potresena. Pogledom je prešla po terasi, pitajući se može li ihtko čuti. Na spomen o izgaranju, njezini obrazi počeli su se rumenjeti isad su vjerojatno bili poput cikle crveni.Željezno zvono zazvonilo je s krova kantine, objavljujući kraj doručka, aLuce je bila sretna što su se svi morali usredotočiti na druge stvari. Poputodlaska na nastavu.Koju priču ti je mama pričala? polako je pitala Luce. O meni i Danielu?Samo u glavnim crtama, rekla je Dawn, otvorivši oči. Osjećaš li to kaovrući mlaz? Kao u menopauzi, premda to ne možeš znati...Jasmine je udarila Dawn po ruci.

MIN@

32

„Jesi li upravo sad Lucenu neobuzdanu strast usporedila s vrućimmlazom?“„Oprosti.“ Dawn se zahihotala. „Samo sam fascinirana, zvuči totalnoromantično i strašno super. Zavidim ti, u dobrom smislu.“„Zavidiš mi što umrem svaki put kad pokušam biti s mladićem svojihsnova?“ Luce se zgrbila. „To je, na neki način, ono što ubija priču.“„Reci to djevojci koja se poljubila samo s Irom Frank od IritabilnihCrijeva,“ zadirkivala je Jasmine, pokazujući na Dawn.Kad se Luce nije nasmijala, Dawn i Jasmine ispunile su tišinu pomirljivimhihotanjem, kao da su mislile da je samo pristojna. Nitko se nikad prijenije hihotao Luce na takav način.„Što je točno rekla tvoja mama?“ pitala je Luce.„Ah, tek uobičajene stvari: izbio je rat, sranje je upalo u ventilator, a kadsu povukli crtu u raju, Daniel je bio sav u filmu »Ništa nas neće rastaviti«,što je razbjesnjelo sve. Naravno, to mi je omiljeni dio priče. Zato tvojaljubav mora trpjeti vječnu kaznu, još uvijek se očajnički želite, ali nemožete, znaš...“„U nekim životima mogu,“ Jasmine je ispravila Dawn, zatim nestašnonamignula Luce, koja se gotovo nije mogla ni pomaknuti, zgranuta timešto je čula.„Ni govora!“ Dawn je odmahnula rukom, otklanjajući njezine riječi.„Cijela stvar je u tome da nestane u plamenu kad...“Dawn se lecnula primijetivši Lucein užasnut izraz lica.„Oprosti. Sigurno ne želiš o tome slušati.“Jasmine je pročistila grlo i nagnula se naprijed.„Starija sestra mi je jednom pričala priču iz tvoje prošlosti, za koju bih semogla zakleti da...“„Aaaah!“ Dawn je provukla ruku kroz Luceinu, kao da ju je to znanje,znanje kojem Luce nije imala pristupa, činilo poželjnijom prijateljicom.To je bilo izluđujuće. Luce je bila jako posramljena. I malo uzbuđena. Iposve nesigurna je li to bila istina ili ne. U jedno je bila sigurna.Odjednom je, na neki način, bila slavna. Osjećala se neobično. Kao da jejedna od bezimenih starleta koja na fotografiji paparazza stoji uz glavnumušku filmsku zvijezdu.„Hej, ljudi!“ Jasmine je pretjeranom kretnjom pokazivala na sat namobitelu, totalno kasnimo. „Moramo požuriti na sat.“Luce je napravila grimasu i hitro zgrabila naprtnjaču. Nije imala pojmakoji je bio prvi sat, kako će naći učionicu ili kako shvatiti Jasminein iDawnin polet. Nije vidjela takve široke, gorljive osmijehe od... pa, moždaih nikad prije nije vidjela.

MIN@

33

„Zna li tko od vas kako da nađem gdje se održava moj prvi sat. Mislim danisam dobila raspored sati.“„A-ha!“ rekla je Dawn. Samo idi za nama. „Zajedno smo. Uvijek. To jetako zabavno!“Dvije su djevojke hodale svaka s jedne njezine strane i vijugajući jesprovele između stolova učenika koji su završavali s doručkom. Usprkostome što su »totalno kasnile«, Jasmine i Dawn polako su šetale po svježepokošenom travnjaku.Luce je poželjela pitati djevojke što je sa Shelby, ali nije htjela početi sdojmom tračerice. Osim toga, premda su se djevojkie činile ljubaznim,Luce nije bilo potrebno tražiti nove najbolje prijateljice. Neprestano semorala podsjećati da je sve to samo privremeno.Privremeno ali, u isti mah, čarobno i prelijepo. Tri su djevojkie hodalestazom uz nasade hortenzija, koja je vodila oko kantine.Down je čavrljala o nečemu, ali Luce nije mogla skinuti pogled s visokogi strmog, dramatičnog ruba s kojeg se teren naglo rušio u svjetlucajućiocean desecima metara ispod njih. U podnožju hridine, valovi su sejednako ležerno valjali prema maloj žutosmeđoj plaži, kao što su učeniciškole Shoreline kretali na sat.„Tu smo,“ rekla je Jasmine.Dojmljiva drvena dvokatnica, kuća u obliku slova A, stajala H osamljenona kraju staze. Bila je sagrađena usred sjenovite ravnice okruženesekvojama, a strm, trokutast krov i travnjak što se virio ispred kuće,prekrivao je pokrivač od palih iglica. Na lijepomNa travnatom dijelu stajali su izletni stolovi, ali glavna atrakcija bila jekuća. Više od polovine izgledalo je kao da je načinjeno od stakla: posvudasu bili široki, zatamnjeni prozori i otvorena klizna vrata. Poput nečeg štobi projektirao Frank Lloyd Wright. Nekoliko učenika ljenčarilo je nadrugom katu, na terasi s pogledom na ocean, a nekoliko drugih penjalo sedvostrukim spiralnim stubima koje je počinjalo na stazi.„Dobro došla u nefilsku kućicu,“ rekla je Jasmine.„Tu imate nastavu?“ Luce je razjapila usta. Kuća je više nalikovalavikendici nego školskoj zgradi.Dawn je pored nje zacičala i stisnula Luceino zapešće.„Dobro jutro, Stevene!“ viknula je Dawn preko travnjaka, mašući starijemmuškarcu koji je stajao podno stuba. Imao je mršavo lice, modernepravokutne naočale i gustu, valovitu prosijedu kosu. „Jednostavnoobožavam kad je u odijelu s prslukom“ šapnula je.

MIN@

34

„Dobro jutro, djevojke.“ Muškarac im se nasmiješio i mahnuo im.Zadržao je pogled na Luce dovoljno dugo da u njoj naraste napetost, alina usnama mu je ostao smiješak.„Vidimo se za trenutak,“ viknuo je i krenuo uza stube.„Steven Filmore,“ šapnula je Jasmine, sažeto upoznavajući Luce sasituacijom, dok su se stubama penjale za njim. „Poznat pod nadimkom S.F. ili Srebrni Frajer. Jedan je od naših nastavnika i da, Dawn je uistinu, doludila, krajnje zaljubljena u njega. Premda je zauzet. Besramna je.“„Ali volim i Francescu,“ Dawn je lupnula Jasmine i okrenula se premaLuce, dok su joj se tamne oči smiješile. „Izazivam te da se ne zaljubiš uoboje.“„Čekaj,“ zastala je Luce. „Srebrni Frajer i Francesca su naši profesori. Avi ih zovete imenom? Zajedno su? Što predaju?“„Cijeli jutarnji blok zovemo humanističke znanosti,“ rekla je Jasmine,“premda bi prikladniji naziv bio anđeoske znanosti. Frankie i Steven gazajedno podučavaju. Jin i jang je nešto poput dijela programa. Tako danijedan od učenika ne može... imati utjecaja.“Luce se ugrizla za usnu. Došle su do vrha stuba i stajale na terasi medugomilom učenika. Učenici su polako počeli ulaziti kroz klizna staklenavrata.„Što misliš pod »imati utjecaja«?“„Oboje su pali anđeli, naravno. Ali, odabrali su suprotne strane. Ona jeanđeo, a on je demon,“ nehajno je odgovorila Dawn, kao da raspravlja ookusu smrznutih jogurta. Vidjevši Luceine razrogačene oči, dodala je:„Ne mogu se vjenčati ili slično, premda bi to bilo najuzbudljivijevjenčanje u povijesti. Na neki način... žive u grijehu.“„Demon nas podučava humanističkim znanostima?“ pitala je Luce. „I toje u redu?“Dawn i Jasmine su se pogledale i zahihotale.„To je vrlo u redu,“ rekla je Dawn. „Promijenit ćeš mišljenje o Stevenu. Idođi, moramo ići.“Slijedeći kolanje učenika, Luce je ušla u učionicu. Bila je široka, s triplitke razine, gdje su bili postavljene klupe, a u dnu su se nalazila dvaduga stola. Većina svjetlosti dopirala je kroz krovne prozore. Prirodnoosvjetljenje i visoki stropovi činili su prostoriju većom nego što je bila.Oceanski povjetarac prolazio je kroz otvorena vrata i održavao zrakugodnim i svježim. Nije moglo biti različitije od Mača i križa. Luce jepomislila da bi joj sc Shoreline mogao svidjeti da joj nije nedostajaorazlog zašto se nije nalazila najvažnija osoba u njezinu životu. Pitala semisli li Daniel na nju. Nedostaje li mu kao što on nedostaje njoj ?

MIN@

35

Luce je izabrala klupu pored prozora, između Jasmine i slatkog,simpatičnog mladića odjevena u traperice odrezane iznad koljena, skapom Dodgersa i gornjim dijelom tamnoplave trenirke. Nekolikodjevojaka stajalo je u grupici pored vrata toaleta. Jedna u imala kovrčavukosu i četvrtaste ljubičaste naočale. Kad joj je Luce vidjela profil, gotovoje pala sa stolca.Penn.Ali, kad se djevojka okrenula prema Luce, lice joj je bilo četvrtastije,odjeća nešto uža, smijeh glasniji, i Luceino je srce klonulo. Naravno da tonije bila Penn. Nikada više neće biti.Luce je osjetila kako je učenici krišom promatraju, neki su čak otvorenozurili. Jedina koja nije, bila je Shelby, koja je Luce samo kimnula u znakpozdrava.Nije to bio velik razred, samo dvadeset klupa raspoređenih i razinama, agledale su naprijed, prema dvama dugim stolovima od mahagonija. Izastolova nalazile su se dvije suhobrisne bijele ploče. S obiju strana nalazilesu se police za knjige. Dva koša za smeće. Dvije stolne svjetiljke. Dvaprijenosna računala, po jedan na stolu. I, u sredini prostorije, dvanastavnika, Steven i Francesca, koji su, nagnuti jedno prema drugome,šaptali.Neočekivano za Luce, okrenuli su se prema njoj. Sad su je i oni gledali,zatim su polako krenuli prema stolovima. Francesca je sjela na jedan,podvinuvši nogu ispod sebe, dok je drugom visokom potpeticomletimično doticala drveni pod. Steven se naslonio na drugi stol i otvoriotešku smeđeljubičastu kožnu mapu, a nalivpero stavio među usne. Bio jenaočit za starijeg muškarca, to je bilo očito, ali Luce je gotovo poželjelada nije. Podsjetio ju je na Cama i na to koliko varljiv može biti demonskišarm.Čekala je da ostatak razreda izvadi školske knjige koje ona nije imala, dase upusti u čitanje i zadatke u kojima je ona zaostajala, pa da se možeprepustiti shrvanosti i sanjariti o Danielu.Ali, ništa se od toga nije dogodilo. Većina je učenika još uvijek krišompogledavala prema njoj.„Svi ste, vjerojatno, primijetili da imamo novu učenicu, koju valjasrdačno dočekati.“ Francescin glas bio je dubok, promukao i meden, kaou jazz pjevačice.Steven se nasmiješio, otkrivši bljesak briljantno bijelih zuba:„Reci nam, Luce, kako ti se do sada sviđa škola Shoreline?“Luceino lice gubilo je prirodnu boju dok su klupe drugih učenika škripalepo podu. Zapravo, svi su se okretali u stolicama da je vide.

MIN@

36

Osjetila je kako joj srce ubrzava, a dlanovi se vlaže. Potonula je u stolici,poželjevši da je samo normalna djevojka u normalnoj školi, kod kuće, unormalnom Thunderboltu u Georgiji.Proteklih nekoliko dana, u nekim je trenucima poželjela da nikad nijevidjela sjenu, da nikad nije upala u nevolju zbog koje su njezini dragiprijatelji izgubili živote, da se nikad nije spetljala s Camom i da joj seDaniel nije mogao približiti. Ali tu bi njezin tjeskobni, nekontrolirani umuvijek stao.Kako ostati normalna, a istodobno imati Daniela?On je bio vrlo daleko od normalnog. To je bilo nemoguće. A sad je bilatu, susprežući dah.„Rekla bih da se još privikavam na Shoreline.“ Glas joj je drhtao, izdajućije i odbijajući se o kosi krov. „Ali, za sada mi se čini u redu.“Steven se nasmijao.„Francesca i ja mislili smo da bismo ti mogli pomoći u privikavanju, pasmo promijenili program i nećemo imati za utorak uobičajenu jutarnjuučeničku prezentaciju...“Shelby je zviznula s drugog kraja prostorije:„To!“Luce je na njezinu stolu primijetila hrpu papirića, a na podu, pored nogu,velik poster na kojem je pisalo: PRIKAZE I NISU TAKO LOŠE. Dakle,Luce ju je spasila prezentacije. To je trebalo imati neku vrijednost ucimerskim odnosima.„Što vam Steven želi reći jest,“ uključila se Francesca, „da ćemo, kakobismo probili led, igrati igru.“Skliznula je sa stola i prošetala prostorijom, a potpetice su kuckale dok jeučenicima dijelila listove papira.Luce je očekivala da će čuti zbor uzdaha, zato što su, u razredu punomtinejdžera, takve riječi to obično uzrokovale. Ali, ta su se djeca doimalatako usklađeno i ugodno. Oni su se s time, zapravo, slagali.Kad je stavila list papira na Lucein stol, Francesca je rekla:„Ovo bi ti trebalo pomoći da shvatiš tko su, zapravo, tvoji razredni kolegei čemu težimo na nastavi.“Luce je spustila pogled na papir. Bio je podijeljen na dvadeset kvadrata.Svaki je sadržavao rečenicu. Bila je to igra koju je igrala prije, jednomkad je bila mala, u ljetnom kampu u zapadnoj Georgiji i još nekoliko putaposlije, na nastavi u Doveru. Cilj je bio obići prostoriju i spariti učenika srečenicom. Uglavnom joj je i laknulo. Led se mogao probiti i na mnogoneugodniji način. Ali, kad je pobliže proučila izjave, očekujući neštonormalno poput, ’Ima kućnog ljubimca kornjaču’ ili ’Želi se jednog dana

MIN@

37

baviti ulobranstvom’ zbog sljedećih ju je rečenica obuzela blagamalodušnost: »Govori više od osamnaest jezika« ili »Posjetio je vanjskisvijet«.Postajalo je sve bolnije očito da u razredu jedino Luce nije nefil. Prisjetilase prestrašenog konobara koji je njoj i Shelby poslužio doručak. Možda bise Luce ugodnije osjećala medu stipendistima. Beaker Brady nije znao daje izbjegao metak.„Ako nemate pitanja,“ rekao je Steven s čela prostorije, „možete početi.“„Izađite van, uživajte, dodala je Francesca. Uzmite vremena kolikotrebate.“Luce je pošla za učenicima na terasu. Dok su se približavali ogradi,Jasmine se nagnula preko Luceina ramena i uperila prst sa zelenonalakiranim noktom u jedan od kvadratića.„Imam rođaka koji je punokrvni kerubin,“ rekla je. „Ludi stari ujakCarlos.“Luce je kimnula kao da zna što to znači i upisala Jasmineino ime.„Aaah, a ja mogu levitirati,“ zacvrkutala je Dawn, pokazujući kvadratić ulijevom gornjem kutu Luceina papira. „Ne, ono, dvadeset četiri sata nadan, nego obično nakon što popijem kavu.“„Ma nemoj!“ Luce je pokušala ne zuriti. Činilo se da se Dawn ne šali.Ona može levitirati.Pokušavajući prikriti da se osjeća više nego nedoraslom, Luce je pokušalana papiru naći nešto o čemu bar nešto zna.Ima iskustva u prizivanju navjestitelja.Sjene.Posljednje noći u Maču i križu, Daniel joj je rekao njihov ispravan naziv.Premda ih nikad nije »prizvala«, nego bi se uvijek same pojavile, imala jenekog iskustva.„Možeš tu napisati moje ime.“Pokazala je na kvadrat u donjem, lijevom kutu. Prije nego što su nastavileispunjavati svoje papire, Jasmine i Dawn su je pogledale s malostrahopoštovanja, ali ne i nevjerice.Luceino srce malo je usporilo.Možda ipak neće biti tako loše.U sljedećih nekoliko minuta upoznala je Lilith, ukočenu crvenokosudjevojku, jednu od troje trojki nefila„Raspoznati nas možeš po rudimentarnim repovima,“ objasnila je. „Mojje kovrčast,“ zatim Olivera, zdepasta mladića duboka glasa koji je prošlegodine, za vrijeme ljetnih praznika, posjetio vanjski svijet

MIN@

38

„Posve je precijenjen, kad vam kažem.“ i Jacka koji je osjećao da ćeubrzo moći čitati misli i koji je mislio da bi bilo u redu da ga Luce tamozabilježi.„Osjećam da misliš kako je to u redu, imam li pravo?“ prste je izbacionaprijed, oponašajući pištolj i pucnuo jezikom.Kad joj je Shelby istrgnula papir iz ruku, ostala su joj samo trineispunjena kvadratića.„Ja mogu oboje,“ rekla je pokazujući dva kvadratića, gdje me želišupisati? Govori više od osamneast jezika ili Prikazao joj se prošli život.“„Čekaj trenutak“ šapnula je Luce. „Ti... možeš vidjeti prošle živote?“Shelby je trznula obrvama na Luce i u nekoliko poteza upisala svoje ime utaj kvadratić, dodavši potpis i u kvadratić s osamnaest jezika, zaravnotežu. Luce je zurila u papir, razmišljajući o svim svojim prošlimživotima i o tome koliko su joj frustrirajuće nepristupačni. Podcijenila jeShelby.Ali, njezina je cimerica već otišla. Na Shelbyinu mjestu sada je stajaomladić pored kojeg je sjedila. Bio je dobrih petnaestak centimetara viši odLuce, imao je blistav, prijateljski smiješak, nekoliko pjega na nosu i bistreplave oči. Nešto u vezi s njim, način na koji je grizao olovku, odavao jedojam... čvrstine.Luce je shvatila da je to neobičan izbor riječi da bi se opisalo nekoga skime još nije progovorila, ali nije si mogla pomoći.„Oh, bogu hvala!“ nasmijao se i lupio po čelu. „Jedina stvar koju moguučiniti jest ta koja ti je ostala.“„Može reflektirati obratan odraz sebe ili drugih,“ polako je pročitala Luce.Trznuo je glavom na jednu stranu, pa na drugu i upisao svoje ime ukvadrat. Miles Fisher.„Nekome poput tebe, to je sigurno vrlo dojmljivo.“„Hmm. Da.“ Luce se okrenula. Nekome poput nje, koja nije znala ni štoto znači.„Čekaj, kamo ćeš?“ Povukao ju je za rukav. „Oh, ne. Zar nisi shvatila ovusamozatajnu šalu?“ Kad je odmahnula glavom, Milesovo lice dobilo jetužan izraz. „Samo sam htio reći da se jedva mogu usporediti s ostalima.Jedina osoba, osim mene, čiji sam odraz uspio reflektirati jest mojamama. Izbezumljivao sam tatu nekih desetak sekundi, zatim je odraznestao.“„Čekaj,“ Luce je trepnula, pa pogledala Milesa. „Stvorio si obrnuti odrazsvoje majke?“„Slučajno. Kažu da je to lako učiniti s ljudima koje, znaš, voliš.“Zarumenio se, najnježnija ružičasta obojila mu je obraze. „Sad ćeš misliti

MIN@

39

da sam mamin sin. Kad kažem lako, želim reći da tu prestaju moje moći.Dok si ti... ti si slavna Lucinda Price,“ zamahnuo je rukom i zatitraoprstima na vrlo muževan način, pun ritma.„Voljela bih kad biste to prestali ponavljati,“ odbrusila je.Zatim je uzdahnula i naslonila se na ogradu kako bi pogledala u vodu.Znala je da je bila gruba. Bilo joj je teško prijeći preko toliko aluzija dadrugi znaju o njoj mnogo više od nje same. Nije se namjeravala istresti natog mladića.„Oprosti, samo sam mislila da sam jedina koja se jedva snalazim. Što jetvoja priča?“„Ah, ja takozvani »razrijeđeni«,“ rekao je, pokazavši prstima u zrakuuveličane navodnike. „Mama ima anđeoske krvi, otprije nekolikonaraštaja, ali svi moji drugi rođaci su smrtnici. Moje moći su sramnoslabe. Ali, tu sam jer moji su roditelji darovali školi, hmm, terasu na kojojstojiš.“„Opa.“„Nema ničeg dojmljivog u tome, zbilja. Moja obitelj potpuno je zaluđenačinjenicom da pohađam Shoreline. Trebaš čuti koliki me gnjave kaddođem kući, da nađem, već jednom, dobru nefilsku djevojku.“ Luce se odsrca nasmijala. U proteklih nekoliko dana samo se nekoliko puta iskrenonasmijala. Miles je dobrohotno zakolutao očima. „Vidio sam te jutros zadoručkom sa Shelby. Cimerice ste?“Luce je kimnula.„Kad već spominjemo dobre nefilske djevojke...“ šalila se.„Pa, znam da je...“ Miles je zasiktao i trznuo rukom kao pandžom, zbogčega se Luce ponovo nasmijala. „U svakom slučaju, nisam nikakvazvijezda, ali tu sam već neko vrijeme i još uvijek polovicu vremenamislim kako je tu prilično ludo. Ako ikad poželiš imati normalan doručak,ili slično...“Luce je shvatila da potvrdno kima glavom. Normalan. Glazba za njezinesmrtne uši.„Možda... sutra?“ pitao je Miles.„Zvuči odlično.“Miles se osmjehnuo i mahnuo, a Luce je shvatila da su učenici i već ušli uučionicu. Prvi put sama toga jutra, spustila je pogled na papir u ruci, neznajući što misliti o učenicima Shorelinea. Nedostajao joj je Daniel, kojibi joj mnogo toga mogao rastumačiti, ali nije bio... zapravo, gdje je bio?Nije imala pojma.Odviše daleko.

MIN@

40

Prstom je pritisnula usnu, sjećajući se njihova posljednjeg poljupca.Nevjerojatnog zagrljaja krila.Čak i na kalifornijskom suncu, bilo joj je tako hladno bez njega. Ali tu jezbog njega, primljena je u razred s anđelima, ili što su već bili, zajedno sasvojim novim i čudnim ugledom.Sve zahvaljujući njemu.Na i čudan način, osjećala se dobro zbog nerazmrsive veze s Danielom.Dok ne dođe po nju, to je bilo sve što joj je ostalo.

MIN@

41

Treće poglavlje

ŠESNAEST DANA„Dobro, iznenadi me! Što je, do sada, najčudnije u vezi sa Shorelineom?“Bilo je to u srijedu ujutro, prije nastave. Luce je sjedila na sunčanoj terasiza doručak, dijeleći s Milesom vrč čaja. Bio je u žutoj, klasičnoj starojmajici s logom Sunkista, japankama i izlizanim trapericama, a šiltericu jenavukao na čelo iznad plavih očiju. Nadahnuta vrlo ležernim načinomodijevanja u Shorelineu, Luce je promijenila svoju standardnu crnuodjeću. Bila je odjevena u crvenu laganu ljetnu haljinu i bijelu kratkuvestu. U toj se odjeći osjećala kao da je nakon dugog razdoblja kišeosvanuo sunčan dan.U svoju je šalicu ubacila žličicu šećera i nasmijala se.„Ne znam odakle početi. Možda je to moja cimerica. Mislim da se maloprije zore kradom vratila u sobu, a kad sam se probudila, već je nestala.Ne, čekaj, možda je to nastava koju predaje anđeosko-demonski par. Ili jeto što me,“ progutala je, „učenici ove škole promatraju kao da sam kakvalegendarna nakaza. Anonimna nakaza, na to sam se priviknula. Ali nakazana lošem glasu...“„Nisi na lošem glasu.“ Miles je odgrizao divovski zalogaj kroasana.„Pojest ću ih jedan po jedan,“ žvačući je rekao.Ubrusom je potapkao kut usta, a Luce se djelomično divila, djelomičnosmijuljila njegovom povremenom besprijekornom ponašanju za stolom.Nije mogla ne zamisliti ga kako, kao dječak, prolazi komplicirani tečajpravila ponašanja u golf klubu.„Shelby je izvana gruba,“ Miles je rekao, „ali i ona može hiti fora. Kad jojse da. Tu njezinu stranu još nisam vidio.“ Nasmijao se. „Ali tako se priča.Isprva je i mene zabezeknula ta stvar sa Stevenom i Frankie, ali njima tonekako uspijeva. Oni su poput sile nebeske ravnoteže. Iz nekog razloga,činjenica što su prisutne obje strane, daje učenicima najviše slobode zarazvoj.“Opet ta riječ. Razvoj. Sjetila se da ju je i Daniel upotrijebio, kad joj jerekao da se on neće upisati u školu Shoreline. Razviti se u što? Možda seodnosilo samo na učenike nefile. Ne na Luce, jedinu pravu smrtnicu urazredu punom gotovo-anđela, koja čeka svoga anđela da je se sjeti,obruši se iz visine i spasi je.„Luce,“ rekao je Miles, prekinuvši joj misli. „Ljudi zure u tebe jer svi sučuli za tebe i Daniela, ali nitko ne zna pravu priču.“„Pa, umjesto da me pitaju...“

MIN@

42

„Što? Radite li to na oblacima? Preplavi li ikad njegova neobuzdana, znaš,veličanstvenost, tvoju smrtnu...“ zastao je vidjevši preneražen pogled naLuceinu licu, zatim je glasno progovorio. „Oprosti. Hoću reći, imaš pravo,dopustili su da se ta priča napuše u veliki mit. To jest, svi ostali. Janastojim ne nagađati.“Miles je spustio šalicu s čajem i zurio u ubrus.„Možda je previše privatno da bi o tome pitali.“Miles je podigao pogled i sad je zurio u Luce, ali to je nije uzrujalo.Umjesto toga, njegove bistre plave oči i malo nakrivljen smiješak činili sujoj se poput otvorenih vrata koja su pozivala da ni kaže sve što nikomprije nije mogla ispričati. Koliko god joj to bilo grozno, razumjela je zaštosu joj Daniel i profesor Cole zabranili da se obrati Callie ili roditeljima.Ali, Daniel i profesor Cole upisali su je u Shoreline. Oni su joj rekli da ćejoj tu biti dobro. Prema tome, nije vidjela zašto bi tajila svoju priču odnekog poput Milesa. Pogotovo zato što je već znao jednu verziju istine.„Duga je to priča,“ rekla je. „Doslovno, još uvijek je ne znam cijelu. Ali,u osnovi, Daniel je vrlo važan anđeo. Pretpostavljam da je prije Pada biovelika faca.“ Progutala je. Nije željela sresti Milesov pogled. Uznemirilase. „Barem je bio prije nego što se zaljubio u mene.“Počelo je teći iz nje. Sve od prvog dana u Maču i križu, od toga kako su seArriane i Gabbe brinule za nju, a Cam i Molly joj se rugali, do dubokeboli koja ju je razdirala kad je vidjela svoju fotografiju iz prošlog života.Ispričala mu je za Penninu smrt i kako ju je snažno pogodila. Onadrealnoj bici na groblju. Izostavila je neke pojedinosti o Danielu,privatne trenutke koje su dijelili... Kad je završila, vjerovala je da je dalaMilesu prilično cjelovitu sliku o svemu što se dogodilo. Nadala se da jetime raspršila mit o svojoj zagonetnoj ljubavnoj vezi, barem kod jedneosobe.Na kraju se osjećala lakšom.„Nevjerojatno! Nikome to nisam ispričala. Dobro je naglas to izreći. Kaoda je postalo stvarnije sad kad sam nekome priznala.“„Nastavi, ako želiš,“ rekao je.„Znam da ću ovdje biti samo kratko“ rekla je. „Nekako mislim da će miboravak u Shorelineu pomoći da se priviknem na ljude... hoću reći, anđelepoput Daniela. I nefile poput tebe. Ali, još uvijek se ne mogu prestatiosjećati kao da tu ne pripadam. Kao da se pretvaram da sam nešto štonisam.“Cijelo vrijeme dok je govorila, Miles je potvrdno kimao, ali sad jeodmahnuo glavom.„Ni slučajno. To što si smrtnica čini cijelu stvar još zanimljivijom.“

MIN@

43

Luce je pogledom prešla po terasi. Prvi put je primijetila jasnu liniju kojaje dijelila stolove nefila od ostatka učenika. Nefili su zauzeli sve stolovena zapadnoj strani, najbliže oceanu. Bilo ih je manje, ne više od dvadeset,ali su zauzeli mnogo više stolova. Nekad je samo jedna osoba sjedila zastolom za šestero, a ostali su se morali zgurati za preostale stolove naistočnoj strani. Na primjer, Shelby: sjedila je sama, boreći se sa žestokimvjetrom i novinama koje je pokušavala čitati. Mnogo je stolica biloslobodno, ili ili se premještalo amo-tamo ali nitko tko nije pripadaonefilima nije ni pomišljao da sjedne za stol s »darovitima«.Luce je jučer upoznala nekoliko nedarovitih učenika. Nakon ručka,nastava se održavala u glavnoj zgradi, znatno manje dojmljivoj građeviniu kojoj su se podučavali tradicionalniji predmeti. Biologija, geometrija,povijest Europe. Neki učenici činili su se ljubaznim, ali Luce je osjećalaneizrečenu hladnoću. Činjenica da je bila na strani darovitih sprečavala jerazgovor.„Nemoj me pogrešno shvatiti, ja sam se sprijateljio s nekima od njih.“Miles je pokazao na pretrpan stol. „Uvijek bih radije izabrao Connora iliEddieja G.-ja za utakmicu američkog nogometa, nego nekog nefila. Ali,ozbiljno, misliš li da bi itko od njih mogao podnijeti što i ti i ostati živ dato ispriča?“Luce je protrljala vrat i osjetila kako joj u kutovima očiju naviru suze.Bodež gospođice Sophije još uvijek je bio živ u njezinu sjećanju. Jošuvijek nije mogla pomisliti na tu noć, a da je zbog Penn ne zaboli srce.Njezina smrt bila je toliko besmislena. Ništa od toga nije bilo pravedno.„Jedva sam preživjela,“ tiho je rekla.„Da,“ rekao je Miles, lecnuvši se. „Čuo sam o tome, čudno je to što jeFrancesci i Stevenu važno da nas uče o sadašnjosti i budućnosti, ali ne i oprošlosti. Povezano je, nekako, s razvijanjem osjećaja moći.“„Kako to misliš?“„Pitaj me bilo što o velikoj bitci koja dolazi i ulozi koju bi mlad i kršannefil poput mene mogao imati u njoj. Ali o stvarima iz prošlosti o kojimasi pričala? Nijedna od lekcija nikad ne govori o tome. Kad već govorim otome“ Miles je pokazao na u terasu koja se praznila, „trebali bismokrenuti. Želiš li ovo nekad ponoviti?“„Svakako.“Mislila je tako, Miles joj se sviđao. S njim joj je bilo lakše razgovaratinego i sa kim do tada. Bio je prijateljski i ispoložen i imao je smisao zahumor od kojeg se Luce odmah osjećala bolje. Ali, nešto što je rekaoodvlačilo joj je pažnju. O bici koja se sprema. O bici između Daniela i

MIN@

44

Cama. Ili o bici sa starješinama i gospođicom Sophijom? Ako su se čak inefili pripremali, što je to značilo za Luce?Steven i Francesca imali su običaj odijevati se u komplementarne boje ukojima su izgledali više pripravni za modno snimanje, nego zapredavanje. Drugi dan u Shorelincu, Francesca je nosila zlatnegladijatorice s potpeticama od osam centimetara i modernu haljinu Akroja boje bundeve, s čvorom labavo vezanim oko vrata, koji je biogotovo posve jednake boje kao narančasta kravata koju je Steven nosio skošuljom kratkih rukava boje bjelokosti i tamnoplavim sakoom.Izgledali su čarobno i Luce je osjećala kako je privlače, ali ne posveonako kako je dan prije predvidjela Dawn. Dok je sjedila u klupi izmeđuMilesa i Jasmine i promatrala nastavnike, Luce je osjetila da je Francescai Steven privlače iz razloga bliskih njezinu srcu. Podsjećali su je nanjezinu vezu s Danielom.Premda nikad nije vidjela da su se dodirnuli, kad su stajali jedno uz drugo,što je bilo gotovo uvijek, od njihove su se međusobne privlačnosti zidovigotovo svijali. Bilo je jasno da to ima veze s moćima palih anđela, ali jezacijelo moralo imati veze i s njihovim jedinstvenim odnosom. Luce nijemogla zatomiti ogorčenost. Neprestano su je podsjećali na to što tada nijemogla imati.Većina učenika sjela je na svoja mjesta. Dawn i Jasmine nagovarale suLuce da se pridruži odboru i pomogne im planirati sve te nevjerojatnedruštvene događaje. Luce nikad nije bila odviše sklona izvanškolskimaktivnostima. Ali, te su djevojke bile tako dobre prema njoj, a Jasmineinolice blistalo je dok je govorila o plovidbi jahtom, planiranoj za kraj tjedna,da je Luce odlučila dati odboru priliku. Dodavala je popisu svoje ime kadje ušao Steven, bacio sako na stol iza sebe i nijemo raširio ruke.Činilo se da se trunak duboke crne sjene odvaja od sjene sekvoje podprozorom, kao da je prizvan. Odvojio se od trave, dobio čvrstoću i šibnuou sobu kroz otvoren prozor.Brzo se kretao i kuda je prošao, dan se zacrnio i prostoriju je prekrilatama.Luce je, po običaju, zastao dah, ali nije bila jedina. Zapravo, većina seučenika uplašeno pomaknula natrag u školskim klupama, ali tada jeSteven počeo vrtjeti sjenu. Samo je ispružio ruke i naglim pokretimaokretao je sve brže i brže, kao da se s nečim hrva. Ubrzo se sjena prednjim vrtjela tako brzo da se nije mogla jasno razabrati, poput žbice kotača.Iz središta je ispuštala snažan pljesniv vjetar, koji je Luce otpuhivao kosus lica.

MIN@

45

Steven je, napetih ruku, oblikovao zbrčkanu, bezobličnu masu u čvrstucrnu kuglu, ne veću od grejpa.„Učenici,“ rekao je, dok je prstima nehajno odbacivao levitirajuću kuglutame desetak centimetara u zrak, „upoznajte se s temom današnjeg sata.“Francesca je stupila naprijed i uzela kuglu u svoje ruke. U cipelama svisokim potpeticama bila je gotovo jednako visoka kao Steven. I, Luce jepretpostavila, jednako spretna sa sjenama.„Svi ste u nekom trenutku svog života vidjeli navjestitelje,“ rekla je,hodajući polako uz učeničke klupe u polukrugu kako bi svatko mogaodobro pogledati. „A neki od vas,“ nastavila je pogledavši Luce, „imajuiskustva u rukovanju njima. No, znate li što su doista? Znate li što moguučiniti?“Tračevi, pomislila je Luce, sjećajući se što joj je Daniel rekao one noćikad se vodila bitka. Još je bila odviše nova da bi joj bilo ugodno naglasreći odgovor, ali činilo se da nitko drugi ne zna. Polako je podigla ruku.Francesca je nakrivila glavu.„Luce.“„Nose poruke,“ rekla je, svakom riječi postajući sigurnim, sjećajući seDanielova uvjeravanja. „Ali su bezopasni.“„Glasnici, da. Ali bezopasni?“ Francesca je letimično pogledala Stevena.Ton njezina glasa nije otkrivao je li Luce imala pravo ili ne, zbog čega jeLuce osjetila nelagodu.Cijeli se razred iznenadio kad je Francesca stala uz Stevena. Ona jeuhvatila sjenu za jednu stranu, a Steven za drugu i čvrsto je povukao.„Ovo zovemo ukazivanjem,“ rekla je.Sjena je nabrekla i rastegnula se, poput balona. Kako se izobličavala,tama je stvarala mukao brborav zvuk i boje, živopisnije od ičeg što jedotad vidjela. Jarku zeleno-žutu, blještavo zlatnu, mramorne mrljeružičaste i ljubičaste. Vrtoglavi svijet boja sjajio je sve jače i jasnije izasjene, mreže koja je nestajala. Steven i Francesca i dalje su je rastezali,polako koračajući natrag, sve dok sjena nije zadobila veličinu i oblikvelikog projektorskog zaslona. Tada su stali.Nisu upozorili učenike i rekli im nešto poput: ’To što ćete vidjeti...’ inakon jednog užasnog trenutka Luce je znala zašto. Za to se nije moglopripremiti.Klupko boja se razmrsilo, rasporedivši se u platno jasnih oblika. Gledalisu grad. Drevni grad s kamenim zidinama... koji je gorio. Prenapučen,zagađen, proždiran gnjevnim plamenom. Ljude s ustima poput mračnihrupa i ruku uzdignutih prema nebu vatra je satjerala u kutove. Na sve

MIN@

46

strane pljuštale su jarke iskre i goreći komadići, kiša smrtonosne svjetlostipadala je posvuda i palila sve što je dodirnula.Luce je kroz zaslon od sjene gotovo osjećala miris truleži i raspadanja.Prizor tako jezovit za gledati nije imao tona i to je bilo najneobičnije odsvega. Učenici oko Luce saginjali su glave, kao da su pokušavali spriječitida im do ušiju dopre jauk, vrisak koji Luce nije čula. U potpunoj su tišinigledali kako sve više ljudi pogiba.Kad je pomislila da njezin želudac neće još mnogo podnijeti, oštrina slikese promijenila, kao da se teleobjektiv naglo udaljio i sada je Luce prizorpromatrala iz daljine. Ne jedan. Nego dva su grada gorjela. Neobičnazamisao došla joj je blago, poput zaboravljenog sjećanja koje je oduvijekimala. Znala je što gledaju. Sodomu i Gomoru, dva biblijska grada, dvagrada koje je uništio Bog.Zatim su Francesca i Steven pucnuli prstima kao da gase svjetlo i slika jenestala. Ostaci sjene razbili su se u malen, crn oblak pepela koji je završiona podu učionice. Učenici oko Luce kao da su pokušavali doći do daha.Luce nije mogla skinuti pogled s mjesta gdje je bila sjena. Kako je toučinila? Sjena se ponovo počela skrutnjavati, komadići mraka spajali suse i polako vraćali u poznatiji oblik sjene. Nakon što je ispunio dužnostnavjestitelj se sporo i lijeno micao po podu, zatim je šmugnuo iz učionice,poput sjene vrata koja se zatvaraju.„Možda se pitate zašto smo vam to priredili,“ rekao je Steven, obrativši serazredu. Dok su gledali po prostoriji, Steven i Francesca razmijenili suzabrinute poglede. Dawn je cmizdrila u klupi.„Kao što znate,“ rekla je Francesca, „na ovom se predmetu većinombavimo moćima koje imate kao nefili. Kako biste stvari mogli učinitiboljim, premda je na vama kako ćete to shvatiti. Volimo gledati naprijed,ne natrag.“„Ali, to što ste danas vidjeli,“ rekao je Steven, „bilo je više od lekcije izpovijesti sa specijalnim efektima. Nije bila riječ o nečemu izmišljenom,nečemu što smo magično stvorili. Ne, vidjeli ste Sodomu i Gomoru, kakoih je uništio Veliki Tiranin, kad je... „„A-a-a!,“ rekla je Francesca, mašući prstom. „Ovdje se ne služimojeftinim pogrdama.“„Naravno. Ima pravo, kao i obično. Čak se i meni nekad dogodi dapadnem u propagandu.“ Steven se široko smiješio„U redu. Ali, kao što sam rekao, navjestitelji su više od običnih sjena.Mogu sadržavati vrijedne informacije. Na neki način, jesu sjene, ali sjenedavne ili ne tako davne prošlosti.“

MIN@

47

„Danas ste vidjeli,“ Francesca je završila, „demostraciju neprocjenjivogumijeća koje će neki od vas uspjeti svladati. Jednog dana.“„Nećete to odmah željeti pokušati,“ Steven je brisao ruke rupčićem koji jeizvadio iz džepa. „Zapravo, zabranjujemo vam da pokušate, kako ne bisteizgubili nadzor ili se izgubili u sjenama. Ali, možda ćete jednoga danaimati tu sposobnost.“Luce je razmijenila letimičan pogled s Milesom. Nasmiješio joj seraskolačenih očiju, kao da mu je laknulo kad je čuo te riječi. Nimalo senije osjećao kao Luce, kao da mu je netko nešto zabranio.„Osim toga,“ rekla je Francesca, „većina vas osjeća se iscrpljeno.“Dok je Francesca govorila, Luce se osvrnula i pogledala u lica učenikaoko sebe. Francescin je glas imao učinak koji je aloja imala na opeklinuod sunca. Polovica učenika imala je sklopljene oči, kao da osjećajuolakšanje.„To je vrlo uobičajeno. Ukazivanje u sjeni ima veliku cijenu. Potrebno jemnogo energije da bi se vidjelo nešto što se dogodilo prije nekoliko dana,a kamoli prije nekoliko tisućljeća. Učinke i sami možete osjetiti. Zbogtoga, pogledala je Stevena, danas ćemo vas pustiti ranije, da se odmorite.“„Nastavit ćemo sutra, pa nemojte zaboraviti pročitati tekst o poništavanjuprikaza,“ rekao je Steven. „Slobodni ste.“Učenici oko Luce polako su ustali iz klupa. Izgledali su ošamućeno,iznemoglo. Kad je ustala, osjetila je da su i njezina koljena pomaloklecava, ali nekako je bila manje potresena od drugih. Čvršće je omotaladžemper oko ramena i pošla za Milesom iz učionice.„Prilično opasna stvar,“ rekao je, grabeći niza stube, po dvije odjednom.„Jesi li u redu?“„Dobro sam,“ rekla je Luce. I bila je. „A ti ?“Miles je protrljao čelo.„Osjećao sam se kao da se zbilja ondje nalazim. Doista mi je drago što sunas pustili ranije. Mislim da moram odspavati.“„Ozbiljno!“ dodala je Dawn, sustižući ih na vijugavoj stazi što je vodilaprema učeničkom domu. „Nisam ni u snu mislila da ću to doživjeti nadanašnjoj jutarnjoj nastavi. Sad sam totalno umorna.“Bila je to istina. Uništenje Sodome i Gomore bilo je užasno. I takostvarno, da je Luce još uvijek osjećala vrelinu plamena na koži.Prema domu su krenuli prečicom, oko sjeverne strane kantine i krozsjenovite sekvoje. Bilo je neobično vidjeti kampus tako prazan, jer drugasu djeca još bila na nastavi u glavnoj zgradi. Jedlan po jedan, nefili supolako silazili sa staze i odlazili ravno u krevete.

MIN@

48

Osim Luce. Nimalo nije bila umorna. Umjesto toga, osjećala se neobičnopuna energije. Ponovo je poželjela da je Daniel tu. Opet je očajničkiželjela razgovarati s njim o Stevenovoj i Francescinoj demonstraciji irazjasniti zašto joj nije rekao da sjene mogu više nego što se naizgledčinilo da mogu.Pred Luce su stajale stube koje su vodile u njezinu sobu. Iza nje senalazila šuma sekvoja. Šetala je pred ulazom u dom, nije htijela ući,zaspati i pretvarati se da ništa nije vidjela. Francesca i Steven nisu željelipreplašiti učenike, vjerojatno su ih htjeli naučiti nečemu. Nečemu o čemunisu mogli samo govoriti. Ali, ako su navjestitelji nosili poruke i odjeke izprošlosti, što je bio smisao te koju su im pokazali ?Otišla je u šumu.Sat je pokazivao da je jedanaest ujutro, ali pod mračnim krošnjama moglaje biti i ponoć. Dok je ulazila dublje u sjenovitu šumu, na golim jenogama osjetila jezu. Nije željela razmišljati o tome. Razmišljanje jepovećavalo mogućnost da se preplaši i odustane. Spremala se stupiti nanepoznati teritorij. Zabranjeni teritorij.Prizvat će navjestitelja.Već je prije došla u dodir s njima. Prvi put ga je uštipnula kad joj se, zavrijeme nastave, pokušao uvući u džep. U knjižnici je jednu mlatnula imaknula od Penn. Jadna Penn. Luce se nije mogla prestati pitati kakvu jeporuku taj navjestitelj nosio. Da je tada znala kako upravljati sjenama,tako kako su Francesca i Steven upravljali danas, bi li mogla spriječiti onošto se dogodilo?Sklopila je oči. Vidjela je Penn, klonulu uza zid, prsa prekrivenih krvlju.Svoju palu prijateljicu. Ne. Bilo je previše bolno sjetiti se te noći, asjećanje je nikamo nije vodilo. Sve što je sada mogla, bilo je gledatinaprijed.Morala se boriti s hladnim strahom koji joj je razdirao utrobu. Poznat crnioblik šuljao se uz stvarnu sjenu niske grane sekvoje, tek desetak metaraispred nje.Zakoračila je naprijed, a navjestitelj je ustuknuo. Nastojeći ne činiti naglepokrete, Luce se nastavila približavati, sve više i više, snagom svoje voljebraneći sjeni da umakne. Tako.Sjena pod granom trznula se, ali nije se pomaknula.Srce joj je lupalo i Luce se pokušala smiriti. Da, u šumi je bilo tamno. Da,nitko nije znao gdje se nalazila. Jasno je da je postojala mogućnost da jese neko vrijeme nitko ne sjeti, a ako se nešto dogodi... Ali, nije bilo mjestapanici. Zar ne? Zašto je onda osjećala kako je nagriza strah? Zašto su joj

MIN@

49

ruke drhtale isto kao kad je bila djevojčica, isto kao prije nego što jedoznala da su gotovo bezopasne?Bilo je vrijeme da nešto učini. Mogla je zauvijek nastaviti stajati kaoukopana, ili se prestrašiti i zlovoljno se vratiti u učenički dom, ili...Ruka, ne više drhtava, sunula je i uhvatila stvar. Povukla ju je i čvrstostegnula uz grudi, iznenađena njezinom težinom, hladnoćom i vlažnošću.Bila je poput mokrog ručnika. Ruke su joj drhtale. Što sad učiniti?U glavi joj se ukazala slika gradova u plamenu. Pitala se hoće li moćipodnijeti pogled na tu poruku sama. Kad bi barem znala kako riješiti tajnusjene. Kako idu te stvari?Francesca i Steven samo su je povukli.Susprežući dah, Luce je prstima dodirnula paperjaste rubove sjene, čvrstoih uhvatila i nježno povukla. Na njezino iznenađenje navjestitelj je biopodatan, gotovo poput štuka. Dobivao je oblik koji je stvarala rukama.Nakrivila je lice i pokušala ga oblikovati u četverokut. U nešto poputzaslona, kao što su učinili njezini nastavnici.U početku je bilo lako, ali što se više trudila razvući je, sjena kao da jepostajala čvršća. Svaki put kad bi premjestila ruku da povuče drugi dio,ostatak bi se skupio u hladnu, kvrgavu masu. Ubrzo je ostala bez daha irukom brisala znoj s čela. Nije htjela odustati. Ali, kad je sjena počelavibrirati, Luce je vrisnula i ispustila je na tlo.Sjena je odmah sunula prema drveću. Tek nakon što je sjena nestala, Luceje shvatila. Nije vibrirala sjena, nego mobitel u njezinoj naprtnjači.Navikla se nemati mobitel. Sve do tada, nije se sjetila da joj je profesorCole, prije nego što je ušla u zrakoplov za Kaliforniju, dao svoj starimobitel. Gotovo neupotrebljiv, služio je samo da je profesor Cole možekontaktirati, obavijestiti o pričama koje je prodao njezinim roditeljima,koji su još uvijek vjerovali da je u Maču i križu. Kako bi im, kad bi sečuli, mogla u skladu s tim lagati.Nitko osim profesora Colea nije imao taj broj. Iz vrlo mučnih sigurnosnihrazloga, Daniel joj nije rekao kako da ga kontaktira. Sad ju je mobitelkoštao prvog pravog napretka u rukovanju sjenom.Luce je izvadila mobitel i otvorila tekstovnu poruku koju joj je profesorCole upravo poslao:Nazovi roditelje. Misle da si na mom testu iz povijesti dobila minus 5. I daćeš se sljedećeg tjedna natjecati za mjesto u plivačkom timu. Ne zaboravise ponašati kao da je sve u redu.Minutu poslije stigla je i druga poruka: Je li sve u redu?Luce je gunđajući spremila mobitel u naprtnjaču i teškim korakomkrenula kroz debeli nastor od sekvojinih iglica, prema rubu šume i

MIN@

50

učeničkom domu, Nakon što je pročitala poruku počela je razmišljati odrugim učenicima Mača i križa. Je li Arriane još bila ondje, ako jest,kome je na nastavi slala avione od papira? Je li sad kad je Luce otišlaMolly našla drugu neprijateljicu? Jesu li Arriane i Molly nastavile dalje sasvojim životima otkad su Luce i Daniel otišli? Je li Randy nasjela na pričuda su je roditelji premjestili u drugu školu? Uzdahnula je. Mrzila je što nemože roditeljima reći istinu, mrzila je što im ne može reći koliko jeosamljena i otuđena.A telefonski razgovor? Od svake neistine koju bi izrekla, minus pet natestu iz povijesti, natjecanje za mjesto u tobožnjem plivačkom timu,čežnja za domom samo bi narasla.Profesor Cole joj je rekao da nazove roditelje i da im laže. Mora da jepoludio. Ali ako im kaže istinu, mislit će da je ona poludjela. Ako im sene javi, znat će da se nešto dogodilo. Odvest će se u Mač i križ, otkriti daje nestala i što onda?Mogla bi im poslati e-mail. E-mailom joj neće biti tako teško lagati.Trebat će joj nekoliko dana prije nego što ih bude morala nazvati. Večerasće im napisati e-mail.Izašla je iz šume, na stazu i zastao joj je dah. Noć. Pogledala je u bujnu,sjenovitu šumu iza sebe. Koliko je dugo ondje bila sa sjenom? Letimičnoje pogledala na sat na svojoj ruci. Prošlo je pola osam. Propustila je ručak.I poslijepodnevnu nastavu. I večeru. U šumi je bilo toliko mračno dauopće nije primijetila koliko je vremena prošlo, ali sad ju je sustiglo. Bilaje umorna, pothlađena i gladna.Nakon što je tri puta pogrešno skrenula u učeničkom domu nalik labirintu,Luce je napokon našla svoja vrata. Nadajući se u sebi da će Shelby bitiondje kamo je noću odlazila, Luce je stavila svoj veliki, staromodni ključu ključanicu i okrenula ga.Svjetlo je bilo ugašeno, ali u kaminu je gorjela vatra. Shelby jeprekriženih nogu sjedila na podu, očiju sklopljenih u meditaciji.Kad je Luce ušla, otvorila je oko. Izgledala je vrlo ljutita zbog toga štovidi.„Oprosti,“ šapnula je Luce i utonula u stolicu uz pisaći stol pored vrata.„Ne obraćaj pažnju na mene. Pretvaraj se da me nema.“Kratko vrijeme Shelby je baš to činila. Sklopila je svoje urokljivo oko,okrenula se meditaciji i u sobi je zavladao mir. Luce je upalila računalokoje je bilo dio njezina pisaćeg stola i u glavi pokušala sastavitinajbezazleniju moguću poruku za roditelje, a usput i jednu za Callie, odkoje je od prošlog tjedna dobivala neprekidnu rijeku e-mailova, koje nijepročitala.

MIN@

51

Tipkajući najsporije što je mogla, kako dodiri po tipkovnici ne bi daliShelby još jedan razlog da je mrzi, Luce je napisala:Dragi mama i tata,jako mi nedostajete. Samo sam vam se htjela javiti.U Maču i križu mi je dobro.U prsima ju je stezalo dok je nastojala spriječiti prste da ne utipkaju:Koliko znam, ovog tjedna nitko nije umro.Još uvijek sam dobra u svim predmetima, natjerala se da umjesto toganapiše.Možda ću se natjecati za mjesto u plivačkom timu!Luce je pogledala kroz prozor u vedro, zvjezdano nebo. Morala se brzoisključiti. U protivnom će sve izgubiti.Pitam se hoće li prestati te kiše... Čini se imamo tipičan džordžijskistudeni. Voli vasLuceKopirala je poruku i prilagodila je Callie, promijenila nekoliko riječi,zatim kliknula mišem šalji, sklopila oči, dvaput kliknula mišem i spustilaglavu. Bila je užasna kćer i lažljiva prijateljica. Što je mislila da ćepostići? Poslala je dva najbljutavija i najsumnjivija e-maila u životu.Samo će ih prestrašiti.U trbuhu joj je zakrčalo. I drugi put, glasnije. Shelby je pročistila grlo.Luce se zavrtjela u stolici kako bi se suočila s djevojkom, ali ona jeizvodila asanu psa. Osjetila je kako joj u kutovima očiju izbijaju suze.„Gladna sam, dobro? Zašto ne napišeš žalbu kako bi me premjestili udrugu sobu?“Shelby je mirno poskočila naprijed na svojoj prostirci za jogu, skupilaruke u molitvenu pozu i rekla:„Baš sam ti htjela reći da u ladici s čarapama imam kutiju bio tjestenine sasirom. Nema potrebe za vodopadima. Isuse!“Jedanaest minuta poslije, Luce je sjedila u krevetu pod pokrivačem. Imalaje zdjelicu tjestenine i sira iz koje se pušilo, suhe oči i cimericu koja ju jeiznenada prestala mrziti.„Nisam plakala od gladi,“ Luce je željela objasniti, premda jeiznenađujuće ljubazan Shelbyn poklon, tjestenina sa sirom, bio tolikoukusan da joj je gotovo ponovo izmamio suze. Luce se željela nekomeotvoriti, a tu je bila... Shelby. Nije se dokraja razvedrila, ali činjenica da jepodijelila hranu s Luce, s kojom jedva da je razgovarala, bio je za Shelbyvelik korak. „Imam, hmm, obiteljskih problema. Teško mi je što samtoliko daleko“.

MIN@

52

„Hu-hu,“ rekla je Shelby, prionuvši uz svoju zdjelicu makarona. „Tvoji suroditelji još u sretnom braku, jesam li pogodila?“„Nije fer!“ rekla je Luce uspravivši se u krevetu. „Ne možeš ni zamislitikroz što sam sve prošla.“„A ti misliš da znaš kroz što sam sve ja prošla?“ Shelby je izazovno zurilau Luce. „Tako sam i mislila. Evo tko sam: jedinica, koju je podiglasamohrana majka. Imam li problema zbog toga što nisam odrasla uz oca?Možda. Je li naporno živjeti sa mnom zato što mrzim dijeliti? Gotovoposve sigurno. Ali, ne mogu podnijeti kad se na mojem teritoriju pojavidraga i simpatična djevojka slatka lica, koja ima finog dečka i o kojoj senjezina sretna obitelj brine kao da je kap vode na dlanu, kako bijadikovala zbog ljubavne veze na daljinu.“Luce je prestala disati.„Uopće nije tako.“„Nije? Onda me prosvijetli.“„Ja sam obična lažljivica,“ rekla je Luce. „Lažem ljudima koje volim.“„Lažeš svojem finom dečku?“ Shelbyine oči su se suzile i Luce jepomislila da se njezina cimerica, možda, počela zanimati za njezinu priču.„Ne,“ zamucala je Luce. „S njim uopće ne razgovaram“Shelby se naslonila na Lucein krevet i podigla stopala na donju stranuležaja na katu.„Zašto ne?“„Priča je odviše duga, glupa i zamršena.“„Svaka djevojka s mrvom mozga zna da postoji samo jedna stvar kojutreba učiniti nakon prekida s dečkom...“„Ne, nismo prekinuli...“ rekla je Luce istodobno kad je Shelby rekla:„Promijeniti frizuru.“„Promijeniti frizuru?“„Novi početak,“ rekla je Shelby. „Ja sam kosu obojila u narančasto,ošišala je skroz na kratko. Jednom sam, nakon što mi je kreten doistaslomio srce, obrijala glavu.“Na drugoj strani sobe, uz toaleni stolić bilo je pričvršćeno maleno ovalnozrcalo s bogato ukrašenim drvenim okvirom. Sa svojeg mjesta u krevetu,Luce je vidjela svoj odraz. Spustila je zdjelu s tjesteninom, ustala ipribližila se zrcalu.Odrezala je kosu nakon Trevora, ali to je bilo drukčije. Većina je ionakobila spaljena. Nakon što je došla u Mač i križ, odrezala je Arrianeinukosu. Ali, razumjela je što je Shelby mislila pod »novim početkom«.Možeš se pretvarati da si druga osoba, a ne ta koja je prošla kroz tolikeduševne boli. Premda Luce, hvala bogu, nije žalila zbog neopozivog kraja

MIN@

53

veze s Danielom, žalila je zbog mnogih drugih gubitaka. Zbog gubitkaPenn, obitelji, života koji je vodila prije nego što su stvari postale takozamršene.„Razmišljaš o tome, zar ne? Nemoj da mi propadne hidrogen koji držimispod umivaonika.“Luce je prstima prošla kroz kratku crnu kosu.Što će Daniel misliti ?Ako Daniel želi da bude sretna dok su razdvojeni, morat će je prestatigledati istim očima kao u Maču i križu.Okrenula se prema Shelby.„Donesi bočicu.“

MIN@

54

Četvrto poglavlje

PETNAEST DANANije bila toliko plava.Smočila je ruke u umivaoniku i povukla svoje izbijeljele kovrče. Izdržalaje napornu nastavu četvrtkom, koja je uključivala dva neočekivana i vrloslužbena sata Francescinih opetovanih upozorenja zašto se navjestiteljimane smije rukovati bez opreza (Luce se osjećala gotovo kao da se obraćaizravno njoj), testove na »običnoj« biologiji i matematici u glavnojškolskoj zgradi i osam sati lijekom kojih su nefili i oni drugi, bez razlike,zaprepašteno u nju zurili.Noć prije, u privatnosti učeničkog doma, Shelby je prema Luceinu novomizgledu pokazala suzdržano odobravanje, ali nije pretjerivala skomplimentima kao što je to činila Arriane, niti je bila pouzdana i punapodrške poput Penn. Kad je tog jutra izašla u javnost, Luce je preplaviostrah. Prvi ju je vidio Miles i podičimo palce u znak odobravanja. Bio jetako dobar da nikad ne bi lagao da je doista mislio kako izgleda grozno.Naravno da su se Jasmine i Dawn, odmah nakon sata prirodnih znanosti,sjatile oko Luce, želeći joj dodirnuti kosu i doznati tko ju je nadahnuo.„Totalno Gwen Stefani,“ rekla je Jasmine kimajući.„Ne, nego Madonna, zar ne?“ rekla je Dawn. „Iz doba Voguea.“ Prijenego što je Luce mogla odgovoriti, Dawn je rukom pokazala između sebei Luce. „Izgleda da više nismo Blizankice ?“„Blizankice ?“ Luce je odmahnula glavom.Jasmine je žmirila prema Luce.„Samo nemoj reći da nisi primijetila? Vrlo ste... zapravo, bile ste vrloslične. Kao da ste sestre.“Sad je bila sama. Stajala je pred zrcalom u toaletu u glavnoj školskojzgradi, promatrala svoj odraz i razmišljala o Dawn krupnih očiju. Imale susličnu blijedu kožu, rumene usne i tamnu kosu. Ali Dawn je bila sitnija.Šest dana u tjednu odijevala se u jarke boje. I bila je neusporedivoživahnija od Luce. Osim nekoliko površnih sličnosti, Luce i Dawn nisumogle biti različitije.Otvorila su se vrata toaleta i propustila brinetu zdrava izgleda, odjevenu utraperice i žut džemper. Luce ju je prepoznala sa sata europske povijesti.Amy Nešto. Naslonila se na umivaonik pored Luce i počela nemirno trzatiobrvama.„Što si učinila s kosom?“ pitala je gledajući Luce.

MIN@

55

Luce je trepnula. Jedno je bilo govoriti o tome sa svojim baremdjelomičnim prijateljima u Shorelineu, ali s tom djevojkom nikad prijenije razgovarala.U mislima joj je iskrsnuo Shelbyn odgovor, novi početak, ali koga jezavaravala? Sinoćnja bočica hidrogena učinila je Luce jednako lažnomizvana, kao što se osjećala iznutra. Sada je Callie i roditelji ne biprepoznali, što joj nije bio cilj.Daniel. Što bi rekao Daniel? Luce se odjednom osjetila tako očito lažnom.Čak ju je i običan stranac mogao pročitati.„Ne znam,“ prošla je pored djevojke i kroz vrata toaleta. „Ne znam zaštosam to učinila.“Izbjeljivanje kose neće izblijediti mračna sjećanja na proteklih nekolikotjedana. Ako je doista željela nov početak, morat će si ga omogućiti. Ali,kako? Toliko malo imala je pod nadzorom.Cijeli njezin život bio je u rukama profesora Colea i Daniela. A obojica subila daleko.Zastrašujuće brzo naviknula se oslanjati na Daniela, strašnije od toga štonije znala kad će ga opet vidjeti. U usporedbi s očekivanjem da će, kaddođe u Kaliforniju, provoditi s Danielom dane ispunjene blaženstvom,osjećala se osamljenijom nego ikad prije.Vukla se kampusom, polako shvaćajući da je u Shorelineu samo jednombila samostalna... i to u šumi sa sjenom.Nakon jučerašnje demonstracije, Luce je očekivala da će nastavaFrancesce i Stevena nastaviti u istom smjeru. Nadala se da će danasučenici imati priliku sami izvoditi pokuse sa sjenama, čak je kratkomaštala o tome da će pred nefilima ponoviti ono iz šume.Nije se dogodilo ništa od toga. Zapravo, današnji sat bio je velik koraknatrag. Dosadna lekcija o oprezu i pravilima rukovanja navjestiteljima iobjašnjenje zašto, ni pod kojim okolnostima, ne bi smjeli pokušatiponoviti što su prethodnog dana vidjeli.Nazadno i frustrirajuće. Zato je sada Luce, umjesto da se vrati u dom,trčala stazom iza kantine, prvo prema dolje, do ruba visoke strme stijene,pa gore, drvenim stubama do nefilske kolibe, Francescin kabinet bio je unovom krilu na drugom katu, a učenicima je rekla da svrate kad god žele.Bez učenika koji su joj davali toplinu, zgrada je izgledala znatno drukčije.Tmurna i puna propuha, doimala se napuštenom. Svaki zvuk koji je Luceproizvela, prenosio se i odjekivao o kose, drvene grede. Na gornjem katu,na zavoju stubišta, vidjela je svjetiljku i osjetila bogat miris skuhane kave.Još nije znala hoće li reći Francesci što je uspjela učiniti u šumi. Osoba

MIN@

56

vješta poput Francesce mogla bi to smatrati nevažnim. Ili kršenjempravila koje im je danas dala.Dio Luce samo je želio osjetiti nastavnicu, procijeniti može li joj seobratiti kad se opet, kao danas, bude osjećala na rubu ispada.Popela se do vrha stuba i našla se na početku dugog, širokog hodnika. Slijeve strane, iza drvene ograde vidjela se mračna, prazna učionica nadrugom katu. S desne strane vidjela je niz teških drvenih vrata, iznadkojih su se nalazili prozori od obojenog stakla. Tiho hodajući podaščanom podu, Luce je shvatila da ne zna koji je kabinet Francescin.Samo su treća vrata zdesna bila odškrinuta, a kroz lijep prozor odobojenog stakla dopirala je svjetlost. Učinilo joj se da iz prostorije dolazimuški glas. Podignula je ruku da pokuca, ali se na oštar ženski glasukočila.„I pokušati je bilo pogrešno!“ Francesca je gotovo siktala.„Riskirali smo. Nismo imali sreće.“Steven.„Nismo imali sreće?“ podrugljivo je rekla Francesca. „Hoćeš reći, bilismo lakoumni. Sa statističkog gledišta, izgledi da navjestitelj nosi loševijesti odviše su veliki. Vidio si što je učinio djeci. Nisu bila spremna.“Stanka. Na perzijskom sagu u hodniku, Luce se pomaknula nekolikocentimetara.„Ali ona jest.“„Neću žrtvovati napredak cijelog razreda samo zbog jedne, jedne...“„Francesca, ne budi kratkovidna. Smislili smo prekrasan program. Obojeznamo da je tako. Naši učenici nadmašuju sve druge svjetske programe zanefile. To si ti postigla. Imaš pravo biti ponosna. Ali sad su stvaridrukčije.“„Steven ima pravo, Francesca.“ Treći glas. Muški. Luce se učiniopoznatim. Tko bi to mogao biti? „Akademski kalendar možeš baciti krozprozor. Jedini rok koji nešto znači jest razdoblje primirja između našihstrana.“Francesca je uzdahnula.„Zbilja mislite...“Nepoznati glas je rekao:„Koliko poznajem Daniela, bit će točan. Vjerojatno već sad broji minute.“„Ima tu još nešto,“ rekao je Steven.Stanka, zatim zvuk poput otvaranja ladice, pa glasan uzdah. Luce bi ubilada može biti s druge strane zida i vidjeti što i oni.„Odakle ti to?“ pitao je drugi muški glas. „Želiš li trgovati?“„Naravno da ne želi!“ U Francescinu glasu čula se bol.

MIN@

57

„Prije nekoliko noći, kad je bio na jednom od obilazaka, Steven je našao ušumi.“„Prava je, zar ne?“ pitao je Steven.Uzdah.„Previše vremena je prošlo da bih mogao reći,“ oklijevao je neznanac.„Zvjezdanu strijelu nisam vidio stoljećima. Daniel će znati. Odnijet ću jenjemu.“„I to je sve? Što predlažeš da učinimo u međuvremenu?“ pitala jeFrancesca.„Gledaj, to nije moja stvar.“ Luce je osjećala kao da joj taj tako poznatglas draška mozak. „Osim toga, nije u mom stilu da...“„Molim te,“ preklinjala je Francesca.U uredu je bilo tiho. Luceino srce je lupalo.„Dobro. Da sam na tvome mjestu, postrožio bih stvari. Pooštrio bihnadzor i učinio sve da ih sve pripremim. Kraj Svijeta neće biti lijepprizor.“Kraj Svijeta. Arriane je rekla da bi došao, da je one noći u Maču i križupobijedio Cam sa svojom vojskom. Ali nije. Osim ako se u međuvremenunije dogodila još jedna bitka. Ali, na što se u tom slučaju nefili trebalipripremiti?Teške stolice zastrugale su po podu i Luce je ustuknula natrag. Znala je dataj razgovor nije smjela prisluškivati. O čemu god bio.Prvi put bila je sretna zbog bezbrojnih misterioznih udubina u arhitekturiShorelinea. Sakrila se ispod ukrasnog zidnog vijenca štukature s drvenomsindrom, između dvije police s knjigama stisnula se u udubinu u zidu.Iz ureda je izašao par nogu, a vrata su se čvrsto zatvorila. Luce je prestaladisati i pričekala da se osoba počne spuštati stubama.Prvo je mogla vidjeti samo stopala. Smeđe europske, kožne čizme. Dok jesilazio kružnim stubištem prema drugom katu, vidjela je hlače od tamnogtrapera. Bijelo-plavu prugastu košulju i napokon, vrlo prepoznadjivugrivu crno-zlatnih dreadlocksa.Roland Sparks došao je u Shoreline.Luce je iskočila iz svojeg skrovišta. Smatrala je da Francesci i Stevenutreba pokazati svoju najbolju stranu. Plašili su je, tako zastrašujućeprelijepi, moćni i zreli... njezini profesori. Ali Rolanda se nije bojala, ilibolje rečeno, nije ga se jako bojala... ne, više ga se nije bojala. Osim toga,zbog njegove prisutnosti činilo joj se da je Danielu bliže nego što je većdanima bila.

MIN@

58

Najtiše što je mogla, sišla je vanjskim stubama i pohitala kroz vrata naotvoreni trijem. Roland se sporim korakom vukao prema oceanu, kao daga ništa u životu ne brine.„Rolande!“ povikala je. Tutnjajući sišla je niz posljednje stube i potrčala.Stajao je na kraju staze, na rubu visoke, strme obale koja je prelazila ukoso, grubo stijenje.Stajao je tako mirno i gledao u ocean. Kad se vrlo polako počeo okretati,Luce je iznenađeno shvatila da ima tremu.„Gle, gle!“ Nasmiješio se. „Lucinda Price otkrila je hidrogen.“„Ah,“ zgrabila se za kosu. Vjerojatno mu izgleda tako glupo.„Ne, ne,“ rekao je, prišao i raskuštrao joj kosu. „Stoji ti. Velika promjenau teškim vremenima.“„Što radiš tu?“„Upisujem se.“ Slegnuo je ramenima. „Baš sam uzeo raspored sati iupoznao se s profesorima. Čini se kao prilično zgodno mjesto.“Iz platnene naprtnjače koja mu je visjela preko ramena, virilo je neštotanko i srebrno. Roland je slijedio njezin pogled, premjestio torbu nadrugo rame i zategnuo čvor na gornjem otvoru.„Rolande.“ Glas joj je drhtao. „Napustio si Mač i križ? Zašto? Što ćeš tiovdje?“„Želio sam promijeniti ritam,“ odgovorio je tajnovito.Luce je željela pitati što je s drugima, s Arriane i Gabbe. Čak i s Molly. Jeli itko primijetio da je otišla? Je li ikog bilo briga? Ali kad je zinula, reklaje nešto što nije očekivala:„O čemu si razgovarao s Francescom i Stevenom?“Rolandovo lice naglo se promijenilo, otvrdnulo je, postalo starije, netoliko bezbrižno.„Ovisi. Koliko si čula?“„Daniel. Čula sam da si rekao da je... Ne moraš mi lagati, Rolande.Koliko će proći dok se ne vrati? Mislim da neću moći...“„Prošetaj sa mnom, Luce.“Koliko bi Rolandu Sparksu u Maču i križu bilo neugodno zagrliti Luce,toliko je tog dana u Shorelineu njegov zagrljaj bio ugodan. Nikad nisu bilipravi prijatelji, ali podsjećao ju je na prošlost, bio je spona za koju nijemogla ne pridržati se.Šetali su uz rub strme obale, oko terase za doručak, uz zapadnu stranuučeničkog doma i pored vrta s ružama koji Luce prije nije vidjela. Bio jesumrak, ocean zdesna bio je obojen živim bojama, odražavao je ružičaste,narančaste i ljubičaste oblake koji su klizili ispred sunca.

