LJETOPIS GRADA VELIKE GORICE / GODINA XI., BROJ 11pouvg.hr/Download/VG_Ljetopis_14_web.pdf · Ljetopis GVG '14. 7 UVODNA OPASKA UREDNIKOVA Prosječno “Ljetopis Grada Velike Gorice”

LJETOPIS GRADA VELIKE GORICE / GODINA XI., BROJ 11

BIBLIOTEKA „ALBATROS“

Ljetopis Grada Velike Gorice

UrednikMiljenko Muršić

Autori tekstovaStipo Bilić, Aleksandar Božić, Antun Cerovečki, doc. dr. Damir Drvodelić,

prof. dr. Branko Dubravica, Igor Đuran, Maja Gjerek, Renato Glogovčan, Gordan Hosni, mr. sc.Marija Ivanović, Mario Ivić, Ivanka Ivkanec, Branka Jagić, prof. dr. Alojz Jembrih, Da vid Jolić,

Mirjana Marković, Katja Matković Mikulčić, Dragica Modrić, Juraj Odrčić, Božidar Pavišić, prof. dr. Ivo Pranjković, Božidar Prosenjak, Guido Quien, Ro man Repač, Hrvoje Ružić,

Slavica Sarkotić, Zlatko Srbelj, Zlatko Šostar, Jasminka Tihi-Stepanić, Arijana Mataga-Tintor,Borut Vidošević, Memetali Zenuni, Darija Žilić, Vesna Župetić i Petra Žuvela

FotografijeFototeke Pučkog otvorenog učilišta Velika Gorica, Muzeja Turopolja Velika Gorica,

Gradske knjižnice Velika Gorica i Upravnog odjela za društvene djelatnosti Grada Velike Gorice,Foto Ljubek, Stipo Bilić, Barica Božić, Aleksandar Božić, Gordan Hosni, Ivica Buković, Da vid Jolić,

Drago Kolarec, Renato Glogovčan, Ro man Repač, Zlatko Šostar, Mario Žilec i drugi

LJETOPIS GRADAVELIKE GORICE

NakladnikPUČKO OTVORENO UČILIŠTE VELIKA GORICA, Odjel za kulturu

Velika Gorica

veljača 2015.

Ljetopis GVG '14. 7

UVODNA OPASKA UREDNIKOVA

Prosječno “Ljetopis Grada Velike Gorice” ima oko 250 stranica, tridesetakpriloga, dvjesto-tristo fotografija. U deset dosadašnjih brojeva sakupilo se na

2500 stranica tristotinjak tekstova na turopoljske teme, brojnih autora i s dvije-tri tisućefotografija. Kad se tako pogleda, to su velike brojke, prava mala enciklopedija našeg kraja.

Optimist kaže da je boca do pola puna, pesimist da je napola prazna. Parafrazirajući ovupoznatu dosjetku možemo i rezultate Ljetopisa sagledati i s optimistične i s pesimističnestrane. Optimist će zadivljeno i zadovoljno uskliknuti koliko je tu bogatstvo različitihstvari, misli, opisa, podataka, zapažanja, stilskih bravura. Velik je uspjeh da Ljetopiskontinuirano izlazi i da se kao velik projekt ustalio. Pesimist će kritički klimati glavom iprimijetiti/zamjeriti: kako puno važnih stvari nije prisutno u Ljetopisu, zbog čega je slikastvarnosti bitno manjkava. Pesimist jako loše volje će oštar u sudu: mnogi prilozi supovršni, ima dosta prigodničarenja i ponavljanja općih mjesta, da ne velimo fraza.

I optimisti i pesimisti su dio života, i bez jednih i bez drugih bilo bi dostatno. Optimizamnam treba da nastavimo s Ljetopisom, da vjerujemo da je on vrijedan truda i potreban.Pesimizam je koristan jer nas upozorava da uložimo što više truda da Ljetopis budekvalitetniji i raznovrsniji.

A da bi nam Ljetopis bio bolji nema drugog puta nego – što više kvalitetnih suradnika. Sizlaskom jedanaestog broja počinju pripreme za dvanaesti. Pozivamo sve, i optimiste ipesimiste, da svojim tekstovima učine da nam Ljetopis bude što bolji.

Fotografije Renata Glogovčana*

8 Ljetopis GVG '14.

Fotografija Renata Glogovčana

Ljetopis GVG '14. 9

* Uz fotografije Renata Glogovčana:

U Ljetopisu je “porazbacano” desetak fotografija Renata Glogovčana, veliko -goričkog foto entuzijasta. Njegove fotografije snažno su vezane uz Ve liku

Goricu i prisutne u njoj, pa je i red da budu i u Ljetopisu.

“Renato je Glogovčan svjestan da je najdublja narav fotografije čuđenje. On je inačestrastan fotograf, blago ga zadirkujući mogli bismo reći opsjednut – stalno fotografira iima na tisuće snimaka; mislim da i kad spava traži motive i vizure u kojima se stvarnostrazotkriva začudnom. Svijet je banalan i dosadan, svjetska prozaičnost prijeti da će naszgnječiti kao neka velika potplata stjenicu – fotografija je oruđe i oružje kojim sesuprotstavlja sumornosti. Fotografija nije samo fiksiranje fragmenata stvarnosti, većodnos prema stvarnosti. Glogovčanov svjetlopisni svjetonazor optimističan je. Kad sepogleda nekoliko desetaka njegovih fotografija, što je samo kap u moru njegovih snimakaali ipak dostatna hrpica za poruku, čovjek mora uskliknuti – ovaj je svijet lijep! Njegovi su fotosi duhovita opomena: Čovječe, nemoj biti namćor; gledaj kako je svijet zanimljiv!Ljepota svijeta nije daleko, nego je tu blizu, oko nas, u toplini svakodnevnih motiva.” (Izpredgovora njegovoj izložbi fotografija)


Katja Matković Mikulčić

SVETA LUCIJA – NOSITELJICASVJETLA

Malo je svetaca kojimapuk, kako u Hrvatskoj

tako i u svijetu, prinosi toliko za vjet -nih darova (ex voto) kao svetoj Luciji.Kult štovanja svete Lucije u našim jekra jevima raširen od ranog srednjegvije ka, posebno u primorskim kraje -vima a nešto manje u kontinentalnimdijelo vima Hrvatske.

Sveta Lucija bijaše ranokršćanskamu če nica, žrtva Dioklecijanovih pro -gona kršćana, no o njoj je sačuvanomalo pisanih tragova, kao i o drugimmuče nicima iz tog razdoblja. Živjelaje u gradu Siracusi, na Siciliji, na pri -jelazu iz 3. u 4. stoljeće. Lucija jeizgubila oca još dok je bila dijete i živjela je sa svojom majkom kao pobožna mladaSicilijanka. Krila je svoju kršćansku vjeru i svoj zavjet djevičanstva. Predaja govori da jesaznavši za tešku bolest svoje majke Eutihije godine 304. hodočastila u udaljenu Cataniju, kako bi na grobu svete Ag ate izmolila ozdravljenje. Već ranije je u snu imala ukazanjekada joj je sveta Agata nagovijestila majčino ozdrav ljenje, ali i njezino mučeništvo.Lucija se svjesno predala u Božje ruke te odlučila razdijeliti siromasima svoja materijalnadobra, raskinuti zaruke s mladićem koji nije bio kršćanin i posvetiti se duhov nom životu.Njezin zaručnik to nije mogao prihvatiti, prokazao ju je kao kršćanku nakon čega je bilaponižavana i mučena sve dok joj jedan vojnik ubodom u vrat nije dovršio njezinovozemaljski život. Prema drugoj predaji sama je sebi iskopala oči, ali ju je Majka Božjaobdarila još ljepšim očima. I tako je sveta Lucija ušla u predaju i vjerovanje kao zaštitnicaočiju, vida i očnih bolesti zahvaljujući svojem imenu. Naime, „lu cia“ (lat. lux, lucis –svjetlo) je znak i obećanje svjetla koje omogućava očima vidjeti ljepotu stvorenoga, ali isvjetlo duha koje može vidjeti ljepotu i ljubav Stvoritelja. Kako se njezin spomendanobilježava 13. prosinca, vjeruje se da ona simbo lizira svjetlo u zimskoj tami i navješćujeBožić, kao rođendan Svjetla.

Ljetopis GVG '14. 11

Pozadinu slavljenja njezina kulta valjatražiti u vremenu prije reforme grego -rijanskog kalendara (u listopadu 1582.)kada je spomendan padao u vrijeme zim -skog solsticija i imao mitsko značenje.Naime, svetkovanje svete Lucije pokla -palo se s kultom drevnog poganskog bo -žanstva Berte, Perchte ili Holde. Taj bo -žanski lik neki tumače kao božanstvosmrti. Stoga u Europi, a i kod nas postojigranica rasprostranjenosti među pret krš -ćanskom Crnom Lucom koja obilazikuće, plaši ljude, ali im i nosi darove, ikršćanskom Lucijom. Štovanje kultasvete Lucije jedan je od primjera susretapretkršćanske i kršćanske tradicije.Crkva je rano kristijanizirala kult sveteLucije kao nositeljice svjetla. Svjetlo u

kršćanskoj simbolici ima posebno zna čenje, što proizlazi iz vjerovanja kako je Isus Kristnovo svjetlo koje pobjeđuje tamu i svo zlo na ovome svijetu. Stoga slavljenje blagdanasvete Lucije upravo u predbožićno vrijeme, u središtu Došašća, nije nimalo slučajno jertada njezina simbolika darivateljice i nositeljice Svjetla (Krista) dobiva puninu krš -ćanskog smisla.

Povijesni nam izvori govore da se u ranom srednjem vijeku štovanje svete Lucije najprijeproširilo na Siciliji, a zatim po čitavoj Italiji i Sredozemlju. Ne treba nas čuditi što diljemmjesta Sjevernog Jadrana i Dalmacije postoje brojne kapele posvećene svetoj Luciji. Uprimorskim gradovima osobitosti štovanja vida u kultu svete Lucije mogla je prethoditivažnost svjetla prema okrutnosti tame, kakva je vladala na morskim pučinama. Stoga setamo kult javlja kao simbolički „svjetionik“ koji omogućava siguran put i štiti od mračnihmorskih sila i oluja. Posebno je raširen kod pomoraca, koji su se često zavjetovali unjezinim crkvama.

Najstarija crkva njoj posvećena nalazi se u Rimu i datira iz vremena pape Onoria I., pa semože reći kako se kult širi u 5. i 6. stoljeću. Utjecajan je slučaj njezinog štovanja vezan uzmornarsko predgrađe grada Napulja, u staroj pomorskoj jezgri, odakle svake godine, uprvu subotu koja prethodi njezinu blagdanu (13. prosinca), do crkve svete Lucije krećeprocesija u kojoj se nosi srebrna „busta“ (relikvija) mučenice, s mnogim votivnimprikazima. Ne treba posebno napominjati da je u ovoj sredini nastala i legendarnanapolitanska pjesma Santa Lu cia. Valja istaknuti štovanje svete Lucije u gradiću Mon -temitro, u pokrajini Molise, u Italiji, koju od 15. stoljeća naseljavaju Hrvati (MoliškiHrvati) izbjegli pred turskim osvajanjima. Predaja govori kako su upravo oni prenijelinjezin kult na zapadnu obalu Jadrana, što ukazuje na njezino duboko štovanje kod Hrvata.Valja naglasiti pojavu snažnijeg štovanja, s običajima koji ga prate, i u drugim hrvatskimetničkim grupama izbjeglim pred turskim osvajačkim pohodima tijekom četvrte dekade

12 Ljetopis GVG '14.

SVETA LUCIJA – NOSITELJICA SVJETLA

16. stoljeća, posebno među Gradišćan -skim Hrvatima uz austrijsko-mađarskugra nicu. Navest ću samo primjer selaKolj nof u Mađarskoj čiji su preci došli utaj kraj iz Turopolja. Naselje Buševec izTuropolja i Koljnof održavaju i danas pri -jateljske odnose i suradnju na svim po -ljima. Vjerojatno je u svijesti tih neka -dašnjih doseljenika bila prisutna zaštitnica Turopolja sveta Lucija jer je u kapelicibratovštine sv. Marije naslikana loretskaDjevica sa sinom, kapelicom i anđelima,kao i likovi sv. Nikole, s jedne, i sv. Lu -cije, s druge strane.

Sveta Lucija se iznimno štuje u Portugalu i Brazilu te teritorijima koji su bili pod nji -hovim protektoratom. U Švedskoj se nje -zin blagdan povezuje sa svetkovinomsvjet losti kada mlade djevojke nose svi -jeće kako bi odagnale mrak najkraćegdana u godini.

Svetoj Luciji se utječu svi oni koji imaju problema s vidom, ali je štuju i staklari, krojači,kovači, tkalci, vratari i pisari no unatoč tome u našoj je zemlji malo crkava posvećenojovoj svetici.

Valja navesti najstariji spomen crkve svete Lucije zabilježen na Bašćanskoj ploči uJurandvoru kraj Baške na otoku Krku, a radi se o ranoromaničkoj crkvi uz koju je nekadpostojao benediktinski samostan, no njihovo vrijeme izgradnje je nepoznato. Iz različitihokolnosti te iz samog teksta Bašćanske ploče smatra se da je postojala već u 11. stoljeću.Prema tekstu Bašćanske ploče može se zaključiti da je hrvatski kralj Dmitar Zvonimir(1076. – 1089.) darovao izvjesnom opatu Držihi „ledinu“ tj. zemljište, teren, na kojemu jeopat Dobrovit sagradio crkvu svete Lucije i samostan. Smatra se da je crkva izgrađena natemeljima ranokršćanske bazilike.

U Pučišćima na otoku Braču još 1563. godine podignuta je kamena crkva posvećenasvetoj Luciji. Kako u Dalmaciji darove djeci nosi sveta Lucija, na Braču postoji običaj dase pred vratima kuća ostavi malo slame za magarca svete Lucije. Kako su Bračani štedljivi ljudi i kako bračka djeca ne bi gajila lažne nade, roditelji bi im govorili da je sveta Lucijasiromašna i da ne može svakome donijeti darove, a i njezin magarac je star, pa ne moženositi težak teret.

U Skitači, seocetu na jugu Labinskog poluotoka u Istri nalazi se župna crkva svete Lucijeiz 1616., a uz nju protječe izvor vode uz koji je vezana stara legenda, zbog čega je Skitačaomiljena među hodočasnicima s problemima vida. Naime, prema legendi, sveta Lucija jehodajući svijetom došla do stijene na rubu sela Skitače. Kako je bila umorna sjela je nastijenu i zaspala, a kada se iduće jutro probudila opazila je kraj sebe izvor te je čistom



izvorskom vodom umila svoje oči. Molila je mještane da se tu podigne crkva. Od togdogađaja izvor neprestano teče, vjeruje se da je voda čudotvorna i da liječi bolesti vida islabovidnosti. Kako je u današnje vrijeme slabovidnost proširena i dalje dolaze vjerniciispirati oči u tzv. suzama svete Lucije nadajući se izlječenju i oslobođenju od naočala ileća. Taj mali i jedini izvor vode u cijelom kraju oko Skitače izvire iz škrape desetakmetara ispod vrha Brda udaljenog oko sto metara južno od crkve. Voda iz izvora seskuplja u malom udubljenju u stijeni koja se lokalno naziva „školnica“ svete Lucije. Izvorne presušuje ni u najsušnijim ljetnim mjesecima kada se temperatura diže i do 40stupnjeva. Najveći broj vjernika i hodočasnika dolazi na blagdan svete Lucije, 13.prosinca. Drugim danima put do Skitača je omiljena planinarska ruta kojom se dolazipješačkom stazom svete Lucije.

Brojni vjernici s otoka Hvara dostojno obilježavaju blagdan svete Lucije. U Starom Gradu svečanost počinje na „žežin“ (dan uoči blagdana), litanijama i molitvama te tradicio -nalnim paljenjem ognja ispred crkve podignute u čast svetice, ustvari ostataka neka -dašnjeg samostana redovnica trećoretkinja iz 15. stoljeća, kojeg su 1571. porušili Turci.

Obilje blagoslova, svjetlosti i mudrosti vjernički puk i svećenik svake godine zazivaju ucrkvi svete Lucije u Vrbanju na Hvaru, koja je sagrađena 1899. iznad predjela Vir, upredjelu Glavica, a u novije vrijeme temeljito obnovljena i uređena zaslugom mještana.Djeca se vesele sv. Luciji jer im čarapice napuni darovima, dok zločestima donosi palice(šibe) i kapulu (luk). Njihove mame i none (bake) uče ih kolendati poput one „I litoska i do lita ovde, na dobro van sveta Luce dojde“ ili im pripovijedaju različite „gončice“(legende) poput one „Sveta Luce drvarica, od očiju likarica“.

U Dalmaciji je darove djeci donosila sveta Lucija a ne sveti Nikola kao na kontinentu.Stoga je njezin blagdan bio obilježen iščekivanjima. Djeca su dugo znala bdjeti kako bividjela kada će kroz ključanicu sveta Lucija ući u kuću i ostaviti darove. Nakon nekogvremena, u neko doba noći, od pustog umora bi zaspala, a kad bi se ujutro s prvim zrakama svjetla probudila, trčala bi do obješenih čarapica vidjeti ima li nešto u njima.

Njezino štovanje uglavnom ikonografski prate drvene skulpture ili slike istaknute ucrkvama posvećenim drugim titularima. Čak ni u povijesnoj pokrajini Turopolju, koje jeza svoju zaštitnicu uzelo svetu Luciju, nema niti jedne crkve podignute u njezinu čast.Slučaj je to i s velikogoričkom crkvom Navještenja Blažene Djevice Marije gdje se tek napročelju građevine nalazi njezin kip. Zanimljivo je da se u sklopu grada Lukavca nalazikapela posvećena svetoj Luciji čija godina gradnje nije poznata. O njezinom izvornomizgledu pisao je Emilij Laszowski u knjizi Povijest plemenite općine Turopolja (svezakII., Zagreb 1911.). On govori o oratoriju u gradu Lukavcu koji se nalazi na prvom katu. Uvrijeme kada opisuje grad Lukavec više nije bilo oltara u kapelici, ali su na stijenama(zidovima) bile freske koje su odavale vještog majstora slikara. U sredini je u naslikanomokviru slika svete Lucije na oblacima, a ona drži na tanjuru oči. Ta zidna freska je služilaumjesto oltarne slike jer se radilo o malom prostoru. Na desnoj strani od svetice slika jesvete Barbare, a na lijevoj svete Katarine. Na pokrajnjim stijenama su slike svetogStjepana i svetog Ladislava, kako sjede na prijestoljima. Na svodu je bilo sveto Trojstvo,kako kruni Blaženu Djevicu Mariju. Na četiri ugla su bila četiri medaljona, u kojima subile naslikane četiri posljednje stvari – smrt s kosom uz koji je natpis „Statutum est homini



semel mori“. Na drugom je prikazan pakao s natpisom „Ex in ferno nulla re demp tion“.Preostala dva medaljona su prikazivala sud i nebesko kraljevstvo, ali su bila popriličnooštećena. Jedino je bio vidljiv natpis „Nec oc u lus vidit, nec…(nije bilo čitljivo, o. a).Kako je oratorij bio otvoren prema dvorištu, nije ni čudo da su slikarije nastradale jer subile izložene raznim vremenskim nepogodama. Poznato je da se u oratoriju služila misa na Lucijino, prigodom održavanja „spravišča“ i prigodom uskrsne ispovijedi kažnjenika, itako sve do 1848. kada je u gradu Lukavcu održano zadnje spravišče. U tijeku jerestauriranje prostora kapelice.

U Turopolju su uz blagdan svete Lucije bili vezani brojni običaji koje narod i danasnjeguje. Na dan svete Lucije sije se pšenica, simbol obnove života i plodnosti, kako bi zaBožić ukrašavala božićni stol.

Koliko je sveta Lucija omiljena svetica vidi se i po broju djevojčica koje po njoj dobivajuime. Osobno se ime Lucija na hrvatskome povijesnom području spominje od 13. stoljeća,ponajprije u Dubrovniku i Zadru, a nešto češće se javlja od 16. stoljeća. No to nas ne trebačuditi, jer su se u srednjem vijeku ženska imena rijetko bilježila osim ako se nije radilo oimenima vladarica, robinja, udovica koje su ostavljale darove. Skraćena imena Luca(zabilježeno u Slavoniji), a kasnije i u drugim hrvatskim krajevima, i Luce (Dalmacija)zabilježena su u 18. stoljeću.

Po popisu iz 2011. u Hrvatskoj živi 16 727 nositeljica osobnog imena Lucija. Osobno jeime Lucija najčešće ime novorođenčeta u Hrvatskoj od 2001. do 2011. Pravopisnoneprilagođenog imena Lu cia ima 900, 3627 nositeljica pokraćenog imena Luca, 771nositeljica pokrajinskog imena Luce i 30 novijeg pokraćenog imena Lući. Sva navedenaosobna imena dovode se u svezu s latinskom riječi lux „svjetlo“, a Rimljani su ih upočetku davali djevojčicama rođenim u zoru. Hrvati su osobno ime Lucija u starijimvremenima prevodili u Jasna, a od konca 19. stoljeća u osobno ime Svjetlana preuzeto izruskog jezika jer se osobno ime Jasna često prevodilo u Klara.

Toliko se toga još može iznaći vezano uz svetu Luciju. Možda od svega najbitnijeg štotreba moliti u ovom trenutku je da nam ova svetica unese barem tračak svjetla u ovu danasneveselu svakodnevicu.

Njoj se utječu svi oni koji imaju problema s vidom, ali je štuju i staklari, krojači, kovači,pisari, tkalci, vratari i ratari.

Uz blagdan Sv. Lucije vezane su mnoge pobožnosti i brojni pučki običaji.



Slavica Sarkotić

MOJA KUĆA

Od kiše i sunca, od magle i roseOd sanja i pjesme i vilinske koseOd ufanja, nade, od pregnućaOd žuljeva i znoja moja je kuća

Plava nit šume, živice crtaOvratnik voćnjaka, živost vrtaMiris oraha, javora krijesta Zaigran vjetar u krošnji brijesta

Iz srca raste ta moja kućaHranjena i pojena snagomnadahnućaNad njom sklopljene ruke od prućaBez zidova je moja kuća

18. svibnja 2014.

Slavica Sarkotić

ROSA CANINA

zavičaju

Poznate staze, obrisi mekiPosvuda opoj, melodiozna tišinaZakutci poznati, plotovi starovjekiIza kojih miriše Rosa canina

Na raskrižju raspelo, smaragdni boroviPosvuda sladak i opor miris taninaLastavičja gnijezda, cvrkutavi stvoroviKraj stu pa raste samonikla Rosa canina

I tako se srcem razlije nježnostKad nedostaje mi doma blizinaPutovanja, odlasci i dolasci, neizbježnostU pamćenju vazda, skromna Rosa canina

I kad sam daleko, a neboderi mi priječeDodir sunca na ruci, pogled u visinuU sebi nosim sliku zavičajnu, komadić srećeU srce utisnutu divlju Rosu caninu

Rosa canina – pasja ruža, divlja ruža koja samonikla raste

posvuda u našem kraju

Božidar Pavišić

ZASTAVA (BANDER)

Zastava Turopoljskog banderija, povijesne postrojbe Hrvatske vojske

Zastava nije samo slika, zanimljivo obojani komad platna, već je ona i svjedokvremena i povijesnog trenutka u kojem je nastala. Ono što je posebno

interesantno to je veza koja se može uspostaviti između društva koje je zastavu rabilo isame zastave. Istraživanje daje odgovore na pitanja zašto je odabrana neka određena bojaili simbol i kakve to ima veze s općim društvenim stanjem, s nekim drugim zastavama,grbovima ili znakovima. Zastava je u prvom redu simbol neovisnosti, odnosno njome seiskazuje pripadnost državi, vojsci, gradu, mjestu, udruzi, klubu i dr. Uz veliki broj zastavavezane su priče, legende i mitovi i to je ono što zastave čini posebno zanimljivim.

Prve zastave (stjegovi, barjaci) počeli su se pojavljivati u starom vijeku i to služećiuglavnom u vojne svrhe. Vojnici tada nisu imali uniforme te je bilo teško u gužvirazlikovati protivnika. Vojske bi se okupljale oko zastave (barjaka). Nositelj zastave,zastavničar, bander (od tal. bandiera = zastava) predvodio bi vojsku i time pokazivaosmjer kretanja.

Iz obveze Plemenite opčine turopoljske da se odaziva kraljevom pozivu na vojnu rođen jeTuropoljski banderij. Pod svojom zastavom, brojnošću od 120 do 400 konjanika i pješaka, vojuju unutar kraljevstva o svom trošku, a izvan granica na teret kralja. Manji se brojsvrstavao pod velikašku (bansku) zastavu (bander). Suvremeni simbolički slijednici tihTuropoljskih banderijalaca što ih spominju dokumenti prošlosti (listine i povijesneknjige) sad vojuju za javno oživljavanje, čuvanje i njegovanje duhovnih značajki cjelo -vitog identiteta Plemenite opčine turopoljske, Turopolja, Grada Velike Gorice i Re -publike Hrvatske.

Ratni vojni put Turopoljaca, odnosno Turopoljskog banderija započinje više stoljećaranije od 1526. godine i bitke protiv Turaka na Mohačkom polju, a okončan je 1849.godine kad Banderij gasne kao samostalna jedinica banske vojske. Ostala su sjećanja i naTridesetogodišnji rat tijekom kojega turopoljski plemenitaši stižu do francuskog dvoragdje mara ma oko vrata hrvatskih vojnika, podgutnica po turopoljski, postaje pramajkakasnije širom svijeta prihvaćene kravate.

Danas Turopoljski banderij opet vojuje svojim osobnim doprinosom, o trošku veliko -goričkog i županijskog Poglavarstva te prijestolnice Grada Zagreba, odnosno državnihresornih ministarstava. Bori se za znanstveno i stalno oživljavanje duha i tradicijePlemenite opčine turopoljske, za povrat oduzete imovine i moderno gospodarenje njome.


Turopoljski banderij postoji za opće dobro, čuvanje i korištenje turopoljskih grbova,zastava i drevnog starog kaštela Lukavca-grada.

Kakva je bila u najstarije vrijeme zastava turopoljska, ne znamo. U knjizi Povijestplemenite općine Turopolja sv. II., Emilij Laszowski str. 54., spominje se godina 1681.,kada su se Turopoljci imali kretati u tadašnju koprivničku Krajinu, i godina 1692., kada su došli do Križevaca.

Sačuvale su nam se dvije turopoljske zastave, obje su od modre svile. Na jednoj je ušivenau sredini na platnu naslikana slika (veličina slike 1,30 x 0,95 m). Na jednoj strani prikazanje grb Plemenite općine turopoljske na grudima crnoga dvoglavog okrunjenog orla supisanom godinom 1782. Na drugoj strani naslikana je Majka Božja s Isusom. Šiljakzastave manjka, samo je još tuljak, u koji bijaše taj zasađen držak. Veličina cijele zastave,koja je sprijeda nešto poderana, iznosi 2 x 1,90 m.

Druga zastava, koja mjeri 1,28 x 1,96 m, nešto je svjetlije modre boje. Ova je veomazanimljiva. Slika, naslikana na platnu i ušita u sredinu, mjeri 1,02 x 0,76 m, prikazuje grbPlemenite općine turopoljske, koji stoji na štitu, a nad njim ugarska kruna. Na drugojstrani je slika Majke Božje s Isusom. Ova slika je suvremena slici grba u ovalu prednjeslike, dok je sve ono okolo ovala s krunom slikarija novija, kojom je prekrita starija slikadvoglavog orla i napis godine. Čini se, da je bila godina 1828. brojke 1 i 8 jasno se ispodboje vide. Brojke su bile, kao i kod prve zastave u uglovima slike. Ispod slikarija vide sejoš stare boje i konture orla i krune. Po svoj prilici je ova stara slika preslikana 1848. Šiljak zastave je pozlaćen, a donji obrub nosi ornamente ljiljana. Na tuljku šiljka je god. 1828.Prema tomu držimo, da je ista godina bila i na spomenutoj staroj prekrivenoj slici. Držakje oličen. K ovoj zastavi spada široka i lijepa ružičasta svilena vrpca, optočena zlatnimresama s lijepim zlatom vezenim napisom. Na jednom traku: ZA KRALJA Y DO -MOVINU, a na drugom: MAXIMILIJAN ZDENCSAY 1818.

Značenje zastave istaknuto je također u knjizi Povijest plemenite općine Turopolja sv. II.,Emilij Laszowski str. 265. i 266. kada se govori: U ratu protiv Turaka godine 1789.vojevali su i Turopoljci. Čini se, da je s njima vojevao i neki konjanik Kraličković, koji je28. kolovoza u okršaju kod Mehadije oteo jednu tursku zastavu. Kad je zastavu predaosvom zapovjedniku, izrazio je želju, da se ista preda Turopoljcima. Za cijelo su Turopoljci u tom okršaju zaslužili ovu zastavu. Ban Ivan Erdödy preda zastavu županu turopoljskomGjuri Poglediću. Na spravišću turopoljskom 17. svibnja 1791. godine održanom u Velikoj Gorici, izvijestio je župan o toj zastavi, a Turopoljci izjaviše zahvalu banu, i zaključiše dase ta zastava pohrani u spomen na junaka Kraličkovića. Dne 10. lipnja, služila se misazahvalnica u župnoj crkvi u Velikoj Gorici sa svečanim pjevanjem „Te deum laudamus“.Poslije mise nošena je ta zastava, praćena turopoljskom četom i mnoštvom turopoljskogplemstva i gospode u stari grad Lukavec. Povorku je pratila glazba, koju je viceasesorPetravić o svom trošku pribavio. Ovako dopremljena zastava pohranjena je u staromgradu Lukavcu odakle je kasnije s arhivom prenesena u Veliku Goricu, gdje se i danasčuva.

Pojedine zastave stoljećima su stare, dok su druge nastale tek nedavno, no anegdote kojesu za njih vezane vrijedi ispričati. Zastava povijesne postrojbe Turopoljskog banderijaima svoju povijest i priču i tu se krije posebna draž.


ZASTAVA (BANDER)

Nakon dugih priprema i rekonstrukcije ovlaštenika odnosno slijednika ovlaštenika Ple -menite opčine turopoljske (u nastavku POT), pod visokim pokroviteljstvom Hrvatskogsabora, 7. srpnja 1991. godine, održano je Obnoviteljsko spravišče Plemenite opčineturopoljske. Usporedno s obnovom POT-a vršene su pripreme na obnovi povijesnepostrojbe „Turopoljski banderij“. Na tu obnovu čekalo se do Jurjeva 1993. godine kada jepod zapovjedništvom župana turopoljskog, Zdravka pl. Lučića i kapetana Siniše pl.Srbljića prohodao Turopoljski banderij Velikom Goricom, Lomnicom, Lukavcem i Hraš -ćem. Od dragosti i ponosa su i neplemenitašima zaiskrile suze u očima.

Ispred kaštela Lukavca grada zavijorila se „povijesna, vojna“ zastava Turopoljskogbanderija s likom svetog Jurja, a blagoslovio ju je pomoćni biskup zagrebački MarkoCulej uz asistenciju mons. velečasnog Ladislava Lojne.

No nije sve bilo tako jednostavno kako se čini. U samom početku bili su zastava, grb ihimna – obilježja kako Plemenite opčine turopoljske tako i Turopoljskog banderija.Zastavu Plemenite opčine turopoljske s jedne strane krasi grb Plemenite opčine dok je sdruge strane slika svete Lucije, zaštitnice Turopolja i POT-a. Nakon puno promišljanjatadašnji župan POT-a, g. Zdravko pl. Lučić, budući kapetan Banderija Siniša pl. Srbljić,kulturnik POT-a g. Miljenko Muršić i još nekolicina članova POT-a odlučili su daTuropoljski banderij mora imati svoju, nezavisnu od POT-a, zastavu.


ZASTAVA (BANDER)

Slika sudionika teatarskog uprizorenja Velikog turopoljskog spravišča A.D. 1553., Josipa Kovačevića ispredTuropoljske vijećnice, danas Muzeja Turopolje u Velikoj Gorici, 15. prosinca 1989. godine. Vijori se zastava

Plemenite općine Turopolja sačuvana u Muzeju Turopolja.

U središtu Turopolja, u mjestu Odra, na -lazi se crkva svetog Jurja. Sveti Juraj(lat. GEORGIUS, grč. GEORGIOS), je -dan je od najslavnijih kršćanskih mu -čenika Istočne i Zapadne crkve. Njegovo štovanje rasprostranjeno je diljem Eu -rope, a neke ga države štuju kao svogasveca zaštitnika. Sveti Juraj je, moglo bise reći, univerzalni svetac. Štuju ga ikatolici i pravoslavci, muslimani i Romi.Omiljen je u našim krajevima, njemu suposvećene crkve i mjesta, a zapravomalo tko od vjernika zna reći o svetomJurju više od onoga da se liturgijski časti23. travnja. O njemu ima vrlo malo pouz -danih podataka, tijekom stoljeća su na -stale mnoge legende, velikim dijelom uvrijeme viteštva, koje toga mučenika(vje rojatno zato što je bio vojnik) naj -češće prikazuju kao viteza koji ubijazmaja i spašava princezu.

Sveti Juraj, kao zaštitnik Turopoljskogbanderija, a crkva svetog Jurja u Odri ukojoj bi uvijek mogli naći utočište vizija

je i misija koju su si zacrtali Turopoljci. Odvažila se delegacija POT-a na čelu sa županomturopoljskom te uputila u Odru župniku, mons. velečasnom Ladislavu Lojni jednom odvelikana u očuvanju turopoljskih vrednota na konzultacije.

Uz kupicu misnog vina POT-ova družba zamolila je mons. Lojnu da razmotri i ukonačnici dade svoj sud u svezi ideje da sveti Juraj bude zaštitnik Turopoljskog banderija.Razgovor s velečasnim mons. Ladislavom Lojnom bio je više nego zanimljiv. Mons.Lojna posjedovao je dar govorništva. Ispričavši dio povijesti što u svezi sveca sv. Jurja,što odranske crkve kojoj je sv. Juraj zaštitnik, dalo se naslutiti i na koncu zaključiti dapodržava našu zamisao da Turopoljski banderij svetog Jurja uzme za svog zaštitnika. Kadprojekt „zastava“ bude realiziran obećao je, da će uz poziv, osobno biti prisutan kodnjezinog blagoslivljanja (tako je na koncu i bilo; op.a.). Zaželio je Turopoljskom ban -deriju da uspravno i ponosno korača Turopoljem i domovinom Hrvatskom.

Turopoljski banderij danas ima dvije identične zastave; jednu svečanu koja se koristisamo u najsvečanijim prilikama te drugu radnu koja gotovo uvijek ide s Banderijem.Radna zastava čuva se i transportira u kožnatoj futroli zajedno s nosačem zastave.

Za izradu prve zastave zaslužan je gospodin Vinko Markulin iz Turopoljskog Hrašća.

Zastava Turopoljskog banderija od bijelog je svilenog platna i pričvršćena mesinganimzakovicama oko drvenog koplja. S tri strane ima žute svilene rese.


ZASTAVA (BANDER)

Blagoslov zastave povijesne postrojbe Turopoljskogbanderija 1993. godine ispred starog Lukavca grada. Na

slici mons. Marko Culej, mons. Ladislav Lojna i županPOT-a Zdravko pl. Lučić. Među gostima su bili gospodaBranko Mikša i Božo Biškupić, tadašnji gradonačelnik i

zamjenik gradonačelnika Grada Zagreba.

Nosač “radne” zastave je drveni. Sastoji se od dva dijela koji se ulažu jedan u drugi.Nastavci koji se ulažu na svojim krajevima imaju metalni nastavak. Vrh nosača zastave jetokaren te završava špicom (u špic).

Nosač svečane zastave je metalan, galvaniziran. Vrh mu je kugla koja završava kao šiljatokoplje.

Tu priči o zastavi i zastavama nije kraj. Ne dugo zatim, nisu prošle ni tri (3) godine,pojavio se novi projekt, zamisao (1994./1995. god.); izgled novog grba i zastave GradaVelike Gorice. No tu će priču ispričati netko drugi; iako je većina učesnika ista.


ZASTAVA (BANDER)

Velečasni Ladislav Lojna je rođen 24. svibnja 1918. uKrapinskim Toplicama u obitelji Maksa i Drage r. Pav -liša. Nakon pučke škole u rodnom mjestu, školovanjeje nastavio u Zagrebu, najprije u II. klasičnoj, a potomu sjemenišnoj klasičnoj gimnaziji. Nakon ma ture1937. godine, upisao je i završio Katolički bogoslovnifakultet u Zagrebu. Šestoga lipnja 1943. bl. AlojzijeStepinac zaredio ga je za svećenika, a prvo radnomjesto bilo je kapelansko u Donjoj Zelini. Godine1952. došao je za upravitelja župe Odra te je pri -vremeno upravljao župom Jakuševec. Na čelu od ran -ske župe ostao je do 2001. kada je umirovljen. Ostao ježivjeti u Odri s kojom se potpuno srodio te pomagao

novom župniku gotovo do smrti. Tek ga je bolest odvojila nekoliko mjeseci od Odrekada je pošao u bolnicu, a potom u Svećenički dom na Kaptolu, gdje je i umro. Bio jeturopoljski dekan u više mandata, bio je član sve ćeničkoga vijeća i nadbiskupijskiekonom kroz dulje vrijeme. Kako su, zbog blizine grada Zagreba, naselja župe Odraneprestano rasla, pobrinuo se da se od nje stvore nove samostalne župe. Najprije jeosnovana župa sv. Barbare u Velikoj Mlaki, a potom i u Lukavcu. U Velikoj Mlakiobnovio je našu “turopoljsku ljepoticu”, te je spasio od zapuštenosti, uništavanja iotimačine te je prenio iz Mraclina drveni čardak koji danas služi kao župni ured. ULukavcu je sagradio crkvu Gospe Fatimske, a u Buzinu crkvu sv. Josipa Radnika, kojamu je bila posebno draga. Obje je crkve gradio više puta, jer ih je “komunistička mržnjau više navrata rušila”. Temeljito je obnovio i župnu crkvu sv. Jurja u Odri. Velike su mu zasluge za dolazak franjevaca trećoredaca u Odru koji su 1968. otvorili samostan isjemenište, a koji je danas preuređen i služi kao dom za starije i nemoćne. Pobrinuo se iza uređenje groblja u Odri, koje se danas svrstava u jedno od ljepših i organiziranijihgroblja Grada Zagreb.


ZASTAVA (BANDER)

Naličje zastave: Svilenim koncem u boji izvezena jestilizirana slika svetog Juraja na propetom bijelomkonju kako kopljem probada zmaja. Slika sv. Jurja

našita je na platno. Iznad slike je natpisTUROPOLJSKI BANDERIJ, a ispod slike u dva redatekst “SVETI JURAJ BRANITELJ TUROPOLJA”. Velika

slova izvezena su zlatnim svilenim koncem.

Lice zastave: Svilenim koncem u boji našiven jeizvezeni veliki grb Plemenite opčine turopoljske. Iznadnjega je viteška kaciga s krunom na kojoj stoji orao i

dvije zastave – lijevo Hrvatske, desno Slavonije. Slika je s obje strane okružena vilicama stiliziranog hrastovog lišća. Oko donje polovice grba polukružni je natpis na

latinskom: “SIGILLUM COMUNITATIS NOBILIUMTUROPOLYA 1737”. Iznad grba je tekst izvezen

zlatnim koncem “PLEMENITA OPĆINATUROPOLJSKA”.

Stipo Bilić

STRADALI TUROPOLJCI U PRVOM SVJETSKOM RATU

Ove godine navršilo se sto godina od početka Prvog svjetskog rata, kata strofekoja je odnijela mnogobrojne živote i donijela mnogobrojne nevolje mili -

junima ljudi. I područje Turopolja nije ostalo pošteđeno sudioništva u tom ratu. Mno -gobrojni znani i neznani stanovnici Turopolja sudjelovali su u tom ratu na svim frontama,od Rusije, Srbije do zapadnog bojišta.

Ovaj članak donosi samo jedan dio onih koji su sudjelovali u ratnim događanjima. Naime,austrougarska vojska je tijekom rata izdavala dvije publikacije koje su donosile vijesti ogubitcima u vojsci.

Prva publikacija bila je Verlustliste – Popis gubitaka. Prvi broj je izašao 12. kolovoza1914. a posljednji 29. siječnja 1919. Sveukupno je izašlo 708 brojeva. U ovoj publikacijisu navedeni vojnici koji su izbačeni iz stroja, govoreći vojničkim rječnikom. Kategorijepo kojima su izbačeni iz stroja su bile sljedeće: ranjen, poginuo, zarobljen, umro i mrtav.

Mnogi su željeli pobliže saznati o svojim najmilijima, pa je data i uputa na koji to načinostvariti. Uputa glasi:


„Uputa. 1. Upiti o boravištu i ranama ili bolesti ranjenikâ, dotično bolesnikâ, imaju seštampanom dopisnicom s odgovorom ili brzojavno (s plaćenim odgovorom) upraviti naobavijesni ured Austrijskog društva Crvenog križa u Beču ili na obavijesni ured Ugarskog društva Crvenog križa u Budimpešti.

2. Dan i mjesto pokopa preminulih obznanit će nadležni dušobrižnički ured (voditeljmaticâ).“

Podaci koje je popis sadržavao su sljedeći:

„Ime, šarža, vojno tijelo, pododio, zavičajna zemlja, kotar, mjesto, godina rođenja,vijest.“

U ovom popisu izostavljeni su neki podaci, kao: šarža – rod vojske, vojno tijelo – brigada,pododio – četa, zavičajna zemlja i kotar. Tu je još i vojni čin ako ga je netko imao iliposebno označena služba kao trubač, vozač topa i slično.

Druga publikacije je Nachrichten über Verwundete und Verletzte – Vijesti o ranjenima ipovrijeđenima, odnosno Nachrichten über Verwundete und Kranke – Vijesti o ranjenima i bolesnima. Prvi broj je izašao 24. kolovoza 1914., a posljednji 23. studenog 1917.Sveukupno je izašlo 546 brojeva.

O kojim se bolestima radi govori uputa na drugoj stranici:

„Uputa. Vrsti bolesti: kolera, tifus crijevâ, pjegavi tifus, hvatavica (nastupna groznica),upala plućâ i pleurita, zatim srdobolja i boginje navode se napose, a sve ostale bolestioznačuju se samo riječju ’bolestan’.“

O kojim se vojnicima radi govori i napomena:

„Sadržava samo imena onih ranjenika i bolesnika, kojih najbliži domašnji nijesu bilidirektno obaviješteni. Za potpunost i ispravnost preštampavanja ovih vijesti ne preuzimazajednički centralni ured za iskazivanje nikakve odgovornosti.“

Iz napomene proizlazi da nisu navedena imena svih vojnika koji su bili bolesni ili ranjeni.Dakle, ovaj popis vojnika nije konačan broj ranjenih i poginulih, a pogotovo ne brojsudionika u austrougarskoj vojsci iz Turopolja.

Popis je rađen prema ustrojstvu civilne vlasti iz 1910. godine. Kotar Velika Gorica u tovrijeme bio je podijeljen na sedam općina. Današnji ustroj Grada Velike Gorice nepoklapa se s ovim ustrojem tako da neka mjesta nisu obuhvaćena u ovom popisu.

Općine velikogoričkog kotara i njima pripadajuća naselja su:

Općina Velika Gorica

Dolnja Lomnica, Donji Lukavec, Gornja Lomnica, Guci, Gornji Lukavec, TuropoljskiMarkuševec, Gradići, Turopoljska Petrovina, Kurilovec, Kušanec, Visoki Brijeg, VelikaGorica, Kobilić, Rakarje, Turopoljska Mala Gorica, Velika Mlaka, Pleso

Općina Novo Čiče

Čička Lazina, Čička Poljana, Črnkovec, Bapče, Ščitarjevska Selnica, Kosnica, Grdovčak,Petina, Lekneno, Trnje, Novo Čiče, Obrezina, Sasi, Ščitarjevski Novaki, Ribnica, Jagod -no, Ščitarjevo, Ščitarjevsko Drenje



Općina Vukovina

Buševec, Kuče, Rakitovec, Turopolje, Mraclin, Mala Buna, Turopoljski Lazi, DonjePodotočje, Gornje Podotočje, Staro Čiče, Turopoljski Lug, Okuje, Vukovina

Općina Kravarsko

Gornji Hruševec, Opatija, Kozjača, Ključić Brdo, Kozjača, Kravarsko, Kravarski Gla -dovec, Novo Brdo, Čakanec, Žitkovčica, Podvornica, Kravarski Barbarići, Šiljakovina,Velika Buna

Općina Odra

Buzin, Jakuševec, Hrelić, Mičevec, Odra, Odranski Obrež, Odranski Strmec, DonjiTrpuci, Gornji Trpuci, Turopoljsko Hrašće

Općina Dubranec

Bukovčak, Cerovski Vrh, Jerebić, Prvonožina, Cvetković Brdo, Dragonožec, Dubranec,Gustelnica, Petravec, Vukomerić.

U popisu su istaknuti oni koji su poginuli i umrli, a na kraju popisa navedena su trojicakojima je općina Velika Gorica, ali mjesta koja se navode ne postoje.


Antolek Josip, Velika Gorica, 1893., mrtav (15. 3. 1915) (Br. 315, 15. 11. 1915.)

Arbanas Josip, Dolnja Lomnica, 1885., pogodak u desnu ruku (Opća bolnica u VelikojGorici.) (VRP Br. 310.)

Arbanas Josip, Lomnica, Velika Gorica, 1885., povreda (Rezervna bolnica u Brčkom.)(Br. 252, 29.1.1915.)

B…. Ivan, Velika Gorica, 1897., poginuo (1. 7. – 15. 12. 1917.) (Br. 706, 24. 12.1918.)

Banfić Janko, Velika Gorica, 1889., ranjen, zarobljen (I. Rezervna vojna bolnica uPalanki, Srbija) (Br. 144, 19. 3. 1915.)

Barišić Ivan, Velika Gorica, 1880., bolestan (Bolnica u Torzsau.) (VRP – Vijesti oranjenima i povrijeđenima, Br. 75, 11. 11. 1914.)

Barišić Jakob, Gradići, 1887., pogodak u desnu ruku (Opća bolnica u Velikoj Gorici)(VRP Br. 348, 20. 3. 1915.)

Biškup Ivan, Gradići, 1897., poginuo (31. 7. 1917.) (Br. 693, 30. 8. 1918.)

Borković Juraj, Velika Gorica, 1891., ranjen (Br. 141, 13. 3. 1915.)

Božurić Josip, Velika Gorica, 1883., bolestan (Pomoćna bolnica u Nagy-Väradu.) (VRP Br. 273, 8. 2. 1915.)

Božurić Nikola, Velika Gorica, 1883., ranjen (Br. 141, 13. 3. 1915.)

Brigljević Mato, Velika Gorica, 1889., bolestan (Opća bolnica u Velikoj Gorici) (VRPBr. 310)

Brigljević Stjepan, Velika Gorica, 1882., ranjen (Br. 310, 9. 11. 1915.)

Busak Juraj, Velika Gorica, 1885., ranjen (Br. 124, 11. 2. 1915.)



Cigetić Djuro, Velika Gorica, 1878., mrtav (4. 11. 1914) (Br 120, 4. 2. 1915.)

Cigetić Djuro, Velika Gorica, 1878., mrtav (4. 11. 1914.) (Br. 101, 13. 1. 1915.)

Cisce Karl, Velika Gorica, 1894., mrtav (7. 7. 1915.) (Br. 242, 19. 8. 1915.)

Cvctnić Imbro, Velika Gorica, 1894., ranjen (Br. 196, 18. 6. 1915.)

Cvetković Lacko, Lukavec, 1880., ranjen (Br. 352, 8. 1. 1916.)

Cvetković Miko, Velika Gorica, 1885., ranjen (Br 120, 4. 2. 1915.)

Cvetković Toma, vodnik, Velika Gorica, 1892., bolestan (Rezervna bolnica Br. 2 uBudimpešti) (VRP, Br. 100, 25. 11. 1914.)

Črnjak Imbro, Vel. Gorica, mrtav (21. 2. 1915.) (Br. 175, 10. 5. 1915.)

Čužić Stjepan, Velika Gorica, 1892., zarobljen (Knjaževac, Srbija) (Br. 260, 7. 9.1915.)

Dananić Stjepan, Velika Gorica, 1882., pogodak u šaku (Rezervna bolnica u Brodu)(VRP Br. 245, 26. 1. 1915.)

Dardar Stjepan, Velika Gorica, 1890., ranjen (Br. 97, 9. 1. 1915.)

Deverić Gjuro, Velika Gorica, 1894., mrtav (5.-7. 7. 1915.) (Br. 242, 19. 8. 1915.)

Deverić Pavo, Dolnja Lomnica, 1879., pogodak u desnu ruku (Opća bolnica u VelikojGorici.) (VRP Br. 310.)

Dianić Blaž, Velika Gorica, 1892., bolestan (Pomoćna bolnica u Szegedu) (VRP Br.225, 19. 1. 1915.)

Dijaković Nikola, Velika Gorica, 1886., zarobljen (Insar, Guvernat Pensa, Rusija) (Br.355, 12. 1. 1916.) (Br. 355, 12. 1. 1916.)

Filipančić Vi tus, Kurilovec, umro (8. 6. 1916. u bolnici Gisela u Cillii i pokopan natamošnjem gradskom groblju, vojni dio.) (VRP Br. 506, 31. 6. 1916.)

Fiolić Djuro, Velika Mlaka, 1890., ranjen (Br. 271, 22. 9. 1915.)

Franjković Nikola, zastavnik, Velika Gorica, 1896., ranjen (Br. 129, 18. 2. 1915.)

Galović Franjo, Velika Gorica, 1894., umro (19. 9. 1915. u Szaszsebesu i pokopan natamošnjem katoličkom groblju. Grob br. 80.) (VRP Br. 510, 5. 9. 1916.)

Gjumlija Vjekoslav, Petrovina, 1883., ranjen, zarobljen (Garnizonska bolnica uSkoplju, Srbija. Javljeno mrtav.) (Br. 144, 19. 3. 1915.)

Gjurašić Franjo, Velika Gorica, 1893., umro (9. 1. 1918.) (Br. 667, 15. 4. 1918.)

Glagolić Imbro, Velika Gorica, 1874., zarobljen (Rezervna vojna bolnica Svilajnac,Srbija.) (Br. 234, 11. 8. 1915.)

Glagolić Imbro, Velika Gorica, 1874., zarobljen, Palanka, Srbija (Br. 234, 11. 8. 1915.)

Glagolić Janko, Velika Gorica. 1873., tifus (Epidemijska bolnica u Vrdniku) (VRP Br.340, 16. 3. 1915.)

Gusić Ivan, Velika Gorica, 1891., tifus, Općinska bolnica u Brčkom, (VRP Br. 252, 29.1. 1915.

Gusić Nikola, narednik, Velika Gorica, 1872., zarobljen (Garnizonska bolnica uKragujevcu, Srbija. Javljeno ranjen.) (Br. 163, 20. 4. 1915.)

Gusić Nikola, Velika Gorica, 1833., zarobljen (Niš, Srbija) (Br. 215, 20. 6.1915.)



Gusić pl. Gjuro, narednik, Velika Gorica, 1890., mrtav (5. 12. 1914) (Br. 141, 13. 3.1915.)

Gusić Stjepan, pričuvni narednik, Velika Gorica, 1888., ranjen (Br. 141, 13. 3. 1915.)

Hačić Mar tin, vozač topa, Velika Gorica, zarobljen (Br. 136, 3. 3. 1915.)

Haraminčić Nikola, Velika Gorica, 1887., zarobljen (Negotin, Srbija) (Br. 198, 22. 6.1915.)

Jančić Alojz, Velika Gorica, 1886., tifus, Epidemijska bolnica u Vrdniku (VRP Br. 340, 16. 3. 1915.)

Jandriš Mijo, Velika Gorica, 1878., ranjen, zarobljen (1. Rezervna vojna bolnica uZaječaru, Srbija) (Br. 144, 19. 3. 1915.)

Jurman Mato, Kurilovec, 1882., pogodak u desnu ruku (Opća bolnica u Velikoj Gorici)(VRP Br. 286, 15. 2. 1915.)

Jurman Stjepan, narednik, Velika Gorica 1878., zarobljen (Niš, Srbija) (Br. 144, 19. 3.1915.)

Karnas Stjepan, Lukavec, 1879., zarobljen (Kromy, Guvernat Orel, Rusija.) (Br. 671, 1. 5. 1918.)

Kirinić pl. Jakob, Velika Gorica, 1888., mrtav (7.—12. 1. 1916.) (Br. 381, 25. 2.1916.)

Kiseljak Mirko, Vel. Gorica, 1893., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.)

Klarić Josip, Velika Gorica, 1890., poginuo (5. 9. 1917.) (Br. 671, 1. 5. 1918.)

Klarić Marko, Velika Gorica, 1894., ranjen (Br. 196, 18. 6. 1915.)

Klarić Marko, Velika Gorica, 1894., ranjen (Br. 675, 27. 5. 1918.)

Klarić Marko, Velika Gorica, ranjen (Br. 297, 21. 10. 1915.)

Košković Mijo, Velika Gorica, 1880., bolestan (Bolnica u Torzsa-u) (VRP, Br. 75, 11.11. 1914.)

Koterman Blaž, Velika Gorica 1885., mrtav (Br. 14, 19. 9. 1914.)

Kramarić Ivan, Velika Mlaka, 1883., bolestan (Opća bolnica u Velikoj Gorici.) (VRPBr. 142, 10. 4. 1915.)

Krznarić Janko, Velika Gorica, 1881., mrtav (28. 11. 1914.) (Br. 141, 13. 3. 1915.)

Krznarić Stjepan, Velika Gorica, 1891., ranjen (Br. 57, 14. 11. 1914.)

Kubek Wenzel, Velika Gorica, Kobilić, 1878., mrtav (3. 9. 1915) (Br. 331, 8. 12.1915.)

Kučiš Stjepan, Velika Gorica, 1881., pogodak u desno koljeno, Opća bolnica Br. 10 uZagrebu. (VRP Br. 198, 9. 1. 1915.)

Kučiš Stjepan, Velika Gorica, 1881., ranjen (Br 120, 4. 2. 1915.)

Kučiš Stjepan, Velika Gorica, 1883., pogodak u d. stopalo, Opća bolnica u VelikojGorici (VRP 23. 1. 1915.)

Kunić Stjepan, Velika Gorica, 1893., mrtav (27./1.1915) (Br. 136, 3. 3. 1915.)

Kurelja ???, Velika Gorica, ranjen (Br. 46, 5. 11. 1914.)

Lacković Janko, Velika Mlaka, 1893., ranjen (Br. 175, 10. 5. 1915.)



Lacković Julio, Vel. Gorica, 1887., ranjen (Br 120, 4. 2. 1915.)

Lacković Luka, topnik Velika Mlaka, 1890., ranjen (Br. 328, 3. 12. 1915.)

Lacković Marko, Velika Gorica, 1889., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.)

Ladišić Mato, Lukavec, 1882., ranjen (Br. 310, 9. 11. 1915.)

Lakatoš Stjepan, Velika Gorica, 1896., umro (24. 1. 1917.) (Br. 696. 2. 10. 1918.)

Lektoric Lovro, Velika Gorica. 1888., ranjen (Br. 53, 11. 11. 1914.)

Lektorić Josip, Velika Gorica, 1873., umro (6.8.1917.) (Br. 675, 27.5.1918.)

Lepušić Franjo, Velika Gorica, 1894., ranjen (Br. 196, 18.6. 1915.)

Lesar Nikola, Vel. Gorica, 18S7., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.)

Lesar Nikola, Velika Gorica, 1887., ranjen (Br. 175, 10. 5. 1915.)

Maković Juraj, Velika Gorica, 1898., poginuo (17.7.1917.) (Br. 693, 30. 8. 1918.)

Maković Juro, Mlaka, 1898., poginuo (17. 7. 11917.) (Br. 693, 30.8.1918.)

Mihajlović Gjuro, Velika Gorica, 1874., zarobljen (Umro 8. 4. 1915. u Paraćinu,Srbija.) (Br. 672, 11. 5. 1918.)

Mihalinčić Andro, Velika Gorica, 1885., pogodak u trbuh, umro (20. 3. 1916. ubolnici u Maramarosszigetu i pokopan na tamošnjem grkokatoličkom groblju.)(VRP Br. 513, 5. 10. 1916.)

Mihanović Gjuro, Vel. Gorica, 1874., zarobljen (Niš) (Br 120, 4. 2. 1915.)

Mihanović Ivan, Velika Gorica, 1877., zarobljen (Preminuo 29. 3. 1915. u Rezervnojvojnoj bolnici Br. 1 u Čačku, Srbija. Pokopan na tamošnjem groblju.) (Br. 353, 10.1. 1916.)

Mihanović Josip, Velika Gorica, 1892., ranjen (Br. 175, 10. 5. 1915.)

Mihanović Josip, Velika Gorica, 1892., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.)

Mikulčić Pavao, Velika Gorica, 1885., ranjen (Br. 141, 13. 3. 1915.)

Miloš Djuro, Velika Gorica, 1880., mrtav (1.-31. 8. 1915) (Br. 310, 9. 11. 1915.)

Mirenić Lovro, Velika Gorica, 1891., ranjen (Br. 57, 14. 11. 1914.)

Mišević Josip, Velika Gorica, 1893., ranjen (Br. 175, 10. 5. 1915.)

Modić Mijo, Velika Mlaka, l889., bolestan (Opća bolnica u Velikoj Gorici.) (VRP BR.391, 29. 4. 1915.)

Nikolić Nikola, Velika, Gorica, 1892., ranjen (Br. 376, 15. 2. 1916.)

Nikolić Nikola, Velika, Gorica, 1892., ranjen (Br. 376, 15. 2. 1916.)

Noršić Julian, Velika Gorica, 1892., zarobljen (Skoplje, Srbija) (Br. 175, 10. 5. 1915.)

Noršić Mijo, Velika Gorica, 1894., zarobljen, Zajednička evakuacijska bolnica br. 77Kursk, Rusija (Br. 355, 12. 1. 1916.)

Noršić Tomo, Velika Gorica, 1894., pogodak u trbuh, umro (27. 6. 1915.) (VRP Br.510, 5. 9. 1916.)

Novosel Ivan, Velika Gorica, 1883., zarobljen, Rusija (Br. 355, 12. 1. 1916.)

Novosel Vid, Velika Mlaka, 1882., pogodak u glavu (Ratna bolnica u Budimpešti,Märvanyutea.) (VRP Br. 199)



Orsag Tomo, desetnik, Velika Gorica, 1891., ranjen (Br. 57, 14. 11. 1914.)

Pavišić Nikola, Velika Gorica, 1884., bolestan, Opća bolnica u Dalju (VRP Br. 285, 12. 2. 1915.)

Pavišić Stjepan, Lukavec, 1879., zarobljen (Rusija) (Br. 671, 1.5.1918.)

Pavše Mihalj, Velika Gorica, 1888., pogodak u desnu ruku, Pomoćna bolnica u Rusztu(VRP Br. 273, 8. 2. 1915.)

Pendelin Ivan, narednik, Velika Gorica, 1881., bolestan, Opća bolnica u Velikoj Gorici(VRP Br. 286, 15. 2. 1915.)

Petrac Gjuro, narednik, Velika Gorica 1874., pogodak u lijevu ruku, Opća bolnica uVelikoj Gorici (VRP Br. 310)

Pintarić Mirko, Velika Gorica, 1886., ranjen (Br. 53, 11. 11. 1914.)

Plepelić Mijo, Velika Gorica, 1894., zarobljen, Rusija (Br. 353, 10. 1. 1916.)

Plepelić Nikola, Velika Gorica, 1884., poginuo (16. 7. 1917.) (Br. 683, 28. 6. 1918.)

Plepelić Nikola, Velika Gorica, 1884., poginuo (16. 7. 1917.) (Br. 693, 30. 8. 1918.)

Plepelić Petar, narednik, Velika Gorica, 1889., pogodak u l. nadlakticu (Opća bolnica uLajosmizseu) (VRP Br. 212, 14. 1. 1915.)

Pogledić Ivan, Velika Gorica, 1893., mrtav (19. 3. 1915.) (Br. 315, 15. 11. 1915.)

Poturić Ferdinand, narednik, Velika Gorica, 1875., zarobljen (U srpskomzarobljeništvu.) (Br. 385, 2. 3. 1916.)

Poturić Ivan. narednik, Velika Gorica, 1890., bolestan (Garnizonska bolnica Br. 26 uMostaru (VRP, Br. 61, 4. 11. 1914.)

Povše-Zore Josip, Velika Gorica, 1878., zdrobljen srednji prst lijeve ruke (Rezervnabolnica Br. 2 u Zagrebu) (VRP Br. 107, 28. 11. 1914.)

Rus Nikola, narednik, Velika Gorica, 1880., mrtav (Br. 98, 10. 1. 1915.)

Sedmak Gjuro, Gornji Lukavce, 1882., bolestan (Opća bolnica u Velikoj Gorici.) (VRPBr. 310.)

Sedmak Rok, Vel. Gorica, 1880., ranjen (Br 120, 4. 2. 1915.)

Seitz Vinzenz, zastavnik u pričuvi, Velika Gorica, 1896., pogodak u lijevu nogu (Općabolnica u Velikoj Gorici) (VRP Br. 311, 23. 2. 1915.)

Skala Rudolf, Vel. Gorica, 1882., ranjen (Br 120, 4. 2. 1915.)

Skala Rudolf, Velika Gorica, 1882., pogodak u l. ruku (Opća bolnica u Velikoj Gorici)(VRP Br. 234, 22. 1. 1915.)

Smolković Mijo, Velika Gorica, 1890., ranjen (Br. 57, 14. 11. 1914.)

Šafran Lacko, Velika Gorica, 1886., ranjen (Br. 141, 13. 3. 1915.)

Šajnović Nikola, vozač topa, Velika Gorica, zarobljen (Br. 136, 3. 3. 1915.)

Trupčević Mato, Vel. Gorica, 1875., ranjen (Br. 101, 13. 1. 1915.)

Trupčević Petar, Velika Gorica, 1892., zarobljen (Br. 337, 18. 12. 1915.)

Trupčević Stjepan, Velika Gorica, Kobilić, 1882., ranjen (Br. 310, 9. 11. 1915.)

Trupković Emerih, poručnik, Velika Gorica, 1884., tuberkuloza, umro 16. 1. 1915.(VRP Br. 308, 22. 2. 1915.)



Trupković Ljudevit, desetnik, Vel. Gorica, 1893., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.)

Trupković Ljudevit, narednik, Velika Gorica, 1893., ranjen (Br. 175, 10. 5. 1915.)

Tumpa Antal, Velika Gorica, 1891., pogodak u lijevu natkoljenicu (Ratna bolnica uBudimpešti, Maria Terezija) (VRP Br. 94, 22. 11. 1914.)

Ugarković Stjepan, Lomnica, 1878., pogodak u lijevu ruku (Opća bolnica u VelikojGorici.) (VRP Br. 310.)

Vadjić Mar tin, Velika Gorica, 1890., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.)

Vadjić. Mar tin, Velika Gorica, 1890., ranjen (Br. 175, 10.5.1915.)

Veselić Franjo, Velika Gorica, 1885., zarobljen (Kolašin, Crna Gora) (Br. 175, 10. 5.1915.)

Vitez Ivan, Vel. Gorica, 1892., ranjen (Br. 175, 10. 5. 1915.)

Vitez Ivan, Velika Gorica, 1892., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.)

Vlaho Miko, Velika Gorica, Kobilić, 1886., zarobljen, Asinara, Italija (U srpskomzarobljeništvu.) (Br. 693, 30. 8. 1918.)

Vlahović Anton, Velika Gorica, 1893., ranjen (Br. 297, 21. 10. 1915.)

Vojković Josip, Velika Gorica, 1880., umro (6. 5. 1915. bolnici u Ćupriji, Srbija.) (Br.672, 11. 5. 1918.)

Vojković Josip, Velika Gorica, 1880., umro (6. 5. 1915.) (Br. 683, 28. 6. 1918.)

Vranić Gjuro, Velika Gorica, 1892., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.)

Vugrinović Mijo, Velika Gorica, 1898., umro (2. 10. 1917.) (Br. 696. 2.10.1918.)

Weingärtner od Velike-Mlake Jul ius, natporučnik., Velika Mlaka, 1889., ranjen,zarobljen (Br. 57, 14. 11. 1914.)

Zidanić Ivan, Velika Gorica, ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.)

Ztatarić Kazimir, Velika Gorica, 1885., pogodak u d. ruku (Sveučilišna klinika uBudimpešti) (VRP Br. 379, 19. 4. 1915.)

Žilec Karlo, Velika Gorica, 1893., ranjen (Br. 297, 21. 10. 1915.)

Žilec Karlo, Velika Gorica, 1894., ranjen (Br. 196, 18. 6. 1915.)

Žordić Mijo, Velika Gorica, 1880., ranjen (bolnica u Osijeku) (VRP, Br. 31, 18. 10.1914.)

Žordić Mijo, Velika Gorica, 1886., poginuo (26.7.1017.) (Br. 693, 30.8.1918.)

Župetić Ladislav, Velika Gorica, 1886., zarobljen, Rusija (Br. 355, 12. 1. 1916.)

Općina Novo Čiče

Bogdan Stjepan, Jagodno, 1885., umro (27. 11. 1916. u bolnici Sestara Milosrdnica uZagrebu. Pokopan u Novom Čiču.) (VRP Br. 525, 20. 1. 1917.)

Antolović Luka, Novo Čiče, 1883., zarobljen (Sam ara, Rusija) (Br. 353, 10. 1. 1916.)

Božić Franjo, Novo Čiče, 1874., umro (3.2.1915. u srpskom zarobljeništvu u 5.rezervnoj vojnoj bolnici u Valjevu) (Br. 662, 23.3.1918.)

Božić Franjo, Novo Čiče, 1874., zarobljen (Vojna bolnica Svilajnac u Palanki, Srbija.)(Br. 234, 11. 8. 1915.)



Čampek Mato, Novo Čiče, 1892., ranjen (Br 120, 4. 2. 1915.)

Galjuf pl. Mato, topnik, Ribnica, mrtav (27. 8. 1915) (Br. 286, 7. 10. 1915.)

Gjavor Ivan, Novo Čiče, 1889., ranjen (Br. 175, 10. 5. 1915.)

Gjurašić Franjo, Novo Čiče, Dolnje Lazine, 1893., ranjen (Br. 671, 1. 5. 1918.)

Gjurašić Nikola, Novo Čiče, 1892., mrtav (8./3. 1915.) (Br. 315, 15. 11. 1915.)

Golub Ivan, Ščitarjevo, 1887., umro (30. 10. 1917.) (Br. 645, 24. 1. 1918.)

Grkšin Gjuro, Novo Čiče, 1877., zarobljen (Palanka, Srbija) (Br. 234, 11. 8. 1915.)

Gunjačec Franjo, Novo Čiče, 1877., ranjen (Br. 215, 20. 6. 1915.)

Gunjak Mato, Novo Čiče, 1886., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.)

Horvat Lovro, Novo Čiče, 1893., zarobljen (Niš, Srbija) (Br. 193, 14. 6. 1915.)

Hudjber-Zinić Ivan, Novo Čiče., 1894., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.)

Hulec Mar tin, Novo Čiče, 1886., ranjen (Br 120, 4. 2. 1915.)

Ivkovčić Josip, Novo Čiče, 1884., ranjen (Br. 124, 11. 2. 1915.)

Jagatić Nikola, Novo Čiče, 1884., zarobljen (Skoplje, Srbija) (Br. 260, 7. 9. 1915.)

Jambrek Gjuro, Sasi, 1881., ranjen (Br. 310, 9. 11. 1915.)

Janković Franjo, Novo Čiče, 1894., zarobljen (Sam ara, Rusija) (Br. 353, 10. 1. 1916.)

Janković Nikola, Novo Čiče, 1886., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.)

Katarinčić Stjepan, Novo Čiče, 1892., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.)

Kirinić Stjepan, Novo.Čiče, 18S8., ranjen (Br 120, 4. 2. 1915.)

Klip Ratko, Novo Čiče, 1887., zarobljen (Br. 315, 15. 11. 1915.)

Kos Imre, Jagodno, 1875., pogodak u lijevu ruku (Opća bolnica u Velikoj Gorici.)(VRP Br.286.)

Kozar Ivan, Dolnje Lazine, 1879., bolestan, Opća bolnica u Velikoj Gorici (VRP Br.310,

Kozar Ladislav, Novo Čiče, 1882., ranjen (Br 120, 4. 2. 1915.)

Kozarinec Ivan, Novo Čiče, 1888., ranjen (Br. 175, 10. 5. 1915.)

Kralj Stjepan, Novo Čiče, 1879., zarobljen (Niš, Srbija) (Br. 234, 11. 8. 1915.)

Krvarić Gjuro, Novo Čiče, 1894., zarobljen (Rusija) (Br. 355, 12. 1. 1916.)

Kučišec Mijo, Novo Čiče, 1883., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.)

Lončar Franjo, Novo Čiče, 1895., umro (8.6.1917.) (Br. 671, 1. 5. 1918.)

Lončar Mar tin, Novo Čiče, 1886., ranjen (Br 120, 4. 2. 1915.)

Lucin Mato, Novo Čiče, 1880., pogodak u lijevu nogu, Opća bolnica u Velikoj Gorici(VRP Br. 348, 20. 3. 1915.)

Maceković Josip, Novo Čiče, 1882., ranjen (Br. 97, 9. 1. 1915.)

Malec Josip, desetnik, Lazina, 1870., umro (26. 7. 1918.) (Br. 708, 29. 1. 1919.)

Marković Si mon, Novo Čiče, 1888., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.)

Matić Aleksa, Novo Čiče, 1882., ranjen, zarobljen (Niš, Srbija. Javljeno ranjen.) (Br.144, 19. 3. 1915.)

Matić Aleksa, Novo Čiče, 1882., ranjen (Br 120, 4. 2. 1915.)



Mihinica Ivan, Ščitarjevski Novaki, 1878., mrtav (1.—31. 8, 1315.) (Br. 310, 9. 11.1915.)

Miljanščak Mijo, Novo Čiče, 1889, ranjen (Br 120, 4. 2. 1915.)

Mišerić Josip, Novo Čiče, 1881., zarobljen (Rusija) (Br. 353, 10. 1. 1916.)

Opetuk Ivan, Novo Čiče, 1881., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.)

Opetuk Ivan, Ščitarjevo, 1881., ranjen (Br. 141, 13. 3. 1915.)

Palorec Mato, narednik, Novo Čiče, 1878., ranjen (Br. 101, 13. 1. 1915.)

Pavleković Pavao, Novo Čiče, 1894., zarobljen (Opća evakuacijska bolnica Br. 77 uKursku, Rusija) (Br. 355, 12. 1. 1916.)

Pokupčić Vinko, narednik, Novo Čiče, 1889., pogodak u desnu nogu, Opća bolnica uVelikoj Gorici (VRP Br. 310,

Pokupec Josip, Trnje, 1888., mrtav (21. 8. 1915.) (Br. 315, 15. 11. 1915.)

Radičević Mato, Novo Čiče, 1880., mrtav (28. 10. 1914) (Br. 165, 22. 4. 1915.)

Rakarec Imbro, Novo Čiče, 1886., zarobljen (Niš, Srbija) (Br. 198, 22.6.1915.)

Ridjanec Ivan, Novo Čiče, 1892., zarobljen (Sam ara, Rusija) (Br. 353, 10. 1. 1916.)

Rupić Gjuro, Novo Čiče, 1878., zarobljen (Niš, Srbija) (Br. 144, 19.3.1915.)

