Lehrer: Racionalnost

Keith Lehrer: Racionalnost (u Greco&Sosa) racionalnost = upotrebljavanje razuma da bi se postigla odreena razina razumnosti ili nerazumnosti

3 distinkcije: praktika vs. teorijska, statina (sinkronika) vs. dinamina (dijakronika), osobna vs. interpersonalna

Praktika racionalnost

= razumsko procjenjivanje preferencija za inove na temelju ciljeva tih inova tradicionalno stajalite: razum razvrstava vjerovanja na racionalna i iracionalna to je dakle miljenje o vjerovanjima, meta-vjerovanje

Lehrer se slae s tradicionalnim stajalitem, ali misli da moda razum, osim na meta-razini, moe djelovati i samo na prvoj (npr. jedno vjerovanje nas navede da preispitamo ostala u slijedu zakljuaka na istoj razini) instrumentalna teorija racionalnosti (ITR) (Hume) = osoba je racionalna ako ono to ini ili preferira predstavlja sredstvo koje se razumski moe prihvatiti za ostvarenje nekog cilja

( 2 mogua prigovora na to:

a) ono to se ini ili preferira moe nam biti cilj, a ne sredstvo

b) pitanje racionalnosti samog ostvarivanja cilja ostaje otvoreno: ako prihvaamo a), onda cilj u instrumentalistikom shvaanju ne moe biti racionalan jer nema sredstva za njega

+ ako ima sredstva, a cilj je iracionalan, onda je i sredstvo iracionalno, koliko god bilo uspjeno u ostvarivanju cilja apsurd? ITR implicira da razum samo slui ciljevima i ne moe ocjenjivati njihovu racionalnost ( teza o autonomnosti ciljeva

2 argumenta za tezu o autonomnosti ciljeva:

a) nepotpunost sudova o racionalnosti racionalnost onoga to inimo ovisi o ciljevima kojima teimo (npr. ovjek koji skuplja 1000 omota lizalica je iracionalan osim ako mu je cilj osvajanje nagrade) [ali to znai da moramo procjenjivati racionalnost ciljeva da bi procjenjivali racionalnost postupaka! kako to ide u prilog tezi o autonomnosti ciljeva?]a) beskonaan regres mora postojati jedan cilj kojem teimo zbog njega samoga i nije podloan ocjenjivanju racionalnosti, inae bi svaki cilj mogli imati radi nekog sljedeeg, to dovodi do regressus in infinitum u procjeni racionalnosti ciljeva argumenti protiv teze o autonomnosti ciljeva i instrumentalne teorije racionalnosti openito:

Lehrerova analiza argumenata za tezu o autonomnosti ciljeva u instrumentalnoj teoriji racionalnosti:

a) argument o nepotpunosti sudova o racionalnosti (--> cilj uvjetuje racionalnost djelovanja) je nepotpun: cilj i sam mora zadovoljiti bar jedan uvjet (--> biti racionalan) da bi osoba koja ga pokuava postii bila racionalna

a) argument protiv beskonanog regresa (--> mora postojati konaan jedan cilj) se moe pobijati protuprimjerom: moemo primjerice imati sustav preferencija koji nudi razloge za tenju k svakoj od stvari kojima teimo npr. cilj maksimizacije oekivane korisnosti u sustavu parova alternativa (za svaki par alternativa odabiremo jednu prema tome koja je korisnija i koja e vjerojatnije donijeti korist)

konzekvenca: iz toga slijedi da je racionalan svaki izbor koji maksimizira oekivanu korisnost

prigovor konzekvenci: protuprimjer: kad su same alternative (preferencije) iracionalne, i sam izbor preferencija postaje iracionalan (npr. iracionalno biram kada prema svojoj sklonosti izmeu alkemije i voodoo-a biram alkemiju, iako se ini racionalno odabrati prema svojoj preferenciji)

konkluzija: isto instrumentalna racionalnost kao autonomnost ciljeva, ili u modernoj verziji maksimizacija oekivane korisnosti, ne objanjava to ini neki cilj racionalnim instrumentalisti su zakljuili da, poto ne mogu opravdati racionalnost nekog cilja po sebi bez a) beskonanog regresa ili b) cirkularnosti ili c) iracionalne (nepotkrepljene, neopravdane) pretpostavke, onda razum trebamo shvatiti samo kao instrument za odabir i prihvaanje sredstava za postizanje nekog cilja, tj. maksimizaciju oekivane korisnosti

Lehrer: problem sa opravdanjem racionalnosti ciljeva zaista postoji, a najbolje je rjeenje za njega cirkularno objanjenje racionalnosti: ciljevi (preferencije) su racionalni jer je osoba racionalna, a osoba je racionalna djelomino zato to su joj preferencije racionalne

racionalnost preferencija samo potvruje racionalnost osobe na isti nain na koji pad jabuke na tlo potvruje zakon gravitacije, uz to ogranienje da ne moemo za ljude automatski pretpostaviti da su time to su racionalne osobe sve njihove preferencije racionalne