MIN@

59

Roland ju je odveo daleko od kampusa, do klupe koja je gledala premaoceanu. Pogledala je dolje i ugledala neravne stube uklesane u stijenu.Počinjale su nedaleko od mjesta gdje su sjedili i vodile dolje, na plažu.„Što to znaš, a ne govoriš?“ pitala je Luce kad je tišina postala preteška.„Voda ima deset stupnjeva,“ rekao je Roland.„Nisam to mislila,“ rekla je gledajući ga u oči. „Je li te on poslao da bdiješnada mnom?“Roland se počešao po glavi.„Gledaj, Daniel je otišao obaviti neku svoju stvar.“ Rukom je zalepršaoprema nebu. „U međuvremenu,“ učinilo joj se da je nakrivio glavu premaučeničkom domu, „i ti moraš obaviti nešto.“„Što? Ne, ja nemam ništa takvoga. Tu sam zato što...“„Gluposti.“ Nasmijao se. „Svi imamo tajne, Luce. Moja je mene dovela uShoreline. A tvoja tebe u šumu.“Počela je prosvjedovati, ali Roland vječno tajanstvenoga pogleda samo jeodmahnuo rukom.„Neću te uvaliti u nevolju. Zapravo, navijam za tebe.“ Pogledao je mimonje, u ocean. „Vratimo se sada toj vodi. Ledena je. Jesi li bila unutra?Znam da voliš plivati.“Luce je odjednom shvatila da se u Shorelineu, gdje je zrak slan a oceanuvijek na vidiku, nalazi već tri dana, a još nije bila na plaži. Tu nije bilokao u Maču i križu, gdje su mnoge stvari bile zabranjene. Nije znala zaštojoj to nije palo na pamet.Odmahnula je glavom.„Sve što možeš učiniti na tako hladnoj plaži jest zapaliti krijes.“Okrznuo ju je pogledom.„Jesi li uspjela naći prijatelje?“Luce je slegnula ramenima.„Nekolicinu.“„Dovedi ih večeras, nakon što padne mrak.“ Pokazao je prema uskomdijelu pjeskovitog poluotoka u podnožju kamenih stuba. „Tamo dolje.“Zurila je u njega postrance.„Što namjeravaš?“Roland se vragolasto nacerio.„Ne brini, bit će nedužno. Ali, znaš kako to ide. Nov sam u gradu i želiobih da svi doznaju da sam stigao.“„Čovječe! Stani mi još jednom na petu i slomit ću ti gležanj! Ozbiljno!“„Da ne usmjeravaš cijeli snop svjetla džepne svjetiljke tamo gore, moglibismo vidjeti kuda idemo, Shelby.“

MIN@

60

Luce je pokušala prigušiti smijeh. Pratila je Milesa i Shelby koji su serječkali i u tami prelazili kampus. Bilo je blizu jedanaest sati, školaShoreline bila je u potpunom mraku i tišini, čulo se samo hukanje sove.Narančast mjesec u zadnjoj četvrti skrivao je veo magle. Od njih troje,samo je jedno uspjelo naći džepnu svjetiljku (Shelby) tako da je samojedno (Shelby) jasno vidjelo stazu koja je vodila na plažu. Za drugo dvoje,tlo koje se danju činilo tako raskošnim i dobro održavanim, sad je bilopuno zamki od palih borova, paprati s čvrstim korijenjem i Shelbyinihnogu.Kad ju je Roland zamolio da navečer dovede prijatelje, osjetila sebespomoćnom. U hodnicima Shorelinea nije bilo monitora, nije bilozastrašujućih nadzornih kamera koje su bilježile svaki pokret, pa nijeosjećala tjeskobu zato što se bojala da će biti uhvaćena na djelu. Zapravo,bilo je razmjerno lako išuljati se iz doma. Veći izazov bilo je privućimnogo ljudi.Dawn i Jasmine bile su najlogičniji izbor za tulum na plaži, ali na njihovu,petom katu, hodnik je bio mračan, a kad im je Luce pokucala na vrata,nitko nije odgovorio. Kad se vratila u sobu, našla je Shelby u nekojzamršenoj tantričkoj pozi koju je bilo bolno gledati. Luce nije željelaprekidati strastvenu koncentraciju svoje cimerice pozivom na nekinepoznat tulum, ali tada je Shelby omelo glasno kucanje na vratima i onaje ljutito pala.Bio je to Miles, htio je pitati Luce želi li sladoled.Luce je nekoliko puta pogledala Milesa pa Shelby, zatim se nasmiješila.„Imam bolji prijedlog.“Deset minuta poslije, Miles je bio umotan u gornji dio trenirke snavučenom kapuljačom i naopako okrenutom kapom Dodgersa, Shelby jeimala vunene čarape s odvojenim prstima tako da može na njih obutijapanke, a Luce je osjećala nervozu u želucu zbog toga što će spojitiRolanda s društvom iz Shorelinea. Klipsali su prema rubu strme obale.„Reci mi opet, tko je taj tip?“ pitao je Miles uperivši prst u uleknuće ustjenovitoj stazi trenutak prije nego što bi Luce, vjerojatno, posrnula ipala.„Samo tip... iz moje bivše škole.“ Dok su se sve troje puštali kamenimstubama, Luce je tragala za boljim opisom. Nije mogla reći da joj jeRoland prijatelj. Premda su učenici Shorelinea bili prilično otvoreni i bezpredrasuda, nije bila sigurna treba li im otkriti na koju je stranu palihanđela stao Roland. „Bio je Danielov prijatelj,“ rekla je naposljetku.„Tulum će vjerojatno biti malen. Mislim da, osim mene, tu ne poznajenikog.“

MIN@

61

Prije nego što su išta vidjeli, osjetili su izdajnički miris američkog oraha iprilično velika krijesa. Kad su stigli do podnožja stuba i skrenuli izastijene, pogled na iskre divljeg narančastog plamena ukočio ih je u mjestu.Na plaži je bilo najmanje stotinu ljudi.Vjetar je bio divlji, poput nepripitomljene životinje, ali nije se mogaomjeriti s buntovnosti pozvanih. Na jednom kraju skupa, najbliže Luce,grupa hipija s dugim, gustim bradama i u neurednim platnenim košuljamarasporedila se u provizoran bubnjarski krug. Jednoličan ritam nadahnjivaoje obližnju grupu mladih ljudi na različite plesne pokrete. Na drugomkraju nalazio se krijes, a kad se Luce propela na prste, prepoznala jemnoge učenike Shorelinea, natiskane oko vatre kako bi otjerali hladnoću.U plamenove su pružali štapove, gurali se kako bi našli najbolje mjesto daispeku hrenovke, spužvaste slatkiše od bijelog sljeza, ili da skuhaju grah ukotlovima od lijevanog željeza. Nije bilo moguće pogoditi kako sudoznali za tulum, ali bilo je očito da se dobro zabavljaju.U središtu se nalazio Roland. Presvukao se iz izglačane košulje i skupihkožnih čizama u odjeću kakvu su svi nosili, u gornji dio trenirke skapuljačom i poderane traperice. Stajao je na veliku kamenu, razuzdano ipretjerano gestikulirao, govorio nešto što Luce nije dobro čula. Međuopčinjenim slušateljima bile su Dawn i Jasmine, njihova vatrom obasjanalice bila su lijepa i svježa.„Tebi je to mali tulum?“ pitao je Miles.Luce je gledala Rolanda, pitajući se o čemu pripovijeda. Način na koji jegovorio naveo je Luce da pomisli na Camovu sobu, na prvi pravi tulum nakojem je bila u Maču i križu i na Arriane, koja joj je nedostajala. Naravno,sjetila se i Penn, koja je na početku tuluma bila napeta, ali se na krajuprovela bolje od drugih.I Daniela, koji je tada jedva razgovarao s njom. Sad je sve bilo tolikodrukčije.„Ne znam što ćete vi,“ rekla je Shelby, izula japanke i počela tapkati popijesku u čarapama, „ali ja ću popiti piće, pojesti hrenovku i možda ću odtipova u bubnjarskom krugu zatražiti poduku.“„I ja ću,“ Miles je rekao. „Osim što ću preskočiti dio s bubnjarskimkrugom, što mislim da je očito.“„Luce,“ Roland je mahnuo s kamena. „Uspjela si doći.“Miles i Shelby bili već daleko ispred Luce, približavali su se stolu shrenovkama, pa je Luce prešla preko vlažne i hladne dine do Rolanda iostalih.„Nisi se šalio kad si rekao kako želiš da svi znaju da si stigao. Zbilja jeposebno, Rolande.“

MIN@

62

Roland je graciozno kimnuo.„Posebno, ha? Posebno dobro ili posebno loše?“Bilo je to teško pitanje i Luce je željela odgovoriti da više nezna razliku.Sjetila se uzrujanog razgovora koji je prisluškivala ispred nastavničinesobe. Francescin glas zvučao je tako oštro. Granica koja dijeli dobro i zlosada joj se činila tako nejasnom. Roland i Steven bili su pali anđeli koji suprešli na drugu stranu. Demoni, zar ne? Je li uopće znala što to znači?Zatim, tu je bio Cam... što je Roland mislio kad je postavio to pitanje?Kradomice je pogledala prema njemu. Možda je samo želio znati zabavljali se?Bezbroj živopisnih uzvanika komešalo se oko Luce, ali ona je osjećalablizinu beskrajnih crnih valova. Oceanski zrak bio je hladan i šibao je, aliod topline krijesa koža joj je bila topla. Toliko se suprotnosti istodobnoodbijalo o nju.„Tko su svi ti ljudi, Rolande?“„Da vidimo.“ Roland je pokazao na skupinu mladih hipija u bubnjarskomkrugu. „Mještani.“ Zatim je pokazao na veliku grupu mladića, hipijimazdesna, koja je vrlo lošim grčevitim plesom pokušavala impresioniratimnogo manju grupu djevojaka.„Ti momci su marinci smješteni u Fort Braggu. Koliko tulumare, nadamse da su na dopustu preko vikenda.“ Kad su mu se Jasmine i Dawnpostrance približile, Roland ih je zagrlio oko ramena. „Vjerujem da ovedvije znaš.“„Nisi rekla da si tako dobra prijateljica nebeskog ravnatelja društvenihdogađaja, Luce.“ rekla je Jasmine.„Ozbiljno.“ Dawn se nagnula i glasno šapnula Luce. „Samo moj dnevnikzna koliko sam puta poželjela doći na tulum Rolanda Sparksa. Ali, mojdnevnik neće to nikom reći.“„Ah, ali ja bih mogao,“ šalio se Roland.„Zar na ovom tulumu nema začina?“ Shelby se odjednom pojavila Luceiza leđa. Uz nju je bio Miles. U jednoj ruci držala je dvije hrenovke, adrugu je pružila Rolandu. „Shelby Sterris. Tko si ti?“„Shelby Sterris,“ ponovio je Roland. „Ja sam Roland Sparks. Jesi liživjela u istočnom Los Angelesu? Jesmo li se već sreli ?“„Ne.“„Ona ima fotografsko pamćenje,“ objasnio je Miles i dodao Lucevegetarijansku hrenovku. Nije joj to bilo omiljeno jelo, ali gestu jesmatrala lijepom. „Ja sam Miles. Dobar tulum.“„Vrlo dobar tulum,“ složila se Dawn, koja se zajedno s Rolandom njihalau ritmu bubnjeva.

MIN@

63

„Što je sa Stevenom i Francescom?“ Luce je morala vikati da bi je Shelbyčula. „Mogu li nas odande čuti?“ Jedno je bilo kradomice izbjeći njihovradar, a posve drugo pod isti radar postaviti zvučnu bombu.Jasmine je letimično pogledala iza sebe, prema kampusu.„Sigurno će nas čuti, ali uzica na kojoj nas drže u Shorelineu prilično jeduga. Barem što se tiče nefila. Sve dok smo u kampusu, pod nadzorom,možemo raditi gotovo sve što želimo.“„Uključuje li to natjecanje u limbu?“ Roland se nestašno nasmiješio iodnekud iza sebe izvukao veliku, debelu granu. „Miles, hoćeš li, molimte, držati drugu stranu?“Nekoliko trenutaka poslije, podignuli su granu, ritam bubnjeva sepromijenio i svi prisutni kao da su prestali s drugim aktivnostima kako bistvorili dug i živahan red za limbo.„Luce,“ pozvao je Miles. „Nećeš valjda samo stajati.“Proučavala je mnoštvo i osjećala se ukočenom i kao ukopanom u pijesak.Ali, u redu između sebe, Dawn i Jasmine napravile su mjesto za Luce.Probudivši u sebi natjecateljski duh, s kojim je vjerojatno bila rođena,Shelby je istezala leđa. Sudjelovali su čak do grla zakopčani marinci.„Dobro.“ Luce se nasmijala i stala u red.Igra je počela, red se brzo pomicao i Luce se bez imalo napora tri putaprovukla ispod grane. Četvrti put bilo je malo teže, morala je tolikozabaciti bradu da je vidjela zvijezde na nebu, ali zato je dobila runduklicanja. Ubrzo je i ona klicala drugima, bila je samo malo iznenađenakad je shvatila da skače gore-dolje nakon što je Shelby uspjela proći. Biloje nevjerojatno vraćati tijelo iz luka nakon uspješnog prolaska u limbu,kao da su se i drugi hranili njezinim uspjehom. Svaki put Luce bi osjetilanenadanu navalu adrenalina.Zabavljati se obično nije bilo tako jednostavno. Toliko dugo smijeh jepratila krivnja, izjedajući osjećaj da iz ovog ili onog razloga nema pravona zabavu. Ali, večeras se osjećala nekako lakšom. Nije ni primijetila daje uspjela otresti tamu sa sebe.Kad je peti put došla na red za limbo, sudionika je bilo znatno manje.Polovica ih je ispala i sada su stajali pored Milesa ili Rolanda i promatraliposljednje natjecatelje. Na kraju reda Luce je bila ošamućena i malo joj sevrtjelo, pa je gotovo izgubila ravnotežu kad je na ruci osjetila snažanstisak.Zinula je da vrisne, ali nečiji prsti su joj pokrili usta.„Psssst.“Daniel ju je vukao iz reda i dalje od zabave. Njegova snažna topla rukaspustila se niz njezin vrat, usnama joj je dodirnuo obraz. Od dodira

MIN@

64

njegove kože, jarko ljubičastog sjaja u očima i njezine već danima sveveće potreba da ga zagrli i nikad ne pusti, Luce je na trenutak bila blaženoomamljena.„Otkud ti tu?“ šapnula je. Željela je reći ’Hvala Bogu što si tu’ ili ’Bilo mije tako teško bez tebe,’ ili, što je doista mislila, ’Volim te.’ U glavi su jojse sudarale i druge riječi. „Napustio si me i Mislila sam da nije sigurno dadolaziš i što je s primirjem ?“„Morao sam te vidjeti, rekao je.“ Dok ju je vodio iza velike, vulkanskestijene na plaži, na licu mu je bio urotnički osmijeh. Bio je to zarazanosmijeh koji je našao put do Luceinih usana. Osmijeh koji je značio da sukršili Danielovo pravilo i u tome uživali.„Kad sam se približio tulumu, primijetio sam da svi plešu,“ rekao je.„Postao sam malo ljubomoran.“„Ljubomoran?“ pitala je Luce. Bili su sami. Zagrlila je njegova snažnaramena i pogledala mu duboko u ljubičaste oči.„Zašto bi bio ljubomoran?“„Zato što je, rekao je pogladivši joj leđa, popis tvojih plesnih partnerapun. Za svu vječnost.“Daniel je držao njezinu desnu ruku u svojoj, lijevu joj je ovio oko svojegramena i počeo spori dvokorak u pijesku. Mogli su čuti glazbu sa tuluma,ali s te strane stijene bilo je to poput privatnog koncerta. Luce je sklopilaoči, rastopila se na njegovim prsima i našla mjesto na njegovu ramenugdje joj je glava pristajala poput dijela slagalice.„Ne, nije posve u redu,“ rekao je Daniel trenutak poslije. Pokazao je nanjezina stopala. Primijetila je da je bos. „Izuj cipele, rekao je, i pokazat ćuti kako plešu anđeli.“Izula je svoje crne ravne cipele i bacila ih u stranu, na plažu. Pijesak međunjezinim prstima bio je mek i hladan. Kad ju je Daniel privukao bliže,njezini prsti preklopili su se s njegovim, gotovo je pala, ali njegove su jojruke vratile ravnotežu. Kad je spustila pogled, vidjela je da su joj stopalana njegovim. A kad je podigla pogled, vidjela je ono za čim je čeznulanoću i danju. Daniel je razmotavao svoja srebrno-bijela krila.Ispunila su joj vidokrug, dizala su se oko šest metara u nebo. Lijepa iširoka, vjerojatno najveličanstvenija krila u raju, sjajila su u noći. Podstopalima je osjetila da se Daniel malo podignuo s tla. Krila su nježnomahala, gotovo poput udaraca srca i održavala ih desetak centimetaraiznad plaže.„Jesi li spremna?“ pitao je.Na što, nije znala. Nije bilo važno. Elegantno su letjeli unatrag, kaoklizači na ledu. Daniel je klizio iznad vode i držao je u naručju. Kad im je

MIN@

65

prvi pjenasti val dotaknuo nožne prste, Luce je glasno uzdahnula. Danielse nasmijao i podignuo ih još više u zrak. Nagnuo ju je natrag. Zatim su sezavrtjeli. Plesali su. Na oceanu.Mjesečeva svjetlost bila je poput scenskog reflektora, obasjavala je samonjih. Luce se toliko smijala od čistog užitka, da se i Daniel nasmijao.Nikad se nije osjećala lakšom.„Hvala ti,“ šapnula je.Odgovorio je poljupcem. Isprva nježno. U čelo, pa u nos, naposljetku jenašao njezine usne.Poljubac mu je uzvratila sočno, gladno i pomalo očajnički, unijevši secijelim tijelom. Tako se vraćala Danielu, na taj način dodirivala je njihovuprirodnu ljubav koju su toliko dugo dijelili. Cijeli svijet je na trenutakutihnuo, zatim je Luce glasno uhvatila zrak. Nije ni primijetila da su sevratili na plažu.Rukom je obujmio njezin zatiljak, skijašku kapu koju je navukla prekoušiju. Kapa je skrivala njezinu izbijeljenu kosu. Skinuo je kapu, a lice jojje udario oceanski povjetarac.„Što si učinila s kosom?“Zvučao je nježno, ali u isti mah nekako optužujuće. Možda je to bilo zatošto su pjesma, ples i poljubac završili i sad su bili samo dvoje ljudi naplaži. Danielova krila opisivala su širok luk nad ramenima, još uvijekvidljiva, ali izvan dohvata.„Koga je briga za moju kosu?“ Sve što je željela bilo je grliti ga. Nije li ion samo o tome trebao brinuti?Luce je posegnula za svojom skijaškom kapom. Njezina plava kosa bila jeodviše razotkrivena, poput jarko crvene zastave koja je signaliziralaDanielu da je živci izdaju. Čim se počela okretati, Daniel ju je zagrlio.„Hej,“ rekao je, privlačeći je bliže. „Oprosti.“Ispustila je uzdah, privinula se uz njega i dopustila da je preplavi njegovdodir. Morala je zabaciti glavu kako bi mu vidjela oči.„Je li sad sigurno?“ pitala je želeći da Daniel počne temu o primirju.Mogu li napokon biti zajedno? Prije nego što je otvorio usta da odgovori,sve su joj rekle njegove umorne oči.„Ne bih trebao biti tu, ali brinem zbog tebe.“ Odmaknuo se od nje zadužinu ruke. „Kako stvari izgledaju, imao sam pravo što sam brinuo,“dodirnuo je uvojak njezine kose. „Ne razumijem zašto si to učinila, Luce.To nisi ti.“Odgurnula ga je. Uvijek joj je smetalo kad bi joj to rekli.„Pa, ja sam je obojila,“ Daniele. „Praktički, to jesam ja. Možda ne ona»ja« koja želiš da budem...“

MIN@

66

„Nepravedna si. Ne želim da budeš netko tko nisi.“„A tko je to, Daniele? Ako imaš odgovor na to, molim te, podijeli ga samnom.“ Sve je glasnije govorila, očaj je nadvladavao strast koja joj jecurila kroz prste. „Tu sam sama i nastojim shvatiti zašto. Nastojim shvatitišto radim tu sa svim tim... kad nisam ni...“„Kad nisi što?“Kako su tako brzo prešli s plesanja u zraku na to?„Ne znam. Pokušavam živjeti dan po dan. Naći prijatelje, znaš ? Jučersam se pridružila klubu i sada planiramo plovidbu jahtom. I slične stvari.“Zapravo, željela mu je ispričati o sjenama. Pogotovu o onome što jeučinila u šumi. Ali, Daniel je suzio oči kao da je učinila nešto loše.„Nećeš ići na plovidbu jahtom.“„Što?“„Ostat ćeš u kampusu dok ja ne kažem drukčije.“ Ispustio je uzdah,osjećajući da u njoj raste bijes. „Mrzim davati ti sva ta ograničenja, Luce,ali... Toliko se trudim da te zaštitim. Neću dopustiti da ti se išta dogodi.“„Doslovno.“ Luce je škripala zubima. „Dobro, loše ili nešto treće. Kadnisi u blizini, čini mi se da ne želiš da bilo što učinim.“„Nije istina.“ Zaprijetio je prstom. Nikad nije vidjela da se tako brzonaljutio. Zatim je pogledao u nebo, a Luce je slijedila njegov pogled.Poput smrtonosna, dimnog traga nakon crnog vatrometa, iznad njihovihglava projurila je sjena. Daniel ju je odmah pročitao.„Moram ići,“ rekao je.„Nečuveno! Okrenula se. „Pojaviš se niotkuda, zametneš svađu ipobjegneš. To mora da je prava, istinska ljubav.“Zgrabio ju je za ramena i tresao je dok im se pogledi nisu sreli.„To jest istinska ljubav,“ rekao je tako očajnički, da Luce nije znala jesu lite riječi smanjile ili povećale bol u njezinu srcu. „Znaš da jest.“ Njegovesu oči gorjele ljubičasto, ne od ljutnje, nego od snažne želje. Bio je topogled zbog kojeg ga možeš samo još više voljeti, zbog kojeg ti nedostaječak i dok stoji pred tobom.Daniel je pognuo glavu da joj poljubi obraz, ali ona je bila na rubu suza.Posramljena, okrenula se. Čula je uzdah, zatim mahanje krilima.Ne.Brzo je okrenula glavu, ali Daniel se vinuo u nebo, na pola put izmeđuoceana i mjeseca. Pod mjesečinom, njegova su krila bila jasna i bijela.Trenutak potom, bilo ga je teško razlikovati od zvijezda na nebu.

MIN@

67

Peto poglavlje

ČETRNAEST DANATijekom noći magla bez vjetra napredovala je poput vojske i spustila sena Fort Bragg. Nije se podignula s izlaskom sunca, a njezina depresivnostprodrla je u sve. U petak, za vrijeme nastave, Luce se osjećala kao da jenošena sporom plimom. Nastavnici su bili nepribrani, suzdržljivi i spori spredavanjima. Učenici su tijekom dugog i vlažnog jednoličnog danaposve otupjelo sjedili, nastojeći ostati budni.Do kraja nastave, turobnost je do srži prodrla u Luce. Nije znala što radi utoj školi, koja i nije bila njezina, u tom kratkotrajnom životu koji je samoisticao nedostatak trajnog i stvarnog njezina života. Sve što je željela biloje dopuzati do kreveta i prespavati, ne samo to vrijeme, ili svoj prvi tjedanu Shorelineu, nego i prepirku s Danielom i zbrku pitanja i nemira koji suse oslobodili u njezinoj glavi.Prošle noći nije mogla zaspati. U najmračnijim satima ranog jutra sama iteturajući vratila se u sobu. Prevrtala se, ali nije uspjela usnuti. Danielovoizbjegavanje pravih odgovora više je nije iznenađivalo, ali to nije značiloda joj je lakše. Ta uvredljiva, šovinistička naredba, da ostane unutargranica škole?! Zar smo u devetnaestom stoljeću? Pomislila je da jeDaniel, prije nekoliko stoljeća, možda doista razgovarao s njom na takavnačin, ali bila je uvjerena da to nije odgovaralo njezinim bivšiminkarnacijama, kao što ne bi odgovaralo ni Jane Eyre ili Elizabeth Bennet.Ni sada joj, ni najmanje, nije odgovaralo.Dok se nakon nastave približavala domu, još uvijek je bila ljutita izlovoljna. Kad je stavila ruku na kvaku, oči su joj bile mutne i gotovo jemjesečarila. Posrćući po zamračenoj, praznoj sobi, zamalo nije primijetilakovertu koju je netko provukao ispod vrata. Bila je krem boje, četvrtasta,od tanka papira, a kad ju je okrenula, vidjela je svoje ime napisano sitnim,tiskanim slovima. Otvorila ju je, želeći naći njegovu ispriku. Znala je da iona njemu duguje jednu.Pismo unutra bilo je tiskano na papiru krem boje i presavijeno na tridijela.Draga Luce,postoji nešto što sam odviše dugo čekao da ti kažem. Nađimo se u gradu,večeras oko šest sati, blizu mjesta Nojo Point. Autobus broj 5, koji voziautocestom 1, staje oko 400 metara južno od Shorelinea. Upotrijebi ovuautobusnu kartu. Čekat ću te pored Nort Cliffa. Jedva čekam da te vidim.Voli te Daniel

MIN@

68

Protresla je kovertu i osjetila malen komad papira. Izvadila je tanku,plavo-bijelu autobusnu kartu s brojem 5 tiskanim na prednjoj strani. Napoleđini nalazio se malen i nezgrapan zemljovid Fort Bragga, ručnonacrtan.Luce nije mogla shvatiti. Nije ni spomenuo svađu na plaži. Nije bilonijednog pokazatelja da je Daniel razumio koliko je njegovo ponašanjenepredvidljivo, jednog dana samo je nestao u mraku, a sljedećeg jeočekivao da na njegov mig putuje kako bi ga vidjela.Nije bilo isprike.Čudno. Daniel se može pojaviti bilo gdje i bilo kad. Obično nije biosvjestan logističke stvarnosti s kojom su ljudi morali izlaziti na kraj.Pismo u njezinim rukama bilo je hladno i kruto. Njezina lakoumnijastrana bila je u napasti da se pretvara kako ga nije primila. Bila je umornaod svađa, od Danielove nevoljkosti da joj se povjeri. Ali, ta nesretna,njezina zaljubljena strana pitala se je li prema njemu odviše oštra. Zato štoje njihova veza vrijedna truda. Pokušala je dozvati u sjećanje izraz unjegovim očima i ton glasa dok joj je pričao o životu koji je provela uKaliforniji, za vrijeme zlatne groznice. Kako ju je vidio kroz prozor i potisućiti se put u nju zaljubio.Tu je sliku nosila u sebi kad je, nekoliko minuta poslije, izašla izučeničkog doma i sporim korakom krenula stazom koja je vodila premaglavnom ulazu i autobusnoj postaji, gdje joj je Daniel rekao da ga čeka.Dok je stajala pod vlažnim, sivim nebom, slika njegovih preklinjućihljubičastih očiju razdirala joj je srce. Promatrala je kako se iz maglepomaljaju bezbojni auti, zaokreću za serpentine i ponovo nestaju naautocesti broj 1, koja nije imala sigurnosne ograde.Kad je pogledala prema golemome kampusu u daljini, sjetila se što joj jeJasmine rekla na tulumu: ’Sve dok smo u kampusu, pod nadzorom,možemo raditi gotovo sve što želimo.’ Luce je izmakla nadzoru, ali to jojnije moglo štetiti. Nije bila prava učenica te škole, a vidjeti Daniela bilo jevrijedno rizika da je uhvate.Nekoliko minuta nakon što je prošlo pola sata, na postaju je stala petica.Autobus je bio star, siv i klimav, kao i vozač koji je otvorio drhtava vratana polugu kako bi Luce mogla ući. Zauzela je prazno sjedište u prednjemdijelu autobusa. Unutra je mirisalo na paučinu, ili tavan koji se rijetkokoristi. Morala se držati za jeftina, pojastučena sjedala od umjetne kožekad je brzinom od osamdeset kilometara na sat ulazio u zavoje, kao da se,samo nekoliko centimetara dalje, cesta ne ruši u ponor dubok kilometar ipol, ravno u nazupčani, sivi ocean.

MIN@

69

Kad su stigli u grad počelo je kišiti, ravnomjerno je sipilo, malo slabije odpravog pljuska. Većina trgovina u glavnoj ulici bila je zatvorena taj dan, igradić je bio mokar i pomalo pust. Nije to bila pozadina kakvu jezamišljala za prizor sretnog pomirenja.Izašla je iz autobusa i navukla na glavu skijašku kapu iz naprtnjače. Nanosu i vrhovima prstiju osjećala je hladnoću kiše. Ugledala je svijen,zelen i metalan znak i krenula smjerom za Noyo Point.Nalazio se na široku poluotoku, ne tako raskošno zelenom, poput okolineškole Shoreline. Bila je to mješavina nepravilnih mrlja trave i krastavog,mokrog, sivog pijeska. Ondje se drveće prorjeđivalo, kao i lišće, odnesenohirovitim oceanskim vjetrom. Osamljena se plaža nalazila na muljevitudijelu, posve na rubu, stotinama metara daleko od ceste. Danici je,vjerojatno, mislio na to mjesto. Ali, s mjesta na kojem je stajala, Luce jevidjela da ga nema. Pogledala je na sat. Kasnila je pet minuta.Daniel nikad nije kasnio.Kišne kapi smjestile su se na njezinoj kosi, nisu je natopile kao inače. Čakni Majka Priroda nije znala što učiniti s Luceinom obojenom kosom. Niježeljela čekati Daniela na otvorenom. Na glavnoj ulici nalazio se niztrgovina i ona je tu ostala, na dugu drvenu trijemu pod zahrđalom,metalnom tendom. Na zatvorenoj trgovini, izblijedjelim plavim slovimapisalo je FREDOVA RIBA.Fort Bragg nije bio slikovit poput Mendocina, gradića u kojem su staliprije nego što su odletjeli do Shorelinea. Bilo je to radničko, staromodnoribarsko selo s natrulim dokovima prilagođenim krivulji uvalice, gdje setlo sužavalo prema oceanu. Dok je čekala, pristala je brodica puna ribara.Promatrala je red poput štapića mršavih, otvrdnulih ljudi u posve mokrimkišnim kabanicama kako se s dokova penju uz kamene stube. Kad su došlido razine ceste, pojedinačno ili u nijemim grupama, prolazili su poredprazne klupe, tužnog ukošenog drveća i zatvorenih dućana, do šljunčanogparkirališta na južnom kraju Noyo Pointa. Popeli su se u trošne, starekamione, upalili motore i odvezli se. More mrkih lica prorjeđivalo se ijedno se odjednom istaknulo, ali nije dolazilo sa škune. Zapravo, kao dase stvorilo iz magle. Luce je poskočila natrag do metalne rolete zatvoreneribarnice i pokušala uhvatiti dah.Cam.Nalazio se točno ispred Luce. Hodao je zapadnom stranom, šljunčanomcestom, sa strane su mu bila dva u tamno odjevena ribara, koji kao da nisuprimjećivali njegovu prisutnost. Bio je odjeven u crne uske traperice icrnu kožnu jaknu. Tamna kosa bila je kraća nego kad ga je posljednji putvidjela i sjajila je na kiši. Djelić tetovaže crnog sunca vidio se sa strane na

MIN@

70

njegovu vratu. Bezbojno nebo isticalo je njegove zelene oči, gorljivijenego ikad.Kad ga je posljednji put vidjela stajao je pred odurnom vojskom crnihdemona, tako bešćutan i okorio, jednostavno... zao. Krv joj se ledila užilama. Pripremila je niz optužbi i psovki da ga njima obaspe, ali bilo bibolje da ga potpuno izbjegne.Prekasno. Camov zeleni pogled pao je na nju i ona se smrznula. Ne zatošto ju je osvojio lažnim šarmom, na koji je zamalo pala u Maču i križu.Nego zato što je izgledao iskreno zabrinut što je vidi. Naglo je skrenuo inastavio u smjeru suprotnom od nekoliko posljednjih, zakasnjelih ribara.U sljedećem trenutku bio je pored nje.„Što ćeš ti tu?“Činio joj se više nego zabrinut, izgledao je gotovo preplašen, procijenilaje. Glava mu je utonula u ramena, a pogled nigdje nije zadržavao duže odsekunde. Nije komentirao njezinu kosu, kao da je nije ni primijetio. Luceje bila uvjerena da Cam nije znao da se ona nalazi u Kaliforniji. Cijelismisao njezina preseljenja bio je da se skloni od ljudi poput njega. Sad jeto upropastila.„Samo sam,“ gledala je stazu od bijelog šljunka iza Čama, koja jepresijecala travnjak što je graničio s rubom hridine. „Samo sam pošla ušetnju.“„Nisi.“„Pusti me na miru,“ pokušala je proći pored njega. „Nemam ti što reći.“„Što je u redu, uzevši u obzir da ne bismo trebali razgovarati. Ali nisismjela otići iz te škole.“Odjednom je osjetila tjeskobu, kao da je znao nešto što ona nije znala.„Kako znaš da tu idem u školu?“Cam je uzdahnuo.„Znam sve, dobro?“„Znači, tu si kako bi se borio s Danielom?“Camove su se zelene oči suzile.„Zašto bih... Čekaj, pokušavaš li reći da si ti tu kako bi ga vidjela?“„Nemoj biti tako iznenađen. Zajedno smo.“ Kao da Cam još nije shvatioda je umjesto njega odabrala Daniela.Cam se počešao po čelu, izgledao je zabrinut. Kad je napokon progovorio,riječi su nahrupile.„Je li poslao po tebe? Luce?“Lecnula se, pognuvši se pod pritiskom njegova pogleda.„Dobila sam pismo.“„Pokaži mi.“

MIN@

71

Luce se ukočila, proučavala je Camov neobični izraz, pokušavala dokučitišto zna. Izgledao je jednako zabrinuto kao što se Luce osjećala. Nije sepomaknula.„Prevarili su te. Grigori te ne bi sad pozvao.“„Ne znaš ti što bi učinio za mene.“ Luce se okrenula, poželjevši da nikadnije vidjela Cama i da se nalazi negdje daleko. Osjećala je djetinjastupotrebu da se hvališe pred Camom o Danielovu sinoćnjem posjetu. Ali,hvalisanje bi tu stalo. Nije se mogla ponositi njihovom svađom.„Umro bi da ti izgubiš život, Luce. Znam to. Ako želiš preživjeti još jedandan, bolje ti je da mi pokažeš pismo.“„Ubio bi me zbog lista papira?“„Ne ja, ali taj tko ti je poslao poruku, vjerojatno bi.“„Što?“ Luce se oduprla porivu da mu u ruke gurne pismo, koje kao da jegorjelo u njezinu džepu. Cam nije znao što govori. Nije mogao znati. Ališto je dulje zurio u nju, čudno ju je pismo sve više zbunjivalo. Autobusnakarta, upute. Bilo je napisano neobično stručno i precizno. Uopće nijenalikovalo Danielu. Drhtavim prstima izvadila ga je iz džepa.Zgrabio ga je iz njezine ruke, i pročitao kriveći lice. Promrmljao je neštonerazumljivo i pogledom ošinuo šumu na drugoj strani ceste. Luce setakođer ogledala oko sebe, ali na nekolicini preostalih ribara, koji sutovarili opremu u zahrđale kamione, nije primijetila ništa sumnjivo.„Dođi,“ rekao je naposljetku, zgrabivši je za lakat. „Već odavno si setrebala vratiti u školu.“Istrgnula se.„Nikamo ne idem s tobom. Mrzim te. Što uopće radiš tu?“Hodao je u krug, oko nje.„Lovim.“Pokušala ga je vidjeti objektivno, unatoč tome što ju je još uvijek plašio.Vitak, odjeven poput pankera ili rokera, bez oružjti.„Doista?“ Nakrivila je glavu. „Što loviš?“Cam je zurio iza nje, u šumu obavijenu sumrakom. Jednom je kimnuo.„Nju.“Luce je okrenula glavu da vidi o kome ili o čemu je riječ, ali prije negošto je išta mogla vidjeti, grubo ju je gurnuo. Čula je neobičan fijuk, zatimje nešto srebrno projurilo pored njezina lica.„Dolje!“ viknuo je Cam. Snažno joj je pritisnuo ramena i gurnuo je dolje.Potonula je na trijem, osjećajući Camovu težinu na sebi i miris prašine nadrvenome podu.

MIN@

72

„Makni se s mene!“ vikala je. Dok se migoljila od gnušanja, prožela ju jehladnoća. Tko god da je, zao je. U protivnom, nikad ne bi bila u prilici daje štiti Cam.Trenutak poslije, Cam je jurio preko praznog parkirališta Trčao je premadjevojci. Vrlo lijepoj djevojci, Luceinih godina, odjevenoj u dug, smeđkaput. Djevojčine crte lica bile su nježne a platinasto plava kosa vezana uvisok konjski rep. Ali, oči su joj bile čudne. Imale su prazan izraz, zbogkojih je Luce, čak iz daljine, osjetila kako je preplavljuje ledeni strah.Ne samo to: djevojka je bila naoružana. Držala je srebrni luk i žurnostavljala strijelu.Cam je jurio naprijed, stopalima je drobio šljunak na parkiralištu,približavao se djevojci, čiji je bizarni srebrni luk sjajio Čak i u magli. Kaoda nije bio s ovoga svijeta.Nevoljko skrenuvši pogled s poludjele djevojke sa strijelom, I.uce seprebacila na koljena i brzo promotrila parkiralište kako bi vidjela je li itkoizgledao toliko uspaničeno koliko se ona osjećala. No, mjesto je biloprazno i sablasno tiho.U grudima ju je stezalo, jedva je disala. Djevojka se kretila gotovo poputstroja, bez oklijevanja. A, Cam je bio nenaoružan. Djevojka je napinjalaluk, a Cam je bio sigurna meta.Ali, čekala je djelić trenutka predugo. Cam se zabio u nju i srušio je naleđa. Grubo joj je istrgnuo luk iz ruku, udarajući je laktovima u lice doknije odustala. Djevojka na tlu jauknula je, bio je to visok, nedužan zvuk iuzmaknula je kad je Cam uperio u nju strijelu u luku. Preklinjućipodignula je ruku.Zatim je Cam ispalio strijelu ravno u njezino srce.Na drugom kraju parkirališta, Luce je kriknula i zagrizla šaku. Premda ježeljela biti daleko, jako daleko, nespretno se uspravila i potrčala bliže.Nešto nije bilo u redu. Luce je očekivala da i ondje naći djevojku kakoleži i krvari, ali djevojka se nije otimala, ni plakala.Zato što djevojke više nije bilo.Djevojka i strijela koju je Cam u nju ispalio, nestale su.Cam je jurio po parkiralištu, grabeći strijele koje su ispale u rijeku, kao daje to najpreči zadatak. Luce je kleknula na mjesto na kojem je djevojkapala. Prstima je dodirivala hrapavi šljunak, zbunjenija i preplašenija negotrenutak prije. Nije bilo znaka da itko ikada bio tu.Cam se vratio i stao pored Luce. U jednoj ruci držao je tri strijele, udrugoj srebrni luk. Luce je nagonski ispružila ruku kako bi dotaknulajednu od strijela. Nikad nije vidjela ništa slično. Iz nekog razloga, proželaju je neobična zadivljenost. Proželi su je srsi. U glavi joj se vrtjelo.

MIN@

73

Cam je naglom kretnjom odmaknuo strijele.„Nemoj. Smrtonosne su.“Nisu se doimale smrtonosnim. Zapravo, nisu imale zašiljen vrh. Bili su tosrebrni štapovi koji su završavali tupim vrhom. Ali, zbog jedne od njihdjevojka je nestala.Luce je nekoliko puta trepnula.„Came, što se dogodilo?“U glasu joj se osjećala težina. „Tko je bila ona?“„Izopćenica.“ Cam je nije gledao. Zurio je u srebrni luk u ruci.„Tko?“„Najgora vrsta anđela. Za vrijeme pobune stali su uz Sotonu, ali nisu nikročili u podzemlje.“„Zašto?“„Znaš takve. Poput djevojaka koje žele biti pozvane na tulum, ali se,zapravo, ne namjeravaju pojaviti.“ Nakrivio je lice. „Prilično brzo nakonbitke požurili su u raj, ali bilo je prekasnu. U ovim oblacima imaš samojednu priliku.“ Okrznuo ju je pogledom. „Barem većina nas.“„Dakle, ako nisu na strani raja...“ još se privikavala otvoreno govoriti otim stvarima. „Jesu li na strani... pakla?“„Teško. Premda se sjećam kad su dopuzali natrag,“ nasmijao se zloslutno.„Obično prihvaćamo svakog, ali i Sotona ima svoje granice. Zauvijek ihje otjerao i oslijepio kako bi ih kaznio za nanesenu uvredu.“„Ali, ta djevojka nije bila slijepa,“ šapnula je Luce, sjećajući se luka kojije pratio svaki Camov pokret. Nije ga pogodila samo zato što se kretaoodviše brzo. Istodobno je znala da nešto s tom djevojkom nije bilo u redu.„Bila je. Ali je za snalaženje koristila druga osjetila. Na neki način moglaje vidjeti. Što ima svoje mane, ali i prednosti.“Očima nije prestao pročešljavati šumu. Luce je zanijemila kad jepomislila koliko bi ondje moglo biti izopćenika. Koliko srebrnih lukova istrijela.„Dakle, što joj se dogodilo? Gdje je sad?“Cam je zurio u nju.„Mrtva je, Luce. Puf. Nestala.“Mrtva? Luce je zurila u mjesto na kojem se to dogodilo. Bilo je prazno,kao i ostatak parkirališta. Spustila je glavu, vrtjelo joj se.„Mislila sam... da se anđele ne može ubiti.“„Samo u nedostatku pravog oružja.“ Bljesnuo je strijelama prema Luceprije nego što ih je umotao u komad platna koji je izvukao iz džepa ispremio ih pod kožnu jaknu. „Teško je doći do takvih stvari. Ah, prestanise tresti, neću tebe ubiti.“ Okrenuo se i počeo isprobavati vrata naparkiranim autima. Kad je na sivo-žutom kamionetu primijetio otvoren

MIN@

74

prozor s vozačeve strane, počeo se smijuljiti. Provukao je ruku i otključaovrata. „Budi zahvalna što nećeš morati hodati do škole. Hajde, upadaj!“Kad je Cam otvorio suvozačka vrata, Luce je zinula. Zurila je u njegakroz otvoren prozor dok je pokušavao upaliti auto.„Zar zbilja misliš da ću se odvesti s tobom u autu koji si obio, nakon štosam vidjela kako si nekog ubio?“„Da je nisam ubio,“ prtljao je ispod volana, „ona bi ubila tebe, jasno? Štomisliš, tko ti je poslao poruku? Namamili su te iz škole kako bi te ubili. Jeli ti sada lakše shvatiti?“Luce se naslonila na pokrov motora, nije znala što bi. Sjetila se razgovoras Danielom, Arriane i Gabbe, prije nego što je napustila Mač i križ. Reklisu joj da bi je gospođica Sophija i drugi , njezine sekte mogli progoniti.„Ali, ona nije izgledala kao... jesu li izopćenici dio starješina?“Ali, tada je Cam upalio motor. Brzo je iskočio van, obišao auto i grubonagurao Luce na suvozačko mjesto.„Požuri, hop- hop.“ Kao da pokušavam nagovoriti mačku! Napokon ju jesmjestio na sjedište, povukao preko nje sigurnosni pojas i zakopčao ga.„Nažalost, Luce, imaš više od jednog neprijatelja. Zato te sad vodim uškolu, gdje je sigurno. I to smjesta.“Mislila je da ne bi bilo pametno ostati nasamo u autu s Camom, ali ostatisama, ne bi bilo nimalo pametnije.„Čekaj malo,“ rekla je kad je skrenuo prema Shorelineu. „Ako izopćenicinisu dio raja ni pakla, na čijoj su, onda, strani?“„Izopćenici su odurne sive boje. Ako nisi primijetila, ima i gorih stvari odmene.“Luce je sklopila ruke u krilu, želeći se što prije vratiti u sobu u domu, gdjese mogla osjećati, ili barem pretvarati, da je sigurna. Zašto bi vjerovalaCamu? Previše je puta povjerovala u njegove laži.„Nema goreg od tebe. Što si želio... što si pokušao u Maču i križu, bilo jeužasno i nepravedno.“ Odmahnula je glavom. „Samo me želiš ponovoprevariti.“„Nije istina.“ U njegovu glasu bilo je manje poricanja nego što jeočekivala. Činio se zamišljen, gotovo turoban. Tad se već zaustavljao navelikom, zaobljenom kolnom prilazu škole Shoreline. „Nikad ti nisamželio nauditi Luce, nikad.“„Jesi li zato pozvao one sjene u bitku, kad sam ja bila na groblju?“„Dobro i zlo nisu tako jasno odijeljeni kao što misliš.“ Pogledao je krozprozor, prema školskoj zgradi, koja se doimala mračnom i pustom. „Sjuga si, zar ne ? Ovaj put, barem. Prema tome, trebala bi znati dapobjednici imaju slobodu ponovo napisati povijest. Semantika, Luce. Što

MIN@

75

ti smatraš zlom... to je onima poput mene samo jednostavan problemkonotacije.“„Daniel ne misli tako.“ Luce je željela da je mogla reći kako ona ne mislitako, ali nije još dovoljno znala. Još uvijek je mislila da previše vjerujeDanielovim objašnjenjima.Cam je parkirao na travnatom dijelu iza učeničkog doma, izašao, obišaokamionet i otvorio suvozačka vrata.„Daniel i ja smo dvije strane iste medalje.“ Ponudio joj je ruku, ali nije seobazirala. „Zacijelo je bolno to čuti.“Željela je reći kako to nikako ne može biti istina, da između Daniela iCama nema sličnosti, bez obzira na to koliko se Cam trudio zataškatistvari. Ali tog tjedna u Shorelineu Luce je vidjela i čula mnogo toga što jeprotuslovilo onome u što je nekad vjerovala. Pomislila je na Stevena iFrancescu. Rođeni su na istome mjestu i nekoć su, prije rata i pada, bili naistoj strani. Cam nije bio jedini koji je tvrdio da razlika između anđela idemona nije posve crno-bijela.Na njezinu prozoru gorjelo je svjetlo. Luce je zamislila Shelby kakomeditira na narančastom sagu, nogu prekriženih u lotosu. Kako će sad ućii pretvarati se da nije vidjela anđela kako umire? Ili da događaji tog tjednanisu još više produbili njezine sumnje.Zadržimo za sebe večerašnje događaje, može? Uz to, svima nam učiniuslugu i ostani u kampusu, gdje nećeš upasti u nevolje.Prošla je pored njega, kroz mlaz prednjih svjetala kamioneta i ušla u sjenekoje su prekrivale zidove učeničkog doma.Cam se vratio u kamionet i turirao motor na vrlo razdražljiv način. Prijenego što je krenuo, spustio je prozor i viknuo Luce.„Nema na čemu.“Okrenula se:„O čemu govoriš?“Nacerio se prije nego što je stao na gas:„O spašavanju tvoga života.“

MIN@

76

Šesto poglavlje

TRINAEST DANA„Tu je,“ rano sljedećeg jutra, iza Luceinih vrata začulo se glasnopjevušenje. Netko je kucao.„Napokon je tu.“Kucanje je postajalo sve upornije. Luce nije znala koliko je sati, osim daje odviše rano za hihotanje koje se čulo s druge strane vrata.„Tvoje prijateljice,“ rekla je Shelby s gornjeg ležaja.Luce je uzdahnula i ustala. Letimično je pogledala Shelby na gornjemkrevetu, već odjevenu u traperice i napuhani crveni prsluk. Potrbuške inalakćena, rješavala je nedjeljnu križaljku.„Spavaš li ti ikad?“ Luce je promrmljala, posegnula u ormar kako binavukla ljubičasti karirani haljetak koji joj je sašila majka za trinaestirođendan. Još uvijek joj je pristajao... nekako.Prislonila je oko na špijunku i vidjela izbočena i nasmiješena lica Dawn iJasmine, opremljena jarkim šalovima i pahuljastim naušnjacima. Jasmineje podignula držač za čaše s četiri kave, dok je Dawn, koja je u ruci imalaveliku smeđu papirnu vrećicu, ponovo pokucala.„Hoćeš li ih otjerati ili da pozovem osiguranje?“ pitala je Shelby.Luce se nije obazirala na Shelby, nego je otvorila vrata i pu stila dvijedjevojke da poput bujice prođu mimo nje i uđu u sobu, govoreći brzinomod sto na sat.„Napokon,“ nasmijala se Jasmine, dodala Luce kavu i bacila se nanepospremljeni donji ležaj. „Moramo mnogo toga raspraviti.“Dawn i Jasmine bile su tu prvi put, ali Luce je s užitkom gledala kako suse trenutačno udomaćile. Podsjetile su je na Penn, koja je »posudila«rezervni ključ Luceine sobe kako bi mogla upasti kad god je bilopotrebno.Luce je spustila pogled na kavu i teško progutala.Nije se sad smjela prepustiti osjećajima, ne pred te tri djevojke.Dawn je bila u kupaonici i prekopavala po ormariću pored umivaonika.„Zato što si sastavni dio odbora za planiranje društvenih događaja,mislimo da bi se danas trebala pridružiti govoru dobrodošlice,“ rekla je,pogledavši Luce u nevjerici. „Kako to da još nisi odjevena? Jahta polaziza manje od sata.“Luce je počešala čelo.„Podsjeti me?“

MIN@

77

„Uh!“ Dawn je dramatično zastenjala. „Sjećaš li se Amy Branshaw, mojepartnerice u laboratoriju? Čiji je otac vlasnik monstruozne jahte? Zvuči liimalo poznato?“Sjećanje joj se vraćalo. Subota. Plovidba jahtom uz obalu. Jasmine iDawn pokušale su odboru za društvene događaje Slio relinea, to jestFrancesci, prikazati plovidbu jahtom u nejasnom obrazovnom kontekstu,što je nekako prošlo. Luce je pristala po moći, ali nije učinila ništa. Sad jemogla misliti samo na izraz koji je poprimilo Danielovo lice kad mu jerekla za putovanje, ali je smjesta odbacio pomisao da bi se Luce mogladobro zabaviti u bez njega.Dawn je sada kopala po Luceinu ormaru. Izvukla je haljinu od džersejaboje patlidžana s dugim rukavima, bacila je na nju i otjerala je ukupaonicu.„Ne zaboravi ispod staviti tajice. Na oceanu će biti hladno.“Luce je usput zgrabila mobitel iz punjača. Sinoć, nakon što ju je Camdovezao, osjećala se tako preplašenom i osamljenom da je prekršila prvopravilo profesora Colea i poslala Callie poruku. Da je profesor Cole znaokoliko je očajnički trebala razgovor s prijateljicom... vjerojatno bisvejedno bio bijesan. Sad je prekasno.Otvorila je pretinac i sjetila se koliko su joj drhtale ruke kad je napisalalažima ispunjenu poruku:Napokon sam dobila mobitel! Signal je slab, ali kad uzmognem, nazvat ćute. Sve je super, ali mi nedostaješ!Piši brzo!Nije bilo odgovora od Callie.Je li bila bolesna? Ili na putu?Je li ignorirala Luce zato što je Luce ignorirala nju?Luce se letimično pogledala u zrcalo. Loše je izgledala a tako se iosjećala. Ali pristala je pomoći Dawn i Jasmine, pa je navukla haljinu oddžerseja i kosu pričvrstila otraga s nekoliko ukosnica.Kad je Luce izašla iz kupaonice, Shelby se posluživala doručkom koji sudonijele djevojke u papirnoj vrećici. Doista je izgledao primamljivo, čajnapeciva s trešnjama, pržene jabuke, muffini, kruščići s cimetom i tri vrstesoka. Jasmine joj je dodala golemi muffin s posijama i zdjelicu krem sira.„Hrana za mozak.“„Što je sve to?“ Miles je gurnuo glavu kroz odškrinuta vrata. Podnavučenom bejzbolskom šiltericom oči mu se nisu vidjele, ali njegova sesmeđa kosa sa strane uvijala prema gore, a kad se nasmijao, u obrazima suse pojavile divovske rupice. Dawn se odmah počela hihotati, samo zatošto je Miles bio sladak, a Dawn je bila Dawn.

MIN@

78

Miles kao da to nije primijetio. U društvu vrlo tipičnih djevojaka, doimaose gotovo opuštenijim i ležernijim od Luce. Možda je imao gomilusestara, ili nešto slično. Nije bio poput ostalih učenika Shorelinea, koji suse skrivali iza ravnodušnosti. Miles je bio prirodan i neusiljen.„Nemaš li prijatelje svoga spola?“ pitala je Shelby, pretvarajući seozlovoljenijom nego što je doista bila. Sad, kad je malo bolje poznavalasvoju cimericu, Luce je Shelbyin zajedljivi smisao za šalu postajao gotovoprivlačan.„Naravno.“ Nimalo zbunjen, Miles je ušao u sobu. „Ali, moji muškiprijatelji obično ne dolaze s doručkom.“ Iz vrećice je izvadio golemikruščić s cimetom i odgrizao velik komad. „Lijepo izgledaš, Luce,“ rekaoje punih usta.Luce se zarumenjela, Dawn se prestala hihotati, a Shelby je zakašljala urukav:„Čudno!“Na prvi zvuk iz zvučnika u hodniku, Luce je skočila. Drugi su je gledalikao da je poludjela, ali Luce su još uvijek bili svježi nepodnošljiviproglasi u Maču i križu. Umjesto toga, prostoriju je ispunio Francescinjantarni glas.„Dobro jutro, Shoreline. Ako nam se pridužujete na današnjoj plovidbijahtom, autobus za marinu kreće za deset minuta. Sastanimo se na južnomizlazu radi prebrojavanja. Ne zaboravite se toplo odjenuti!“Miles je zgrabio još jedan kruščić, za put. Shelby je navukla gumenečizme na točkice. Jasmine je zategnula ružičaste naušnjake, pogledalaLuce i slegnula ramenima.„Toliko o planiranju! Morat ćemo požuriti s govorom dobrodošlice.“„Sjedni pored nas u autobusu,“ Dawn je davala upute. „Do Noyo Pointanapravit ćemo skicu govora.“Noyo Point. Luce se prisilila progutati zalogaj muffina s posijama. Odsjećanja na izraz lica mrtve Izopćenice dok je još bila živa i na užasnipovratak kući s Camom, koža joj se naježila. Nije pomoglo Camovouvjeravanje da joj je spasio život. Odmah nakon što joj je naložio da višene napušta kampus.Tako čudne riječi. Kao da su Daniel i Cam bili u dosluhu.Nastojeći dobiti na vremenu, Luce je sjela na rub kreveta.„Dakle, idemo svi?“Nikada do tad nije prekršila obećanje dano Danielu. Premda mu nijedoista obećala da neće otići na jahtu. Ograničenje joj se činilo odvišeokrutnim i pretjeranim da je imala potrebu ne poslušati. Ali, da je pristalaigrati po Danielovim pravilima, možda se ne bi morala suočiti s tuđom

MIN@

79

smrću. Vjerojatno je njezina paranoja ponovo uzimala maha. Pismo ju je snamjerom izmamilo iz kampusa. Školsko putovanje jahtom bilo je neštopotpuno drukčije. Nisu izopćenici upravljali brodom.„Naravno da idemo svi.“ Miles je zgrabio Luce za ruku, povukao je nanoge i prema vratima. „Zašto ne bismo?“Tad je morala odlučiti: mogla je ostati u kampusu, gdje je bila sigurna,kako su joj Daniel i Cam rekli. Ili je mogla izaći kroz vrata i dokazatisamoj sebi da je njezin život samo njezin.Pola sata poslije, Luce je zajedno s pola učenika Shorelinea zurila ublistavu bijelu četrdesetmetarsku luksuznu jahtu Austal.Nebo nad Shorelineom se razvedrilo, ali na moru, u marini uz dokove,ostao je tanak sloj magle od prethodnog dana. Kad je Francesca izašla izautobusa, promrmljala je:„Sad je dosta,“ i podignula dlanove u zrak.Vrlo ležerno, kao da odmiče zastore na prozoru, rukama je doslovcerazdvojila maglu i točno nad blistavim brodom napravila mjesta za velikuplohu vedrog neba.Učinila je to toliko suptilno, da nitko od učenika ili nastavnika nefila nijeprimijetio ništa osim prirodne promjene. Luce je zinula. Nije bila sigurnada je vidjela to što je vidjela, dok Dawn nije tiho zapljeskala.„Čarobno, kao i uvijek.“Francesca se blago nasmiješila.„Da, tako je bolje, zar ne?“Luce je već počela primjećivati nijanse koje su mogle biti anđeoska djela.Vožnja unajmljenim autobusom bila je mnogo ugodnija od vožnje javnimautobusom po kiši, dan prije. Izlozi dućana činili su se osvježenim, kao daje cijeli grad nedavno obojen.Učenici su stali u red za ukrcaj na jahtu, koja je bila zadivljujuća, poputsvih vrlo skupih stvari. Gladak profil svijao se poput školjke, a sva su trikata imala široku, bijelu palubu. Išli su na prednju palubu, gdje su se, krozgoleme prozore, vidjele tri kabini s namještajem presvučenim u baršun.Na toplini mirnog sunca u marini, Luce su se njezine brige zbog Cama iizopćenika učinile smiješnima. Iznenađeno je primijetila da se rasplinjuju.Pošla je za Milesom u kabinu na drugom katu. Zidovi su bili umirujućesivkasto drap boje, a crno-bijele duge klupe slijedile su zavojite zidove.Šest se učenika već bacilo na presvučene klupe i posluživalo raznovrsnomhranom, koja je prekrivala stoliće za kavu.Za šankom, Miles je otvorio limenku Coca Cole, ulio je u dvije plastičnečaše i jednu dodao Luce.

MIN@

80

„Dakle, demon kaže anđelu: Tužit ćeš me? A gdje misliš da ćeš naćiodvjetnika?“ Gurnuo ju je laktom. „Kužiš? Zato što su svi odvjetnici...“Poanta vica. U mislima je bila drugdje i propustila je činjenicu da jojMiles priča vic. Natjerala se da se glasno nasmije, čak i da rukom lupne ošank. Činilo se da je Milesu laknulo, premda je možda bio malosumnjičav zbog njezine pretjerane reakcije.„Bravo,“ rekla je Luce, osjećajući se jadno dok je prigušivala lažnismijeh. „Taj ti je dobar.“Luce slijeva stajala je Lilith, visoka crvenokosa djevojka, jedna od trojkikoju je Luce upoznala prvog dana škole. Zalogaj tunjevine s tartarom staoje na pola puta do njezinih usta:„Kakva je to bijedna šala, koju samo križanac može ispričati?“ Mrštila se,većinom na Luce, njezine sjajilom namazane usne izgledale su kao dareži. „Zbilja misliš da je smiješno? Jesi li ikad bila u podzemlju? Ondjenije smiješno. Miles nas ne iznenađuje, ali mislila sam da ti imaš višeukusa.“Luce je bila zabezeknuta.„Nisam shvatila da je riječ o ukusu, rekla je. U tom slučaju, definitivnosam na Milesovoj strani.“„Pssst.“ Francescine manikirane ruke odjednom su bile na Luceinu iLilithinu ramenu. „O čemu god da je riječ, sjetite se da ste na broduzajedno sa sedamdeset tri učenika ne-nefila. Riječ dana jest diskrecija.“To je za Luce bila jedna od najčudnijih stvari u vezi sa Shorelineom.Cijelo vrijeme koje su provodili s običnom djecom, pretvarali su se da nerade sve one čudne stvari koje su radili u ne-nefilskoj kolibi. Luce je jošuvijek željela razgovarati s Francescom o izopćenicima, načeti temu oonome što je tog tjedna učinila u šumi.Francesca je odklizila dalje, a Shelby se progurala između Luce i Milesa.Točno koliko moram biti diskretna dok u školjku u brodskoj kabini guramglave sedamdeset tri ne-nefila i puštam vodu?„Grozna si.“ Luce se nasmijala, zatim iznenađeno pogledala kad joj jeShelby ponudila mali sendvič. „Gle tko dijeli!“ rekla je Luce. „A zovešsebe jedinicom.“Luce je uzela maslinu, a Shelby je povukla tanjur k sebi:„Pa, nemoj se na to naviknuti.“Kad je motor pod njihovim nogama počeo raditi, cijeli brod studenata staoje klicati. Luce je voljela takve trenutke u Shorelineu, kad se razlikaizmeđu nefila i ne-nefila doista nije primjećivala. Nekoliko djevojaka vaniprkosilo je hladnoći, smijale su se dok im je vjetar raskuštravao kosu.Nekoliko mladića koje je poznavala sa sata povijesti igralo je poker u

MIN@

81

kutu glavne kabine. Za tim bi stolom Luce očekivala vidjeti Rolanda, alion je bio očito odsutan.Jasmine je stajala uz šank i fotografirala, a Dawn je podignula olovku ipapir u zrak, pokazujući Luce da moraju napisati govor. Luce je krenulaprema njima, kad je kroz prozor, krajičkom oka, ugledala Stevena.Bio je sam, naslonjen na ogradu, odjeven u dug crni kaput, a šešir mu jeskrivao sjedinama prošaranu kosu. Razmišljanje o njemu kao demonuplašilo ju je, naročito zato što joj se doista sviđao, ili barem to što je onjemu znala. Još više ju je zbunjivala njegova veza s Francescom. Bili sutakav neobičan spoj, podsjećali su je na Camovu sinoćnju izjavu kako nijetoliko drukčiji od Daniela. Ta ju je usporedba mučila dok je otvaralaklizna vrata od zatamnjenog stakla i izlazila na palubu.Na zapadnoj strani vidjelo se samo beskrajno plavetnilo oceana i vedrogneba. Voda je bila mirna, ali o bokove broda udarao je oštar vjetar. Dok sepribližavala Stevenu, žmireći u jarku sunčevu svjetlost i zaklanjajućirukom oči, Luce se morala pridržati za ogradu. Francescu nije nigdjevidjela.„Zdravo, Luce.“ Nasmiješio joj se veselo, a kad je došla ilo ograde,skinuo je šešir. Lice mu je bilo neobično preplanulo za listopad. „Kakoje?“„To je dobro pitanje,“ rekla je.„Je li ovaj tjedan bio previše za tebe? Je li te odviše uzrujala našademonstracija s navjestiteljima? Znaš,“ spustio je glas, „nikad prije nismopredavali o tome.“„Uzrujalo me? Ne. Jako mi se svidjelo,“ brzo je rekla Luce. „Hoću reći,bilo je teško gledati. Ali, istodobno je bilo fascinantno. Željela samrazgovarati s nekim o tome...“Steven ju je promatrao i ona se sjetila razgovora koji je prisluškivalaizmeđu svoja dva nastavnika i Rolanda. Sjetila se da je Steven, neFrancesca, zagovarao da se navjestitelji uključe u program.„Željela bih doznati sve o njima.“„Sve o njima?“ Steven je nakrivio glavu, a sunce mu je obasjalo većzlaćanu kožu. „To bi moglo potrajati. Postoje milijarde navjestitelja, pojedan za gotovo svaki trenutak u povijesti. Beskonačno su područje.Većina nas ne zna ni odakle početi.“„Je li to razlog zašto niste prije htjeli podučavati o njima?“„Vrlo su prijeporni,“ rekao je Steven. „Neki anđeli smatraju danavjestitelji nemaju vrijednosti. Ili da češće nose loše vijesti nego dobre.One koji se zalažu za njih, poput mene, smatraju opsjednutim poviješću,

MIN@

82

odviše zaokupljenim prošlošću da bi obratili pažnju na grijehesadašnjosti.“„Ali, to je kao da netko kaže da... prošlost nema vrijednosti.“Da je to istina, značilo bi da Luceini prošli životi ne znače ništa, da jenjezina povijest s Danielom bezvrijedna. U tom slučaju, morala binastaviti na temelju toga što je u sadašnjem životu znala o njemu. Je li todoista bilo dovoljno?Ne. Nije.Morala je vjerovati da je riječ o nečemu većem od njezinih osjećaja premaDanielu, da je riječ o dragocjenoj, zaboravljenoj povijesti koja je izgradilanešto više od nekoliko noći blaženih poljubaca i nekoliko noći svađa. Akopovijest nije imala vrijednosti, tada je to bilo sve što je imala.„Pogled na tvom licu govori mi,“ rekao je Steven, „da je još netko namojoj strani.“„Nadam se da ne puniš Luce glavu svojim demonskim smećem.“Francesca se pojavila iza njih. Bila je podbočena i namrštena. Dok nijeprasnula u smijeh, Luce nije imala pojma da se Francesca samo šali.„Razgovarali smo o sjenama, hoću reći, o navjestiteljima,“ rekla je Luce.„Steven mi je rekao kako misli da ih ima na milijarde.“Steven također misli da nije potrebno zvati vodoinstalatera kad kupaonicapoplavi. Francesa se srdačno smiješila, ali zbog nečeg skrivenog izanjezinih riječi, Luce je osjetila nelagodu, kao da se usudila previše reći.„Željela bi svjedočiti okrutnim prizorima, poput onoga koji smo gledali nanastavi prije nekoliko dana?“„Ne, nisam na to mislila...“„Postoji razlog zašto je neke stvari bolje ostaviti u rukama stručnjaka „Francesca je pogledala Stevena. „Bojim se da navjestitelji, kao prozori uprošlost, imaju isti problem kao pokvareni toalet.“„Naravno, jasno nam je zašto su te navjestitelji zainteresirali,“ rekao jeSteven privukavši punu Luceinu pažnju.Dakle, Steven je shvatio. Riječ je o njezinim prošlim životima.„Ali, moraš znati,“ dodala je Francesca, „da je ukazivanje u sjenama vrloopasno bez temeljite pripreme. Ako te zanima, postoje fakulteti, čak istrogi akademski programi o kojima ću ti, jednog dana, rado govoriti. Zasad, Luce, moraš nam oprostiti pogrešku što smo razredu preuranjenopokazali navjestitelje, i tu stati.“Luce se osjećala čudno i razotkriveno. Promatrali su je.Malo se nagnula preko ograde i dolje, na glavnoj palubi, vidjela nekolikosvojih prijatelja. Miles je pred očima držao dalekozor i pokušavao neštopokazati Shelby, koja se, iza naočala Ray Ban, nije na njega obazirala.

MIN@

83

Dawn, Jasmine i Amy Branshaw sjedile su na izbočini na krmi. Nagnulesu se nad fascikl od svijetlosmeđeg papira i nešto žurno pisale.„Trebala bih im pomoći s govorom dobrodošlice,“ rekla je Luce iodmaknula se od Francesce i Stevena. Sve dok nije sišla niz spiralne stubeosjećala je na sebi njihove poglede. Došla je na glavnu palubu, provuklase ispod niza smotanih jedara i progurala se pored grupe ne-nefila, koji sus dosadom okruživali profesora Kramera, poput čačkalice tankogprofesora biologije, koji je predavao o krhkom ekosustavu pod njihovihnogama, ili o nečemu sličnom.„Tu si!“ Jasmine je povukla Luce na njihovo savjetovanje. „Plan napokondobiva oblik.“„Super. Mogu li pomoći?“„U dvanaest ćemo pozvoniti na zvono.“ Dawn je pokazala na golemomjedeno zvono koje je visjelo na bijeloj poprečnoj gredi, poredkoloturnika uz pramac. „Ja ću, nakon toga, svima zaželjeti dobrodošlicu,Amy će govoriti o tome kako je došlo do putovanja, a Jas o budućimdruštvenim događajima ovog semestra. Sve što nam treba jest netko tko birekao nešto u ekološkom smislu.“ Tri djevojke pogledale su Luce.„Je li ova jahta hibridna, ili nešto slično?“ pitala je Luce.Amy je slegnula ramenima i odmahnula glavom.Dawnino lice se razvedrilo, dobila je ideju:„Možeš reći nešto o tome kako smo, zbog toga što smo tu, veći prijateljiprirode, jer tko živi blizu prirode, djeluje u skladu s njom.“„Jesi li imalo vična pisanju pjesama?“ pitala je Jasmine. „Znaš, mogla bito reći na zabavan način?“Osjećajući krivnju zato što je izbjegla sve prave zadaće, Luce je smatralada treba pokazati volju.„Ekološka poezija,“ rekla je, znajući da joj samo jedna stvar ide slabije odpisanja pjesama i podmorske biologije, a to je javni govor. „Naravno,mogu ja to.“„Dobro, huu!“ Dawn je obrisala čelo. „Evo kako ja to zamišljam.“Skočila je na izbočinu na krmi, gdje je do maločas sjedila i počelanabrajati na prste.Luce je znala da treba obratiti pažnju na Dawnine zahtjeve (ne bi li bilosuper kad bismo se poredale po visini ?) posebno zato što je uskorotrebala reći nešto vrlo pametno o ekologiji, što se, istodobno, trebalorimovati, pred stotinom svojih školskih kolega. Ali, um joj je biopomućen bizarnim razgovorom s Francescom i Stevenom.Navjestitelje prepusti stručnjacima. Ako je Steven imao pravo, ako jepostojao jedan navjestitelj za svaki trenutak u povijesti, to je bilo kao da

MIN@

84

je rekao da cijelu povijest treba prepustiti stručnjacima. Luce nije tvrdilada je stručnjak za Sodomu i Gomoru, zanimala ju je samo njezinapovijest, njezina i Danielova. Ako je netko trebao u tome biti stručnjak,Luce je smatrala da to mora biti ona.Steven je sam rekao da postoje milijarde sjena. Bilo bi gotovo nemogućenaći sve koje su imale veze s njom i Danielom, ali čak ako bi ih uspjelanaći, ne bi znala što s njima.Letimično je pogledala palubu na drugom katu. Vidjela je samo vrhoveFrancescine i Stevenove glave. Da se prepustila mašti, Luce bi moglazamisliti njihov oštar razgovor. O Luce. I o navjestiteljima. Vjerojatno suse složili da ih Luce više ne trebaju spominjati.Bila je prilično sigurna da će sama morati otkrivati svoje prošle živote.Čekaj malo!Prvog dana škole. Za vrijeme probijanja leda. Shelby je rekla...Luce se uspravila, potpuno zaboravivši da se nalazi usred sastanka. Već jeprelazila palubu kad je iza sebe čula prodoran krik. Brzo se okrenulaprema izvoru zvuka i vidjela tračak nečeg crnog kako pada s krme.Trenutak poslije je nestalo.Zatim je čula pljusak.„Zaboga! Dawn,“ Jasmine i Amy su se do struka naginjale preko pramca,gledajući u vodu. Vrištale su.„Idem po čamac za spašavanje!“ viknula je Amy i otrčala u kabinu.Luce je skočila na izbočinu pored Jasmine i progutala knedlu kad jevidjela prizor pred sobom. Dawn je pala s broda i sad je udarala rukamapo vodi. Isprva se vidjela samo njezina tamna kosa i ruke koje sumlatarale, ali kad je na trenutak podignula glavu, Luce je na njezinuproblijedjelu licu vidjela užas.Sljedećeg strahovitog trenutka, veliki je val preklopio Dawnino sitnotijelo. Brod se još uvijek kretao, udaljavao od nje. Djevojke su drhtale,čekale da Dawn izroni na površinu.„Što se dogodilo?“ Steven se odjednom našao pored njih i zahtijevaoodgovor. Francesca je odvezivala kolut za spašavanje pored pramca.Jasmineine usne su zadrhtale.„Pokušavala je zazvoniti na to zvono, kako bi dozvala sve na palubu.Jedva da se nagnula, ne razumijem kako je izgubila ravnotežu.“Luce je još jednom, s bolom, pogledala preko pramca. Od ledene vodedijelilo ju je barem deset metara. Još uvijek nije bilo ni znaka od Dawn.„Gdje je?“ Luce je viknula. „Zna li plivati?“Nije čekala odgovor, zgrabila je kolut za spašavanje iz Francescine ruke,provukla ruku kroz njega i popela se na pramac.