Soličić Andro, Novo Čiče. 1888., bolestan, Opća bolnica u Velikoj Gorici (VRP Br.286,

Stančić Jakob, Novo Čiče, 1889., mrtav (Br. 53, 11. 11. 1914.)

Svržnjak Franjo, Nove Čiče, 1884., ranjen (Br. 97, 9. 1. 1915.)

Šestok Franjo, Novo Čiče, 1891., zarobljen (Knjaževac, Srbija) (Br 120, 4. 2. 1915.)

Šestok Petar, Novo Čiče, 1885., poginuo (1/7. – 31./12. 1917.) (Br. 706. 24. 12. 1918.)

Tekerin Andro, Novo Čiče, 1884., ranjen, zarobljen (II. Rezervna bolnica u Nišu,Srbija) (Br. 144, 19. 3. 1915.)

Tekerin Pavao, Novo Čiče, 1897., poginuo (1./7. – 31./12. 1917.) (Br. 706. 24.12.1918.)

Tekerin Stefan, Ščitarjevo, 1881., ranjen (Br. 310, 9. 11. 1915.)

Toth Anton, Novo Čiče, 1876., zarobljen (Niš, Srbija) (Br. 234, 11. 8. 1915.)

Turković Ivan, Lekneno, 1882., pogodak u lijevu ruku (Opća bolnica u Velikoj Gorici.) (VRP Br. 206, 12. 1. 1915.)

Turković Mato, Novo Čiče, 1878., zarobljen (Niš, Srbija) (Br. 234, 11. 8. 1915.)

Veljavec Mato, Novo Čiče, 1894., ranjen (Br. 355, 12. 1. 1916.)

Vidošek Franjo, Novo Čiče, 1894., mrtav (25. 2. 1915) (Br. 315, 15. 11. 1915.)

Vučković Josip, Novo Čiče, Lazina, 1881., zarobljen (St. Quen, Francuska) (Br. 693,30. 8. 1918.)

Općina Vukovina

Augustić Josip, Vukovina, 1878., zarobljen (Niš, Srbija) (Br. 144, 19. 3. 1915.)

Bartolić Stjepan, Vukovina, 1894., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.)



Benčak Vladi mir, Mraclin, 1879., mrtav (Pokopan na groblju u Mitrovici.) (Br. 76, 9.12. 1914.)

Berković Imbro, Vukovina, 1887., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.)

Berković Stjepan, Vukovina, 1882., poginuo (1. 7. – 15. 12. 1917.) (BR. 706. 24. 12.1918.)

Boltorić Pavo, Vukovina, ranjen (Br. 310, 9. 11. 1915.)

Brozović Stjepan, Vukovina, 1888., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.)

Cvetnić Imbro, Mraclin, zarobljen (Br. 227, 3. 8. 1915.)

Čunčić Matija, Vukovina,1883., zarobljen (Knjaževac, Srbija) (Br. 260, 7. 9. 1915.)

Detelić Jakob, Vukovina, 1884., ranjen (Br. 141, 13. 3. 1915.)

Dvorneković Janko, Okuje., 1889., pogodak u lijevu ruku (Opća bolnica u VelikojGorici) (VRP Br. , 23. 1. 1915.)

Dvorneković Stjepan, Okuje, ranjen (Br. 310, 9. 11. 1915.)

Galeković Imbro, Vukovina, 1894., ranjen (Br. 196, 18. 6. 1915.)

Galeković Mikša, Vukovina, 1893., ranjen (Br. 141, 13. 3. 1915.)

Hrvačić Mijo, Vukovina, 1878., zarobljen. (Palanka, Srbija) (Br. 260, 7. 9. 1915.)

Katulić Antun, Vukovina, 1887., ranjen (Br. 120, 4. 2.1915.)

Katulić Ivan, Vukovina, 1876, pogodak u lijevu ruku (Opća bolnica u Velikoj Gorici)(VRP Br. 311, 23. 2. 1915.)

Katulić Stjepan. Buševec. 1880., ranjen (Br. 310, 9. 11. 1915.)

Kolarić Anton, Vukovina, 1882., zarobljen (Niš, Srbija) (Br. 193, 14. 6. 1915.)

Kos Franjo, Mraclin, 1886., pogodak u desnu ruku (Opća bolnica u Velikoj Gorici)(VRP Br.286.)

Kos Nikola, Vukovina, Mraclin, 1873, bolestan (Opća bolnica u Velikoj Gorici) (VRPBr. 459, 25. 9. 1915.)

Kos pl. Ivan, Buševec, 1892., ranjen, zarobljen. (Javljeno ranjen. I. Rezervna vojnabolnica u Skoplju, Srbija.) Nr. 38, 28. 10. 1914.)

Kovačić Stjepan, Vukovina, 1874., zarobljen Palanka, Srbija) (Br. 260, 7. 9. 1915.)

Krumpak Pavao, Vukovina, 1890., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.)

Lučić Imbro, Vukovina, 1877., ranjen, zarobljen (I. rezervna vojna bolnica u Zaječaru,Srbija.) (Br. 144, 19. 3. 1915.)

Lučić Ivan, Vukovina; 1872., zarobljen (II. Rezervna bolnica u Nišu, Srbija.) (Br. 144,19. 3. 1915.)

Lučić Juraj, Vukovina, 1897., poginuo (1./7. – 15./12. 1917.) (Br. 706. 24.12.1918.)

Lučić pl. Ivan, Vukovina, 1880., ranjen, zarobljen (Niš, Srbija) (Br. 144, 19. 3. 1915.)

Lučić Stjepan, Vukovina, 1893., ranjen (Br. 196, 18. 6. 1915.)

Lučići Imbro, Vukovina, 1872., ranjen, zarobljen (I. rezervna vojna bolnica u Zaječaru,Srbija.) (Br. 144, 19. 3. 1915.)

Marelj Emil, Mraclin, ranjen (Br. 165, 22. 4. 1915.)



Martinčić Stjepan, Staro Čiče, 1892., ranjen

Mikulin Ivan, Vukovina, 1890., ranjen (Br. 57, 14. 11. 1914.)

Mikulin Pavel, Vukovina, 1892., zarobljen (Niš, Srbija) (Br. 198, 22. 6. 1915.)

Muzić Valent, Vukovina, 1873., zarobljen., Palanka, Srbija) (Br. 260, 7. 9. 1915.)

Mužić Mato, Vukovina, 1888., ranjen (Br. 120, 4. 2.1915.)

Perečinec Stjepan, Vukovina, 1876., zarobljen (U srpskom zarobljeništvu.) (Br. 385, 2.3. 1916.)

Robić Blaž, Vukovina, 1881. (Javljeno zarobljen. Razmjenom vraćen.) (Br. 709,14.1.1919.)

Rožić Stjean, Buševec, 1892., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.)

Sever Gjuro, Vukovina, 1875., zarobljen (U srpskom zarobljeništvu.) (Br. 385, 2. 3.1916.)

Sever Gjuro, Vukovina, 1875., zarobljen (Umro 1. 2. 1915. u Rezervnoj bolnici uValjevu, Srbija.) (Br. 672, 11. 5. 1918.)

Sever Imbro, Vukovina, 1891., ranjen (Br. 120, 4. 2.1915.)

Sever Josip, Vukovina, 1877., zarobljen (U srpskom zarobljeništvu.) (Br. 385, 2. 3.1916.)

Sever Stjepan, Vukovina, 1882., ranjen (Br. 120, 4. 2.1915.)

Sobotski Andrija, Vukovina, 1893., ranjen (Br. 175, 10.5.1915.)

Šestak Franjo, Vukovina, 1892., ranjen (Br. 141, 13. 3. 1915.)

Tačković Mijo, Vukovina, 1882, zarobljen (Cetinje, Crna Gora) (Br. 124, 11. 2. 1915.)

Vranić Ivan, Vukovina, 1872., ranjen (Br. 101, 13. 1. 1915.)

Općina Kravarsko

Belačić Stjepan, Kravarsko, 1894., ranjen (Br. 689, 5. 8. 1918.)

Benović Franjo, Kravarsko, 1873., umro (21. 2. 1015.) (Br. 672, 11. 5. 1918.)

Brkić Franjo. Kravarsko, 1880., zarobljen (U srpskom zarobljeništvu.) (Br. 385, 2. 3.1916.)

Brkić Juro, Kravarsko, 1894., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.)

Bujić Josip, narednik, Kravarsko, 1885., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.)

Ceković Jakob, Kravarsko, 1880., ranjen (Br. 310, 9. 11. 1915.)

Filipavić Ivan, Velika Buna, 1878., ranjen (Br. 352, 8. 1. 1916.)

Gjurašin Ivan, Kravarsko, 1879., zarobljen (U srpskom zarobljeništvu.) (Br. 385, 2. 3.1916.)

Godinić Imro, Kravarsko, 1892., zarobljen (Katta Kur gan, Guvernat Samarkand,Rusija) (Br. 353, 10. 1. 1916.)

Grdjan Ivan, Velika Buna, 1879., zarobljen (Br. 352, 8. 1. 1916.)

Grdjan Mato, Kravarsko, 1886., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.)

Grdjan Stjepan, Ključić brdo, 1880., ranjen (Br. 352, 8. 1. 1916.)

Guzanić Mirko, Kravarsko, 1883., mrtav (23./11.1914.) (Br. 141, 13. 3. 1915.)



Horvat Josip, Kravarsko, 1878., pogodak u lijevu ruku (Opća bolnica u Velikoj Gorici)(VPR Br. 348, 20. 3. 1915.)

Hrkovec Ivan, Kravarsko, 1884., ranjen (Br. 141, 13. 3. 1915.)

Hudjber Janko, Kravarsko, 1894., mrtav (21. 2. 1915.) (Br. 315, 15. 11. 1915.)

Jerleković Imbro, Kozjača, 1882., ranjen (Br. 352, 8. 1. 1916.)

Jerleković Ivan, Kravarsko, 1876., pogodak u desnu ruku (Opća bolnica u VelikojGorici) (VPR Br. 310, )

Jerleković Stjepan, Kravarsko, 1877., zarobljen (Niš, Srbija) (Br 120, 4. 2. 1915.)

Kelšin Tomo, Kravarsko, ranjen (Br. 355, 12. 1. 1916.)

Klasnić Mirko, Kravarsko, 1886., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.)

Klasnić Pavao, Opatija, 1885., bolestan (Opća bolnica u Velikoj Gorici) (VRP Br. 346,19. 3. 1915.)

Kolman Ivan, narednik, Kravarsko, 1888., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.)

Kordić Imbro, Kravarsko, 1887., mrtav (12./6. 1915). (Br. 315, 15. 11. 1915.)

Kovačić Paul, Kravarsko, 1886., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.)

Lučan Tomo, desetnik, Velika Buna, 1879., bolestan (Opća bolnica u Velikoj Gorici)(VRP Br. 310.)

Matković Josip, Kravarsko, 1887., zarobljen (Sam ara, Rusija) (Br. 353, 10. 1. 1916.)

Matković Josip, Pustike, 1895., ranjen (Br. 689, 5. 8. 1918.)

Menjak Franjo, Novo Brdo, 1880., mrtav (1.-31./8. 1915.) (Br. 310, 9. 11. 1915.)

Miković Mijo, Kravarsko, 1887., zarobljen (Sam ara, Rusija) (Br. 353, 10. 1. 1916.)

Miković Tomo, Kravarsko, 1888., ranjen. (Br. 315, 15. 11. 1915.)

Milatović Nikola, Kravarsko, 1886., ranjen (Br. 150, 27. 3. 1915.)

Pavunčec Gjuro, Kravarsko, 1878., zarobljen (Niš, Srbija) (Br. 193, 14. 6. 1915.)

Pejak Ivan, Kravarsko, 188?., ranjen (Br. 667, 26. 1. 1918.)

Pejak Nikola, Kravarsko, 1881., mrtav (6.—9. 9. 1915.) (Br. 297, 21. 10. 1915.)

Petković Franjo, Kravarsko, 1894., mrtav (14./3. 1915). (Br. 315, 15. 11. 1915.)

Petković Ivan, Kravarsko, 1885., ranjen (Br. 141, 13. 3. 1915.)

Petrač Tomo, Kravarsko, 1883., ranjen (Br. 97, 9. 1. 1915.)

Pukšić Ivan, Kravarsko, 1884., zarobljen (Rusija) (Br. 355, 12. 1. 1916.)

Radač Ivan, Kravarsko, 1893., mrtav (1. 8. 1915) (Br. 271, 22. 9. 1915.)

Rak Franjo, Kravarsko, 1893., poginuo (15.7.1917.) (Br. 693, 30. 8. 1918.)

Schwabenitz Al bert, Kravarsko 1879., bolestan (Opća bolnica u Velikoj Gorici) (VPRBr. 310,)

Šaban Jozo, Šiljakovina, 1880., ranjen (Br. 310, 9. 11. 1915.)

Šebek Tomo, Kravarsko, 1894., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.)

Šešerin Andro, Kravarsko, 188.1, ranjen (Br. 175, 10. 5. 1915.)

Šešerin Gjuro, Kravarsko, mrtav (2.- 4. 8. 1915.) (Br. 297, 21. 10. 1915.)

Zagorec Imbro, Kravarsko, 1888., ranjen (Br. 175, 10. 5. 1915.)



Općina Odra

Bedeković Marko, Mičevec, 1868., umro (18. 2. 1917. u Općoj bolnici Velika Gorica.) (VRP Br. 532, 12. 4. 1917.)

Arbanas Janko, Odra, 1876., zarobljen (Palanka, Srbija) (Br. 234, 11. 8. 1915.)

Ban Ivan, Buzin, 1882., pogodak u desnu nogu (Opća bolnica u Velikoj Gorici) (VRPBr.286.)

Ban Juraj, pričuvni vodnik, Odra, 1889., ranjen (Br. 175, 10. 5. 1915.)

Bedeković mali Tomo, Odra, 1874., zarobljen (Prokuplje, Srbija) (Br. 234, 11. 8.1915.)

Biškupić Marko, Odra, 1890., mrtav (21. 2. 1915). (Br. 315, 15. 11. 1915.)

Brdek Lacko, Odra, 1892., ranjen (Br. 175, 10. 5. 1915.)

Brodarec Josip, Odra, 1898., umro (21. 1. 1918.) (Br. 672, 11. 5. 1918.)

Bučarić Juraj, Odra, 1880., poginuo (19. 2. 1916.) (Br. 664, 30.3. 1918.)

Bunjevac Gjuro, pričuvni vodnik, Obrež, 1889., ranjen (Br. 97, 9. 1. 1915.)

Car Stjepan, Odra, 1880., zarobljen (Niš.) (Br 120, 4. 2. 1915.)

Carek Tomo, Odra. 1892., ranjen (Br. 175, 10. 5. 1915.)

Cerlan Paul, Odra, 1891., ranjen (Br. 679, 10. 6. 1918.)

Ciganović Mihajlo, desetnik, Odra, 1886., zarobljen (Sam ara, Rusija) (Br. 353, 10. 1.1916.)

Cikulin Lovro, pričuvni desetnik, Odra, 1889., ranjen, zarobljen (3. rezervna bolnica uKragujevcu, Srbija.) (Br. 175, 10. 5. 1915.)

Cvetković Vjekoslav, Odra, 1890., zarobljen (Niš, Srbija) (Br. 193, 14. 6. 1915.)

Čeliček. Stjepan, Odranski Strmec, 1878., ranjen (Br. 352, 8. 1. 1916.)

Čikulin Lovro, Odra, 1889., ranjen, zarobljen (Niš, Srbija) (Br. 144, 19. 3. 1915.)

Draganić Mirko, Odra, 1872., umro (9.10.1917.) (Br. 693, 30.8.1918.)

Fiolić Alojz, Mala Mlaka, 1877., zarobljen (Asinara, Italija) (U srpskomzarobljeništvu.) (VRP Br. 701, 11. 11. 1918.)

Fiolić Vinko, Odra, 1898., ranjen (Br. 689, 5. 8. 1918.)

Fučkala Nikola, Odra. 1874., povrede na obje ruke (Opća bolnica u Velikoj Gorici)(VRP Br. 347, 19. 3. 1915.)

Furić Jozo, Jakuševec, 1882., mrtav (1.-30. 8. 1915.) (Br. 310, 9. 11. 1915.)

Galović Ivan Matin, Hrelić, l873., pogodak u glavu, (Opća bolnica u Velikoj Gorici)(VRP Br. 348, 20. 3. 1915.)

Gradiček Juro, Odra, 1893., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.)

Grgac Stjepan, Hrelić, 1881., ranjen (Br. 352, 8. 1. 1916.)

Grgurić Mato,.Jakuševac, 1880., bolestan (Opća bolnica u Velikoj Gorici) (VRPBr.286.)

Hačič Lacko, Odra, 1889., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.)

Hačić Janko, Odra, 1885., mrtav (28. 11. 1914.) (Br. 175, 10. 5. 1915.)



Hačić Janko, Odra, 1885., ranjen (Br. 175, 10. 5. 1915.)

Havidić Ivan, Odra, 1876., zarobljen (Palanka, Srbija) (Br. 234, 11. 8. 1915.)

Havidić Janko, pričuvni desetnik, Odra, 1884., ranjen (Br. 175, 10. 5. 1915.)

Havidić Marko, Odra, 1891., ranjen (Br. 141, 13. 3. 1915.)

Horvat Mirko, Odra, 1895., zarobljen (Opća evakuacijska bolnica u Kasanu, Rusija.)(Br. 671, 1. 5. 1918.)

Horvat Paul, Odra, 1884., zarobljen (Br. 315, 15. 11. 1915.)

Horvat Stjepan, Odra, 1892., ranjen (Br. 196, 18. 6. 1915.)

Hudorovic Stjepan, Odra, 1893., zarobljen (Br. 315, 15. 11. 1915.)

Ivičar Imbro, Odra, 1894., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.)

Jagnjić Vjekoslav, Odra, 1888., ranjen (Br. 141, 13. 3. 1915.)

Joki Krsta, Mičevec, 1893., poginuo (1. 7. – 15. 12. 1917.) (Br. 706, 24. 12. 1918.)

Kačić Miko, Odra, 1876., zarobljen (Niš) (Br. 175, 10. 5. 1915.)

Klenović Antun, Odra, 1886., ranjen (Br. 175, 10. 5. 1915.)

Kolarić Stjepan, Odra, 1891., ranjen (Br. 141, 13. 3. 1915.)

Korabek Blaž, Mala Mlaka, 1896., ranjen (Br. 691, 14. 8. 1918.)

Kostenjak Stjepan, Odra, 1874., mrtav (6. 11. 1914.) (Br. 175, 10. 5. 1915.)

Kralj Mirko, desetnik. Odra, 1872., upala moždane ovojnice (Umro 19. 2. 1915. uOpćoj bolnici u Velikoj Gorici. Pokopan u Odri.) (VRP Br. 373, 14. 4. 1915.)

Krančina Gjuro, Buzin, 1873., bolestan (Opća bolnica u Velikoj Gorici) (VRP Br. 348,20. 3. 1915.)

Krpičak Mijo, Odra, 1879., zarobljen (Palanka ili Rezervna vojna bolnica u Svilajncu,Srbija.) (Br. 260, 7.9.1915.)

Mačeković Ignac, Odra, 1893., ranjen br. 196, 18. 6. 1915.

Malovec Franjo, Odra, 1884., mrtav (6. 7. 1915.) (Br. 336, 15. 12. 1915.)

Malovec Vid, topnik, Buzin 1891., bolestan (Opća bolnica u Velikoj Gorici) (VRP Br.311, 23. 2. 1915.)

Markulin Alojz, pričuvni vodnik, Odra, 1881., ranjen (Br. 175, 10. 5. 1915.)

Markulin Mijo, desetnik, Odra, 1878., zarobljen (Palanka, Srbija) (Br. 260, 7. 9. 1915.)

Matak Matija, pričuvni vodnik, Odra, 1881., ranjen (Br. 175, 10. 5. 1915.)

Matak Pavao, Odra, 1888., ranjen (Br. 175, 10. 5. 1915.)

Matejko Vilim, Odra, 1880., mrtav (Br. 98, 10. 1. 1915.)

Matun Stjepan, Odra, 1887., ranjen, zarobljen (I. rezervna vojna bolnica u Valjevu,Srbija.) (Br. 144, 19. 3. 1915.)

Mavrović Juraj, Odra, 1886., ranjen (Br. 141, 13. 3. 1915.)

Mlinarić Miko, desetnik, Buzin, 1876., pogodak u lijevu ruku (Opća bolnica u VelikojGorici) (VRP Br. 311, 23. 2. 1915.)

Murat Mijo, Odra, 1885., ranjen (Br. 385, 2. 3. 1916.)

Murat Mijo, Odra, 1886., ranjen (Br. 175, 10. 5. 1915.)



Novak Pavao, Odra, 1885., ranjen (Br. 175, 10. 5. 1915.)

Pavša Ivan, Odra, 1893., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.)

Peček Mijo, Odra, 1881., ranjen (Br. 69, 27. 11. 1914.)

Peček-Lukina Mijo, Odra, 1881., zarobljen (Niš, Srbija) (Br. 144, 19. 3. 1915.)

Pintarić Ivan, Odra, 1892., ranjen (Br. 337, 18. 12. 1915.)

Pinturić Rok, Odra, 1881., zarobljen (Bilać, Srbija) (Br. 215, 20. 6. 1915.)

Pinturić Rok, pričuvni trubač, Odra, 1881., zarobljen (Biljac, Srbija) (Br. 193, 14. 6.1915.)

Pisačić Stjepan, Odra, 1875., poginuo (20. 1. 1918.) (Br. 672, 11. 5. 1918.)

Pisačić Stjepan, Odra, 1891., ranjen (Br. 297, 21. 10. 1915.)

Pokopčić Gjuro, Odra, 1886., zarobljen (Rusija) (Br. 355, 12. 1. 1916.)

Pokupčić Vinzenz, pričuvni desetnik. Odra, 1886., ranjen (Br. 151, 29. 3. 1915.)

Radenić Josip, Odra, 1890., mrtav (4./12.1914). (Br. 141, 13. 3. 1915.)

Ranečki Josip, Odra, 1886., ranjen (Br. 175, 10. 5. 1915.)

Remenar Juraj, Odra, 1895., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.)

Strk Stjepan, Odra, 1888., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.)

Stuch Pavao, Odra, 1876., ranjen (Br. 101, 13. 1. 1915.)

Šemuga Nikola, Odra, 1887., ranjen (Br. 97, 9. 1. 1915.)

Šencaj Stjepan, Odra, 1875., ranjen (Br. 215, 20. 6. 1915.)

Šipičić Mijo, Mičevec, 1887., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.)

Šostar Josip, Odra, 1894., (Zarobljen. Razmijenjen kao ratni vojni in valid.) (Br. 668,19. 4. 1918.)

Špičić Janko, Mičevac, 1880., bolestan (Opća bolnica u Velikoj Gorici) (VRP Br. 311,23. 2. 1915.)

Špišić Mato, Odra, 1835., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.)

Trputec Franjo, Odra, 1886., ranjen (Br. 141, 13. 3. 1915.)

Trputec Ivan, Odra, 1894., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.)

Trputec Ivo, Odra. 1893., ranjen (Br. 175, 10. 5. 1915.)

Turković Mišo, Jakuševec, 1884., ranjen (Br. 310, 9. 11. 1915.)

Tuškan Stjepan, Jakuševec, 1884., ranjen (Br. 141, 13. 3. 1915.)

Vranić Juraj, Odra, 1877., poginuo (1./7. – 31./12. 1917.) (Br. 706. 24. 12. 1918.)

Vrban Ivan, Odra, 1887., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.)

Vučiloveš Mato, Odra, 1889., ranjen (Br. 97, 9. 1. 1915.)

Zaić Josip, Odra, 1886., ranjen (Br. 124, 11. 2. 1915.)

Živković Pavao, Odra, 1886., mrtav (14. 9.1914.) (Br. 97, 9. 1. 1915.)

Općina Dubranec

Busak Juraj, Dubranec, 1885., ranjen (Br. 175, 10. 5. 1915.)

Busak Juro, Dubranec, 1887., zarobljen (Niš, Srbija) (Br. 144, 19. 3. 1915.)



Busak Mato, Dubranec, 1893., ranjen (Br. 175, 10. 5. 1915.)

Ceković Andro, Dubranec, 1882., ranjen (Br. 310, 9. 11. 1915.)

Cerovski Mato, Dragonožec, 1S81., ranjen (Br. 310, 9. 11. 1915.)

Cvetković Nikola, Dubranec, 1893., zarobljen (Niš, Srbija) (Br. 193, 14. 6. 1915.)

Cvetković Toma, Cvetković Brdo, 1880., ranjen (Br. 352, 8. 1. 1916.)

Dorotić Joso, Dubrance, 1877., zarobljen (Niš) (Br 120, 4. 2. 1915.)

Feljan Gjuro, Dubranec, 1887., ranjen (Br. 175, 10. 5. 1915.)

Feljan Juro, Gustelnica, 1887., pogodak u desnu ruku (Opća bolnica u Velikoj Gorici)(VRP Br. 142, 10. 4. 1915.)

Feljan Tomo, Gustelnica, 1879., ranjen (Br. 310, 9. 11. 1915.)

Feljan. Gjuro, Gustelnica, 1878., ranjen (Br. 310, 9. 11. 1915.)

Grdenić Nikola, Jerebić, 1885., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.)

Gršetić Tomo, desetnik, Dubranec, 1883., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.)

Huzjak Josip, Dubranec, 1894., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.)

Kos Mato, Dubranec, 1883., zarobljen (Rusija) (Br. 353, 10. 1. 1916.)

Kovačić Juraj, Dubranec, 1884., mrtav (21. 10. 1914.) (Br. 124, 11.2.1915.)

Lendarić Andrija, Dubranec, 1886., mrtav (16. 8. 1914.) (Br. 150, 27. 3. 1915.)

Lendarić Marko. Dubrance, 1883., ranjen (Br 120, 4. 2. 1915.)

Lukinić Nikola, Lukinić-Brdo, 1891., ranjen, zarobljen (Asinara, Italija) (U srpskomzarobljeništvu.) (Br. 698. 11. 10. 1918.)

Magerčić Nikola, Dubranec, 1897., umro (9. 2. 1918.) (Br. 681, 20.6.1918.)

Munjić Nikola, Dubranec, 1887., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.)

Oblić Gjuro, Dubranec, 1887., ranjen (Br 120, 4. 2. 1915.)

Petravić Juraj, Dubranec, 1879., (Javljeno zarobljen. Razmijenjen.) ( Br. 708, 29. 1.1919.)

Prvonožić Ivan, Prvonožina, 1880., ranjen (Br. 352, 8. 1. 1916.)

Smolković Lacko, Bukovčak, 1880., ranjen (Br. 310, 9. 11. 1915.)

Vugrinović Tomo, Dubranec, 1887., ranjen (Br. 141, 13.3.1915.)

Općina Orle

Antolek Josip, Orle, 1893., ranjen (Br. 141, 13. 3. 1915.)

Benkovčić Gjuro, Orle, 1892., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.)

Benović Marko, Orle, 1888., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.)

Bešan Josip, Orle, 1885., ranjen (Br. 150, 27. 3. 1915.)

Bogdan Ivan, Orle, 1881., ranjen (Br. 175, 10 .5. 1915.)

Brnstovec Stjepan, Orle, 1893., zarobljen (Insar, Guvernat Pensa, Rusija) (Br. 355, 12.1. 1916.)

Bučina Mato, Orle, l886., ranjen (Br 120, 4. 2. 1915.)

Buić Gjuro, Orle, 1888., ranjen (Br. 175, 10 .5. 1915.)



Burdelić Mato, Orle, 1880., zarobljen (Niš, Srbija)

Dimina Stjepan, Orle, 1887., ranjen (Br. 97, 9. 1. 1915.

Domitrović Stjepan, Orle, 1875., ranjen (Br. 101, 13. 1. 1915.)

Drenčević Marko, vodnik, Orle, 1887., zarobljen (Rusija) (Br. 353, 10. 1. 1916.)

Drenčević Stjepan, Orle, 1882, ranjen (Br 120, 4. 2. 1915.)

Fabijanković Mato, Orle, 1S85., zarobljen (III. rezervna vojna bolnica u Skoplju,Srbija) (Br. 234, 11. 8. 1915.)

Falković Franjo, Orle, 1884., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.)

Gjuran Franjo, vodnik, Orle, 1882., pogodak u lijevu nogu, Opća bolnica u VelikojGorici.) (VRP Br. 348, 20. 3. 1915.)

Gjuran Imbro, Orle, .1882., mrtav (Br. 98, 10. 1. 1915.)

Gjuran Ivan, Orle, 1889., zarobljen (Rusija) (Br. 353, 10. 1. 1916.)

Gjuričić Nikola, Orle, 1881., zarobljen (Lebedjan, Guvernat Tambow, Rusija) (Br. 353, 10. 1. 1916.).

Horvat Petar, Vrbovo, 1889., pogodak u lijevu nogu (Opća bolnica u Velikoj Gorici)(VRP Br. 286.)

Hrenčević Mirko, Orle, 1886., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.)

Hrović Mato, Suša, 1890., bolestan (Opća bolnica u Velikoj Gorici) (VRP Br. 311, 23.2. 1915.)

Hrvoić Benko, Orle, 1889., ranjen (Br. 141, 13. 3. 1915.)

Hrvoić Ivan, Orle 1889., bolestan (Rezervna bolnica u Nagykikinda.) VRP 23. 1. 1915.)

Hrvojić Stojan, Suša, 1887., ranjen (Br. 310, 9. 11. 1915.)

Juha Stjepan, Orle, 1885., zarobljen (Rusija) (Br. 355, 12. 1. 1916.)

Kadalec Josip, Orle, 1886., ranjen (Br. 141, 13. 3. 1915.)

Kavur Gjuro, vodnik, Orle, 1880., zarobljen (Niš, Srbija) (Br. 234, 11. 8. 1915.)

Kelin Mato, Orle, 1881, ranjen (Br 120, 4. 2. 1915.)

Koletić Si mon, Orle, 1887., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.)

Koletić Si mon, Orle, 1889., mrtav (5. 12. 1914.) (Br. 141, 13. 3. 1915.)

Kramar Jakob, Orle, 1876., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.)

Kramarić Josip, Orle, 1871, ranjen (Br 120, 4. 2. 1915.)

Kramarić Stjepan, Orle, 1885., zarobljen (Cette, Francuska) (Br. 694, 10.9.1918.)

Kranjčević Franjo, Bukevje, 1892., ranjen (Br. 252, 30. 8. 1915.)

Kruhan Dragutin, Orle, 1882., mrtav (Br. 98, 10. 1. 1915.)

Kruhan Franjo, Orle, 1884., zarobljen (Knjaževac, Srbija) (Br. 260, 7. 9.1 915.)

Kumić Gjuro, Orle, 1880., zarobljen (Niš, Srbija) (Br. 234, 11. 8. 1915.)

Kundrač Ivan, Orle, 1877., zarobljen (Niš, Srbija) (Br. 234, 11. 8. 1915.)

Latin Gjuro, pričuvni vodnik, Orle, 1883, ranjen (Br 120, 4. 2. 1915.)

Latin Marko, Orle, 1886., ranjen (Br. 175, 10 .5. 1915.)

Latin Marko, Orle,1886., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.)



Latin Marko, Veleševec, 1886., mrtav (24./8. 1915.) (Br. 315, 15. 11. 1915.)

Latin-Tomša Gjuro, vodnik, Veleševec, 1883., pogodak u lijevu ruku, (Opća bolnica uVelikoj Gorici) (VRP Br. 286.)

Lenardić Stjepan, Orle, 1889, ranjen (Br 120, 4. 2. 1915.)

Ličko Stjepan, Sop 1881, pogodak u desnu ruku, (Opća rezervna bolnica Br. 10 uZagrebu.) (VRP Br. 83, 19. 12. 1914.)

Lukec Andro, Orle, 1874., zarobljen (Niš, Srbija) (Br. 234, 11. 8. 1915.)

Lukec Josip, Orle, 1894., ranjen (Br. 175, 10 .5. 1915.)

Lukec Josip, Orle, 1894., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.)

Madjerić Stjepan, Orle, 1877., zarobljen (Niš, Srbija) (Br. 234, 11. 8. 1915.)

Malec Ivan, Orle, 1877., zarobljen (Palanka, Srbija ili Rezervna vojna bolnica uSvilajncu.) (Br. 260, 7. 9.1 915.)

Masnec Mato, Orle, 1874., zarobljen (Niš, Srbija) (Br. 234, 11. 8. 1915.)

Matian Ivan, Orle, 1889., zarobljen (Br. 315, 15. 11. 1915.)

Mazgar Ivan, vodnik, Orle, 1880., zarobljen (Niš, Srbija) (Br. 234, 11. 8. 1915.)

Medenec Imbro, Veleševec, 1879., pogodak u lijevu ruku (Opća bolnica u VelikojGorici) (VRP Br. 310.)

Mlinarić Stjepan, Orle, 1895., zarobljen (Br. 184, 28. 5. 1915.)

Nortić Ivan, Orle, 1888., ranjen (Br. 141, 13. 3. 1915.)

Novosel Josip, Bukevje, 1882., zarobljen (Br. 352, 8. 1. 1916.)

Pendelin Dragutin, Orle, 1890., ranjen (Br. 175, 10 .5. 1915.)

Pendelin Imbro, Drnek, 1879., bolestan (Opća bolnica u Velikoj Gorici) (VRP Br. 286.)

Pendelin Ivan, Orle, 1884, zarobljen (Cetinje, Crna Gora.) (Br. 124, 11. 2. 1915.)

Petriček Imbro, Orle, 1884., ranjen (Br. 175, 10 .5. 1915.)

Pršak Franjo, Veleševec, 1880., mrtav (14. 9. 1915.) (Br. 352, 8. 1. 1916.)

Schneller (Šneler) Josip, Orle, 1887., ranjen (Br 120, 4. 2. 1915.)

Slivak Ivan, pričuvni desetnik Orle, 1880., ranjen (Br 120, 4. 2. 1915.)

Stefanović Stjepan, Orle, 1890., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.)

Svilić Luka, 1872., zarobljen (Niš, Srbija) (Br. 234, 11. 8. 1915.)

Svilković Branko, Suša, 1882., ranjen (Br. 352, 8. 1. 1916.)

Šalata Ivan, vodnik, Orle, 1890., ranjen (Br. 124, 11. 2. 1915.)

Šćetko Stjepan, Veleševec, 1888., pogodak u desnu ruku, (Opća bolnica u VelikojGorici) (VRP Br. 286.)

Šinjor Nikola, vodnik, Orle, 1888., ranjen

Škulec Josip, desetnik, Drnek, 1888., bolestan (Opća bolnica u Velikoj Gorici) (VBRPBr. 348, 20.3. 1915.)

Tečec Josip, Orle, 1893., mrtav (21. 2. 1915.) (Br. 175, 10 .5. 1915.)

Tečec Josip, Orle, 1893., mrtav (21. 2. 1915.) (Br. 315, 15. 11. 1915.)

Tortić Nikola, Orle, 1372., zarobljen (Niš, Srbija) (Br. 234, 11. 8. 1915.)



Tortić Stjepan, Orle., 1894., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.)

Trgovec Stjepan, Orle, 1884., ranjen (Br. 141, 13. 3. 1915.)

Turčić Franjo, Bukevje, 1875., pogodak u lijevu nogu (Opća bolnica u Velikoj Gorici)(VRP Br. 206, 12. 1. 1915.)

Vranić Stjepan, Bukevje, 1888., mrtav (Br. 98, 10. 1. 1915.)

Vrban Bolto, Orle, 1878., zarobljen (Niš, Srbija) (Br. 234, 11. 8. 1915.)

Vukas Ludvig, Orle, 1885., ranjen (Br 120, 4. 2. 1915.)

Zlodi Franjo, desetnik, Strmec, 1877., bolestan (Opća bolnica u Velikoj Gorici) )VRPBr. 346, 19. 3. 1915.)

Petras Mijo, Velika Gorica, Palvinec, 1884., ranjen (Br. 175, 10. 5. 1915.)

Deverić Mato, Velika Gorica, Samica, 1878, ranjen (Br. 310, 9. 11. 1915.)

Smedrović Bolto, Velika Gorica, Vrbovac, 1872. mrtav (7. 2. 1914). (Br. 101, 13. 1.1915.)



Prof. dr. sc. Branko Dubravica

HRVATSKA SELJAČKA ZAŠTITA U VELIKOGORIČKOM KOTARU 1936. – 1938.

Uvod

U hrvatskoj historiografiji ne postoji konsenzus oko pitanja kada je nastala išto je to zapravo bila Hrvatska seljačka zaštita (dalje HSZ)? Za jedne je to

polu voj na/paravojna organizacija, za druge pomoćna policija zaštitarskog tipa, orga -nizirana na vojničkim načelima ili stranačka sila (HSS-a) namijenjena za zaštitu stranačkih skupova. Isto tako, postoje različita objašnjenja o njenoj brojčanoj veličini, naoružanju inamjeni u različitim povijesnim okolnostima, ilegalnom ustrojavanju na području Savske i Pri morske banovine 1936. – 1939. godine, legalnom djelovanju u Banovini Hrvatskoj1939. – 1941., te razne kontraverze o ulozi HSZ-a u travanjskom ratu 1941. i uspostaviNDH.

Pored toga postoje prijepori oko pitanja koliko je HSZ bio proustaški, a koliko anti -komunistički orijentiran, koliko je bio u funkciji otpora velikosrpskoj hegemoniji, akoliko u službi istoj politici za vrijeme Banovine Hrvatske. Uglavnom postoji suglasje daje dr. Vladko Maček kao vođa zabranjenenog HSS-a, svojom Okružnicom od travnja1936. godine dao inicijativu za ilegalno osnivanje seljačke i građanske zaštite, da jeprešutnu suglasnost dobio od bana Savske banovine Marka Kostrenčića pod izgovoromda se očekuju masovne prvomajske radničko-komunističke demonstracije. Istovremeno,kao neposredan povod organiziranja seljačke zaštite uzimaju se dva zločina u travnju1936., četničko ubojstvo narodnog zastupnika HSS-a za kotar Gospić Karla Brkljačića,kao i ubojstvo šest četnika u Kerestincu od strane lokalnog seoskog stanovništva za kojese smatra da su bili pristaše HSS-a.

Na poziv „vođe hrvatskog naroda“ dr. Mačeka krajem travnja i početkom svibnja 1936.otpočelo je ilegalno organiziranje HSZ-a na području velikogoričkog kotara o čemusvjedoče povjerljiva izvješća sreskog (kotarskog) načelstva sakupljenih preko svojihdoušnika po naseljima i općinama. Na žalost, arhiva HSS-a je uništena, pa se podaci oHSZ-u ustrojenom na mjesnoj, općinskoj, kotarskoj i državnoj razini moraju uzimati srezervom. Režim je u svojim ocjenama i procjenama preuveličavao brojčanu snaguHSZ-a, tako se za kotar velikogorički pretpostavlja da je imao 5.000 zaštitara, a BanovinaHrvatska oko 200.000 ljudi. Podaci o brojčanoj snazi seljačke zaštite u velikogoričkomkotaru u prve dvije godine postojanja uvelike to demantiraju, kao i odnosa vlasti prema toj


ilegalnoj organizaciji, za koju neki autori smatraju da su je „tolerirale i nisu ništapoduzimale za njeno raspuštanje“,1 što nije bilo točno.

Kotar Velika Gorica u Zagrebačkoj županiji i Savskoj banovini od 1886. do 1939. godine

U administrativnoj podjeli Hrvatske kotar je postojao oko 100 godina, kaojedinica lokalne uprave sastavljen od nekoliko seoskih općina, dok je nekoliko kotarevačinilo županiju. Stabilan administrativni ustroj iz 1886. na općine, kotareve i gradovepotrajao je sve do 1945. godine. Kotarevi u socijalističkom razdoblju su često mijenjaliopseg i sadržaj, pa su se konačno ugasili 1967. godine. Županije su postojale u austro -ugarskom razdoblju, te su se ugasile u Kraljevini SHS/Jugoslaviji. Podjela velikogoričkogkotara na sedam seoskih (upravnih) općina stabilizirala se u zadnjem desetljeću 19.stoljeća. Banska Hrvatska 1910. se dijelila na 8 županija i 4 velika grada u rangu županije(Zagreb, Varaždin, Osijek i Zemun).2 Županije su bile podijeljene na 70 upravnih kotara i13 gradova (gradskih općina) u rangu kotara (Senj, Bakar, Karlovac, Sisak, Petrinja,Bjelovar, Križevci, Koprivnica, Požega, S. Brod, S. Mitrovica, Petrovaradin i S. Kar -lovci). Kotarevi su se dijelili na upravne (seoske) općine kojih je bilo 561, a među koje suspadale i 3 manje gradske općine: Karlobag, Ivanić-Grad i Hrvatska Kostajnica.3

U Zagrebačkoj županiji bilo je 15 upravnih kotareva i tri grada: Karlovac, Sisak i Petrinja.Upravni kotarevi su bili podijeljeni na 98 upravnih općina među koje je spadala i gradskaopćina Hrvatska Kostajnica u kotaru kostajničkom. Velikogorički kotar bio je jedan odpetnaest upravnih kotareva Zagrebačke županije sastavljen od sedam općina. U ovomradu bit će prikazana nekadašnja općina Odra koja je pripadala velikogoričkom kotaru, akoja je nakon Drugog svjetskog rata postepeno ušla u Zagreb. Isto tako dat ćemo podatkeo općini Pokupsko koja je pripadala kotaru Pisarovina, a koja je od 60-ih godina 20.stoljeća povezana s općinom i gradom V. Gorica.

U razdoblju Kraljevine Jugoslavije prostor bivše Banske Hrvatske iz austrougarskograzdoblja pretočen je najvećim dijelom u Savsku Banovinu 1929. do 1939. godine. Premaupravnoj podjeli Savska banovina 1931. bila je podijeljena na 69 kotara, 19 gradova i 518općina. Prema popisu stanovništva iz 1931. godine kotar Velika Gorica zauzimao jepovršinu 511,26 km2 u kojem je živjelo 35.799 stanovnika, podijeljen u 7 upravnihopćina, 52 katastarske općine i 99 naselja. Prema vjeroispovijesti bilo je rimokatolika35.634, pravoslavnih 75, židova 37, evangelista 21, ostalih 12.



1 Hrvoje Matković, Povijest Hrvatske seljačke stranke, Zagreb, 1999., str. 348.2 Banska Hrvatska je bila bez današnje Dalmacije, Istre, Međimurja i Baranje, ali joj je pripadao čitav

Srijem. Rasprostirala se na 42.532 km2 i brojila je 2,621.954 stanovnika3 Političko i sudbeno razdjeljenje i repertorij prebivališta kraljevina Hrvatske i Slavonije 1913., Zagreb

1913.

Kotar Velika Gorica s općinama 1931.4

Naziv općinePovršina

u km2 StanovnikaKatastarska

općina

1. Dubranec 50,14 2.923 7

2. Kravarsko 83,94 4.078 7

3. N. Čiče 63,63 4.551 9

4. Odra 71,86 6.742 8

5. Orle 75,06 5.005 6

6. V. Gorica 76,35 7.287 8

7. Vukovina 90,29 5.193 7

Ukupno 511,27 35.779 52

Obnova HSS-a i ustrojavanje HSZ-a nakon šestosiječanjskediktature

Šestog siječnja 1929. kralj Aleksandar zaveo je monarhofašističku diktaturu,raspustio skupštinu, ukinuo ustav, zabranio političke stranke među kojima i HSS. Dikta -tura se krvavo obračunavala sa svim svojim neistomišljenicima i protivnicima, poglavitoiz redova hrvatskoga naroda. Već na početku, otpor diktaturi pružili su pojedinci i skupinebudućeg ustaškog pokreta iz velikogoričkog kotara, predvođeni Zvonimirom Pospišilom iAntunom Vezmarovićem, prvi se istakao kao atentator i em i grant, a drugi kao diverzant na pruzi i robijaš.

Nakon što su pripadnici ustaškog pokreta podigli tzv. lički ustanak 1932., represija se jošviše pojačala, a na terenu pojedini članovi zabranjenog HSS-a počeli su okupljati samo -obrambene stranačke grupe, u cilju zaštite ljudi i imovine, o čemu svjedoče brojnažandarmerijska izvješća o otkrivanju i razbijanju brojnih borbenih organizacija bivšegHSS-a. Smrću kralja Aleksandra u Marseilleu 1934. otpočeo je proces ukidanja diktature i obnove ustavnog i parlamentarnog poretka. Maček je prijevremeno pušten s trogodišnjerobije, najavljeni su i provedeni petosvibanjski izbori 1935. na kojima je vođa bivšegHSS-a postao nositelj oporbene liste na razini čitave zemlje, protiv vladine liste premijeraBogoljuba Jevtića, osvojivši nešto više od jedne trećine glasova.

Kako bi odgovorilo na policijsko-žandarmerijska i četnička nasilja, vodstvo HSS-a jeosnovalo ilegalne samoobrambene grupe, koje su mnogi nazivali «izborni odredi», koji su pred biralištima štitili svoje pristaše, a provocirali ili napadali prorežimske glasače.Mačekov i HSS-ov izborni uspjeh 1935. ojačao je stranačku poziciju, stvoreni su temelji



4 Upravno, sudsko i crkveno razdjeljenje i imenik prebivališta Savske banovine, Zagreb 1937., str.124.-125.

za obnovu stranačke organizacije, ho -mogenog seljačkog pokreta nakončega se moglo pristupiti organiziranjustranačke Seljačke zaštite.

Premda je pala diktatura, nasilje nadHrvatima poslije parlamentarnih iz -bora u svibnju i proslave Mačekovarođendana u srpnju 1935. kulminiraloje brojnim ubojstvima koja su svojvrhu nac dosegla četničkim ubojstvomHSS-ovog zastupnika Brkljačića 9.trav nja i ubojstvo šest četnika (tadanazivana omladina vladine JRZ – ju -

go slavenske radikalne zajednice) u dvorcu Kerestinec 16. travnja 1936. od strane seljakaiz susjednog Rakitja. Stav bana Savske banovine Marka Kostrenčića o nemilim doga -đajima nije bio u skladu s vladinim stavom. Ban je sredinom travnja 1936. prekoposrednika dr. Branka Pešelja poručio dr. Mačeku da i HSS treba poduzeti određene mjere protiv komunista prigodom najavljene prvomajske proslave. Par dana kasnije, Maček je22. travnja sastavio i potajno razaslao „Okružnicu“5 svim uglednim prvacima bivšegHSS-a u kojoj traži hitno osni vanje HSZ-a.

Prema uputama iz Okružnice, kotar je postao okvir za osnivanje postrojbi HSZ-a. Utadašnjoj upravnoj podjeli kotar velikogorički bio je sastavljen od 7 upravnih općina, aopćine su se dijelile na mjesta, odnosno na porezne i katastarske općine. Stranačkeorganizacije bivšeg HSS-a obnavljale su se na razini mjesta, općine i kotara. Mjesne iliseoske organizacije HSS-a na prostoru pojedinih općina, odnosno kotara, bile su zadu -žene za osnivanje temeljnih postrojbi HSZ-a, a to su bili rojevi i vodovi. Roj je biopostrojba od 5 – 10 ljudi na čelu sa zapovjednikom-rojnikom, vod je združena postrojbakoju čini 3 – 5 rojeva, najčešće njih 4, na čelu sa zapovjednikom-vodnikom i satnija jezdružena postrojba sastavljena od 2 – 4 voda na čelu sa zapovjednikom-satnikom.Konačno kotarska četa u kojoj su združene sve satnije jednog kotara na čelu sa zapo -vjednikom četovođom. Zapovjednici u svom djelovanju moraju izvršavati naloge pred -sjednika mjesnih, općinskih i kotarskih organizacija HSS-a. Zapovjedne funkcije bile sustrogo odvojene od političkih, tako je ovom Okružnicom Maček zabranio političkimorganima, odnosno predsjednicima lokalnih organizacija da istovremeno obnašaju politi -čku i zapovjednu funkciju.

Uvjeti za ulazak u HSZ: mlađi, ozbiljni, disciplinirani i odvažni ljudi između 25 i 40godina koji su odslužili vojsku. Na sto izbornika (birača) moglo se u zaštitu uključiti oko20% ljudstva.6 Dužnost je Zaštitnika da vrše po zapovijedi pretpostavljenih zapovjednikapatrole, poglavito noću, kako bi se priječilo podmetanje paleža, oštećivanje seljačkeimovine ili osobne napade na pojedine ljude.



5 HDA, fond 145., Savska banovina – ODZ, kut. 21., Str. pov. br. 94/1936.6 Izborno pravo imali su samo punoljetni muškarci.

Postupak zaštitara – svakog sumnjivog stranca koji dolazi u selo treba imati na oku, paprema potrebi i uhapsiti i predati najbližoj općini ili sudu. U slučaju napadaja bilo kakoveprotuzakonite organizacije, ima „Zaštita“ takav napadaj suzbiti. Stvaranjem HSZ-a usvim kotarima, općinama i selima, HSS je nastupio s programom pružanja otpora vlada -jućem režimu, ali i pomaganju seljaka u njihovu radu, uključujući i zaštitu od elemen -tarnih nepogoda.

Odluka vodstva HSS-a da početkom svibnja 1936. godine probno aktivira noćne straže, apotom krene u organizaciju svojih poluvojnih odreda HSZ-a da bi bila u mogućnosti štititihrvatsko selo od četnika i sličnih režimskih organizacija, ali ga i kontrolirati zbogsprečavanja širenja komunističke i ustaške propagande i njihovih agitatora.

Pola godine poslije Okružnice sredinom listopada 1936. pojavljuje se Mačekov„Vjež bovnik“ za HSZ upućen na teren, a dobivali su ga niži i viši zapovjednici HSZ-a, onobuhvaća upute za izobrazbu formacija od roja do čete, a odnosi se samo na vježbanje bezoružja. U Vježbovniku nedostaje poduka o bojnoj izobrazbi, što upućuje na zaključak daiste nisu pripremane za bojne okršaje. Samom činjenicom da su zaštitari prošli vojnuobuku u Jugoslavenskoj vojsci, oni su bili osposobljeni za rukovanje oružjem i njegovomprimjenom u okršajima.

Stav vladajućeg režima prema pojavi stranačkih zaštitara (HSZ) kretao se od neodlučnogpokušaja njihove zabrane i likvidacije do prešutnog toleriranja i na kraju ozakonjenja.Prvo su banske vlasti Savske banovine naredbom od 12. studenog 1936. odredile svimkotarskim načelnicima da izvrše likvidaciju zaštite na svom području. U listopadu 1936.MUP je procjenjivao da je u redovima zaštite na području cijele Savske banovine bilo oko9.000 članova HSZ-a, a krajem 1937. govore o oko 50.000 ljudi uglavnom u dobi od 20 –25 godina. Drugo, legalizacija HSZ-a uslijedila je početkom 1940. u Banovini Hrvatskojprihvaćanjem Pravilnik o legalizaciji HSZ-a kojeg je 12. siječnja 1940. napisalo vodstvoHSS-a na čelu s dr. Mačekom.

Počeci organiziranja Hrvatske seljačke zaštite na području velikogoričkog kotara 1936./1937. po općinamaO preuveličanom broju Ma če ko vih za šti -

tara na području veliko goričkog kotara govori iz -vješće kotarskog pred stoj nika od 1. lipnja 1941.Mini starstvu za javni red i sigurnost NDH. U ovomkotaru bio je vrlo jak HSS, a HSZ je brojio oko 5.000orga niziranih članova, dok je na pri jašnjim smotrama bilo najviše prisutno 2.500 zaštitara. UspostavomBanovine Hr vat ske i nerazumnom politikom vod stva HSS-a članovi i pri staše su se sve više udaljavali te su se ne zadovoljnici jasno deklarirali apstinencijom odsastanaka i smotri, što je pokazala i smotra posvetebarjaka HSS-a u Velikoj Gorici 1940. kojoj je na -zočio pot pred sjednik stranke ing. Au gust Košutić, na



smotru je trebalo prema promidžbi doći 5.000, a odazvalo se 300 seljaka.7

Za prosudbu stanja početne organizacije HSZ-a po općinama velikogoričkog ko tara mogu poslužiti tri izvješća kotarskog načelstva gdje se daju prva zapažanja, opis stanja uMraclinu i konačni ustroj.8 Iz navedenih izvješća može se uočiti ne ujednačenost uprikupljanju i prezentaciji prikupljenih po dataka po pojedinim mje stima. Po sebno odu -daraju oskudni podaci o općini Novo Čiče, odnosno podaci o HSZ-u po pojedinim selima,iz čega se može za ključiti da su zaštitari snage jednog voda nadzirali prostor svih sela, ilida oba vje štajci na terenu nisu uspjeli razotkriti po datke o ilegalnim organizacijamaHSZ-a.

Općina Dubranec

Prva zapažanja – govore da na području općine Dubranec, predstavnici političkeorganizacije bivšeg HSS-a su poduzeli tajne mjere popisivanja sposobnih muš karaca,odsluženih vojnika i podoficira, s namjerom da ih se uključi u „zaštitu“ radi čuvanja sela,



Hrvatska seljačka zaštita u Mraclinu, pred 2. svjetski rat

7 Kos Mijo, Velika Gorica u NOB, knj. II, str. 78. NG (Neprijateljska građa), kutija 247-1942.8 Izvješće kotarskog načelstva od 17. lipnja 1936. KBU SB – ODZ, str. pov. br. 2/36; Izvješće kotarskog

načelstva od 11. srpnja 1936. KBU SB – ODZ, Pov.br. 817-1936.; Izvješće kotarskog načelstva od 9.lipnja 1937. KBU SB – ODZ, str. pov. br. 10/1937.

odnosno ljudi i imovine od mogućih napada. Pokretač akcije oko osnutka zaštite bio jeJosip Cerovski iz Cerovskog Vrha br. 6., koji je bio općinski vijećnik i potpredsjednikopćine. Za njega vlast kaže da je do tada imao pozitivno držanje, da je održao sastanak spredstavnicima mjesnih organizacija udružene opozicije, no više od toga nisu uspjelidoznati.

Konačni ustroj – u općini Dubranec grupacije Havidić Selo s Bukovčakom i Lipnicom,Vukomerić s Petravcem, Dubranec s Gustelnicom, Cerovski Vrh s Jerebićem i CvetkovićBrdom, te Dragonožec Donji i Gornji, svaka sa 15 do 20 članova, a kojima stoje na čeluseljaci Havidić Antun, Kos Andro, Galeković Ignac, Cvetković Mijo i Cerovski Jakob,koji su svi pripadnici bivšeg HSS-a. Iz sumarnog iskaza da se zaključiti da je na područjuopćine Dubranec bilo 75 do 100 zaštitara grupiranih u pet skupina (rojeva) jačine 15 do 20 zaštitara, odnosno snage dva do tri voda, koji su mogli činiti općinsku satniju.

Općina Kravarsko

Prva zapažanja – u općini Kravarsko po svim selima osnovane su organizacijeHrvatske seljačke zaštite prema uputama vodstva bivšeg HSS-a, a osnivanje provode vođeorganizacija udružene opozicije po selima. Kao pokretač akcije navodi se satnik MikovićIvan iz Žitkovice k.br.11., koji je u zaštitu uključio islužene vojnike, pripadnike bivšegHSS-a, a koji u vrijeme monarhofašističke diktature nisu obnašali javnu službu. Ciljpostojanja HSZ-a bio je sprečavanje djelovanja ekstremnih elemenata i komunista na tajnačin da se prati pojava nepoznatih licu u selu koja bi se mogla lažno predstavljati kaopropagatori bivšeg HSS-a. Nepoznata osoba morala bi imati tri dokumenta od mjesne ikotarske organizacije, ali i vodstva bivšeg HSS-a. Ukoliko nepoznati emisari ne posjedujuvaljanu dokumentaciju, straža ih treba uhititi i provesti do općinske i policijske uprave,nakon čega treba očekivati progon nepoćudne osobe s dotičnog terena.

Konačni ustroj – u općini Kravarsko, grupacije po selima Žitkovčica sa 17, Kravarsko sa30, Barbarići sa 20, Ključić Brdo sa 15, Čakanec sa 20, Podvornica sa 20, Gladovec sa 20,Gornji Hruševac sa 38, Opatija sa 38, Novo Brdo sa 26, Kozjača sa 36, Vel. Buna sa 30 iŠiljakovina sa 40, kojima stoje na čelu seljaci Miković Ivan, Kolarec Josip, Sovina Imbro,Matković Josip, Pejak Mijo, Gjuretić Imbro, Kostadin Alojz, Mlinarić Josip, Sokol Mijo,Lukenić Josip, Zagorac Ivan, Pejak Nikola, Gredelj Slavko, a koji su svi pripadnici bivšegHSS-a. Iz sumarnog iskaza da se zaključiti kako su režimski doušnici na terenu prikupiliprecizne podatke o broju zaštitara, te da je u konačnici snaga HSZ-a bila najmanje dvijesatnije ukupno 350 zaštitara.

Općina Novo Čiče

Prva zapažanja – U samom mjestu Novo Čiče 1. i 5. svibnja 1936. organiziranaje dobrovoljna straža od 32 ljudi koji su imali zadaću patroliranja po selima, da paze na svanepoznata i sumnjiva lica, iste zaustavljaju i predaju vlastima radi izgona. U organizacijuHSZ-a birani su odsluženi vojnici koji su organizirali „Roj“ sa zapovjednikom ČačićFranjom. Organiziranje HSZ-a izvršeno je u vatrogasnom spremištu i tom prigodomgovorio je Ljudevit Djuksi, čitao je neki materijal u formi plakata na kojemu je pisalo kakose osnivaju rojevi, vodovi, satnije i čete, a koje je primio od vodstva bivšeg HSS-a. Nakon



što je straža dežurala dvije noći navedenih datuma, kada su se očekivali nemiri i neredi,više se ne primjećuje aktivnost zaštitara.

Konačni ustroj – u općini Novo Čiče grupacija sela Novo Čiče s oko 30 članova, podvodstvom Čačić Franje koji je pripadnik bivšeg HSS-a.

Općina Odra

Prva zapažanja – u općini Odra nije primijećeno organiziranje HSZ-a.

Konačni ustroj – u općini Odra grupacije po selima Mičevec, Jakuševac, Hrelić, Buzin,Hrašće i Obrež, svaka s oko 30 članova, kojima stoje na čelu Klenović Antun, Furić Ivan,Cikulin Josip, Bakran Josip, Fiolić Petar, koji su pripadnici bivšeg HSS-a. Iz konačnogustroja može se zaključiti da su zaštitari grupirani u šest sela među kojima se ne spominjeOdra kao sjedište općine, ukupne snage 180 ljudi, veličine jedne satnije.

Općina Orle

Prva zapažanja – u općini Orle aktivnosti oko organiziranja zaštite primijećenasu u tri sela. Tako je u Veleševcu vođa organizacije bivšeg HSS-a Milek Ivan vršio popissposobnih muškaraca do 50 godina starosti, što je isto primijećeno i u selu Drnek. U seluStrmec Bukevski primijećeno je da se po noći drže straže od 6 ljudi sa zadaćom da paze nastrance i neke četnike, te sumnjiva lica kako se narodu ne bi učinila šteta.

Konačni ustroj – u općini Orle grupacije po selima Strmec sa 25, Bukevje sa 30, Drnek sa20, Orle-Vrbovo sa 20, Veleševec sa 40, Ruča sa 40 i Jezero sa 40 članova, kojima su načelu seljaci Vuhan Josip, Bogdan Ivan, Juha Stjepan, Latin Šimun i Kumic Mate koji susvi pripadnici bivšeg HSS-a. Iz navedenih podataka vidljivo je da su zaštitari grupirani usedam sela ukupne snage 215 ljudi ili jedne ojačane satnije.


Prva zapažanja – u općini Velika Gorica nije primijećeno organiziranje HSZ-a.

Konačni ustroj – u općini Velika Gorica grupacije po selima Velika Gorica/građanska sa15/ i seljačka sa 14, Pleso sa 30, Kobilić sa 12, Lomnica Donja sa 30, Lukavec Donji sa 10, Lukavec Gornji sa 30, Kurilovec sa 30, kojima stoje na čelu Cundeković Juraj, MedarićJuraj, Plepelić Ivan, Trupčević Ivan, Mihanović Nikola, Deverić Josip, Stanilović Antun,Cvetković Bartol i Pavišić Imbro, a koji su svi pripadnici bivšeg HSS-a. Iz navedenihpodataka vidljivo je da su zaštitari grupirani u sedam sela ukupne snage 171, ili jedneojačane satnije. Za samo mjesto V. Goricu kaže se da u njoj postoje paralelno dvije zaštite: seoska i građanska gotovo iste snage po oko 15 zaštitara.

Općina Vukovina

Prva zapažanja – za područje općine Vukovina rečeno je da su osnovane dvijemjesne organizacije HSZ-a i to prvo u Mraclinu pod vodstvom vodnika Antuna Vez -marovića, te da je u svojim redovima imala oko 60 članova. Zatim je u Starom Čičuosnovana organizacija HSZ-a pod vodstvom Mate Tavureca. Pretpostavljalo se da jeorganizacija HSZ-a organizirana i po drugim selima ove općine. Upute za osnivanjeorganizacija HSZ-a daju organizacije „Gospodarske sloge“. Većina podataka o zaštiti i



zaštitarima bila je nepoznata, osim organizacije u Mraclinu, koja se javno manifestiralakroz održavanje straža.

Konačni ustroj – u općini Vu kovina grupacije po selima Mrac lin sa 65, Staro Čiče sa 26,Kuče sa 60, Buševec sa 36, Mala Buna sa 10 i Okuje sa 7 članova, kojima stoje na čeluseljaci Ko vačević Pavao, Vezmarović An tun, Štuban Franjo, Cvetnić Jo sip, RoginaStjepan, Tavurec Mate, Čunčić Stjepan, Puceković Imbro, Fabijančić Imbro, Kos Josip iBačurin Tomo, a koji su svi pripadnici bivšeg HSS-a. Iz navedenih podataka može sezaključiti da je vukovinska općina brojila 204 zaštitara grupiranih u 6 sela, odnosno 6vodova jedne ojačane satnije.

Prema gore iskazanim podacima vidljivo je da u prve dvije godine postojanja HSZ jeustrojio ukupno 1.250 zaštitara što predstavlja jednu četvrtinu od maksimalnog brojakojega su iznijeli dužnosnici NDH 1941. godine.

Kaznene mjere protiv zaštitara iz Mraclina i Plesa

Neposredno nakon prvih okupljanja zaštitara u srpnju 1936. na udaru su se našlikolovođe HSZ-a iz Mraclina. Uhićeni su i saslušani Antun Vezmarović k.br. 128. i JosipCvetnić k. br. 48. koji su priznali da su osnovali HSZ u Mraclinu koji broji 90 članova.Saslušani su konstatirali da su sami iz vlastitih pobuda organizirali zaštitu zbog pojaveučestalih krađa organizirali noćne straže kako bi onemogućili krađe. Oni su dalje priznalida su s okupljenim zaštitarima u predjelu šume „Dubrava“ održali vježbu na kojoj suupućivali ljude kako se služiti lozinkom i odzivom, kako se straža prima i predaje, kako sezaustavlja i sl. Za „vodnika“ iza bran je Vezmarović Antun, a za „rojnike“ Cvetnić Josip,Ga le ković Lacko, Rogina Stjepan, ko lar, Kovačić Josip, mesar, Ko vačić Nikola, kovač iCvetnić Nikola k. br. 127. svi iz Mraclina.

Saslušanjem dvojice vodećih za štitara utvrđeno je da su isti potajno i bez dozvole vlastios novali HSZ, koji je pod vod stvom vodnika i rojnika javno održali vježbu služeći sepritom vojničkim metodama i egzer ci rnom terminologijom, temeljem čega je kotarskonačelstvo po krenulo kazneni postupak protiv istih. Utvrđeno je da se orga nizacija nanezakonit način os novala, te se ne može dokazati da se njeni ciljevi kreću u granicamapostojećih zakonskih propisa. Stoga je velikogoričko kotarsko na čelstvo temeljem čl. 36.Zakona o udru ženjima, zborovima i dogovorima kaznilo Vez marović Antuna i CvetnićJosipa sa 30 dana zatvora, pošto su dotični kao inicijatori i vođe ove organizacije, koji sujavnim nastupom i zajedničkimvježbanjem vojnog značaja pre -šli granice zakona i dopušte -nosti.

Na kraju dopisa načelnik na po -minje kako se na čelu ove orga -nizacije nalazi Vezmarović An -tun koji je izdržao 5 godina ro -bije radi svojevrsnog učešća uatentatu na željezničke objekte,što daje ovoj organizaciji



posebno obilježje, odnosno ne pruža garanciju da će ista djelovati u skladu sa zakonima ipropisima. Upravo stoga će načelstvo vršiti nadzor nad aktivnostima ovih organizacija i osvemu izvještavati banske vlasti.

Godinu dana kasnije u lipnju 1937. kotarsko načelstvo otkrilo je pojačanu aktivnost kodorganizacije HSZ-a u selu Plesu općine velikogoričke gdje je od strane Plepelić Stjepana,Klarić Alojza, Noršić Franje, Klarić Pavla, Jandriš Vinka, Klarić Franje, Klarić Vinka iPlepelić Ivana pokrenuta akcija da bi članovi HSZ-a nabavili opremu: hlače i košulje odbijelog domaćeg platna na koje će se našiti razna obojena veziva, preko košulje pojas, a naglavi crna šubara, dok konjanici imali bi povrh toga drvena koplja sa šiljkom. Svaki člannabavlja hlače i košulju, a veziva za odijelo, pojas i šubaru, te koplja za konjanikenamjerava nabaviti sama organizacija HSZ-a iz priloga koje je zatražila od tamošnjeZemljišne zajednice. Za te potrebe odobreno je 2.500 dinara koje su dali: z.z. plemenitesučije Pleso 500 din.; urbarska z.z. Pleso-Rakarje 1.000 din i z.z. POT 1.000 din. Protivodgovornih poduzimaju se policijski postupci koji su u tijeku.9

Zbor HSS-a u V. Gorici 6. lipnja 1938. i uloga HSZ-a

Prva najava zbora kotarske or ga nizacije HSS-a iz V. Gorice bila je za 18. travnja, no zbog brojnih obveza stra načkog vodstva iz Zagreba, isti je od gođen za 6. lipnja 1938.godine. Neko liko dana prije kotarske vlasti i policija počeli su prikupljati podatke o na jav -ljenom skupu i obavještavati više banske vlasti Savske banovine u Zagrebu. Pro cjene sugovorile da će na skupu sudje lovati oko 50.000 ljudi, da je nenajavljen i da ga stoga trebaonemogućiti. No, ipak u zadnji trenutak, skup je uredno prijavio velikogorički narodnizastupnik Ivan Ro bić.

Sudionici skupa: organizacije HSS-a iz pet kotareva, postrojbe Hrvatske se ljač ke zaštite,udruge Katoličke akcije, na stup kulturno-umjetničkih društava i ti suće seljaka i poneštograđanstva. Cilj skupa:

- držanje mise ili službe Božje na otvorenom

- posvećenje društvenih barjaka postrojbi Hrvatske seljačke zaštite iorganizacije Katoličke akcije

- politički nastup prvaka HSS-a: narodnih zastupnika i senatora, te vođestranke i većine hrvatskog naroda dr. Mačeka

- mimohod „zaštitara“ i pozdrav vrhovnom zapovjedniku

Protokol skupa: početak skupa najavljen je za 10 sati, no počeo je sa zakašnjenjem odjednog sata. Skup je održan na općinskom sajmištu, prostoru na kojem se danas nalazedvije OŠ E. Kvaternika i J. Habdelića. Prema službenim izvješćima „na skupu se okupilooko 15.000 ljudi, uz napadno veliki broj ženskog svijeta i preko 70 plemenskih (hrvat -skih) barjaka.“ Na skupu je postrojeno u četverored 2.500 Mačekovih „zaštitara“, od -nosno postrojbi Hrvatske seljačke zaštite koje čine uglavnom pješaci i oko 200 konjanikas drvenim kopljem, na vrhu kojeg je oštri šiljak i mala hrvatska zastavica.

Posebna pozornost posvećena je protokolu dočeka i nastupa dr. Mačeka. On se auto -mobilom iz Zagreba dovezao do ulaza u V. Goricu gdje ga je dočekalo 30 konjanika



9 Kotarski načelnik u V. Gorici, 9.06.1937. dopis KBU SB – ODZ Zagreb, str. pov 10/1937.

Hrvatske seljačke zaštite. Nakon izlaska iz automobila dr. Maček je stavio šešir HSZ-a,zajahao bijelog konja i laganim kasom praćen „zaštitarskom“ konjicom prošao je kroz V.Goricu u kojoj su na privatnim kućama istaknuti hrvatski barjaci.

Dolaskom do tribine dr. Maček je primio raporte funkcionara zaštite i kratke pozdravesazivača zbora i funkcionara HSZ-a. Na kraju ga je pozdravila djevojčica Nada Lučićobrativši mu se riječima „Hrvatski narod i ako je malen može biti ponosan jer samo iz tognaroda niču ljudi koji za pravicu i slobodu zbog naroda položiše i život. Prvi mučenik bioje Matija Gubec, drugi blagopokojni Ante Radić, treći organizator, učitelj i mučenikStjepan Radić, a četvrti si Ti vođo, koji vodiš hrvatski narod putovima koje su ti pokazaliviši učitelji i mučenici. Zato molim dobrog Boga da te poživi svojem narodu i slobodnoj isamostalnoj hrvatskoj domovini“.

Po službenoj dužnosti kao izaslanik vlasti skupštini je nazočio sreski (kotarski) načelnikBožidar Jambrišak i kotarski pristav Šišić, kao i banski policijski inspektor iz Zagreba dr.Josip Tučan. Skup je osiguravalo 42 žandara petrinjske čete Zagrebačkog žandar me -rijskog puka, kojoj je pri padalo i 11 žandara policijske sta nice u V. Gorici.

Poslije toga otpočela je sv. misa na otvorenom koju je predvodio mjesni župnik MijoStepanić. Po završetku mise, riječ je dobio župnik Stjepan Irgolć iz Farkašića kod Petrinje, koji je blagoslovio barjake i obrazložio smisao posvete društvenih barjaka.

Otvaranje skupa pripalo je domaćinu narodnom zastupniku Ivanu Robiću koji je pozdra -vio nazočne i vođenje skupa prepustio predsjedniku ko tar ske organizacije HSS-a u V.Gorici Petru Fioliću koji je održao uvodni govor.

Redoslijed izlagača:



Zaštitari pozdravljaju Vladka Mačeka u Velikoj Gorici

1. ing. Au gust Košutić, sen a tor

2. Ivan Martinčić, narodni zastupnik kotara Sisak

3. Josip Torbar, narodni zastupnik kotara Zlatar

4. Karlo Mrak, narodni zastupnik kotara Pisarovina

5. dr. Vladko Maček, predsjednik HSS-a

Ivan Robić u svom obraćanju poziva sakupljeni narod da nikome ne viče „Dole! jer onošto je gnjilo, da će ono samo skoro na đubrište“. Ing. Au gust Košutić je poručio: „hrvatskinarod će upotrijebiti i ona sredstva za obranu svoje budućnosti, koja do sada još nijeupotrijebio.“ Karlo Mrak, narodni zastupnik kotara Pisarovina je rekao: hrvatski narod se uspješno obranio od Turaka, pa će tako, ako bude složan, uspješno se obraniti i oddanašnjih neprijatelja.

