41

Liturgijska je fotografija spomen Spomena€¦ · Homo videns: sve-vidljivost fotografi je Suvremeni teoretičari kulture i mediolozi upozo-ravaju da je suvremeno doba donijelo ne

  • Upload
    others

  • View
    0

  • Download
    0

Embed Size (px)

Citation preview

Page 1: Liturgijska je fotografija spomen Spomena€¦ · Homo videns: sve-vidljivost fotografi je Suvremeni teoretičari kulture i mediolozi upozo-ravaju da je suvremeno doba donijelo ne
Page 2: Liturgijska je fotografija spomen Spomena€¦ · Homo videns: sve-vidljivost fotografi je Suvremeni teoretičari kulture i mediolozi upozo-ravaju da je suvremeno doba donijelo ne

1

UREDNIKOVA RIJEČŽIVO VRELO 9-2010

SLiturgijska je fotografija spomen Spomena

Suvremena sveprisutnost fotografije, nova »kultura slike« i jezik površ-noga slikovnog komuniciranja, sve više fotografiji oduzimaju snagu spomena. Mnoge su fotografije danas »kratkoga vijeka«. Ne nastaju

da bi bile promatrane iz potrebnoga vremenskog odmaka i tako čuvale spo-men, nego da bi bile svjedočanstvo – odmah, neposredno nakon dogođeno-ga. Fotografija je postala medij koji više ne komunicira sjećanjem i obnav-ljanjem uspomena, nego istovremenošću. Medijska se vrijednost fotografije mjeri brzinom njezine posredovanosti, neposrednošću s vremenom doga-đaja – što ju se prije vidi, to je vrjednija. Fotografiji je oduzeta snaga spome-na, pa ju se i ne čuva. Nju se danas pogleda i zaboravlja.

Kršćansko življenje vjere uvijek je spomensko iskustvo. Čitavo kršćan-stvo izvire, naime, iz jedinstvenoga i neponovljivoga Događaja, iz Isusa Kri-sta i njegova otkupiteljskog djela. Vjera je življenje spomena na događaj Krista. Zato je i liturgija memoria u punom smislu riječi, spomen-čin (me-moriale) koji, po otajstvu Božje prisutnosti u Crkvi, postaje novo događa-nje spasenja. Kako fotografijom ‘memorizirati’ liturgijsko slavlje koje je već u sebi memoria, spomen-čin? To je pitanje koje se stavlja ne početak svakog ozbiljnoga govora o fotografiranju u liturgijskome slavlju.

Spomenski pristup kršćanskoj liturgiji naznačuje stanovitu nepomirlji-vost fotografije i liturgijskoga slavlja. Fotograf i fotografija samome slavlju ne trebaju. Štoviše, mogu ga ometati jer u obredno obnavljanje spomena, koje usadašnjuje Kristovo Otajstvo otkupljenja, unose novu dimenziju: bri-gu za kasniji pogled na slavlje. Svijest o fotografiranju kod sudionika litur-gijskoga slavlja pretvara se u brigu za izgled, za izvanjskost, jer je znano da fotografiji lako izmiče nutarnje, liturgijsko-spomensko. Ipak, fotografije ko-je bilježe ‘trenutke’ liturgijskoga slavlja mogu imati vrijednost za život vjere i za produbljivanje preobrazbenih događaja spasenja iz osobnoga puta vjere. To osobito vrijedi za slavlja sakramenata. Liturgijske fotografije nisu samo uspomene sa slavlja; one sjećanjem vode u slavlje i tako ‘obnavljaju’ življe-ne trenutke vjere.

Zbog te vrijednosti i ‘moći’ fotografije fotograf u liturgijskome slavlju jest liturgijski služitelj. On je minister memoriae, služitelj spomena. Za sâmo je slavlje nevažan, čak suvišan. Potreban je za kasnije življenje spome-na. Zato će njegovo mjesto unutar slavlja biti nenametljivo, a zadaća nepri-mjetna. No, da bi mogao biti »služitelj spomena«, potrebno je da i sâm bude istinski dionik slavlja, uronjen u njegovu zbilju. Liturgijski je fotograf pre-pušten snazi liturgije, a ne moći fotografske tehnike jer u liturgiji ‘objektiv-ski pogled’ nije objektivan. Samo oko vjere vidi istinu i zbilju slavlja.

Urednik

Page 3: Liturgijska je fotografija spomen Spomena€¦ · Homo videns: sve-vidljivost fotografi je Suvremeni teoretičari kulture i mediolozi upozo-ravaju da je suvremeno doba donijelo ne

NAŠA TEMA

2

Fotografi ranje u liturgiji

UFotografija i liturgijaOtajstvo pred fotografskim objektivom

Ivica Žižić

U doba fotografske reprodukcije svijeta teško se oteti dojmu da go-vor o fotografiji ne može izbjeći činjenicu naše vlastite uronjeno-sti u strategije slike kakvu poznajemo ne samo na velikim i malim

ekranima, nego i u vlastitim biografijama, identitetima, u našim albumi-ma, galerijama i web-stranicama, slike kojima nam se nude ne samo po-jedini proizvodi i reklame, nego, mogli bismo reći, posreduje svijet našega doživljavanja i shvaćanja zbiljnosti. Nesumnjivo slika danas određuje ne samo naše mišljenje, nego i ponašanje. Naše iskustvo svijeta, naše mišlje-nje i predočavanje protkani su »fotografskim simbolima«, što osobito vri-jedi za generacije facebook-a i avatara, koji su gotovo u cjelini posredova-ni reproduciranom slikom. Fotografija prodire dublje nego što mislimo. Ona se ne ograničava samo na prikaz, na izvanjski, površni ulomak doga-đaja, nego postaje dijelom konstrukcije identiteta, postaje simbolom koji na najrječitiji način progovara o osobnosti, o jedinstvenosti, ali i o univer-zalnosti pojedinih događaja ili osoba.

(Post)moderna kultura upravo na području slike pokazuje radikalni odmak od svih prethodnih kulturalnih slojeva razvoja čovjekova slikov-noga stvaralaštva: slika više nije stvar čovjekova (pre)oblikovanja, nje-gove imaginacije, njegovih ruku, ona je ponajviše stvar reprodukcije, tj. tehničke intervencije na reproduciranom modelu. No, ta reprodukci-ja poznaje ne samo ‘preslikavanje’ pojedinog događaja ili osobe, nego i ‘konstrukciju’ istoga. Odabiranje detalja i događaja, optičko ‘zumiranje’, odabir kuta, kao i druge gotovo ‘obredne’ fotografske ‘geste’, sve su re-dom dijelovi precizno određene strategije umjetne konstrukcije doga-đaja ili osoba. Fotografija kao da postaje mjestom iznalaženja, otkrića, ali i mjestom ‘stvaranja’ događaja na temelju umjetno re-produciranoga modela. Tome u prilog ide i gotovo redovito ‘re-tuširanje’ (photo shop) fotografija, koje se upisuju u istu strategiju »produkcije reproducirano-ga«. Fotografija se nesumnjivo dogodila kao ‘revolucija slike’ kojom se selektirane slike svijeta nude kao informacije, gdjekad kao nazori na svijet, a događaji opisuju objektivom fotografa da bi bili pospremljeni u ‘galerije’ i odatle trajno formirali pogled znatiželjnoga promatrača. No, tehnička produkcija slika itekako je utjecala ne samo na čovjekovu pre-dodžbu o sebi, nego općenito i na njegovu kulturu i stil življenja.

Otajstveni događaj ne može biti fotografski po-

sredovan jer nije samo ‘stvar’ vanjštine, nego cjeline koju fotografi ja

rijetko uspijeva zahvatiti. Otajstveni događaj može

biti fotografi jom ‘dodirnut’ samo ako se oko fotograf-

skog objektiva podredi liturgijskim kriterijima ‘gle-

danja u vjeri’. Fotografi ja ne može obuhvatiti litur-

gijsko iskustvo vjere, ali ga može na svoj način izreći

ako se smjesti u položaj prepun suzdržanosti i do-

stojanstvene bliskosti.

Page 4: Liturgijska je fotografija spomen Spomena€¦ · Homo videns: sve-vidljivost fotografi je Suvremeni teoretičari kulture i mediolozi upozo-ravaju da je suvremeno doba donijelo ne

3

99živo vreloživo vrelo9živo vrelo99živo vrelo920102010

U taj se okvir čovjekove kulture smješta i krš ćanska liturgija. Ona je, naime, dio te kul-tu re, što ničim ne dovodi u pitanje njezinu tean dričku narav. Jer postoji unutar kulture i kulturom se utjelovljuje, liturgija je pred foto-grafskim objektivom nerijetko stavljena u polo-žaj koji je odvraća od njezine otajstvene naravi i pretvara u puku vidljivost, u predmet informa-cije, štoviše ponekad pretvara u ideološki nazor kako bi se dodatno osnažio pojedinačni ili ko-lektivni identitet. Što se dakle događa sa litur-gijom pred fotografskim objektivom?

Magija fotografi je: strategije i utopije fotografske slikeDa bez fotografije vijest ostaje ‘mrtvo slovo’ na ponajbolji način govore današnji mediji. Tajna uspjeha televizije stoji upravo u snazi slike-u-pokretu. Isto potvrđuju i web-stranice. Gdje ri-ječ tek didaskalijski dodiruje sliku, a slika daleko nadmašuje značenjsku snagu svih riječi, uspjeh je zagarantiran. Slika rađa povjerenje daleko vi-še od riječi. Ta neposrednost ujedno je garanci-ja povjerenja. Tako fotografska slika govori više od riječi, a ulijeva neposrednu vjeru, jer ‘presli-kava’ stvarnost kakva ona jest. Slika sama posta-je informacija, očitost, štoviše, ona tvori pogled na događaj ili na osobu. Fotografija »daje vidje-ti« ono što pogled najčešće ne uspijeva zahvatiti. I u tome je možda sadržana njezina magija.

Dok je u predmodernim društvima portret ižaravao utisak, dok je ‘sabirao’ i pripuštao bit prikazanoga u djelo, u postmodernoj civilizaci-ji na djelu je razasipanje slike: fotografija fakto-grafski ‘apsorbira’ lica da bi ih razasula u medij-skom prostoru, odgovarajući upravo na potrebe koje ne idu dalje od znatiželjnoga ovladavanja nad stvarnošću ili pak narcisoidnoga samoogle-danja. Time ne želimo umanjiti vrijednost »fo-tografskoga portreta«, nego, sasvim suprotno, pokazati koliko on najčešće izostaje u svojoj je-dinstvenosti i neponovljivosti jer zanemaruje ‘pokret’, te koliko fotografija često sve svodi na jedan zajednički nazivnik – a to je »reproduk-tivno pojavljivanje«. Fotografsko fiksiranje i za-tvaranje lica u čisti pojavak uzrokuje nerijetko vrtoglavo pregledavanje samoga sebe. Zato za

kulturu nove osjećajnosti, u svojim težnjama za novim ukorjenjivanjem i novim sigurnostima, fotografijâ nikad dosta. Fotografira se zbog foto-grafiranja, tj. iz težnje čistoga pojavka na slici.

U sliku se ‘vjeruje’, jer ona ima moć iznovice ‘stvoriti’ lik. Iz svih raspoloživih ulomaka svojega identiteta fotografija je kadra proizvesti povijest, ‘priču’, štoviše, stvoriti ‘mit’ dajući obrise jednoj

Fotografija najčešće i nema drugoga cilja doli gleda-ti preko i nad, stvarati »točku gledišta« s koje se ilu-zorno »vidi sve«. Fotografija rijetko zalazi unutar događaja jer ne zauzima potrebnu distancu s koje je moguće doista gledati, a da se gledanje ne pretvori u nadziranje i pregledavanje.

smislenoj putanji. Od fotografije u osobnoj iska-znici do albuma u kojem su pohranjene ne sa-mo slike, nego i ‘uspomene’, tj. ‘osobna povijest’, vidljivo je da se fotografija upisuje u identitetske strategije subjekta. Njezina funkcija je registrira-ti uporišne točke na koje se može osloniti jedno »snažno ja«, tj. jedna povijest, stvarna ili ‘umjet-na’ zbiljnost neke osobe. Ta moć fotografije, ko-ja izranja iz magije konstrukcije i rekonstrukcije, jedno je od tipičnih obilježja naše suvremenosti u kojoj sve treba biti podložno racionalnoj kontro-li da bi imalo nekakvo značenje i sve treba biti vr-jednovano u svojoj površnoj privlačnosti da bi se uklopilo u mozaik značajnosti.

Osim što magija fotografije pronalazi svoje mjesto u identifikaciji i pripovijedanju sebe, ona također postaje mjestom kultnoga izlaganja u redovito svim ideološkim sustavima u kojima je na djelu fokusiranje na ličnost vođe. Pa i u slu-čaju ‘slavnih’ i ‘poznatih’ fotografija postaje jed-no od nužnih ritualnih mjesta gdje se rađa i pre-porađa lik. Fotografska slika, zapretana u slavlje imanencije, napušta svoju relacijsku narav, gra-vitira, naime, postati ploha čistoga pojavka.

Upravo je taj kult slike, zajedno sa svojim ma-gijskim učincima, doživio pravi procvat. Želja za fotografiranjem kao i želja da se bude predme-tom fotografiranja izranja iz težnje da se bude vidljiv, prepoznatljiv, jedinstven. A spram impe-rativa »pojavka u javnosti«, nošenog nesmilje-

Page 5: Liturgijska je fotografija spomen Spomena€¦ · Homo videns: sve-vidljivost fotografi je Suvremeni teoretičari kulture i mediolozi upozo-ravaju da je suvremeno doba donijelo ne

NAŠA TEMA

4

Fotografi ranje u liturgiji

nom produkcijom informacija, anonimnost se smatra golemom prazninom, koju se barem na neki način dade nadvladati osobnom web-stra-nicom. Fotografija na svojstven način apsorbira ono ‘privatno’ u ‘javno’; ona je kadra mnoge zna-tiželjne poglede unijeti u intimu osobne povije-sti i sjećanja, ali i potonje raspršiti u javnosti i tako lišiti izvorne netaknutosti; fotografija je da-kle krhka jer je podložna manipulaciji i kao ta-kva vodi se pravilom gledanja, a rjeđe razumije-vanja; unatoč složenom mehanizmu svojega posredovanja, fotografija se predlaže kao nepo-sredna, uvjerljiva i povjerljiva.

Magija fotografije sastoji se u mogućnosti nad-gledavanja bez stvarnoga sudjelovanja, ali i u mogućnosti pre-gledavanja, najčešće pregle-davanja samih sebe u događaju. Fotografija naj-češće i nema drugoga cilja doli gledati preko i gledati nad, stvarati »točku gledišta» s koje se iluzorno vidi sve. Doista, rijetko fotografija zala-zi unutar događaja, još rjeđe zauzima pravilnu distancu s koje je moguće doista gledati, a da se ono ne pretvori u nadziranje i pregledavanje.

Homo videns: sve-vidljivost fotografi jeSuvremeni teoretičari kulture i mediolozi upozo-ravaju da je suvremeno doba donijelo ne samo neslućeni napredak tehničkih i informacijskih sredstava, nego zajedno s njima i korjenitu preo-brazbu čovjekove naravi. Digitalizacija slike odi-grala je u tom procesu važnu ulogu. Ponajprije jer je preobratila čovjeka u ‘subjekt gleda nja’, iskorjenju jući ga iz ba šti ne pripovijedanja, pisma i spoznaje, koji su vjekovima određivali njegovu racionalnost i kulturu. Zahtjev da sve bude vizu-alizirano, a potom sročeno u informaciju, odno-sno, da se slušanje kona čno podredi gledanju i da riječ poprimi samo sporednu ulogu popratnoga tumačenja, zahtjev je koji, prema viđenju G. Sar-torija, dovodi do apsolutnoga prvenstva slike u medijskoj kulturi suvremenosti. No, to je prven-stvo kobno za razumijevanje, za kritički odmak, za refleksivnost koja je nužna u svakoj ljudskoj

aktivnosti i iskustvu. Slika se nalaže i izlaže po-vrh svega. Ali ona dovodi do čistog gledanja bez razumijevanja. Gledanje slika gdjekad doista ni-je drugo doli upravo površno prebiranje hranje-no iluzornim razumijevanjem.

Čovjek se, dakle, pretvorio u gledatelja. Ali i u predmet gledanja. Slika mu ostavlja dojam da vidi ‘sve’, a zapravo vidi samo odabrani detalj. U svakom slučaju, digitalna je slika ovladala čovje-kovom racionalnošću. I to ne samo jer informa-cije pristižu brže slikom nego riječju, niti zato jer

Fotografija je pred otajstvenim slavljem nemoćna. Stoga se fotograf stalno odlučuje između ‘pojedinca’ i ‘mase’ jer fotografijom ne uspijeva zahvatiti zaje-dništvo koje liturgija pretpostavlja i gradi.

je pogled obuhvatniji od pojma, nego zato jer fo-tografska (re)produkcija događaja stvara u-vid u događaj koji istovremeno ostavlja gledatelja oča-ranim i površnim. Suprotno od obrednoga – u kojemu je svagda u igri srast vidljivoga i nevid-ljivoga, njihova međusobna upućenost i nesvedi-vost – u fotografiji je sve zaustavljeno u vidljivo-me. I sve ono što izlazi iz okvira vidljivoga biva »izgubljeno iz vida«, a gdjekad i namjerno od-stranjeno. Fotografsko je viđenje naime selek-tivno, kao što je to uostalom i obrada fotografija. Ono je u oku fotografa da bi potom bilo prene-seno u oči promatrača. Ono što fotograf želi pre-nijeti ipak nadilazi granice objektiva. A ono što promatrač može vidjeti ipak se ne da svesti na fo-tografiju. Svejedno, fotografiji se vjeruje više ne-goli stvarnosti. Jer su fotografije ‘stvarnije’ negoli stvarnost, jer su ‘vjerodostojnije’ negoli riječ, one su kadre stvarati virtualni imaginarij ne samo jednoga društva ili kulture, nego i vjere. Kultura fotografiranja i fotografije zalazi u središte religij-skoga događaja – u obred – ne samo kako bi do-kumentirala ili izvijestila, nego i kako bi stvorila re-prezentaciju istoga slavlja. Fotografija se nai-me ne može osloboditi od onih pretpostavki i od

nom produkcijom informacija, anonimnost se smatra golemom prazninom, koju se barem na neki način dade nadvladati osobnom web-stra-nicom. Fotografija na svojstven način apsorbira

aktivnosti i iskustvu. Slika se nalaže i izlaže po-vrh svega. Ali ona dovodi do čistog gledanja bez razumijevanja. Gledanje slika gdjekad doista ni-

NAŠA TEMA Fotografi ranje u liturgiji

nom produkcijom informacija, anonimnost se

Page 6: Liturgijska je fotografija spomen Spomena€¦ · Homo videns: sve-vidljivost fotografi je Suvremeni teoretičari kulture i mediolozi upozo-ravaju da je suvremeno doba donijelo ne

5

To uostalom potvrđuje i drugi primjer: foto-grafsko viđenje događaja i liturgijsko gledanje često su sasvim suprotni. U prvom slučaju ra-di se o gledanju koje je zainteresirano zahvatiti i objektivirati događaj. U drugom slučaju riječ je o gledanju koje se prepušta zahvatiti pogledom Drugoga. To je gledanje koje se pretače u susret, a zaokružuje biljegom zajedništva; ono nije ni pre-gledavanje niti ovladavanje događajem, ne-go gratuitno ophođenje, prepuno bliskosti ali i poštovanja. Fotografsko gledanje ima nakanu pretvoriti život u sliku.

Liturgijsko gledanje ima nakanu prihvati-ti život i živjeti odnose. Liturgija je sama svjetlo očima vjernika, jer je liturgija istinska slika Otaj-stva, stvarna slika u kojoj se rastvara spasenjski susret, u kojoj svaki vjernik postaje dionik doga-đaja, a ne puki indiferentni promatrač. Zato bi-smo s pravom mogli reći da je Otajstvo »u oči-ma« dionika slavlja, kao što je to uostalom u njegovim pokretima i riječima, u liturgijskoj for-mi svetkovanja kojom je unesen u milosno zajed-ništvo. No, kada se fotografiranje umeće između vjerujućega pogleda i otajstvenoga događaja, ono pogled pretvara u ‘poziranje’, a liturgiju u površ-nost. To se dakako prvenstveno odnosi na bisku-pe i prezbitere koji su najčešći ‘subjekti’ fotogra-fija i ‘objekti’ fotografskoga poziranja. To vrijedi i za sve ostale, kao i za same fotografe, koji postaju sve manje dionici liturgijskoga događaja, a sve vi-še oni koji ga nad-gledavaju i pre-gledavaju kuša-jući neprestano sve zaustaviti u sferi vidljivoga. A zaustavljanje slavlja u sferi puke vidljivosti poče-tak je dobro nam poznatog formalizma i ceremo-nijalizma, koji nije odveć različit od onog spekta-kularno-medijskoga pokazivanja.

Sasvim je jasno da s ove točke gledišta otaj-stveni događaj ne može biti fotografski posre-dovan jer on nije samo stvar vanjštine nego cje-line koju fotografija rijetko uspijeva zahvatiti. U najboljem slučaju on može biti fotografijom

onih uvjeta koji su je iznjedrili: ona je »kopija ko-ja stvara kopije«. I dok se homo videns uglavnom bavi kopijama stvarnosti, fotografija se iz svojega re-produktivnoga kruga ne da osloboditi.

Otajstvo pred objektivom?Prethodni redci, iako mogu sugerirati ponešto ‘konzervativno’ viđenje stvari, nemaju nakanu ra-dikalizirati probleme fotografiranja koji se uče-stalo ponavljaju u liturgijskoj praksi. Netko će pri-mijetiti da je kritika fotografije ‘regresivna’ jer je naivno pomisliti da se barem kod velikih liturgij-skih slavlja može bez fotografiranja. Baš kao što je naivno pomisliti da se sjećanje i identitet dadu po-sredovati bez posredstva fotografije. Fotografija se toliko utkala u naše identitetske i svjetonazor-ske strategije da je gotovo nemoguće zamisliti bi-lo koji značajniji događaj bez fotografiranja. To je posebno razvidno u trenutcima kada smisao, sre-ća ili drugi »veliki životni koraci« bivaju obredno zgusnuti, ponazočeni, kada postaju vidljivi. Rijet-ke trenutke te vidljivosti, stoga, valja po svaku ci-jenu zabilježiti. Fotografija je bilježnica koja is-pisuje geste smisla, pretočene u obredna slavlja. Ne niječemo fotografiji mogućnost da vidi i osjeti srast između vidljivog i nevidljivog, da dade ‘oku-siti’ izobilje slavlja, njegovu nutarnju sretnost i sklad. Ali fotografsko se viđenje veoma rijetko us-pijeva upisati u živo gledanje kakvo je na djelu u liturgiji. Ono je najčešće reportažno registriranje »s ruba događaja«, ne iz njegova središta; pretva-ranje lica, gesta i događaja u čistu vidljivost, ukla-njajući s obzora ono nevidljivo, sveobuhvatno, što daje puninu liturgijskom događaju vjere. Činjeni-ca je naime da fotografski aparat unosi u liturgi-ju ‘svoja pravila’, od kojih najčešće ne odstupa; da se fotografija ponajčešće nameće povrh kriterija vlastitih liturgiji te da, naposljetku, liturgija sama postaje obredna scena, a liturgijski čini i simbo-li niz kulisa među kojima valja ‘konstruirati’ lik. Sve to jasno pokazuje koliko su fotografija i litur-gija načelno oprječni.