Teorijska racionalnosta) praktika racionalnost bavi se preferencijama i djelovanjem; u njoj sud o neijoj racionalnosti ovisi o cilju (svrsi) kojoj ta osoba tei u preferencijama

b) teorijska racionalnost bavi se racionalnim zakljuivanjem i prihvaanjem: u njoj sud o neijoj racionalnosti ovisi o cilju (svrsi) zakljuivanja i prihvaanja --> ako se ne navede drukije, smatramo da je taj cilj istina sama po sebi

taj cilj otkrivanja istine ne znai da smo dobili nekakvo prirodno opravdanje racionalnosti jer ona toboe imanentno smjera istini jer je istina dio semantike i jednako problematian pojam, a nije neka pojava u prirodi koju objanjavaju prirodne znanosti

i) podruje teorijske racionalnosti je podruje zakljuivanja i prihvaanja

ii) cilj zakljuivanja i prihvaanja je istina

K: cilj teorijske racionalnosti je istina

konzekvenca: to znai da je cilj razuma samo ostvarenje istine

prigovor: racionalnost nije samo prihvaanje onog istinitog npr. kada prihvaamo neto istinito iz pogrenih razloga, koji nisu vrijedni naeg povjerenja, onda smo iracionalni

konkluzija: cilj teorijske racionalnosti je zapravo zakljuivanje i prihvaanje onog to je vrijedno zakljuivanja i prihvaanja na nain dostojan naeg povjerenja, a nije nuno uvijek istinito (iako se veinom poklapa s istinitim)- takvi drugi konkretni mogui ciljevi teorijske racionalnosti mogu biti

a) mo objanjavanja

b) informativnost

- Lehrerov cirkularni argument za opravdanje teorijske racionalnosti (koristi prirodnu dedukciju, ini mi se):

1. Ja sam racionalan. P

2. Prihvaam da sam racionalan. P

3. Racionalan sam u onome to prihvaam. (iz 1)

4. Racionalan sam u svom prihvaanju toga da sam racionalan. (iz 2 & 3)

5. Prihvaam injenicu da sam racionalan kao sredstvo dolaenja do istine. P

6. Racionalan sam u svom prihvaanju injenice da sam racionalan kao sredstva za dolaenje do istine. (iz 4) - prigovori argumentu:

i) zakljuak iz 1 prema 3 i iz 2 i 3 prema 4 je induktivan, a ne deduktivan jer 1 i 3 opisuju sklonost da budem racionalan u svojim preferencijama i prihvaanjima, ali ne stoji da sam na temelju toga nuno racionalan u svemu to preferiram i prihvaam

ii) argument je cirkularan racionalnost mog prihvaanja da sam racionalan objanjena je mojom racionalnou u onom to prihvaam tono, ali objanjenje je moralo biti ili a) beskonani regres ili b) kruno ili c) zavravati iracionalnom pretpostavkom, a onda je najbolje izabrati b) kruno, zato to premisa o mojoj racionalnosti (1), za razliku od neke druge proizvoljne premise (npr. Moje ime je Keith Lehrer), nuno vodi do konkluzije (4) da je racionalno prihvatiti tu premisu o racionalnosti (1) zajedno s drugim stvarima koje prihvaam (6)iii) skeptiki prigovor: kruno objanjenje ne pomae ako skeptik porie moju racionalnost

tono. Ovaj argument samo eli pokazati zato se moemo smatrati racionalnima, a ne i dokazati da skeptik nije u pravu.Racionalnost zakljuivanja

prigovor argumentu o racionalnosti: sam taj argument iznesen je zakljuivanjem, a to nam jami da je nae zakljuivanje openito racionalno?

odgovor: moemo jednakim argumentom dokazati racionalnost zakljuivanja, to e obuhvaati i dokaz da je sam taj argument postignut racionalnim zakljuivanjem (ista shema kao zakljuak gore, samo sa zakljuujem umjesto prihvaam) taj zakljuak predstavlja rjeenje problema indukcije i problema dedukcije, jer su to problemi objanjavanja zato je zakljuivanje racionalno --> ono to objanjava zato je racionalno doi do zakljuka da sam racionalan jest sama moja racionalnost, a ta racionalnost se potvruje racionalnou mojih pojedinih zakljuaka (jednako tako i za racionalnost prihvaanja i preferencija)

Dijakronika racionalnost

jo uvijek nismo otkrili to osobu ini racionalnom (nego smo samo vidjeli da racionalna prihvaanja, preferencije i zakljuci potvruju racionalnost osobe), a upravo racionalnost osobe smo postavili kao premisu naeg argumenta o racionalnosti naih prihvaanja, preferencija i zakljuaka

dijakronika racionalnost = kako mijenjamo svoje preferencije, prihvaanja i naine zakljuivanja

paradoks dijakronikog razuma = pretpostavljamo da smo racionalni, kako bismo doli do zakljuka da nismo: u svakom trenutku pretpostavljamo da smo racionalni, to se treba potvrditi naim sklonostima racionalnom prihvaanju, preferiranju i zakljuivanju, ali svaki put do sad u prolosti takoer smo mislili da smo racionalni, a nae su se sklonosti ipak mijenjale pa se sa sadanje perspektive ini da nae sklonosti nisu bile racionalne ergo nismo bili racionalni --> ako nismo bili racionalni tad, nismo ni sad, jer je racionalnost fiksan atribut