Na kraju dr. Maček je rekao: „Go dine 1918. našla se jedna skupina ljudi – Narodnovijeće, koje je na tanjuru odnijelo slobodu hrvatskog naroda beogradskoj tiraniji…. Zgra -da sazidana na laži polako se ruši, te će se konačno i srušiti…. Danas ide stvar nabolje jerje počeo pro gle da vati i srpski seljak. Međutim, ako Srbi ne budu htjeli surađivati shrvatskim seljakom, mi smo danas tako jaki da ćemo i sami bez Srba izvojštiti slobodu.Najbolje jamstvo tomu su političke, gospodarske i prosvjetne organizacije hrvatskognaroda, a naročito Hrvatska seljačka zaštita.“ … Drago mi je što vidim narod kotaravelikogoričkog spremnim i ja ga opominjem da pobjedu treba izvojšiti do kraja.10



Više tisuća ljudi na skupu HSS-a, 6. lipnja 1938. u Velikoj Gorici

10 HDA, Grupa XVI, Teror vladajućeg režima, Inv. Br. 5306., Mjesečno izvješće o političkim prilikamaSavskog žandarmerijskog puka za mjesec lipanj, 26.VI 1938.

Za vrijeme skupštine i poslije nje padali su poklici živjela slobodna Hrvatska, živio dr.Maček. Poklik „dole“ nije se čuo niti jedanput. Skup je zatvorio Petar Fiolić, zahvalio sesvim sudionicima skupa, potom je odsvirana hrvatska himna. Nakon skupštine izvršen jede file Hrvatske seljačke zaštite, najprije pješaštvo, a potom konjica. Za vrijeme defileaMaček je stajao na tribini. Potom se zaštita razilazila u vojničkom redu 4 po 4 uz svirkuvojničke trube, a jedna veća strojna jedinica stupala je pod glazbom.

Većina naroda razišla se do 18 sati, a samo pojedinci ostali su pijući po raznim gosti -onama, žandarmerijsko pojačanje izvana napustilo je V. Goricu do 19 sati, a dalju brigu ojavnom redu preuzela je mjesna žandarmerijska postaja.

Opis odjeće „zaštitara“ iz pera banskog policijskog inspektora dr. Tučana: „Pješaci su bili odjeveni ovako: Uska kratka bijela košulja i kratke gaće. Na gaćama sa strane dva prstaširoki lampas od crvenog narodnog veza: na ovratniku košulje nalaze se 2 cm široke pa -role od crvenog narodnog veza; preko ramena desnog bijela platnena torba; oko pasakožni pojas širok oko 4 do 5 cm; na glavi posebni smeđi šešir sa naprijed spuštenimobodom, oko šešira dvije žnore spojene na lijevoj strani, a na tom mjestu pričvršćena oko3 cm dugačka i 2 cm široka metalna tamna ploha koja prikazuje u reljefu srp i na srpu slova H.S.Z., unutar zavoja srpa nalazi se Hrvatski grb, a preko njega nekoliko klasovapšenice.“

Uhićenje članova HSZ-a nakon održanog Zbora11

Dva dana nakon zbora, 8. lipnja ujutro, vlasti su reagirale tako da su uhitile 7lokalnih vođa HSZ-a, dok su dvojica bila u bijegu. Uhićeni su

1. Josip Rojc, pekarski obrtnik, r. 1904. u Chicagu, nastanjen u V. Gorici k.br. 143.

2. Josip Leder, kovački obrtnik, rođen 1907., nastanjen u Kurilovcu, k.br. 58.

3. Kazimir Plepelić, pisar, rođen 1921., nastanjen u Plesu k.br. 102.

4. Vjekoslav Klarić, poljoprivrednik, rođen 1897., nastanjen u Plesu, k.br. 54.

5. Mijo Brigljević, poljoprivrednik, rođen 1901., nastanjen u Kobiliću, k. br. 36.

6. Filip Katulić, poljoprivrednik, rođen 1913., nastanjen u Buševcu, k. br. 74.

7. Mijo Rožić, poljoprivrednik, rođen 1904., nastanjen u Buševcu, k. br. 34.

Na popisu za uhićenje bila su još dva člana, za koje je rečeno da nisu pronađeni kod kuće,ali su i oni dan kasnije 9. lipnja privedeni i saslušani od policije. Bili su to:

8. Cundeković Juraj, predsjednik općine, rođen 1896. u Velikoj Mlaki, nastanjenu V. Gorici k. br. 52.

9. Plepelić Stjepan, poljoprivrednik, rođen 1898., nastanjen u Plesu k. br.102.

Svi gore navedeni privedeni su i kažnjeni pod obrazloženjem da su kao članovi ilegalneHrvatske seljačke zaštite sudjelovali u nastupu iste na zboru bivšeg HSS-a od 6. lipnja u



11 Fond 1353. Grupa VI, Građanske stranke i društva 1919. – 1941.; Inv. br. 2012.; Pov. br. 16.139/1938.od 11.VI 1938.; Uprava policije u Zagrebu Kr. banskoj upravi Savske banovine – odjelu za državnuzaštitu, predmet: «Seljačka zaštita» – učestvovanje na zboru bivšeg HSS-a u V. Gorici.

V. Gorici. Kažnjeni su sa 15 dana zatvora i 500 dinara.12 Na ta uhićenja vodstvo HSS-auložilo je žestok pro test kod nadležnih vlasti, ali i sami uhićeni su se žalili nakon čega supušteni iz pritvora. Za Kazimira Plepelića naknadno je utvrđeno da nije bio član Hrvatskeseljačke zaštite.

Zaključak

Velikogorički kotar je među prvim reagirao na Mačekovu Okružnicu kojom seuključio u organiziranje Hrvatske seljačke zaštite na prostoru svih sedam općina. Državnevlasti, odnosno kotarsko načelstvo detaljno je pratilo ilegalno osnivanje stranačke zaštite io tome je redovito izvještavalo više organe banske vlasti. Prikupljeni podaci o postojanjuoko 1.250 zaštitara mogu se smatrati približno točnim, iako se ne mogu prihvatiti kaokonačni za cjelokupno razdoblje njezina postojanja. Kotarsko načelstvo bilo je u pravukada je konstatiralo da naloge i upute za organiziranje sposobnih muškaraca u organizacije HSZ-a primaju iz Zagreba od vodstva bivšeg HSS-a preko svojih predstavnika na terenu,poglavito preko narodnog zastupnika Ivana Robića iz Buševca, za kojeg se pretpostavljalo da je četovođa za kotar velikogorički. Osobe koje su navedene kao organizatori HSZ-adošle su pod policijski nadzor i privođenje radi saslušanja. Kotarsko načelstvo konstatirakako osnivanje HSZ-a provode istaknuti predstavnici opozicije dr. Mačeka u vidu osi -guranja sela od nepoćudnih elemenata i eventualnog oštećenja imovine njegovih pristaša.Nasuprot tome, kotarsko načelstvo smatra da je smisao osnutka HSZ-a, stvaranje nekenove organizirane snage koja bi imala u budućem političkom radu osigurati trajni uspjehovoj političkoj grupi (HSS) i spriječiti svako drugo političko djelovanje. Stoga načelstvopretpostavlja da će ove organizacije HSZ-a početi ilegalno djelovati, pa ih kao protu -zakonite valja energično suzbijati, odnosno postupati u skladu s važećim propisima.

Članstvo i vodstvo HSZ-a u tijeku Drugog svjetskog rata, dijelilo je sudbinu raz -jedinjenog HSS-a, jedan dio priklonio se ustaškom pokretu, drugi dio se priklonioMačekovoj politici čekanja i treći dio partizanskom pokretu. To je vidljivo na primjerusudbina vodećih zaštitara u kotaru velikogoričkom: Antun Vezmarović (vodnik HSZ-a) iz Mraclina, poginuo je kao pripadnik ustaškog pokreta, Stjepan Kovačević iz Buševca,nadzornik HSZ-a za kotareve V. Gorica, Sisak i Dugo Selo, slijedio je Mačekovu linijučekanja, ubijen od komunista na kraju Svjetskog rata i na kraju najveći broj vodećihzaštitara koji se priklonio partizanskom pokretu Juraj Medarić, kotarski zapovjednikHSZ-a, satnici i vodnici Stjepan Plepelić, Josip Deverić, Antun Stanilović i drugi,preživjeli su rat i nakon njega aktivno sudjelovali u političkom životu.

Općina Mjesto Broj zapovjednikzaštitara

V. Gorica 171V. Gorica 29 Cundeković Juraj

Medarić Juraj ml.Pleso 30 Plepelić IvanKobilić 12 Trupčević IvanLomnica Donja 30 Deverić Josip



12 HDA, Grupa VI, Građanske stranke i društva, inv. broj 944 i inv. broj 2012.

Janječić GjuroLukavec Donji 10 Stanilović AntunLukavec Gornji 30 Cvetković Bartol

Pavišić ImbroKurilovec 30 Mihanović Nikola

Vukovina 204Mraclin 65 Vezmarović Antun

Kovačić PavaoCvetnić JosipRogina StjepanŠtuban Franjo

Kuče 60 Čunčić StjepanPuceković ImbroFabijančić Imbro

Buševec 36 Kos JosipStaro Čiče 26 Taurec MatoOkuje 7 nepoznatMala Buna 10 Bačurin Tomo

Dubranec 75Dubranec 15 Galeković IgnacHavidić Selo 15 Havidić AntunVukomerić 15 Kos AndroCerovski Vrh 15 Cvetković MijoDragonožec 15 Cerovski Jakob

N. Čiče 30Novo Čiče 30 Čačić Franjo

Prilog 2. Pregled zaštitara po seoskim općinama u prstenu oko današnjeg Grada VelikaGorica13

Općina Mjesto Broj zapovjednikzaštitara

Orle 215Orle-Vrbovo 20 Juha StjepanVeleševec 40 Latin ŠimunRuča 40 Latin ŠimunJezero 40 Kumic MatoStrmec 25 Vuhan JosipBukevje 30 Bogdan IvanDrnek 20 Juha Stjepan

Kravarsko 342Kravarsko 30 Kolarec Josip



13 HDA, Fond 145. KBUSB-ODZ, kut. 22. Sresko načelstvo u Vel. Gorici, dopis Kr. banskoj upraviSavske banovine, odjel za državnu zaštitu u Zagrebu. Str. pov. br.:21-1937.; Predmet: Hrvatska seljačka zaštita – predloženje spiska od 23. listopada 1937.

Žitkovčica 17 Miković IvanBarbarići 20 Sovina ImbroKljučić Brdo 15 Matković JosipČakanec 20 Pejak MijoPodvoroca 20 Djuretić ImbroGladovec 12 Kostadin AlojzHruševac Gornji 38 Mlinarić JosipOpatija 38 Sokol MijoNovo Brdo 26 Lukinić JosipKozjača 36 Zagorac IvanVel. Buna 30 Pejak NikolaŠiljakovina 40 Gredelj Stjepan

Pokupsko14 317Šišinec 30 Dejanović MatijaBrkiševina 40 Piškor MijoHotnja 20 Kos Imbro

Hruševec Donji 25 nepoznatPokupsko Cerje 35 Kraljević MijoŠtefanki Lijevi 32 Stanešić JankoŠestak Brdo 20 nepoznatZgurić Brdo 20 Zgurić StevoAuguštanovec 45 Crnolatec JankoPokupsko 50 Kaurić Stjepan

Odra 180Mičevac 30 Klenović AntunJakuševac 30 Furić IvanHrelić 30 nepoznatBuzin 30 Čikulin JosipHrašće 30 Bakran JosipObrež 30 nepoznat


14 HDA, fond 145, KBUSB-ODZ, kut. 22; Sresko načelstvo Pisarovina Kr.banskoj upravi Savskebanovine, odjel za državnu zaštitu u Zagrebu., Str. pov. br. 19/1937. od 22.X 1937.

Roman Repač

ODRŽIVI RAZVOJ GRADA

Krajem rujna 2014.objavljen je „Izvještaj o

stanju planeta“. WWF (World WideFund for Na ture) u svom izvještaju na -vodi da naš ekološki otisak, kojim mje -rimo potrošnju prirodnih resursa čov -ječanstva, nastavlja rasti i da bi nambio potreban jedan i pol planet kako bise obnovili svi neophodni resursi. Eko -loški otisak je indikator kojim mjerimo ljudsku potrošnju i utjecaj ljudi na pla -net. Iskazuje se u globalnim hektarima, a izračunom tragamo za odgovoromkoliko je potrebno površine da zado -voljimo sve ljudske potrebe za energijom, hranom, vodom, infrastrukturom, transportom,apsorpcijom otpada i drugim potrebama. Zahtjevi čovječanstva premašuju sposobnostodrživog razvoja na planetu. Potražnja čovječanstva je više od 50% veća od onoga štopriroda može obnoviti. Ugljični dioksid ispuštamo brže od prirodnih procesa njegovauskladištavanja u biomasu ili more, crpimo izvore vode brže nego što se obnavljaju zalihepodzemne vode, a sječa šuma je veća od mogućnosti ponovnog rasta stabala i obnovešumske mase. Izvještaj pokazuje da je svjetska biološka raznolikost u velikom padu.Populacije divljih životinja u samo 40 godina smanjile su se za više od polovice. LatinskaAmerika doživjela je najveći gubitak, a većina nestalih vrsta dolazi iz tropskih područja.Uz lov i ribolov značajne prijetnje biološkoj raznolikosti su klimatske promjene koje uzkombinirani učinak uništavanja i gubitka staništa postaju sve više odgovorne za mogućeizumiranje vrsta. Razvijenije zemlje svijeta imaju veći ekološki otisak od siromašnijihzemalja. Ekološki otisak pokazuje da sve države članice Europske unije žive iznadmogućnosti jednog planeta. Kada bi svatko na Zemlji živio život prosječnog stanovnikaEuropske unije, čovječanstvo bi trebalo 2,6 planeta kako bi zadovoljilo svoje potrebe za

prirodnim resursima. Hrvatska je isto tako među zemljama koje pretjerano iscrpljujuZemljine resurse i njezin ekološki otisak iznosi 1,86 planeta.

Gradovi su ključni čimbenici u smanjenju emisije ugljičnog dioksida i borbi protivklimatskih promjena. Potrošnja u urbanim područjima odgovorna je za velik udio emisijaugljičnog dioksida. Prema procjenama diljem svijeta, oko dvije trećine neposredne


potrošnje energije je povezano s urbanompotrošnjom i do 70% emisija ugljičnogdioksida nastaju u gradovima. Urbani na -čin života je dio problema, ali i dio rje -šenja. U Europi, emisija ugljičnog diok -sida po osobi je znatno niža u urbanimpodručjima u odnosu na neurbana pod -ručja. Gusto naseljena ur bana područjaomo gućuju energetski učinkovite oblikestanovanja, prijevoza i pružanja usluga.Prema tome, mjere za rješavanje kli mat -skih promjena mogu biti učinkovitije i tro -škovno efektivnije u velikim i kom pak -

tnim gradovima nego u manje izgrađenim područjima.

Jasno je da gradovi zaslužuju poseban interes i da će budućnost naših gradova oblikovati inašu budućnost. Gradovi su centri znanja i izvora rasta i inovacija. Oni posjedujujedinstvene mogućnosti za gospodarski razvoj i snage socijalnog uključivanja. U istovrijeme gradovi pate od demografskih problema, socijalne nejednakosti, socijalne isklju -čenosti specifične skupine stanovništva, te nedostatka pristupačnog i prikladnog sta -novanja.

U Europi gradovi imaju ključnu ulogu u životima većine stanovnika. Ne samo da većinastanovništva živi u gradovima, već gradovi također igraju ključnu ulogu u društvenom iekonomskom razvoju svih europskih teritorija. Iako su gradovi generatori rasta, gradovisu i mjesta visoke koncentracije problema, te se najviše stope nezaposlenosti nalaze ugradovima. Globalizacija je dovela do gubitka poslova, posebno u proizvodnom sektoru,što je još pojačano trenutnom ekonomskom krizom. Zajednička vizija grada sutrašnjice jeona u kojem su sve dimenzije održivog urbanog razvoja uzete u obzir na integrirani način.Gradovi sutrašnjice trebaju postati mjesta društvenog napretka s visokom kvalitetomživota i blagostanja u svim zajednicama, s visokim stupnjem socijalne kohezije, ravnoteže i integracije, sigurnosti i stabilnosti u gradu i njegovom susjedstvu, s malim razlikamameđu četvrtima, s jakom socijalnom pravdom, zaštitom, skrbi i socijalnim uslugama, bezsiromaštva, socijalne isključenosti ili diskriminacije i dostojanstvenog života za sve.Razvoj gradova sutrašnjice treba težiti za društveno uravnoteženim stanovanjem s viso -kom arhitektonskom kvalitetom i identitetom, gdje su gradske četvrti atraktivne i zamlade i za stare ljude, s pristupačnim socijalnim stanovanjem prilagođenim mladimobiteljima.

Socijalna komponenta gradova sutrašnjice odlikuje se dobrim pristupom općim po -slovima, preventivnom zdravstvenom zaštitom i liječenjem, uvažavanjem ravnopravnostimuškaraca i žena, zaštitom prava djeteta, te mogućnostima kvalitetnog obrazovanja iprofesionalnog usavršavanja. Gradovi trebaju osigurati da i starije osobe mogu voditidostojanstven život i neovisno sudjelovati u društvenom i kulturnom životu. Osobama sinvaliditetom treba osigurati nezavisnost i socijalnu i profesionalnu integraciju, te aktivno sudjelovanje u životu zajednice.



Ekološka komponenta gradova su traš -njice postaje sve značajnija i gradovipostaju mjesta ekološke regeneracijeokoliša u kojima je kvaliteta okolišazaštićena, ekološka učinkovitost je vi -soka i ekološki otisak mali. Materijal -nim resursima i tokovima potrebno jeupravljati na održiv način uz visokuenergetsku učinkovitost i korištenjeob novljivih izvora energije, stvarajućiveću otpornost na učinke klimatskihpromjena. Odgovarajućom gradnjom i urbanističkim planiranjem potrebno jeminimalizirati urbanu raštrkanost i ra -cio nalno koristiti zemljište.

Javni prijevoz, kako gradski, tako i međugradski potrebno je organizirati na održiv,učinkovit i pristupačan način, dostupan za sve građane. Dobrim planiranjem mješovitihnamjena prostora s integriranim stanovanjem, poslovnim i radnim prostorima, povr -šinama i prostorima javne namjene uz promicanje njihove blizine smanjit će se trans -portne potrebe, a uz integralno planiranje prijevoza potrebno je poticati i nemotoriziranumobilnost s dobrom biciklističkom i pješačkom infrastrukturom.

Gradovi sutrašnjice teže da postanu mjesta s visokom kvalitetom života, kvalitetnomarhitekturom i funkcionalno korisnički orijentiranim urbanim prostorima, gdje su kul -turni, ekonomski, tehnološki, socijalni i ekološki pristupi integrirani u planiranju iizgradnji. Stanovanje, zapošljavanje, obrazovanje, usluge i rekreacija miješaju se i ispre -pliću. Baština i arhitektonska vrijednost povijesnih zgrada i javnih prostora stavlja se ufunkciju razvoja i unapređenja urbanog izgleda grada, gdje se lokalni stanovnici moguidentificirati s urbanim okruženjem.

Položaj Velike Gorice izrazito je povoljan gledano sa stanovišta prostornih odlika okolišau kojem je grad nastao i u kojem se razvija, podneblja umjerene kontinentalne klimerubnog prostora Turopoljske ravni, te prometne povezanosti i dostupnosti. U osnoviuzimajući u obzir značajno povećanje broja stanovnika Velike Gorice unazad 50 godina,kao i površina izgrađenih prostora, potrebno je planirati razvoj kroz poboljšanje kvaliteteživota, a ne samo traženje slobodnih prostora za novu izgradnju. U tom cilju polazi se odsljedećih osnovnih načela: stambenu izgradnju zasnovati na pravu na osobnost doma, tezdravom, sigurnom i energetski učinkovitom stanovanju, osigurati raznolikost i do -stupnost sadržaja i usluga, sport, rekreacija i odmor trebaju biti omogućeni svim stanov -nicima, osigurati prostore za primjeren gospodarski razvoj, javni prijevoz i pokretljivost,treba omogućiti različite oblike putovanja i pritom smanjiti putovanja osobnim auto -mobilima, omogućiti očuvanje središta grada kao simbola povijesnog nasljeđa, afirmiratiarhitektonsko stvaralaštvo, te uključiti urbanističku baštinu u suvremeni život tako da sepotiče gospodarski razvoj koji će istu obnoviti.



Nastavno na spomenuto, promijenjenedruštvene, ekonomske i socijalne okol -nosti nameću potrebu planiranja mor -fo loške transformacije grada iz tipo -logije jednoobiteljskih u tipologiju vi -še obiteljskih i višestambenih zgrada, te složenih urbanih formi mješovite stam -beno-poslovne namjene, koja je no -silac urbanog doživljaja prostora uzmo gućnost ponude većeg broja sadr -žaja i usluga. Priroda i grad se među -sobno ne isključuju, već nadopunjuju.Izgradnja zgrada različite namjene i iz -među njih formiranje značajnih, među -

sobno povezanih prostora javnog zelenila i trgova, kojima dominiraju pješački tokovi,osnovni je motiv izgradnje Velike Gorice koji bi trebalo zadržati i razvijati.

Strategije za urbanu regeneraciju i prenamjenu neiskorištenih područja grada u buduć -nosti će igrati ključnu ulogu. Uređenje grada kroz razvoj parkova i zelenih koridora, tepromicanje zelenih, kompaktnih i energetski učinkovitih gradova je okosnica zelenograsta. Izgradnja “zelenih i zdravih” gradova nadilazi jednostavno smanjenje emisijeugljičnog dioksida. Dolazimo do cjelovitog pristupa u zaštiti okoliša i energetici u kojemse mnoge komponente prirodnog ekosustava isprepliću s onima iz društvenog, eko -nomskog, kulturnog i političkog urbanog sustava u jedan jedinstveni sustav. Uspješan idinamičan grad može igrati važnu ulogu u dobrobiti ne samo svojih stanovnika, nego iokolnih naselja. Njegov utjecaj je neophodan za izbjegavanje ruralne depopulacije i zapromicanje uravnoteženog teritorijalnog razvoja.

Gradovi se više ne mogu definirati isključivo njihovim upravnim granicama, niti ur banapolitika voditi ciljano samo na razini grada kao administrativne jedinice. Potencijalekonomskih, socijalnih, kulturnih i generacijskih raznolikosti treba u potpunosti isko -ristiti kao izvor inovacija. Inovacijske strategije moraju biti raznolike i primjenjive upodručjima usluga i tehnologija. Obrazovanje i osposobljavanje igraju ključnu ulogu usocijalnoj i prostornoj mobilnost, te poticanju zapošljavanja i razvoju poduzetništva.Rješavanje problema klimatskih promjena, demografske promjene i pokretljivost suglavni urbani izazovi. Rješavanje problema zahtijeva promicanje uravnoteženog policen -tričnog teritorijalnog razvoja i promicanje razumijevanja integriranog pristupa razvojugradova.

Literatura i internetske poveznice:

- Prostorno planska dokumentacija Grada Velike Gorice

- http://croatia.panda.org/wwf/izvjetaj_o_stanju_planeta/

- http://www.sustainablecities.eu/

-http://ec.europa.eu/regional_policy/sources/docgener/studies/pdf/citiesoftomorrow/citiesoftomorrow_final.pdf



http://croatia.panda.org/wwf/izvjetaj_o_stanju_planeta/

http://www.sustainablecities.eu/

http://ec.europa.eu/regional_policy/sources/docgener/studies/pdf/citiesoftomorrow/citiesoftomorrow_final.pdf

http://ec.europa.eu/regional_policy/sources/docgener/studies/pdf/citiesoftomorrow/citiesoftomorrow_final.pdf

Vesna Župetić

DANI EUROPSKE BAŠTINE UVELIKOJ GORICI

„Povijest umjetničkog stvaralaštva podsjeća na polifonu kompoziciju u kojoj seneki glasovi ističu jače a drugi slabije, neki zamiru a drugi se bude, neke sudionice dulje a druge kraće. Povijest umjetnosti osluškuje te glasove i nastoji imdati odgovarajuće mjesto u svojim analizama i sintezama. Naravno da jehrvatska kompozicija drugačija od onih koje su ‘skladane’ u susjednim zem -ljama, jer, premda su sve sastavljene od istih ili sličnih glasova, njihov jeraspored različit. Zato se specifičnost hrvatske kulture, odnosno kulture nahrvatskom prostoru u odnosu prema drugima, može doživjeti samo nakontemeljitog upoznavanja njezine složenosti…“ (Vijenac 495, 2013)

U tekstu Čitava baština iz istog očišta Tonka Maroevića, u kojem autor dajepri kaz knjige Povijest umjetnosti u Hrvatskoj Milana Pelca, pronašla sam

citat koji je Tonko Maroević preuzeo od autora knjige, a koji me se dojmio jer na slikovitnačin opisuje složenost umjetničkog stva ralaštva, a s njime i složenost svakog po kušaja dase prikaže i promovira umjet ničko stvaralaštvo na određenom pro storu. Dilema u izborunajreprezen ta tiv nijih i najatraktivnijih umjetničkih djela uvijek je prisutna jer premariječima autora teksta izbor postaje kulturna legitimacija zajednice, naroda. I kao štopostoji potreba da se doživi, upozna i promovira cjelokupna hrvatska kultura, svaki oblikpromocije jednog njezinog dijela prilog je njezinoj cjelo kupnoj afirmaciji. Kulturnabaština Turopolja u svim svojim pojavnostima i poseb nostima sastavni je dio sveukupnehrvatske i europske kulture te zaslužuje promociju kojom će postati vidljivija i prepo -znatljiva.

Međunarodna manifestacija Dani europske baštine upravo je takva manifestacija kojadaje priliku prostorima s kulturnim specifičnostima poput Turopolja da se promoviraju unacionalnom i europskom kontekstu.

Manifestacija je započela u Francuskoj1984. godine projektom ˝Otvoreni danikulturnih spomenika˝. Ideju je preuzeloVijeće Europe prepoznavši u njoj po ten -cijal za međusobno zbližavanje sta -novnika Europe putem boljeg razu mi je -vanja vlastitog kulturnog nasljeđa. Re -pub lika Hrvatska obilježava Dane


europske baštine od 1995. godine, a GradVelika Gorica od 2013. godine. Grad Ve -lika Go rica pridružio se ovoj manifestaciji s ci ljem očuvanja i promocije svoje kul -turne baštine, oblikovanja kulturnog iden -titeta koji će joj osigurati vidljivost u kul -tur nom i gospodarskom okruženju.

Dani europske baštine u Velikoj Gorici jevišednevna manifestacija na određenu te -

mu kojom se promovira i/ili proble ma tizira stanje, uloga i zaštita materijalne i nemate -rijalne kulturne baštine. Program se dijelom oslanja na stručnu obradu i prezentacijukulturne baštine, a dijelom je kul turno-zabavnog karaktera.

Tema manifestacije u 2014. godini bila je Likovna baština u turopoljskim crkvama ikapelama.

Kapele i crkve turopoljskog kraja stoljetna su skrovišta likovne baštine. U polutamicrkvenih lađa i svetišta ravnopravno stoje umjetnički dosezi anonimnih pučkih graditelja i djela vrsnih majstora. Oslikani zidovi, stropovi, oltari, skulpture svetaca s jedne strane suzabilježena etnografija žive vjere žitelja turopoljskog kraja, a s druge strane artefakti zaprocjenu kulturno-umjetničkog postignuća zajednice i njezine uključenosti u širi dru -štveni i kulturni kontekst vremena u kojem su nastajali. Čovjekova potreba da svako -dnevnicu oplemeni lijepim, da životne nedaće ublaži a sreću slavi umjetničkim izričajima, iskonska je potreba od samog postanka čovječanstva.

Crkve i kapele prostori su koje su male zajednice turopoljskih seljaka oblikovale u skladusa svojim potrebama, mogućnostima i prema duhovnim težnjama, koristeći dostupnematerijale i umjetnike. Uspoređujući baštinsku ostavštinu Turopolja s baštinom kulturnog okruženja iščitava se pripadnost kulturnom kontekstu europskih susjeda. Ona je uklop -ljena a opet svoja i drugačija.

Dugotrajnost turopoljskog hrasta osigurala je današnjim naraštajima vrijednu graditeljsku baštinu. Male drvene kapele građene su prema narodnom umijeću (kapela u Buševcu,kapela u Velikoj Mlaki) ili umijeću poznatih graditelja (kapela u Gustelnici), a svojimoblicima uklopljene su u onodobne graditeljske stilove šireg kulturnog kruga – tadaprevladavajućeg baroka. Zidane kapele i crkve djela su profesionalaca, arhitekata, koji susvoja znanja i umijeća donijeli iz europskog okruženja. Građene nekoliko godina kasnije

unijele su novinu ne samo u vrsti ma -terijala već i stilu gradnje. Pročelja ovihzdanja sada krase obilježja novog, histo -ricističkog stila (kapela u Kučama i No -vom Čiču).

Unutrašnjost kapela ukrašavali su domaćiautori (kapela u Buševcu) i umjetnici –majstori prenoseći i unoseći u turopoljskekrajeve nova kulturna stremljenja, mije -


DANI EUROPSKE BAŠTINE U VELIKOJ GORICI

njajući njihovu predodžbu lijepog, po ve -zujući ovu malu zajednicu s kulturama iobičajima drugih europ skih naroda.

U uvodnom tekstu kataloga Likovna ba -ština u turopoljskim crkvama i kapelama,izdanog uz istoimenu izložbu koja je po -stavljena u Parku Franje Lučića, dano jeobrazloženje za odabir teme i prezentirane baštine Turopolja.

„Kapele, crkve, kurije, čardaci vidljivi su u prostoru, ali ovi prostori čuvaju kulturna dobra koja nisu jasno vidljiva i lako dostupna svima građanima. Cilj ovogodišnjih Danaeuropske baštine u Velikoj Gorici upravo je predstaviti i promovirati ovo pritajenobogatstvo“.

U okviru manifestacije Dani europske baštine u Velikoj Gorici 2014. organizirana sučetiri programa/događanja. U Parku Franje Lučića postavljena je izložba koja je još uvijek dostupna građanima. Izložbom Likovna baština u turopoljskim crkvama i kapelamaprezentirana je vrijednost umjetničke sakralne baštine Turopolja. S obzirom na to dajednom izložbom nije bilo moguće obuhvatiti i obraditi cjelokupnu baštinu, napravljen jeizbor kojim je obuhvaćen najvredniji i najzanimljiviji dio kulturne baštine u segmentulikovnog umjetničkog stvaranja u Turopolju. Predstavljeni su oslikani tabulati u kapeli sv. Ivana Krstitelja u Buševcu, oltar kapele sv. Fabijana i sv. Sebastijana u Kučama, kamenipil Trpećeg Isusa i oltar s istim motivom u kapeli Ranjenog Isusa u Novom Čiču, poklonac Tužnog Krista na ulazu u naselje Šćitarjevo, oslik crkve Navještenja Blažene DjeviceMarije u Velikoj Gorici, te oltar s motivom svetice Barbare i tabulat s motivom sveticeKummernise u župnoj crkvi sv. Barbare u Velikoj Mlaki. Tekstove za katalog izložbepripremio je Konzervatorski odjel u Zagrebu, a izložbu u Parku Franje Lučića osmislili sui postavili djelatnici Muzeja Turopolja.

U Muzeju Turopolja održano je predavanje i projekcije o načinu i tehnikama izrade,zaštite i obnove zidnog oslika u oratoriju sv. Lucije u Starom gradu Lukavcu. Predavanjeje održala Suzana Damiani, profesorica na Odsjeku za restauriranje umjetnina na Aka -demiji likovnih umjetnosti u Zagrebu koja je zajedno sa studentima Odsjeka restauriralaoslik.

U ambijentu s historicističkim stilskim obilježjima župne crkve Navještenja BlaženeDjevice Marije održan je koncert Grad -skog mješovitog zbora Franjo pl. Lučić nakojem je izveden dio glazbene ostavštineTuropolja, Hrvatske i Europe. Župnacrkva Navještenja Blažene Djevice Marije izvorno je barokna građevina koja je pre -ma nacrtima Koste Tomca preuređenakra jem 19. stoljeća. U istom razdoblju jeopremljena crkvenim inven tarom i osli -kana prema zamisli Marka Antoninia



vegetabilnim i geometrijskim motivima te figu -ralnim prizorima poput „Posljednje večere“ ili„Uskrsnuća“ (Katalog, 2014).

U edukativno-rekreativnom programu Hodajte s nama, u organizaciji Izviđačkog odreda „Tur“ iAlena Konjevića, sudionici programa prošetalisu u doslovnom i prenesenom smislu gra di telj -skom i umjetničkom baštinom Turopolja. Ho -dalo se od vodeće gradske baštinske ustanoveMuzeja Turopolja, crkve Navještenja BlaženeDjevice Marije, kapele Ranjenog Isusa u Plesudo kapele sv. Barbare u Velikoj Mlaki.

Manifestacija Dani europske baštine u VelikojGorici održana je u vremenu od 25. rujna do 28.rujna 2014., u organizaciji Grada Velike Gorice, Muzeja Turopolja i Ministarstva kulture, Kon -zervatorskog odjela u Zagrebu, a pod pokro -viteljstvom Zagrebačke županije i Turističke za -jednice Zagrebačke županije.

Organizacijom manifestacije učinjen je još jedan mali korak prema afirmaciji turopoljske stoljetne tradicije. Zainteresirani ljubitelji zavičajne baštine mogli su vidjeti, čuti i pro -čitati o arhitekturi i likovnoj umjetnosti turopoljskog kraja, o kreativnosti i umijećuumjetničkog oblikovanja domaćih autora kao i o participaciji pripadnika drugih naroda ustvaralačkom fondu turopoljske baštine.

Poznavanje, prihvaćanje i razumijevanje vlastite kulture preduvjet je za razumijevanje iprihvaćanje drugih kultura što je jedan od temeljnih postulata Europske unije koji smo imi preuzeli u svojstvu ravnopravnih članova ove velike zajednice različitih kultura inaroda.

O bogatstvu kulturne baštine turopoljskog kraja ne dvojimo, ali dubinsko i istinskopoznavanje njezine sveobuhvatnosti još uvijek je nedorečeno. Upoznavanje i briga okulturnoj materijalnoj i nematerijalnoj baštini je izazov i zadaća za sve nas (Katalog,2014).



Dragica Dada Modrić

LEGENDFEST – LUKAVEC, 2014.

O ljudima i mogutima

Zadatak je jasan i prekrasan. Treba napisati nešto o LegendFestu. Razmišljalasam kako i što napisati. Preplavila su me divna sjećanja... svaki trenutak, od pokretanjaprojekta, divnih ljudi koje sam upoznala, zajedništva našeg malog muzejskoga tima, dodva nezaboravna dana Festivala. Radiš i zabavljaš se. Idealno.

Malo sam pročešljala literaturu koja obrađuje područje mitova i legendi, kako bih imalaneki suvisli uvod, jer se cijeli Festival bavi tom temom. Krenula sam pisati, vaditizanimljive citate kako bih što bolje prenijela saznanja struke. Nisam etnolog pa sam imalaosjećaj ogromne odgovornosti, trebao mi je taj dobar uvod.

Pronašla sam zapise istraživača kojima su ljudi kazivali, iz različitih krajeva naše zemlje,svoje susrete s nadnaravnim bićima; vilama, štrigama, mogutima, taltošima.. To nijeposebnost samo naših krajeva i ljudi, takva su se svjedočanstva događala i danas sedogađaju, ali u manjoj mjeri, po cijelom svijetu.


Danas su, zbog naše napredne civilizacije, zagađenosti u svakom smislu, protjeranidaleko od ljudi, u osamu, u duboke šume,na pustopoljine, u divlje vrleti.

Sjetila sam se priča iz djetinjstva o BabiJagi koja krade djecu, vješticama, konjima kojima vile opliću grivu i priča nas djecekoja smo u mraku imala velike oči.

Dok su nas djecu odrasli plašili tim bi -ćima, nitko od nas nije se pitao postoje liona stvarno ili ne. Odrasli se još i danaspitaju.

U procesu odrastanja, odrasli nam prenose svoja saznanja, uče nas da crtamo čiča Glišu,jer se tako crta čovjek. Oblak u njihovom svijetu ne može biti ljubičast, sunce je žuto, necrveno. Često na radionicama slušam takve opaske roditelja ponekad i njihovih učitelja,koji naravno žele najbolje svoj djeci. Odrasli sve znaju. Oni su u sve upućeni i djeca imvjeruju. Nisu svi takvi, ali velika većina je.

Zbog svih tih opaski, kojim su hranili naše strahove i ubijali samopouzdanje, kadodrastemo, zaboravimo se smijati, zaboravimo se igrati, maštati, više ne znamo crtati jernas je netko pohvalio i rekao da za to nemamo talenta. Ne pjevamo, ne plešemo, u pravilune živimo.

Naravno, za sve ima lijeka. Na kraju tunela uvijek dolazi svjetlo. Svjetlo spoznaje. Kao izneke knjige o samopomoći... (sve naj, naj o tim knjigama... vidi se da ih čitam.)

Naša preporuka, moja preporuka je LegendFest. Namijenjen svima, djeci, cijeloj obitelji,vašim prijateljima, znancima i neznancima, koje čarobnim štapićem pretvaramo u vaše inaše prijatelje, nama koji smo još uvijek djeca, posebno onima koji sumnjaju u postojanjevila i vilenjaka, letećih metli, šumskih ljudi, čarobnjaka, vještica, moguta i još mnogihzanimljivih bića. Vjerujte nam imamo i dokaze...

Na ovom festivalu nema zapreka vašoj mašti i kreativnosti. Tu možete plesati, pjevati,crtati i slikati do mile volje. Parkirati svoju metlu ako doletite na njoj, naravno, naparkiralištu za metle. Gledati predstave, slušati priče vila i vilenjaka, pogledati izložbe,

družiti se s umjetnicima, čarobnjacima ivješticama. Zaviriti u različite svjetove,možete posjetiti Vilinsku Šumu, KonjskiOtok, Mogutsku Šumu i naravno pre kra -san začarani dvor Lukavec. U veliko zda -nje ulazite na vlastitu odgovornost. Štovas tamo čeka, morate otkriti sami..

Svake godine planiramo na Festival po -zvati jedno mistično biće kao glavnog go -sta. Prošle godine 2014. zvijezda Le -gendFesta bio je to MOGUT.



Mogut je šumski čovjek. Obitava u hra -stovim šumama. Najviše je vezan za Turo -polje i okolicu. Tu je od davnina. Dobropoznaje ljudski rod. Štiti ljude, ako sudobri, kažnjava ako čine zlo. Prikazuje seljudima kao čovjek, visok, suhonjav. Pre -ma potrebi može mijenjati oblik. Možepreuzeti oblik crnog psa, nemani, u gluhodoba noći naći se na putu. Nazivaju gačuvarom sela, štiti selo od tuče i vre men -skih nepogoda.

Poznato je da se moguti i međusobno bore, svaki za svoje selo. O tome možete svjedočitisvaki put kad vidite kako sijevaju munje i tutnji nebo. To se moguti bore!

Mogut je na LegendFestu u Lukavcu nekoliko puta pokazao svoju moć i dokazaoprisutnost. Kad pomislite da ga nema, on preuzme neki oblik i pojavi se pred vama, ako gazamolite za pomoć, pomoć stiže u pravi čas.

Najveći neprijatelj svih događanja na otvorenom je kiša. Bojali smo se da ne padne, jerpola dogovorenoga programa doslovno pada u vodu. Tu i tamo malo je sipila, tek toliko da nam stvara nemir, ali kad je Festival počeo, kiše u dva dana programa nije bilo. Hvala,MOGUTE!

Pojavio se i na jednom predavanju. Naziv predavanja bio je “Bilogorski muguti-šamani,divovi ili mitski borci za plodnost?”. Na početku predavač se malo ispričavao što u



Turopolju govori o bilogorskim mogutima, ali brzo je zaključio da je sve to slično. Ujednom trenutku za vrijeme predavanja u prostoriju je ušao crni kuštravi pas. Svi smoustuknuli. Mogut!

Mogut se ukazao i u jednoj od predstava. Stajao je na prozoru lukavečkog zvonika predgomilom ljudi koji su ga kanili uloviti, ali je straža zatvorila ulazna vrata. Bio tojedinstven trenutak da se mogut obrati svim prisutnima. Kroz predstavu u kojoj nije trebao glumiti sebe već samo biti, progovorio je o svemu što ga smeta kod ljudi, a smeta ga svešto smeta nas kod ljudi.

Mogla bih tako o pričama s LegendFesta u nedogled. Nadam se da ćete, ako niste, ovegodine doći na Festival. Dopustite sebi da otkrijete nove svjetove i upoznate sva taprekrasna bića.

...No nije dovoljno otvoriti samo oči. Treba otvoriti i srce. Njih se, naime, prije vidi srcemnego očima. Kad im jednom priđete otvorena srca, otvoriti će vam se i oči pa ćete ugledatiizgubljeni svijet bajki. Ali morate biti jako oprezni. Ne, ne mora vas biti strah – oni vamneće nauditi (nauditi si možete sami) – oni su svi jako, jako uplašeni i lako bi moglipobjeći još dublje u divljinu...

(Vitomir, Belaj; Druge zbilje, 2005.)

Vidimo se na LegendFestu!



dr. sc. Arijana Mataga Tintor

DJEČJI TJEDAN U VELIKOJ GORICI

Značaj kulture u odgoju i razvoju djece

Sudjelovanje u kulturnom životu zajednice važan je el e ment dječjeg osjećajapripadnosti. Djeca nasljeđuju i doživljavaju kulturni i umjetnički život svoje obitelji,zajednice i društva, otkrivaju i oblikuju vlastiti osjećaj identiteta kroz taj proces i,zauzvrat, doprinose poticanju i održivosti kulturnog života i umjetnosti.

Upravo zbog važnosti kulture u odrastanju djece, Dječji tjedan u Velikoj Gorici je bioposvećen toj temi. Misao J. Fizpatricka Kultura je poput atmosfere, jer živimo kompletnouronjeni u nju, slikovito podsjeća da živeći u društvu i ne primjećujemo da usvajamokulturu toga društva, to radimo gotovo nesvjesno i to učenje smatramo prirodnim. Sidejom i željom da se u Dječjem tjednu obuhvati što širi spektar područja kulture,osmišljene su brojne aktivnosti za djecu i sdjecom. Zbog teme kojom se bavi, Dječjitjedan je održan u vrijeme održavanja Danaeuropske kulturne baštine u Velikoj Gorici tesu se dječja kultura i europska kulturna baš -tina Turopolja nekoliko dana ispreplitale inadopunjavale.

Dječji tjedan otvoren je izložbom radova dje -ce nastalih prema Javnom pozivu za izraduDječjeg kulturopoljskog vodiča. Djeci jeostav ljena potpuna sloboda u osmišljavanjuvodiča koji prezentira kulturu kraja u kojemžive i odrastaju. Kulturu svoga kraja djeca supredstavila na različite načine – putem ma -kete, igre, filma ili slike. Time su djeca po -kazala raskošnu paletu kreativnosti i ini cija -tive čime se dokazuje da uključivanje djece uumjetničke procese razvija smisao za stva -ralaštvo, imaginaciju, samostalnost i slobodu mišljenja i djelovanja. Uloga i odgovornostodraslih jest u poticanju i vođenju djece krozprocese razmišljanja i stvaranja. Najbolji


Igra Turopoli – Dječji kulturopoljski vodič – prvanagrada Centru za djecu, mlade i obitelj Velika

Gorica

radovi su nagrađeni odlaskom u Zoološkivrt, kino i kazalište. Prvu nagradu podi -jelili su Centar za djecu, mlade i obitelj zaigru Turopoli i skupina učenika iz OŠ Ni -kole Hribara za film o Kuriji Josipović.Drugu i treću nagradu dobili su učenici OŠ Šćitarjevo koji su osmislili igru za djecu iodrasle te djeca iz Dječjeg vrtića Žirek zaTuropoljsku škrinjicu.

Izraz kulture kao i način prenošenja kul -turnog znanja nazivamo umjetnošću. Svaka kultura odlikuje se jedinstvenošću umjet -ničkog izraza i kulturnih praksi. Zato je ovaj Dječji tjedan bio ispunjen i umjetničkimizričajem, a glavni sudionici su bila djeca.

Na tribini o važnosti kulture u odgoju djece ravnateljice Muzeja Turopolja i Gradskeknjižnice istaknule su rad s djecom kao neizostavnu djelatnost ovih važnih gradskihustanova kulture. Katja Matković Mikulčić naglasila je ulogu Dječjeg odjela Gradskeknjižnice u odgoju djece, ne samo u razvijanju ljubavi prema čitanju i književnosti, već iprema kulturi i umjetnosti općenito. Margareta Biškupić Čurla podsjetila je na važnostodgoja i obrazovanja o kulturnoj baštini i tradicijskoj kulturi. Izgradnja samopouzdanjaukorijenjenog u dubokom poštivanju vlastite kulture najbolje je moguće polazište zaistraživanje i kasnije uvažavanje i poštivanje kulture drugih. Središnju važnost pritomdobiva priznavanje neprekidnog razvoja kulture i njezine vrijednosti u povijesnim isuvremenim kontekstima. Ravnateljica Centra za djecu, mlade i obitelj, Sanda PuljizVidović istaknula je potrebu obogaćivanja obrazovnog sustava umjetničkim sadržajima ipoticanjem kreativnosti. Nužna je veća pažnja u stvaranju uvjeta koji stimuliraju dječjukreativnost. Sudjelovanje djece u umjetnosti zahtjeva od odraslih pristup usmjeren nadijete, koji osnažuje njihovo povjerenje u odrasle i spremnost da pokažu svoja djela.Uključivanje u kulturne i umjetničke aktivnosti u vrijeme djetinjstva može potaknutikulturne interese za cijeli život. Psihijatar Hrvoje Handl, koji uz liječničku diplomuposjeduje i onu akademskog glumca, povezao je kreativnost i umjetnički dar s razvojeminteligencije i kritičkog razmišljanja te upozorio na potrebu djeteta i mlade osobe zaobrazovanjem koje se prilagođava društvenim promjenama, objedinjuje tjelesne, intelek -tualne i stvaralačke sposobnosti i omogućuje dinamičnije i djelotvornije odnose izmeđuobrazovanja, kulture i umjetnosti.

Uspješno organiziran Leg endfest u lipnju, ostavio je svoje tragove u Starom graduLukavcu do listopada te je ozračje imaginarnih svjetova bajki vladalo dvorcem tijekomDječjeg tjedna, a knjižničarke iz Dječjeg odjela Gradske knjižnice su, prerušene u vile ivještice, tijekom bajkovitih prijepodneva djeci čitale i pričale priče.

Dječji tjedan posvećen kulturi nije moguće zamisliti niti provesti bez aktivnog sudje -lovanja Umjetničke škole Franje Lučića. Učenici i profesori Umjetničke škole obišli suodgojno-obrazovne ustanove u Velikoj Gorici, pokazujući svoje glazbeno umijeće ipromovirajući glazbu koja pruža nepregledne mogućnosti umjetničkog izražavanja.

Aktivni su bili i dječji gradski vijećnici koji su na tradicionalnoj godišnjoj sjednici spredstavnicima gradske vlasti otvoreno postavljali pitanja i tražili odgovore. Su dje lovanje



Tribina o kulturi tolerancije u Muzeju Turopolja

djece u životu zajednice ostva rivanjemnji hova prava na javno iznošenje mi šlje -nja također je dio kulture življenja kojeodrasli trebaju njegovati i razvijati.

Za mališane iz dječjih vrtića, KazališteSrećica odigralo je predstave pod nazivom „Sve srećice, neznanka, raščupanka“. Ka -za lišna umjetnost treba biti sastavni dioumjetničkog odgoja te ju treba približitidjeci od njihove najranije dobi. Vrtići otome brinu kontinuirano te kazalište po -staje djeci dostupno putem gostujućihpred stava ili zajedničkim odlascima u kazalište. Na taj način djeca se odgajaju umjet -nošću, oblikuju svoj estetski svijet, a kroz likove i komunikaciju na sceni približava im sestvarni svijet potičući njihovu zaigranost i znatiželju.

Veliku ulogu u odrastanju djece u suvremenom umjetničkom svijetu ima filmska umjet nost. Zato je u Dječjem tjednu dio vremena bio posvećen filmu za djecu i mlade kroz filmski pro -gram „Sedmi kontinent“ Udruge Djeca susreću umjetnost. Ovaj pro gram predstavljaodgojiteljima, učiteljima i djeci naslove aktualne filmske umjetnosti pri čemu se vodi računa o kvaliteti izabranih djela, sadržajnoj, autorskoj i žanrovskoj raznolikosti. Pro gram je uproljeće predstavljen učiteljima i učenicima osnovnih škola sa ciljem približavanja filmskeumjetnosti djeci, progovaranja o djeci važnim i bliskim pitanjima, razvijanja filmskepismenosti koja podrazumijeva razumijevanje filma, osvještavanje i radoznalost u odabirufilma, kompetenciju u kritičkom gledanju filma i sposobnost analize njegovog sadržaja,filmskih izražajnih sredstava i tehničkog aspekta filma. Svaku projekciju prati gostovanjefilmaša i razgovor s djecom. U Dječjem tjednu pro gram „Sedmi kontinent“ predstavljen jeodgojiteljima i stručnim suradnicima iz dječjih vrtića, a predškolci su imali priliku pogledati igrani film „Crveni balon“ redatelja Al berta Lamo urissea.

Da je film djeci blizak način progovaranja o temama iz njihova života pokazuje i „Krug(ne)tolerancije“, film koji je snimljen sa ciljem progovaranja o toleranciji među mladimai prihvaćanju različitosti. Film je rezultat suradnje Dječjeg gradskog vijeća i učenikaGimnazije Velika Gorica, a Dječji tjedan je bio prilika za njegovu promociju. Film je biouvod u tribinu o kulturi tolerancije i razumijevanja među mladima. Jedna od autoricafilma, mlada Velikogoričanka Tina Ozmec-Ban govorila je o svom iskustvu odrastanja teje naglasila koliko joj je umjetničko obrazovanje pomoglo izgraditi svoj vlastiti put iidentitet. Uz nju su na tribini govorili Marijana Filipović iz Udruge Ambidekster i MateaMaković, psihologinja u OŠ Eugena Kvaternika. Tribinu je moderirala Sanda PuljizVidović, a u prepunoj dvorani Muzeja Turopolja gošće i učenici pokušali su odgovoriti napitanja o tome koliko smo (ne)tolerantni, kako možemo povećati vlastitu toleranciju izašto, što učiniti ako su drugi netolerantni prema nama, prema čemu smo najviše ne to -lerantni te koja je razlika između to lerancije i strpljivosti.

Tolerancija i razumijevanje prepoznaju se u Centru za odgoj i obrazovanje u kojem jeorganizirano druženje djece uz projekt Uči mo istražujući. S vršnjacima iz OŠ Eu gena



Sjednica Dječjeg gradskog vijeća s predstavnicimavlasti

Kumičića i Dječjeg vrtića Žirek djeca suistraživala kulturu i tradiciju svoga krajauz mnogo smijeha i veselja u zajedničkimradionicama.

Djeca iz Centra za odgoj i obrazovanjeaktivno su sudjelovala u svim aktivno -stima Dječjeg tjedna pa tako i na sve -čanom otvorenju prve male kućice za knji -ge u Velikoj Gorici na dječjem igralištu uParku dr. Franje Tuđmana koja je ujedno iprva takva kućica u Hrvatskoj. Riječ je omini knjižnici na otvorenom koja djeciomogućuje besplatnu posudbu i među sob -nu razmjenu knjiga.

Velikogorička kućica za knjige postavljena je na inicijativu Dječjeg odjela KnjižniceVelika Gorica, a potaknuta je međunarodnim projektom Lit tle Free Li brary koji je danasproširen na preko 70 država svijeta i broji više od 15000 kućica za knjige po cijelomsvijetu. Ovakve male knjižnice na otvorenom nastale su sa željom poticanja čitanja, ali ipovećanja komunikacije i solidarnosti između pojedinaca u lokalnoj zajednici. Ova prvakućica za knjige namijenjena je djeci svih uzrasta, od onih najmanjih koji se tek upoznajusa slikovnicama do onih starijih, koji će do kućice doći potaknuti znatiželjom, ali će u njojnaći zanimljivo štivo namijenjeno svom uzrastu. U kućici za knjige moguće je posuditiknjigu, pročitanu knjigu vratiti u kućicu ili ju posuditi prijatelju i donijeti knjigu kako bi ju netko drugi mogao posuditi i pročitati.

Ako ova mala knjižnica na otvorenom pobudi dječju znatiželju i potakne djecu na čitanje irazmjenu knjiga, neće ostati jedina u Velikoj Gorici već će se i u drugim parkovimaotvoriti nove kućice kako bi slikovnice i knjige postale dostupne što većem brojumališana, jer je prisutnost knjige u dječjim životima i stvaranje interesa prema čitanju odnajranije dobi temelj oblikovanja književnog ukusa i najbolja podloga pismenosti iobrazovanja.

U današnjem suvremenom društvu, u kojem se knjiga mora prilagoditi snazi i ulozi novihmedija, na odgoj i odrastanje djece snažno utječe medijska kultura. Zato se u Dječjemtjednu progovorilo i o toj važnoj temi s posebnim osvrtom na moguće opasnosti kojeproizlaze iz nepoznavanja pravila i neznanja u odnosu na medijski odgoj i medijskupismenost. Djeca prednjače u korištenju digitalnih platformi i virtualnih svjetova, uuspostavljanju novih načina komunikacije i društvenih mreža, putem kojih različitiumjetnički svjetovi krče sebi put. Zato odrasli moraju pratiti što se u tim svjetovimadogađa zbog sve složenijih problema koji su povezani sa zlouporabama medija međudjecom, posebno društvenih mreža. U suradnji Grada Velike Gorice, Društva za komu -nikacijsku i medijsku kulturu i Centra za djecu, mlade i obitelj, a na inicijativu stručnihsuradnika iz velikogoričkih škola, nastao je i predstavljen projekt Medijskom kul turom donenasilja kojeg su predstavile Lana Ciboci i Leali Osmančević, aktivne članice Društva za komunikacijsku i me dijsku kulturu i koordinatorice projekta. Cilj projekta je medijsko



Završetak Dječjeg tjedna – Flash mob u suradnji sUmjetničkom školom Franje Lučića

opismenjavanje djece, roditelja i na stav -nika, a pred stav ljeni su i rezultati istra -živanja o nasilju putem novih medija kojeje Društvo za komunikacijsku i medijskukulturu pro velo u Velikoj Gorici tijekom2014. go dine, a u kojem je sudjelovalo1111 uče nika četvrtih i sedmih razredaosnovne škole. Rezultati istraživanja po -tvrdili su za brinutost i potrebu stručnihsuradnika za dodatnim znanjima iz pod -ručja medijske kulture koja će ih uputiti unačine prevencije i kritičkoga sagle da va -nja medijskoga nasilja među učenicima.Najavljeni projekt bavi se elektroničkim nasiljem, ovisnostima o Internetu i društvenimmrežama te videoigrama.

Koliko je važno utjecati na sprječavanje mogućih problema povezanih s novim medijima,toliko je važno koristiti sve prednosti koje oni pružaju. Jedna od prednosti svakako jedostupnost informacija i otkrivanje različitih zemalja, kultura i društava koja nam,zahvaljujući suvremenim tehnologijama, postaju bliska i poznata.

Teme multikulturalnosti i interkulturalnosti neizostavna su područja kulture i životasvakog modernog društva što je razlog održavanja tribine pod nazivom „Različite kulture– bogatstvo svake zajednice”. Tribina se bavila aspektom kulture koji podrazumijevanačin življenja s drugima koji su drugačiji i različiti jer pripadaju drugim kulturama.Govorilo se o multikulturalnosti i interkulturalnosti te o potrebi da, svjesni svoga kul -turnog nasljeđa i identiteta, poštujemo i prihvaćamo različite kulture kao bogatstvosvakoga društva. Gosti tribine bili su Mo rana Peranić iz Dječjeg odjela Gradske knjižniceVelika Gorica, Zamira Djuma shalieva, Velikogoričanka iz Kirgistana, profesorica kirgis -kog jezika i knji žev no sti, Noe Francois, stu dent socijalne peda gogije iz Francuske sadresom u Šilja kovini i Mayya Preo bra -zhen skaya, stu den tica ekonomije na za -gre bačkom Eko nomskom fakultetu kojaje u Hrvatsku stigla iz Rusije. MoranaPeranić prezen tirala je način rada Dječjegodjela Gradske knjižnice u povezivanjurazličitih kultura te je prikazala kakoKnjiž nica ispunjava svoju važnu zadaću uradu s djecom i mladima u području raz -vijanja i nje go vanja interkulturnog od -goja. Zamira, Noe i Mayya ispričali susvoje osobne priče koje je publika s ve -likom pažnjom slušala. Moglo se čutikako je neobično susresti se s drugom kul -turom, kako se svladavaju jezične pre -preke, kako se brzo usvajaju neke na vike



Bajkovito prijepodne u Starom gradu Lukavcu

S tribine „Različite kulture – bogatstvo svakezajednice“ – Velikogoričanka Zamira Djumashalieva

donijela je tradicionalnu hranu i druge simboleKirgistana

(poput pijenja kave i dugih raz go vora),kako hrana najbolje povezuje ljude i kakoje najčešći motiv odlazaka i do lazaka –ljubav i zasnivanje obitelji. Gosti su po -slali jasnu poruku o tome da različite kul -ture obogaćuju zajednicu, da ona po stajedinamičnija i raznolikija i da djecu trebapripremati od najranijeg djetinjstva na ži -vot u multikulturnim zajednicama. Za -mira, Mayya i Noe na najbolji su načinpokazali kako se živi interkulturalnost, amladi su imali priliku susresti se sa za -

nimljivim ljudima koji žive u njihovoj neposrednoj okolini, koji su prihvatili kulturu ukoju su došli živjeti i donijeli svoju posebnost i autentičnost kao novu društvenu vrijed -nost.

Dječji tjedan završio je velikim okupljanjem djece iz vrtića i škola koja su oslikavajućipješačke staze oko Pučkog otvorenog učilišta, doživjela veliko iznenađenje. Dok suzadubljeni u svijet boja i oblika uljepšavali staze, sa svih strana su ih okružili glazbenici iplesači iz Umjetničke škole koji su izveli Flash mob. Dok su se uz glazbu trubačaizmiješali oni koji oslikavaju i oni koji plešu, na trenutak se moglo vidjeti i osjetitibogatstvo kreativnosti, maštovitosti, veselja u kojem su podjednako uživala djeca, mladi iodrasli.

Posebno maštovit i sadržajan Dječji tjedan potvrdio je da je dječja kultura djeci važna ipotrebna, da umjetnički odgoj potiče istraživanje, stvaralaštvo i inovativnost. Osim toga,djeca reproduciraju, mijenjaju, stvaraju i prenose kulturu kroz svoje maštovite igre,pjesme, ples, priče, slikanje, kazalište, film i druge umjetnosti. Stječući razumijevanjekulturnog i umjetničkog života oko sebe preko odnosa s odraslima i vršnjacima, djecaprevode i prilagođavaju to značenje kroz svoje vlastito generacijsko iskustvo, stva raju iprenose svoj vlastiti jezik, igre, tajne svjetove, fantazije i ostalo kulturno zna nje. Sudje -lovanje u kulturnim i umjet nič kim aktivnostima potrebno je za izgradnju dječjeg razu -

mijevanja ne samo vlastite kul ture, već idrugih kultura, jer pruža mogućnost ši -renja vidika i učenja od dru gih kulturnih iumjetničkih tradicija, do pri noseći među -sobnom razumijevanju i po što vanju.

Važnost kulture za razvoj djece potvrđenaje i Konvencijom UN-a o pravima djetetakoja ističe da djeca imaju pravo na život irazvoj u svim vidovima života, uklju ču -jući tjelesni, emotivni, psihosocijalni, ko -gni tivni, društveni i kulturni. Dijete imapra vo na slobodno sudjelovanje u kul tur -nom životu i umjetnostima, a odrasli topravo trebaju poštivati i ostvarivati.



Otvorenje prve kućice za knjige u Velikoj Gorici

Film „Krug (ne)tolerancije“ snimili su učeniciGimnazije Velika Gorica i vijećnici

Dječjeg gradskog vijeća

Petra Žuvela

VOLIM ŽIVOT

Dani osoba s invaliditetom (od 2. do 6. prosinca 2014.)

3. prosinca, Međunarodni dan osoba s in va -liditetom obilježava se od 1998. godine, a pro -moviran je od strane UN-a. U prvom tjednuadventa Velikogoričani su imali priliku upo -znati kako žive osobe s invaliditetom našegagrada – i oni veliki i oni mali. Događanja subila raznolika; od predstave, dokumentarnogfilma, izložbe, predavanja do sporta, ali i du -hov nosti. Velikogoričani s invaliditetom svo -jim životima posebno su vezani za Centar zaodgoj i obrazovanje, Udrugu Suncokret iSport ski savez osoba s invaliditetom VelikeGorice. Oni su ujedno bili i nositelji programa,uz podršku Povjerenstva osoba s invaliditetomGrada Velike Gorice.

Cilj projekta bio je doprijeti do Velikogoričanabez invaliditeta i iznenaditi ih koliko je životosoba s invaliditetom bogat. Naši su sugrađanis invaliditetom tih dana izašli iz svojih in sti -tucija i pokazali nam na koje sve načine ople -menjuju našu lokalnu zajednicu. Veoma jesnažno kada osobe koje imaju određene teš -koće pokažu kako su bez obzira ili baš zahvaljujući njima zavoljele svoj život. Zato jesvrha ovih dana, osim rušenja predrasuda, bila i općenito podizanje optimizma u našojzajednici – hrabrenje i poticaj svim ljudima da se lakše nose s teškoćama u svojem životu.

Projekt „Volim život“ svojevrstan je nastavak prošlogodišnjeg projekta „Most“ koji je bio pokretač višednevnog obilježavanja Međunarodnog dana osoba s invaliditetom. Po -krovitelj Projekta je Povjerenstvo za osobe s invaliditetom Grada Velike Gorice. Pro gramdogađanja ispunili su sadržaji u kojima se mogla vidjeti raznolikost talenata osoba sinvaliditetom.

Ovogodišnji projekt „Volim život“ počeo je 2. prosinca susretom gradonačelnika igrađana Velike Gorice – osoba s invaliditetom na kojem su se aktualizirali problemi i


Plakat projekta „Volim život“

provedene mjere iz Strategije za izjednačavanje mogućnosti za osobe s invaliditetomGrada Velike Gorice.

Prvu strategiju za izjednačavanje mogućnosti osoba s invaliditetom Velike Gorice zarazdoblje 2009. do 2013. Gradsko vijeće usvojilo je na sjednici održanoj 04. prosinca2008.

Na sjednici Gradskog vijeća održanoj 23. prosinca 2013. donijeli su Strategiju izjed -načavanja mogućnosti i prava za osobe s invaliditetom Grada Velike Gorice u razdobljuod 2014. do 2018. godine koja u cijelosti odgovara ciljevima i načelima djelovanjaNacionalne strategije.

Druga velikogorička strategija nastavlja prihvaćanje svrhe, ciljeva, definicije, temeljnihnačela i smjernica djelovanja Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invali -ditetom.

Svrha II. velikogoričke strategije je unapređivanje, zaštita i osiguravanje punog i ravno -pravnog uživanja svih ljudskih prava i temeljnih sloboda osoba s invaliditetom i una -pređivanje i poštivanje njihova urođenog dostojanstva.

Temeljna načela su poštivanje urođenog dostojanstva, osobne autonomije uključujućislobodu izbora i neovisnost osoba; nediskriminaciju; puno i učinkovito sudjelovanje iuključivanje u društvo; poštivanje različitosti i prihvaćanje invaliditeta kao dijela ljudskerazličitosti i čovječnosti; jednakost mogućnosti; pristupačnost; jednakost muškaraca ižena; poštivanje sposobnosti razvoja djece s teškoćama u razvoju i poštivanje prava djeces teškoćama u razvoju na očuvanje vlastitog identiteta.

Ciljevi su osiguranje potpune integracije osoba s invaliditetom ostvarivanjem integracijeu važnim životnim područjima ravnopravnim sudjelovanjem u političkom, javnom ikulturnom životu; u procesu odgoja i obrazovanja; u zapošljavanju, zdravstvu i reha -bilitaciji; u socijalnoj zaštiti; u pravnoj zaštiti i zaštiti od nasilja; u istraživanju i razvoju.

II. velikogorička strategija u cijelosti promovira građansku perspektivu i socijalni modeldjelovanja prema osobama s invaliditetom, utemeljen na sustavu primjene ljudskih prava.U potpunosti odbacuje poistovje ći va nje osobe s invaliditetom s ulogom pacijenta kojemuje potrebna zdrav stvena ili neka druga skrb. Naglasak je na sposobnostima osobe koja će,na kon što društvo ukloni postojeće pre preke, ostvariti svoj potpuni razvoj.

Pro gram se nastavio projekcijom do ku -mentarnog filma „VOLIM ŽIVOT“ au -tora Gorana Kovačića, Ivne Ivanković iPetre Žuvele koji prikazuje isječke iz ži -vota naših sugrađana s invaliditetom. Ufilmu sudjeluju: Ivana Mihelić, GordanaČunčić, Ines Bičanić, Laura Bičanić i Pe -tar Brcković. Svatko je od njih ispričaodjelić svoje životne priče, koju su svojompodrškom upotpunili njihovi prijatelji,pro fesori, kolege, obitelj, govoreći osvojem iskustvu suživota s njima.


VOLIM ŽIVOT

Slika 2. Susret s gradonačelnikom

Svrha ovoga filma je uz senzibilizacijujavnosti za osobe s invaliditetom, i po -dizanje razine životnog optimizma kojegsvima u današnje vrijeme nedostaje. Film prikazuje kako se, unatoč teškoćama iograničenjima koje invaliditet sa sobomnosi, može voljeti život.

Otvorenjem izložbe fotografija po vo -dom pet godina organiziranog bav lje -nja sportom za osobe s invaliditetomnastavio se pro gram prvog dana ovih do -gađanja. Sport i fizička aktivnost pred -stavljaju čimbenike koji pozitivno utječu na kvalitetu života, zdravlje, samopouzdanje imotivaciju kako kod osoba bez invaliditeta tako i za osobe s različitim vrstama i stup -njevima invaliditeta. Uključivanje u sportske i rekreativne aktivnosti doprinosi razvoju ne samo tjelesnih sposobnosti već i boljem socijalnom uključivanju i razvoju socijalnihvještina. Ciljevi organiziranog bavljenja sportom u našem gradu su sljedeći:

• uključiti što veći broj mladih u organizirane oblike sporta u Velikoj Gorici

• stvaranje uvjeta za postizanje vrhunskih športskih rezultata

• zaštita i promocije interesa sporta i sportaša, odnosno sportskih klubova

• promocija Velike Gorice kroz organizaciju značajnih natjecanja imanifestacija

• osigurati kvalitetnu poziciju i percepciju javnosti prema sportašima i sportuopćenito.

Sportsku priču osoba s invaliditetom ispričalo je 45 fotografija u patafix tehnici veličine50 x 70 cm. U Velikoj Gorici od 2009. godine kada je gospodin Darko Matić osnovaosportsko društvo osoba s tjelesnim invaliditetom „Uspon“ do danas kada u Sportskomsavezu osoba s invaliditetom Grada Ve like Gorice djeluje šest klubova (stolni tenis,atletika, boćanje, judo, rekreacija) možese sa sigurnošću i ponosom reći da suciljevi organiziranog bavljenja sportom za osobe s invaliditetom ostvareni što po ka -zuju i dosad postignuti rezultati: stolno -tenisačica Mirjana Lučić zauzela je 3.mje sto na svjetskoj rang listi, boćar Marko Turković osvojio je 3. mjesto na po jedi -načnom prvenstvu Hrvatske ove godine, aboćarski klub „Marijan Dobrinčić“ osvo -jio je kup Hrvatske u ekipnoj kon kurenciji što je vrlo veliki uspjeh s ob zirom da jeklub tek nedavno osnovan.


VOLIM ŽIVOT

Projekcija filma „Volim život“

Izložba fotografija povodom pet godina organiziranogbavljenja sportom osoba s invaliditetom

u Velikoj Gorici

Svečanost predstavljanja projekta svojom pjesmom uveličao je zbor mladih „Navje -štenje“.

Drugi dan ovog projekta (3. prosinca), obilježen je predstavom „Gradu s ljubavlju“.Predstava je održana u dvorani Gorica u Pučkom otvorenom učilištu. U predstavi susudjelovali: djeca Centra za odgoj i obrazovanje Velika Gorica, plesna skupina „Niko -line“ iz Centra za odgoj i obrazovanje Dubrava, korisnici Centra za odgoj i obrazovanjeLug te učenici 3.b razreda OŠ E. Kumičića, Velika Gorica. Predstava je bila otvorena zasve građane Velike Gorice. Svi sudionici pokazali su brojne talente kroz glumu, pjesmu iples i oduševili mnogobrojnu publiku.

Gosti, Plesna skupina „Nikoline“ iz Centra za odgoj i obrazovanje Dubrava, pokazali sukako upornost i ljubav prema plesu može nadići invalidska kolica. Korisnici Centra izsamoborskog Luga zabavili su publiku izvrsnom izvedbom predstave „Tko pjeva zlo nemisli“, a djeca iz OŠ Eugena Kumičića predstavila su životinjsku farmu kroz pjesmicu.

Centar za odgoj i obrazovanje Velika Gorica, pripremio je nekoliko različitih točaka, odglume do pjesme. Nasmijanih lica pokazali su koliko su sretni što posjetitelje na takavnačin mogu uvesti u adventsko raspoloženje i svojim su izvedbama osvojili srca publike.Smijeh mnogih, ali i veliki pljesak, izmamio je pas pomagač Kota koja je s mališanima izvelikogoričkog Centra pokazala što sve zna. Kota je masirala, zaobilazila prepreke,sramila se i na kraju se naklonila publici.

Centri za odgoj i obrazovanje ustanove su za djecu, mlade i odrasle s intelektualnimteškoćama i tjelesnim invaliditetom. Njihov cilj je osposobljavanje korisnika za štosamostalniji život i rad uz uvažavanje specifičnih teškoća u funkcioniranju. Kada jemoguće djeca s teškoćama uključena su u redovni oblik odgoja i obrazovanja. Na taj način im se omogućuje ravnopravnije sudjelovanje u društvenoj zajednici.

Druženje uz TS Harmoniju organizirano je u Clubu 100 u večernjim satima sljedećegdana projekta (4. prosinca). Uz popularnu glazbu i hitove pjevalo se i plesalo, pričalo,smijalo i zabavljalo.

Ovaj dio programa pokazao je i ukazao na važnost i potrebu „neobaveznog“ druženjaposebno za osobe s invaliditetom koje zbog različitih barijera, bilo tehničkih, bilo onih uglavama ljudi, rijetko ili nikada nemaju priliku za zabavu i ovakvu vrstu društvenog

života. Aktivan društveni život, potreba za identifikacijom s vršnjacima, za „di je lje -njem“ života s drugima javlja se od ranedječje dobi i ostaje prisutna do kraja života svakog čovjeka. Djeca s teškoćama u raz -voju i osobe s invaliditetom zbog ogra -ničenja uzrokovanih teškoćama i inva li -ditetom nerijetko imaju problema u stva -ranju odnosa s drugima. Mogući razlozitih problema su: loša slika o sebi, osjećajmanje vrijednosti, strah od odbijanja,


VOLIM ŽIVOT

Predstava „Gradu s ljubavlju“

osjećaj nemoći i tereta za druge, sram ineugoda te još mnogi drugi čimbenici kojipogoduju društvenoj izolaciji.

Stoga su ovakva druženja uz podršku lo -kalne zajednice i ljudi koji nas okružujuvažna za stvaranje društva jednakih mo -gućnosti.

