Životopis

Šimić je bio pjesnik izrazite težnje da zgusnutim, škrtim stihom intenzivira doživljaj svijeta. Takav je bio i kao esejist i kao kritičar: volio je strogi red, čuvao se razlivenosti i praznine. Napisao je brojne eseje, književne i likovne kritike, polemike o novom pjesništvu, nekoliko kraćih proza, dnevnik, autobiografiju, nekoliko dramskih fragmenata, te započeo roman Dvostruko lice. Posthumno su mu objavljena izabrana djela, sabrana djela, proza i poezija.

Pučku školu pohađa u rodnim Grudama. Tri razreda franjevačke klasične gimnazije završava u Širokom Brijegu. Nakon Širokoga Brijega kratko vrijeme boravio je u Mostaru, zatim upisao 4. razred gimnazije u Vinkovcima. Školovanje je nastavio u zagrebačkoj donjogradskoj gimnaziji. U 8. razredu napuša školovanje zbog izdavanja književnog časopisa Vijavica godine 1917. u Zagrebu, a književni časopis Jurišpokreće 1919. pod utjecajem ekspresionističkog lista Der Sturm. 1923. pokreće i treći časopis, Književnik. Teško obolivši od tuberkuloze, umire u 27. godini u Zagrebu 2. maja 1925.

Književno stvaralaštvo

a) razdoblje do 1917. nema poseban književni značaj b) razdoblje od 1917: pjesme o bolesti, siromasima, smrti, susreti s gradom i

bolešću.

Prvu pjesmu (Zimska pjesma) objavio je 1913. u časopisu Luč kao 15-ogodišnjak, a u Vinkovcima je napisao zbirku pjesama Cibaliana. Rane pjesme od 1913. do 1917. u velikoj mjeri slijede Matošev pjesnički program. Posrijedi je pejzažna lirika stroge forme i impresionistički uhvaćenih pojedinosti iz zavičajnog okružja. Katkad neposredna impresija sinestetski nadilazi uobičajene okvire osjetilnih podražaja ("Bolesnica"), pa neki stihovi anticipiraju autorovu iduću poetsku koncepciju.

Započeo je pjesmama koje oponašaju Matoša, ali je naglo izveo dramatski zaokret, napustio 8. razred Zagrebačke gimnazije, pokrenuo časopis, primio ekavski izgovor (u čemu će ga ubrzo kratkotrajno slijediti i mnogi drugi hrvatski pisci) i nastupio kao novi pjesnik i kritičar, nadahnut ekspresionističkim časopisom Der Sturm, pa je slijedio i njegov program s uporištem u negiranju tradicije i osporavanju bilo kakve veze izmedu književnosti i stvarnosti u kojoj ona nastaje.

Nakon upoznavanja s njemačkim ekspresionističkim pjesništvom preko časopisa Der Sturm, 1917. došlo je do temeljnog zaokreta u Šimićevom shvatanju poezije i umjetnosti, pa je iste godine pokrenuo svoj prvi časopis Vijavica.

U skladu s novim programom, pjesme koje su nastale od 1917. do 1919. pisane su slobodnim stihom i označuju se kao Šimićeva ekspresionistička ("anarhična") faza. Prožete su nemirom ili očajem lirskoga subjekta i bilježe impulse koje ekstatični subjekt "hvata" u brzom tempu gradskog življenja ("Pjesma", "Grad", "Ples", "Pjesma pjesnika"). Šimić katkad koristi i tzv. telegrafski stil, omiljeno sredstvo futurističke i ekspresionističke poezije, izostavlja gramatičke veze i interpunkcijske oznake ili ih maksimalno pojednostavnjuje kako bi se dočarala simultanistička percepcija okolnih fenomena, odnosno naglasila brzina ili intenzitet proživljenog iskustva ("O svijet i ja u

svijetu i svijet u meni"; "Grad noći žene zvijezde"; "Ples radost vrisak bog"; "Ja pjevam") koje teži prvotnoj senzaciji, "očišćenoj" od naslaga "istrošene" civilizacije.

U kasnijim fazama uglavnom je napustio takve kompozicijske postupke. Vijavica je izlazila do 1919, a nakon toga Šimić je izdavao časopis Juriš (1919), koji se iste godine ugasio. Sažeto je označavao svoj književni smjer sadržan u (ekspresionističkom) uvjerenju da je umjetnost najintenzivniji doživljaj svijeta i da zato ne smije, pa i ne može biti angažirana u službi bilo koje tendencije. Ako to u ono doba i nisu više bile nove misli, jer su ih već zagovarali i hrvatski modernisti, one su sada bile izgovarane načinom koji do tada u nas nije bio poznat.

Godine 1920. objavio je svoju jedinu kratku zbirku pjesama Preobraženja. Upravo time daje najveći doprinos novoj hrvatskoj književnosti, posebno pjesništvu. Sastoji se od 48 uglavnom kratkih pjesama. Neke su objavljene prethodnih godina, ali ih je Šimić preradio, pa sePreobraženja smatraju zasebnom ("kanonskom") fazom. Pjesme u knjizi odlikuju se posebnim grafičkim aranžmanom (tzv. središnja os), što ga je Šimić preuzeo od njemačkog pjesnika A. Holza (Phantasus, 1898-1899), a i u ostalim slojevima zbirke simetrija je temeljno organizacijsko načelo. Uvodeći velike teme kao što su "Bog", "ljubav", "smrt" (tijelo) i "poezija" (umjetnost), Šimić ih koncentriranim i pomno dotjeranim diskursom uklapa u sliku svijeta koji prolazi bezbrojne preobrazbe u različitim tipskim personama (bolesnik, zavodnik, zavedena, mjesečar, mučenik) ili pojavama, da bi se onkraj vremena i prostora sve životne forme na kraju vratile panteistički zamišljenom apsolutu ("Otkupljenje", "Budući"). Depatetizirani izlaz, stilizirana (nemimetička) uporaba kolorita, vizualnost pjesničkoga znaka, dubinska eufonija i funkcionalno upošljavanje praznine (bjeline) samo su neke od inovacija koje su postale trajnijim naslijeđem hrvatske moderne lirike. Poezija nakon Preobraženja označava novi zaokret u smjeru "neoklasičnog" izraza, pa slobodni stih katkad ustupa mjesto obnovljenoj strofičkoj formi i vezanomu stihu. U okviru kasne Šimićeve poezije daju se uočiti i tekstovi koji u Baudelaireovom duhu osciliraju između odsutne transcendencije i unutrašnjeg ideala ("Prazno nebo" i "Nađeni bog"), a u pjesmi "Smrt i ja" ("Smrt nije izvan mene. Ona je u meni/od najprvog početka: sa mnom raste/u svakome času") Šimić se, poput R. M. Rilkea, približava shvatanjima o nerazlučivom jedinstvu života i smrti. Približivši se i poetici "nove stvarnosti" ("Neue Sachlichkeit"), spjevao je cijenjeni ciklus Siromasi.

U tekstovima "Namjesto svih programa", "Anarhija u umjetnosti", "O muzici forma" ispovijedao je nova modernistička načela, ali je ostao na stajalištu čistoće umjetnosti. Iako odličan učenik, morao je napustiti gimnaziju jer školske vlasti učenicima nisu dopustile izdavanje javnih listova. Od tada se u potpunosti posvetio pisanju, neprestano živeći u siromaštvu, ali je, unatoč nesređenim egzistencijalnim prilikama, ostavio plodan i iznimno značajan književni opus.