To uostalom potvrđuje i drugi primjer: foto-grafsko viđenje događaja i liturgijsko gledanje

onih uvjeta koji su je iznjedrili: ona je »kopija ko-ja stvara kopije«. I dok se homo videns uglavnom bavi kopijama stvarnosti, fotografija se iz svojega

Page 7: Liturgijska je fotografija spomen Spomena€¦ · Homo videns: sve-vidljivost fotografi je Suvremeni teoretičari kulture i mediolozi upozo-ravaju da je suvremeno doba donijelo ne

NAŠA TEMA

6

Fotografi ranje u liturgiji

‘dodirnut’ samo ako se svemoćno oko fotograf-skoga objektiva podredi liturgijskim kriterijima gledanja u vjeri. A to znači samo onda kada se fotografiranje upiše u živo gledanje Crkve uro-njene u slavlje Pashalnoga Otajstva, ako zauz-me istinsku liturgijsku perspektivu motrenja. Istina, fotografija ne može obuhvatiti liturgijsko iskustvo vjere, ona ga ne može predati u njego-voj cjelini, ali može ga na svoj način ‘izreći’ ako se smjesti u položaj prepun suzdržanosti i do-stojanstvene bliskosti. Zato fotograf u liturgiji nužno (a ne slučajno) treba biti dionik slavlja, da bi iz dioništva (po)kušao pružiti vjerodostoj-nu sliku vjerničkog prianjanja Otajstvu Božje prisutnosti.

Fotografi ranje u liturgiji: o sumnji u fotografsku (re)produkcijuU liturgijskoj praksi nije nam nepoznat feno-men nametljivog ponašanja fotografa, beskom-promisnoga kršenja svih pravila poštovanja, banalnoga registriranja. U liturgijskim slavlji-ma, neprestano fotografiranje, protivno vlasti-tosti prostora i vremena, još je više naglašeno, kao što postaje i naglašeno ‘poziranje’ ili ‘simu-liranje’ da bi se zadovoljila površnost. Čini se da problem nametljivog fotografiranja u litur-giji poznaje sličan problem koji postoji kod me-dijske fotografije općenito. Osim što fotografija apsorbira privatno u javno brišući sve granice,

u liturgiji se fotografija stalno odlu-čuje između ‘pojedinca’ i ‘ma-

se’ jer fotografija ne uspijeva zahvatiti ‘zajedništvo’ koje

se ozbiljuje kao princip nevid-

ljiv fotograf-skome oku. Tu nemoć fo-tografija na-doknađuje na druge načine.

Tako se de talji osobne po-

božnosti

nalažu kao paradigma liturgijskoga slavlja op-ćenito, a fotografija ‘mase’ postaje slika ‘značaj-nosti’ liturgijskoga slavlja. Fotografija kao da taj način neprestano kuša nadoknaditi svoju ‘nije-most’ te ‘dati’ liturgijskom slavlju dodatnu kva-litetu, koju ono u suprotnome ne bi imalo. Osim toga, dok fotografija čitavo liturgijsko slavlje že-li ‘zaustaviti’, liturgija se, po svojoj naravi, ‘kre-će’, događa pokretom i u pokretu.

Sve gore rečeno govori u prilog tvrdnji o sta-novitoj nepomirljivosti fotografije i liturgije. Međutim, time ne želimo reći da fotografiji ne-ma mjesta u liturgiji. Prilozi koji slijede u ovom broju Živoga vrela o tome će reći mnogo više, te pokušati ponajprije razložiti kriterije po kojima se fotografija može smjestiti u perspektivu dio-ništva na Otajstvu, zauzeti prije svega obrednu gestu ophođenja, čuvajući njegovu bliskost ali i nužnu distancu. Stanovito nepovjerenje prema fotografiji – kao i općenito prema tehnički (re)produciranim slikama – nije jednostavno plod regresivne nostalgije, nego kritičkoga promi-šljanja slaboga stanja liturgijske forme, tj. sla-boga stanja njezine ikoničke i estetske naravi, koje je već relativno dugo prisutno u teološko-liturgijskoj misli.

Spomenimo gotovo nepoznati, ali sjajni prilog Romana Guardinija Fotografija i sum-nja vjere (Photographie und Glaubenszweifel, 1953.) u kojem je autor već naslutio one proble-me koje u dobrom dijelu pogađaju našu liturgij-sku praksu poput slabljenja aktivnoga sudjelo-vanja, spektakularizacije bogoslužja i općenito slabljenja ikoničke snage liturgijskoga iskustva. Da fotografija ne bi izazivala sumnju, nego bi-la vjerodostojno očitovanje, potreban je kritič-ki odmak, katarza simulacija i manipulacija, svih ‘magijskih efekata’ kulta slike, koje sa so-bom nosi iz sfere medijsko-spektakularnoga. Fotografija ne može biti prihvaćena kao tehnič-ki manipulator nad identitetima, a njezine stra-tegije ne mogu biti a priori prihvaćene u litur-giji. ‘Svemoć’ fotografskoga aparata, koja jasno proizlazi iz vjere u multimedijalnu tehnologi-ju, treba zamijeniti snaga vjerničkog prianjanja Otajstvu. Samo je s tog polazišta moguće foto-grafirati u liturgiji.

čuje između ‘pojedinca’ i ‘ma-se’ jer fotografija ne

uspijeva zahvatiti ‘zajedništvo’ koje

se ozbiljuje kao princip nevid-

ljiv fotograf-skome oku. Tu nemoć fo-tografija na-doknađuje na druge načine.

Tako se de talji osobne po-

božnosti

u liturgiji se fotografija stalno odlu-čuje između ‘pojedinca’ i ‘ma-

6

čuje između ‘pojedinca’ i ‘ma-se’ jer fotografija ne

uspijeva zahvatiti ‘zajedništvo’ koje

se ozbiljuje kao princip nevid-

ljiv fotograf-skome oku. Tu nemoć fo-tografija na-doknađuje na druge načine.

Tako se de talji osobne po-

božnosti

Page 8: Liturgijska je fotografija spomen Spomena€¦ · Homo videns: sve-vidljivost fotografi je Suvremeni teoretičari kulture i mediolozi upozo-ravaju da je suvremeno doba donijelo ne

7

99živo vreloživo vrelo9živo vrelo99živo vrelo920102010

JFotograf koji preuzima

odgovornost za fotografi je, koje nisu samo podloga za ‘sjećanje’ na liturgijski do-gađaj, nego za svu dinami-ku liturgijske događajnosti,

mora biti pripremljen za tu liturgijsku službu i znati na koji način treba služiti

zajednici, ostavljajući trag Prisutnosti koja ponovno uprisutnjuje otajstvenost

slavlja. Fotograf je uvijek u službi slavlja, a ne obrat-

no. Zato liturgijske fotogra-fi je ne stavljaju u središte prisutnost ljudi, nego Pri-

sutnost među ljudima.

Fotografiranje i fotografije u službi liturgijskoga pastorala

Ivan Šaško

Jedno od čestih pitanja koja su nam upućena u svakodnevno-me životu glasi: Jesi li vidio? Zapisi o viđenome ranije su po-hranjivani u razne oblike slika i slikovitosti. Spomen na viđe-

no nastajao je nutarnjim zapisom doživljaja, čuvanja cjeline i detalja u pamćenju, oslikavanjem drugima i prenošenjem upamćenoga; za-tim se pretvarao u crteže, slike, reljefe, kipove, slova, koje su proma-trača suočavale s doživljenim i dogođenim na snažan interpretacijski način. Istinitost dogođenoga nikada nije lišena osobnoga tumačenja onoga tko je prenosio, prikazivao, pripovijedao, opisivao te događa-je. Interpretacijski smjerovi koji su težili prema objektivnosti i ‘rea-lizmima’ pokušavali su učiniti odmak i ponuditi zajedničke polazišne okolnosti koje bi razlučile prostor događaja i doživljaja.

Najveći korak u tome smjeru zacijelo je učinila fotografija, premda su i drugi oblici prikazivanja u raznim slikarskim i kipar-skim tehnikama poznavali pristup koji je djelovao kao ‘preslikava-nje’. Vjerodostojnost trenutka pokušavala se zaustaviti do razine za koju je bilo moguće ustvrditi: Naslikan je tako da izgleda kao da je živ.

Jasno da se ovdje postavlja pitanje filozofijske kritike o percep-ciji stvarnosti; o tome što je stvarno u ‘stvarnosti’; kakav je suodnos subjektivnoga i objektivnoga, no istodobno se nalazimo na područ-ju koje ta pitanja uvažava, promatrajući ih u svjetlu svrhovitosti i u stanovitome smislu (obredno-liturgijske) funkcionalnosti. Baš kao takvo pomaže pri traženju odgovora na spomenuta pitanja.

Tekstualizacija fotografi jeFotografija dijelova liturgijskoga slavlja, njegovih pripremnih tre-nutaka ili odjeka nije bila u opasnosti sakralizacije. No, takva foto-grafija također pripada narativnomu procesu kojemu se u središtu nalazi transcendentalnost, a time i neizrecivost i neopisivost. Kr-šćanska je liturgija u posebnome položaju, jer iskustvo svetoga ni-je tek ‘trenutak’ iskušenoga. Tako fotografija ne može u sebi nositi nutarnju vrijednost svetoga, ali može biti dio objaviteljskoga doga-đaja slavlja. Fotografija segmenta liturgijskoga slavlja postaje foto-grafskim tekstom. Time se želi reći da je za liturgijski pastoral važna tekstualizacija fotografije. Taj je pristup iznimno zanimljiv jer stoji u stanovitoj oprečnosti s neponovljivim.

Budući da je liturgija umjetnost originala, fotografija i moguć-nost njezina gotovo bezbrojnoga ponavljanja umnožavanjem ne ide u prilog izravnoj uporabi fotografije u liturgiji. Tomu se može da-

Page 9: Liturgijska je fotografija spomen Spomena€¦ · Homo videns: sve-vidljivost fotografi je Suvremeni teoretičari kulture i mediolozi upozo-ravaju da je suvremeno doba donijelo ne

NAŠA TEMA

8

Fotografi ranje u liturgiji

No, svaka fotografija – bez obzira na njezinu važnu dimenziju subjektivnoga odnosa – poka-zuje da je modulacija i analiza moguća, bez ob-zira na subjektivnu navezanost; te da je ona po-kretač novih emocija, sjećanja i raščlamba.

Fotografi ja: poziv da zastanemo,izabiremo, povezujemoGledanje nije proces koji se tiče samo ljudskih bioloških mogućnosti percepcije svjetla, nego se odnosi na učenje. Svaki čovjek interpretira ono što vidi i čita u stanovitome značenju. To je pak i pitanje kulture te životnoga konteksta i isku-stva; svega onoga što nam je dano kao herme-neutički ključ. Moći vidjeti tiče se inicijacije u svijet značenja te ni jedno gledanje koje postaje ‘viđeno’ nije bez preduvjeta koji spajaju nevid-ljivo i kulturološki određeno (vidljivo). Fotogra-fija nas poziva da zastanemo, da se zagledamo, da naučeno, prihvaćeno, iskušeno pretočimo u gledanje i da – vidimo. Proroci, a zatim i Isus prekoravaju narod i ljude koji imaju oči, a ne vi-de; imaju uši, a ne čuju.

Današnji odnos omasovljivanja fotografij-skih mogućnosti (osobito glede medija pohra-njivanja) oduzimaju čovjeku velik dio procesa izabiranja trenutka, motiva, doživljaja u naka-ni da nešto bude ‘zabilježeno’, kako bi priop-ćavalo; zatim selekcije nakon fotografiranja ili stavljanja pred sebe zabilježenoga u smislenu cjelinu koja uspijeva povezati događaj, susret i emocije.

Fotografija je zanimljiv medij koji prerasta u samostojnu cjelinu za sve one koji nisu dijelili trenutak nastajanja fotografije. I u tome se na-lazi sličnost s obrednim događajem. Fotografija, po svojim ikoničkim zakonitostima, ima nutar-nju snagu povezivanja do mjere novih emocija. Signum commemorativum je ujedno i signum genarativum.

Fotografi jska polarnost referentnosti i prezentnostiFotografiju se, slično kao i likovna djela, može promatrati na nekoliko razina odnosa. Na prvo-me mjestu spominjem ikoničnost ili sličnost. To je u slučaju fotografijâ iznimno naglašeno. Nai-

nas, u doba raznoraznih reprodukcija i umna-žanja, prigovoriti da je takav stav neopravdan jer se u drugim umjetnostima ne poštuje isto načelo izvornosti i jedinstvenosti. Da bi se od-govorilo na to pitanje, čini se nužnim posegnu-ti za umjetnošću kao prihvatljivim liturgijskim načinom liturgijske naracije i tekstualizacije općenito. U svemu što liturgija koristi kao svoje izražajno sredstvo mora postojati preobražajna snaga, što je odlika umjetnosti.

Iako, dakle, pristup odnosu fotografije i li-turgijskoga slavlja zahtijeva puno dublju ra-spravu, o fotografiji elemenata liturgijskoga slavlja u pastoralu moguće je govoriti s puno vi-še pokazatelja i bez nužnoga zalaženja u suod-nos fotografije i kategorije sakralnosti.

Spomenčinski tragoviU teorijskome pristupu fotografiji iznimno je zanimljiv govor o fotografiji koju se naziva pun-ctum, tj. ona točka koja nas potiče, koja proma-traču daje živjeti novost: nutarnje previranje, nemir, slavlje, zahvalnost, radost… U tome smi-slu treba raščlanjivati niz emotivnih poveznica i suodnosa koji postoje između promatrača i fo-tografije više negoli nutarnji ustroj same foto-grafije.

Iz susreta čovjeka i fotografije ne nastaje sa-mo ‘pustolovina’ koja ulazi u događaj fotogra-fije, već i ona koja nastaje u čovjeku. Gledanje fotografije jest proces uprisutnjivanja. Fotogra-fija nije puki svjedok ili dokument onoga što se dogodilo, što je viđeno, nego je budni svjedok našega sudjelovanja u onome što je bilo. Foto-grafija time na izravniji način govori o ponovnoj prisutnost i pomaže odgajati za dimenziju litur-gijskoga spomen-čina, doživljavati ju pomoću vlastitoga suodnosa s prošlošću koja živi. Otaj-stvo čežnje, čuvstava, subjektiviteta te specifič-noga subjektivizma.

Tako za Barthesa ono što definira fotografi-ju nije zbiljska prošlost, tj. nešto što je uistinu bi-lo na nekome mjestu u određeno vrijeme, nego iskustvo koje je omogućeno, dopušteno fotogra-fijom. S jedne strane, one subjektivne, fotografi-ja završava u sebi samoj i ne postaje predmetom upućivanja, ako ne postoji subjektivni odnos.

Page 10: Liturgijska je fotografija spomen Spomena€¦ · Homo videns: sve-vidljivost fotografi je Suvremeni teoretičari kulture i mediolozi upozo-ravaju da je suvremeno doba donijelo ne

9

me, postoji referentnost, odnosnost kao sličnost između fotografije i vizualnoga oblika neko-ga objekta. Fotografija, za razliku od likovnih umjetničkih djela, ima skučen oblik glede imaginarnih objekata, naslućivanih obje-kata ili nevidljivih stvarnosti (npr. anđeli, Bog ili sveci iz davnine). Nova forma upri-sutnjivanja fotografijom seže do početaka njezina postojanja. Ipak, to ne znači da je ona sva u mimetičkoj vrijednosti.

Realnost fotografije uvijek se razlikuje od realnosti. Fotografija nije nikada dru-gi izvornik predstavljenoga objekta. Svaka slika na razini ikoničnosti sadrži vidik sa-moreferentnosti, upućenosti na sebe, odno-sno na sličnost s predstavljenim i uprisutnje-nim objektom, ali se ujedno i niječe. Liturgija u sebi također sadrži referentnost i prisutnost, anamnetičko-epikletičku referentnost i obred-nu sadašnjost događanja koja uprisutnjuje te-meljni događaj.

Osim toga, umjetničko djelo, ali i fotografi-ja može se tumačiti svojim izražajem (ekspre-sivnošću). U stanovitoj se mjeri takve slike mo-gu promatrati kao izvanjski očitovane modele subjektivnoga iskustva. Zapravo je riječ o ana-lognosti, a ne o sličnosti (mimetičnosti). Me-đusubjektnost se događa na temelju koda izra-žavanja. Time se pokušava probuditi i izraziti temeljne osjećaje. U tome smislu ponekad je poželjno sasvim odstupiti od sličnosti, odno-sno od proporcionalnosti i mjera koje bi vodi-le u posličenje. Tako se subjektivna osjetljivost podudara sa sadržajem. Kakve to veze ima s fo-tografijom liturgijskoga slavlja? Ekspresivnost ne pristupa ‘dokumentaristički’ u smislu bilje-ženja poznatih formi. Ona predstavlja osjećaje i postaje specifičnim govorom koji seže u pret-hodništvo subjektivnoga i ne tiče se samo onoga što je slikom moguće zahvatiti. To je pak odlika obrednih slavlja i cjelovitosti njihova govora.

Treća se razina može vidjeti upravo na po-dručju analogije govora. Naime, umjetnost 20. st. u pojedinim se točkama pokušala odvojiti od govornih uvjetovanosti slike. To se ne odnosi sa-mo na konstruktivizam i njegovu ne-predmet-nost, nego i na nadrealizam. Umjetnici su tražili

slike kao nešto što se u njima razvija kao rezul-tat psihičkoga automatizma. Odatle dolazi i za-htjev za necenzurirarnim psihogenim izražaji-ma. Za fotografiju je tako nešto teško zamislivo, ali napetost između uvjetovanoga i neuvjeto-vanoga ponovno unosi u razmišljanje kulturo-lošku uvjetovanost, bez koje nije moguć izražaj koji bi bio čitljiv kao izražaj. U pozadini uvijek postoji konceptualnost koja se pretače u isku-stvo. I tu gdje se čini da nestaje referentnost, ona potpuno ne umire i uvijek postoje ‘slike is-pod slika’. I kad bi se došlo do neke vrste slike nad slikama, kao zadnja riječ onkraj vremena, teološkim bi pristupom bila dohvatljiva.

Naznačio sam napetosti na području slike, da bi se u fotografiji išlo dalje od mimetičnosti. Referentnost fotografije liturgijskoga slavlja ili njegova odjeka postoji na svim razinama. Ona nije ilustracija nečega; ona nije dokumentacija za nešto, nego prisutnost koja oživljuje spomen. Prema tomu i fotografi bi trebali biti toga svje-sni i za to pripremljeni. Liturgijski oblikovan fo-tograf težit će prema fotografijama koje nemaju za cilj potvrditi da se nešto dogodilo, nego pro-dužiti slavlje koje se ‘i dalje događa’.

Imajući pred sobom fotografi ju…Uz pomoć navedenih odlika nije teško otkriti da se u pristupanju fotografiranju nalaze elementi važni za liturgijski pastoral, počevši od činjeni-

u sebi također sadrži referentnost i prisutnost, anamnetičko-epikletičku referentnost i obred-nu sadašnjost događanja koja uprisutnjuje te-

slike kao nešto što se u njima razvija kao rezul-tat psihičkoga automatizma. Odatle dolazi i za-htjev za necenzurirarnim psihogenim izražaji-ma. Za fotografiju je tako nešto teško zamislivo,

99me, postoji referentnost, odnosnost kao sličnost između fotografije i vizualnoga oblika neko-ga objekta. Fotografija, za razliku od likovnih umjetničkih djela, ima skučen oblik glede imaginarnih objekata, naslućivanih obje-kata ili nevidljivih stvarnosti (npr. anđeli, Bog ili sveci iz davnine). Nova forma upri-sutnjivanja fotografijom seže do početaka njezina postojanja. Ipak, to ne znači da je

Realnost fotografije uvijek se razlikuje od realnosti. Fotografija nije nikada dru-gi izvornik predstavljenoga objekta. Svaka slika na razini ikoničnosti sadrži vidik sa-moreferentnosti, upućenosti na sebe, odno-sno na sličnost s predstavljenim i uprisutnje-nim objektom, ali se ujedno i niječe. Liturgija u sebi također sadrži referentnost i prisutnost,

99živo vreloživo vrelo9živo vrelo99živo vrelo920102010

me, postoji referentnost, odnosnost kao sličnost između fotografije i vizualnoga oblika neko-

nim objektom, ali se ujedno i niječe. Liturgija u sebi također sadrži referentnost i prisutnost, slike kao nešto što se u njima razvija kao rezul-

Page 11: Liturgijska je fotografija spomen Spomena€¦ · Homo videns: sve-vidljivost fotografi je Suvremeni teoretičari kulture i mediolozi upozo-ravaju da je suvremeno doba donijelo ne

NAŠA TEMA

10

Fotografi ranje u liturgiji

podliježe puno strožim pravilima koja vrijede i za prenošenje slavlja putem radija ili televizije, s ciljem koji ima mistagogijske elemente nakon slavljenja. U drugome je svrha drukčija, obično dokumentacijske naravi i ne unutar okvira obredne neponovljivosti.

Dakle, fotograf koji preuzima odgovornost za fotografije koje nisu samo podloga za sjeća-nje, nego za svu dinamiku liturgijske događaj-nosti, mora biti pripremljen za tu liturgijsku službu i znati na koji način treba služiti zajed-nici, ostavljajući trag prisutnosti koja ponov-no uprisutnjuje otajstvenost slavlja. Fotograf je uvijek u službi slavlja, a ne obratno.