Petak (5. prosinca) obilježila su dva do -gađaja. U jutarnjim satima u veliko go rič -koj Strukovnoj školi predstavljeno je vo -zilo Tur So lar 4 za osobe s teškoćama ukretanju koje su konstruirali učenici če -tvrtog razreda sa svojim profesorom Igorom Vujičićem. Posjetitelji prezentacije imali supriliku isprobati vozilo i provozati se u predvorju škole. Svi koji su isprobali voziloreagirali su izrazito pozitivno uz komentare potrebnih korekcija i prilagodbi vozila premaindividualnim potrebama korisnika.

Ovakav projekt hvale je vrijedan iz višerazloga: zbog velikog angažmana učenikasrednje škole koji uz svoj stručan radimaju priliku promišljati i o potrebamaosoba s invaliditetom.

U popodnevnim satima istog dana orga -nizirana je tribina „Moždani udar kaonajčešći uzrok invaliditeta i što poslijenjega“. Gosti tribine bili su mr. sc. MajaKovačićek, dr. med., specijalist neu ro lo -gije, Višnja Majsec Sobota, prof. psiho -logije i mr. sc. Ilija Gajski. Na tribini segovorilo o uzrocima i simptomima mo -ž danog udara, važnosti rane re ha bili tacije te o psihološkim aspektima života bolesnika iobitelji nakon moždanog udara. Uz posljedice koje trpi oboljeli, drastično se mijenja icjelokupna obiteljska dinamika koja članovima obitelji oboljelog donosi velike promjenete su mnogi prisiljeni promijeniti dosadašnji način života, a mnogi i ostaviti posao kako bise u potpunosti posvetili oboljelom članu obitelji i pružili im potrebnu njegu i neophodnurehabilitaciju.

O tome je govorio gospodin Ilija Gajski čija je supruga Majda doživjela teški moždaniudar. Nakon otpusta Majde iz bolnice, gospodin Ilija ubrzo je shvatio da će bez osobnogangažmana u potrazi za neophodnom rehabilitacijom u ranoj fazi, njegova suprugaizgubiti dragocjeno vrijeme potrebno za što bolji oporavak. Svoja iskustva prenio je uknjigu „Što? Kako? Gdje? Kada? Nakon moždanog udara“ koju je predstavio na tribini. U knjizi se mogu naći brojni odgovori na pitanja s kojima se susreću oboljeli i članoviobitelji tj. skrbnici.


VOLIM ŽIVOT

Druženje u Clubu 100

Predstavljanje vozila Tur so lar 4

Zadnji dan projekta (6. prosinca) bio jerezerviran za sport. U novoj veliko go rič -koj trenažnoj dvorani održan je prvi Me -morijalni turnir u boćanju osoba s in -validitetom „Marijan Dobrinčić“.

Marijan je bio naš sugrađanin koji je bo -lovao od vrlo teškog oblika mišićne di -stro fije. Svi koji su ga poznavali svjedočeo njegovom vedrom duhu i gotovo uvijeknasmijanom licu. Volio je druženje i sport. Bio je prvi boćar s invaliditetom u VelikojGorici. Napustio nas je prije nekoliko go -

dina. U znak sjećanja, prvi boćarski klub za osobe s invaliditetom u našem gradu nosinjegovo ime. Prvi velikogorički turnir ovog paraolimpijskog sporta također je posvećennjemu. Boćanje je uz šah jedini sport u kojem se mogu natjecati osobe s lokomotornimoštećenjima. Među paraolimpijske sportove uvršteno je 1984. godine. Za razliku odostalih paraolimpijskih sportova boćanje je predviđeno isključivo za osobe s težimtjelesnim invaliditetom.

Na turniru su sudjelovali: BKOSI (boćarski klub osoba s invaliditetom) „Željko Klepać –URIHO“ iz Zagreba, BKOSI „CeDePe Zagreb“, BKOSI „Pulac“ iz Rijeke, BKOSI„Samobor“ iz Samobora i BKOSI „Marijan Dobrinčić“ iz Velike Gorice. Natjecalo se više od dvadeset boćara u četiri kategorije.

Ovaj turnir bio je i svojevrsna priprema zaorganizaciju domaćinstva prvog kola Hr -vatske boćarske lige za osobe s inva li -ditetom koje će se održati krajem ožujka2015. godine.

Na kraju svih događanja organizirana jesveta misa pod geslom „Dođite k meni svikoji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vasodmoriti“ (Mt 11, 28) kao zahvala za cijeli projekt. Nakon mise organizirano je i dru -ženje s mladima iz župe Navještenja bl -ažene djevice Marije u pastoralnom Cen -tru „Nazaret“.

I za kraj, da bi čovjek uistinu mogao za voljeti svoj život mora shvatiti barem dvije stvari.Jedna je da je život dar kojeg otvaramo svaki dan pomalo, a druga, da ne živimo ovdjesamo zbog sebe već da smo tu jedni zbog drugih i svoj život darujemo drugima.


VOLIM ŽIVOT

Tribina „Moždani udar – što poslije“

Memorijalni turnir u boćanju „Marijan Dobrinčić“

Pripremio: Gordan Hosni – Ogi

JUNACI BABAJINE KUĆICE

Jučer, danas, su tra…

Povodom 75 godina Centra za odgoj i obrazovanje – Velika Gorica

„Živjela Vam, djeco, u ovoj kućici jed -nom davno gospođa Babaja…“ Iz mi -šljam i pričam dečkima priče o ovojtajnovitoj trošnoj kućici dok oko nje umalom eko vrtu sadimo luk, mrkvu,krumpir… Nazdravljamo sokom kojismo sami napravili od bazge iz našegdvorišta, pečemo i slasno jedemo ko -basice iz naše poljske kuhinje, smi -šljamo i planiramo buduće akcije. Naovoj trošnoj, bajkovitoj i pomalo mi -stičnoj kućici isprepliću se prošlost isadašnjost, nazire budućnost najstarije ustanove socijalne skrbi u RepubliciHrvatskoj. „…Osnovana je 1939. go -dine kao Zavod sa pomoćnom školomza mušku i žensku mentalno retar di ranu omladinu u dobi od 6 do 20...“ već 75 godinanastoji: „ …povjerenoj im djeci pružiti, zdravim ljudskim odnosom, razumijevanjemnjihovih teškoća, visokostručnim radom, dom i obitelj, ljubav i prijateljstvo, odgoj iobrazovanje i rehabilitaciju“. Sve ono što je djetinjstvu potrebno da bi djeca svoj životživjela dostojnije i samostalnije.“ Za mene je Centar poznati hit „Haustora“ „.. to je, to jemoja, to je moja, to je moja..:“

Moja prva ljubav!

Svi se sjećamo svoje prve ljubavi, ali rijetki imaju sreću, vratiti se i ponovozavoljeti svoju prvu ljubav. Prije 30 godina, kao stu dent Fakulteta za defektologiju, imaosam priliku dobiti prvi pravi posao u struci – odgajatelja nedjeljom. Ravnatelj Repač, pokojem i danas neki nazivaju Centar, spajao je mladosti i iskustvo i bili smo sjajan tim.Uživao sam u svakoj minuti rada s kolegama i igranja s djecom. Upijao iskustva starijih,učio pokušajima i pogreškama. Suze i smijeh bili su sastavni dio, kako dječjeg tako inašeg, odrastanja. Iako tek nešto starija, pravi uzor i podrška bila mi je, sada već doajen


Jure i Dorijan „Srcu reci, pomozi djeci“ – Humanitarnikoncert 11. 06. 2014.

kuće i pedagoginja, Ivanka. Suzana, rav -nateljica gradske organizacije Crvenogkri ža, s curama je trenirala nogomet. Svenas je učila, pratila i bodrila umirovljenateta Milica s dugačkom „šibom izraslomiz raja“, koja se pretvarale u najljepšu šibu sv. Nikole.

S djecom smo stalno bili vani. Na našemigralištu ili u gradu. Utakmice nedjeljom,bučno navijanje na gradskom stadionuRad nik, odlazak u kino. Dobre filmoveišli bi i popodne ponovno gledati. Na na -šem velikom igralištu, vrtuljci, ljuljačke,

klackalice. Ja s onim većima i starijima uživam u nogometu, graničarima, piku lanju.Zajedno s nama nogomet su igrali hakleri iz susjedstva. Pred Valentinovo 2012. vraćam se svojoj prvoj ljubavi i počinjem raditi u Centru posao koji najviše volim – odgajatelj„velikih dečkiju“.

Povijest Centra

U vremenima heroja šokira me podatak koji nalazim u monografiji: „1941. djecasu prisilno iseljena iz zgrade… a oko desetero djece s učiteljicom Štefanijom Vicepreživjelo je rat u selu Kurilovac“. Junakinja je ova učiteljica svjetskih razmjera. Možda iozbiljna kandidatkinja za Nobelovu nagradu za mir! Nevjerojatno je kako se mi povijesnoodričemo naših dragocjenih iskustava i humanista, a olako uvodimo strane modele! Živimo u vrijeme deinstitucionalizacije i inkluzije, „Outsourcinga“, „In hous inga“ i svenerazumljivije stručne terminologije. Sada sam „full in“, a već su tra nas puno može biti„out“. Kada me neki od edukacijsko-rehabilitacijskih izraza zbuni, sjetim se preporukanaše višegodišnje ravnateljice Jadranke: „...pišite dokumentaciju tako da i djeca mogurazumjeti...“ ili „...naši korisnici veliki su i neiskorišteni resurs...“.

Kako se u kući živjelo i radilo, govori nam Višnja (staro-krojač garderobijer): „ U ovojkućici živjela je sa svoje dvoje djece kuharica Babaja sa životnim partnerom, profesorommatematike Ražićem... Bračni par Kosović dugo godina vodili su Centar… Darijo gdje suti čarape?... Moja samohrana mama radila je u vešeraju i često me dovodila na posao…Fićo, sve bum te rekla Bibi! Opet nisi gaće presvukao!... Bilo je to tada normalno, a punoje djelatnika samaca ili obitelji i živjelo u Centru. Dvorište je bilo puno prijatelja:korisnika, djece i unučadi djelatnika, susjeda… Jedva sam čekala da napišem zadaću iistrčim van: brati zumbule, kupati se u famoznom bazenu, uživati pod palmama… Jurek,pa gdje ti je ona majica?... Voljela sam i raditi, možda sam zato i naslijedila radno mjestood gospođe Gine, voditeljice garde robe. Iako im svaki dan brišem noseve i guze, mi -jenjam gaće… ljute me i „zločesti“ su… niš vas mame koje su bile ovdje nisu naučile…Fuj vas bilo!… ovaj posao je meni više od toga… to je 50 godina moga života… Ogi, jesiti pogledal kak ti Jožekov ormar izgleda?... I svi smo tada nešto radili i uživali u tome.Nosili smo i cijepali drva, čistili lišće, sadili vrt, hranili svinje, imali kolinje. Gospon Đuro s djecom je pleo košare, ra dio ramove za ogledala i učio svoj orkestar: Cis – Ge, cis – ge,



Svakodnevne i vesele dječje igre na igralištu

meni je najteže padalo kada sam zbog svog neposluha morala peglati, a oni su tak lijeposvirali u srce me sa svojim tamburicama dirali… Gospon Mijo imao je šustersku radio -nicu, radile su se papuče i remenje… a Joža bi svaki tjedan druge papuče, danas sve im jena gotovo i još nas… Pa ne buš valjda takva u šetnju išla?! Odmah da si se presvukla!...Viš ti to je to, kaj ti pričam… Kao djetetu u najboljem sjećanju ostao mi je i nekadašnjidomar gospodin Stjepan Mirenić, omalen rastom, ali silne snage, radeći od željeza što muoči vide i što je poželio…“.

Njegov 13-ogodišnji imenjak, 2013. osvaja:

Olimpijsko zlato!

Stjepan Mirenić postao je tro -struki olimpijski pobjednik (sla lom, ve -le slalom, spust) na Specijalnoj olim pi -jadi u Južnoj Koreji. Povijesni je to i nesamo sportski rezultat. Najdraža rav na -teljica Ksenija S. inicirala je spek taku -larni doček u Zračnoj luci svim čla no -vima Hrvatske specijalne olimpijske re -prezentacije, na kojem bi pozavidjeli ineki daleko bogatiji sportaši. „Naš Pepijoš se i ne brije, ali za zlato vozi skije“,jedan je od transparenata. Idući cilj, kaže voditelj Željko L., su sve popularnije Pa -ra olimpijske igre i tamo vidimo našudjecu.

„Nije važno biti bolji od nekoga koliko je važno biti danas bolji nego jučer“, jedan je odosnovnih principa Juda. Ivanka uključuje djecu u Judo klub Pinky. Lijepo je vidjeti ukimonima naše mlade judoke kako se vesele svakom treningu.

S druge strane učitelj Tjelesne i zdravstvene kulture, Željko V. opravdano je ljut: „Ta sedjeca ne znaju igrati loptom! Nekada su me u redu čekali da im dam loptu i satima su seigrali.“ Sada nijedna lopta ne izdrži duže od 3 dana da se ne probuši, završi na krovu,drvetu, kod susjeda, razbije prozor na ambulanti…

Uz dužno poštovanje prema specijalnim olimpijadama, prilagođenim sportskim pro -gramima, uvijek nam je izazov vidjeti koje su zaista sportske mogućnosti naše djece uodnosu na svoje vršnjake. Prije 30 godina igrali smo često nogomet s dečkima izsusjedstva. Uočio sam da dečko kada udari loptu ona uvijek, pod istim kutom, pada na isto mjesto. Na to mjesto postavio sam brzonogog malca koji bi odmah zapucao prema golu.Izazvali smo lokalne dečke na službenu utakmicu. Znao sam da će nas podcijeniti i većnakon prvih minuta poveli smo 3 – 0. Kod 6 – 2, „škvadra“ se potpuno raspala.Međusobno su se optuživali i posvađali uz nevjericu: „kaj bumo zgubili od ovih debila?“,„Ti si veći debil od njih!“... Zamislite da su tek od cura izgubili?

Drugu nedjelju su se ispričali, mobilizirali i zatražili revanš. Ozbiljno su krenuli, brzopoveli, sustizali smo i borili se na kraju izjednačili na 9 – 9! O pobjedniku su odlučivali



„Doček olimpijaca“ Doček Hrvatske specijalne olimpijske reprezentacije 07. veljače 2012.

Zračna luka Pleso

kazneni udarci. Izgubili smo, ali srdačnii prijateljski pozdrav i zagrljaj značionam je više od pobjede!

Dečkima iz susjedstva bila je ovo velikašportska i životna škola. Danas neki odnjih sa svojom djecom dolaze na našeigralište i rado u svoju igru uključujunašu djecu.

21. Turopoljska trka 2013. Na startu seokupljaju stotine atletičara i re krea ti -vaca svih dobnih skupina. Među njima inaša ekipa trči u nepoznato. Možete li vi približno procijeniti i istrčati 1000 ili5000 metara? (Odgovorite si odmah is -kreno). Svi smo vrlo uzbuđeni, posebno

naš dobri duh, sestra Blaženka. Dižu se startni brojevi, cedulje. Svi bi odmah potrčali.Starta se po kategorijama, a Blaža i ja iščekujemo na cilju. I evo Martine, 38. Bravo,odlično! Ilija 42. Super! Marko 56.! Katarina je nešto sporija oko 90. ali i ona je pobjednik nismo vjerovali da će uspjeti! I onda vidimo Brankića!

U vodećoj je grupi! Bučno navijamo, a on staje i cedulju predaje meni… „Ne meni, tamona cilju..!“ Pretiče ga skupina, ulazi 19. Bio bi 13., a da trenira atletiku bio bi na postolju!Nikolina je bila odlična, istrčala je 5000 m, došla oko 30. mjesta, ali Branislav nam jepovećao broj sijedih! Uredno je startao, gotovo svi su već ušli u cilj, a njega ni na vidiku.Panika nas pomalo hvata, možda je zalutao, izgubio se? Prometnici pomalo puštajupromet, miču se oznake… Krećemo u potragu po Gorici. Ozbiljno razmišljam obavijestitipoliciju… Kada ga ugledam kako fućka i lagano šeće. Čim me vidio počeo je sprintati irekordno dojurio do cilja! Kada smo ga špotali zašto se nije više potrudio, rekao je:

„Volim hodanje“

S idejnom začetnicom projekta Jasnom prohodao sam od prvog dana. Hodanje,osim što pozitivno utječe na zdravlje, znanstveno dokazano potiče izlučivanje hormonasreće (endorfina i serotinina) i iskustveno provjereno eliminira hemeroidalne tegobe.Prohodali smo kroz prozor Babajine kućice. Radili smo vježbu evakuacije i najbrže smo,zajedničkim snagama, izvukli našu djecu na sigurno. Istina, njihova „landranja“ ponekadsliče na višekilometarske forsirane marševe dok sam ja ipak skloniji češćim pauzama,posjetama ugostiteljskim objektima, organizaciji ručkova i sl., ali ipak sa sve više djecehodamo i svaka nam akcija završava smijehom i pjesmom. S učiteljicom Mirjanom P. kojadječje, ali i naše stresove smiruje sa: „Udahni – izdahni!“, postavila si je jasne ciljeve.Neprocjenjiva su iskustva i spoznaje koje djeca upijaju i stiču diljem Lijepe Naše. Datoliko ne hodamo, nikada ne bismo saznali da komarci ne grizu nego komarice, da čapljaDanguba nije lijena nego lukava ptica koja stoji na jednoj nozi i čeka da joj riba sama dođe, ne bismo iskusili terapeutsku snagu vode u Kopačkom Ritu, na obali Dunava u Aljmašu iVukovaru, i još puno, puno toga vidjeli, doživjeli i naučili.



Turopoljska trka

Logoped Mirjana D. odlazi u zasluženumirovinu. Uvijek je to dirljiv trenutak. Od nje sam puno naučio, a djeca su je obo -žavala. Prije oproštaja, njezina najbližasuradnica Verica zamolila me da je pre -više ne rastužim. Pripremali smo priredbu za Sv. Nikolu i svi moji krampusi trebalisu odgovoriti: „Da Vas čujem djeco gdjeste sve bili sa „Volim hodanje“? Ivan:„Krapina, Plitvička jezera, Krk, Vukovar, Osijek i…“ Josip: „Trsat, Varaždin, Šlji -va…“ Kristina: „Nije Šljiva nego Kaza -lište „Trešnja“ i „Vidra“. Martina „Trako -šćan, Sisak, Šibenik…“ ori se dvoranom isvi jasno i glasno govore! Nije to bašjezično lako! Ponosan sam na sve svoje krampuse! Tada izlazi Gogo predaje Mirjanipoklon i kaže „Hvala ti Mirjana što si me naučila reći R! Rrrrrrrrrrrrrrrrr!“

Naša čarolija

Glazbeno-scenski programi Centra zasigurno su jedna od najsvjetlijih točaka upostojanju našeg Centra. Puna pozornica pršti u prekrasnim kostimima rasplesane djece,redaju koreografije voditeljica Melite i Ines I., raspjevane djece kao i njihove voditeljiceSana i Anja, komorni zbor pod ravnanjem maestra Vlade, virtuozni violinisti našegprijatelja Hrvoja, salve smijeha u satiričnim igrokazima Dubravke N. i Ines P., fantastičanetno ambijent i folklorni ansambl Kristine. Što će sa svojom dječicom spremiti Iva? Uvijek je novo i spektakularno, od ove godine na pozornici pleše i pas! Projekt „Moj noviprijatelj“, koji podrazumijeva uključivanje čovjekovog najboljeg prijatelja u proces odras -tanja, prerasta u jedinstvenu uslugu koju Centar nudi svoj djeci grada. Nema ništa ljepšenego kada se malo dijete zabuni na sceni, onako plahi i nježni kao i njihova Anči!Lutkarstvo! Prekrasne lutke i naj efi kas -nije logopedsko sredstvo Dubravke H.Rasplesane „Kaubojke“ Vesne T. tradi -cionalno svojom energijom dižu na nogecijelu dvoranu u Pučkom otvorenom uči -lištu.

„Vaše priredbe puno su bolje od naših ivećine drugih škola. Drugi put ću do -vesti cijelu školu“ govori mi Davor, rav -natelj susjedne osnovne škole. Mislim da bi ova vrlo vrijedna dostignuća trebaličešće izvoditi kao što bi trebali biti pri -sutniji u Gradu i šire.

Projekti grupe velikogoričkih djevojaka„Mladi Budite Anđeli Svijeta“ u suradnji



„Kreativa fest“ 03. 12. 2012. - Mala Scena - nastup spredstavom Sv. Nikola i Krampusi

„Naša čarolija predstave na Trgu F. Tuđmana srpanj 2012.“

s prijateljicama iz Španjolske nešto je najljepše što se našem Centru i Velikoj Goricidogodilo posljednjih godina. Iskustvo sa Španjolkama, Martina nam je opisala kao„čarobno“! Priredbe smo pripremali zajedničkim snagama na otvorenom uz znatiželjnepoglede prolaznika, razigranu i rasplesanu djecu. Čaroban je bio i premijerni solo nastup – ples naše Lucije, koja je sama osmislila koreografiju. Napravili smo priredbe na Trgu F.Tuđmana koje su ganule, nasmijale i raspjevale na stotine Velikogoričana.

Ili kao što je to rekla naša dobra (vjero)učiteljica Marija zbog koje i sam vjerujem u anđele„Od danas je Velika Gorica barem malo humaniji grad, a mi svi bolji ljudi“.

Izbori se

Velika Gorica podupire i otvorena je za nove i kreativne modele rada s djecom imladima, posebno onima s invaliditetom. Zahvaljujem Arijani i Nevenu što sam bio diostvaranja dječje demokracije na ovim prostorima. Među prvima osnovali su Dječjegradsko vijeće. Tadašnjeg gradonačelnika Šukera i ministra Primorca rešetali su mladipolitičari: „Kada ćete nam napraviti bazen?“, „Kada ćete urediti igrališta…?“, „Kako sesigurno voziti biciklom?“, „Probajte Vi nositi ovu torbu iz prvog razreda!“… Preznojavalisu se, na rijetko kvalitetnom, političkom skupu. Ulazak djece iz Centra u Dječje gradskovijeće bio je logičan slijed poštivanja njihova prava na sudjelovanje. Mar tin je bio jedan od najaktivnijih dječjih vijećnika u povijesti, među vršnjake unosi nove poglede na djecu sinvaliditetom te kasnije postaje počasni savjetnik. U rad Vijeća uključila se Mirna pa jepodrška dječjim vijećnicima postala veća i brojnija. Naše političarke Kristinu i Marinupriprema prva dama grada, Nikolina. Kako je tek sada, inače velikom prijatelju kuće,gradonačelniku Barišiću?

Od nedavno sve punoljetne osobe, bez obzira na poslovnu sposobnost, imaju pravo glasau Republici Hrvatskoj. Velika je to prilika za našu odraslu djecu koja žive i rade uKolodvorskoj.

Izazovi

Imao sam izuzetno zadovoljstvo raditi i u Kolodvorskoj, dijelu Centra radnoproizvodnim aktivnostima pokrenutim 2000. u suradnji s gradskim poglavarstvom. Sre -ćem tu dragu kolegicu sa faksa, Ivanu. Ovdje su svi nekako umjereni! I za njih je nakon 8.razreda, osmišljen odgojno obrazovni proces. Ovdje je sve puno mirnije i tiše. Osjeća sevelika prisnost. I u ovoj dugo pripremanoj oazi mira, jedne tihe zimske večeri, „lom“ i„urnebes“! Potrčim s noćnom odgajateljicom Irenom vidjeti što je kad ono: „Zorica!“ Svi„poludjeli“ „A u zoru, Gorica me ljubi…“

Jedan od glavnih ciljeva je obavljanjem svakodnevnih kućanskih poslova i kreativnimaktivnostima pokrenuti proces osamostaljivanja korisnika. I krenem ja nadobudno ukuhanje. Veseli djecu iako plaču Mar tin, Matija, Tomo.. dok režu luk, ali ne daju se,miješamo ga u sir, dodajemo senf, ajvar, kečap…, pravi mas ter šefovi… dok nam nisuizgorjeli sendviči! U zemlju propast... i tada nas u život, tortama vraćaju medicinske sestre Maja i Milka. „Katica za sve“ savjetuje mi: „Bolje ti je, a i njima, idite se vani šetati, iditekam hoćete… na kraj svijeta kako veli Miško, a ako hoćeš naučiti kuhati prvo se javiMarijani S.“ Na međunarodnoj razini, svojim ljekovitim eko-etno proizvodima spašavanas Vesna D. Počastivši, po dobrim starim hrvatskim običajima, kolegice iz Španjolske.



U drugoj zgradi prava mala tvornica.Pre kaljeni Grubi me mami na nestašluke, ali nemaju oni vremena. Pod vodstvomAne R. svi nešto rade! Čestitke, ori gi -nalne pisanice, privjesci za ključeve…Šire se mirisi lavande. Ponekada su usituaciji da ne stignu ispeći lavandinihkolačića koliko su traženi na tržištu! Pek -mez od jagoda, Melanijino ljekovitobilje. Mlada inženjerka agronomije, Kse -nija H. potiče uzgoj jagoda, matovilca,luka, špinata…, a za naše prilike rijedakprizor i socijalna radnica Nikolina je vani u plasteniku! Sa Štefom, osim što odr -žavaju voćnjak, rade i predstave, a Da -vorka okuplja band!

2004. kreće i učenička zadruga „Izazov“ i djeluje na obje lokacije.

Naši zadrugari, zajedno i ravnopravno s drugim zadrugarima, sudjeluju na županijskim idržavnim natjecanjima i smotrama. Osvajaju nagrade, priznanja. Na gradskim doga -đanjima su među najatraktivnijim i najposjećenijim štandovima, pomalo prelaze graniceHrvatske te ostvaruju i značajne prihode!

Budućnost?

Nova era Centra, zasigurno počinje s ravnateljem Zvonkom. Odmah je „udario“gdje smo bili „najslabiji“. Potaknuo je obnovu derutnog dječjeg igrališta i postaviosuvremeno i prilagođeno. Asfaltirao je i ogradio sportsko igralište, lopte se više ne buše nastaroj žici i ne lete kod susjeda. Uskoro se nogomet na velika vrata vraća u naš Centar, bitće tu i košarke, rukometa, tenisa, badmintona… Bit će tu turnira, zabava, druženja…izviđačkih logorovanja s vjeroučiteljicom Anom.

Već prvi tjedan svoga mandata Zvonko nam je uveo internet! Ne samo da nam je timevratio ljudski i profesionalni integritet i dignitet već nam dao u ruke snažno odgojnosredstvo. Naša školska knjižnica učiteljice Mirjane Č. s više od 1.300 naslova pomalo sepretvara i u informatički kabinet. Moji dečki gotovo svi su informatički pismeni. Pišemoobavijesti i marketinške plakate VELIKIM SLOVIMA tako da ih svi mogu pročitati.Šaljemo mailove voditeljicama i ravnatelju. Putem društvenih mreža obavještavamosvekoliku javnost o našim eko akcijama, piknicima, partyima… Pismo jednog našegdječaka sv. Nikoli dobilo je 7.949 „likova“ na Facebooku.

Osim građevinskih i tehnoloških, u vrijeme krize, istinskih poduhvata, Zvonko unosi inovi duh: „Živimo u jednom od najljepših cvjetnih perivoja s ljetnom pozornicom poredspomenika I. B. Mažuranić, a mi kao da se skrivamo daleko od prolaznika! Treba toodmah iskoristiti i osmisliti: koncerti, piknici, poezija, romantični susreti… neka svidolaze k nama. Obrnuta inkluzija!... I kada ste i jeste li uopće bili u obiteljima našedjece?“… zvoni dvoranom dok nam izlaže svoje vizije.



Novi ravnatelj Zvonko Katalinić sa suradnicama vučesnažno naprijed

I zaista kao da prvi put vidimo maćuhice, lavandu, ružu, egzotično i sezonsko bilje, orah,bazgu i ostale dijelove malog bo taničkog vrta koji je takav ponajprije za hva ljujući Ivici imalim rukama budućih cvjećara.

Zabrinuti se moramo i zbog činjenice da su dobar dio naših korisnika, posebno onisocijalno najugroženiji, djeca i unuci na ših ranijih korisnika. Tko je tu zakazao?

Savjetovalište za djecu s teškoćama i osobe s invaliditetom Velike Gorice otvo reno jeupravo kod nas 2010.g., u suradnji s gradskim poglavarstvom. Pokreće nove projekte,stručno je ekipirano različitim profilima, educira roditelje i studente, pruža raznovrsneusluge koje su dostupne svim žiteljima Turopolja i šire.

Mobilni stručni timovi su u područnim osnovnim školama, uskoro ćemo, nadamo se, i uobitelji korisnika, priprema se nova ambulanta…

Zahvaljujući socijalnim radnicama Ireni i Dariji udomili smo i bolje uvjete osigurali brojnojdjeci, ali uvijek nam ostaje i uvijek će biti djece koja će biti samo naša. Zato naša dobramama Ma rina, žena čije su vizije ponekad ispred vremena, Babajinu ili neku drugu kućicuvidi kao: „vlastiti topli Dom za djecu koja su na stalnom smještaju i imaju samo nas“.



Susreti prijateljstva i stvaralaštva u perivoju Ivane Brlić Mažuranić

Da sam ja učiteljica?

Sva su djeca i lijepa, i slatka, ipametna i dobra, ali ovi naši su na da -hnuće!

Dok se druga djeca ljuljaju, igraju lop -tom, lovice, „vise“ na kompu… na ob -liž njem brežuljku naša Lucija u svom taj -nom svijetu, sa svojom lutkicom, laganopjevuši i pleše. Puno neispisane poezijeje u njenim skladnim pokretima. Neko -liko sati kasnije Sana nas ozareno okuplja oko klavira: „Lucija nam ima apsolutnisluh! Gledajte i slušajte! S mobitela pušta pjesmu Beyonce „Halo“, Lucija na kla -vijaturama hvata sve akorde iako prvi put čuje pjesmu!“

Kako tek devetogodišnji Kubi znan stve nofantastično crta! Kad me učiteljica Li kov nekulture, Suzana pozvala da vidim kako je nacrtao mjesec očekivao sam klasični dječjizlatni polumjesec, a ono vidim mjesec u svemiru sa svim svojim kraterima i satelitima!

Mar tin je politički aktivan i društveno angažiran u unapređenju kvalitete života osoba sinvaliditetom. Stjepan nam je trostruki olimpijski pobjednik. Hajrudin, gdje se pojavi –medalja! Nije on baš anđeo, ali za ovo mu svaka čast: preko vikenda nekako se ubacio nanatjecanje u Break-danceu i osvojio odmah 2. mjesto!

Kada imam problema s mobitelom, TV-prijemnikom, računalom… sve mi to Danijelpopravlja. Evo sada mi ga je i Zvonko nekud odveo… Dominik i Pepi otišli s domaromDarkom „nešto šarafit“, Fićo je najbolji higijeničar na ovim prostorima… tko će mi sadapomoći. „Mogu ja, mogu ja, mogu ja…“ Kada prođe strka odnekud se stvori mala Megi:„Hoci, mogu pomoci“ „Super, Megi, možeš mi molim te… „Neću!!!“ Pomažeš ti. Megi,pomažeš i hvala ti!

Kada mi ponestane ideja i ne znam što bih ra dio – pitam njih. Nedavno ih pitam: „Da samja učiteljica?“ Malo me zbu njeno gledaju, baš im nije jasno pa ja krenem: „Ja bi bioBiserka! „Zašto?“… „Tako mi Biba znaj, izgledaš ti dok sa smiješkom promatraš svi -jet…“ otpjevam im Mlinarčeve stihove, smiju mi se, ali vidim da im tek sad ništa nijejasno… „Ili bih bio Maja! Kada vidim vas vidim i Maju s vama ovako veselim, lijepim,pametnim…! Da čujem sada vas?“, „Bolje ti je Lidija! Imali bi veći i bolji vrt!“, „BudiZdenka „Srcu reci, pomozi djeci!“ Imali bi stalno koncerte, „Zoricu“ i slike po cijelomgradu…“, „Draginja? Vozio bi kom bi, živjeli bi na Ključić Brdu i svi bi bolje pričali“.

„Dobro, djeco, hvala na korisnim savjetima, ali sada ja vas pitam što biste vi da ste viučiteljica?“, „A, ha sad smo skužili!“, „Ja bi lijepo išla kao Ines i Tamara na porodiljski!“„Ja bi radije bila medicinska sestra! I to Marinela!“, „Ja, Kristina. Ona nas je na morevodila“, „Sa Josipom bi stalno plesali!“, „Meni će baš Snježana frizuru napraviti“, „KodMarijane ima puno krumpira i možemo pomfrit peći!“, „Zato ću ja, kada završim školu, tu



Učiteljica Mirjana Pedišić s učenicima VI. razreda slavi sportske uspjehe

se zaposliti, sa kuharicama Macom, Marijom, Jadrankom i Katicom! Stalno ću vamkolače peći“, „Ja ću Vam sa Višnjom, Zrinkom i Vlatkom bombone i parfeme davati isvima ću Vam povećati plaće!“, „Viš kak sam ja lijepo obučena i ispeglana! Misliš danema Ljubice i Jelene da bi se Goricom tak šetala?“, „Bolje meni usisavati sa Janjom,mesti sa Slavicom i Verom puno ću više boca sakupiti.“, „I svaka čast Tajani, ali ja to baš ine bi“, „E ja ću bit noćni, cijelu noć ću s Tomicom ribice hraniti“, „Ja Zagorac, on jepravedan“. Sestra Blaža: „Nećete vi ništa postati kad ste tako razmaženi… ma joj bolje dane pričam, sve vam je servirano, a vi tako!“, Julija: „Ti si nas razmazila! Antu najviše, kaoda ti je unuk. Kako ćemo mi s njim kad ti odeš u mirovinu?“

„I dosadni ste već sa tim vašim sastancima! Zašto mi ne možemo biti s vama?“, „Previševas je!“, „Onda ćemo si mi sami izabrati predsjednika! I mi ćemo imati sjednice! I tostručne!“, zaključuje priču Blažin desetogodišnji Ante.

Ako mi je teško, a nema psihologice Jelene ili fizio-psihoterapeutkinje Slavice, tužan samili me netko naljuti opet su mi oni najbolji terapeuti. Znaju mi reći: „Gospon, Vi to svemalo preveć ozbiljno shvaćate“. Individualni plan i pro gram, stručno vrlo zahtjevandokument, za školsku godinu 2014/15. Danijel je, gotovo potpuno, sam za sebe napisao.Između ostalog o očekivanjima: „Želio bih da Josipu bude bolje, a da Dubravko ozdravi.“

Počeli smo pomalo i zarađivati sa sekundarnim sirovinama ili trampiti vrijednije stvari.Pepi predlaže: „Ne moramo uvijek ići na sladoled, ke bab, McDonalds… mogli bi štedjeti i otići na izlet!“, „Na ljetovanje!“ kaže Fićo. „Djeco, za to nam treba puno novaca.“, „Nemaveze prodavati ćemo krumpir!“, „Bolje kukuruz i kobasice. Jel’ tak gospon?“, „Obe -ćajemo, nećemo se više gađati kestenima, bolje da napravimo ono za vene i protivkomaraca! I prodajemo!“, „Nije protiv komaraca nego moljaca! Jel’ tak gospon?“, „Imogli bi onaj parfem što je moja mama vidjela na internetu od orahovog lista da nam nesmrde noge?“, „Mogli bi i susjedima pomagati snijeg čistiti!?“…

„Mogli bi aute ljudima prati, a mogli bi i repati: nije samo mašta, možemo mi svašta, raskanam sve prašta, ako nije tašta, na kraju uvijek ravnatelj ispašta!“

Fotografije: Marija Kirinić

Bibliografija:

1. „I moje djetinjstvo je sretno“, 1989. monografija povodom 50 godina Centra za odgoj i obrazovanjedjece i omladine Velika Gorica.

2. Ma rino Derossi – Monografija povodom 50 godina Judo kluba Istarski Borac Pula)

3. Divlji kesten – prema internetskim portalima – Melita Lukež

4. Orahov list – prema internetskim portalima – Ivančica Preradović



Borut Vidošević

CRTICE IZ UMJETNIČKE ŠKOLEFRANJE LUČIĆA

Sjećate li se, štovani čitatelju, svojih školskih dana, još više, baš onogavremena koje provađaste u školi, naročito – atmosfere školskih hodnika za

odmora? Ili, ako Vam je to, kako polako meni biva, pomalo daleko, pa se toga dobaprisjećate kroz sve kraći niz zanijemjelih slika iz kojih, osim zvuka, polako čili i boja kaoiz starih fotografija, možda imate prilike ponekad zaći u koju od osnovnih škola u vrijemeodmora, uroniti odjednom u onu ciku i vrisku koja vas iznebuha sa svih strana zapljusnepoput slapa i svega okupa, od glave do pete, ispuni vam uši i zaguši sva čula?

Ako ste roditelj školarke ili školarca u, još uvijek, osmoljetki, i ako, kako se nadam i kakozakon nalaže, redovito pratite njihova postignuća i nestašluke, tada točno znate o čemu topišem. Tek to iskustvo predočava, meni barem, pravo značenje one često rabljene fraze:“cika djece odzvanja školskim hodnicima”!

A, sjetite se onda kako ti isti hodnici izgledaju za trajanja školskog sata – prazni dugiprostori bez ikoga živoga jednom kada ste prošli školsku portu, utihli, zamrznuti uvremenu, nalik scenografiji kakva nadrealnoga svijeta; a iza zidova tek se jedva čujnanaslućuje nazočnost duhova onih koji su ga još pred koji tren ispunjavali.

Ta dvojnost postojanja, opreka između jedva pojmljivog kaosa kretanja, kakofonijezvukova i kaleidoskopa boja u jednome i, nakon što posljednji zakašnjeli učenici nestanuiza užurbano zatvarajućih vrata, nestvarne praznine i mrtvila u drugom trenutku, zajed -nička je svim školama, osnovnima i srednjima, manjima i većima, kod nas ili u većinizemalja svijeta.

Svima.

Osim nekima.

Vidite, štovani čitatelju, škola je mjesto mog svakodnevnog boravka – čitav svoj radnivijek proveo sam u jednoj – pa opet, stran mi je taj doživljaj dvojnosti, te potpune oprekeizmeđu vreve i mira, buke i tišine, koliko i većini vas. Dobrome dijelu mojih kolega taj jedihotomni svijet drugi dom, oni kroz buku i gužvu školskih hodnika za odmora suverenoplove poput krstarica oko kojih se bezopasno lome valovi dječjeg smijeha, vriske i cike itek ponekad zaustave pokojeg odviše pustolovnog mališana da ne počini kakvu veću štetu– ili je to barem tako kada se radi o školarcima mlađega uzrasta, onima iz “nižih” razreda.

Ali, ne i meni, a kako ne meni, tako ni mojim kolegama u školi u kojoj sam, velim, proveoradni vijek.


Ta je škola, vidite, ponešto drugačija. U njoj ne postoji školsko zvono, nema ni malog nivelikog odmora. Nema ni nevjerojatnog kaotičnog kovitlaca dječjih glava koje žure uz iniz hodnike ili ka izlazu iz škole na kraju nastave. Ovdje vladaju drugačije prilike.

U našim hodnicima (i ne samo našima, podosta je takvih škola diljem zemlje) vreva i bukasu iznimka, čak i krajem nastave. U njima, međutim, rijetko kada baš nikoga nema.Prošećete li kroz njih, vjerojatno ćete tu i tamo vidjeti pokojeg učenika koji naizgledbesposlen sjedi, možda dvoje ili troje koji potiho(!) razgovaraju. Tek tu i tamo, grupa njih.A onda se otvore poneka vrata, jedno dijete izađe, drugo uđe, dvije grupice se zamijene,vrata se zatvore i...

Djeca koja sjede u našim hodnicima isti su oni mališani (ili djevojke i momci) koji su,možda tek prije kojeg sata, veselo jurili niz hodnike svoje škole ili pak, u grupi prijatelja,nehajno izlazili kroz vrata gimnazije, naizgled beskrajno nadmoćni svemu što ih okružuje. Ovdje, pak, malne svatko od njih obazrivo je i pristojno stvorenje, spremno i voljnopozdraviti svakog nastavnika u prolazu. Ako tko i nije, većinom s vremenom to postane.Bez prisile.

Tajna? Razmotrite sami:

U ovim se prostorima odvija drugačija vrsta nastave. Ovdje učenike po ulazu u učionicudočekuju učitelji i nastavnici koji će, samo njima ili njima i nekolicini drugih, posvetitipredstojeći sat. A ono čemu ih podučavaju takve je prirode da, čak i oni nevoljki, morajubarem donekle sudjelovati.

Ovdje se, naime, podučavaju dvije grane umjetnosti: glazba i ples.

I jedno i drugo kompleksne su djelatnosti. Poput svih grana umjetnosti, poput riječi“umjetnost” same, one sadrže povelik udio umijeća, uz nemali udio znanja. A umijeće senajbolje stječe pod budnom paskom onoga koji o njemu već podosta, ako ne i sve, zna. I,što je budnija paska, to je sadržajnija, jasnija i primjerenija i poduka, a što je potpunijesudjelovanje, to je bolji, izražajniji i brži rezultat. Uz to, obje ove djelatnosti svoj temeljnimaterijal crpe iz nutrine onih koji se njima bave i u tome, s vremenom, leži tajna preo -brazbe onih nestašnih i onih oholih. Sudjelovanje mislima, djelima i osjećajima, dis -ciplina pred nastavnikom, kao i samostalna, svi ti zahtjevi, ako ih i ne ispune do kraja,stavljaju one koji nam dolaze na poduku pred sliku onoga što bi moglo biti, ako već i nije;svakoga se dana ta djeca, te djevojke i mladići, susreću sa svojim granicama: granicamasvoje vještine, svoje ustrajnosti, svoje marljivosti i, konačno, svojih sposobnosti. Malotko od onih koji tu sliku jednom ugledaju ostaje nepromijenjen.

Tko, pak, stvarno ustraje, malo pomalo ulazi u svijet u kojem su susreti s nekim odnajviših ljudskih dostignuća svakodnevni. I, ako stjecanje umijeća koje malo njih posje -duje i godi taštini, ovaj susret vlastitih s dostignućima najvećih, uči nas skromnosti boljeod bilo kakve pokude.

I stoga, ta djeca koja sjede na našim hodnicima sjede tiho; znaju da je ono što slijedi, onošto ih čeka iza vrata učionice, pa ako to i ne znaju opisati, susret s vlastitim horizontom ida, svakoga sata, moraju preko toga obzora zirnuti, baciti pogled u neizvjesnu daljinu, kakraju duge. Jer, tamo ih možda čeka ćup zlata.

I stoga, dođite k nama. Dovedite svoje školarce. Njihovi obzori čekaju.


CRTICE IZ UMJETNIČKE ŠKOLE FRANJE LUČIĆA

Ivanka Ivkanec

GODIŠNJI KONCERTFOLKLORNOG ANSAMBLA„TUROPOLJE“, VELIKA GORICA

Razdoblje došašća, obilježeno svjetlom nebrojenih dekorativnih žaruljica iradosnim treperenjem plamena svijeća, svake godine ponovo budi posebnu

radost iščekivanja dolazećeg Mladog ljeta, nove godine u kojoj će se živjeti bolje,lagodnije, s više međusobnog razumijevanja, tolerancije i pomaganja. Najveseliji godišnjiblagdani puni su darova za dušu pojedinca i društvenu zajednicu što se najčešće očitujeprikladnim uzdarjem.

U tom i takvom ozračju Folklorni ansambl „Turopolje“ je priredio svoj godišnji cjelo -večernji koncert „Pjesme i plesovi Hrvata“ kao poseban dar građanstvu Velike Gorice iZagrebačke županije. Koncert je održan u velikogoričkom Pučkom otvorenom učilištu 7.prosinca 2014. – nakon blagdana Sv. Barbare i Sv. Nikole kao prvih u nizu darodavacakojima se posebice raduju djeca. Doživljaj publike prisutne izvedbi scenskog programa udvorani „Gorica“ očitovao se u nepatvorenom „dječjem“ uživanju i svojevrsnom spon -tanom sudjelovanju u glazbeno-pijevnom segmentu pojedinih programskih točaka; da -kako razdragani pljesak bio je i snažna podrška i iskonski znak zahvalnosti mladimčlanovima/izvođačima FA „Turopolje“.

Kada se, nakon potrebnog i kratkog vremenskog odmaka, stiša uzbuđenje i veselje što gaje prizvao cjelovečernji folklorni koncert Ansambla, valja zapisati barem nekoliko kru -cijalnih kulturno-umjetničkih značajki u radnom poslanju i sadašnjim rezultatima sve -


ukup nog djelovanja ovog izuzetnog društva. Nesporna je činjenica da FA „Turopolje“ nanajbolji način i s velikim stručnim sposobnostima njeguje, čuva i promiče zavičajnu inacionalnu folklornu baštinu Hrvata na različitim područjima/regijama domovine i izvannjezinih granica. To folklorno i kulturno nasljeđe su znalački predstavljale dosadašnjegeneracije izvođača posredstvom održavanja raznorodnih javnih nastupa (više od 3.500!), a svoje znanje i umijeće brižno prenose vlastitoj djeci i njihovim vršnjacima.

Stoga je sasvim razumljiv tako dobar i „prirodan start“ mladog naraštaja koji se odgaja i ukrilu ovog Društva; „smjena generacije“ uzorno nastavlja slijed u prepoznatljivom iden -titetu, dostojanstvu i kontinuitetu djelovanja bivših „starih“ i sadašnjih „mladih“ članova(u svjetlu obiteljskog reda: bake i djedovi – roditelji – djeca). Ovog adventa su idejnokoncipiran „ozbiljni“ koncert izvela uglavnom djeca završnih razreda osnovnoškolskogili početnog srednje-obrazovnog uzrasta, dakle oni što stoje na pragu puberteta; njihovoscensko izvođenje programa ukazivalo je na potpunu predanost i ozbiljnost, primjerenuodgovornosti odraslih ljudi, predstavljanju, vrednovanju i usvajanju kulturnih i folklornih dobara. Samo su ozarena dječja/mladenačka lica jasno pokazala da mladi plesači/pjevačimogu i znaju na svojim nejakim plećima nositi (i drugima darovati!) koncertni pro gram uodlično (u)plesanom koraku i držanju tijela, zvonkim i sigurno otpjevanim pjesmama,odjenuti (i presvući se!) nošnju... Scenski nastup mladog naraštaja je bio zaista impre -sivan, unatoč po kojoj uzgrednoj i spontanoj nespretnosti ili nezgodi. Poneka manjaindividualna omaška u odjevnoj slici plesača kao i „ozbiljnost“ tamburaša i/ili izostanaknjihove komunikacije s ostalim izvođačima, bit će uklonjena u budućim javnim izved -bama i tjelesnoj snazi odrastanja djece do pune zrele dobi.

FA „Turopolje“ u svojem dosadašnjem djelovanju predstavlja se bogatim vlastitim fun -dusom tradicijskih narodnih nošnji iz različitih područja Hrvatske, vlastitom radi onicomizrade replika i novih nošnji, radom u po dvije plesne i tamburaške sekcije i scen -skim/javnim programom od četrdesetak koreografskih cjelina. Dakako, težište rada polo -ženo je u domenu zavičajnog folklornog nasljeđa i kulturnog stvaralaštva, ali s jednakimmarom se veže i za druga različita hrvatska područja. Ovaj godišnji koncert osmišljen jekroz 12 scenskih programskih slika: Bunjevački plesovi, pjesme i plesovi Posavine,pjesme i plesovi liburnijskog krasa (Liburnija – Ćićarija), šokačke pjesme i plesoviBačkog Brega, pjesme i plesovi Podravine, pjesme i plesovi Ravnih kotara, plesovi izKonavala, muzički in ter mezzo, pjesme i plesovi Korduna, pjesme i plesovi Pokuplja,muzički in ter mezzo, pjesme i plesovi Prigorja. Uz najavu svake pojedine točke programašarmantna voditeljica je publici prezentirala i određene spoznaje o kulturnoj i folklornojslici određenog područja; ta su objašnjenja još jedan dar publici i stalnoj potrebi zapodučavanjem. Svojim sveukupnim idejnim koncepcijama i radno profi liranom praksom, unatoč velikim teškoćama financijske, administrativne i komu nika cijske prirode, usprkosvremenima nesklonim folklornoj tradiciji (ili baš zbog svega toga zajedno!) vodstvoDruštva (od predsjednice do stručnih i umjetničkog voditelja) se zaista ima čime dičiti, aposebice onim krajnjim rezultatima svoga rada – javnim izvedbama folklornog programaposredstvom tamburaša, plesača i pjevača!

U Zagrebu, o adventu 2014.


GODIŠNJI KONCERT FOLKLORNOG ANSAMBLA „TUROPOLJE“, VELIKA GORICA

mr. sc. Marija Ivanović, viša knjižničarka

TRI DESETLJEĆALIKOVNOG NATJEČAJA

Uvodni dio

U Knjižnici „Galženica“ Gradske knjižnice Velika Gorica organiziran je 2014.godine 30. likovni natječaj za učenike osnovnih škola velikogoričkoga područja.Završni pro gram jubilarnog Natječaja održan je 15. svibnja na Međunarodni dan obitelji irođendan likovnog umjetnika Ivice Antolčića. O prijašnjim natječajima i o ovogodišnjimrezultatima govorila je mr. sc. Marija Ivanović. Nazočni su bili predstavnici gradskeuprave, predstavnici Večernjeg lista odnosno lista „Radost“, članovi prosudbenog povje -renstva, roditelji te učitelji i učenici kojima su dodijeljena priznanja i nagrade. Izložbuodabranih radova otvorio je gradonačelnik Dražen Barišić.

Početci ili zašto likovni natječaj u knjižnici?

U naselju Galženica otvoren je 26. studenoga 1980. godine Dom kulture sKnjižnicom u njegovom prizemlju i Galerijom Galženica na drugom katu. Knjižnica jeimala najveći izlog na Trgu. Nova kulturna ponuda i potreba širenja kruga korisnikaKnjižnici je nametnula nužnost snažne komunikacije sa sugrađanima, potencijalnim


Najuspješniji sudionici 30. likovnog natječaja

korisnicima. A to se moglo postići samodobro osmišljenim programima među ko -jima su bile različite izložbe u knjižničnomizlogu.U živopisnom kutiću slikovnica u dijeluKnjižnice Galženica okupljala su se djecaod 4 do 6 godina koja nisu pohađala vrtić. Ulipnja 1981. održana je prva izložba nji -hovih likovnih uradaka nastalih u Igraoniciposlije pročitane ili ispričane priče. O crte -žima 24 mala autora u popratnom letku iz -ložbe pisala je Jadranka Luketa, likovnaured nica u Školskoj knjizi. Ova će izložbapostati zametkom velikog i dugotrajnogpro jekta.

Uslijedila je suradnja s izdavačem slikov -nica, knjiga za djecu i lista „Radost“, Izda -vačkim poduzećem Naša djeca. Nakon ne -koliko izložbi originalnih ilustracija tek -stova u „Radosti“ i ilustracija više slikov -nica, pojavila se ideja da Knjižnica Na rod -nog sve učilišta organizira likovni natječajza učenike osnovnih škola cijeloga pod -ručja tadašnje Općine Velika Gorica. Pot -poru inicijativi Marije Ivanović dala je re -dakcija lista „Radost“: glavni urednik JožaSkok te urednici Drago Kozina i SrećkoPlaninić.U travnju 1985. tražena je podrška druš -tvenopolitičke zajednice. Istaknuti su ci -ljevi Natječaja: poticanje, vrednovanje i iz -laganje dječjih likovnih uradaka nastalih uškoli, njegovanje likovne kulture učenika te približavanje knjige i knjižnice što širemkrugu mogućih korisnika. Književni tekstodabran je za tematsko polazište likovneobrade. Ideju su podržali tadašnji direktorNS Ivan Matanović, voditelj KnjižniceZvon ko Marenić te voditelj Galerije Gal -ženica, Radovan Vuković.

Pozivi s propozicijama poslani su matičnimosnovnim školama na području Općine.Bile su zadane dvije teme: Knji žev no -


TRI DESETLJEĆA LIKOVNOG NATJEČAJA

Luka Riđički, OŠ Vukovina, ‘95.Bajka o ribaru i ribici / Hemen

Sarah Bećirović, PŠ Veleševec, 2000.Konobar Žućo… / Kumic

Bruno Bijelić, OŠ E. Kumičića, ‘01.Pčelica Maja / Skelin

-umjetnički tekst kao poticaj likov nomeizražavanju i Život u slobodi. Prva je ostalastalnom temom Natječaja, a druga je ovisilao posebnim prigodama. Stvarali su učenicilikovne radove raznim slikarskim i crtačkim tehnikama na papiru na temu mira, životamladih, sporta (Univerzijada), rata uHrvatskoj, obitelji (godina obitelji), eko -logije…, a najviše godina na temu Saču -vajmo zavičajnu baštinu te je i ona, u oz -račju europskog zajedništva, postala stal -nom temom natječaja.

Promjene tijekom godina

Puno se promjena zbilo od te1985. godine. Društvenih, političkih, tehno -loških, svjetonazorskih… Natječaj je živio,propozicije su se mijenjale. Praćenje i raš -člamba rezultata također. Težilo se što ob -jek tivnijem vrednovanju likovnih uradaka,otkrivanju darovitih učenika i isticanju za -sluga njihovih učitelja. Do 6. natječaja učitelji su odabirali i do -stavljali određeni broj radova, ovisno o ve -ličini škole. Od 7. natječaja mogli su ih slatikoliko su htjeli pa je često pristizalo tisuću iviše, a zadnjih godina i po dvije tisuće ura -daka. Neposredno obraćanje područnimško lama pokazalo se vrlo korisnim.U 7. natječaju (1991.) povjerenstvo je iz -dvojilo posebnu skupinu radova ističući nji -hovu vrijednost i umnožen je prvi trajnizapis o Natječaju, svojevrsni „katalog“ iz -ložbe.

Od 10. natječaja (1994.) povjerenstvo čestospominje nagrade ili pohvale naj us pješ ni -jim učiteljicama/učiteljima. A 1996. na gra -đuje čak i škole slikovnicama i knjigama što je zabilježeno u prvom tiskanom kataloguIzložbe najboljih radova.

Do 15. natječaja bile su dvije natjecateljskeskupine: prvi-četvrti, peti-osmi razredi, na -grade: prva, druga i treća te priznanja. Od16. (2000. godine) osam je skupina, prema



Ana Kočiš, OŠ E. Kvaternika, ‘01.Što sve ima šuma / Medved

Domagoj Stepanić, PŠ D. Lomnica, ‘03.Jutro na seoskom dvorištu / Matejčić

Klara Janečić, OŠ E. Kvaternika, ‘05.Cvijet sa suhe grane / Mužek

razredima i iz svake se izdvaja 10 najboljihuradaka od kojih dva (uglavnom) dobijuNagradu, a ostali Priznanje.Od 17. natječaja (2001.) organizator pratiuspjeh učenika koji imaju više odabranihradova na jednom natječaju ili su među naj -boljima iz godine u godinu i te činjenicenavodi u katalogu Izložbe. Na najboljimradovima ostaju potpisi članova prosud be -nog povje renstva. Od 2002. redovito se spo -minje nagrada učitelju.Od 2007. učenici koji su postigli najvećiuspjeh (imali najviše odabranih radova) do -bi vaju naziv „zvjezdica“ Natječaja.

Prosudbeno povjerenstvo

U prosudbenim povjerenstvimatije kom ova tri desetljeća bilo je puno osobapoznatih i značajnih na području likovneumjetnosti: uvijek netko iz lista „Radost“(likovni urednik ili suradnik ilustrator), ne -koliko godina članovi lokalne likovne sku -pine te poznati likovni stručnjaci – povje -sničari umjetnosti, likovni kritičari, likovnipedagozi, teoretičari, profesori na fakultetu, prosvjetni savjetnici.Učeničke uratke procjenjivali su akademskiumjetnici Srećko Planinić, Vjera Lalin, Ju -rica Puhalović, Ivica Antolčić, Pika Von -čina, Maja Nejašmić, Ivona Biočić, IvanaGuljašević, sveučilišni profesori MarijanJa ku bin, Danijel Žabčić, Marcela Munger,Stjepko Rupčić, Luka Petrač, Veliko go ri -čanke Elen Zubek, Zdenka Svetličić, MajaBalenović zatim slikar i ilustrator MateLov rić, povjesničari umjetnosti Vesna Ku -sin i Radovan Vuković, pro svjetne sav jet -nice iz Agencije za odgoj i obrazovanje Da -vorka Brešan i Mirjana Toma šević Dan če -vić.

Voditelj Galerije Galženica, Radovan Vu -ković, prvih je deset godina bio članom po -vje renstva. Na razne načine (uz ostalo iovim natječajem) nastojalo se i u Galeriji i u



Valentina Huzjak, PŠ Dubranec, ‘06.Čudnovate zgode šegrta… / Lektorić

Dominik Bradić, OŠ E. Kvaternika, ‘07.Plesna haljina…/ Horvačić

Dorian Brozović, OŠ N. Hribara, ‘08.Fašnička povorka / Boban

Knjižnici gravitirajućem stanovništvu svihdobnih skupina približiti novu kulturnu po -nudu Doma kulture udovoljavanjem ilistva ranjem kulturnih navika. Organizirajući izložbe značajnih suvremenih likovnih um -jet nika, Vuković je stvorio relevantno mje -sto recepcije provje renih vrijednosti. A uizlogu Knjižnice mogli su se, kompe tent -nom prosudbom i selek cijom, formirati iafirmirati neki budući naraštaji umjetnika.

Slikar, ilustrator, suradnik lista „Radost“potom i njegov višegodišnji likovni ured -nik, Mate Lovrić, devedesetih se godina na -stanio u Velikoj Gorici. Čestim sudje lo va -njem u radu povjerenstva natječaja postaoje njegovim najdugovječnijim članom. Do -prinos mu je značajan: radovima je pri stu -pao neopterećen edukatorskim iskustvom inakanama podu čavanja. Njegova recepcija(pa i percepcija) učeničkih uradaka te me -ljila se na prvom dojmu koji se gotovo uvi -jek pokazao prosudbeno relevantnim. Po -vremeno je likov no-uredničkim savjetimapomagao pri izradi popratnih tiskovina.

Profesor na Učiteljskom fakultetu u Za -grebu, Marijan Jakubin, pozvan je na prvosudjelovanje u prosudbenom povjerenstvu2000. godine. Više je godina potom uzimaou ruke gomile radova i pomno ih probiraouočavajući početničke pogreške ili pak iz -vrsna likovna rješenja. Okom iskusna teo -retičara procjenjivao je i rad učenika i radučitelja.

Viša savjetnica iz Agencije za odgoj i obra -zovanje Mirjana Tomašević Dančević,prof. i povjesničarka umjetnosti, devet jegodina zaredom procjenjivala učeničke ra -dove. Zna jući koje su mogućnosti učenika ikompetencije učitelja, zalagala se za orga -niziraniji rad u školi prateći posebno sku -pine radova na pojedine teme. O ovomNatje čaju afirmativno je pisala u stručnimpublikacijama i govorila na raznim sku po -



Tea Ovničević, OŠ N. Hribara, ‘08.Glagoljica / Tomašić

Magdalena Blažeković, OŠ Pokupsko, ‘10.Narodni vez / Crnolatec

Adam Brnad, OŠ V. Mlaka, ‘11.Torba / Gudelj

vima. Iako nije više na savjetničkoj funkcijiu Agenciji, njen rad u prosudbenom po -vjerenstvu i dalje je iznimno vrijedan..

Posebno dragocjen doprinos natječaju daoje Ivica Antolčić (rođen 15. svibnja 1928.),poznati likovni umjetnik i ilustrator tek -stova u različitim publikacijama. Više oddeset puta bio je u prosudbenom po vje ren -stvu i uvijek je u njegov rad unosio vedrinu,ushit, radost. S puno topline, ljubavi i razu -mijevanja pristupao je svakom pojedinomdječjem ostvaraju i onda kada ih je bilopreko dvije tisuće. S puno žara, unatoč go -dinama, iznosio je svoja zapažanja i ocjene.Likovnim rješenjem za obrasce Priznanje iNagrada uključen je i u 30. natječaj.

Učenici, njihovi radovi i rezultati

Tijekom svih godina ukupno je naove natječaje pristiglo više od 29 000 likov -nih uradaka. Iz razredne nastave pristizaloje znatno više radova. Izbjegnuta je većaprethodna selekcija u kojoj bi se možda iz -gubili mnogi ostvaraji, posebice do tada„ne ot krivenih“ darovitih učenika. Iz pred -metne nastave stizalo je razmjerno malo,pro sječno oko 20 posto ukupnog broja ra -dova, no oni su već bili probrani stručnim istrogim vrednovanjem.

Povjerenstvo je svake godine izdvajalo od -ređenu količinu najboljih uradaka. Mogloje to biti 5-10 posto ukupno prispjelih ra -



Laura Pukanić, OŠ E. Kvaternika, ‘11.Sačuvajmo… / Detelić

Maja Medanović, OŠ E. Kvaternika, ‘12.Istarski gradić / Gabela

„Na odabranim radovima nižu se pjes -ničke slike oživotvorene slobodnim, ne -spu tanim, prirođenim, spontanim likov -nim izričajem nabijenim dječjom eks pre -sivnošću, koja je učinila vidljivim tolikelikove, doživljaje i ambijente razasutekroz književne tekstove: snove koje snivacvijeće, zaustavljene ptice u letu, paunove i ribe u veličanju života, rascvjetale kroš -nje nebeskih krajolika, sli karske igre du -ginim bojama, kontrastnim odno sima, di -namičnim kompozicijskim sli jedom, rit -mič kom izmjenom boja, poteza, crta i ob -lika.“ Marijan Jakubin, katalog Iz ložbe

2000.

„…Prob lem s kojim smo se suočili nisustotine dječjih likovnih iskaza koje smomo rali pozorno „pročitati“, nego ne do -statak nagrada i priznanja kojima bismoželjeli javno vrednovati igru i istra ži -vanje, ozbiljnost i vedrinu, maštu i ana -litičnost s kojom su najmlađi i oni neštostariji učenici pro ma trali zavičajno iknji ževno okruženje i rje šavali po nu đene likovne probleme.“ Mir jana To ma šević

Dančević, katalog Izložbe 2009.

dova. Autori najboljih od tih 80-ak (nekad iviše) odabranih uradaka dobivali bi na -grade, a ostali priznanja. Ista učenička ime -na često su se mogla naći i u skupinamaradova za koje su učiteljice zavrijedile po -hvale povjerenstva zbog „posebno us pješnelikovne obrade pojedine teme“.

Pojavljivanje istih imena na izabranim ra -dovima u vrlo velikoj konkurenciji i po iz -boru različitih osoba govori o neospornojdarovitosti pojedinih učenika. Sačuvani za -pisi o većini natječaja podsjećaju na autore(više) izvrsnih likovnih uradaka. To su: VidVučak, Luka Riđički, Enver Orlić, MarkoPopovčić, An to nio Jurković, Ana Kočiš,Stje pan Druzović, Klara Janečić, DomagojStepanić, Veronika Bagarić, Marta Krilčić,Mia Kos, Valentina Huzjak, Dominik Bra -dić, Ivor Beus Richembergh, Rob ert Ruš -kovački, Dorian Brozović, Aldo Grabić,Ana Zrno, Matea Stojčevski, Matea Horvat, Magdalena Bla žeković, Adam Brnad, TeaNevistić, Laura Pukanić, Korina Pavačić,Niko Grospić, Julija Dundović, DoroteaBrdek, Josip Tadić, Ema Jančetić i LucijaFruk. Neki od ovih učenika imenovani su„zvjezdicom“ natječaja!

Nastavnici / profesori / učitelji

Od početka je ovaj natječaj ovisio o nastavnicima osnovnih škola. Oni suučenike učili ovladavanju likovnim tehnikama, poticali na stvaranje, pratili nastajanjeuradaka, odabirali što će poslati na natječaj. Bez njihovog samoprijegornog i stručnog rada natječaja ne bi bilo. U kriznim vremenima njihova je podrška organizatoru bila ključna:željeli su da se, usprkos brojnim natječajimana koje su bili pozivani, ovaj (lokalni) održi.Najznačajniji zagovornik Na tječaja bio jeIvan Mikšić.

Nastavnici nagrađenih učenika na 1. na tje -čaju bili su: Barica Ceronja, Pavica Ve selić,Marija Pejak, Ljubica Ančić Jelinić, IvanMikšić, Mira Vilus, Bernarda Gabela iZdenka Zubčić. Neka od ovih imena po -navljat će se poslije godinama, a neka i de -set ljećima!



Ante Zovko, PŠ Lukavec, ‘13.Govedo tur / Tonković

Ema Jančetić, OŠ E. Kvaternika,’13.Košulja …/ Horvačić

„Mnogim su učenicima uspjesi na na tje -čaju dali snažne poticaje za bolji odnosprema školskim obvezama, učiteljima,pri ja teljima, obitelji, prirodi, tradiciji.Mnoge je uveo u svijet umjetnosti – li -kovne, glazbene, scenske te, naravno,knji ževnosti. I trajno ih obogatio. Ne -kima je pomogao da lakše nađu svoj putu život. Mnogima je donio RA DOST!“Marija Ivanović, katalog Izložbe 2014.

Svi nastavnici/učitelji čiji su učenici tije kom ovih trideset godina dobivali nagrade,priznanja, pohvale zavrijedili su da budu navedeni u ovom tekstu. Svojim su radom gradili i održavali Natječaj. Prema saču vanoj do kumentaciji bilo ih je 130. To su: Milka Babić,Martina Baković, Vlatka Ban, Anica Beloša Fijan, Višnja Bevanda, Ivana Bo ban, A.



Lucija Fruk, PŠ Dubranec, ‘14.Kapela sv. Roka / Lektorić

Bojinović, Ivica Bolanča, Dijana Boršić,Ne venka Boršić, Tajana Brnić, M. Bruić,Jasna Bujić, Marica Bužan, Nevenka Crno -latec, Anđa Čeić, Maja Čunčić, Na talijaČun čić, Anka Ćurić, Melita Delić, Li dijaDetelić, Jelena Dijanežević, Jelena Dob rić,Jelena Erent, Vera Fabečić, Srećko Fadiga,Gordana Ferenčina Kovačević, Mar tina Fi -li pović, Branka Garašić, Danica Gazić, Ma -rina Golemac, Jasminka Grabant, MiroslavGrahovac, Ivan Gudelj, Nediljka Gudelj,Viktorija Gudelj, Sanja Gusić, Ma ša Gu -teša, Đurđa Harasti, Branka Hemen Hinić,Smiljan Holly, Božica Horvačić, Mar tinaHurčak Babić, Marijana Husić, Da nicaIšek, Bernarda Jandriš, Marija Jelinić, Va -lerija Jelinić, Jadranka Jelisavac, Tina Kar -lović, Vesna Kerner, Mirjana Kireta, Kla -rić, Tamara Kordić Mišković, Ljerka Ko -vačević, Snježana Kovčalija, Melita Kr ka -nić, Ksenija Kukić, Nevenka Kumic, Re -nata Kunić, Marica Kupina, Ivan Lasić,Gor dana Lektorić, Renata Lončar, Mi roslava Lon čarević, Jelena Lovrić, Jasminka Lukac, Vesna Lukinić, Milena Lulić, Vesna Lužnik, Zora Majsec, Martina Mamić, MirjanaMarinčević, Danijela Mar janović, Bara Marović, Ved rana Matejčić, Jasenka Medved,Ljerka Mesec, Irena Meštro vić, Andreja Mišić, Dragica Musić, Ma rina Mužek, AntonijaNovaković, Ma rina Novo sel, Zoran Pavelić, Š. Pavušek, Željka Petković, MartinaPetrina, Nina Petrinjak, R. Pilčik, Sandrica Pišković Gojak, Jasna Pletikapa, JasminkaPodlejan, Mir jana Popovčić Smolčić, Danijela Puškar, Đurđica Rabljenović, StevoRabljenović, Božica Rebić, Ružica Salaj, Nadica Sedmak Vel kovski, Ljubica Skelin, S.Smolković, Da nijela Srbić, Marijana Stanić, Jasenka Starčević, Vesna Stipić, IvicaŠipušić, Kar men Šipušić, Danijel Šokec, Božica Štefulić, Vlasta Šunko, Nediljko Šuvar,Elena Tiči nović, Nada Tomašić, NevenkaTo mec, Li dija Tomić, Sofija Ton ković,Zdenko Ton ković, Divna Topolnjak, Andrea Uzun, Ro sana Vađon, Vid Vu čak, BrankaVujnović, Petar Zadro, Melita Za gorec,Ivana Zec, Jo vanka Žilić, Olivera Žor dić,Goranka (Per šić) Župetić.Samo je nekoliko ovih učitelja bilo međunajboljima (samo) jedanput, dvaput.Tridesetak njih uspješno sudjeluje (ili je su -djelovalo!) na Natječaju više od 20 godina.

Najviše pohvala za rad s učenicima dobila jeNediljka Gudelj iz Velike Mlake.



Dorotea Brdek, OŠ E. Kumičića, ‘14.Drvena kuća / Babić

„Vjerujemo da će današnjim i done dav -nim učenicima koje se poticalo na neo -metano i individualno likovno is tra ži -vanje tradicijske arhitekture i upo rab -nih predmeta svoga zavičaja, a zatim isadržaja nacionalne bašti ne, upravoovak va iskustva moći po moći da u pro -cesu opće globalizacije uspiju zadržatisvoj individualni, lo kalni i nacionalniiden titet.“ Mirjana Tomašević Dančević,

katalog Izložbe 2008.

Završni programi likovnog natječaja

Završni pro gram natječaja, uz do djelu Priznanja i Nagrada i otvorenje iz ložbenajboljih radova obogaćen je unatrag dvadeset godina umjetničkim sadržajima koji sevećinom oslanjaju na literarno stva ralaštvo za djecu i na učenike kao izvođače raznolikihumjetničkih djela.Pred pozvanim učenicima, njihovim ro di teljima i učiteljima te članovima pro sud benogpovjerenstva, predstavnicima pokro vitelja i organizatora nastupili su brojni učenici kojise uspješno bave drugim gra nama umjetnosti. Glazbeni prilozi stizali su iz Umjetničkeškole Franje Lučića. Scen skim govorenjem poezije ili najavljivanjem programa pred -stavilo se nekoliko veliko goričkih gimnazijalaca. Preradbama knji žev nih tekstova zascensko izvođenje u pro gram su bili uključeni učenici iz OŠ J. Hab delića, OŠ E. Kumičićai OŠ E. Kvaternika, zatim iz Kravarskog, Pokupskog i Buševca. Kao najavljivači pred -stavili su se i članovi FA Turopolja.U programu su nekih godina sudjelovali i odrasli umjetnici pa su najbolji likovnjaci slušali Tina Ujevića u Črnkovoj interpretaciji, upoznali književnicu i lutkaricu Jadranku ČunčićBandov, gledali predstavu „Mišobox“ Scene Gorica…Unazad 6 godina održavanje završnog programa vezuje se uz Međunarodni dan obitelji irođendan Ivice Antolčića, 15. svibnja.

Umjesto zaključka

Natječaj je organiziran tako da po tiče razvijanje učeničke recepcije umjet ničkihdjela (poglavito literarnih te likovnih, glazbenih i scen skih), da potiče razvijanje njihovihstvaralačkih mogućnosti, da afir mi ra kreativne i reproduktivne sposobnosti os nažujućinjihove postignute kompetencije, da potiče otkrivanje i usmjeravanje darovitih pojedinaca (budućih um jetnika!). Trebao bi imati i neposredni opći odgojni utjecaj kroz obradu raznih prigodnih tema (odnos prema obitelji, baštini, prirodi…).