Donadini je uzvikivao "Dolje estetike i dolje ukus!", a Šimić, kao da nastavlja na te uzvike, zahtijeva da pisci odbace svu dekorativnost i otmjenost, da skinu, kako on kaže, i odijelo sa sebe, i "kragne, manšete, kravate, šalove i sve ono drugo, da bacimo iz sebe sve trope, figure, metonimije, aliteracije, asonance, klimakse, sve ono što je ukus, što je retorika i 'lepota', to će reći sve ono što je suvišno - i da govorimo istinu". Iako je polemički intoniranom, matoševski britkom i neumoljivom kritikom znatno utjecao na književna zbivanja i uopće na razmišljanja o književnosti, najdublji trag ostavio je kao pjesnik. Prvi je u nas, poslije kratkotrajnog početništva, načelno otklonio vezani stih i

rimu, pa progovorio pregnantnim, često i grafički simetričnim slobodnim stihom, te stvorio uzor poezije kreirane "iznutra", kao najintenzivnijeg doživljaja svijeta. Pjesnik tijela, grada i siromaha, nije svoje teme vidio u socijalnom nego isključivo u individualno-psihološkom značenju. Pjesnik ljubavi i smrti, osjećao je trajnu tjeskobu i duhovni nemir, ali i svijest da je pred ključnim pitanjima života i svemira nemoćan kao čovjek, a kao pjesnik može ga samo spoznavati. Reskošću svoga stiha prodirao je kao oštricom noža u dubine ljudskoga bića, u njegovu egzistencijalnu samoću. Zato njegove pjesme, naoko tako hladne i često svedene na gole konstatacije u izravnom iskazu, blistaju dalekim astralnim sjajem.

Nakon teške upale pluća 1924. obolio je od tuberkuloze i pokušao se liječiti u Dubrovniku i Cavtatu, a 1925. vratio se u Zagreb. 1924. pokrenuo je i treći časopis, Književnik, a nakratko (od marta do novembra 1923) s Milanom Begovićem uređivao Suvremenik. U zaoštrenim manifestima iz Juriša ("Usamljenost duha" i "Juriš") protestirao je protiv zatečenoga stanja u društvu i kulturi, zahtijevao rušenje dotadašnjih vrijednosti i postavio utopijski projekt "duhovnoga carstva u zemlji".

U tako kratko vrijeme, koje ne ispunjava ni punu deceniju, prešavši put od matoševsko-wiesnerovskog impresionizma do oslobođenog, a formalno stiješnjenog ekspresionizma, postao je virtuoz koji s malo riječi otvara bezdane prostore misli i životnog smisla. Znao je graditi pjesmu, zgušnjavati stih, birati pravu riječ: često jednostavnoj i običnoj, znao je udahnuti punu izražajnost. Bolujući od rane mladosti, nosio je u sebi smrt i bio svjestan da ona u njemu raste te da će ga jednoga skorog dana posve ispuniti - i prerasti. Možda je i zato naglo sazrijevao, što dokazuje njegov časopis Književnik.

Metamorfoze koje je Šimićevo pjesništvo prošlo u kratkom vremenskom razmaku govore o brzom sazrijevanju i skokovitom razvoju autora, a kritički i feljtonistički spisi to zorno ilustriraju. Mnogobrojni članci u savremenim književnim pojavama i piscima pokazuju da je Šimić intenzivno pratio evropska umjetnička zbivanja i da je promptno reagirao na one događaje koji su odgovarali njegovom senzibilitetu i trenutačnim umjetničkim interesima ("Tri zapisa o pjesništvu"). Kao kritičar, o domaćim je, pa i etabliranim autorima (V. Nazor), pisao vrlo oštro ("Naš najproduktivniji pjesnik"; "Prazna retorika Miroslava Krleže", 1917), često ulazeći u polemike ("Pravdanje o Vidriću", 1922).

Osim o hrvatskim i srpskim piscima, pisao je o gotovo svim važnijim njemačkim i austrijskim ekspresionističkim pjesnicima, a bio je dobro upućen i u francusku, pa čak i u skandinavsku književnost. 1923. preveo je roman Blagoslov zemlje K. Hamsuna, ali je prijevod štampan tek 1983.

Posmrtno [uredi]

Velik dio opusa ostao je neobjavljen do 1950-ih i 1960-ih, među ostalim i nekoliko dramskih fragmenata te započeti roman Dvostruko lice, kada su mu objavljena Sabrana djela (1960).

Uz Tina Ujevića i Miroslava Krležu, Šimić je najistaknutiji hrvatski pjesnik modernizma, zaslužan za popularizaciju slobodnoga stiha i novih kompozicijskih načela ("Tehnika pjesme", 1923) kao i za definitivnu integraciju hrvatskog pjesništva u evropske književne tokove. Sve bogatija recepcija njegovog pjesničkog djela, u zamahu od 1960-ih, potvrđuje takav status, a kritički sudovi Preobraženja svrstavaju u vrh novije hrvatske lirike.

Šimiću u čast pokrenuta je, u vrijeme Hrvatskoga proljeća, na poticaj hrvatskog pjesnika i studenta romanistike Mile Pešorde, kulturna manifestacija Šimićevi susreti, prvi put održana 30.i 31. maja 1970. u Grudama i Drinovcima (Kršni zavičaj, Drinovci, 1970; Vjesnik, Zagreb, 16. juni 1970).

Djela [uredi]

Zbirka pjesama Preobraženja, Zagreb, 1920.

Naziva se kamenom temeljcem modernog hrvatskog pjesništva.

Pjesma "Preobraženja" pisana je desetercem. Približava se svakodnevnom govoru, jednostavan izraz bez ukrasa. Slobodan stih (nema rime), interpunkcija je zanemarena (nije u skladu s pravopisnim pravilima nego prema vlastitom nahođenju). Boje:

1. plava (nebeska boja izražava hladnoću, pomirenje)2. žuta (zemaljska, topla boja)3. crna i bijela u kontrastu (zatvaraju krug preobrazbe u svjetlosti)

Pjesme [uredi]

"Pjesnici" (lirska minijatura)

Grafički izgled pjesme (monostih, distih i tercih).

Govori o odnosu pjesnika i svijeta i stvarnosti. Preobražava svijet u poeziji, novu stvarnost. Motiv čuđenja (velike/nijeme oči) sugerira čuđenjem očiju koje rastu. U posljednjim stihovima pjesme također prepoznajemo pjesnikov odnos prema svijetu. Osluškuju "ćutanje", oni su "vječno treptanje" - duša su svijeta, osluškuju i ono što se ne čuje.

"Opomena"

U pjesmi koja se sastoji od 4 opomene i 4 strofe pjesnik govori o čovjeku i njegovim djelima, onome čemu teži, ne biti malen - znači: biti velik svojim djelima. S obzirom da svaka od četriju opomena završava riječju "zvijezda", pjesnik time oslikava čovjekovu potrebu da se približi toj ljepoti i dosegne zvijezde.

"Moja preobraženja"

- Preobraženje (kad su učenici u Isusu prepoznali Spasitelja).

U ovoj pjesmi pjesnik shvata život tako težak, kao prokletstvo. Umoran je od mijena (kada je Mjesec okrenut Zemlji svojom neosvijetljenom stranom). Teži (čezne) za smrću.

Riječ "zvijezda" ima razna značenja: a) svako nebesko tijelo koje se na nebu vidi kao svijetla tačka, visoke temperature s vlastitim izvorom energije; b) osoba koja se u nekim oblicima javnosti iznimno ističe (film, sport, muzika)

"Ja pjevam sebe koji umirem na dan..." - taj stih stvara dojam kritika i napetosti.

Šimić ne doživljava smrt kao kraj (kao u vrijednoj njegovoj pjesmi), već kaže da će s dalekog neba noću sjati.

Pojavljuju se boje i personifikacije:

1. "crne bezdane i mučne noći"2. "blijedo meko lice u kristalno jutro" (polja, livada i voda)3. "umorna od mijena"4. "svijetlu nepromjenjivu i vječnu zvijezdu"5. "neba noću sjati"6. "crne muke noćnih očajnika"

"Hercegovina"

Pjesnik je inspiriran zavičajem. Doživljaj iz noćne (kuće, stabla, dvorište, njive). Vizualna stvarnost preobražava se u svijet ekspresija, vizija i slutnji (slutnja smrti).

Ekspresionistički pejzaž:Crna i bijela boja u kontrastu.

1. Crna (težak život ljudi)2. Bijela (rijetki sretni trenuci u životu ljudi)

"Smrt i ja"

Interpunkcija je u ovoj pjesmi zanemarena.