Fotografija koja ostane živjeti nakon nekoga slavlja pastoralno može pomoći u jačanju svije-sti o potrebi sabranosti, tišine, zastajanja, uoča-vanja detalja, osluškivanja i doživljavanja pro-stora i liturgijskoga konteksta. Fotografija je izbor koji ponekad ostaje jedini vizualni oslo-nac za sve druge evokacije: zvukove, mirise, bo-je, gibanja… Fotografije na koje najčešće naila-zimo pred nas stavljaju prisutnost ljudi. Ovdje bi u središtu trebala biti Prisutnost među ljudi-ma; ljudi u susretu s Prisutnošću. Tu negdje tre-ba tražiti specifičnost koja će biti odgojne nara-vi. Fotografija je kerigmatska, anamnetička, ali i uprisutnjujuća (epikletička), kao poticaj na živ-ljenje istine o prolaznosti i o trajanju.

ce da sam događaj nije dohvatljiv u svim svojim vidicima i da uvijek ostaje prostor naslućivanja i upućivanja na zbiljnost koja nas nadilazi u na-šoj moći percepcije. Osim toga, snimljena se do-gađajnost ne može jednostrano tumačiti samo iz nastojanja da se dopre do nakane snimatelja, nego je posrijedi višedimenzionalnost koja ot-kriva temeljnu otajstvenu dimenziju.

Svaka fotografija svojim sadržajem cilja-no nešto posreduje i ‘naviješta’. Ona dakle, ima stanovitu kerigmatsku vrijednost koja je poten-cirano usmjerena prema kršćanskomu otajstvu ako je događaj liturgijsko slavlje. Kerigma i otaj-stvo nužno se očituju pomoću spomenčinske di-menzije, a ona nije kategorija statičnosti, nego u sebi krije ne samo prizivanje obrednoga slav-lja, nego dubljega razloga važnosti toga slavlja – spasenjski događaj ostvaren u Crkvi. Za one koji nisu bili sudionici postavlja nova pitanja, stva-ra nove poveznice na razini zajedništva i otvara put novim slavljima.

Imajući pred sobom fotografiju s liturgijsko-ga slavlja ili pak neku od onih koje se redovito nazivaju ‘uspomenama’ (prva sveta pričest, sve-ta potvrda) lako je moguće provjeriti njezinu li-turgičnost i vrijednost. Pritom treba zbiljski di-jeliti dva područja: slavljenje i fotografski zapis o slavljenju, te njima pristupati na dva sasvim različita načina. Prvi, koji se odnosi na slavlje,

Fotogafije, uspomene na življena slavlja vjere,mogu biti poticaj za nova iskustva Božje blizine.

10

Page 12: Liturgijska je fotografija spomen Spomena€¦ · Homo videns: sve-vidljivost fotografi je Suvremeni teoretičari kulture i mediolozi upozo-ravaju da je suvremeno doba donijelo ne

11

99živo vreloživo vrelo9živo vrelo99živo vrelo920102010

FFotograf – liturgijski služitelj spomenaNaznake za liturgičnost fotografske službe

Ante Crnčević

Fotografija i fotografiranje pripadaju umjetnosti. Tu rečeni-cu prihvaćamo kao tvrdnju, ali moguće je razumjeti ju i kao pitanje o kojemu se može razložno diskutirati. U formu pita-

nja uobličuje ju današnja »digitalna era« u kojoj se fotografija po-često udaljava od svojih osnovnih ciljeva i od svoga smisla, do mje-re da ima razloga govoriti o »lažnoj revoluciji digitalne fotografije« (C. Marra). Početci fotografiranja imali su ponajprije dokumentarnu i referencijalnu vrijednost u odnosu na stvarnost koja je bila »zapi-sana svjetlom« (fotografirana), ali se ubrzo, zajedno s tehnikom fo-tografiranja, razvila i umjetnost fotografije, umijeće koje pokazuje jedinstveni »pogled« na stvarnost koju se fotografira. Fotografija, dakle, pokazuje stvarnost, ali ujedno otkriva i moć fotografova zapa-žanja i njegova gledanja stvarnosti. No, suvremena »kultura vizual-noga« i razvoj digitalnih tehnologija omogućili su fotografiranje svi-ma, bez obzira na »umijeće gledanja«. U raširenosti fotografiranja sve se više zaboravlja umjetnička dimenzija fotografskoga komuni-ciranja, pa fotografija ima tek ulogu »zaustavljanja« nekoga trenut-ka ili prizora ili zadaću bilježenja stvarnosti onakve kakva jest (na-glašavajući samo »bistrinu« i »izoštrenost«), a katkad fotografiranje postaje zabavom koja i ne rezultira fotografijom. To nas ne priječi da o fotografiji razmišljamo kao o mogućnosti drukčijega gledanja stvarnosti te je, u primjeni na liturgijski kontekst, promatramo kao posebni oblik liturgijske umjetnosti, a službu fotografiranja u litur-gijskim slavljima kao liturgijsku službu. U kakvom je odnosu foto-grafija naspram stvarnosti ili trenutka kojeg bilježi?

Znak bez vrijednosti u sebiCharles S. Peirce (+1914.), razlikujući i kategorizirajući sustav zna-kova u ljudskoj komunikaciji, uvidio je da je fotografija indikativni znak, znak koji ne ‘prikazuje’ stvarnost nego ‘upućuje’ na nju. Za nje-ga fotografija pripada krugu znakova u kojem stoje: dim, stopa uti-snuta u pijesku ili ruševina koja je ostatak nekoga zdanja. Takav je pristup desetljećima izazivao nova promišljanja o semiotici slike/fo-tografije, pa je moguće susresti stavove koji fotografiji niječu svaku semiotičku vrijednost, oduzimajući joj zadaću znaka (jer samo ‘prika-zuje’ stvarnost kakva jest), do onih koji u fotografiji vide moć komu-nikacijskoga ‘transformiranja’ stvarnosti. Slika je, naime, uvijek re-ferentna, nije significatum (označena stvarnost), nego je significans (ono što označava stvarnost ili upućuje na nju). Zato slika, neovisno o tome što prikazuje, ostaje ‘nevidljiva’; ono što se na slici vidi nije slika

Smisao liturgijske fotogra-fi je – koja »ne služi« obre-

du i slavlju, nego snagu slavljeničkoga doživljaja

prenosi u neki postslavlje-nički trenutak – smješta

službu fotografa u napetost između obrednoga ‘sada’ i budućega spomenskog

trenutka. Fotograf ničim ne pridonosi slavlju i za samo

je slavlje ‘nepotreban’, ali da bi fotografi ja mogla nositi »snagu spomena«, potrebno je da sam bude istinski dionik slavlja, što-

više uronjen u njegovu otajstvenu zbilju.

Page 13: Liturgijska je fotografija spomen Spomena€¦ · Homo videns: sve-vidljivost fotografi je Suvremeni teoretičari kulture i mediolozi upozo-ravaju da je suvremeno doba donijelo ne

NAŠA TEMA

12

Fotografi ranje u liturgiji

(R. Barthes). Slika zadobiva smisao tek kad po-stane ‘transparentna’, noseći snagu prenošenja u stvarnost koje je dio i na koju upućuje.

Za doživljaj slike i odnos prema njoj onoga tko je promatra nije ipak presudan samo foto-graf. Percepcija slike ovisi i o promatraču. Bar-thes uočava da u komunikaciji slike ključnu ulogu igraju dva elementa: studium i punctum. Studium je ono što izaziva promatračev interes za sliku: njegove sklonosti, kultura, osjećaj za li-jepo, naobrazba..., dok je punctum ‘točka’ ko-ja privlači i ‘pogađa’ promatračevu pozornost. To može biti i neki detalj na slici, katkada sa-svim sekundaran i nevažan za cjelinu, ali takav da utječe na promatrača mimo njegova htijenja. Vidljivo je, dakle, da fotografija na neki način ulazi u svijet simboličke komunikacije, omogu-ćujući ulazak (ili povratak) u stvarnost koja je fotografijom zabilježena i ‘uprisutnjena’.

Sve ove analize dovoljno jasno pokazuju kako slika nije puka »preslika« stvarnosti. Slika u sebi nosi vlastitosti fotografa i njegova gledanja, kao i posebnost promatrača slike i njegovu sposob-nost zapažanja. Ta ‘komunikacijska relativnost’ fotografije otkriva kako se u području fotografi-ranja liturgijskoga čina slika pokazuje komuni-kacijski još nestabilnijim znakom. Nestabilnost i relativnost izviru iz same naravi obrednog či-na koji je već u sebi komunikacijski, pripadan re-du simbola; obred, naime, ne omogućuje vidjeti ili ‘fotografski’ zapisati otajstvenu stvarnost ko-ja se obredno izriče i simbolički događa. Može se, stoga, reći da je fotografija komunikacijski rela-tivna kao što je i obred relativan i uvjetovan. Za iskustvo otajstva u obrednome činu potrebna je pripadnost svijetu slavljenoga otajstva. Zato i fo-tograf i motritelj fotografije mogu biti uneseni u tu stvarnost tek ako joj duhovno pripadaju.

Kao objašnjenje može poslužiti doživljaj foto-grafijâ koje se odnose na smrt drage osobe (litur-gija sprovoda i sl.). Samo kroz iskustvo boli zbog smrti drage osobe moguće je otkriti ‘snagu’ tih fo-tografija (L. Scalabroni). Fotografija se uvijek ve-že za prošlost i za neponovljivost, ali se naslanja na osobno iskustvo, koje fotografija može ‘oživje-ti’ samo zato jer je već življeno. Tek u takvome doživljavanju ona ima istinsku vrijednost.

Uspomena nije u slici nego u dioniku slavljaLiturgijsko je slavlje otajstveni čin Krista i Cr-kve. Doživljaj otajstva potiče kršćane da sami budu živi spomen slavljenoga otajstva, spomen koji je Svjetlošću Duha urezan u njihovo biće. Kršćani prvih stoljeća bili su zvani photismoi, prosvijetljeni, osvijetljeni Svjetlom Božjega Du-ha. U svijetu su bili živi svje tlopis, živa ikona Krista u koga su sakramentom krštenja uronje-ni. Krštenje, zvano photisma (prosvjetljenje), u njima je budilo zadaću da budu svjetlo u svijetu, slika Krista koji je istinsko Svjetlo svijeta.

Na sličan je način čuvana i uspomena na slavlje euharistije. Sveti Augustin potiče kršća-ne riječima: »Budite ono što gledate, primite Ono što jeste!« (Estote quod videtis, et accipi-te quod estis!). Sakramentalno sutjelovljenje s Kristom bilo je poziv na egzistencijalnu identi-fikaciju s njim, što je nadvisivalo svaki drugi oblik spomena na slavljeno otajstvo. Kršćanin, dakle, živi spomensku egzistenciju. On sâm jest trajni spomen Krista uskrsloga i njegove pri-sutnosti u svijetu. Fotografije imaju liturgijsku vrijednost tek kad u kršćaninu bude to življeno iskustvo Krista i njegove spasenjske blizine.

Sve što se navezuje na slavlje – od priprave do zahvale – ima zadaću pridonijeti njegovoj je-dinstvenoj i neponovljivoj doživljenosti. Stoga uređivanje prostora za slavlje, pa i samo osobno uređivanje prvih dionika slavlja (zaručnici, kriz-manici) ne nalaze smisao u privlačnosti ili u brizi za ljepotu fotografije koja će čuvati uspomenu na trenutak slavlja. ‘Poziranje’ za fotografiju redo-vito može omogućiti umjetnički kvalitetan foto-grafski uradak, ali fotografija nastala iz ‘pozira-nja’ ne nosi uvijek žive uspomene jer je stvarnost koja se prikazuje bila lažna i ‘namještena’. Zbog dostojanstva i istinitosti liturgijskoga čina ne-dopustivo je da se dionici slavlja prepuste isku-šenju brige za ljepotu fotografije. U takvoj bri-zi njihovu iskustvu izmiče sami trenutak slavlja. Samo udioništvo u otajstvu daje nutarnju ljepo-tu liturgijskom činu i tom ‘ljepotom’ performira dionike koji se prepuste snazi otajstva.

Što je ljepota slike koja je nastala u liturgij-skome slavlju? Ako slike s nekoga liturgijsko-

Page 14: Liturgijska je fotografija spomen Spomena€¦ · Homo videns: sve-vidljivost fotografi je Suvremeni teoretičari kulture i mediolozi upozo-ravaju da je suvremeno doba donijelo ne

13

99živo vreloživo vrelo9živo vrelo99živo vrelo920102010

ga slavlja ne bude drukčije osjećaje i uspomene od onih koje se vežu za širi kontekst toga slavlja (svečani objed, druženje s prijateljima, zabava), to je siguran pokazatelj da su te slike ‘neuspje-le’ i da ne nose ‘ljepotu’ koju bi trebale otkriva-ti (unatoč njihovoj umjetničkoj izvrsnosti). Ra-zlog nije uvijek u fotografu. Razlozi su često u sudionicima koji nisu u slavlju doživjeli Božju otajstvenu prisutnost, pa time slika u njima ne budi uspomene doživljenog otajstva, nego biva ‘dokument’ da se nešto dogodilo, a krajnji do-met takve slike stoji u svjedočanstvu nekadaš-njeg izgleda dionika slavlja.

Kao što odabrane fotografije dragih osoba koje nisu blizu ili više nisu među živima bude u nama sjećanje na proživljene trenutke koji su se urezali u naše živote, tako i fotografije s litur-gijskih slavlja imaju zadaću u nama buditi do-življaj otajstvene preobrazbe koja je po obred-nome slavlju u nas trajno urezana (sakrament). Zamjećujemo li na tim fotografijama samo lju-de koji su bili nazočni, izgled njihova lica ili mjesto događanja, to je siguran pokazatelj da nas slika ne veže uz Događaj, uz Prisutnoga, nego uz prisutne. Time je slika, referirajući se na slavlje, izgubila svoj smisao. Punctum foto-grafije s liturgijskoga slavlja treba biti doživlje-no otajstvo.

Fotograf – liturgijski služitelj koji ‘ne pripada’ slavljuZadaća koju kršćanska briga za spomen ‘povje-rava fotografiji’ nalagat će da oni koji vrše službu fotografiranja budu na prikladan način uvede-ni u duh kršćanske liturgije, ali i pojedinačnoga slavlja na kojemu sudjeluju kao fotografi. Osim profesionalnosti i umijeća fotografiranja, od fo-tografa se u liturgijskome slavlju zahtijeva po-znavanje liturgije te poštivanje svetosti čina u kojemu vrše svoju službu. Smisao liturgijske fo-tografije – koja izravno ne služi obredu i sla vlju, nego snagu slavljeničkoga doživljaja prenosi u neki postslavljenički trenutak – smješta službu fotografa u napetost između obrednoga ‘sada’ i budućega spomenskog trenutka. Fotograf vr-šenjem svoje službe ničim ne pridonosi slavlju i za samo je slavlje ‘nepotreban’, ali da bi foto-

grafija mogla nositi snagu spomena na slavljeno otajstvo, potrebno je da sam bude istinski dio-nik slavlja, štoviše uronjen u njegovu otajstve-nu zbilju. Ne smije doći u iskušenje pomisliti da su način vršenja obrednoga čina, okupljena za-jednica ili raspored prostornih elemenata na bi-lo koji način smetnja za ‘dobru fotografiju’. Što-više, fotograf bi trebao biti svjestan da vrlo lako može biti smetnja vršenju liturgijskoga čina i sudjelovanju zajednice u slavlju.

Unatoč teološkim polazištima koja daju go-voriti o izvjesnoj ‘nepripadnosti’ fotografa litur-gijskome slavlju, Crkva njegovu zadaću smatra liturgijskom službom. Fotograf je minister me-moriae, služitelj spomena. Specifičnost te litur-gijske službe, koja snagu neponovljivosti slavlja prenosi u novi trenutak, zahtijeva brigu Crkve za uspostavu te službe kao i za njezino prikladno vršenje. Uputa Eucharisticum mysterium nala-že da se ta služba vrši na nenametljiv način (cum discretione) te prema odredbama mjesnih ordi-narija (br. 23). Gdje ne postoje posebne upute mjerodavne crkvene vlasti, odgovornost za način vršenja te službe povjerava se župnicima i upra-viteljima crkava. Liturgijski prostor, shvaćen u užem i u širem smislu riječi, nije javni prostor, nego prostor kršćanske zajednice i to sa specifič-nošću koja ga razlikuje od svakoga drugoga pro-stora kojim zajednica raspolaže. Stoga fotograf ima u svemu surađivati s odgovornima u kršćan-skoj zajednici, poštujući opće i posebne norme i odredbe, svjestan uzvišenosti zadaće koja mu se povjerava, ali jednako i ograničenjâ koja mu se s razlogom postavljaju. Fotograf u slavlju nije tek ‘tehničar’ koji želi fotografirati svaki ili samo nje-mu važni obredni trenutak. On je liturgijski slu-žitelj (minister). Ministerijalnu zadaću ne pruža mu ni fotografija niti fotografska profesionalnost, nego Crkva koja slavi liturgijski čin. Zato se litur-gijski fotograf i snimatelj u liturgijskomu slavlju ne ravnaju samo zahtjevima fotografske umjet-nosti i tehnike, nego i zahtjevima koja nalaže dis-ciplina slavlja. Prva norma liturgijske discipline jest sudjelovati. Fotograf tek po sudjelo vanju može proniknuti u bit slavlja te fotografijom biti služitelj otajstvenoga spomena.

13

Fotograf tek po sudjelo vanju može proniknuti u bit slavlja te fotografijom biti služitelj otajstvenoga spomena.

Page 15: Liturgijska je fotografija spomen Spomena€¦ · Homo videns: sve-vidljivost fotografi je Suvremeni teoretičari kulture i mediolozi upozo-ravaju da je suvremeno doba donijelo ne

NAŠA TEMA

14

Fotografi ranje u liturgiji

Smjernice za liturgijsku službu fotografa

Slavlje i spomen1. Crkva je svjesna važnosti spomen-traga litur-gijskoga slavlja za život zajednice vjernika pa je od davnine pokazivala posebnu brigu za obli-kovanje i čuvanje ‘odjeka’ i vidljivih uspomena. Novija sredstva bilježenja događaja (fotografije i video-zapisi) pružaju nove i znatno šire moguć-nosti čuvanja spomena, ali je potrebno naznači-ti da se niti jedno sredstvo, koje bi dovodilo u pi-tanje bit liturgijskoga slavlja, ne može unaprijed prihvatiti bez nužne kriteriologije.

Fotografije s liturgijskoga slavlja, ako su na-stale iz ispravnoga teološko-liturgijskog pristu-pa, iz osjećaja crkvenosti te iz suradnje različitih služba i čimebnika liturgijske zajednice, ima-ju dragocjenu vrijednost i pomažu izgrađiva-ti ne samo Crkvu, nego i pridonositi zdravomu razvoju cjelokupnoga društva. One mogu navi-ještati kršćansku istinu, promicati kulturu ko-ja se oslanja na spomen i kontinuitet, očitova-ti nosive elemente duhovnoga rasta, ugrađivati ih u odgoj nadolazećih naraštaja i upućivati na zbiljnost Božje prisutnosti koja se nalazi u dnu istinske čovjekove sreće. Stoga možemo govo-riti o višeslojnoj vrijednosti i raznolikoj potrebi fotografija s liturgijskih slavlja.

2. Naša ‘kultura spomena’ oslanja se ne samo na slikovne ostatke događaja, nego na složeniji proces koji živi od narativnosti različitoga profila, osobito kada je u središtu povijest vjere. Kršćan-stvo je uvijek živjelo i živi od spomena predajući iz naraštaj u naraštaj kako je bilo, ali istodobno ne preslikavajući zbilju na ‘fotografski način’. Takav oblik predaje istine ima svoja ograničenja i nužno je podvrgnut interpretacijskim procesima.

Niti jedna zbiljska potreba ili stvarnost litur-gijske zajednice ne smije biti prepuštena slučaj-nosti ili pak biti uređena na takav način da bi liturgijsko slavlje bilo podvrgnuto nekoj drugoj

svrsi. Nažalost, u novije vrijeme čest je slučaj da se fotografiranje tijekom liturgijskoga slavlja pretvara u nijekanje ili u otežavanje sudjelova-nja u samome slavlju. U nekim se slavljima su-sreće veći broj profesionalnih fotografa, ali i pu-no vjernika koji fotografiraju na takav način kao da svrha liturgijskoga slavlja nije sudjelovanje na dotičnome spasenjskom događaju, nego do-bivanje što većega broja fotografija slavlja. Time se pokazuje nerazumijevanje, ali i nepoštivanje liturgijskoga vremena i prostora.

3. Briga za ljepotu liturgijskoga slavlja nije briga za ljepotu slike ili dojma. Samo se punim i djelatnim udioništvom u slavlju može doživje-ti njegova punina i ljepota. Slika s liturgijskoga slavlja brzo će ‘izblijedjeti’ i ne će biti nositelji-ca uspomenâ ako spomen nije vezan za istinski osobni doživljaj slavljenoga otajstva.

Liturgija ima moć dati fotografiji »snagu pamćenja«. No, to je jedino moguće ako su su-dionici uronjeni u zbilju koja ih otajstveno per-formira i time ostaje ‘nezaboravna’. Tako se ot-kriva da uspomenu sa slavlja ne nosi slika, nego ljudi koje slika podsjeća i vraća u stvarnost koje su bili dionici. Zato uspjelost fotografije s litur-gijskoga slavlja ne ovisi samo o fotografu i nje-govu umjetničkom daru zapažanja, nego i o dio-nicima koji su se u potpunosti povjerili i predali događaju kojega su dionici.

Liturgijska fotografi ja i Otajstvo4. Zadaća fotografiranja obrednih čina liturgij-skoga slavlja stavlja fotografa u okolnost koja je u bitnome različita od svih drugih u kojima se kao fotograf nalazi. Onaj tko fotografira ne-ki krajolik ili neku nesvakidašnju zgodu na ulici, privučen je ljepotom ili posebnošću zbilje koja se vidi, pa i vrijednost fotografije leži u tome što ona bilježi taj iznimno lijepi prizor ili neponov-

I. POLAZIŠTA

Page 16: Liturgijska je fotografija spomen Spomena€¦ · Homo videns: sve-vidljivost fotografi je Suvremeni teoretičari kulture i mediolozi upozo-ravaju da je suvremeno doba donijelo ne

15

99živo vreloživo vrelo9živo vrelo99živo vrelo920102010

ljivi trenutak. U liturgijskome činu prisutnost o kojoj valja voditi brigu nije prisutnost ljudi koju su ondje fizički nazočni. Krist je Prvi-Prisutni.