Kao najvažnija godišnja likovna svečanost na Trgu, Natječaj izlaganjem uzornih uradaka,dakle posrednom likovnom edukacijom učitelja, roditelja, sugrađana i ostalog gra viti -rajućeg stanovništva podiže opću razinu kulture šire zajednice.

Lijepo je mišljenje o natječajima akad. slikara i profesora na Učiteljskom fakultetu uZagrebu, Stjepka Rupčića: „Svaki novi saziv je svoju motivaciju za događanje imao uuspjehu prethodnog/prethodnih, i tako trideset puta…natječaj traje i zadivljuje pro -sudbene komisije i javnost vrijednošću i radova i učiteljskog rada.“



Mario Ivić

GALERIJA 12

Galerija 12 u Osnovnoj školi Šćitarjevo počela je s radom 8.prosinca 1998. godine kao produkt nastojanja da primarno

učenicima, a jednako tako i njihovim roditeljima i ostalom stanovništvu naupisnom području OŠ Šćitarjevo omogući doticaj s događanjima u likov -nosti. Galerija 12 svojevrsni je nastavak galerije „m“ koja je osnovana u OŠVelika Mlaka 1992. godine. Sam naziv galerije potječe od riječi most, a simbolično jesadržan u slovu m. Time je uspostavljen most između likovnih autora i školskih učenica iučenika, budući da je u tim razdobljima bilo vrlo teško organizirati posjete učenica iučenika galerijama u Velikoj Gorici i Zagrebu.

Slična je situacija bila i u OŠ Šćitarjevo. Ponovnim osamostaljenjem osmišljen je igalerijski prostor sa željom da slikari i kipari dođu u školu i uspostave izravnu likovnukomunikaciju.

Galerija 12 organizirana je u učionici likovne i glazbene kulture (po redoslijedu broja


učionica to je učionica broj 12), ali sudeći prema izja -vama učenika, mnogi drugi nastavni predmeti postalisu zanimljiviji i interesantniji od kada zidove učionicekrase djela likovnih umjetnika ili učenika.

U traženju identiteta galerije, početne zamolbe bile suupućene učiteljima likovne kulture s područja VelikeGorice, ali se krug brzo proširio na mnoga recentnaimena hrvatske likovnosti. Upravo zato s ponosomističemo i našu malu školsku galeriju i kratak presjekautora koji su imali volje darivati djeci i stanovništvuovog kraja ono najljepše što nose duboko u sebi, vječnu želju da zaustavljeni trenutak bude dio sjećanja naškolske dane provedene u učionici koja je galerija igaleriji koja je učionica.

Prvi koji se odazvao zamolbi i prepoznao djelovanje„Galerije 12“ bio je velikogorički slikar i učitelj likov -ne kulture u OŠ Velika Mlaka Danijel Šokec. Autor jeto koji kao da se odavno povukao u vlastiti, izdvojenisvijet umjetnosti i u njemu uspostavio specifična pra -vila, pravila kojima oživljava, osmišljava i izgrađujevlastiti svijet imaginacije.

Prihvatio je izazov što mu ga je nametnula vlastitapriroda i sudbina umjetnika, te dosegnuo osobni ciljpropulzivnosti. Osvojio je prostor u kojem misli slo -

bodno putuju, oči radoznalo upijaju i transponiraju, a ruka spontano oslikava znamenjanataloženih sjećanja. Neprestana introspekcija djelovala je na preoblikovanje ideje i

odlučno označila umjetničku viziju i rukopis slikara.

U nestvarnoj tišini odmaklog vremena rastvaraju seprizori poput stranica starinskog albuma. Zaustavljenibrodovi, gotovo u nepokretu, kao da i sami razmišljajuo pro hujalom. Niska tihih prizora koji, čini se, postojesami za sebe, traju izdvojeni kao zapreteni u pretincima sjećanja. Vrijeme je stalo. Memorija i krik prošlogpostalo je neiscrpno izvorište za autora, nova dimenzija njegova kretanja.

Na putu do osobnog, na putu do prikladnog izraza, odradova kojima se javno predstavio, Šokec je uspiorealizirati autohton, koherentan i jasno izrečen likovniopus, koji na žalost, još do danas nije doživio onukritičku potvrdu koju nesumnjivo zavređuje. I to nesamo po vlastitim stilskim kvalifikativima i dosezima,nego prije svega po mjestu koje mu pripada u kontekstu pojavnosti u hrvatskoj likovnoj umjetnosti. Sa gle -


GALERIJA 12

davanje njegovog likovnog stva rala štvaupozorava da je riječ o svoje vrsnom li -kov nom fenomenu koji nije osa mljen, već rječito korespondira s isto dob nim srod -nim nastojanjima i sudjeluje u novoj rea -fir maciji i povratku klasicima, ali bezkon kretizirane verifikacije unutar su vre -menosti.

Na njegovim crtežima prevladava za -sićeni ton, primjeren cjelini zamišljenogsklopa. Taj ton sjedinjuje doživljaj, činiga jedinstvenim. Autorova površina jetanko ćutna osjetilnost. Koliko mu je cje lina čvrsto sazdana, toliko je izraziti smisao zapojedinosti uputan savršenstvu izvedbe. Time se postiže sugestivnost prizora iskrslog izmraka na pozornicu nostalgije.

Intimističnom svijetu imaginacije po naj -bolje pristaje isto takva imaginativna alu -zija na granici stvarnog i nadrealnog, sna ijave. Kao u izlomljenom ogledalu crtežiDanijela Šokeca odražavaju prizore ipred mete svakodnevnog okružja, ne samou realnosti, nego utisnute i taložene uosob nosti, pa istina umjetničke do živ ljaj -nosti u slijedu unutarnje motivacije oči -tuje punu slobodu stvaralačkog čina.

Nakon Danijela Šokeca izložbeni niz na -stavila je Nina Petrinjak, prerano umrlaučiteljica likovne kulture u OŠ Jurja Hab -delića.

Izuzetno kooperativna, autorica je na zamolbu male galerije koja se nalazi u sklopuupravo učionice likovne i glazbene kulture, reinterpretirala vlastite radove iz 1995. itijekom 1999. od ishodišta složila kvartete slika, a istovremeno svih pet kvarteta povezalau zajedničku cjelinu.

Nadograđujući vlastiti ishodišni put usmjeru općih problema ekologije i eko -logijskog djelovanja i istovremeno ga is -preplićući s vlastitim pedagoškim ra dom,ovom izložbom vratila nas je razmišljanjuo elementarnim postavkama razumije va -nja očima osobe kojoj je stalo do boljitkageneracija budućnosti, gene racija koje ćehvatati i razumijevati ljepote trenutaka.


GALERIJA 12

Izgrađujući sveukupnu slikarsku priču, Nina Petrinjak izrazila je vlastitu ekološku bo -jazan i istovremeno nadu da će svijet postati bolji i barem malo tolerantniji, te da ćemomoći još dugo biti dionici svakodnevnog postojanja i izražavati misli vlastita uma.

Sljedeći u nizu velikogoričkih likovnih umjetnika i pedagoga bila je Gordana PlepelićŠokec, učiteljica likovne kulture u OŠ Eugena Kumičića. Ona je izložila radove zajed -ničkog nazivnika „Boja šume“.

Upravo činjenica da vrijednosti ne ovise o korisnosti, već su vanvremenski postulat, uvela nas je u prirodu kolorističkog, jedinstvo prizora i arhitektonsku cjelinu prostora.

Boje šume ujedno su i boje okružja. U svakodnevnoj komunikaciji osjećati boje koje nasokružuju darivaju naš svijet igrom koja oduzima dah; igra je to u kojoj svaki trenutakdobiva vlastitu paletu, paletu prepunu izmiješanih osjećaja i nastojanja, nadanja i ljepote.U tu komunikaciju uvesti toplinu nijansiranu bojama moć je identiteta vlastitosti, os -mišljene tjelesnosti, uobličene misli. I kao što su slikari spremni mijenjati identitetpostojećeg, nuditi imaginaciju opredmećenu u uhvaćenosti trenutka, stvarati nove doga -đaje, tako smo i mi, usmjereni ka kulturi stvarne virtualnosti, dionici prostora i tokova.Stoga je izloženi ciklus doživljen kao pa limp sest, kao co dex terscriptus, otvorenost kavječnom iščitavanju i pronalaženju lijepog u svakom trenutku.

Galerija 12 nakratko je prestala djelovati 2004. godine, budući da je, zbog velikog brojaučenika organiziranih u tri nastavna turnusa, bila nastavno reorganizirana i postalaučionica povijesti, geografije, informatike i razredne nastave. Uvođenjem produženogboravka 2008. godine, ta je učionica bila primarno podređena pružanju smišljenogprostora za cjelodnevni boravak učenica i učenika.

Dogradnjom škole 2011. godine Galerija 12 seli iz bivšeg prostora u prostor na prvomkatu tzv. „stare škole“. Taj prostor omogućuje da se u njemu, osim izložaba, organiziraju imanji koncerti i manji skupovi, budući da kao multifunkcionalni prostor ne ovisi odirektnom spoju sa ostatkom školske zgrade. Zamisao koja se sada počinje provoditi usuradnji s Umjetničkom školom Franje Lučića iz Velike Gorice je da se jednom mjesečnoodržava koncert učenika umjetničke škole, a dvomjesečno izložba likovnih autora, pri -marno s područja Velike Gorice, ali i iz Zagreba i Zagrebačke županije. Prvi koncertodržali su Borut Vidošević, klavir i Igor Paro, romantična gitara 27. siječnja 2012. godine. Istovremeno Galerija 12 počinje djelovati na način da prezentira sva moguća djelovanjaunutar Šćitarjeva i okolica, te se organiziraju i različita predavanja i ostvaruje suradnja sKlubom umirovljenih školnika iz Velike Gorice, Odjelom za kulturu Pučkog otvorenogučilišta, „Družbom braće Hrvatskoga zmaja“ i kulturnim centrom Sveti Mar tin. Posebiceističemo suradnju s bivšim i sadašnjim župnikom RKT župe svetog Martina biskupa izŠćitarjevo (vlč. g. Eugen Kropek i vlč. g. Stjepan Tenšek), koji su prihvatili novudimenziju djelovanja škole i njene Galerije 12 kao kulturološko djelovanje među samimžupljanima.

Kronologija djelovanja Galerije 12

Tijekom prvog razdoblja djelovanja Galerije 12 u njoj su održane sljedećeizložbe:


GALERIJA 12

1998. - 8. prosinca održana je izložba akademskog slikara iz Velike Gorice DanijelaŠokeca pod nazivom „Nebo nad Šćitarjevom“. Bila je to prva izložba unovoosnovanoj galeriji, koja je simbolično naznačivala povezanost zračnogkoridora iznad same škole i slobodne forme letača u prostoru i vremenu.

1999. - 16. veljače profesorica likovne kulture iz Velike Gorice Nina Petrinjak izlagalaje ciklus „Kvarteti“. Za potrebe te izložbe nabavljena je i izložbena likovnaoprema, budući da mnogi autori nisu mogli izlagati jer su im radovineopremljeni. Time je omogućeno proširivanje kruga ljudi koji mogu izlagati ugaleriji.

- 16. ožujka u galeriji je održana promocija plakata 7. turopoljske trke. U tomvremenu podloga za plakat bila je uvijek slika s određenim turopoljskimmotivom koje je slikala akademska slikarica iz Zagreba Ariela Skazlić. Upravote godine motiv slike za plakat bila je Andautonija, te se promocija i održala uŠćitarjevu. Uz sliku za 7. turopoljsku trku, autorica je izložila i ostale slike kojesu bile podloga za ranije plakate. Do 2004. godine slike su bile svojevrsnimeđupostav, odnosno stalni galerijski postav između dviju izložaba.

- 30. studenog 1999. izlagala je slike velikogorička slikarica Ljiljana Mihaljević.Bila je to njena prva izložba, na kojoj je i prvi put izveden glasovirskikulturno-umjetnički pro gram, što je kasnije postala tradicija.

2000. - 19. travnja u prostorijama Galerije izlagala je glasovita kiparica KatarinaParađ-Vojković, koja je istovremeno školi trajno darovala skulpturu „Fortuna“koja je bila izložena u školskom parku. Tijekom dogradnje škole skulptura jebila sklonjena, a ponovno je postavljena u svibnju 2011. na prostor budućegškolskog parka.

- 14. studenog organizirana je izložba fotografija arhitekta iz Zagreba AtijaSalvara. Salvaro je izložio fotografije sa svojih brojnih putovanja Hrvatskom isvijetom.

- 12. prosinca akademski slikar Danijel Šokec izložio je novi ciklus crteža „Prstikao niti tkanine“. Šokec je darovao školi, kao svojevrsni suvenir, otiske grafikekoji su dugo vremena bili prepoznatljiv prigodan dar.

2001. - 15. veljače izlagao je poznati slikar i grafičar Dragutin Trumbetaš iz VelikeMlake. Trumbetaš se, između svojih brojnih ciklusa, odučio za ciklus „Ex li -bris“, u želji simboličnog poticaja učenica i učenika na vrijednost knjige irazvoj vlastite likovnosti.

- 16. ožujka održana je smotra likovnog stvaralaštva učenica i učenikaZagrebačke županije. Tom prigodom prvi put je za smotru izrađen katalog iplakat smotre.

- 24. travnja fotografije je izlagao fotograf Stjepan Špičko, bivši učenik škole.Svojim fotografijama dočarao je specifično viđenje posavskih motiva.

- 17. svibnja karlovački slikar Ivan Puškar izložio je ciklus „Vode“. Prozračnostnjegovih akvarela privukla je puno publike od kojih su mnogi prvi put bili uŠćitarjevu.


GALERIJA 12

- 13. studenog Dragutin Dubravčić, kipar i grafičar iz Sasi, izlagao je segmente izsvojih grafičkih mapa „Turopolje I“, „Turopolje II“, „Velika Gorica“ i„Andautonija“.

- 11. prosinca izlagala je bivša učenica, samouka kiparica Gordana Vojković.Tom prigodom ukrasila je i školski prostor svojim jaslicama. Godinu danakasnije darovala je školi skulpturu „Mali Marko“, koja je godinama krasilaprostor ispred privremenog prostora škole u Obrezini, a danas stoji na samomulazu u školsko dvorište i prvi pozdravlja sve posjetitelje.

2002. - 20. ožujka Sanja Fabijančić iz Velike Gorice izlagala je minuciozni ciklus„Uskršnja jaja“. Za likovni postav te izložbe trajno su nabavljene staklenevitrine, koje se i danas koriste.

- 17. travnja izlagao je samouki kipar iz Sasi Stjepan Božić. Bila je to njegovaprva samostalna izložba kojom je prezentirao dugo vremena stvaran iskonskiizričaj u drvu. Stjepan Božić tom je prigodom darovao školi skulpturu „Ples oko srca“, koja je danas izložena ispred škole.

- 21. svibnja kiparica iz Zagreba Ma rina Blažek izložila je interesantni ciklus„Kopiranje“. Autorica je zanimljivo spojila obrađeno drvo i keramičke oblike idobila novu, životnu, svevremensku formu.

- 16. listopada velikogorička autorica Gordana Vučilovski izložila je ciklus„Ilustracije“. Obzirom na tadašnji posao ilustratorice za nakladničko poduzeće„Profil“ iz Zagreba, upravo u dječjem tjednu prezentirane su djeci poznate ineke nove ilustracije.

2003. - 3. ožujka akademski kipar i slikar Vinko Bagarić izložio je križni put naziva„Tajna križa“, upravo u vrijeme korizme. Tom prigodom Bagarić je školidarovao kip blaženog Alojzija Stepinca.

- 8. travnja profesor likovne kulture Ivica Šipušić iz Velike Gorice izložio jenajnoviji ciklus ulja na platnu.

- 7. svibnja izlagala je akvarele slikarica Ma rina Lučić iz Velike Gorice.

- 10. lipnja održana je izložba plakata učenica i učenika Škole primijenjeneumjetnosti i dizajna iz Zagreba, zbirnog naziva „Milijun sadnica za Lijepunašu“. Pod vodstvom profesorice Zlatice Kovačićek-Poljan i profesoraNinoslava Poljana učenice i učenici su podržali zamisao „Hrvatskih šuma“ zaizradom novog vizualnog identiteta akcije.

- 18. studenog vukovarska slikarica Nada Paradovski izložila je ciklus „Unatočsvemu – ruža“. Otvorenje je održano upravo na dan pada Vukovara 1991.godine, te je dodatno podcrtala obilježavanje sjećanja na tužni događaj nedavnehrvatske povijesti.

- 9. prosinca akademska slikarica Gordana Plepelić-Šokec izlagala je ciklus„Pejzaži“. Tom prigodom izrađena je i mapa koja je doprinijela novomvizualnom identitetu škole.


GALERIJA 12

2004. - 2. ožujka članovi Udruge umjetnika „Spark“ iz Velike Gorice izlagali su svojeradove u Galeriji 12. Izložba je bila svojevrsni presjek radova udruge, kako ulikovnom, tako i u literarnom djelovanju.

- 20. travnja velikogorička slikarica Monika Bagarić izlagala je radove iznajnovijeg ciklusa „Ritam boja i oblika“.

- 17. svibnja izlagala je maturantica Škole za primijenjenu umjetnost i dizajnKatarina Vojković, bivša učenica škole.

- 12. listopada slikarica Andreja Antunović iz Zagreba izlagala je ciklus„Čarolija“.

Galerija je privremeno prestala djelovati 2005. godine zbog adaptacije i do -gradnje školske zgrade.

2012. - 27. siječnja koncert Boruta Vidoševića, klavir i Igora Para, romantična gitara.

- 26. veljače koncert je održao gudački kvartet Sebastian (Anđelko Krpan,violina; Korana Rucner, violina; Nebojša Floreani, vi ola i Zlatko Rucner,violončelo). Gost na koncertu bio je Dario Golčić, oboa. Izvedena su dvaantologijska gudačka kvarteta Josepha Haydna i Petra Iliča Čajkovskog,praizvedba hrvatskog skladatelja Anđelka Igreca i nepoznat valcer BlagojaBerse.

- 8. ožujka nastupio je duet Blank kojeg čine Adriana Božić i Alen Bigač.

- 30. ožujka održana je likovna izložba velikogoričkog slikara Mate Lovrića.

- 24. travnja održan je koncert „Ususret Brass festivalu“ Hrvatskog društvakornista

- 27. travnja velikogorički umjetnik Stjepan Božić izložio je skulpture podnazivom „Šumski hodočasnici“.

- 11. svibnja održana je večer glazbe i poezije Kluba umirovljenih školnika izVelike Gorice

- 4. studenog koncert je održao gudački kvartet Sebastian (Anđelko Krpan,violina; Korana Rucner, violina; Nebojša Floreani, vi ola i Zlatko Rucner,violončelo). Gost na koncertu bio je Marko Genero, vi ola. Uz rijetko izvođeniDrugi gudački kvartet Brune Bjelinskog, čija se 20. obljetnica smrti navršavala2012. godine, izveden je i antologijski Gudački kvintet u F-duru AntonaBrucknera. Razigrana i vedra glazba Brune Bjelinskog sučelila se gustomkomornom slogu Antona Brucknera koji poprima simfonijske razmjere. Napočetku koncerta u ovogodišnjem mini ciklusu Pet minuta renesanse izvedenasu i dva madrigala talijanskog renesansnog skladatelja Gesualda da Venose.

- 11. prosinca nastupili su Goran Končar, violina i Ljerka Končar-Gamulin,violončelo.Izveli su sljedeći pro gram: Carlo An to nio Campioni, Johan Sebastian Bach,Zoltan Kodaly, Vjekoslav Nježić, Georg Fridric Han del/John Haluorsen.

- 23. prosinca Kulturno-umjetničko društvo Šćitarjevo održalo je cjelovečernjikoncert „Ususret Božiću“.


GALERIJA 12

2013. - 24. siječnja nastupio je Bruno Crnečki Trio (Bruno Crnečki, solo gitara, IgorHorvat, ritam gitara i Hrvoje Kosovec, bas gitara).

- 8. ožujka koncert su održali Vedrana Zrnić, sopran, Bojan Pogrmilović, bariton i Lana Bradić, klavir. Pro gram je sadržavao niz poznatih tema iz klasične i neštosuvremenije glazbene lit er a ture (od Mozarta do Gershwina).

- 26. travnja održana je izložba slikara Zlatka Šostara „Moj kraj“.

- 10. svibnja održana je večer glazbe i poezije Kluba umirovljenih školnika izVelike Gorice. Istovremeno je otvorena i spomen-ploča Pavlu RitteruVitezoviću u predvorju škole.

- 24. listopada 2013. održan je koncert za glas i gitaru Katje Markotić,mezzosopran i Krešimira Bedeka, gitara. Na programu su bila djela N.Gulianija, N. Costea, F. Sora, J. Rodriga i E. Granadosa, te djela hrvatskihskladatelja S. Fumića, I. Padovca i J. K. Merza.

- 26. studenog održan je koncert Zagrebačkog kvarteta (Sergej Evseev, violina,Davor Philips, violina, Hrvoje Philips, vi ola, Mar tin Jor dan, violončelo). Nakon velike ruske turneje na kojoj je Zagrebački kvartet posjetio gradove Yakutsk,Novosibirsk, Tomsk, Kur gan, Moskvu i Jaroslav, tradicionalno, kao i svakegodine, održao se koncert u Velikoj Gorici, ovaj put u Galeriji 12 Osnovneškole Šćitarjevo. Na programu su bila djela Seletkovića, Beethovena iŠostakovića.

- 17. prosinca Velikogoričanin Jacques Houdek održao je prigodan predbožićniblagdanski koncert.

- 23. prosinca Kulturno-umjetničko društvo Šćitarjevo održalo je cjelovečernjikoncert „Ususret Božiću“.

2014. - 13. veljače održano je predavanje Zorana Ladića i Gordana Budeča „Prilogproučavanju crkvenog i seoskog života u zagrebačkoj okolici u ranom novomvijeku Glagoljska bilježnica šćitarjevačkog župnika od 1524. do 1526. godine“.

- 18. veljače nastupio je duet Anderleto Carmen Stepić i pijanist Željko Vlahović.Na sasvim svoj i poseban način to dvoje iznimno maštovitih i kreativnihglazbenika interpretira chansonu i sefardske tradicionalne pjesme (Sefardi supodgrupa Židova koji potječu s Pirinejskog poluotoka, koji doseljavanjem u 16. stoljeću započinju svoju kulturnu djelatnost i na hrvatskim prostorima).

- 7. ožujka održan je koncert Vokalno-instrumentalnog sastava „Danice“ čiji jeumjetnički voditelj San dra Kulier, simboličnog naziva „Ususret Danu žena“.

- 16. svibnja održana je večer glazbe i poezije Kluba umirovljenih školnika izVelike Gorice

- 17. lipnja Ines Sabotič, Antonija Zaradija Kiš, Ivan Nađ i Stjepan Tenšek održali su predavanje za građanstvo „Sveti Mar tin u 21. stoljeću“: Europski kulturniitinerer.

- 2. listopada održan je koncert Petre Gimling, klavir i Tomislava Ištoka, violina.


GALERIJA 12

Antun Cerovečki

NOVI NAČIN GLEDANJANA PEJZAŽE

Većina nas ima određenudnevnu rutinu. Ustajemo u

ranu zoru, izlazimo sa ili (češće) bez po -jedenog doručka iz kuće/stana i krećemo prema svom radnom mjestu, gužvajućise polako u automobilima i autobusimaza jedno sa stotinama drugih ljudi. Izbje -ga vamo direktan pogled drugih vozačaili put nika pored nas. Čekamo ispijanjeprve (dru ge ili treće) jutarnje kave uzrazgovor s kolegama koji dijele sličneprobleme s na ma. Možda pritom zapalite jutarnju ci ga retu. Možda i ne. Moždaopet niste mogli pronaći park ing. Možda ste opterećeni po slom i prije nego ste došli.Kakav god bio slučaj, teško da ovaj dio dana nekome pred stavlja vrhunac. Prije početakstresa. Pa ipak, ima onih kojima najbolji dio dana za vrši negdje oko vremena kad vi stižetena posao. Ja sam jedan od njih. Ali moj dan često započinje onda kada ste vi još daleko uzemlji snova. Ne, ne radim u noćnoj smje ni niti imam fiksno radno vrijeme kad smo većkod toga. Ova priča uopće nije o meni. Ona govori o životu krajolika koji nas okružuje inašoj pove zanosti s njim.

Puno prije nego naša matična zvijezda baci svoje zrake na ovaj dio Zemlje, vozim premajednoj od svojih novih omiljenih lokacija. Vijugajući kroz zavoje, usamljena svjetlaprobijaju noć i maglu koja mjestimično prelazi cestu i smješta se u nizinama Vuko -meričkih gorica. Ovdje sam da dočekam predstavu koju priroda jutros radi samo za mene.U mojem poslu, pejzažnoj fotografiji, predstava je izlazak sunca, eksplozija boja nadkrajolikom, miris rose na livadi i prva toplina dana na promrzlim obrazima. Dinamičnapromjena kroz koju krajobraz prolazi u kratkom trenutku izmjene noći i dana. Vi možda ine obraćate pažnju na ovu transformaciju dok vadite sunčane naočale iz suvozačkogpretinca da bolje vidite semafor. Ruku na srce, nisam ni sam obraćao pažnju na pejzažeTuropolja sve do početka ove godine. Moj pogled je bio uprt prema nekim drugim, višeeksponiranim lo ka cijama uz obalu mora, otoke, unutrašnjost Istre i nacionalne parkove.Stjecajem okol nosti, to se promijenilo, a ja sam pronašao ljepotu tamo gdje sam senajmanje nadao. U vlastitom dvorištu.


Uvijek kada dođem na novu lokaciju, za -pitam se što ju čini jedinstvenom? Moždazvuči neobično, ali ovo pitanje može nekad donijeti i neočekivani odgovor. Jedna odposebnosti velikogoričkog područja sva -kako su brojne šume, pogotovo šumehrasta koji je oduvijek imao veliki značajza razvoj industrije i graditeljstva. Tragove tog doba danas možemo naći razasute Tu -ro poljem u vidu drvenih kapelica te ne -koliko plemićkih “kurija” koje su poznate i

izvan granica Ve like Gorice. Odlučite li slijediti cestu dalje od centra grada, premabrojnim selima i malim mjestima u okolici, pronaći ćete još mnogo ovakvih usamljenihgrađevina kako stoje uz cestu, čuvajući duh vremena u kojem su nastale. Upijajućikrajolik oko sebe, na svakom novom brežuljku, vinogradu ili voćnjaku možemo osjetitikako se svakodnevni stres polako topi i nestaje. Ovdje nema kolona automobila, tekponegdje ćete naići na bicikliste u vječnoj potrazi za atraktivnim rutama. Oni su čestopioniri u populariziranju pojedinih lokacija, a potpuno ih razumijem zašto su izabrali bašovu rutu.

Na istočnu stranu od ceste prema Sisku, otkriva se sasvim suprotan krajobraz. Cesta dotiče rubove Turopoljskog luga, gotovo nepregledne hrastove šume s poznatim “Vratima odkrča”. Jedinstveni je osjećaj naći se u zoru u ovoj šumi. Prve zrake sunca podižu vlagu izšumskog tla i omotavaju cijelu šumu u žutonarančasti svilenkasti veo dok brojne ptice ikukci priređuju poznatu “šumsku” zvučnu kulisu. Gotovo možete osjetiti kako se stablabude sa svakom novom sunčevom zrakom. Uz drugi kraj Turopoljskog luga stisnula serijeka Odra vijugajući neodlučno između ruba šume i odteretnog kanala. Obale Odre suuglavnom sakrivene od pogleda gustim šumskim omotačem što je čini vrlo nepri stu -pačnom. Ali upravo ta nepristupačnost omogućava stvaranje visoke razine bio raz no -likosti biljnih i životinjskih vrsta. Najbolji način za istraživanje Odre je čamac. Ovdje nijeneuobičajeno da u rano jutro uz rub šume krajičkom oka ugledate srnu kako pretrčavalivadu ili polje. Čitav jedan ekosustav krije se zaogrnut u stabla Turopoljskog luga i obaleOdre. Ovo nisu grandiozni krajolici poput impresivnih vrhova Alpa ili pak pla netarnopoznatih slapova Plitvičkih jezera. To su mali i intimni pejzaži u kojima se nećete gurati s

tisućama turista, ali ćete jed nako uživati uprirodi sjedeći uz miran tok rijeke, u šetnjišumom ili na nekom od bre žuljaka. Mjestogdje možete imati trenutak samo za sebe, umiru i tišini. Meni je najdraži aspekt ovogkrajolika činjenica da do njega ne trebateputovati nekoliko sati. On se nalazi ovdje itreba ga posjetiti upravo sada.

Istražujući povijest Turopolja, nedavnosam imao priliku pročitati (ili bar pre -


NOVI NAČIN GLEDANJA NA PEJZAŽE

listati) velik broj knjiga napisanih o kul turnoj, prirodnoj ili povijesnoj baštini ovog kraja.Priznajem, iznenadio me broj i opseg izdanja kao i raznovrsnost te ma tike, od arhitekture,povijesti pa sve do zbirki pjesama. Zanimljivo je kako sva ova izdanja dijele jednupoveznicu, pošto vanje i zahvalnost prema ovom kraju i njegovoj povijesti. Odakle dolazita potreba za tako detaljnim dokumentiranjem života Turopolja? Je li iz boravka na ovompodručju ili je to jednostavno usađeno u ljudsku prirodu? Na to pitanje ne mogu datiodgovor, ali nakon mnogo dočekanih izlazaka sunca na brežuljcima poput onog s početkapriče, jedna misao sve više počinje uzimati oblik u mojem umu, a to je želja da i sam damsvoj doprinos ovom kraju, na najbolji način koji mogu, fotografski. Stoga ću svojdoživljaj krajolika oko Velike Gorice, objediniti u jednu cjelinu, u ovom slučaju u vidufotomonografije. Zašto ljudi uopće uživaju u slikama i fotografijama pejzaža? Kolikoputa ste vidjeli kod kolega u uredu da se ispod gomile ikona na monitoru probijaju nekeegzotične lokacije pospremljene za “jednog dana…”? Ledenjaci Islanda, tirkizne obaleSejšela, Lauternbrunnen dol ina? Ili možda pokretne stepenice trgovačkog centra? Osimako zaista prodajete pokretne ste penice, vjerojatno ćete naginjati ovom prvom. Razlog jevrlo jednostavan. Ljudi oduvijek žive u prirodi. Naša osjetila i fizionomija prilagođeni sunjoj. Nisu prilagođeni treperavim neonskim svjetlima i dugotrajnom sjedenju. Pojavompotrošačkog društva, veza između nas i krajolika sve više slabi. Vikende u prirodi čestomijenjamo vikendima u trgovačkim centrima i dodatno povećavamo količinu stresa kojojsmo izloženi. Uložimo li pak veći napor (barem u početku će to predstavljati napor) daviše vremena provodimo u prirodi, više ćemo uviđati koliko nam je to zaista potrebno.Svaki dan. Bit ćemo svjesniji poten cijala krajolika, drugima jedva zamjetnih detalja unjemu te načina na koji ga možemo iskoristiti poštujući prirodnu ravnotežu. Najvažnije od svega, osjećat ćemo se bolje. A to nije mala stvar.


NOVI NAČIN GLEDANJA NA PEJZAŽE

Slavica Sarkotić

DOK ODLAZI JOŠ JEDNO LJETO

Ponekad se činiDa sve odlaziBoje sa stoljnjakaSrebro sBožićnih kuglicaOdlaze pticeVijesti od jučerI ljetni gostiOdlaze mirisiIz praznih bočicaDarovanih s ljubavljuLatice s ruža odlazeVjetar nekamo odlaziOdlaze godišnja dobaNevinost i naivnost mladostiOdlaziOdlaze riječi niz vjetarBačenePonekad se srca zagube putemOblaci također odlazeI duge i sunce s njimaManje više sve odlaziI prolaziSamo vrijeme, vrijemeI sjeta ostaju

30. kolovoza 2014. subota 10,55

ILUSTRACIJE HRVOJA RUŽIĆA

Likovni radovi Hrvoja Ružića raznovrsni su i neobični – kao što je neobična injegova biografija. Rođen je 1971. godine u Zagrebu. Nakon klasične gim -

nazije upisao je Likovnu akademiju, grafički smjer, no napušta je nakon 2. godine tjeranmladalačkim nemirima. Odlazi u Nizozemsku, gdje tri godine studira slikarstvo u graduEnschede na AKI akademie voor beeldende kunst. I tu opet bude nezadovoljan, te napuštastudij. Bavio se različitim oblicima likovnog izražavanja – od slikarstva, grafike, ilu -stracija, ilustracija knjiga – do stripa i story boarda. (Da ne spominjemo jedno bizarnopodručje, no koje je na neki način također likovnost: profesionalno se bavio tatoo-om.)

Život umjetnika nije samo estetsko uživanje i stvaralaštvo; život umjetnika, kao i svakiživot, jest borba za osiguranje sredstava za život. Slikao je i povremeno izrađivao kipove,no morao se boriti na tržištu onim što tržište traži. Jedno vrijeme to je bilo crtanje stripova.Za razne naručitelje, uglavnom njemačke, ra dio je na zadane scenarije stripove. Njemačko je tržište veliko i traži puno stripova. To je anoniman, gotovo industrijski rad, kao natekućoj vrpci. Ni sam ne zna koliko je takvih stripova napravio. Srećom, ovakvi stripovi


Park prirode Papuk

su se jedno vrijeme dosta dobro plaćali,jednako kao ilustracije u domaćim no vi -nama. Isto tako je sreća da su stripoviHrvojeva strast, pa je on napravio niz vlas -titih ambicioznih stripova, od kojih je dvai objavio kao posebne knjige. Prva nje -gova objavljena knjiga stripa jest “Kra -ljevstvo”, strip-al bum koji je napravio usuradnji s velikim hrvatskim strip autorom i svojim uzorom Radovanom DomagojemDevlićem. (Matica hrvatska – OgranakBi zovac, 2011.) Drugi strip-al bum ob ja -vila mu je naša ugledna izdavačka kućaspecijalizirana za strip Bookglobe, 2012. godine. Radi se o strip albumu “Miljo -kazi”; sce nar ist Miljenko Horvatić. S ovadva ukoričena strip-albuma Ružić je ste -kao svoje mjesto u vrlo živom suvre me -nom hrvatskom strip stvaralaštvu.

Sve ove godine slobodni umjetnik HrvojeRužić svoju egzistenciju i egzistencijumno gobrojne obitelji (ima četvero djece)osigurava kao story board. (Za potrebereklama i reklamnih kampanji crta od re -đene situacije, koje se pre zen tiraju naru -čitelju, a kasnije u suradnji svih koji su -djeluju u kreiranju reklame vi zua liziraraz ličite prijedloge, a kasnije crta do go -vorene situacije u samom postupku na -stanka reklamnog filma.) I na ovom pod -ručju kriza je velika. Cijene padaju, patreba sve više raditi, no sreća je da poslaima. Žali se da se zbog zauzetosti prak -tičnim obavezama ne stigne više bavitislikarstvom, skulpturom, pa i stripom, nonada se da će i za to naći snage i vremena.

Ružić živi u Gradu Velikoj Gorici, točnije u Gudcima. Svojim stvaralaštvom nije seuključivao u velikogorička kulturna zbi -vanja, no nadamo se da će se to uskoropromijeniti. U planu je objavljivanje sli -kovnice “Kako je Dorica spasila vodu”,koju je on ilustrirao. A ne bi bilo loše da



domaćoj publici predstavi i ostala područja svog likovnog stvaralaštva (slike, grafike,ilustracije, pa i stripove ili elemente story boarda, zašto da ne?). Ovdje dajemo mali,sasvim mali, isječak iz njegovih radova.


ILUSTRACIJE HRVOJA RUŽIĆA.

o.o.

d ten

PIV avažr

dirp avar

p avS

Storyboard je faza u nastanku promidžene poruke



Iz stripa Miljokaz; crtež: Hrvoje Ružić, tekst: Miljenko Horvatić



Slavica Sarkotić

KAJ TI JE ČLOVEK

Kaj ti je človekBrod od paperaKaj samo takOde po vodeČefulica drobnaKaj se omekneKak gda seMačekZ dreva osmekneKaj ti je človekKob teru kunePavula vateBleda nit vuneDroptina teruTič z grane pluneTo ti je človekStarati naj seTak se bu prešloCvetje poveloSadje ocveloI se bu vmrloKaj denes seŠepuri i kinčiSe bu se strlo

I onaj teri seZ lepotumZ mladoščuZ bogatstvom špinčiJemput bu vmrlJer, kaj ti je človekDuva z dvoriščaKoren vu zemleŠvic i strnStrela kaj blesneKak zlatna kačaČez oblak črnI za časek več ne jeNišta ne človekNeg samo onoKaj na ve zemleZdigne i posadiDa za njim rasteDa ga spominaI da ga pametiI unda gda otidu lasteI unda gda človekaZdamlek več ni

Zlatko Srbelj

NOVI ŽIVOT CLUBA 100

U kolovozu 2014. godine nekadašnje kultno okupljalište mladih Veliko -goričana, popularna ‘’Stotka’’, ponovo je otvorila svoja vrata. Možemo li

očekivati sadržaje, popularnost i posjećenost kao u dobra stara vremena?

Klub 100

Početkom 80-ih godina u Velikoj Gorici postoji samo jedno mjesto u kojem seokuplja tadašnja mladež – Klub Mladih, smješten u podrumskim prostorijama Narodnogsve učilišta Juraj Kokot. Preko tjedna dostupni su im razni sadržaji (radionice, čitaonice,kulturne priredbe), a vikendom Klub se pretvara u disco. Vode ga i u njemu rade kao DJ-i:Borivoj Zimonja, Vjekoslav Bakov i Vlado Pukanić, trio koji kasnije uzdiže tada popu -larni RVG među najslušanije ra dio stanice u Jugoslaviji.

Međutim zbog povećane stanogradnje populacija našega grada se vrlo brzo povećava, atime i broj mladih koji traže mjesto za zabavu. Velikoj Gorici potreban je veći prostor odpovršinom malog Kluba Mladih.


U to vrijeme i Borivoj Zimonja uviđa potrebu za jednim klubom namijenjenim mladimaiznad 18 godina. Zamisao je Klub Samoupravljača (Plavi Sa lon), koji je samo zidomodijeljen od Kluba Mladih, preurediti u novi klub. Preostaje samo u to uvjeriti i direktorasveučilišta Ivana Matanovića, što svojom upornošću napokon i uspijeva. Prostor jeodobren, međutim ne i ulaganje u odgovarajuću opremu. U klub pun plavih fotelja,donose dva stara gramofona, posuđen razglas i još nekoliko stolica iz susjednog KlubaMladih i sve je spremno za početak jedne priče.

Ostaje još samo ime. Kako nazvati klub? I to je ubrzo odlučeno i Velikogoričani dobivajuKlub 100.

Malo ljudi je upoznato sa značenjem tog imena. S obzirom na veličinu, došlo se dozaključka da najviše 100 osoba može ući u Klub koji po tome i dobija ime.

I tako u svojoj povijesnoj postavi DJ-i: Baki, Zima i Puki, Ivo za šankom i na ulazu Vuki,Stotka kreće u budućnost kakvu je malo tko imao hrabrosti predvidjeti.

Prvu sezonu Klub je svakog vikenda pun, dobro se poslovalo i uprava Sveučilišta dajezeleno svijetlo za uređenje kako bi se sve podiglo na višu razinu. Napokon stiže i oprema,novi razglas, profesionalni gramofoni i light show. Ujesen u novouređenom Klubu, punaentuzijazma, ista postava kreće još kvalitetnije. Usporedno sa Stotkom podiže se popu -larnost i slušanost RVG-a. Često su poznati gosti koji su bili dio ra dio programa pozavršetku emisije svraćali u Klub, tako da ste tamo mogli sresti popularne pjevače,nogometaše Dinama, košarkaše Cibone i razne javne ličnosti toga vremena. Uz to glazbakoju ste mogli čuti u Stotki pratila je svjetske trendove. Tih godina kad informacije nisubile dostupne kao danas, glazbene novitete mogli ste čuti na radiju (iz tog razloga je RVGbio u vrhu po slušanosti u tadašnjoj državi) ili u disco clubu. Zahvaljujući našim DJ-imakoji su ‘’plejke’’ naručivali poštom iz Londona (znalo je potrajati i do 3 mjeseca dokstignu) ili su po iste skoknuli do Trsta, bili smo uvijek ukorak sa svjetskom glazbenomscenom. Sve to nije ostalo neprimjećeno. Mladi ljudi, u to doba željni saznanja o načinuživota i trendovima na zapadu, masovno dolaze u Klub. Nerijetko ih možete vidjeti kakočekaju ispred prepunog Kluba da netko izađe kako bi oni mogli ući.

Uslijed velikog zanimanja za Klub 100, a manje posjećenosti Kluba Mladih pada odlukada se ta dva kluba spoje u jedan. Nakon toga Stotka je još ljepša i u proširenom izdanjunastavlja u istom stilu. Priča se pročula i mladi iz Zagreba i okolice dolaze vikendom uVeliku Goricu da se zabave, vide i čuju što je novo u glazbi kod nas i u svijetu. Klub 100postaje ‘’In’’ mjesto za izlazak.

Uz priču o Klubu vezane su i mnoge ži -votne priče. Slavili su se rođendani, tugo -valo se kad se odlazilo u vojsku, dešavalese prve ljubavi, ženilo se i udavalo. Zbogtoga se svi mi koji smo imali sreću pro -vesti mladost u duhu Kluba 100 uvijek sosmijehom prisjećamo tog vremena.

Tijekom 80-ih godina Klub odlično radisve dok postava koja je započela priču nije



krenula svojim životnim putevima. Promjenom DJ-eva mijenja se i pro gram. Klub i daljeradi ali ne tim intenzitetom. Dolaze ratne godine i nakon njih Klub radi s manjimprekidima sve do 2011. godine kad zbog financijskih teškoća zatvara vrata i postajeskladište.

Ali nada ne umire nikada i Velikogoričani očekuju da nekad kultno okupljalište mladihjednog dana ponovo otvori svoja vrata.

Club 100

Kao sastavni dio Pučkog otvorenog učilišta Klub 100 zamišljen je kao multi -medijalni prostor u kojem će se ispunjavati društvene, kulturološke, edukativne te javnepotrebe za klupskim aktivnostima (koncertima, predavanjima, performansima, obitelj -skim aktivnostima, izložbama, itd.)

Hoće li biti moguće sve to uskladiti s današnjim životnim ritmom kada su mladi okrenutiinternetu i brzom protoku informacija? Postoji li dovoljno zanimanja za kulturna doga -đanja, umjetnost i razne performanse ili bi Klub trebao bazirati rad isključivo na tržišnojekonomiji. Vodstvo Kluba najavljuje da će svatko moći pronaći ponešto za sebe i po svom ukusu jer bit će tu poznatih izvođača, klapa, tamburaša, bendova u usponu i različitihtematskih večeri i partyja.

I napokon 20. kolovoza 2014. ‘’Stotka’’ iznova otvara svoja vrata. Sada je to potpunoobnovljen i ekskluzivno uređen Club 100. Sve je novo osim lokacije. Primjetno je da seprilikom uređenja nije štedjelo te su praćeni svjetski trendovi. Prostran klub uz dvadesetak stolova, nekoliko separea, dva šanka, VIP lounge i vanjsku terasu, prilagođen je različitim zahtjevima posjetitelja.

Na partyju otvorenja uz lijepu voditeljicu Tinu Katanić Klub je svojim hitovima, uzpratnju Tamburaškog sastava Barabe, dobrano zagrijao pjevač Ivan Zak. U toku večeriKlub je službeno otvorio gradonačelnik Velike Gorice Dražen Barišić.



U prvim mjesecima rada vodstvo Kluba pokazalo je namjeru da pro gram prilagodirazličitim zahtjevima svojih posjetitelja. Tako u Clubu 100 nastupaju Colonia, AntonijaŠola koja zajedno s tamburaškim sastavom Barabe u Klubu ima i promociju video spota,zatim glazbeni bendovi popularni u našem kraju (Pirati, TS Al ibi, Harmonija, Barabe,Maredo itd.), mladim glazbenicima omogućava se snimanje video spota a razne udruge(udruga invalida, Savjet mladih VG) i sportska društva (HNK Gorica) organizirajudruženja i svoje evente. U rujnu Klub u suradnji s Turističkom zajednicom sudjeluje uorganizaciji Noći borilačkih sportova, a u zimskim mjesecima sponzorirano je i klizališteu kojem Velikogoričani mogu svakodnevno uživati. U samom Klubu organizirana je iBrucošijada VG veleučilišta, Noć mladih VG, a iz vikenda u vikend tu su proslaverođendana, obilježavanja raznih godišnjica za koje gosti mogu rezervirati VIP sa lon,separe ili stol po želji. Započelo se i s tematskim večerima ostalim danima u tjednu (Rock,Rock’ n’ Roll, House, old ies, itd.). Radnim danom Klub radi kao kafić a tu je i terasa nakojoj za lijepog vremena uz kavu možete uživati u pogledu na Park dr. Franje Tuđmana.

Za ovo kratko vrijeme od otvorenja može se primijetiti da je Klub dobro prihvaćen odstrane mladih koji ga posjećuju u velikom broju i odlično se u njemu zabavljaju.

I na kraju da pokušamo odgovoriti na pitanje koje smo postavili na početku teksta.

Ukoliko Club 100 ponudi mladima sadržaje u duhu sadašnjeg vremena, može očekivatidobru posjećenost i vjerovati da će za dva desetljeća oni pričati o svom klubu kao štodanas naša generacija u superlativima priča o legendarnoj Stotki iz 80-ih godina, što musvi od srca i želimo.



Igor Đuran

NOĆ BORILAČKIH SPORTOVA

Demonstracije borilačkih vještina u režiji velikogoričkih klubova mogle su sekrajem rujna vidjeti u Parku dr. Franje Tuđmana na drugoj Noći borilačkih sportova kojaje okupila gotovo tisuću posjetitelja. Uz prezentacije su po prvi put održani i atraktivni ul -ti mate fight mečevi kao i oni boksački jer se ova manifestacija i razvila upravo iz boksa2010. godine

Noć borilačkih sportova koja je krajem rujna po prvi put održana na otvorenom opravdalaje sva očekivanja. Sportska manifestacija koja je održana u Parku dr. Franje Tuđmanaprivukla je gotovo tisuću posjetitelja, koji su došli podržati demonstracije najmlađihčlanova borilačih klubova, ali i pogledati mečeve starijih ultimate fight boraca i boksačakoje je predvodio Ivica Bačurin. Upravo iz boksa razvila se ova danas etablirana mani -festacija koja je na nedavnom proglašenju najboljih u velikogoričkom sportu primilanagradu za promidžbu VG sporta. U pet godina napravljen je veliki zaokret; početak je bio u znaku boksa, da bi s godinama manifestacija bila obogaćena, tako da danas okuplja svevelikogoričke sportske kolektive koji njeguju jednu od drevnih borilačkih vještina.


Prezentacija borilačkih vještina u Parku dr. Franje Tuđmana

- Drago mi je što naši sugrađani ovu manifestaciju posjećuju u ovako velikom broju, ali inaši klubovi na ovaj način mogu prezentirati ono čime se bave. Kao zamjenik grado -načelnika i bivši sportaš obećavam da ćemo i narednih godina imati ovakav događaj jernaši građani, kao i sportaši koji naš grad, županiju i domovinu predstavljaju u najboljemsvjetlu zaslužuju da imaju ovakvu manifestaciju - rekao je zamjenik gradonačelnika ipredsjednik organizacijskog odbora, Ervin Kolarec, koji je i najzaslužniji što je ovamanifestacija uzdignuta na ovako visoku razinu.

Novitet ovogodišnje Noći borilačkih sportova bila su dva borilišta, ta tami za demon -stracije, te boksački ring. Na tatamiju su se u prikazu vještina izmjenjivali članoviTaekwondo kluba Velika Gorica, Ka rate kluba Velika Gorica i Centar, te Judo klubaPinky. Okupljeni gledatelji mogli su među mnoštvom mladih sportaša vidjeti i osvajačicemedalja s najvećih međunarodnih smotri, Nataliju Lovrić i Ines Grdenić. Tko zna, moždase među onima koji su se predstavili krije i neki novi osvajač medalja sa svjetske ilieuropske smotre. Prvu priliku za to velikogorički karatisti, Ines Grdenić i Ivan Vrbanimaju već u veljači u Zurichu, na Europskom ka rate prvenstvu. Smotru najboljih europ -skih karatista članovi Ka rate kluba Velika Gorica izborili su na prvenstvu Hrvatske uSplitu gdje su bili najbolji u svojim kategorijama. Ines je nakon kadetskog uzrasta sdominacijom nastavila i kod juniorki gdje je bila najbolja u kategoriji do 48 kilograma,dok je Ivan pak najbolji bio kod kadeta do 70 kilograma.

Ul ti mate fight u režiji Gorana Babića-Hambya

Nakon demonstracija borilačkih vještina na ta -ta miju, mjesto radnje je postao ring u kojem su svojemjesto zauzeli boksači Velike Gorice, te ul ti mate fightborci koje trenira velikogorički trener Goran Ba bić --Ham by. 34-godišnji Babić dobro je znano ime u svi jetuMMA-a i UFC-a u kojem je tijekom dosadašnje tre -nerske karijere trenirao mnoge poznate borce s ko jima jepostizao sjajne rezultate. Najveće trenersko postignućeveže ga uz Igora Pokrajca s kojim je od radio sedammečeva, a između ostalog trenirao je i Ricka Rodrigueza, te Velikogoričanina Damira Mire nića. Međutim, rad sPokrajcem mu je usmjerio tre nersku karijeru, te na torazdoblje gleda s ponosom, jer osim što se i sam usa -vršio, digao se i njegov pulen koji je ušao u pozitivnuseriju. Ne čude stoga niti natpisi iz tog vremena kako jePokrajac trenirajući s Babićem doživio pravu renesansu.Velikogoričanima se Babić predstavio s dva relativno

mlada borca, koja su brže od očekivanog riješila svoje mečeve. Tadija Majić je po bijedioLuku Severa, dok je Alek sandar Rakas bio bolji od Saše Terzića.

Ivica Bačurin rado viđen gost

A da pred svojim gledateljima voli nastupati, još jednom je pokazao IvicaBačurin. Pobjedničku seriju u Velikoj Gorici Bačurin je nastavio i u meču protiv Vanje



Kostela, kojeg je nokautirao u trećoj rundi. No, 2014.godina za Bačurina je bila itekako izazovna, jer izanjega je bilo nekoliko atraktivnih mečeva u kojima sesuprotstavio bivšem svjetskom prvaku Juan CarlosuGomezu, Dmitriju Kudrašovu i Francescu Pianeti.

Uz Bačurina u ringu su još bili Josip Krsnik i IvanNjegač koji su u svojim mečevima pobijedili boksačeiz Boksačkog kluba Le o nardo, dok je meč Daria Gvoz -danovića prekinut prije kraja zbog uganuća gležnjanjegova protivnika.

Ivan Njegač nova boksačka zvijezda

Stopama Ivice Bačurina i Vedrana Perekovića koji su bili višestruki prvaciHrvatske, danas korača mla di Ivan Njegač koji je kao petnaestogodišnjak 2007. go dine namemorijalnim turnirima u čast Tomislava Krva rića i Da -ni jela Kalanja odradio prve mečeve. Već tada je StjepanBačurin u Njegaču vidio potencijal za velike stvari. Odtada do danas Njegač je osvojio četiri državne titule,brojne turnirske naslove i postao reprezentativcem Hr -vatske. Posljednju titulu prvaka osvojio je u svibnju uSplitu, gdje je bio najbolji u kategoriji do 64 kilograma.

- Na prvom kadetskom prvenstvu na kojem sam nastupioosvojio sam treće mjesto, slijedilo je uspješno juniorskorazdoblje da bi sada među seniorima samo potvrdio sveto od ranije - kaže dvadesettrogodišnji Ivan Njegač, kojije u sportskim krugovima poznatiji pod nadimkom Ku -mić.

Sportski put Ivan je započeo trenirajući judo, no ljubavprema boksu ipak je prevladala, a jedan od „krivaca“ zato je i njegov kum, te trener Vedran Pereković. Nakonosam godina u judu u kojem je također imao odličnerezultate, 2007. godine po prvi je put ušao u ring iz kojeg nije izašao.

- Nisam požalio što sam se odlučio na boks, jer je to sport koji volim. Boks sam volio kaomali, no u Zagrebu ga nisam imao priliku trenirati, jer blizu mene nije bilo kluba. PrekoVekyja (Vedran Pereković, op. a) sam do šao u Veliku Goricu, te sam tu i ostao - o svomputu će Njegač, koji je do sada odradio preko 120 mečeva.

Ranku Živkoviću nagrada za životno djelo

Godina na izmaku osim brojnih rezultatskih postignuća, kada su u pitanjuborilački klubovi, ostat će upamćena i po činjenici kako je po prvi put u povijestiZajednice športskih udruga nagrada za životno djelo otišla u ruke jednom djelatniku izborilačkih klubova. Tu čast dobio je osnivač Ka rate kluba Velika Gorica, Ranko Živkovićkoji je svoj ka rate put započeo 1971. godine u Ka rate klubu Tempo. Iza njega je danas višeod četiri desetljeća rada u ka rate sportu, a tijekom tih godina obnašao je vrlo važne



funkcije u Hrvatskom ka rate savezu, te Ka rate savezuZagrebačke županije gdje je čak deset godina obnašaodužnost predsjednika. Iz Zagreba u Veliku Goricu Živ -ković je došao 1984., a dvije godine kasnije osnovao jeKa rate klub Velika Gorica, koji je tijekom svih ovih go -dina izbacio brojne prvake.

Kroz njegove ruke prošli su tako Dvina Meler, braća Matei Danijel Sivrić, Denis Mikulan, Franjo Gršetić, sin Goran, koji mu danas pomaže u odgajanju nove generacije ka -ratista koju predvode Ines i Alen Grdenić, Ivan i IgorVrban, Kristijan Obrazović i mnogi drugi.

- U životu treba puno raditi, učiti i trenirati, a rezultati ćedoći sami po sebi - poručio je mladima, laureat RankoŽivković.



Ekipni uspjesi Judo kluba Pinky

Brojnim pojedinačnim uspjesima judašiPin kyja prošle su godine pridodali i dvaznačajna ekipna rezultata, državni mlađeseniorski naslov, te drugo mjesto na KupuHrvatske. Državni naslov mlađih senioranajveći je klupski uspjeh u dvadeseto go -dišnjoj povijesti kluba.

- To je povijesni uspjeh, jer smo po prviput u ovoj konkurenciji osvojili državninaslov. Ova generacija samo potvrđujekva litetu, a ovaj rezultat je potvrda našegdvadeseto godišnjeg rada - o uspjehu ćetrener, Ibrica Mušinović.

A da ovaj rezultat nije bio slučajan po -kazao je Kup Hrvatske na kojem su veliko -gorički judaši osvojili drugo mjesto. Uzdomaćina natjecanja JK Pinky na po sljed -njem ekip nom natjecanju 2014. godini su -djelovale su još ekipe Like, Studenta, So -lina i Dalma cija cementa. Poslije pet kola u kojima su klubovi odradili međusobneme čeve naj uspješniji su bili judaši Likekoji su natjecanje završili s maksimalnimučinkom od četiri pobjede. Drugo mjesto

je pripalo Pinkyjevcima koji su jedini mi -ni malni poraz doživjeli od kasnijih po -bjed nika, Judo kluba Lika, dok su u me -čevima protiv Studenta, Solina i Dal ma -cijacementa ostvarili pobjede.

- To je još jedna potvrda da ova ekipa stasa iz godine u godinu i postaje sve bolja što je nama na ponos. Nadam se da ćemo uspjetiodržati ovaj nivo i izgraditi još koju ge -neraciju koja će ravnopravno nastupati naovom natjecanju - ispričao je o uspjehutrener ekipe, Ibrica Mušinović



Komentari trenera na ovogodišnju Noć borilačkih sportova

GORAN ŽIVKOVIĆ (KK VELIKA GORICA): „Mislim da je bilo odlično zbogčega bi sličnih manifestacija trebalo biti puno više. Sportaši su se pokazali u jakodobrom svjetlu, što je bilo i za očekivati, jer su oni i nositelji ponajboljih rezultata.Drago mi je što se okupio i veliki broj gledatelja, te se nadam da će ova manifestacijazaživjeti još bolje.“

DAVOR MRZAK (KK CENTAR): „Meni koji sam po prvi put bio na ovoj mani -festaciji bilo je odlično, te sam iznenađen svime.“

IGOR MATIĆ (TKD VELIKA GORICA): „Jednom riječju, odlična manifestacija.Zahvala Gradu koji je sve ovo organizirao i omogućio nam da se na ovaj načinmarketinški isprezentiramo. Po reakcijama gledatelja, vidim da su oni bili zadovoljniviđenim, tako da je manifestacija bila uspješna.“

VEDRAN PEREKOVIĆ (BK VELIKA GORICA): „Sve je prošlo u najboljem redu, a ja se nadam kako će se ova manifestacija održavati i u narednim godinama. Meni jeposebno drago što imamo toliko klubova i djece koji njeguju jednu od borilačkihvještina.“

IBRICA MUŠINOVIĆ (JK PINKY): „Bilo je super. Hvale vrijedna priredba koja jeprikazala i demonstrirala kvalitetu rada u borilačkim klubovima. Svima nama ovo jeposlužilo kao dobra reklama.

Manifestacija "Noć borilačkih sportova" prošle je godine dobila nagradu za promidžbu VG sporta

Fotografije Renata Glogovčana

Aleksandar Božić

POVIJEST ŠAHOVSKIH KLUBOVAU TUROPOLJUod Drugog svjetskog rata do samostalne Hrvatske

Uskoro iz tiska izlazi monografija o pola stoljeća djelovanja šahovskog klubaPolet iz Buševca. Autor monografije je Drago Katulić, a najveći dio tekstova

nastao je na osnovu zapisa i dokumentacije koju su sačuvala braća Marijan i Zlatko Rožić.

U bogato ilustriranoj monografiji, s više od 500 fotografija, dokumenata i autentičnihšahovskih partija, je i poglavlje o povijesti šahovske igre i klubova s velikogoričkog područja. Poglavlje je napisao Aleksandar Božić na osnovu vlastitog istraživanja i dokumentacije kojuje sačuvao Ivan Janković – Fred, pokojni velikogorički sportski djelatnik, društveni aktivist,kroničar i dugogodišnji tajnik velikogoričkog šahovskog kluba. Zahvaljujući Jankovićevojdokumentaciji rasvijetljen je poslijeratni početak stva ranja šahovskog kluba u Velikoj Goricii rana povijest velikogoričkog šahovskog kluba o kojem se u javnosti vrlo malo zna. Sobzirom da je u monografiji detaljno opisan nastanak i razvoj Poleta i nekih drugih veliko -goričkih šahovskih klubova te uvažavajući raspo loživi prostor, u ovom tekstu ćemo ukratkogovoriti samo o šahovskim klubovima Velike Gorice i Mraclina.

Prije Drugog svjetskog rata u Gorici je djelovao kuglački klub Radnik, pa je već u ljeto i jesen1945. godine pokrenuta inicijativa obnavljanja kuglačkog kluba i osnivanja nogo metnogdruštva koje je baštinilo tradiciju dvadesetak nogometnih klubova koji su djelo vali u Turo -polju između dva svjetska rata. Na temeljima HAŠK Građanskog, nastao je novi nogometniklub i sportsko društvo. Osnivačka skupština Fiskulturnog društva „Radnik Velika Gorica“održana je 21. studenoga 1945. godine u prostoru „stare pošte“, na katu i danas postojećezgrade na Trgu Kralja Tomislava broj 41. U prizemlju zgrade danas je Ljekarna Kenfelj.

Na skupštini su usvojena Društvena pravila (statut Fiskulturnog društva op. a.) koja suodobrena 14. svibnja 1946. godine. Fiskulturno društvo Radnik je pored sekcije za osnovnitjelesni odgoj, još sadržavalo kuglačku, nogometnu, ping – pong (stolni tenis op. a.) išahovsku sekciju. Šahovska sekcija Fiskulturnog društva Radnik time je postala prvi poslije -ratni šahovski klub na području Velike Gorice.

Godine 1949. rasformira se Fiskulturno društvo Radnik i osniva Sportsko društvo Radnik ukoje ulaze novoosnovani nogometni klub i Kuglački klub Radnik, a šahovska i stolno teniskasekcija Fiskulturnog društva se ne spominju.

Po svemu sudeći, šahovska sekcija Fis kulturnog društva Radnik prestala je dje lo vati pretvor -bom Fiskulturnog društva u Sportskog društvo Radnik, ali je iste 1949. godine u VelikojGorici osnovan samo stalni šahovski klub Čigorin. Klub je do bio ime po Mihailu IvanovičuČigorinu, krajem 19. stoljeća vrlo popularnom rus kom i svjetskom šahistu, teoretičaru šaha iosnivaču ruske šahovske škole. Nemamo zapisnik s osnivačke skup štine, statut ili regi -


stracijski dokument ŠK Čigorina, ali IvanJanković – Fred sačuvao je „člansku kartu“Mirka Katulića iz 1949. godine, koji je bioregistriran pri tadašnjem Šahovskom savezu Jugoslavije i „Šahovskom savezu Na rodneRepublike Hrvatske“. Katulić je upisan uregistar šahista Čigorina 25. ve ljače 1949.godine i od toga datuma imao je pravo na -stupanja na prijateljskim i prven stvenimme čevima. Pretpostavljamo da je Šahovskodruštvo Čigorin osnovano u to vrijeme,dakle, na početku 1949. godine. Predsjednik

Kluba bio je Franjo Posilović. U dokumentima sljednika Čigorina, Šahov skog kluba Vegeškaiz pedesetih godina, izrijekom se navodi da je Čigorin osnovan 1949. godine. Sljedećipodatak o ŠD Čigorin nalazimo u Hrvatskom šahovskom savezu koji je od 1951. godinepočeo izdavati Bilten Šahovskog saveza Hrvatske, odnosno današnjeg Hrvatskog šahovskogsaveza. U Biltenu broj 4, od 15. travnja 1951. godine, ŠSH objavljuje nazive šahovskihklubova i društava koja još nisu produžila godišnju registra ciju. Među ostalim dužnicima je iŠahovsko društvo Čigorin iz Velike Gorice. Opomena zbog neplaćanja registracijskih nak -nada i članarina Čigorinu je izrečena i 1952. godine.

PRVA PROMJENA IMENAŠahovsko društvo Čigorin djelovalo je do 1954. godine kada je promijenilo ime u

Šahovski klub V.G.Š.K. ili „Vegeška“ (velikogorički šahovski klub op. a.). U Zapisniku sizvanredne skupštine Društva navodi se da je Čigorin promijenio ime u V.G.Š.K., ali u dopisuŠahovskom savezu Hrvatske tajnik Ivan Janković navodi da se Klub sada naziva „Vegeška“.Za predsjednika Kluba izabran je Juraj Križanić, za potpredsjednika Zvonko Šafar, a za tajnika Ivan Janković. Novi blagajnik Kluba postao je Mi lan Puhalo, a za članove Upravnog odboraizabrani su Franjo Posilović, Ivan Mikulčić i Juraj Šaban.

U dopisu Šahovskom savezu Hrvatske navodi se da je „iza navedene skupštine šahovskiživot u Vel. Gorici ponovo organizirano oživio, te se često priređuju simultanke, brzo -potezni turniri, šahovski mečevi sa drugim društvima itd. Osim toga, društvo upriličujesusrete između pojedinih sindikalnih organizacija u Vel. Gorici. Društvo imade prikladne prostorije u kojima će se 24. I. 1955. godine započeti turniri za IV. kategoriju i to dvaturnira, a u svakom će biti 12 igrača“.

Uoči osnivačke skupštine Vegeške održana je simultanka s poznatim hrvatskim šahistomBraslavom Rabarom. Janković u ime Inicijativnog odbora piše velikogoričkim insti -tucijama, poduzećima i društvima: „Ujedno se obavještavate da će se uoči skupštine tj. 2.X. 1954. u 4 sata poslije podne u istim prostorijama održati šahovska simultanka na 35ploča uz sudjelovanje internacionalnoga majstora i prvaka Hrvatske Braslava Ra -bara...“. Simultanka s Rabarom bila je značajan događaj za Veliku Goricu. Bio je to prvidolazak Braslava Rabara u Veliku Goricu i prva simultanka u Turopolju za koju jesačuvana dokumentacija. Okružnica o simultanki ujedno je dobar uvid gdje se šah sveigrao. Osim iz Velike Gorice prijavljeni šahisti bili su iz Lukavca, Odre, Male Mlake,Turopolja, Buševca i Mraclina. Ivan Janković je sačuvao i obrazac propozicija simul -


POVIJEST ŠAHOVSKIH KLUBOVA U TUROPOLJU

tanke, a rukom je dopisao i rezultat. Igralo se na 35 ploča, a Braslav Rabar je osvojio 32,5bodova, a njegovi protivnici 2,5 boda.

Tijekom 1955. godine Vegeška se natjecala u „zonskom prvenstvu Hrvatske i to u grupiSisak, sa društvima Sisak, Petrinja i Glina“. U „Izvještaju o radu Vegeške kroz 1955.god.“, tajnik Ivan Janković opravdava posljednje mjesto u grupi. „I pored činjenice dasmo osvojili posljednje 4 mjesto, ne može se reći da je to neki neuspjeh kluba, jer to sustarija društva, sa dobrom organizacijom i sa prostorijama gdje mogu nesmetano odi -gravati turnire, proučavati razne partije i teoriju i sl. Osim toga momčad je dala dobarotpor Sisku i Petrinji, a podbacila je u susretu sa Glinom.“

Osim što se članstvo ponekad nemarno odnosilo prema obvezama i natjecanjima Kluba,Vegešku je sredinom pedesetih mučio nedostatak klupskih prostorija za druženje, tre -niranje šaha i odigravanja natjecanja, jer su izbačeni iz „sobice“ na katu današnjeg Muzeja Turopolja, jer je jednoj od tuberkuloze bolesnoj „drugarici“ trebao suhi stan s grijanjem.Klub je imao sobicu u tadašnjem Domu kulture (danas Muzej Turopolja op. a.). Jankovićpiše: „Radi pomanjkanja prostorija, oni koji najviše vole šah, snalazili su se kojekako, tesu igrali šah po brijačnicama, privatnim kućama i u menzi (nekadašnji restoran društveneprehrane. Danas je u „Menzi“ Pivnica Turopolje op. a.), a oko njih okupljao se velik brojpromatrača. Interes postoji, samo treba malo pomoći i imat ćemo ugodan zabavan kutić uVel. Gorici“. Prob lem nedostatka klupskih prostorija riješen je tek krajem 1956. ili napočetku 1957. godine.

Iz Izvještaja o radu Društva u 1955. godini, može se razabrati da je Vegeška te godineorganizirala čak četiri simultanke, od kojih je jedna bila prvi poslijeratni međunarodnisportski susret u Velikoj Gorici. „Drugi važan događaj bio je simultanka int. majstoraBisgauera, prvaka SAD, koja je i pored teškog našeg poraza lijepo uspjela i bilaposjećena od građanstva u lijepom broju. To je ujedno i prvi internacionalni sportskisusret na teritoriju naše općine do sada“. (Riječ je o jednom od najvećih američkih igračai teoretičaru šaha Arthuru B. Bisguieru koji je bio pobjednik Otvorenog prvenstva SAD-au šahu 1950., 1956., 1959., a 1969. godine je podijelio titulu prvaka SAD-a s Pal Benkom i Milanom Vukcevichem. op. a.)

Janković, nadalje, piše: „Osim int. Majstora Bisgauera, dva puta je odigravao simultanku majstor Udovčić i jedanput Rabar, no u susretu sa njima društvo je postiglo neštopovoljniji uspjeh. Simultanka sa int. majstorom Fudererom odkazana je radi financijskihpoteškoća“. Vegeška je, inače, prvog hrvatskog velemajstora Miju Udovčića smatralavelikim prijateljem velikogoričkog šahovskog kluba.

Šahovsko društvo Vegeška početkom 1956. godine opet je djelomično promijenilorukovodstvo. Kako doznajemo iz Zapisnika s godišnje skupštine Društva, održane 4.ožujka 1956. godine, novi predsjednik Kluba je Zvonko Šafar, Ivan Janković je i daljetajnik, Mi lan Puhalo blagajnik, a članovi Upravnog odbora su Marijan Rakulić, Ivan Orlić i Drago Gušić (Piki). U nadzorni odbor izabrani su Mika Gusić i Marko Haluga.

USPJEH U PORTOROŽU

Vegeška je 1956. godine ostvarila veliki uspjeh. Velikogorički šahisti su na turniru u Portorožu osvojili 3. mjesto. U Portorožu se od 24. do 28. rujna 1956. godine održavao„Šahovski fes ti val“ u okviru kojeg je organiziran Treći međunarodni mom čadski šahovski



turnir, zatim Turnir majstora i majstorskih kandidata te Turnir šahistkinja. O nastupu naŠahovskom festivalu Janković kaže: „Najveći uspjeh postiglo je društvo ipak u ovoj priličnomršavoj godini, i to na turniru u Portorožu... U polufinalu ekipa je zauzela I. mjesto, a u finalu3. od ukupno 16 momčadi i time je društvo dobilo diplomu i novčanu nagradu od din. 11.000.Uspjeh je tim veći što nije nastupila najjača momčad, jer neki drugovi nisu mogli dobitidopusta“. Društvo je osim plakete dobilo i pehar za osvojeno treće mjesto. Priznanja sugodinama poslije bila izložena u urarskoj radnji predsjednika Zvonka Šafara, ali kako kaženjegov sin Damir, danas su plaketa i pehar zagubljeni. Ipak, za uspomenu su ostale fotografijeiz Portoroža koje je sačuvao Ivan Janković. Osokoljena uspjehom u Sloveniji, Vegeška je i1957. godine nastupila u Portorožu, ali bez većeg uspjeha.

ZVONKO ŠAFAR OSTAJE PREDSJEDNIK

Na već spomenutoj godišnjoj skupštini od 22. veljače 1957. godine, Vegeška opetmijenja sastav uprave. Predsjednik Kluba ostaje Zvonko Šafar, potpredsjednik je Ivan Orlić,tajnik Ivan Janković, a blagajnik Mi lan Puhalo. Za tehničkog referenta izabran je MarijanRakulić, a za članove Upravnog odbora Antun Mrlak i Miroslav Miškov koji je bio zadužen zarad s pionirima i omladincima.

ŠAHOVSKI KLUB MRACLIN

Na godišnjoj skupštini Vegeške 1957. godine u Izvještaju o radu za 1956. godinu,otvoreno se i ne bez divljenja, pisalo o šahovskoj konkurenciji koja se pojavila u Općini Velika Gorica. Izvjestitelj Janković ističe: „U neposrednoj blizini Gorice u Mraclinu osnovano jetakođer društvo, koje baš sada završava dva kategorijska turnira. Nevjerojatno je ali istinito,da to društvo imade 70 registriranih članova kod Saveza i prije nekoliko dana čuo sam vrlopohvalne stvari o njima u Savezu“. Šahovski klub Mraclin je, prema pisanju tajnika AlbinaJurdane, (u „Velikogoričkim novinama“, broj 3 iz travnja 1957. godine, na 7. stranici u tekstu„Mali sportski pregled, prvenstvo seoskih aktiva“) nastao na inicijativu grupe intelektualaca,studenata i srednjoškolaca. Grupa šahista je još 1955. godine počela organizirano djelovati uokviru Kulturno prosvjetnog društva Ivan Goran Kovačić, a najvjerojatnije je 1956. godineodržana i osnivačka skupština Kluba. Inicijator osnivanja i spir i tus movens Šahovskog klubaMraclin bio je stu dent prava Vladi mir Galeković – Gajo. On je izabran za predsjednika Kluba,za tajnika Albin Jurdana i Anđela Lovreković za blagajnicu Kluba. Ostali članovi Upravnogodbora bili su Luka Naglić i Drago Galeković – Striko. Šahovski klub Mraclin registriran je pri tadašnjem Šahovskom savezu Hrvatske (danas Hrvatski šahovski savez op. a.) početkom1957. godine. U Biltenu ŠSH-a, broj 3 – 4, iz travnja 1957. godine, u rubrici „Novi klubovi isekcije u 1957. godini“, spominje se Mraclin: „U prvom kvartalu ove godine osnovano je iregistrirano kod šahovskog saveza Hrvatske 11 novih klubova i sekcija: ... „Mraclin – Umalom selu kraj Zagreba osnovan je Šahovski klub „Mraclin“ sa 51. reg. čla nom. Klub jevlastitim sredstvima uredio lijepe ša hovske prostorije, nabavio šahovske stolove, gar ni ture istolice i organizirao nekoliko turnira“.