Tema smrti u ovoj pjesmi ostvarena je na osobit način; ona je sastavni dio bića, čovjekova života, živi od trenutaka kad se čovjek rodi, čovjek zastane, a ona nastavi "kraljevati".Posljednji stih ostaje otvoren, što sugerira taj novi početak smrti koja prerasta.

Posthumno [uredi]

Izabrane pjesme, "Matica hrvatska", Zagreb, 1933; priredio: Ivo Hergešić Izabrane pjesme, "Zora", Zagreb, 1950; priredio: Dragutin Tadijanović Sabrana djela, "Znanje", Zagreb, 1960 (u tri sveska); priredio: Stanislav Šimić Pjesme i proza, "Matica hrvatska" - "Zora", Zagreb, 1963; priredio: Jure

Kaštelan (edicija Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 99) Pjesme i eseji, "Matica hrvatska", Zagreb, 1964; priredila i pogovor

napisala: Vesna Krmpotić Stihovi i proza, "Svjetlost" - "Naprijed", Sarajevo, 1967 (edicija Srpski i hrvatski

pisci XX veka, kolo 3, "Antun Branko Šimić", sv. 24) Pjesme i kritike, "Mladost", Zagreb, 1973. Prazno nebo: odabrane pjesme, "Prva književna komuna", Mostar, 1973; izbor

pjesama: Ivan Kordić. Sabrana djela, "August Cesarec", Zagreb - "Svjetlost", Sarajevo, 1988 (u dva

sveska); priredili: Nedjeljko Mihanović (1. svezak) i Dubravko Jelčić (2. svezak); drugo izdanje u nakladi "Dom i svijet", 1998.

Izabrane pjesme, "Erasmus" naklada, Zagreb, 1996; priredio i predgovor napisao: Mile Pešorda

Tijelo i mi: izbor iz djela, "Riječ", Vinkovci, 1999; priredio: Delimir Rešicki

Preobraženja i izabrane druge pjesme, "Profil International", Zagreb, 2005; priredio: Vlado Pandžić

Preobrazbe - Preobraženja, slovensko-hrvatsko izdanje; prevela: Ines Cergol; pogovor: Mile Pešorda, Koper-Zagreb, 2006.

Izabrane pjesme, "Matica hrvatska", Zagreb, 2008; priredio: Ante Stamać

Priznanja i počasti [uredi]

Matica hrvatska u Mostaru postavila je spomenik Antunu Branku Šimiću ispred svoje zgrade 2005. godine.[1] Autor spomenika je hrvatski kipar Josip Ivanović.

26. februara 2010. otkriven je spomenik u njegovu čast u srednjoj školi u Grudama, autora Nikole Pepića.[2]

EKSPRESIONIZAM

y

naj e i motivi: smrt, rat, bolest

y

tvrdnja

³stvarnost nije izvan nas, ona je u nama

´

y

ele izraziti unutra nju, subjektivnu stvarnost

pojedinca, daju iskrivljenu sliku stvarnosti

y

EKSPRESIONIZAM U HRVATSKOJ KNJI EVNOSTI

y

y

trajanje: od 1916./1917. do 30tih god. 20. st.

y

obilje ja: krik ovjekove oboljele du e pune straha, usamljenosti i ugro enosti (1. svjet. rat)

y

pisci izra avaju svoju unutra njost

y

osnovni motivi i teme: smrt, ivot, ljubav, ovje nost, dobrota, prolaznost, usamljenost, pesimisti an do ivljaj svijeta

y

prevladavaju pjesme i drame

y

predstavnici: Ulderiko Donadini

A. B. imi

Miroslav Krle a

Ivo Andri

y

Antun Branko imi -razvija se pod utjecajem

be kog ekspr. asopisa Der Sturm

y

pokre e asopise: Vijavica,1917. i Juri , 1919.

y

obilje ja ekspresionisti kog pjesni tva

y

y

pjesnici zahtijevaju apsolutnu slobodu u formi

pjesme

y

krtost izraza, racionalizacija rije i, dojam krika

y

ne prihva aju vezani stih, rimu, interpunkciju, razbijaju tradicionalnu strofu kako bi spontano izrazili svoj do ivljaj svijeta na to ekspresivniji na in

y

gomilaju glagole -dinamika

y

ogoljuju izraz, rabe rije i koje imaju ekspresivno zna enje kako bi izrazili krik i bunt, nagla ena upotreba glagola

y

boje dobivaju simboli no zna enje, koloristi nost, jake i jarke boje, posebice imi eva plava

y

karikiranjem deformiraju stvarnost izra avaju i tako vlastiti do ivljaj stvarnosti

y

va nost grafi kog izleda pjesme koji upotpunjava zna enje, elipti an izraz

y

ANTUN BRANKO IMI

y

y

neobi no ran stvarala ki po etak (14 god.)

y

mato evska faza od 14. do 17. god. ivota

y

utjecaji njem. ekspresionizma

y

kratak stvarala ki i ivotni vijek (umire s nepunih 27 god.)

y

izdavanje asopisa u srednjoj koli

y

jedina zbirka pjesama Preobra enja (tiskana za ivota)

y

prva zbirka slobodnih stihova u hrv. knji .

y

konkretna vizualna poezija

y

prvi izostavlja u pjesmama interpunkciju

y

do ivljaj svijeta ±motivi: no , alost, samo a,

mra ni nemiri

y

motivi karakteristi ni za ekspresionizam: strah,

nemiri, bol du e, krik (pobuna), raspadanje

stvarnosti, apsurd, tjeskoba, otuenost, ugro ena

egzistencija

y

imi pjeva sebe ±vlastite sukobe s gradom i tijelom

y

spoznaja nestajanja vlastitog tijela

SMRT dominantni motiv lirike

PREOBRA ENJA

y

48 pjesama

y

sve u slobodnom stihu, bez interpunkcije, simetri ni grafi ki aran man

y

unutra nja kompozicija zbirke ±po inje pjesmom Pjesnici (programatski karakter)

y

druga pjesma Moja preobra enja

y

zavr ava pjesmama Rastanak sa sobom, Otkupljenje iOpomena(zavr na rije ZVIJEZDE)

y

posljednja pjesma Budu i ±poruka imaginarnom itetelju

y

jak kolorit ±postoje iste boje (Hercegovina)

y

metafore, hyperbole

ANTUN BRANKO ŠIMIĆ: „PREOBRAŽENJA“

(1920., avangarda, hrvatski ekspresionizam; lirska zbirka)

Sadržaj: o avangardi, ekspresionizmu, Šimićev lik i djelo, poetika, tekstovi i analiza (izabranih) pjesama; zadani eseji: interpretativni (pjesma Pjesnici) i

usporedno-raspravljački esej (dvije pjesme, Matoš – Šimić); stilistika (stilske figure/ stilska izražajna sredstva)

Oko 1910. godine pojavljuju se novi umjetnički smjerovi i pokreti. Zajedničko im je nezadovoljstvo tradicionalnim stvaralaštvom, te reagiranje na novu

atmosferu i nov duh koji je zavladao uoči Prvoga svjetskog rata: ubrzana industrijalizacija, urbanizacija, nevjerojatan razvoj tehničkih znanosti. Čovjek se

sve više automatizira i mehanizira, osjeća se ugroženim kao ljudsko, humano biće. Javlja se osjećaj općeg kaosa i nemoći te nihilizma, psihoze straha pred

sveopćim uništenjem. To rezultira pojavom bunta, krika protiv svih građanskih shvaćanja života i umjetnosti.

AVANGARDA. Unutar moderne književnosti javlja se mnoštvo smjerova i strujanja, posebice u poeziji i drami: ekspresionizam, futurizam, dadaizam,

nadrealizam, imažizam, vorticizam, akmeizam…

Zajednička su obilježja modernističkih strujanja:

-osporavanje postojećih oblika književnoga stvaranja

-antiesteticizam („Dolje estetike i dolje ukus!“)

-depersonalizacija umjetnosti

-dehijerhizacija žanrovskoga sustava (sve vrste jednako su „važne“)

-stapanje različitih književnih vrsta i uvođenje novih

-stvaranje fragmentarnih tekstova otvorene strukture

-razbijanje sintakse dotadašnjega pjesničkog izraza

-prožimanje različitih umjetnosti.