MIN@

85

„Luce, stani!“Čula je krik iza sebe, ali bilo je prekasno. Skočila je u vodu i zadržaladah. Dok je padala, pomislila je na Daniela i njihov posljednji skok ujezero.Prvo je osjetila hladnoću u prsnom košu, grubo stezanje oko pluća odtemperaturnog šoka. Čekala je dok joj se uranjanje nije usporilo, zatim seodgurnula prema površini. Valovi su pljuštali preko njezine glave, sol jojse uvlačila u usta i nos, ali ona se čvrsto držala za kolut. Bilo je nespretnoplivati s njim, ali ako nađe Dawn, kad nađe Dawn, trebat će im objemakako bi se održale na površini dok ne dode čamac za spašavanje.Nejasno je čula graju na jahti, ljude kako viču, uzrujano se komešaju idozivaju je. Ali, ako je Luce željela biti od pomoći Dawn, morat će ihisključiti.Luce se učinilo da u ledenoj vodi vidi mrlju Dawnine tamne kose.Usprkos valovima požurila je naprijed. Njezino je stopalo dodirnulonešto, ruku? no zatim je to nestalo, i Luce nije bila sigurna je li to uopćebila Dawn.Luce nije mogla zaroniti dok je držala kolut, no imala je loš predosjećajda je Dawn duboko pod vodom. Znala je da ne smije ispustiti kolut. Ali,onda neće moći spasiti Dawn.Odgurnuvši kolut u stranu, Luce je napunila pluća zrakom, dubokozaronila i snažno zaplivala, dok toplina s površine nije iščezla, a vodapostala toliko hladna da je boljelo. Ništa nije vidjela, samo je posezalarukama unaokolo, nadajući se da će naći Dawn prije nego što budeprekasno.Prvo je osjetila Dawninu kosu, nježan dodir njezinih kratkih, tamnihuvojaka. Popipala je niže i osjetila lice, zatim vrat i ramena svojeprijateljice. U tako kratko vrijeme Dawn je doista duboko potonula. Luceje provukla ruke pod Dawnina pazuha i zatim je svom snagom povuklaprema površini, snažno se odgurujući. Bile su duboko pod vodom, danjasvjetlost bila je tek svjetlucanje u daljini.Dawn je bila teža nego što je očekivala, kao da je nešto vrlo teško bilopričvršćeno za nju i obje vuklo prema dolje.Napokon je Luce izbila na površinu. Dawn se nesuvislo oglasila, bljuvalaje vodu i kašljala. Oči su joj bile crvene, kosa zalijepljena za čelo. Luce jejednom rukom obgrlila Dawnina prsa i polako krenula prema kolutu zaspašavanje.„Luce,“ šapnula je Dawn. Od buke valova Luce je nije mogla čuti, ali jojje pročitala s usana. „Što se događa?“

MIN@

86

„Ne znam.“ Luce je odmahnula glavom, s naporom održavajući sebe iDawn na površini.„Plivajte prema čamcu!“ Glas je dolazio odostraga. Ali nisu moglenikamo plivati. Jedva su držale glave iznad površine.Posada je spuštala gumeni čamac za spašavanje. Unutra je bio Steven.Čim je čamac dodirnuo površinu mora, Steven je počeo žustro veslatiprema njima.Luce je sklopila oči i dopustila da je zajedno sa sljedećim valom preplavigotovo opipljivo olakšanje. Samo da izdrži još malo, i sve će biti u redu.„Uhvatite se za moju ruku,“ viknuo je Steven djevojkama. Luce su boljelenoge kao da je plivala cijeli sat. Gurnula je Dawn prema njemu, kako biizašla prva.Steven je svukao sa sebe sve osim hlača i bijele košulje kratkih rukava,koja je sad bila mokra i zalijepljena za njegova prsa. Dok je posezao zaDawn, mišićave su mu ruke bile goleme. Lice mu je bilo crveno odnapora, stenjao je i izvlačio Dawn iz vode. Kad ju je prebacio preko rubačamca, toliko da ne može opet pasti u vodu, Steven se okrenuo i hitrozgrabio Luceine ruke.Osjećala se kao u bestežinskom stanju, kao da se s njegovom pomoćiuzvinula iz vode. Tek kad joj je cijelo tijelo sldiznulo u čamac, shvatila jeda je mokra do kože i da joj je jako hladno.Osim ondje gdje ju je Steven dodirnuo.Ondje su kapljice vode isparavale na njezinoj koži.Sjela je i približila se Stevenu kako bi mu pomogla da povuče u čamacDawn koja se tresla. Odviše iscrpljena, Dawn se samo uspjela uspraviti.Steven i Luce morali su je uzeti za ruke i podignuti. Gotovo je bila unutra,kad je Luce osjetila zaprepašćujući trzaj koji je povukao Dawn natrag uvodu.Dawnine tamne oči izbuljile su se, kriknula je dok je klizila natrag. Lucenije bila spremna, Dawn je kliznula iz njezinih mokrih ruku, i Luce je palana suprotan rub čamca.„Drži se!“Steven je na vrijeme uhvatio Dawn oko struka. Uspravio se i gotovoprevrnuo čamac. Dok se trudio izvući Dawn iz vode, Luce je primijetilakako iz njegovih leđa izviruje najkraći bljesak zlatnog.Njegova krila.Pojavila su se na trenutak, gotovo kao protiv njegove volje, onda kad jetrebao najviše snage. Blistala su, boje vrlo skupog nakita koji je Luceviđala samo u izlozima robnih kuća.

MIN@

87

Nisu bila ni nalik Danielovim krilima. Danielova su bila topla i srdačna,veličanstvena i seksi.Stevenova su bila gola, nazupčana i zastrašujuća.Steven je zastenjao, njegove su se mišićave ruke napele, a krilazamahnula samo jednom, dovoljno da mu dadnu dovoljno zaleta da iščupaDawn iz vode.Krila su proizvela snažan vjetar, koji je odbacio Luce na suprotnu stranučamca. Čim je Dawn bila na sigurnom, Stevenova stopala opet sudodirnula dno čamca. Krila su mu smjesta kliznula natrag u kožu.Ostavila su samo dva mala zareza na leđima košulje.Bio je to jedini dokaz da je to što je Luce vidjela bilo stvarno. Lice mu jebilo blijedo, ruke drhtave.Svo troje iznemoglo se skljokalo u čamac. Dawn nije ništa primijetila, aLuce se pitala je li tako i s promatračima s broda. Steven je pogledao Lucekao da ga je upravo vidjela gola. Željela mu je reći da je vidjeti njegovakrila bio zapanjujuć doživljaj. Nije znala da i krila palih anđela koji suprešli na mračnu stranu mogu oduzimati dah.Ispružila je ruku prema Dawn, djelomično očekujući da će na njezinojkoži vidjeti krv. Bilo je to kao da ju je nešto ščepalo raljama. Ali rani nijebilo ni traga.„Jesi li dobro?“ naposlijetku je prošaptala Luce.Dawn je odmahnula glavom, a kapljice vode s njezine kose odletjele su uzrak.„Znam plivati, Luce. Dobro plivam. Nešto me ... nešto ...“„…još uvijek je ondje dolje,“ dovršio je Steven.Uzeo je veslo i prevezao ih natrag do jahte.„Što misliš da je to moglo biti?“ pitala je Luce. „Morski pas, ili...“Dawn je zadrhtala.„Ruke.“„Ruke?“„Luce!“ prasnuo je Steven.Okrenula se prema njemu. Steven kao da nije bio ista osoba s kojom jeminutu prije, razgovarala na palubi. U njegovim očima bilo je okrutnostikoju prije nije vidjela.„To što si danas učinila bilo je...“ prekinuo se.Njegovo mokro lice izgledalo je divlje. Luce je suspregnula dah i čekala.Lakoumno. Glupo. Opasno.„Vrlo hrabro,“ naposlijetku je rekao, a obrazi i čelo opustili su se u njegovuobičajeni izraz.

MIN@

88

Luce je izdahnula, bilo joj je teško doći do glasa da mu se zahvali. Nijemogla skinuti pogled s Dawninih drhtavih nogu. I tankih, crvenih tragovaoko njezinih gležnjeva koji su se sve jasnije vidjeli.Koji su izgledali kao otisci prstiju.„Djevojke, siguran sam da ste uplašene,“ tiho je rekao Steven. „Ali to nijerazlog da izazovemo u školi opću histeriju. Razgovarat ću s Francescom.Dok vam ne kažem drukčije, nikom ni riječi. Dawn?“Djevojka je kimnula, bila je prestrašena.„Luce?“Njezino se lice nekontrolirano trzalo. Nije bila sigurna da to treba ostatitajna. Dawn je zamalo umrla.„Luce.“Steven ju je čvrsto uhvatio za ramena, skinuo četvrtaste naočale izagledao se svojim tamnosmeđim očima u Luceine svijetlosmeđe. Dok sečamac podizao vitlom na glavnu palubu, gdje je cijela škola čekala,njegov dah u njezinu uhu bio je vreo:„Nikom ni riječi. To je za tvoje dobro.“

MIN@

89

Sedmo poglavlje

DVANAEST DANA„Ne razumijem zašto se tako čudno držiš,“ rekla je Shelby sljedećeg jutra.„Tu si već koliko, šest dana? A već si najveća junakinja Shorelinea.Možda ćeš ipak opravdati svoj ugled.“Jutarnje nedjeljno nebo bilo je posuto kumulusima. Luce i Shelby šetalesu malenom plažom Shorelinea i dijelile naranču i čaj iz termosice.Snažan vjetar nosio je zemljani miris starih sekvoja iz šume. Valovi subili visoki i uzburkani, izbacivali su na obalu pred djevojke duge vlaticrne i čvornovate morske trave, meduze i trule naplavljene grane.„Nije to ništa, promucala je Luce,“ ali nije bila posve iskrena. Skočiti uledenu vodu za Dawn, zacijelo je nešto značilo. Ali Steven, oštrinanjegova glasa, snaga njegova stiska na njezinoj ruci, zastrašili su Lucetoliko da o Dawninom spašavanju zauvijek zašuti.Promatrala je slanu pjenu koja je ostala iza vala što se povlačio.Pokušavala je ne gledati duboku i tamnu vodu u daljini, kako ne bi moralamisliti o rukama u ledenim dubinama. ’To je za tvoje dobro.’„Dawn je dobro,“ rekla je. „To je najvažnije.“„Hmm, da, zahvaljujući tebi Spasiteljice.“„Nemoj me početi zvati Spasiteljica.“„Možda više voliš smatrati se majstoricom za sve, takvom spasiteljicom?“Shelby je imala najhladnokrvniji humor. „Frankie kaže da se nekitajanstven, jeziv tip mota već dvije noći oko škole. Trebala bi mu datišto...“„Što?“ Luce je gotovo ispljunula čaj. „Tko je to?“„Ponavljam, tajanstven, jeziv tip. Ne znaju.“ Shelby je sjela na kišom ivjetrom išibanu vapnenačku stijenu i vješto bacila nekoliko kamenčića uocean. „Neki tip. Slučajno sam čula Frankie kad je jučer, nakon cijele onegužve na brodu, razgovarala s Kramerom.“Luce je sjela pored Shelby i počela kopati po pijesku, tražeći kamenčiće.Netko se prikradao Shorelineu. Što ako je to bio Daniel?To bi mu bilo nalik. Premda se toliko tvrdoglavo držao obećanja da jeneće posjećivati, nije mogao odoljeti. Pomisao na njega izazvala je u njojjoš jaču čežnju. Osjećala je da je na rubu suza, što je bilo suludo. Moždatajanstveni jezivi tip nije bio Daniel. Možda je to bio Cam. Mogao je tobiti bilo tko. Izopćenik.„Je li se Francesca doimala zabrinutom?“ pitala je Luce.„Ti ne bi bila?“

MIN@

90

„Čekaj malo. Zbog toga se nisi sinoć iskrala van?“ Bilo je to prvi put daLuce nije probudio Shelbyn ulazak kroz prozor.„Ne.“ Shelbyna ruka kojom je bacala kamenčiće bila je čvrsta od sve onejoge. Sljedeći kamenčić koji je bacila poskočio je u šest širokih lukova igotovo se vratio natrag, poput bumeranga.„Kamo odlaziš svake večeri?“Shelby je gurnula ruke u džepove svoga napuhanog crvenog skijaškogprsluka. Zurila je u sive valove tako gorljivo, kao da je ugledala nešto, ilije izbjegavala odgovoriti na pitanje. Luce je slijedila njezin pogled igotovo joj je laknulo što na oceanu, sve do obzora, nije bilo ničeg osimsivobijelih valova.„Shelby.“„Što? Nikamo ne idem.“Luce je počela ustajati, smetalo joj je što joj se Shelby nije htjela povjeriti.Otresala je vlažan pijesak s nogu, kad ju je Shelbyna ruka povukla natragna kamen.„Dobro, odlazila sam svojem traljavom dečku.“ Shelby je teškouzdahnula, prirodnim, negracioznim pokretom bacila kamen u vodu izamalo pogodila krupna galeba koji se obrušavao na ribu. „Prije nego štoje postao moj bivši traljavi dečko.“„Oh, Shel, žao mi je.“ Luce se ugrizla za usnu. „Nisam mala da imašdečka.“„Morala sam se udaljiti. Previše se zanimao za moju novu cimericu.Neprestano me gnjavio da mu dopustim da dođe kasno navečer. Želio teupoznati. Ne znam kakvom me to djevojkom smatra. Bez uvrede, ali štose mene tiče, troje je previše.“„Tko je on?“ pitala je Luce. „Ide li tu u školu?“„Zove se Phillip Aves. Ide u četvrti razred glavne škole.“Luce je mislila da ga nije poznavala.„Blijed mladić platinaste kose?“ rekla je Shelby. „Pomalo sliči DaviduBowieju u albino verziji. Zbilja ga ne možeš zamijeniti s nekim drugim.“Njezine su se usne trznule. „Nažalost.“„Zašto mi nisi rekla da ste prekinuli ?“„Više volim skidati pjesme Vampire Weekenda s interneta i kad tebenema, otvarati usta kao da pjevam. To je bolje za moje čakre. Osim toga,“uperila je zdepast prst u Luce, „ti si ta koja je čudna i neraspoložena cijelidan. Daniel ne postupa s tobom kako bi trebao?“Luce se nagnula natrag i oslonila na laktove.„Za to bismo se trebali viđati, a to nam, očito, nije dopušteno.“

MIN@

91

Ako sklopi oči, mogla bi dopustiti zvuku valova da je vrate u noć kada jeprvi put poljubila Daniela. U tom životu. Njihova tijela bila su vlažna iisprepletena na osamljenoj šetnici u Savannahu.Njegove gladne ruke privlačile su je bliže. Tada joj se sve činilomogućim. Otvorila je oči. Sada je bila toliko daleko od toga.„Dakle, tvoj bivši traljavi dečko...“„Ne,“ Shelby je prešla prstima preko usta kao da zatvara patentnizatvarač. „Ne želim govoriti o BTD-u ništa više nego što ti želišrazgovarati o Danielu. Iduća tema, molim.“To je bilo u redu. Ali, nije bila riječ o tome da Luce nije željelarazgovarati o Danielu. Zapravo, kad bi počela govoriti o njemu, ne bimogla prestati. Već je samoj sebi zvučala kao pokvarena ploča,neprestano se vrtjela oko sveukupno četiri tjelesna iskustva koja je u tomživotu s njim imala. (Počela je brojiti čim se prestao pretvarati da ona nepostoji.) Nije mogla ni zamisliti koliko bi to bilo dosadno Shelby, koja jevjerojatno imala tone momaka i tone iskustava. U usporedbi s Luceinimgotovo nikakvim.Jedan poljubac kojeg se jedva sjećala, s mladićem koji je nestao uplamenu. Pregršt vrlo vrućih trenutaka s Danielom. To je, otprilike, bilosve. Luce nije bila nikakav stručnjak za ljubavna pitanja.Opet je osjetila nepravdu cijele situacije. Kad mu je bilo teško, Daniel semogao sjetiti svih njihovih prekrasnih zajedničkih trenutaka. Ona nijeimala ništa.Sve dok nije pogledala cimericu.„Shelby?“Shelby je stavila kapuljaču napuhanog crvenog prsluka na glavu izabadala štap u mokar pijesak.„Rekla sam ti da ne želim govoriti o njemu.“„Znam. Pitala sam se... sjećaš li se kad si spomenula da možeš vidjetiprošle živote?“To ju je namjeravala pitati kad je Dawn pala s broda.„Nikad to nisam rekla.“ Štap se zabio dublje u pijesak. Shelby sezarumenjela, a njezina gusta plava kosa kovrčala se i stršala iz konjskogrepa.„Jesi... rekla si.“ Luce je nakrivila glavu. „To si mi napisala na papiru.Onog dana kad smo se igrale probijanja leda. Istrgnula si mi papir iz ruku,rekla si da govoriš više od osamnaest jezika i da možeš vidjeti prošleživote i pitala me u koji kvadratić želim da upišeš...“„Sjećam se što sam rekla. Ali, pogrešno si me shvatila.“„Dobro,“ Luce je polako rekla, „pa...“

MIN@

92

„Samo zato što sam vidjela jedan prošli život, ne znači da znam kako se toradi ili da je taj život bio moj.“„Dakle, nije bio tvoj?“„Ne, dovraga, reinkarnacije su za čudake.“Luce se namrštila i zakopala ruke u mokar pijesak, želeći se zakopaticijela.„Dobro jutro, to je bila šala.“ Shelby je nestašno gurnula Luce. „Smišljenaposebno za djevojku koja je tisućama puta prošla kroz pubertet.“ Iskrivilaje lice. „Meni je jednom bilo dosta, hvala lijepa.“Dakle, Luce je bila Ta Djevojka. Djevojka koja je prošla kroz pubertettisućama puta. Nikad nije razmišljala o tome na takav način. Bilo jegotovo smiješno. Izvana se činilo da su prolasci kroz pubertet najgori dionjezine sudbine. Ali, zapravo je bilo mnogo zamršenije. Luce je zinula dakaže kako bi prošla kroz još tisuće hormonskih promjena i akni, ako bimogla zaviriti u svoje prošle živote i spoznati više o sebi, zatim jepogledala Shelby.„Ako nije bio tvoj, čiji si, onda, prošli život vidjela?“„Zašto si tako radoznala? Dovraga.“Luce je osjetila kako joj se diže tlak.„Shelby, Bože moj, udovolji mi malo.“„U redu,“ Shelby je napokon rekla, mašući rukama, kao da želi reći:»smiri se«. „Bila sam jedne večeri na tulumu u Coroni. Postalo je priličnorazuzdano, polugole seanse i takve stvari i... ali nije o tome riječ. Dakle,sjećam se da sam izašla prošetati i udahnuti malo zraka. Kišilo je, nisamdobro vidjela kuda idem. Skrenula sam u uličicu i ondje se nalazio tip kojije izgledao prilično iznemoglo. Bio je nagnut nad tamnu kuglu. Nikadnisam vijdela ništa slično, bila je u obliku lopte, ali je sjajila i na nekinačin, lebdjela nad njegovim rukama. Plakao je.“„Što je to bilo?“„Tada nisam znala, ali sad znam da je to bio navjestitelj.“Luce je bila kao hipnotizirana.„I vidjela si dio prošlog života koji mu se ukazao? Kako je to izgledalo?“Shelby je srela Lucein pogled i progutala knedlu.„Bilo je prilično strašno.“„Žao mi je,“ Luce je rekla. „Pitam samo zato što...“Činilo joj se da je velika stvar priznati Shelby to što joj se spremalapriznati. Francesca bi se zacijelo protivila. Ali, Luce je trebala odgovore ipomoć. Shelbynu pomoć.„Moram vidjeti neke od svojih prošlih života,“ rekla je Luce. „Morambarem pokušati. U posljednje vrijeme dogodile su se stvari koje bih

MIN@

93

trebala prihvatiti bez pogovora zato što ne znam više o njima, ali moglabih znati mnogo više kad bih mogla doznati odakle dolazim. Gdje sambila. Ima li to smisla?“Shelby je kimnula.„Moram znati što sam u prošlosti imala s Danielom kako bi mi bilo jasniješto sad imam s njim.“ Luce je udahnula. „Taj tip u uličici... jesi li vidjelašto je učinio s navjestiteljem?Shelby je skupila ramena.„Nekako ga je oblikovao. Tada nisam znala što je i ne znam kako ga jenašao. Zato me Francescina i Stevenova demonstracija toliko prestrašila.Vidjela sam što se te noći dogodilo i od tada to pokušavam zaboraviti.Nisam imala pojma da je to bio navjestitelj.“„Ako nađem navjestitelja, misliš li da bi ga mogla oblikovati?“„Ne mogu obećati,“ rekla je Shelby, ali pokušat ću. „Znaš li kako ganaći?“„Ne baš, ali koliko to može biti teško? Proganjaju me cijeloga života.“Shelby je stavila svoju ruku na Luceinu, koja je počivala na kamenu.„Želim ti pomoći, Luce, ali sablasno je. Bojim se. Što ako vidiš neštošto... ne bi trebala?“„Kad si prekinula s BTD-om...“„Mislim da sam ti rekla da ne...“„Samo me saslušaj! Nije li ti drago što si shvatila to zbog čega siprekinula s njim dok je još rano? Hoću reći, da ste se zaručili i tek tada...“„Fuj!“ Shelby je podignula ruku da zaustavi Luce. „Shvatila sam. Idemosada naći sjenu.“Luce je povela Shelby preko plaže sve do strmih stuba, gdje su se mrviceoštećenog crvenog i žutog sporiša probile kroz mokro, pjeskovito tlo.Prešle su uredni zeleni travnjak, trudeći se ne ometati grupu ne-nefila uigri ultimativnog frizbija. Prošle su ispod prozora svoje sobe na trećemkatu i skrenule iza zgrade. Na rubu sekvojine šume, Luce je pokazala naprostor između drveća.„Prošli put sam ondje našla jednoga.“Shelby je odlučno ušla u šumu ispred Luce, probila se kroz dugo javorovolišće među sekvojama, koje je izgledom podsjećalo na kandže i zaustavilase pod divovskom paprati.Pod sekvojama je bilo tamno, a Luce je bilo drago što je Shelby s njom.Sjetila se kako je prije nekoliko dana, dok je dodijavala sjeni a da pritomništa nije postigla, vrijeme brzo prošlo. Odjednom se osjetilaobeshrabreno.

MIN@

94

„Ako nađemo navjestitelja i ako nekako uspijemo postići da nam se neštoukaže,“ rekla je, „što misliš koliki su izgledi da navjestitelj pokaže nešto omeni i Danielu? Što ako nam se prikaže još jedna jezovita biblijska scenapoput one u školi?“Shelby je odmahnula glavom.„Ne znam za Daniela. Ali, ako prizovemo navjestitelja i ako nam se unjemu ukaže prošlost, zacijelo će imati veze s tobom. Navjestitelji bitrebali biti namijenjeni onima koji ih prizivaju, premda te možda nećeuvijek zanimati što ti imaju reći. To je kao kad dobiješ reklamnu poštuzajedno s važnom pošiljkom, ali je svejedno naslovljena na tebe.“„Kako je moguće da su... namijenjeni onima koji ih prizivaju? To biznačilo da su Steven i Francesca prisustvovali unište nju Sodome iGomore.“„Pa, da. Oni su oduvijek tu. Priča se da su im životopisi vrlo dojmljivi.“Shelby je gledala Luce s neobičnim izrazom lica. „Spremi te svojeizbuljene oči natrag u glavu. Kako misliš da su dobili posao u Shorelineu?To je uistinu dobra škola.“Nešto mračno i sklisko kretalo se nad njihovim glavama. Navjestitelj sepospano rastezao na grani sekvoje, poput teškog plašta u sjenama koje suse produljavale.„Tamo,“ Luce je uperila prst, ne gubeći vrijeme. Popela se na nisku granuiza Shelby. Na jednoj je nozi održavala ravnotežu i duboko se nagnulakako bi vrhovima prstiju dodirnula navjestitelja. „Ne mogu ga dohvatiti.“Shelby je uzela češer i zamahnula prema središtu sjene obješene na grani.„Nemoj!“ šapnula je Luce. „Naljutit ćeš ga!“„On ljuti mene, tako je plah. Samo ispruži ruku.“Luce je iskrivila lice i učinila kako joj je rekla.Gledala je kako se šešir odbija o vidljivu stranu sjene, zatim je čula mek ipištav zvuk koji joj je običavao uši puniti stravom. Jedna strana sjene vrloje polako klizila s grane. Skliznula je i pala preko Luceine ispružene idrhtave ruke. Prstima je uštipnula rubove sjene.Luce je skočila s grane na kojoj je stajala i prišla Shelby, s hladnim iustajalim darom u rukama.„Tako,“ rekla je Shelby. „Ja ću povući jednu polovicu, a ti drugu, baš kaošto smo vidjele na nastavi. Fuj, šljapka! Dobro... popusti stisak, nećepobjeći. Pusti ga da se opusti i dobije oblik.“Činilo se kao da je dugo prošlo otkad je sjena nešto učinila. Luce segotovo osjećala kao da se igra sa starom Ouija pločom za prizivanjeduhova, koju je imala kao dijete. Na vrhovima prstiju osjećala je

MIN@

95

neobjašnjivu energiju. Osjećala je neznatno, ali neprestano kretanje,premda nije mogla primijetiti promjenu u navjestiteljevu obliku.Zatim je čula ’vuuuššš’, sjena se zgrčila i polako se počela previjati usvojoj tami. Ubrzo je dobila oblik velike kutije. Lebdjela je tik iznadvrhova njihovih prstiju.„Vidiš li to?“ Shelby se zgranuta. Od pištave buke, njezin se glas gotovonije čuo. „Pogledaj u sredinu!“Baš kao na nastavi, činilo se da se s navjestitelja podignuo taman veo iotkrio zapanjujuć prasak boja. Luce je zaklonila oči i gledala kako sejarko svjetlo smješta natrag u zaslon sjene i postaje zamagljen,neusredotočen prizor. A potom prelazi u nejasne oblike i prigušene boje.Gledali su nečiju dnevnu sobu. Pozadinu plavog kariranog naslonjača spodignutim osloncem za noge i vrlo istrošenim podnožjem. Stari televizors drvenim obrubom prikazivao je reprizu serije Mork&Mindy, ali ton jebio isključen. Debeli terijer Jack Russel sklupčao se na okruglu prostirkuod različitih dijelova.Luce je gledala kako se otvaraju vrata, vjerojatno, kuhinje. Kroz vrata jeprošla žena, starija od Luceine bake kad je umrla. Bila je odjevena uhaljinu s ružičasto-bijelim uzorkom, na nogama je imala glomazne bijeletenisice, a na špagi, oko vrata, visjele su debele naočale. Nosila jeposlužavnik s narezanim voćem.„Tko su ti ljudi?“ glasno se upitala Luce.Kad je starica spustila pladanj na niski stolić, iz naslonjača se ispružilaruka sa staračkim pjegama i uzela komad banane.Luce se nagnula kako bi jasnije vidjela, a s njezinom se kretnjompromijenilo i žarište slike. Poput 3-D panorame. Nije ni primijetila da unaslonjaču sjedi starac. Bio je krhak, imao je nekoliko tankih pramenovabijele kose i čelo posuto staračkim pjegama. Njegova su se usta micala,ali Luce nije ništa čula. Na polici iznad kamina nalazio se niz uokvirenihfotografija.Pištanje se u Luceinim ušima pojačavalo, postalo je tako glasno da selecnula. Nije učinila ništa, osim što se zapitala za fotografije na kaminu,ali navjestitelj je približio sliku. Kad joj se pred očima prikazala krajnjeuvećana uokvirena fotografija, Luce je pomislila da je doživjela trzajnuozljedu vrata.Oko zamrljane staklene plohe nalazio se tanak, zlatom optočen okvir.Unutra je bila mala fotografija s lijepo narezuckanim rubovima okopožutjele, crno-bijele slike. Na fotografiji su bila dva lica: njezino iDanielovo.

MIN@

96

Zadržala je dah i proučavala svoje lice, koje joj se činilo samo malomlađim od sadašnjeg. Tamna kosa do ramena bila je nakovrčanauvijačima. Bijela bluza imala je ovratnik u stilu Petra Pana. Široka suknjaA kroja sezala je do sredine listova. Ruke u bijelim rukavicama držale suDanielove, a on ju je gledao i smiješio se.Navjestitelj je zavibrirao, zatim se počeo tresti, a slika je počelapodrhtavati i nestajati.„Ne!“ viknula je Luce, spremna skočiti unutra. Ramenom se spojila srubom navjestitelja, ali nije mogla dalje. Dodir gorke hladnoće odgurnuoju je natrag i na koži ostavio trag vlage. Ruka ju je ščepala za zapešće.„Nemoj dobiti neku ludu zamisao,“ Shelby ju je upozorila.Prekasno.Zaslon se zacrnio, a navjestitelj im je ispao iz ruku na šumsko tlo, razbivšise u komade poput slomljenog crnog stakla. Luce je suspregnula plač.Prsa su joj se nadimala. Osjećala se kao da je dio nje umro.Spustila se na sve četiri, spustila čelo na tlo i okrenula se na stranu. Bilo jehladnije i tamnije nego kad su počele. Sat na njezinoj ruci pokazivao je daje prošlo dva sata, a kad su ušle u šumu bilo je jutro. Luce je pogledala nazapad, prema rubu šume i primijetila da je svjetlost koja je obasjavalaučenički dom drukčija. Navjestitelj je progutao vrijeme.Shelby je legla pored nje.„Jesi li dobro?“„Tako sam zbunjena. Ti ljudi,“ Luce je stavila ruku na čelo, „nemampojma tko su.“Shelby je pročistila grlo. Izgledala je kao da joj je neugodno.„Ne misliš li da si ih možda, hmmm, poznavala? Davno, davno prije?Možda su... tvoji...“Luce je čekala da završi.„Moji što?“„Zbilja ti nije palo na pamet da su to tvoji roditelji iz prošlog života? I dasada tako izgledaju?“Luce je zinula.„Ne. Čekaj, želiš reći da u svakom životu imam druge roditelje? Mislilasam da Harry i Doreen... pretpostavila sam da su oni cijelo vrijeme bili samnom.“Odjednom se sjetila nečeg što je rekao Daniel, kako je njezina majka uprošlome životu pripremala loše varivo od zelja. Tada se nije zadržavalana tome, ali sad joj se činilo smislenijim. Doreen je bila izvrsna kuharica.Svi u istočnoj Georgiji znali su to.

MIN@

97

Što je značilo da Shelby ima pravo. Luce je, vjerojatno, imala cijeli narodprošlih obitelji kojih se nije sjećala.„Baš sam glupa,“ rekla je. Zašto nije obratila više pažnje na izgledmuškarca i žene? Zašto nije osjetila ni najmanju povezanost s njima?Osjećala se kao da je proživjela cijeli život i tek tada doznala da jeusvojena. Koliko puta je predana drugim roditeljima? To je, to je...„Totalno zamršeno,“ rekla je Shelby. „Znam. Ali, dobra je strana svegatoga da bi mogla uštedjeti mnogo novca koji bi potrošila na psihoterapiju,ako bi vidjela sve svoje obitelji i sve probleme koje si imala sa stotinamamajki prije sadašnje.“Luce je zagnjurila lice u ruke.„To jest, ako ti je potrebna obiteljska terapija.“ Shelby je uzdahnula.„Oprosti, tko opet priča o sebi?“ Podignula je desnu ruku, zatim ju jepolako spustila. „Znaš, Shasta i nije tako daleko odavde.“„Što je Shasta?“„Mount Shasta u Kalifomiji. Trebalo bi samo nekoliko sati putovanja utom smjeru.“ Palcem je pokazala prema sjeveru.„Ali navjestitelji pokazuju samo prošlost. Ima li smisla ići sad onamo?Možda su...“Shelby je odmahnula glavom.„Prošlost je širok pojam. Navjestitelji pokazuju davnu prošlost, ali idogađaje od prije nekoliko sekundi i sve između. Na stolu, u kutu, vidjelasam laptop, prema tome, postoje izgledi da... znaš...“„Ali, ne znamo gdje žive.“„Možda ti ne znaš. Ali ja sam približila jedno njihovo pismo i vidjelaadresu. Upamtila sam je. Shasta Shire Circle 1291, apartman 34.“ Shelbyje slegnula ramenima. „Ako ih želiš posjetiti, mogle bismo otići i vratiti seisti dan.“„Da, možeš misliti.“ Luce je frknula. Očajnički ih je željela posjetiti, ali tonije bilo moguće. „Čijim autom?“Shelby se nasmijala glumljenim zlokobnim smijehom.„Postoji samo jedna stvar u vezi s mojim traljavim bivšim dečkom kojanije traljava.“ Gurnula je ruku u džep trenirke i izvadila ključ na dugomlancu. „A to je njegov vrlo slatki Mercedes, koji je parkiran baš tu, naučeničkom parkiralištu. Imaš sreće, zaboravila sam mu vratiti rezervniključ.“

* * * * *Prije nego što ih je itko mogao zaustaviti, pojurile su cestom.

MIN@

98

Luce je u pretincu našla zemljovid i prstom ocrtala put prema Shasti.Viknula je upute Shelby koja je vozila kao šišmiš iz pakla, ali Mercedesukestenjaste boje kao da se sviđala takva zloupotreba.Luce se pitala kako je Shelby mogla biti tako mirna. Da je Luce upravoprekinula s Danielom i »posudila« njegov auto na jedno popodne, ne bimogla spriječiti sjećanja na zajednička putovanja, ili prepirke tijekomvožnje u kino, ili na to što su jednom radili na stražnjem sjedištu uzspuštene prozore. Zacijelo je Shelby mislila na bivšeg dečka. Luce ježeljela pitati, ali Shelby joj je jasno dala do znanja da je to zabranjenatema.„Hoćeš li promijeniti frizuru?“ Luce je naposljetku pitala, sjetivši se kakojoj je Shelby rekla da to pomaže preboljeti prekide. „Ako želiš, mogu tipomoći.“Shelby se namrgodila.„Taj čudak nije toga vrijedan.“ Nakon duge stanke dodala je: „Ali, hvalati.“Putovale su gotovo cijelo popodne, a Shelby se sve više uzrujavala,svađala se s radioaparatom i tražila postaje s najluđim i najčudnijimstvarima. Zrak je postajao hladniji, drveće se prorjeđivalo, a cesta secijelo vrijeme ravnomjerno penjala. Luce se usredotočila da ostane mirna,zamišljajući stotine susreta s tim roditeljima. Pokušala je ne razmišljati otome što bi rekao Daniel da zna kamo ide.Tamo je, pokazala je Shelby, kad se točno pred njima pojavila planina sasnježnim vrhom. Grad se nalazi u podnožju planine. Trebale bismo stićiodmah nakon sumraka.Luce nije znala kako zahvaliti Shelby što je tako neplanirano vozi čakonamo. Što god je prouzročilo promjenu u Shelbynu mišljenju, Luce jebila zahvalna, ne bi to bila u stanju učiniti sama.Grad Shasta bio je otkvačen i umjetnički, s mnogo starijih ljudi koji su seležerno šetali širokim drvoredima. Shelby je spustila prozore i pustilaunutra oštar ranovečernji zrak. To je pomoglo Luce da joj se opustiželudac, koji se stegnuo pri pomisli na razgovor s ljudima koji su joj seukazali u navjestitelju.„Što bih im trebala reći ? Iznenađenje, ja sam vaša kćer koja se vratila izmrtvih!“ Dok su stajale na semaforu, Luce se naglas pripremala.„Ako ne želiš nasmrt prestrašiti te simpatične stare ljude, morat ćemo natome poraditi,“ rekla je Shelby. „Zašto se ne bi pretvarala da si trgovačkiputnik, samo da ti otvore vrata i da ih osjetiš?“Luce je pogledala svoje traperice, iznošene tenisice i ljubičastunaprtnjaču. Nije izgledala dovoljno dojmljivo za trgovačkog putnika.

MIN@

99

„A što bih prodavala?“Shelby je nastavila voziti.„Kupone za specijalizirane auto praonice, ili nešto otrcano poput toga.Možeš reći da u torbi nosiš kupone. To sam radila jednog ljeta, išla odvrata do vrata. Gotovo su me upucali.“ Zadrhtala je i pogledala u Luceinoblijedo lice. „Hajde, tvoji mama i tata neće te upucati. Gle, tu smo!“„Shelby, možemo li kratko samo sjediti u tišini? Moram malo disati.“„Oprosti.“ Shelby je zaustavila na veliku parkiralištu, koje je gledalo naograđeno naselje s malim jednokatnicama u stilu bungalova. „Možemodisati.“Iako napeta, Luce je primijetila da je mjesto prilično lijepo. Bungaloviporedani u polukrug gledali su prema ribnjaku. Ispred vrata prijamnezgrade, nalazio se red invalidskih kolica. Na velikom natpisu stajalo je:DOBRODOŠLI U STARAČKI DOM SHASTA.Grlo joj je bilo suho i boljelo ju je kad je progutala. Nije znala je li kadrareći dvije riječi tim ljudima. Možda nije trebala toliko razmišljati. Moždaje trebala otići onamo, natjerati ruku da pokuca i zatim odlučiti kakodalje.„Broj apartmana je trideset četiri.“ Shelby je virnula prema četvrtastojožbukanoj zgradi s crvenim crijepom u španjolskom stilu. „Čini mi se daje to ona tamo. Ako želiš mogu...“„Čekati u autu dok se ne vratim? To bi bilo izvrsno, hvala puno. Nećudugo!“Prije nego što je stigla izgubiti hrabrost, Luce je izašla iz auta i potrčalavijugavim pločnikom prema zgradi. Zrak je bio topao i ispunjen snažnimmirisom ruža. Posvuda su se nalazili simpatični starci. Na igralištu poredulaza i podijeljeni u timove igrali su shuffleboard, ili su uživali uvečernjoj šetnji pored bazena i kroz uredno obrezane vrtove. Luce jenaprezala oči na ranovečernjem svjetlu kako bi u gomili prepoznala onajpar, ali nitko nije izgledao poznato. Morat će otići do kuće.Sa staze koja je vodila prema njihovu bungalovu, Luce je vidjela svjedona njihovu prozoru. Prilazila je bliže sve dok nije jasnije vidjela.Bio je to sablastan prizor, ista soba koja joj se ukazala u navjestitelju. Sveje bilo isto, čak i tusti pas koji je spavao na sagu. Čula je zveket pranjaposuda iz kuhinje. Vidjela je tanke gležnjeve u smeđim čarapamamuškarca koji je bio njezin otac, premda prije mnogo godina.Nije prema njemu imala osjećaje kao prema ocu. Nije izgledao kao njezinotac, a žena nije izgledala kao njezina majka. To nije značilo da s njimanešto nije bilo u redu. Doimali su se savršeno dragi. Poput savršeno

MIN@

100

dragih... stranaca. Da je pokucala na vrata i izmislila laž oautopraonicama, bi li postali manje strani?Ne, odlučila je. Ali, to nije bilo sve. Ako su doista bili njezini roditelji,zacijelo bi je prepoznali, premda ona nije prepoznavala njih.Osjećala se glupo što se toga nije prije sjetila.Pogledali bi je samo jednom i prepoznali svoju kćer.Njezini roditelji bili su mnogo stariji od većine ljudi koje je na tomemjestu vidjela. Duševni potres mogao bi biti prevelik za njih. I za Luce jebio prevelik, a njima je bilo sedamdesetak godina.Tad se već naslonila na staklo prozora dnevnog boravka i klečala izabodljikava grma američkog pelina. Prsti su joj bili prljavi od stezanjaprozorske daske.Ako im je kćer umrla u sedamnaestoj, vjerojatno su je oplakivali većpedeset godina.Do sada su već trebali naći mir.Zar ne?Posljednja stvar koja im je trebala bila je Luce, koja iznenada i nepozvanaiskače iza kaktusa.Shelby će biti razočarana.Luce je bila razočarana.Boljelo je znati da im nikada neće biti bliže.Visjela je na prozorskoj dasci kuće bivših roditelja i osjetila kako joj nizobraze klize suze.Nije im znala ni imena.

MIN@

101

Osmo poglavlje

JEDANAEST DANAPrima: thegaprices@aol.comŠalje: Iudiridap44@gmail.comPoslano: ponedjeljak, 15.11. 9:49 Predmet: Držim seDragi mama i tata,žao mi je što se nisam javljala. U školi je burno, ali imam mnogo lijepihdoživljaja. Nedavno su mi humanističke znanosti postale najdražipredmet. Upravo dovršavam zadatak za dodatne bodove i to mi oduzimamnogo vremena. Nedostajete mi i nadam se da ćemo se ubrzo vidjeti.Hvala vam što ste tako dobri roditelji. Mislim da vam to ne govorimdovoljno često.Voli vas, LuceLuce je na svojem prijenosnom računalu pritisnula ’Šalji’ i brzo kliknulana online prezentaciju koju je Francesca održavala u dnu prostorije. Lucese još uvijek privikavala da se nalazi u školi u kojoj su usred nastavedijelili računala zajedno s bežičnim internetom. Škola Mač i križ imala jesveukupno sedam učeničkih računala i svi su se nalazili u knjižnici. Čak ikad bi se tko uspio domoći zaporke za pristup internetu, sve osimnekoliko stranica za akademska istraživanja bilo je blokirano.Poruka njezinim roditeljima bila je potaknuta vlastitom krivnjom. Noćprije imala je najneobičniji osjećaj da je vožnjom u Mount Shast, ustarački dom, prevarila svoje prave roditelje, one koji su je u ovom životuodgojili. Naravno, nekad su i drugi roditelji bili pravi. Ali, Luce to nijemogla posve prihvatiti, bilo joj je odviše čudno.Shelby je bila ljutita samo jednu desetinu onoga koliko je mogla biti ljutazbog tako duge uzaludne vožnje. Umjesto toga, samo je pojurilaMercedesom i odvezla ih do najbližeg ln-N-Out Burgera, gdje su naručiledva sendviča sa sirom pečenim na roštilju s posebnim umakom, koji nisubili na meniju.„Nemoj više razmišljati o tome,“ rekla je Shelby i obrisala usta ubrusom.„Da samo znaš koliko sam napadaja panike imala zbog svoje poremećeneobitelji! Vjeruj mi, ja sam posljednja osoba koja će te osuđivati.“Luce je sad pogledala na drugu stranu prostorije, prema Shelby i osjetiladuboku zahvalnost prema djevojci koje se, samo tjedan prije, bojala.Shelbyna čvrsta plava kosa bila je svezana gumicom od frotira. Marljivoje bilježila Francescino predavanje.Na svakom zaslonu koji je vidjela perifernim vidom, nalazila se plavo-zlatna Francescina prezentacija, koju je klikala puževom brzinom. Čak i

MIN@

102

na Dawninu zaslonu. Danas je Dawn izgledala posebno vatreno, u seksiružičastoj t-shirt haljini i s konjskim repom vezanim visoko sa straneglave. Je li moguće da se već oporavila od onoga što se dogodilo nabrodu? Ili je skrivala užas koji je tada zacijelo osjetila, koji je možda jošuvijek osjećala?Letimično je pogledala Rolandov zaslon i snuždila se. Njegova čestanevidljivost, otkad je došao u Shoreline, nije iznenađivala Luce. Ali,uzrujavalo ju je što se njezin bivši kolega iz popravne škole, kad bi sepojavio na nastavi, pridržavao svih pravila.Ali nije izgledao posebno zainteresiran za predavanje o mogućnostima zazapošljavanje nefila: Kako vaše posebne vještine mogu postati vaše velikeprednosti. Zapravo, na Rolandovu se licu više od svega vidjelorazočaranje. Usta su mu bila namrgođena i neprestano je laganoodmahivao glavom. Kad bi Francesca pogledala učenicima u oči, vrloupadljivo bi izbjegla Rolandov pogled.Luce je pogledala je li Roland prijavljen u razredni chat room. Chat roomje trebao biti pomagalo za učenike, tu su mogli jedni drugima postavljatipitanja, ali pitanje koje je Luce imala za Rolanda nije bilo za razrednuraspravu. Znao je više nego što joj je onaj dan dao naslutiti, a zacijelo seticalo Daniela. Također ga je željela pitati gdje je bio u subotu i je li čuoda je Dawn pala s broda.Ali Roland nije bio online. Jedino je Miles bio prijavljen. Kvadratić snjegovim imenom iskočio je na Luceinu zaslonu:Heeej, ti ondje daleko!Sjedio je pored nje. Luce je mogla čuti kako se smijulji. Bilo joj jesimpatično kako se smijao svojim blesavim šalama. Baš takav, šašav,zadirkujuć i prijateljski prisan odnos željela je imati s Danielom. Da nijetako mrzovoljan cijelo vrijeme. Da je tu.Ali nije.Odgovorila je:Kakvo je vrijeme u tvojem dijelu šume?Sve je sunčanije. napisao je, još uvijek se smijuljeći. Hej što si radilasinoć? Navratio sam do tvoje sobe, kako bi zajedno otišli na večeru.Podignula je pogled sa računala i pogledala ravno u Milesa. Njegoveduboke, plave oči bile su tako iskrene da je poželjela sve mu povjeriti. Bioje tako divan onaj dan kad je slušao o njezinu životu u Maču i križu. No,nije mogla odgovoriti preko chata. Željela mu je sve ispričati, ali nijeznala treba li. To što je upoznala Shelby sa svojim tajnim pothvatomprizivalo je dovoljno nevolja od Francesce i Stevena.

MIN@

103

Milesov se izraz lica promijenio. Od uobičajenog, nehajnog smiješka licemu se namrštilo od nelagode. Luce se osjećala grozno, ali u isti mah bilaje malo iznenađena što je izazvala takvu reakciju.Francesca je isključila projektor. Prekrižila je ruke na prsima i ružičastisvileni rukavi njezine seljačke bluze procvjetali su iz kratke kožne jakne.Tek sad Luce je primijetila koliko se daleko nalazio Steven. Sjedio je naprozorskoj dasci u zapadnom kutu prostorije. Cijelo vrijeme nije gotovoni prozborio.„Da vidimo koliko ste obraćali pažnju.“ rekla je Francesca i široko seosmjehnula učenicima. „Razdijelite se u parove i intervjuirajte jednodrugog.“Kad je čula učenike kako ustaju iz klupa, Luce je nijemo zastenjala. OdFrancescina predavanja nije čula gotovo ništa i nije imala pojma što im jezadatak.Također je znala da će čučati u nefilskom programu samo kratko, ali je libilo previše tražiti od profesora da se ponekad sjete da ona nije poputostalih učenika?Miles je kucnuo po zaslonu njezina računala, gdje se nalazila njegovaporuka: Želiš li mene za partnera? Ali tad se pojavila Shelby.„Predlažem da budemo CIA ili liječnici bez granica,“ rekla je Shelby.Pokazala je Milesu da im prepusti klupu pored Luce. Miles se nijepomaknuo. „Nema šanse da se fiktivno prijavim za bijedan posao zubnogtehničara.“Luce je pogledavala Shelby i Milesa. Činilo se da oboje imaju vlasničkeosjećaje prema njoj, što je tek sad shvatila. Iskreno, Luce je željela biti uparu s Milesom, nije ga vidjela od subote. Na neki način nedostajao joj je.Na prijateljski način. Poput idemo-na-kavu-popričati, a ne prošetajmo-plažom-u-sumrak ili smiješi-mi-se-tim-nevjerojatnim-plavim-očima. Zatošto je bila s Danielom i nije razmišljala o drugim mladićima. Definitivnose nije počela crvenjeti pred svima dok se podsjećala da ne razmišlja odrugim mladićima.„Je li sve u redu?“ Steven je spustio svoju preplanulu ruku na Lucein stol,pogledao je velikim smeđim očima i kimnuo, kao da želi reći možeš-mi-reći.Nakon što je njoj i Dawn rekao ono u čamcu za spašavanje, Luce jenjegova blizina činila nervoznom. Toliko nervoznom da je izbjegavala otome razgovarati čak i s Dawn.„Sve je super,“ odgovorila je Shelby. Uzela je Luce za lakat i naglo jepovukla prema terasi, gdje su neki parovi već intervjurali jedno drugog.„Baš smo počele razgovarati o životopisima.“

MIN@

104

Iza Stevena pojavila se Francesca.„Miles,“ blago je rekla, „Jasmine je potreban partner. Možda bi htioprivući svoju klupu bliže njezinoj.“Nekoliko klupa dalje, Jasmine je rekla:„Dawn i ja se nismo mogle složiti koja će glumiti starletu nezavisnogfilma, a koja će glumiti,“ spustila je glas za oktavu, „casting redatelja.Zato me napustila zbog Rolanda.“Miles je izgledao razočarano.„Casting redatelj,“ promrmljao je. „Napokon sam našao svoj poziv.“Krenuo je da se pridruži svojoj partnerici, a Luce je gledala za njim.Nakon što su riješili situaciju, Francesca je odvela Stevena u dnoprostorije. Premda je hodao uz Francescu, Luce je osjećala kako jepromatra.Neprimjetno je provjerila mobitel. Callie joj još uvijek nije odgovorila natekstovnu poruku. Nije joj to bilo slično i Luce je krivila sebe. Možda biza obje bilo bolje da se Luce nastavila držati podalje. Bilo bi to, ionako,samo na kratko.Slijedila je Shelby koja ih je odvela do drvene klupe ugrađene u obli kutterase. Terasa obasjana jarkim suncem na vedrom nebu, bila je pretrpanaučenicima, osim na dijelu pod hladnom sjenom sekvoje. Luce je s klupeobrisala sloj mat zelenih iglica i povukla patentni zatvarač na debelomdžemperu.„Zbilja si jučer bila super, oko svega,“ rekla je tihim glasom. „Ja sam se...izbezumila.“„Znam,“ Shelby se nasmijala. „Bila si...“ napravila je grimasu zombijakoji je drhtao.„Pusti me na miru. Bilo mi je teško. Bila je to moja jedina na prilika danaučim nešto o svojoj prošlosti, a ja sam se posve blokirala.“„Južnjaci i krivnja,“ Shelby je slegnula jednim ramenom. „Moraš se maloopustiti. Sigurna sam da ćeš na istom mjestu gdje si vidjela one starkeljenaći još mnogo rođaka. Neki možda nisu tako blizu samrtnoj postelji.“Prije nego što je Luceino lice moglo dobiti zabrinut izraz, Shelby jedodala: „Ako ikad budeš poželjela tražiti druge rođake, samo reci. Sveviše mi se sviđaš, što je vrlo čudno.“„Shelby,“ Luce je iznenada šapnula kroz stisnute zube. „Ne miči se.“ Bioje to najveći, najzloslutniji navjestitelj kojeg je ikad vidjela. Mreškao se udugoj sjeni goleme sekvoje iza terase.Shelby je polako slijedila Lucein pogled prema tlu. Navjestitelj je koristiopravu sjenu kao kamuflažu. Neki dijelovi navjestitelja su se trzali.

MIN@

105

„Čini mi se daje bolestan, ili plah, ili... ne znam,“ prekinula se Shelby iiskrivila usta. „Nešto nije u redu s njim, zar ne ?“Luce je pogledala prema spiralnim stubama iza Shelby, kojima se spuštalou prizemlje kolibe. Kolibu su podupirali neobojeni drveni potpornji. AkoLuce dođe do sjene, Shelby bi joj se mogla pridružiti ispod terase prijenego što itko išta primijeti. Mogla bi pomoći Luce da vidi navjestiteljevuporuku, a nakon toga bi se na vrijeme mogle popeti gore i vratiti nanastavu.„Razmišljaš li ozbiljno o tome o čemu mislim da razmišljaš ozbiljno?“rekla je Shelby.„Ostani tu i pripazi minutu,“ rekla je Luce. „Budi spremna kad tepozovem.“Luce se spustila niz nekoliko stuba, glava joj je bila u razini s terasomgdje su ostali učenici bili zauzeti intervjuima. Shelbv je okrenula leđaLuce. Ako netko primijeti da je nestala, Shelby će joj dati znak.Luce je u kutu čula Dawn kako improvizira s Rolandom.„Znate, bila sam zapanjena kad su me nominirali za Zlatni globus...“Luce je pogledala u tamu koja se rastezala u travi. Pitala se jesu li je idrugi učenici primijetili. Ali nije mogla o tome brinuti. Gubila je vrijeme.Navjestitelj se nalazio dobra tri metra dalje od Luce, koja je stajala blizuterase, na mjestu zaštićenu od pogleda drugih učenika. Ako krene premasjeni bit će previše očita. Morat će je pokušati namamiti, a da pritom neupotrijebi ruke. Ali nije imala pojma kako to učiniti.Tek tad je primijetila osobu naslonjenu na drugu stranu sekvoje. Takođerskrivenu od pogleda učenika na terasi.Cam je pušio cigaretu i savršeno bezbrižno tiho pjevušio. Ali bio jeprekriven skorenom krvlju. Kosa mu je bila zalijepljena za čelo, a rukeizgrebane i modre. Majica je bila umrljana i mokra od znoja, a trapericeprljave. Izgledao je prljavo i odvratno, kao da je došao iz bitke. Samo štoondje nije bilo nikog, ni mrtvih tijela, ničega. Samo Cam.Namignuo joj je.„Što ćeš ti tu?“ prošaptala je. „Što si učinio?“Zavrtjelo joj se od odurnog smrada njegove krvave odjeće.„Ah, samo sam ti spasio život. Opet. Koji je to put?“ Otresao je pepeo scigarete. „Danas je to bio sljedbenik gospođice Sophije i mogu reći danisam uživao. Prokleta čudovišta. I oni te proganjaju, znaš. Pročulo se dasi tu. I da voliš lutati mračnom šumom bez pratnje.“ Uperio je prst u nju.„Ubio si ih, samo tako?“ Bila je užasnuta. Letimično je pogledala prematerasi, brinući se je li ih Shelby ili netko drugi mogao vidjeti. Nije.

MIN@

106

„Da, nekoliko, baš sad, golim rukama.“ Cam je pokazao dlanove umrljanenečim crvenim i sluzavim, što Luce zbilja nije željela vidjeti. „Suma jelijepa, Luce, slažem se, ali istodobno je puna onih koji te žele ubiti.Dakle, učini mi uslugu...“„Ne. Nemaš pravo tražiti od mene usluge. Sve u vezi s tobom mi se gadi.“„Dobro.“ zakolutao je očima. „Onda to učini za Grigorija. Ostani nakampusu.“ Bacio je cigaretu na travu, ispravio ramena i odmotao krila.„Ne mogu uvijek biti tu i paziti na tebe. A Bog zna da ne može niGrigori.“Camova krila bila su visoka i uska, stegnuta čvrsto iza ramena, glatka,zlatna i prošarana crnim prugama. Željela je prema Camovim krilimaosjećati odbojnost, ali nije mogla. I Camova su, poput Stevenovih, bilanazupčana i gruba, izgledala su kao da su preživjela čitav vijek borbi.Crne pruge davale su Camovim krilima mračnu i senzualnu crtu. Bila sumagnetski privlačna.Ali, ne. Prezirala je sve u vezi s Camom. I zauvijek će prezirati.Camova su krila jednom zamahnula i njegova su se stopala podignula stla. Strahovito glasni udari krila stvorili su zračni vrtlog koji se podignuolišće s tla.„Hvala,“ odrješito je rekla Luce, prije nego što je odletio ispod terase.Zatim je nestao u sjenama šume.Sad ju je Cam štitio? Gdje je bio Daniel? Nije li Shoreline trebao bitisigurno mjesto?Nakon Camova odlaska, navjestitelj zbog kojeg je Luce uopće došla ondjedolje uskovitlao se iz svoje sjene poput male crne ciklone.Bliže. Zatim još malo bliže.Sjena je napokon lebdjela iznad Luceine glave.„Shelby,“ glasno je šapnula Luce. „Silazi dolje!“Shelby je pogledala Luce. Pa sjenu koja se poput ciklone njihala nadnjom.„Zašto ti je trebalo toliko dugo?“ pitala je pohitavši niz stube na vrijemeda vidi kako golemi navjestitelj pada.Ravno u Luceine ruke.Luce je vrisnula, ali Shelby joj je, srećom, pokrila usta.Hvala, rekla je Luce. Zbog Shelbyne ruke riječi su bile prigušene.Djevojke su se još uvijek nalazile tri stube ispod terase, mogao ih jevidjeti svatko tko bi prešao na sjenoviti dio terase. Sjena je bila tolikoteška da Luce nije mogla ispraviti koljena. Bila je to najteža i najhladnijasjena koju je ikad dodirnula. Nije bila crna poput drugih, nego odvratno

MIN@

107

zeleno-siva. Dijelovi sjene još uvijek su se nekontrolirano trzali i iskrilipoput udaljenih munja.„Imam loš predosjećaj,“ rekla je Shelby.„Dođi,“ šapnula je Luce.“ Prizvala sam je. Tvoj je red na ukazivanje.“„Moj red? Tko je rekao da je moj red? Ti si me ovamo dovukla.“ Shelbyje mahala rukama kao da je najmanje od svega željela dodirnuti zvijer uLuceinim rukama. „Rekla sam da ću ti pomoći naći obitelj, ali rođaka kojise nalazi unutra... mislim da ni ti ni ja ne želimo upoznati.“„Shelby, molim te,“ preklinjala je Luce i stenjala je pod težinom,hladnoćom i sveukupnom odvratnošću sjene. „Nisam nefil. Ako mi nepomogneš, neću moći sama.“„Što točno pokušavaš učiniti ?“ Čule su glas iza sebe. Na vrhu stubastajao je Steven, rukama je čvrsto stezao ogradu i bijesno ih gledao.Doimao se većim nego u učionici, nadvisivao ih, kao da se dvostrukopovećao. Njegove tamne, smeđe oči bile su olujne, ali Luce je osjećalavrućinu koja je iz njih isijavala i bila je uplašena. Čak je i navjestitelj unjezinim rukama zadrhtao i ustuknuo.Obje su djevojke bile toliko zatečene da su vrisnule.Uplašena vriskom, sjena je pobjegla iz Luceinih ruku. Kretala se tolikobrzo da je nije bilo moguće zaustaviti i ostavljala iza sebe hladnoću i miristruleži.U daljini je zazvonilo zvono. Luce je mogla osjetiti ostale kako žurnokoračaju prema kantini na ručak. Miles je na izlazu isturio glavu prekoograde i pogledao Luce, ali čim je primijetio Stevenovo usijano i crvenolice, izbuljio je oči i nastavio naprijed.„Luce,“ rekao je Steven uljudnije nego što je očekivala. „Hoćeš li, molimte, doći do mojeg ureda poslije nastave?“Kad je podignuo ruku s ograde, drvo je bilo izgoreno do crnila.Steven je otvorio vrata prije nego što je Luce pokucala. Njegova sivakošulja bila je malo zgužvana, a crna krvata od žerseja bila je olabavljena.No, ponovo je dobio smiren izraz, koji, shvatila je Luce, demonima nijebilo lako održati. Obrisao je naočale ubrusom s monogramom i pomaknuose u stranu.„Uđi, molim te.“Ured nije bio velik, tek dovoljno širok za velik i crn pisaći stol i dovoljnodug za tri visoke police, pretrpane stotinama pohabanih knjiga. Ali, bio jeugodan, čak i privlačan. Luce nije očekivala da će ured demona biti takav.U sredini sobe nalazio se perzijski sag, a širok prozor gledao je na istok,prema sekvojinoj šumi. Sad, u sumrak, šuma je bila nezemaljske bojelavande.

MIN@

108

Steven je sjeo u jednu od dvije stolice boje kestena i pokazao Luce dasjedne na drugu. Razgledavala je uokvirene umjetničke slike, koje supoput dijelova slagalice ispunjavale svaki centimetar zida. Većinom su tobili portreti s različitim detaljima. Luce je prepoznala nekoliko crtežaStevena i nekoliko laskavih prikaza Francesce.Luce je duboko udahnula, ne znajući kako početi.„Žao mi je što sam danas prizvala navjestitelja, ja...“„Jesi li ikome rekla što se Dawn dogodilo u vodi?“„Ne. Rekli ste mi da nikom ne kažem.“„Dakle, nisi rekla Shelby? Ili Milesu?“„Nikom nisam rekla.“Trenutak je razmišljao.„Zašto si onog dana na brodu navjestitelja nazvala sjenom?“„Izletjelo mi je. Dok sam odrastala uvijek mi se činilo da su dio sjena.Odvojili bi se od sjena i došli k meni. Tako sam ih zvala prije nego štosam doznala što su.“ Slegnula je ramenima. „Zbilja glupo.“„Nije glupo.“ Steven je ustao i otišao do najdalje police. Izvadio je debeluknjigu s prašnjavim crvenim koricama i donio je na stol. PlatonovaRepublika. Odmah je otvorio stranicu koju je tražio i okrenuo knjiguprema Luce.Bila je to slika grupe muškaraca u pećini, okovanih jedan za drugog,okrenutih prema zidu. Iza njih je gorjela vatra. Prstima su upirali premazidu i sjenama druge grupe muškaraca, koji su prolazili iza njih. Ispodslike je pisalo: Alegorija pećine.„Što je to?“ pitala je Luce. Njezino znanje o Platonu po činjalo je izavršavalo činjenicom da se družio sa Sokratom.„Dokaz zašto je tvoje ime za navjestitelja zapravo pametno.“ Steven jepokazao sliku. „Zamisli da su ovi ljudi proveli živote videći samo sjene nazidu. Njihovo razumijevanje svijeta i što se u njemu događa, dolazi od tihsjena, premda nikad nisu vidjeli čije su to sjene. Ne razumiju čak ni da jeriječ samo o sjenama.“Pogledala je iza Stevenova prsta, u drugu grupu muškaraca.„Ne mogu se okrenuti i vidjeti ljude i stvari koji stvaraju te sjene?“„Baš tako. I zato što ne mogu vidjeti što stvara te sjene, pretpostavljaju daje to što vide, sjene na zidu, stvarnost. Nemaju pojma da sjene samopredstavljaju i iskrivljuju nešto puno stvarnije i istinitije.“ Napravio jestanku. „Razumiješ li zašto ti to govorim?“Luce je odmahnula glavom.„Želite da se prestanem baviti navjestiteljima.“

MIN@

109

Steven je s praskom zatvorio knjigu, zatim je prešao na dragi kraj sobe.Osjećala se kao da ga je, na neki način, razočarala.„Zato što ne vjerujem da ćeš se prestati... baviti navjestiteljima, čak i akoto zatražim od tebe. Ali želio bih da razumiješ o čemu je riječ kad sljedećiput prizoveš jednoga. Navjestitelji su sjene prošlih dogadaja. Mogu bitikorisni, ali istodobno sadrže zbunjujuće, nekad i opasne iskrivljeneprikaze. Mnogo toga trebaš naučiti. Prvo, čistu i sigurnu tehnikuprizivanja, a jednog dana kada usavršiš svoj dar, moći ćeš odijelitinavjestiteljevu buku od jasne poruke...“„Mislite na pištavu buku? Kroz to se može čuti?“„Zaboravi. Ne još.“ Steven se okrenuo i gurnuo ruke u džepove. „Što steti i Shelby namjeravale danas učiniti?“Luce je bilo neugodno i zacrvenjela se. Sastanak je išao smjerom kojiuopće nije očekivala. Mislila je da će dobiti kaznu i skupljati smeće.„Željele smo doznati više o mojoj obitelji,“ napokon je uspjela izreći.Srećom, činilo se da Steven nije imao pojma da je prije toga vidjelaCama. „Bolje rečeno, mojim obiteljima.“„Je li to sve?“„Jesam li u nevolji ?“„Ništa drugo nisi radila?“„Što bih drugo radila?“Kroz glavu joj je prošlo da Steven možda misli kako je pokušavala doćido Daniela, da mu je željela poslati poruku ili nešto slično. Kao da jeznala kako se to radi.„Prizovi sada jednu,“ rekao je Steven i otvorio prozor. Sumrak je prošao,a Lucein trbuh joj je rekao da su drugi učenici sjedili za večerom.„Ne-ne znam mogu li.“Stevenove oči bile su toplije nego prije, gotovo uzbuđene.„Da bi prizvali navjestitelja moramo poželjeti želju. Nije to želja za nečimmaterijalnim, nego želja za boljim poznavanjem svijeta, naše uloge unjemu i što će biti od nas.“Luce je odmah pomislila na Daniela, na ono što je najviše željela zanjihovu vezu. Nije osjećala da ima veliku ulogu u tome što će biti s njima,ali željela ju je imati. Je li zato mogla prizvati navjestitelja i prije nego štoje znala kako se to radi?Nervozno se smjestila u stolici. Sklopila je oči. Zamislila je kako se sjenaodvaja od duge tame koja se protezala od debala, zamislila je kako seotcijepila, uzdignula i ispunila okvir otvorenog prozora. Zatim kako jedolebdjela do nje.

MIN@

110

Prvo je osjetila miris plijesni, podsjetio ju je na miris crnih maslina,potom i dodir hladnoće na obrazu. Otvorila je oči.Temperatura u sobi spustila se za nekoliko stupnjeva. U iznenadavlažnom uredu, punom propuha, Steven je protrljao ruke.„Da, tako se to radi,“ promrmljao je.Navjestitelj je lebdio u Stevenovu uredu, tanak i proziran nije bio mnogoveći od svilena šala. Doletio je ravno k Luce, potom je omotao pahuljastipramen ništavila oko pritiskivača za papir od puhanog stakla na pisaćemstolu. Luce je teško disala. Steven se nasmiješio, prišao joj i vodio sjenuprema gore, sve dok nije postala prazan i crn zaslon.Zatim se zaslon našao u njezinim rukama i ona je povukla. Pažljivo, kaoda rasteže tijesto za pitu, pazeći da ne pukne, kako je to njezina majkaradila stotinama puta. Tama se kovitlala u prigušenim sivim nijansama,zatim se pojavila najbljeda crno-bijela slika.Bila je to mračna spavaća soba s jednim krevetom. Luce, očito prijašnjaLuce, ležala je na boku i zurila kroz otvoren prozor. Vjerojatno je imalašesnaest godina. Iza nje su se otvorila vrata i pojavilo se lice osvijetljenosvjetlom iz hodnika. Njezina majka.Bila je to majka koju je Luce otišla vidjeti sa Shelby! Ali bila je mlađa,mnogo, možda pedeset godina, s naočalima na vrhu nosa. Nasmiješila se,kao da je zadovoljna što njezina kćer spava i zatvorila vrata.Trenutak poslije, vrhovi prstiju dvije ruke čvrsto su se uhvatili zaprozorsku dasku. Luceine oči su se raširile dok je gledala kako drugaLuce sjeda u krevetu. S druge strane prozora, vrhovi prstiju su senaprezali, zatim su se pojavile šake, pa snažne ruke osvijetljene plavommjesečinom. Nakon toga, kroz prozor je ušlo Danielovo sjajno lice.Luceino srce je ubrzalo. Željela je uroniti u navjestitelja, kao što je topoželjela jučer, sa Shelby. Ali, Steven je pucnuo prstima i prizor jenestao, poput žaluzina kad se povuku na vrh prozora. Zatim se sjenaslomila i pala poput kiše.Ležala je na stolu, u mekim krhotinama. Luce je posegnula za jednimkomadićem, ali joj se raspao u ruci.Steven je sjeo za stol i ispitivački promatrao Luce, kao da želi vidjeti kakoje na nju utjecalo ukazivanje. Odjednom joj se prizor koji je vidjela unavjestitelju učinio odviše osobnim, nije znala želi li dati Stevenu doznanja koliko snažno ju je potresao. Konačno, on je bio na drugoj strani.U proteklih nekoliko dana, sve više joj se otkrivao demon u njemu. Nijebila riječ samo o vatrenoj ćudi, koja je rasla sve dok se, doslovno, ne bipočeo pušiti, nego i o tamnim, veličanstvenim, zlatnim krilima. Steven je,

MIN@

111

poput Cama, imao magnetsku privlačnost i šarm, i bio je, poput Cama,demon, podsjetila se.„Zašto mi pomažete s tim?“„Zato što ne bih želio da nastradaš,“ jedva čujno je prošaptao Steven.„Je li se to doista dogodilo?“Steven je skrenuo pogled.„Predstavljalo je nešto. A tko zna koliko je iskrivljeno. To je sjenaprošlosti, a ne stvarnost. U navjestitelju uvijek ima istine, ali to nikad niječista istina. Zbog toga je navjestitelj toliko problematičan i opasan bezprave obuke.“Pogledao je na sat. Iz hodnika, pored stubišta ispod njih, dopro je zvukotvaranja i zatvaranja vrata. Kad je čuo brzo kuckanje potpetica postubama, Steven se ukočio.Francesca.Luce je pokušala pročitati Stevenov izraz. Dodao joj je Republiku, koju jespremila u naprtnjaču. Trenutak prije nego što se Francescino lijepo licepojavilo na dovratku, Steven je rekao Luce:„Sljedeći put kad Shelby i ti odlučite ne dovršiti zadaću, tražit ću od vasda napišete esej od pet stranica s citatima. Ovaj put dobit ćete samoupozorenje.“„Razumijem.“ Luce je uhvatila Francescin pogled.Smiješila se Luce, premda nije bilo moguće reći je li to bio možeš-ićismiješak ili nemoj-misliti-da-mene-možeš prevariti smiješak. Kad jeustala i prebacila torbu preko ramena, malo je zadrhtala, zatim je krenulaprema vratima i Stevenu doviknula:„Hvala.“Kad se Luce vratila u sobu vidjela je da je Shelby u ognjištu upalila vatru.Pored noćne svjetiljke u obliku Bude bio je uključen lonac za kuhanje icijela je soba mirisala na rajčice.„Nemamo više tjestenine i sira, pa sam ti skuhala juhu.“ Shelby jenapunila zdjelicu do vrha vrelom juhom, posula je svježe mljevenimpaprom i odnijela je Luce, koja se srušila na krevet. „Je li bilo grozno?“Luce je gledala u juhu iz koje se pušilo i pokušala smisliti odgovor.Bizarno, da. Zbunjujuće. Malo zastrašujuće. Možda i... osnažujuće.Ali nije bilo grozno.„Bilo je dobro.“Činilo joj se da joj Steven vjeruje, barem toliko da joj dopusti da nastaviprizivati navjestitelje. I drugi su mu učenici vjerovali, a neki su mu sedivili. Nitko se nije činio zabrinut zbog njegovih motiva ili zbog stranekojoj je odan. Ali Luce se činio tako tajnovit, nije ga mogla pročitati.