Krist (Christus totus) je prvi i glavni subjekt liturgijskih čina, a ne svećenik, služitelji i dio-nici slavlja. Oni su prije svega primatelji dara, pa su iz takvoga pristupa oblikovane i njihove liturgijske službe. Zato u liturgijskome slavlju oko fotografa ne treba pratiti svaki pokret sudi-onika (zaručnikâ, krizmanika...), nego se treba dati voditi Kristovom nevidljivom prisutnošću koja je operativna i ‘zamjetljiva’ u liturgijskim činima Crkve. Može se činiti da smo time foto-grafa doveli pred zadaću koja izmiče svijetu fo-tografije. No, upravo ta svijest o nemoći foto-grafije, nuka fotografa na povjerenje i predanje slavljenomu otajstvu, kako bi trag svojega zapa-žanja ostavio na slici koju stvara. Fotograf, na-ime, nije foto-kroničar nekoga slavlja. Narav liturgijskoga čina traži drukčiji pristup od kro-ničarskoga ili dokumentarnoga.

5. Fotografija ne može nadomjestiti živi kr-šćanski spomen. Ona je kršćaninu podsjetnik da on sâm jest memoria vivens, živi spomen otaj-stvene preobrazbe koju nam daruje liturgija Cr-kve. Služba fotografa ili snimatelja treba stoga biti usmjerena na takvo čuvanje spomena. Fo-tograf je minister memoriae, liturgijski služitelj čuvanja spomena pa svoju službu ima razumije-vati i vršiti u duhu služenja: on stvara sliku koja služi čuvanju živoga spomena koji se pohranju-je u biće slavitelja.

Budući da Crkva uređuje odnos liturgijsko-ga slavlja i prijenosa slike i zvuka toga događa-nja, razumljivo je da će i ovdje paziti ponajprije na svrhu fotografiranja, dajući različitu vrijed-nost i značenje fotografiranju tijekom liturgij-skoga slavlja te prije ili nakon liturgijskoga slav-lja. I jedan i drugi kontekst teže prema čuvanju spomena i oživljavanju liturgijske prisutnosti. Ne smije se stoga zanemariti prednost koju ima sadašnjost događaja slavlja. Prvotni cilj je slavi-ti, a ne sjećati se slavlja, bez obzira koliko je važ-na ta dimenzija u životu obitelji, pojedinaca ili cijele zajednice.

6. Znamo da fotografije nisu samo u službi posvjedočenja istinitosti. Njihova selektivnost,

njihovo slaganje dovode do ‘stvaranja istina’ ili njihovih reduciranja. Fotograf uvijek pristupa kao tumač. Njegov izbor ostavlja ‘dojam’, trago-ve koji ne moraju dohvatiti najvažnije i koji ne-komu događaju daju poseban pečat. Ta moguć-nost otklanjanja od bitnoga pokazuje složenost odnosa koji seže daleko u posljedice pastoralno-ga djelovanja. Zbog toga fotografiranje ne smije biti odvojeno od crkvenoga života niti od služe-nja zajednici. Bilo bi poželjno da i sami fotogra-fi pripadaju crkvenoj zajednici, čiji život bilježe kamerom.

Fotograf – liturgijski služitelj7. Da bismo mogli govoriti o »liturgijskoj foto-grafiji«, koja će imati zadaću buditi u nama do-življaj otajstva, potrebno je i fotografa smjesti-ti u red liturgijskih služitelja. No, narav njegove službe različita je od svih drugih. Dok se neke liturgijske službe odnose prvenstveno na pred-slavljenički trenutak (magister caeremoniarum ili ‘ceremonijar’, sakristan), većina ih se odnosi na samo slavlje. Fotografu, međutim, pripada zadaća brige za postslavljenički trenutak, pret-postavljajući uključenost u pripremanje slavlja ili upoznatost s pripremljenim. U tome je smi-slu potrebno uočiti da je fotograf unutar slavlja ‘suvišan’ i za samo slavlje nepotreban. Čak mo-žemo govoriti i o njegovoj nepripadnosti slav-lju. No, da bi njegova služba bila u službi isti-nitosti postslavljeničkoga trenutka, potrebno je da i sam bude uronjen u slavlje. Ta dijalektika nepripadnosti i uronjenosti čini službu fotogra-fa vrlo zahtjevnom, ali se upravo u toj napetosti skriva specifičnost te liturgijske službe.

Zadaća koja mu se povjerava daje mu mjesto i ulogu koja se ničim ne smije nametati obredno-mu događanju, narušavati obredni red, a još ma-nje ga uvjetovati. Iz te logike rađaju se norme ko-je uređuju fotografov odnos prema liturgijskomu prostoru, prema liturgijskomu činu i prema su-dionicima slavlja. Njegova nepripadnost slavlju dat će mu skriveno mjesto u liturgijskome pro-storu, u mjeri koja će zadovoljiti zahtjeve fotogra-firanja, a način vršenja službe resit će se nena-metljivošću i neprimjetnošću – opet u mjeri koja ne će priječiti vršenje njegove zadaće.

Page 17: Liturgijska je fotografija spomen Spomena€¦ · Homo videns: sve-vidljivost fotografi je Suvremeni teoretičari kulture i mediolozi upozo-ravaju da je suvremeno doba donijelo ne

NAŠA TEMA

16

Fotografi ranje u liturgiji

8. Vršenje fotografske službe ne bi smjelo ni u kojemu trenutku svraćati pozornost zajedni-ce ili pojedinih sudionika u slavlju. Fotografova zadaća (ili zadaća video-snimatelja) nije, naime, u stvaranju reportaže o slavlju, nego u »prije-nosu« slavljeničkoga doživljaja u novi trenutak iskustva Otajstva. Zbog toga se u sudionicima ne smije stvoriti dojam snimanja umjesto istin-skoga slavljenja. Fotograf mora paziti da vrše-njem svoje službe ne priječi zajednici življenje istinitosti milosnoga trenutka te ničim ne naru-šava ozračje sabranosti i molitve.

Specifičnost liturgijskoga konteksta nalagat će fotografu traženje tehničkih rješenja koja će u nekim elementima biti zahtjevnija nego kod fotografiranja nekih drugih događanja (javni skupovi, sportski susreti, koncerti), ali i ogra-ničavati, a katkad i zabranjivati primjenu onih tehničkih sredstava i pomagala koja mogu na-rušiti obredni sklad i potrebnu »eklezijalnu in-timu« liturgijskoga slavlja.

9. Prihvatimo li da je fotografiranje posebna liturgijska služba, bit će jasno da će fotografira-nje za vrijeme slavlja biti povjereno i dopušteno samo kvalificiranim služiteljima ili onima koji-ma je nositelj odgovornosti u kršćanskoj zajed-nici (župnik, rektor crkve ili sl.) povjerio tu služ-bu u pojedinačnome slavlju.

Nedopustiva je i duhu liturgijskoga slavlja protivna praksa znatiželjnog, često i beskori-snog, fotografiranja od strane drugih sudioni-ka u slavlju. Tim više što takvo fotografiranje ni-je uvijek motivirano izradom fotografije, nego je plod zabave osobnim fotografskim aparatima (ili čak ‘mobitelima’). Fotografiranjem pojedin-ci pred zajednicom očituju da uistinu nisu sudi-onici liturgijskoga čina ili da uopće ne pripadaju zajednici slavitelja. Pritom nije najpresudnije pi-tanje smeta li takvo fotografiranje drugim sudi-onicima slavlja, nego kako oni koji fotografiraju doživljavaju svoje sudjelovanje. Osnovna uljud-nost nalaže da unutar liturgijskoga prostora, a osobito za vrijeme slavlja, nitko ne snima ili ne fotografira bez dopuštenja odgovornih osoba. U svemu tome najružniju poruku odašilje svećenik koncelebrant (ili drugi liturgijski služitelj) koji si dopušta biti i fotograf u slavlju.

Poznavati narav slavlja 10. Zbog svega iznesenoga nužno je pretposta-viti i zahtijevati da fotograf i video-snimatelj u liturgijskome slavlju poznaju narav slavlja, njegov kršćanski i otajstveni smisao, njegovu obrednu dinamiku, zadaće pojedinih služitelja, značenje svakoga pojedinoga obrednog čina.

Katkad nam fotografi i video-snimatelji li-turgijskih slavlja nude samo panoramske sli-ke liturgijskoga skupa te portretske fotografije pojedinih dionika slavlja ili liturgijskih službe-nika. To je pokazatelj kako je tim snimateljima izmaklo samo događanje, koje se gradi otaj-stvenim dinamizmom i slijedom obrednih či-na i molitava.

Poštovati dinamiku navještaja Riječi i molitve Crkve11. Liturgijski služitelji fotografiranja i video-snimanja pomno će paziti na smisao »verbal-nih čina« unutar slavlja. Liturgijski smisao naviještanja Božje riječi i značenje svećeniko-ve molitve zahtijevat će da ti trenutci ne bu-du ičim ometani kako bi »sudjelovanje sluša-njem« doseglo u sudionicima svoju puninu. U tim trenutcima nije dopušteno kretanje pro-storom, pa bilo ono i u svrhu fotografiranja ili snimanja. Za vrijeme naviještanja Božje riječi takvo kretanje nije dopušteno drugim liturgij-skim služiteljima, pa to isto vrijedi i za fotogra-fe i snimatelje.

Fotograf će osobito paziti na središnje moli-tvene obrasce sakramentalnih slavlja: na euha-ristijsku molitvu, blagoslovnu molitvu vode za krštenje, blagoslov prstenja u slavlju ženidbe, blagoslov mladenaca... Fotografije koje sjećaju na te trenutke istinite su ukoliko, u mjeri u kojoj je to moguće, »čuvaju« duh molitve, sabranost i uronjenost zajednice u Božje otajstvo.

Valja paziti i na uzvišenost pojedinih čina koji ne trpe fotografiranje i snimanje. Tko sa sviješću o istinitosti susreta s Kristom pristu-pa euharistijskoj pričesti, nerado će trpjeti ‘oko’ kamere ili foto-objektiva. Fotograf u tom tre-nutku može lako prijeći granicu lijepoga pona-šanja, ali i granicu koja stoji između liturgijskog služenja i obredne nametljivosti.

Page 18: Liturgijska je fotografija spomen Spomena€¦ · Homo videns: sve-vidljivost fotografi je Suvremeni teoretičari kulture i mediolozi upozo-ravaju da je suvremeno doba donijelo ne

17

99živo vreloživo vrelo9živo vrelo99živo vrelo920102010

Mjesto fotografa u liturgijskome prostoru12. Ne manje važan je i fotografov/snimateljev odnos prema liturgijskome prostoru. Riječ je o prostoru u kojem se događa Sveto, prostoru u kojem zajednica susreće Gospodina i iskúša nje-govo djelo spasenja. Kršćani zato liturgijski pro-stor nazivaju svetim. Takav se pristup izisku-je od svih služitelja i od svih sudionika slavlja. Svjesni svojevrsne ‘nepripadnosti’ obredu, foto-graf i snimatelj ne će ulaziti u prostor središnjo-sti obrednoga čina, npr. u svetište (prezbiterij). S dužnim poštovanjem odnosit će se prema ol-taru, ambonu, krstionici, svetohraništu, križu... Pazit će da svojim stavom, kretanjem mjestom snimanja ili tehničkim sredstvima kojima se ko-riste nikada ne priječe komunikaciju zajednice s mjestima svetoga događanja. Jednako će pazi-ti da ne stoje iza služitelja i iz toga kuta snimaju druge sudionike slavlja.

Dobro nam je poznato da u svakome pro-storu u kojemu postoje stanovita pravila pona-šanja, postoje i ograničenja, a nerijetko i zabra-ne. Nitko nije iznenađen pojedinim zabranama npr. u kazalištima, galerijama, muzejima, tije-kom koncerata, pojedinih predavanja ili sjedni-ca. Nije riječ samo o površnim organizacijskim ili ekonomskim razlozima, nego i o naravi poje-dinih događanja. Liturgijska slavlja imaju svoje specifičnosti koje zadiru duboko u odnos obre-da i otajstvenosti prema slici, prijenosima, pro-storu interakcije zajednice vjernika i javnosti.

13. Liturgija, dajući fotografima i snimatelji-ma »liturgijsku službu«, pred njih stavlja i od-govornost za nju, a što se očituje u dostojnosti ponašanja i prikladnosti odijevanja. Njihovo će odijevanje stoga biti više vođeno mišlju o sudje-lovanju u slavlju kršćanske zajednice, koje je po svojoj naravi uzvišeno i svečano, negoli potre-bom ‘tehničke’ naravi fotografiranja.

Granice fotografove autonomije14. Naznačene norme i zahtjevnost službe fo-tografiranja i snimanja u liturgijskim slavljima sve jasnije nalažu potrebu uređivanja te službe na području pojedinih nad/biskupija te unutar župnih zajednica. Nužna je prikladna priprava za tu službu, poznavanje liturgijskih slavlja i li-

turgijske zajednice »iznutra«, što odgovornima (prije svega župnicima) daje pravo inzistirati na poštivanju općih i posebnih liturgijskih odre-daba te ne dopustiti da za vrijeme liturgijskoga slavlja snima svatko ili bilo tko.

Poželjno je da uz odličnije crkve (katedrale i svetišta) u kojima se češće vrše posebna liturgij-ska slavlja ili koje posjećuje veći broj ljudi (crk-ve s povijesnim i umjetničkim znamenitostima) bude uspostavljena služba i osoba koja će voditi brigu o fotografima i snimateljima. Takve crkve mogu imati i svoje stalne ili »službene« fotografe koji će vršiti službu kod svih važnijih liturgijskih slavlja i svaki put kad je to zajednici potrebno.

Uvjete za dobivanje dopuštenja ili ovlasti za fotografiranje u liturgijskome slavlju određuje mjesni biskup ili, u skladu s crkvenim propisima, druga mjerodavna crkvena vlast. Dopuštenja će najčešće biti privremena (na određeno vrijeme ili čak za pojedina slavlja), ali mogu biti i trajna.

15. Za posebna slavlja za koja postoji veće za-nimanje javnosti i necrkvenih medija mjerodav-na tijela vjerničke zajednice mogu zahtijevati »akreditacije« koje će dati pojedinim medijskim ustanovama ili pojedincima, ili će pak zadaću fo-tografiranja i snimanja povjeriti samo nekoj od zainteresiranih kuća, ili će pak to pravo zadržati samo za sebe, obvezujući se da će potrebne snim-ke i druge materijale, pod određenim uvjetima, ustupiti svima koji su zainteresirani.

16. Za poželjeti je da se za kvalificirane foto-grafe i snimatelje – na razini biskupijâ, dekana-tâ, a prema potrebi i pojedinih župâ – prirede tečajevi liturgijske priprave, nakon čega bi po-jedinci od mjerodavnih nad/biskupijskih tije-la dobili odgovarajuća uvjerenja (certifikate) s iskaznicom koja potvrđuje njihovu mjerodav-nost za vršenje te liturgijske službe.

17. Fotograf će u vršenju svoje službe pošti-vati sve liturgijske norme koje se tiču njegove službe, ali i naputke koje će mu dati župnik, rav-natelj crkve ili predsjedatelj slavlja.

18. Razvidno je da fotograf ni u jednome trenutku nije »redatelj« slavlja te ne može za-htijevati da obredni čini budu uvjetovani foto-grafiranjem ili snimanjem. Katkad se uočava suprotna praksa: sve biva podvrgnuto ‘materi-

Page 19: Liturgijska je fotografija spomen Spomena€¦ · Homo videns: sve-vidljivost fotografi je Suvremeni teoretičari kulture i mediolozi upozo-ravaju da je suvremeno doba donijelo ne

NAŠA TEMA

18

Fotografi ranje u liturgiji

jalnomu’ foto- ili video-zapisu, pa se pojedini vršitelji toga materijalnoga spomena usude tra-žiti ‘poziranje’ sudionika ili smiješak na licu, po-zivati na gledanje u objektiv, zaustavljati ulaznu ili darovnu procesiju ili čak zahtijevati ponavlja-

Vodeći brigu o iznesenim polazištima po-trebno je imati pred sobom nekoliko praktič-nih naputaka koji pomažu čuvati istinski smi-sao službe fotografa u liturgijskome slavlju.

1. Fotograf u liturgijskome slavlju postaje li-turgijski služitelj koji se ravna liturgijskim za-konitostima i normama. Stoga, osim što treba biti profesionalno dostatno osposobljen, imati potrebno znanje, vladati tehnikama i vještina-ma fotografiranja, potrebna mu je primjerena liturgijska i općecrkvena formacija te poznava-nje posebnih uputa i norma o liturgijskoj službi fotografa i snimatelja, a koje donose mjesni or-dinariji ili biskupska konferencija.

2. O mjestu i načinu snimanja u liturgijsko-me prostoru – bilo u slavlju bilo izvan njega – odlučuje osoba koja je u Crkvi odgovorna za cje-lokupni život određene zajednice vjernika i kojoj je povjerena briga za sve liturgijske službe i služ-benike te za dotični liturgijski prostor: mjesni bi-skup, župnik, rektor crkve, župni vikar, ili onaj tko je delegiran od odgovorne osobe delegiran.

3. Za vrijeme slavlja ne će biti dopušteno fotografirati ili snimati ikomu drugomu osim onima kojima je odgovorna osoba povjerila tu službu. Katkada će odgovorni u zajednici dopu-stiti fotografiranje samo pojedinim služitelji-ma, premda će biti i drugih koji imaju potvrdu o osposobljenosti za tu službu.

4. Fotografi, premda stvaraju fotografiju ko-ja nalazi smisao u postslavljeničkim trenutci-ma, uvijek trebaju imati pred sobom činjenicu da su i oni sudionici slavlja, a ne izvan njega. To fotografiranju daje posebnost koja izrasta iz vla-stitoga iskustva slavljenoga otajstva. Sudionički fotografov odnos prema slavlju ne odražava se samo na način fotografiranja, nego i na mjesto s kojega se fotografira, na broj učinjenih fotogra-

nje nekih liturgijskih čina kako bi ih mogli bolje ‘zabilježiti’. Takvi postupci uvelike narušavaju obredni slijed i ranjavaju duh slavlja te ne pri-padaju smislu liturgijske fotografije, pa su sto-ga nedopustivi.

fija, na izbor motiva, na kretnje, na način odije-vanja i na cjelokupno ponašanje u prostoru.

5. Da bi se izbjegle (ne)prilike u kojima fo-tografi imaju status koji djeluje kao da je iznad svih drugih služba, čak i predsjedateljske, i da su izvan slavlja te da ih se slavlje osobno ne ti-če, dobro je unaprijed naznačiti s kojega mje-sta se može fotografirati i kada se to može čini-ti. To ne treba čuditi jer je tako i sa svim drugim službama u liturgiji (npr. čitačima, poslužitelji-ma, pjevačima).

6. Odijevanje fotografa i snimatelja u liturgij-skom slavlju treba po dostojanstvu i skladu biti takvo da izražava svijest o svetosti i slavljeničkoj naravi i liturgijskoga čina.

7. U liturgijskome slavlju nije potreban ve-lik broj fotografa. U redovitim prilikama to će biti jedna ili dvije osobe. Njihova prisutnost mora biti nenametljiva. Ako se dopušta veći broj fotografa to će dopuštenje biti vođeno za-htjevnošću samoga slavlja, veličinom okuplje-ne zajednice i prostorom (npr. posebna slavlja na otvorenom), ali i željom da se u takvim slav-ljima izbjegne nepotrebno kretanje fotografa.

8. Važno je izbjegavati sve što remeti sudje-lovanje vjernika. Od tehničkih predispozicija i pomagala postoje neke koje se u drugim kon-tekstima koriste, ali u liturgijskim slavljima ne pridonose vršenju službe na plodan način:

a) Jedan od najčešćih oblika mogućega na-rušavanja uronjenosti u slavlje i uznemiravanja je svjetlo bljeskalicâ (flash). Stoga je važno da one bude isključene, osobito kad se stvara više uzastopnih fotografija u jednome liturgijskome činu, npr. kod fotografiranja prvopričesnika ili krizmanika.

b) Potrebno je isključiti zvučne signale koji prate rad kamere ili foto-aparata.