U Velikogoričkim novinama Jurdana pojašnjava kako je došlo do osnivanja samostalnogšahovskog kluba i kako trenutačno djeluje: „Kako je broj član stva sve više rastao, a i izdrugih razloga, pristupilo se formiranju samostalnog kluba. Danas klub okuplja velik brojseoske omladine, koja svoje slobodno vri jeme provodi u društvenim prostorijama (to su pro -storije bivše gostione), koju je klub dobio na raspo laganje od mjesne OPZ (Opće poljo -privredne zadruge Mraclin op. a.).... Klub je prijavljen i registriran kod Šahovskog savezaHrvatske, što je omogućilo održavanje kvalifikacionog turnira za postizanje četvrte kate -



gorije. Radi velikog broja prijavljenih igrača, kva li -fikacioni turnir je odigran u dvije grupe po 14 igrača....Usporedo s kvalifikacionim turnirom odigrano je i ju -niorsko klupsko prvenstvo, na kojem je nastupilo 13igrača. Prvo mjesto je osvojio Galeković Vlado, a slijede ga Križanić Zvonko, Galeković Josip i ostali“.

Vladi mir Galeković – Gajo, danas 85-godišnjak, sjeća se da se šah svakodnevno igrao u „Općinskoj hiži“ (danaszapušten prostor nekadašnje gostionice Turopoljskazvona op. a.). Temeljnu grupu činilo je 30 mladića, ačlanstvo je svake godine variralo. Galeković ističe da seŠahovski klub skoro u cijelosti samostalno financirao.„Velike zasluge ima Josip Kos – Čikov, koji je tada ra dio u vojsci u Zagrebu. Kod njega je otipkan Statut Klubakoji je, zajedno s osnivačkim aktima, predan na ovjeru utadašnji SUP (Sekretarijat unutrašnjih poslova – policija op. a.) u Petrinjskoj ulici broj 30. Kos je skoro svakogvikenda iz vojske donosio filmove i američki prenosivi kino projektor za 16 milimetarskefilmove. Od naplaćenih ulaznica za kino projekcije, financiralo se djelovanje Šahovskogkluba. Klub se financirao i organiziranjem plesnih priredbi domaćeg jazz sastava u kojem susvirali Nikola Smiljanić, Stjepan Galeković – Brko, Stjepan Kovačić – Ribić i Vladi mirGaleković – Gajo. Povremeno smo dobivali jako male donacije od OPZ-a Mraclin (Općapoljoprivredna zadruga op. a.) i od Kotara Velika Gorica“, kaže Galeković.

NAPREDAK MRACLINA

I u 1957. godini nastavlja se prosperitet ŠK Mraclin, a Vegeška i dalje stagnira.Mraclinci su 30. rujna 1957. godine imali 51. registriranog igrača, a Vegeška samo 9 članova.Bio je to ogroman uspjeh za maleni Mraclin, jer, primjerice, tada su u Hrvatskoj imali najvišeregistriranih igrača ŠK Kalnik iz Križevaca (179 članova) i ŠK Varaždin (174), a Mraclin je po broju registriranih igrača bio u gornjoj trećini. Krajem iste godine Mraclin je povećao članstvona 53 registrirana igrača, a Vegeška je s 9 članova bila posljednja na popisu Šahovskog savezaHrvatske.

U kolovozu 1958. godine pri ŠSH-u je registrirano 99 klubova s 4.600 članova, čak dvijetisuće manje nego krajem 1957. godine. Mraclin je 31. kolovoza 1958. godine imao 33 člana,a Vegeške uopće nema u popisu registriranih „osnovnih šahovskih organizacija“. To nijeznačilo da Klub nije djelovao, nego da Klub i članstvo nisu platili članarinu koja je 1958.godine udvostručena u odnosu na ranije godine.

Dobar rad ŠK Mraclin nije ostao nezapažen. Šahovski savez Hrvatske je u Biltenu broj 5 – 6,za svibanj – srpanj 1959. godine objavio popis „Pohvaljene organizacije i pojedinci zauspješan rad u 1958.“. Među pojedincima koji su dobili priznanje ŠSH je i Vladi mirGaleković – Gajo, predsjednik ŠK Mraclin, pokretač i organizator rada mraclinskog kluba.Nažalost, Vladi mir Galeković, po završetku studija, 1961. godine, seli u Zagreb gdje su on isupruga dobili posao. Njegovim odlaskom Šahovski klub Mraclin stagnira i na kraju prestaje s radom.



Vladi mir Galeković – Gajo

VEGEŠKA DJELUJE IZVAN ŠSH-aU registrima Šahovskog saveza Hrvatske, krajem pedesetih godina prošlog stoljeća,

više nema Vegeške, ali ona i dalje djeluje, iako ne sudjeluje u službenim natjecanjima ŠSH-a.Vegeška organizira simultanke, međuklupske susrete i lokalna natje canja za tadašnji Kupmladosti (natjecanja u brojnim sportovima u povodu rođendana predsjednika SFRJ JosipaBroza Tita op. a.), ali sudjeluje i na šahovskim festivalima i turnirima na kojima se igralo i za(novčanu) nagradu ili su održavani u atraktivnim primorskim gradovima.

SIMULTANKA SA SVETOZAROM GLIGORIĆEMNajveći šahovski događaj 1958. godine u Velikoj Gorici bila je simultanka s

proslavljenim jugoslavenskim velemajstorom Svetozarom Gligorićem – Gligom. U pede setimgodinama Gligorić je smatran jednim od pet – šest najboljih šahista svijeta. U proljeće 1958.godine Gligorić je imao organiziran veći broj simultanki po Hrvatskoj. Od 2. do 14. svibnjaigrao je 13 simultanki, među ostalima u Županji, Osijeku, Slavonskom Brodu, Daruvaru,Varaždinu, Karlovcu, Zagrebu i Velikoj Gorici. Simultanka u Velikoj Gorici igrana je 12.svibnja 1958. godine. U dokumentaciji Vegeške o tome nema pisanih podataka, ali su IvanJanković i Vladi mir Galeković sačuvali fotografiju s tog događaja. Fotografija je nastala naterasi Sportskog doma Nogometnog kluba Radnik, „na Kuglani“ u Kolarevoj ulici. Simul -tanka se vjerojatno igrala na tridesetak ploča. Ne znamo rezultat, ali prema usmenoj predajisamo su Ivan Janković i Vladi mir Galeković – Gajo izvukli remi protiv Gligorića, svi ostali suporaženi.

Nažalost, u 1958. godini Vegeška se s malo čim mogla pohvaliti. Klub je još 1957. godine bioregistriran, ali godinu kasnije, zapao je u ozbiljnu krizu. Primijetio je to i Šahovski savezHrvatske koji 10. studenoga 1958. godine tajniku Vegeške Ivanu Jankoviću šalje dopis kojimpokušava otkriti razloge neaktivnosti velikogoričkih šahista. Tajnik ŠSH Josip Prokop takopiše: Prošle godine bio je Vaš šah. klub još aktivan i registrirao je u našem savezu 9 članova.Ove godine nažalost niti je obnovio svoju registraciju niti registraciju svojih članova“.

ŠAHOVSKI KLUB RADNIKVegeška je, u međuvremenu, početkom 1959. godine, ponovo promijenila ime.

Ovoga puta u Šahovski klub Radnik i postala dio Sportskog društva Radnik. Nemamo sačuvanzapisnik ili drugi dokument koji bi potvrdio kada se to dogodilo, ali Upravni odbor novogŠahovskog kluba Radnik zasjedao je 6. ožujka 1959. godine u prostorijama Kluba, najvje -rojatnije u Sportskom domu nogometnog kluba i Sportskog društva Radnik. Upravni odbor jeza predsjednika Šahovskog kluba ponovo izabrao Zvonka Šafara, potpredsjednik i tehničkiref er ent postao je Rakulić, tajnik Ivan Janković, blagajnik je bio Vujnović, a Orlić odbornik.

Šahovski klub se ponovo sastao već 13. ožujka 1959. godine. Umjesto Orlića u Upravni odbor je kooptiran Juraj Šaban.

Na kraju je Upravni odbor odlučio da se proslava desete obljetnice Kluba održi 5. travnja1959. godine: „Pošto se uskoro navršava desetgodišnjica postojanja i aktivnog djelo vanjakluba, riješeno je da se 5. IV. 1959. godine, održi u društvenim prostorijama svečanost szabavom“.

U 1959. godini u ŠSH učlanjeno je 119 osnovnih šahovskih organizacija s 6.689 članova.Među registriranim klubovima više nisu bili Mraclin i Radnik, ali Turopolje ipak nije ostalobez predstavnika u Šahovskom savezu Hrvatske. Naime, 1959. godine osnovane su i regi -strirane šahovske sekcije u Lukavcu Gornjem (28 članova) i u Maloj Mlaki (25 članova).



Godinu dana kasnije, 1960., s 31. srpnja, među registriranim klubovima Hrvat ske je izTuropolja samo Šahovska sekcija Mala Mlaka s 26 članova. Godine 1963. registriran je išahovski klub u Donjoj Lomnici, a godinu ranije pojavljuje se Šahovski klub Polet. Naj -značajnija osoba za održanje i razvoj šahovskog kluba Polet je dugo godišnji predsjednikZlatko Rožić, pod čijim vodstvom je Klub ostvario značajne domaće, ali i inozemne rezultate.

Od navedenih klubova, duže vrijeme održao se ŠK Mala Mlaka, a Polet Buševec je jedinituropoljski šahovski klub koji od osnivanja kontinuirano djeluje, već duže od polastoljeća.

VEGEŠKA OPET AKTIVNA

Velikogorički šahovski klub je početkom šezdesetih godina slabo ra dio. Ipak je1966. godine naveden kao registrirani klub pri Šahovskom savezu Hrvatske. U doku mentimaSaveza navodi se da je kontakt osoba za Vegešku pokojni Branko Čunčić, tada poznativelikogorički ljekarnik. Godine 1966. SOFK-a Velike Gorice (Savez organizacija za fizičkukulturu op. a.) pokušava organizirati ponovnu obnovu šahovskog kluba. U tu svrhu osnovan jeinicijativni odbor koji su činili Branko Čunčić, Marijan Rakuljić, Josip Kovačić, NikolaRatko, Drago Vujnović, Ivan Kujundžić i Željko Cirković. Inicijativni odbor je 28. siječnja1966. godine za predsjednika izabrao Marijana Rakuljića. Izvanredna godišnja skupština„Velikogoričkog šahovskog kluba (V.G.Š.K.)“ održana je 25. veljače 1966. godine. Obno -viteljskoj skupštini prisustvovalo je 24 ljubitelja šaha u Velikoj Gorici. Za predsjednikaUpravnog odbora izabran je Ivan Orlić, za potpredsjednika Josip Tušla, a za tajnika BrankoČunčić. Marijan Rakuljić je postao tehnički ref er ent, a Stjepan Matić blagajnik. U devetero -člani Upravni odbor još su izabrani Ivan Vidović, Josip Gmižić, Josip Kovačić i ŽeljkoCirković, a u Nadzorni odbor Ivan Janković, Mi lan Puhalo i Vaso Kutić. Upravni odbor je kaoprioritete rada zacrtao organizacijsko učvršćenje Kluba i rad s mlađim dobnim kategorijama,kao temeljem dugoročnog održanja Kluba. Nova Vegeška je ambiciozno krenula. Sredila jeprostorije koje je dijelila sa Zračnom streljanom, a održano je i nekoliko turnira za stjecanješahovskih kategorija. Usprkos očitoj inicijativi društvene zajednice i podrške SOFK-e, novaVegeška je opet djelovala dvije – tri godine i ponovo zamrla.



Simultanka s proslavljenim jugoslavenskim velemajstorom Svetozarom Gligorićem – Gligom

OBNOVA VEGEŠKE 1975. GODINEPosljednju obnovu Vegeške pokrenuo je 1975. godine neumorni Ivan Janković.

Opet je osnovan inicijativni odbor. Prva sjednica održana je 9. rujna 1975. godine, a uinicijativni odbor izabrani su: Ivan Buzov, Josip Kosić, Stanko Krivokapić, Đorđe Živ ković,Željko Cupek, Željko Stepanić, Juraj Fabečić i Ivan Janković koji je izabran za predsjednikaOdbora. Inicijativni odbor imao je još tri sjednice do izvanredne skupštine Kluba koja jeodržana 1. listopada 1975. godine. Nismo pronašli zapisnik s obnoviteljske skupštine, ali susačuvani marketinški dopisi velikogoričkim radnim i društveno – politič kim organizacijamaza financijskom i drugom pomoći Šahovskom klubu. Dopise je potpisao predsjednik VegeškeNikola Gusić. Iz dopisa se doznaje da je Klub započeo s radom 15. listopada u prostorijama uZagrebačkoj ulici, nekadašnjem „krojačkom lokalu Božić“, koji se nalazio tik do „Rojca“.Niska i dugačka zgrada je srušena prije petnaestak godina. Na njenom mjestu danas jestambeno poslovna zgrada.

Klub se 1975. godine natjecao u Drugoj ligi, što je vidljivo iz sačuvanih zapisnika mečeva. Izpopisa uplatitelja članarine za 1975. godinu, vidljivo je da je Vegeška brojala 22 seniorskaigrača i 15 omladinaca. Ne znamo kakve je rezultate Vegeška postizala i do kada je bilaaktivna, ali najvjerojatnije je do kraja sedamdesetih godina prošlog stoljeća Klub opet prestaos radom. Od tada, pa do stvaranja samostalne Hrvatske jedino je kontinuirano i uspješnodjelovao Šahovski klub Polet iz Buševca.

U samostalnoj Hrvatskoj ŠK Polet postiže najveće klupske i međunarodne rezultate. Bušev -čanima se, sredinom devedesetih, pridružuje Šahovski klub Turopolec kojeg su inicirali iosnovali mr. Zdravko Lučić (predsjednik), IM Stanko Košanski (tajnik) i dr. Ivo Pranjković.

Klub 2002. godine mijenja ime u ŠK Turopoljac. Predsjednik postaje Zlatko Grabar, StankoKošanski tajnik, Ivan Bulimbašić blagajnik, a predsjednik Upravnog odbora bio je RozveltoSršen.

Iste godine Zlatko Grabar pokreće značajan projekt Šah u škole, za učenike nižih razredaosnovnih škola. U svega nekoliko godina, Grabar je šahovski opismenio na stotine dječaka idjevojčica Velike Gorice i okolice. Projektu se zdušno pridružio i dao orga nizacijsku pomoćŠK Polet iz Buševca. Iz projekta je u listopadu 2003. godine nastao Šahovski klub Osnovno -školac kojeg je vodio Zlatko Grabar. Veliku logističku podršku projektu Šah u škole i ŠKOsnovnoškolcu dao je prof. Stjepan Kos, ravnatelj veliko goričke srednje Obrtničke škole,koji je za potrebe šahista ustupio predvorje Sportske dvorane srednjoškolskog centra zasvakodnevno igranje šaha.

Odlaskom Zlatka Grabara u Zagreb, stagnira projekt Šah u škole i ŠK Osnovnoškolac. Nakraju se ŠK Turopoljac i ŠK Osnovnoškolac udružuju u jedinstveni Šahovski klub VelikaGorica koji djeluje i danas, a od 2012. godine ga vodi Luka Lasić, nekadašnji šahist ŠK Poletiz Buševca.



Da vid Jolić

PORTRET MLADE SPORTAŠICE

Dora Stepušin – čarolija plesa

Zlatna medalja na Europskom prvenstvu u modernom plesu u Italiji 2013. i srebrnamedalja na Europskom prvenstvu u show danceu u Njemačkoj 2014. godine sunajveći Dorini uspjesi dosad. Veliki broj titula na domaćoj plesnoj sceni osvajani suu neprekinutom nizu. Nagrade je dobivala na izborima najboljih sportaša GradaVelike Gorice kao sportska nada godine i za sportsku promidžbu.

Show dance zvijezda

Dora Stepušin članica Plesnog klubaMegablast osvojila je srebrnu me da -

lju na Europskom prvenstvu u show danceu odr -žanom u njemačkom gradu Riesa od 24. do 29.studenog 2014. godine. Bila je to sjajna vijest zanjen klub, roditelje i sve poklonike tog atraktivnogsporta, jer taj njemački grad je već godinama mjestogdje odličja u show danceu osvajaju samo vrhunskiplesači. Ovu tvrdnju o vrhunskom dostignuću ve -liko goričke sportašice najbolje potvrđuje činjenicao brojnosti konkurencije u toj seniorskoj kategoriji,jer se show dance natjecanja odvijaju po eli mi -nacijskim krugovima. Dora se iz četvrtfinala (24plesačice) superiorno plasirala u polufinale (12 na -tje cateljica) i fi nale (6 najboljih). U završnici su jojkonkurentice za medalju bile dvije predstavnice izNorveške, dvije plesačice iz Rusije i jedna iz Ma -đarske. Sjajno finalno nadmetanje oduzimalo je dahispunjenog gledališta dok su članovi ocjenjivačkogsuda pažljivo ispunjavali sudačke liste. Sudačkimodlukama zlato je otišlo u Norvešku, Dora je osvojila srebrnu medalju, brončano odličje jeuručeno predstavnici Mađarske, a bez medalja su ostale ruske plesačice. Perfektnomizvedbom na podiju kultnog mjesta show dancea na njemačkom tlu Dora je ponovodokazala svoju plesnu svestranost i virtuoznost, jer ona je još uvijek aktualna europskaprvakinja u modernom plesu.


Europska kruna za princezuDoru

Dora je europsku titulu umodernom plesu osvojila na Europskomprvenstvu u Italiji (Biella, 24. do 26. svib -nja 2013. godine) u mo dernim i sportskimplesovima u organizaciji Fe de razione Ita -liana Danza Sportiva. Ona je u kon ku -renciji od 52(!) plesačice prošla četiri kva -lifikacijska kruga da bi u finalnom dijelu(7 natjecateljica) otišla do kraja i osvojilakrunu najbolje seniorke u kategoriji solomod ern. Tada je na pitanje, je li bila posvezadovoljna final nom izvedbom i je li senadala europskom zlatu, odgovorila: – Da,

bila sam vrlo zadovoljna ne samo izvedbom u završnici, nego i sa svim na stupima dofinala. Medalju nisam očekivala, iako sam se i 2012. godine na Europskom prven stvu uMađarskoj plasirala u fi nale i osvojila 5. mjesto.

Odgovor europske prvakinje, tada učenice drugog razreda velikogoričke Gimnazije,zorno pokazuje koliko samopouzdanja ima ta mlada djevojka i s koliko sigurnosti kroči unajviše plesne vrhove. Potpisnik ovih redova je već nekoliko puta pisao na stranicamavelikogoričkih tiskovina o tome kako je Dora bila već u kadetskom razdoblju (u domaćojkonkurenciji je bila nenadmašna) plesni tal ent ekstra klase i da će brzo stići u seniorskivrh. Na radost mnogih, to predviđanje je tijekom proteklog desetljeća toliko puta po -tvrđeno odličnim rezultatima na nacionalnoj i internacionalnoj razini.

Nakon Dorine europske titule u svibnju 2013. voditeljica i trenerica Plesnog klubaMegablast Ana Vesel Križaj, nije krila zadovoljstvo postignutim rezultatom: – Kon -kurencija je bila ogromna, zbog toga je naše zadovoljstvo osvajanjem zlatne medalje jošveće. Iskreno, prije puta u Italiju očekivala sam visoki plasman Dore, ipak moja nadanjasu nadmašena, a osvojena europska kruna je samo potvrda ispravne orijentacije i dobrograda u klubu. Međutim, nemamo vremena uživati na zasluženim lovorikama, treninzi ćese održavati po ustaljenom redu, popusta nema ni za koga, čak ni za europsku prvakinju(!)– bila je poruka trenerice.

Tako to rade u Megablastu i zbog toga su njegovi predstavnici u ženskoj i muškojkonkurenciji bili i jesu godinama u europskom i svjetskom plesnom vrhu.

Ples kao način življenja

Dora je plesnu karijeru započela dolaskom u Megablast kao devetogodišnjadjevojčica u trećem razredu osnovne škole, u školskoj 2006./2007. godini. Njen prviplesni izbor bio je hip-hop i trener Gordan Križaj. Kada je krenula u peti razred onda jeupisala i prvi razred na Umjetničkoj školi Franje Lučića gdje je nastavnica bila Ana Vesel,trenerica show dancerica. Ta činjenica dovela je do logične promjene plesnog izbora imlada plesačica se posvetila kreativnijoj plesnoj kategoriji. Kako je odrastala, tako se



Dora sve više primicala tronu najistaknutije klupske predstavnice, a njeni rezultati nadržavnim natjecanjima (prvenstva, kupovi)su najavljivali meteorski uspon nove zvi -jezde. Karijera Dore Stepušin stalno je po -ka zivala uzlazni trend, bez stagnacije i bezbilo kakvog povremenog osobnog zasi -ćenja.

Ples i posvećenost tom umjetničkom izrazupostao je njen mo dus vi vendi, koji joj jepomogao da sve izazove djetinjstva i tinej -džerskog doba izbalansira bez suvišnihstre sova. Dora je u međuvremenu, u škol -skoj 2013./2014. godini, maturirala na Um -jet ničkoj školi Franje Lučića. U osam go -dina (4 osnovne i 4 srednje) apsolvirala jeveliku količinu nastavnih predmeta um jet -ničke građe (ples, ritmika, balet, ana to mija,glazba...) i puno toga inplementirala u svojplesni izričaj. U školskoj 2014./2015. godini Dora je postala maturantica u veliko goričkojGimnaziji, a u veljači 2015. postat će punoljetna.

Mlada sportašica (rođena u Zagrebu, živi u Velikoj Gorici) ne zaboravlja spomenuti da zanjen uspjeh velike zasluge ima njena trenerica Ana Vesel Križaj, a da bez potpore njeneobitelji, majke Renate, oca Damira i sestre Klare, njen uspješan sportski put ne bi biomoguć. Za školu kaže da je OK, jednako tako dobro komunicira s frendicama iz kluba,odnosno škole.

Nagrade i najveći uspjesi Dore Stepušin

1. nagrada, 1.mjesto na državnom natjecanju plesnih škola, HDGPP, 2008.

Nada godine Grada Velike Gorice, 2009.

Najperspektivniji mladi plesač, nagrada Mia Čorak Slavenska, 2009.


7. mjesto na Svjetskom prvenstvu, kategorija show dance – ju nior,Njemačka, 2009.

5. mjesto na Svjetskom prvenstvu, kategorija mod ern – ju nior, Frank furt2012.

Nada godine Grada Velike Gorice, 2012.


Nagrada za promidžbu velikogoričkog sporta, 2013.

Op era Slavuj, uloga mehaničkog slavuja, 2013.

1. mjesto na Europskom prvenstvu, kategorija mod ern – se nior, Italija, 2013.



2. mjesto na Europskom prvenstvu, kategorija show dance – se nior,Njemačka, 2014.

Plesni klub Megablast

Godina 2006. je za Dorin početak u Plesnom klubu Megablast bila perfektna, jerse tu godinu može ocijeniti ‘’zlatnom godinom’’ Megablasta zbog izuzetno uspješnenatjecateljske sezone. Članovi Megablasta su na svim velikim državnim natjecanjima(prvenstva, kupovi) diljem Republike Hrvatske (Zagreb, Split, Sisak, Velika Gorica)osvajali prva mjesta odnosno ostvarivali visoke plasmane u svim kategorijama: solo,parovi i formacije, kao i u svim disciplinama u kojima su nastupali: break danceu,hip-hopu, elec tric boogieu i show danceu. Prva mjesta na Kupu Hrvatske i Državnomprvenstvu osvajali su: Luka Anaković (break dance), Agim Krasniqi (hip-hop), DavorRaić (elec tric boo gie), Darja Dujmović (show dance), par Krasniqi - Raić (break dance),par Ela Vrdoljak – Lana Šprajcer (show dance), juniorski tim (break dance), seniorski tim(break dance), seniorska formacija: Darja Dujmović, Matea Mrmić, Ela Vrdoljak i Kata -rina Relić (show dance).

Kruna na blistavu 2006. godinu stav ljenaje na Svjetskom prvenstvu u break dan -ceu, hip-hopu i elec tric boo gieu krajemrujna te godine u Nje mačkoj (Bre men),kada je ju ni orska formacija: Luka Ana -ković, Di no Perenski, Agim Krasniqi iDa vor Raić, postala svjetskim prvakom udisciplini break danceu. Vrijednost svjet -ske titule može se sagledati u činjenici daje pod pokroviteljstvom svjetske plesneorganizacije IDO (In ter na tional DanceOr ga ni za tion) na prvenstvu su djelovalo3500 natjecatelja iz 34 zemlje svijeta.

Plesni klub Megablast utemeljen je u si -ječ nju 1993. godine s ciljem promicanja i

razvoja plesne kulture i sporta. Pro kla mirani cilj ostvaruje se putem radionica za različiteplesne tehnike (suvremeni ples, show dance, disco dance, break dance, hip-hop, elec tricboo gie), programima i projektima, kroz plesna natjecanja i različite sportsko-kulturnemani festacije. Za uspješno vođenje i fun kci oniranje kluba zasluge pripadaju klupskomosni vaču i predsjedniku Gordanu Križaju, a umjetnička prezentacija je u rukama AneVesel Križaj, školovane plesačice i pedagoga. Ana je profesorica suvremenog plesa ipročelnica plesnog odjela Umjetničke škole Franje Lučića. Megablast je dosad na držav -nim natje canjima osvojio ogroman broj medalja i pehara, te spada u najtrofejnije plesneklubove u Republici Hrvatskoj.



Ane Vesel Križaj i Dora Stepušin

Da vid Jolić

VELIKOGORIČKE MAŽORETKINJESVJETSKE PRVAKINJE

Dvije zlatne i brončana medalja u svjetskoj konkurenciji, te jednakotoliko odličja u europskoj konkurenciji, tri plasmana na peto mjesto –

to je bio sjajan učinak seniorskog tima Velikogoričkih mažoretkinja na 1. svjetskomprvenstvu i 11. europskom prvenstvu mažoretkinja u Poreču. Vrhunski rezultati subili nastavak zlatnog niza započetog godinu dana ranije na 10. europskom prvenstvuu Mađarskoj. Koreografije sa zastavama su u samo dvije godine postale pre po -znatljivi znak zlatnih djevojaka.

Udruga Velikogoričkih mažoretkinjadugo će pamtiti i spominjati 2014. godinute 1. svjetsko prvenstvo i 11. europskoprvenstvo mažoretkinja koja su održanaistovremeno u organizaciji MWF-a (Ma -jor ette-Sport World Fed er a tion), IMA-e(In ter na tional Ma jor ette-Sport As so ci a -tion) i SMPTH-a (Savez mažoretkinja ipom-pon timova Hrvatske). Spekta ku -larna manifestacija mažoret sporta u Po -reču, u velebnoj dvorani Žatika (od 28. do31. kolovoza 2014. godine), kao mag ne -tom je privukla 94 mažoret kluba s preko 3.000 mažoretkinja iz 13 zemalja: Bosna iHercegovina, Bugarska, Češka, Hrvatska, Italija, Južnoafrička Republika, Mađarska,Poljska, Rumunjska, Rusija, Slovačka, Srbija i Ukra jina. Svjetsku odnosno inter konti -nentalnu dimenziju manifestaciji osigurao je svojom nazočnošću nacionalni tim Južno -afričke Republike, dok je izostao najavljeni dolazak mažoretkinja iz Azije, iz Astane,glavnog grada Kazahstana (bile su gošće Velikogoričkih mažoretkinja u prosincu 2013.).

Reprezentativna dvorana Žatika bila je svjedokom spektakularnog otvorenja četvero -dnevnih događanja i kada su tisuće mažoretkinja ispunile dvoranu od ‘poda do krova‘,bilo je jasno da će do medalja doći samo najspremnije natjecateljice, slučajnost je bilaisključena. Dvije trećine timova dolazile su iz tri vodeće mažoret nacije Češke (28),Slovačke (20) i Mađarske (16) u gore spomenutoj svjetskoj odnosno europskoj asocijaciji, tako da je preostala trećina timova mogla medalje samo sanjati (takva su bila pred -viđanja).


Svjetske i europske medalje

Kada je prvog natjecateljskogdana frontmenica Velikogoričkih mažo -ret kinja Andrea Kočić u solo nastupu uvježbi sa štapom u konkurenciji 30 na -tjecateljica zauzela 5. mjesto u europskoj i6. mjesto u svjetskoj konkurenciji bio je tovrlo obećavajući znak pred nastup minisastava, odnosno velike formacije u plesusa zastavama. Mini formacija u sastavu:Andrea Kočić, Štefica Antolić, Sara Cvet -

ković, Stella Cvetković, Jelena Dražetić, Ana Lea Odak i Milana Davidović, bes prije -korno je prezentirala flag dance i za služeno osvojila zlatnu medalju (!), svjet sku ieuropsku, ispred srebrnih Mađarica i brončanih Slovakinja. U natjecanju velikih formacija u plesu sa zastavama sastavu zlatne mini formacije pridodane su Sanja Lazova, JosipaPavlović, Petra Pavek i Lucija Bešlić. Ovako sastavljena formacija bila je na stageuuvjerljivo najbolja i superiorna ostatku konkurencije, ali je ostala bez najsjajnijeg odličjazbog sportskog peha u najnezgodnijem trenutku. Naime, jedna od jedanaest zastava jepukla na hvatištu štapa, pala na pod, tako da je jedna mažoretkinja okončala koreografiju‘praznih ruku’. Bizarnost te tehničke pogreške sudački žiri je sankcionirao opravdanompenalizacijom i velika formacija je u konačnom poretku zauzela treće mjesto. Razočarenjezbog gubitka ‘’planirane i sigurne’’ zlatne medalje djevojke su ‘’izliječile’’ dan kasnijeosvojivši zlatnu medalju u kategoriji klasičnih mažoretkinja, u koreografiji sa štapom. Zataj nastup seniorska formacija se brojčano pojačala s juniorkama odnosno ulaznim senior -kama i veliku formaciju ‘’klasičarki’’ činile su: Andrea Kočić, Štefica Antolić, SaraCvetković, Stella Cvetković, Jelena Dražetić, Ana Lea Odak, Milana Davidović, SanjaLazova, Josipa Pavlović, Petra Pavek, Lucija Bešlić, Do ro tea Orišković, Valentina Lon -

čar, Mia Marić, Ivana Ro dić, Izabela Zmesnik, JulijaSliško i Katarina Kovačević.

Ispisivanje povijesti

Natjecanje mažoretkinja u Poreču ostat će za -bilježeno kao raritet i iz razloga što su Svjetsko i Europsko prvenstvo jednostavno ‘’spojeni’’, bili su ‘’dva u jed -nom’’, za istu koreografiju dodijeljivane su dvije medalje,dosta slične, ali različito dizajnirane. Međutim, to viševjerojatno neće biti slučaj, jer će svjetske smotre mažo -retkinja biti održavane svake dvije godine, a europskesvake godine, kao i dosad. Kada u istoj godini buduodržavana oba prvenstva, to će biti u različitim terminimai ne na istoj lokaciji.

Sportski grad Poreč ugostio je 2014. sjajno pri prem ljenetimove, prije svih, iz Slovačke (Di ana, Flow ers, Nelly,...), Češke (Tanečni stu dio Lenky Bachove, Kalimero,


VELIKOGORIČKE MAŽORETKINJE SVJETSKE PRVAKINJE

Andrea Kočić

A-Team,...), Mađarske (De brecen, Oroszlany,Sze ged,...), Poljske (Senio rita,...), Ukrajine(Alfa) i Hrvatske (Veliko go ričke mažoretkinje,Martinčice Martinska Ves,...). Mažoretkinje subriljantnim koreo graf skim izvedbama, šarenilomprekrasnih odora, ele gancijom, izborom glazbe isjajnim sportskim pristupom učinile prvenstvospektakularnim i gla muroznim, tako da će bitizlatnim slovima upisano u povijest suvremenogmažoret sporta.

Seniorski tim Velikogoričkih mažoretkinja je su -verenim nastupom, vrijednim rezultatima i osvo -jenim medaljama ponovo dokazao da pripadaelit nom razredu mažoret sporta. Osvajanjem me -dalja u Poreču u plesu sa zastavama su na naj -ljepši način obranile europske naslove osvojenegodinu dana ranije u Mađarskoj (10. europskoprvenstvo u Tatabanyi, 22. do 25. kolovoza2013.). Visoki dometi i niz medalja Velikogo -ričkih mažoretkinja u posljednje dvije godine naelitnim natjecanjima zaslužuju istinsko uva ža -vanje.

Raskošni okvir

Sveukupno je u četiri dana prezentirano 708 koreografija (svaki dan u prosjeku10 sati programa) u tri dobna uzrasta (kadetkinje 8 – 11 godina, juniorke 12 – 14 godina,seniorke iznad 15 godina) i 11 natjecateljskih disciplina, sa štapom (ba ton), pom-ponom izastavom (flag), kao i prigodnim rekvizitima u show disciplinama. Koreografije i scenskinastup ocjenjivao je i o plasmanu odlučivao ocjenjivački sud od 16 licenciranih inter -nacionalnih sutkinja i sudaca (Hrvatsku su predstavljale Željka Banović i Ana Petek,predsjednica, odnosno prva trenerica Velikogoričkih mažoretkinja).

Na prvenstvu se natjecalo 13 timova iz Saveza mažoretkinja i pom-pon timova Hrvatske:Alina (Mače), Bedekovčanske mažoretkinje (Bedekovčina), Kloštranske mažoretkinje(Kloštar Ivanić), Križevačke mažoretkinje (Križevci), Martinčice (Martinska Ves), Nov -ljanske mažoretkinje (Novska), Plesni klub ‘’A’’ (Zagreb), Plesna udruga Bollywood(Vodice), Popovačke mažoretkinje (Popovača), Porečke mažoretkinje (Poreč), Sisačkemažoretkinje (Sisak), Velikogoričke mažoretkinje (Velika Gorica) i Virovitičke ma -žoretkinje (Virovitica).

Sve sudionike i gledatelje su prigodom otvaranja četverodnevnog natjecanja pozdravilikratkim govorima predsjednica MWF-a Željka Banović, predsjednica IMA-e Eva Gogo -lak Geisztne i gradonačelnik Grada Poreča Edi Štifanić. Nakon otvorenja prvenstva ushow programu briljirao je fantastičnom prezentacijom jedinstvenih obilježja svoje zem -lje nacionalni tim Južnoafričke Republike (Na tional Ma jor ette Team South Af rica).



Predsjednica MWF-a Željka Banović

Rezultati

• FLAG SENIORS mini (12 formacija): 1. Velikogoričke mažoretkinje(CRO, Velika Gorica) 83.70, 2. Oroszlany (HUN) 83.45, 3. Turzovka(SVK) 83.05, ...

• FLAG SENIORS (6): 1. Alfa (UKR) 83.55, 2. Hajduszoboszlo (HUN)83.50, 3. Velikogoričke Mažoretkinje (CRO, Velika Gorica) 83.45, ...

• CLASSIC SENIORS (7): 1. Velikogoričke mažoretkinje (CRO, VelikaGorica) 83.10, 2. Dueville-Vicenz (ITA) 81.15, 3. Vertesszolos (HUN)81.05, ...

• BATON TEAM SENIORS (20): 1. Flow ers (Prešov-SVK) 172.05, 2.Di ana (Žilina-SVK) 171.65, 3. DM Stu dio (Dačice-CZE) 166.85, 4. Szendro (HUN) 166.55, 5. Velikogoričke mažoretkinje (CRO, Velika Gorica)165.95, ...

• BATON SENIORS solo (30): 1. Nagy Vivien (HUN, Debrecen) 84.95, 2.Barbora Migašova (SVK, Prešov) 84.50, 3. Zsofia Pap (HUN, Oroszlany)84.40, 4. Hajnalka Bartalos (HUN, Dunafoldvar) 84.30, 5. Csilla Toth(HUN, Szeged) 83.85, 6. Andrea Kočić (Velikogoričke mažoretkinje)83.75, ...

• MIX SENIORS mini (11): 1. Turzovka (SVK) 85.05, 2. Oroszlany (HUN)84.55, 3. Šumperk (CZE) 84.00, 4. Prešov 2 (SVK) 83.80, 5. Velikogoričkemažoretkinje (CRO, Velika Gorica) 83.05, ...



Mirjana Marković

SCENA GORICA – TVORNICANAGRADA

Osam nagrada u dvije godine – uspjeh je s kojim se mogu pohvaliti rijetkekazališne kuće. 110 izvedbi predstava vlastite produkcije u 2014. Scenu

Gorica stavlja uz bok eminentnih zagrebačkih kazališta poput Male Scene i Teatra EXIT, a godinu su obilježile i četiri premijere.

Kazalište je važna karika u kulturnom životu svakog grada. Iako im blizina metropoleomogućuje posjet brojnim kazalištima s bogatim, raznovrsnim repertoarom, Veliko -goričani su željni dobrih predstava i u svom gradu. One proizvedene u vlastitoj produkcijiScene Gorica posebno su rado gledane, a takvih je, na radost publike, posljednjih godinabilo u velikom broju.

Vlastita produkcija „procvjetala“ je pod vodstvom Ines Bojanić, glumice koja je već dvijegodine umjetnička voditeljica Scene Gorica. „Valja istaknuti da vlastita produkcijadjeluje u novim uvjetima i traži nova rješenja,primjerena mogućnostima. Budući da nemamo stal no zaposlenih glumaca i drugih scen skihstva ralaca, angažiramo poznata hr vat ska ka za -lišna imena, uz otvorenost prema mla đim stva -raocima. Unatoč mnogim ograni če njima odr ža -vamo visok teatarski nivo o čemu svjedoče broj -ne domaće i inozemne nagrade – ističe Ines Bo -janić.

Najviše nagrada dobio je „Kreket“ autora Da -vida Mameta. Ova je predstava u Virovitici, nafestivalu Virkas 2014. osvojila drugo mjestopre ma glasovima publike, dok ju je godinu ranije u Sisku, na Festivalu regionalnih kazališta „Pro -log“, publika ocijenila najboljom predstavom.Ujedno je tom prilikom Rene Medvešek nagra -đen kao najbolji režiser. Na Međunarodnomdječ jem festivalu „Naj, naj, naj“ 2014. godine uŽar ptici „Kreket“ je proglašen najboljom pred -stavom po ocjeni stručnog žirija, a Luka Dragićdobio je nagradu za najboljeg glumca. Luka je


„Kreket“

najboljim glumcem u pred sta vama zadjecu i mlade nagrađen i na Fes tivalu glu -mca koji je lani održan u Vin kovcima. Jošjedna uspješnica Scene Go rica je pred -stava „I živjeli su sret no…?“ Tekst NineHorvat za ovu priču o četiri princa iz bajke u današnjem vre menu je 2013. osvojionagradu Teatra.hr i pro gla šen je najboljimnovim dramskim tek stom. Na Među na -rodnom festivalu mla dog glumca 2014.godine u Banjoj Luci je Adrian Pezdirc,koji glumi jednog od prinčeva, proglašen

najboljim glumcem večeri. „Ukupno osam nagrada u protekle dvije godine. Smatramobitnim ove nagrade jer su one priznanje našem radu i velikom trudu te podrška razvojukvalitete – postizanju i odr žavanju izvrsnosti programa i organizacijskog modela u zemljii inozemstvu, te prepo znatljivost Scene Gorica kao nositelja izvrsnosti. Sam nastup nafestivalima veoma je važan i u interesu je kazališne djelatnosti, dug prema uloženomumjetničkom trudu i postignuću, ali ujedno i promocija Velike Gorice i uopće nacionalnekulture – ističe Bojanić. Scena Gorica bila je tijekom 2014. godine prisutna i na Vuko -varskom lut karskom proljeću, Smotri Assiteja u Čakovcu, Malom BOK-u, Pučkomfestivalu Omi šalj/Čavli, na Festivalu bajki u Ogulinu, Međunarodnom dječjem festivalu u Šibeniku… Iz prethodnog razdoblja treba svakako izdvojiti atraktivno među narodnogostovanje u Rusiji na „Međunarodnom lutkarskom festivalu Ulan Ude” s dvadesetak

izvedbi „Profesora Bal thazara“, nastupe na Među -narodnom festivalu ma lih scena u Rijeci, na Pro -ljetnom festivalu u Ljub ljani, Festivalu dječjih po -zo rišta u Banjoj Luci, Festivalu Zlatni lav uUmagu, Špancirfestu u Vara ždinu, Na Danimasatire u Zagrebu, BOK festival u Bjelo varu…Pred stavu „I živjeli su sretno…?“ vi djeli su i brojni turisti jer je u ljeto 2013. godine Scena Goricakrstarila Jadranom s Brodom knji žarom – Brodomkulture, jednim od naj atrak tiv nijih ljetnih kul tur -no-turističkih projekata.

Unatoč brojnim ograničenjima, od tehničkih domaterijalnih, u prošloj godini predstave Scene Go -rica odigrane su 110 puta, što je u rangu s izuzetnojakim zagrebačkim kaza lištima poput Male Scene i Teatra EXIT. Rezultat je to mudre kazališne po -litike te pomnog biranja umjetnika i tekstova kojizadovoljavaju ukuse šire publike. Od svog osnutkaScena Gorica je ostvarila velik broj premijernihnaslova, a u 2014. postavili su čak četiri novepredstave, od čega tri za djecu. „Dječak koji je


SCENA GORICA – TVORNICA NAGRADA

„I živjeli su sretno…?“

„Dječak koji je tražio zmaja“

tražio zmaja“ predstava je za djecu krozkoju spoznajemo svu težinu usa mlje nostte potrebu za prijateljstvom. Dječak Do -minik nakon smrti roditelja odu staje odljubavi i prijatelja te se po vjerava zma -jevima od papira. Kada mu ih odnese vje -tar, kreće u potragu i putem susreće za -nimljive likove, a na kraju upo znaje i dje -vojčicu Mariju.

„Rok Mee Wau“ priča je o tri životinjskaprijatelja koji manama i vrlinama uvelikenalikuju na ljude (Pas, Ovca i Prase) upotrazi su za Mjesecom. Predstava se bavi posvećenosti čovjeku, prirodi i težnji zaunutarnjim propitkivanjem bitka, s jednostavnom i dubokom porukom: bez obzira tko si,od kuda dolaziš i kakvo nasljeđe imaš, ako si otvorena srca, onda su ti svi putevi otvoreni.

„Božićna priča“ nježna je i topla predstava koja ističe vrijednost zajedništva u obitelji ijedinstva među prijateljima u blagdansko vrijeme. Cilj junaka ove neobične priče jeomogućiti dolazak Zimi koja je zapela negdje na putu, kako bi ukrasila snijegom grad itako sudjelovala u radosti dolaska Božića i Djeda Božićnjaka s vrećom darova.

„Sve u 3...“ je crna komedija o su vre -menim djevojkama i njihovom (ne)mo -ralu. Dvije djevojke unose u svoj stan tije -lo susjeda koji je počinio samoubojstvo, ado dolaska policije gledateljima je otvo -rena mogućnost da zavire u njihov intimnisvijet. One predstavljaju dva pola, izmeđukojih prostor za identifikaciju može naćisvaka žena, a teme predstave univerzalnesu i bliske svima – prijateljstvo, samopo -uz danje, seks, ljubav, identitet, postav lja -nje granica.

I za 2015. godinu Scena Gorica pripremila je bogat, zanimljiv i raznovrstan repertoar.Velikogorička publika, ali i ljubitelji ka zališne umjetnosti u drugim gradovima, imat ćepriliku pogledati ukupno deset na slova, a posebno raduje da nas čekaju tri premijerevlastite produkcije: „Davež“, „Kako živi Antuntun“ te „Imaš fejs?“. Sce na Gorica prijavitće se na gotovo sve festivale s kojima ima dugogodišnju kva litetnu suradnju, kao i na jošnekoliko koje želi posjetiti. S obzirom na dosadašnje us pjehe i brojne nagrade, zaočekivati je da priznanja i struke i publike u narednom razdoblju neće izostati.


SCENA GORICA – TVORNICA NAGRADA

„Sve u 3...“

„Rok Mee Wau“


ANA I BORIS/in memoriam/

Jedno za drugim napustilo nas je dvoje glumačkih velikana Ana Karić i BorisBuzančić. U njihovim brojnim i velikim glumačkim ostvarenjima nama su

posebno zanimljive predstave koje su odigrali na Sceni Gorica.

Ana Karić igrala je u prvoj predstavi Scene Gorica – u “Šumi Striborovoj”, čija jepremijera bila 28. lipnja 2007. godine. Redatelj Rob ert Waltl, maher za dječje predstave,napravio je u svom stilu vizualno bogatu i dinamičnu predstavu koja je plijenila pažnju idjece i odraslih. U predstavi su bile tri generacije izvođača: starija (Ana Karić i EnesKišević), mlada (Filip Juričić, Ivana Roščić i Sven Jakir), te desetak djece – plesačaMegablasta. Na sceni je sve prštalo od svjetlosnih i glazbenih efekata, a posebnu živostdonosili su klinci – Tintilinić i njegovi Domaći – sa svojim plesno-akrobatskim točkama.Svoj ton predstavi je davala i Ana Karić, koja je imala jednu od najljepših glumačkihuloga – Majke koja se zbog beskrajne majčinske ljubavi prema sinu odrekla povratka umladost. Predstava je odigrana velik broj puta, i u Velikoj Gorici i na mnogim gosto -vanjima. Izvođači su se prije pred stave i posebno na gostovanjima družili. Iako je Aniponekad bilo naporno, dobro se nosila s mlađarijom. Mislim da joj je bilo drago igrati uovakvoj predstavi.


Sljedeća predstava u kojoj je igrala AnaKarić je “Pijani proces” Bernarda-Ma rie

Kol tesa. Redatelj Ivica Buljan okupio jeizvrsnu glumačku ekipu (Ivica Vidović,Ana Karić, Enes Kišević, Gordana Gad -žić, Ana Vilenica, Lucija Šerbedžija, Stipe Ko stanić, Goran Bogdan, Zoran Pro da no -vić Prlja/Mladen Badovinac). I ovdje seAna Karić istaknula svojim rolama – ostatće u sjećanju sjajna minijatura s IvicomVidovićem, još jednim velikanom kojeganema među nama, a glumio je na SceniGorica.

Glumu Ane Karić na Sceni Gorici ipak je najviše obilježila jedinstvena predstava “Lju -bavna pisma”, koju je odigrala sa svo jim glumačkim kolegom Borisom Bu zan čićem. Ova

je predstava izazvala velik in teres i zbogtoga što se nakon duljeg vre mena na scenipojavio Boris Buzančić, glu mac u vrlo vi -sokim godinama. Dobro se snašao na po -zornici i bio je uvjerljiv, no velika za slugapripada Ani koja je nosila predstavu i po -ticala svog partnera na igru. Vidjelo se daje igru duboko osjećala, što je prenosila ina publiku. Ana Karić i Boris Buzančićprvi put su zajedno igrali 1961. godine, aod tada su zajedno odigrali u više od 500

predstava i nastupili u brojnim filmovima i televizijskim dramama. Bili su bliski prijateljii na sceni i u životu, ali slobodno možemo reći da su “Ljubavna pisma” predstava u kojojje njihova bliskost najviše došla do izražaja: njih dvoje sami na sceni.

Ana se pojavila još u dvije predstave Sce -ne Gorica. Prva je od njih “Aladin”, mju -zikl koji se isticao vizualnim bo gat stvomscene i kostima. A naročit je do jam,prem da za mnoge možda mo der ni stičkikon troverzni, ostavio komad “Simp hatyfor the Devil” u kojem je Anino glu mačko ti jelo bilo opterećeno do samih gra nica igdje je pokazala zadivljujući dija pazonsvog glu mačkog izraza.

Ana Karić i Boris Buzančić umrli su istogdana: 9. listopada 2014. Godine. Hvala im na svemu što su nam svojom glumom pružili.(ur.)


ANA I BORIS /in memoriam/

NAGRADA ALBATROS 2014.

Tradicionalna velikogorička književna nagrada “Albatros” za 2014. godinudo dijeljena je Željku Cvrtili, autoru izZagreba, za ro man “Zašto bi bilojedno stavno” na prigodnoj promocijikoja je održana 10. prosinca 2014. go -dine u vijećnici Pučkog otvo renog uči -lišta Velika Gorica, u sklopu obi lje ža -vanja Dana Grada Velike Gorice. Na -grada se sastoji od plakete – koju je uodsutnosti gradonačelnika uručio do -gradonačelnik Ervin Kolarec, nov ča -nog iznosa – koji je uredno upla ćen naautorov žiro-račun i 25 primjerakaknji ge, što je autoru sve čano predalaravnateljica POUVG Barbara GrđanOdrčić. (Urednik biblioteke autoru jepride uručio ono što je svakom Zagorcu – a Cvrtila je rođen u Krapini– najvažnije kao prva pomoć: bocu vina.) U prigodnom programusudjelovali su autor, članovi pro sudbenog po vje renstva, glumac Adam Končić te tamburaški sastav FA Turopolje. Promocija je izazvala lijepinteres i bila je književni i kulturni, ali i društveni događaj.Ro man ima 150 stranica, s kvalitetnim tiskom i uvezom, s tvrdimkoricama u koloru te podacima o autoru i njegovom fotografijom nazadnjoj stranici knjige. Likovno rješenje naslovnice i plakete pot pisuje Mato Lovrić, velikogorički umjetnik. Na natječaj objavljen u travnju pristiglo je 13 ostvarenja autora izcijele Hrvatske. Pristigli radovi bili su zanimljivi i različitog žanra.Članovi prosudbenog povjerenstva su istaknuti hrvatski književnici –Božidar Prosenjak, Maja Gjerek i Darija Žilić – koji svojim potvr -đenim književnim znanjemga rantiraju kvalitetan oda -bir. Odabrani rad članovipo vjerenstva ocijenili su kaovrlo zanimljiv i stilski dina -mičan.Cilj književnog natječaja zanagradu “Albatros” jest dati priliku novim nea fir mi ra -nim autorima. Nagrada se


dodjeljuje kontinuirano od 1995. godine i jedna je od rijetkih takvihnagrada na državnoj razini. Dvadesetak do sada objavljenih autora,od kojih su se neki kasnije javili s novim knjigama i doživjeli književnu afirmaciju, po tvrđuju vrijednost nagrade “Albatros”. (Prvotno je predviđeno da se nagrada Albatros dodjeljuje svake druge godine, pa je jedna godina preskočena, a jedne godine objavljene su utri knjige u sklopu Nagrade Albatros. Zbog te male “strke” teško jeodrediti kad je jubilej naše književne nagrade. Odlučili smo da to bude 2015. godine – 20. obljetnica.)

Riječ članova prosudbenog odbora za dodjelu književnognatječaja “Albatros”

Ro man Željka Cvrtile „Zašto bi bilo jednostavno?“, vješto je napisana modernaproza, s dovoljno tradicionalnih vrijednosti dobrog, umjetnički napisanog teksta, koji sečita s lakoćom, ali i zanimanjem od početka do kraja. Ova, na prvi pogled tipičnoautobiografska knjiga, upravo zbog autorovog sugestivnog načina pripovijedanja, od -ličnih, brzih izmjena atmosfera, majstorski iako lapidarno oslikanih, različitih životnouvjerljivih i bliskih nam karaktera, od ljubavi, preko roditelja, ratnih odbljesaka te takouvjerljive i uporne strasti glavnoga lika prema pisanju-uspjelo je književno djelo, iskreno idojmljivo. Zato će malo tko pomisliti - evo još jednog autora koji gnjavi sa svojimdjetinjstvom, mladošću , ljubavima, misleći kako je baš njegova životna priča dostojnaukoričenja - jer ovog puta ne radi se samo o sadržaju, već i o formi. O ljepoti i vrijednostiispričanog, ali i sjajnoj izvedbi, blistanju samoga teksta i skladu jednog i drugog, kao štovrijedna literatura i zahtjeva. Stoga ne preostaje ništa drugo no čestitati autoru, s čvrstimuvjerenjem kako će ovaj ro man naći put do već načitanih čitatelja, ali i onih koji tek tražesvoje užitke u književnosti. I usprkos gorkastom pitanju samoga autora, postavljenom unaslovu, ubrzo pronaći i sretan odgovor, u obliku ukoričenja ove odlične, nove knjige.

Maja Gjerek

***

U romanu „Zašto bi bilo jednostavno“ Cvrtila govori o vlastitom odrastanju uHrvatskom zagorju. Govori o siromaštvu u kojem je živjela njegova obitelj, a sve toopisuje vrlo toplo, brižljivo bilježeći detalje vezane uz roditelje, školovanje u osnovnojškoli, život u Krapini, u gradu sa svega jednom ulicom, zatim odlazak u vojsku, studiranjeu Zagrebu, prve ljubavi, zaposlenje, odlazak u Domovinski rat.... Kroz osobnu priču,Cvrtila dojmljivo opisuje i prijelaz iz socijalizma u kapitalizam, govori o duhu vremena nanepretenciozan i živopisan način. Priča završava i svojevrsnom posvetom - ro man jeposvećen ženi koja ga je čekala do demobilizacije i sa kojom je ostvario obitelj. Ovajjednostavan ro man pripovijeda o tome kako je i naizgled običan život dostojan pripo -vijedanja, ali i da je obitelj najvažnija, jer jedino ona pruža utočište u ovom bez-vremenu.

Darija Žilić



***

Željko Cvrtila napisao je svoj ro man Zašto bi bilo jednostavno?, u primarnorealističkoj maniri, koja i jest primjerena autobiografskoj prozi, ali njegovo štivo nosi idruga obilježja, koja čitatelja ponešto oslobađaju teške, a ponekad i surove životne zbilje u koju su uronjeni likovi. Ponajprije ispovjedni je ton autor vješto iskoristio da pojedinedogađaje gleda s odmakom, tako da se pred čitateljem prostiru dva paralelna zbivanja, onokoje je na redu u kronologiji pripovijedanja, npr. iz djetinje, školske i mladenačke dobi, alii svojevrsni komentari kojima autor daje vlastito viđenje tih istih događaja iz perspektiveodrasloga, odnosno iz vremena kad ro man nastaje. Tako osim kronologije ostvaruje ihijerarhiju. Osim što time iznosi socijalno-političku paletu društvenoga sustava, to mutakođer dopušta zanimljive obrate u tijeku radnje, osobito zato jer pisac pri tome rabidosjetku, šalu, ironiju, pa i autoironiju. Tekst teče bez zapinjanja. Cvrtila je očiglednodovoljno svladao ustaljeni književni postupak u dodiru s literaturom u nastavi kaosrednjoškolski profesor, ali još više kao pisac koji se i autorski s uspjehom okušao urenomiranim književnim natječajima poput onoga u „Večernjem listu“, a prema živo -topisnim podacima i za humorističnu priču. Stoga mu hu mor nije stran. Nema naprezanjada bi se dopao čitatelju i humoristični el e ment nigdje ne djeluje kao strano tijelo. Naprotiv, književni način koji je izabrao, Cvrtili ide od ruke. Svakako, simpatično djeluje i njegovanepretencioznost, jednostavnost i iskrenost koju nije baš uvijek lako izreći, te sposobnostda oslika likove tako da oni izlaze iz konteksta kao prave, žive osobe, koje bi mogle bezproblema funkcionirati i u nekoj sasvim drugoj priči. Pisac ih slika tako da izabire za njihvrlo karakteristične crte, gotovo kao u karikaturi, koje im daju osobni pečat i čine ihpamtljivima. Čak i ako znamo da su mu kao predložak poslužili živi modeli, trebalo jestvaralačke vještine da ih se tako plastično modelira. A sličan postupak pisac primjenjuje iu kompoziciji radnje, u izboru samih likova, te njihovih zgoda i nezgoda, spretnoizbjegavši zamku pukoga nizanja, u koje upadaju manje iskusni autori. Cvrtila se ne usteže niti pred neugodnim temama, pa i kod toga ostaje vjerodostojan, iznoseći ih iznutra, izosoba koje su psihološki i na druge načine motivirane za svoje postupke. Drugim riječima,ono što želi izreći, dolazi iz samoga djela, iz romana, čime je spretno izbjegao „mudro -vanje na temu“ iz pozicije sveznajućega. Naprotiv, u romanu se stalno osjeća onaj ljudskištih koji pokazuje slabosti i mane maloga čovjeka, iznesene ponekad i bez milosti, aliuvijek zadržava i ispoljava ljubav prema tom istom čovjeku. Napokon, ne leži li sav svijetupravo na tom malom čovjeku? Vidljivo je to osobito po bezbrojnim žrtvama koje upravotaj svijet malih ljudi bez prestanka poduzima da bi obranio i osnažio svoju golu egzis -tenciju, pa i onda kad uzima predah i prepušta se svojim sitnim zadovoljstvima i više ilimanje nedužnim strastima, često djeluje zbunjeno, naivno, pomalo čak i uplašeno, kao dakrade od nekoga tamo na vrhu, a ne kao da uživa ono što je zaslužio u žilavoj životnojborbu, u teškoj svakodnevici i što mu s pravom pripada. Gotovo bi se moglo reći da sepomalo osjeća nešto slično i u pisanju ove knjige. Kao da je Cvrtila u unutrašnjem grčunapisao svoj autobiografski ro man. Kao da je stilsko obilježje ležernosti neka vrsta obraneod valova ozbiljnosti koji zapljuskuju život jednoga profesora u Hrvatskoj današnjegavremena, koji uz to nosi u sebi žar pisanja i duboku želju da zasnuje i očuva obitelj,odnosno sam život u toj obitelji. Upravo ta lakoća pristupa štivu doima se kao neka vrstaoprezne ograde od duboke filozofske i osobito mudroslovne poruke koju nosi naslov



njegove knjige. Možda to i nije loše, jer nas je tako uvjerio u nešto mnogo vrednije i većeod toga. Da u svom pisanju, a i kroz pisanje zna voljeti, i da to što osjeća može i hoće sijatidalje, svojoj vlastitoj djeci, svojim učenicima, svojim čitateljima i onda kad nema baščvrste i izgledne sigurnosti da će to sjeme donijeti ploda, i uostalom kakvoga!? A to jetrebalo nagraditi!

Božidar Prosenjak

Uz sudove prosudbenog povjerenstva:

Prosuđivanje književnih ostvarenja delikatna je stvar. Ne kaže se slučajno Degus ti bus non dis pu tan dum. Članovi prosudbenog povjerenstva za nagradu“Albatros” ugledni su književni znalci, koji svojim iskustvom i ukusom ga -rantiraju da će odabir biti kvalitetan. O svakom djelu napišu kratak osvrt ukojem nastoje sažeti ocjenu pristiglih radova, na jedan prikladan način ista k -nuti vrline, ali upozoriti i na nedostatke. Formulacije članova povjerenstva suprije svega stručna prosudba, no imaju i jednu dodatnu dimenziju: i sami suliterarno šarmantni – uspijevaju majstorski u nekoliko rečenica izreći punotoga. Kroz njihove formulacije može se steći i jedan plastičan, živi dojam osamoj nagradi. Preporučamo čitateljima da pročitaju ove prosudbe, i kaostručni sud i kao svojevrsno literarno ostvarenje.

BOŽIDAR PROSENJAK

• Miro Matijaš, pjesma i priča

Rukopis zagrebačkoga autora Mire Matijaša ne zadovoljava uvjete natječaja jerse sastoji samo od jedne pjesme i jedne kratke proze. U oba priloga pisac je dojmljivoiskazao poštovanje svome prvome učitelju, kojega dobro pamti od malih nogu. Živim jeslikama probudio sjećanja iz najranijih školskih dana, uzbuđenja, tuge i radosti u kojimačitatelj može pronaći i zrnca vlastitih doživljaja.

• Neva Kanižaj: BORBA ZA ŽIVOT, kratke priče

Osječanka Neva Kanižaj javila se na natječaj kratkim prozama pod naslovomBorba za život.

Struktura podsjeća na neku fantastičnu kompjutorsku igricu, tijekom koje glavna ju -nakinja napreduje iz jedne razine igre u drugu, rješavajući pritom zagonetke ili manje iliviše slučajnim izborom ponuđene opcije mogućih rješenja. Čitatelju međutim ostajeskriven smisao toga napredovanja, koje očigledno ima u sebi i trenscedentni karakter.Radnja kao da se nadahnjuje svemirskim putovanjima iz naučnofantastične lit er a ture ifilmova koje nastoje stopiti u jedno stvarni i nestvarni svijet.

• Iva Dužić: BODLJIKAVA KNJIGA, ro man (1980. Sisak)

Iva Dužić iz Siska napisala je ro man za djecu pod naslovom Bodljikava knjiga.Ova autorica iznenadila je nevjerojatnom maštovitošću svoje priče, a još više njezinomgotovo maestralnom literarnom partiturom. Kad kažem maestralnom, onda posebnomislim na vrlo vješto izbjegnute zamke koje pred pisca postavlja postupak koji je izabrala.Radnja priče teče neočekivano lako, a čitatelja, malog ili velikog, uranja u vlastiti svijet,koji nije bez konotacija sa stvarnim svijetom, a to se odmah uočava i osjeća, ma kako se



fantastičnim elementima autorica služila. I tu leži njezina privlačnost, koja nas podsjeća da je učenje kroz umjetnički čin ono pravo, sukreativno, živo, interaktivno i jednostavnonajbolje.

Bilo na planu jezika, izraza, maštovitih scena, suodnosa likova koje prepoznajemo izvlastite zbilje, u romanu je gotovo nemoguće naći slabih mjesta. Autorica bajke jepropjevala, a čitatelj s njom. Slični romani s mnoštvom antropomorfnih, netipičnih likovaza usporedbu s ljudima, i fantastičnih epizoda, najčešće su teško prohodni i djeluju načitatelja kao uteg, no ovdje to nije slučaj. Sam postupak očovječenja životinjskoga ibiljnoga svijeta, dodatno je zakompliciran pojavom čovjeka, koji postaje dijelom togafantastičnoga svijeta. Ali, ni to nije autorici prob lem. Nevjerojatnom elegancijom mašto -vitoga uranjanja u svoju priču, ona čak daje pouku tome stranome tijelu, krakatomeljudskome biću,o tome kako njega i njegove postupke vide likovi ovog romana u naizgledfantastičnome, a zapravo u našem, jedinome svijetu koji imamo. Tako se dva naizglednespojiva svijeta, biljo-životinjski i humani, spajaju u jedan koji može egzistirati samoako njegovi akteri djeluju komplementarno.

I dodamo li tome plemenite osobine duše i duha, kao elementarnoga (izvornoga) svojstvapokretača svih stvorenih bića, dva se svijeta stapaju u jedan jedini, hu man i dragocjen pocilju zbog kojega je stvoren i po smislu prema kojemu je usmjeren, a raskošan i bogat posvojoj sadržajnosti.

Autorica je ostvarila slojevit ro man nevjerojatno jednostavnim jezikom i literarnimpostupkom, a da je ipak dosegnula i ljepotu i bogatstvo doživljaja. U svakom slučaju,ugodno iznenađenje za čitatelja.

• Goran Gatalica: PROSTORJE – VRIEME, zbirka kajkavskih pjesama

Goran Gatalica iz Zagreba napisao je zbirku kajkavskih pjesama pod naslovomProstorje – Vrieme. Kao što je vidljivo iz životopisa autor je za svoje stihove višekratnonagrađivan na raznim književnim natječajima. Svoju je zbirku podijelio u tri ciklusa:Zakrabulenetajanstve, Daleki zviezdani parseki i Tajne cuoprastega svietla. Rukopis jeopremljen i opsežnim kajkavskim rječnikom u kojemu nažalost riječi nisu poredaneabecednim redom, nego redoslijedom pojavljivanja u pjesmama, pa bi čitatelju bilopraktičnije da ih je autor tumačio u fus notama. Osobito su korisna objašnjenja svemirskihtijela i pojava. U svojim stihovima Goran Gatalica rado spaja zbivanja u velikom svemiru s mikro-svijetom u svom okruženju, dajući tako značenjima opće i univerzalno poimanje. Iobrnuto, u spoznaji istine, autor donosi slike neizmjerne svemirske veličine kako biistaknuo sitne ljudske moći (npr. ne vidimo dale od detinjega spanja, same zrnce maka – upjesmi Vandrokaši iz crvotočina). Dojmljivi su stihovi koji oslikavaju pejzaže i ambijenteu već spomenutoj konverzaciji sa svemirskim prostranstvom, ali i sa prostranstvima duše.Pjesme su i stanovita kritika čovjekova gruboga i bezobzirnoga ponašanja prema prirodizbog čega prijeti sumrak cijeloj Zemlji kao planeti. Za autora je karakterističan upravo tajpogled na Zemlju iz svemirske vizure u kojem se svemirska tijela doimaju kao pikule zaigru u dječjim rukama. Tim svođenjem velikih dimenzija na male autor kao da želiodgonetnuti i one tajne koje su ljudskom pogledu još uvijek daleke i skrivene. Stih je bogat slikama i isijava izražajnu raskoš kojom pisac demonstrira zamah i impresivne dosegesvoje mašte, čime otvara osebujan pogled na život i životne pojave. U svakom slučaju riječ



je o pjesniku s vlastitim poetskim stilom i prepoznatljivim pečatom koji djeluje svježe inovo između drugih pjesnika kajkavskoga pisma i govora.

MAJA GJEREK:

• Hel ena Vlahović „Kuća bajke etc.“

Kraći dramski tekst Helene Vlahović „Kuća bajke etc.“, po riječima sameautorice „napisan je po uzoru na Krležine drame Kraljevo, Mi chel an gelo Bounaroti iAdam i Eva“ te dodaje da „likovi iz bajke traže vječnu ljubav, ono što su Adam i Evaizgubili“ i da je zanimaju masovne scene i karakteristike „koje povezuju bajku i religiju.“Usprkos ovom poprilično dramatičnom uvodu samome tekstu, riječ je o zanimljivom, alinedorađenom uratku, s dosta naoko samo nabacanih ideja, od kojih su neke svježe iliterarno poticajne no druge ishitrene. U ovom scenskom djelu pojavljuju se likovi poputZeusa, Atene, vile Ivane Brlić Mažuranić, Pometa, Snjeguljice, itd., koji u pomalonespretnoj komunikaciji načinju takozvane vječne teme o smislu postojanja, značenjuljubavi, o istini, vjeri i tajnama.

Čak ako i krenemo od činjenice da je ovo djelo u nastajanju, svakako je potrebno uliterarnom smislu pročistiti tekst, učiniti radnju razumljivijom i zanimljivijom mogućemčitatelju ili gledatelju te poraditi na spomenutim, za sada samo naznačenim idejama, kojeupravo vape za potrebnom ozbiljnošću pristupa, ali i novom, slojevitijom realizacijomteksta. Osobito ako je riječ o nečem tako ozbiljnom, poput davno otkrivene veze religije ibajke, posebno u vjeri u vlastite ciljeve, moralnom putu k tom cilju i katarzičnom, sretnom završetku. Kojeg, dakako, od srca želimo i ovom entuzijastičnom rukopisu, koji mora rasti još, u uzvišenoj duhovnosti i ljepoti Riječi.

• Josip Čekolj „Priče iz slavenskih ruševina“

Josip Čekolj napisao je zbirku od devet priča „Priče iz slavenskih ruševina“, kaozanimljiv pokušaj ponovnog buđenja interesa čitatelja za staroslavensku mitologiju, takomaestralno oživljenu u bajkama Ivane Brlić Mažuranić. Možda je upravo djelo našespomenute velike književnice, razlog što je relativno malo autora posegnulo za istimnadahnućem, bojeći se moguće komparacije, a koja je zapravo neminovna.

Stoga, iako ova hvale vrijedna ideja svakako zaslužuje našu pozornost, same pripovijetketrebalo bi svakako čvršće uobličiti i doraditi u literarnom smislu, osobito u dubljojkarakterizaciji likova te poraditi na lapidarnosti stila, što može doprinijeti većoj izra -žajnosti i snazi priča, koje, sada, ponekad djeluju previše razvodnjeno i preopširno. Radise o zanimljivom tekstu, svakako vrijednom spomenutog truda, čiji bi konačan rezultatmogao biti ljupka knjiga slavenskih, ali i bezvremenih priča, iz dobro posloženih „ruše -vina“ tradicije, ali i autorovog izvornog nadahnuća.

• Zdenka Matijaš “Pjesme, priče i jedna pjesmopriča“

Rukopis Zdenke Matijaš „Pjesme, priče i jedna pjesmopriča“ zanimljiva jezbirka pjesama i kratkih proza, crtica, za djecu, plus u naslovu spomenute pjesmopriče ilinove priče ispričane u pjesmama, o ježu prognanom s gradske livade, od strane ljudi, ineophodnoj mu kućici te dirljivoj potrazi za domom ovog novog Ježića u dječjoj literaturi.



U ostalim pjesmama ovog rukopisa, autorica iskazuje svoj duboki doživljaj prirode, njeneneprolazne ljepote i svetokruga godišnjih doba, kao u uspjelim pjesmama „Moć proljeća“, u kojoj nižući gotovo opća mjesta opisa najopjevanijeg godišnjeg doba, dolazi do ljupkepoante, ili, lirskoj, „Ptičica i ja“ koja na šarmantan način iskazuje zadivljenost djeteta nasatu krilatim bićem.

Podjednako je uspjela duhovita pjesma “Kakvu lektiru želimo“, kao i antologijski prozniuradak, gotovo pjesma u prozi, „Matija“, o dječaku s posebnim potrebama, u razredu, kojijedini u oblacima vidi pticu, psa, slona ili lava. Ali to se ne bilježi u imenik“, dirljiva istvarna i prepuna neke čudesne poezije života.

Riječ je, zaključimo, o vrijednom rukopisu, koji će sigurno moći naći zahvalne čitatelje ine samo među djecom.

• Jadranka Galiot „Putovanja su stvarno čarobna“

„Putovanja su stvarno čarobna“ Jadranke Galiot, sretno je naslovljena zbirka oddvadeset i četiri priče, u kojima autorica govori o putovanju kao čežnji za promjenom iotkrivanjem novog, ali i toplom druženju na tom putu s bližnjima ili zagrljaju s morem ijezerom, o svetom hodočašću, ali i s njim povezanoj prilici za samospoznajom, doticanjem vlastite duše. I mira u neprestanom kretanju životom.

Pripovijetke su to o šansi da uz one koje volimo i one nove, koje na tom putu susrećemo iupoznajemo, upoznamo i vlastiti unutarnji, intimni svijet, sebe samog, velikog putnika udjetetu.

Riječ je o šarmantno napisanim pričama koje čitamo s lakoćom ali i radoznalošću, što jesvakako preporuka za buduće tiskanje ovog rukopisa za djecu.