MIN@

112

I prije je vjerovala pogrešnim ljudima. Povjerenje je u najboljem slučajuput prema nedovoljnom oprezu. U najgorem, dobar način da izgubiš život.To joj je o povjerenju rekla gospođica Sophia, one noći kad ju je pokušalaubiti.Daniel joj je savjetovao da vjeruje instinktima. Ali njoj su se osjećajičinili najnepouzdanijim. Pitala se je li Daniel znao za Shoreline kad joj jeto rekao, je li je taj savjet trebao pripremiti na dugo razdobljerazdvojenosti, tijekom kojeg će sve manje i manje biti sigurna u cijeli svojživot. Obitelj. Prošlost. Budućnost.Podignula je pogled sa zdjelice i pogledala Shelby:„Hvala na juhi.“„Nemoj dopustiti Stevenu da ti poremeti planove,“ prasnula je Shelby.„Moramo nastaviti raditi s navjestiteljima. Tako mi je dosta anđela idemona i njihovih ograničavanja i kontroliranja. Aaah, znamo bolje odvas, jer mi smo čistokrvni anđeli, a vi ste nezakonita djeca anđela koji susamo htjeli malo uživati.“Luce se nasmijala, ali je razmišljala o Stevenovoj maloj lekciji o Platonu ikako je to što joj je dao Republiku bilo suprotno od ograničavanja ikontroliranja. Naravno, nije to sad mogla reći Shelby koja je, sjedeći naLuceinu krevetu, upala u svoju uobičajenu tiradu protiv običaja uShorelineu.„Hoću reći, znam da imaš nešto s Danielom, što god to bilo,“ nastavila jeShelby, „ali kakvo je meni dobro učinio anđeo?“Luce je slegnula ramenina, ispričavajući se.„Reći ću ti: nikakvo. Ništa nije učinio osim što je napumpao moju mamu iobje nas napustio prije nego što sam se rodila. Pravo nebesko ponašanje.“Shelby je prijezirno frknula. „Najbolje od svega je to što mi mama cijeliživot ponavlja da trebam biti zahvalna. Za što? Za razvodnjene moći igolemo čelo koje sam naslijedila od oca? Ne hvala.“ Nogom jemrzovoljno udarila gornji ležaj. „Dala bih sve da mogu biti normalna.“„Zbilja?“ Luce je provela cijeli tjedan osjećajući se inferiornom premanefilima. Znala je da svi uvijek žele ono što ne mogu imati, ali nije moglavjerovati. Kako je Shelby mogla smatrati prednošću ne imati nefilskcmoći?„Čekaj, rekla je Luce, tvoj traljavi bivši dečko. Je li on...“Shelby je skrenula pogled.„Zajedno smo meditirali i, ne znam, dok sam ponavljala mantru nekakosam počela levitirati. Nije to bilo ništa naročito, podignula sam se petcentimetara od poda. Ali Phil nije prestao pričati o tome. Gnjavio me da

MIN@

113

mu kažem što sve drugo mogu učiniti, zatim je počeo postavljati svakakvačudna pitanja.“„Na primjer?“„Ne znam,“ rekla je Shelby. „Zapravo, bila su o tebi. Želio je znati jesi lime ti naučila levitirati? Možeš li i ti levitirati?“„Zašto ja?“„Vjerojatno je to bila još jedna njegova perverzna maštarija. U svakomslučaju, trebala si vidjeti izraz na njegovu licu toga dana. Kao da samčudovište iz cirkusa. Nisam imala izbora nego prekinuti.“„To je grozno.,“ Luce je stisnula Shelbynu ruku. „Ali zvuči više kaonjegov problem, a ne tvoj. Znam da drugi učenici čudno gledaju nefile, alipromijenila sam mnogo škola i počinjem misliti da je to normalan izrazlica većine mladih. Osim toga, nitko nije normalan. Sigurno je i u vezi sPhilom bilo nešto čudno.“„Da, zapravo to su bile njegove oči. Plave su ali blijede, gotovo isprane.Morao je nositi posebne kontaktne leće kako ljudi ne bi zurili u njega.“Shelby je nagnula glavu na stranu. „Osim toga, ta treća bradavica.“Prasnula je u smijeh. Kad joj se Luce pridružila bila je crvena u licu igotovo u suzama, no tada ih je ušutkalo lagano kucanje po prozoru.„Bolje da to nije on,“ Shelbyn se glas u tren oka pribrao. Skočila je skreveta i širom otvorila prozor, u žurbi prevrnuvši lonac s juhom.„Za tebe je,“ rekla je gotovo bezglasno.Luce je u trenutku bila pored prozora, zato što ga je tad osjetila. Poduprlase dlanovima o prozorsku dasku i nagnula se u oštar noćni zrak.Nalazila se licem u lice, usnom na usnu s Danielom.Najkraći mogući trenutak, učinilo joj se da gleda pored nje, u sobu, uShelby, ali zatim ju je poljubio, obuhvati joj glavu svojim mekim rukamai privinuo je k sebi. Gubila je dah. Toplina cijelog tjedna tekla je kroz nju,zajedno s neizrečenom isprikom za teške riječi koje su one noći na plažirekli jedno drugom.„Bok,“ šapnuo je.„Bok.“Daniel je bio odjeven u traperice i bijelu majicu. Vidjela je čuperak unjegovoj kosi. Sjajna, biserna krila nježno su mahala iza njega, istraživalasu crnu noć i privlačila je k sebi. Činilo se eda kucaju u nebesima, gotovoistodobno s njezinim srcem. Željela ih je dodirnuti, zakopati se u njih, kaošto je učinila one noći na plaži. Bilo je zadivljujuće gledati ga kako lebdiispred njihova prozora na trećem katu.

MIN@

114

Uzeo ju je za ruku i povukao preko prozorske daske u zrak i u svojenaručje. Zatim ju je stavio na široku, plosnatu izbočinu ispod prozora,koju prije nije primijetila.Uvijek kad je bila najsretnija imala je poriv za plakanjem:„Ne bi smio biti tu. Ali, tako sam sretna što jesi.“„Dokaži mi,“ rekao je smiješeći se. Privukao ju je na prsa i stavio glavutik iznad njezina ramena. Obgrlio joj je struk jednom rukom. Toplina jeisijavala iz njegovih krila. Pogledala je preko njegova ramena i vidjelasamo bjelinu: cijeli svijet je bio bijel, mekan i obasjan mjesečinom. Zatimsu Danielova veličanstvena krila počela mahati...Osjetila je blagu nelagodu u trbuhu i shvatila da su se počeli dizati... ne,uzletjeli su brzinom rakete, ravno u nebo. Izbočina ispod njih postajala jesve manja, a zvijezde iznad njih sjale su sve jače. Vjetar joj je šibao tijeloi vijorio kosu oko lica.Uzdizali su se sve više u nebo, dok škola nije postala crna mrlja na tlu.Dok ocean nije postao srebrni pokrivač na planeti. Dok nisu probilipaperjaste oblake.Nije joj bilo hladno i nije se bojala. Osjećala se oslobođenom od svega štoju je tištalo na zemlji. Slobodna od opasnosti i svake boli koji je osjećala.Slobodna od sile gravitacije. I tako zaljubljena. Daniel je poljupcimaiscrtao liniju na njezinu vratu. Obujmio ju je snažnije oko struka i okrenuoprema sebi. Njezina stopala bila su na njegovim, kao kad su plesali nadoceanom dok je gorio kriješ. Više nije bilo vjetra, zrak oko njih bio jemiran i tih. Dok su lebdjeli nebom, čulo se samo mahanje Danielovihkrila i udaranje njezina srca.„Sve što smo prošli,“ rekao je, „vrijedno je ovakvih trenutaka.“Zatim ju je poljubio, kao nikad prije. Dugim poljupcem, kojim kao da jezauvijek obilježio njezine usne. Rukama je slijedio obris njezina tijela,isprva nježno, zatim strastvenije, uživajući u njezinim oblinama.Rastapala se pod njegovim dodirom, a on je rukama prešao prekostražnjeg dijela njezinih bedara, kukova i ramena. Imao je nadzor nadsvakim dijelom njezina tijela.Osjećala je njegove mišiće pod pamučnom majicom, napete ruke iramena, udubinu u leđima. Ljubila mu je čeljust i usne. Pripadala je tu, uoblake, gdje su Danielove oči blještale snažnije od bilo koje zvijezde kojuje ikad vidjela.„Možemo li zauvijek ostati tu?“ pitala je. „Nikad mi neće biti dosta.Tebe.“

MIN@

115

„Nadam se.“ Daniel se nasmiješio, ali ubrzo, prebrzo, njegova su krilapromijenila položaj i izravnala se. Luce je znala što slijedi. Polaganospuštanje.Poljubila je Daniela posljednji put i olabavila ruke oko njegova vratapripremajući se na spuštanje. Ali, izgubila je oslonac.I pala.Činilo se da se sve događa usporeno. Luce se prevagnula unatrag, divljemlatarajući rukama. Šibali su je vjetar i hladnoća, padala je okomito igubila dah. Posljednje što je vidjela bile su Danielove oči i šok na njegovulicu.Zatim se sve ubrzalo, padala je tako nezaustavljivo da nije mogla disati.Svijet je bio crni vrtlog praznine, bilo joj je mučno i bojala se. Oči su jepekle od vjetra, a vid joj se maglio i sužavao. Onesvijestit će se.I to će biti to.Nikad neće znati tko je doista, nikad neće doznati je li sve to imalosmisla. Nikad neće znati je li bila vrijedna Danielove ljubavi i on njezine.Gotovo je.Vjetar joj je bjesnio u ušima. Sklopila je oči i čekala kraj.Tada ju je uhvatio.Grlile su je snažne i poznate ruke, polako je usporavala, više nije padala,nego se njihala u naručnju. Danielovu. Oči su joj bile sklopljene, ali znalaje da je to on.Počela je jecati od golema olakšanje što ju je uhvatio i spasio. U tomtrenutku voljela ga je više nego ikad, bez obzira koliko je životaproživjela.„Jesi li dobro?“ nježno je šapnuo Daniel, usnama tako blizu njezinim.„Jesam.“ Osjećala je udare njegovih krila. „Uhvatio si me.“„Uvijek ću te uhvatiti kad padneš.“Polako su se spuštali u svijet koji su ostavili iza sebe. U Shoreline i oceankoji je zapljuskivao obalu. Kad su se približili učeničkom domu čvrsto juje privinuo, nježno se približio izbočini i poput pera meko se spustio.Luce je stavila stopala na izbočinu i pogledala Daniela. Voljela ga je.Samo u to je bila sigurna.„Tako,“ rekao je izgledajući ozbiljno. Osmijeh na njegovu licu jeotvrdnuo, a sjaj u očima je počeo blijediti. „To će ti zadovoljiti potrebu zalutanjem, barem nakratko.“„Kako to misliš, potrebu za lutanjem?“„Mislim na to što ne prestaješ napuštati kampus.“ U glasu mu je bilo punomanje topline nego maločas. „Ne smiješ to činiti kad nisam u blizini da sebrinem za tebe.“

MIN@

116

„Hajde, to je bio samo glupi školski izlet. Svi su bili ondje. Francesca,Steven...“ prekinula se, sjetivši se kako je Steven reagirao na ono što sedogodilo Dawn. Nije se usudila spomenuti izlet sa Shelby. Ili da je podterasom naletjela na Cama.„Jako mi otežavaš,“ rekao je Daniel.„Ni meni nije bilo lako.“„Rekao sam ti da ćeš morati poštovati pravila. Rekao sam ti da nenapuštaš kampus. Ali nisi slušala. Koliko puta me nisi poslušala?“„Nisam te poslušala.“ nasmijala se, premda joj je bilo mučno i vrtjelo jojse. „Što si mi ti, dečko ili gospodar?“„Znaš li što se događa kad odlutaš odavde ? Znaš li kolikoj se opasnostiizlažeš samo zato što ti je dosadno?“„Slušaj, šteta je već učinjena,“ rekla je. „Cam zna da sam tu.“„Naravno da Cam zna da si tu,“ ljutito je rekao Daniel. Koliko ti putamoram reći da Cam trenutno nije prijetnja? Neće te pokušati obratiti.“„Zašto?“„Zato što nije tako lud. I ti ne bi trebala biti tako luda i iskradati se. Nemožeš ni zamisliti kakave opasnosti vrebaju.“Zinula je, ali nije znala što reći. Ako kaže Danielu da je razgovarala sCamom i da je Cam ubio nekoliko sljedbenika gospođice Sophije, to ćesamo biti dokaz da je imao pravo. U Luce je rasla ljutnja, na Daniela, nanjegova tajnovita pravila, na njegovo ponašanje prema njoj kao da jedijete. Dala bi sve da može biti s njim, ali njegove su oči otvrdnule ipretvorile se u bezizražajne sive ploče. Njihova nebeska avantura činilajoj se poput nejasna sna.„Znaš li kroz kakav pakao moram prolaziti da bih te zaštitio?“„Kako bih mogla znati kad mi ništa ne govoriš?“Danielove lijepe crte iskrivile su se u izraz straha.„Je li ona kriva za to?“ Trgnuo je palcem prema njezinoj sobi. „Kakvim tije mračnim idejama ispunila glavu?“„Mislim svojom glavom, hvala lijepo.“ Luce je suzila oči. „Odakle ti znašShelby?“Daniel se nije obazirao na pitanje. Luce nije mogla vjerovati na kakavnačin razgovara s njom, kao da je riječ o neodgojenu kućnom ljubimcu.Sva toplina koja ju je prožimala maločas, dok ju je ljubio, držao u naručjui gledao je, nije se mogla mjeriti s hladnoćom koju je osjetila svaki putkad bi joj se obratio.Možda Shelby ima pravo, rekla je. Toliko dugo nije vidjela Daniela, aliDaniel kojeg je željela vidjeti, koji ju je volio više od ičega, koji ju jetisućljećima slijedio zato što nije mogao živjeti bez nje, bio je u oblacima.

MIN@

117

Nije to bio ovaj Daniel koji joj je naređivao. Možda ga ipak, usprkostolikim životima, nije doista poznavala.„Možda anđeli i ljudi ne bi trebali...“Nije mogla dovršiti.„Luce.“Uhvatio ju je za zapešće, ali ona mu je otresla ruku. Oči su mu bile širomotvorene i mračne, a obrazi blijedi od hladnoće. Njezino joj je srcegovorilo da ga privuče k sebi, ostane mu blizu i osjeti dodir njegova tijelauz njezino, ali duboko u sebi znala je da se ta svađa ne može izliječitipoljupcem.Prošla je pored njega prema užem dijelu izbočine i otvorila prozor,iznenađena što je soba posve u mraku. Ušla je unutra i kad se okrenulaprema Danielu, primijetila je da mu krila drhte.Kao da će zaplakati.Željela mu je prići, zagrliti ga, utješiti ga i voljeti.Ali nije mogla.Spustila je rolete i stajala sama u mračnoj sobi.

MIN@

118

Deveto poglavlje

DESET DANAKad se Luce u utorak ujutro probudila, Shelby je već otišla. Njezin krevetbio je namješten, ručno sašiven pokrivač od različitih dijelova bio jesložen u dnu, a crveni, napuhani prsluk i torba za kupnju bile su skinute sklina na vratima.Još uvijek u pidžami, Luce je stavila vrč s vodom za čaj u mikrovalnupećnicu i sjela kako bi provjerila email.Prima: Iucindap44@gmail.comŠalje: callieallieoxenfree@gmail.comPoslano: ponedjeljak 16.11. 1:34Predmet: Trudim se ne shvatiti to osobnoDraga L,Dobila sam tvoju poruku. Kao prvo i ti meni nedostaješ. Ali imam jedandoista neobičan prijedlog: ti-i-ja-nadoknađujemo-propušteno. LudaCallie i njezine čudne ideje. Znam da si zauzeta. Znam da si pod strogimnadzorom i da ti je teško iskrasti se odande. Ali, ne znam ni jednupojedinost o tvojem životu. S kime ručaš? Koje predmete najviše voliš?Što je dogodilo s onim tipom? Vidiš, ne znam ni kako se zove. Mrzim to.Drago mi je što imaš mobitel, ali nemoj mi pisati da me namjeravašnazvati. Samo me nazovi. Već stoljećima ti nisam čula glas. Ne ljutim sena tebe. Ne još.CallieLuce je zatvorila email. Callie je bilo gotovo nemoguće naljutiti. Zapravo,Luce to nikad prije nije učinila. Činjenica da Callie nije posumnjala daLuce laže, bila je samo još jedan dokaz koliko su se udaljile. Osjetila jekako se veliki sram smiješta među njezina ramena.Sljedeći email:Prima: Iucindap44@gmail.comŠalje: thegaprices@aol.comPoslano: ponedjeljak 16.11. 20:30Predmet: I mi tebe volimo, dušoLuce, drago dijete,Tvoja pošta nam uvijek uljepša dan. Kako ide s plivačkim timom? Sušiš likosu sada kad je vani hladno? Znam, gnjavim te, ali nedostaješ mi.Misliš li da će ti Mač i križ dopustiti da napustiš kampus sljedeći tjedan,na Dan zahvalnosti? Tata bi mogao nazvati dekana? Nećemo se odvišeradovati, ali tata je već kupio puricu od tofua, za svaki slučaj. Dodatni

MIN@

119

sam zamrzivač napunila pitama. Voliš li još onu sa slatkim krumpirom?Volimo te i neprestano mislimo na tebe.MamaLuceina ruka ukočila se iznad miša. Bio je utorak ujutro. Dan zahvalnostije za tjedan i pol. Tada se prvi put sjetila svojeg omiljenog praznika. Alikoliko brzo je to pomislila, toliko je brzo to pokušala zaboraviti. Nije bilonikakvih izgleda da će joj profesor Cole dopustiti da ode kući na Danzahvalnosti.Baš je htjela kliknuti Odgovori, kad joj je pažnju privukao treperavinarančasti kvadrat u kutu ekrana. Miles je bio online. Pokušavao je chatatis njom.Miles (8:08): Dobro jutro gospođice Luce.Miles (8:09): UMIREM OD GLADI. Jesi li i ti ujutro gladna kao ja?Miles (8:15): Jesi li za doručak? Usput ću navratiti do tebe.Za 5 min?Luce je pogledala na sat. Bilo je 8:21. Netko je snažno pokucao na vrata.Još je bila u pidžami. Još se nije ni počešljala. Odškrinula je vrata.Pod od tvrdog drveta u hodniku obasjavalo je jutarnje sunce. Prizor jepodsjetio Luce na stube u kući njenih roditelja, uvijek obasjane suncem,kojima je silazila na doručak. Sjetila se koliko je svijet bio ljepši zboghodnika ispunjena svjetlom.Toga dana Miles nije nosio kapu Dodgersa, pa je imala rijetku prilikujasno mu vidjeti oči. Bile su doista tamno plave, poput ljetnog neba udevet sati ujutro. Kosa mu je bila mokra i kapala je na ramena bijelemajice. Luce je progutala, nije mogla zaustaviti pomisao na Milesa podtušem. Široko joj se nasmiješio, pokazao jamice u obrazima i svoje superbijele zube. Danas je izgledao kao tipičan stanovnik Kalifornije, a Luce jebila iznenađena koliko mu je taj izgled pristajao.„Hej,“ Luce je većinu svoga tijela u pidžami sakrila iza vrata. „Baš samvidjela tvoju poruku. Možemo na doručak, ali još se nisam obukla.“„Pričekat ću.“ Miles se naslonio na zid hodnika. U trbuhu mu je glasnokruljilo. Prekrižio je ruke na struku, kako bi prigušio zvukove.„Požurit ću,“ nasmijala se Luce i zatvorila vrata. Stajala je pred ormarom,pokušavala ne misliti na Dan zahvalnosti, roditelje, Callie i zašto joj jeistodobno izmicalo toliko važnih ljudi.S toaletnog stolca povukla je dug sivi džemper i obukla ga preko crnihtraperica. Oprala je zube, na uši stavila velike srebrne okrugle naušnice, ana ruke malo kreme, zatim je zgrabila torbu i pogledala se u zrcalo.Nije izgledala kao djevojka koja je zaglavila u svađi oko prevlasti u vezi,ili kao djevojka koja nije mogla za Dan zahvalnosti otići kući, svojojobitelji. U tom trenutku izgledala je kao djevojka koja je uzbuđena što je

MIN@

120

iza vrata čeka mladić uz kojeg se osjećala normalno i sretno i sveukupnočudesno.Mladić koji nije bio njezin dečko.Uzdahnula je i otvorila vrata. Milesovo lice se ozarilo.Kad su izašli van, Luce je shvatila da se vrijeme promijenilo. Sunčanijutarnji zrak bio je oštar kao što je bio i prošle noći na krovu s Danielom.Tad joj se činio ledenim.Miles joj je ponudio svoju golemu jaknu kaki boje, ali ona je odmahnularukom.„Kava će me ugrijati.“Sjeli su za isti stol kao i prošlog tjedna. Dva učenika-konobara odmah supožurila prema njima. Mladići su bili Milesovi prijatelji i opušteno su sešalili. Luce definitivno nije doživjela ovakvu uslugu dok je bila sa Shelby.Dok su dečki ispaljivali pitanja, kako je sinoć prošao nogometni tim okojem je Miles maštao, je li gledao na You Tubeu kako je mladićpodvalio svojoj djevojci, je li imao planove nakon nastave. Luce seogledala po terasi, tražila cimericu, ali nije je mogla naći.Miles je odgovorio mladićima na pitanja ali, činilo se da nije zainteresiranza daljnji razgovor. Pokazao je Luce.„Ovo je Luce. Luce bi željela veliku šalicu najvrelije kave i...“„Kajganu,“ rekla je Luce i sklopila mali meni koji je kantina Shorelineatiskala svaki dan.„Ja ću isto, hvala dečki.“ Miles je vratio dva menija i posve se usredotočiona Luce. „Osim na nastavi, u posljednje vrijeme nisam te često viđao.Kako?“Milesovo ju je pitanje iznenadilo. Možda zato što se cijelog jutra osjećalakao magnet za krivnju. Sviđalo joj se što nije dodao i nešto poput: »Gdjesi se skrivala?« ili »Izbjegavaš li me?« Samo je pitao: »Kako je?«Široko mu se nasmiješila, ali ubrzo je nekako zaboravila na osmijeh igotovo se lecnula kad je rekla„Sve je dobro.“„Oh-oh!“Užasna svađa s Danielom. Laganje roditeljima. Gubitak najboljeprijateljice. Dio nje želio je istresti sve to na Milesa, no znala je da ne bitrebala. Ne bi smjela. Na taj bi način podignula prijateljstvo s njim nanovu razinu, što nije smatrala dobrom idejom. Nikad prije nije imalabliskog muškog prijatelja, na koga bi se mogla osloniti i s kime bi moglasve podijeliti, kao s prijateljicom. Hoće li sve postati... zamršeno?„Miles,“ naposljetku je rekla, „kako tu ljudi provode Dan zahvalnosti ?“

MIN@

121

„Ne znam. Nikad nisam bio tu za Dan zahvalnosti. Ali volio bih da jesam.U mojoj kući Dan zahvalnosti se obilježava neprihvatljivo velikomvečerom. Najmanje stotinu ljudi. Barem deset jela. I obavezan smoking.Šališ se.“Odmahnuo je glavom.„Da se barem šalim! Ozbiljno. Moramo unajmiti pomoć za parkiranje.“Nakon stanke je rekao:„Zašto pitaš... čekaj, nemaš gdje provesti praznik?“„Mmm...“„Dolaziš!“ Nasmijao se na njezin zabezeknut izraz lica.„Molim te. Ove godine moj brat neće doći s koledža, a on mi je bio jedinouže za spašavanje. Pokazat ću ti Santa Barbaru. Možemo odustati odpurice i otići u Super Ricu, na najbolje takose na svijetu.“ Podignuo jeobrvu. „Ako budeš sa mnom bit će toliko manje mukotrpno. Možda ćečak biti zabavno.“Dok je Luce razmišljala o ponudi, osjetila je ruku na leđima. Već jepoznavala taj dodir, toliko umirujuć, gotovo ljekovit.Francesca.„Sinoć sam razgovarala s Danielom,“ rekla je Francesca.Dok se Francesca naginjala prema njoj, Luce je pokušala ostati mirna. Jeli Daniel posjetio Francescu nakon što ga je Luce ostavila samoga? Ta juje pomisao činila ljubomornom, premda nije znala zašto.„Zabrinut je za tebe.“ Francesca je zastala kao da istražuje Luceino lice.„Rekla sam mu da si se, s obzirom na novu okolinu, dobro snašla. Reklasam mu da sam ti na raspolaganju kad god me budeš trebala. Molim te,znaj da sa mnom možeš razgovarati o svemu.“ U njezinu se pogledupojavila oštrina, tvrdoća i strastvenost. Dođi k meni umjesto Stevenu, bezriječi je govorio pogled.Zatim je Francesca otišla, jednako naglo kao što se pojavila. Svilenapodstava bijelog vunenog kaputa šuštala je kad su je dodirnule noge ucrnim čarapama.„Dakle... pričali smo o Danu zahvalnosti,“ rekao je Miles i protrljao ruke.„Dobro, dobro.“ Luce je do kraja popila kavu. „Razmislit ću.“ * * * * *Shelby se nije pojavila na nastavi u nefilskoj kolibi, na lekciji o prizivanjuanđeoskih predaka, što je poput slanja nebeske glasovne poruke. Luce jeoko ručka počela osjećati nervozu. Ali, dok je išla na sat matematike,primijetila je poznati napuhani crveni prsluk i iz sve snage potrčala.„Hej!“ Povukla je debeli konjski rep svoje cimerice. „Gdje si bila?“

MIN@

122

Shelby se polako okrenula. Pogled na njezinu licu podsjetio je Luce naprvi dan u Shorelineu. Shelbyne obrve bile su namrštene, a nosnice sutreperile.„Jesi li dobro?“„Super.“ Shelby se okrenula i počela prčkati po najbližem ormariću,vrteći kombinaciju dok se nije otvorio. Unutra se nalazila nogometnakaciga i kutija praznih boca Gatorade. Poster Laker Girlsa bio jezalijepljen na unutrašnju stranu vrata.„Je li to uopće tvoj ormarić?“ pitala je Luce. Nije poznavala nijednognefila koji je koristio ormariće, ali Shelby je po tome rovala i bacala prekoramena prljave čarape.Shelby je s treskom zatvorila ormarić, zatim je prešla na sljedeći i počelaokretati kombinaciju.„Sad me i osuđuješ ?“„Ne.“ Luce je odmahnula glavom. „Shel, što se događa? Jutros si nestala,nisi bila u školi...“„Sad sam tu, zar ne?“ Shelby je uzdahnula. „Frankie i Steven mnogoopuštenije prihvaćaju da djevojka treba slobodan dan nego humanoidi.“„Što će ti slobodan dan? Bila si dobro dok...“Dok nije došao Daniel.Kad se Daniel pojavio na prozoru, Shelby je problijedjela, ušutjela i otišlaravno u krevet...Dok je Shelby zurila u Luce kao da joj se kvocijent inteligencijeprepolovio, Luce je počela primjećivati ostatak predvorja. Uza zid, gdjesu prestajali redovi ormarića boje hrđe, stajale su djevojke. Dawn,Jasmine i Lilith. Zatim, Amy Branshaw i druge djevojke odjevene u vestetipične za private škole. Pankerice s nakitom na licu, koje su podsjećalena Arrianne, ali su kao sugovornice bile mnogo manje zabavne. Nekolikodjevojaka nije prije vidjela. Djevojke s knjigama čvrsto privinutim naprsima žvakale su gume i gledale u sag, u strop s drvenim gredama, ilijedna u drugu. Svuda, samo ne u Shelby i Luce. Premda je bilo očito daprisluškuju.Mučnina u želucu počela joj je govoriti zašto. Bio je to najveći sukobizmeđu nefila i ne-nefila u Shorelineu koji je Luce vidjela. Svaka djevojkau hodniku shvatila je prije nje: Luce i Shelby potući će se zbog mladića.„Oh.“ Luce je progutala. „Ti i Daniel.“„Da. Mi. Davno.“ Shelby je nije htjela pogledati.Dobro. Luce se usredotočila na disanje. Može to podnijeti. Ali oko zida sdjevojkama letio je šapat od kojeg se naježila i zadrhtala.Shelby se rugala:

MIN@

123

„Žao mi je što ti se ta zamisao toliko gadi.“„Nije riječ o tome.“ Ali Luce je osjećala gađenje. Prema sebi. „Mislilasam da... sam oduvijek bila...“Shelby se podbočila.„Mislila si da je tijekom svakih sedamnaest godina, dok te nije bilo,Daniel vrtio palcima? Zemlja zove Luce: za Daniela postoji i razdobljeprije tebe. Ili između tebe ili kako god ga želiš nazvati.“ Na trenutak jezastala i iskosa je pogledala: „Zar si doista toliko umišljena?“Luce je ostala bez riječi.Shelby je progunđala i obratila se drugima:„Ova estrogenska radijacija odmah se mora raspršiti, prasnula je mašućiprstima. Krenite! Svi. Smjesta!“Dok su djevojke brzale, Luce je naslonila glavu na hladni metalniormarić. Željela se uvući unutra i sakriti.Shelby se naslonila na zid pored Luceina lica.„Znaš,“ rekla je blažim glasom, „Daniel je loš dečko. I lažljivac. Laže ti.“Luce se uspravila i krenula prema Shelby, osjećajući kako joj krv udara uobraze. Luce se možda ljutila na Daniela, ali nitko nije imao pravovrijeđati njezina dečka.„Opa,“ Shelby je ustuknula. „Smiri se. Isuse!“ Klizila je leđima niza ziddok nije sjela na pod. „Slušaj, nisam to trebala spominjati. Riječ je ojednoj davnoj noći. Bilo je očito da je tip očajan bez tebe. Tada te nisampoznavala, pa sam cijelu vašu priču smatrala... nevjerojatno dosadnom.Ako već moraš znati, to objašnjava zašto sam bila kivna na sve s tvojimimenom.“Potapšala je pod pored sebe i Luce se spustila niza zid i sjela. Shelby senesigurno nasmiješila:„Kunem se, Luce, nisam znala da ću te upoznati. Ni najmanje nisamočekivala da ćeš biti... super.“„Misliš da sam super?“ pitala je Luce i nasmijala se sebi u bradu. „Imalasi pravo kad si rekla da sam umišljena.“„Oh, baš kako sam mislila. Na tebe se čovjek ne može naljutiti, zar ne?“Shelby je uzdahnula. „U redu. Oprosti što sam željela tvojeg dečka i štosam te mrzila prije nego što sam te upoznala. Neće se ponoviti.“To je bilo čudno. Nešto što je moglo smjesta razdvojiti dvije prijateljice,njih je, zapravo, zbližilo. Shelby nije bila kriva. Svu ljutnju koju jeosjećala, Luce je trebala usmjeriti na... Daniela. Jedna glupa noć, rekla jeShelby. Ali, što se doista dogodilo?Sunce je zalazilo dok se kamenim stubama Luce spuštala na plažu. Što jebila bliže oceanu, to je hladna večer postajala još hladnija. Posljednje

MIN@

124

zrake sunca toga dana plesale su na tankim oblacima i bojile oceannarančastim, ružičastim i pastelno plavim mrljama. Mirno more prostiralose pred njom poput staze prema raju.Dok nije prišla širokom krugu pijeska, još uvijek crnom od Rolandovakrijesa, Luce nije znala zašto je došla. Zatim se zatekla kako se uvlači podvisoku vulkansku stijenu, kamo ju je one noći odvukao Daniel. Gdje suplesali i proveli dragocjene zajedničke trenutke svađajući se oko nečegtako glupog, kao što je boja njezine kose.Callie je u Doveru imala dečka s kojim je prekinula zbog svađe okotostera. Jednom od njih u tosteru se zaglavilo preveliko pecivo i drugo jepoludjelo. Luce se nije sjećala svih pojedinosti, ali sjećala se da jepomislila: ’Tko prekida vezu zbog kuhinjskih aparata?’’Nije bila riječ o tosteru,’ rekla je Callie. Toster je bio samo simptom,nešto što je predstavljalo sve što je među njima pošlo krivo.Luce je mrzila što se stalno svađala s Danielom. Njihova svađa na plažipodsjetila ju je na Callienu priču. Bilo je to poput uvoda u veću i ružnijusvađu koja je slijedila.Luce se obgrlila rukama, štiteći se od vjetra i shvatila da je tu kako bipokušala otkriti gdje je sve krenulo po zlu. Idiotski je u moru tražila znakili trag uklesan u grubu vulkansku stijenu. Gledala je svuda osim u sebe,zato što se unutra nalazila samo golema tajna prošlosti. Možda su seodgovori nalazili u navjestiteljima, ali trenutačno su joj bili frustrirajućenedostupni.Nije željela kriviti Daniela. Bila je odviše naivna kad je pretpostavila datijekom vremena u njihovoj vezi nije bilo mjesta za druge. Nikad joj nijerekao drukčije. Kao da joj je podmetnuo tu zaprepašćujuću situaciju ukojoj se našla. Bilo joj je neugodno. Osim toga, bilo je to još nešto što jeprekrižila na velikom popisu stvari koje je Luce smatrala da zaslužujeznati, a Daniel nije našao za shodno da joj kaže.Nešto je sipilo po njezinim obrazima i vrhovima prstiju. Pomislila je da jekiša. Ali bilo je toplo, ne hladno. Meko poput praha, ali nije bilo mokro.Okrenula se prema nebu i blještavoj ljubičastoj svjetlosti koja ju jezasljepljivala. Nije željela zaštititi oči, nego je gledala kako svjetlostpostaje sjajnija, sve dok nije osjetila bol. Čestice su polako padale naocean i tik uz obalu i ocrtavale i stvarale lik koji je uvijek moglaprepoznati.Činilo joj se da se proljepšao. Približavao joj se, a bosa su mu stopalalebdjela nekoliko centimetara iznad vode. Široka bijela krila obrubljenaljubičastom svjetlošću gotovo su neprimjetno pulsirala na snažnom vjetru.Bilo je tako nepravedno kako je pogled na njega utjecao na nju,

MIN@

125

zadivljenu, ekstatičnu i pomalo uplašenu. Jedva je mogla misliti na neštodrugo. Nestala je ljutnja i izjedajuće nezadovoljstvo. Ostala je samoneporeciva privlačnost.„Opet si došao,“ šapnula je.Danielov glas prenosio se preko vode.„Rekao sam da želim razgovarati.“Luce je osjetila da su joj se usta naškubila.„O Shelby?“„O opasnostima kojima se izlažeš,“ jednostavno je rekao Daniel.Očekivala je da će reagirati na spomen Shelby. Ali, Daniel je samonakrivio glavu. Došao je do mokrog dijela plaže, gdje se voda pjenila,valjala natrag i dopirala tik do pijeska ispred nje. „Što je sa Shelby?“„Zbilja ćeš se pretvarati da ne znaš?“„Čekaj.“ Stopala koja su se dodirivala petama spustio je na tlo, izravnaoje leđa i raširio koljena poput baletana. Kad se uspravio, njegova krilapovukla su se iza glave i poslala zapuh vjetra. Luce je tada prvi put dobilaosjećaj koliko su teška.Bio je pored nje za manje od dvije sekunde, ali kad su mu ruke kliznuleniz njezina leđa i privukle je bliže, nije mogla dočekati što slijedi.„Nemojmo opet početi loše,“ rekao je.Sklopila je oči i dopustila mu da je podigne s tla. Njegova usta našla sunjezina i Luce je zabacila lice prema nebu, pustivši da je preplavi njegovablizina. Više nije bilo mraka ni hladnoće, ostao je samo divan osjećajkupanja u njegovu ljubičastom svjetlu. Čak je i šum oceana bio prigušennježnim brujanjem, energijom koju je imalo Danielovo tijelo.Njezine ruke čvrsto su mu grlile vrat, milovale mu napete mišiće naramenima i dodirivale mek, gust rub krila. Bila su snažna, bijela isvjetlucava, uvijek veća nego što se sjećala. Bila su to dva velika jedrakoja su se širila, čiji je svaki centimetar bio savršen i gladak. Napeta podnjezinim prstima, kao dva čvrsto zategnuta slikarska platna. Samosvilenkastija i raskošno baršunasto meka. Činilo se da odgovoraju nanjezin dodir i približavaju se kako bi je pomilovala i privukla. Luce senezasitno uvlačila sve dublje i dublje sve dok se nije posve smjestila unjih. Daniel je zadrhtao.„Je li to u redu? prošaptala je.“ Znala je da je nekad postajao napet kad bistrast među njima rasla. „Boli li te?“Danas mu je u pogledu vidjela glad.„Divno je. Neusporedivo.“

MIN@

126

Prstima je klizio preko njezina struka i ispod džempera. Obično bi odnjegova najnježnijeg milovanja osjetila slabost. Danas mu je dodir biostrastveniji. Gotovo grub. Nije znala što mu je, ali joj se sviđalo.Njegove su usne našle njezine, zatim su odlutale prema gore. Slijedile suluk njezina nosa i spustile se na obje vjeđe. Kad se odmaknuo, otvorila jeoči i pogledala ga.„Tako si lijepa,“ šapnuo je.Bile su to riječi koje je većina djevojaka željela čuti, ali čim ih je izrekao,Luce se učinilo kao da ju je nešto istrgnulo iz njezina tijela i zamijenilo gatuđim.Shelbynim.Ali, ne samo Shelbynim, jer koliki su izgledi da je Shelby bila jedina? Jeli Daniel ljubio i druge noseve i jagodične kosti? Je li grlio i druga tijelana plaži? Je li ljubio druge usne i slušao otkucaje drugih srdaca? Je li i sdrugima šapatom izmjenjivao komplimente ?„Što nije u redu?“ pitao je.Luce je osjećala mučninu. Svojim poljupcima mogli su zamagliti prozore,ali čim su upotrijebili usta za druge stvari, poput razgovora, sve bi postalotako zamršeno.Okrenula je lice od njega.„Lagao si mi.“Daniel joj se nije narugao, nije se ni naljutio, što je očekivala i gotovoželjela da učini. Sjeo je na pijesak. Nalaktio se na koljena i zagledao upjenaste valove.„O čemu točno?“Čim je rekla, Luce je požalila:„Mogla bih učiniti kao i ti, nikad ti ništa ne reći.“„Ne mogu ti reći što želiš znati, ako mi ne kažeš što te muči.“Mislila je na Shelby, no kad je zamislila kako igra na ljubomoru, samo dabi je on tretirao kao dijete, Luce se osjetila bijedno. Umjesto toga je rekla:„Osjećam se kao da smo stranci. Kao da te ne poznajem ništa više negonekog drugog.“„Oh.“ Glas mu je bio tih, a lice tako krajnje bezizražajno. Luce ga ježeljela protresti. Ništa ga nije moglo uzdrmati.„Držiš me tu kao taoca, Daniele. Ne znam ništa. Nikog. Osamljena sam.Svaki put kad te vidim, ti postaviš između nas nov zid i ne puštaš meblizu. Nikad me ne puštaš blizu. Dovukao si me čak ovamo...“Nije bila riječ samo o Kaliforniji. Pomisao koliko ograničeno shvaćasvoju prošlost, otkotrljala se iz njezina uma poput role filma i odmotala napodu.

MIN@

127

Daniel ju je odvukao odviše daleko, mnogo dalje od Kalifornije. Vukao juje kroz stoljeća bitki poput ove. Kroz mučne smrti koje su svima oko njenanijele bol. I simpatičnom paru koji je posjetila prošlog tjedna. Daniel imje uništio život. Ubio im je kćer. Samo zato što je bio važan anđeo koji jevidio nešto što želi i posegnuo za time.Ne, nije ju dovukao samo u Kaliforniju. Dovukao ju je u vječnoprokletstvo. Bio je to teret koji je trebao nositi sam.„Patim zbog tvojeg prokletstva, kao i svi koji me vole. Cijelu vječnost.Zbog tebe.“Trgnuo se kao da ga je udarila.„Želiš kući,“ rekao je.Šutnula je pijesak.„Želim se vratiti. Željela bih da poništiš što god si učinio i uvalio me uovo. Samo želim normalno živjeti i umrijeti, prekidati s normalnimljudima zbog stvari kao što je toster. Ne želim nadnaravne tajne svemira,koje mi ni ne želiš povjeriti.“„Čekaj.“Daniel je posve problijedio. Ramena su mu se ukočila, a ruke drhtale. Čaksu i njegova krila, koja su još trenutak prije izgledala moćno, sada bilatako krhka. Luce je željela ispružiti ruku i dodirnuti ih, kao da bi jojnekako mogle reći je li bol koju je vidjela u njegovim očima stvarna. Alinije se pomaknula.„Prekidamo li ?“ pitao je dubokim, tihim glasom.„Jesmo li uopće zajedno, Daniele?“Ustao je i rukama obujmio njezino lice. Prije nego što se mogla otrgnuti,osjetila je kako vrućina u njezinim obrazima jenjava. Sklopila je oči ipokušala se oduprijeti magnetizmu njegova dodira, ali bio je snažniji odsvega.Izbrisao je njezinu ljutnju i razbio njezin identitet u komadiće.Tko je bila bez njega?Zašto je privlačnost prema Danielu bila jača od svega drugoga što ju jevuklo od njega? Od razuma, osjećaja i samoodržanja. Ništa se nije moglouspoređivati s privlačnošću prema Danielu. To mora da je bio dioDanielove kazne. Zauvijek je bila vezana za njega, poput marionete zalutkara. Znala je da ga ne bi smjela željeti svakim dijelom svojeg bića, alinije joj bilo pomoći. Kad ga je gledala i dodirivala, sve drugo jeblijedjelo.Poželjela je da voljeti ga nije uvijek tako teško.„Kakva je to priča o tosteru?“ Daniel joj je šapnuo na uho.„Mislim da ne želiš znati.“

MIN@

128

„Želim,“ gorljivo ju je gledao ne dajući joj da skrene pogled. „Želimtebe.“„Znam, ali...“„Nikad i ništa to neće promijeniti. Usprkos svemu što si čula ili što sedogodilo.“„Ali, ja želim više od toga da budem željena. Želim da budemo zajedno,doista zajedno.“„Ubrzo. Obećavam. Sve je to samo privremeno.“„Tako si rekao.“ Luce je vidjela da je iznad njih izašao mjesec. Bio jepoput mirnog plamena, blistavo narančast i tanak. „O čemu si želiorazgovarati ?“Daniel je stavio njezinu plavu kosu iza ušiju i predugo proučavao uvojak.„O školi,“ rekao je s oklijevanjem zbog kojeg joj se učinilo da nije posveiskren. „Zamolio sam Francescu da se pobrine za tebe, ali želio sam sesam uvjeriti. Jesi li štogod naučila? Je li ti dobro?“Osjetila je iznenadnu potrebu da mu se pohvali i kaže mu za napredak snavjestiteljima, za razgovor sa Stevenom i ukazanje njezinih roditelja.Ali, Danielovo lice bilo je življe i otvorenije nego cijele večeri. Izgledaloje kao da pokušava izbjeći svađu, pa je Luce odlučila učiniti isto.Sklopila je oči.Rekla mu je što je želio znati.U školi je dobro. Ona je dobro.Danielove usne ponovo su se spustile na njezine, kratko i strastveno, dokjoj kroz cijelo tijelo nisu prošli trnci.„Moram ići,“ konačno je rekao i uspravio se. „Ne bih trebao biti tu, ali nemogu izdržati bez tebe. Svakog trenutka brinem se za tebe. Volim te,Luce. Toliko da boli.“Sklopila je oči, slušala udare krila i osjećala ubode zrnaca pijeska koji suse podignuli s njegovim odlaskom.

MIN@

129

Deseto poglavlje

DEVET DANANiz fijuka i zveketa prekinuo je pjesmu orla štekavca. Čuo se dubok,pjevan zvuk struganja metala o metal, zatim su se tanke srebrne oštricesudarile i jedna je okrznula protivnikov štit.Francesca i Steven su se borili.Zapravo, nisu, mačevali su. Bio je to primjer učenicima koji su sepripremali za mačevanje.„Znati rukovati mačem, tankim srebrnim kovinama kakve danaskoristimo, ili kratkim mornarskim mačevima, neprocjenjivo je važnavještina,“ rekao je Steven, režući zrak kratkim bičastim pokretima.„Vojske raja i pakla rijetko se bore, ali kad se to dogodi,“ ne gledajući,naglo je postrance šinuo oštricom, prema Francesci, a ona je, ne gledajući,podignula mač i odbila udarac, ne upotrebljavaju moderno oružje.„Bodeži, lukovi i strijele i divovski plameni mačevi, naše su vječnooružje.“Slijedio je dvoboj, samo za primjer i dio lekcije. Francesca i Steven nisustavili ni maske.Bilo je kasno jutro u srijedu i Luce je sjedila na širokoj klupi na terasi,između Jasmine i Milesa. Cijeli se razred, uključujući dva nastavnika,presvukao iz svakodnevne odjeće u bijele odorekoje su nosili mačevaoci. Pola razreda nosilo je na glavama crne,mrežaste maske. Luce je došla do ormara sa zalihama nakon što je iposljednja nestala, ali to je nimalo nije brinulo. Nadala se da će izbjećineugodnu situaciju da cijeli razred svjedoči njezinu potpunom neznanju.Iz načina kako su nasrtali na kutove u terasi, bilo je očito da im to nijebilo prvi put.„Smisao je u tome da postanete protivniku što manja meta,“ Francesca jeobjašnjavala učenicima koji su je okruživali. „Prebacite težinu na jednunogu i krenite u napad tako da noga bude na istoj strani kao ruka u kojojdržite mač. Zatim se njišite naprijed, natrag, u doseg udarca i natrag.“Odjednom su Francesca i Steven nasrnuli jedno na drugo udarima ipariranjem. Uz glasan zveket vješto su odbijali međusobne udarce.Njezina oštrica izvela je širok luk nadesno i okrznula njegovu, zatim je onjurnuo naprijed, ali ona se zaljuljala unatrag i snažno zamahnula mačemiznad njegova zapešća, oko njega pa u njega.„Touché,“ rekla je i nasmijala se.Steven se okrenuo prema razredu.

MIN@

130

„Naravno, touché na francuskom znači dodirnut. Bodovi u mačevanjuračunaju se u dodirima.“„Da smo se uistinu borili,“ rekla je Francesca, „bojim se da bi Stevenovaruka sada ležala na terasi i u krvi. Oprosti, dragi.“„Sve je u redu,“ rekao je, „Sve. Je. U redu.“ Bočno se bacio prema njoj,gotovo kao da se podignuo s tla. U divljem zanosu koji je uslijedio, Lucenije mogla pratiti Stevenov mač koji je letio zrakom uzduž i poprijeko,iznova i iznova i gotovo zarezao Francescu, koja se na vrijeme pognulapostrance i izronila iza njega.Ali, on je bio pripravan, odbio je njezinu oštricu, zatim je spustio vrhsvoje i zamahnuo prema svodu njezina stopala.„Draga moja, čini mi se da si ustala na krivu nogu.“„Vidjet ćemo.“ Francesca je podignula ruku i poravnala kosu. Zurili sujedno u drugo smrtonosnom žestinom.Od svake runde silovite borbe Luce bi postala napeta i uznemirena. Već jebila naviknuta na svoju živčanost, ali danas su i ostali bili iznenađujućeživčani. Uzbuđeni. Nisu mogli ostati mirni dok su gledali kako seFrancesca i Steven bore.Sve do danas pitala se zašto nitko od nefila nije član školske sportskeekipe. Kad je Luce pitala Jasmine jesu li ona i Dawn zainteresirane zanatjecanje za ulazak u školsku plivačku ekipu, Jasmine je nabrala nos.Zapravo, sve dok toga jutra u školskoj svačionici nije slučajno čula Lilithkako zijevajući govori da je svaki sport osim mačevanja »savršenodosadan«, Luce je mislila da nefili jednostavno ne vole sport. Ali nije bilotako. Samo su pažljivo birali.Luce se trgnula kad je zamislila Lilith, koja je znala prijevode svihfrancuskih mačevalačkih termina koje Luce nije znala ni na engleskom,kako se baca svojim gracioznim tijelom u napad. Ako je ostatak razredaimao makar desetinu Stevenove i Francescine vještine, Luce će na krajusata završiti raskomadana.Njezini nastavnici bili su bez sumnje stručnjaci, gipko su ulazili u napadei izlazili iz njih. Sunčeva svjetlost odbijala se od njihovih mačeva i bijelihpostavljenih prsluka. Dok se vrtjela oko Stevena, Francescina gusta plavavalovita kosa padala je na ramena poput prekrasne aureole. Njihova sustopala s takvom elegancijom plela uzorke na terasi, da je izgledalo kaoda plešu.Izrazi na njihovim licima govorili su o ustrajnosti i divljoj odlučnosti dapobijede. Nakon nekoliko prvih dodira mačem, nastavili su seravnopravno boriti. Zacijelo ih je hvatao umor. Već deset minutamačevali su bez pogotka. Mačevali su toliko brzo, da su lukovi njihovih

MIN@

131

oštrica postajali gotovo nevidljivi, ostao je samo istančani bijes, tihofijukanje kroz zrak i neprestani oštri sudari tankih kovina.Svaki put kad su se mačevi dodirnuli, poletjele su iskre. Iskre ljubavi ilimržnje? U nekim trenucima činilo se kao oboje.Zbog svega toga Luce je obuzela malodušnost. Zato što su ljubav i mržnjatrebale stajati na suprotnim stranama spektra. Razlika je trebala biti jasnakao i između... anđela i demona, kako joj je nekad izgledala. Ali ne više.Dok je s divljenjem i strahom promatrala nastavnike, sjećanje naposljednju svađu s Danielom poput mača je probijalo njezinu glavu. Unjoj su se miješali ljubav i mržnja, ne baš mržnja, nego sve veći bijes.Čula je klicanje svojih razrednih kolega. Luce se učinilo kao da jetrepnula i propustila vidjeti što se dogodilo. Francesca je vrškom mačaubola Stevena u prsa. Blizu srca. Nasrnula je na njega do te mjere, da seoštrica svinula u luk. Oboje su na trenutak mirno stajali i gledali se u oči.Luce nije znala je li i to dio demonstracije.„Točno u srce,“ rekao je Steven.„Kad bi ga imao,“ prošaptala je Francesca.Činilo se da su nastavnici na trenutak prestali biti svjesni da se nalaze naterasi punoj učenika.„Francesca je još jednom pobijedila,“ rekla je Jasmine. Nagnula je glavuprema Luce i tihim glasom rekla: „Dolazi iz obitelji pobjednika.“„A Steven?“„Ne baš.“ Činilo se da njezin komentar ima više značenja, ali Jasmine jesamo lako skočila s klupe, spustila masku na lice i zategnula konjski rep.Spremna za borbu.Dok su drugi učenici užurbano trčakarali oko nje, Luce je pokušalazamisliti sebe i Daniela u sličnoj situaciji: Luce je u prednosti i drži ga uvlasti svojeg mača, kao što je Francesca držala Stevena. Iskreno, to je bilonemoguće zamisliti. I to je smetalo Luce. Ne zato što je željela imatiDaniela u svojoj vlasti, nego zato što nije željela biti u njegovoj. Tolikomu se prepustila prošle noći. Od sjećanja na onaj poljubac osjetila jetjeskobu, rumen u licu i shrvanost, ali ne onu dobru.Voljela ga je. Ali.Trebala je moći to izreći u sebi bez tog malog i ružnog suprotnog veznika.Ali, nije mogla. To što su sad imali, nije bilo ono što je željela. Ako ćepravila igre zauvijek ostati takva, nije znala želi li sudjelovati. Kakav jepar ona bila Danielu? Kakav je par on bio njoj? Ako ga privlače drugedjevojke... vjerojatno se i on u nekom trenutku to zapitao. Može li imoboma netko drugi biti ravnopravniji izbor?

MIN@

132

Kad ju je Daniel ljubio, Luce je u kostima osjećala da je on njezinaprošlost. Dok mu je bila u zagrljaju, očajnički je željela da joj bude isadašnjost. Ali, kad bi im se usne razdvojile, više nije mogla biti sigurnaje li on njezina budućnost. Trebala joj je sloboda da donese odluku. Nijeni znala kakve još mogućnosti postoje za nju.„Milese,“ pozvao je Steven. Vratilo mu se nastavničko držanje, dok jestavljao mač u uske crne korice i kimao prema sjeverozapadnom kututerase. „Ondje ćeš se boriti s Rolandom.“Luce slijeva, Miles se nagnuo i prošaptao:„Dugo poznaješ Rolanda, što je njegova Ahilova peta? Ne želim izgubitiod nekog novajlije.“„Hmm... zbilja ne znam...“ Luceina glava bila je prazna. Gledala je uRolanda čije je lice prekrivala maska i shvatila koliko malo zna o njemu.Osim njegova popisa švercane robe. I toga da je svirao harmoniku. I da jenjezina prvog dana u Maču i križu toliko nasmijao Daniela. Nikad nijedoznala o čemu su tada razgovarali... ili što je Roland doista radio uShorelineu. Luce definitivno ništa nije znala o gospodinu Sparksu.Miles joj je potapšao koljeno.„Samo sam se šalio, Luce. Nemam nikakvih izgleda protiv toga tipa.“Ustao je i nasmijao se. „Poželi mi sreću.“Francesca se pomaknula na drugi kraj terase, blizu ulaza u kuću i polakopila vodu iz boce.„Kristy i Milicent, zauzmite taj kut,“ rekla je dvjema nefilkama spletenicama i u istim crnim tenisicama. „Shelby i Dawn, ovamo se dođiteboriti.“ Pokazala je kut terase točno ispred Luce. „Ostali će gledati.“Luce je laknulo što njezino ime nije bilo prozvano. Što je više imalapriliku gledati Francescinu i Stevenovu metodu podučavanja, sve ju jemanje razumjela. Zastrašujuća demonstracija zamijenila je prave upute.Nije bilo gledaj i uči, nego gledaj i briljiraj. Prvih šest učenika zauzimaloje svoja mjesta na terasi, a Luce je osjećala golem pritisak da mora štoprije svladati umijeće mačevanja.„En garde,“ zaurlala je Shelby i skočila natrag u čučanj, a vršak mačauperila samo nekoliko centimetara od Dawn, čiji je mač još bio ukoricama.Dawnini prsti prolazili su kroz kosu u cik-cak pokretima dok ju jepričvrščivala s pregršti ukosnica u obliku leptira.„Ne možeš me en garde, dok se pripremam za borbu, Shelby!“ Što je bilauzrujanija, to joj je glas postajao viši. „Zar su te odgojili vukovi?“ ljutitoje govorila kroz posljednju plastičnu ukosnicu među zubima. „U redu,“rekla je i izvukla mač. „Sad sam spremna.“

MIN@

133

Shelby, koja je cijelo vrijeme Dawnina pripremanja ostala u pozi zanapad, sad se uspravila i pogledala svoje grube zanoktice.„Čekaj, imam li vremena za manikuru?“ rekla je i postigla tolikupsihološku nadmoć da prijeđe u napad i počne zamahivati mačemunaokolo.„Kako neotesano!“ Dawn je prasnula i na Luceino iznenađenje smjestaubrzala rukovanje mačem. Vješto je zamahivala oštricom kroz zrak iizbila Shelbyin mač, koji je pao na stranu. Dawn je bila gadnamačevaokinja.Pored Luce, Jasmine se presamitila od smijeha.„Pakleni par.“Smiješak se došuljao i na Luceino lice, zato što nikad nije upoznala nekogtoliko nepokolebljivo vedrog kao Dawn. Luce je isprva posumnjala napretvaranje, na masku na jugu, odakle je Luce dolazila, vječna sreća nijemogla bila stvarna. Luce se dojmilo kako se Dawn brzo oporavila nakononoga na jahti. Činilo se da Dawnin optimizam nema granica. Sada jeLuce bilo teško biti u njezinu društvu, a ne hihotati se. Bilo je posebnoteško zadržati smijeh i gledati Dawn kako se sa svojim mladenačkimpoletom usredotočuje kako bi porazila nekog posve različitog od sebe,poput Shelby.Između Shelby i Luce stvari su još uvijek bile pomalo čudne. Luce je toznala, Shelby je to znala, čak je i noćna svjetiljka u obliku Bude unjihovoj sobi izgledala kao da to zna. Istini za volju, Luce je na neki načinuživala dok je gledala Shelby kako se bori za život, dok je Dawn veselonapada.Shelby je bila uporan i strpljiv borac. Dok je Dawnina tehnika biladojmljiva i oku privlačna, vrtoglavo je vitlala udovima po terasi, uvirtualnom tangu, Shelby je pažljivo koristila pluća, kao da imaograničene zalihe. Koljena je držala svinuta i nikad nije odustajala.Ali, rekla je da je nakon samo jedne noći odustala od Daniela. Odmah jepriznala da je to bilo zbog Danielovih osjećaja prema Luce, koji su sveometali. Ali, Luce joj nije vjerovala. Nešto je bilo čudno sa Shelbyinimpriznanjem, nešto se nije slagalao s Danielovom reakcijom kad je Luce,one noći, gotovo načela tu temu. Ponašao se kao da o tome nema što reći.Glasan i mukao udarac privukao je Luceinu pozornost.Na drugoj strani terase, Miles je nekako završio na leđima. Roland jelebdio nad njim. Doslovno. Letio je.Golema krila koja su se odmotala iz Rolandovih ramena bila su velikapoput divovske pelerine i pernata poput orlovih, ali tamna su pera bilaprelijepo prošarana zlatnim. Vjerojatno je na svojoj odori za mačevanje

MIN@

134

imao jednake proreze kakve je Daniel imao na majici. Luce nikad prijenije vidjela Rolandova krila, i poput svih nefila, nije mogla prestati zuriti.Shelby joj je rekla da krila imaju rijetki nefili, ali nitko od njih nije išao uShoreline. Pogled na Rolandova, koja su izašla u žaru borbe, premda seradilo samo o mačevalačkoj vježbi, prožeo je gomilu nervoznimuzbuđenjem.Krila su toliko zaokupljala pažnju, da je Luce trebao trenutak da shvatikako vrh Rolandova mača lebdi tik iznad Milesove prsne kosti i prikivaga uz tlo. Rolandova bliješteće bijela mačevalačka odora i zlatna krilastvarala su siluetu koja je bila u oštroj suprotnosti s tamnim i raskošnimdrvećem pored ruba terase. Sa spuštenom crnom mrežastom maskomRoland je izgledao još strašnije i opasnije nego da mu je mogla vidjetilice. Milesa je držao u doista nezgodnom položaju, zbog toga se nadala daje izraz na njegovu licu zaigran. Luce je skočila na noge i krenula premaMilesu, iznenađeno shvativši da joj koljena klecaju.„Oh-moj-Bože Milese,“ viknula je Dawn s druge strane terase,zaboravivši na svoj dvoboj tek na toliko da Shelby naglo zamahne,dodirne Dawnina prsa i pobijedi.„Nije baš najsportskiji način da se odnese pobjeda,“ rekla je Shelby ispremila mač u korice. „Ali, nekad to tako ide.“Luce je pohitala pored njih i drugih nefila koji nisu sudjelovali udvobojima, prema Rolandu i Milesu. Obojica su bili zadihani. Roland setada već vratio na tlo i povukao krila natrag u kožu. Miles je izgledaodobro, ali Luce se nije mogla prestati tresti.„Sredio si me.“ Miles se nervozno nasmijao i odgurnuo vrh mača. „Nisamprimijetio tvoje tajno oružje.“„Oprosti, čovječe,“ Roland je iskreno rekao. „Nisam namjeravao pustitikrila na tebe. Nekad, kad se ufuram, to se dogodi samo od sebe.“„Pa, bila je to dobra igra. Sve do tad, u svakom slučaju.“ Miles jepodignuo desnu ruku kako bi mu pomogao da ustane. „Kaže li se »dobraigra« u mačevanju?“„Ne. Nitko tako ne kaže.“ Roland je jednom rukom skinuo masku i saširokim osmijehom ispustio mač iz druge. Zgrabio je Milesa za ruku inaglim ga potezom povukao prema gore. „Dobra igra i tebi.“Luce je ispustila uzdah. Naravno da Roland nije doista namjeravao nauditiMilesu. Roland je bio čudan i nepredvidljiv, ali nije bio opasan, iako jeone noći na groblju Mača i križa stao na Camovu stranu. Nije ga setrebala bojati. Zašto je onda bila toliko nervozna? Zašto nije mogla smiritiotkucaje srca?

MIN@

135

Zatim je shvatila zašto. Zbog Milesa. Zato što joj je on bio najbliskijiprijatelj u Shorelineu. Sve što je znala bilo je da je u posljednje vrijeme,svaki put kad je bila s Milesom, mislila na Daniela i kako je mnogo togameđu njima odviše sporo napredovalo. I kako je ponekad potajno željelada je Daniel malo više poput Milesa. Pažljiv, opušten, pozoran i prirodnosimpatičan i ljubazan. Manje obuzet stvarima poput prokletstva odpočetka vremena.Bljesak bijelog projurio je pored Luce i bacio se ravno u Milesovonaručje.Dawn. Sklopljenih očiju i s golemim smiješkom skočila je na Milesa.„Živ si!“„Živ?“ Miles ju je spustio na tlo. „Samo mi je malo zraka izbijeno izpluća. Dobro je da nikad nisi gledala nogometnu utakmicu.“Dok je stajala iza Dawn i promatrala je kako miluje Milesov bijeli prslukondje gdje ga je okrznuo mač, Luce je osjetila neobičnu nelagodu. Nijebila riječ o tome da je ona željela milovati Milesa, zar ne? Samo ježeljela... nije znala što je željela.„Želiš li ovo?“ Roland se pojavio pored nje i dodao joj svoju masku. „Tisi sljedeća, zar ne ?“„Ja? Ne.“ Odmahnula je glavom. „Neće li svaki tren zazvoniti ?“Roland je odmahnuo glavom.„Lijep pokušaj. Samo budi puna samopouzdanja i nitko neće znati da nisinikad mačevala.“„Čisto sumnjam.“ Luce je dodirivala tanku mrežu. „Rolande, moram tepitati...“„Ne, nisam namjeravao probosti Milesa. Zašto su se svi toliko uplašili?“„To znam...“ Pokušala se nasmiješiti. „Riječ je o Danielu.“„Luce, znaš pravila.“„Koja pravila?“„Mogu ti dati mnogo toga, ali ne i Daniela. Jednostavno ćeš moraščekati.“„Čekaj, Rolande. Znam da on ne može sada biti tu. Ali o kakvim jepravilima riječ? O čemu govoriš?“Pokazao je iza nje. Francesca ju je prstom zvala da pride bliže. Nefili susjedili na klupama, osim nekoliko učenika koji su izgledali kao da sepripremaju za mačevanje. Jasmine i Sylvia, djevojka korejskog porijekla,dva visoka i mršava mladića čija imena Luce nikako nije mogla zapamtitii Lilith, koja je stajala sama i pažljivo pregledavala tupi, gumeni vrhsvojeg mača.

MIN@

136

„Luce?“ tiho je rekla Francesca. Pokazala je prema prostoru na terasiispred Lilith. „Zauzmi svoje mjesto.“„Bacanje u vatru.“ Roland je zazviždao i potapšao Luce po leđima. „Nepokazuj strah.“Samo je pet učenika stajalo na sredini terase, ali Luce se činilo kao da ihje stotinu.Francesca je stajala s rukama opušteno prekriženim na prsima. Na licu jeimala vedar izraz, ali Luce se činilo da je neprirodan. Možda je očekivalada Luce izgubi u najokrutnijem i najsramnijem mogućem dvoboju. Zaštobi inače za Luceinu protivnicu izabrala Lilith, koja ju je nadvisivala zabarem trideset centimetara i čija je vatrena crvena kosa izvirivala iz maskepoput lavlje grive?„Nikad prije to nisam radila,“ neuvjerljivo je rekla Luce.„U redu je, Luce, ne moraš biti vješta,“ rekla je Francesca. „Pokušavamoocijeniti tvoju relativnu darovitost. Samo se sjeti što smo vam Steven i japokazali na početku i sve će biti dobro.“Lilith se nasmijala, zamahnula vrhom oštrice i iscrtala širokim potezimaslovo N„Znak za nulu, gubitnice,“ rekla je.„Pokazuješ mi koliko imaš prijatelja?“ pitala je Luce. Sjetila se da joj jeRoland rekao da ne pokaže strah. Spustila je masku na lice i uzela tankukovinu od Francesce. Luce nije znala ni kako je držati. Prtljala je okodrška, pitajući se je li bolje držati ga u lijevoj ili desnoj ruci. Pisala jedesnom rukom, ali lijevom je kuglala i rukovala palicom.Lilith ju je već promatrala kao da je želi vidjeti mrtvu, a Luce je znala danema vremena isprobati zamahe objema rukama. Je li se u mačevanjuuopće koristila riječ zamah?Francesca se bez riječi pomaknula iza Luce. Ramenima je dodirivalaLuceina leđa, gotovo je omotala svoje vitko tijelo oko Luce, zatim jeuzela Luceinu lijevu ruku, zajedno s mačem, u svoju.„I ja sam ljevoruka,“ rekla je.Luce je zinula, nije bila sigurna treba li prosvjedovati.„Baš kao i ti.“ Francesca se nagnula preko Luce i značajno je pogledala.Dok je premještala njezin stisak, nešto toplo i nevjerojatno ugodnopoteklo je iz Francescinih prstiju u Luce. Snaga, ili možda hrabrost, Lucenije razumjela kako je to djelovalo, ali bila je zahvalna.Bolje je imati labav stisak, rekla je Francesca i pokazala Luce da staviprste oko balčaka ispod štita za ruku. Ako ti je stisak odviše čvrst, mačemćeš rukovati manje žustro i obrana će ti biti ograničena. Ako ti je stisakodviše labav, bit će lako izbiti ti mač iz ruku.

MIN@

137

Njezini glatki i vitki prsti vodili su Luceine prema zavinutom balčakumača tik ispod štita za ruku. S jednom rukom na maču a s drugom naLuceinu ramenu, Francesca je lagano skočila bočno i zapriječila udarac.„Istupi.“ Nastavila je naprijed i ispružila mač prema Lilith.Crvenokosa djevojka jezikom je prešla preko zuba i bijesno gledala Luce,kao da ima sindrom srednjeg djeteta.„Odmakni se.“ Francesca je pomicala Luceina leda kao da je riječ ošahovskoj figuri. Zatim se odmaknula, obišla Luce kako bi joj vidjela licei šapnula: „Ostalo je kao da ukrašavaš ljiljan.“Luce je progutala. Ukrašavam što?„En garde!“ Lilith je gotovo viknula. Njezine duge noge bile su svijene, adesnom je rukom uperila tanku kovinu u Luce.Luce se povukla u dva skoka, no kad je osjetila da je na sigurnojudaljenosti, ispružila je mač i nasrnula naprijed.Lilith se spretno sagnula lijevo od Luceina mača, zavrtjela se, uspravila imačem zazvečala po Luceinu. Dvije oštrice kliznule su jedna niz drugudok nisu dosegnule sredinu, gdje su se zadržale. Luce je moralaupotrijebiti svu svoju snagu kako bi mačem zaustavila Lilithin. Ruke sujoj drhtale, ali bila je iznenađena kad je otkrila da na taj način možezadržati Lilith. Lilith se naposljetku otrgnula i povukla natrag. Luce jepromatrala kako se saginje i nekoliko puta vrti oko sebe i tada je počelashvaćati njezinu igru.Lilith je bila galamdžija, proizvodila je mnogo buke kao da to što činiiziskuje puno truda. To je bilo nešto što je pomalo zbunjivalo. Stvorila biveliku buku i pretvarala se kao da ide u jednom smjeru, zatim bi vrhomoštrice opisala visok i napet luk i pokušala probiti Luceinu obranu.Tada je Luce pokušala ponoviti taj potez. Kad je zamahnula vrhom mačaunatrag i osvojila svoj prvi bod, samo malo niže od Lilithina srca,djevojka je počela zaglušujuće rikati.Luce se lecnula i povukla natrag. Nije joj se činilo da je grubo dodirnulaLilith.„Jesi li dobro?“ doviknula je namjeravajući skinuti masku.„Nije ozlijeđena,“ odgovorila je Francesca umjesto Lilith. Osmijeh joj jerazdvojio usne. „Ljutita je zato što je pobjeđuješ.“Luce nije imala vremena pitati se zašto Francesca odjednom izgleda kaoda se zabavlja, zato što je s mačem u zraku Lilith ponovo hitala premaLuce. Luce je podignula mač kako bi srela Lilithin. Tri puta je okrenulazglavak i zazvečala mačem prije nego što su se razdvojile.Luceino bilo je ubrzavalo. Osjećala se dobro. Osjećala je kako kroz njustruji energija kakvu dugo nije osjetila. Bila je zapravo dobra u tome,

MIN@

138

gotovo jednako dobra kao Lilith, koja je izgledala kao da je uvježbana danabija ljude na oštre predmete. Luce, koja nikad nije ni pipnula mač,shvatila je da sada ima priliku pobijediti. Samo joj je jedan bodnedostajao.Čula je klicanje učenika, neki su izvikivali njezino ime. Čula je Milesa, aučinilo joj se da čuje i Shelby, što ju je doista potaknulo. Ali, kroz glasovese provlačilo još nešto. Nešto statično i odviše glasno. Lilith se borilažestoko kao i uvijek, ali Luce se iznenada nije mogla usredotočiti.Povukla se, trepnula i pogledala u nebo. Sunce je zaklanjalo drveće kojeje stršalo jedno preko drugog, ali to nije bilo sve. Od krošanja nadalje,poput mrlja tinte iznad Luceine glave, rastezalo se i raslo cijelo jato sjena.Ne, ne sad, ne na javnom mjestu i pred svima, ne sad, kad su je moglekoštati pobjede. No, činilo se da ih nitko drugi nije primijetio, što je bilonevjerojatno. Stvarale su toliku buku da Luce nije mogla učiniti ništa,osim pokriti uši i isključiti se. Podignula je ruke prema ušima, zbog čegaje vrh njezina mača sunuo uvis i zbunio Lilith.„Nemoj joj dopustiti da te izludi, Luce. Otrovna je,“ Dawn je cvrkutala sklupe.„Upotrijebi prise de fer,“ viknula je Shelby. „Lilith je loša u tome.Ispravka, Lilith je loša u svemu, ali posebno u prise de feru.“Činilo joj se da glasova ima više nego ljudi na terasi. Luce se trgnula ipokušala ih isključiti. Ali, jedan se odvojio od gomile i šapnuo joj u uho,kao da joj je iza leđa. Steven:„Slušaj kroz buku, Luce. Otkrij poruku.“Naglo je okrenula glavu, ali on se nalazio na drugoj strani terase i gledaou drveće. Je li govorio o nefilima? O buci i graji koju su stvarali?Pogledom je okrznula njihova lica, ali nitko nije govorio. Pa, tko je tobio? Na trenutak je uhvatila pogled Stevenovih očiju i on je podignuobradu prema nebu. Kao da joj je pokazivao sjene.U drveću iznad njezine glave, navjestitelji su govorili. I ona ih je moglačuti. Jesu li cijelo vrijeme govorili?Na latinskom, ruskom, španjolskom i japanskom. Na engleskom sjužnjačkim naglaskom. Na lošem francuskom. Šaptali su, pjevali, davalipogrešne upute, recitirali stihove s rimom. Bio je tu i jedan krik upomoćod kojeg se ledila krv u žilama. Zatresla je glavom, još uvijek se branećiod Lilithina mača, ali glasovi iznad nje nisu nestali. Pogledala je Stevena,pa Francescu. Nisu ništa odavali, ali znala je da su i oni slušali.I znala je da znaju da i ona sluša.Poruku iza buke.