II. NAPUTCI ZA VRŠENJE LITURGIJSKE SLUŽBE FOTOGRAFA

Page 20: Liturgijska je fotografija spomen Spomena€¦ · Homo videns: sve-vidljivost fotografi je Suvremeni teoretičari kulture i mediolozi upozo-ravaju da je suvremeno doba donijelo ne

19

99živo vreloživo vrelo9živo vrelo99živo vrelo920102010

25 S Liturgija kvatriPrigodna čitanja str. 10-27, Evanđelje: Lk 5,1-11

26 N DVADESET I ŠESTA NEDJELJA KROZ GODINU 27 P Sv. Vinko Paulski, prezbiter, spomendan

Job 1,6-22; Ps 17,1-3.6-7; Lk 9,46-50 28 U Svagdan; ili: Sv. Većeslav, mučenik; Sv Lovro Ruiz i dr., mučenici

Job 3,1-3.11-17.20-23; Ps 88,2-8; Lk 9,51-56 29 S SV. MIHAEL, GABRIEL I RAFAEL, arkanđeli, blagdan

vl.: Dn 7,9-10.13-14 (ili Otk 12,7-12a); Ps 138,1-5; Iv 1,47-51 30 Č Sv. Jeronim, prezbiter i crkveni naučitelj, spomendan

Job 19,21-27; Ps 27,7-9.13-14; Lk 10,1-12LISTOPAD 1 P Sv. Terezija od Dj. Isusa, dj. i crkv. naučiteljica, spomendan

od dana: Job 38,1.12-21; 40,3-5; Ps 139; Lk 10,13-16 2 S Sveti Anđeli Čuvari, spomendan

vl: Izl 23,20-23; Ps 91,1-6.10-11; Mt 18,1-5.10 3 N DVADESET I SEDMA NEDJELJA KROZ GODINU 4 P Sveti Franjo Asiški, redovnik, spomendan

Gal 1,6-12; Ps 111,1-2.7-10c; Lk 10,25-37 5 U Svagdan: Gal 1,13-24; Ps 139,1-3.13-15; Lk 10,38-42 6 S Svagdan; ili: Sv. Bruno, prezbiter

Gal 2,1-2.7-14; Ps 117,1-2; Lk 11,1-4 7 Č Blažena Djevica Marija od Krunice, spomendan

od dana: Gal 3,1-5; Otpj. pj.: Lk 1,69-75; Lk 11,5-13 8 P Svagdan: Gal 3,7-14; Ps 111,1-6; Lk 11,15-26 9 S Svagdan; ili: Sv. Dionizije; Sv. Ivan Leonardi

Gal 3,22-29; Ps 105,2-7; Lk 11,27-28

Liturgijski kalendarRUJAN 8 S ROĐENJE BLAŽENE DJEVICE MARIJE, blagdan

Mih 5,1-4a ili Rim 8,28-30; Ps 13,6; Mt 1,1-16.18-23 9 Č Svagdan; ili: Sv. Petar Claver, prezbiter

1Kor 8,1b-7.10-13; Ps 139; Lk 6,27-38 10 P Svagdan: 1Kor 9,16-19.22b-27; Ps 84; Lk 6,39-42 11 S Svagdan: 1Kor 10,14-22; Ps 116; Lk 6,43-49 12 N DVADESET I ČETVRTA NEDJELJA KROZ GODINU 13 P Sv. Ivan Zlatousti, biskup i crkv. nauč., spomendan

1Kor 11,17-26.33; Ps 40,7-10.17; Lk 7,1-10 14 U UZVIŠENJE SVETOGA KRIŽA, blagdan

vl.: Br 21,4b-9; Ps 78,1-2.34-38; Fil 2,6-11; Iv 3,13-17 15 S Bl. Djevica Marija Žalosna, spomendan

Heb 5,7-9; Ps 31; Iv 19,25-27 (ili: Lk 2,33-35) 16 Č Sv. Kornelije, papa, i Ciprijan, biskup, muč., spomendan

1Kor 15,1-11; Ps 118,1-2.16-17.28; Lk 7,36-50 17 P Svagdan; ili: Sv. Robert Bellarmino

1Kor 15,12-20; Ps 17,1.6-7.8b.15; Lk 8,1-3 18 S Svagdan: 1Kor 15,35-37.42-49; Ps 56,10c-14; Lk 8,4-15 19 N DVADESET I PETA NEDJELJA KROZ GODINU 20 P Svagdan; ili: Sv. Andrija Kim Taegon, prezb. i dr., mučenici

Izr 3,27-34; Ps 15,2-5; Lk 8,16-18 21 U SV. MATEJ, apostol i evanđelist, blagdan

Ef 4,1-7.11-13; Ps 19,2-5; Mt 9,9-13 22 S Svagdan: Izr 30,5-9; Ps 119; Lk 9,1-6 23 Č Sv. Pio iz Pietrelcine, prezbiter, spomendan

Prop 1,2-11; Ps 90,3-6.12-14.17; Lk 9,7-9 24 P Svagdan: Prop 3,1-11; Ps 144,1a.2-4; Lk 9,18-22

c) Iznimno je neugodno i uznemirujuće za one koje se snima u liturgijskome slavlju bi-ti podvrgnut laserskomu svjetlu koje služi za određivanje oštrine fotografije (focus assist ili AF), pa će se fotograf služiti drugim načinima i pomagalima.

d) Za biranje dobroga kadra nije nužno po-trebno korištenje LCD-a (video-zaslona) jer njegovo korištenje može odnositi pozornost drugih sudionika koji su uronjeni u molitvu i zahvaćeni liturgijskim trenutkom. Diskretnost korištenja toga sredstva vrijedi i za pregledava-nja kvalitete snimljenih fotografija.

e) Sva druga pomagala i dodatnu opre-mu fotografi i snimatelji držat će, u dogovoru s mjerodavnima, na prikladnom mjestu izvan mjesta liturgijskoga čina.

9. S posebnom osjetiljivošću fotografi tre-baju pristupati onim trenutcima slavlja koji su po svojoj naravi i u svijeti vjernika promatra-ni kao središnji. Dobro valja razmotriti razloge za snimanje pričešćivanja ili pokazivanja hosti-je i kaleža u euharistiji te trenutaka ispunjenih dubokim emocijama (npr. tijekom sprovoda). Ako se takvo što dopusti, to treba činiti s osobi-tim poštovanjem i diskrecijom.

Priredili: I. Šaško i A. Crnčević

Page 21: Liturgijska je fotografija spomen Spomena€¦ · Homo videns: sve-vidljivost fotografi je Suvremeni teoretičari kulture i mediolozi upozo-ravaju da je suvremeno doba donijelo ne

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA

20

Prijedlozi za pjevanje

8. rujna 2010.

Rođenje blažene Djevice Marije

Ulazna: 568 Radosno svetkujmo ili: 581 Početak svijeta boljegaOtpj. psalam: Radujem se u Gospodinu (ŽV 9/2007.)Prinosna: 230 Darove prinesite Pričesna: 248 Zdravo TijeloZavršna: 614 Pohvale Gospi ili: 371 Raduj se, grade Nazaret

Ulazna pjesmaRadosno svetkujemo Rođenje blažene Marije Djevice: iz nje se rodilo Sunce pravde, Krist, Bog naš!

Zborna molitvaGospodine, obdari nas nebeskom milošću: rođenjem Isusovim iz Djevice počelo je naše spasenje; daj da nam blagdan njezina Rođenja učvrsti mir.Po Gospodinu.

Darovna molitvaPomoglo nam, Gospodine, čovjekoljublje tvoga Sina. Rođenjem od Djevice on Majčina djevičanstva nije umanjio nego posvetio: nek nas oslobodi krivice da ti omili dar naš žrtveni. Po Kristu.

Prvo čitanje Rim 8,28-30 (ili: Mih 5,1-4a)Koje Bog predvidje, te i predodredi.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima

Braćo! Znamo pak da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube, s onima koji su odlukom njegovom pozvani. Jer koje predvidje, te i predodredi da budu suobličeni slici Sina njegova te da on bude prvorođenac među mnogom braćom. Koje pak predodredi, te i pozva; koje pozva, te i opravda; koje opravda, te i proslavi.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 13,6

Pripjev: Radujem se u Gospodinu, radujem!

Ja se u tvoju dobrotu uzdam,nek mi se srce raduje spasenju tvome!

Pjevat ću Gospodinu koji mi učini dobro,pjevat ću imenu Gospodina Svevišnjeg!

Pjesma prije Evanđelja Sretna li si, Djevice Marijo, i svake hvale predostojna; jer iz tebe se rodilo Sunce pravde, Krist Bog naš!

Evanđelje Mt 1,1-16.18-23Što je u njoj začeto, od Duha je Svetoga.

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

Rodoslovlje Isusa Krista, sina Davidova,sina Abrahamova.Abrahamu se rodi Izak. Izaku se rodi Jakov. Jakovu se rodi Juda i njegova braća. Judi Tamara rodi Peresa i Zeraha. Peresu se rodi Hesron. Hesronu se rodi Ram. Ramu se rodi Aminadab. Aminadabu se rodi Nahšon. Nahšonu se rodi Salma. Salmi Rahaba rodi Boaza. Boazu Ruta rodi Obeda. Obedu se rodi Jišaj. Jišaju se rodi David kralj.

Davidu bivša žena Urijina rodi Salomona. Salomonu se rodi Roboam. Roboamu se rodi Abija. Abiji se rodi Asa. Asi se rodi Jozafat. Jozafatu se rodi Joram. Joramu se rodi Ahazja. Ahazji se rodi Jotam. Jotamu se rodi Ahaz. Ahazu se rodi Ezekija. Ezekiji se rodi Manaše. Manašeu se rodi Amon. Amonu se rodi Jošija. Jošiji se rodi Jehonija i njegova braća u vrijeme progonstva u Babilon.

Poslije progonstva u Babilon Jehoniji se rodi Šealtiel. Šealtielu se rodi Zerubabel. Zerubabelu se rodi Abiud. Abiudu se rodi Elijakim. Elijakimu se rodi Azor. Azoru se rodi Sadok. Sadoku se rodi Akim. Akimu se rodi Elijud. Elijudu se rodi Eleazar. Eleazaru se rodi Matan. Matanu se rodi Jakov. Jakovu se rodi Josip, muž Marije, od koje se rodio Isus koji se zove Krist.

Rođenje Isusa Krista zbilo se ovako. Njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego se sastadoše, nađe se trudna

Page 22: Liturgijska je fotografija spomen Spomena€¦ · Homo videns: sve-vidljivost fotografi je Suvremeni teoretičari kulture i mediolozi upozo-ravaju da je suvremeno doba donijelo ne

21

Braćo i sestre, Bog nam je po poniznoj Djevici iz Nazareta poslao svoga Sina i tako ispunio svoj vječni naum spasenja. Okrijepljeni tim darom, zazovimo njegovu očinsku dobrotu zajedno moleći: Čuvaj nas, Gospodine, na putu spasenja.

1. Vodi svjetlom Duha Svetoga svoju Crkvu da vjerno živi Kristovo evanđelje i svim ljudima svjedoči veličinu tvoje ljubavi, molimo te.

2. Obnovi svojom milošću sve krštenike da svakodnevno pobjeđuju grijeh i radosno žive dar otkupljenja, molimo te.

3. Obdari sve roditelje odgovornošću za duhovni život svoje djece i za njihov rast u vjeri, molimo te.

4. Daj nam u radosti nasljedovati Marijin put poniznosti kako bismo bili služitelji Kristova spasenjskog dolaska među naše bližnje, molimo te.

5. Učvrsti nam vjeru da nikakva iskušenja života ne ugase pouzdanje u tebe, molimo te.Svemogući Bože, upućujemo ti ponizno ove molitve po zagovoru Majke tvoga ljubljenoga Sina. Pomozi nam da, nasljedujući njezin put vjere i poniznosti, trajno rastemo u spoznanju Isusa Krista te vjerodostojno živimo evanđelje koje nam je on objavio. Koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.

Pričesna pjesmaEvo, Djevica će začeti Sina, on će spasiti narod svoj od grijeha.

Iz 7,14; Mt 1,21

Popričesna molitvaGospodine, svoju si Crkvu okrijepio svetim otajstvima. Daj da se raduje zbog rođenja Djevice Marije, jer je ono svemu svijetu nada i zora spasenja.Po Kristu.

po Duhu Svetom. A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti. Dok je on to snovao, gle, anđeo mu se Gospodnji ukaza u snu i reče: »Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.«

Sve se to dogodilo da se ispuni što Gospodin reče po proroku: Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel – što znači: S nama Bog.

Riječ Gospodnja.

Molitva vjernika

Marijino mjestou Isusovu rodoslovljuobjavljuje njezinu podložnost božanskome naumu spasenja i zbiljnost Isusova čovještva.

Page 23: Liturgijska je fotografija spomen Spomena€¦ · Homo videns: sve-vidljivost fotografi je Suvremeni teoretičari kulture i mediolozi upozo-ravaju da je suvremeno doba donijelo ne

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA

22

Rođenje blažene Djevice Marije

rija. Česta je to biblijska slika koja uvijek iznova promiče svijest da je svako dijete Božji dar rodi-teljima, a onda i svim ljudima. Ujedno je poru-ka da sa svakim rođenjem započinje jedan no-vi svijet. U ovom rođenju to nije bio ‘mali svijet’ jedne obitelji, nego svijet čitavoga čovječanstva jer je po Mariji Bog postao »Emanuel, s nama Bog«. Nije slučajno izabran niti današnji da-tum. Ova je svetkovina na Zapad došla s Isto-ka. Bizantska liturgijska godina započinjala je s mjesecom rujnom. Slavlje Marijina rođenja na samom početku ovoga mjeseca jasna je poruka o novom vremenu koje s njom nastupa.

S druge strane, Marijin je rođendan podsje-tnik na prolaznost života koji živimo na ovoj ze-mlji i potrebu traženja života koji ne prolazi. Crk-va tako želi u nama potaknuti htijenje da i sami iz svoje neznatnosti težimo za blaženstvom. Ma-riji je ponuda da postane Majkom Božjom bila nebeski dar, ali sve ostalo je njezin napor. Ona je najprije vjerom prihvatila Božji dolazak, da bi ga tek potom tjelesno rodila. Sveti Augustin div-no je za nju kazao: »Prije je začela u duši nego u utrobi.« No, Božje rađanje nije završeno! Veliki rajnski mistik, Učitelj Eckhart, govori o trostru-kom Božjem rađanju: u vječnosti, u vremenu i u duši. Marija je, odgovorivši na Božju ponudu, omogućila Kristu da se rodi u vremenu te tako postala Velika Gospa. No, i mi imamo sličnu po-nudu. I sami možemo omogućiti da, rodivši se u našoj duši, Krist preko nas postane prepoznat i djelatan u ovom svijetu. To je naš put postajanja 'velikim' i znak traženja života koji ne prolazi.

Danas slavimo blagdan rođenja Blažene Djevice Marije, pučki nazvan »Mala Gospa«. Nije

prošao ni mjesec dana od proslave njezina uznesenja na nebo ili Ve-like Gospe. Već njihovi nazivi go-vore nam o naravi tih blagdana. Uznesenje na nebo kraj je uspješ-na životnog puta i u stanovitom smislu dokaz da Gospa jest veli-ka. Danas se spominjemo njezina rođenja. Ona je još uvijek »mala« te svojim živo-tom i djelima treba pokazati da može biti »veli-ka«. Dobro je da »Malu Gospu« slavimo nakon »Velike«. Onaj prvi blagdan dodatni nam je po-ticaj u nasljedovanju Marije, budući da imamo sigurnost kako na taj način i sami iz svoje male-nosti možemo postati veliki.

Novost i prolaznost životaRođenje je radost i slavlje novog života. Zato se veselimo rođenju djece i obilježavamo njihove rođendane. Međutim, nakon nekog vremena rođendani više ne bivaju znakom novosti živo-ta, nego podsjetnik na njegovu prolaznost. Tako je i s Marijinim rođenjem. Ono je slavlje novo-ga života, ali i podsjetnik na njegovu prolaznost u ovom obliku.

Crkva slavi rođenje blažene Djevice Marije kako bi svoje kćeri i sinove podsjetila na novost života koji je s njom nastupio. Naime, s Mariji-nim je rođenjem granula zora spasenja da bi o Božiću nastupila punina dana »Mladog Sunca s visine«. Upravo zato u evanđelju slušamo rodo-slovlje Isusa Krista. Evanđelisti, istina, i ne go-vore o Marijinu rođenju. Jedino pouzdano zna-mo da je bila rođakinja Elizabete koja je živjela u Judeji. Možda je bila podrijetlom iz Jeruzale-ma. Stara predaja, čije tragove nalazimo u apo-krifima, spominje Anu i Joakima kao Marijine roditelje. Bili su dio Davidova potomstva od ko-jega se očekivalo rođenje Spasitelja svijeta. No, već su bili uznapredovali u godinama, a bez dje-teta. I onda im se na čudesan način rodila Ma-

Od rođenja do uznesenja

Page 24: Liturgijska je fotografija spomen Spomena€¦ · Homo videns: sve-vidljivost fotografi je Suvremeni teoretičari kulture i mediolozi upozo-ravaju da je suvremeno doba donijelo ne

23

99živo vreloživo vrelo9živo vrelo99živo vrelo920102010

Odjeci RiječiLjubav prati izabrane Rim 8,28-30U tekstu Rim 8,28-30 čini se da Pavao želi opisati puninu koja je ujedno put i nestrpljivo iščekivanje: predodređeni i pozvani »biti na sliku njegova Sina«, opravdani i proslavljeni. Od stvaranja do Save-za sklopljenog u tijelu Isusa Krista, predanog u smrt za nas, Očev je plan da sudjelujemo potpuno u ‘sudbini’ slave koja donosi crte lica utjelovljenog Sina. On je taj koji stvara dublju stvarnost naše čovječnosti. Tko u punini živi vlastitu čovječnost, tu nalazi tragove Sina i tako odgovara na vlastiti poziv. »Bog u svemu na dobro sura-đuje s onima koji ga ljube« (r. 28): nadasve se traži gledanje povije-sne stvarnosti čovjeka. To je plod pogleda vjere koji u svakoj osobi i događaju zna prepoznati ljubav na djelu, preludij slave za koju smo određeni i koja je već izbila u Pashi Kristovoj. Nasljedujući Gospo-dina već imamo zalog te iste slave.

Mario Cifrak

Zrnj

e

Isusovo rodoslovljeEgzegeti u današnjem evanđeoskom ulomku vi-de dvije dimenzije. Prva je čisto ljudska dok go-vori o Isusovim precima, a druga je božanska kad opisuje samo njegovo začeće. Tu dvostru-kost jako lijepo prate i liturgijska čitanja. Prorok Mihej obećava Betlehemu da će iz njega »izići onaj koji će vladati Izraelom: njegov je iskon od davnina, od dana vječnih«. S druge strane, apo-stol Pavao piše Rimljanima o Isusu koji je »pr-vorođenac među mnogom braćom«. Ove dvije dimenzije povezuje Marija. U evanđelju zemalj-ska dimenzija završava riječima: »Jakovu se ro-di Josip, muž Marije, od koje se rodio Isus ko-ji se zove Krist«, a nebeska počinje: »Rođenje Isusa Krista zbilo se ovako. Njegova majka Ma-rija, zaručena s Josipom prije nego se sastado-še, nađe se trudna po Duhu Svetom.« No, Mari-ja još očitije ujedinjuje ove dimenzije pristajući biti »ona koji ima roditi« te tako postati svje-dok da »Bog u svemu na dobro surađuje s oni-ma koji ga ljube, koji su odlukom njegovom po-zvani«. Tako nam pokazuje da se ne može na nebo uzaći, ako prije toga u sebe ne primiš ono što je s neba sišlo. Božja milost računa na pri-hvaćanje od strane naše ljudske naravi, kako bi našu ljudskost povezala s božanstvom.

Slično i ovaj niz Abrahamovih muških poto-maka sa svim narodima svijeta povezuje nekoli-ko žena spomenutih među njima. Zanimljivo je da ih vjerojatno nitko od nas ne bi poželio imati u svome rodoslovlju. Tamara je žena koja glumi bludnicu da bi stekla sina u obitelji svoga muža. Rahaba je poganska bludnica. Ruta je poganka. Tu je i Bat Šeba, bivša supruga Urijina, zbog ko-je je David dao ubiti njezina muža kako bi bio s njom. No, sve su one također predznak i slika Blažene Djevice Marije. Svima im je zajedničko pouzdanje u Boga kao i spremnost podnijeti ra-zne žrtve u korist svoje djece koju su sve rodile u vrlo neobičnim uvjetima, izvan zakonskih okvi-ra kao i sama Marija. One su također siguran znak da Isus nije došao samo jednom narodu, nego svim narodima svijeta te da nije svojina pravednih već je poslan i grješnima. Zato na-ma, koji smo uglavnom samo po vjeri baštinici Abrahamovi, a po životnim postupcima vrlo če-sto u grijehu, više pouzdanja bude imena četiri strane grješnice, nego sav onaj dugi niz praved-nih izabranika. One su nam jamstvo da i sami možemo biti dionici Božjeg spasenjskog djela i omogućiti rađanje i djelovanje Riječi Božje na ovom svijetu.

Slavko Slišković

Ime Abraham znači »otac naroda«, a rodoslovlje pokazuje da je Isus kruna

Božjeg obećanja danog Abrahamu. Marija u tome rodoslovlju nije

tek jedna od majki. Isusovo rođenje drukčije je od svih rodoslovnih gra-na: za sva druga rođenja kaže se da

se netko »rodi« (egennesen), dok se za Isusa kaže da »bi rođen od« (egenne-

then). Taj »teološki pasiv« unosi, po Marijinu posluhu, božansku dimen-ziju u ljudsku povijest. Marija je slu-žiteljica i nositeljica, »pasiv« Božjega

rađanja spasenja. (A. C.)

Page 25: Liturgijska je fotografija spomen Spomena€¦ · Homo videns: sve-vidljivost fotografi je Suvremeni teoretičari kulture i mediolozi upozo-ravaju da je suvremeno doba donijelo ne

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA

24

12. rujna 2010.

Dvadeset i četvrta nedjelja kroz godinuUlazna pjesma Daj mir, Gospodine, onima što se u te uzdaju, da se proroci tvoji pokažu istiniti. Uslišaj molitve slugu svojih, Izraela, puka svoga.

usp. Sir 36,18

Zborna molitvaBože, Stvoritelju i Svedržitelju. Daj da ti služimo svim srcem te iskusimo darove tvoje ljubavi. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, usliši nam prošnjei primi darove. Što svaki od nas prikazuje tebi na čast, nek bude na spasenje svima.Po Kristu.

Prvo čitanje Izl 32,7-11.13-14

Čitanje Knjige IzlaskaU one dane: Progovori Gospodin Mojsiju: »Požuri se dolje! Narod tvoj, koji si izveo iz zemlje egipatske, pošao je naopako. Brzo su zašli s puta koji sam im odredio. Napravili su sebi tele od rastopljene kovine, preda nj pali ničice i žrtve mu prinijeli uz poklike: ’Ovo je bog tvoj, Izraele, koji te izveo iz zemlje egipatske!’ Dobro vidim«, reče dalje Gospodin Mojsiju, »da je ovaj narod tvrde šije. Pusti sada neka se gnjev moj na njih raspali da ih istrijebim, a od tebe ću učiniti velik narod.« Mojsije pak zapomagao pred Gospodinom, Bogom svojim, i govorio: »Gospodine! Čemu da gnjevom plamtiš na svoj narod koji si izveo iz zemlje egipatske snagom velikom i rukom jakom! Sjeti se Abrahama, Izaka i Izraela, slugu svojih, kojima si se samim sobom zakleo i obećao im: ’Razmnožit ću vaše potomstvo kao zvijezde na nebu i svu zemlju ovu što sam obećao dat ću vašem potomstvu i ona će zavazda biti njihova baština.’« I ražali se Gospodin pa ne učini zlo kojim se bijaše zaprijetio svome narodu. Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 51,3-4.12-13.17.19

Pripjev: Ustat ću i poći k ocu svome!Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome,po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!Operi me svega od moje krivice,od grijeha me mojeg očisti!

Čisto srce stvori mi, Bože,i duh postojan obnovi u meni!Ne odbaci me od lica svojegai svoga svetog duha ne uzmi od mene!

Otvori, Gospodine, usne moje,i usta će moja navješćivati hvalu tvoju.Žrtva Bogu duh je raskajan,srce raskajano, ponizno, Bože, ne ćeš prezreti.