Raznovrsne zgode iz svakodnevnog života djece, dovode do nenametljivih, bliskih nampouka i poruka, o zajedničkom nam, najčudesnijem životnom putovanju, koje već samomneprestanom Zemljinom vrtnjom, i kad stojimo na mjestu, ne možemo izbjeći i da želimo,jednako kao i protokom vremena, kroz neumitno odrastanje i zrelost te nove duhovneuzlete i konačne visine vjere. Iako sve djeluje tako obično i svakodnevno i neopte -rećujuće, riječ je o pametnom i vrijednom tekstu.

DARIJA ŽILIĆ

• Alojz Pavlović - „Vječna prijateljstva“ (priče za djecu)

Alojz Pavlović je dosad objavio nekoliko knjiga: romane, zbirke priča i tridrame. U knjizi priča za djecu „Vječna prijateljstva“, u prvoj cjelini, glavni je lik mali mišNoah i njegove avanture. Noah živi život dječaka, koji nije mogao ići na ljetovanje, padane provodi u šumi, igrajući se s biljkama i životinjama. Likovi u pričama su antro -pomorfizirani - oni zapravo žive kao ljudi. Pritom je autorova imaginacija bujna, pa onpovezuje i biofilni svijet i tehnologiju, stvarajući začudne odnose i kauzalitete. Noah jepredstavljen i kao socijalno osviješten, pomaže slabijima. Toponimi koji se spominju upričama su kao iz bajki - npr. Moregrad, Mišigrad. Većina priča i jest vezana uz druženja ivragolije malog Noaha. Priča „Ljetovanje miša Noaha“ je napisana i kao dio drame - uobliku dramskog dijaloga koji se kasnije razvija u priču. U drugom dijelu koji ima naziv„Dobrota“ priče su vezane uz realni društveni kontekst. U priči „Popravni dom“ govori se



o dječaku Pašku, a radnja je vezana i uz Drugi svjetski rat, a „Vječni prijatelji“ govore oživotu oficirske djece u vrijeme Jugoslavije. Posljednja priča u zbirci je „Park prirode“ idogađa se u kibernetičkom vremenu. Likovi su Li i Tara koji su živjeli u parku prirode,kojega su njihovi pokojni roditelji ustrojili prije nego što su ih ubili pobunjeni roboti. Onošto povezuje priče iz drugog ciklusa je afirmiranje pozitivnih ljudskih odnosa. Zbirka„Vječna prijateljstva“ je knjiga u kojoj se afirmativno govori o životu ljudi, biljaka iživotinja. Drugi ciklus čini se snažnijim dijelom zbirke, pa se autoru može preporučiti dajoš poradi na pričama, da možda izbjegava opća mjesta, a i antropomorfiziranje je moždabilo i suvišno...

• Olga Ruklić - „Tok svijesti“ (kratke priče)

U kratkim pričama koje su objavljene pod znakovitim naslovom „Tok svijesti“autorica se bavi vlastitim odrastanjem, tinejdžerskim danima, početkom studiranja. Tadase pojavljuju i znakovi bolesti, o kojoj Ruklić govori beskompromisno i otvoreno. Govorise i o komunikacijskim šumovima, nesporazumima. Pritom treba napomenuti kako jeautorica vrlo vješta u dijalozima, koji su dinamični i puni duhovitih opaski. Priča „Stršljenu Konzumu“ zanimljiva je jer se oko malog događaja u jednom gradiću isprepliće vrckavapriča s dramatskim nabojem, ali i s duhovitom kritikom konzumerizma. Priča „Bolest“ jepažljivo bilježenje nastanka psihičkog oboljenja koje se manifestira kroz nesanicu inekontrolirano prisjećanje prošlosti. Riječ je o psihoneurozi, a ta tema pojavljuje se i unekim drugim pričama Olge Ruklić. Autorica prati tok svijesti bolesne junakinje, pa seradnja i ne odvija toliko na vanjskom planu, nego u unutrašnjem biću. Možemo izdvojitirečenice iz priče “Bolest“: „Natezanje živaca. Ničega do ravne plohe zida i sjene svjetla nasredini plafona. Kad ugasim svjetlo, tama igra igru života i smrti.“ Ruklić u pričamaprogovara o hospitalizaciji, o bolesničkim razgovorima, o naglim navalama nezgodnihmisli i bolnih uspomena. Ponekad se čini kao da su priče nastale u dahu. To pridonosinjihovoj autentičnosti, ali i ukazuje na potrebu da priče budu dorađenije, osmišljenije, jernekad se čine samo kao zaustavljene bujice. Riječ je o zanimljivom rukopisu, koji bi, uzpomnu uredničku ruku, bio itekako zanimljiv za objavljivanje, jer progovara o tabutemama, nepretenciozno i bez mistifikacije.

• Tea Lukačević – „Carstvo snova“ (priče)

Mlada Tea Lukačević je već osvajala nagrade za priče kriminalističkog žanra i sfpriče. Riječ je o vrlo mladoj autorici - rođena je 1997. godine. I u pričama iz ove zbirke ona se bavi temama vezanim uz krimi fabulu, razvija sus pense, pažljivo gradu potragu zaubojicom. Pritom su opisi zločina dati vrlo naturalistički. Neke priče su i poetski vrlosnažne kao npr. „Polje lotosa“. Ponekad se čini kao da je riječ o ispisivanju mitskih priča,zatim nalazimo priče s elementima horora. Autorica reispisuje snove, košmare u kojima sereaktivira zaboravljeno sjećanje („Krvave suze“). Priče Tee Lukačević pomalo su preten -ciozne, autorica se oslanja na već poznate mo tive, a nedostaje živopisnosti i autentičnosti.No autorica je vrlo pismena i treba poraditi na oslobađanju svoje imaginativnosti.

• Barbara Lukačević – „O tempora, o mo res!“ (kratke priče)

Barbara Lukačević predstavlja se rukopisom „O tempora, o mo res“, a riječ je onizu priča u kojima se prisjeća početka rada u osnovnoj školi. Učiteljica hrvatskog jezika



govori o svojim ranim počecima, ali i o svojoj sanjarskoj prirodi. Govori o svim teškoćama profesionalnog početka, ali i o stjecanju iskustva, užitku rada s djecom. No to evociranjeuspomena ujedno je i izražavanje žala za vremenom koje je nepovratno nestalo - danas seprestiž postiže držanjem, odjećom... No istovremeno, prisutan je i ponos što generacije nezaboravljaju da su jednom pohađale školu i razred u kojem je ona predavala. Kao da u timpričama Barbara Lukačević želi poetski rekapitulirati svojih četrdeset i pet godina rada uškoli, a pritom progovara i o razlikama u statusu učitelja nekad i danas, o promjenama unačinu života, opisuje slavljenje blagdana, a nalazimo i ljubavnu tematiku. U dijalozimaspominje se kajkavski govor, što još više pridonosi autentičnosti. Riječ je ujednačenojzbirci priča, koja bi mogla biti objavljena kao rukopis koji nepretenciozno govori oradnom vijeku i životu jedne smjerne učiteljice. Već samim time zaslužuje podršku uvremenu u kojem dominira bahatost i izvitoperenost i u književnom životu.

***




Ivo Pranjković

UZ DRUGO IZDANJETUROPOLJSKE ČITANKE

Ove godine navršava se 20 godina otkako je objavljena Turopoljska čitanka uizdanju Ogranka Matice hrvatske iz Velike Gorice, koji je tih ratnih deve -

desetih godina svakako bio najagilnija udruga na kulturnom i popularnoznanstvenompodručju između Zagreba i Siska. Začetnik ideje da se objavi jedna takva knjiga bio jetadašnji potpredsjednik Ogranka profesor Ivan Rožić iz Buševca. Ideju su objeručkeprihvatili tadašnji vrlo agilni predsjednik Ogranka prof. dr. Petar Kraljević i još agilnijitadašnji gospodarski tajnik g. Željko Stepanić, a za priređivača knjige izabran sam ja.Prihvatio sam se toga zadatka iako priređivanje takvih knjiga nije moj primarni posao,pogotovo priređivanje knjiga koje se odnose na jedno eminentno kajkavsko područje (jasam prije svega jezikoslovac koji se primarno bavi gramatikom hrvatskoga standardnogjezika). Već u drugoj polovici 1993. godine skupio sam materijal i prihvatio se posla kojije bio vrlo zahtjevan, ali i više nego zanimljiv. Bio sam impresioniran time koliko seznačajnih književnika i drugih ljudi od pera moglo priključiti onome što se može nazvatituropoljskom književnošću, od onih koji su u Turopolju rođeni, onih koji su u Turopoljudjelovali do onih koji su pisali o Turopolju i Turopoljcima. Među njima su i tako važnaimena hrvatske književnosti kao što su npr. Bartol Đurđević, Juraj Habdelić, Juraj Mulih,ban Josip Jelačić, Pavao Štoos, Au gust Šenoa, Josip Eugen Tomić, Antun Gustav Matoš,Slavko Kolar, Miroslav Krleža, Matko Peić itd. Osim toga u knjigu su uvršteni i pisci kojisu u to vrijeme djelovali i/ili živjeli u Velikoj Gorici ili na širem području Turopolja, npr.Josip Kovačević, Božidar Prosenjak, Zlata Cundeković, Željko Brihta itd. Tijekom rada na knjizi bio sam također impresioniran izvanrednom trosveščenom Poviješću plemeniteopćine Turopolja što ju je između 1910. i 1924. objavio Emilij Laszowski u suradnji s

Jankom Barleom, Velimirom Deželićem i Milanom Šeonoom, koju sam u to vrijeme prviput pomnije iščitavao. Posebno sam naravno bio impresioniran trećim dijelom Povijesti iz1924. godine (s podnaslovom Prosvjetni rad) u kojem sam našao puno ideja i konkretnihpodataka vezanih za stariju književnost što se odnosila na Turopolje.

Nedavno se javila ideja da se povodom dvadesete obljetnice objavljivanja prvoga izdanjaobjavi drugo izdanje Turopoljske čitanke, a njezine operacionalizacije prihvatili su seurednik u Pučkom otvorenom učilištu iz Velike Gorice g. Miljenko Muršić i sadašnjipredsjednik Ogranka Matice hrvatske u Velikoj Gorici g. Stjepan Rendulić. Na taj binačin drugo izdanje Turopoljske čitanke imalo izravni kontinuitet s prvim i zbog toga štoće mu suizdavač biti Ogranak Matice hrvatske (koji je bio izdavač prvoga izdanja) i zbog


toga što drugog suizdavača zastupa urednik Miljenko Muršić, koji je (uz Ivana Rožića,Petra Kraljevića, Božidara Prosenjaka i Željka Stepanića) i aktivno sudjelovao u nastankuprvoga izdanja (informacijama, sugestijama, savjetima, ohrabrenjima i sl.). GospodaRendulić i Muršić sugerirali su meni da se prihvatim priređivanja i tog drugog izdanja, štosam i prihvatio te počeo raditi na prikupljanju nove građe i na oblikovanju koncepcije. Todrugo izdanje bit će, naravno, u odnosu na prvo znatno prošireno. To se posebno odnosi na onaj dio knjige u kojem će biti zastupljeni suvremenici. Naime od 1994. godine do danasobjavljeno je dosta raznovrsnih knjiga i pjesničkih, i proznih, i publicističkih u širemsmislu, koje izvan svake sumnje zaslužuju da nađu mjesta u drugom izdanju. Podsjetit ćunpr. samo na to da je 2010. objavljena Antologija suvremenog velikogoričkog pjesništvašto ju je lijepo priredila kolegica Anastazija Komljenović. U njoj je našlo mjesta desetakautora koji su prethodno bili uvršteni i u Čitanku (to su Zlata Cundeković, Božidar

Prosenjak, Rene Matoušek, Mirjana Cupek, Zorica Krznar-Blagec, Katica Arbanas, NelaMajcen-Pračinec, Jasna Vuga i Ilija Šimić), ali i četrnaest autora koji tamo nisu zastupljeni (to su Željka Cvetković, Ana Fustač-Krilčić, Petar Goršeta, Branka Jagić, Đurđa Jan -driš-Parač, Slavica Sarkotić, Ivica Smolec, Zdenka Svetličić, Mirko Škrinjarić, DragoTrumbetaš, Milko Valent, Ljerka Varga, Stjepan Vitez i Darija Žilić). Kako svi onizaslužuju da nađu mjesta i u drugom izdanju Čitanke, naravno da će ona već samim timebiti znatno proširena. Osim toga i uvršteni autori objavili su u međuvremenu dosta novihknjiga koje također zaslužuju pozornost, posebno npr. Božidar Prosenjak, Zlata Cunde -ković i drugi. Treba također imati u vidu da su u međuvremenu neki autori objavili ipoveći broj proznih djela. Da spomenem ovom prilikom npr. samo romane za mladežkolegice Jasminke Tihi. Tomu treba dodati da će i neka poglavlja koja se ne odnose nasuvremenike biti također manje ili više proširena. Tako će npr. u drugo izdanje bitiuvršteni i neki tekstovi Matka Peića koji su objavljeni izvan njegove briljantne putopisneknjige pod naslovom Skitnje. Naravno, u drugom izdanju bit će uzeta u obzir i recentnaliteratura koja se odnosi na „turopoljsku književnost“, kao što je npr. zbornik sa znan -stvenoga skupa posvećenog 400. obljetnici rođenja najvećeg turopoljskog pisca JurjaHabdelića, što ga je 2009. godine uredila Katja Matković Mikulčić, a u kojem suzastupljeni prilozi Josipa Bratulića, Agneze Szabo, Zrinke Nikolić Jukas, Mije Korade,Franje Pajura, Hrvojke Mihanović-Salopek, Ivice Martinovića, Vladimira Dugačkoga,Joze Marevića, Marice Čunčić, Mije Lončarića, Ive Pranjkovića i Marijana Steinera. Inapokon, u drugom će izdanju biti ispravljene eventualne pogreške, i tehničke i stvarne(npr. pogreške koje se odnose na podatke o djelima i/ili autorima), a neka će poglavlja bitiponešto i skraćena.

Planiramo i vjerujemo da će se drugo izdanje Turopoljske čitanke pojaviti tijekom idućegodine, a suizdavači će biti, kao što je rečeno, Ogranak Matice hrvatske i Pučko otvorenoučilište iz Velike Gorice. Uvjeren sam da će i to drugo izdanje naići na dobar prijem međuVelikogoričanima i uopće među Turopoljcima, kao što je na više nego dobar prijem naišlo prvo izdanje.


UZ DRUGO IZDANJE TUROPOLJSKE ČITANKE

Alojz Jembrih

PAVAO ŠTOOS: O POBOLJŠANJUĆUDOREDNOSTI SVEĆENSTVA(1848.)

U povijesti hrvatske književnosti ilirskoga razdoblja (ilirizma) (1830 - 1849.)značajno mjesto pripada i Pavlu Štoosu, prije svega, kao pjesniku. Zasluge u

tome razdoblju pripadaju i svećeničkome staležu koji je itekako pridonio onome što jeLjudevit Gaj (1808. - 1872.) priželjkivao. Drugim riječima, velik dio svećenstva tadašnjeZagrebačke biskupije, a posebno duhovna mladež (spremajući se za buduće svećenike) naKaptolu, među kojom je boravio i mladi Štoos, bili su gorljivi nositelji ilirskih idejaGajeve provenijencije.1 Pavao Štoos je rođen u Dubravici, župa Rozga (neki navode „kodKlanjca“, misli se vjerojatno na tadašnji kotar Klanjec).2 Ukratko bi se o njemu, u ovojprigodi, moglo reći. Potječe dakle iz Hrvatskoga zagorja gdje su mu roditelji bili cesar -gradski slobodnjaci. Priča se (i piše) da je od kuće pobjegao te je 1821. primljen uzagrebački orfanotrofij3 [dom koji je za siromašne mladiće 1827. osnovao biskup Maksi -milijan Vrhovac4 (1752. - 1827.), danas zgrada u Vlaškoj 38 u kojoj je smješten Katoličkibogoslovni fakultet]. Godine 1828. ušao je u sjemenište s namjerom da se posvetisvećeničkome zvanju.

Nakon svršenoga teološkoga studija u Zagrebu, za svećenika je zaređen 1833. 18.kolovoza s 27 godina. Najprije je bio kapelan u biskupskom dvoru, „gdje su ga vrlovoljeli, jer je bio jedan od najsposobnijih mladih svećenika.“ Antun Barac ga je okva -lificirao „kao najinteligentnijega od mladih svećenika u zagrebačkoj biskupiji“5 koji jeobavljao različite poslove. Bio je kapelan i vjeroučitelj u kaptolskoj pučkoj školi, zatimupravitelj župne crkve sv. Marije, zaprisegnuti podbilježnik i bilježnik duhovnoga stola te


1 Vidi: Josip Buturac, Povijest zbora duhovne mladeži zagrebačke 1836 - 1936, Zagreb 1937.2 O životu i radu njegovom pisali su, u nastavcima: Ivo Horvat, Pavao Stoos - Život i djelo, Nastavni

vjesnik, XLIV. (1935./36.), str. 1-2, 81-98, 153-185; Stjepan Ortner, Život i rad Pavla Stoosa, Zagreb1907.; Franjo Fancev, U spomen Pavla Stoosa, Hrvatska revija, IX., br. 6, Zagreb 1936., 281-288.

3 O njemu vidi: Zagrebački leksikon, Zagreb 2006., 149-150.4 O njemu vidi: Zbornik: Maksimilijan Vrhovac (1752. - 1827.) i njegovo djelo, ur. Alojz Jembrih, izd.

Kajkavian, Donja Stubica 2006.5 Antun Barac, Hrvatska književnost, knj. I., Književnost ilirizma, Zagreb 1964., 192.

napokon od 1838. tajnik6 u kancelariji biskupa Jurja Haulika7 (1788. - 1869.). Barac jezaključio na temelju tih poslova da su ga „vjerojatno čekale velike časti i ugled u crkvenojhijerarhiji.“ Osim toga, bio je pet godina propovjednik na Kraljevskoj akademiji znanostiod 1838. do 1842. Biskupi Aleksandar Alagović i Juraj Haulik bili su mu vrlo skloni, paga je potonji uzeo i u obranu, kad su mu najprije iz Ugarske, a kasnije iz Austrije stalispočitavati, da je Štoos zanešenjak i ag i ta tor.8 Ali je onda g. 1842. najednom premještenza župnika u zabitno Pokupsko, gdje je ostao punih dvadeset godina, razvijajući i tamoveliku djelatnost.“9 Kod Plevnjaka čitamo da je tek u Pokupskom za Štoosa započela teška borba. „U nastajućem sve većem komešanju i trvenju između političkih stranaka u zemljiŠtos je, može se reći od god. 1842. do 1848. nosio upravo glavu u torbi, jer su mu ne samoTuropoljci, nego i mnogi protivnici iz njegova kraja prijetili tobože kao ilirskom agi -tatoru. On je ipak hrabro ustrajao kao vjeran pastir stada svoga, te se upravo njegovom


PAVAO ŠTOOS: O POBOLJŠANJU ĆUDOREDNOSTI SVEĆENSTVA (1848.)

6 Zanimljivo je da je Štoos imao već iste godine jednu dužnost koje je spomenuta i u Ilirskim narodnimnovinama IV., br. 32 (utorak, 24. travnja, 1838., 125), Naime u rubrici Horvatska i Slavonia, kao vijestiz Zagreba, piše: „Dana 22. travnja, iliti na bělu nedělju běše posvetjen po nj. exc. gospodinu biskupuzagrebskomu Jurju Hauliku za Běogradskoga i Smederevskoga biskupa presvětli gospodin JosipSchrott, prepušt sv. Martina od Choda, kustos i kanonik stolne cerkve zagrebske, doktor slobodnihumětnosti i mudroljublja (…). Isti pako čin posvetjenja bi započet čitanjem papine bule pomnogočastnomu g. Pavlu Stoósu, nj. exc. biskupa zagrebskoga tajniku; pri kojoj rědkoh svetčanostibiaše veliko množtvo svakoga reda i stališa.“ Što se je još te godine dogodilo u Zagrebu, a i PavaoŠtoos je o tome čitao vijest koju su donijele Ilirske narodne novine, br. 50. (utorak 26. lipnja 1838.,197); mi bismo danas rekli da je riječ o neobičnom događaju kakvih ima i danas diljem Eu rope i kodnas. No više je zanmiljiva sankcija koja je bila provedena nad akterima. Dakle, vijest toga dana jeglasila: „U noći medju d.[ana] 22. i 23. t.[oga] m.[jeseca] porobiše tri tata jednu gospoju u Tuškancukod Zagreba. Umah ujutro biše dva od ovih zločinacah hvale vrědnom pomnjom ovdešnjihpoglavarstvah uhvatjena i sl.[avnoj] varmedji predana, ter nje polag prava kratkoga suda (jus statarium), koje za sada imade, na smert osudjena. Taj sud bi juče dan 25. izveršen.“ Doista drakonska kazna zakrađu! Je li prošlost učiteljica današnjici?

7 O njemu vidi: Velimir Deželić, st., Kardinal Haulik nadbiskup zagrebački 1788 - 1869, Zagreb 1929.,pretisak Glas Koncila Zagreb 2009.; Hrvatski biografski leksikon, 5, Zagreb 2002., 454-456.Vrlo jedvojbena rečenica: „Za narodne potrebe, međutim, Haulik nije nimalo mario, a još je manje priželjkivao nekadašnji ustav i slobodu.“ Napisao je Janez Trdina, Bachovi husari i Ilirci. Sjećanja iz mojihprofesorskih godina u Hrvatskoj (1853 - 1867), iz slovenskoga preveo Tone Potokar, Zagreb 1980., 85.Koristim priliku, napominjući, da je ime biskupa Hulika Juraj, a ne Josip, kako je to napisano u članku: Marijan Kadi, 200 godina Maksimira …, Iz Starog i novog Zagreba, VII., Zagreb 1996., 141.

8 Vidi: Fran Plevnjak, Prilozi za kulturnu povijest hrvatskog svećenstva, Zagreb 1910., 224-229.9 Isto, 192. U Nadbiskupskom arhivu u Zagrebu nalazi se rukopisna knjiga Professiones fidei et

iuramenta parochoeum ecclesiae Zagrabiensis 1648. - 1997., koju je objavio Stjepan Razum,Vjeroispovijedi i župničke prisege Zagrebačke biskupije, izd. „Tkalčić“, Zagreb 2010. i na str. 302čitamo: „1842., 27. VI., Paulus Stoos, pro parochia S. Ladislai in Pokupsko, per promotionem IoannisDraganec ad realem cathedralis ecclesiae Zagrabiensis canonocatum vacante, professionem fidei etiuramentum deposuit.“ Stjepan Širola je 1907. o Stoosu zapisao: „Godine 1842. postao je župnikom uPokupskom osamljenom mjestu kraj obale Kupe, među velikim šumama u banovini. Tu je iz temeljasve ganuo: preporodio narod, obnovio stare, posagradio nove crkvice, pjevao crkvene pjesme, koje jesam i uglazbio, pa naučio pjevati djecu i narod ovoga kraja. Ma da je veći dio vremena posvećivaoduhovnoj pastvi, on je ipak ostao u svezi s prvacima ilirskim: Gajem, Demetrom, Mažuranićem iVrazom, koji ga i posjećuju (…). Pohađa se i s banom Jelačićem, dok je ovaj bio pukovnikom u Glini.“I kao pukovniku Štoos mu je posvetio 1847. pjesmu. Vidi: Jembrih, nav. dj., 52. Vidi također o banuJelačiću, Anđelko Mijatović, Ban Jelačić, Zagreb 1990.

miroljubivom nastojanju i posredovanju imade pripisati,da se je narod u Pokuplju, Turopolju i Banovini pri -mirio.“10

Valja još spomenuti kad je Štoos 1842. odlazio u Po -kupsko na župu Zbor duhovne mladeži zagrebačke naKaptolu u sjemeništu, kao svome zaštitniku Pavlu Štoosudarovali su mu rodoljubi klerici lijepu štampanu spo me -nicu.11

I danas, kad listamo Gajevu Danicu ilirsku, uočit ćemo daje u niz brojeva prisutan svojim pjesmama i Pavao Štoossve do 1849. Uz to što je on ipak bio zauzet svećenik ižupnik svoje župe, opterećen i pastoralnim radom, nalazioje i vremena za onaj drugi dio svoje slobodne djelatnosti ukojoj je dao oduška svojoj duši uz pomoć svoje pjesničkemuze. Spomenuti Barac je pokušao Stoosov spisateljskiopus nekako kronološki prikazati, pa navodi da je on ispočetka objavljivao u Danicipjesme i članke na kajkavskome, dakle materinskome jeziku, potom je prihvatio štokavski izraz i na njemu dalje pisao i objavljivao. Godina 1848., koja je, u Hrvatskoj i Habsburškoj Monarhiji, poznata po ožujskoj revoluciji, a prije nje u Milanu, potom 23. veljače i uParizu,12 potresla cijelu Europu, a u Hrvatskoj se pretvorila „u uzbunu i u krik cijeloganaroda za svojim političkim i socijalnim oslobođenjem“.13 Josip Jelačić (1801. - 1859.),bivši krajiški pukovnik u Glini postaje hrvatskim banom i 18. travnja 1848. sjajno jedočekan od naroda.14 Bila je to godina u kojoj je Štoosov prijedlog došao do izražaja(oživotvorenja), a taj se prijedlog razabire iz rečenica: „Mi lan Grlović, dobar poznavalacilirskoga doba, pripovijeda u izdanju ‘Glasoviti Hrvati XIX. stoljeća (Zagreb 1897 -1900), da je bana na Markovdanski oglas (25. travnja) potaknuo veliki ilirski buditeljPavao Štoos. Pokupski župnik i glinski pukovnik bili su dobri susjedi i prijatelji. Narod sesveđe bunio u Pokuplju i Turopolju. Štoos pohiti u Zagreb i svjetova banu, da bi bilonajbolje za umirenje naroda, kada bi izdao bansku diplomu, o ukinuću kmetstva. Crnoslovo na bijelom papiru najbolje umiruje narod. Ban uputi prijatelja Dru Gaju i vijećedomorodaca Kukuljevića, Rubida, Seljana, Vukotinovića i drugih primi Štoosov savjet iprijedlog i već na Markov dan 1848. osvanu glasoviti Man i fest Jelačićev o oslobađanjuseljačkoga svijeta od tlake i kmetstva. Oglas je upravljen bivšim gospoštijskim poda -nicima i glasi u izvatku:



Sl. 1, Pavao Štoos

10 Plevnjak, nav. dj., 227.11 Vidi: Josip Buturac, Povijest zbora duhovne mladeži zagrebačke 1836 - 1936, Zagreb 1937., 28-29.12 Vidi: Helmut Andics, Das österreichische Jahrhundert. Die Donaumonarchie 1804 – 1900,

Wien-München Zürich 1974., 67-69. O toj pariškoj revoluciji pisale su novine Agramer Zeitung,XXIII., Nr. 22, Dienstag den 7. März 1847., 111-114.

13 Svetozar Ritig, Restauracija katolicizma u vrijeme narodnoga preporoda, Bogoslovska smotra, XXI.,br. 2, Zagreb 1933., 105-123.

14 Pavao Štoos mu je posvetio pjesmu: Vila iz kupske stiene (…), Karlovac 1848. Vidi: Alojz Jembrih,Štoosove pjesme prigodnice Josipu Jelačiću, Zaprešićki godišnjak ‘98, ur. Stjepan Laljak, Zaprešić,1999., 51-60.

Kako unatoč izdanom oglasu da su urbarijalna podavanja, robota i crkvenadesetina u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji dokinuti, uvvijek još smutnje o timstečenim svojim pravicama i to s razloga, što nemate o tom nikakova pisma urukama, to ja kao ban Hrvatske, Slavonije i Dalmacije i od Kralja imenovanivrhovni glavar i zatočnik vaših pravica, za vaše umirenje izdajem ovo banskopismo, po kojem ste vi i svi vaši potomci za vječna vremena oslobođeni odgospoštijske robote, od svakoga urbarijalnoga podavanja i od crkvene desetinete vam svojom banskom čašću i vlašću jamčimo, da vam ove vaše pravice ipovlastice zakonito stečene i od kralja potvrđene nitko za sva vremena ne možeoduzeti. U svrhu stoga izdajem ovo javno pismo vama i vašim potomcimaobojega spola i utvrđujemo ga svojim velikim banskim pečatom na dan sv.Marka 25. travnja 1848.15

Dakle, to je vrlo važna zauzetost Pavla Štoosa koja pokazuje koliko mu je bilo stalo donaroda s kojim je dijelio dobro i zlo.

Unatoč turobnim prilikama i osjećajima u narodu, Štoos je i dalje pjesnički stvarao, pišućilirske pa i epske pjesme16 te prigodnice na latinskome jeziku.17 Bavio se slikarstvom iglazbom pa je tiskom objavio: Kitice cerkvenih pěsamah s napěvi za razne prigodesastavio (…) i knjigoteržtvu uzručio Pavao Stoos, podjašprišt i župnik Pokupski, slavnihžupanijah Zagrebačke i Varaždinske sudbenoga stola prisědnik, Zagreb 1858.18 Iz na -slova te crkvene pjesmarice razabiru se još neke njegove funkcije, a to su: da je, uzžupničku funkciju, bio podarhiđakon pokupski i prisjednik Banskoga stola u Zagrebu.

Kada je pak riječ o Štoosu kao zauzetom pjesniku ilirizma, Đuro Šurmin je za nj napisao:„Pavao Stoos bijaše jedan među izrazitijim predstavnicima političke savremene poezije uovo doba. Uzrujanost poradi politike njega iznosi kao pjesnika; on u stihovima hoće dapredoči ono, što je Zagreb sa svojim Ilircima držao, da će se moći provesti.“19 No, trebareći da je on i prije Danice ilirske još 1831. kao mladi bogoslov, tiskom objavio elegiju



15 Cit. kod: Ritig, nav. dj., 120-121.16 Vidi: Soko horvatski i Slavska mati, u dvanaest pievanjah od Pavla Stoosa, župnika Pokupskoga (…), U

Zagrebu, Narodna Tiskarnica dra. Ljudevita Gaja, 1849.17 Prvi put se je javnosti predstavio kao stu dent latinskom odom povodom smrti biskupa Maksimilijan

Vrhovca 1827. Isto je za dan posvećenja Jurja Haulika za biskupa Zagrebačke biskupije (1837.) napisao latinsku pjesmu: Carmen honoribus excellentissimi, illustrissimi, ac reverendissimi Do mini, Do miniGeorgii Halik, praeexistentis ecl. Episcopi Pristinensis, cathedr. Ecclesiae Zagrabiensis canonici, (…).Vidi: Deželić, nav. dj., 20-21. U dodatku iste pjesme Štoos gavori o četiri sunca što sjaju na književnom nebu Slavije: ruskom, poljsko, češkom i ilirskom narječju (jeziku). O tom posljednjem suncu govori kao najsjajnijem, te spominje imena satrih hrvatskih pisaca: Hanibala Lucića, Mavra Vetranovića, ŠiškaMenčetića, Petra Hektorovića, Nikolu Nalješkovića, Čubranovića, Bunića, Zlatarića, Lukarevića,Ranjinu, Mažibradića, Palmotića, Gundulića, Gjorgjića, Boškovića, Viterzovića, Petra Zrinskoga i dr.Od Slavonskih pisaca spominje i Antuna Kanižlića itd.

18 Vidi: Hrvojka Mihanović-Salopek, Hrvatska crkvena himnodija 19. stoljeća, Zagreb 2000., 113-115.Kod Plevnjaka čitamo o Štoosu: „On se je u ostalom u isto vrijeme isticao ne samo kao pjesnik irodoljub, već i kao izvrstan kitaraš, koji je krasno pjevao narodne popijevke, te sam pratio, a ujedno je isam više pjesama uglasbio, prem se od toga nije ništa sačuvalo, osim 13 crkvenih kompozicija. Uza tobio je Štos i izvrstan risar, te je umio i bojama slikati portrete. Još kao klerik naslikao je vrlo vještojednog dječarca.“, Plevnjak, nav. dj., 225.

19 Đuro Šurmin, Hrvatski preporod 1836 - 1843, II., Zagreb 1904., 263.

kajkavskim jezikom Nut Novo - leto! Mat - i Sin - Zorja! koja je poznatija po naslovu Kipdomovine vu početku leta 1831., tiskana je i u br. 1835. Danice Horvatzke, Slavonzke yDalmatinzke (str. 9-11) u kojoj se žali na nebrigu Hrvata prema svome jeziku.20 UrednikDanice, Ljudevit Gaj, kao svoju napomenu uz pjesmu, zapisuje: „Ova iz glubline ple -menitoga serdca zvirajuča vitia [carmen], koju naš gorepodpisani domorodni vitniknekuliko na dalja speljanu Gospodinu Jožefu Kuševiću ondašnjemu trojjednoga Kra -ljestva meštru pervobiležniku, kakti velikomu domorodcu i početniku knjige: De muni -cibalibus juribus et statutis regnorum Dalmatiae, Croatiae et Slavinae, dostojnim načinom alduval je, očituje milo skupa i zresno čutenja pravično rastuženoga Horvatskoga do -morodca zverhu žalostnoga stališa predrage otčevine, vu onoj za naš naravski jezik i našunarodnost kruto pogibeljnoj i dvojbenoj dobi. Na kuliko pako kip ov po živi istini zrisanje, to i vsu njegvu nuternju vrednost najbolje spoznati priliku imal sem, kada bi ga biljednoč isto leto 1831 vu Peštu nekojem vrednem Bulgarom na glas čital, koje premdar odnaše Domovine u vsakom pogledu daleko oddružene slavesnke brate stara Horvatskakraljica tak jako genuše, da se mednjimi dva navlasstito poštuvani starci od suz, kojeh



Sl. 2, Naslovnica Štoosova djela O poboljšanju...

20 Pjesmu je posvetio Josipu Kuševiću, autoru latinskoga djela: De municipalibus juribus et statutisRegnorum Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae (1830.) u kojemu brani državnost Hrvatske. Na hrvatski jeto djelo preveo Franjo Žigrović Pretočki i tiskom objavio 1883. pod naslovom: O samosvojnih pravih ipravilih kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonive. Pretisak istog izdanja vidi u: Franjo ŽigrovićPretočki, zbornik radova sa znanstvenoga kolokvija posvećenog Franji Žigroviću Pretočkom u SvetomIvanu Zelini 4. travnja 2008., ur. Alojz Jembrih, Muzej Sveti Ivan Zelina 2010., 150-189. Žigrović jespomenuto djelo pripisao Matiji Kiriniću, no autor je doista Josip Kušević, jer je to znao i Pavo Štooskoji mu je posvetio svoju pjesmu Kip domovine…

zabil nebudem, zderžati nisu mogli; ter ja sem imna njihovu opet ponovljenu prošnju istu pre kra -snu vitiu trikrat zapored čitati moral. Čutenjakoja onda moje serdce zavjimala su , vsigdar mise povračaju, kada ov kip pogledam, i zato kajberže paščim se, da ga vu ovu našemu milomurodu posvečenu knjigu spravim.“ (str. 11)

Iz predočena teksta se vidi da je Ljudevit Gajitekako dobro pisao kajkavskim jezikom na ko -jemu je pisao i svoje pjesme. No, svakako, Što -osova je pjesma doista i danas me mento svimakoji su istinski rodoljubi svoje domovine.

Dok je Pavao Štoos u Pokupskom brinuo o svojoj župi, u Zagrebu se 21. ožujka 1848. sastala velika skupština na kojoj je nazočilo „dvie stotine viših i nižih svećenika“21 možda je među njima bio iPavao Štoos. Trebalo je javno izraziti svoje željekoje će se prenijeti u Beč carskome dvoru - caru.„Narodni vođe Gaj, Vranicani i Kukuljević iz -nesoše narodne zahtjeve i pred lo žiše ih velikojnarodnoj skupštini u trideset to čaka. Ti su za -

htjevi bili magna charta liber tatum našega naroda.“22

Zbog zanimljivosti sadržaja i prisjećanja na naše hrabre ilirske pregaoce koji su se boriliza narodnu stvar - nacionalni interes tadašnje Hrvatske Trojednice, mislim da je i danaszanimljivo iznova pročitati: Zahtijevanja naroda, tekst glasi:

Zatěvanja naroda u narodnoj po upravljajućem odboru sazvanoj skupštini trojedne kra -ljevine Dalmacie, Hervatske i Slavonie u glavnom gradu Zagrebu u narodnom domu dana25./13.23 ožujka god. 1848 donešenoj, jednodušno zaključena, i po jednom izaslatomveličanstvenom odboru ovih kraljevinah kraljevskom prěstolu za potverdjenje podne -šena.

Mi slavjanski narod trojedne kraljevine (…) zahtijevamo od pravednosti našega kraljaslědeća:

1. Buduć da se u izvanrednom položaju nalazimo, i za povratjenje zakonitogstanja potrěbito je, da imademo zakonitu verhovnu glavu: zato izabrasmojednodušno za bana trojedne kraljevine Barona Josipa JelačićaBužimskoga, muža svega naroda pověrenje imajućega, kojemu banu ima sepredati i zapověd nad vojskom granice i pravo raspisivanja sabora.

2. Da se naš deržavni sabor sazove najkasnije do 1. svibnja ove godine u glavnigrad Zagreb.



Sl. 3, Naslovnica Štoosove pjesmarice

21 Ritig, nav. dj., 110.22 Isto, 111.23 Nije mi jasno zašto je na drugom mjestu broj 13?

3. Krepko i novo sjedinjenje u svakom smislu naše po zakonu i dogodovštini knama pripadajuće kraljevine Dalmacije s kraljevinom hervatskom islavonskom, kao takodjer cěle naše vojničke granice glede političkogupravljanja, kao i sviuh ostalih tečajem vrěmena izgubljenih s ugarskimivarmedjami i s austrianskimi deržavami sjedinjenih stranah domovine naše.

4. Našu narodnu nezavisnost.

5. Vlastiti nezavisni našemu saboru odgovorni ministerium, kojega članoviimadu biti ljudi narodu povoljni i od noviega duha naprědka i slobode.

6. Uvedenje narodnoga jezika u unutarnje i izvanjsko upravljanje kraljevinahnaših i zajedno sve višje i manje učionice.

7. Utemeljenje sveučilišta u Zagrebu.

8. Političko i duševno razvijanje na slobodnom narodnom duhu osnovano.

10. Svaklětni deržavni sabor na izměnu u Zagrebu, Osieku, Zadru ili Rieci.

11. Tako na pervom dojdućem kako i na svih budućih deržavnih saborih našihzastupanje (reprezentaciu) naroda na temelju jednakosti bez razlike stališa.

12. Jednakost sviuh bez razlike stališa i věre pred sudom, zajedno javnost,ustmenost, porotu (Jury) i odgovornost sudacah.

13. Jednakost nošenja teretah ili platjanje štibre i daće sviuh bez razlike stališah,koja štibra opreděliti se ima na našem saboru.

14. Odrěšenje podanikah (kmetovah) od robote ili tlake i zatim od podaničtva.

15. Podignutje narodne banke.

16. Povratjenje naših narodnih kasah i glavnicah, koje su se dosada upravljale uUgarskoj, i povratak imanjah i kasah fiškalskih. Ove kase i glavnice ćeupravljati naš odgovorni ministerium finaciah.

17. Narodnu stražu (gardu), a deržavnih vojvoda ili kapetan izabran na našemsaboru po staroj navadi, bit će njezin verhovni zapovědnik.

18. Svake versti narodna vojska, kad neima izvanjskoga rata, neka ostane kodkuće, neka dobiva poglavare domaće, i neka joj se narodnim jezikomzapověda; u vrěme pako straženja i to osobito na Kordunu kao što ivojevanje proti izvanjskom neprijatelju ima dobivati hranu, plaću i oděću.Stranjska vojska iz zemlje da izadje, a narodni graničari, koji se nalaze uItaliji, da se odmah kući povrate.

19. Ista vojska narodna, kakove god ona versti bila, ima priseći věrnostobćinskomu ustavu, svomu kralju i slobodi naroda svoga i sviuh ostalihslobodnih narodah cesarstva austrianskoga, po načelu čověčnosti.

20. Svi politički prěstupnici tako trojedne kraljevine naše kao i sviuh slobodnihnarodah austrianskih neka se iz tamnice puste, imenito pako slavni našspisatelj i domovine vrědni sin Nikola Tommaseo.

21. Pravo sdruživanja (associacie) sastanakah i molbah (peticie).



22. Neka se sve mitnice (malte) na medji naše zemlje i deržavah slavensko- italijansko-austrianskih ukinu i slobodno obćenje izmedju rečenih deržavah inas neka se proglasi. Svekolike pako pošte u trojednoj kraljevini neka se usvemu podlože našemu domaćemu ministeriu.

23. Slobodno uvadjanje morske soli u smislu starinskih pravah naših.

24. Kao u provincialu gospodske isto tako neka se dokinu i u granici vojničkojsve cesarske i obćinske robote; a obćinam krajišničkim neka se povratenjihove šume i paše.

25. Glavnicu krajišničkih dohodakah (Gränz-Proventnfond) kojom upravljadvorsko bojno věće, neka od sada rukovodi naš ministerium.

26. Svaki krajišnik neka uživa kao slobodan čověk jednaka prava i slobodu sostalimi stanovnici trojedne kraljevine.

27. Neka se u granici obćine varoške i seoske urede na slobodnom temelju, s timpravom, da mogu samo sebe upravljati i sebi sud krojiti.

28. Da se staro ime županiah povrati i da se urede po starinskom načinu, a nanovom temelju sadašnje slobode.

29. Odmah od sada sve domaće časti od najveće počemši, tako duhovničke kao isvětske, nesmě drugi imeti i obnašati nego samo sinovi trojedne kraljevine.

30. Ukinutje celibata, i uvedenje narodnoga jezika u cerkvu polag starinskogahervatskoga prava i običaja.24

Vrlo je indikativno da na spomenutoj skupštini nije nazočio zagrebački tadašnji biskupJuraj Haulik. O toj su skupštini donijele vijest Gajeve Novine dalmatinsko, hervat -sko-dalmatinske, čitatelji i narod su osjetili da bi to moglo donijeti izlazak iz nesnosnihprilika. „Velika narodna skupština je zaključila, da pođe u Beč narodno izaslanstvo, kojeće pod vodstvom Gajevim podnesti Kralju svoje zahtjeve. Pošli su u Beč bez novoga bana, da uzmognu biti odlučniji i radikalniji u svojim zahtjevima.“25 Od spomenutih Zahtije -vanja u Hrvatskoj su mnogi imali velike nade o preustroju Monarhije. No, kao što će sevidjeti, stvari su ipak postale drukčije mimo svih očekivanja. Sigurno da su dvije točke 29. i 30. u Zahtijevanjima plijenile pozornost crkvene hijerarhije na Kaptolu. Ritig navodi da„Katolička crkva od vremena reformacije u 16. stoljeću nije u našem narodu proživljavalatežih vremena. Istina narodni zahtjev u 30. točci nije zadirao u bistvo kršćanskogaevanđelja, ali je ustajao protiv opće uvriježene dis ci pline katoličke Crkve i bio je ozbiljanme mento čuvarima na Sionu, koji su dobro znali, kako u ovakim prilikama revolucionarnizahtjevi počinju malim, a završavaju velikim stvarima. Biskup Haulik ostavio je Zagreb, a čini se da članovi Kaptola nisu bili saobrazni [jedinstveni] u svojim pogledima, što trebada se učini. Bilo je svećenstva, koje je bilo nezadovoljno crkvenim zahtijevanjima. (…)Razumljivo je, da je zagrebački Kaptol odlučno odbio učestvovanje u izaslanstvu, ne



24 Predočene točke je u svome članku objavio Ritig, nav. dj., 111-113, a spomenute Novine, također u br.25, tečaj XIV., od 25. ožujka 1848., 103-104. također su ih objavile novine Agramer Zeitung od 27.ožujka 1848. Isto tako, u br. 44, istih Novina, predočene su točke zahtjeva Grada Senja 5.-15. gdje točka 15. glasi: Der Cölibat der Geistlichkeit aufgehoben werde. (Da se ukine kod svećenstva celibat).

25 Ritig, isto, 113.

bude li 30. točka o svećeničkom celibatu u memorandumu na Kralja ispuštena, 29. točkapojmovno nije ga smetala.“26 Kao što se razabire, buru je digla točka 30. i Kaptol jeuporno inzistirao da se ona izostavi, što se i dogodilo, i kaptolsko izaslanstvo se uključi udeputaciju za Beč. No, lukav Ljudevit Gaj učinio je nešto po svome „bez znanja kap -tolskih izaslanika, priklopio je novo redigiranoj promemoriji jedan istisak sa svih 30točaka.“27 dakle, Zahtijevanja su u Beč otišla u svojoj prvoj redakciji. „Čitav taj prijepornije onaj čas imao većega značenja, jer car Ferdinand V., kada je 31. ožujka (1848.) primio Dra Gaja i četrnaest zagrebačkih izaslanika, milostivo je Hrvatima ‘obećao svoju zaštitu’,ali ništa meritornoga nije odgovorio ni na narodna ni na crkvena zahtijevanja.“28

Hrvatsko je izaslanstvo u Beču ostalo još nekoliko dana; sastalo se s drugima Sla venima:Česima, Poljacima i drugima, a 2. travnja se skupilo 2000 Slavena na zboru u jednojbečkoj dvorani (Sperlovoj), vijećajuć o međusobnoj slozi, slobodi, uzajamnosti. „Tako jeput u Beč bio našim ljudima velika nauka za njihovo daljnje političko držanje. U Beču sučuli novih ideja, našli novih učitelja i saveznika. U svojem političkom socijalnom ivjersko-kulturnom gledanju postali su radikalniji. Slušali glase o raspadanju monarkije, opokretima raznih naroda za republikanizmom. Na 5. travnja bili su očevidci, kako jeraspojasana bečka rulja noću udarila na palaču bečkoga nadbiskupa Mildea a austrijskoministarstvo raspustilo i zabranilo djelovanje nekih crkvenih redova. Odmah nakonpovratka hrvatske delegacije iz Beča primjećuje se u javnosti i u zagrebačkom novinstvuradikalniji ton protiv hijerarhije i Crkve.“29

Točka 29. u Zahtijevanju naroda odnosila se, prije svega, na Haulikov postupak kojim jeiz Tirola pozvao svećenike u Zagreb „da preuzmu zadaće odgojitelja u sjemeništu iprofesora u bogoslovskoj školi te da u tom duhu odgajaju nova svećenička pokolenja.“30

U kontekstu spomenutih narodnih zahtijevanja, nameće mi se još jedan događaj, vezan uzglasovitu Mariju Bistricu i tamošnjega dugogodišnjega župnika Ivana Krizmanića (1766.- 1852.), koji je svoj župni dom otvorio zagrebačkim Ilircima. „Župnik Krizmanić bio jemnogo naklonjen Ilirizmu i narodnomu duhu. Stoji, da je u njegovom dvoru zvijezdaDanica najprije zasjala i najdalje širila svoje svjetlo. Zna se, da je Danica Ilirska rođena ikrštena u Bistrici.“31 Krizmanića su u Bistrici posjećivali Ljudevit Gaj koji je bio oženjennjegovom nećakinjom Paulinom, Dragutin Rakovec (1813. - 1854.), Stanko Vraz (1810. -1851.), Pavao Štoos, Mirko Bogović (1816. - 1893.), Vatroslav Lisinski (1819. - 1854.),Vjekoslav Babukić (1812. - 1875.), Janko Drašković (1770. - 1856.), Jurica Oršić (1780. -1847.) pa i Rus Izmail Ivanović Sreznjevski (1812. - 1880.) i mnogi drugi.



26 Isto, 114.27 Isto, 115. Zanimljivo je banu Jelačiću iz Beča 30. ožujka 1848. pisao barum Kulmer u vezi sa

Zahtjevima naroda, te se osvrnuo i na njih: „(…) Onih trideset članaka je pretjerano. Vidjet ćemo. Kaodemonstracija protiv Ugra, stvar je dobra.“ Vidi pismo u: Igor Gostl, prir., Josip Neustädter, Ban Jelačić i događaji u Hrvatskoj od 1848., Zagreb 1994., 318-319.

28 Ritig, isto, 115.29 Ritig, isto, 116. Novine horvatsko-dalmatinsko-slavonske, XIV., br, 35 (subota 15. tranja), 1848.

donijele su tekst pod naslovom: O bečkom slavenskom sasatnku 5. IV. 1848.30 Hrvatski biografski leksikon, 5, 2002., 454.31 Vidi Pogovor uz izdanje Krizmanićeva djela Raj zgubljeni (1827.), u suvremenu latiničku grafiju

prepisao, za tisak priredio i pogovor napisao Alojz Jembrih, Disput, Zagreb 2005., 453-454.

Izgleda da zahtijevanja naroda od ožujka 1848. uBeču nisu ništa polučila, pak su točku 29. i 30. usvoje ruke uzeli neki svećenici koji su nazočilivelikoj narodnoj skupštini u Zagrebu, a sastali suse kod Krizmanića u Mariji Bistrici te održali 25.svibnja 1848. sjednicu i svoje zahtjeve tiskomobjavili te ih razaslali svećenstvu. Zapisnik je gla -sio: Zapisnik skupštine, koju je odrćalo svećenstvo okružja u poslu vremena shodnih proměna cer -kvene dis ci pline i priměrnoga sadašnjem věkuure djenja duhovničkoga stališa, pod pred sěd nič -tvom prečasnoga gospodina Ivana Kriz ma nića,opata, podjašprišta i župnika u Bistrici na dan B.Grgura VII. Pape 25. svibnja 1848.32

Jasno da je Krizmanić od tada pao u nemilost naKaptolu. Od crkvene vlasti zamjeralo se je Kriz -maniću, „da je kao starac od 82 godine dozvolio,da se taj sastanak održao baš u Mariji Bistrici,mjestu kamo dolazi godišnje hiljade hodočasnika

štovati Majku Božju, i što je potpisao njegove zaključke on, ‘koji je već jednom nogom ugrobu i koji bi morao više misliti na smrt, nego na ženitbu’. radi toga pao je u nemilostkardinala Haulika, koji, da mu napravi nepriliku, pošalje u Bistricu kanonika Ledinskoga,da pregleda račune bistričke župe, što već više godina nijesu bili podneseni. Ledinski seprema Krizmaniću fino ponio i nije mu nanešeno nikakvo poniženje. Kratko vrijeme izatoga dobio je od kardinala mig, da se zahvali na župi. On je to razumio pak je već slijedećegodine dao ostavku na župi. Dne 13. lipnja 1849. oprosti se Krizmanić za uvijek sasvojom župom u kojoj je proveo 31 godinu svoga života.“33 Ili kako to opisuje umonografiji o Vatroslavu Lisinskom Antonija Kassowitz Cvijić. „Krizmanić je biokneževska pojava mirnih harmoničnih crta (…). Reverendu bi obukao samo od potrebe(…). Jednom je dapače prilikom, dok je predsjedao koroni stubičkoj [stubičkoga deka -nata, A. J.], predložio rezoluciju, neka se ukine nošenje reverende i celibat. Kad gahtjedoše imenovati biskupom zagrebačkim (…) odbio je poziv veleći: ‘Ja, koji stojimjednom nogom već u grobu, ne poznam slavohljeplja’. Na ‘višem mjestu‘ ubilježilo mu seviše toga u zlo, jer su se njegove odveć tolerantne ideje kosile s tadanjim mišljenjemcrkvenih dostojanstvenika. On nije ni pred kim drhtao. Za starijih njegovih dana osjetljivo su ga ponizili. Poslije nebrojenih godina došli su iznenada, da mu pregledaju župnublagajnu. Premda su ju našli u potpunom redu, nije ponosni starac toga pregorio, oprostiose od ljubljenog svog kraja, tiho se zavukao u Omilje kraj Moravča, gdje ga je njegovalavjerna sinovica Stauduarka, dok se nije gotovo neopaženo preselio u vječnost, a da sejedva tko sjetio velikih njegovih zasluga.“34



Sl. 4, Ivan Krizmanić, bistrički župnik do 1849.

32 Isto, 454.33 Isto, 454.34 Antonija Kassowitz Cvijić, Vatroslav Lisinski u kolu Ilira, MH, Zagreb 1919., 132.

Štoosov zadnji vapaj i odvažnost

Izgleda da je, nakon neo stva re -nih Zahtijevanja noroda (s ožujske na -rodne skupštine u Zagrebu 1848., na kojojje bilo nazočno 200 svećenika, a međunjima, vjerujem i Štoos) i bistričke koroneu Krizmanićevu domu, Pavao Štoos od -lučio je, iznova, sam progovoriti punimregistrom orgulja svoje duše i objavitidjelo, koje će mnogi, i današnji čitatelj,po zdraviti, jer se u katoličkoj Crkvi i danas javljaju isti glasovi, ali ti glasovi nisu, vje -rujem, čuli Štoosov glas koji zvoni u nje -govoj knjižici pod naslovom: O po bolj -šanju ćudorednosti svetjenstva od PavlaStoósa, podjašprišta i župnika Pokupskoga. U Zagrebu. Tiskom Narodne Tiskarnice Dra.Ljudevita Gaja. 1848. Rekli bismo knjiga o poboljšanju morala kod svećenstva. Tu suknjigu, kroz reklamu, nudile čitateljima i Novine dalm. herv.-slavonske, XIV., br 7.(četvertak, 6. serpnja, 1848., str. 284). Pri dnu stranice čitamo: „ U knjigarnicah zagre -bačkih, karlovačkoj itd. prodaje se važno dělo O poboljšanju ćudorednosti svetjenstva.Od Pavla Štoosa, podjašprišta i župnika pokupskoga. Dělo ovo je veliku pozornostposvuda probudilo, jer pretresa najvažnija pitanja našega věka. Zato nam se suvišno činitrošiti još više rěčih na njegovu preporuku. Cěna mu je 20 kr. u srebru.“

Upravo toj se knjižici, od šezdeset stranica, ovdje želim iznova vratiti. Čitajućiju, prisjetio sam se rečenica, koje je o njoj, napisao u svojim memoarima dugogodišnjiprofesor u Varaždinu i Rijeci, Slovenac Janez Trdina (1830 - 1905.). Govoreći o zagre -bačkome biskupu Jurju Hauliku, jasno iz svoga kuta gledanja, Trdina piše: „Podanici suzagrebačkom biskupu godine 1848. činili još mnogo više neprilika i briga. Celibat međuhrvatskim svećenstvom u cijelosti nikad nije bio omiljen. Kad ga potvrdi crkveni sabor uTridentu,35 poviče biskup Drašković,36 Hrvat: ‘Unam ademistis, mile dedistis!’ - tj. jednuženu oduzeste svećenicima, a dadoste im njih tisuću!

Toj mržnji prema beženstvu ne može se čuditi nitko tko poznaje prilike u trojednojkraljevini (Hrvatske). Tamo borave uz neoženjene katoličke svećenike ne samo oženjenipravoslavni popovi, već i oženjeni katolički svećenici unijatske crkve. Pitanje se namećesamo od sebe: ako smiju ti ljudi biti oženjeni, zašto zabranjivati to njihovim drugovima.Brojni hrvatski svećenici sastaviše godine 1848. molbu i pošalju je u Rim papi, da imdopusti ženidbu i upotrebu slavenskog jezika u crkvi. O toj molbi pričala su tako brojnamoja braća svećeničkog staleža da u to ne mogu sumnjati. O njoj su izvještavale i novine,mada ne sve jednako. Čini mi se da je iste godine (1848.) jedan svećenik zagrebačke



Sl. 5, Svetište Majke Božje Bistričke u Krizmanićevodoba

35 Bio je to Tridentski koncil (1545. - 1563.) na kojemu se raspravljalo o sveobuhvatnoj teološkoj iinstitucionalnoj reformi Katoličke crkve; plod je bila katolička obnova.

36 Juraj Drašković (1525. - 1587.) nekadašnji zagrebački biskup; na Koncilu je bio kao izaslanikhabsburškoga kralja Ferdinanda I. Vidi: Hrvatski biografski leksikon, 3, Zagreb 1993., 591-594.

biskupije napisao znamenitu knjigu, upe -renu protiv celibata. Čitao sam je u dvanavrata vrlo pažljivo. Moram priznati dami se rijetko koja knjiga tako sviđala kaoova, i to zbog biranog jezika i stila kao izbog izuzetno razumnog i uvjerljivog do -ka zivanja. Ime mi je pisca poznato, ali gane saopćavam jer neću da bi naši slovenskiprijetvorni pobožnici bacali na vrlog čov -jeka svoje bezbožničke anateme. Da ovak -vu knjigu napiše neki od kranjskih ka -pelana ili župnika, drugovi bi mu se skla -njali s puta na pola sata daleko i nijedan od njih ne bi htio s njim općiti, a kamoli

dolaziti prijateljski s njime u društvo. Silnici bi ga, međutim, progonili i gnjavili baremkoliko su u nas Gregorčiča,37 a najvjerojatnije i mnogo više. U Hrvatskoj, naprotiv, pisacspomenute knjige, koliko je meni poznato, živio je posve mirno, kao da je bio napisaonekakav molitvenik. Ni jedan od prijatelja nije mu se iznevjerio. Svećenici su se šalili:‘Ipak se našao jedan koji je rekao svijetu jasno i glasno što misli i što žele toliki njegovidrugovi.’ Biskupu Hauliku se ta knjiga, razumljivo, nije sviđala, ali ga nije progonio zbognje, najviše ako ga je ukorio, a naposljetku mu je sasvim oprostio i ponovno ga udostojiosvojom milošću.“38

Tako je o Štoosovoj knjizi razmišljao i pisao Janez Trdina.



Gajeve novine... (1848.)

Sl. 6, Oglas za Štoosovu knjigu u Gajevim novinama (1848., str. 284)

37 Si mon Gregorčič (1844. - 1906.), slovenski svećenik i pjesnik.38 Trdina, nav. dj., 85-86. Izgleda da je Pavao Štoos ipak morao javno (zbog pritiska Haulikova, koji je

„tražio od P. Štoosa da opozove tiskani spis u kojemu je opravdavao napuštanje celibata.“, HBL, 5,2002., 454) napisati svoje očitovanje koje je objavljeno u Katoličkom listu 22. V. 1851., br. 21, gdjereče da je bio ponesen, pišući knjigu, „zamahajen vatrenog pera u raspaljujućimi hipi burnog po Europivremena.“ Dakle, bio je potaknut revolucionarnim događajima koji su se događali u Europi 1848.Drugim riječima, 30. točka u Zahtijavnju naroda zagrebačke ožujske narodne skupštine, nije seostvarila i on je, uz podršku svoje subraće svećenika, napisao knjigu, za koju kažem, da ima razlogaiznova je u pretisku objaviti, jer progovara autentičnom snagom autora kojega su riječi i danas aktualnei potiču na djelovanje!

No, kod Plevnjaka čitamo: „Još je god.1848. izdao (Štoos) u Zagrebu knjižicu ‘Opoboljšanju ćudorednosti svećenstva’koja mu je pribavila mnogo neprilika iprotivština, dapače i nemilost biskupaHau lika, koji ga je svrgao s podjašprištie(s položaja vicearhiđakona). No Štos se je1852. posve izmirio s biskupom, što jeovaj svojim poslanicama od 3. i 18. trav -nja 1852. i potpun potvrdio.“39

Da ne bismo mislili da je Pavao Štoos, utadašnjoj Europi, bio osamljeni u svojimprijedlozima oko celibata. U Austriji jetakođer bilo glasne artikulacije u istomesmjeru. U Novinama dalm. herv. sla von -skim, XIV., br. 48 (utorak 16. svibnja,1848., 195-196), uz ostalo čitamo, kako jenepotpisani autor članka, rezolutno istak -nuo:“Austrijski biskupi neka sazovu synodu, te neka prie svega ukinu celibat duhovnikah, za da izčezne concubinat, koi ih u očih puka na toliko sramoti. Ugarski sabor dobio je većiz mnogih županijah prošnje duhovnikah u kojih mole, da se bezženstvo ukine.“

Kalikstus papa Rimlanin posta, ov zače i zapoveda da nijeden biškup i pop nemaimeti svoje žene (Antun Vramec, Kronika vezda znovič spravljena …, 1578., 20b, godina221. po. Kr.)

Ako se polazi od papine odredbe (zabrane) Kalixst I. (papa 217.-222.)40 da biskup isvećenik ne smije imati ženu, (mora biti neoženjen), onda je posve jasno da je to samo jošjedna u nizu papinskih inovacija kroz stoljeća kojima su obogaćivali trajanje svojihpontifikata u svrhu ceremonijalno-liturgijskih i disciplinarno-crkvenih odredaba kojenemaju uporište u Evanđelju.41

Upravo, poučen tom činjenicom, Pavao Štoos, temeljem Evanđelja, prije svega, pišespomenuto svoje djelo s potpunim opravdanjem da se celibat u Katoličkoj crkvi napusti,jer je ta papinska odredba za katoličko svećenstvo veliki teret, kao što to objašnjava Pavao Štoos u knjižici:

O poboljšanju ćudorednosti svećenstva čiji je sa dr žaj sljedeći:



Sl. 7, Tridentinski sabor (Izvori ilustracija, vidi broj 6, str. 186 ovdje)

39 Plevnjak, nav. dj., 228. U Rimu je tada bio papa Pio IX. (papa od 1846. do 1878.) O njemu vidi:Papstgeschichte von den Anfängen bis zur Gegenwart von Franz Xaver Seppelt und Klemens Löffler,München 1933., 406-417, 435-448.

40 Kalixstus (Calixtus) papa naslijedio je papu Zefirina (Zephyrin (198.-217.). Za njegova pontifikata uRimu su izgrađene katakombe, nazvane Kalistove katakombe. O tom papi vidi: Bruno Steiner, ur.,Lexikon der Päpste und des Papstums, Herder, Freiburg - Basel - Wien 2001., 43.

41 Vidi: Alojz Jembrih, O Vramčevoj Kronici, Zagreb-Varaždin 1992. Pogovor uz pretisak iste Kronike,izd. HAZU i KS, posebno poglavlje: Slika papinstva u Vramčevoj Kronici, 26-33.

Spomenuta knjižica sadrži Uvod (str. I. - VI.) isedam dijelova (I. – VII.) razlaganja (str. 7-60), akao dodatak prilaže iznova pjesmu: Kip Domovine u početku lieta 1831. (u hervatskom provincialnomnariečju, 61-66). Na kraju je još dodao i pjesmu (11kitica) njemu ispjevanu za njegov imendan od ne -potpisana prijatelja. Naslov glasi: Slavi/ bla go rod -noga i visokočastnoga/ gosopodina gospodina/ Pa -v la Stoósa/ njih preuzvišenosti gospodina bis kupazagrebskoga/ tajnika, sl. varmedjah zagrebske i va -rašdinske stola/ sudbenoga prisědnika, uvěk va -trenoga domorodca/ na godovni dan/ 29. lipnja1839./ u/ znak ljubavi/ spěva/ prijatelj do mo rod -stva./ U Zagrebu./ Tiskom k. p. ilir. nar. tiskarneDra. Ljudevita Gaja./ 1839.

Tekst O poboljšanju … počinje s Uvodom koji jezapravo jedna opširna autorova molitva, a počinje:

Saberi se, dušo moja! i sjedini u jedinom Bogu sile svoje, da u razvijanju načelah, vodećihk popravljanju ćudorednosti oniuh, koji su medju Bogom i čoviekom posriedovatelji, i koji imaju biti ogledalo svieta, nečinim krivice ni nebu ni zemlji, - već da što reknem, služi naumnoženje slave božje i spasenje svietovno i viečito čoviečanstva a osobito milog rodamoga, kroz tolike viekove jadno zapuštenog.

Navest ću samo dio toga Uvoda (str. IV.-VI.): Ti, ti Bože znadeš, da u tome pisanju mogapredmeta neimam nikakve nečiste svarhe. Ta za koga bi i imao? da li za tielo moje?

„O Bože, tko neznade, da sam ja tužni u domovini mojoj carvić, da, - odkada sam unesrietnome gnjezdu medju otrovanom Kupom i Goricom zelenom - božje stado paseći,sveudilj jad jadujem, tugu tugujem, i odtuda lieta i lieta bol bolujem, toliko puta skoro većnošen na viečito snivanje u krevetu hladna groba, te i sad izvan kučice moje, slutećizlokobna kovarstva [zavjere, urote] naprama ljubećim svoj narod nanišana, boravitimoram, sav žalostan i sardcem kloneći!

Nedaj, Bože, nedaj, da me radi privarženosti k svetom viečne istine vrielu pogazi oholost iboljarskog vieka, jošte stražnjom silom od munje i gromovah prieteća, koja smartizaložaj, staroj majci naroda moga, omraznom sriednjeg vieka kašikom u slobodne ustisiluje!

A ti majko moja sladka, otačbino draga, ljubavju od niedarca tvoga učini poslušnu diečicutvoju na rieči jednog svetjenika, koi, mnogim izkustvom kod visokih dvorovah, i nizkihladanjskih kolibicah pomnjo carpljenim, providjen, poznade rane čoviečanstva, a najbolje naroda svoga, - i možebiti za očistiti je i za izliečiti, predstavit će dobar liek, samo ako gakakvim načinom nezabaci boljarska oholost, što neimade diplom liečnički i svitu42

odlikovanja u svietu velikih duhovah, to jest, što neizlaze misli njegove iz uzvišenih nanajveća dostojanstva glavah, već iz neznatne duše, koju nosi jedna šaka jošte poniešto



Sl. 8, Kaliksta I. (papa 217.-222.)

42 Odjeću.

živoga praška po zemljici carnoj; koja jeipak pod tvojim, visoki Bože! nebom ikroz tvoju milost jednakim pravom, kako i najveći vladari zemlje, dužna rodu svomslužiti.

O dopusti Bože, da jur kroz bistri pogled uhram viečne istine dobijem mogućnost pogdiekoju sjajnu zraku iz sunašca tvogapred narod moj na vidilo iznesti!

Pripoznajem, da sam ubog i neznatan, dasam slabo diete za toliko poduzetje; aliufam se pomoćju tvojom stupiti u broj onediečice, koja su niegda ‘Slava sinu Da vidovom’ vikala u jerosolimskoj carkvi, - koju si ti,Isuse mili! uzeo pod obranu naproti principom svetjenstva i pisaocem govoreći: ‘da kakonikadar nijeste čitali: jer iz ustiuh diečice i sisajućih učinio si hvalu’ Mat. d. XXI. r. 16.“43

U prvome dijelu svoje knjižice, Pavao Štoos, kao svećenik, obraća se svećenicima,bistreći pojam rijeći svećenik. „Polag ovoga naslova svetjenici imaju biti posvetjeniviečne istine čuvari i razprostiratelji na obrazovanje duhovah stanujućih u ljudskihtielesih, da Bogu sveudilj spodobniji bivaju, na umnožavanje slave božje, svoju pakosrieću, i sveudiljno-viečno spasenje. Ovomu dakle najsvetijemu zvanju posvetjeni ime -nuju se svetjenici od svetosti zvanja i svoga k tom zvanju posvetjenja.“ (str. 7)

Nadalje govori o onome što je mili Isus na posvećenost (sac ra ment) uzvisio što u tomesvijetu pomlađuje, od koljena do koljena se predaje44 „ne kroz umjetnost već kroz čistuprirodu ljubavi i nježnosti čoviečanske, i što je jedino kadro nagnutja čoviečanska uposvetjenoj ljubavi unutar granicah čednosti pridaržati, - a pomanjkanje toga izvargavasvetjenstvo očitoj pogibeli neslobodne ljubavi, koju je riedko koja svetjenička dušanadvladala.“

Time je sve rekao, rekao je da tko ne može iskazati svoje ljudske nježnosti u okviruprirodne ljubavi, upada u zamku neslobodne ljubavi. Razlaže potom u kakvoj je onsituaciji u svome svećeničkome zvanju, a kakvih ima koji su bogati, imućniji također usvećeničkom zvanju. Kritizira slavohlepnost u hijerarhiji Crkve, velikaški, bogataški sloju zemlji kriv je za mnogo zla.45 No, Štoos će biti otvoren i reći dalje. „Pa to je uzrok,gospodo moja, zašto sada tako zlo stoje i najpravednije stvari. - Vaša je oholost tomukriva, vaše monopoliziranje sa umom i prosvietom. Jer vi ste svako ino umstvovanje navagu interesah vaših postavili, pa ako je bilo bolje, pravednije, pretežnije, nego li slastisamožitja vašeg, onda ste osudili najčistija mnienja i podmetali im griehe svakojake. Javam još i sada kažem, da što se tog dielca moga tiče, u njem me neveseli ništa drugo nego



Sl. 9, Naslovnica novina: Agramer Zeitunga

43 Kod prijepisa teksta, nije se diralo u pravopis i jezik izvornika. Posebno ističem da je Štoos tzv. jat (e) pisao kao ie, a ne kao ije. Mislim da bi se i danas od toga njegova načina pisanja moglo štogod naučiti iuvrstiti u hrvatski suvremeni pravopis!

44 Pod time misli na sakrament ženidbe.45 „Svećenstvo je palo u zemski i svjetovni duh i u pohlepu za imetkom i većim dohotkom i za odlučnim

častima i užitcima.“, Deželić, nav. dj., 1929., 125.

gola istina i njezino kod ljudih izobraženijih priznanje, da ju tim laglje postavim uniedarce narodu mome. Vierovao tko nevierovao, ja neimam slavohlepnosti nikakve, većsva ćutjenja moja stopljena su u ljubav - za koju Bogu hvalim - i ljubav onu, koju je miliIsukarst nas učio. Sviet neće biti srietan - to duboko osijetjam u duši mojoj - dok godnepoprime onaj izraz Isusov: ‘koi je veći medju vami, neka bude kano manji.’ Ništa negoslavohlepnost utamnjuje i skonča sviet ovaj. I danas je jošte medju mnozimi od našihboljarska46 slavohlepnost, koja čezne i gine za izvanjskim odlikovanjem.47

Dobro, ah blaženo ti sardce ono, koje se zadovoljuje samo time, što se priznaju i uvažavaju zasluge, izviruće iz dobrih dielah, kao iz dobra vrutka hladna vodica.“ (13)

U slijedu iskaza Štoos se osvrće na nešto što mu je tijekom rada zadavalo nezadovljstva,prije nego je stigao u župu Pokupsko. Govori na indirektan način.

„Ali sardce koje ima za svarhu, da steće robsko obožavanje od sliepih privarženikahsvojih, ili, da time utemelji blagostanje svoje na način boljarski, da zadobije vlast, kojombude moglo gospodovati s drugimi, s bratjom svojom, i udieliti laskavcem svojimmilostinje kakve, takovo je, velim vam bratjo, teženje prokleto i uvuče u grob i vas islobodan zavičaj vaš.

U istinu velim vam, tko želi znati, da li se čini moji s ovim naukom slažu, neka prelietiumom svu prošastnost48 moju, te još i kod stada moga neka se upita i uputi, da li [je] istinašto velim. Ali da tko nemisli, da se samo time hvalim i zato ponosim, očitujem, da se načine moje samo iz toga jedinoga uzroka pozivljem, da vieruje sviet ovim riečim, koježelim da rodom urode za poboljšanje srieće čoviečanske.

Jer što sam ja do sad kod stada moga učino, - kakove misli goje o meni ovce moje, -kakvog sam se u svakoj prilici prama onim, koje meni povieri milost božja, - koliko suzahprolio: to još nisam ni priateljem mojim, a kamo li ostalomu svietu priobćio; prmda mi jeto dosta putah umnožavalo gorkosti duše moje; premda me je to, što sam tolike jade nasardcu pregorieti morao, sam samcat, bez svakoga sviedoka, obvilo carnom49 tugom. Doksam ja podnosio ovako mukom mučeć jade svoje, raztrubili su ti drugi i putem istihnovinah kojekakve malenkosti na dokaz svojih stečenih zaslugah.

A kakovo je glede ćudorednosti stanje naroda i iste domorodne bratje, vidi se otale, što jemalo koju dušu zaboliela glava, kako da ja živim medju najgorjimi o cieloj biskupiiokolnostimi, gdie za duhovni život sardca dobivam za hranu sam otrov otrovan.