MIN@

139

Cijeli život čula je istu buku kad bi došle sjene, fijukanje i ružan, vlažanšum. Ali, sad je bilo drukčije...Zveket.Lilithin mač sudario se s Luceinim. Djevojka je stenjala poput ljutita bika.Luce je mogla čuti svoj dah unutar maske, dok je teško dišući pokušavalaodbiti Lilithin mač. Zatim je među glasovima počela razabirati tolikotoga. Odjednom se mogla usredotočiti. Naći ravnotežu značilo je samoodvojiti statičku buku od važnih stvari. Ali kako?Il faut faire le coup double. Après ca, c'est facile à gagner, jedan odnavjestitelja šaptao je na francuskom.Luce je učila francuski samo dvije godine u srednjoj školi, ali te riječidoprle su nekamo dublje od mozga. Nije samo njezina glava razumjelaporuku. Nekako ju je razumjelo i njezino tijelo. Ulijevala se u nju, sve dokostiju, i ona se sjetila: već je bila na sličnom mjestu, u sličnommačevalačkom dvoboju i jednako neodlučnom.Navjestitelj joj je preporučio dvostruki križni udarac, zamršenmačevalački potez u kojem dva različita napada slijede jedan za drugim.Njezin mač spustio se niz mač suparnice i dvije su se djevojke razdvojile.Trenutak prije Lilith, Luce je u čistom intuitivnom potezu nasrnulanaprijed, uperila oštricu prvo desno, pa lijevo, zatim ju je naglo ispružilaprema bočnoj strani Lilithina prsnog koša. Nefili su klicali, ali Luce nijestala. Odmaknula se, zatim je po drugi put nasrnula i zabila vršak mača upodstavljeni prsluk blizu Lilithina trbuha.Tri boda.Lilith je s treskom bacila mač na pod, strgnula masku, dobacila Luceprijeteći i bijesan pogled i pohitala prema svlačionici. Ostatak razreda bioje na nogama i Luce je osjetila kako je okružuju razredni kolege. S objestrane grlile su je Dawn i Jasmine i dražesno je i lagano stiskale. Zatim jeprišla Shelby kako bi dlanom udarila o Lucein dlan, a iza nje, Luce jevidjela Milesa kako strpljivo čeka. Kad je bio njegov red, iznenadio ju je ipodignuo u dug i čvrst zagrljaj.Uzvratila je zagrljaj sjetivši se kako se čudno osjećala kad je nakonnjegova dvoboja krenula prema njemu i ondje našla Dawn. Sad je bilasretna što je tu i što je tako ležerno i iskreno podržava.„Želim da me učiš mačevanju,“ rekao je i nasmijao se.Još uvijek u njegovu naručju, Luce je pogledala u nebo i u sjene koje suse nadovezivale na duge grane. Sada su njihovi glasovi bili tiši i manjerazumljivi, ali još uvijek jasniji nego ikad prije, poput radija koji jeodjednom našao postaju, nakon što je godinama emitirao samo statičkubuku. Nije znala treba li osjećati zahvalnost ili strah.

MIN@

140

Jedanaesto poglavlje

OSAM DANA„Čekaj.“ Callien glas zagrmio je preko telefona. „Moram se uštipnutikako bih bila sigurna da ne...“„Ne sanjaš,“ rekla je Luce u posuđeni mobitel. Signal na rubu šume bio jeisprekidan, ali Callien sarkazam čuo se jasno i glasno. „Doista sam ja.Oprosti što sam bila tako grozna prijateljica.“U četvrtak poslije večere Luce je stajala naslonjena na široko deblosekvoje iza učeničkog doma. Slijeva se nalazio valjkast brežuljak, zatimhridina, a iza nje ocean. Na nebu iznad oceana bilo je još malo jantarneboje. Njezini novi prijatelji sad su u kućici pripremali slatkiše od grahamkeksa, čokolade i sljeza, sjedili oko vatre i razgovarali o demonima. Bio jeto Dawnin i Jasminein društveni događaj, dio nefilskih noći, koje je iLuce trebala pomoći organizirati, ali ona je samo zatražila iz kantinenekoliko vrećica sljeza i malo tamne čokolade.Zatim je pobjegla na sjenoviti rub šume kako bi izbjegla Shoreline iponovo uspostavila vezu s nekoliko drugih posebno važnih stvari.S roditeljima. S Callie. I s navjestiteljima.Čekala je do večeras da nazove roditelje. Četvrtak navečer kod Priceovihznačilo je da je njezina majka u susjedstvu na partiji mah-jongga, a da tatau obližnjem kinu gleda prijenos opere iz Atlante. Mogla je pretrpjetinjihove glasove na telefonskoj sekretarici staroj najmanje deset godina iostaviti glasovnu poruku od trideset sekundi, u kojoj će im reći da nastojinagovoriti profesora Colea da joj dopusti na Dan zahvalnosti otići izkampusa i da ih puno voli.Ali, Callie je neće pustiti da se tako lako izvuče.„Mislila sam da možeš zvati samo srijedom,“ sad joj je Callie govorila.Luce je zaboravila na stroga pravila o telefoniranju u Maču i križu.„Isprva sam prestala praviti planove za srijedu i čekala tvoj poziv,nastavila je Callie. Ali nakon nekog vremena, nekako sam odustala. Kakosi dobila mobitel?“„To je sve?“ pitala je Luce. „Kako sam dobila mobitel? Ne ljutiš se namene?“Callie je ispustila dug uzdah.„Znaš, razmišljala sam o tome da se naljutim. Čak sam u mislima vježbalanašu svađu. Ali, tada bismo obje bile na gubitku.“ Zastala je. „Želim rećida mi nedostaješ, Luce. Zato sam shvatila da ne trebam gubiti vrijeme.“„Hvala ti,“ Luce je prošaptala, na rubu suza. „Što se događa s tobom?“

MIN@

141

„A, ne. Ja vodim ovaj razgovor. To je kazna zbog toga što si izmaknulamojem nadzoru. Želim znati što se događa s onim tipom. Mislim da mu jeime počinjalo na C?“„Cam.“ Luce je zastenjala. Cam je bio posljednji mladić o kojem jegovorila Callie? „Nije ispao onakav... kakav sam mislila da jest.“ Zastalaje na trenutak. „Sad se viđam s drugim dečkom i sve je doista...“ Sjetila sekako je brzo Danielovo blistavo lice potamnjelo za vrijeme njihovaposljednjeg sastanka ispred prozora.Zatim je pomislila na Milesa. Na srdačnog, pouzdanog, šarmantnogMilesa koji nije pravio drame i koji ju je pozvao da kod njega provedeDan zahvalnosti. Koji je u kantini naručivao hamburgere s kiselimkrastavcima, premda ih nije volio, samo da bi ih mogao izvaditi i datiLuce. Koji bi zabacio glavu kad se smijao kako bi mogla vidjeti iskre unjegovim očima zaklonjenim kapom Dodgersa.„Sve je dobro,“ konačno je rekla. „Puno vremena provodimo zajedno.“„Oooh, skačeš s jednog dečka iz popravne škole na drugog. Živiš svojsan, zar ne? Ali, u glasu ti čujem da je ozbiljno. Hoćete li biti zajedno naDan zahvalnosti? Hoćeš li ga dovesti kući i suočiti ga s Harryjevimbijesom? Ha!“„Hmm... da, vjerojatno,“ promrmljala je Luce. Nije bila sigurna govori lio Danielu ili o Milesu.„Moji roditelji uporno inzistiraju da dođem taj vikend u Detroit, naobiteljsko okupljanje,“ rekla je Callie, „ali ja odbijam. Željela bih teposjetiti, ali mislim da ćeš biti zaključana u svijetu popravnoga doma.“ Natrenutak je zastala i Luce ju je zamislila sklupčanu na krevetu u sobi uučeničkom domu u Doveru. Luce se činilo da je prošla cijela vječnostotkad je ondje bila. Mnogo se toga promijenilo. „Ali, ako ćeš doći kući idovesti sa sobom dečka iz popravne škole, nećeš me spriječiti.“„Dobro, ali Callie...“Luce je prekinulo cicanje.„Dakle, to smo riješile? Zamisli, za samo tjedan dana bit ćemo sklupčanena tvom kauču i nadoknađivati propušteno. Pripremit ću nam moj čuvenikuhani kukuruz, da lakše izdržimo dosadne dijapozitive tvojeg tate. Tvojaluda pudlica sigurno će podivljati od bijesa...“Luce nikad nije bila u Callienoj starinskoj, kamenoj kući u Philadelphiji, aCallie nikad nije bila u Luceinoj kući u Georgiji. Obje su samo vidjeleslike. Callien posjet zvučao je toliko savršeno, kao nešto što joj je u tomtrenutku bilo prijeko potrebno. Ali, u isti mah krajnje neizvedivo.„Smjesta ću potražiti let.“„Callie...“

MIN@

142

„Poslat ću ti e-mail, dobro?“ prije nego što je Luce mogla odgovoriti,Callie je spustila slušalicu.To nije bilo dobro. Luce je sklopila mobitel. Nije trebala osjećati kao dase Callie nameće kad se pozvala na Dan zahvalnosti kod Luce. Luce jetrebala biti sretna što je prijateljica još uvijek želi vidjeti. Ali, sve što jeosjećala bila je bespomoćnost, čežnja za domom i krivnja zbogneprestanog laganja.Je li uopće bilo moguće da opet bude normalna i sretna? Što bi na ovomesvijetu, i iza njega, pomoglo da, poput Milesa, Luce bude zadovoljnasvojim životom? U mislima se stalno vraćala na Daniela. Znala jeodgovor: mogla bi opet biti bezbrižna, da nije upoznala Daniela.I pravu ljubav.Nešto je zašuštalo u vrhovima krošnji. Leden vjetar štipao joj je kožu.Nije se usredotočila na prizivanje navjestitelja, ali shvatila je da ga jeprizvala njezina želja za odgovorima, kao što joj je rekao Steven.Ali, nije tu bio samo jedan navjestitelj.Zadrhtala je i pogledala u zamršene grane. Ondje je bilo na stotineskrivenih, mutnih i smrdljivih sjena.Lebjele su medu granama sekvoja, visoko iznad njezine glave. Kad da seiz oblaka izlio divovski lonac crne tinte koja se razlila nebom, curila krozkrošnje i krvarila niz grane, dok cijela šuma nije bila temeljito obojena ucrno. Isprva je bilo nemoguće reći gdje je jedna sjena počinjala a gdjezavršavala, što je bila prava sjena a što navjestitelj.Ali, ubrzo su počele stvarati oblike i biti očitije, isprva potajno, kao da senedužno kreću na dnevnoj svjetlosti koja je blijedjela, zatim hrabrije.Odvojile su se od grana koje su zaposjele i spuštale svoje mračne pipkeprema dolje, sve do Luceine glave, jesu li je dozivale, ili su joj prijetile?Psihički se pripremila, ali nije mogla doći do daha.Bilo ih je previše.Bilo je to previše. Hvatala je zrak, nastojala je ne paničariti, znajući da jeza to odviše kasno.Potrčala je.Krenula je na jug, prema učeničkom domu. Ali, vrtoglavi bezdan uvrhovima krošnji kao da se kretao zajedno s njom, pri bližavao joj se ipsikao kroz niske grane sekvoja. Na ramenima je osjećala njihovo ledenobockanje. Jauknula je kad su je počele dodirivati i golim ih rukama počelaodbijati od sebe.Promijenila je smjer i krenula na sjever, prema nefilskoj kućici. Ondje ćenaći Milesa, Shelby ili Francescu. Ali, navjestitelji je nisu puštali. Smjestasu kliznuli naprijed, bubreći ispred nje, gutajući svjetlost i zaklanjajući

MIN@

143

stazu prema kućici. Njihovo psikanje zaglušilo je udaljeni mrmor iznefilskog logora. Luce su se njezini prijatelji činili nemoguće daleko.Natjerala se da stane i duboko udahne. O navjestiteljima je znala mnogoviše nego ikad prije. Trebala bi ih se manje bojati.U čemu je bio problem?Možda je znala da se bliži nečemu, sjećanju ili podatku koji bi joj mogaoposve promijeniti život. I njezin odnos s Danielom. Istini za volju, nije sebojala navjestitelja. Bojala se onoga što je u njima mogla vidjeti.Ili čuti.Jučer je napokon uspjela isključiti buku navjestitelja, kao što joj je Stevenrekao i slušati o prošlim životima. Uspjela je prodrijeti kroz statičku bukui usredotočiti se na to što je željela doznati.Što je trebala doznati.Steven joj je zacijelo namjerno otkrio tu mogućnost, vjerojatno je znao daće ga poslušati i primijeniti novo znanje s navjestiteljima.Okrenula se i vratila u mračnu osamu šume. Fijukanje navjestitelja utišalose i smirilo. Tama pod krošnjama preplavila ju je hladnoćom i mirisomtreseta i trulog lišća. Navjestitelji su se prikradali kroz sumrak, smještalise u mutnu tamu oko nje i opet se skrivali u prirodnim sjenama. Neki suprilazili hitro, ali prigušeno, poput vojnika, drugi okretno i elegantno.Luce se pitala jesu li njihove vanjštine otkrivale nešto o porukama koje susadržavali.Toliko toga u vezi s navjestiteljima još uvijek joj se činilo nedokučivim.Za podešavanje navjestitelja nije potrebna intuicija, to je poput prčkanjapo starom radioaparatu. Jučer je čula jedan glas među mnogima, ali to sedogodilo slučajno.Prije je prošlost možda smatrala neshvatljivom, ali sad je osjećala kako senapinje pod tamnim površinama i čeka da izađe na vidjelo. Sklopila je očii ruke. Ondje, u tami, dok joj je srce tuklo, Luce je snagom voljeprisiljavala prošlost da izađe. Prizivala je te najhladnije i najmračnijestvari, tražila od njih da joj predaju prošlost i razjasne joj njezinu iDanielovu priču. Dozivala ih je da riješe tajnu tko je Daniel i zašto ju jeizabrao.Čak i ako joj od istine prepukne srce.Šumom je odjeknuo snažan i ženstven smijeh. Toliko jasan i pun, da joj sečinilo kako je okružuje i odbija se o grane drveća. Pokušala je otkritiodakle dolazi, ali na okupu je bilo toliko sjena, da Luce nije moglaodrediti izvor. Zatim je osjetila kako joj se ledi krv u žilama.Bio je to njezin smijeh.

MIN@

144

Ili je to bio nekad, dok je bila dijete. Prije Daniela, prije Mača i križa,prije Trevora... prije života puna tajni i laži i tolikih pitanja bez odgovora.Prije nego što je vidjela anđela. Bio je to odviše nedužan i bezbrižansmijeh, da bi još bio njezin.Dašak vjetra komešao se visoko u granama i nekoliko smeđih iglicasekvoje raspršilo se po tlu. Padale su poput kišnih kapi i pridruživale setisućama svojih prethodnica na šumskom tlu prekrivenom zaštitnimnastorom od mokrog lišća.Među njima nalazio se jedan perast list.Čvrst i paperjast, posve očuvan, padao je toliko polako kao da jeoslobođen sile teže. Bio je crn, ne smeđ. Umjesto da padne na tlo, laganoje doletio na Lucein rašireni dlan.Nije to bio list, nego navjestitelj. Dok se saginjala da ga bolje vidi,ponovo je čula smijeh. Negdje unutra smijala se druga Luce.Luce je nježno povukla bodljikave rubove navjestitelja. Bio je podatnijinego što je očekivala, ali hladan kao led i ljepljiv pod njezinim prstima.Povećavao se na najblaži dodir. Kad je narastao do veličine kvadrata odtridesetak centimetara, Luce ga je pustila iz ruku i sa zadovoljstvomgledala kako joj lebdi pred očima. Posebno se potrudila isključiti svijetoko sebe i usredotočiti se na zvuk.Isprva ništa, zatim...Iz sjene je odjeknuo smijeh koji je postupno dobivao sve viši ton. Zatimse veo tame raspao u komadiće, a prizor u sjeni postao je jasan.Taj put, prvo je vidjela Daniela.Vidjeti ga, čak i kroz ekran navjestitelja, bio je rajski osjećaj. Kosa mu jebila desetak centimetara duža nego tada. Bio je preplanuo, ramena i luknosa bili su tamne zlatno-smeđe boje. Nosio je kratke tamnoplave plivaćegaćice, pripijene na kukovima, kakve je viđala na obiteljskimfotografijama iz sedamdestih godina. Zbog njega su izgledale doistadobro.Iza Daniela nalazio se zelen rub guste, raskošne prašume, bogate zeleneboje prošarane bobicama i bijelim cvijećem koje Luce nikad prije nijevidjela. Stajao je na rubu kratke, ali dramatično nadvijene stijene iznadblještava ribnjaka. Ali, Daniel je neprestano pogledavao gore, premanebu.Opet taj smijeh. Zatim se čuo Lucein glas, isprekidan hihotanjem.„Požuri dolje.“Luce se nagnula naprijed, bliže otvoru navjestitelja i vidjela bivšu sebe,odjevenu u žut gornji dio kupaćeg kostima s naramenicama, kako rukamadotiče površinu vode. Duga kosa plesala je oko nje i poput crne aureole

MIN@

145

plutala po površini vode. Daniel ju je držao na oku, ali je istodobnopogledavao u nebo. Mišići na njegovim prsima bili su napeti. Luce jeimala loš predosjećaj da zna zašto.Nebo se punilo navjestiteljima, poput golema jata crnih vrana ili oblakatako gustih da su posve zaklonili sunce. Luce iz prošlosti ništa nijeprimijetila, ni vidjela. Ali, od pogleda na prizor u navjestitelju, nanavjestitelje koji su lepršali i skupljali se u vlažnom zraku prašume, Luceje u šumi odjednom osjetila vrtoglavicu.„Čekam te već cijelu vječnost!“ viknula je Luce iz davne prošlostiDanielu. „Još malo i smrznut ću se.“Daniel je s naporom odvojio pogled od neba i slomljeno je pogledao.Usne su mu drhtale, lice mu je bio bijelo poput duha.„Nećeš se smrznuti,“ rekao joj je.Zar je Daniel brisao suze?Sklopio je oči i zadrhtao.Zatim je rukama opisao luk iznad glave, otisnuo se od stijene i skočio uvodu.Trenutak poslije Daniel je izronio, a Luce iz prošlosti zaplivala je premanjemu. Ozarena i sretna, zagrlila ga je oko vrata. S mješavinom mučnine izadovoljstva Luce je promatrala kako se prizor odvija. Željela je da bivšaLuce dobije što više od Daniela, da osjeti tu nedužnu, ekstatičnu bliskost sosobom koju je voljela.Ali, znala je, kao što je znao i Daniel i roj navjestitelja, što će se dogoditikad Luceine usne dodirnu Danielove. Daniel je imao pravo, neće sesmrznuti. Izgorjet će u užasnom plamenu.A Daniel će ostati i oplakivati je.Ali, nije bio jedini. Djevojka je imala život, prijatelje i obitelj koji su jevoljeli i koji će biti shrvani kad je izgube.Luce se odjednom razbjesnila. Bila je gnjevna na prokletstvo koje jevisjelo nad njome i Danielom. Tada je bila nedužna, nemoćna i nije znalašta će se dogoditi. Ni sad nije razumjela zašto se to događalo, zašto je,ubrzo nakon što bi našla Daniela, morala umrijeti.I zašto joj se u tome životu to još nije dogodilo.Luce u vodi još je bila živa. A Luce je neće i ne može pustiti da umre.Zgrabila je navjestitelja, i šakama mu zgužvala rubove. Skvrčio se i savio,a slika plivača se iskrivila, kao u cirkuskom zrcalu. U zaslonu je gledalakako se spuštaju sjene.Plivačima je istjecalo vrijeme.Razočarana, Luce je kriknula i zamahnula šakom prema navjestitelju,prvo jednom, pa drugom. Udarci su pljuštali u prizor pred njom. Udarala

MIN@

146

je bez prestanka, dahtala i plakala, dok se svim snagama trudila zaustavitito što je slijedilo.Tada se dogodilo.Šakom je probila površinu i njezina je ruka, sve do lakta, uronila u sjenu.Smjesta je osjetila temperaturni šok. Dlanom joj se širila toplina zalazećegsunca. Gravitacija se promijenila. Luce više nije znala što je gore, a štodolje. Osjetila je kako joj se želudac okreće i pomislila je da će povratiti.Mogla bi proći.Mogla bi spasiti bivšu sebe.Oprezno je ispružila lijevu ruku. Cijela ruka nestala je u navjestitelju, kaoda je prošla kroz hladan i vlažan žele jarke boje koji je podrhtavao i širiose, kao da je može pustiti u sebe.„Želim da uđem,“ glasno je rekla. „Mogu ja to. Mogu je spasiti. Moguspasiti svoj život.“ Malo se nagnula natrag i cijelim tijelom gurnulanavjestitelja.Ondje je bilo sunce, koje je sjalo tako jarko da je morala zažmiriti. Bilo jetropski vruće, odmah ju je oblio val znoja. A od sile teže koja ju jenaglavce okretala i naginjala, kao kad je skakala u vodu, bilo joj jemučno. Za trenutak će pasti...Ali, nešto ju je uhvatilo za lijevi gležanj. I desni. Nešto je vrlo snažnovuklo Luce natrag.„Ne!“Luce je kriknula, zato što je daleko ispod sebe u vodi ugledala bljesakžutog. Odviše jarkog da bi to bio gornji dio njezina kupaćeg kostima. Je liLuce iz prošlosti već gorjela u plamenu?Zatim je sve nestalo.Nešto je grubo izvuklo Luce na hladan i mračan dio sekvojine šume izaučeničkog doma. Kože hladne, vlažne i ljepljive i poremećene ravnotežeLuce je pala licem na šumsko tlo obloženo nastorom od sekvojinih iglica.Otkotrljala se i ugledala pred sobom dvije osobe, ali joj se toliko vrtjeloda nije mogla vidjeti tko su.„I mislila sam da ću te tu naći.“Shelby. Luce je odmahnula glavom i nekoliko puta trepnula. Shelby nijebila sama, tu je bio i Miles. Oboje su izgledali iscrpljeno. Ali, Luce jedoista bila iscrpljena. Pogledala je na sat i nije se iznenadila kad je vidjelakoliko je dugo gledala u navjestitelja. Prošlo je jedan ujutro. Zašto suMiles i Shelby još bili budni?„Š... što., što si pokušavala učiniti...“ zamuckivao je Miles i pokazao namjesto gdje se nalazio navjestitelj. Pogledala je preko ramena. Raspao se

MIN@

147

u stotine sjenovitih borovih iglica, toliko lomnih da su se, nakon što supoput kiše pljusnule na tlo, pretvorile u pepeo.„Mislim da će mi pozliti,“ promrmljala je Luce, otkotrljala se na bok inaciljala iza obližnjeg drveta. Nekoliko je puta osjetila poriv zapovraćanjem, ali ništa nije izašlo. Razdirana krivnjom, sklopila je oči.Bila je previše slaba i bilo je previše kasno da bi se spasila.Pojavila se hladna ruka i povukla njezine kratke plave uvojke s lica. Luceje ugledala Shelbyne izlizane hlače za jogu i stopala u japankama iosjetila val zahvalnosti.„Hvala,“ rekla je. Nakon duge stanke obrisala je usta i nesigurno stala nanoge. „Ljutiš se na mene ?“„Ljutim? Ponosim se tobom. Sve si shvatila. Zašto bi ti sada trebao netkopoput mene?“ Shelby je slegnula jednim ramenom.„Shelby...“„Ne, reći ću ti zašto me trebaš,“ bubnula je Shelby. „Da te držim dalje odkatastrofa poput ove u koju si se gotovo uvalila! Htjela-ne htjela, dodalabih. Što si pokušavala učiniti? Znaš li što se dogodi onima koji uđu unavjestitelje?“Luce je odmahnula glavom.„Ni ja, ali sumnjam da je lijepo!“„Moraš znati u što se upuštaš,“ odjednom je rekao Miles, koji je stajao izanjih. Lice mu je bilo bijede nego inače. Luce ga je vjerojatno doistauplašila.„Ah, pretpostavljam da ti znaš u što se upuštaš,“ izazivala je Shelby.„Ne,“ promrmljao je. „Ali, jednog ljeta roditelji su me natjerali dapohađam seminar s jednim starim anđelom koji je znao, dobro?“ Okrenuose prema Luce. „A znaš li kako si ti to radila? Ni približno tako. Zbilja sime uplašila, Luce.“„Oprosti.“ Luce se lecnula. Shelby i Miles ponašali su se kao da ih jeiznevjerila što je tu došla sama. „Mislila sam da ćete biti kod logorskevatre iza kućice.“„Mi smo mislili da ćeš i ti ondje biti.“ Shelby je ispalila.„Bili smo kratko, zatim je Jasmine počela plakati da je Dawn nestala, pasu se i nastavnici počeli čudno ponašati, posebno kad su shvatili da ni tebenema, tako da se tulum nekako prekinuo. Tada sam usput spomenulaMilesu kako mislim da znam što namjeravaš i da ću te potražiti i on seodjednom prikrpio...“„Čekaj trenutak,“ Luce je upala. „Dawn je nestala?“„Vjerojatno nije,“ pretpostavio je Miles. „Hoću reći, znate kakve su ona iJasmine. Jednostavno su prevrdjive.“

MIN@

148

„Ali to je bio njezin tulum,“ rekla je Luce. „Ne bi propustila svoj tulum.“„To je i Jasmine neprestano ponavljala,“ rekao je Miles.„Sinoć se nije vratila u sobu, jutros nije bila u kantini... Naposljetku sunam Frankie i Steven rekli da se vratimo u sobe, ali...“„Kladim se u dvadeset dolara da je Dawn sada u šumi i da se ljubaka snekim ne-nefilskim ljigavcem.“ Shelby je okrenula očima.„Ne.“ Luce je imala loš predosjećaj. Dawn je bila toliko uzbuđena zboglogorske vatre. Preko interneta je naručila majice, premda nije bilonikakvih izgleda da će ijednog nefila nagovoriti da ih odjene. Ne bi samonestala, ne svojevoljno. „Koliko dugo je nema?“Kad su izašli iz šume, Luce je bila još potresenija.Ne samo zbog Dawn.Nego zbog toga što je vidjela u navjestitelju. Prvi put je osjetila kolikostrahovito boli promatrati kako se bivšoj Luce približava smrt. Daniel, sdruge strane, je to morao gledati stotinama puta. Tek sad je razumjelazašto je bio toliko hladan prema njoj kad su se prvi put sreli, kako bi ihoboje spasio od još jedne jezive smrti. Shrvala ju je teška Danielovastvarnost i očajnički ga je poželjela vidjeti.Dok je išla travnjakom na putu prema domu, Luce je morala zakloniti oči.Snažne magnezijeve svjetiljke osvjetljivale su cijeli kampus. U daljini sečulo zujanje helikoptera, koji je reflektorima iscrtavao obalu i njihao senaprijed-natrag uz plažu. Ljudi raspoređeni u široku vrstu, kretali su sestazom koja je vodila prema nefilskoj kućici i pomno pregledavali do.Miles je rekao:„To je standardna procedura za potrage. Svi u vrstu i pregledaj svakicentimetar da.“„Oh, Bože,“ Luce je rekla sebi u bradu.„Zbilja je nestala,“ Shelby se lecnula. „To nije dobra karma.“Luce je potrčala prema nefilskoj kućici. Miles i Shelby su je slijedili.Staza je bila iskićena cvijećem, koje je na danjem svjetlu bilo tolikolijepo, ali sad je izgledalo kao da je obraslo sjenama. Logorska vatra ujami ispred njih blijedjela je u sjajne žeravice, ali u kućici, na oba kata ioko terase, bila su upaljena sva svjetla. Velika zgrada u obliku slova Abila je kao usijana i izgledala je moćno u mračnoj noći.Na licima mnogih nefila koji su sjedili na klupama oko terase, Luce jevidjela strah. Jasmine je plakala, a crvenu pletenu kapu natukla je niskona čelo.Dok su joj dva policajca s bilježnicama postavljala brojna pitanja, Jasmineje držala ukočenu Lilithinu ruku kao znak podrške. Luce je suosjećala sdjevojkom. Znala je koliko grozan može biti taj postupak.

MIN@

149

Policajci su se motali po terasi i dijelili uvećane crno-bijele fotokopijeDawnine novije fotografije, koju je netko skinuo s interneta. Kad jepogledom preletjela preko slike slabe oštrine, Luce se iznenadila kolikojoj je Dawn sličila, zapravo, koliko joj je sličila prije nego što je obojilakosu. Sjetila se razgovora koji su vodile onog jutra nakon što je Luceobojila kosu i kako se Dawn šalila da nisu više sestrice.Luce je rukom prikrila teško disanje. Glava ju je počela boljeti dok jezbrajala sve stvari koje nisu imale smisla.Sve do sada.Užasan trenutak na čamcu za spašavanje.Stevenova stroga zabrana da ikome o tome govori.Danielova paranoja zbog »opasnosti« koju joj nikad nije objasnio.Izopćenik koji ju je namamio da napusti kampus, prijetnja u šumi, koju jeuništio Cam.Dawn, koja joj je na nejasnoj crno-bijeloj fotografiji toliko sličila.Tko god da je oteo Dawn, prevario se.Želio je Luce.

MIN@

150

Dvanaesto poglavlje

SEDAM DANAU petak ujutro, Luce je trepnula, širom otvorila oči i pogledala na sat.Bilo je pola osam. Gotovo uopće nije spavala, izgledala je kao strašilo,bila je silno zabrinuta za Dawn i još uvijek ljutita zbog prošlog životakojem je svjedočila uz pomoć navjestitelja. Bilo je toliko sablasno gledatitrenutke poslije kojih dolazi smrt. Jesu li sve smrti bile takve? Glavom sujoj proletjele opet iste misli...Da nije bilo Daniela...Bi li imala priliku voditi normalan život, imati vezu s nekim, udati se,imati djecu i ostarjeti poput svih drugih? Da se prije cijele vječnostiDaniel nije zaljubio u nju, bi li Dawn sada nestala?Sva ta pitanja bila su poput obilaznica koje su se vraćale na ononajvažnije: Bi li bilo drukčije da voli drugoga? Je li bilo moguće voljetidrugoga? Ljubav je trebala biti laka, zar ne? Zašto je, onda, toliko patila?S gornjeg ležaja zaljuljala se Shelbyina glava, njezin gusti konjski repvisio je poput debela užeta.„Jesi li i ti izbezumljena zbog svega kao i ja?“Luce je potapšala krevet pored sebe i tako pozvala Shelby da se hitrospusti i sjedne uz nju. Još uvijek u crvenoj debeloj pidžami od flanela,Shelby je kliznula u Lucein krevet i donijela sa sobom dvije velike tamnečokolade.Željela je reći da ne može jesti, ali miris čokolade dopro joj je do nosa iLuce je ogulila brončanu foliju i dobacila Shelby slab osmijeh.„Prava stvar,“ rekla je Shelby. „Sjećaš li se što sam sinoć rekla, da seDawn ljubaka s nekim ljigavcem? Grozno se osjećam zbog toga.“Luce je odmahnula glavom.„Oh, Shel, nisi mogla znati. Ne možeš se zbog toga grozno osjećati.“Ona je, s druge strane, imala mnogo razloga da se osjeća užasno zbogDawn. Luce je već previše vremena provela osjećajući se odgovornom zasmrt bliskih ljudi, Trevora, Todda, zatim jadne, jadne Penn. Grlo joj sestisnulo kad je pomislila da bi popisu mogla dodati i Dawn. Prije nego štoje Shelby vidjela, obrisala je nijemu suzu. Bližio se trenutak kad će moratiotići u karantenu i držati se podalje od ljudi koje voli kako bi ih zaštitila.Netko je pokucao. Shelby i Luce su poskočile. Vrata su se polakootvorila. Miles.„Našli su Dawn.“„Što?“ rekle su Shelby i Luce i istodobno sjele u krevetu. Miles jeprivukao krevetu stolicu od Luceina pisaćeg stola i sjeo nasuprot

MIN@

151

djevojkama. Skinuo je kapu i obrisao čelo. Bilo je orošeno znaojem, kaoda je trčao preko kampusa da bi ih obavijestio.„Sinoć nisam mogao zaspati,“ rekao je dok je okretao kapu u rukama.„Rano sam ustao i šetao uokolo. Naišao sam na Stevena i on mi je rekaodobre vijesti. Ti koji su je oteli, oko zore su je vratili. Potresena je, ali nijeozlijeđena.“„To je čudo,“ Shelby je promrmljala.Luce je bila sumnjičavija.„Ne razumijem. Samo su je vratili? Neozlijeđenu? Kad se takvo štodogodilo?“I koliko dugo im je trebalo da shvate da imaju pogrešnu djevojku, tko godda su?„Nije baš tako jednostavno, priznao je Miles. Steven se umiješao. On ju jespasio.“„Od koga?“ Luce je gotovo viknula.Miles je slegnuo ramenima i nastavio se ljuljati na stražnjim nogamastolice.„Ne znam. Siguran sam da Steven zna, ali, hmm, nisam osoba kojoj bi seSteven prvoj povjerio.“Shelby je zazviždala. Svi osim Luce opustili su se kad su čuli da je Dawnnađena i neozlijeđena. Osjećala je kako joj se tijelo koči. Nije moglaprestati misliti:To sam trebala biti ja.Izašala je iz kreveta i zgrabila majicu i traperice iz ormara. Morala je naćiDawn. Samo je Dawn mogla odgovoriti na njezina pitanja. I premdaDawn nikad neće razumjeti, Luce je znala da joj duguje ispriku.„Steven je još rekao da se ljudi koji su je oteli neće vratiti,“ dodao jeMiles zabrinuto promatrajući Luce.„A ti mu vjeruješ?“ Luce se rugala.„Zašto ne?“ pitao je glas s veže.Francesca se naslanjala na dovratak, odjevena u žućkastosmeđ baloner.Zračila je mirom, ali nije izgledala baš sretna što ih vidi.„Dawn je otišla kući i sad je na sigurnom.“„Željela bih je vidjeti,“ rekla je Luce, osjećajući se smiješno dok je stajalaondje u staroj majici i kratkim hlačicama u kojima je spavala.Francesca je napućila usne:„Prije sat vremena, po Dawn je došla njezina obitelj. Vratit će se uShoreline kada za to bude vrijeme.“„Zašto se ponašate kao da se ništa nije dogodilo?“ Luce je podigla ruke uzrak. „Kao da Dawn nije bila oteta...“

MIN@

152

„Nije bila oteta,“ ispravila ju je Francecsa. „Samo su je posudili, apokazalo se da je to bila greška. Steven je sve riješio.“„Hm, zbog toga bismo se trebali bolje osjećati? Posuđena je? Ili što?“Luce je proučavala Francescino lice i na njemu nije našla ništa osimnepomućene mirnoće. Ali, u Francescinim plavim očima nešto sepromijenilo. Suzile su se, zatim raširile i od Francesce prema Lucepotekla je nijema molba. Francesca nije željela da Luce kaže svoje sumnjepred Shelby i Milesom. Luce nije znala zašto, ali vjerovala je Francesci.„Steven i ja smo pretpostavili da ćete svi biti prilično potreseni,“ nastavilaje Francesca i pogledom obuhvatila Milesa i Shelby. „Danas je nastavaotkazana, a mi ćemo biti u uredima ako budete htjeli navratiti i popričati.“Nasmiješila se blještavim anđeoskim osmijehom, zatim se okrenula nasvojim visokim pot peticama i otkuckala niz hodnik.Shelby je ustala i zatvorila vrata iza Francesce.„Možeš li vjerovati da je upotrijebila riječ posuditi, a posrijedi je ljudskobiće? Je li Dawn knjiga iz knjižnice?“ Rukama je oblikovala krug ti zraku.„Moramo nekako prestati misliti o tome. Hoću reći, drago mi je što jeDawn na sigurnom i vjerujem Stevenu, ali mislim da sam totalnoisprepadana.“„Imaš pravo,“ rekla je Luce i pogledala Milesa. „Prestat ćemo misliti nato. Mogli bismo otići u šetnju.“„To je previše opasno.“ Shelby je šibala pogledom lijevo- desno.„Ili gledati film...“„To je previše pasivno. Misli će mi odlutati.“„Eddie je spomenuo da će u vrijeme ručka početi nogometna utakmica,“bubnuo je Miles.Shelby je stavila ruku na čelo:„Moram li te podsjećati da sam završila s mladićima iz Shorelinea?“„A da odigramo partiju šaha ili dame ?“Shelbyne oči napokon su zasvijetlile.„A da igramo igru života? Na primjer igru... prošlih života? Mogli bismoponovo pokušati naći nekog tvog rođaka. Mogla bih ti pomoći.“Luce je grizla donju usnu. Jučer je probila navjestitelja i to ju je ozbiljnouzdrmalo. Tjelesno je još uvijek bila malo dezorijentirana, emotivnoiscrpljena, a što je zbog toga svega osjećala prema Danielu, nije se mogloopisati.„Ne znam,“ rekla je.„Hoćeš reći, htjela bi još onoga od jučer?“ pitao je Miles.Shelby je okrenula glavu i bijesno zurila u Milesa.„Ti si još tu?“

MIN@

153

Miles je podignuo jastuk koji je pao na pod i bacio ga na nju. Mlatnula gaje natrag, zadivljena svojim refleksima.„Dobro, u redu. Miles može ostati. Maskote uvijek dobro dođu. Možda ćenam trebati netko da ga gurnemo pod autobus. Zar ne, Luce?“Luce je sklopila oči. Očajnički ju je zanimala njezina prošlost, ali što akobude teško probavljiva kao jučer? Bojala se ponovo pokušati, čak i uzMilesa i Shelby.Zatim se sjetila kad su Steven i Francesca cijelom razredu u navjestiteljupokazali Sodomu i Gomoru. Drugima se poslije vrtjelo, ali Luce nijemogla prestati misliti da to ništa nije značilo. Vidjeli ili ne, svejedno sedogodilo. Baš kao i njezina prošlost.Zbog svih svojih bivših inkarnacija, Luce nije mogla odustati.„Učinimo to,“ rekla je svojim prijateljima.Miles je dao djevojkama nekoliko minuta da se odjenu i nakon togaponovo su se našli u hodniku. Ali, tada je Shelby odbila otići u šumu gdjeje Luce prizvala navjestitelja.„Nemoj me tako gledati. Netko je ščepao Dawn, a šuma je mračna isablasna. Znate, ne bih željela biti sljedeća.“Zatim je Miles počeo uvjeravati kako bi bi bilo dobro da Luce počnevježbati prizivanje na nekom novom mjestu, na primjer u sobi učeničkogdoma.„Samo zazviždi i oni će pojuriti k tebi, rekao je. Učini ih svojimrobovima. Znaš da to želiš.“„Ali, ne bih željela da tu počnu vrebati,“ rekla je Shelby i okrenula seprema Luce. „Bez uvrede, ali ova djevojka želi imati svoju privatnost.“Luce se nije uvrijedila. Ali, bez obzira na njezino prizivanje, navjestiteljije nikad nisu prestali slijediti. Nije željela da joj sjene dolaze u sobu beznajave, ništa više nego što je to željela Shelby.„Osnovna stvar s navjestiteljima jest uspostavljanje nadzora. Kao kaddresiraš psića. Moraš mu dati do znanja tko je glavni.“Luce je nakrivila glavu i pogledala Milesa.„Otkad znaš toliko korisnih stvari o navjestiteljima?“Miles se zacrvenio.„Možda u školi nisam uvijek najbolji, ali ipak znam ponešto.“„Dakle, što? Treba samo tu stati i prizvati ih?“ pitala je Shelby.Luce je stala u sredinu sobe, na Shelbynu prostirku za jogu u duginimbojama i pomislila na ono što ju je Steven naučio.„Otvorimo prozor,“ rekla je.Shelby je skočila na noge, otvorila prozor i pustila u sobu hladan i svježmorski zrak.

MIN@

154

„Dobra zamisao. Tako je gostoljubivije.“„Ali hladno,“ rekao je Miles i stavio na glavu kapuljaču trenirke.Zatim su njih dvoje sjeli na krevet nasuprot Luce i gledali je kao da je napozornici.Sklopila je oči i pokušala ne osjećati se toliko u centru pažnje. Ali,umjesto da se usredotoči na sjene i u mislima ih prizove, mogla je mislitisamo na Dawn, koliko je prošle noći morala biti preplašena i kako seosjeća sad, kad je zajedno s obitelji. Oporavila se od bizarnog događaja najahti, ali to je bilo mnogo ozbilj nije. A za to je bila kriva Luce. Zapravooboje su bili krivi, Luce i Daniel. Zato što ju je on tu doveo.Neprestano je ponavljao da je vodi na sigurnije mjesto. Sada se Lucepitala je li tako Shoreline postao opasan za sve.Miles je uzdahnuo i Luce je otvorila oči. Pogledala je iznad prozora, gdjese golem navjestitelj boje ugljena naslanjao na strop. Isprva ga se moglozamijeniti za običnu sjenu podne svjetiljke, koju je Shelby pomaknula ukut kad je radila vinyasu. No, potom se navjestitelj počeo širiti, sve doksoba nije izgledala kao da je obojena smrtonosnim slojem boje, koja je zasobom i iznad Luceine glave ostavljala hladnoću i neugodan miris. Bio jojje izvan dohvata.Navjestitelj kojeg nije prizivala i koji je možda sadržavao... pa, bilo što,rugao joj se.Nervozno je udahnula sjetivši se što joj je Miles rekao o nadzoru. Tolikose žestoko usredotočila da ju je mozak zabolio. Lice joj je bilo crveno avid prenapet, da je gotovo odustala. Ali tada...Navjestitelj se svinuo i kliznuo do Luceinih stopala poput komada čvrstetkanine. Zaškiljila je i ugledala manju i punašniju smećkastu sjenu koja jelebdjela iznad veće i tamnije i oponašala njezine pokrete gotovo kao što biizgledao vrabac kad bi letio uz sokola. Sto je namjeravala?„Nevjerojatno,“ šapnuo je Miles. Luce je pokušala shvatiti Milesove riječikao kompliment. Te stvari koje su je cijeli život mučile, zagorčavale jojživot i zastrašivale je... sad su joj služile. Što je doista, na neki način, bilonevjerojatno. Sve dok na Milesovu licu nije vidjela zanimanje, nije setoga sjetila. Prvi put u životu osjećala se kao velika frajerica.Susprezala je disanje i dala si vremena da dozove sjenu s poda u svojeruke. Kad joj je veliki i sivi navjestitelj bio na dohvat ruke, manji je paona pod i poput prelomljene zlatne zrake s prozora stopio se s podnimdaskama.Luce je uzela navjestitlja za krajeve i duboko udahnula, moleći se da jeporuka koju sadržava nedužnija od one jučer. Povukla je i iznenađenoprimijetila da se sjena opire više od ijedne druge. Izgledala je toliko

MIN@

155

prozirno i krhko, ali pod rukama je bila čvrsta. Kad ju je napokon uspjelaoblikovati u prozor od tridesetak četvornih centimetara, ruke su je boljele.„Bolje ne mogu,“ rekla je Milesu i Shelby. Ustali su i počeli sepribližavati.U navjestitelju se podignuo taman veo, ili se Luce tako učinilo, zato što seispod nalazio još jedan, siv veo. Škiljila je dok je gledala kako se sivamasa miješa i giba i shvatila da to nije sjena. Sivi veo koji su gledali bio jegust dim cigarete. Shelby je zakašljala.Dim se nije raščistio, ali Luceine oči naviknule su se i ubrzo je vidjelaširok stol u obliku polumjeseca, čija je površina bila od crvena filca. Nanjemu su igraće karte bile raspoređene u uredne redove. Na jednoj stranistola sjedila je hrpa stranaca. Neki su si doimali napeti i uzbuđeni, poputćelava muškarca koji je razvezivao kravatu na točkice i tiho zviždao.Drugi su izgledali iscrpljeno, poput žene čija je kosa bila učvršćena lakomza kosu, koja je u polupraznu čašu otresala pepeo cigarete. Ljepljivamaškara skidala se s njezinih gornjih trepavica i ostavljala ispod očiju crn,zrnat trag.S druge strane stola par ruku bacao je karte iz špila i vješto ih okretaojednu po jednu pred svakom osobom za stolom. Lucc se pomaknulanekoliko centimetara prema Milesu kako bi bolje vidjela. Blještavaneonska svjetla od tisuća automata tik iza stolova, odvraćala su joj pažnju.Ali, to je bilo prije nego što je vidjela djeliteljicu.Mislila je da je već naviknula gledati u navjestiteljima razne verzije sebe.Mlade, pune nade i posve naivne. Ali, sad je bila dru kčija. Žena koja je uotrcanom kasinu dijelila karte nosila je bijelu košulju kratkih rukava,udobne crne hlače i crn prsluk koji joj je bio izbočen na grudima. Njezininokti bili su dugi i crveni, s blještavim šljokicama, na malim prstimakojima je micala crnu kosu s lica. Igrače je gledala tik iznad linije kose,nikog nije gledala u oči. Bila je vjerojatno tri puta starija od Luce, alimeđu njima je bilo nešto.„Jesi li to ti?“ šapnuo je Miles koji se jako trudio ne zvu čati užasnuto.„Ne!“ odrezala je Shelby. Ta ženska je stara. A Luce može živjeti samodo sedamnaeste. Uplašeno je pogledala Luce. „Hoću reći, tako je bilo uprošlosti. Sigurna sam da će ovaj put doživjeti duboku starost. Moždapoput te žene. Mislim...“„Dosta, Shelby,“ rekla je Luce.Miles je odmahnuo glavom.„Toliko toga moram nadoknaditi.“„Dobro, ako to nisam ja, onda bismo morale biti... u nekakvoj rodbinskojvezi.“ Luce je gledala kako žena mijenja žetone ćelava muškarca s

MIN@

156

kravatom za gotovinu. Ruke su joj izgledale slično Luceinim. Usta su jojimala sličan ozbiljan izraz. Misliš li da mi je to mama? Ili sestra?Shelby je žustrim pokretima žvrljala bilješke po unutrašnjoj strani koricapriručnika o jogi.„Postoji samo jedan način da otkrijemo.“ Načas je pokazala Luce svojebilješke: Las Vegas, hotel i kasino Mirage, noćna smjena, stol poredpozornice gdje se održava predstava s bengalskim tigrovima. Vera sumjetnim noktima.Pogledala je djeliteljicu. Shelby je bila pedantnija nego što je to Luce prijeprimijetila. Na djeliteljičinoj pločici s imenom, bijelim nakrivljenimslovim pisalo je VERA. Ali, prizor je počeo treperiti i blijedjeti. Ubrzo secijela slika raspala u sitne, sjenovite komadiće koji su pali na tlo i kovrčalise poput pepela od gorućeg papira.„Ali, čekaj, nije li to prošlost?“ pitala je Luce.„Mislim da nije,“ rekla je Shelby. „Barem nije davna prošlost.“ Upozadini se nalazila reklama za novu predstavu Cirque de Soleila. „Štokažeš na to?“Da ode sve do Las Vegasa i nađe tu ženu? Sredovječnoj bi sestri bilolakše prići nego roditeljima u dubokim osamdesetima, ili svejedno. Štoako odu u Las Vegas i ona se opet blokira?Shelby ju je gurnula.„Izgleda da si mi doista draga kad sam se složila da otputujemo u LasVegas. Moja majka radila je ondje nekoliko godina, dok sam bila mala.Kažem ti, to je pakao na zemlji.“„Kako ćemo doći tamo?“ pitala je Luce. Nije željela pitati Shelby mogu liopet posuditi auto njezina TBD-a. „Koliko je uopće daleko Las Vegas?“„Previše daleko da bismo vozili,“ oglasio se Miles. „Što je u redu, jer sambaš želio vježbati prolazak.“„Prolazak?“ pitala je Luce.„Prolazak.“ Miles je kleknuo na tlo i dlanovima skupio ostatke sjene.Izgledali su gotovo umorno, ali Miles ih je uporno prstima gnječio doknije oblikovao mlohavu, nepravilnu loptu. „Rekao sam ti da sinoć nisammogao spavati. Moglo bi se reći da sam kroz prozor iznad vrata provalio uStevenov ured.“„Da, baš,“ usprotivila se Shelby. „Pao si na ispitu iz levitacije. Definitivnonisi dovoljno dobar da bi dolebdio u sobu kroz prozor iznad vrata.“„A ti nisi dovoljno snažna da vučeš sa sobom cijeli ormar s knjigama,“rekao je Miles. „Ali, ja jesam i zato ću ti pokazati ovo.“ Nacerio se ipodignuo crni debeli svezak pod nazivom Navjestitelj: prizvati, ukazati iputovati u deset tisuća jednostavnih koraka. „Također, na goljenici imam

MIN@

157

golemu modricu zato što sam loše isplanirao izlazak kroz prozor, nosvejedno...“ Okrenuo se prema Luce, koja se jedva svladavala da mu neiščupa knjigu iz ruku. „Mislio sam da s tvojim očitim darom zaukazivanje i mojim natprosječnim znanjem...“Shelby je prijezirno otpuhnula.„Koliko si pročitao, 0,3 posto cijele knjige?“„Vrlo korisnih 0,3 posto,“ rekao je Miles. „Mislim da bismo mogliuspjeti. I ne završiti zauvijek izgubljeni.“Shelby je sumnjičavo nakrivila glavu, ali više ništa nije rekla. Miles jenastavio rukom mijesiti navjestitelja, zatim ga je počeo rastezati. Nakonminute ili dvije, narastao je u veliku sivu plohu, veliku gotovo kao vrata.Imao je klimave rubove i bio je gotovo proziran, ali kad ga je maloodvojio od sebe, činilo se da navjestitelj postaje čvršći, poput gipsanogodljeva koji se suši. Miles je ispružio ruku prema lijevoj strani tamnogpravokutnika, pipao je po površini, nešto je tražio.„To je čudno,“ mrmljao je, dok je kružnim pokretima dodirivaonavjestitelja. „U knjizi piše, ako se navjestitelj dovoljno raširi, površinapostaje manje napeta i prodiranje postaje moguće.“ Uzdahnuo je. „Tu bitrebala biti...“„Super knjiga, Milese.“ Shelby je okrenula očima. „Sad si pravistručnjak.“„Što tražiš?“ pitala je Luce i približila se Milesu s leđa. Dok mu je gledalau ruke koje su nešto tražile, odjednom je vidjela.Bravu.Trepnula je i prizor je nestao, ali Luce je zapamtila gdje se nalazila.Ispružila je ruku iza Milesa i pritisnula lijevu stranu navjestitelja. Tu je.Kad ju je osjetila pod prstima oštro je uzdahnula.Pod rukom je osjetila da je riječ o teškoj metalnoj bravi sa zasunom ikračunom, kakva se obično nalazila na vrtnim vratima. Bila je ledena igruba od nevidljive hrde.„Što sad?“ rekla je Shelby.Okrenula se, pogledala svoje posve zbunjene prijatelje, slegnularamenima, prtljala po bravi, zatim polako odgurnula nevidljivi zasun ustranu.Kad je brava popustila, vrata u sjeni su se zanjihala i gotovo ih prevrnulana leđa.„Uspjeli smo,“ šapnula je Shelby.Gledali su u dug i dubok, crno-crven tunel. Unutra je bilo vlažno iljepljivo, a mirisalo je na plijesan i razvodnjene koktele s jeftinimalkoholom. Luce i Shelby pogledale su se u nedoumici. Gdje je bio stol za

MIN@

158

ajnc? Gdje je bila žena koju su tražili? Duboko unutra podrhtavao jecrveni žar, zatim je Luce čula zvonjavu automata i zveket novčića koji supadali u koš.„Super!“ rekao je Miles i zgrabio je za ruku. „Čitao sam o tome, to jeprijelazna faza. Samo trebamo nastaviti.“Luce je uzela Shelby za ruku i čvrsto je stisnula, a Miles je zakoračio uvlažnu i hladnu tamu i povukao ih za sobom.Nisu ušli dublje od jednog metra, nalazili su se otprilike ispred pravihvrata Luceine i Shelbyne sobe. Ali čim su se, s duboko uznemirujućimpffffft, navjestiteljeva mutna siva vrata zatvorila za njima, njihova je sobau Shorelineu nestala. Ono što je svijetlilo tamnocrvenim baršunastimsjajem, odjednom je postalo bliješteće bijelo. Bijelo svjetlo svijedilo jeprema njima, obavijalo ih i ispunjavalo im uši zvukom. Sve troje moralisu zakloniti oči. Miles je nastavio naprijed, vukući Luce i Shelby zasobom. U protivnom, Luce bi možda ostala paralizirana na mjestu.Dlanovi su joj se znojili u rukama prijatelja. Slušala je neprekinut akord,glasan i savršeno zvonak.Luce je protrljala oči, ali vid joj je zaklanjao navjestiteljev magleni zastor.Miles je ispružio ruku i počeo je nježnim kružnim pokretima strugati, dokse nije počela ljuštiti, poput stare boje sa stropa. Sa svakom ljuskom, krozmutnu hladnoću probijao se i jak zapuh pustinjskog zraka i grijao Luceinukožu. Dok im je navjestitelj u dijelovima padao pred noge, pogled prednjima odjednom je dobio smisao. Gledali su Las Vegas Strip. Luce ga jevidjela samo na slikama, ali sad je u daljini vidjela vrh Eiffelova tornja naHotelu Paris u Las Vegasu, koji joj je lebdio u visini očiju.Što je značilo da su vrlo, vrlo visoko. Usudila se letimično pogledatidolje. Stajali su na otvorenom, na nekom krovu, čiji se rub nalazio polametra ili metar od njihovih nožnih prstiju. A ispod, prometna vreva LasVegasa, vrhovi drvoreda palmi i blještavo osvijetljen bazen. Baremtrideset katova ispod.Shelby je pustila Luceinu ruku i počela hodati po rubu smeđeg betonskogkrova. Tri posve jednaka pravokutna krila širila su se iz središnje točke.Luce se okrenula i pogledom obuhvatila svih tristo šezdeset stupnjevajarkog neonskog svjetla i lanac udaljenih ogoljenih planina iza Stripa,osvijetljen sablasnim gradskim svjetlosnim zagađenjem.„Dovraga, Milese,“ rekla je Shelby dok je preskakala preko krovnihprozora, nastojeći istražiti što više krova. „Prolazak je bio izvanredan.Gotovo mi se sviđaš. Gotovo.“Miles je gurnuo ruke duboko u džepove.„Hm... hvala?“

MIN@

159

„Gdje se točno nalazimo?“ pitala je Luce. Razlika između njezinasamostalnog kotrljanja kroz navjestitelja i toga iskustva, bila je poputdana i noći. Bilo je to toliko civiliziranije. Nikome se nije rigalo. Osimtoga, upalilo je. U najmanju ruku, tako je mislila. „Što se dogodilo sprizorom otprije?“„Morao sam udaljiti fokus,“ rekao je Miles. „Pretpostavio sam da biizgledalo čudno ako bismo usred kasina sišli s oblaka.“„Samo malo,“ rekla je Shelby i povukla zaključana vrata. „Ima li tkokakvu briljantnu ideju kako sići dolje?“Luce je napravila grimasu. Navjestiteljevi komadići drhtali su porednjihovih stopala. Nije mogla zamisliti da bi im imao snage pomoći. Nijebilo izlaza s krova, ni povratka u Shoreline.„Zaboravi! Ja sam genij!“ viknula je Shelby s krova. Nagnula se nadjedan od krovnih prozora i hrvala se s bravom. Zastenjala je dok je silomotvarala prozorsko staklo na šarkama, zatim ga je podignula. Gurnula jeglavu unutra i kretnjom pozvala Luce i Milesa da joj se pridruže.Luce je oprezno pogledala kroz otvoreni krovni prozor u velik i luksuzantoalet. Na jednoj strani nalazila su se četiri povelika pregratka, a nadrugoj, red uzdignutih mramornih umivaonika s urešenim zrcalima.Svijetloljubičasta baršunasta sofa stajala je nasuprot toaletnom zrcalu, aondje je sjedila žena i promatrala svoj odraz. Luce je mogla vidjeti samovrh natapirane crne kose, ali odraz je pokazivao lice pod teškomšminkom, guste šiške i ruku s francuskom manikurom koja je nanosilanepotreban sloj crvenog ruža.„Čim Kleopatra nestane u svojoj tubici s ružem, mi ćemo se istrestidolje,“ šapnula je Shelby.Kleopatra ispod njih je ustala. Cmoknula je usnama i obrisala trag crvenemrlje sa zuba. Zatim je odlučno izašla kroz vrata.„Samo da razjasnimo jednu stvar,“ rekao je Miles. „Želiš da se istresemdolje u ženski toalet?“Luce je još jednom pregledala pusti krov. Mogli su ući samo na jedannačin.„Ako te tko vidi, samo se pretvaraj da si ušao na pogrešna vrata. Ili da stese vas dvoje ljubakali u jednom od pregradaka,“ dodala je Shelby. „Štoje? U Las Vegasu smo.“„Samo krenimo.“ Miles je bio rumen, dok se nogama naprijed spuštaokroz prozor. Njegove ruke polako su se istezale, sve dok mu stopala nisulebdjela tik iznad visokog mramornog vrha toaletnog zrcala.„Pomozi Luce sići!“ viknula je Shelby.

MIN@

160

Miles se pomaknuo kako bi zaključao toalet, zatim je podignuo ruke idohvatio Luce. Pokušala je oponašati njegovu glatku tehniku, ali dok sespuštala kroz prozor, ruke su joj se tresle. Nije dobro vidjela ispod sebe,no osjetila je Milesov čvrst stisak prije nego što je očekivala.„Možeš pustiti prozor,“ rekao je, a kad je to učinila, elegantno ju jespustio na pod. Prste je raširio preko njezinih rebara, od njezine kožedijelila ga je samo tanka crna majica. Kad je stopalima dodirnula pločice,njegove ruke još uvijek su obujmljivalc njezino tijelo. Htjela mu jezahvaliti, ali kad ga je pogledala u oči, zanijemjela je.Prebrzo se oslobodila njegova stiska i promrmljala ispriku zato što sespotaknula na njegova stopala. Oboje su se naslonili na toaletni stolić inervozno izbjegavali pogledati se u oči, tako što su zurili u zid.To se nije trebalo dogoditi. Miles joj je bio samo prijatelj.„Halo! Hoće li mi tko pomoći?“ Shelbyne noge u prugastim čarapamavisjele su s krovnog prozora i nestrpljivo se trzale. Miles se pomaknuopod prozor, grubo je uhvatio za remen i spustio je držeći je za struk.Shelby je pustio monogo brže nego nju, primijetila je Luce.Shelby je prešla preko poda od zlatnih pločica i otključala vrata.„Dođite, što čekate?“S druge strane vrata, u cipelama sa šljokicama i visokim potpeticama,glamurozno odjevena konobarica nosila je u rukama i na podlakticamaposlužavnike s mikserima za koktele. Muškarci u skupim tamnimodijelima gurali su se oko stolova za ajnc i poput tinejdžera urlali svakiput kad su se dijelile karte. Tu nije bilo vječnog zveketa i štropotaautomata. Bilo je prigušeno, ekskluzivno i beskrajno uzbudljivo, ali nijebilo nimalo nalik prizoru koji su vidjeli u navjestitelju.Prišla im je konobarica s koktelima.„Mogu li vas poslužiti?“ Malo je spustila poslužavnik od nehrdajućegčelika kako bi ih bolje pogledala.„Aaah, kavijar,“ rekla je Shelby i zgrabila tri blinija s kavijarom i jošjedan, koji je dodala ostalima. „Ljudi, mislite li što i ja?“Luce je kimnula.„Baš smo krenuli dolje.“Kad su se u blještavom predvorju živih boja otvorila vrata lifta, Miles jemorao izgurati Luce van. Znala je da su napokon došli na pravo mjesto.Koktel-konobarice bile su starije, umornije i pokazivale su puno manjekože. Nisu klizile po zamrljanom narančastom sagu, nego su lupalenogama. I gosti su izgledali više poput onih koji su im se ukazali, debljinego što bi trebali biti, iz srednjih društvenih slojeva, sredovječni i tužni

MIN@

161

automati koji su praznili svoje novčarke. Sve što su trebali učiniti, bilo jenaći Veru.Shelby ih je provela kroz skučen labirint automata i pored grupice ljudi zastolovima za rulet, koji su vikali na lopticu koja se vrtjela na kolu. Prošlisu pored velikih, škatuljastih igara gdje su ljudi puhali u kocku, bacali je iklicali rezultatu, zatim pored reda stolova gdje se nudio poker i neobičneigre, zvane pai gow i slično, dok nisu došli do skupine stolova za ajnc.Većina djelitelja bili su muškarci. Visoki, pogrbljeni, masne kose, sasijedim brkovima i naočalama, a jedan je na licu nosio kiruršku masku.Shelby nije usporila kako bi se zagledala u nekog od njih. Imala je pravo.Ondje, u dalekom kutu kasina nalazila se Vera.Kosa joj je bila skupljena u asimetričnu pundu. Njezino blijedo liceizgledalo je mršavo i ovješeno. Luce nije osjetila isti izljev osjećaja kaokad je gledala svoje bivše roditelje u Shasti. Ali, još uvijek nije znala tkoje Vera, osim da je umorna, sredovječna žena koja je pružala špil karatacrvenokosoj napola zaspaloj ženi kako bi ga presjekla. Crvenokosa ženanemarno je dohvatila sredinu špila, i Vera je počela bacati.Drugi stolovi u kasinu bili su prenatrpani, ali za Verinim su sjedili samocrvenokosa i njezin minijaturni muž. Svejedno je za njih napravila dobrupredstavu, okretala je karte s ležernom spretnošću zbog čega je njezinposao izgledao lak. Luce je zamijetila da Vera ima elegantnu stranu kojuprije nije vidjela. I smisao za dramu.„Dakle,“ rekao je Miles dok je pored Luce premještao težinu s noge nanogu. „Hoćemo li... ili...“Shelbyne ruke odjednom su se našle na Luceinim ramenima i gotovo jeutisnule u prazan kožni stolac za stolom.Premda je očajnički željela zuriti, Luce je isprva izbjegavala kontaktočima. Bila je napeta jer se bojala da bi je Vera mogla prepoznati, prijenego što imadne priliku objasniti. Ali, Verine oči prešle su preko njih svrlo umjerenim zanimanjem i Luce se sjetila koliko je drukčije izgledalaotkad je izbjeljivala kosu. Nervozno ju je povukla, nije bila sigurna kakodalje.Zatim je na stol ispred Luce Miles bacio novčanicu od dvadeset dolara iona se sjetila igre koju je trebala igrati. Gurnula je novac na drugu stranustola.Vera je podignula obrvu iscrtanu olovkom:„Imaš li osobnu?“Luce je odmahnula glavom.„Možda bismo mogli samo gledati?“

MIN@

162

Na drugoj strani stola crvenokosa je spavala, a glava joj je padala naShelbyno čvrsto rame. Vera je okrenula očima na cijeli prizor, odgurnulaLucein novac i pokazala prema neonskoj reklami za Cirque de Soleil.„Djeco, cirkus je tamo.“Luce je uzdahnula. Morat će čekati da Vera završi s poslom. Ali, tada ćevjerojatno biti još manje zainteresirana za razgovor s njima. Osjećajući seporaženom, Luce je ispružila ruku kako bi uzela natrag Milesov novac.Verini prsti počeli su se povlačiti baš kad je Luce posegnula zanovčanicom i vrhovi njihovih prstiju su se dodirnuli. Obje su naglopodignule glave. Čudno zaprepaštenje načas je zaslijepilo Luce. Prestalaje disati. Pogledala je duboko u Verine širom otvorene svijetlosmeđe oči.I vidjela sve:Koliba na dva kata u snježnom, kanadskom gradu. Na prozorima ledeneopne, vjetar huji kroz okna. Desetogodišnja djevojčica gleda televiziju udnevnoj sobi i njiše bebu u krilu. To je Vera, blijeda i lijepa u ispranimtrapericama, čizmama Doc Martens i debeloj mornarskoplavoj dolčeviti.Jeftina vunena deka zgužvana je između njezinih leđa i naslona kauča.Zdjela s kokicama stoji na stoliću za kavu, smanjena na pregršt hladnih,neispečenih zrna. Debela riđa mačka vreba s okvira kamina i psika naradijator. A Luce, Luce je njezina sestra, beba u njezinu naručju.Luce je osjetila kako se njiše u stolici u kasinu i toliko se trudi svegaprisjetiti, da je boljelo. Jednako brzo kao što se pojavio, prizor je nestao,ali zamijenio ga je drugi.Luce je malo, tek prohodalo dijete i trči uza stube za Verom, zatim nizstube, njezina stopala lupaju po širokim i istrošenim stubama. Prsa jestežu i od smijeha ostaje bez daha, zatim se čuje zvono na vratima i ulaziplavokos mladić zalizane kose kako bi izveo Veru. Ona staje, popravljaodjeću, okreće leđa i odlazi...Trenutak poslije i Luce je tinejdžerica s neurednom kovrčavom kosom doramena. Nemarno je izvaljena na Verinu pokrivaču od trapera, grubatkanina nekako je ugodna, i lista Verin tajni dnevnik. Voli me, črčkala jeVera iznova i iznova, a rukopis je postajao sve ukošeniji. Zatim su jojstranice istrgnute iz ruku, a nad nju se nadvija ljutito lice njezine sestre, sjasnim tragovima suza...I još jedan prizor, Luce je još starija, ima možda sedamnaest godina. Luceje skupljala snagu za ono što je dolazilo.S neba pada snijeg, poput nježne bijele statičke smetnje. Vera i nekolikoprijatelja kližu se po zaleđenu ribnjaku iza njihove kuće, glatko i u brzimkrugovima, sretni su i smiju se. Na izlizanom rubu ribnjaka čuči Luce.Hladnoća prolazi kroz njezinu tanku odjeću, dok žurno, kao i uvijek, veže

MIN@

163

klizaljke kako bi dostigla sestru. Pored nje je toplina. Nije trebalapogledati da bi znala čija je. To je Daniel, tih i neraspoložen, a njegove suklizaljke već čvrsto zavezane. Osjećala je potrebu da ga poljubi, a sjene seipak nisu vidjele. Večer i sve oko njih je zvjezdano i svjetlucavo,beskrajno jasno i puno mogućnosti.Luce je tražila sjene, zatim je shvatila da njihova odsutnost ima smisla.Bila su to Verina sjećanja. Osim toga, zbog snijega je sve bilo teže vidjeti.Svejedno, Daniel je morao znati, kao što je znao kad je zaronio u jezero.Zacijelo je baš svaki put predosjetio. Je li se ikad brinuo što se, nakonLuceine smrti, dogodilo s ljudima poput Vere?Odjednom se na Luceinoj strani ribnjaka začuo prasak, kao kad se otvoripadobran. Zatim je, usred mećave, naglo buknuo vreo i crven plamen. Sruba ribnjaka u nebo je poletio golem stup jarkih narančastih plamenova.Ondje gdje je bila Luce. Hrleći preko ribnjaka, onamo su bezumnopojurili drugi klizači. Ali led se topio, brzo i katastrofalno i njihoveklizaljke počele su propadati u ledenu vodu. Kroz noć je odjeknuo Verinvrisak, a njezino lice ukočeno u izraz smrtne boli bilo je sve što je Lucemogla vidjeti.U kasinu, Vera je trgnula ruku i protresla je kao da je opečena. Usne su jojnekoliko puta zadrhtale prije nego što su oblikovale riječi:„Ti.“ Odmahnula je glavom. „Ali, to nije moguće.“Vera, šapnula je Luce i ispružila ruku prema sestri. Željela ju je zagrliti,uzeti svu bol koja joj je ikad bila nanesena i prebaciti je u sebe.„Ne.“ Vera se počela natraške odmicati. Odmahivala je glavom i mahalaprstom prema Luce. „Ne, ne, ne.“ Sudarila se s djeliteljem za stolom izanjezina, spotaknula se o njega i gurnula golemu hrpu žetona za poker, kojisu poput slapa popadali sa stola. Po podu su se rasule šarene okruglepločice i izazvale žubor uzdaha kod kockara koji su skočili sa stolica ipočeli ih skupljati.„Prokletstvo, Vera!“ zdepast muškarac zaurlao je preko buke. Dok se ujeftinu sivu odijelu od poliestera i izgrebanim crnim cipelama gegaoprema njihovu stolu, Luce, Miles i Shelby izmijenili su zabrinute poglede.Tri maloljetnika nisu željeli imati ništa sa šefom lica unakaženabrazgotinama od boginja. Ustima izvijenih u izraz gađenja, još uvijek jevikao na Veru. Koliko puta...Vera se nekako našla na nogama, ali je nastavila užasnuto zuriti u Luce,kao da je Luce demon koji je zamijenio njezinu, prije cijele vječnostinestalu, sestru. Dok je mucala, Verine oči obrubljene crnom olovkom bilesu bijele od užasa:„Ona n-n-ne može biti tu.“

MIN@

164

„Isuse,“ promrmljao je šef s brazgotinama od boginja na licu, odmjerioLuce i njezine prijatelje i rekao u toki-voki: „Zovite osiguranje. Imam tunekoliko huligana.“Luce se stisnula između Milesa i Shelby, koja je kroz stisnute zubeprocijedila:„Milese, što kažeš na jedan prolazak?“Prije nego što je Miles mogao odgovoriti, pojavila su se tri muškarca sgolemim zapešćima i vratovima i nadvila se nad njih. Šef s brazgotinamamahnuo je rukama:„Odvedite ih u kaznionicu. Pogledajte u kakve su još nevolje upali.“Imam bolju zamisao, iza zida od zaštitara zarežao je djevojački glas.Sve glave okrenule su se za glasom, ali samo se Luceino lice ozarilo.„Arriane!“Dok se postrance gurala kroz gužvu, sitna se djevojka načas širokoosmjehnula Luce. U cipelama s potplatima od deset centimetara, kosomuređenom posve ludo i očima koje je tamna olovka za oči gotovoprogutala, Arriane se savršeno uklapala među neobične goste kasina.Nitko nije znao kamo bi je smjestio, ponajmanje Miles i Shelby.Šef s brazgotinama okrenuo se kako bi se suprotstavio Arraiane. Zaudaraoje na laštilo za cipele i sirup za kašalj.„Trebamo li i tebe odvesti u kaznionicu, gospodična?“„Aaah, zvuči zabavno,“ Arriane je raširila oči. „Na žalost, večeras samzauzeta. Imam karte za prvi red za grupu Blue Man i naravno, poslije jevečera sa Cher. Znam da sam još jednu stvar trebala obaviti..., kuckala jeprstima po bradi i pogledala Luce. Ah, da. Odvesti njih odavde. Ispričajtenas.“Razbješnjenu šefu s brazgotinama poslala je poljubac, prema Veri jeslegnula ramenima u znak isprike i pucnula prstima.Zatim je nestalo svjetlo.