Lehrerov odgovor: naa sinkronika racionalnost djelomino se sastoji od nae racionalnosti u mijenjanju onoga to preferiramo, prihvaamo i kako zakljuujemo, tj. dinamina racionalnost je nuan uvjet sinkronike racionalnosti --> revidiran zakljuak (6) iz naeg argumenta: Racionalan sam u nainu na koji mijenjam ono to preferiram, prihvaam i kako zakljuujem.

prigovor: i) ono to preferiram, prihvaam i kako zakljuujem jest nain na koji se mijenjam [valjda zato to to troje podrazumijeva izbore, koji me mijenjaju] ii) ja mijenjam ono to preferiram, prihvaam i kako zakljuujem

K: promjena onoga to preferiram, prihvaam i kako zakljuujem je promjena naina na koji se mijenjam

Lehrerov odgovor: tono, i ta racionalnost promjene (= dinamina racionalnost) kroz vrijeme (u vidu dijakronike racionalnosti) omoguuje samokorigiranje u sadanjosti, spaava sinkroniku racionalnost od njenih trenutnih pogreaka i nedostataka. Prava definicija valja glasiti: Racionalan sam sada ako i samo ako sam racionalan u onom to sada inim (to preferiram, to prihvaam, kako zakljuujem) i u nainu na koji mijenjam sebe (i ono to preferiram, prihvaam i kako zakljuujem).

Socijalna racionalnost

personalna racionalnost i socijalna racionalnost su meuovisni:

A) s perspektive personalne racionalnosti:

- moja racionalnost ovisi o racionalnosti drugih jer oblikuju i korigiraju ono to preferiram, prihvaam i kako zakljuujem i kako mijenjam na in na koji to inim

--> prigovor: moram biti racionalan u nainu na koji procjenjujem racionalnost drugih da se ne dovedem u zabludu B) s perspektive interpersonalne (socijalne) racionalnosti:

- socijalna racionalnost = agregat sklonosti pojedinaca koji sainjavaju skupinu, dok su pojedinani umovi bitno drutveni (njihove sklonosti odraavaju njihove drutvene procjene i predanosti). Pojedinci razumski procjenjuju racionalnost jedni drugih, to moe stvoritii) zajedniku ili konsenzualnu sklonost zbroj sklonosti pripadnika skupine

ii) raspad sklonosti na suprotstavljene sklonosti pojedinaca

1. prigovor na ii): to nije nuno iracionalno; moda je racionalno ne slagati se i prihvatiti nae neslaganje

2. prigovor na ii): mogue je pojmovno konstruirati grupni identitet i racionalnost grupnog identiteta ak i kad se skupina raspala u suprotstavljene sklonosti pojedinaca: to je fiktivni mi utemeljen na prosjeku sklonosti pojedinaca i fiktivna racionalnost utemeljena na prosjeku racionalnosti pojedinaca

- skupinu (njene sklonosti i racionalnost) je pojmovno, dakle, mogue gledati kao prosjenu osobu koja ne odgovara nijednom konkretnom pripadniku skupine (nitko ne moe imati 2,1 djeteta) i istine o toj prosjenoj racionalnosti jednako konstituiraju nau racionalnost ak i kad ne uspijemo ostvariti konsenzus

Zakljuak prvu premisu moje racionalnosti ne valja shvatiti kao temelj na kojemu je sve izgraeno, nego kao premisu koja mi omoguava da zakljuim da sam racionalan u onome to preferiram, to prihvaam, kako zakljuujem, kako se mijenjam i kako procjenjujem druge i da objasnim svoju racionalnost u tome to sam zakljuio da sam u tim radnjama racionalan, ali ono to me ini racionalnim jest pouzdan karakter moje sklonosti prema i) onome to preferiram, ii) to prihvaam, iii) kako zakljuujem, iv) kako se mijenjam i v) kako procjenjujem druge

dobra metafora racionalnosti bi bila ova: premisa moje racionalnosti je poput zaglavnog trokutastog kamena smjetenog na vrh luka. Bez njega se luk rui, no podupiru ga drugi kameni blokovi (koji su poput mojih sklonosti). Da bi se trokutasti kamen odrao (da bih bio racionalan), ostalo kamenje mora ga podrati (moje radnje i)-v) moraju biti dostojne mog vlastitog povjerenja u moju racionalnost, sa takvom sklonou koja me ini pouzdanim u svakoj od njih, ukljuujui i u radnji zakljuivanja da su moje radnje i)-v) racionalne)PAGE 2