Drugo čitanje 1Tim 1,12-17

Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostolaTimotejuPredragi: Zahvalan sam onome koji mi dade snagu – Kristu Isusu, Gospodinu našemu – jer me smatrao vrijednim povjerenja, kad u službu postavi mene koji prije bijah hulitelj, progonitelj i nasilnik. Ali pomilovan sam jer sam to u neznanju učinio, još u nevjeri. I milost Gospodina našega preobilovala je zajedno s vjerom i ljubavlju, u Kristu Isusu.Vjerodostojna je riječ i vrijedna da se posve prihvati: Isus Krist dođe na svijet spasiti grešnike, od kojih sam prvi ja. A pomilovan sam zato da na meni prvome Isus Krist pokaže svu strpljivost i pruži primjer svima koji će povjerovati u njega za život vječni. A Kralju vjekova, besmrtnome, nevidljivome, jedinome Bogu čast i slava u vijeke vjekova. Amen.Riječ Gospodnja.

Ulazna: 224 Oče naš dobriOtpj. psalam: 104 Ustat ću i poćiPrinosna: 229 Od Božje snagePričesna: 246 Ovdje je sadaZavršna: 189 O Oče skrajnje blagosti

Prijedlozi za pjevanje

Page 26: Liturgijska je fotografija spomen Spomena€¦ · Homo videns: sve-vidljivost fotografi je Suvremeni teoretičari kulture i mediolozi upozo-ravaju da je suvremeno doba donijelo ne

25

99živo vreloživo vrelo9živo vrelo99živo vrelo920102010

Bogu, Ocu milosrđa i izvoru ljubavi, uputimo svoje molitve zajedno vapijući: Oče milosrđa, usliši nas.

1. Za Crkvu, zajednicu tvojih sinova i kćeri: čuvaj je u istinskoj vjernosti i poslušnosti tvome očinstvu, molimo te.

2. Za roditelje i sve kojima si povjerio skrb za tvoju djecu: obdari ih nesebičnom ljubavlju i brigom za slabe i odlutale, molimo te.

3. Za sve koji su izgubljeni u grijehu: pohodi ih svojom milošću da spoznaju veličinu tvoje ljubavi i radost očinskoga doma, molimo te.

4. Za ovu zajednicu tvojih vjernika: vrati nas iz naših lutanja i učvrsti u vjernosti tvojoj očinskoj dobroti, molimo te.

5. Za braću i sestre koji pođoše s ovoga svijeta: primi ih u radost svoga doma, molimo te.

Bože, dobri Oče, u svome Sinu Isusu Kristuobdario si nas oproštenjem grijehai darovao nam ljubav prema svakom čovjeku. Obnovi u nama milost oproštenja i osnaži nas za trajno zajedništvo s tobom. Po Kristu Gospodinu našemu.

Pričesna pjesma Čaša koju blagoslivljamo, zajedništvo je Krvi Kristove! Kruh koji lomimo, zajedništvo je Tijela Kristova!

usp. 1Kor 10,16

Popričesna molitvaGospodine, nek namova pričest pronikneduh i tijelo, da u nama ne prevagne tjelesna sklonost nego djelovanje tvoje moći. Po Kristu.

Pjesma prije evanđelja 2Kor 5,19

Bog je u Kristu svijet sa sobom pomirioi položio u nas riječ pomirenja.

Evanđelje Lk 15,1-10 (kraća verzija)

Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme:Okupljahu se oko Isusa svi carinicii grešnici da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu:»Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima.« Nato im Isus kaza ovu prispodobu: »Tko to od vas, ako ima sto ovaca pa izgubi jednu od njih, ne ostavionih devedeset i devet u pustinji te pođe za izgubljenom dok je ne nađe? A kad je nađe, stavi je na ramena sav radostan pa došavši kući, sazove prijatelje i susjede i rekne im: ’Radujte se sa mnom! Nađoh ovcu svoju izgubljenu.’ Kažem vam, tako će na nebu biti veća radost zbog jednog obraćena grešnika negoli zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja. Ili koja to žena, ima li deset drahma pa izgubi jednu drahmu, ne zapali svjetiljku, pomete kuću i brižljivo pretraži dok je ne nađe? A kad je nađe, pozove prijateljice i susjede pa će im: ’Radujte se sa mnom! Nađoh drahmu što je bijah izgubila.’ Tako, kažem vam, biva radost pred anđelima Božjim zbog jednog obraćena grešnika.«Riječ Gospodnja.

Molitva vjernika

Očeva radost zbog povratka izgubljenoga sina.Wilhelm Morgener, 1914.

Page 27: Liturgijska je fotografija spomen Spomena€¦ · Homo videns: sve-vidljivost fotografi je Suvremeni teoretičari kulture i mediolozi upozo-ravaju da je suvremeno doba donijelo ne

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA

26

O radosti

Današnji ulomak iz Lukina evanđelja do-nosi nam tri pripovijesti. U svima su-srećemo riječ radost ili veselje: »Kažem

vam, tako će na nebu biti veća radost zbog jed-nog obraćena grješnika negoli zbog devedeset

i devet pravednika kojima ne treba obraćenja«; »Ta-

ko, kažem vam, biva radost pred anđe-

lima Božjim zbog jednog obraćena grješnika«; »No trebalo se veseli ti i radovati jer ovaj brat tvoj bi jaše mrtav i oživje, izgub-ljen i nađe se!« Ove nas rečenice poti ču da nakratko ra-zmatramo nad

kršćanskim shvaćanjem radosti.

Vječiti nezadovoljnici bez radostiSvi dobro znamo da je danas premalo radosti na ljudskim licima. Često su ta lica puna nezado-voljstva i gorčine, lica prazna i tupa, ali i lica mr-žnje i agresivnosti. Jedva se uopće može primi-jetiti koji tračak radosti, smiješka ili osmijeha na usnama i obrazima takvih osoba. Takve na sve što netko učini, kaže ili postigne u životu odmah bacaju tamu svojega nezadovoljstva. Primjerice, netko napravi dobar kolač, a one će reći: »Pih, mogla si to napraviti i bolje«; netko pokrene ne-kakav projekt, otvori tvrtku ili nađe posao, a one će cinički reći: »Kao da je to nešto«; netko na-pravi neku veliku stvar, objavi knjigu, postane uspješan u svojemu poslu, a one će lakonski re-ći: »E, ne znaš ti kakva je ta osoba na drugim po-

Dvadeset i četvrta nedjelja kroz godinu

dručjima. Nije ti on baš tako dobar.« Mogli bi-smo navoditi još puno primjera koji svjedoče o nesposobnosti za radost i veselje kod mnogih ljudi (jesmo li to možda i mi?). No, uglavnom, nezadovoljne osobe siju svoje nezadovoljstvo na dva načina: relativiziranjem svega dobra u drugih i ravnodušnošću.

Stariji sin iz evanđeoske prispodobe primjer je prvoga nezadovoljstva: »A kada dođe ovaj sin tvoj koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele.« Stariji sin se ne zna ve-seliti, odmah relativizira obraćenje mlađega si-na, upućuje na ono što je bilo, na ono negativ-no. Mogli bismo reći da ne želi vidjeti dobrotu u drugoga, jer sâm nije dovoljno ispunjen dobro-tom Oca: »Evo, toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jare-ta nisi dao da se s prijateljima proveselim.« Tako to obično biva kod nezadovoljnih osoba, u skla-du s onom starom i poznatom mišlju da »slično traži slično«. Takve osobe, iznutra prazne i neis-punjene dobrotom, traže slično u drugih, odno-sno ističu samo ono prazno i negativno u dru-gim osobama. I upravo zato se ne znaju radovati i veseliti; na njihovim licima nema osmijeha i smiješka. Poput starijega sina nerijetko samo ukazuju na sebe, hvale se sobom ili izriču svoju bijedu, a drugi iščezava iz njihova obzorja.

Druga vrsta osoba koje se ne znaju radova-ti, a koja je usko povezana s prvom, jesu ravno-dušne osobe. Te bi osobe radije propale u zemlju nego što bi se samo jednom riječju osvrnule na uspjeh druge osobe ili što bi samo jednom ri-ječju ohrabrile i pohvalile pozitivno kod drugih osoba. To smo vjerojatno i sami doživjeli, ali to primjećujemo i oko sebe. Koliko svećenika odr-ži izvrsne propovijedi ili pokrene hvalevrijed-na djela u svojima župama, a nitko da bi rekao i jednu riječ ohrabrenja, da bi se radovao s nji-ma? Koliki vjernici postignu mnogo toga u svo-jim životima, a rijetki se raduju s njima? Time dolazimo i do današnjega evanđelja. Koliki se samo obrate sa svojega grješnog puta, postanu bolji i svetiji, a malo je onih koji se znaju rado-

i devet pravednika kojima ne treba obraćenja«; »Ta-

ko, kažem vam, radost

lima Božjim zbog jednog obraćena grješnika«; »No trebalo se veseli ti i

da nakratko ra-zmatramo nad

Đ. S

eder

Page 28: Liturgijska je fotografija spomen Spomena€¦ · Homo videns: sve-vidljivost fotografi je Suvremeni teoretičari kulture i mediolozi upozo-ravaju da je suvremeno doba donijelo ne

27

99živo vreloživo vrelo9živo vrelo99živo vrelo920102010

Odjeci Riječi

Zrnj

e

Pastir ostavlja devedeset i devet ova-ca i traži izgubljenu. Kad je nalazi,

ne kažnjava je, nego je »uzima na ra-mena« i raduje se. Tom slikom Isus,

obraćajući se ‘pravednicima’, mijenja njihovu sliku o Bogu kao onom koji

‘pravedno’ sudi po ljudskim zasluga-ma. Isus dolazi među grješnike, među ‘izgubljene’, i otkriva da se Božje spa-senje ne daje onima koji ga »zaslužu-

ju«, nego onima koji su ga potrebni. A najveća je ‘zasluga’ spoznati da smo potrebni Boga. (A. C.)

Unatoč grješnosti, dostojan spasenja 1Tim 1,12-17Pavao zahvaljuje Kristu jer ga je smatrao vrijednim povjerenja po-stavivši u službu njega koji prije bijaše hulitelj, progonitelj i nasil-nik. O tome nam govori u Gal 1,13-14: »Ta čuli ste za moje negda-šnje ponašanje u židovstvu: preko svake sam mjere progonio i pustošio Crkvu Božju te sam u židovstvu, prerevno odan otačkim predajama, nadmašio mnoge vršnjake u svojem narodu.« Pavao govori sam o sebi kao o farizeju i to: »obrezan osmog dana, od roda sam Izraelova, plemena Benjaminova, Hebrej od Hebreja; po Zako-nu farizej, po revnosti progonitelj Crkve, po pravednosti zakonskoj besprijekoran« (Fil 3,5-6). Besprijekornost po Zakonu nam sugerira da u Pavlu vidimo život koji je oblikovan do savršenosti. Stoga i ne čudi da je svako rušenje i obezvrjeđivanje Zakona budilo u njemu revnost za Božji Zakon i učinilo ga progoniteljem Crkve. Događaj pred Damaskom i ovdje ima paradigmatsko značenje.

Mario Cifrak

vati s njima poput anđela: »Kažem vam, tako će na nebu biti veća radost zbog jednog obraćena grješnika negoli zbog devedeset i devet praved-nika kojima ne treba obraćenja.« Nezadovoljne osobe odmah prokazuju njihovu prošlost, kao da bi najradije htjele da grješnici ostanu i da-lje gdje su bili. Ne znaju se radovati zbog njiho-va obraćenja, a kamoli da bi se zauzimali za njih dok su bili grješnici, kao što je to učinio Mojsi-je, kako čitamo u prvomu čitanju: »Mojsije pak zapomagao pred Gospodinom, Bogom svojim, i govorio: ‘O Bože! Čemu da gnjevom plamtiš na svoj narod koji si izbavio iz zemlje egipatske si-lom velikom i rukom jakom!’«

Biti radostan – radovati se u GospodinuDa ne budemo vječiti nezadovoljnici koji se ne znaju više radovati i veseliti, Krist nam daje svo-ju istinsku radost. Nije to radost namještenih li-ca sa smiješkom, licâ iz kojih zjapi praznina, nego radost koja se događa iznutra (gaudium internum), radost koju bismo mogli nazvati ra-došću srca koje se dijeli. Srce nije više usamlje-no, nego podijeljeno s drugim, s Kristom: »To sam vam govorio da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna.« (Iv 15,11) Ra-

dosni smo, kako veli sveti Augustin, onda »kad se slažemo uživajući u stvarima koje želimo«. Stoga, onaj tko traži u sebi radost bez drugoga, ostat će uvijek nezadovoljan, jer ne može sebe ispuniti sobom. Tko opet traži radost u radosti-ma ovoga svijeta, ostat će kratkotrajno rado-stan, jer stvari ovoga svijeta ne mogu ispuniti čovjekovo srce. Istinsku radost treba se tražiti u radosnom srcu druge osobe, u radosnom sr-cu samoga Boga koji jedini može ispuniti naše srce svojom radošću. To je sveta radost, dobra radost koja se raduje Gospodinu, koja prima od Gospodina radost. Previše smo nezadovoljni u sebi samima, previše nesposobni za radost i ve-selje jer premalo tražimo radost u Gospodinu, premalo se otvaramo njegovoj radosti: »Raduj-te se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se!« (Fil 4,4) Ako primimo njegovu radost, mu-ke i patnje ovoga svijeta ne će prestati. No, ra-dosti ne će nestati s našega lica, jer tu radost, ispaćenu radost u uvjetima ovoga smrtnoga ži-vota, ne može oteti ovaj svijet. (Iv 16,22) Moli-mo Gospodina da skine s nas kostrijet nezado-voljstva i opaše nas svojom radošću: »Okrenuo si moj plač u igranje, skinuo kostrijet s mene i opasao me radošću.« (Ps 30,12)

Ivica Raguž

Page 29: Liturgijska je fotografija spomen Spomena€¦ · Homo videns: sve-vidljivost fotografi je Suvremeni teoretičari kulture i mediolozi upozo-ravaju da je suvremeno doba donijelo ne

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA

28

19. rujna 2010.

Dvadeset i peta nedjelja kroz godinu

Ulazna: 183 Ti Kriste kralj si vjekovaOtpj. psalam: 120 Hvalite GospodinaPrinosna: 232 Gospode, primiPričesna: 247 Uzmite, jediteZavršna: 756 U slavu svetog Srca

Ulazna pjesmaJa sam spasenje naroda, govori Gospodin. Iz koje god nevolje zavape k meni, ja ću ih uslišiti, i bit ću Bog njihov zauvijek.

Zborna molitvaBože, sav si svoj zakon sveo na ljubav prema tebi i bližnjemu. Daj da vršimo tvoje zapovijedii postignemo vječni život.Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, primi darove svoga naroda da nebeskim otajstvima postignemošto vjerom i djelom ispovijedamo.Po Kristu.

Prvo čitanje Am 8,4-7Protiv onih koji kupuju siromaha za novac.

Čitanje Knjige proroka AmosaSlušajte ovo, vi što gazite potrebnikai satirete uboge u zemlji! Kažete: »Kad li će mlađak proći da prodamo žito,i subota da tržimo pšenicu? Smanjit ćemo efu, povećati šekel da varamo krivim mjerama, da kupimo siromaha za srebro, potrebita za sandale i da prodajemo otražak pod žito.« Zakle se Gospodin ponosom Jakovljevim: »Dovijeka ne ću zaboraviti nijednoga djela vašega.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 113, 1-2.4-8

Pripjev: Hvalite Gospodinakoji iz gliba vadi siromaha.

Hvalite, sluge Gospodnje,hvalite ime Gospodnje!Blagoslovljeno ime Gospodnjesada i dovijeka!

Uzvišen je Gospodin nad sve narode,slava njegova nebesa nadvisuje.Tko je kao Gospodin, Bog naš,koji u visinama stolujei gleda odozgo nebo i zemlju?

Podiže iz prašine uboga,iz gliba vadi siromaha da ga posadi s prvacima,s prvacima svoga naroda.

Drugo čitanje 1Tim 2,1-8Neka se obavljaju prošnje za sve ljude Bogu,koji hoće da se svi ljudi spase.

Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola TimotejuPredragi: preporučujem prije svega da se obavljaju prošnje, molitve, molbenice i zahvalnice za sve ljude, za kraljeve i sve koji su na vlasti, da provodimo miran i spokojan život u svoj bogoljubnosti i ozbiljnosti. To je dobro i ugodno pred spasiteljem našim Bogom, koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine. Jer jedan je Bog, jedan je i posrednik između Boga i ljudi, čovjek – Krist Isus, koji sebe samoga dade kao otkup za sve. To je u svoje vrijeme dano svjedočanstvo, za koje sam ja postavljen propovjednikom i apostolom – istinu govorim, ne lažem – učiteljem narodâ u vjeri i istini. Hoću dakle da muškarci mole na svakome mjestu, podižući čiste ruke bez srdžbe i raspre.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja 2Kor 8,9

Isus Krist, premda bogat, posta siromašan, da se vi njegovim siromaštvom obogatite.

Prijedlozi za pjevanje

Page 30: Liturgijska je fotografija spomen Spomena€¦ · Homo videns: sve-vidljivost fotografi je Suvremeni teoretičari kulture i mediolozi upozo-ravaju da je suvremeno doba donijelo ne

29

Bogu, koji u ljubavi vjeran ostaje unatoč svakoj našoj nevjernosti, izrecimo zajedno svoje molitve:1. Crkvu, koja živi u svijetu nepravdi,

obdari osjećajem za evanđeosku pravednost i istinskom brigom za potrebne i obespravljene, molimo te.

2. Sve svoje krštenike, koje si obdario milošću spasenja, obnovi snagom Duha Svetogada ostanu vjerni tvome daru i služe ti nepodijeljena srca, molimo te.

3. Svima koji upravljaju dobrima i bogatstvom ovoga svijeta daj spoznati da je sve što im je povjereno dar tvoje dobrote; obdari ih pravednošću i solidarnošću prema siromašnima, molimo te.

4. Nama, koje i danas sitiš svojom riječju, pomozi da prepoznamo blago koje si nam udijelio i okrijepi nas za vjernost i u najmanjemu, molimo te.

5. Pokojnoj našoj braći i sestrama oprosti svaku nevjernost i obdari ih darom vječnoga zajedništva s tobom, molimo te.

Bože, Stvoritelju svega i izvore svakoga dobra, udijeli nam mudrost života da umijemo prepoznati svaki dar koji od tebe dolazi te živimo u trajnoj vjernosti tvojoj dobroti. Po Kristu Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaNaredbe si svoje dao da se brižno čuvaju.O, kad bi čvrsti bili putovi moji da tvoja čuvam pravila!

Ps 119,4-5

Popričesna molitvaGospodine, ti nas hraniš svojim otajstvima. Odgajaj nas neprestano uredbama svoga milosrđa da plodove otkupljenja donosimo i u otajstvimai u vladanju. Po Kristu.

Evanđelje Lk 16,1-13Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.

Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme: Govoraše Isus svojim učenicima: »Bijaše neki bogat čovjek koji je imao upravitelja. Ovaj je bio optužen pred njim kao da mu rasipa imanje. On ga pozva pa mu reče: ’Što to čujem o tebi? Položi račun o svom upravljanju jer više ne možeš biti upravitelj!’ Nato upravitelj reče u sebi: ’Što da učinim kad mi gospodar moj oduzima upravu? Kopati? Nemam snage. Prositi? Stidim se. Znam što ću da me prime u svoje kuće kad budem maknut s uprave.’ I pozva dužnike svoga gospodara, jednog po jednog. Upita prvoga: ’Koliko duguješ gospodaru mojemu?’ On reče: ’Sto bata ulja.’A on će mu: ’Uzmi svoju zadužnicu, sjedni brzo, napiši pedeset.’ Zatim reče drugomu:’A ti, koliko ti duguješ?’ On odgovori: ’Sto korâ pšenice.’ Kaže mu: ’Uzmi svoju zadužnicu i napiši osamdeset.’ I pohvali gospodar nepoštenog upravitelja što snalažljivo postupi jer sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti. I ja vama kažem: napravite sebi prijatelje od nepoštena bogatstva pa kad ga nestane da vas prime u vječne šatore. Tko je vjeran u najmanjem, i u najvećem je vjeran; a tko je u najmanjem nepošten,i u najvećem je nepošten. Ako dakle ne bijaste vjerni u nepoštenom bogatstvu, tko li će vam istinsko povjeriti? I ako u tuđem ne bijaste vjerni, tko li će vam vaše dati? Nijedan sluga ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati.Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.«Riječ Gospodnja.

Molitva vjernika

Mudrost nepoštenog upravitelja poziva na mudrost i brigu za neprolazna dobra.

Page 31: Liturgijska je fotografija spomen Spomena€¦ · Homo videns: sve-vidljivost fotografi je Suvremeni teoretičari kulture i mediolozi upozo-ravaju da je suvremeno doba donijelo ne

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA

30

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA Dvadeset i peta nedjelja kroz godinu

Ova je prispodoba neobična. Govori o bo-gatom čovjeku i njegovu upravitelju. Upravitelj je optužen da rasipa imanje.

Nakon što je gospodar od njega zatražio da po-loži račune o svome upravljanju i tako odgovori na optužbe o rasipanju, upravitelj gospodarevo imanje rasiplje još više. I, na veliko iznenađenje slušatelja, gospodar iz prispodobe hvali njegovu snalažljivost. Prispodoba je neobična jer opisu-je neobičnog gospodara. Priča o neobičnim od-nosima gospodara i upravitelja. Sve što znamo o odnosima bogatih ljudi i njihovih upravitelja go-vori nam nešto drugo. Gdje naći upravitelja koji se ponaša na ovaj način? Bogataš iz prispodobe gubi i dok mu upravitelj rasipa imanje i gubi ka-da njegov upravitelj, otpisujući drugima dugove, njegovim imanjem stječe sebi prijatelje. Ne izne-nađuje nas upravitelj. On čini što može u trenut-ku kada mu je postalo jasno da gubi položaj. Nije teško shvatiti njegove motive smanjenja dugo-va dužnicima. Prispodoba ih sama kaže. Želi se spasiti od potpunoga gubitka i osigurati sebi ži-vot nakon gubitka položaja. Stvara sebi prijatelje tuđim bogatstvom. I, istovremeno se osvećuje gospodaru zbog gubitka upraviteljskoga mjesta.

Iznenađuje, međutim, bogati gospodar. Naj-više od svega iznenađuje gospodareva pohvala. Gospodar kao da se ne brine za svoje imanje. Kao da mu je važnije što čini njegov upravitelj. Čak i onda kada od njega traži račun i kada vi-di kako mu i dalje rasipa imanje, hvali ga. Ka-kav je to gospodar? Kakav je to bogataš? O če-mu je riječ?