MIN@

165

Trinaesto poglavlje

ŠEST DANADok ih je požurivala kroz labirint kasina u mraku, Arriane se kretala kaoda ima noćni vid.„Budite hladnokrvni,“ pjevušila je. „Za trenutak ću vas izvesti odavde.“Čvrsto je držala Luceino zapešće, a Luce je tako držala Milesovu ruku,Miles Shelbynu, a Shelby je proklinjala nedostojnost bijega na stražnjiizlaz.Arriane ih je nepogrešivo vodila i premda Luce nije mogla vidjeti što čini,čula je uzvike i gunđanje ljudi koje je Arriane gurala.„Oprostite!“ viknula bi. „Opa!“ i „Ispričavam se!“Sprovela ih je niz taman hodnik pun uzbuđenih turista, koji su koristilisvoje mobitele kao svjetiljke. Zatim su se popeli uz još mračnije stube,zagušljive od neupotrebe i natrpane praznim kartonskim kutijama.Naposljetku je otvorila izlaz za nuždu i pustila ih da prođu i uđu u mračnuusku uličicu.Uličica se ugurala između Miragea i drugog golemog hotela. Iz redakontejnera za smeće zaudaralo je na trulu i skupu hranu.Niz žlijeb je curila otrovno zelena voda, stvarala ogavan potočić i dijelilauličicu popola. Točno ispred njih, usred jarkog i užurbanog, neonskimsvjetlima osvijetljenog Stripa, crni starinski ulični sat otkucao je dvanaest.„Aaaah,“ Arriane je duboko udahnula. „Počinje još jedan veličanstvendan u Gradu grijeha. Željela bih ga početi na pravi način, velikimdoručkom. Tko je gladan?“„Hm... mm...“ Shelby je zamuckivala, pogledala redom Luce, Arriane ikasino. „Što se upravo... Kako si...“Miles je nepomično zurio u mramorni ožiljak koji je zahvaćao jednustranu Arrianeina vrata. Luce se već naviknula na Arriane, ali bilo je jasnoda njezini prijatelji nisu znali što o njoj misliti.Arriane je mahnula prstom prema Milesu.„Ovaj tip izgleda kao da bi mogao pojesti toliko vafla koliko je težak.Dođite, znam jedan prljav restoran.“Dok su jurili uličicom prema velikoj ulici, Miles se okrenuo prema Luce inijemo oblikovao riječi:„Bilo je super.“Luce je kimnula. To je bilo sve što je mogla učiniti dok je pokušavaladostići Arriane, koja je trčala preko Stripa.Vera.

MIN@

166

Nije mogla prijeći preko toga. Sva ta sjećanja, koja su joj se ukazala utrenutku! Bila su bolna i zapanjujuća, mogla je samo zamisliti kako je biloVeri. Ali, za Luce su, u isti mah, bila i duboko zadovoljavajuća. Ovaj putje mnogo snažnije nego prije osjetila da je iskusila svoj prošli život.Neobično je bilo i to što je vidjela i nešto o čemu nikad nije razmišljala.Njezine bivše inkarnacije imale su svoje živote. Koji su bili ispunjeni ismisleni i prije nego što se pojavio Daniel.Arriane ih je dovela u IHOP, u nisku i oštukanu smeđu zgradu koja jeizgledala toliko staro kao da je prethodila svemu na Stripu. Taj IHOPčinio se klaustrofobičnijim i tužnijim od drugih.Shelby je prva ušla, prošla je kroz staklena vrata i pozvonila na jeftinozvono pričvršćeno samoljepivom vrpcom na vrh vrata. Iz zdjele poredblagajne zgrabila je pregršt bombona od metvice, zatim je zauzela separeu krajnjem kutu restorana. Arriane je kliznula pored nje, a Luce i Milessjeli su s druge strane, na raspuknutu narančastu kožnu sofu.Arraine je od punašne lijepe konobarice s olovkom zataknutom u kosuzviždukom i hitrom kružnom kretnjom naručila kavu za sve.Ostali su se usredotočili na debeo, spiralno uvezan jelovnik podijeljen natanke dijelove. Okretati stranice bilo je kao boriti se protiv davnoprolivena javorova sirupa koji je sve slijepio. Bio je to ujedno dobar načinda se izbjegne razgovarati o nevolji koju su jedva izbjegli.Konačno je Luce morala pitati:„Arriane, što radiš tu?“„Naručujem nešto sa smiješnim imenom. Mislim da ću naručiti Grickamzubićem, zato što nemaju Mjesece preko mojih špekića. Nikad ne moguodlučiti.“Luce je okrenula očima. Arriane nije trebala biti tako suzdržana. Bilo jeočito da ih nije spasila slučajno.„Znaš što mislim.“„Čudna su vremena, Luce. Odlučila sam ih provesti u jednako čudnomgradu.“„Da, pa zamalo su gotova. Nisu li, s obzirom na to koliko traje primirje?“Arriane je spustila svoju šalicu s kavom, naslonila bradu na ruke ipomilovala je.„Aleluja! Ipak vas nečemu uče u toj školi.“„Da i ne,“ rekla je Luce. „Slučajno sam čula Rolanda kad je rekao nešto otome kako Daniel broji minute. Rekao je da to ime veze s primirjem, aline znam o koliko je točno minuta riječ.“

MIN@

167

Na spomen Daniela, Miles pored nje kao da se ukočio. Kad je konobaricaprišla kako bi uzela narudžbe, on je prvi istresao svoju i gotovo gurnuojelovnik natrag, prema njoj.„Odrezak i jaja. Krvav.“„Oooh, kako muževno,“ rekla je Arriane i s odobravanjem pogledalaMilesa, dok je sa svojim jelovnikom igrala eci-peci-pec. „Svježe i voćnogrickam zubićem, to ću,“ sa začuđujuće ozbiljnim licem, izgovorila jeispravno poput engleske kraljice.„Praščiće u dekici za mene,“ rekla je Shelby. „Zapravo, napravite to odomleta od bjelanca i bez sira. Aaah, ma nema veze. Praščiće u dekici.“Konobarica se okrenula prema Luce.„Što ćeš ti, dušo?“„Uzoran doručak,“ Luce se u ime svojih prijatelja ispričala osmijehom.„Kajganu, bez mesa.“Konobarica je kimnula i bešumno otišla u kuhinju.„Dobro, što si još čula?“ pitala je Arriane.„Hm.“ Luce se igrala bocom javorova sirupa koja je stajala pored soli ipapra. „Nešto se govorilo o kraju svijeta.“Shelby se počela smijuljiti i ulila u kavu sadržaj tri male tubice s vrhnjem.„Kraj svijeta? I ti vjeruješ u te gluposti? Hoću reći, koliko se većtisućljeća na to čeka? A ljudi misle da su se strpjeli samo na dvije tisućegodina! Ha! Kao da će se ikad išta promijeniti.“Arriane je izgledala kao da joj nedostaje samo malo pa da kaže Shelby štojoj ide, ali samo je spustila šalicu s kavom.„Kako sam nepristojna što se nisam predstavila tvojim prijateljima,Luce.“„Hm, znamo tko si,“ rekla je Shelby.„Da, u udžbeniku povijesti anđela za osmi razred o tebi je napisano cijelopoglavlje,“ rekao je Miles.Arriane je zapljeskala.„A rekli su mi da je ta knjiga zabranjena!“„Ozbiljno? Ti si u udžbeniku?“ nasmijala se Luce.„Zašto se čudiš? Zar me ne smatraš povijesnom osobom?“ Arriane seokrenula prema Milesu i Shelby. „Sad mi recite sve o sebi. Moram znati skim se druži moja cura“„Posrnula nevjernica nefilka, Shelby je naglo podignula ruku.“Miles je zurio u tanjur.„I neučinkoviti pra-pra-pra-iz-tko- zna-kojeg-koljena-unuk anđela.“„To nije istina,“ Luce je lupnula Milesa po ramenu. „Arriane, trebala sividjeti kako nam je pomogao večeras kad smo prolazili kroz sjenu. Bio je

MIN@

168

izvrstan. Tu smo samo zato što je pročitao jednu knjigu i dok si trepnuo,mogao je...“„Da, baš sam se pitala, „ ironično je rekla Arriane. „Ali, više me brineova“ rukom je pokazala Shelby. Arrianeino lice bilo je ozbiljnije nego štoje Luce bila naviknuta. Čak su i njezine manične svijetloplave oči bilemirne. „Nije dobro vrijeme za posrnulost u bilo kojem smislu. Sve seneprestano mijenja, ali doći će dan obračuna. I ti ćeš morati odabratistranu.“ Arriane je otvoreno zurila u Shelby. „Moramo znati na kojojstrani stojimo.“Prije nego što je itko mogao odgovoriti, vratila se konobarica mašućigolemim smeđim plastičnim poslužavnikom punim hrane.„Pa, je li usluga bila dovoljno brza?“ pitala je. „A sada, tko je imaopraščiće...“„Ja!“ Shelby je prestrašila konobaricu brzinom kojom je posegnula zatanjurom.„Treba li tko kečap?“Svi su odmahnuli glavama.„Maslac?“Luce je pokazala na kuglicu maslaca veličine kuglice sladoleda na svojimpalačinkama.„Sve je u redu. Hvala.“„Ako nam što bude trebalo,“ rekla je Arriane i široko se osmjehivalasmajliću od šlaga na svojem tanjuru, „zvat ćemo.“„Oh, znam da ti hoćeš.“ Konobarica se nasmijala i stavila poslužavnikpod ruku. „Ti ćeš zvati kao da je kraj svijeta.“Nakon što je otišla, samo je Arriane počela jesti. Skinula je kupinu s nosapalačinke, ubacila je u usta i s užitkom oblizala prste. Naposljetku jepogledala oko stola.„Navalite,“ rekla je Arriane. „Odrezak i jaja nisu dobri hladni.“Uzdahnula je. „Hajde, ljudi. Svi ste čitali povijesne knjige. Zar ne znatepostupak...“„Ja nisam,“ rekla je Luce. „Ne znam nikakav postupak.“Arriane je zamišljeno cuclala vilicu.„Dobro si me podsjetila. U tom slučaju, dopustite mi da izložim svojuverziju. Koja je mnogo zabavnija od povijesnih knjiga zato što ja nećucenzurirati velike bitke, prokletstva i seksi dijelove. Moja verzija nemasamo 3-D, koji je, moram reći, posve precijenjen. Jeste li gledali onaj filmsa... primijetila je smetene izraze na njihovim licima. Ah, nije važno.Dobro, počinje prije više tisuća godina. Trebam li vas podsjetiti kako idepriča o Sotoni ?“

MIN@

169

„U davna vremena borio se protiv Boga za prevlast.“ Dok je vilicomprobijao komadić odreska, Miles je govorio jednoličnim glasom, kao daponavlja školski program za treći razred.„Prije toga su bili super bliski,“ dodala je Shelby i natopila sirupompraščiće u dekici. „Hoću reći, Bog je nazvao Sotonu jutarnjom zvijezdom.Što znači da Sotona nije bio bezvrijedan, ni nevoljen.“„Ali je radije odabrao vladati u paklu, nego služiti u raju,“ pridružila seLuce. Možda nije pročitala nefilske povijesne knjige, ali je pročitalaIzgubljeni raj. Ili, barem Cliffnotes.„Vrlo dobro.“ Arriane se široko nasmiješila i nagnula prema Luce. „Znaš,Gabbe je nekad bila bliska prijateljica Miltonove kćeri. Sebi pripisujezasluge za tu frazu, ali ja joj kažem: Nisi li već dovoljno omiljena? Štogod.“ Arriane je zgrabila zalogaj Luceinih jaja. „Čovječe, kako su ukusna!Možemo li dobiti umak od čilija?“ zaurlala je prema kuhinji. „Dobro, gdjesmo stali?“„Sotona,“ odgovorila je Shelby ustiju punih palačinki.„Da. Dakle. Recite što god želite o Velikom Đavlu,“ ali Arriane jezabacila glavu, „on je donekle odgovoran za upoznavanje anđela s idejomslobodne volje. Na koju stranu ćete stati? Kad su mogli izabrati, mnogianđeli su pali.“„Koliko?“ pitao je Miles.„Koliko je palih? Dovoljno da dovedu stvari na mrtvu točku.“ Arriane jena trenutak izgledala zamišljeno, zatim je nakrivila lice i pozvalakonobaricu. „Umak od čilija! Postoji li na ovome mjestu?“„Što je s anđelima koji su pali, a nisu stali na stranu...“ Luce se prekinula,mislila je na Daniela. Bila je svjesna da šapće, ali činilo joj se da je tarasprava odviše važna da bi se vodila u restoranu. Premda je usred noćibio gotovo prazan.I Arriane je spustila glas.„Ah, mnogi pali anđeli još uvijek su Božji saveznici. Ali, postoje i onikoji su stali na stranu Sotone. Njih zovemo demonima, premda su to samopali anđeli koji su zbilja loše odabrali. Ali, nikome nije bilo lako. Sve odpada, bitke između anđela i demona neizvjesna su ishoda, podjednakihizgleda i bla, bla, bla.“ Nanijela je maslac na nos palačinke. „Ali, sve tomoglo bi se promijeniti.“Luce je spustila pogled na jaja, nije mogla jesti.„Dakle, maloprije mi se činilo da želiš navesti na pomisao da mojaprivrženost ima veze s tim?“ Shelby je izgledala malo manje sumnjičavonego inače.

MIN@

170

„Ne baš tvoja.“ Arriane je odmahnula glavom. „Znam da se čini kao daveć cijelu vječnost stojimo na rubu. Ali, na kraju će se sve svesti na izborjednog moćnog anđela. I to će napokon prevagnuti. Tada će biti važno nakojoj si strani.“Arrianeine riječi podsjetile su Luce na kapelicu u koju ju je zaključalagospođica Sophia i kako je neprestano ponavljala da je sudbina svijetanekako povezana s Luce i Danielom. U to vrijeme to je zvučalo ludo, agospođica Sophia doista je bila luda i zla starica. Premda Luce nije bilasigurna o čemu su svi govorili, znala je da je riječ o Danielovu povratku.„To je Daniel“ blago je rekla. „Anđeo koji može prevagnuti jest Daniel.“To je objašnjavalo bol koju je cijelo vrijeme nosio sa sobom, poput koferaod dvije tone. To je objašnjavalo zašto je toliko dugo bio daleko od nje.Jedino nije objašnjavalo zašto se činilo da se Arriane u mislima pita nakoju će stranu prevagnuti. I koja će strana pobijediti.Arriane je zinula, ali umjesto da odgovori, ponovo je napala Luceintanjur.„Mogu li dobiti malo umaka od čilija?“ zaurlala je glasno.Preko njihova stola pala je sjena.„Ja ću ti dati nešto vatreno.“Luce se osvrnula i trgnula od zaprepaštenja. Bio je to vrlo visok mladić,odjeven u dug i smed otkopčan kaput, a za pojas mu je bilo umetnutonešto što je srebrno bljesnulo. Glava mu je bila obrijana, imao je tanak,ravan nos i usta puna lijepih zuba.I bijele oči.Oči posve lišene boje. Nije bilo šarenica, ni zjenica, ničega. Njegovneobičan i prazan izraz podsjetio je Luce na izopćenicu. Premda Luce nijeizbliza vidjela što nije bilo u redu s njezinim očima, sad je mogla priličnodobro pretpostaviti.Shelby je pogledala u mladića, glasno progutala i prionula uz doručak.„To nema veze sa mnom,“ promrmljala je.„Sačuvaj to za sebe,“ rekla je Arriane mladiću. „Možeš si to staviti na prvisendvič koji ću ti poslužiti.“ Luce je iskolačenih očiju promatrala kakositna Arriane ustaje i briše ruke o traperice. „Ljudi, odmah se vraćam. Ah,Luce, kad se vratim podsjeti me da te ukorim zbog ovoga.“ Prije nego štoje Luce mogla pitati što taj tip ima s njom, Arriane ga je zgrabila za ušnuškoljku, snažno je uvrnula i tresnula njegovom glavom o stakleni izlog ipult pored šanka.Buka je razbila lijenu, kasnonoćnu tišinu u restoranu. Mladić je jecao kaodijete dok mu je Arriane uvrtala uho na drugu stranu i penjala se na njega.

MIN@

171

Urlajući od boli, počeo je propinjati svoje vitko tijelo, dok nije zabacioArriane na stakleni pult.Otkotrljala se do kraja pulta, srušila pitu od limuna, zatim je skočila nanoge i uspravila se na šanku. Izvela je salto mortale prema njemu,uhvatila mu nogama glavu i usredotočila se na udaranje lica svojim malimšakama.„Arriane!“ vrisnula je konobarica. „Ne moje pite! Pokušala sam bititolerantna! Ali moram nekako zaraditi za život!“„Ah, dobro!“ viknula je Arriane. „Otići ćemo u kuhinju.“ Pustila jemladića, kliznula na pod i udarila ga debelim potplatom. Slijepo jeposrtao prema vratima restoranske kuhinje.„Dođite vas troje,“ okrenula se prema stolu i viknula. „Mogli biste nešto inaučiti.“Miles i Shelby bacili su ubruse i podsjetili Luce na učenike u Doveru, kojibi se na najmanji nagovještaj sukoba svega ostavili i trčeći vrištali:„Tučnjava! Tučnjava!“Luce ih je slijedila malo neodlučnije. Ako je Arriane htjela reći da se tajtip pojavio radi nje, to je pokrenulo i druga jeziva pitanja. Tko su ljudikoji su oteli Dawn? Tko je bila izopćenica s lukom i strijelom u NoyoPointu, koju je Cam ubio?Iz kuhinje se čuo glasan tresak, zatim su tri preneražena muškarca sprljavim pregačama istrčala van. Kad je Luce prošla pored njih i ušla krozdvokrilna viseća vrata, Arriane je nogom pritiskala mladića na podu, doksu ga Miles i Shelby vezali špagom za kotlete. Njegove prazne uči zurilesu u Luce i kroz nju.Gurnuli su mu u usta kuhinjsku krpu, a kad mu se Arriane narugala:„Želiš li se još malo ohladiti? U hladnjaku za meso?“ mladić je mogaosamo režati. Prestao se opirati.Arriane ga je zgrabila za ovratnik i odvukla u hladnjak u koji se mogloući. Za svaki slučaj udarila ga je još nekoliko puta i mirno zatvorila vrata.Pljesnula je dlanovima kao da otresa prašinu i okrenula se prema Luce sljuti tim izrazom na licu.„Tko me progoni, Arriane?“ Luce je drhtao glas.„Mnogi, dušo.“„Je li to bio,“ Luce se sjetila susreta s Camom, „izopćenik?“Arriane je pročistila grlo. Shelby se zakašljala.„Daniel je rekao da ne može biti uz mene zato što privlači previše pažnje.Rekao je da ću u Shorelineu biti sigurna, ali i tamo su došli...“

MIN@

172

„Ušli su ti u trag samo zato što si napustila kampus. I ti privlačiš previšepažnje, Luce. Kad se nalaziš negdje u svijetu i rušiš kasina i slično, mi toosjetimo. A to se odnosi i na one zle. Zato se nalaziš u toj školi.“„Što?“ Bila je to Shelby. „Vi je samo skrivate kod nas? A što je s našomsigurnosti? Što ako se ti izopćenici samo pojave na kampusu?“Miles je šutio i uznemireno gledao čas Luce čas Arriane.„Nisi znala da te nefili pokrivaju?“ pitala je Arriane. „Daniel ti nijegovorio o njihovim... zaštitničkim bojama?“Luce se u mislima vratila u noć kad ju je Daniel doveo u Shoreline.Možda je spomenuo nešto o štitu, ali... Kroz njezinu glavu te je noći jurilotoliko misli. Dovoljno je bilo što je morala prihvatiti i razumjeti da jeDaniel ostavlja. Sad je osjetila val krivnje od koje joj je postalo mučno.„Nisam znala. Nije objasnio, samo je ponavljao da moram ostati ukampusu. Mislila sam da je odviše zaštitnički nastrojen.“„Daniel zna što radi.“ Arriane je slegnula ramenima. „Barem većinuvremena.“ Dok je razmišljala, u kutu usana izvirio joj je jezik. „Dobro,nekad. Povremeno.“„Želiš reći da je taj tko je progoni, tko god to bio, ne može vidjeti kad je udruštvu nefila?“ To je bio Miles, koji je, čini se, našao svoj jezik.„Zapravo, izopćenici uopće ne vide,“ rekla je Arriane. „Oslijepljeni su zavrijeme pobune. Zapravo, baš sam stigla do tog dijela priče, zanimljivo je!Lišeni su vida i edipovskih gluposti.“ Uzdahnula je. „Oh, da. Izopćenici.Mogu vidjeti tvoju dušu koja gori, što je mnogo teže primijetiti kad siokružena nefilima.“Miles je razrogačio oči. Shelby je nervozno grizla nokte.„Tako su zamijenili Dawn za mene.“„U svakom slučaju, tako te našao mladić iz hladnjaka za meso,“ rekla jeArriane. „Tako sam te i ja našla. Ti si poput svijeće u mračnoj špilji.“ Sašanka je zgrabila šlag u spreju i uštrcala malo u usta. „Sviđa mi se kakome ovaj biljni šlag digne poslije kavge.“ Zijevnula je, zbog čega je Lucepogledala na zeleni digitalni sat na pultu. Bilo je pola tri ujutro.„Koliko god volim spašavati svijet bez suvišnih pitanja, davno ste setrebali vratiti kući.“ Arriane je zazviždala kroza zube i iz sjene ispod stolaza pripremanje hrane iscurila je velika mrlja navjestitelja. „Nikad to neradim, dobro ? Ako netko pita, nikad to ne radim. Putovanja kroznavjestitelje vrlo su opasna. Čuješ li to, junače?“ udarila je Milesa počelu, zatim je naglo raširila prste.Sjena je smjesta poskočila i usred kuhinje pretvorila se u savršena vrata.„Nemam mnogo vremena, a to je najbrži način da vas odvedem kući, gdjećete biti sigurni.“

MIN@

173

„Lijepo,“ rekao je Miles kao da bilježi.Arriane je odmahnula glavom na njega.„Nemoj da ti nešto padne na pamet. Vraćam vas u školu, gdje ćete iostati,“ svakog je pogledala u oči, „ili ćete mi morati odgovarati.“„Ideš li s nama?“ pitala je Shelby, konačno pokazavši trunku divljenjaprema Arriane.„Izgleda.“ Arriane je namignula Luce. „Pretvorila si se u pravupraskavicu. Netko te mora držati na oku.“Prolazak s Arriane prošao je još glatkije nego kad su dolazili u Las Vegas.Osjećali su se kao da ulaze u kuću nakon što su dugo bili na suncu. Kadulaziš kroz vrata, svjetlost je malo mutnija, ali nekoliko puta trepneš inavikneš se.Luce je bila gotovo razočarana što se nakon euforije i uzbuđenja u LasVegasu našla u svojoj sobi. Ali, tada se sjetila Dawn i Vere. Bila jegotovo razočarana. Pogledom je obuhvatila sve poznate znakovepovratka: dva nepospremljena kreveta, hrpu biljaka na prozorskoj dasci,Shelbyne prostirke za jogu složene na hrpu u kutu, Stevenov primjerakPlatonove Države na svojem pisaćem stolu, označen umetkom za knjige inešto što nije očekivala.Odjeven u crno, Daniel je bdio nad vatrom u ognjištu.„Aaauuh!“ Shelby je kriknula i pala natrag u Milesovo naručje. „Tako sime prestrašio! I to u mojem utočištu. To nije u redu, Daniele.“ Ispalila jezloban pogled prema Luce, kao da ona ima veze s njegovimpojavljivanjem.Daniel se nije obazirao na Shelby, samo je mirno rekao Luce:„Dobro došla natrag.“Nije znala treba li mu potrčati u zagrljaj ili zaplakati.„Daniele...“„Daniel?“ zaprepastila se Arriane. Oči su joj je iskolačile kao da je vidjeladuha.Daniel se ukočio, očito ni on nije očekivao da će sresti Arriane.„Tre-trebam je samo na trenutak. Onda ću otići. „Zvučao je kao da je kriv, čak uplašen.„Jasno,“ rekla je Arriane i uhvatila Shelby i Milesa za ovratnike. „Bašodlazimo. Nitko od nas nije te tu vidio.“ Pustila ih je da prođu ispred nje.„Vidimo se poslije, Luce.“Shelby je izgledala kao da ne može dočekati da izađe iz sobe. Miles jeolujnim pogledom nepomično zurio u Luce, dok ga Arriane nije gotovoizbacila na hodnik i s velikim treskom zalupila za sobom vrata.

MIN@

174

Zatim je Daniel prišao Luce. Sklopila je oči i dopustila njegovoj blizini daje grije. Udahnula je njegov miris, sretna što je došla kući. Ne kući uShoreline, nego kući koju je imala u Danielu. Čak i kad se nalazila nanajčudnijim mjestima. Čak i kad je njihova veza bila prava zbrka.Kao što se činilo da je tada bila.Još je nije poljubio, ni zagrlio. Iznenadila ju je njezina želja, čak i nakonsvega što je vidjela. Od odsutnosti njegova dodira snažno ju je zaboljelo ugrudima. Kad je otvorila oči, stajao je samo desetak centimetara dalje iljubičastim očima istraživao svaki dio njezina tijela.„Preplašila si me.“Nije joj to nikad prije rekao. Naviknula se na to da je ona uvijekpreplašena.„Jesi li dobro?“ pitao je.Luce je odmahnula glavom. Daniel ju je uzeo za ruku i bez riječi je poveodo prozora, iz tople sobe u kojoj je gorjela vatra, u hladnu noć, na grubuizbočinu ispod prozora, kamo je i prije dolazio.Mjesec je bio duguljast i nisko na nebu. Sove su zaspale u sekvojinojšumi. S toga mjesta Luce je vidjela valove kako mirno udaraju o obalu.Na drugoj strani kampusa, visoko u nefilskoj kolibi, gorjelo je svjetlo, alinije znala je li bilo Francescino ili Stevenovo.Luce i Daniel sjeli su na izbočinu i mahali nogama. Naslonili su se nablago kos krov iza sebe i gledali mutne zvijezde na nebu, koje kao da subile prekrivene najtanjim slojem oblaka. Ubrzo je Luce počela plakati.Zato što je bila ljutita na sebe, ili na njega.Zato što joj je tijelo prošlo kroz toliko toga, kroz navjestitelje, prekogranica saveznih država, u nedavnu prošlost i natrag.Zato što su joj srce i glava biti zbunjeni i zapleteni u klupko, što jeDanielova blizina samo pojačavala.Zato što se činilo da ga Miles i Shelby mrze.Zbog čistog užasa na Verinu licu kad je prepoznala Luce.Zbog svih suza koje je njezina sestra za njom isplakala i zbog toga što jojje opet nanijela bol kad se pojavila za njezinim stolom za ajnc.Zbog svih drugih ucviljenih obitelji, koje su potonule u tugu zato što sunjihove kćeri imale nesreću biti inkarnacije glupe, zaljubljene djevojke.Zato što ju je, zbog pomisli na sve te obitelji, spopala očajnička čežnja zaroditeljima u Thunderboltu. Zato što je bila odgovorna za Dawninuotmicu.Zato što je imala sedamnaest godina i još je bila živa, protiv tisućljetnihizgleda.Zato što je znala da se treba bojati budućnosti.

MIN@

175

I zato što je bilo pola četiri ujutro, a ona već danima nije spavala i nijeznala što bi drugo.Sad ju je držao u naručju, obavijao ju je svojom toplinom, privlačio jebliže i njihao u naručju. Jecala je, štucala i poželjela imati rupčić i ispuhatinos. Pitala se kako je moguće osjećati se loše zbog toliko stvariodjednom.„Pssst,“ šaptao je Daniel. „Pssst.“Jučer, dok je u navjestitelju gledala Daniela kako je voli sve do zaborava,pozlilo joj je. Neizbježna nasilnost kojom je njihova veza bila protkana,činila se nesavladivom. Ali, sad, naročito nakon razgovora s Arriane,Luce je osjetila da se sprema nešto veliko.Nešto se mijenjalo, možda se cijeli svijet mijenjao, a Luce i Daniellebdjeli su na rubu. Promjena je bila u eteru oko njih i utjecala na njezindoživljaj sebe, ali i Daniela.Osjećala je i znala da je bespomoćnost koju je vidjela u njegovim očimaneposredno prije njezine smrti bila dio prošlosti. Sjetila se kako ju jegledao nakon njihova prvog poljupca u ovome životu, na močvarnoj plažiblizu Mača i križa. Okus njegovih usana na njezinim, njegov dah nanjezinu vratu, snažne ruke koje su je grlile, sve je bilo predivno, osimstraha u njegovim očima.Ali, Daniel je već neko vrijeme nije tako gledao. Njegov pogled sada ništanije otkrivao. Gledao ju je kao da zna da će ona ostati, kao da tako morabiti. U ovom životu stvari su bile drukčije. Svi su to govorili, a Luce je tomogla i osjetiti, otkrivenje u njoj postajalo je sve veće i veće. Gledala jesvoju smrt i preživjela. Daniel nije više sam morao snositi kaznu. Sad suto mogli činiti zajedno.„Željela bih nešto reći,“ rekla mu je u košulju i obrisala suze rukavom.„Željela bih reći prije nego što išta kažeš.“Osjetila je kako joj njegova brada dodiruje tjeme. Kimao je.„Znam da moraš paziti što mi govoriš. Znam da sam prije umirala. Ali,ovaj put ne idem nikamo. Daniele, osjećam to. Barem ne bez borbe.“Pokušala se nasmiješiti. „Mislim da će za oboje biti bolje ako se prestanešophoditi prema meni kao da sam komad krhkog stakla. Tražim od tebe,kao tvoja prijateljica i djevojka i, kao što znaš, ljubav tvoga života, da miotkriješ više. Inače se osjećam tako osamljeno i tjeskobno i...“Prstom joj je dohvatio bradu i nagnuo joj glavu. Promatrao ju je sazanimanjem. Čekala je da prestane, ali nije.„Nisam napustila Shoreline da bih ti prkosila, nastavila je. Otišla sam zatošto nisam znala zašto je to važno. I zbog toga sam ugrozila prijatelje.“

MIN@

176

Daniel je držao njezino lice ispred svojega. Ljubičasta u njegovim očimagotovo je sjala.„U prošlosti sam te toliko puta iznevjerio,“ šapnuo je. „A u ovome životupogriješio sam što sam bio odviše oprezan. Trebao sam znati da ćešprijeći svaku granicu koja ti se nametne. Inače ne bi bila... djevojka kojusam volio.“ Luce je čekala da joj se nasmiješi. „Ali nije. Toliko je toga nakocki ovaj put. Bio sam toliko usredotočen na...“„Izopćenike?“„Oni su odveli tvoju prijateljicu,“ rekao je Daniel. „Jedva da mogurazlikovati lijevo i desno, a kamoli na kojoj su strani.“Luce je pomislila na djevojku koju je Cam ubio srebrnom strijelom i nazgodnog mladića prazna pogleda u restoranu.„Zato što su slijepi.“Daniel je spustio pogled na ruke i protrljao prste. Izgledao je kao da će mupozliti.„Slijepi, ali vrlo okrutni.“ Ispružio je ruku i dodirnuo njezinu plavukovrču. Bilo je pametno obojiti kosu. „To te spasilo, kad ja nisam mogaobiti dovoljno brz.“„Pametno?“ Luce je bila užasnuta. „Dawn je mogla umrijeti zato što samse ja dočepala bočice jeftina izbjeljivača. Kako to može biti pametno?Da... da sutra obojim kosu u crno, misliš li da bi me izopćenici moglinaći?“Daniel je snažno odmahnuo glavom.„Nisu trebali doći do kampusa. Nisu trebali doći do ijednog od vas. Cijeledane i noći naporno radim kako bih ih držao podalje od tebe i cijele škole.Netko im pomaže, ali ne znam tko...“„Cam. Što bi inače radio tu?“Ali, Daniel je samo odmahnuo glavom.„Tko god da je, požalit će.“Luce je prekrižila ruke na prsima. Lice joj je bilo vrelo od suza.„Znači li to da ne mogu kući za Dan zahvalnosti ?“ Sklopila je oči, trudećise ne zamišljati razočarana lica svojih roditelja. „Nemoj odgovoriti.“„Molim te.“ Danielov glas bio je tako usrdan. „Još samo malo.“Kimnula je.„Razdoblje primirja.“„Što?“ Njegove ruke snažno su je uhvatile za ramena. „Kako si...“„Znam.“ Luce se nadala da nije osjetio da je počela drh tati. Bilo je jošgore kad se pokušala pretvarati da je sigurnija u sebe nego što je bila.„Znam da će ubrzo tvoja odluka prevagnuti u korist raja ili pakla.“

MIN@

177

„Tko ti je to rekao?“ Daniel je izvijao ramena, a ona je znala kako toznači da sprječava krila da se odmotaju.„Sama sam shvatila. Puno toga se događa kad te nema.“Tračak zavisti načas se pojavio u Danielovim očima. Isprva je bilazadovljna što je kod njega mogla izazvati takvu reakciju, ali nije ga željelaučiniti ljubomornim. Pogotovu sad kad je imao važnijih stvari na umu.„Oprosti,“ rekla je. „Posljednje što ti je potrebno jest da ti ja odvlačimpažnju. To što radiš... zvuči kao nešto prilično važno.“Tu je stala, nadajući se da će se Daniel osjećati dovoljno ugodno da jojotkrije više. To je vjerojatno bio najotvoreniji, najiskreniji i najzrelijirazgovor koji su ikad imali.Ali, zatim je, previše brzo, preko Danielova lica prešao oblak za koji nijeni znala da ga se užasava.„Izbaci to iz glave. To što misliš da znaš, ne znaš.“Luceino tijelo preplavilo je razočaranje. Još uvijek se odnosio prema njojkao prema djetetu. Jedan korak naprijed, deset natrag.Povukla je stopala ispod sebe i ustala na izbočini.„Znam samo jedno, Daniele,“ rekla je zureći dolje u njega. „Da je riječ omeni, ne bi bilo nikakve dvojbe. Da cijeli svemir čeka na mene da seodlučim, jednostavno bih odabrala stranu dobra.“Danielove ljubičaste oči zurile su ravno naprijed, u sjenovitu šumu.„Ti bi jednostavno odabrala stranu dobra,“ ponovio je. Glas mu je zvučaoumrtvljeno i očajnički tužno. Tužnije nego što ga je ikad čula.Luce se morala othrvati porivu da čučne i ispriča se. Umjesto toga,okrenula se i ostavila ga iza sebe.Nije li bilo očito da mora odabrati stranu dobra?Zar ne bi svatko?

MIN@

178

Četrnaesto poglavlje

PET DANANetko ih je cinkao.U nedjelju ujutro, dok je cijeli kampus bio sablasno tih, Shelby, Miles iLuce sjedili su jedno pored drugoga na jednoj strani Francescina ureda ičekali ispitivanje. Njezin ured bio je veći od Stevenova i svjetliji, svisokim kosim krovom i tri velika prozora koja su gledala na šumu nasjeveru, s gustim baršunastim zastorima boje lavande, razmaknutim kakobi se vidjelo zapanjujuće plavo nebo. Golema uokvirena fotografijagalaktike, jedino umjetničko djelo u sobi, visila je iznad visokogmramornog stola. Barokne stolice na kojima su sjedili bile su šik, alineudobne. Luce se nije mogla prestati vrpoljiti.„Anoniman izvor, malo sutra,“ Shelby je promrmljala, citirajući strog e-mail koji su toga jutra primili od Francesce. „Takvo nezrelo ogovaranjesmrdi na Lilith.“Luce nije smatrala mogućim da je Lilith, ili bilo tko od učenika, moglaznati da su napustili kampus. Netko drugi upetljao je profesore.„Zašto im treba toliko dugo?“ Miles je kimnuo prema Stevenovu uredu sdruge strane zida, gdje su njihovi nastavnici raspravljali ispod glasa.„Kao da određuju kaznu prije nego što su čuli našu stranu priče!“ Ugrizaose za donju usnu. „Zapravo, što je naša strana priče ?“Ali, Luce nije slušala.„Ne razumijem zašto je toliko teško,“ promrmljala je sebi u bradu, „višenego drugima. Odabereš stranu i ideš dalje.“„Što?“ rekli su Miles i Shelby u isti glas.„Oprostite, rekla je Luce. Samo... sjećate li se što je prošle noći Arrianerekla o odlučivanju? Počela sam o tome razgovarati s Danielom, alipostao je čudan. Ozbiljno, zar nije očito da postoji pravi i pogrešanodgovor?“„Meni je očito,“ rekao je Miles. „Postoji dobar i loš izbor.“„Kako to možeš reći?“ pitala je Shelby. „Upravo takvo razmišljanjedovelo nas je u svu tu zbrku. Slijepa vjera! Površno prihvaćanje gotovozastarjele podvojenosti!“ Lice joj je postajalo sve crvenije, a glas tolikoglasan da su je Francesca i Steven vjerojatno čuli. „Dosta mi je anđela idemona i biranja strana. Bla, bla, bla, oni su zli! Ne, oni su zli! I takodalje, kao da oni znaju što je najbolje za cijeli svemir.“„Predlažeš da se Daniel udruži sa zlom?“ rugao se Miles.„I donese kraj svijeta?“

MIN@

179

„Briga me što Daniel radi,“ rekla je Shelby. „Iskreno, teško mi jepovjerovati da sve ovisi o njemu.“„Ali, tako je moralo biti.“ Luce nije mogla smisliti drukčije objašnjenje.„Gledaj, možda granica koja ih dijeli nije tako jasno određena kao što sunas učili,“ nastavila je Shelby. „Hoću reći, tko kaže da je Lucifer takološ...“„Hm, svi?“ rekao je Miles i pogledao Luce tražeći podršku.„Pogrešno,“ zalajala je Shelby. „Samo grupa nekoliko vrlo uvjerljivihanđela koji žele zadržati sve na mrtvoj točki. Misle da zbog pobjede uvelikoj davnoj bitci imaju na to pravo.“Dok je tonula niz tvrd naslon stolice, Luce je gledala kako se Shelbyneobrve nabiru. Njezine riječi podsjetile su je na nešto što je negdje drugdječula...„Povijest pišu pobjednici,“ promrmljala je. To joj je u Noyo Pointu rekaoCam. Nije li to Shelby mislila? Da gubitnici ostaju na lošem glasu?Njihovi stavovi bili su slični, osim što je Cam, naravno, bio pravovaljanozao. Zar ne ? A Shelby je samo pričala.„Baš tako.“ Shelby je kimnula Luce. „Čekaj, što?“U tom trenutku Francesca i Steven ušli su na vrata. Francesca je sjela zasvoj stol, u crnu stolicu na okretanje. Steven je stao iza nje i spustio rukena naslon stolice. Izgledao je toliko bezbrižno u trapericama i snježnobijeloj košulji, koliko je Francesca izgledala neumoljivo u crnoj haljini pomjeri, sa strogim, četvrtastim izrezom.Luce su podsjetili na Shelbyn govor o nejasnoj granici i što se razumijevapod riječima anđeo i demon. Naravno, bilo bi površno zaključivati natemelju Francescine i Stevenove odjeće, ali nije bila riječ samo o tome.Često je bilo lako zaboraviti tko je tko.„Tko želi početi?“ pitala je Francesca i spustila svoje isprepletene,manikirane ruke na mramorni stol. „Znamo sve što se dogodilo, panemojte pokušati poreći. Sad imate priliku objasniti nam zašto.“Luce je duboko udahnula. Premda se nije nadala da će Francesca takobrzo predati riječ, nije željela da je Miles i Shelby štite.„Za sve sam ja kriva,“ rekla je. „Željela sam...“ Pogledala je u Stevenovonapeto lice, zatim dolje, u krilo. „Vidjela sam nešto u navjestitelju, neštoiz moje prošlosti i poželjela sam vidjeti više.“„I tako si se upustila u opasnu i ludu pustolovinu, u nedopušten prolazakkroz navjestitelja i ugrozila dva prijatelja, koji su zbilja trebali bitipametniji, i to dan nakon što je oteta vaša kolegica iz razreda?“ pitala jeFrancesca.

MIN@

180

„Nije fer,“ rekla je Luce. „Vi ste pokušali umanjiti važnost toga što sedogodilo Dawn. Mislili smo da ćemo samo nešto pogledati, ali...“„Ali... ?“ poticao je Steven. „Ali sada shvaćaš da je potpuno idiotskirazmišljati na takav način?“Luce je stegnula naslone za ruke i pokušala zadržati suze. Francesca seljutila na sve troje, ali činilo se da je sva Stevenova ljutnja usmjerena naLuce. Nije bilo fer.„Da, u redu, iskrali smo se iz škole i otišli u Las Vegas,“ naposljetku jerekla. „Ali, bili smo u opasnosti samo zato što mi vi niste htjeli ništa reći.Znali ste da me netko progoni, a vjerojatno znate i zašto. Da ste mi torekli, ne bih napustila kampus.“Steven je zažarenim očima izazivački gledao Luce.„Ako pokušavaš reći da doista moramo biti toliko izravni s tobom, Luce,ja sam razočaran.“ Stavio je ruku na Francescino rame. „Možda si u vezi snjom imala pravo, draga.“„Čekajte...“ rekla je Luce.Ali, Francesca je podignula ruku kako bi je zaustavila.„Trebamo li ti onda izravno reći da je prilika koju si dobila u Shorelineu,da se obrazuješ, ali i razviješ u osobnom pogledu, za tebe iskustvo koje semože dobiti samo jednom u tisuću života?“ Obrazi su joj dobili ružičastton. „Stavila si nas u vrlo neugodan položaj. Glavna škola,“ pokazala jeprema južnom dijelu kampusa, „ima pritvor i programe za društvenokoristan rad za učenike koji prekrše pravila. Ali, Steven i ja nemamokazneni sustav. Do sada smo imali sreću što naši učenici nisu kršili našavrlo blaga pravila.“„Sve do sada,“ rekao je Steven i pogledao Luce. „Ali, Francesca i ja smoza to da se smjesta odredi stroga kazna.“Luce se nagnula naprijed u stolici:„Ali, Miles i Shelby nisu...“„Baš tako,“ kimnula je Francesca. „Zato će se, kad vas otpustimo, Shelbyi Miles javiti profesoru Krameru u glavnu školu radi društveno korisnograda. Sutra će početi dostava hrane za Shorelineovu godišnju Žetvenusvečanost, pa sam sigurna da će se za vas naći posla.“„Kakva glupost...“ Shelby je zaustila i pogledala Francescu. „Želim rećida meni Žetvena svečanost zvuči kao dobra zabava.“„Što će biti s Luce ?“ pitao je Miles.Steven je prekrižio ruke i zurio u Luce svojim zagonetnim svijetlosmedimočima preko okvira naočala od kornjačevine.„Imaš zabranu izlazaka, koja je na snazi od sada.“„Zabranu izlazaka? I to je sve?“

MIN@

181

„Nastava. Obroci. Dom,“ odrecitirala je Francesca. „Sve dok ti ne kažemodrukčije i osim kad si izravno pod našim nadzorom, dopušten ti jeboravak samo na tim mjestima. I bez prolazaka kroz navjestitelje. Jasno?“Luce je kimnula.Steven je dodao:„Nemoj nas stavljati na kušnju. Čak i naše strpljenje ima granice.“

* * * * *Nastava-obroci-dom, u nedjelju ujutro Luce nije imala mnogo izbora.Koliba je bila u mraku, a kantina se nije otvarala prije jedanaest sati, zakasnu užinu. Nakon što su se Miles i Shelby nevoljko odvukli premakampu za društveno korisni rad, Luce nije preostalo drugo nego vratiti seu sobu. Spustila je rolete, koje je Shelby voljela držati podignute i utonulau stolicu za pisaćim stolom.Moglo je biti gore. U usporedbi s pričama o skučenim samicama odgrađevnog bloka u Maču i križu, činilo joj je kao da je prošla gotovopreviše dobro. Nitko je nije okovao narukvicama-uređajima za praćenje.Zapravo, Steven i Francesca dali su joj ista ograničenja kao Daniel.Razlika je bila u tome što su njezini nastavnici doista mogli danonoćnostražariti nad njome. Daniel, s druge strane, nije tu ni trebao biti.Ozlovoljena, upalila je računalo, napola očekujući da će joj i pristupinternetu odjednom biti onemogućen. Ali, prijavila se na sustav kao iobično i našla tri e-maila od roditelja i jedan od Callie. Možda je dobrastrana kazne bilo to što je bila prisiljena popraviti odnos s roditeljima.Prima: Iucindap44@gmail.comŠalje: thegaprices@aol.comPoslano: petak, 20.11. 8:22Predmet: Pas-puricaPogledaj sliku! Za jesenji tulum u susjedstvu, Andrewa smo prerušili upuricu. Kao što se vidi po ugrizima na perima, jako mu se svidjelo. Štomisliš? Da ga opet prerušimo kad dođeš na Dan zahvalnosti?Prima: Iucindap44@gmail.comŠalje: thegaprices@aol.comPoslano: petak, 20.11. 9:06Predmet: PSTata je pročitao moj e-mail i pomislio da bi se zbog njega mogla osjećatiloše. Nisam imala namjeru izazvati u tebi krivnju, dušo. Bit ćemo sretniako ti dopuste da dodeš kući za Dan zahvalnosti. Ako ne, vidjet ćemo sedrugi put. Volimo te.Prima: Iucindap44@gmail.comŠalje: thegaprices@aol.com

MIN@

182

Poslano: subota 21.11 0:12Predmet: nema predmetaSamo nas obavijesti, bez obzira na ishod. Ljubi te i grli,mama.Luce se uhvatila za glavu. Nije imala pravo. Da su joj izlasci zabranjenina cijelu vječnost, ne bi joj bilo lakše odgovoriti roditeljima. Zaboga,prerušili su pudlicu u puricu! Srce joj se cijepalo od pomisli da ih jeiznevjerila. Zato je odugovlačila s otvaranjem Calliena e-maila.Prima: Iucindap44@gmail.comŠalje: callieallieoxenfree@gmail.comPoslano: petak, 20.11. 16:14Predmet: EVO ŠTO JE NOVO!Vjerujem da rezervacija za let u prilogu govori za sebe. Pošalji mi svojuadresu, pa ću u četvrtak ujutro, kad dođem, uzeti taksi. Prvi put uGeorgiji! S mojom davno izgubljenom najboljom prijateljicom! Bit ćenam taaaako suuuuper! Vidimo se za ŠEST DANA!Za manje od tjedna, za Dan zahvalnosti, Luceina najbolja prijateljica doćiće u njezin roditeljski dom. Očekivat će da je Luce ondje, ali ona će bititu, u sobi u učeničkom domu, u kućnom pritvoru. Obuzela ju je golematuga. Svega bi se odrekla da ih može posjetiti i provesti nekoliko dana sljudima koji je vole i u čijem društvu će se odmoriti od iscrpljujućih izbunjujućih nekoliko tjedana koje je provela okovana među drvenimzidovima. Otvorila je nov e-mail i žurno sastavila poruku:Prima: cole321@mačikriž.comŠalje: Iucindap44@gmail.comPoslano: nedjelja, 22.11. 9:33Poštovani profesore Cole,ne brinite, neću Vas moliti da mi dopustite da otiđem kući za Danzahvalnosti. Mogu prepoznati kad je trud uzaludan. Ali, nemam srca rećiroditeljima. Biste li ih Vi obavijestili? Recite im da mi je žao.Tu je sve dobro. Uglavnom. Čeznem za domom.LuceOd glasnog lupanja na vrata, Luce je poskočila i kliknula Šalji prije negošto je poruku još jednom pročitala i ispravila pravopisne pogreške ilineugodne izljeve osjećaja.„Luce!“ S druge strane zvao je Shelbyin glas. „Otvori! Ruke su mi punestvari sa Žetvene svečanosti. Hoću reći, izobilja stvari.“ Udarci s drugestrane su se nastavili, samo još glasniji i pomiješani s povremenimcviljenjem i stenjanjem.

MIN@

183

Luce je otvorila vrata i našla zapuhanu Shelby kako se saginje podteretom goleme kartonske kutije. Kroz prste je provukla ručke nekolikorastegnutih plastičnih vrećica. Dok je teturajući ulazila u sobu, koljena sujoj podrhtavala.„Mogu li ti pomoći s čime?“ Luce je uzela perolaku pletenu košaru uobliku roga izobilja, koja je stajala Shelby na glavi poput stožasta šešira.„Stavili su me u dekoracije,“ prigovarala je Shelby,“ bacivši kutiju napod. „Sve bih dala da mogu biti na smeću, poput Milesa. Znaš li što sedogodilo prošli put kad sam morala upotrijebiti pištolj za vrućelijepljenje?“Luce se osjećala odgovornom za Shelbynu i Milesovu kaznu. Zamislila jeMilesa kako pročešljava plažu štapom za skupljanje smeća, kakav jejednom, pored ceste u Thunderboltu, vidjela da koriste kažnjenici.„Ne znam čak ni što je Žetvena svečanost.“„Nešto odbojno i pretenciozno, eto što je,“ rekla je Shelby i počela kopatipo kutiji i bacati na pod vrećice s perjem, kutijice sa sjajilom i kolaž-papire u bojama jeseni. „Zapravo, to je veliki banket na koji će doći svidobrotvori Shorelinea, kako bi sakupili novac za školu. Svi će se nakontoga vratiti kući s osjećajem velike darežljivosti, zato što su se u bancihrane u Fort Braggu olakšali za nekoliko starih limenki zelenih mahuna.Vidjet ćeš sutra navečer.“„Sumnjam,“ rekla je Luce. „Ne zaboravi da su mi izlasci zabranjeni.“„Ne brini, već će te natjerati da dođeš. Neki od najvećih dobrotvoraanđeoski su odvjetnici, pa Frankie i Steven moraju prirediti cijelupredstavu. Što znači da ondje moraju biti svi nefili i lijepo se smješkati.“Luce se namrštila i pogledala u svoj ne-nefilski odraz u zrcalu. Još jedanrazlog zašto će morati ostati tu, u sobi.Shelby je tiho psovala.„Ostavila sam u uredu profesora Kramera glupi ukras za sredinu stola,oboji-po-broju puricu, rekla je, ustala i nogom udarila kutiju s ukrasima.Moram se vratiti.“Kad je Shelby prošla pored nje prema vratima, Luce je zapela stopalom onešto hladno i mokro, izgubila je ravnotežu, posrnula i saplela se prekokutije.Pala je na nos na drveni pod. Jedino što je ublažilo pad bila je plastičnavrećica s perjem, koja je puknula ispod nje i iz koje su izletjeleraznobojne pahuljaste stvari. Luce se osvrnula da vidi koliko je štetenapravila, očekujući da će se Shelbyne obrve skupiti od srdžbe. Ali,Shelby je mirno stajala i pokazivala rukom prema sredini sobe. Ondje jetiho lebdio poput smoga smeđ navjestitelj.

MIN@

184

„Nije li to pomalo riskantno?“ pitala je Shelby. „Prizvati navjestiteljasamo sat vremena nakon što si kažnjena zbog prizivanja navjestitelja?Zbilja nikog ne slušaš, zar ne? Zbog toga ti se, na neki način, divim.“„Nisam ga prizvala,“ tvrdila je Luce dok se dizala s poda i skidala perje sodjeće. „Saplela sam se, a on je bio tu, čekao, ili što već.“ Prišla je bližekako bi bolje vidjela mutnu, tamnosmeđu površinu. Bio je plosnat poputpapira, nevelik za navjestitelja, visio je u zraku pred njezinim licem igotovo je izazivao da ga odbije, zbog čega je Luce postala napeta.Nije se činilo kao da ga je potrebno oblikovati. Lebdio je gotovonepomično i izgledao kao da bi mogao ostati ondje cijeli dan.„Čekaj trenutak,“ promrmljala je Luce. „Došao je jučer, s onim drugim.Zar se ne sjećaš?“Bila je to ona čudna, smećkasta sjena koja je doletjela zajedno stamnijom, koja ih je odvela u Las Vegas. Obje su u petak popodne ušlekroz prozor, zatim je ta nestala. Sve do sad, Luce je se nije sjetila.„Pa,“ rekla je Shelby i naslonila se na ljestve kreveta na kat, „Hoćeš lipogledati, ili što?“Navjestitelj je bio nezdrave smeđe boje, poput zadimljene sobe, a na dodirpoput magle. Luce je ispružila ruku i prešla prstima po vlažnim iljepljivim rubovima. U kosi je osjetila njegov tmuran dah. Zrak okonavjestitelja bio je vlažan, čak slan. Iz njega je, kao iz daljine, dopiraokrik galebova.Ne bi trebala gledati.Neće gledati.Ali, tu je bio navjestitelj koji se mijenjao i posve neovisno o Luce, odmaglovite smećkaste mreže postajao nešto jasno i prepoznadjivo.Oživljavala je poruka iz sjene.Bio je to pogled na otok iz zraka. Isprva su bili jako visoko, pa se vidjelasamo mala izbočina strmih crnih stijena, čije su podnožje okruživaliborovi što su se sužavali prema vrhu. Zatim je navjestitelj polako približioprizor, poput ptice koja se obrušava kako bi prenoćila na vrhovimakrošanja i usredotočio se na malo, napušteno žalo.Voda je bila mutna od pepeljasto srebrnog pijeska. Raštrkano kamenjeobračunavalo se s mirnom ćudi plime. A između dvije najviše stijene,neupadljivo je stajao...Daniel i zurio u more. Grana u njegovoj ruci bila je prekrivena krvlju.Kad se nagnula bliže i vidjela u što Daniel gleda, Luce je stao dah. Nijegledao u more, nego u muškarca u krvi. Mrtav muškarac ukočeno je ležaona pijesku. Svaki put kad bi valovi dodirnuli tijelo, povukli bi se obojenitamnom crvenom. Ali, Luce nije mogla vidjeti ranu od koje je muškarac

MIN@

185

umro. Netko u dugom, crnom baloneru čučao je nad tijelom i vezao gadebelim pletenim užetom.Dok joj je srce lupalo kao ludo, Luce je pogledala Daniela. Izraz nanjegovu licu bio je miran, ali njegova ramena nekontrolirano su se trzala.„Požuri. Gubiš vrijeme. Dolazi oseka.“Glas mu je bio tako hladan da je Luce zadrhtala.Trenutak poslije nestao je prizor u navjestitelju. Sve dok nije tresnuo napod, Luce je susprezala disanje. Zatim je na prozoru, na drugoj stranisobe, naglo zaštropotala i podignula se roleta koju je Luce spustila. Luce iShelby izmijenile su hitre i tjeskobnc poglede, zatim su gledale kakonavjestitelja dohvaća vjetar, kako ga podiže u zrak i odnosi kroz prozor.Luce je ščepala Shelbyno zapešće.„Ti uvijek sve uočiš. Tko je bio s Danielom? Tko je čučao pred tim...“ponovo je zadrhtala, „tipom?“„Isuse, ne znam, Luce. Truplo mi je odvratilo pažnju. Da ne spominjemkrvavo stablo koje je tvoj dečko držao u ruci.“ Shelbyn pokušaj da budesarkastična umanjio je njezin užasnuti glas. „Dakle, ubio ga je?“ Shelby jepitala Luce.“Daniel je ubio toga, tko god bio?“„Ne znam.“ Luce se lecnula. „Nemoj tako govoriti. Možda postoji logičnoobjašnjenje...“„Što misliš da je govorio na kraju?“ pitala je Shelby. „Vidjela sam da sumu se usne pomicale, ali nisam mogla razabrati riječi. To mrzim kodnavjestitelja.“Požuri. Gubiš vrijeme. Dolazi oseka.Shelby to nije mogla čuti? Nije mogla čuti koliko je Daniel zvučaobešćutno i bez trunke kajanja?Zatim se sjetila.Donedavno ni ona nije mogla čuti navjestitelje. Prije je njihova buka bilasamo buka, neproničan šum, vlažno fijukanje kroz vrhove krošanja.Steven joj je objasnio kako slušati glasove iznutra. Luce je na nekin načingotovo željela da nije.Ta je poruka morala značiti još nešto.„Moram ponovo vidjeti,“ rekla je Luce i provukla nogu kroz otvorenprozor. Shelby ju je povukla natrag.„Ah, ne, ne moraš. Taj bi navjestitelj sad mogao biti bilo gdje, a ti si ukućnom pritvoru, sjećaš se?“ Shelby je gurnula Luce u njezinu stolicu.„Ostat ćeš tu dok se ne vratim iz Kramerova ureda i ne donesem svojupuricu. Obje ćemo zaboraviti da se to ikad dogodilo. Dobro?“„Dobro.“„Super. Vraćam se za pet minuta, nemoj mi za to vrijeme nestati.“

MIN@

186

Ali, čim su se zatvorila vrata, Luce je izašla kroz prozor i popela se naravnu izbočinu, gdje je noć prije sjedila s Danielom. Nije moglazaboraviti što je upravo vidjela. Morat će opet prizvati tu sjenu. Čak i akozbog toga upadne u još veće nevolje.Čak i ako vidi nešto što joj se neće svidjeti.Kasno jutro postalo je vjetrovito i Luce je morala čučnuti i pridržati se zakosi drveni crijep kako bi održala ravnotežu. Ruke su joj bile hladne. Srcejoj je bilo umrtvljeno. Sklopila je oči. Svaki put kad je pokušala prizvatinavjestitelja, sjetila se koliko je u tome bila neiskusna. Uvijek je imalamnogo sreće, ako se srećom može smatrati promatranje svojeg dečkakako gleda u tijelo nekoga koga je upravo ubio.Nešto vlažno lagano joj je puzalo po ruci. Je li to bila smeđa sjena, ružnastvar koja joj je pokazala još ružniju stvar? Oči su joj se naglo raširila.Jest. Puzala joj je uz ruku i prema ramenu, poput zmije. Otrgnula ju je,stavila ispred sebe i pokušala je rukama oblikovati u loptu. Navjestitelj jeodbio njezin dodir, odletio je iza ruba krova i izvan njezina dohvata.Pogledala je dolje, dva kata niže, u učenike koji su izlazili iz doma ikretali u kantinu na užinu, u obilje boja koje je teklo na zelenoj travi.Luce se nesigurno zanjihala. Uhvatila ju je vrtoglavica i osjetila je kakopada.Ali, zatim je sjena poput nogometnog igrača nasrnula i odbacila Luce nakosi krov. Luce je ondje i ostala, teško dišući, zaglavljena među crijepom,dok se navjesitelj ponovo širio.Dimni zastor raspršio se u svjetlost i Luce je opet bila s Danielom injegovom krvavom granom. Opet je čula krik galebova, koji su joj kružilinad glavom, osjećala zaudaranje truleži koju je nosila plima i gledalaledene valove kako udaraju o obalu. Opet je mogla vidjeti dvije osobe natlu. Mrtva osoba bila je svezana. A živa je ustala i okrenula se premaDanielu.Cam.Ne. To mora da je greška.Mrzili su se.Još nedavno su jedan protiv drugoga vodili silnu bitku. Mogla je prihvatitida je Daniel činio mračne stvari kako bi je zaštitio od onih koji su jeprogonili. Ali, zbog kakvog bi odvratnog razloga tražio Camovu pomoć? Idjelovao rame uz rame s Camom, koji je uživao u ubijanju?Žustro su raspravljali, ali Luce nije mogla razabrati riječi. Ništa nijemogla čuti od sata koji je na sredini terase upravo odbijao jedanaest.Napregnula je sluh čekajući da gongovi utihnu.

MIN@

187

„Pusti me da je odvedem u Shoreline,“ napokon je čula Daniela kakomoli.To mora da se dogodilo neposredno prije nego što je došla u Kaliforniju.Ali, zašto bi Daniel tražio Camov pristanak?Osim, ako...„Dobro,“ rekao je Cam jednoličnim glasom. „Odvedi je u školu i onda menađi. Nemoj uprskati, promatrat ću te.“„Što poslije?“ Daniel je zvučao uzrujano.Cam je pogledom prešao preko Danielova lica.„Ti i ja ćemo imati posla.“Ne!Luce je kriknula i u ljutnji prstima rasporila sjenu.Ali, čim je osjetila kako joj ruke probijaju hladnu, ljepljivu površinu,zažalila je. Sjena se razbila u nemoćne dijelove i pala pored nje upepeljastu hrpu. Više nije vidjela. Pokušala je skupiti dijelove kao što jeto učinio Miles, ali samo su drhtali i nisu reagirali.Zgrabila je pregršt bezvrijednih dijelova i jecala u njih.Steven je rekao da navjestitelji nekad iskrivljuju stvarnost. Poput sjena nazidu špilje. Ali, u njima je uvijek bilo i istine. Luce je u hladnim ignjecavim komadima mogla osjetiti istinu, čak i dok ih je gnječila ipokušavala iscijediti iz njih svu svoju bol.Daniel i Cam nisu bili neprijatelji.Bili su partneri.

MIN@

188

Petnaesto poglavlje

ČETIRI DANA„Još purice od tofua?“U ponedjeljak navečer, za vrijeme Žetvene svečanosti, Connor Madson,mladić vrlo svijetle i kuštrave kose, jedan od Shorelineovih učenika-konobara, kojeg je Luce poznavala sa sata biologije, zastao je pored nje sasrebrnim pladnjem u ruci.„Ne, hvala.“Luce je pokazala na veliku hrpu mlakih odrezaka lažnog mesa na svojemtanjuru.„Možda poslije.“Connor i ostatak učeničkog osoblja u Shorelineu, za Žetvenu svječanostodjenuli su smokinge i smiješne hodočasničke šešire. Klizili su jedanpored drugoga po terasi u kojoj se gotovo nije moglo prepoznati modernoi ležerno mjesto gdje su se prije nastave mogle pojesti palačinke. Bila jeprerušena u pravu dvoranu za zabavu na otvorenom.Dok je išla od stola do stola, popravljala kartice s imenima i palila ugaslesvijeće, Shelby je još uvijek prigovarala. Zajedno s ostatkom odbora zadekoracije, obavila je odličan posao. Crveno-narančasti svileni listovi bilisu razasuti po dugim, bijelim stolnjacima, svježe pečeni kruščići bili sulijepo raspoređeni u rogove izobilja od pletena pruća, a svjetiljke zagrijanje ublažavale su oštar oceanski povjetarac. Čak su i oboji-po-brojupurice na sredini stola izgledale otmjeno.Svi učenici, nastavnički zbor i oko pedeset najvećih dobrotvora pojavili suse na večeri u najboljoj odjeći. Došli su i Dawn i njezina obitelj. PremdaLuce nije još imala priliku prići Dawn, činilo joj se da se oporavila i da jesretna, dok joj je veselo mahala sa svojeg mjesta pored Jasmine.Gotovo svih dvadesetak nefila bili su smješteni za dva susjedna okruglastola, osim Rolanda, koji je sjedio u najdaljem kutu s tajanstvenompratiljom. No, tajanstvena pratilja je ustala, skinula široki šešir u oblikuružina pupoljka i kriomice mahnula Luce.Arriane.Usprkos sebi, Luce se nasmiješila, ali već trenutak potom bila je na rubusuza. Dok ih je gledala kako se smijulje, Luce se sjetila mučnog izlokobnog prizora koji je dan prije vidjela u navjestitelju. Poput Cama iDaniela, Arriane i Roland trebali su biti na suprotnim stranama, ali svi suznali da su uvijek skupa.Istodobno, to je bilo nekako drukčije.

MIN@

189

Žetvena svečanost trebala je biti posljednji radostan usklik zbog završetkanastave i početka školskih praznika za Dan zahvalnosti. Nakon toga, sviće još jednom, sa svojim obiteljima, proslaviti pravi Dan zahvalnosti. ZaLuce, bit će to jedini Dan zahvalnosti. Profesor Cole još nije odgovorio.Nakon jučerašnje zabrane izlazaka i otkrivenja na krovu, bilo joj je teškoosjećati zahvalnost prema bilo čemu.„Ništa ne jedeš,“ rekla je Francesca i stavila na Lucein tanjur velikgrumen izvrsnog pire krumpira.Luce se sve više navikavala na to kako bi sve uzbudljivo zablistalo kad bijoj se obratila Francesca. Francesca je posjedovala nezemaljsku karizmu,jednostavno zato što je bila anđeo.Smiješila se Luce kao da nije bilo jučerašnjeg sastanka u njezinoj sobi ikao da Luce nije bila pod ključem.Luce je bilo dodijeljeno počasno mjesto pored Francesce, za glavnimgolemim stolom za nastavnike. Dobrotvori su prilazili jedan za drugim irukovali se s nastavnicima. Još tri učenika sjedila su za tim stolom, Lilith,Beaker Brady i tamnokosa Korejka s bob frizurom, koju Luce nije znala.Mjesta za glavnim stolom zaslužili su na natjecanju iz pisanja eseja. Ali,Luce je samo naljutila nastavnike do te mjere da su se bojali pustiti je izvida.Večera je napokon završavala i Steven se nagnuo u stolici. Kao iFrancesca, nije pokazivao nimalo jučerašnje zlobe.„Nemoj zaboraviti predstaviti Luce dr. Buchananu.“Francesca je ubacila u usta posljednji zalogaj muffina od kukuruza smaslacem.„Buchanan je jedan od naših najvećih podržavatelja,“ rekla je Luce.„Možda si čula za program Demoni u inozemstvu?“Luce je slegnula ramenima u isto vrijeme kad su se vratili konobari ipočeli odnositi tanjure.„Njegova bivša žena bila je anđeoskog porijekla, ali nakon razvoda on jepromijenio stranu. Svejedno,“ Francesca je letimično pogledala Stevena,„dobro ga je poznavati. Oh, dobra večer gdo Fisher! Kako lijepo od vas daste došli!“„Da, dobra večer.“Starija žena s usiljenim britanskim naglaskom, u velikoj bundi od nerca i sviše dijamanata oko vrata nego što je Luce ikad vidjela, pružila je Stevenuruku u bijeloj rukavici, a on je iz poštovanja ustao. I Francesca je ustala isagnula se kako bi poljubila ženu u oba obraza.„Gdje je moj Miles?“ pitala je žena.Luce je skočila na noge.