Kaos i bitno postaju osnovnom tematskom preokupacijom nove mlade generacije. Njihov nastup obilježen je bučnim manifestima (proglasima).

EKSPRESIONIZAM je izrazito urbana književna pojava usmjerena protiv bilo kakva književnog oponašanja stvarnosti. Javlja se u Austriji i Njemačkoj

od 1910. do 1924. Ekspresionisti drže da se umjetnost mora u potpunosti okrenuti prema unutrašnjosti. Samo tako može razabrati kako se subjektivna

stvarnost uopće može izraziti. Obilježja izraza: razbijanje logičkog reda mišljenja i govora, krajnje sažete rečenice, jaki zvučni efekti, metaforika i

hiperbole.

Tematski motivi: grad, smrt, rat, bolest, raspadanje, strah, KRIK i pobuna

Teme: od kozmičkih i mističkih do društvenih i političkih.

Ekspresionisti: Gottfried Benn, Georg Trakl, Franz Werfl…

MODERNO PJESNIŠTVO obuhvaća različita strujanja i različite skupne ili pojedinačne pjesničke postupke koji se najčešće oblikuju: a) kao pjesme

nadahnute modernom tehnikom i ostvarene govorom ulice ili uporabom jezika s onu stranu razuma, nerazumljiva izraza svedena na zvuk; b) kao osobita

lirska potraga za neposrednim, istinskim životom uz motive grada i mučne ratne stvarnosti; c) kao tekstovi tamnih raspoloženja, melankolije i umora od

života, prepuni složenih simbola i skrivena značenja.

Glavni su predstavnici moderne poezije: Valery, Rilke, Eliot, Pessoa, Eluard, Majakovski, Jesenjin, Garcia Lorca, Neruda.

HRVATSKA KNJIŽEVNOST OD 1914. DO 1929. (do kraja 1920-ih godina)

Posljednji sljedbenici moderne. Godina 1914. označava početak kraja hrvatske moderne: umro je glavni hrvatski simbolist i impresionist A. G. Matoš i

objavljena je značajna antologija Hrvatska mlada lirika, lirska zbirka s novim važnim pjesničkim imenima (Ujević, Andrić, Kamov…).

HRVATSKI EKSPRESIONIZAM. Skupina bučnih mladih pisaca člancima i manifestima počinje iskazivati nezadovoljstvo neplodnošću hrvatske

književnosti. Tada mladi Ulderiko Donadini, Antun Branko Šimić i Miroslav Krleža svojom kritikom i beletristikom najavljuju novo razdoblje u hrvatskoj

književnosti – ekspresionizam.

ANTUN BRANKO ŠIMIĆ (1898.–1925.), hrvatski pjesnik, esejist i književni kritičar, najznačajniji je pjesnik hrvatskog ekspresionizma. Potpuno negira

tradiciju, pod snažnim utjecajem njemačkog ekspresionizma i berlinskog časopisa Der Sturm. Objavio je samo jednu zbirku pjesama, Preobraženja (1920.),

i njome se svrstao u sam vrh hrvatske književnosti. To je prva zbirka slobodnih stihova u hrvatskoj književnosti (48 pjesama). Progovorio je posve

originalno – uveo u hrvatsku poeziju pojmovno pjesništvo i slobodan stih, a izostavljajući interpunkciju (rečenične znakove) dao i vizualnu snagu svojim

lirskim motivima. Izraz mu je neobično sažet, a glavne teme ljubav i smrt. Živio je teško, bolestan i siromašan te ga zaokupljaju teme o ljudskom tijelu i

socijalna tematika (ciklus Siromasi). Nekim temama i motivima blizak je tzv. kozmičkom ekspresionizmu (pjesnik-prorok, poeta vates).Pjesme: iz zbirke

Preobraženja: Pjesnici, Moja preobraženja, Opomena, Ljubav, Smrt, Povratak, Hercegovina, Ljubomora, Budući… Ostalo: Smrt i ja; ciklus Siromasi –

Siromasi koji jedu od podne do podne, Ručak siromaha…; Nađeni Bog, Eseji: Tehnika pjesme, Muzika forme

Rođen je 1898. u Drinovcima kod Gruda, BiH, gdje je završio pučku školu. Od 1910. polazio je u Širokom Brijegu franjevačku gimnaziju, ali 1913.

godine nakratko boravi u Mostaru, a zatim odlazi u Vinkovce, gdje je završio četvrti i peti razred gimnazije. Zatim odlazi u Zagreb, gdje nastavlja

školovanje. Dvije godine kasnije, kada pokreće časopis Vijavica, Šimić zbog propisa koji učenicima nisu dopuštali objavljivanje novina, prekida

školovanje. Od tada se posvećuje književnosti, objavljuje članke i pjesme u brojnim časopisima (Grič, Kritika, Plamen, Hrvatska prosvjeta i dr.), te 1919.

godine pokreće časopis Juriš. Godine 1924., kada pokreće i časopis Književnik, obolio je, te je u nadi izlječenja otputovao u Dubrovnik. Nakon što mu se

zdravstveno stanje pogoršalo, vratio se u Zagreb, gdje je ubrzo preminuo, u 27. godini života.

Lirika – stilske značajke:

-slobodan, nevezani stih

-bez interpunkcije (rečeničnih znakova)

-škrtost izraza, racionalizacija riječi

-odbacivanje deskripcije (opisivanja)

-dojam krika, napetosti, unutarnje dinamike i pokreta

-ekspresionistički i egzistencijalni motivi

-vizualni izgled – grafička forma pjesme postaje sadržajno važna

-najčešće stilske figure: sinestezija, hiperbola, metafora

-uranjanje u sadržaje svijesti: vizije, slutnje, strepnje, halucinacije, nestvarne slike

-forma: stihovi centrirani, idu od sredine, a nisu poravnani od početka retka; strofe izgledaju poput skupina stihova, a kako stihovi nisu fiksirani

interpunkcijom, izgledaju kao da lebde (to prati i čest Šimićev motiv uzdizanja od tla, lebdenja ili levitacije); pjesme u obliku simetričnoga grafičkog

aranžmana (podsjećaju na tekstove nadgrobnih spomenika)

-sinestezija (prožimanje osjetilnih doživljaja: mirisa, boja, zvukova…), posebno sinestetička uporaba boja (plava!); koloristički kontrasti: žuta – boja

života, radosti i Sunca; plava – metafizika, duhovnost, astralnost; crna – boja smrti; (žuto, plavo, crno – asocijacija na kolorit Van Goghovih slika); bijela –

rijetki sretni trenutci u životima ljudi

Poetika (umjetnički stav i program):

-umjetnost je subjektivna stvarateljeva istina, duboki unutarnji doživljaj života i svijeta

-„Stvarati – to je u najvišem i najponosnijem smislu MIJENJATI!“

-pojmovno pjesništvo (a ne slikovno, odnosno, više je misaono nego emocionalno)

-poezija ne traži apstraktnu ljepotu, ona traži bit čovjeka i svijeta, dublji smisao čovjekova postojanja

-„Umjetnik ekspresionist preobražava cijeli svemir; on ne gleda, vidi; on ne priča, živi; ne reproducira, ponovno stvara…“ (K. Edschnidt)

-„Trebamo jednom… baciti sa sebe… sve što je retorika i ljepota… sve suvišno… i govoriti ISTINU!“

-esej „O muzici forme“: čovjek je praktičnom uporabom ubio pravu formu stvari, pjesnik treba „odstvariti stvari“, umjetnik je taj koji čuje njihov unutarnji

glas, on će ih dići u jedan viši svijet, umjetnik „uskrsuje stvari“; razlikuju se forma prirode i forma umjetnosti; taj njegov program/stav sadržan je u prvoj

pjesmi zbirke, „Pjesnici“ („Pjesnici su čuđenje u svijetu/…“), ars poetici cjelokupnoga Šimićeva stvaralaštva: još je u Platona i Aristotela „čuđenje“