Tko je tko i što je što?Ovu je prispodobu nemoguće razmrsiti ostane-mo li vezani samo uz svoje ljudske i zemaljske odnose. Još ju je teže shvatiti u kontekstu s izre-kama o bogatstvu i služenju koje slijede nepo-sredno nakon prispodobe.

No, prispodoba počinje govoriti drugim je-zikom ukoliko u gospodaru prepoznamo cr-te nebeskoga Oca koga je Isus naviještao. Ovoj se prispodobi može dati tumačenje slično onom

Neobični bogataš i obraćeni upravitelj

koje je Isus dao o prispodobi o sijaču (usp. Lk 8,4-15). Tamo je Isus govorio o nebeskom Ocu slikom sijača kojega ne možemo naći na zemlji. Ovdje govori o bogatom čovjeku kojega također ne možemo naći među zemaljskim bogatašima. U obje prispodobe iznenađuje širokogrudnost i bogatstvo kojima Isus opisuje nebeskoga Oca.

Bogati gospodar je, dakle, Otac nebeski, upravitelj je svaki čovjek, a dužnici su svi oni s kojima upravitelj ima neke odnose. Pri tom je riječ o odnosima koji su opterećeni dugovima. Svaki se dug tiče i gospodara i upravitelja i duž-nika. Dug povezuje dužnika i gospodara preko upravitelja. I ova prispodoba postavlja jasno pi-tanje: što čini upravitelj s dugovima dužnika? Ključno se, dakle, pitanje tiče dùga. Što je dug? Što dužnici duguju gospodaru?

Odjednom prispodoba počinje govoriti dru-gim jezikom. Sve pripada gospodaru. Upravite-lju je povjereno upravljanje. Život, nadareno-sti, vrijeme, snage – to je ono čime upravitelj upravlja i to je ono što ljudi duguju jedan dru-gomu. Upravitelj, kao uostalom i svaki dužnik, može rasipati ono što mu je dano na upravlja-

Ako ne bijaste vjerni u nepoštenom bogatstvu, tko li će vam istinsko povjeriti?

Page 32: Liturgijska je fotografija spomen Spomena€¦ · Homo videns: sve-vidljivost fotografi je Suvremeni teoretičari kulture i mediolozi upozo-ravaju da je suvremeno doba donijelo ne

31

99živo vreloživo vrelo9živo vrelo99živo vrelo920102010

Biti vjeran u najmanjem – saže-tak je Isusova govora o bogatstvu i

‘upravljanju’ onim što posjedujemo. Biti vjeran u posjedovanju znači

razabirati istinsko blago od lažno-ga. Istinsko je blago samo ono ko-je nam ‘istinski pripada’, ono koje

možemo ‘ponijeti sa sobom’. Sve što moramo ‘ostaviti’ na zemlji, ne pri-pada nam. Stoga, pravedno uprav-

ljati onim što nam ‘ne pripada’, znači dijeliti dobra svijeta onima

koji njima oskudijevaju. (A. C.)

Zrnj

e Odjeci RiječiKrist – spasenje svih ljudi 1Tim 2,1-8O novozavjetnom zanimanju za vlasti svjedoči Pavao već ranije: »Svaka duša neka se podlaže vlastima nad sobom. Jer nema vla-sti doli od Boga« (Rim 13,1-2). Vlast o kojoj govori pisac današnjeg odlomka nije kršćanska. Mnogi zakoni koje je rimska vlast donosi-la nisu bili u skladu s kršćanskim moralom. Ipak, ta je vlast omo-gućavala na zakonu utemeljene međuljudske odnose. Kršćani su pozvani na prihvaćanje svake vlasti, dok god ona ne ugrožava nji-hovu slobodu da žive u skladu sa svojom vjerom. Sveti pisac ima na umu i misijsku zadaću Crkve. Rimska vlast omogućavala je ši-renje vjere velikim prostranstvima, što je bilo i odraz Božje volje, kao nešto »ugodno pred Spasiteljem našim Bogom, koji hoće da se svi ljudi spase« (2,3-4). Krist, koji je jedan jedini, umro je za sve ljude, da se svi ljudi spase (8,5-6). Stoga nitko ne može biti isklju-čen iz kršćanske molitve i iz kršćanskoga navještaja.

Darko Tepert

nje. No, rasipanje je moguće samo stoga što po-stoji veliki i široki osjećaj da dobara ima malo. Bogatstvo, rasipanje i dugovi uvijek idu zajed-no. Rasipanje nastaje tako da se mnoge učini dužnicima. Gdje god je rasipanje, tamo se stva-raju dužnici. Gdje god rastu dugovi, nije nešto u redu s upravljanjem. I gdje god se upravlja-nje pretvori u rasipanje, jednog dana sve dođe na naplatu. Tako je to u gospodarstvu i tako je to i u životu.

Čemu služi polaganje računa?Upravitelj se mijenja tek kada ga gospodar su-oči s rasipanjem i kada mu oduzme posao. Ra-sipanje se ne zaustavlja samo od sebe. Zaustav-lja ga realna prijetnja gubitka. Strah od gubitka onoga što je do tada imao i što je do tada ra-sipao, upravitelju otvara oči za ograničenost upravljanja. On nije gospodar onoga što mu je povjereno. Nije nikada ni bio gospodar. Rasi-pao je živeći u iluziji da dobara ima napretek, da mu upravljanje nikada ne će prestati i da će uvijek moći rasipati. Sada mu se otvaraju oči. I tek sada počinje postupati ispravno. Onako ka-ko je trebao postupati i ranije. Počinje gospoda-revo imanje dijeliti drugima. Do sada je tuđim imanjem i svojim rasipanjem stvarao drugima

dugove. Sada drugima počinje smanjivati i ski-dati dugove. I gospodar ga hvali zbog toga. Neo-bičan gospodar. Postaje nam shvatljiv tek kada u njegovu ponašanju otkrijemo crte nebeskoga Oca koji dijeli besplatno i obilato i komu je stalo da ljudi jedni drugima ne stvaraju dugove nje-govim dobrima.

Ova prispodoba govori kako se rasipni čo-vjek mijenja tek kada ga gospodar života prisi-li da pogleda u lice samome sebi i svome pona-šanju. Iznenađuje nas najviše gospodarev stav. Njemu nije stalo do njegova posjeda. Stalo mu je do toga da njegov upravitelj njegovim posje-dom drugima olakša život i skine dugove. Pris-podoba govori o odnosima među ljudima i o op-hođenju s dobrima koja su im povjerena.

Nedjeljna je euharistija susret s neobičnim, nebeskim i bogatim Ocem. Sve što vjernik ima dano mu je na upravljanje. I ono s čim upravlja može rasipati ili s tim istim dobrima drugima može skidati terete dugova. Nije nevažno uočiti kako je upravo euharistija susret s Onim od ko-ga je vjernik dobio sve čime upravlja i komu po-laže račun za ono što čini s povjerenim mu do-brima. Možda se vjera i sastoji samo u ovome: priznati gospodara vlasnikom, a sebe upravite-ljem dobara od kojih živim.

Ante Vučković

Page 33: Liturgijska je fotografija spomen Spomena€¦ · Homo videns: sve-vidljivost fotografi je Suvremeni teoretičari kulture i mediolozi upozo-ravaju da je suvremeno doba donijelo ne

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA

32

26. rujna 2010.

Dvadeset i šesta nedjelja kroz godinu

Ulazna: 207 Prigni se, svako koljenoOtpj. psalam: 125 Hvali, dušo mojaPrinosna: 207 Prigni se, svako koljeno (2 kitica)Pričesna: 188 Na Isusov se spomen sâmZavršna: 184 Ti divni Kralj si nebesnik

Ulazna pjesma Sve što si poslao na nas, sve što si nam učinio, Gospodine, pravedno si učinio. Nismo čuvali naredbe tvoje, ali proslavi ime svoje, Gospodine, postupaj s nama po blagosti svojoj, po velikoj ljubavi svojoj.

Dn 3,31.29-30.43.42

Zborna molitvaBože, ti svoju svemoć očituješ najviše praštanjemi milosrđem. Budi nam uvijek milostiv da težimoza obećanim dobrima i uđemo u vječno zajedništvo s tobom. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Am 6,1a.4-7Razuzdani raskošnici, bit ćete prognani!

Čitanje Knjige proroka AmosaOvo govori Gospodin svemogući:»Jao bezbrižnima na Sionui spokojnima na samarijskoj gori! Ležeći na bjelokosnim posteljama, na počivaljkama izvaljeni, jedu janjad iz stada i telad iz staje; deru se uza zvuk harfe, izumljuju glazbala ko David, piju vino iz vrčeva i mažu se najfinijim uljem, al za slom Josipov ne mare. Stog će prvi sad biti prognani; umuknut će veselje raskošnika.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 146,6c-10

Pripjev: Hvali, dušo moja, Gospodina!

On ostaje vjeran dovijeka,potlačenima vraća pravicu,a gladnima kruha daje.

Gospodin oslobađa sužnje,Gospodin slijepcima oči otvara.Gospodin uspravlja prignute,Gospodin ljubi pravedne.

Gospodin štiti pridošlice,sirote i udovice podupire,a grešnicima mrsi putove.Gospodin će kraljevati dovijeka,tvoj Bog, Sione, od koljena do koljena.

Drugo čitanje 1Tim 6,11-16Čuvaj zapovijed do pojavka Gospodinova!

Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola TimotejuBožji čovječe! Teži za pravednošću, pobožnošću, vjerom, ljubavlju, postojanošću, krotkošću! Bij dobar boj vjere, osvoji vječni život na koji si pozvan i radi kojega si dao ono lijepo svjedočanstvo pred mnogim svjedocima! Zapovijedam pred Bogom koji svemu život daje i pred Kristom Isusom koji pred Poncijem Pilatom posvjedoči lijepo svjedočanstvo: čuvaj zapovijed, neokaljano i besprijekorno, do pojavka Gospodina našega Isusa Krista. Njega će u svoje vrijeme pokazati On, Blaženi i jedini vladar, Kralj kraljevâ i Gospodar gospodarâ, koji jedini ima besmrtnost, prebiva u svjetlu nedostupnu, koga nitko od ljudi ne vidje niti ga vidjeti može. Njemu čast i vlast vjekovječna! Amen.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja 2Kor 8,9

Isus Krist, premda bogat, posta siromašan, da se vi njegovim siromaštvom obogatite.

Prijedlozi za pjevanje

Darovna molitvaMilosrdni Bože,nek ti ovaj naš prinos bude drag da nam otvori izvor svakog blagoslova.Po Kristu.

Page 34: Liturgijska je fotografija spomen Spomena€¦ · Homo videns: sve-vidljivost fotografi je Suvremeni teoretičari kulture i mediolozi upozo-ravaju da je suvremeno doba donijelo ne

33

99živo vreloživo vrelo9živo vrelo99živo vrelo920102010

Evanđelje Lk 16,19-31Primio si dobra svoja, a tako i Lazar zla.Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš.

Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme: Reče Isus farizejima:»Bijaše neki bogataš. Odijevao se u grimiz i tanani lan i danomice se sjajno gostio. A neki siromah, imenom Lazar, ležao je sav u čirevima pred njegovim vratima i priželjkivao nasititi se onim što je padalo s bogataševa stola. Čak su i psi dolazili i lizali mu čireve.Kad umrije siromah, odnesoše ga anđeli u krilo Abrahamovo. Umrije i bogataš te bude pokopan. Tada u teškim mukama u paklu, podiže svoje oči te izdaleka ugleda Abrahama i u krilu mu Lazara pa zavapi: ’Oče Abraha-me, smiluj mi se i pošalji Lazara da umoči vršak svoga prsta u vodu i rashladi mi jezik jer se strašno mučim u ovom plamenu.’ Reče nato Abraham: ’Sinko! Sjeti se da si za života primio dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš. K tome između nas i vas zjapi provalija golema te koji bii htjeli prijeći odavde k vama, ne mogu, a ni odatle k nama prijelaza nema.’ Nato će bogataš: ’Molim te onda, oče, pošalji Lazara u kuću oca moga. Imam petero braće pa neka im posvjedoči da i oni ne dođu u ovo mjesto muka.’ Kaže Abraham: ’Imaju Mojsija i Proroke! Njih neka poslušaju!’ A on će: ’O ne, oče Abrahame! Nego dođe li tko od mrtvih k njima, obratit će se.’ Reče mu: ’Ako ne slušaju Mojsija i Prorokâ, ne će povjerovati sve da i od mrtvih tko ustane.’«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesma Po ovom smo upoznali Ljubav: on je za nas položio, život svoj, pa smo i mi dužni živote položiti za braću.

1Iv 3,16

Popričesna molitvaBože, ovim otajstvom naviještamo smrt Gospodnju. Obnovi nam duh i tijelo da spremno prihvatimo trpljenje s Kristom te budemo njegovi subaštinici u slavi.Koji živi.

Bogu koji je bogat milosrđem, u zahvalnosti za svaki dar što nam od njega dolazi, obratimo se iskrenom molitvom proseći evanđeosku pravednost za sve ljude i za cijeli svijet.1. Za Crkvu, koju si poslao da naviješta

i svjedoči tvoju ljubav prema svakom čovjeku: obdari je istinskom brigom za siromašne i obespravljene, molimo te.

2. Za pastire Crkve: obdari ih bogatstvom Duha Svetoga da budu mudri učitelji tvoga naroda i nositelji dobara koja nikada ne prolaze, molimo te.

3. Za ljude i narode kojima je život darovao obilje dobara: pomozi im da ne izgube osjećaj za duhovna dobra i nadahni ih da blago koje im je povjereno radosno i pravedno dijele s onima koji su ga potrebiti, molimo te.

4. Za ovu župnu zajednicu: daj nam među sobom prepoznati one koji su potrebiti naše dobrote i osnaži nas za nesebičnost darivanja, molimo te.

5. Za pokojnu braću i sestre: obdari ih blagom vječnoga života, molimo te.

Bože, darivatelju ljudi, nadahni nas da s ljubavlju i zahvalnošću primamo svaki dar koji od tebe dolazi da bismo istim darom mogli darivati ljude oko sebe te tako svi budemo jedno s tobom.Po Kristu Gospodinu našemu.

Molitva vjernika

Ako ne slušaju Mojsija i proroke, ne će povjerovati sve da i tko od mrtvih ustane.

Codex aureus iz Echternacha, 11. st.

Page 35: Liturgijska je fotografija spomen Spomena€¦ · Homo videns: sve-vidljivost fotografi je Suvremeni teoretičari kulture i mediolozi upozo-ravaju da je suvremeno doba donijelo ne

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA

34

Dvadeset i šesta nedjelja kroz godinu

tragu kritike da govor samo o nagradi i kazni u vječnosti odvraća ljude od borbe za pravedniji svijet. No, danas vidimo da je kritika koja je za-nemarila vječnost, pa i govor o pravednom su-du, proizvela još veće nepravde i zla pozivajući se na pravdu klase, partije, nacije, rase. Vrijeme je da se kao kršćani ponovno zamislimo nad pita-njem o pravednom sudu pred Božjim licem, o če-mu nerado razmišljamo pozivajući se uvijek na milosrdno Božje lice koje će sve i svima oprostiti. Ali hoće li? Nije li vrijeme da se u svjetlu današ-njeg evanđelja, a upravo kako bismo dali ozbilj-nost povijesnom djelovanju ovdje i sada, zapita-mo nismo li ‘prokockali’ dobra koja smo primili i nismo li olako prešli preko toga da naše djelova-nje, sve što činimo ili nismo učinili, ima ozbiljnih posljedica i sada i u vječnosti. O tome kao da smo prestali razmišljati i u to vjerovati prepuštajući se stavu da postoji samo jedno »vječno sada« koje nikada ne će proći, ne razmišljajući o posljedica-ma vlastitoga djelovanja. Nitko to rado ne čini jer osjeća teret i ozbiljnost takvoga shvaćanja, teret i ozbiljnost koju nije lako nositi i od koje svi rado bježimo. Evanđelje od toga ne bježi. Ono govo-ri o neponovljivosti i ozbiljnosti određenoga ži-votnog trenutka koji se više ne će vratiti. Nema mogućnosti povratka. Može to zvučati teško, ne-razumljivo i nemilosrdno, ali nije. Gospodin je

Odlomak Lukinog evanđelja o siroma šnom Lazaru i bogatašu izaziva različite osje-ćaje. U trenutnim prevrtljivim i za mno-

ge teškim vremenima ekonomske krize ovaj odlo-mak više nego što nudi utjehu i nadu o promjeni nepravednih odnosa koji vladaju u svijetu po-kazuje kako su mnogi obespravljeni pravedno gnjevni zbog nerazumnog bogaćenja malobroj-nog sloja dok postoje ljudi koji doslovce mole za hranu, za vlastito dostojanstvo te prose mrvi ce sa stola. Sveto pismo o tome često govori pozivajući, poput proroka Amosa i apostola Pavla, ne samo na pravedan život u zajednici nego i na pravedan, ponizan i bogobojazan osobni život. Jedno je po-vezano s drugim i ne može se odvojiti. Strukture društva ne će se promijeniti ako se mi ne budemo uvijek iznova iznutra mijenjali i uvidjeli da nitko od nas nije izuzet opasnosti da bude poput boga-taša u današnjem evanđelju ili poput onih o koji-ma piše prorok Amos. Uvijek ima siromašnijih i potlačenijih od nas. Netko prosi i za mrvice s na-šega stola. Često mi se nameće misao kako govo-reći o proteklim razdobljima i svim ekonomskim pretvorbama i plja čkama mnogi kod nas zapravo najviše žale što nisu bili u mogućnosti učiniti to isto. Zavidni smo što se i mi nismo našli u krugu onih koji su dijelili plijen, a malo je čežnje za istin-skom promjenom mentaliteta, onoga mentaliteta koji je omogućio da se ovakvo djelovanje smatra lošim samo ako ja nisam u igri, a dobrim i potre-bitim ako se ja mogu okoristiti.

Ozbiljnost i neponovljivost životnog trenutkaS pravom su mnogi u ovom i u drugim svetopi-samskim tekstovima vidjeli izvor kršćanskog po-ziva na borbu za bolji i pravedniji svijet, ali često su previđali da se ne radi prvenstveno o promije-ni vanjskih struktura nego čovjekove nutrine ko-ja nikada ne smije biti shvaćena odvojenom od zahtjeva za pravednošću i zajedničkim dobrom. Možda je takvo razmišljanje bilo opravdano na

Sjeti se da si za života primio dobra svoja

Nek vam blago bude na nebesima.

Dvadeset i šesta nedjelja kroz godinu

Nek vam blago bude na nebesima.

Dvadeset i šesta nedjelja kroz godinu

Page 36: Liturgijska je fotografija spomen Spomena€¦ · Homo videns: sve-vidljivost fotografi je Suvremeni teoretičari kulture i mediolozi upozo-ravaju da je suvremeno doba donijelo ne

35

99živo vreloživo vrelo9živo vrelo99živo vrelo920102010

Odjeci RiječiZrnj

e

Život bogataša i siromašnoga Laza-ra čita se iz njihova ‘kraja’, iz susre-ta s »ocem Abrahamom«. Krist tako daje novi pogled na život – pogled iz vječnosti. S tog se ‘vidikovca’ isprav-

no prosuđuje ljudski život, njegovo siromaštvo i njegovo bogatstvo.

Parabola nas zato ne poziva da se tražimo u liku bogataša ili Lazara, nego u liku onih petorice braće, ko-

ji ‘ostadoše’ na zemlji i koji imaju proroke i ‘njihovu’ riječ. Pred nama je Riječ života, riječ vječnosti, čijom

mudrošću možemo stjecati bogatstvo koje ne prolazi. (A. C.)

Svjedočanstvo života 1Tim 6,11-16Samo je jedna od krjeposti preporučenih Timoteju kao upravitelju Crkve (1Tim 6,11) u očitoj vezi s upravljanjem. To je pravednost jer tko upravlja Crkvom ima i sudsku vlast. Sve druge krjeposti odno-se se na nutarnji stav čovjeka. Ipak, one su bitno povezane s nje-govom službom. Kako bi predvodio druge u vjeri, ljubavi, postoja-nosti, pobožnosti, i sam predvodnik mora posjedovati te krjeposti. Njegov je život prikazan kao »boj vjere« u kojem se osvaja »vječni život« (6,12). Boj podrazumijeva aktivno nastojanje oko nečega, a ne tek pasivno čekanje. Svaki vjernik pozvan je ući u taj boj, a na-vedene krjeposti njegovo su oružje. Ne znamo koje je »lijepo svjedo-čanstvo« dao Timotej (1Tim 6,12), no moralo je to biti nešto veliko, jer uspoređeno je s »lijepim svjedočanstvom« Isusovim (6,13). Krist je uzor u duhovnom boju, a imajući njega pred očima, vjernik može ustrajati do kraja (6,14).

Darko Tepert

milosrdan i ne želi ni našu propast niti našu osu-du, nego nas upozorava da smo, kao bogataš iz evanđelja, primili mnoga dobra. Kako se njima služimo? Što smo od njih učinili?

Bogataš u današnjem evanđelju nema ime dok za siromaha znamo da je Lazar. Siromah ima ime pred Bogom. Unatoč neimaštini on jest. Ima dostojanstvo. Bogataš nema ime ne zbog toga što bi bogatstvo bilo loše, nego jer je svo-ju osobnost zamijenio posjedovanjem. On nije, on ima. Njegovo imati u potpunosti je zasjenilo njegovo biti. Upravo stoga da bismo mogli biti u suglasju s današnjim evanđeljem, ne smijemo zaboraviti ovu listu prioritetâ. Biti pred Božjim licem treba oblikovati i naše imati. Imati mora biti prožeto našim biti pred Božjim licem.