MIN@

190

„Ah, vi ste zacijelo Milesova... baka?“„Ne, zaboga,“ žena se trgnula. „Nemam djecu, nikad se nisam udavala,rekla je oponašajući plač. „Ja sam gđa Ginger Fisher izsjevernokalifornijske grane obiteljskog stabla. Miles je moj pranećak. A tisi?“„Lucinda Price.“„Lucinda Price, da.“ Gđa Fisher pogledala je Luce s visoka i zaškiljila.„Čitala sam o tebi u jednoj od povijesnih knjiga. Premda se ne mogusjetiti što si točno učinila...“Prije nego što je Luce mogla odgovoriti, na ramenima je osjetilaStevenove ruke.„Luce je jedna od naših novih učenica,“ zagrmio je. „Bit će vam dragoznati da se Miles doista trudi učiniti joj boravak što ugodnijim.“Stisnute oči gde Fisher već su gledale mimo i pretraživale travnjakpretrpan ljudima. Gosti su većinom završili s jelom, a Shelby je palila tikibaklje zabodene u tlo. Baklje najbliže glavnom stolu osvijetlile su Milesa,koji se naginjao preko susjednog stola i skupljao tanjure.„Zar moj pranećak... radi kao konobar?“ gđa Fisher uhvatila se za čelorukom u bijeloj rukavici.„Zapravo,“ Shelby je upala u razgovor s upaljačem za baklje u ruci, „onskuplja sme...“„Shelby,“ Prekinula ju je Francesca. „Mislim da je tiki baklja poredstolova za nefile upravo izgorjela. Možeš li to srediti ? Sada?“„Znate što?“ rekla je Luce gđi Fisher. „Otići ću po Milesa i dovesti ga.Vjerojatno jedva čekate čuti što je novo.“Miles je kapu Dodgersa i trenirku zamijenio za smeđe hlače od tvida ijarko narančastu košulju. Bio je to hrabar izbor, ali izgledao je dobro.„Hej!“ mahnuo joj je rukom u kojoj nije žonglirao hrpom prljavih tanjura.Činilo se da Milesu nije smetalo čistiti stolove. Široko se osmjehivao, bioje u svom elementu i čavrljao sa svima dok je skupljao njihove prljavetanjure. Kad je Luce prišla, spustio je tanjure i snažno je zagrlio, a nakraju je privinuo bliže.„Jesi li dobro?“ pitao je i nagnuo glavu na stranu, a smeđa mu je kosa palapreko očiju. Činilo se da nije naviknut na to kako mu kosa pada kad nemakapu i brzo ju je prebacio natrag.„Ne izgledaš baš dobro. Hoću reći, super izgledaš, nisam to mislio.Uopće. Doista mi se sviđa ta haljina. I kosa ti je lijepa. Ali, istodobnoizgledaš nekako, namrštio se, klonulo.“„To je uznemirujuće.“ Luce je vrhom crne cipele s visokom potpeticomudarila po travi. „Zato što se sada osjećam bolje nego cijele večeri.“

MIN@

191

„Doista?“ Milesovo lice nakratko se ozarilo, kad je njezine riječi shvatiokao kompliment. Zatim se snuždilo. „Znam da je sigurno grozno biti ukućnom pritvoru. Ako mene pitaš, Frankie i Steven totalno pretjeruju.Cijelu noć te drže u svojoj vlasti...“„Znam.“„Nemoj gledati, siguran sam da nas promatraju. Ah, super,“ zastenjao je.„Je li to moja teta Ginger?“„Upravo sam imala zadovoljstvo,“ nasmijala se Luce. „Želi te vidjeti.“„Siguran sam da želi. Molim te, nemoj misliti da su svi moji rođaci takvi.Kad za Dan zahvalnosti upoznaš ostatak klana...“Dan zahvalnosti s Milesom. Luce je potpuno na to zaboravila.„Oh.“ Miles joj je gledao lice. „Ne misliš valjda da će te Frankie i Stevennatjerati da za Dan zahvalnosti ostaneš tu.“Luce je slegnula ramenima.„Pretpostavljam da to znači »sve dok ti ne kažemo drukčije«.“„Zato si tako tužna.“Stavio je ruku na Luceino golo rame. Sve do tada, kad je na koži osjetilanjegove prste, žalila je što je odjenula haljinu bez rukava. Njegov dodirnije bio ni sličan Danielovu, baš svaki put naelektriziran i čaroban, alisvejedno je bio ugodan.Miles je prišao bliže i spustio lice prema njezinu.„Što je?“Pogledala mu je u tamnoplave oči. Njegova ruka još je bila na njezinuramenu. Osjetila je kako joj istina, ili to što je mislila da je istina, razmičeusne, spremna isteći iz nje.Željela je reći da Daniel nije bio takav kakav je mislila da jest. Što jemožda značilo da ni ona nije bila takva kakva je mislila da jest. Još uvijekje prema Danielu osjećala isto kao u Maču i križu. Zavrtjelo joj se od tepomisli.Ali, sad je sve bilo toliko drukčije.I svi su neprestano ponavljali da je taj život drukčiji, da je vrijeme daprekine krug, ali nitko joj nije mogao objasniti što je to značilo. Možda jeto značilo da Daniel i Luce neće na kraju biti zajedno. Željela je reći da bise možda trebala svega osloboditi i nešto učiniti samostalno.„Teško mi je objasniti riječima,“ naposljetku je rekla.„Znam,“ rekao je Miles. „I ja imam problem s tim. Zapravo, nešto sam tiželio reći...“„Luce.“ Tu je odjednom stajala Francesca i gotovo se gurala između njih.„Vrijeme je da pođeš. Otpratit ću te u sobu.“„Toliko o tome da nešto učini samostalno.“

MIN@

192

„A tebe, Miles, žele vidjeti tvoja teta Ginger i Steven.“Miles je dobacio Luce posljednji osmijeh suosjećanja prije nego što jeteškim korakom krenuo preko terase prema teti.Stolovi su se praznili i Luce je ugledala Arriane i Rolanda kako za barompucaju od smijeha. Dawn je okruživala grupa nefilki. Shelby je stajalapored visoka mladića izbijeljele kose i blijede, gotovo bijele kože.TBD. Mora biti.Naginjao se prema Shelby, očito još zainteresiran, ali ona je očito bilaljutita. Toliko ljutita da nije ni primijetila da su pored nje prošle Luce iFrancesca. Ali, njezin bivši dečko ih je primijetio. Pogled mu je stao naLuce.Blijede, ne baš plave oči bile su sablasne.Zatim je netko povikao da se tulum nastavlja na plaži, a Shelby je brzoponovo zaokupila pažnju svojeg TBD-a tako što mu je okrenula leđa irekla mu kako je za njega bolje da je ne slijedi na tulum.„Bi li željela da im se možeš pridružiti?“ pitala je Francesca dok suprolazile kroz gungulu na terasi. Dok su hodale šljunčanom stazom kojaje vodila prema domu i pored nasada jarko ružičaste bugenvilije, buka ivjetar su utihnuli. Luce se počela pitati je li Francesca odgovorna zaspokoj koji je sve nadvladao.„Ne.“Luce su svi bili prilično dragi, ali ako je ičemu trebala dodati riječ želim,to nije bio tulum na plaži. Željela je... pa, nije bila sigurna što. Nešto sDanielom, toliko je znala, ali što? Možda da joj kaže što se zbiva? Da jojkaže istinu, umjesto da je štiti uskraćivanjem informacija.Još uvijek je voljela Daniela.Naravno da jest. Znao ju je bolje od bilo koga. Svaki put kad bi ga vidjela,njezino srce brže bi zakucalo. Čeznula je za njim. Ali, koliko dobro ga jedoista poznavala?Francesca je nepomično zurila u travu koja je obrubljivala stazu premadomu. Elegantno poput balerine na prečki, raširila je ruke.Nisu ljiljani, ni ruže, mrmljala je sebi u bradu, a uski vrhovi njezinihprstiju počeli su drhtati.„Što je ono bilo?“Zatim se začuo tih prasak, kao da je netko iščupao biljke iz gredica izkorijena i odjednom su, s obje strane staze, čudesno iskočili poputmjesečine bijeli cvjetovi. Čvrsti, raskošni, tridesetak centimetara visoki,nisu to bili bilo kakvi cvjetovi.Bili su to rijetki i nježni divlji božuri, s pupoljcima velikim poputbejzbolskih lopti. Bilo je to cvijeće koje joj je Daniel donio kad je bila u

MIN@

193

bolnici, a možda i prije. Stajali su uz rub staze koja je vodila premaShorelineu i blistali u noći, poput zvijezda.„Čemu to ?“ pitala je Luce.„To je za tebe,“ rekla je Francesca.„Zašto?“Francesca joj je kratko dodirnula obraz.„Nekad u naše živote niotkuda uđu lijepe stvari. Ne možemo ih uvijekrazumjeti, ali moramo u njih vjerovati. Znam da želiš sve sama ispitati, alinekad se isplati imati malo vjere.“Govorila je o Danielu.„Promatraš mene i Stevena,“ nastavila je Francesca. „Znam da možemodjelovati zbunjujuće. Volim li ga? Da. Ali, kad dođe posljednja bitka,morat ću ga ubiti. To je naša stvarnost. Oboje znamo točno gdje stojimo.“„Ne vjerujete mu?“„Vjerujem da je vjeran svojoj demonskoj prirodi. Moraš vjerovati da ćesvi oko tebe biti vjerni svojim prirodama. Čak i kad se možda čini kao daiznevjeruju sami sebe.“„Što ako nije tako lako?“„Luce, snažna si i neovisna o bilo kome i bilo čemu. Vidjela sam to unačinu na koji si mi jučer, u mojoj sobi, odgovorila. I zbog toga mi jedoista... drago.“Luce se nije osjećala snažnom. Osjećala se glupo. Daniel je anđeo, što jeznačilo da njegova istinska priroda mora biti dobra. A ona je to trebalaslijepo prihvatiti? Ali, što je s njezinom istinskom prirodom? Nije tolikocrno-bijela. Je li Luce razlog zašto su stvari među njima toliko zamršene?Dugo nakon što je ušla u sobu i zatvorila vrata za sobom, nije moglaizbaciti iz glave Francescine riječi.Oko sat vremena poslije, dok je sjedila i zurila u vatru koja se gasila,poskočila je čuvši kucanje na prozor. Prije nego što je mogla ustati, netkoje ponovo pokucao na prozor, ali taj put neodlučnije. Luce je ustala s podai prišla prozoru.Što će Daniel opet tu?Napravio je toliki problem oko toga koliko je opasno da se viđaju.Zašto je onda stalno dolazio?Nije znala što je želio od nje, osim da je muči, kao što je u navjestiteljimavidjela da je mučio i druge njezine inkarnacije. Ili, kako je on to rekao:volio je toliko njezinih inkarnacija. Te večeri željela je od njega samo daje pusti na miru.

MIN@

194

Povukla je drvene rolete, podignula prozor i usput srušila još jednu odShelbynih tisuću biljaka. Oslonila se o prozorsku dasku i izbacila glavu unoć, spremna napasti Daniela.Ali na izbočini, obasjan mjesečinom, nije stajao Daniel.Bio je to Miles.Presvukao je elegantnu odjeću, ali nije stavio kapu Dodgersa. Većinanjegova tijela bila je u sjeni, ali obris širokih ramena jasno se ocrtavao utamnoplavoj noći. Na njegov stidljiv osmijeh Luce je odgovorila istim.Držao je zlatni rog izobilja prepun narančastih ljiljana izvađenih iz jednogod glavnih stolnih ukrasa na Žetvenoj svečnosti.„Milese,“ rekla je Luce. Ta riječ imala je neobičan okus u njezinimustima. Bila je začinjena ugodnim iznenađenjem, premda je Luce, tektrenutak prije, bila spremna biti neugodna. Srce joj je ubrzalo i nije semogla prestati smiješiti.„Totalno je ludo što od svoga prozora do tvoga mogu doći po izbočini nakrovu.“Luce je odmahnula glavom. I ona je bila zapanjena. Nikad nije bila uMilesovoj sobi na muškoj strani učeničkog doma. Nije znala ni gdje senalazi.„Vidiš?“ osmijeh mu je postao još srdačniji. „Da nisi dobila kaznu, nikadne bismo doznali. Tu je zbilja lijepo, Luce, trebala bi izaći. Ne bojiš sevisina, zar ne ?“Luce je željela izaći na izbočinu s Milesom. Jedino se nije željela sjetiti daje ondje bila s Danielom. Dva mladića bila su toliko različita. Miles je biopouzdan, drag i suosjećajan. Daniel je bio ljubav njezina života. Da jebarem bilo toliko jednostavno. Uspoređivati ih bilo je nepravedno, čaknemoguće.„Kako to da nisi na plaži sa svima?“ pitala je.„Nisu svi na plaži.“ Miles se nasmiješio. „Ti si tu.“ Zamahnuo je rogomizobilja punim cvijeća. „Donio sam ih za tebe, s večere. Shelby ima tolikobiljaka na svojoj strani sobe. Mislio sam da bi ih mogla staviti na svojstol.“Miles je kroz prozor gurnuo pleteni rog. Bio je do ruba pun sjajnihnarančastih cvjetova. Crni prašnici drhturili su na vjetru. Nisu bilibesprijekorni, nekoliko ih je venulo, ali bili su toliko ljepši od nemogućevelikih božura koje je stvorila Francesca.Nekada u naše živote niotkuda dođu lijepe stvari.Možda je to bila najljepša stvar koju je itko u Shorelineu za nju učinio.Mogla se uspoređivati samo s Milesovom provalom u Stevenov ured,kako bi ukrao knjigu i pomogao Luce naučiti kako proći kroz sjenu. Ili s

MIN@

195

pozivom na doručak, prvi dan kad su se upoznali. Ili s tako brzimuključivanjem Luce u svoje planove za Dan zahvalnosti. Ili s njegovimlicem, posve lišenim ogorčenosti kad mu je zbog nje i iskradanjadodijeljena kazna skupljanja smeća. Ili kad je Miles...Mogla je tako nastaviti cijelu noć, shvatila je. Unijela je cvijeće u sobu istavila ga na stol.Kad se vratila, Miles joj je pružao ruku kako bi joj pomogao izaći krozprozor. Mogla je smisliti neku jadnu izliku, da ne želi prekršitiFrancescina pravila, na primjer. Ili je mogla uzeti njegovu ruku, takotoplu, snažnu i sigurnu i dopustiti sebi da klizne kroz prozor. Mogla je,samo na trenutak, zaboraviti Daniela.Nebo je bilo vatromet zvijezda. U crnoj noći svjetlucale su poputdijamanata gđe Fisher, samo još jasnije, snažnije, čak ljepše. S togamjesta, krošnje sekvoja na istoku bile su guste, mračne i zlokobne. Nazapadu se voda neprestano bućkala, a u daljini, na vjetrovitoj plažiplamtio je krijes. Sve to Luce je vidjela s izbočine.Ocean. Šumu. Nebo.Svaki put kad je tu prije bila, Daniel joj je posve zaokupio pažnju.Zaslijepio bi je do te mjere da nikad prije nije doista primijetila krajobraz.Koji je uistinu oduzimao dah.„Vjerojatno se pitaš zašto sam došao,“ rekao je Miles i Luce je shvatila dasu jedno vrijeme proveli u tišini. „Pokušao sam ti reći prije, ali... nisambio... nisam siguran...“„Drago mi je što si navratio. Već mi je postalo malo dosadno zuriti uvatru.“ Napola mu se nasmiješila.Miles je gurnuo ruke u džepove.„Gledaj, znam da ste ti i Daniel...“Luce je nehotično zastenjala.„Imaš pravo, ne bih to trebao spominjati...“„Ne, nisam zato zastenjala.“„Samo... Znaš da mi se sviđaš, zar ne?“„Hm.“Naravno da se sviđala Milesu. Bili su prijatelji. Dobri prijatelji.Luce je grizla usnu. Sad se i pred sobom pravila glupa, što nikad nije biodobar znak. Istina je bila da se sviđala Milesu. I on se njoj sviđao.Pogledajte momka! S tim očima modrim poput mora i simpatičnimsmijuljenjem prije nego što bi prasnuo u smijeh. Osim toga, bio jenajbolja osoba koju je upoznala, bez dvojbe.Ali, tu je bio Daniel, prije njega bio je Daniel, i iznova Daniel i iznova...bilo je to beskrajno zamršeno.

MIN@

196

„Sve ću pokvariti.“ Miles se lecnuo. „Samo sam ti želio reći laku noć.“Pogledala ga je i shvatila da i on nju gleda. Njegove ruke izašle su izdžepova, našle njezine i ispreplele se s njima u prostoru između njihovihprsa. Polako se saginjao, hotimice, kako bi dao Luce još jednu priliku daosjeti veličanstvenu noć koja ih je okruživala.Znala je da će je Miles poljubiti. Znala je da mu to ne bi trebala dopustiti.Zbog Daniela, naravno, ali i zbog toga što se dogodilo kad je poljubilaTrevora. Bio je to njezin prvi poljubac. Bio je to njezin jedini poljubackoji nije bio Danielov. Je li moguće da je Trevor poginuo zbog njezinepovezanosti s Danielom? Što ako trenutak nakon što poljubi Milesa, on...nije mogla podnijeti ni pomisao o tome.„Milese,“ odgurnula ga je. „Ne bi to smio učiniti. Poljubiti me...“progutala je, „je opasno.“Nasmijao se. Naravno da će to učiniti, nije znao ništa o Trevoru.„Mislim da ću riskirati.“Pokušala se odmaknuti, ali Miles je gotovo uvijek mogao stvoriti ugodnuatmosferu. Čak i tada. Kad su se njegove usne spustile na njezine,zadržala je dah i čekala najgore.Ali, ništa se nije dogodilo.Milesove usne bile su meke poput pera, ljubio ju je nježno kao dobarprijatelj, ali istodobno s dovoljno strasti da joj dokaže kako je ipak više odtoga. Ako to ona bude željela.I premda nije bilo plamena, opržene kože, smrti i uništenja, ali zašto?trebala je osjećati da je taj poljubac pogreška. Toliko dugo njezine usneželjele su samo Danielove. Cijelo vrijeme. Nekad je sanjala o njegovupoljupcu, predivnim ljubičastim očima, njegovu tijelu koje drži njezino uzagrljaju. Nitko drugi nije se trebao pojaviti.Što ako je griješila u vezi s Danielom?Što ako je mogla biti sretnija, ili sretna i točka, s drugim mladićem?Miles se odmaknuo. Izgledao je u isti mah veseo i tužan.„Pa, laka noć.“ Okrenuo se kao da će pojuriti natrag u svoju sobu. Ali,ipak se okrenuo natrag. I uzeo je za ruku. „Ako ikad budeš pomislila dastvari između tebe i... znaš, ne uspijevaju...“ Pogledao je u nebo. „Tu sam.Samo želim da znaš.“Luce je kimnula. Već se u sebi borila s valom krivnje koji ju jepreplavljivao. Miles joj je stisnuo ruku, zatim je otišao u suprotnomsmjeru, uz kosi krov od drvenog crijepa, natrag u svoju sobu.Kad je ostala sama, dodirnula je usne, ondje gdje su maločas bileMilesove. Kad sljedeći put vidi Daniela, hoće li mu moći reći? Glava ju jeboljela od svih burnih događaja toga dana i poželjela se uvući u krevet.

MIN@

197

Kad je kliznula kroz prozor natrag u sobu, osvrnula se kako bi posljednjiput vidjela krajobraz i zapamtila kako je izgledala noć kad se toliko stvaripromijenilo.Ali, umjesto na zvijezde, drveće i valove koji su udarali o obalu, Luce jeprikovala pogled na nešto iza jednog od mnogih dimnjaka na krovu. Nanešto bijelo i uzbibano.Na krila koja su se prelijevala u svim bojama.Daniel.Čučao je, tek djelomično skriven od pogleda, samo tridesetak centimetaraudaljen od mjesta gdje su se ona i Miles poljubili. Bio joj je okrenutleđima. Glava mu je bila pognuta.Daniele! viknula je, osjećajući kako njezin glas pronosi njegovo ime.Kad se okrenuo prema njoj, lice mu je bilo iskrivljeno od posvemašnjeboli.Kao da mu je Luce upravo iščupala srce.Savio je koljena, raširio krila i otišao u noć.Trenutak poslije, izgledao je kao još jedna zvijezda na crnomsvjetlucavom nebu.

MIN@

198

Šesnaesto poglavlje

TRI DANAZa doručkom sljedećeg jutra, Luce je jedva jela.Bio je to posljednji dan nastave u Shorelineu prije kratkih praznika zaDan zahvalnosti i Luce se već osjećala osamljeno. Osamljenost međumnoštvom ljudi, najgora je vrsta osamljenosti, ali nije si mogla pomoći.Svi oko nje veselo su čavrljali o odlasku kući i obitelji. O svojimdjevojkama ili dečkima koje nisu vidjeli od ljetnih praznika. O tulumimakoje će za vikend prirediti njihovi najbolji prijatelji.Jedini tulum na koji će tog vikenda ići Luce, bio je tulum samosažaljenjau praznoj sobi učeničkog doma.Naravno, u domu će preko praznika ostati još nekoliko učenika iz glavneškole: Connor Madson, koji je u Shoreline došao iz sirotišta u Minnesoti.Brenna Lee, čiji roditelji žive u Kini. Ostat će i Steven i Francesca, kojiće, gle iznenađenja, u kantini u četvrtak navečer prirediti večeru zaprognanike.Luce se samo jednome nadala. Da je Arrianeina prijetnja da će je držati naoku vrijedila i preko praznika za Dan zahvalnosti. S druge strane, otkad ihje Arriane vratila u Shoreline, jedva da ju je vidjela. Samo na jedan krataktrenutak na Žetvenoj svečanosti.Svi Ostali spremali su se otputovati tijekom sljedeća dva dana. Miles ćeići svojoj obitelji, koja je priređivala cijeli događaj za preko stotinu osoba,s dostavom hrane. Dawn i Jasmine ići će na zajedničko okupljanjenjihovih obitelji u Jasmineinoj palači u Sausalitu. Čak je i Shelby, premdanije Luce rekla ni riječ o tome da će ići u Bakersfield, progunđala mamijučer na telefon:„Da. Znam. Doći ću.“Za Luce, bilo je to najgore vrijeme da ostane sama. Kaša njezinihnerviranjs svakim je danom bila gušća, sve dok više nije znala što bitrebala osjećati prema Danielu, ili bilo kome drugome. Nije se moglaprestati proklinjati zbog svoje gluposti prošle noći, zbog koje je dopustilaMilesu da ode predaleko.Cijelu noć dolazila je do istog zaključka. Premda je bila uzrujana zbogDaniela, to što se dogodilo s Milesom bila je samo njezina greška. Ona jebila ta koja je varala.Od pomisli na Daniela kako sjedi ondje gore, gleda i šuti dok se ona iMiles ljube, od pomisli kako se osjećao kad je uzletio s krova, bilo joj jezlo. Možda se osjećao onako kako se ona osjećala kad je prvi put čula daje između Daniela i Shelby bilo nešto, ali sad je bilo gore, bilo je to pravo

MIN@

199

varanje. Još jedna stvar koju je trebala dodati cijelom popisu koji jedokazivao da ona i Daniel ne mogu komunicirati.Prigušen smijeh vratio ju je nepojedenom doručku.Francesca je klizila oko stolova, odjevena u dug ogrtač na točkice. Svakiput kad bi je Luce pogledala, Francesca je na licu imala zalijepljen slatkismiješak i bila posve zaokupljena razgovorom s učenicima, ali Luce je jošuvijek osjećala njezin strogi nadzor. Kao da joj je Francesca mogla ući umisli i znati zašto je Luce izgubila tek. Poput bijelih božura koji su nestalipreko noći, tako bi mogla nestati i Francescina vjera u Luceinu snagu.„Zašto si tako tužna, cimerice moja?“ Shelby je progutala velik zalogajpeciva. Vjeruj mi, nisi sinoć mnogo propustila.Luce nije odgovorila. Krijes na plaži bilo je posljednje na što je mislila.Baš je primijetila Milesa kako se, mnogo kasnije nego inače, vuče nadoručak. Kapu Dodgersa spustio je nisko na čelo, a ramena su mu bilamalo pogrbljena. Ruka joj je nehotice krenula prema usnama.Shelby je napadno mahala s obje ruke u zraku.„Što mu je ? Zar je slijep? Zemlja zove Milesa!“Kad mu je napokon uspjela privući pažnju, Miles je nespretno mahnuoprema njihovu stolu i gotovo je pao preko bifea. Ponovo je mahnuo inestao iza kan tine.„Čini li mi se, ili se Miles u posljednje vrijeme ponaša kao totalni čudak?“Shelby je okrenula očima i oponašala Milesovo nespretno posrtanje.Ali, Luce je umirala od želje da posrne za njim i...I što? Da mu kaže kako mu ne treba biti neugodno? Da je poljubac bionjezina greška? Da zaljubljivanje u takvu komu od osobe kao što je ona,može samo loše završiti? Da joj se sviđa, ali da je toliko toga u vezi s timeili s njima, nemoguće? Da njezinoj i Danielovoj ljubavi ništa ne možestati na put, premda su trenutačno bili u svađi.„Dakle, kao što sam govorila,“ nastavila je Shelby i iz brončanog vrčaponovo ulila kavu u Luceinu šalicu. „Kriješ, hedonizam, bla, bla, bla. Sveto može biti tako dosadno.“ Jedna strana njezinih usta trznula se u neštopoput osmijeha. „Posebno, znaš, kad ti nisi u blizini.“Luceino srce malo je popustilo. Tek ponekad, Shelby bi propustila malenuzraku svjetla. Ali, njezina cimerica brzo je slegnula ramenima kao da želireći: Nemoj se umisliti.„Nitko drugi ne cijeni moje oponašanje Lilith. To je sve.“ Shelby jeizravnala leđa, isprsila se i desnom stranom gornje usne zadrhtala odnegodovanja.Na Shelbynu imitaciju Lilith, Luce bi uvijek prasnula u smijeh. Ali, danasjoj je uspjelo samo zatvorenih usta ovlaš se nasmiješiti.

MIN@

200

„Hmmmm,“ rekla je Shelby. „Kao da te briga što si propustila tulum.Sinoć sam vidjela Daniela kad je letio iznad plaže. Mora da ste moralimnogo toga nadoknaditi.“Shelby je vidjela Daniela? Zašto to nije prije spomenula? Je li ga jošnetko vidio?„Nismo čak ni razgovarali.“„To mi je teško povjerovati. Obično je pun naređenja za tebe...“„Shelby, Miles me poljubio,“ prekinula ju je Luce. Sklopila je oči. Iznekog razloga tako joj je bilo lakše priznati. „Sinoć. A Daniel je sve vidio.Odletio je prije nego što sam mogla...“„Da, to bi bilo to.“ Shelby je tiho zazviždukala. „To je prilično velikastvar.“Luceino lice gorjelo je od srama. Nije se mogla otresti slike Daniela kakouzlijeće. Izgledalo je tako konačno.„Dakle, je li sada, znaš, gotovo između tebe i Daniela?“„Ne. Nikad.“ Luce nije mogla ni čuti te riječi, a da ne zadrhti.„Jednostavno, ne znam.“Luce nije rekla Shelby što je još vidjela u navjestitelju. Da Daniel i Camzajedno rade. Koliko je ona znala, bili su tajni prijatelji. Shelby u svakomslučaju nije znala tko je Cam, a povijest je bila odviše zamršena da bi jeobjašnjavala. Osim toga, Luce ne bi mogla podnijeti ako bi joj Shelby, sasvojim oh-toliko-slobodnim-i-kontroverznim pogledima na anđele idemone, pokušala objasniti kako Camovo i Danielovo partnerstvo i nijetoliko velik problem.„Znaš da će Daniel biti totalno izgubljen zbog toga. Nije li vaša besmrtnaodanost najvažnija stvar za Daniela?“Luce se na bijeloj željeznoj stolici ukočila.„Nisam bila sarkastična, Luce. Možda je Daniel bio s drugima, ne znam.Sve je to prilično nejasno. Ali, kao što sam prije rekla, poruka koju morašzapamtiti jest da kod njega nikad nije bilo sumnje da si ti jedina.“„Zbog toga bih se trebala osjećati bolje ?“„Ne tvrdim da mi je namjera oraspoložiti se, samo pokušavam objasniti očemu je riječ. Premda je tip odbojno suzdržan, i to obilno, jasno je da ti jeodan. Pravo pitanje jest, jesi li ti odana njemu? Koliko Daniel zna, moglabi ga ostaviti čim se pojavi netko drugi. Pojavio se Miles. On je očitosuper tip. Malo je previše sentimentalan za moj ukus...“„Nikad ne bih ostavila Daniela,“ Luce je glasno rekla, očajnički želeći uto vjerovati.Sjetila se noći kad su se posvađali na plaži i užasa na njegovu licu.Zaprepastila se kad je tako brzo pitao: ’Prekidamo li?’ Kao da je

MIN@

201

predosjećao tu mogućnost. Kao da Luce nije glatko povjerovala u cijelusuludu priču o njihovoj vječnoj ljubavi, koju joj je ispričao ispod breskveu Maču i križu. Sve je odjednom progutala, čak i sve pukotine i krhotinekoje nisu imale smisla, nego su je samo preklinjale da im povjeruje. Sadajoj je svaki dan druga nagrizala nutrinu. Osjećala je kako joj se najvećapenje u grlo:„Obično ni sama ne znam zašto mu se sviđam.“„Daj, molim te,“ Shelby je zastenjala. „Nemoj biti jedna od takvihdjevojaka. Previše je dobar za mene, bla, bla, bla. Morat ću te otjerati zaDawnin i Jasminein stol. To je njihovo područje, a ne moje.“„Nisam tako mislila.“ Luce se nagnula bliže i spustila glas. „Hoću reći,Daniel me je izabrao prije cijele vječnosti, dok je još bio, znaš, gore. Odsvih na zemlji izabrao je mene...“„Pa, tad je vjerojatno bilo mnogo manje izbora... Jao!“ Luce ju je lupnula.„Samo nastojim popraviti atmosferu.“„Shelby, radije je izabrao mene nego važnu ulogu, visoku poziciju u raju.To je prilično velika stvar, ne misliš li tako?“ Shelby je kimnula. „Moraloje biti posrijedi nešto više od toga da je mislio da sam zgodna.“„Ali, ne znaš što?“„Pitala sam ga, ali nikad mi nije rekao što se dogodilo. Kad sam počela tutemu, Daniel kao da se nije mogao sjetiti. A to je suludo, zato što to značida smo oboje vrlo površni u tome. Da se sve temelji na bajci starojtisućama godina, čiju istinitost nijedno od nas ne može potvrditi.“Shelby je protrljala bradu.„Što ti još Daniel taji?“„To namjeravam doznati.“Vrijeme na terasi je prolazilo i većina učenika već je krenula na nastavu.Stipendisti-konobari žurno su čistili stolove. Za stolom najbližem oceanusjedio je Steven i pio kavu. Preklopljene naočale stajale su na stolu.Njegove oči našle su Luceine i zadržale njezin pogled toliko dugo da ječak i nakon što je ustala i krenula na nastavu osjećala na sebi njegovgorljiv i budan izraz. Što je, vjerojatno i htio. * * * * *Nakon najduljeg i najzatupljujućeg sata biologije o diobi stanice upovijesti, Luce je izašla iz kabineta, sišla stubama glavne zgrade, izašlavan i iznenadila se vidjevši da je parkiralište puno. Roditelji, starija braćai sestre te više od nekoliko profesionalnih vozača načinili su dug redvozila, kakav Luce nije vidjela još od gužve roditelja koji su dolazili podjecu ispred njezine osnovne škole u Georgiji.

MIN@

202

Svi učenici oko nje žurili su s nastave, trčali amo-tamo prema autima ivukli za sobom kovčege. Jasmine i Dawn zagrlile su se, zatim je Jasmineušla u limuzinu, a Dawn na stražnje sjedalo džipa, gdje su joj braćaoslobodila mjesto. Dvije djevojke razdvajale su se samo na nekoliko sati.Luce je šmugnula natrag u zgradu, kliznula kroz stražnja vrata koja su serijetko koristila i preko perivoja krenula prema domu. Sada definitivnonije mogla podnijeti oproštaje.Hodala je pod sivim nebom, poput ruševine izjedene krivnjom, ali nakonrazgovora sa Shelby, osjećala se kao da ipak ima malo više nadzora. Sveje uprskala, to je znala, ali zbog toga što je poljubila drugoga dobila jeosjećaj da napokon ima utjecaj na svoju vezu s Danielom. Možda će, zapromjenu, izazvati kod Daniela reakciju. Mogla bi se ispričati. On bi semogao ispričati. Mogli bi napraviti limunadu, ili što već. Nadići sve tegluposti i doista početi razgovarati.Upravo u tom trenutku zazujao je njezin mobitel. Bila je to poruka odprofesora Colea.Sve je sređeno.Dakle, profesor Cole prenio je novosti da Luce neće doći kući. Aliprikladno je izostavio jesu li njezini roditelji još uvijek željeli razgovaratis njom. Već danima nije od njih čula ni riječ.Bila je to situacija u kojoj nije bilo pobjednika. Ako joj se jave, osjećat ćekrivnju što im nije odgovorila. Ako joj se ne jave, osjećat će seodgovornom zato što joj se nisu mogli obratiti. Još nije odlučila što ćeučiniti s Callie.Lupala je nogama dok se uspinjala stubama praznog doma. Svaki korakprazno je odjekivao u prostranoj zgradi. Nikog nije bilo u blizini.Kad je došla do sobe, očekivala je da je Shelby već otišla, ili da će je naćikako čeka na vratima sa spakiranim kovčegom.Shelby nije bila u sobi, ali na njezinoj strani sobe bila je razbacana odjeća.Crveni prošiveni prsluk visio je na svojem klinu, a oprema za jogu bila jesložena na hrpu u kutu. Možda odlazi tek sutra ujutro.Prije nego što je Luce dokraja zatvorila vrata iza sebe, netko je s drugestrane pokucao. Izvirila je u hodnik.Miles.Osjetila je kako joj srce ubrzava, a dlanovi se vlaže. Pitala se kako jojizgleda kosa, je li jutros pospremila krevet i koliko ju je dugo pratio. Je lividio da je pobjegla od karavane predprazničkih oproštaja ili izraz boli nanjezinu licu kad je pročitala tekstovnu poruku.„Bok,“ tiho je rekla.„Bok.“

MIN@

203

Miles je preko bijele košulje odjenuo debeo smeđ džemper. Nosio jetraperice s rupom na koljenu, zbog kojih bi Dawn smjesta skočila ikrenula za njim, a dok bi ga slijedila zajedno s Jasmine, od tih bi ihtraperica hvatala nesvjestica.Milesova usta trznula su se u napet osmijeh.„Jesi li raspoložena za nešto ?“Palce je zataknuo za remene tamnoplave naprtnjače, a glas mu jeodzvanjao o drvene zidove. Luce je pomislila da su možda ona i Milesostali sami u cijeloj zgradi. Pomisao je bila istodobno uzbudljiva iuzrujavajuća.„U kućnom sam pritvoru na cijelu vječnost, sjećaš se?“„Zato sam ti donio zabavu.“Isprva je Luce mislila da Miles misli na sebe, ali tada je s jednog ramenaskinuo naprtnjaču i na glavnom pregratku povukao patentni zatvarač.Unutra se nalazilo cijelo blago društvenih igara. Boggle. Parcheesi. Spojičetiri žetona. Srednjoškolski mjuzikl. Čak i putna Riječ po riječ. Bilo je totoliko lijepo, istodobno ne odviše čudno, da je Luce pomislila da ćezaplakati.„Mislila sam da danas ideš kući,“ rekla je. „Svi drugi odlaze.“Miles je slegnuo ramenima.„Roditelji su mi rekli da je u redu ako ostanem. Ionako ću za nekolikotjedana doma, osim toga, imamo različite predodžbe o savršenomodmoru. Njihova je bilo što vrijedno spomena u New York Timesu urubrici za ukus i stil.“Luce se nasmijala.„A tvoja?“Miles je počeo kopati dublje po naprtnjači i izvukao dva paketića instantjabučnog soka, kutiju kokica za mikrovalnu pećnicu i DVD filma Hannahi njezine sestre Woodyja Allena.„Prilično je skromno, ali tu je.“ Nasmiješio se. „Zamolio sam te daprovedeš Dan zahvalnosti sa mnom, Luce. To što smo promijenili mjestoboravka, ne znači da moramo promijeniti i cijeli plan.“Osjetila je kako joj se licem širi osmijeh. Pridržala je vrata za Milesa. Dokje prolazio pored nje okrznuo ju je ramenima i pogledi su im se natrenutak sreli. Osjetila je da se zaljuljao na petama, kao da će se vratiti ipoljubiti je.Ukočila se i čekala.Ali, samo se nasmiješio, spustio naprtnjaču nasred poda i počeo vaditisvoj Dan zahvalnosti.„Jesi li gladna?“ pitao je i mahnuo paketom kokica.

MIN@

204

Luce se lecnula.„Zbilja sam loša u pripravljanju kokica.“Sjetila se kada je zbog nje i Callie učenički dom u Doveru gotovo izgorio.Nije si mogla pomoći. Zbog toga joj je njezina prijateljica ponovo počelanedostajati.Miles je otvorio mikrovalnu pećnicu. Podignuo je prst.„Ovim prstom samo pritisnem dugme i ispečem bilo što. Imaš sreću štosam toliko dobar u tome.“Čudno je da je ranije toga dana bila na mukama zbog poljupca s Milesom.Tada je shvatila da se samo zbog njega osjeća bolje. Da nije došao, ona bipolako klizila u još jedan crni bezdan krivnje. Premda nije mogla zamislitida ga ponovo poljubi, ne nužno zato što to nije željela, nego zato što jeznala da ne bi bilo u redu i da to ne može učiniti Danielu... da to ne želiučiniti Danielu, Milesova prisutnost bila joj je krajnje ugodna.Igrali su Boggle sve dok Luce nije napokon naučila pravila, zatim Riječpo riječ dok nisu shvatili da u paketu nedostaje pola slova, Percheesi doksunce vani nije zašlo i dok nije postalo toliko mračno da se bez svjetlaploča nije vidjela. Tada je Miles ustao, upalio vatru i stavio Hannah injezine sestre u Luceino računalo. Jedino mjesto kamo su mogli sjesti igledati film, bio je krevet.Luce je odjednom postala uznemirena. Maločas su bili samo dva prijateljakoji su tijekom popodneva jednog radnog dana igrali društvene igre. Sadsu izašle zvijezde, dom je bio prazan, vatra je pucketala, što su bili jednodrugome?Sjeli su jedno pored drugoga na Lucein krevet, a ona nije mogla prestatirazmišljati gdje su joj ruke, hoće li izgledati neprirodno ako ih prilijepi nakoljena, a ako ih stavi preda se, hoće li okrznuti Milesove vrhove prstiju.Krajičkom oka mogla mu je vidjeti prsa kako se dižu i spuštaju dok diše.Mogla je čuti kako se češe po vratu. Skinuo je bejzbolsku kapu, tada je unjegovoj nježnoj smeđoj kosi mogla osjetiti miris šampona od agruma.Hannah i njezine sestre bio je jedan od nekoliko filmova Woodyja Allenakoji nije prije gledala, ali nije se mogla usredotočiti. Prekrižila je noge irazdvojila ih tri puta prije nego što je počela špica.Vrata su se otvorila.Shelby je upala u sobu, samo jednom pogledala u zaslon Luceina računalai bubnula:„To je najbolji film za Dan zahvalnosti svih vremena! Mogu li gledati s...“Zatim je pogledala u Milesa i Luce, koji su u mraku sjedili na krevetu.„Oh.“Luce je skočila s kreveta.

MIN@

205

„Naravno da možeš! Nisam znala kad odlaziš kući...“„Nikad.“ Shelby se bacila na gornji ležaj i prouzročila mali potres doljekod Luce i Milesa. „Posvađala sam se s mamom. Ne pitaj, krajnje jedosadno. Osim toga, radije bih bila s vama.“„Ali, Shelby...“Luce nije mogla zamisliti tako veliku svađu koja bi je spriječila da idekući za Dan zahvalnosti.„Uživajmo u Woodyjevu geniju u tišini“ naredila je Shelby.Miles i Luce brzo su izmijenili urotničke poglede.„Kako ti kažeš“Miles je viknuo Shelby i široko se osmjehnuo Luce.Istini za volju, Luce je laknulo.Kad se vratila na svoje mjesto, doista je vrhovima prstiju okrznulaMilesove, a on ih je stisnuo. Bilo je to samo na trenutak, ali dovoljno daLuce shvati da će sve biti u redu, barem kad je riječ o vikendu za Danzahvalnosti.

MIN@

206

Sedamnaesto poglavlje

DVA DANALuce je probudilo struganje vješalice po prečki u njezinu ormaru.Prije nego što je mogla vidjeti tko je odgovoran za buku, bombardirala juje hrpa odjeće. Sjela je u krevetu i izvukla se ispod gomile traperica,majica i džempera. S čela je maknula čarapu s uzorkom na rombove.Arriane?„Sviđa li ti se više crvena? Ili crna?“Arriane je prislonila dvije Luceine haljine uz svoje sitno tijelo i njihala sedok je promatrala kako joj pristaju.Na Arrianeinim rukama nije bilo groznih narukvica-uređaja za praćenje,koje je morala nositi u Maču i križu. Sve do tada, Luce to nije primijetila,ali kad se sjetila okrutne voltaže koja je svaki put kad je prekršila praviloprošla kroz Arrianeino tijelo, Luce je zadrhtala. Svakim danomprovedenim u Kaliforniji Luceina sjećanja na Mač i križ postajala su svemaglovitija, dok je trenutak poput toga nije uzdrmao i vratio u cijeluzbrku zbog koje se tu nalazila.„Elizabeth Taylor kaže da samo neke žene mogu nositi crveno,“ nastavilaje Arriane. „Sve je u dekolteu i boji kože. Srećom, ti imaš oboje.“Skinula je crvenu haljinu s vješalice i bacila je na hrpu.„Što ćeš ti tu?“ pitala je Luce.Arriane se svojim malenim rukama podbočila.„Pomažem ti da se spakiraš, baš si šašava. Ideš kući.“„K-kojoj kući? Što to znači?“ Luce je zamuckivala.Arriane se nasmijala i prišla bliže kako bi uzela Luce za ruku i izvukla jeiz kreveta.„U Georgiju, breskvice moja,“ potapšala je Luce po obrazu. „Kod starogHenryja i Doreen. Izgleda da će doletjeti i neka tvoja prijateljica.“Callie. Doista će vidjeti Callie? I roditelje? Luce je zateturala i odjednomostala bez riječi.„Zar ne bi željela provesti Dan zahvalnosti sa svojima?“Luce je čekala da vidi u čemu je kvaka.„Što je sa...“„Ne brini.“ Arriane je uštipnula Luce za nos. „To je zamisao profesoraColea. Moramo nastaviti obmanjivati tvoje roditelje da si još uvijek samoulicu niže od njihove kuće. A ovo je najjednostavniji i najzabavniji načinda to učinimo.“„Ali, kad mi je jučer poslao poruku,“ samo je napisao...

MIN@

207

„Nije želio da se ponadaš prije nego što on riješi svaki i najmanjiproblem, uključujući,“ Arriane je izvela kiks, nalaženje savršene pratilje.„Barem jedne od njih, u svakom slučaju. Roland bi trebao doći svakogtrenutka.“Kucanje na vratima.„Nevjerojatan je,“ Arriane je pokazala crvenu haljinu u Luceinoj ruci.„Odjeni tu ljepoticu.“Luce se brzo uvukla u haljinu, zatim je pobjegla u kupaonicu, oprala zubei počešljala se. Arriane ju je dovela u rijetku situaciju da mora skočiti kadjoj se to naredi, kao da je u vojsci. Nema vremena za pitanja. Samoskačeš.Izašla je iz kupaonice, očekujući da će vidjeti Rolanda i Arriane kako radenešto u svom stilu, na primjer, da jedno stoji na njezinu kovčegu, a drugoga pokušava zatvoriti.Ali, nije Roland kucao.Bili su to Steven i Francesca.Sranje.Riječi mogu objasniti bile su Luce na vrh jezika. Samo što nije imalapojma kako će se iz te situacije izvući riječima. Pogledom je tražilapomoć od Arriane. Arriane je bacala Luceine tenisice u kovčeg. Zar nijeznala da su u velikoj nevolji?Kad je Francesca koraknula naprijed, Luce je skupila snagu. Zatim suširoki rukavi grimizno crvene dolčevite obujmili Luce u neočekivanzagrljaj.„Došli smo da ti poželimo sve najbolje.“„Naravno, nedostajat ćeš nam sutra na večeri koju napola u šali zovemovečerom za prognanike,“ rekao je Steven, uzeo Francescinu ruku iodvojio je od Luce. „Ali, za učenike je uvijek najbolje da budu s obitelji.“„Ne razumijem,“ rekla je Luce. „Znali ste za to? Mislila sam da sam ukazni do daljnjega.“„Jutros smo razgovarali s profesorom Coleom,“ rekla je Francesca.„U kućnom si pritvoru, ali ne zato što si kažnjena, Luce,“ objasnio jeSteven. „Bio je to jedini način da budeš sigurna dok si pod našimnadzorom. Ali, s Arriane si u dobrim rukama.“„Kako nikad ne bi ostala duže nego što je dobrodošla,“ Francesca je većvodila Stevena prema vratima.„Čujemo da su tvoji roditelji vrlo uzbuđeni što će te vidjeti. I nešto o tomekako tvoja majka puni zamrzivač pitama.“Namignula je Luce, zatim su joj oboje mahnuli i nestali.Luceina prsa nadimala su se od pomisli da ide kući, svojima.

MIN@

208

Ali, ne prije nego što pozove Milesa i Shelby. Bit će razočarani ako ihnapusti i otiđe kući u Thunderbolt. Nije znala gdje je Shelby. Nije moglaotići bez...Roland je provirio kroz Lueeina otvorena vrata. Izgledao je službeno usakou na pruge i snježnobijeloj košulji. Njegovi crno-zlatni dreadlocksibili su kraći i šiljastiji, zbog čega su tamne, duboko usađene oči izgledalejoš dojmljivije.„Je li zrak čist?“ pitao je, uputivši Luce svoj poznati vragolanskismiješak. „Imamo prišipetlju.“ Kimnuo je nekome iza sebe, tko setrenutak potom pojavio s platnenom putnom torbom u ruci.Miles.Široko se nasmiješio Luce svojim divnim osmijehom bez trunke srama isjeo na rub njezina kreveta. Luce je kroz glavu projurila slika kako gapredstavlja roditeljima. Skinut će bejzbolsku kapu, rukovati se s oboma idati kompliment njezinoj majci na nedovršenom vezu...„Rolande, što ti nije jasno kad kažem »strogo tajni zadatak« ?“ pitala jeArriane.„Ja sam kriv,“ priznao je Miles. „Vidio sam Rolanda kad je dolazio... inatjerao ga da mi kaže. Zato je kasnio.“„Čim je taj tip čuo riječi Luce i Georgia,“ Roland je trznuo palcem premaMilesu, „spakirao se u nanosekundi.“„Imali smo dogovor za Dan zahvalnosti,“ rekao je Miles dok je gledaosamo u Luce. „Nisam joj mogao dopustiti da ga prekrši.“„Ne.“ Luce je suspregnula osmijeh. „Nije mogao.“„Mmmm-hmmm.“ Arriane je podignula obrvu. „Samo se pitam što će nato reći Francesca. Treba li netko prije toga pitati tvoje roditelje, Milese...“„Ma daj, Arriane.“ Roland je mahnuo rukom kako bi prekinuo daljnjirazgovor. „Otkad ti poštuješ autoritet? Ja ću paziti na maloga. Neće upastiu nevolju.“„Upasti u nevolju, gdje?“ Shelby je nahrupila u sobu, a prostirka za joguvisjela joj je na leđima o užetu. „Kamo idemo?“„K Luce u Georgiju, na Dan zahvalnosti,“ rekao je Miles.U hodniku iza Shelby lebdjela je glava s izbijeljenom kosom. Shelbynbivši dečko. Koža mu je bila bijela poput duha i Shelby je imala pravo,nešto u vezi s njegovim očima bilo je čudno. Bile su toliko svijetle.„Zadnji put Phile, rekla sam zbogom.“ Shelby mu je brzo zatvorila vratapred nosom.„Tko je to bio?“ pitao je Roland.„Moj bijedni i pol bivši dečko.“„Čini se kao zanimljiv mladić,“ rekao je Roland, rastreseno zureći u vrata.

MIN@

209

„Zanimljiv?“ Shelby je prijezirno frknula. „Zanimljiva bi bila zabranaprilaska.“Pogledala je Lucein kovčeg, zatim Milesovu putnu torbu i nasumičnopočela bacati svoje stvari u velik, plitak crn kovčeg.Arriane je bacila ruke u zrak.„Zar ništa ne možeš učiniti bez pratnje?“ pitala je Luce. Potom seokrenula prema Rolandu. „Pretpostavljam da želiš i za nju preuzetiodgovornost?“„To je blagdansko raspoloženje!“ Roland se nasmijao. „Idemo na Danzahvalnosti k Priceovima,“ rekao je Shelby čije se lice ozarilo. „Što više,to bolje.“Luce nije mogla vjerovati kako se sve savršeno ostvaruje. Dan zahvalnostis obitelji i Callie i Arriane i Rolandom i Shelby i Milesom. Ni sama tonije mogla bolje isplanirati.Samo ju je jedna stvar izjedala. I to ozbiljno.„Što ćemo s Danielom?“Mislila je: Zna li za taj put? i Što je prava istina o njemu i Camu ? i Ljutili se još na mene zbog onog poljupca ? i Je li u redu što Miles ide s nama?I još Kakvi su izgledi da se sutra, u kući mojih roditelja, pojavi Daniel,premda stalno govori kako se ne smijemo viđati?Arriane je pročistila grlo.„Da, što ćemo s Danielom?“ brzo je ponovila. „Vrijeme će reći.“„Imamo li avionske karte ili nešto?“ pitala je Shelby. „Ako letimo, moramspakirati svoj pribor za umirenje, esencijalna ulja i termo jastuk. Ne želitevidjeti kakva sam na deset tisuća metara bez toga.“Roland je pucnuo prstima.Pored njegovih stopala sjena otvorenih vrata odvojila se od dasaka napodu i podignula se, poput vrata u podu koja vode u podrum. Podignula sei hladnoća, koju je slijedila pusta tama, koja kao da je odjednomeksplodirala pred njima. Dok se smanjivala u malu i čvrstu kuglu,zaudarala je na vlažno sijeno. Zatim se, kad je Roland kimnuo, napuhnulau visoka crna vrata. Nalikovala su na vrata restoranske kuhinje,dvokrilnim visećim vratima s okruglim staklenim prozorom na vrhu.Samo, ta su bila načinjena od navjestiteljeve magle i sve što se kroz njihmoglo vidjeti, bilo je komešanje još mračnije tame.„Izgleda kao onaj o kojem sam čitao u knjizi,“ rekao je Miles, očitoimpresioniran. „Sve što sam mogao jest oblikovati ga u čudan trapezoidanprozor.“ Nasmijao se Luce. „Ali, svejedno je funkcionirao.“„Ostani mi blizu, mali,“ rekao je Roland „i vidjet ćeš kako se putuje sastilom.“

MIN@

210

Arriane je okrenula očima.„Tako se pravi važan!“Luce je nakrivila glavu prema Arriane.„Ali, mislila sam da si rekla...“„Znam.“ Arriane je podignula ruku. „Znam da sam stalno ponavljalacijelu govoranciju o tome kako je opasno putovati kroz navjestitelje. Neželim biti jedna od tih jadnih anđela koji govore radi-kako-ti-kaže-a-ne-kako-ja-radim. Ali, svi smo se složili, Francesca, Steven i profesor Cole,svi...Svi ? Luce ih nije mogla zamisliti zajedno a da ne pomisli kako netkonedostaje. Gdje je u svemu tome Daniel? „Osim toga.“ Arriane se ponosno nasmiješila. „Nalazimo se u prisutnostimajstora. Ro je jedan od najboljih putnika navjestiteljima.“ Potom ješapnula kao da je drugi tobože ne bi čuli: „Nemoj da ti udari u glavu.“Roland je otvorio vrata navjestitelja. Škripala su i pucketala na šarkamasjene i razjapila se u vlažu i hladnu jamu praznine.„Hm... još jednom, zbog čega je putovanje navjestiteljima toliko opasno?“pitao je Miles.Arriane je pokazivala prstom sjene po sobi, ispod stolne svjetiljke, izaShelbyine prostirke za jogu. Sve su drhtale.„Nevješto oko možda ne može prepoznati kroz kojeg navjestitelja trebaproći. Vjeruj nam, uvijek postoje neželjena vrebala, koja samo čekaju daih netko nehotice otvori.“Luce se sjetila sjene mučno smeđe boje preko koje se spotaknula.Nezvanog vrebala u kojem joj se ukazala noćna mora s Danielom iCamom na plaži.„Ako izabereš pogrešnog navjestitelja, možeš se vrlo lako izgubiti,“objasnio je Roland, nemati pojma kamo ili u koje doba ulaziš. „Ali, dok siuz nas, ni o čemu ne moraš brinuti.“Luce je nervozno pokazala u navjestiteljev trbuh. Nije se sjećala da sudruge sjene kroz koje su prošli bile toliko mutne i mračne. Ili možda svedo tada nije znala kakve su posljedice.„Nećemo se, valjda, pojaviti usred kuhinje mojih roditelja, zar ne? Mislimda bi se moja majka mogla onesvijestiti od šoka.“„Molim te.“ Arriane je pucnula jezikom i povela Luce, zatim Milesa, paShelby pred navjestitelja. „Imaj malo vjere.“Bilo je to poput probijanja kroz gustu, vlažnu, hladnu, ljepljivu ineugodnu maglu. Klizila je niz Luceinu kožu, ovijala se oko nje i lijepilajoj se za pluća dok je disala. Tunel je ispunio odjek beskrajne statičkebuke, poput zvuka vodopada. Prva dva puta kad je Luce putovala

MIN@

211

navjestiteljima, sve je bilo nespretno, navrat nanos, katapultiranje kroztamu nekamo u svjetlost. Sada je bilo drukčije. Izgubila je predodžbu gdjese i u kojem vremenu nalazi, čak i tko je i kamo ide.Zatim ju je iznenada povukla snažna ruka.Kad ju je Roland pustio, odjekivanje vodopada smanjilo se na kapanje, anosnice joj je ispunio miris klora. Daska za skakanje. Bila joj je poznata,presvođena visokim lukom, uz koji su se nalazili razbijeni prozori odobojenog stakla. Iznad visokih prozora sunca više nije bilo, ali svjetlost jejoš uvijek stvarala blijede obojene prizme na površini bazena olimpijskihrazmjera. U udubinama u zidovima treperile su svijeće i mutno ibeskorisno svijetlile. Uvijek bi prepoznala tu crkvu-gimnastičku dvoranu.„Oh, moj Bože,“ prošaptala je Luce, „vratili smo se u Mač i križ.“Arriane je brzim i nepristranim pogledom pregledala sobu.„Što se tiče tvojih roditelja, kad sutra ujutro dođu po nas, cijelo vrijemebili ste tu. Jasno?“Arriane se ponašala kao da se povratak u Mač i križ ne razlikuje odprijavljivanja u kakav bezličan hotel. Nagao povratak u taj dio njezinaživota, uzdrmao je Luce poput šamara. Tu joj se nije sviđalo. Mač i križbilo je grozno mjesto, ali tu joj se mnogo toga dogodilo. Tu se zaljubila,tu je gledala kako joj bliska prijateljica umire. Više nego bilo gdjedrugdje, tu se promijenila.Sklopila je oči i gorko se nasmijala. Tada nije znala ništa u usporedbi stime što je znala sada. Istodobno, tada je bila sigurnija u svoje osjećaje isamu sebe više nego što je mogla zamisliti da će ikad ponovo biti.„Na kakvom smo to mjestu, dovraga?“ pitala je Shelby.„To je moja bivša škola,“ rekla je Luce i letimično pogledala Milesa.Zgrčen uza zid pored Shelby, izgledao je kao da mu je nelagodno. Luce sesjetila, bila su to dobra djeca i premda nije mnogo govorila o vremenukoje je tu provela, nefilska tvornica glasina lako im je mogla napunitiglave živim detaljima kako je strašno provesti noć u Maču i križu.„Ahem,“ rekla je Arriane promatrajući Shelby i Milesa.„Kad vas Luceini roditelji budu pitali, i vi tu idete u školu.“„Objasni mi kakva je to škola,“ rekla je Shelby. „Što, istodobno se molitei plivate? Takvu razinu bizarne efikasnosti nikad nećete naći na zapadnojobali. Mislim da me baš uhvatila čežnja za domom.“Ako misliš da je to loše, rekla je Luce, trebala bi vidjeti ostatak kampusa.Shelby se namrštila, a Luce je zbog toga nije osuđivala. U usporedbi saShorelineom, mjesto je izgledalo odvratno kao čistilište. Barem će, zarazliku od drugih, ostati samo jednu noć.

MIN@

212

„Ljudi, izgledate izmoždeno,“ rekla je Arriane. „Što je dobro, zato štosam obećala Coleu da ćemo se pritajiti.“Roland se naslonio na dasku za skakanje i trljao sljepoočnice, a komadićinavjestitelja drhtali su pored njegovih stopala. Tada je ustao i preuzeovodstvo.„Milese, ti ćeš prespavati u mojoj staroj sobi. Luce, tvoja je soba jošprazna. Dovući ćemo sklopivi krevet za Shelby. Ostavimo torbe i nađimose u mojoj sobi. Iskoristit ću stare veze s crne burze i naručiti nam pizzu.“Riječ pizza bila je dovoljna da probudi Milesa i Shelby iz kome, ali Luceje trebalo dulje da se prilagodi. Nije je odviše čudilo što je njezina sobabila još uvijek prazna. Brojeći na prste, shvatila je da je otišla prije malomanje od tri tjedna. Činilo joj se kao da je prošlo mnogo više, kao da jesvaki dan bio mjesec. Luce nije bilo moguće zamisliti Mač i križ bezijednog od tih ljudi, anđela ili demona, koji su joj tada ispunili život.„Ne brini.“ Arriane je stala pored Luce. „Ovo mjesto je poput okretnihvrata za odmetnike. Ljudi dolaze i odlaze zbog uvjetne kazne, ludihroditelja, mnogo toga. Randy ne radi večeras. Nikog drugog nije briga.Ako te netko dvaput pogleda, ti ga pogledaj i treći put. Ili ga pošalji kmeni.“ Stegnula je šaku.„Jesi li spremna otići odavde?“ Pokazala je druge koji su već pratiliRolanda kroz vrata.„Dostići ću vas,“ rekla je Luce. „Prvo moram nešto učiniti.“U krajnjem istočnom kutu groblja nalazio se Pennin grob, skroman, aliuredan pored groba njezina oca.Posljednji put kad je Luce vidjela to groblje, bilo je prekriveno debelimslojem prašine. To je posljedica svake anđeoske bitke, objasnio joj jeDaniel. Luce nije znala je li u međuvremenu vjetar odnio prašinu, ili jeanđeoski prah iščezavao nakon nekog vremena, ali groblje je opet biloono staro i zapušteno. Još uvijek je bilo obrubljeno vječno rastućomšumom američke crnike, koju su gušile puzavice. Još uvijek je biloogoljeno i trošno pod bezbojnim nebom. Ali, nešto je nedostajalo, neštovažno što Luce nije mogla odrediti, ali ju je ispunjavalo osamljenošću.Sloj rijetke trave tamnozelene boje obrastao je Pennin grob i okolicu, takoda nije izgledao tako potresno svjež u usporedbi sa stoljećima starimgrobovima koji su ga okruživali. Buket ljiljana ležao je ispred jednostavnesive nadgrobne ploče nad koju se Luce nagnula i pročitala:PENNYWEATHER VAN SYKLE-LOCKWOODDRAGA PRIJATELJICA 1991. - 2009.Luce je isprekidano udahnula, na oči su joj navrle suze. Na pustila je Mači križ prije nego što je imala vremena pokopati Penn, ali Daniel se za sve

MIN@

213

pobrinuo. Prvi put u posljednjih nekoliko dana zaboljelo ju je srce zaDanielom. Zato što je znao, bolje nego ona sama, što je trebalo pisati naPenninu nadgrobnom spomeniku. Luce je kleknula na travu, suze su jojsada nesputano curile, rukama je očajnički češljala travu.„Tu sam, Penn,“ šapnula je. „Žao mi je što sam te morala ostaviti. Žao mije što si se uopće spetljala sa mnom. Zaslužila si bolje. Bolju prijateljicuod mene.“Poželjela je da je njezina prijateljica još uvijek tu. Poželjela je da može snjome razgovarati. Znala je da je Pennina smrt njezina greška i zbog togajoj je gotovo prepuklo srce.„Više ne znam što radim, bojim se.“Željela je reći da joj Penn neprestano nedostaje, ali što joj je doistanedostajalo, bila je zamisao o prijateljici koju je mogla bolje upoznati daje smrt nije prebrzo odnijela. Ništa od toga nije bilo ispravno.„Bok, Luce!“Morala je obrisati suze kako bi mogla vidjeti da s druge strane Penninagroba stoji profesor Cole. Toliko se naviknula na svoje lijepo odjevene ielegantne profesore u Shorelineu, da joj je profesor Cole izgledao gotovoneugledno u zgužvanom svijedosmeđem odijelu, s brkovima i smeđomkosom razdijeljenom iznad lijevog uha točno kao ravnalom.Luce se nekako uspravila na noge i šmrcnula u zapešće.„Dobar dan, profesore Cole!“Ljubazno se nasmiješio.„Čujem da ti je ondje dobro. Svi kažu da ti je ondje dobro.“„Oh... n-ne... mucala je. Nisam sigurna da je doista tako.“„Pa, ja jesam. Znam i to da su tvoji roditelji vrlo sretni što će te vidjeti.Dobro je kad se takve stvari ostvare.“„Hvala vam,“ rekla je, nadajući se da razumije koliko je zahvalna.„Neću te zadržavati, imam samo jedno pitanje.“Luce je čekala dubokoumno, mračno i previše teško pitanje o Danielu iCamu, dobru i zlu, ispravnom i pogrešnom, povjerenju i obmani...Ali, sve što je rekao bilo je:„Što si to učinila s kosom?“Luceina glava bila je u umivaoniku u ženskom toaletu, u hodniku izakantine Mača i križa. Shelby je na papirnom tanjuru donijela posljednjedvije kriške pizze za Luce. Arriane joj je pružala bočicu jeftine crne bojeza kosu. Bilo je to najbolje što je Roland mogao učiniti za tako kratkovrijeme, no boja je bila prilično slična prirodnoj nijansi Luceine kose.

MIN@

214

Arriane ni Shelby nisu ispitivale Luce o njezinoj nagloj potrebi zapromjenom. Za to im je bila zahvalna. Sada je vidjela da su čekale da senađe u ranjivom, napola obojenom, položaju kako bi započele istragu.„Pretpostavljam da će Daniel biti zadovoljan,“ najsuzdržljivijim tonomArriane je postavila sugestivno pitanje. „Ne kažem da to činiš radiDaniela. Činiš li to radi Daniela?“„Arriane,“ upozorila ju je Luce. Nije željela o tome razmišljati. Nevečeras.Ali, činilo se da je Shelby željela.„Znaš li što mi se uvijek sviđalo u vezi s Milesom? To što mu se sviđaštakva kakav jesi, a ne zbog toga što činiš s kosom.“„Ako ste tako očito namjeravale zauzeti strane, zašto niste obukle majices natpisima navijam za Daniela i navijam za Milesa?“„Trebale bismo ih naručiti,“ rekla je Shelby.„Moja je u pranju,“ rekla je Arriane.Luce se isključila i usredotočila na toplu vodu i neobično mnoštvo mislikoje joj je teklo iznad glave, utjecalo u tjeme i istjecalo kroz odvod uumivaoniku. Shelbyni zdepasti prsti pomogli su joj kad je prvi put bojilakosu, još kad je Luce mislila da je to jedini način za nov početak.Arrianein prvi izraz prijateljstva prema Luce bila je naredba da joj odrežecrnu kosu kako bi bila sličnija Luce. Njihove ruke sad su zajednoprolazile kroz Luceinu kosu u istom toaletu gdje joj je Penn iz koseispirala mesnu štrucu koju joj je njezina prvog dana u Maču i križu Mollybacila na glavu.Bilo je lijepo, slatko ali i gorko i Luce nije mogla shvatiti što to znači.Osim da se više nije htjela skrivati, od sebe, od roditelja, od Daniela, čakni od onih koji su joj htjeli nauditi.Kad je došla u Kaliforniju, željela je promjenu, ali na lak način. Sad jeshvatila da je jedina promjena vrijedna truda bila prava, a nju je trebalazaslužiti. Obojiti kosu u crno nije bio pravi odgovor, osim toga, znala jeda još nije stigla na odredište, ali barem je išla u pravom smjeru.Arriane i Shelby prestale su se prepirati oko toga koji je mladić Luceinasrodna duša. U tišini su je gledale i kimale. Osjetila je to prije nego što jevidjela svoj odraz u zrcalu: teška melankolija, koju nije ni znala da nosina ramenima, oslobodila je njezino tijelo svojega tereta.Vratila se korijenima.Bila je spremna poći kući.

MIN@

215

Osamnaesto poglavlje

DAN ZAHVALNOSTIKad je Luce ušla u svoj rodni dom u Thunderboltu, sve je bilo isto:vješalica u predvorju još uvijek je izgledala kao da će se srušiti podtežinom jakni. Miris papira za sušilicu i sredstva za laštenje podovaodavao je dojam da je kuća čišća nego što je doista bila. Kauč s cvjetnimuzorkom u dnevnoj sobi izblijedio je od jutarnjeg sunca koje se probijalokroz rolete. Hrpa čajem umrljanih južnjačkih časopisa o unutarnjemuređenju prekrivala je stolić, a omiljene stranice bile su označeneračunima iz kupnje, kad dođe vrijeme da se ostvari san njezinih roditeljada otplate kredit i uštede za preuređenje. Andrew, histerična pudlicanjezine mame, dokaskala je, ponjušila goste i na poznat način laganougrizla Luce za gležanj.Lucein otac spustio je njezinu platnenu torbu u predvorje i opušteno jojprebacio ruku preko ramena. Luce je promatrala njihov odraz u uskomzrcalu na ulazu: otac i kći.Naočale bez okvira kliznule su mu niz nos dok joj je ljubio opet crnokosotjeme.„Dobro došla kući, Lucie,“ rekao je. „Nedostajala si nam tu.“Luce je sklopila oči.„I vi ste meni nedostajali.“Prvi put nakon toliko tjedana Luce nije lagala roditeljima.Kuća je bila topla i puna opojnih mirisa Dana zahvalnosti. Udahnula je ismjesta u glavi vidjela sva jela u vrućoj pećnici, prekrivena folijom kakobi zadržala toplinu. Pečena purica s nadjevom od gljiva, tatin specijalitet.Umak od jabuka i brusnica, kruščići od dizanog tijesta, laki poput pera idovoljno mamine pite od buče i pekana, da se nahrani cijela saveznadržava. Zacijelo je cijeli tjedan kuhala.Majka ju je uhvatila za zapešća. Svijetlosmeđe oči bile su vlažne ukutovima.„Kako si Luce?“ pitala je. „Jesi li dobro?“Bilo je takvo olakšanje doći kući. Luce je osjetila kako se i njezine očivlaže. Kimnula je i privinula se majčici u zagrljaj.Majčina tamna, do brade ošišana kosa bila je uobličena i učvršćenalakom, kao da je dan prije bila u frizerskom salonu. Što je, poznavajući je,vjerojatno bilo istina. Izgledala je mlađe i ljepše nego što ju je Lucepamtila. U usporedbi sa starim roditeljima koje je pokušala posjetiti uMount Shasti, čak i u usporedbi s Verom, Luceina majka bila je sretna iživahna, neokaljana tugom.

MIN@

216

To je bilo zato što nije morala osjetiti što su osjetili drugi, gubitak kćeri.Gubitak Luce. Njezini roditelji prilagodili su svoje živote Luce. Njezinabi ih smrt uništila.Nije mogla dopustiti da umre kao u prošlosti. Sad kad je znala više osvojoj prošlosti, nije mogla uništiti živote svojih roditelja. Za njihovusreću učinila bi bilo što.Majka je skupila jakne i kape četiriju tinejdžera koji su stajali u predvorju.„Nadam se da su tvoji prijatelji donijeli sa sobom tek.“Shelby je trznula palcem prema Milesu.„Pazite što želite.“Bilo je toliko tipično za Luceine roditelje da im ne smeta što im je za stolna Dan zahvalnosti u posljednji trenutak dovela pun auto prijatelja.Kad je, prije podneva, tatin Chrysler New Yorker prošao kroz visokaulazna vrata Mača i kirža od kovanog željeza, Luce ga je čekala. Prošlunoć nije mogla spavati. Nije mogla smiriti misli koje su se neprestanovraćale na čudan osjećaj što je opet u Maču i križu i napetosti zbogneobičnog društva za Dan zahvalnosti.Srećom, jutro je prošlo bez ispada. Nakon što je tatu zagrlila čvršće i duljenego bilo koga do tada, spomenula jc da ima nekoliko prijetalja kojinemaju kamo otići preko praznika.Pet minuta poslije, svi su bili u autu.Sad su se motali po kući u kojoj je provela djetinjstvo, uzimali u rukeuokvirene fotografije Luce u raznim škakljivim godinama, gledali kroziste francuske prozore kroz koje je više od deset godina, preko zdjele sažitaricama, gledala i ona. Bilo je to nekako nestvarno. Arriane je uletjela ukuhinju kako bi pomogla Luceinoj majci sa šlagom, a Miles je zasuoLuceina oca pitanjima o divovskom smeću od teleskopa u njegovoj radnojsobi. Luce je osjetila kako u njoj raste ponos zbog srdačnosti koju sunjezini roditelji prema svima pokazali.Vani je zatrubio auto i Luce je poskočila.Uspravila se na uleknutom kauču i podignula rebrenicu na prozoru. Ispredkuće, motor crveno-bijela taksija radio je u mjestu i iskašljavao ispušniplin u hladni jesenji zrak. Prozori su bili zatamnjeni, ali samo je jednaosoba mogla ondje biti.Callie.Calliena crvena kožna čizma do koljena izasla je na stražnja vrata i stalana betonski pločnik. Trenutak potom pojavilo se i srcoliko lice Luceinenajbolje prijateljice. Calliena porculanska koža bila je rumena,crvenkasto-kestenjasta kosa kraća i moderno ošišana do brade.