(odstvarenje stvari) osnovni poticaj u kojem se otvara bitak svijeta

-esej „Tehnika pjesme“: jedno je od najstarijih poetičkih pravila da važne riječi dolaze na ono mjesto u stihu gdje je ritmički udar najjači, a to je početak i

kraj stiha te iza cezure (stanke, obično u sredini stiha); Šimić drži da je „za ekspresivan ritam najpriličniji slobodni stih“ jer „nije isti ritam valcera i

valjanja kamena, čemu onda glatkoća ondje gdje trebaš hrapavost, lakoća gdje baš treba težina?“; ne treba rimovati sve, tema nameće rimu; što je rima

rjeđa, jače će djelovati i bit će vrjednija

Šimić je bio pjesnik izrazite težnje da zgusnutim, škrtim stihom intenzivira doživljaj svijeta. Takav je bio i kao esejist i kritik: volio je strogi red, čuvao se

razlivenosti i praznine. Rođen u Hercegovini (Drinovci), započeo je pjesmama koje oponašaju A. G. Matoša, ali je naglo izveo dramatski zaokret, napustio

sedmi razred zagrebačke gimnazije, pokrenuo časopis, primio ekavski izgovor (u čemu će ga ubrzo kratkotrajno slijediti i mnogi drugi hrvatski pisci) i

nastupio kao novi pjesnik i kritičar, nadahnut bečkim ekspresionističkim časopisom "Der Sturm", pa je slijedio i njegov program s uporištem u

posvemašnjem negiranju tradicije i osporavanju bilo kakve sveze između književnosti i stvarnosti u kojoj ona nastaje. Prvimsvojim časopisom ("Vijavica",

1917.), a zatim i drugim ("Juriš", 1919.), sažeto je označavao svoj književni smjer sadržan u (ekspresionističkom) uvjerenju, da je umjetnost najintenzivniji

doživljaj svijeta i da zato ne smije, pa i ne može biti angažirana u službi bilo koje tendencije. Ako to u ono doba i nisu više bile nove misli jer su ih već

zagovarali i hrvatski modernisti, one su sada bile izgovarane načinom koji do tada u nas nije bio poznat.Mladi hrvatski ekspresionist Ulderiko Donadini

uzvikivao je "dolje estetike i dolje ukus", a Šimić, kao da nastavlja na te uzvike, zahtijeva da pisci odbace svu dekorativnost i otmjenost, da skinu, kako on

kaže, i odijelo sa sebe, i "kragne, manšete, kravate, šalove i sve ono drugo, da bacimo iz sebe sve trope, figure, metonimije, aliteracije, asonance, klimakse,

sve ono što je ukus, što je retorika i 'lepota', to će reći sve ono što je suvišno – i da govorimo istinu". Iako je polemički intoniranom, matoševski britkom i

neumoljivom kritikom znatno utjecao na književna zbivanja i uopće na razmišljanja o književnosti, najdublji trag ostavio je kao pjesnik. Prvi je u nas,

poslije kratkotrajnog početništva, načelno odbacio vezani stih i rimu pa progovorio sažetim, često i grafički simetričnim slobodnim stihom te stvorio uzor

poezije kreirane "iznutra", kao najintenzivnijeg doživljaja svijeta. Pjesnik tijela, grada i siromaha, nije svoje teme vidio u socijalnom nego isključivo u

individualno-psihološkom značenju. Pjesnik ljubavi i smrti, osjećao je trajnu tjeskobu i duhovni nemir, ali i svijest da je pred ključnim pitanjima života i

svemira nemoćan kao čovjek, a kao pjesnik može ga samo spoznavati. Reskošću svoga stiha prodirao je kao oštricom noža u dubine ljudskoga bića, u

njegovu egzistencijalnu samoću. Zato njegove pjesme, naoko tako hladne i često svedene na gole konstatacije u izravnom iskazu, blistaju dalekim

astralnim sjajem.U tako kratko vrijeme, koje ne ispunjava ni puno desetljeće, prešavši put od matoševsko-wiesnerovskog impresionizma do oslobođenog a

formalno stiješnjenog ekspresionizma, postao je virtuoz koji s malo riječi otvara bezdane prostore misli i životnog smisla. Znao je graditi pjesmu,

zgušnjavati stih, birati pravu riječ: često jednostavnoj i običnoj pjesmi, znao je udahnuti punu izražajnost. Bolujući od rane mladosti, nosio je u sebi smrt i

bio svjestan da ona u njemu raste te da će ga jednoga skorog dana posve ispuniti – i prerasti. Možda je i zato naglo sazrijevao, što dokazuje i treći njegov

časopis "Književnik" (1923-1925). Objavio je tek jednu knjigu pjesama, „Preobraženja“ (1920), ali ona je postala legendarna: kamen temeljac modernog

hrvatskog pjesništva. Antun Branko Šimić autor je koji se nerijetko smatra najboljim pjesnikom hrvatske avangarde, ako ne i hrvatskog pjesništva uopće.U

književnosti se javlja 1913. godine Zimskom pjesmom (časopis Luč), kojom nasljeduje Matoševo stvaralaštvo. U vrijeme kada pokreće Vijavicu, Šimić se

okreće dijelom ekspresionističkom shvaćanju umjetnosti te svoju poetiku izlaže u svojim programatskim tekstovima, objavljenim u Vijavici i Jurišu

(Namjesto svih programa, Usamljenost duha i dr.), ulazeći tako u prijepore s književnim suvremenicima i prethodnicima. Za života je objavio jedino

zbirku Preobraženja (1920) u kojoj je dijelom sabrao pjesme koje su već bile objavljene u periodici. Ovom zbirkom Šimić se predstavio čitateljstvu kao

izraziti avangardist, koji svoje stihove gradi na podlozi očuđenja svijeta, a neovisno o pravilima tradicijom utvrđenog jezičnog i formalnog ustroja

stihotvorstva. Književnopovijesna znanost Šimićev stih smatra međuprostorom vezanog i slobodnog stiha (Slamnig). Riječ je o osobitoj uporabi

slobodnoga stiha, koji je određen deseteračkom podlogom. Šimićevo prevrednovanje jezičnog ustroja očituje se u vizualnoj organizaciji stihova, te u

oslanjanju na osnovne izraze pjesnikova doživljavanja svijeta, a time i u gubitku interpunkcije. Šimićev interes za vizualni aspekt pjesništva ne ograničava

se samo slikarskom gradnjom forme, već je on prisutan i u bojanju sadržaja pjesama, koje ovisno o svojoj raznovrsnostipokazuje pjesnikov odnos prema

prolaznosti i vječnosti. Tako je u Preobraženjima (1920) raznovrsnim koloritom ilustrirana vjera u vječnost, koja u kasnijoj lirici (Siromasi, 1922 i dr.),

intoniranoj bezbojnim, odnosno crnim i bijelim tonovima, nestaje.

IZBOR (i analiza nekih) PJESAMA IZ ZBIRKE „PREOBRAŽENJA“

(1920.)

Pjesnici

Pjesnici su čuđenje u svijetu

Oni idu zemljom i njihove oči

velike i nijeme rastu pored stvari

Naslonivši uho

na ćutanje što ih okružuje i muči

pjesnici su vječno treptanje u svijetu

- „Pjesnici“: prva pjesma u zbirci, programatska, čuđenje kao „odstvarenje stvari“; snažne metafore; pjesnik treba „odstvariti stvari“, umjetnik je taj koji

čuje njihov unutarnji glas, on će ih dignuti u jedan viši svijet, umjetnik „uskrsuje stvari“; pjesnici/umjetnici su „čuđenje u svijetu“, njihove oči nisu mrtve

(poput prirode, svemira), one su savjest svijeta, „rastu pored stvari“, reagiraju, čude se, odstvaruju stvari, oživljuju mrtvilo, oko njih je vječna ravnodušnost

prirode, kozmička tišina, naslonili su „uho na ćutanje što ih okružuje i muči“, „pjesnici su vječno treptanje u svijetu“ (treptanje oka, živost, poput vječnog

treperenja zvijezda na nebu, života u mraku, astralni ugođaj; razlikuju se forma prirode i forma umjetnosti; ars poetica cjelokupnoga Šimićeva stvaralaštva:

još je u Platona i Aristotela „čuđenje“ (odstvarenje stvari) osnovni poticaj u kojem se otvara bitak svijeta; tri strofe nejednake dužine: monostih, distih i

tercet (jednostih, dvostih i trostih); izmjenjuju se stihovi nejednake dužine; kružna kompozicija pjesme (ponavljanje prvog stiha s varijacijom na kraju

pjesme); motivi: 1. strofa (pjesnici, čuđenje), 2. strofa (zemlja, oči, stvari), 3. strofa (uho, ćutanje, pjesnici, treptanje); pjesnički ritam polagan; pjesma u

duhu kozmičkoga ekspresionizma (pjesnik.prorok)