Pismo, Crkva i siromasi –– temeljno svjedočanstvoDanašnje nam evanđelje stavlja pred oči još ne-što veoma važno, nešto što u sadašnjem trenutku Crkve i društva i života vjernika duboko zadire u naše shvaćanje vjere. Na kraju perikope bogataš moli Abrahama da pošalje Lazara njegovoj braći kako bi im posvjedočio i tako im pomogao da ne dođu u isto mjesto muka. No, Abraham to odbi-

ja govoreći da imaju Mojsija i Proroke. Bogataš se nada čudu: samo ako netko od mrtvih dođe i posvjedoči, živi će se obratiti i povjerovati. Ovaj njegov stav nije ni čudan ni nepoznat. On je da-nas veoma raširen i u samoj Crkvi i među nama kršćanima. Čak i izvan konteksta pravednosti i vječnosti, svi su u potrazi za čudima kao temelj-nim svjedočanstvom vjere. Mnogi bez njih ne umiju vjerovati. Za njima se traga i gotovo no-madski trči od mjesta do mjesta, od događaja do događaja, od osobe do osobe koja može ‘jamči-ti’ takvo svjedočanstvo, koja može učiniti barem neko od čuda. Onda ćemo vjerovati. A imamo Pi-smo kao izvor spasenja i istine, imamo siromahe Gospodnje koji su živi sakrament Božje prisut-nosti, imamo Crkvu koja nas stalno potiče, hra-bri, opominje, uči. No, to kao da nam nije do-voljno. Pored svega blaga koje nam je Gospodin ostavio, mi tražimo još nešto, mi tražimo drugo i drukčije, nesposobni vidjeti da nam Pismo, da-no Crkvi, govori o milosrdnom i pravednom Bo-gu i njegovu hodu s čovjekom – ponajprije u Bo-gočovjeku Isusu Kristu – te ne moramo trčati za ‘drugim čudima’ koja nas odvlače od toga da vi-dimo kako ovdje i sada trebamo djelovati u služ-bi bližnjega i za spas svoje duše.

Željko Tanjić

Page 37: Liturgijska je fotografija spomen Spomena€¦ · Homo videns: sve-vidljivost fotografi je Suvremeni teoretičari kulture i mediolozi upozo-ravaju da je suvremeno doba donijelo ne

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA

36

Prijedlozi za pjevanje

3. listopada 2010.

Dvadeset i sedma nedjelja kroz godinu

Ulazna: 85 Dođite, prignimo koljenaOtpj. psalam: 111 Ako danasPrinosna: 234 Jedan kruh Pričesna: 200 O Kruše živiZavršna: 183 Ti, Kriste, Kralj si vjekova

Ulazna pjesma Sve je, Gospodine, u tvojoj volji, nitko joj se ne može oprijeti. Ti si sve stvorio, nebo i zemlju, cijeli svemir, ti si Gospodar svega.

Est 13,9.10-11

Zborna molitvaSvemogući vječni Bože, bolji si nego što zaslužujemo i želimo. Budi nam milosrdan: otpusti grijehe kojih se savjest plaši,a daruj i ono što ne umijemo moliti. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, primi žrtvu koju si ustanovio. Otkupi nas i posveti otajstvima, što ih dužnim poštovanjem slavimo. Po Kristu.

Prvo čitanje Hab 1,2-3;2,2-4Pravednik će od svoje vjere živjeti.

Čitanje Knjige proroka Habakuka»Dokle ću, Gospodine, zapomagati, a da ti ne čuješ? Vikati k tebi ’Nasilje!’ a da ti ne spasiš? Zašto puštaš da gledam nepravdu, zašto gledaš ugnjetavanje? Pljačka je i nasilje preda mnom. Raspra je, razmirica bjesni!« Tada Gospodin odgovori i reče: »Zapiši viđenje, ureži ga na pločice da ga čitač lako čita. Jer ovo je viđenje za svoje vrijeme: ispunjenju teži, ne vara; ako stiže polako, čekaj, jer odista će doći i ne će zakasniti! Gle: propada onaj čija duša nije pravedna, a pravednik živi od svoje vjere.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 95, 1-2.6-9

Pripjev: O da danas glas Gospodnji poslušate, ne budite srca tvrda!

Dođite, kličimo Gospodinu,uzvikujmo Hridi, spasitelju svome!Pred lice mu stupimo s hvalama,kličimo mu u pjesmama!

Dođite, prignimo koljena i padnimo nice,poklonimo se Gospodinu koji nas stvori!Jer on je Bog naš,a mi narod paše njegove,ovce što on ih čuva.

O da danas glas mu poslušate:»Ne budite srca tvrda kao u Meribi,kao u dan Mase u pustinjigdje me iskušavahu očevi vaši,iskušavahu me premda vidješe djela moja.«

Drugo čitanje 2Tim 1,6-8.13-14Ne stidi se svjedočanstva za Gospodina našega.

Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola TimotejuPredragi:Podsjećam te:raspiruj milosni dar Božji koji je u tebi po polaganju mojih ruku. Jer nije nam Bog dao duha bojažljivosti, nego snage, ljubavi i razbora. Ne stidi se stoga svjedočanstvaza Gospodina našega,ni mene, sužnja njegova.Nego zlopati se zajedno sa mnomza evanđelje, po snazi Božjoj. Uzorom neka ti budu zdrave riječi koje si od mene čuo u vjeri i ljubavi u Kristu Isusu. Lijepi poklad čuvaj po Duhu Svetom koji prebiva u nama.

Riječ Gospodnja.

Page 38: Liturgijska je fotografija spomen Spomena€¦ · Homo videns: sve-vidljivost fotografi je Suvremeni teoretičari kulture i mediolozi upozo-ravaju da je suvremeno doba donijelo ne

37

99živo vreloživo vrelo9živo vrelo99živo vrelo920102010

Braćo i sestre, Bog nam je u Kristu pokazao da prava vjera počiva na služenju u ljubavi. S pouzdanjem u Božju dobrotu molimo za snagu radosnoga služenja. 1. Za Crkvu, zajednicu Kristovih vjernika:

da bude ustrajna u slušanju tvoje riječite umije čuti vapaj onih koji te traže, molimo te.

2. Svim krštenicima otvori, Gospodine, oči vjere da te prepoznaju u svojim bližnjimai u njima ti služe, molimo te.

3. Svojom dobrotom obdari braću koju smo zapostavili svojom sebičnošćui sve kojima nismo pružili dužnu kršćansku ljubav, molimo te.

4. Za ovu zajednicu tvojih vjernika: ojačaj nam vjeru i ispuni nas snagom svoga Duha da vjerno slijedimo put evanđelja, molimo te.

5. Za braću i sestre koja u vjeri usnuše: otvori im vrata vječnoga blaženstva, molimo te.

Primi, Gospodaru života, naše usrdne molitve. Prati naš životni hod svojom milošću da snagom vjere i kršćanskoga služenja budemo ustrajni graditelji tvoga Kraljevstva. Po Kristu Gospodinu našemu.

Molitva vjernika

Pričesna pjesmaDobar je Gospodin svima što se u nj uzdaju, duši kojaga traži.

Tuž 3,25

Popričesna molitvaSvemogući Bože, daj da se opojeni i nahranjeni ovim otajstvima preobrazimou ono što smo primili.Po Kristu.

Pjesma prije evanđelja 1Pt 1,25

Riječ Gospodnja ostaje dovijeka;ta pak riječ jest evanđeljekoje vam je naviješteno.

Evanđelje Lk 17,5-10O da imate vjere!

Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme:Apostoli rekoše Gospodinu:»Umnoži nam vjeru!« Gospodin im odvrati:»Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: ’Iščupaj se s korijenom i presadi se u more!’ I on bi vas poslušao.«»Tko će to od vas reći sluzi svomu, oraču ili pastiru, koji se vrati s polja: ’Dođi brzo i sjedni za stol?’ Ne će li mu naprotiv reći:’Pripravi što ću večerati pa se pripaši i poslužuj mi dok jedem i pijem; potom ćeš ti jesti i piti?’ Zar duguje zahvalnost sluzi jer je izvršio što mu je naređeno? Tako i vi: kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: ’Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!’«Riječ Gospodnja.

O da imate vjere koliko je zrno gorušičino…

Page 39: Liturgijska je fotografija spomen Spomena€¦ · Homo videns: sve-vidljivost fotografi je Suvremeni teoretičari kulture i mediolozi upozo-ravaju da je suvremeno doba donijelo ne

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA

38

Dvadeset i sedma nedjelja kroz godinu

Vjera, kao smještenost u Boga – premješta

blago u kojemu se može mirovati. Takva ‘bašti-na’ može trajati sve dok se ne nađemo u slože-nosti raznoraznih prilika, jer tada vjera postaje poput zastarjela novca. Vjera nije posjed. To je životna okolnost koju treba živjeti iz dana u dan. Ona je nutarnja, a ne vanjska čvrstoća. Dobro je to znati i ponoviti, da ne bismo pomislili kako vjera otvara lakše putove po mjeri zemaljskoga. Nipošto! Ona dopušta hodanje u mraku, sa svim nevoljama koje proživljavaju i drugi te s jedinom sigurnošću da je jedna Prisutnost tu. Vjera nas ne oslobađa teškoga posla – biti čovjek.

Postoji vjera koja osigurava i vjera kao opa-snost. Prva želi Boga imati na svojoj strani – Bo-ga za nas, a druga nastoji oko toga da čovjek bu-de na Božjoj strani. Prva otvara način življenja ‘vjerosjedilaca’, a druga način življenja ‘noma-da vjere’. Prva traži objašnjenja, potporu; želi se kretati u unaprijed definiranome i nadasve si-gurnome prostoru. Druga je prepuna pustolovi-ne, istraživanja nepoznatoga, izvlačeći se iz zado-bivenih položaja i rušeći okvire i sustav za koji se smatralo da je najbolji, neoboriv i nepromjenjiv.

NesigurnostRabini su smatrali da je stablo koje se najteže može iščupati divlja smokva. Isus je ne spomi-nje, ali svejedno smo unutar protuslovlja i knji-ževnoga stila koji naglašava nemoguće, da bi se istaknula snaga istinske vjere. Za našu vjeru Isus izabire dudovo stablo kao manje zahtjevnu zadaću. No, za vjeru ne nalazi nešto manje od zrna gorušice, do razine nevidljivosti. Količina ili neprimjetnost? U Isusovu govoru o vjeri ra-di se o mogućnosti premještanja čak i onoga što ima najdublje korijenje.

Naša je poteškoća u tome što smo u svemu nesigurni, neodlučni. Imati vjere i vjerovati po-vezano je s odlučnošću. Istinska suprotnost vje-ri, životno gledano, nije ateizam, nego neodluč-nost. Ipak, postoji razlika. Uvijek je bilo i ima ljudi čvrste i nepokolebljive vjere i ljudi koji su spremni uložiti sve što posjeduju u ono što vje-ruju. No, polazišta su različita. Može se vjero-

Kako je sa-mo dalek put od ime-

nice ‘vjera’ do gla-gola ‘vjerovati’, ko-ji traži i odražava življenje iz vjere. Kada se kaže ‘vje-ra’ redovito se po-

mišlja na niz tvrdnjâ (za nas: istinâ) koje treba vjerovati i doktrinarnih izrijeka i izjava koje tre-ba usvojiti. Ne znam što vama prvo pada na pa-met kada čujete ili pročitate riječ vjera, ali u kr-šćanstvu bi u prvi plan trebala doći Osoba. Vjera priziva ideju sigurnosti i postojanosti. To znači i odgovor Amen – čvrstoću i postojanost koja no-si i drži. No, ta postojanost nipošto nije zatvo-rena veličina, jer vjera je sva u povezanosti i di-namici; ona traži nepostojanost. Stvara se veza s Bogom, ne da bi se bilo na sigurnome, da bi se bilo zaštićenim, već da bi se bilo nošenim i vođe-nim. Vjeruje se da se život ne ugasi i da ništa ži-votnoga ne ostane nepovezano.

NeučvršćenostUčenici mole Isusa da im umnoži vjeru, a odgovor je začuđujuć. Spominje im zrno gorušice. Ako je, dakle, dovoljna vjera koja je kao gorušičino zrno da bi se iščupalo stablo s korijenjem i da bi se pre-mještala brda, onda učenici zapravo i nemaju što uvećavati, jer čini se da im vjera potpuno nedosta-je. Možda je Bogu lakše uputiti molbu: »Umnoži nam, uvećaj nam vjeru«, negoli reći: »Bože, mi nemamo vjere. Mi ne vjerujemo, pomozi nam.« Nije posrijedi količina. Kada ona postoji, dovolj-no je njezino postojanje. Tada može i drveće ho-dati ili nešto još puno puno više – mi možemo ho-dati. Doduše, u hrvatskome postoje izrazi poput: malovjeran, imati slabu vjeru, no u odnosu prema Bogu uvijek je posrijedi nedostatnost pouzdanja, neusidrenosti, neučvršćenosti u Bogu.

Problem je i to što vjerom nazivamo sve osim vjere; problem je što mislimo da vjerujemo. Vje-ru promatramo kao svojinu koju valja čuvati,

Page 40: Liturgijska je fotografija spomen Spomena€¦ · Homo videns: sve-vidljivost fotografi je Suvremeni teoretičari kulture i mediolozi upozo-ravaju da je suvremeno doba donijelo ne

39

99živo vreloživo vrelo9živo vrelo99živo vrelo920102010

Čuvati dar vjere 2Tim 1,6-8.13-14»Milosni dar« (2Tim 1,6), prema grčkom tekstu »karizma«, jest na-ročiti i ničim zasluženi dar Božji. Njega Timotej treba »raspirivati«. Prema grčkom izvorniku točnije bi bilo prevesti: »ponovno raspa-li milosni dar Božji.« Njega je Timotej primio polaganjem ruku. Ri-ječ je o primanju »starješinstva« (1Tim 4,14), to jest vodeće uloge u mjesnoj Crkvi. Uz takvu ulogu Timotej je primio i dar »snage, lju-bavi i razbora« (2Tim 1,7) koji mu omogućuju da ispravno vodi Cr-kvu. Stoga se ne treba stidjeti niti ičega plašiti dok naviješta, jer to čini snagom Božjom (1,8). Pritom, kao vodilja služe riječi koje je i sam primio (1,13). Kršćanski navještaj mora uvijek biti ukorije-njen u predaji. Navjestitelj ne daje svjedočanstvo o sebi ili o svojim osobnim uvjerenjima, nego o stvarima i događajima o kojima jei sam od nekoga naučio. Taj »poklad vjere«, snagom Duha Svetoga živi u svakom vjerniku (1,14).

Darko Tepert

Odjeci Riječi

Zrnj

e

Dar vjere, ma bio i takav da daje »brda premještati i stabla čupati«,

uvijek nas smješta u okvire poslušno-sti. Vjera nije moć kojom se gospoda-ri, nego dar kojemu se služi. Snažna vjera u nama još više rađa stav ‘be-skorisnih slugu’ koji sve primaju od

dobroga Oca. Što imamo, a da nismo primili? Nije li dar vjere također

zamka da se uzoholimo i da pomisli-mo kako vjerom možemo sve, zabo-ravljajući osnovno – služiti? (A. C.)

vati nošen mržnjom, ohološću, željom za vlada-njem; a može se imati vjeru, nošenu poniznošću, ljubavlju prema drugima, sebedarjem…

Vjera nije samo ‘nešto vjerovati’. Ona zna-či poznavanje i življenje čvrstih oslonaca. Vje-ra u Boga nije vjerovanje da Bog postoji. Vjera je iskustvo sigurnosti da te Bog voli, bez obzi-ra na okolnosti u kojima se nalaziš; da ti je Bog blizak u najvećoj nevolji. Vjera je učvršćenost, nepomičnost koja sve pomiče. Točno je da veli-ke opasnosti i blagodati za čovječanstvo dolaze od ljudi koji imaju jaku vjeru. Ako je usidrena u Bogu koji je Ljubav, služit će čovjeku, a ne će se služiti čovjekom. Ljubav i mržnja preoblikuju, a vjera i nevjera premještaju.

NesposobnostU drugome dijelu evanđelja Isus kao uzor živ-

ljenja ne postavlja gospodare, već sluge. Izgleda da je jedini način da to bude moguće vjera iz koje čovjek može služiti drugom čovjeku. Isus nagla-šava dužnosti koje valja izvršiti, a da se pri tome ne radi o potrebi zahvalnosti. Na kraju obavljena posla valja reći: Sluge smo beskorisne (zapravo nesposobne, jednostavne, jer se u izvorniku ka-že: douloi ahreioi). Učinismo što smo bili dužni učiniti. Nesposobnost koja daje mjesto Bogu, a ne sebi, što je odlika služenja.

Prispodobu valja čitati s gledišta sluge, a ne gospodara. Gospodin se ne poistovjećuje s aro-gantnim gospodarima. Danas postoji prevelik broj onih koji se olako zovu slugama, ali nipo-što beskorisnim, jednostavnim, jer si umišljaju da je sve što čine od neizmjernoga značenja i da o tome što oni rade moraju biti upoznati svi ti-skovni uredi i statistike, još i prije negoli su ne-što zbilja i učinili.

Ne izgleda li i vama da su nekima puno važ-nije konferencije za novinare od radnoga vre-mena, a promidžba važnija od djela? To pitanje vrijedi za svakoga od nas, jer u svačijemu živo-tu postoje takve kušnje.

Previše je tzv. slugu koji predstavljaju pro-grame, putove, inicijative, obrate, definiraju kri-ze i pišu dokumente. Povijest čine beskorisne sluge, a ne kićeni dvorjani i govorljivi paževi, pa-unovi koji uljepšavaju palače i ceremonijalni tru-bači. Povijest – premda im ona daje malo svojih stranica – čine ponizni radnici koji svijaju kra-lježnicu pod teretom života i nude smiješak, ka-ko se ne bi izgubio smisao odnosâ u svijetu. Ka-da pak od rada podignu čestitu glavu, ne čine to da bi primili krunu, već da bi obrisali znoj. To se u konačnici nalazi i u molbi: Gospodine, umnoži nam vjeru; Gospodine, daj nam vjeru.

Ivan Šaško

Page 41: Liturgijska je fotografija spomen Spomena€¦ · Homo videns: sve-vidljivost fotografi je Suvremeni teoretičari kulture i mediolozi upozo-ravaju da je suvremeno doba donijelo ne

OTAJSTVO I ZBILJATRENUTAK

40

Pisma čitatelja

Govornik je uvijek zaokupljen brigom ka-ko zainteresirati slušatelje. Za buđenje pozornosti svakako je važan sam početak govora. Netko će, sto-ga, započeti govor izazovnim pitanjem ili pak mišlju koja svojom dubinom ili neobičnošću izaziva i ‘drži’ pozornost slušatelja. Početak govora važan je i za samoga govornika i njegov komunikacijski odnos sa zajednicom slušatelja. Uspješnom početnom us-postavom komunikacije govornik stječe sigurnost u sebe, pa i sama izgovorena riječ zadobiva potvrdu u jasnoći i sigurnosti govora. Ta se opća načela govor-ništva primjenjuju i u liturgijskoj homiliji, no ne be-zuvjetno. Homilija je jedinstveni oblik govora koji se udaljava od načelâ govorništva. Retorika obliku-je govornika, usađujući u njega umijeće ‘gospodare-nja’ riječju. Stoga vrstan govornik može biti i onaj tko govori laž, onaj tko se odlikuje sposobnošću uvjeravanja. Homiletika, pak, veću pozornost daje Riječi te u tome smislu uči da homileta/propovjed-nik ne gospodari riječju nego joj služi. Njegov je go-vor služiteljski u odnosu na Riječ koja se u liturgij-skome činu naviješta i događa te u odnosu na Otajstvo od kojega je naviještena Riječ neodvojiva.

Početak liturgijske homilije nije početak. Teš-ko je zamisliti ‘uspješnost’ homilije ako već ranije, kroz dinamiku uvodnih obreda, nije uspostavlje-no zajedništvo između zajednice i predsjedate-lja slavlja i njihova bliskost s Otajstvom koje se slavi. Homilija se izravno nastavlja na otajstve-nu događajnost Riječi u njezinu obrednom navi-ještanju. Ona ‘razlama’ Riječ, omogućuje ‘pričest’ slušanjem i riječju. Ta nerazdvojnost homiletske riječi od Riječi nalaže da obredni prijelaz od na-vještaja Riječi do njezina razlamanja i tumačenja – odnosno od slušanja Riječi do otkrivanja njezi-na životnoga smisla – ne bude raskid nego slijed. Zato tomu obrednom prijelazu ne pripada po-zdrav koji dolazi iz neliturgijskog konteksta, kao ni pozdrav koji bi označavao novi početak. Jed-nako je nezahvalno na početak homiletskoga go-vora staviti neki ‘životni’ primjer koji zajednicu slavitelja odvodi daleko od otajstvenoga ozračja.

‘Pozdrav’ na početku homilijePrimjećujem da neki svećenici započinju homiliju pozdravom »Hvaljen Isus i Marija«. Može li se smisleno opravdati taj pozdrav usred liturgijsko-ga slavlja?

S. N., Zagreb

Početak homiletskoga govora već se nalazi u oku-pljenoj zajednici, u naviještenoj riječi, u otajstvu koje se slavi. Početnu misao koja će zaokupiti po-zornost slušatelja ne treba tražiti drugdje, nego je izvući iz samoga slavlja.

Pozdrav ‘Hvaljen Isus i Marija’ na početku homilije doista označava početak, poziva na ‘ne-što novo’, ali ujedno nosi i lom s obrednim slije-dom slavlja. Homileta takvim pozdravom izno-va ‘započinje’ slavlje, brišući do tada ostvareno zajedništvo. Nakon takvoga pozdrava govorni-ku je potreban ponovni uvod da bi se zajedni-cu dovelo do središta teme. Ponovljeni početak traži i ‘retorički završetak’ koji će se odlikovati snažnom porukom, neodgovorenim retoričkim pitanjem i sl., čime će homilija ostati u potpu-nosti izdvojena iz obrednoga slijeda liturgijsko-ga slavlja. Homilija, međutim, po zakonitosti obrednoga reda kojemu pripada, nije dovrše-na završnom riječju. Ona se »nadopunja« za-jedničkom ispoviješću vjere (Vjerovanje) i mo-litvom (Molitva vjernika) te na taj način vodi k novom obliku zajedništva s Kristom – onom euharistijskom. Homilija zato radije izaziva šut-nju, ispovijest vjere i molitvu, nego pljesak.

Odakle praksa ‘retoričkoga’ početka i završet-ka homilije? Višestoljetni način slavljenja euha-ristije u odvojenosti od zajednice vjernika smje-stio je homiliju izvan obrednoga ritma. Redovito ‘mjesto’ homilije bilo je nakon mise. Izdvojenost iz obrednoga događanja dala je homiliji narav sa-mostojnog čina koji je zahtijevao retorički uvod, problematizaciju, zaplet i rasplet, ali i široko po-lje tema, pa su najčešće propovijedi bile one ‘te-matske’. Liturgijska je obnova dala Božjoj riječi važno mjesto u liturgijskome slavlju pa je i ho-milija, koja izvire iz naviještene Riječi, vraćena u slavlje i u njegov obredni slijed. ‘Dobroj’ homili-ji potrebno je umijeće tumačenja Riječi i njezine primjene na život Crkve, ali i umijeće integrira-nja homiletskoga govora u otajstveni govor i di-namiku liturgijskoga slavlja.