MIN@

217

Blijedoplave oči su blistale. Iz nekog razloga, neprestano je pogledavala uunutrašnjost taksija.„Što gledaš?“ pitala je Shelby i podignula drugu rebrenicu kako bi moglavidjeti. Roland je kliznuo s druge strane Luce i također pogledao van.Baš na vrijeme da vidi kako iz taksija izlazi Daniel...I kako ga, s prednjeg sjedišta, slijedi Cam.Kad ih je vidjela, Luce je suspregnula disanje.Mladići su bili odjeveni u duge, tamne kapute, poput onih koje su nosilina obali koja joj se ukazala. Kosa im je sjajila na suncu. Samo natrenutak, Luce se sjetila zašto su je onomad u Maču i križu obojicaprivlačili. Bili su prelijepi. To se nije moglo zanijekati. Nestvarno,neprirodno, čarobno lijepi.Ali, što su, dovraga, radili tu?„Baš na vrijeme,“ promrmljao je Roland.Na drugoj strani, Shelby je pitala:„Tko ih je pozvao?“„Baš o tome razmišljam,“ rekla je Luce, ali nije mogla potisnuti blaguvrtoglavicu kad je vidjela Daniela. Usprkos tome što je njihova veza bilau krizi.„Luce.“ Roland se zasmijuljio na izraz na njezinu licu dok je promatralaDaniela. „Zar ne bi trebala otvoriti vrata?“Oglasilo se zvono.„Je li to Callie?“ preko zujanja miksera viknula je Luceina majka izkuhinje.„Ja ću!“ Luce je također viknula, osjećajući kako joj se prsima širi hladnabol. Naravno da je željela vidjeti Callie. Ali, snažnija od ushićenja što ćevidjeti najbolju prijateljicu, bila je glad za Danielom. Za njegovimdodirom, zagrljajem, mirisom koji je željela udahnuti. Za time da gapredstavi roditeljima.Moći će to vidjeti, zar ne? Moći će reći da je Luce našla nekoga tko joj jezauvijek promijenio život.Otvorila je vrata.„Sretan Dan zahvalnosti!“ zavlačio je visok glas s južnjačkim naglaskom.Luce je morala nekoliko puta trepnuti prije nego što se njezin mozakpovezao sa slikom pred očima.Gabbe, anđeo s najsavršenijom ljepotom i vladanjem u Maču i križu,stajala je na Luceinoj verandi u ružičastoj pletenoj haljini od angore.Plava kosa bila je prekrasan nered pletenica pričvršćenih u mala gnijezdana vrhu glave. Koža joj je imala nježan i dražestan sjaj, vrlo sličan

MIN@

218

Francescinu. U jednoj ruci držala je veliki buket gladiola, a u drugoj,ledenu bijelu kutiju sa sladoledom.Pored nje stajala je demonica Molly Zane, s izraslom izbijeljelom kosom,tako da se vidio smeđi izrast. Poderane traperice bile su u skladu sotrcanim crnim džemperom, kao da još uvijek poštuje pravila odijevanjaMača i križa. Broj piercinga na njezinu licu kao da se višestrukopovećavao otkad ju je Luce posljednji put vidjela. Pod rukom je držalamali crni kotao od lijevana željeza. Izazivački je gledala Luce.Dugom i vijugavom stazom približavali su se i ostali. Daniel je prekoramena nosio Calliein kovčeg, a Cam se naslanjao na Callie, držao rukuna njezinoj nadlaktici, smiješio joj se i čavrljao s njom. Ona nije znalatreba li biti malo prestrašena ili posve očarana.„Bili smo u susjedstvu,“ Gabbe se široko osmjehivala i pružala cvijećeLuce. „Pripravila sam domaći sladoled, a Molly je donijela predjelo.“„Škampi diablo.“ Molly je podignula poklopac kotla i Luce je osjetilamiris začina i češnjaka. „Obiteljski recept.“ Molly je tresnula poklopacnatrag, prošla pored Luce, ušla u predvorje i usput se sudarila sa Shelby.„Ispričaj se ti,“ istodobno su otresito rekle i sumnjičavo se odmjerile.„Ah, dobro,“ Gabbe se nagnula i zagrlila Luce. „Mollv je našlaprijateljicu.“Roland je odveo Gabbe u kuhinju i Luce je tada prvi put bolje pogledalaCallie. Kad su im se pogledi sreli, nisu si mogle pomoći. Obje su senesvjesno počele smješkati i potrčale jedna prema drugoj.Sudar s Callie izbio je Luce zrak, ali to nije bilo važno. Snažno su segrlile, a lica su uronile jedna drugoj u kosu. Smijale su se onako kako sesmiješ samo nakon duge razdvojenosti od vrlo dobrog prijatelja.Luce se nevoljko odvojila i okrenula prema dvojici mladića koji su stajalimetar i pol dalje. Cam je izgledao kao i uvijek, suzdržan, opušten, sređen inaočit.Daniel je međutim izgledao kao da mu je neugodno, no za to je imaorazlog. Nisu razgovarali otkako ju je vidio kako ljubi Milesa, a sada su senalazili pored Luceine najbolje prijateljice i Danielova neprijatelja koji sepretvorio u... što god je Cam sad bio Danielu. Ali...Daniel je bio u njezinu domu. Na čujnoj udaljenosti od njezinih roditelja.Što ako polude ukoliko doznaju tko je doista? Kako da im predstavimladića koji je bio odgovoran za tisuće njezinih smrti, koji ju je cijelovrijeme magnetski privlačio, koji je bio nemoguć i neuhvatljiv i tajnovit,nekad i zao, čiju ljubav nije razumjela, koji je, za ime svijeta, radio sdemonom i koji je... Ali, ako je mislio da je doći ovamo nepozvan i

MIN@

219

dovesti sa sobom demona bila dobra zamisao, možda je i nije poznavaotako dobro.„Što ćeš ti tu?“ Glas joj je bio trpak, zato što nije mogla ragovarati sDanielom a da se istodobno ne obrati i Camu, a s Camom nije moglarazgovarati a da ga ne poželi gađati nečim teškim.Cam je progovorio prvi:„Sretan i tebi Dan zahvalnosti. Čuli smo da je danas tvoja kuća najboljemjesto za provesti praznik.“„U zrakoplovnoj luci naišli smo na tvoju prijateljicu,“ dodao je Daniel.Kad su bili u društvu uvijek joj se obraćao bezizražajnim glasom. Bilo jeto nekako službeno, zbog čega je čeznula da ostanu sami i budu svoji. Daga može zgrabiti za suvratke glupog kaputa i drmusati dok joj sve neobjasni. To je već predugo trajalo.„Počeli smo razgovarati, podijelili smo taksi,“ Cam je nastavio inamignuo Callie.Callie se nasmiješila Luce.„Zamišljala sam prisno okupljanje u kući Priceovih, ali ovo je mnogobolje. Sad ću dobiti ekskluzivni uvid.“Luce je osjetila da prijateljica na njezinu licu traži odgovor tko su ta dvamladića. Vrlo brzo Dan zahvalnosti pretvorit će se u nešto doista čudno.Nije trebalo biti tako.„Vrijeme je za puricu!“ viknula je Luceina majka s dovratka. Kad jevidjela da vani stoji gomila ljudi, njen osmijeh promijenio se u grimasuzbunjenosti. Luce? „Što se događa?“„Mama,“ rekla je Luce i pokazala rukom, „ovo su Callie i Cam i...“željela je ispružiti ruku i dodirnuti Daniel, učiniti nešto što bi majci dalodo znanja da je poseban, da je on taj pravi. Tako bi i njemu dala do znanjada ga još voli i da će sve među njima biti u redu. Ali, nije mogla. Samo jestajala. „... Daniel.“„Dobro.“ Mama je zaškiljila prema svakom od pridošlica. „Pa, hmmm,dobrodošli. Luce, dušo, možemo li popričati.“Luce je krenula prema majci, koja je stajala na ulaznim vratima ipodignula prst prema Callie da joj time kaže da će se odmah vratiti.Slijedila je majku kroz predvorje i kroz mutno osvijetljen hodnik u kojemsu visile uokvirene fotografije Luce dok je bila mala, u ugodnu spavaćusobu njezinih roditelja, osvijetljenu svje tiljkom. Mama je sjela na bijeliprekrivač na krevetu i prekrižila ruke.„Misliš li da bi mi nešto trebala reći?“„Mama, oprosti,“ rekla je Luce i utonula u krevet.

MIN@

220

„Nikog ne bih željela isključiti iz večere na Dan zahvalnosti, ali zar nemisliš da bismo negdje trebali povući crtu? Nije li jedan autoneočekivanih gostiju bio dosta?“„Da, naravno, imaš pravo,“ rekla je Luce. „Nisam ih sve pozvala. Kao i ti,zapanjena sam što su se pojavili.“„Samo je riječ o tome da imamo tako malo vremena da ga provedemo stobom. Volimo upoznavati tvoje prijatelje,“ rekla je Luceina majka ipomilovala je po kosi. „Ali, još važnije nam je vrijeme koje možemoprovesti s tobom.“„Znam da je to veliko opterećenje, ali mama,“ Luce je u majčin otvorenidlan stavila obraz, „Daniel, on je poseban. Nisam znala da će doći, ali sadkad je tu, potrebno mi je vrijeme s njime, isto kao što mi je potrebnovrijeme s tobom i tatom. Ima li to smisla?“„Daniel?“ ponovila je mama. „Onaj lijepi plavokosi mladić? Vi ste...“„Zaljubljeni.“Luce je iz nekog razloga drhtala. Premda je imala sumnje u vezi snjihovom vezom, kad je naglas svojoj majci rekla da voli Daniela, to jezvučalo tako istinito da ju je podsjetilo kako ga je usprkos svemu doistavoljela.„Vidim.“ Kad joj je mama kimnula, njezini lakom učvršćeni uvojci nisuse pomaknuli. Nasmiješila se. „Pa, ne možemo izbaciti sve osim njega,zar ne?“Hvala ti, mama.„Zahvali i tati, također. I dušo... Sljedeći put, molim te, obavijesti memalo prije. Da sam znala da ćeš kući dovesti svog »jedinoga«, donijelabih s tavana album sa slikama kad si bila beba.“ Namignula je i poljubilaLuce u obraz.Kad se vratila u dnevnu sobu, Luce je prvo naletjela na Daniela.„Drago mi je što ti je na kraju uspjelo biti sa svojom obitelji,“ rekao je.„Nadam se da se ne ljutiš na Daniela što me poveo,“ ubacio se Cam iLuce je potražila u njegovu glasu bahatost, ali nije je našla. „Siguran samda biste oboje više voljeli da nisam tu, ali,“ pogledao je Daniela, „dogovorje dogovor.“„Svakako,“ hladnokrvno je rekla Luce.Danielovo lice ništa nije odavalo. Sve dok se nije smrknulo. Miles je ušaou dnevnu sobu.„Hm, tvoj tata želi nazdraviti.“ Milesove oči nepomično su gledale uLuce, zbog čega je pomislila da pokušava izbjeći Danielovo zurenje.„Tvoja mama mi je rekla da te pitam gdje bi željela sjediti.“

MIN@

221

„Oh, bilo gdje. Možda pored Callie?“ Panika uhvati Luce od gostiju ipotrebe da ih drži što dalje jednog od drugog, ako je moguće, a Molly odsvakoga. „Trebala sam napraviti plan sjedenja.“Roland i Arriane na brzinu su između blagovaonici i dnevne sobepostavili stol za kartanje, tako da se gozba rastegnula i u dnevnu sobu.Netko je stavio zlatno-bijel stolnjak, a roditelji u izvadili servis koji sudobili na vjenčanju. Upaljene su svijeće, visoke čaše napunjene vodom.Ubrzo su Miles i Shelby donijeli zdjele s mahunama i pire krumpirom izkojih se pušilo, a Luce je zauzela mjesto između Callie i Arriane.Za prisnom večerom povodom Dana zahvalnosti sada je sjedilo dvanaestosoba: četiri ljudska bića, dva nefila, šest palih anđela (po tri na stranidobra i zla), a ispod stola nalazio se pas prerušen u puricu i njegova zdjelas ostacima.Miles je krenuo prema stolici točno nasuprot Luce, dok mu Daniel nijeuputio prijeteći pogled. Miles je ustuknuo i Daniel se baš spremao zauzetito mjesto, kad je Shelby kliznula na stolicu. Smiješeći se pobjedonosno,Miles je sjeo Shelby slijeva, nasuprot Callie, a Daniel, pomalo ozlovoljen,sjeo joj je zdesna, nasuprot Arriane.Luce je netko udario nogom ispod stola, pokušavajući privući pažnju, aliona je gledala u tanjur.Kad su svi sjeli, na čelu stola ustao je Lucein otac i zvecnuo vilicom počaši s crnim vinom.„Poznat sam po dugim i dosadnim govorima u ovo doba godine.“Smijuljio se. „Ali, nikad prije nisam ugostio toliko mladih ljudi koji suočito gladni, pa ću prijeći na bit. Zahvalan sam svojoj slatkoj supruziDoreen, najboljoj kćeri Lucie i svima vama što ste nam se pridružili.“Usredotočio se na Luce i uvukao obraze kako je činio kad se iznimnoponosio. „Divno je gledati te kako napreduješ i rasteš u lijepu mladudamu s toliko divnih prijatelja. Nadam se da ćete opet doći. Uzdravljesvima! Za prijatelje!“Luce se na silu nasmiješila i izbjegavala prepredene poglede koje suizmjenjivali njezini »prijatelji«.Daniel je podignuo čašu i počeo klicati i na taj način prekinuo iznimnočudnu tišinu.„Kakav je to život bez prijatelja kojima možeš vjerovati i u koje se možešpouzdati?“Miles je uronio žlicu za posluživanje duboko u pire krumpir i gotovo nepogledavši Daniela rekao:„Tako kaže gospodin Pouzdani.“

MIN@

222

Priceovi su bili odviše zauzeti prosljeđivanjem zdjela na drugi kraj stola,da bi primijetili zlobni pogled koji je Daniel uputio Milesu.Molly je stavljala predjelo škampe diablo, koje još nitko nije kušao, nasve veću hrpu na Milesovu tanjuru.„Reci kad je dosta.“„Hej, Mo. Sačuvaj malo vatre i za mene.“ Cam je posegnuo za kotlom.„Milese, Roland mi je rekao da si prije nekoliko dana pokazao luduvještinu u mačevanju. Kladim se da su djevojke pomahnitale.“ Nagnuo senaprijed. „I ti si bila ondje, Luce, zar ne?“Milesova vilica ostala je u zraku. Krupne plave oči izgledale su zbunjeneCamovom namjerom, kao da se nadao da će Luce reći kako je i onazajedno s ostalim djevojkama doista pomahnitala za Milesom.„Roland je također rekao da je Miles izgubio,“ spokojno je rekao Daniel irazmazao nadjev.Gabbe, koja je sjedila na drugoj strani stola, prekinula je napetostzadovoljnim predenjem.„Ah, moj bože, gđo Price. Prokulice su božanstvene. Nisu li, Rolande?“„Mmmm,“ složio se Roland. „Doista me vraćaju u jednostavnijavremena.“Luceina majka recitirala je recept, a tata je nadugačko objašnjavao omjesnom uzgoju. Dok se Callie naginjala i šaptala joj da su svi priličnosuper, posebno Arriane i Miles, Luce je pokušavala uživati u rijetkimtrenucima s obitelji. Ali, bilo je tu i previše situacija na koje je trebalopripaziti. Luce se osjećala kao da bi se svaki trenutak moglo dogoditi damora razmontirati bombu.Nakon nekoliko minuta, dok je nadjev ponovo obilazio stol Luceinamajka je rekla:„Znate, tata i ja smo se upoznali kad smo bili vaše dobi.“Luce je čula tu priču barem tri tisuće i petsto puta.„Bio je vođa navale u ragbijaškom timu u srednjoj školi Athens.“ Njezinamajka namignula je Milesu. „Sportski građeni tipovi i onda su izluđivalidjevojke.“„Da, te godine kad sam bio u školskoj momčadi Trojanci su postigliuspjeh od 12 jardi iz drugog pokušaja.“ Lucein se tata nasmijao i ona ječekala njegovu simboličnu izjavu: „Morao sam dokazati Doreen da nisamtako grub kad nisam na igralištu.“„Mislim da je super što imate tako postojan brak,“ rekao je Miles izgrabio još jedan kruščić od držanog tijesta koji je ispekla njezina majka.„Luce ima sreću što su njezini roditelji tako iskreni i otvoreni, s njom imeđusobno.“

MIN@

223

Luceina majka široko se nasmiješila.Prije nego što je mogla odgovoriti, Daniel se ubacio u razgovor.„Ljubav je mnogo više od toga, Milese. Ne biste li rekli, gospodine Price,da je prava veza mnogo više od neobavezne zabave i igara? Da zahtijevatruda?“„Naravno, naravno.“ Lucein otac potapkao je usne ubrusom. „Zašto bi seinače brak zvao i obvezom? Dakako, ljubav ima svoje uspone i padove.To je život.“„Dobro rečeno, gospodine P.“ rekao je Roland s dubokoumnošću kojanije odgovarala njegovu glatkom sedamnaestogodišnjem licu. „Bog znada sam vidio uspone i padove.“„Ah, dajte!“ Na Luceino iznenađenje, u razgovor se uključila Callie.Jadna Callie, sve ih je procjenjivala po izgledu. „Pričate o tome kao da jeto nešto tako teško.“„Callie ima pravo,“ rekla je Luceina mama. „Djeco, mladi ste, puni nade idoista biste se trebali samo zabavljati.“Zabava. To je sada bio cilj? Zar se Luce ikad mogla zabavljati? Letimičnoje pogledala Milesa. Smiješio se.Ja se zabavljam, ustima je oblikovao riječi.To je promijenilo njezin pogled na stvari zato što je, kad je još jednompogledala oko stola, shvatila da se, usprkos svemu, i ona zabavlja. Rolandje pravio predstavu dok je jezikom dodavao škampe Molly, a ona sesmijala, vjerojatno, prvi put u povijesti. Cam je pokušao glumiti da sezaljubio u Callie, nudio je da joj kruščić namaze maslacem, što je onaodbila podignuvši obrve i sramežljivo odmahnuvši glavom. Shelby je jelakao da vježba za natjecanje. A Luce je još uvijek netko dodirivao nogomispod stola. Srela je Danielove ljubičaste oči. Namignuo je i ona je osjetilatremu.Bilo je nečeg osobitog u tome okupljanju. Bio je to najživahniji Danzahvalnosti otkad joj je umrla baka, nakon čega su Priceovi prestali zapraznike ići u močvarni rukavac rijeke u Louisianu. Sada je to bila njezinaobitelj: svi ti ljudi, anđeli, demoni, što god da su bili. Dobro ili loše, biloje zamršeno, varavo, s čestim usponima i padovima, nekad i zabavno. Kaošto je rekao njezin tata: to je život.Za djevojku koja je imala nekog iskustva sa smrću, život je bilo nešto zašto je Luce odjednom bila preplavljena zahvalnošću.„Pa, bilo mi je dosta,“ objavila je Shelby nakon nekoliko minuta.„Mislim, hrane. Je li još tko gotov? Hajdemo to zamotati.“ Zazviždala je iprstom napravila pokret kao lasom. „Žuri mi se u popravnu školu u kojusvi idemo... hm...“

MIN@

224

„Pomoći ću raspremiti stol.“ Gabbe je skočila i počela slagati prljavetanjure na hrpu i vući Molly, kojoj se nije išlo, sa sobom u kuhinju.Luceina majka još uvijek ju je kradomice pogledavala i pokušavalakćerinim očima vidjeti skup. Što je bilo nemoguće. Prilično brzoprihvatila je ideju o Luce i Danielu i često promatrala jedno pa drugo.Luce je trebala prilika da pokaže majci kako Daniel i ona imaju neštočvrsto, divno i drukčije od svega, ali oko njih je bilo previše ljudi. Sve štoje trebalo biti lako, izgledalo je teško.Zatim je Andrew prestao žvakati filcana pera oko vrata i počeo cvilitiprema vratima. Lucein tata ustao je i uzeo psu vodilicu. Kakvo olakšanje.„Netko želi u šetnju poslije večere,“ objavio je.I majka je ustala, a Luce ju je slijedila do vrata i pomogla joj odjenutikaput na dvostruko kopčanje. Tati je dodala šal.„Hvala vam što ste večeras bili toliko super. Oprat ćemo sude dok vasnema.“Mama se nasmiješila.„Ponosimo se tobom, u kom pogledu. Zapamti to.“„Sviđa mi se Miles,“ rekao je Lucein tata i pričvrstio Andrewovu vođicuna ovratnik.„A Daniel je... jednostavno izniman,“ sugestivnim tonom odgovorila jenjezina mama.Luceini obrazi zarumenjeli su se i letimično se osvrnula na stol iza sebe.A roditeljima je uputila pogled koji je govorio volim-vas-nemojte-me-osramotiti.Dobro! Želim vam ugodnu i dugu šetnju!Luce im je pridržala vrata i promatrala ih kako izlaze u noć s nestrpljivimpsom koji se gotovo gušio vodilicom. Kroz otvore na vrata ušao jeosvježavajuć i hladan zrak. S toliko ljudi, u kući je bilo vruće. Prije negošto su njezini roditelji nestali niz ulicu, Luce je pomislila da je vidjelabljesak.Nečeg što je nalikovalo na krila.„Jesi li vidio?“ rekla je, premda nije znala kome se obraća.„Što?“ viknuo je tata i okrenuo se. Izgledao je toliko is punjeno i sretno,da joj je gotovo prepuklo srce.„Ništa.“ Luce se na silu nasmiješila i zatvorila vrata. Osjetila je da jenetko iza nje.Daniel. Toplina od koje se zaljuljala u mjestu.„Što si vidjela?“Glas mu je bio leden, ne od ljutnje, nego od straha. Podignula je pogled,posegnula prema njegovim rukama, ali on se okrenuo.

MIN@

225

„Cam,“ pozvao je. „Uzmi svoj luk.“Na drugoj strani sobe, Camova glava naglo se podignula.„Već?“Utišao ga je fijuk izvana. Maknuo se od prozora i posegnuo u unutrašnjostsakoa. Luce je vidjela bljesak srebra i sjetila se. Bile su to strijele koje jepokupio od Izopćenice.„Reci drugima,“ rekao je Daniel i okrenuo se prema Luce. Njegove usnerazdvojile su se i zbog izraza očaja na njegovu licu pomislila je da će jepoljubiti, ali on je samo rekao: „Imate li sklonište za slučaj oluje ?“„Reci mi što se događa,“ rekla je Luce. Čula je vodu u kuhinji i Arriane iGabbe kako zajedno s Callie skladno pjevaju »Heart and Soul« i peruposuđe. Vidjela je nemirna lica Rolanda i Molly dok su čistili stol. Luce jeodjednom shvatila da je večera za Dan zahvalnosti bila samo predstava.Paravan. Samo, nije znala za što.Miles se stvorio pored Luce.„Što se događa?“„Ništa oko čega bi se trebao brinuti,“ rekao je Cam. Ne grubo, samočinjenično. „Molly. Rolande.“Molly je spustila hrpu posuđa.„Što trebamo učiniti ?“Odgovorio je Daniel. Obraćao se Molly kao da su iznenada na istoj strani.„Reci i drugima. I nađi štitove. Bit će naoružani.“„Tko?“ pitala je Luce. „Izopćenici?“Danielov pogled spustio se na nju i na licu mu se pojavio izrazsnuždenosti.„Nisu nas trebali večeras naći. Znali smo da postoji šansa, ali doista ihnisam želio dovesti tu. Žao mi je...“„Daniele,“ prekinuo ga je Cam. „Sada je važno samo uzvratiti.“Teško kucanje odjeknulo je kućom. Cam i Daniel nagonski su se približiliulaznim vratima, ali Luce je odmahnula glavom.„Stražnja vrata,“ šapnula je. „Kroz kuhinju.“Svi su na trenutak stajali i slušali škripanje vrata koja su se otvarala.Zatim se začuo dug i prodoran vrisak.„Callie!“ Luce je potrčala kroz dnevnu sobu i dršćući zamišljala prizor skojim se suočavala njezina najbolja prijateljica.Da je Luce znala da će se pojaviti izopćenici, ne bi pozvala Callie dadođe. Ne bi uopće došla kući. Ako joj se bilo što desi Luce si nikad nećeoprostiti.Prošla je kroz vrata kuhinje i ugledala Callie, skrivenu iza Gabbeinavitkog tijela. Bila je sigurna, barem zasad. Luce je pustila uzdah i gotovo

MIN@

226

se srušila na zid mišića koji su iza nje stvorili Daniel, Cam, Miles iRoland.S podignutom divovskom daskom za meso Arriane je stajala na kao krečbijelom dovratku. Izgledala je spremna udariti nekog koga Luce još nijemogla vidjeti.„Dobra večer.“ Mladićev glas bio je ukočeno služben.Kad je Arriane spustila dasku za meso, u dovratku je stajao visok, vitakmladić u smeđem baloneru. Bio je vrlo blijed uska lica i snažna nosa.Izgledao je poznato. S kratkom izbijeljelom plavom kosom. I praznimbijelim očima.Izopćenik.Ali, Luce ga je već negdje vidjela.„Phile?“ kriknula je Shelby. „Što dovraga radiš tu? I što ti se dogodilo sočima? Posve su..“.Daniel se okrenuo prema Shelby.„Poznaješ toga izopćenika?“„Izopćenika?“ Shelbyn glas je drhtao. „On nije... To je moj bijedni bivši...To je...“„Samo te iskoristio,“ rekao je Roland, kao da je znao nešto što drugi nisu.„Trebao sam znati. Trebao sam ga prepoznati.“„Ali nisi,“ sablasno mirnim glasom rekao je izopćenik. Posegnuo je uunutrašnji džep balonera i izvukao srebrni luk. Iz drugog džepa izašla jestrijela koju je spretno stavio u luk. Uperio ju je u Rolanda, zatim prešaopreko gomile, naciljavši u svakog pojedinačno. „Molim vas, oprostite štosam upao. Došao sam odvesti Lucindu.“Daniel je koraknuo prema izopćeniku.„Nećeš ti odvesti nikoga i ništa, rekao je, osim brzu smrt, ako smjesta neodeš.“„Oprosti, ali, ne, to ne mogu učiniti,“ odgovorio je mladić, dok je umišićavim rukama još uvijek držao luk s napetom srebrnom strijelom.„Imali smo vremena pripremiti se za ovu noć blagoslovljenog povratka uprijašnje stanje. Nećemo otići praznih ruku.“„Phile, kako si mogao?“ cvilila je Shelby i okrenula se prema Luce.„Nisam znala... Iskreno, Luce, nisam znala. Samo sam mislila da ječudak.“Mladićeve usne razvukle su se u osmijeh. Užasne bijele oči bez dubine,kao da su došle iz noćne more.„Predaj mi je bez borbe, ili nitko neće biti pošteđen.“Tada je Cam prasnuo u dug i dubok grohot. Smijeh je pretresao kuhinju, amladić u dovratku počeo se trzati od neugode.

MIN@

227

„Ti i koja vojska?“ rekao je Cam. „Znaš, mislim da si ti prvi izopćenik sasmislom za humor kojeg sam sreo.“ Preletio je pogledom po natrpanojkuhinji. „Zašto ti i ja ne bismo izašli van? I riješili to već jednom, hoćemoli?“„Drage volje,“ odgovorio je mladić s bezizražajnim smiješkom nablijedim usnama.Cam je kružnom kretnjom istegnuo ramena, kao da pokušava izravnatikvrgu u leđima, a na mjestu gdje su se približavale lopatice, kroz džemperod kašmira probila su se golema zlatna krila.Razmotala su se iza njega i zauzela većinu kuhinje. Camova krila bila sutako blještava, da su zasljepljivala dok su pulsirala.„Dovraga i natrag,“ šapnula je Callie i trepnula.„Više ili manje,“ rekla je Arriane, dok je Cam izvijao krila i jurio krozvrata i mimo izopćenika u dvorište. „Sigurna sam da će ti Luce objasniti.“Rolandova krila razmotala su uz zvuk polijetanja velika jata ptica. Dok seprovlačio kroz vrata za Camom, kuhinjska svjetiljka isticala je tamnozlatne i crne šare. Za njim su krenule Molly i Arriane i usput se sudarale.Dok su se žurile izaći, Arriane je gurnula sjajna krila koja su se prelijevalau duginim bojama ispred Mollynih tamnobrončanih, i odaslala malestrujne iskre. Sljedeća je bila Gabbe, čija su se pahuljasta bijela krilarastvarala graciozno poput leptirovih. Prošla je takvom brzinom, da je zasobom, u kuhinji, podignula vjetar koji je mirisao na cvijeće.Daniel je uzeo Luceine ruke u svoje. Sklopio je oči, udahnuo i dopustiogolemim bijelim krilima da se razmotaju. Da ih je posve raširio, zauzelabi cijelu kuhinju, ali Daniel ih je obuzdavao i držao blizu tijelu.Svjetlucala su i sjajila i sveukupno izgledala prelijepo.Luce je ispružila ruke i dodirnula ih. Izvana su bila topla i meka poputsatena, ali unutra su bila toliko moćna. Mogla je osjetiti kako seDanielova snaga ulijeva u nju. Osjećala je silnu bliskost prema Danielu ipotpuno ga je razumjela. Kao da su postali jedno.Ne brini. Sve će biti u redu. Uvijek ću se pobrinuti za tebe.Ali, naglas je rekao:„Budi na sigurnom. Ostani tu.“„Ne,“ preklinjala je. „Daniele.“„Odmah ću se vratiti.“ Zatim je izvio krila i odletio kroz vrata.Kad su ostali sami, ne-anđeli su se okupili. Miles se naslonio na stražnjavrata i u čudu zurio kroz prozor. Shelby se držala za glavu. Callieno licebilo je bijelo poput hladnjaka.Luce je uzela Callie za ruku.„Pretpostavljam da bih ti trebala objasniti neke stvari.“

MIN@

228

„Tko je mladić s lukom i strijelom?“ šapnula je Callie. Lecnula se, ali ječvrsto držala Luce za ruku. „Tko si ti?“„Ja? Ja sam samo... ja.“ Luce je slegnula ramenima, osjećajući kako joj setijelom širi jeza. „Ne znam.“„Luce,“ rekla je Shelby, očito susprežući suze. „Osjećam se kao takvabudala. Kunem se da nisam imala pojma. To što sam mu rekla... bilo jesamo kako bih si dala oduška. Uvijek je pitao za tebe i dobro je slušao, pasam... hoću reći, nisam imala pojma da je doista... Nikad ne bih, nikad...“„Vjerujem ti,“ rekla je Luce. Pomaknula se prema prozoru, bliže Milesu ipogledala na malu drvenu verandu koju je prije nekoliko godina izgradionjezin tata. „Što misliš da želi?“Palo hrastovo lišće u dvorištu bilo je pograbljano u uredne hrpe. Zrak jemirisao na krijes. U daljini se čula sirena. U podnožju triju stuba kojimase penjalo na verandu, jedno pored drugog stajali su Daniel, Cam,Arriane, Roland i Gabe te gledali prema ogradi.Ne prema ogradi, shvatila je Luce. Gledali su u mračnu gomiluizopćenika, koji su u stavu pozor uperili srebrne strijele u anđele.Izopćenik nije bio sam. Imao je sa sobom cijelu vojsku.Luce se morala pridržati za pult. Osim Cama, anđeli nisu bili naoružani. Aona je već vidjela što te strijele mogle učiniti.„Luce, stani!“ viknuo je za njom Miles, ali ona je već jurila kroz vrata.Čak i u tami, Luce je vidjela da su svi izopćenici lijepi na sličan,bezizražajan način. Mladića i djevojaka bilo je podjednako, svi su biliblijedi i odjeveni u iste smeđe balonere. Mladići su imali kratko ošišaneizbijeljene kose, a djevojke čvrsto zategnute, gotovo bijele konjskerepove. Krila su im se izvijala iz leđa. Bila su u vrlo, vrlo lošem stanju,otrcana, poderana i odvratno prljava, gotovo premazana prljavštinom.Nisu ni najmanje nalikovala na veličanstvena krila Daniela ili Cama, ilikrilima bilo kojeg anđela ili demona kojeg je Luce znala. Složno sustajali, čudnovatim očima zurili su u prazno, glave su naginjali podrazličitim kutovima i u različitim pravcima. Izopćenici su bili vojska kaoiz noćne more. Samo se Luce nije mogla probuditi.Kad je Daniel primijetio da Luce zajedno s ostalima stoji na verandi, brzose vratio i uhvatio je za ruke. Njegovo savršeno lice bilo je izobličeno odstraha.„Ne,“ šapnula je. „Neću ostati zaključana dok se vi borite. Ne mogu samogledati kako ljudi oko mene umiru bez razloga.“„Bez razloga? Sačuvajmo ovu svađu za neko drugo vrijeme, Luce.“Pogled mu je skretao na mračni red izopćenika pored ograde.Ruke sa strane skupila je u šake.

MIN@

229

„Daniele...“„Tvoj život odviše je dragocjen da bi ga protratila u provali bijesa. Ulaziunutra. Smjesta.“Sa sredine dvorišta zazvonio je glasan vrisak. Deset izopćenika iz prvogreda podignuli su oružje i ispalili strijele na anđele. Luceina glava sunulaje uvis na vrijeme da ugleda kako se nešto, odnosno netko katapultira skrova.Molly.Poput crne mrlje, vitlala je grabljama kao da su joj u rukama palice isletjela s krova.Izopćenici su čuli da im se približava, ali nisu je mogli vidjeti. Ali,Mollyne grablje vrtjele su se i hvatale strijele u zraku, kao da obrađujuusjeve u zemlji. Prizemljila se u svojim vojničkim čizmama, a srebrnestrijele tupih vrhova udarale su o tlo i kotrljale se, naizgled ne opasnije odgrančica. Ali, Luce je znala da nisu bezopasne.„Sada neće biti milosti!“ S druge strane dvorišta urlao je izopćenik Phil.„Odvedi je unutra i donesi zvjezdane strijele!“ Cam je viknu Danielu,uzjahao na ogradu i izvukao srebrni luk. Brzo je odapeo tri svjetlosnemunje zaredom. Izopćenici su se grčili dok su tri njihova člana nestajala uoblacima prašne.Arriane i Roland hitali su po dvorištu brzinom svjetlosti i krilima skupljalistrijele.Približavao se drugi red izopćenika i pripremao drugi pljusak strijela.Trenutak prije nego što su ih ispalili, Gabbe je skočila na ogradu verande.„Hmmm, da vidimo.“ Sa strašnim pogledom u očima, uperila je vrhsvojeg desnog krila u tlo ispod izopćenika.Travnjak se zaljuljao, a zemlja se kao po šavu rasporila, duljinom cijelogadvorišta i još koji metar više.Povukla je sa sobom, u duboki crni bezdan, barem dvadeset izopćenika.Padali su s muklim i samotnim udicima. Bog zna koliko duboko.Izopćenici iza njih klizali su se i zaustavljah tik ispred grozne provalijekoju je Gabbe stvorila ni iz čega. Glave su pomicali lijevo-desno, kad daće na taj način pomoći svojim slijepim očima i shvatiti što se upravodogodilo. Još nekoliko izopćenika nesigurno se zanjihalo na rubu i palo ubezdan. Jauci su bili sve tiši, dok nisu posve utihnuli. Trenutak potom,poput zahrđale šarke zemlja je zaškripala i ponovo se zatvorila.Gabbe je s krajnjom otmjenošću vratila pahuljasto krilo uz bok. Obrisalaje čelo.„Pa, to bi trebalo pomoći.“

MIN@

230

Zatim je s neba pao još jedan blistav pljusak srebrnih ivera. Jedan je paona vrh stuba na verandi, pored Luceinih stopala. Daniel je zgrabio strijelus drvene stube, zamahnuo rukom i snažno je bacio, poput smrtonosnesulice, ravno u čelo jednog od izopćenika koji se približavao.Pojavio se bljesak, kao iz fotoaparata, a bjelooki mladić nije imaovremena ni kriknuti od sraza, rasplinuo se u ništavilo.Daniel je pogledom pretraživao Luceino tijelo, tapkao rukama, kao da nevjeruje da je još živa.Pored nje, Callie je progutala knedlu.„Je li on... je li taj tip doista...“„Da.“ rekla je Luce.„Ne čini to, Luce,“ rekao je Daniel. „Nemoj da te moram silom uvestiunutra. Moram se boriti. A ti moraš otići odavde. Sada.“Luce je dovoljno vidjela da se složi. Okrenula se kako bi se vratila u kućui posegnula za Callie, ali tada je kroz otvorena kuhinjska vrata načasugledala strašan prizor, izopćenike.Bilo ih je troje. U njezinoj kući. Srebrni lukovi bili su upereni kao da ćesvaki čas odapeti strijele.„Ne!“ kriknuo je Daniel i pohrlio kako bi svojim tijelom zaštitio Luce.Shelby je zateturala dok je izlazila iz kuhinje na verandu, zalupivši zasobom vrata.S druge strane vrata čula su se tri jasna udara ispaljenih strijela.„Hej, ona je pošteđena!“ iz dvorišta je viknuo Cam i brzo kimnuo Shelby,prije nego što je odapeo strijelu u glavu izopćenuicu.„Dobro, imamo novi plan,“ promrmljao je Daniel. „Nađite neko skloništeu blizini. Svi.“ Obraćao se Callie, Shelby i prvi put te noći, Milesu.Zgrabio je Luce za nadlaktice. „Drži se podalje od zvjezdanih strijela,“preklinjao je. „Obećaj mi.“ Hitro ju je poljubio, zatim ih je otjerao nastražnji zid verande.Sjaj toliko anđeoskih krila na okupu bio je odviše snažan i Luce, Callie,Shelby i Miles morali su zakloniti oči. Čučnuli su, počeli su puzati prekoverande i slijediti Luce koja ih je vodila u bočno dvorište. U sklonište.Moralo je biti tu negdje.Iz sjena su istupili novi izopćenici. Izranjali su iz visokih grana drveća udaljini i polako se približavali, prolazeći oko uzdignutih vrtnih lijeha ipored stare Luceine ljuljačke iz djetinjstva, koju su izjeli termiti. Srebrnilukovi sjajili su na mjesečini.Na drugoj strani, samo je Cam imao luk. Nijednom nije zastao kako biprebrojio koliko je izopćenika smaknuo. Samo je smrtonosnom

MIN@

231

preciznošću odapinjao strijelu za strijelom u njihova srca. Ali, nakonsvakog koji je nestao, kao da se pojavio drugi.Kad je potrošio strijele, istrgnuo je drveni izletnički stol iz deset godinastare rupe u tlu i jednom rukom postavio ga ispred sebe, kao štit. Salvestrijela, jedna za drugom, odbijale su se o stol i padale na tlo, porednjegovih stopala. Samo bi se prignuo, podignuo ih i odapeo, prignuo,podignuo ih i odapeo.Drugi su morali biti maštovitiji.Roland je mahao zlatnim krilima takvom silinom, da je vjetar koji jestvarao vraćao strijele otkuda su došle i obarao po nekoliko slijepihizopćenika odjednom. Molly je neprestano bila u pogonu, grablje su sespiralno okretale poput samurajskih mačeva.Arriane je otrgnula staru autogumu s Luceine ljuljačke i vrtjela je poputlasa, na taj način otklanjala je strijele u ogradu, a Gabbe je trčkarala okoloi skupljala ih. Okretala se poput derviša, usput sjekla i ubijala svakogizopćenika koji se približio i dražesno se smješkala dok im je strijelamaprobijala kožu.Daniel je regrutirao stare potkove Priceovih, koje je našao ispod verande.Potkovama je gađao izopćenike, a ponekad bi jednom onesvijestio po triodjednom, kad bi se potkova odbila o njihove glave. Zatim bi ih zaskočio,izvadio iz njihovih lukova zvjezdane strijele i golim rukama zarinuo ih unjihova srca.Na rubu verande, Luce je ugledala očevu drvenu šupu i rukom pozvalaostale da je slijede. Otkotrljali su se preko ograde na travu i kradomicepohitali prema spremištu.Bili su blizu ulaza, kad je Luce čula oštar fijuk u zraku. Callie je kriknulaod boli.„Callie!“ Luce se naglo okrenula.Ali, njezina prijateljica još je bila tu. Trljala je rame gdje ju je okrznulastrijela, ali osim toga, nije bila ozlijeđena.„Jako me zapeklo!“Luce je ispružila ruku i dodirnula je.„Kako si...?“Callie je odmahnula glavom.„Dolje!“ viknula je Shelby.Luce je pala na koljena i povukla ostale za sobom i prema skloništu. Krozprljave sjene očeva alata, kosilice za travu i stare sportske opreme, doLuce je dopuzala Shelby. Oči su joj bljeskale, a usne drhtale.„Ne mogu vjerovati što se događa,“ šapnula je i zgrabila Luce zanadlakticu. „Ne znaš koliko mi je žao. Za sve sam ja kriva.“

MIN@

232

„Nisi ti kriva,“ brzo je odvratila Luce. Naravno da Shelby nije znala tko jezapravo Phil. I što je doista želio od nje. I što je to moglo donijeti. Luce jeznala kako je to osjećati krivnju zato što je nešto učinila iz neznanja.Nikome to nije željela. Ponajmanje Shelby.„Gdje je?“ pitala je Shelby. „Mogla bih ubiti to bijedno čudovište.“„Ne.“ Luce ju je zadržala „Ne idi van,mogli bi te ubiti.“„Ne razumijem,“ rekla je Callie. „Zašto bi ti itko želio nauditi?“U tom trenutku, Miles je koraknuo prema izlazu iz šupe i svjetlumjesečine. Na glavu je stavio jedan od kajaka njezina oca.„Nitko neće nauditi Luce,“ rekao je i izašao van.Ravno u bitku.„Milese!“ vrisnula je Luce. „Vrati se...“Ustala je da pohita za njim, zatim se ukočila i zaprepašteno gledala kakoMiles baca kajak na izopćenika.Bio je to Phil.Kad je kriknuo i pao na travu, prazne oči su se izbuljile. Krila su mu segrčila na tlu, dok je bespomoćno ležao pod teretom kajaka.Na trenutak, Miles je izgledao kao da je ponosan na sebe, a i Luce sepomalo tako osjećala. Zatim je istupila niska izopćenica, nakrivila jeglavu, kao pas kad osluškuje nečujnu zviždaljku, podignula srebrni luk inaciljala točno u Milesova prsa.„Nema milosti,“ bezlično je rekla.Miles se nije mogao obraniti od čudne djevojke, koja je izgledala kao dane zna što je to imati milosti, čak ni prema najboljem i najnedužnijemmladiću na svijetu.„Stani!“ kriknula je Luce i istrčala iz spremišta, dok joj je bubnjalo uušima. Osjećala je da se oko nje vodi bitka, ali sve što je vidjela bila jestrijela spremna da probije Milesova prsa. I ubije još jednog njezinaprijatelja. Izopćenica je okrenula glavu. Prazne oči usmjerile su se premaLuce i malo raširile, kao da mogu vidjeti Luceinu dušu kako gori, kao štoje rekla Arriane.„Nemoj ga ubiti,“ Luce je podignula ruke. „Ja sam ta koju želiš.“

MIN@

233

Devetnaesto poglavlje

PREKID PRIMIRJAIzopćenica je spustila luk. Kad se strijela u luku opustila, tetiva jeproizvela škripav zvuk, kao kad se otvaraju vrata tavana. Lice joj je bilomirno i nepomično poput jezera u zatišje. Bila je Luceine visine, čiste,rosne kože i blijedih usana, a u obrazima je imala rupice, čak i kad se nijesmijala.„Ako želiš da mladić poživi,“ rekla je jednoličnim tonom, „poštedjet ćuga.“Borba oko Luce je prestala. Guma za ljuljanje otkotrljala se do kutaograde, gdje se s teškim i muklim udarcem zaustavila. Rolandova krilausporila su i blagim zamasima spustila ga na tlo. Svi su bili mirni, ali zrakje bio naelektriziran od tišine.Luce je osjetila na sebi teret tolikih pogleda: Callie, Milesa i Shelby.Daniela, Arriane i Gabbe. Čama, Rolanda i Molly. Ali, nije moglaotrgnuti pogled od djevojke bijelih očiju bez dubine.„Nećeš ga ubiti... zato što sam ja to tražila?“ Luce je bila toliko zbunjenada se nasmijala. „Mislila sam da mene želite ubiti.“„Ubiti te?“ Djevojčin mehanički glas zapjevušio je i malo se podignuo odiznenađenja. „Nikako. Umrli bismo za tebe. Želimo da pođeš s nama. Tisi naša posljednja nada. Naša dozvola za ulaz.“„Ulaz?“ Miles je dao glas Luceinu iznenađenju od kojeg je zanijemjela.„Gdje?“„U raj, naravno.“ Djevojka je mrtvim očima zurila u Luce. „Ti si cijena.“„Ne.“ Luce je odmahnula glavom, ali djevojčine riječi sudarale su se unjezinoj glavi i odjekivale na takav način da se osjetila toliko šupljom daje jedva stajala.Dozvola za ulazak u raj. Cijena.Luce nije shvaćala. Izopćenici bi je uzeli sa sobom i što bi potom učinili?Upotrijebili bi je kao sredstvo za cjenkanje? Djevojka nije mogla vidjetiLuce, kako je mogla znati tko je? Ako je Luce nešto naučila u Shorelineu,to je bilo da nitko ne zna pravu istinu iza mitskih priča. Bile su odvišestare i zamršene. Svi su znali povijest u koju je Luce dugo bila umiješana,ali čini se da nitko nije znao zašto.„Nemoj je slušati, Luce. Ona je čudovište.“ Danielova krila su drhtala.Kao da je mislio da je u napasti da krene s njima. Luce su počela svrbjetiramena, osjetila je vrelo peckanje, ali ostatak tijela bio je hladan.„Lucinda?“ viknula je izopćenica.

MIN@

234

„U redu, čekaj trenutak,“ rekla je Luce djevojci. Okrenula se premaDanielu. „Želim znati zbog čega je došlo do primirja. Nemoj mi reći »toje ništa« i nemoj mi reći da ne možeš objasniti. Reci mi istinu. Toliko miduguješ.“„Imaš pravo,“ rekao je Daniel, na Luceino iznenađenje. Potajno jepogledavao izopćenike, kao da bi svakog trenutka mogli odvesti Luce.„Odluku smo donijeli Cam i ja. Složili smo se da na osamnaest danastavimo naše nesuglasice na stranu. Svi anđeli i demoni. Udružili smo sekako bismo progonili druge neprijatelje. Poput njih.“ Pokazao je naizopćenike.„Ali, zašto?“„Zbog tebe. Zato što je tebi potrebno vrijeme. Možda su naši ciljevirazličiti, ali za sada smo Cam, ja i svi naši srodnici, saveznici. Imamo istiprioritet.“Mučan prizor koji je Luce vidjela u navjestitelju, Daniela i Cama kakorade zajedno... to je trebalo biti u redu zato što su pristali na primirje.Kako bi ona imala vremena?„Nisi ga se pridržavao.“ Cam je ispljunuo riječi. „Od kakve mi je koristiprimirje, ako ga se ne pridržavaš?“„Ni ti ga se nisi pridržavao,“ Luce je rekla Camu. „Vidjela sam te u šumikod Shorelinea.“„Da bih te zaštitio!“ rekao je Cam. „Ne da bih te odveo na paradu podmjesečinom!“Luce se okrenula prema Arriane.„Primirje, što god da jest ili nije, kad jednom završi... Cam će opet bitineprijatelj? I Roland? To nema smisla.“„Samo reci riječ, Lucinda,“ rekao je izopćenik, „i odvest ću te daleko odsvega.“„Kamo? Kome?“ pitala je Luce. Nekako ju je privlačila zamisao da otiđedaleko. Od sve patnje, borbe i zbunjenosti.„Nemoj učiniti nešto što bi mogla zažaliti, Luce,“ upozorio ju je Cam.Bilo je čudno koliko je zvučao razumno, u usporedbi s gotovoparaliziranim Danielom.Prvi put otkad je izašla iz spremišta, Luce je pogledala oko sebe. Bitka jestala. Sloj prašine koji je prekrivao groblje u Maču i križu, sada je obložiotravu u dvorištu. Dok je njihova grupa anđela izgledala posve netaknuta ipripravna, izopćenici su izgubili većinu vojske. Ostalo ih je desetak,stajali su podalje i gledali. Spustili su srebrne lukove.Izopćenica je još uvijek čekala Lucein odgovor. Oči su joj sjale u noći, astopala uzmicala po nekoliko centimetara kako su se približavali anđeli.

MIN@

235

Kad joj se približio Cam, djevojka je ponovo podignula srebrni luk ipolako ga uperila u njegovo srce.Luce je vidjela kako se ukočio.„Ne želiš otići s izopćenicima,“ rekao je, „posebno ne večeras.“„Nemoj joj govoriti što želi ili ne želi,“ umiješa se Shelby. „Ne kažem datreba otići s albino čudacima. Samo prestanite ponašati prema njoj kaoprema djetetu i pustite je da jalni HM učini po svome. Nije li toga većdosta?“Njezin glas zatutnjao je dvorištem i Izopćenica je poskočila. Okrenula se inanišanila u Shelby.Luce je zadržala dah. Srebrna strijela zadrhtala je u rukama izopćenice.Nategnula je luk.Luce nije disala. Prije nego što je djevojka mogla odapeti strijelu, njezinesjajne oči su se razrogačile. Luk joj je ispao iz ruku. Njezino tijelo nestaloje u mutnom, sivom bljesku.Metar iza mjesta na kojem je stajala izopćenica, Molly je spustila srebrniluk. Ustrijelila je djevojku ravno u leđa.„Što?“ dreknula je Molly kad su se svi okrenuli i zabezeknuto se u njuzagledali. „Sviđa mi se ta nefilka. Podsjeća me na nekog.“Trznula je rukom prema Shelby, koja je rekla:„Hvala. Najozbiljnije. To je bilo super.“Molly je slegnula ramenima, nesvjesna mračne prisutnosti koja se nadvilanad nju. Bio je to izopćenik kojeg je Miles kajakom prikovao uz tlo. Phil.Zamahnuo je kajakom, kao da je riječ o palici za bejzbol i udarcemodbacio Molly preko dvorišta. Pala je na travu i zastenjala. Izopćenik jebacio kajak u stranu i izvadio iz balonera posljednju blistavu strijelu.Na njegovu licu samo su mrtve oči bile bezizražajne. Sve drugo,podignuta usna, obrve, čak i jagodične kosti, poprimile su potpuno divljiizgled. Bijela koža kao da se rastegnula preko koščate lubanje. Ruke sumu nalikovale na kandže. Ljutnja i očaj pretvorile su blijedog i neobičnog,ali naočitog mladića u pravo čudovište. Podignuo je srebrni luk inanišanio u Luce.„Tjednima sam strpljivo čekao priliku s tobom. Sada neću prezati od togada postanem malo nasilniji od svoje sestre,“ režao je. „Ideš s nama.“Srebrni lukovi podignuli su se s obje Luceine strane. Cam je svoj jošjednom izvadio iz balonera, a Daniel se spustio na sve četiri kako bi sedomogao luka koji je ispao izopćenici. Phil kao da je to očekivao. Licemu se iskrivilo u mračan osmijeh.„Trebam li ubiti tvojeg ljubavnika da mi se pridružiš ?“ pitao je i uperiostrijelu u Daniela. „Ili ih sve moram pobiti?“

MIN@

236

Luce je zurila u neobičan, ravan vrh srebrne strijele, udaljen manje od trimetra od Daniela. Nema nikakvih izgleda da će Phil s te udaljenostipromašiti. Te večeri vidjela je kako je od tih strijela u ništavnom bljeskunestalo tucet anđela. Ali, vidjela je i da je takva strijela samo okrznulaCallienu kožu, kao tupi štap.Odjednom je shvatila da je srebrna strijela ubijala anđele, ali ne i ljude.Skočila je ispred Daniela.„Neću ti dopustiti da ga ozlijediš. Tvoje strijele meni ne mogu nauditi.“Iz Danielovih usta pobjegao je zvuk, dijelom smijeh, dijelom jecaj.Pogledala ga je razrogačenih očiju. Izgledao je uplašeno, ali povrh svegaizgledao je kriv.Sjetila se razgovora ispod kvrgave breskve u Maču i križu, kad joj je prviput govorio o reinkarnacijama. Sjetila se Mendocina i plaže na kojoj susjedili kad joj je govorio o položaju koji je imao u raju, prije nje. Kako jebilo teško natjerati ga da se otvori o tim davnim vremenima! Ali, osjećalaje da toga ima još. Moralo je biti.Pažnju joj je privukao izopćenik, kad je tetiva njegova luka zaškripala dokje natezao strijelu. Sada je bila uperena u Milesa.„Bilo je dosta razgovora. Ubijat ću tvoje prijatelje, jednog po jednog, dokmi se ne predaš.“U dvorištu je bilo hladno i mračno, šupa iza nje bila je puna iverja,stvarna, ali Luce se činilo da je sve samo san. U glavi je vidjela bljesaksvjeda, vrdog boja i pred očima joj se ukazao kovitac slika iz njezinaživota, mama, tata, Andrew. Roditelji iz Mount Shaste. Vera, kako sekliže na zaleđenom ribnjaku. Djevojka koja je bila u prošlom životu, kakopliva u žutom kupa čem kostimu s naramenicama. Vidjela je sve gradove,domove i vremena koja nije mogla prepoznati. Danielovo lice iz tisućurazličitih kutova, pod tisuću različitih svjetala. Plamen za plamenom, zaplamenom.Zatim je trepnula i ponovo se našla u dvorištu. Izopćenici su sepribližavali, zbijali su se i šaptali Philu na uho. Uzrujan, neprestano jeodmahivao rukom, nastojeći usredotočiti se na Luce. Svi su bili napeti.Vidjela je Milesa kako zuri u nju. Zacijelo je bio užasnut. Ali, ne, nije bioužasnut. Takvom se žestinom usmjerio na nju, da joj se činilo kakopogledom šalje vibracije u samo njezino središte. Pogled joj se zamutio iosjetila je slabost. Slijedio je nepoznat osjećaj, kao da se nešto podiže snjezina tijela. Kao da joj je s kože skinuta prevlaka.Tada je čula svoj glas kako govori:„Ne gađaj. Predajem se.“

MIN@

237

Ali, odjekivao je kao da je lišen tijela, a Luce nije izgovorila te riječi.Pogledom je pratila zvuk, zatim joj se tijelo ukočilo zbog slike predsobom.Druga Luce stajala je iza izopćenika i tapkala ga po ramenu.Ali, to nije bio prizor iz prošlog života. Bila je to ona, njezine crne usketraperice i karirana košulja, kojoj je nedostajalo dugme. Bila je to njezinacrna kratko ošišana i svježe obojena kosa. Svijetlosmeđe oči rugale su seizopćeniku. A on je, očito, vidio njezinu dušu koja je gorjela. Vidjeli su idrugi anđeli. Bio je to obratan odraz Luce. Bilo je to...Milesovo djelo.Njegov dar. Odvojio je Luce u njezino drugo ja, kao što joj je prvognjezina dana u Shorelineu rekao da može učiniti. Kažu da je to lakoučiniti ljudima koje, znaš, voliš, rekao je.Volio ju je.Tada nije mogla razmišljati o tome. Dok su sve oči bile uprte u njezinodraz, prava Luce povukla se dva koraka natrag i sakrila u šupu.„Što se događa?“ Cam je zalajao na Daniela.„Ne znam!“ hrapavo je šapnuo Daniel.Činilo se da samo Shelby razumije.„Uspio je,“ rekla je sebi u bradu.Izopćenik je zamahnuo lukom i naciljao u novu Luce. Kao da nije posvevjerovao u pobjedu.„Učinimo to,“ Luce je čula svoj glas koji je dolazio iz sredine dvorišta.„Ne mogu ostati s njima. Tu je previše tajni. I previše laži.“Dio nje doista se tako osjećao. To se nije moglo nastaviti. Nešto se moralopromijeniti.„Poći ćeš sa mnom i pridružiti se mojoj braći i sestrama?“ s nadom uglasu rekao je izopćenik. Smučilo joj se od njegovih očiju. Ispružio jepoput duha bijelu ruku.„Hoću,“ Lucein glas je projicirao.„Luce, ne.“ Daniel je suspregnuo dah. „Ne možeš.“Tada su ostali izopćenici podignuli lukove prema Danielu, Čamu idrugima, da se ne bi umiješali.Lucein odraz prišao je bliže. Uzela je Phila za ruku.„Mogu.“Čudovišni izopćenik podigao ju je na svoje čvrste bijele ruke. Začulo selamatanje prljavih krila. S da se burno podignuo ustajao oblak prašine. Uspremištu, Luce je zadržala dah.Čula je Danielovo zgranuto dahtanje kad je Lucein odraz odletio sdvorišta u nebo. Ostali su izgledali zapanjeno. Osim Shelby i Milesa.

MIN@

238

„Što se, dovraga, dogodilo?“ rekla je Arriane. „Je li doista...“„Ne!“ kriknuo je Daniel. „Ne, ne, ne!“Luce se paralo srce dok je gledala kako Danici čupa kosti i vrti se u krug,a njegova krila rastu do pune veličine.Flota preostalih izopćenika smjesta je raširila prljava smeda krila iodletjela. Da bi im toliko tanka krila ostala u zraku, morali su divljemahati. Okružili su Phila. Nastojali su stvoriti štit oko njega, kako bimogao odvesti Luce, gdje god to bilo.Ali, Cam je bio brži. Izopćenici su bili već barem šest metara u zraku, kadje Luce čula zvuk ispaljivanja posljednje strijele.Camova strijela nije bila namijenjena Philu. Bila je namijenjena Luce.Savršeno je naciljao.Kad je vidjela kako njezin odraz nestaje u velikom bljesku bijelesvjetlosti, Luce se ukočila. Philova otrcana krila drhtavo su se rastvorila uzraku. Bila su prazna. Grozan urlik pobjegao mu je s usana. S visoka seobrušio na Cama, a za njim i vojska izopćenika. Ali, na pola puta je stao.Kao da je shvatio da nema razloga vratiti se.„I tako ponovo počinje,“ viknuo je Camu. Svima. „Moglo je mirnozavršiti. Ali, večeras ste nas pretvorili u nove smrtne neprijatelje. Sljedećiput nećemo pregovarati.“Zatim su izopćenici nestali u noći.Dolje u dvorištu, Daniel je pohitao prema Camu i bacio ga na tlo.„Što je tebi?“ vikao je, zamahivao šakama i udarao Cama u lice. „Kako simogao?“ Cam ga je s naporom pokušao zaustaviti. Kotrljali su se po travi.„Za nju je bolje da tako završi, Daniele.“ Daniel je bjesnio, navalio je naCama i gurao mu glavu u blato. Oči su mu plamtjele.„Ubit ću te!“„Znaš da ja imam pravo!“ viknuo je Cam. Više se nije opirao.Daniel se ukočio. Sklopio je oči.„U ovom trenutku ništa ne znam.“ Glas mu je bio hrapav. Zgrabio jeCama za suvratak, no potom se skljokao na tlo i zagnjurio lice u travu.Luce mu je željela prići. Pasti preko njega i reći mu da će sve biti u redu.Ali, nije bilo. To što je te večeri vidjela, bilo je za nju previše. Osjećala jemučninu dok je gledala svoj, Milesov obratni odraz nje, kako umire odzvjezdane strijele.Miles joj je spasio život. Nije mogla prijeći preko toga.A ostali su mislili da ju je Cam ubio.Dok je izlazila iz šupe, kako bi im rekla da se ne brinu i da je još živa, uglavi joj se vrtjelo. Ali, tada je osjetila nečiju prisutnost. Na dovratku jedrhtao navjestitelj. Luce je izašla iz šupe i prišla mu. Polako se odvajao od

MIN@

239

sjene na mjesečini. Prepuzao je desetak centimetara po travi i za sobomskupljao prljavi prekrivač prašine koji je ostao nakon bitke. Kad je došaodo Luce zadrhtao je, zatim se počeo uspravljati usporedno s njezinimtijelom, dok joj nije mračno zalepršao iznad glave. Sklopila je oči iosjetila kako joj se ruka podiže i dodiruje sjenu. Tama joj je pala na dlan iondje ostala. Neugodno je zacvrčala.„Što je to?“ Daniel je naglo okrenuo glavu, slijedeći izvor zvuka.Podignuo se s tla. „Luce!“Dok su drugi zaprepašteno uzdisali kad su je ugledali, Luce je nepomičnostajala pored šupe. Nije željela ukazanje u navjestitelju. Vidjela jedovoljno za jednu noć. Nije znala ni zašto je to činila...Sve dok to nije učinila. Nije tražila viziju, tražila je izlaz. Željela je ućiunutra i otići nekamo daleko. Prošlo je toliko dugo otkad je imalavremena promisliti svojom glavom. Trebao joj je odmor. Od svega.„Vrijeme je da pođem,“ rekla je samoj sebi.Vrata u sjeni, koja su se pred njom prikazala, nisu bila savršena, bila sunazupčana na rubovima i zaudarala su na kanalizaciju. Ali, Luce jesvejedno razdvojila površinu.„Ne znaš što činiš, Luce!“ Rolandov glas odjeknuo je s dovratka.„Mogao bi te odvesti bilo kamo!“Daniel je bio na nogama i trčao prema njoj.„Što to radiš?“ U njegovu glasu čula je iskreno olakšanje zbog toga što ježiva i čistu paniku zbog toga što je rukovala navjestiteljem. Njegovatjeskoba samo ju je potaknula.Željela se osvrnuti i ispričati se Callie, zahvaliti Milesu za to što je učinio,reći Arriane i Gabbe da se ne brinu, premda je znala da bi se usprkos tomebrinule i ostaviti poruku za roditelje. Željela je reći Danielu da je neslijedi, morala je to učiniti radi sebe. Ali, prilika za oslobođenje počela sezatvarati. Zakoračila je naprijed i preko ramena viknula Rolandu:„Mislim da ću morati sama shvatiti.“Krajičkom oka vidjela je Daniela kako juri prema njoj. Kao da sve do tadanije vjerovao da će to učiniti.Osjećala je riječi na vrhu jezika. Volim te. Voljela ga je. Voljela ga jecijelu vječnost. Ali, ako su Daniel i ona imali vječnost, njihova ljubavmogla je pričekati dok Luce ne shvati nekoliko važnih stvari o sebi. Osvojim životima i životu koji je bio pred njom. Te večeri imala je vremenajoš samo mahnuti u znak pozdrava, duboko udahnuti i uskočiti u turobnusjenu.U mrak.U svoju prošlost.

MIN@

240

EPILOG

PAKLENA BUKA„Što se upravo dogodilo? Kamo je otišla?“„Tko ju je to naučio?“Mahniti glasovi u dvorištu Danielu su se činili iskrivljenim i dalekim.Znao je da se pali anđeli svađaju i u dvorišnim sjenama traže navjestitelje.Ali, Daniel je bio poput otoka, zatvoren za sve osim za svoju kušnju.Iznevjerio ju je. Nije uspio.Kako je to bilo moguće? Tjednima se iscrpljivao s jednim ciljem, da ještiti sve dok jednog dana to ne bude moguće. Sada je taj trenutak došao iprošao, kao i Luce.„Tko zna što joj se može dogoditi. Tko zna gdje je mogla biti.“ Nikadprije nije osjećao takvu prazninu i posramljenost.„Zašto ne nađemo navjestitelja u kojeg je ušla, sastavimo ga i krenemo zanjom?“Bio je to mladi nefil. Miles. Klečao je i prstima češljao travu. Kao idiot.„Ne funkcioniraju na taj način,“ Daniel je zarežao na njega. „Kad ulaziš uvrijeme, navjestitelj ide za tobom. Zato to nikad ne činiš, osim...“Cam je gotovo sažaljivo pogledao Milesa.„Molim te, reci mi da o putovanju navjestiteljima Luce zna više od tebe.“„Zašuti,“ rekla je Shelby i zaštitnički stala pored Milesa. „Da nije odvojioLucein odraz, Phil bi je odveo sa sobom.“Shelby je bila na oprezu, uplašena i izgubljena medu palim anđelima.Prije nekoliko godina bila je zaljubljena u Daniela, ali on joj, naravno,nije uzvratio osjećaje. Ali, sve do te večeri, Daniel je imao dobromišljenje o djevojci. Tada je postala samo smetnja.„Sam si rekao da je za Luce bolje umrijeti nego otići s izopćenicima,“ jošuvijek je branila Milesa.„Odveli bi je izopćenici koje si ti praktično pozvala ovamo,“ u razgovorse umiješala Arriane i okrenula prema Shelby, čije se lice zacrvenjelo.„Zašto pretpostavljaš da nefilska klinka može prepoznati izopćenika?“Molly je prkosila Arriane. „Ti si bila u toj školi. Ti si trebala neštoprimijetiti.“„Tišina! Svi!“ Daniel nije mogao razmišljati. Dvorište je bilo krcatoanđelima, ali zbog Luceine odsutnosti činilo mu se da je posve prazno.Nikog nije mogao pogledati. Shelby, zato što je upala ravno u lakoumnuzamku koju joj je postavio izopćenik. Milesa, zato što je mislio da imaulogu u Luceinoj budućnosti. Cama, zato što je pokušao...

MIN@

241

Ah, kako mu je bilo u trenutku kad je pomislio da ju je izgubio odCamove zvjezdane strijele! Krila su toliko otežala da ih nije mogaopodignuti. Bila su hladnija od smrti. Na trenutak se odrekao sve nade.Ali, to je bila samo varka. Obrnuti odraz, ništa posebno pod normalnimokolnostima, ali te večeri, bilo je to posljednje što je Daniel očekivao.Strahovito ga je šokiralo. Toliko da ga je gotovo ubilo. Dok se nijeobradovao njezinu uskrsnuću.Još je bilo nade.Sve dok je može naći.Kad je vidio Luce kako otvara sjenu, zaprepastio se. Zadivila ga je,začudila i u isti mah bolno privlačila, ali više od svega, zaprepastila ga je.Koliko je puta učinila to bez njegova znanja?„O čemu razmišljaš?“ pitao je Cam i prišao mu. Njihova su se krilaprivlačila, bila je to stara magnetska sila, no Daniel je bio odviše iscrpljenda bi ih odmaknuo.„Idem za njom,“ rekao je.„Dobar plan,“ podrugljivo se nasmijao Cam. „Samo ćeš »otići za njom.«Bilo kamo u vrijeme i prostor untrag nekoliko tisuća godina. Zašto bi titrebala strategija?“Zbog njegova sarkazma, Daniel ga je opet poželio napasti.„Ne tražim od tebe savjet ni pomoć, Came.“U dvorištu su ostale samo dvije zvjezdane strijele. Jednu od njih pokupioje od Izopćenice koju je ubila Molly, a drugu je Cam našao na plaži još napočetku primirja. Bila bi to lijepa simetrija, da su Cam i Daniel u tomtrenutku bili neprijatelji, dva mladića, dvije zvjezdane strijele, dvabesmrtna protivnika.Ali, ne. Ne još. Morat će se riješiti toliko drugih neprijatelja, prije negošto se opet okrenu jedan protiv drugoga.„Cam želi reći da bi to moglo iziskivati truda,“ Roland je stao između njihi tihim se glasom obratio Danielu. „Vidio sam kako se ti klinci bacaju unavjestitelje. Ona ne zna što čini, Daniele. Prilično brzo upast će unevolju.“„Znam.“„Ako nam dopustiš da ti pomognemo, neće biti znak slabosti,“ rekao jeRoland.„I ja mogu pomoći!“ viknula je Shelby. Došaptavala se s Milesom.„Mislim da bih mogla znati gdje se nalazi.“„Ti?“ pitao je Daniel. „Dovoljno si pomogla. Oboje ste...“„Daniele...“

MIN@

242

„Znam Luce bolje od bilo koga na svijetu.,“ Daniel se okrenuo od svih,prema mračnom praznom prostoru u dvorištu, gdje je Luce ušla u sjenu.„Mnogo bolje nego što će je itko od vas ikad poznavati. Ne trebam vašupomoć.“„Poznaješ njezinu prošlost,“ rekla je Shelby. Hodala je ispred njega kakobi je morao gledati. „Ne znaš kroz što je prolazila posljednjih nekolikotjedana. Ja sam bila pored nje kad su joj se ukazali prošli životi. Ja samvidjela njezino lice kad je našla sestru koju je izgubila kad si je poljubio..“Shelby je zašutjela. „Znam da me sad svi mrzite. Ali, kunem se... Ah, ušto god da vjerujete. Od sada mi možete vjerovati. I Milesu. Želimopomoći. Mi hoćemo pomoći. Molim te,“ dodirnula je Daniela. „Vjerujnam.“Daniel se otrgnuo od nje. Povjerenje je oduvijek izazivalo nelagodu unjemu. To što je imao s Luce, ništa nije moglo uzdrmati. Nikad nije bilopotrebe čak ni poraditi na povjerenju. Njihova ljubav jednostavno je bila.Tijekom cijele vječnosti, Daniel nije mogao imati povjerenja ni u koga ini u što, osim u nju. Sada nije želio počinjati.Dolje, niz ulicu zacvilio je pas. Zatim još jednom, glasnije. Bliže.Luceini roditelji vraćali su se iz šetnje.U mračnom dvorištu, Danielove oči našle su Gabbeine. Stajala je poredCallie, vjerojatno ju je bodrila. Već je uvukla svoja krila.„Samo idi,“ na pustome dvorištu prekrivenom prašinom, ustima je nijemooblikovala riječi. Što je značilo: Idi po nju. Ona će se pobrinuti za Luceineroditelje. Ona će otpratiti Callie kući. Ona će obraniti sve položaje, kakobi Daniel mogao otići i učiniti što je važno. „Naći ćemo te i pomoći ti čimbudemo mogli.“Mjesec se pojavio iza vela od oblaka. Danielova sjena produljila se natravi ispred njegovih stopala. Promatrao ju je kako malo bubri i izvlači izsebe navjestitelja. Kad ga je okrznula hladna i vlažna tama, Daniel jeshvatio da već cijelu vječnost nije ušao u navjestitelja. Nije imao običajvraćati se u prošlost.Ali, još uvijek je znao sve pokrete, bili su mu zakopani u krilima, u dušiili u srcu. Radio je brzo, odlijepio je navjestitelja od svoje sjene i naglo gauštipnuo kako bi ga odvojio od tla. Zatim ga je bacio u zrak ispred sebe,kao da je riječ o lončarskoj glini.Stvorila su se jasna, definirana vrata.Daniel je bio dio svakog Luceina prošlog života. Nije bilo razloga da je nenađe.Otvorio je vrata. Nije smio gubiti vrijeme. Srce će ga dovesti k njoj.

MIN@

243

Imao je predosjećaj da iza ugla vreba nešto loše, ali i nadu da ga malodalje čeka nešto nevjerojatno.Moralo je tako biti.Njegova goruća ljubav prema njoj kolala je kroz njega sve dok se nijeosjetio toliko ispunjenim da je mislio da neće moći proći kroz vrata.Krilima je ovio tijelo i ušao u navjestitelja.Iza njega, iz dvorišta se čulo udaljeno komešanje. Šapat, šuštanje i uzvici.Nije ga bilo briga. Zapravo, nije ga bilo briga ni za koga.Samo za nju.Uskliknuo je kad je probio površinu.„Daniele.“Glasovi. Bili su iza njega, slijedili su ga, približavali se. Dozivali su gadok je sve dublje i dublje ulazio u tunel prošlosti.Hoće li je naći ?Bez sumnje.Hoće li je spasiti ?Uvijek.

KRAJDruge knjige

MIN@

244

Prevela s engleskoga Maja Markunović

Ljubitelji Palog Anđela o knjizi:

»Nevjerojatno lijepa knjiga, osjećala sam se povlašteno što sam jepročitala« Jennifer»To je jedna od najromantičnijih knjiga svih vremena, ne možete jeispustiti iz ruku« La'Teaikia»Hipnotičan zaplet« Marissa»Toliko čudesna i prepuna akcije, da se može pročitati U dahu« Samantha»Totalno obožavam Palog anđela, a Lauren Kate je genijalna« Nicole»Najbolja knjiga iz novog žanra >mračne romantike«< Gina»Ta knjiga nije poput drugih, ne možete je ispustiti iz ruku« Danielle»Tako strastvena, lijepa i tajnovita... Oduzima dah« Rachei

ZA ELIZABETH, IRDY, ANNEI VICA.TOLIKO SAM SRETNA ŠTO VAS IMAM.ZAHVALERiječima ne mogu izraziti zahvalnost svojim čitateljima na silnoj ivelikodušnoj podršci. Zbog vas ću možda morati zauvijek nastaviti pisati.Zahvaljujem Wendy Loggia, čija je vjera u ovu seriju bila velik dar. Onazna kako je učiniti takvom kakva je uvijek i trebala biti. Zatim BeverlyHorowitz, na najoštroumnijem nadahnjujućem razgovoru koji sam ikadimala, i na desertu koji si mi strpala u torbu. Kristi Vitola, koja mi jesvojom elektroničkom poštom s dobrim vijestima uljepšala toliko dana.Angeli Carlino i timu dizajnera, na koricama koje ostavljaju bez daha.Mojoj suputnici Noreen Marchisi, Roshan Nozari i ostatku sjajnogmarketinškog tima izdavačke kuće Random House. Vi ste čarobnjaci.Michaelu Stearnsu i Tedu Malaweru, neumornim genijima. Vašadomišljatost i poticanje čine vas gotovo odviše zabavnim za suradnju.Prijateljima, koji me održavaju duševno zdravom i nadahnutom. Obitelji uTexasu, Arkansasu, Baltimoreu i Floridi, na tolikoj životnoj energiji iljubavi. I Jasonu, na svakom pojedinom danu.

MIN@