Moja preobraženja

Ja pjevam sebe kad iz crne bezdane i mučne noći

iznesem blijedo meko lice u kristalno jutro

i s pogledima plivam preko polja livada i voda

Ja pjevam sebe koji umrem na dan bezbroj puta

i bezbroj puta uskrsnem

O Bože daj me umorna od mijena

preobrazi u tvoju svijetlu nepromjenjivu i vječnu zvijezdu

što s dalekog će neba noću sjati

u crne muke noćnih očajnika

- „Moja preobraženja“: preobraženje čovjeka u humanu zvijezdu koja „s dalekog će neba“ sjati nesretnim ljudima kao smisao, nada i utjeha (taman kolorit:

„u crne muke noćnih očajnika“); smisao boli i patnje, „umrem na dan bezbroj puta“; preobražavanje u stvaranju za Šimića nije bijeg od čovjeka nego

povratak čovjeku u najhumanijem smislu; razdrtost između bolnog življenja i umiranja; smisao je pjesničkoga poziva „pjevati sebe“ (dvije strofe započinju

sa „Ja pjevam sebe…“); pjesničke slike, a osobito boje, simboliziraju te stalne mijene, preobrazbe čovjekova duha: na početku kaže da su njegove noći

„crne bezdane i mučne“ (zaokruženo i povezano s posljednjim stihom i crnim mukama „noćnih očajnika“), kao kontrast se u drugom stihu pojavljuje

pjesnikovo „blijedo meko lice u kristalno jutro“, sve je puno svjetla, u trećem stihu već pliva pogledima „preko polja livada i voda“; moli Boga da ga,

„umorna od mijena“, jednom zauvijek preobrazi u „svijetlu“, „nepromjenjivu“ i „vječnu“ zvijezdu koja će poput dobroga duha tješiti nevoljnike; nevezani

stih doveden do savršenstva; brojni epiteti; ritam je snažan, ekspresivan i sugestivan, podsjeća na biblijski psalam

Žene, mladići, ljeto

O podne se na šetalište slete mnoge žene

- O odakle sve dođu? -

ko jata tica

što ispod plavog neba k nama na zemlju se spuste

Žene šume

kroz ljetni zrak i duše sanjarskih mladića

i laki koraci im nose laka tijela

Ne, žene nisu s ove zemlje!

Već to su izdna nebrojenih plavih noći naše mladosti

bijele čežnje izrasle u tijela

O žene

za vas

rastvorili smo dvore naše mladosti!

Al korak žena zvoni tuđ i dalek

Sve žene opet odu

ko jata tica

što iščeznu za plavim zavjesama ljeta

Na koncu naših pogleda

red stabala visok sam koraca

Mjesečar

Bog noći

mjesec

sade s neba

i dokoraca lagano do moje kuće

Polako on se uspne na moj prozor

i spusti pogled na me

On mami mene u noć

Ja ustajem... i moje lice bijelo... smiješi se

Koracam sanen rubovima krova

i šetam kroz noć u visini

- Mene drže meke ruke mjeseca -

O tako lak sam... nezemaljski... lebdim

i mogu stati na list stabla

Ne zovite me: glas sa zemlje

smrt je moga nebeskoga bića

Visoko iznad zemlje lebdim lagan kroza sfere

Hercegovina

Ja koracam livadama plav od sutona

Na rubu livada je kuća parnog mlina

Iz daljine

to je krvlju namrljana uglasta i gruba

slikarija na nebu

I štogod bliže stižem sve glasnije viču

nebrojene užarene opeke

Ko ne zna, mislio bi da seljaci slave kakvu slavu

Ispod brežuljaka crni vlak se vuče

odmjereno udara

i vrišti

svoj dolaz još dalekoj nevidljivoj stanici

Noć i ja na brdu

Poda mnom načas izrone iz mraka

kuće stabla dvorišta i njive

I opet utonu u mraku

ko u svijesti

Iz tame u me gleda nekoliko svijetlih bijelih prozora:

ko nekoliko bijelih svečanih časova

iz crnog života ljudi

- „Hercegovina“: personificirani krajolik, odnos sreće i nesreće u čovjekovu životu, sudaranje svijeta stvarnosti i svijeta sjećanja, vizija, snova; krajolik

pjesnikova zavičaja postupno se pretvara u univerzalni duhovni krajolik ljudskog proživljavanja; posljednje dvije strofe i oblikom sugeriraju sužavanje

ljudske svijesti; fonostilem na početku: koraCam (mekano, nježno dolazim); snažan kolorizam, kontrasti, personifikacije, ekspresionističko slikarstvo: plav

od sutona (kao „plavi plašt“ od mjesečine u pjesmi „Ljubav“), zelene livade, crvene mrlje, „krvlju namrljana… slikarija“, „viču… užarene opeke“, „crni

vlak… vrišti“; pjesnički subjekt uzdiže se, lebdi, levitira (vidi isto iznad i u pjesmi „Mjesečar“): „Noć i ja na brdu…“, pod njim, „ko u svijesti“, izranjaju i

opet uranjaju svi ti prizori koje s visine promatra („kuće, stabla…“), iz tame, iz mraka života, u njega „gledaju“ malobrojni osvijetljeni prozori –

simbolika, usporedba, kontrast: rijetki sretni trenutci u nesretnim životima („ko nekoliko bijelih svečanih časova/ iz crnog života ljudi“), više puta završava

pjesme crnim, mračnim slikama ljudskih života

Povratak

Ti i ne slutiš

moj povratak i moju blizinu

U noći kada šumi u tvom uhu tiha mjesečina

znaj:

ne koraca mjesečina oko tvoje kuće

Ja lutam plavim stazama u tvojem vrtu

Kad koracajući cestom kroz mrtvo svijetlo podne

staneš

preplašena krikom čudne tice

znaj:

to krik je moga srca s blizih obala

I kad kroz suton vidiš crnu sjenku što se miče

s onu stranu mrke mirne vode

znaj:

ja koracam uspravan i svečan

kao pored tebe

- „Povratak“: altruistička vječna ljubav, lirski subjekt vraća se iz smrti, s druge obale, svojoj dragoj – preko „blizih obala“, „s onu stranu mrke mirne

vode“, javlja joj se „krikom čudne tice“), on je uz nju zauvijek, „uspravan i svečan“, na kraju naglašava „kao“ („pored tebe“), kao nekad; ekspresionistički

motivi: krik („krik moga srca“), preplašenost, crna sjenka, mrka voda, strah, tjeskoba; opkoračenje, prebacivanje (samo jedna riječ u cijelom stihu);

koloristički motivi, kontrasti: dan je mrak (!), „mrko svijetlo podne“, u sutonu je crna sjenka, a noć je „mjesečina“, plave staze – vrhunac vizualne poezije;

sinestezija: „šumi u tvom uhu tiha mjesečina“, personifkacije: krik srca, koraca mjesečina; fonostilem: koraCam (uz nju, mekano, nježno hoda, umjesto

grubo: koračam)

snježnom zemljom

plave zvijezde

Tvoja kuća stoji na kraj šume

Ja idem k Tebi

Da me kakav vuk ne napadne iz tame?

Tiho šušti snijeg pod mojim koracima

Tu sam!

Tvoja kuća stoji ograđena

Sva su okna zastrta

Pred vratima ne videći mene

straži pas

Samo jedan prozor crven gori

Ja znadem sve

i idem natrag

mrtav

i u licu bijel kao snijeg

Ljubav

Zgasnuli smo žutu lampu

Plavi plašt je pao oko tvoga tijela

Vani šume oblaci i stabla

Vani lete bijela teška krila

Moje tijelo ispruženo podno tvojih nogu

Moje ruke svijaju se žude mole

Draga, neka tvoje teške kose

kroz noć zavijore, zavijore

Kroz noć

kose moje drage duboko šumore

kao more

Mrtva ljubav

Kraj ljubavi u duši mrtvo zvoni

Veče slazi s neba plavo

Spuštam tihe crne zastore

Znam: vani su mrtve zvijezde i kuće i mjesečina

i crn prostor nepomičan stoji

Niko nikad neće doći k meni

Smrt još samo nevidljiva živi

Snu

razmotaj crven težak pokrov povrh mene

i nada mnom neka crno nebo noći

vječno

ćuti

Rastanak sa sobom

Mi stojimo na rubu svijeta

i gledamo u zapadanje zadnjih zvijezda u dubljine noći

Sa zvijezdama i mi zapadamo

Mi stojimo već na krajnjem rubu sebe

Ko ispod nas zemlju nevidljivo maknu

da je već daleko vidimo ko zvijezdu?

Zamakle su zvijezde

Ko od nas još može naslutiti sebe?

Rušimo se vječno

Naš je put bez dna i padanje bez glasa

Opomena

Čovječe pazi

da ne ideš malen

ispod zvijezda!

da cijelog tebe prođe

blaga svjetlost zvijezda!

Da ni za čim ne žališ

kad se budeš zadnjim pogledima

rastajo od zvijezda!

Na svom koncu

mjesto u prah

prijeđi sav u zvijezde!

- „Opomena“: čovjekovi ideali, odnos čovjeka i neba; u stihovima bez interpunkcije ponekad iznimka, grafostilem: na kraju svake rečenice uskličnik,

poput opomene i treptaja zvijezde; gramatička odstupanja: rastajo (rastajao); četiri skupine/strofe po tri stiha, četiri rečenice; prva dvije strofe započinju

imperativima („pazi“ i „Pusti“); opominje čovjeka da ne smije biti malen, običan i ništavan, treba ga prožeti „blaga svjetlost zvijezda“ (duhovnost,

vječnost), perifraze: „ideš ispod zvijezda“ (živiš), „zadnjim pogledima rastajo od zvijezda“ (kad budeš umirao); kontrast: „prah“ i „zvijezde“

Školski esej – Antun Branko Šimić, Preobraženja

Pozorno pročitajte navedeni tekst, a zatim i smjernice za pisanje školskog eseja ispod teksta. Redoslijed ponuđenih smjernica ne obvezuje vas u

oblikovanju eseja. Svoj esej oblikujte kao zaokruženu cjelinu (uvod, razrada zaključak). Najprije pišite na listu za koncept, a kasnije uredno prepišite na

list za čistopis.Pazite na pravopisnu i gramatičku točnost. Esej treba imati 400 do 600 riječi (+/ - 10 %).

Pjesnici

Pjesnici su čuđenje u svijetu

Oni idu zemljom i njihove oči

velike i nijeme rastu pored stvari

Naslonivši uho

na ćutanje što ih okružuje i muči

pjesnici su vječno treptanje u svijetu

Smjernice za pisanje

•Predstavite Antuna Branka Šimića u kontekstu pripadnosti određenom avangardnom smjeru. Posebno se osvrnite na njegovo stvaralaštvo i tematiku.

•Odredite vremenski i stilski razdoblje u hrvatskoj književnosti kojem Šimić pripada.

•Odredite kojem književnom rodu i vrsti pripada priloženi tekst.

•Analizirajte strukturu pjesme. Posebnu pozornost obratite na njezin grafički oblik. Odredite vrstu stiha i strofe.

•Kako su u strukturi pjesme raspoređeni motivi? Izdvojite motive i objasnite njihovo značenje. Odredite temu pjesme.

•Izdvojite metafore i odredite im preneseno značenje.

•Uočite ulogu zadnjega stiha u strukturi cijele pjesme. Povežite ga s uvodnim stihom.

•Prikažite pjesnički ritam. Navedite elemente kojima se ostvaruje.

•Povežite temu i stilska obilježja pjesme s vremenom kada pjesma nastaje.

•Navedite po čemu se ova Šimićeva pjesma razlikuje od tradicionalne poezije.

•Objasnite važnost ove pjesme za hrvatsku poeziju. Usporedite Šimićev odnos prema

pjesništvu sa svojim poimanjem pjesništva. Tvrdnje koje iznosite potkrijepite citatima, parafrazama ili primjerima.

ŠIMIĆ, Pjesnici OPISIVAČI

Čitanje i razumijevanje teksta

Navedena obilježja ponuđenoga tekstaA1

2-najveći hrvatski ekspresionistički pjesnik

-pisao je poeziju i eseje

-autor pjesničke zbirke Preobraženja

-najveći predstavnik slobodnoga stiha

-hrvatski ekspresionizam (1914. – 1928./1929.)

-obilježja ekspresionizma: ekspresija kao izraz stvarnosti, specifična

uporaba boje, škrtost izraza

-egzistencijalna tematika (pobuna, tjeskoba, tijelo, ljubav, strah, smrt,

smisao umjetničkoga stvaralaštva)

Prepoznati ključni sadržajni podaci

4•programatska pjesma

a)struktura pjesme:

•3 strofe različite duljine (monostih, distih, tercet ili jednostih, dvostih, trostih)

• izmjenjuju se stihovi različite duljine (deseterac, dvanaesterac, šesterac, trinaesterac)

•slobodni stih

•grafičkim izgledom istaknuti su neki motivi i naglašeno je ponavljanje prvoga stiha (s varijacijom) u trećoj strofi

b)motivi

•kružna kompozicija pjesme (ponavljanje prvoga stiha s varijacijom na kraju pjesme)

•motivi: 1. strofa (pjesnici, čuđenje), 2. strofa (zemlja, oči, stvari), 3. strofa (uho, ćutanje, pjesnici, treptanje)

c)tema: pjesničko stvaralaštvo

Opisana problematizacija prema smjernicama

•

Metafore

: pjesnici su čuđenje (otvoren pristup svijetu, bez onoga što nam je nametnula navika, civilizacija), oči (doživljaj svijeta, duhovna stvarnost), ćutanje

(teškoća življenja, otuđenost), treptanje (pjesništvo kao način preobražavanja stvarnosti)

•

Pjesnički je ritam polagan. Postiže se osobitim rasporedom riječi, glasovnim figurama (asonanca), svaka rečenica istovremeno je i jedna strofa, nizanjem

stihova različite duljine, ponavljanjem, grafičkim oblikom, izostavljanjem interpunkcije.

•

U posljednjoj strofi pjesnik donosi varijaciju temeljnoga motiva (pjesnici, tj. pjesništvo): pjesnici su vječno treptanje u svijetu –

metaforom „treptanje“ pokazuje se kako se u pjesništvu stvarnost preobražava, a time se mijenja i čovjekov život (svrha pjesništva). Tako se ostvaruje

kružna kompozicija: pjesnici su čuđenje (pristup svijetu) i treptanje (mijenjanje svijeta).

•Takav je pristup svijetu u duhu kozmičkoga ekspresionizma (pjesnik-prorok).

Tvrdnje potkrijepljene citatom/parafrazom

•potkrjepa motiva, stilskih figura, asonance, potkrjepa tvrdnji

4

Pokazano razumijevanje teksta A 5

5•učenik objašnjava kontekst u kojem je djelo nastalo: ekspresionistički

pristup svijetu

•pokazano je razumijevanje Pjesnika kao programatske pjesme; A. B.

Šimić kao ekspresionistički pjesnik

•uočena je različitost s obzirom na tradicionalnu poeziju: slobodni stih, grafički raspored stihova, odsutnost interpunkcije, škrtost/sažetost izraza i sl.

STILISTIKA I PJESNIČKE (STILSKE) FIGURE (stilska izražajna sredstva)

STILISTIKA je znanost koja proučava stil. Dio je teorije književnosti. STILEM je osnovna stilistička jedinica. To je jedinica pojačane jezične izražajnosti

(razlikuju se fonostilem, morfostilem, sintaktostilem i semantostilem).

PJESNIČKE FIGURE su osnovna stilska sredstva. One odstupaju od uobičajenoga načina govora. Naziv figura za stilska sredstva potječe iz antike, iz

vještine govorenja koja se u staroj Grčkoj zvala retorika. Retoričari su se bavili ne samo ispravnošću i točnošću govorenja već i njegovom izražajnošću,

pa su zato popisivali sredstva kojima se postizala posebna, povećana izražajnost (ekspresivnost). Iz stare retorike sačuvala su se do danas imena za oko

trideset figura:figure dikcije

GLAS

GLASOVNE figure riječi ili trope

RIJEČ

TROPI figure

konstrukcije

REČENICA

SINTAKTIČKE figure misli

SMISAO

ASONANCIJA METAFORA INVERZIJA POREDBA

ALITERACIJA METONIMIJA RETORIČKO PITANJE ANTITEZA

ONOMATOPEJASINEGDOHA ELIPSAHIPERBOLA

Lirski paralelizmi: PERSONIFIKACIJA ASINDETON LITOTA

ANAFORA ALEGORIJA POLISINDETON GRADACIJA

EPIFORA SIMBOL IRONIJA

SIMPLOKAEUFEMIZAM SARKAZAM

ANADIPLOZAEPITET PARADOKS

PERIFRAZAOKSIMORON

FIGURE DIKCIJE (dictio = govor) ili glasovne, zvučne figure

ASONANCIJA – ponavljanje istih samoglasnika: jesenje veče, oko sokolovo

ALITERACIJA – ponavljanje istih suglasnika i suglasničkih skupina: Vijavica. Vjetar vije.

ONOMATOPEJA – glasovno oponašanje: kukavica, cvrči cvrčak, šuškati, graktati, zveckati

ANAFORA – ponavljanje riječi na početku stihova: I nema sestre ni brata I nema oca ni majke I nma drage ni druga. (T. Ujević)

EPIFORA – ponavljanje riječi na kraju stihova: Ždral putuje k toplom jugu – u jeseni, A meni je put sjevera – u jeseni. (S. Vraz)

SIMPLOKA – ujedinjenje anafore i epifore: na početku i na kraju stihova To sada gleda on To sada misli on To sada sanja on. (D. Cesarić,

Djetinjstvo)

ANADIPLOZA – ponavljanje jedne ili više riječi s kraja stiha na početku idućeg stih … kad prevratom ću smjelim oboriti Bastilju, Bastilju sviju kriza:

moj mozak! Moj mozak! (M. Krleža, Revolta)

FIGURE RIJEČI ili tropi ili figure prenesenog značenja

METAFORA – skraćena, skrivena poredba utemeljena na sličnosti, prenošenje pojmova i izraza iz jednog područja života i svijeta u druga: Golema harfa

sja. (Sunce) (V. Nazor, Cvrčak)

METONIMIJA – sažeta metafora koja prenosi značenja putem logičkih odnosa; jedan se pojam zamjenjuje bliskim pojmom: čitati Zagorku (čitati

Zagorkino djelo) Lat. toto pro parte: cjelina za dio

SINEGDOHA – podvrsta metonimije u kojoj se uzima dio za cjelinu (lat. pars pro toto): Pjesma nas je sačuvala. Stići će vas naša ruka.

PERSONIFIKACIJA – lat. persona: osoba; poosobljavanje – pojavama, stvarima, životinjama, biljkama pridaju se ljudske osobine: Dan se budi. Sloboda

pjeva. Riječ također označava predočivanje apstraktnog pojma (predmeta, ideje) u liku neke osobe: Hitler je personifikacija zla.

ALEGORIJA – metafora proširena na cijelo djelo, izražava neku opću ili apstraktnu ideju (Ivan Gundulić, Dubravka; Dante, Božanstvena komedija).

SIMBOL – zamjenjivanje riječi, pojave ili pojma njegovom uvjetnom alegorijskom oznakom: Samo gordi jablan šapće o životu mrakom gluhijem…

(pjesnik). (Matoš, Jesenje veče). Amblemi su stalni simboli u kulturi i umjetnosti (golub = mir, križ = kršćanstvo)

EUFEMIZAM je figura ublažavanja kad nešto nepristojno ili pregrubo izrazimo blažom riječju: otići umjesto umrijeti, veseo umjesto pijan, prijateljice

noći umjesto prostitutke.

EPITET – svaki atribut kojim se postižu življe, slikovitije predodžbe: Dršću troma stabla…U usmenoj književnosti postoje i tzv. stalni epiteti: crna

zemljica, sjajna sablja, rujno vince.

PERIFRAZA – umjesto jedne riječi rabi se više riječi ili rečenica: ognji neba (zvijezde), Boj se onog tko je viko / bez golema mrijeti jada (Boj se

hrabroga). (I. Mažuranić)

FIGURE KONSTRUKCIJE ili rečenične (sintaktičke) figure Kako se sintaksa bavi zakonitostima gradnje rečenice, to navedeni naziv upućuje na to da

je riječ o rečeničnim figurama od kojih je inverzija najčešća figura.

INVERZIJA – obrtanje reda riječi ili dijelova rečenice (gramatički je najispravnije S–P–O): U dvorani kobnoj, mislima u sivim. (A. G. Matoš, Utjeha

kose)

RETORIČKO PITANJE – upitna rečenica koja je u biti izjavna, pitanje koje ne traži odgovor: Tko mi je dao udes izvora i ušća, meni, koja sam

beskrajna? (Vesna Krmpotić)

ELIPSA – izostavljanje iz rečenične cjeline pojedinih riječi koje se, gramatički gledano, ne mogu izostavljati, ali ako ih se izostavi, smisao se ipak može

odrediti: Mladost – ludost! Vatra!

ASINDETON – nabrajanje, nizanje riječi bez gramatičkog povezivanja veznicima: Plemići lažni – carski svodnici, Mračnjaci tusti – vragu srodnici…

(A. G. Matoš, Mora)

POLISINDETON – nabrajanje i nizanje riječi uz pomoć veznika bez gramatičke potrebe: I biti slab, i nemoćan, i sam bez igdje ikoga, i nemiran, i očajan.

(T. Ujević, Svakidašnja jadikovka)

FIGURE MISLI odnose se na širi smisao onog što je rečeno (slične su tropima).

POREDBA – uspoređivanje na temelju nekih zajedničkih osobina (komparacija).

ANTITEZA – poredba koja se zasniva na opreci suprotnosti: Sit gladnu ne vjeruje!

Bučni su anđeli tuge…/ Al anđeli radosti šute. (V. Nazor, Dvoji anđeli)

SLAVENSKA ANTITEZA: pitanje, negacija tog pitanja i odgovor; česta u slavenskim narodnim pjesmama. Prvih šest stihova Hasanaginice: Što se bijeli

u gori zelenoj …

HIPERBOLA – figura pretjerivanja i preuveličavanja: Rekao sam ti tisuću puta!

GRADACIJA / STUPNJEVANJE – postupno pojačavanje ili slabljenje početne predodžbe (klimaks i antiklimaks): Sve više sam, sve luđe sam, sve tuđe i

sve tužnije… (M. Krleža)

LITOTA – suprotna hiperboli, umanjuje zamjenjujući pravi izraz slabijim, negativnim i suprotnim: Nije ti loše. (Dobro ti je.); Otišli ste malo predaleko.

IRONIJA – uporaba riječi suprotna značenja, misli se obrnuto: E, baš si pogodio! (Promašio si.)

SARKAZAM – okrutna, gorka, zajedljiva, zagrižljiva poruga: I vrt imade naša kuća, /ukraj pruge drač, / da igrajuć se u njem djeca / zaborave na glad i

plač. (D. Cesarić, Vagonaši)

PARADOKS – misao naizgled u sebi proturječna, upućuje na dublji smisao rečenoga: Znam da ništa ne znam. (Sokrat) Festina lente! (Požuri polako!)

OKSIMORON – stvaranjem proturječnih pojmova stvara se novi pojam (vrsta antiteze): mudra ludost, umrli život, rječita tišina, Vrući led, Novi fosili.