Ja ipak nikoga netužim, proti nikomu niti jedne zle rieči neizustih nikada, još biežim, gdiebi se sumnjičenje kakovo poroditi moglo kao da sam se radi jadah mojih potužio, i to daukinem uzroka još većim suzam života moga.

Što sam sad izriekao, to je sve moje izriečje, niti toga ne bi bio kazivao, da mi ne bi sardceod tuge pucalo, kojoj već nisam kadar odolieti.



46 Velikaška, bogataška.47 Vidi bilješku 45 ovdje.48 Prošlost.49 Crnom.

Jer bi mi i sad povoljnije bilo odmah poginuti, no poćutiti, kako mi po koi protivnik istinepaklenom lažju ubojiti mač u sardce zabada. Niti pregolemo kamenje na parsiuh nebi mitako ugnjetavalo dušu, kako nemili unutarnji jadi život moj gorko razjedaju. Pa ipak izvanandjela dobre sviesti nije mi utiehe u bratji mojoj.

Ta nikomu nije ni na um palo potražiti način, premda sam mnoge visoke osobe molio, dame izvedu iz nesrietne zemlje, gdie me je tuga već svega proždarla, i prebacivala me izjedne bolesti kroz lieta i lieta u drugu, dok me je eto sad tamo dovela, da sam morao prekopraga svojega na tudji doći, samo da se uklonim nakazam, u sardcu niekojih prostakahgnjezdo imajućim, koje dokazi ljubavi i poštenja moga nemogu dovesti k tomu, da ono,što jesam iz ciele duše moje, u meni bi vidieli.“ (14-15)

Štoos se osvrće i na razdoblje u kojemu je bio u Zagrebu kao tajnik biskupa Jurja Haulika.„To sam čekao i dočekao, tužan, za vieru i ljubav moju, radi koje sam već i niekoč uZagrebu gradu, zato što sam pomagao i nastojao svom snagom sardca i duše oko parvogautemeljenja svete narodnosti naše, boravio gorke dane. Zato bih u visokom dvorunajvećega pastira toliko putah razcviljen i obasut gorućim ugljevjem, koje me još danaspeče u nježnom čuvstvu duše, pa bez svakog priznanja, bez iskarnog, bratskog po -milovanja! Malo je bratjo, u domovini, što se višjih osobah tiče, čiste krieposti, malopravog domoljubja, a sa svime malo pravog bratinskog čuvstva! Medjutim kao što sam kljubavi naroda moga, gdie su grobovi otacah i pradiedovah naših kroz viekove u svetojuspomeni, već od početka došao ničijem drugim nego vlastitim, nutarnjim nagonom: takoi sad ostajem na osamnaestgodišnjoj50 stazi mog u domorodnom duhu odpartog poslo -vanja, težeći polag mogućnosti što više doprinieti k razvitku prave čoviečnosti shodnimnarodnim putem, i to polag osnove kroz svete stope Isukarstove pred nami naznačene. Netražim zato ni nagrade, ni odlikovanje, ni slave; jedino bi me kriepilo istinsko priznanje od bratje moje. (…).“ (16-17).

Na kraju prvoga poglavlja ispričava se autor: „Ali oprosti, mili čitatelju, što sam izvanobruba (okvira) predmeta moga posarnuo! Ta nisam kadar u takovih vriemenah i takovihokolnostih mojih nastrojenom stazom ići, da neodlivam tugu i suze moje iz prenapu -njenog sardca moga. To mi jedino još podiže kloneće grudi, kad dielim žalosti moje stakovimi po dalekoj zemlji čitatelji, koji u plemenitom ćutjenstvu svojem osietjajupretežke jade sardca moga, te iz dalekih svieta krajevah raztužene svoje duše svrate milooko na mene.



50 Kod te riječi Štoos stavlja zvjezdicu * a ispod kao bilješku koja glasi: "Da nebi tko dvojio o istini riečihmojih, - kao da bi ja godine mog nastojanja na domorodnoj stazi, na koju po vlastitom nagonu sardcamoga godine 1831 stupih, pretierano izrekao, - za dokaz dodajem na svarhi (na kraju knjige ove)stihove u harvatskom nariečju, kako sam je za onda (najmre god. 1831) tiskane, Kuševiću, u ono dobaprabilježniku trojjedne kraljevine, poklonio, a kasnije, naime god. 1835, primljene su u Danicu podbrojem 3. dana 24. prosinca. Sada je, kao sliku domovine, tim radje dajem na svietlo, buduć su se u njoj mnoga za čudit se, poročanstva izpunila, kakono je ono: ‘Mesec potemne, svetlost (zviezde) nestane;onda od lietenje majčine siene k savskoj vodici, valjda s one strane, i kakova znamenja ondie nadje; paonda, kako se je opet ukazao miesec (u danici): Zatog pak oblak v zraku razpukne -/ I mesec beli van se nalukne - nadalje od kraljičinog sina, izlazećega iz jedne pećine, kakti groba: Tamo, gde negdahorvatski kralji/ Svoje palače jesu imali. - itd. Bože daj, da bi slika ove kraljice na novo milozvučnoprobudila sve Harvate za braniti starinsko svoje poštenje!"

Prelazim opet bliže k predmetu, i jur navadjam dokaze iz svetoga pisma.“ (17-18)

Prvo je poglavlje, kao što se razabire, Pavao Štoos posvetio, nekoj vrsti, svoje ispovijestiiz koje smo saznali ono što drugdje dosad nije o njemu napisano, iako i to, što jeizgovorio, nije direktno rečeno.

U drugome dijelu autor prelazi na samu bit stvari, na bezženstvo u svećenstva, opravdavaženidbu svećenika potkrjepljujući to citatom iz Poslanica sv. Pavla, i Isusovim riječima izEvanđelja. Na dokazljiv način pokazuje kako je svećenički celibat nenaravni način života, želi da se i svećenicima dozovoli sakramenat ženitbe. Bezženstvo svećenika je protu -naravno i loš primjer neslobodne ljubavi, „koja se bez ukinuća celibata nikakvimi manajstrožimi uredjenji, dokle narav ostane narav, izkorieniti neda.“

Pavao Štoos je svoju knjižicu O poboljšanju … pisao u Samoboru, to pokazuju riječi:„Dok ovo s gorkostju sarca pišem, ov čas, čak ovdie u Samoboru pod težkim i razvaljenog grada i sarca moga kamenjem raztužen, začuh, da je onaj sastavak u niemačkih novinah51

na osramotjenje mladjemu duhovničtvu namienjen, jeda od starijih duhovnikah novinaruza tiskanje priobćio.“ (52)52

Budući da je taj tekst, na koji aludira Štoos, doista objavljen, doduše u njemačkoj gotici,evo dijela prijepisa toga teksta u kojemu se nepotpisani tekstopisac obara na svećenstvo,prije svega, na njegove zahtjeve, kakve su artikulirali neki svećenici zagrebačke bisku -pije. Spomenute njemačke novine, izlazeće u Zagrebu, donosile su vijesti iz Monarhije idrugih zemalja diljem svijeta. Tako je ovaj napis smješten pod vijest iz Agrama; tekstpočinje:

„Agram. In den ‘Novine h. sl. d.’ ist unterm 25. April in Folge einer Versamlung, welchedie junge Geistlichkeit in der Charwoche in Agram gehalten hat, um zu berathen, wie derGeistliche in den gegenwärtigen politischen Wirren sich zu benehmen hätte, eine Erklä r -ung veröffntlicht worden.53 Nach dem Grundzuge derselben soll jeder Priester durchpünktliche Erfüllung siner Pflichten sich Popularität verschaffen, damit er im Stande sei,dem Vaterlande zu nützen, - zegleich sol er aber kräftig das wort Gottes predigen, weilohne Glauben es keine Vaterlandisliebe, keine moralische Kraft geben kann.



51 Riječ je novinama Agramer Zeitung, br. 49, 1848. (9. svibnja). O novinama Agramer Zeitung vidi: Josip Horvat, nav. dj., 60-63.

52 Novine dalm. herv. slavonske, XIV., br. 64 (22. lipnja) 1848., 257-258 objavile su članak bez potpisaautora, pod naslovom Robstvo duhovnikah u kojemu se, uz ostalo, protivi ušutkavanju svećenika islijepoj poslušnosti crkvenoj hijerarhiji. Na kraju teksta je urednik Novina Bogoslav Šulek dodao svojubilješku: „Kao što svatko iz contexta vidi, članak ovaj pisao je něki duhovnik biskupie zagrebačke; nupred terrorizmom hierarhičkog, koi je ovdě zavladao, odkad se je biskup Haulik povratio, neusudi seime svoje potpisati, buduć da se sada svakom duhovniku prěti tamnicom, koi slobodnu rečenicuprogovori. Nu o tom na skorom." I doista, Šulek je o tome pisao u spomenutim Novinama, br. 88, 1848., 353.

53 O tome je pisao u Novinama, XIV., br. 39, (utorak, 25. travnja) 1848., 153 „Jedan iz kola mladihsvetjenikah“ tako se je potpisao, dakle bez imena i prezimena, zbog straha da ne bi bio progonjen. Tekst je započeo:“Uslěd ovog obćega kolebanja nadati se je bilo, da se ni duhovnički stališ, kojega je osobitadužnost idee gojiti i razvijati i zastupnikom biti inteligencije, da se ni on neće izključiti iz ovog obćeggibanja. (…) Nada nas ova prevarila nije. Velikog tjedna gdě se navodno iz cěle biskupie množinaduhovničtva u Zagrebu sakuplja, imali su mladi duhovnici za tu sverhu sastanak. (…)“

Weil aber gewisse Formalitäten, die von der Re li gion ganz unterschieden sind, demgeistlichen Stande ankleben, die ihn von allen übrigen Ständen abgewendet haben, undwas seinem Berufe hinderlich ist, so wären diese zu entdecken und zu beseitigen, um somehr, damit dieser Stand mit dem Zeit geist fortschreiten könne und um nicht von diesemüberwältigt, ja begraben zu werden.

Hierüber erlaube ich mir einige wohlgemeinte Bemerkungen zu machen. (…) Ihr wollet,um gewisse Formalitäten in der katholischen Kirche abzuschaffen, und dadurch uch mehr der Welt anzubequemen, Reformvorschläge machen; es ist recht: - reformirt euereGesinnungen, euere Handlungen, damit sie geistlich werden. Wolt Ihr etwa die Kirchen -gesetze reformiren, so maßt Ihr Euch das an, wozu Ihr kein Recht habt, ja Ihr würdet sogarEuch von der katholischen Kirche trennen, denn die Bischöfe sind von dem h. Geisteingesetzt, die Kirche zu regiren, Gesetze zu machen, sie zu ändern; - Ihr werdet etwa, umja nicht von der Welt untercheiden zu werden, die Ablegung ges geistlichen Kleidesvorschlagen; - recht und billig, denn Euer Gewissen würde Euch dan sagen, dass Ihr nichtwürdig seid, dises erwürdige Kleid zu tragen; Ihr werdet, um Euch ganz mit der Welt zuverschmelzen, die Aufhebung des Cölibats vorschlagen, - beurkunden – nebst euerenfleischlichen Gesinnungen zugleich euere Unwwissenheit in der Kirchengeschichte, undin dem Kirchenrechte; es müssen ja auch Irrlehren sein, damit die Bewährten offenbarwerden; - es gibt nach euere Menung in unserem Vaterlande wenig Proletarier, demabzuhelfen, wollet Ihr Fabriken davon anlegen. (…)“54

Tako je nepotpisani strogi duhovnik, iz konzervativnoga tabora očitao bukvicu svimmladim svećenicima reformistima, koji su prihvatili točku 29. i 30. u Zahtijevanjimanaroda. Eto, Štoos, usprkos negativnim glasovima iz hijerarhije Zagrebačke biskupije,nije se ustručavao objaviti djelo koje je imalo najbolje namjere za nove ideje koje bi, ukonačnici realizacije, donijele olakšanje i zadovoljstvo svemu svećenstvu u Zagrebačkojbiskupiji pa i šire.

Štoos je na mjestima, u knjizi, progovorio vrlo kritički, pa i prema biskupu Hauliku,kojega zove starče (52-53), zna i to da će ga neki zbog „ovih riečih osuditi“. Navodiprimjer: „Mnogi su moje domorodne trudove jur iz početka god, 1831 odsudjivali, koje suipak danas isti oni stari moji protivnici tielom i dušom prigarlili - - Valjda će se to i samojim sadašnjim priedlogom smierajućim na ukinutje bezženstva, tako dogoditi.“ (56 --57) No, autor knjižice toga nije doživio!?

Knjižica O poboljšanju ćudorednosti svećenstva Pavla Štoosa (1848.) ima i danas svojuaktualnost. Trebalo bi ju iznova čitati i vidjeti u kojoj je mjeri, ono što je napisao,primjenjivo i danas. Kao laik, mislim da Pavao Štoos ima što i danas mnogima reći, nohoće li ga čitati? Mislim da hoće, ako knjižicu iznova objavimo.



54 Agramer Zeitung, XXIII. Jahrgang, Nr. 49, Dienstag, 9. Mai 1848., 237-238.

Izvori ilustracija u ovome radu:

1. Lik Pavla Štoosa, iz: Đuro Šurmin, Hrvatski preporod 1836 – 1843, Zagreb 1904., 176a.

2. Naslovnica Štoosova djela, iz: O poboljšanju … (1848.).

3. Naslovnica Štoosove pjesmarice, iz: Hrvojka Mihanović-Salopek, Hrvatska crkvena himnodija 19.stoljeća, Zagreb 2000., 113.

4. Lik Ivana Krizmanića, bistričkoga župnika, iz: Antonija Kassowitz Cvijić, Vatroslav Lisinski u koluIlira, Zagreb 1919., 130a.

5. Slika prošteništa M.B. Bistričke, Marija Bistrica, iz: Kassowitz Cvijić, nav., dj., 136a.

6. Reklama Štoosova djela O poboljšanju… iz, Novine dalm. herv.- slavonske, XIV., br. 7, Zagreb 1848.,284.

7. Slika: Tridentski sabor, iz: Naslovnica knjižice sažetaka znanstvenoga skupa: Tridentska baština,Zagreb 6. i 7. prosinca 2013. Organizatori: Filozofski fakultet D. I. u Zagrebu; Hrvatski institut zapovijest, Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu, Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu,Odsjek za kroatistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Odsjek za povijest Filozofskog

fakulteta Svečilišta u Zagrebu.

8. Lik pape Kaliksta I., iz: Papstgeschichte von den Anfängen bis zur Gegenwart, München 1933., 11.

9. Naslovnica novina: Agramer Zeitung, u: Knjižnica grada Zagreba – Gradska knjižnica.

10. Pogled na biskupski dvor i zagrebačku prvostolnicu u doba Pavla Štoosa, iz časopisa Vienac, XIII.,Zagreb 1881.



Sl. 10. Pogled na biskupski dvor i zagrebačku prvostolnicu u doba Pavla Štoosa

Jasminka Tihi-Stepanić

ŽIR – PRIČA DUGA ŠEZDESET BROJEVA

Šezdeseti broj lista Žir svečano je obilježen promocijom u slastičarnici Memy iizložbom naslovnica svih brojeva u izložbenom prostoru Područne knjiž nice

Galženica u Velikoj Gorici

Dvadeset tri godine Žira

Prve ratne godine uoči Božića dogodilo se u Velikoj Gorici nešto značajno –začela se jedna novinarska, literarna i likovna priča velikogoričkih osnovaca koja traje dodanas, priča koja se mijenjala, proširivala i dobivala novo ruho u skladu s tehničkimdostignućima i financijskim mogućnostima, no koja je kroz protekle dvadeset tri godinezadržala namjeru naznačenu već u prvom broju – da se izdaje list u kojem će se objavljivati najuspješniji literarni, novinarski i likovni radovi mladih Velikogoričana, koji će poticatistvaralaštvo mladih i razvijati njihovu kreativnost, njegovati zavičajnost u svim njenimaspektima i naglašavati vrijednosti vezane uz odgojno-obrazovni rad.

Na žućkastom tankom papiru, s naslovnicom u blijedim smećkastim tonovima kojima sunacrtani sveti Nikola i turopoljski čardaci, obrubljenoj motivima žira i njegova lista,tiskan je 20. prosinca 1991. prvi broj Žira s podnaslovom List za mladež po cijeni od 30dinara. U impresumu čitamo da je osnivač i izdavač lista Žir NS Velika Gorica te da suprvi urednici bili Marija Ivanović i Drago Bukovec. Redakciju tog prvog broja činili suVesna Brk ljačić-Vnučec, Dubravka Cundeković, Štefica Facko-Vrban, Jasna Gazdić,Božica Mi helčić, Mario Ivić, Silvija Juraga, Ani Lučić, Barica Marović, Nina Petrinjak,Biserka Šavora, Mira Tomčić i Marica Vasiljević. Likovni urednik bio je Mate Lovrić, agrafički urednik Željko Vučak koji taj posao obavlja i danas. Iako je u početku bilopokušaja da se u list uključe i srednjoškolci, ideja nije saživjela pa je Žir ostao listnamijenjen osnovno školcima.

O tome kako je Žir nastao Drago Bukovec, voditelj Centra za kulturu Narodnog sve -učilišta Velika Gorica od 1976. do umirovljenja 2013. i urednik lista od prvog do 58. broja kaže: „U to je doba na čelo Narodnog sveučilišta Velika Gorica došao mlad i ambiciozandirektor Cvitko Teskera. On je, između ostalog, inicirao obnovu Velikogoričkog lista.Predložio sam mu da za potrebe lista uređujem podlistak koji bi donosio vijesti i učeničkeradove iz velikogoričkih škola te vijesti iz velikogoričkih župa. On je ideju prihvatio. Vrlo sam brzo uspostavio dobre kontakte sa svim školama i osigurao izvanrednu mrežukvalitetnih suradnika. U međuvremenu se s Velikogoričkim listom nešto zakompliciralo,




a ja nisam htio iznevjeriti škole i suradnike pa sam predložio da škol ski list izlazi samo -stalno.

Tako je i bilo. List je dobio zeleno svjetlo i trebalo ga je krstiti. U to je doba vladalo silnooduševljenje zbog obnove Plemenite općine tu ropoljske. Obnavljala su se turo poljskaspravišča, Turopoljsko Jur jevo, pripremala se obnova Tu ropoljske svadbe, očekivao sepo vrat imovine turopoljskih zem ljišnih zajednica... U tim okol no stima i ime lista trebaloje imati turopoljski predznak. Poznato je da su tri tradicionalna simbola Tu ropolja luk,pajcek i žir koji su i danas maskote Turopoljskog faš niku. Po mojem mišljenju luk i pajcek nisu bili podobni za naziv lista za djecu, tako da mi je pre ostao žir.“

Da nisu baš svi bili naj za dovoljniji imenom lista koji im je namijenjen, saznajemo čitajućirub riku Žirova pošta u kojoj Vlat ka Turković, učenica 8.c razreda tadašnje OŠ AntunaCvetkovića (danas OŠ Eugena Kvaternika) piše: „List je prilično dobar, samo mi se nazivne sviđa. Ja nemam neki prijedlog, ali mislim da bi naziv morao biti moderniji.“

Rubrike – ogledalo društvene stvarnosti i učeničkih interesa

Prateći rubrike i učeničke radove u Žiru, pratimo stvarnost u kojoj su nastali i okojoj govore. U tom je pogledu znakovita rubrika Rat i mir, nastala iz potrebe koju jenametala ratna svakidašnjica. U njoj su objavljivani učenički radovi vezani za Domovinski rat, ali i vrlo korisni članci o eksplozivnim napravama i mogućim posljedicama rukavanjanjima. Župnik Josip Frkin u istoj je rubrici davao duhovnu potporu stradalnicima i govorio o etičkim aspektima rata. U drugom broju (veljača 1992.) tri su stranice posvećene među -narodnom priznanju Republike Hrvatske.

U prvom broju Žira čitamo vijesti iz tadašnje OŠ „Stjepan Fabijančić Japa“, današnje OŠNikole Hribara, da je u školi provedena akcija sakupljanja sredstava za osobnu higijenu,tople odjeće i hrane namijenjene gardistima te da su u školi prikupljene knjige za lektirukao pomoć hrvatskim učenicima prognanicima u Mađarskoj, a iz OŠ Kravarsko javljajuda su, unatoč otežanim uvjetima, ostvarili 46% nastavnog plana i programa.

Na top-listama najslušanijih pjesama u prvim brojevima Žira su Thompsonova pjesmaČavoglave, Stublićev E, moj druže beogradski, Hrvatska mora pobijediti PsihomodoPopa, Molitva za mir E.T.-a, Magazinov Mir, mir do neba i Hrvatine Đuke Čaića.

U devetnaestom broju (studeni 1995.) slavi se oslobođenje Pokupskog i time se zatvararatno poglavlje Žira dugo četiri godine i rubrika Rat i mir, pokrenuta u prvom broju,ugasila se nakon dvadesetog broja. Ti brojevi nose pečat stvaranja Republike Hrvatske i utom smislu su nam danas jako zanimljivi.

Ratne teme su, nasreću, iščezle i ustupile mjesto novoj stvarnosti koja je okupirala stranice Žira novim interesima. Odjednom se odnekud pojavio umjetni ljubimac Tamagochi, musthave 1997., sudeći po brojnim tekstovima i likovnim radovima koje su mu učeniciposvetili. On je uskoro prepustio mjesto najobožavanijem ljubimcu današnje djece imladih, sveprisutnom i nezaobilaznom kompjutoru koji dobiva svoju rubriku Moj kom -pjutor i ja u dvadeset sedmom broju (svibanj 1998. godine) i postaje nezaobilazno mjestoza sve privržene igricama, suvremenim načinima komunikacije, blogovima i ostalimčudesima virtualnoga svijeta.



Ipak, od prvoga broja do šezdesetoga, neke teme nikada nisu prestale biti važne, a to suone koje se odnose na ljubav, prijateljstvo, obitelj, kućne ljubimce, školu, prirodu, ljubavprema domaćoj riječi, enigmatiku i hu mor.

Od prvih brojeva te su teme zastupljene u rubrikama Ritam mladih, Lepi i dragi naš kaj,Pa to je da pošiziš, Napiši jednu ljubavnu, Moja obitelj i ja, Moji ljubimci te Enigmatika ihu mor. S vremenom se ustalila rubrika Moda i Ekologija te horoskop koji mijenja imeprigodno, ovisno o tome kako su predstavljeni horoskopski znakovi – Školoskop, Moto -skop, Glazboskop...

Novinarski radovi, okupljeni u rubrici Mladi novinari javljaju, od prvog broja izvje -štavaju o novostima iz svoje škole, ističu sudjelovanja i uspjehe na natjecanjima u znanju,diče se sportskim uspjesima, govore o odlascima u kino i kazalište, susretima s piscima,uređenju školskih vrtova, sudjelovanju u fašničkoj povorci i biranju najljepše maske,čitateljstvo se upoznaje s uspjesima na LiDraNu, prati se škola u prirodi...

Žir je mjesto na kojem se brine o razvijanju čitalačke kulture najmlađih Velikogoričanatako da je rubrika u kojoj se preporučuju dobre knjige konstantna u ponudi vrijednihknjiževnih djela visokih estetskih i odgojnih sadržaja.

Dodatnu draž Žiru dalo je pojavljivanje postera u trideset drugom broju i demokratičnostu izboru njegove teme – učenici su sami mogli birati koji svoj uzor i miljenika žele vidjeti.Na prvom posteru izašao je lik Velikogoričanke Barbare Jelić, tada vrlo popularne odboj -kašice. Pojavljivanje postera inicirao je Vinko Markulin, jedan od tiskara Žira.

Uz aktivnosti vezane uz život velikogoričkih škola, na stranicama Žira možemo pratitiprograme Pučkog otvorenog učilišta, izdavačku djelatnost, programe Goričkih večeri isličnih manifestacija.

Iščezle rubrike

Neke su rubrike, vrlo korisne i uspješne, s vremenom iščezle iz Žira. Ističemrubriku Znameniti Turopoljci koju je vodio Ivan Janković. U njoj su predstavljeni velikiljudi koji su ostavili trag u povijesnoj, kulturnoj i političkoj slici našega kraja. Od prvog do devetnaestog broja u studenom 1995. prikazani su portreti Josipa Pucekovića, NikoleHribara, Augusta Šenoe, Gašpara Alapića, Josipa Brigljevića, Jurja Habdelića, FranjeLučića i mnogih drugih.

Neko je vrijeme postojala rubrika Servus dragi Zagreb moj koja je donosila crtice izživota starih Zagrepčana te rubrika Zagrebulje, u kojoj su objavljivani učenički radoviposvećeni Zagrebu. Iščezla je i rubrika Lijepo ime, posvećena narodnim imenima ipojedinim sve cima. U prvom broju, što je znakovito, predstavljena su imena Adama i Eve.

S vremenom je nestala i vrlo korisna i rado čitana rubrika Pedagoške crtice u kojoj suvelikogoričke pedagoginje Biserka Šavora, Ajša Peuc i Ružica Cigetić, da spomenemsamo one najaktivnije, objavljivale radove vezane uz pedagošku praksu i pomoć uče -nicima u uspješnijem svladavanju gradiva.

Treba istaknuti da je dugi niz godina župnik Josip Frkin uređivao rubriku posvećenuvjerskim blagdanima, svecima, duhovnim pitanjima, tumačio poglavlja svetog Evanđeljai pratio život župnih zajednica na području Velike Gorice.



Žir u brojkama

List Žir nikada nije bio besplatan. U prvo vrijeme, kad je bilo najteže, financiraose sredstvima od prodaje i sredstvima Narodnog sveučilišta Velika Gorica. Kasnije sudošli i sponzori koji su tu našli svoje mjesto oglašavanja. Tako je Trgovačko poduzećeSloboda (kasnije Merkator) dugi niz godina za oglas na drugoj stranici Žira plaćalo 1 800kuna, a PPS – Galeković za oglas na posljednjoj stranici 2 400 kuna. Uskoro su im sepridružili i drugi sponzori, među kojima ističemo Izletište Ključić brdo, Auto Arbanas,Intersport i Autokuću Štarkelj. Od 1997. godine jedan od važnijih sponzora postajeslastičarnica Memy u čijim se prostorima odvijaju promocije Žira, a vlasnik časti sveokupljene na domjenku koji slijedi. Žir se danas financira sredstvima Grada VelikeGorice, Zagrebačke županije i vlastitim sredstvima od prodaje.

Zanimljivo je praćenje cijene lista Žir. U prvim listovima gotovo se iz broja u brojmijenjala cijena i novčana jedinica. Prvi broj Žira stajao je 30 dinara, drugi broj 30CRD-a, treći i četvrti 40 HRD-a, a peti i šesti 60 HRD-a. Sedmom i osmom broju cijena jeskočio na 200 HRD-a, a za deveti broj trebalo je izdvojiti dvostruko više – 400 HRD-a.Broj deset stajao je 600 HRD-a, jedanaesti 3 000 HRD-a, dvanaesti 3.500 HRD-a, trinaesti i četrnaesti 5 000 HRD-a. Petnaesti broj, tiskan u studenome 1994. godine, prvi je list čijaje cijena istaknuta u kunama. Stajao je pet kuna. Neko vrijeme Žir je stajao deset kuna, nood pedeset šestoga broja ustabilila se na šest kuna s obaveznim kuponom slastičarniceMemy koji učenicima nudi kremšnitu ili kuglicu sladoleda, tako da Žir, praktički, za kupca ispadne besplatan.

Objavljivanje rada u Žiru veliko je priznanje

List Žir za velikogoričke je osnovce, njihove učitelje, roditelje, ali i za cijelulokalnu zajednicu vrlo važan. Nemjerljiv je njegov doprinos poticanju učeničkog stva -ralaštva i kreativnosti te afirmaciji pozitivnih vrijednosti koje sa sobom nosi odgoj -no-obrazovni rad u školama.

Njegova obrazovna, odgojna i zabavna uloga nikada nije došla u pitanje, učenici shvaćajuvrijednost Žira pa je objavljivanje radova na njegovim stranicama pitanje časti i prestiža, a poziv na čitanje rada na promociji veliko priznanje.

Žir je jedinstvena pojava u hrvatskom izdavaštvu jer niti jedan grad u Hrvatskoj ne možese podičiti listom koji objedinjuje stvaralaštvo najmlađih na jednom mjestu, a predanostučitelja, koji potiču svijet učenike na stvaranje, i glavnog uredniku Miljenka Muršićadobar je zalog za njegovu budućnost.


Fotografije Renata Glogovčana

Zenuni Memetali

MOJI SUSRETI S VELIKOM GORICOM

Ja sam se tri puta susreo s Velikom Goricom, gradom kojega volim i u kojemživim. Prvi put sam sreo Veliku Goricu u pričama i mašti, drugi put kad sam je

prvi put fizički vidio i nakon nekog vremena počeo kao mlad živjeti u njoj, te treći put usvoje zrelo doba, kada sam postao dio Velike Gorice i na svoj način doprinosim njenuprosperitetu. Htio bih s vama podijeliti neke svoje misli o sebi, Velikoj Gorici, životu...

Velika Gorica u pričama i mašti

Moj susret s Velikom Goricom datira i prije nego što sam ja fizički opipaoodnosno u stvarnosti vidio. Moj otac Asslan Zenuni otišao je raditi u Veliku Goricu jošdavne 1946. godine sa svojim bratom Ramanom. Tu su uskoro napravili svoje prvesladolede, kave, crnu alvu, šarene šećerne štapiće i čarobne šećerne zečeve, patke, pijetle irazne razne druge slatke figure. Kad je došao doma pričao nam je oduševljeno o svomradu, ali i o gradu, krajoliku i ljudima, o proščenju i običajima. Tatine priče meni, malomdjetetu, izgledale su kao bajke kakve samo roditelji i bake i djedovi mogu pričati djeci prije spavanja, a onda djeca sanjaju u svojim snovima svijet pun zvijezda i dobrih anđela. IVelika Gorica meni je bila grad iz bajki.

Velika Gorica u dječjim očima

Kad sam imao 8 godina (bilo je to 1963. godine) došao sam u posjet ocu i prvi put sam u stvarnosti vidio Veliku Goricu. Izgledala mi je čarobno: velik park, kao iz snova, nakraju parka sa stablima divljeg kestena prelijepa crkva, na uglu parka mali novinski kioskza prodaju novina u kojem su imali i igračke i mnoge druge sitnice. Tu sam prvu novinupročitao, prvu vijest sam osluhnuo. Bila je to godina velikog skopskog zemljotresa. Vidiosam naslovnicu - ubijen John Kennedy, predsjednik Sjedinjenih Američki Država. Prekoputa parka bila je slastičarna sa slatkim delicijama i čarobnim sladoledom, posebnog okusa i mirisa. Ceste kroz grad bile su popločane malenim kamenim kockama. Kotači zaprežnihkola vučenih konjima, kakvih je u to vrijeme puno, stvarali su jedan specifičan zvuk koji je parao uši. Prvi putnički automobili, kamioni, autobusi – svi su oni proizvodili svoj zvuk.Po zvuku se moglo pogoditi o kakvom se vozilu radi, pa i brzina kojom se kreće.

Uz park bila je autobusna stanica za odlazak u Zagreb. Autobusne veze sa selima bile surijetke. Tamo se odlazilo ili biciklima ili zaprežnim konjskim kolima. Autobus za Zagrebbio je malen, s daščanim sjedalima, meni kao dječaku čaroban. U Zagrebu se silazilopored hotela Esplanade, tik uz Glavni kolodvor.


Godine 1963. moj tata se privremeno preselio u Odru. Danas je to urbano naselje, a u onoje vrijeme bilo malo selo. Tu sam vozio po makadamskim čarobnim vijugavim cestamasvoj prvi bicikl, udisao miris koji se širio od žitnih pšenični vršalica. Uz vršalicu je biomlin. Seljaci su velikim vozovima (velika kola s konjskim vučom) s njiva dovozilipšenične snopove pokošene ručnim kosama. Uz mlin je u Odri bila i slastičarnica mogatate. Preko puta slastičarnice je velika crkva, oko nje veliki park. Isto kao i danas, jedinošto je toranj crkve preuređen. Stekao sam puno prijatelja među svojim vršnjacima iz Odre,Hrašća, Male Mlake, Buzina, Lukavca i ostalih mjesta oko Odre i Velike Gorice. Bili su to Pepo, Anjo, Miro, Tomo i mnogi drugi.

Moje djetinjstvo i dječaštvo

Rođen sam u selu Gornje Sedlarce, Tetovo, 23.10.1955. godine, kao šesto dijeteoca Asllana Zenuni i majke Alije. Tri sestre su preminule još kao bebe – tada je, nažalost,mortalitet novorođenčadi bio vrlo visok. Odrastao sam pored svoje voljene i dobre majke,koje se svaki dan sjetim s ljubavlju, i oca, koji je doma dolazio zimi, od Svih svetih doožujka mjeseca. Dok je bio kod kuće otac se nije odvajao od mene i držao me maloga unaručju. Otpjevao mi je sve pjesme, pričao priče, a pričao mi je puno o mjestu mogbudućeg života – o Hrvatskoj i Velikoj Gorici.

Osnovnu školu do četvrtog razreda pohađao sam u svom rodnom selu, a od petog razredado osmog sam išao u susjedno selo Žerovjane. Do škole smo pješačili 6 kilometara. Iakosu zime bila vrlo hladne i s puno snijega, nikada mi nije bilo teško ići u školu. Želja za



školovanjem bila je jača od svega. Učitelji su bili vrlo dragi i dobri, tako da i danas sveučitelje i profesore tako doživljavam.

Đačko doba ostalo mi je u najljepšem sjećanju. No, u tom razdoblju bilo je i tužnihdogađaja: jedan nam je prijatelj preminuo od bolesti, jedan je stradao od automobilavraćajući se iz škole. Ovog svog prijatelja uvijek se sjetim s mislima da za djecu uprometu, i školsku i onu malu predškolsku, svi vozači moraju najviše brinuti.

Pored majke i oca, odrastao sam uz 7 godina starijeg brata Saita, koji se mnogo brinuo omeni. Neizmjerno sam zahvalan i svojoj brižnoj sestri Kadiri, udanoj Abdij, koja mi je bilai sestra i učiteljica, ponekad i kao druga majka. Mislim da sam imao sreće u mjestima kojami je život dodijelio: odrastao sam u veoma toplom ambijentu, u svom prvom zavičaju,rodnom mjestu. U Turopolju, svom drugom zavičaju, proživio sam još veći dio života iovdje sam također našao topli ambijent.

Nakon osnovne škole upisao sam gimnaziju u Tetovu. Odatle nosim najveće ožiljke izsvog školskog života. Uvjeti školovanja bili su vrlo teški. Te 1970. godine zbog vrlostrogih upisnih kriterija, u gimnaziju u Tetovu iz mog sela osim mene nije se upisao nitijedan moj školski prijatelj, tako da sam bio usamljen. Put od sela do grada moralo se ićiautobusom. U popodnevnom turnusu na povratku iz škole autobus se nije zaustavljao umom selu, iako je prolazio pored njega, nego je stajao 3 km dalje u susjednom selu – podizgovorom da je stanica zaustavljanja te linije tamo!?! Takvi problemi primorali su me dakrajem iste godine prekinem školovanje. Da sam nastavio, sigurno bih krenuo u zdrav -stvene vode – želja mi je bila jednoga dana studirati medicinu.

Srednja škola

Godina 1971. velika je prekretnica u mom životu. Te godine, drugi dan nakonnapuštanja gimnazije, a uz dogovor i dopuštenje mog voljenog oca, dolazim u Zagreb, uNovi Botinec, gdje se otac preselio. Želja za školom je bila jača od svega. Tugovao sam zaškolom koju sam bio primoran napustiti. U toj tuzi, nekoliko dana nakon što sam došao,tata me zatekne kako plačem. Pitao me, što mi je. Ispričao sam mu razlog svoje tuge.Njegov je odgovor bio da se odmah vraćam u školu i nastavljam školovanje. Nakonkratkog razmišljanja upitao sam tatu mogu li nastaviti školovanje ovdje u Zagrebu. Namoju veliku radost odgovorio je potvrdno. I tako da sam nastavio redovito školovanje uUgostiteljskom školskom centru, u Frankopanskoj 8. Nakon toga upisao sam ekonomski,pa pravni fakultet, ali nažalost nisam diplomirao. Glavni razlog je neprestani rad.

Brak i zrelo doba

Oženio sam se 1975. godine sa svojom dragom Sanijom, rođ. Izairi. Ona mi je idesna i lijeva ruka. Bez nje ne bih bio ovo što jesam. Ovo mi je prilika da joj se zahvalim,za svu pažnju koju mi je pružila. I da je zamolim da mi oprosti sve moje hirove i odsutnostizbog posla. Otac sam četvero djece: Hatixhe, Irfana, Florime i Asllana, djed četri unuka idvije unučice (Ardit, Era, Art, Erdi, Endrit, Lina).

Nova velika prekretnica bila je 1977. godina kada smo otac i ja odlučili nastaviti život irad u Velikoj Gorici, na adresi Zagrebačka 22. Tu će se nadalje odvijati cijeli moj život iživot moje obitelji. Uz pomoć oca, brata i ostalih članova obitelji 1. svibnja 1980. otvoriosam lokal koji smo nazvali MEMY. Możda sam ja, možda moja obitelj, možda moji



Velikogoričani (bez kojih ne bih bilo ni mene ni “Memyja”), zapravo, svi zajedno –“krivici” što smo tu gdje jesmo. NEIZMJERNO SAM ZAHVALAN DRAGOM BOGUšto smo tu gdje jesmo, okruženi toplinom i dobrim ljudima.

Oko Memyja i u Memyju bilo je mnogo događanja: ispečena je prva pizza u VelikojGorici, tu su se dogodila mnoga upoznavanja i započele su ljubavi koje su završilebrakovima, iz tih brakova rođena su djeca kojima njihovi roditelji mogu ispričati priče otome kako su dolazili u Memy, a i njihova djeca dolaze ovamo. U Memyju je stvorenaprva baklava koja se ispočetka zvala “Velikogorička baklava”, a kasnije je preimenovanau “Prvu hrvatsku baklavu”. Tu je nastala ideja da se vrhunski roman Božidara Prosenjaka“Divlji konj” prevede na albanski jezik. Već niz godina u Memyju se dva puta godišnjeodržava promocija ŽIRA, lista za školsku djecu, čime se veoma ponosim je naš ŽIRizvrstan.

Memy su posjetili mnogi državnici, kulturnjaci, estradni umjetnici, glumci, baletani iostali stvaraoci s mnogih područja. Godine 2014. Ogranak Matice Hrvatske u svomredovitom Matičinu četvrtku posvetio je jednu večer Memyju kao instituciji i simboluVelike Gorice.

Kao osoba koja živi i radi u Velikoj Gorici društveno sam se angažirao i pokušao pomoćina raznim područjima. Četiri godine, do 2013. godine, bio sam član vijeća Turističkezajednice Grada Velike Gorice. U svom mandatu stekao sam korisna iskustva i nosimlijepe uspomene na to razdoblje. Hvala svima s kojima sam surađivao i s kojima samdonosio odluke za dobrobit i unapređenje turističkog života našega grada. Prije sedamgodina sam izabran za predsjednika Vijeća albanske nacionalne manjine Zagrebačkežupanije i bio sam predstavnik Albanske nacionalne manjine Grada Velike Gorice naizborima koje organizira Republika Hrvatska za sve nacionalne manjine. Ostvareni sumnogi projekti, uz pomoć Zagrebačke županije – župana Stjepana Kožića, dožupanaRudolfa Vujevića, bivšeg predsjednika Skupštine Zagrebačke županije i počasnog gra -đanina Okruga Tirane Damira Mikuljana te sadašnjeg predsjednika Zagrebačke županijeDražena Bošnjakovića. U suradnji sa Županijom i Gradom Velikom Goricom održane supriredbe i koncerti, izdano više knjiga. U Velikoj Gorici djeluje škola za dopunskunastavu na albanskom jeziku, u čemu je veliku podršku dao Grad Velika Gorica igradonačelnik Dražen Barišić. Svima se najljepše zahvaljujem na potpori i suradnji.Nosilac sam visokog priznanja TUROPOLJSKA PODGUTNICA koje mi je dodijeljenekao javna nagrada Grada Velike Gorice Dodijeljeno mi je i visoko priznanje ZagrebačkeŽupanije. Trenutno sam član Koordinacije za ljudska prava Zagrebačke županije.

Moja Gorica danas

Danas je Velika Gorica uređeno urbano središte vrlo ugodno za život, u bliziniGrada Zagreba i Zračne luke. Gorica je glad za mlade – sve više mladih majki i očeva budinadu u sretno i veselo su tra. Briga za okoliš je na zavidnoj razini – kako od strane žitelja,tako i od lokalnih vlasti. Ona je danas povezana s puno novih suvremenih prometnica, štoje osnovica za ukupni razvoj. Velika Gorica ima dobre uvjete za sretan i bogat život njenihstanovnika, sadašnjih i budućih. Više pažnje, po mom sudu, treba posvetiti umirov -ljenicima, kako bi im se pomoglo da dostojno žive. Kao čovjek i građanin Velike Gorice



htio bih da se najveća pažnja posveti mamama, koje odgajaju djecu koja su budućnostnašeg grada.

Pjesma majkama

Za moju mamu i za sva mame na svijetu napisao sam pjesmu koju po prvi put objavljujem. Ona je nastala prije skoro dvije godine prilikom posjete majke jednog mogvelikog prijatelja, kada sam se vratio doma u tri ujutro.



KAD SI BILA, BILA SI!

Mekana,Slatka,Ona koja si znala maziti,Neispavana,avjetodavna,Stresna,Sa strahom!

S bolom,Ali ipak mnogo-mnogo jaka!

Ali kad si bila,Bila si,I kad nisi bilaBila si!

Gdje si?U nama i s nama.

Kad smo Vas imaliNismo Vas priznavaliNit’ smo vas gledali!

Kad Vas nemamoOpet Vas imamoU nama, i s nama.

Ali kad smo Vas imaliDa li smo Vas vidjeli?Da, daAl’ nedovoljno.

Mi vas tražimoKad Vas nema!

Al nismo Vas vidjeliKad ste nam bili!

Mi ćemo VasVidjeti!Kad će nas vidjeti.

Ali smo uvidjeli!Da nismo VasVidjeli.

(Napisano 14. travnja 2013. godine naalbanskom; dana 8. studenog 2014.prevedena na hrvatski od samog autora.)

Slavica Sarkotić

NAŠI VIŠNJICI

(zavičaju)

Obrisi nježni, u kutevima sjećanjaListovi krhki iz starog herbarijaOdmor od beskrajnih lutanjaOslobođene ribe pobjegle iz akvarijaTo su višnjici naši

Višnjici naši,ta vječna utočišta Oči koje još samo na slikama živeAmbrozija mliječna, naša pribježištaRumena i čedna, bez boje siveTo naši su višnjici

Višnjici naši svaki osmijeh pamteI suzu slanu zamrzlu na licuDomaćinske vatre koje vazda plamteI pod strehom ustreptalu pticuSve pamte višnjici naši

Izgubljene rijeke vraćaju se kućiPlove k izvoru umjesto k ušćuMislili ste ljudi s Prirodom se tući?Odhodite u maglu, sve gušću i gušćuO Bože, gdje su višnjici naši?

Odhode i dani i sati, i život odhodiU srcima našim prhnu maslačka lampašiMnogo je već toga otišlo po vodiOtrći se od nas ne mogu višnjici našiVišnjici naši kojih više nema

21. veljače 2014.

Zlatko Šostar

NEKOLIKO MALIH PRIČA IZ KUČA

U studenom 2013. godine, dosta nezapaženo, održana je u Kučama prigodnasvečanost u povodu 755 godina postojanja sela, jednog od najvećih u

Turopolju.

Uvučeno od glavne prometnice Zagreb – Sisak selo je stoljećima živjelo na zemlji i odzemlje, koju su postepeno proširivali krčeći guste turopoljske šume. Uz poljoprivreduseljani su izučavali i druge zanate i vještine, koje su im trebale za preživljavanje, tako dakroz višestoljetno postojanje gotovo nije bilo zanata, kojim se netko u selu ne bi bavio.

Uz svakodnevno težak rad ljudima je trebao i povremeni predah, pa se tako stvarao isvojevrsni društveni život sela; znalo se zapjevati, zasvirati, usmenom predajom prenosititekstove pjesmica i sličnih narodnih umotvorina, ali poneki znalci izrađivali su i ruko -tvorine kao na primjer tamburice, igračke i slično.


Selo Kuče danas – spoj zidanica i pokoje preostale drvene kuće

U raznovrsnosti života bilo je pojedinaca koji su odskakali iznad prosjeka i davali pečatsvestranosti i autentičnosti sela. O nekima od njih pišem u ovom članku.

Prva priča

Između dva svjetska rata jedno vrijeme bio je Janko Hrvačić voditelj De troitTamburica Simfonije, koji se otisnuo u bijeli svijet u potrazi za boljim životom.

De troit Tamburica Simfonija putovala je s pripremljenim i uvježbanim programom diljem Amerike, a jedan od takvih bio je i pro gram s kojim su prvi put dolazili u neka mjesta očemu govori prigodni letak i štampani pro gram.

– De troit Tamburica Simfonija dolazi po prvi put u vašu sredinu da vam prikaže jedanlijepi koncerat, koji se sastoji od svirke i pjesme od naših najboljih skladatelja muzike, istikoncerat će se sastojati kako vidite iz Klasični komada ili Kompozicija.

De troit Tamburica Simfonija je prva na svijetu (slijedi jedna nečitka riječ) ovakvoj formi i u napred vam garantiramo daćete biti zadovoljni i daćete čuti što niste imali dosada prilike da čujete, zato se mi trudimo jer zato smo se i organizovali da pokažemo našem narodu idrugim narodima da i mi Hrvati, Srbi i Slovenci imamo našu lijepu Klasiku kako u Muzikitako i u Pjesmi, Dabi to nogli pokazati to je naša dužnost A OD VAS SE SAMOIZČEKIVA DANAS POSJETITE i danas pomognete Moralno i Materialno.

Čist Prihod ide u Korist za unapredovanje našeg Muzikalnog kulturnog rada – Ovakoglasi originalni tekst letka, kojim De troit Tamburitza Sym phony najavljuje svoj nastup. U



Sastav De troit tamburitza Sym phony s voditeljem Jankom Hrvačićem

prijepisu su poštovana nelogična upotreba velikih i malih slova, spajanje riječi, kao iinterpunkcija. Nastup orkestra sastojao seod:

PROGRAM 1. DIO

1. De troit Tamburica March(zadnja kompozicija), By J. Hrvačić

2. Ljubav i Zloba (romanca iz Ljubav i zloba opere), By V. Lisinski

3. Vijenac slovenski Pjesama (Slovenian Songs), By Roko Šimunaci

4. Prvo Cvijeće (Romanca) First Flower, By Razkajski

5. Lovački Zbor (Hunter’s Cho rus) izvadja uz pr. Sim. Zbor, By Vil. Novokb) Večernja Pjesma (Eve ning Song) uz pr. Simf. Pjev. Zbor, By Is. Bajićc) Dalmatinski šajkaš (Dal ma tian Gon do lier) vokalni duet, By Kallender izvodi uz pratnju Simf. L. Golich i P. Perezd) Balada. Sunce Jarko izv. uz pratnju Simf. P. Perez

DRUGI DIO

6. Na Obali Save (koncertni Vacik), By Roko Šimunaci

7. Momci na Brodu Overtura Men Aboard Ship, By Ivan pl. Zajc

8. March Slavena (March Slav), By P. Tschaikowsky

9. U Pećini (Over ture) In the Cave, By Zehetner

Iz teksta programa ne možemo utvrditi točan da tum održavanja koncerta, već možemoutvrditi samo šire vremensko razdoblje, a to je najvjerojatnije vrijeme Kraljevine Srba,Hrvata i Slovenaca, odnosno tzv. prve Jugoslavije.

Na letku je naznačeno da će se koncert održati u SLOVENSKOM DOMU NA ST. CLAIR AVE, a početak Koncerta je u 3 sata po podne. Ulaznice su stajale u pretprodaji 50 c, nakasi 60 c, a za ples 25 c. Svirače za ples dobar Zbor od 12 Ljudi od Simfonije.

Za dobru zabavu i jelo i piće se brine Odbor.



Faksimil originalnog teksta programa

Faksimil originalnog teksta letka

Janko Hrvačić, spomenut u početku teksta o nastupu orkestra De troit Tamburica Sim -fonija, bio je jedan od Kučana, koji su u prvom kvartalu prošlog stoljeća napustiliTuropolje u potrazi za boljim životom. Očito je bio dobro muzički obrazovan kada jedospio na mjesto voditelja Orkestra. S njim je djelovao i Mijo Fabijančić-Miško, koji jebio učenik Janka. Kod njega je učio svirati na note.

Učitelj Janko trajno je ostao u Americi, dok se učenik Mijo vratio u rodno selo Kuče ivodio je tamburaški zbor, koji je na prelazu četrdesetih i početkom pedesetih godina 20.stoljeća postigao svoj vrhunac.

Druga priča

Uz Imbru Lučića, gotovo nepismenog, ali vrlo pronicljivog i snalažljivog čov -jeka sa širokim krugom poznanstava, jer je vrlo lako uspostavljavao kontakte, vezane suneke šaljive priče od kojih su neke za rubriku – Vjerovali ili ne. U ovom članku pišem odva takva događaja.

Njegov zanat, izrada štilova za razne vrste alatki od svibovine vrlo čvrstog i kvalitetnogdrva za tu vrstu proizvoda također mu je pomogao da je stvorio širok krug poznanikameđu trgovcima, nakupcima, prekupcima, izrađivačima alatki kao i među mnogim dru -gim zanimanjima.

Polovicom prošlog stoljeća razne trgovačke i poljoprivredne asocijacije otkupljivale sunajrazličitije vrste poljoprivrednih i ostalih vrsta proizvoda kao npr. suhe smokve, puževe, plodove divljeg kestena, očišćene vrbove šibe, suhe šljive i slično.



Sastav mladog tamburaškog društva u Kučama poslije II. svjetskog rata s voditeljem Mijom Fabijančićem, povratnikom iz Amerike

Upravo su suhe šljive bile predmet trgo vine između Imbre Lučića (kojeg su neki krstili inadimkom Biba, koji se ustvari odnosio na njegovog brata) i nepoznatog kupca. Odetaljima se malo zna, ali neki detalji su poznati i točni. Na pitanje kupca koliko ima suhihšljiva za prodaju, Imbra je odgovorio da ne zna točno, ali da ih ima sigurno za dobarkamion. Nakon us pješ nog pregovaranja, ugovor je potpisan; Im bra je čak uspio dobiti iakontaciju od jednog dijela ugovorene svote, kupcu je dao svoju adresu u Kučama iugovorili su da tum isporuke šljiva.

Na dogovoreni termin dolazi kamion u Imbrino dvorište po suhe šljive. Kupcu je biločudno gdje se nalaze tolike suhe šlji ve, gledajući pred sobom manju kućicu u kojoj je živio Imbro.

– Dobar dan, gospon Imbro, mi smo došli po suhe šljive.

– Dobar dan, dečki - uzvrati Imbra – odite za menom tu iza kuće da vam pokažem gdje su.

Došavši iza kuće Imbra nastavi: – Evo tu su vam suhe šljive, sve se posušilo, samo režitesve je to vaše - pokazujući na osušena stabla šljiva u voćnjaku, koji je stradao vjerojatnouslijed neke bolesti.

Kako je točno završio ovaj događaj nisam uspio saznati. Po nekima Imbra je bio kažnjenna sudu i vratio je akontaciju, po nekima je kraće vrijeme bio u zatvoru, a po nekima seizvukao bez ikakvih kazni.

Odredite sami kraj priče. Svjedoka više nema među živima.



Gardisti Franjo Lučić (lijevo) i Zdravko Čunčić (desno) u društvu s Imbrom Lučićem prilikom ponovnogposjeta kasarni u Zemunu 1960. g. (Zdravko Čunčić danas je uspješni poduzetnik – bavi se građevinskomlimarijom i često pomaže razne akcije u selu. Osigurao najviše materijala i podataka za prve dvije priče.)

Prodajući svibove štile našao se i u Beogradu i Imbra Lučić je u zemunskoj kasarni usputposjetio dvojicu Kučana Zdravka Lučiča i Franju Čunčića koji su služili vojni rok kaogardisti. Bila je to 1960. godina. Unutar kasarne djelovala je i konjska četa, pa je u skladu s tim gostionica preko puta kasarne nosila naziv „Konjanik“ u koju je Imbra svakodnevno,tjedan dana, vodio spomenutu dvojicu vojnika na ćevapčiće. Došlo je skoro i do problemazbog čestog izlaska vojnika, ali je Imbra za svaki slučaj izvadio štil i zaprijetio, ali se sveipak mirno završilo. Vrativši se u Kuče, Imbra Lučić pričao je nekim svojim suseljanimakako je u Beogradu posjetio Franju Lučića i Zdravka Čunčića. Ljudi kakvi već jesu, nekisu mu povjerovali, a neki nisu pa su ga počeli zadirkivati i ogovarati, kako izmišlja da bi se pravio važan.

Imbra to nije mogao trpjeti, pa je sjeo na vlak i odvezao se opet u Beograd, pa u Zemun dokasarne izveo opet svoja dva Kučana na ćevape u „Konjanik“, a potom do najbližefotografske radnje gdje su se zajednički snimili. Fotografiju je sačuvao Zdravko Čunčić, as tim dokazom je Imbra svim sumnjičavcima i tračerima zaprl…

Treća priča

Ladislav Berković, popularni bri co Lacko, danas u mirovini, rodom iz Kuča, jošse danas sjeća jedne pjesmice koju je naučio u osnovnoj školi, ali isto tako zna napametgotovo cijelu brojalicu, a u to me uvjerio kada mi je recitirao šest „strofa“ od ukupno 14brojalice KO KO TEC SE ZAGUTIL DVE JABUKE GRI ZUĆ, a teče ovako:

Kokoši su skočile na jabukupak je i kokotec skočil za njimi.



Lacko Berković u svom carstvu drva; izgradnja makete drvene turopoljske kuće

Saka kokoš zgrabila jednu jabuku,a kokotec dve!I kokotec se zagutil dve jabukegrizuć!

Ja k bednu:Beden, daj vode, kokocu vode,kokotec se zagutil dve jabukegrizuć!Ne da beden vode dok na od lipelista!

Ja k lipe:Lipa, daj list, bednu listbeden vode, kokocu vode,kokotec se zagutil dve jabuke grizuć!Ne da lipa lista dok na od remenara remena!

Ja k remenaru:Remenar, daj remen, lipe remen,lipa list, bednu list,beden vode, kokocu vode,kokotec se zagutil dve jabuke grizuć!Ne da remenar remena dok na od prasca sala!

Ja k prascu:Prasec, daj sala, remenaru sala,remenar remen, lipe remen,lipa list, bednu list, beden vode, kokocu vode,kokotec se zagutil dve jabuke grizuć!Ne da prasec sala dok na od mlaca rži!

Niz se tako nastavlja k mlacu, pa k mački, kravi, koscu, gazdarici, drvaru, kovaču i oceleru i ovaj ispuni želju i niz se počne vraćati do kokoca, pa završni dio brojalice glasi:

Ocelar mene da oceli!kovaču oceli, kovač sekiru,drvaru sekiru, drvar drvi,gazdarica drvi, gazdarica gibanice,koscu gibanice, kosec sena,krave sena, krava mleka,mačke mleka, mačke mace,mlacu mace, mlatec rži,prascu rži, prasec sala,remenaru sala, remenar remen,lipe remen, lipa list,bednu list, beden vode,



Nekoliko škrinja iz niza različitih predmeta kojiizlaze iz radionice Lacka brice

kokocu vode ikokotec se spasil!

O brojalici našao sam kratak zapis u časopisu KAJ iz 1978. godine:

– Brojalica je takva retorička forma narodnog stvaralaštva u koju mogu doći naj -raznovrsniji sadržaji. Ova je s područja Turopolja iz sela Kuče. Brojalice su se prenosileusmenom predajom s koljena na koljeno čuvajući jezik i razvijajući narodnu mudrost.*

Osim dobrog pamćenja Lacko ima i jedan hobi, potpuno suprotan njegovom životnomzanimanju. Riječ je o ljubavi prema drvetu od kojeg izrađuje najrazličitije predmetepraktične upotrebe, ali i replike i makete raznih starinskih predmeta i drvenih turopoljskihkuća, škrinja i slično. Niz predmeta, koje je do sada izradio uglavnom je podijelio ilipoklonio članovima obitelji, prijateljima i poznanicima.

* Manje poznate riječi (iz brojalice):

Zagutiti – zadaviti;

beden – kaca;

na, nade – ne bude;

mlatec – vršilac žita;

rž – raž;

ocel – čelik;

ocelar – čelikorezac (ocel češki)



Doc. dr. sc. Damir Drvodelić

ZANIMLJIVOSTI IZ ŽABLJEGSVIJETA TUROPOLJA

Turopolje, a na poseban način njegov najveći kompleks šuma Turopoljski lug(4377 ha) obiluje pravim bogatstvom herpetofaune (vodozemci i gmazovi)

koje se rijetko gdje nalaze u takvom broju. Za samu šumu Turopoljski lug za bilježeno je 13 vrsta vodozemaca i 6 vrsta gmazova. Vodozemci (Amphibia) važni za šumu Turopoljskilug su:

1. Salamandra salamandra – pjegavi daždevnjak (repaši) 2. Triturus alpestris – planinski vodenjak 3. Triturus vulgaris – mali vodenjak 4. Triturus carnifex – veliki vodenjak 5. Bombina bombina – crveni mukač (bezrepci) 6. Bombina variegata – žuti mukač 7. Bufo bufo – smeđa krastača 8. Hyla arborea – gatalinka 9. Rana arvalis – močvarna smeđa žaba10. Rana dalmatina – šumska smeđa žaba11. Rana temporaria – livadna smeđa žaba12. Rana ridibunda – velika zelena žaba13. Rana esculenta – zelena žaba

Među nabrojenim vodozemcima pos eb -nu vrijednost i značaj ima vrsta Ranaarvalis ili močvarna smeđa žaba kod koje mužjaci za vrijeme parenja poprime pla -vu boju pa ovu vrstu ko lokvijalno na -zivamo i „plava žaba“. Po stoje brojnepriče i literalni izričaji o plavoj žabi, a naposeban način istaknuo bi „Priču o pla -vom žapcu“ Jasminke Tihi-Stepanić.

Vrsta Rana arvalis prema sistematici pri -pada u kraljevstvo Animalia, koljenoChor data, razred Amphibia, red Anura,porodicu Ranidae i rod Rana. U Po rodicuRanidae pripada čak 605 vrsta. Vrsta


Slika 1. Plava boja mužjaka močvarne smeđe žabe uvrijeme parenja (foto: Damir Drvodelić)

Rana arvalis je srednje velika bez repa ži -vo tinja čvrste građe, duljine do 8 cm.Stražnje noge su joj snažne i znatno dužeod prednjih. Oči imaju vodoravnu zjenicu.Koža joj je glatka siv kasta, žućkasta ilismeđa s tamnim uzorkom koji uključujetamnosmeđu masku preko sva kog oka.Trbuh je najčešće svijetli i bez mrlja.Muž jaci močvarne smeđe žabe imaju parne vokalne vrećice ispod grla i za vrijeme pa -renja kao što je već rečeno poprime plavuboju. Mužjaci zovu iz vode, u zborovima,zvukovima koji podsjećaju na ispuštanjezra ka iz potopljene boce: „voup, voup, vo -up“. Ličinke su mali punoglavci, tamni s

leđa i svijetli odozdo. Peraja započinje na sredini tijela. Jaja su siva do crnkasta jaja, ukrupnim kuglastim želatinoznim naku pi na ma, položena na dno, a kasnije isplutaju napovršinu.

Područje prirodne rasprostranjenosti moč -varne smeđe žabe u svijetu je Norveška,Švedska, Finska, Danska, Francuska, Bel -gija, Nizozemska, Njemačka, Poljska, Lit -va, Latvija, Esto nija, Bjelorusija, Rusija,Ukra jina, Moldavija, Austrija, RepublikaČeš ka, Slovačka, Slo venija, Hrvatska (rubJZ areala), Srbija, Mađarska, Rumunjska,Kazahstan i Kina.

U Republici Hrvatskoj je prvi put zabi lje -žena u Karlovcu davne 1891. godine. Danas

po stoje tri izolirane populacije u aluvijalnom nizinskom području (93 – 160 m n. n.)

1. Pokuplje (Panonski dio doline rijeke Kupe)

2. Srednja Posavina (središnje nizinsko područje rijeke Save)

3. Podravina (nizinska područja uz rijeku Dravu)

Turopolje i Turopoljski lug među najbogatijim su nalazištima ove vrste. Šuma Turo -poljski lug spominje se već 1249. i 1255. godine pod nazivom Velika šuma (povelja banaStjepana). Turopoljci 1779. godine u velikom Turopoljskom lugu iskrčiše šikaru i tlopretvoriše u plodnu oranicu. U slavu pobjede čovjeka nad divljom prirodom podigoše„Vrata od Krča”, drveni turopoljski slavoluk civilizaciji na čijoj gredi piše: „Ovdje surascvjetane livade plemenitih Turopoljaca koje su, tijekom 5 godina udruženim radom izalaganjem, iskrčile marljive ruke. 1774. godine započele su krčiti, napokon 1779. godine razdijeljene su na svu braću, koja ovdje zadobiše jednake dijelove“. Danas na ovompodručju razlikujemo tri cjeline: 1. očuvani kompleks poplavnih šuma hrasta lužnjaka –


ZANIMLJIVOSTI IZ ŽABLJEG SVIJETA TUROPOLJA

Slika 2. Krupne kuglaste želatinozne nakupine jajamočvarne smeđe žabe na površini vode

(foto: Damir Drvodelić)

Slika 3. Područje prirodne rasprostranjenostimočvarne smeđe žabe u Svijetu

Turopoljski lug, 2. vlažne livade uz rijeku Odru, te 3. prirodni tok rijeke Odre. Nadmorska visinašume iznosi od 97 – 109 m (razlika 12 m). Riječje o nizinskom području rijeke Save i Odre.Gledano makroreljefski, teren je dosta jedno -ličan, dok se mikroreljef sastoji od niza (naj -češće) i greda s nešto depresija i đolova. Pro -sječna visina poplava iznosi od 0,5 – 1,0 m. Zna -čajna je uloga podzemne vode. Njena je stalnostu posljednje vrijeme značajno opala (promjenakli matskih prilika, iskop oteretnog kanala Odra– Sava, izgradnja šumskih cesta i dr.). Svi potoci (Koranec, Buna (kanal), Vranić, Pešćenjak, Le -ke nički potok i Lomnica (kanal)) koji protječukroz Turopoljski lug teku u smjeru zapad –istok, odnosno u smjeru nagiba terena i utječu urijeku Odru.

Prema Köppenu područje pripada u toplo umje -renu kišnu klimu. Srednja godišnja temperaturazraka iznosi 10,2°C, godišnje padne 893 mmobo rina, a prosječna relativna vlaga zraka iznosi 78,6%.

Na cijelom arealu u Republici Hrvatskoj mo čvarna smeđa žaba pronađena je na 48nalazišta. Novija otkrića ukazuju na razdvojenost Slo ven skih populacija uz rijeku Savu iKrku s popula cijama južno od Zagreba.

Glavna ljetna obitavališta su nizinske šumehra sta lužnjaka s velikom žutilovkom i ras -tavljenim šašem (Subas. Genisto elatae -Quer -cetum roboris caricetosum remotae Ht. 1938.) i šuma hrasta lužnjaka s velikom žutilovkom idrhtavim šašem (Subas. Genisto elatae --Quercetum roboris caricetosum brizoides Ht.1938). Šuma hrasta lužnjaka s ve likom žu ti -lovkom i rastavljenim šašem razvija u nizinama s relativno visokom podzemnom vodom, a mo -že biti periodično poplavljena uglav nom prito -kama obližnjih rijeka ili stagnirajućom povr -šinskom vodom. Prosječna razina u vege ta cij -skom razdoblju je na oko 150 cm dubine. Uvisinskoj raščlanjenosti nalazi se niže od šumehrasta lužnjaka i običnoga graba, ali se na njunadovezuje izravno ili preko ostalih sub aso -cijacija. Općenito, ovo stanište je mnogo manje



Slika 4. Jedan od potoka u Turopoljskom lugukao idealno stanište za močvarnu smeđu žabu

(foto: Damir Drvodelić)

Slika 5. Izolirane populacije močvarne smeđežabe u aluvijalnom nizinskom područjuRepublike Hrvatske (93 – 160 m n.n.)

(Ilustracija: Tvrtković i Kletečki)

zasićeno vodom nego šumska staništa spolj skim jasenom ili crnom johom. Makro -klima je identična kao i kod lužnjaka i graba na gredi. Zauzima gotovo polovicu povr -šine Turo polj skog luga. Međutim, njenosta nje, sastav, struk tura daleko su od tipskirazvijenih sastojina Po savine, pa je moralabiti raščlanjena na više va rijanti (s ku pi -nom, glogom i ritskim šašem). Šu ma hrastalužnjaka s velikom žutilovkom i drhtavimšašem razvija se na nizama na gredi,vlaž nim gredama te na prijelazima gre -da-niza. Razina je vode temeljnice u pro -ljeće i kasno u jesen visoka. Ta se šuma uvisinskoj raščlanjenosti rasprostire ispod

šu me hrasta lužnjaka i običnoga graba. Tla su nešto kiselija i zbijenija nego u ostalimsubasocijacijama hrasta lužnjaka i velike žutilovke. Zbog prijelaznog karaktera, velikogautjecaja paše i žirenja u prošlosti, na tom staništu su poremećeni prirodni odnosi što jerezultiralo sušenjem šuma na većem broju lokaliteta. Ova subasocijacija pokriva velikepovršine u središnjem dijelu Turopoljskog luga, te u desetak odjela predjela Hrastine.Zbog sušenja hrasta lužnjaka u središnjem dijelu Turopoljskog luga, dolazi do postupnepromjene flornog sastava i cijelog staništa (Juncus effusus, Cirsium palustre, Peu -cedanum palustre,...).

Glavno mrjestilište močvarne smeđe žabe su johovo-jasenove šume sa stagnirajućom vo -dom poput šume poljskog jasena s kasnim drijemovcem (Leucoio-Fraxinetum angus tifo -liae) kao i druge asocijacije johovih šuma (Carici elongatae-Alnetum glutinosae, Pru -no-Fraxinetum angustifoliae i Fran gu lo -Al netum glutinosae). Presudan ekološki čim -benik za uspijevanje zajednice poljskog ja sena s kasnim drijemovcem je mikroreljef i usvezi s njim površinska voda i voda te melj nica. Mikroreljefno zajednica zauzima plićedepresije (bare i tanjure) koje mogu biti po vršine i do nekoliko stotina ha. Tu jasen tvori

granicu šume prema barama koje u svojimnajnižim dijelovima nisu obrasle šumskimdrvećem. Voda se u pravilu iz viših de -presija slijeva u niže (otvorene) ili se iz njihuopće ne može iscijediti (zatvorene), paodatle ne staje tek isparavanjem. Površinskavoda tije kom zime smrzava, a led uzrokujeoštećenje kore i iskrivljenje mlađih stabala.Tlo na ko jemu se zajednica razvija je euglejam fig lejni, često vertični, bazične do kiselereak cije i džombastoga izgleda. Dolazi najugo istočnom dijelu Turopoljskog luga. Tosu mlađe sastojine po dignute u predjelu



Slika 6. Šuma poljskog jasena s kasnim drijemovcemkao jedno od glavnih mrjestilišta močvarne smeđežabe u Turopoljskom lugu (foto: Damir Drvodelić)

Slika 7. Tipovi šuma u Turopoljskom lugu

Turo poljske krči gdje su iskrčeni stari livadni hrastovi.

Šuma crne johe s trušljikom dolazi na odgo varajućim staništima u mozaičnom ras po redu,na manjim površinama. To su najčešće stara korita vodotoka i rjeđe močvare. U njima jedošla do izražaja pionirska uloga crne johe koja, u trenutku kad se za to stvore povoljniuvjeti, obrašćuje te stare tokove i kroz više generacija akumulirajući poplavni nanos, teorgansku tvar stvara suše uvjete povoljne za rast drugih vrsta drveća. Stabla crne johe ubarskom staništu formiraju čunjasti pridanak, nastao nakupljanjem mulja i drugih mate -rijala oko stabalca. Ova se zajednica razvija na humusno glejnim i tresetno glejnim tlima,uglavnom slabo kiselim do neutralnim, bogatim organskim ugljikom i dušikom, teškeglinovite teksture. Klimatski uvjeti nisu presudni, za njih važe prosječne vrijednostinizinske Hrvatske. Zauzimaju svega nekoliko hektara.

Do danas je u Republici Hrvatskoj močvarna smeđa žaba zabilježena na sljedećimlokalitetima:

1. Karlovac, 113 m n. v.

2. Blatnica,110 m n. v.

3. Drežnik kraj Karlovca,115 m n. v.

4. Galdovo kraj rijeke Save, 99 m n. v.

5. Lonjsko polje (bez preciznih podataka), 93 – 97 m n. v.

6. Oborovo kraj rijeke Save, 100 m n. v.

7. Mahovo kraj rijeke Save, 99 m n. v.

8. Martijanec kraj Varaždina,160 m n. v.

9. Koprivnica, blizu grada,130 m n. v.

10. Kapelački lug, kraj Donjeg Miholjca

11. Crna Mlaka,108 m n. v.

12. Okički lug kraj Pisarovine, 107 m n. v.

13. Orlovac kraj Karlovca, 111 m n. v.

14. Šišljavić – Pisarovina

15. Mahično

16. Novaki, 115 m n. v.

17. Draganić – uz autocestu,109 m n. v.

18. Čabdin – u šumi blizu izlaza s autoceste za Jastrebarsko,108 m n. v.

19. Jastrebarsko,108 m n. v.

20. Donja Kupčina, 6 km sjeveroistočno od mjesta

21. Savski most, Zagreb, 114 m n. v.

22. Veliki Potočec blizu Križevaca, 140 m n. v.

23. Ravne šume (Ravneš), 3 km zapadno od Sv. Križ, 99 m n. v.

24. Bolč, Dubrava: šuma Česma, istočno od Vrbovca, 118 m n. v.

25. Žutica u blizini Ivanićgrada, 99 m n. v.

26. Donja Jelenska u blizini Popovače, 99 m n. v.



27. Kutina

28. Krapje Đol u blizini Jasenovca, 94 m n. v.

29. Ribnjački lug, Međurić – Jamarice, 115 m n. v.

30. Goričan u blizini Kotoribe, 143 m n. v.

31. Đelekovec u blizini Legrada,129 m n. v. proljeće 1981

32. Između Đurđevca i Ferdinandovca, 113 m n. v.

33. Đurđevački peski, prirodni rezervat, 126 m n. v.

34. Pjeskara Draganci, Kloštar Podravski, 120 m n. v.

35. Jasenovača u blizini Podravske Slatine, 110 m n. v.

36. Čađavički lug, Čađavica u blizini Zvonimirovca, 96 – 101 m n. v.

37. Jasenici u blizini Donjeg Miholjca, 92 m n. v.

38. Podpanj (Ornitološki rezervat), Donji Miholjac, 94 m n. v.

39. Suhopolje u blizini Donjeg Miholjca

Turopoljski lug, u širem smislu, smješten je u nizini zapadne Posavine, 30-tak km jugo -istočno od Zagreba odnosno 5 km od Velike Gorice, proteže se prosječno oko 4 kmjugozapadno od rijeke Save na prostoru romboidnog oblika dimenzija 22x8 km s dužomstranicom smjera sjeverozapad – jugoistok. Na području Turopoljskog luga, močvarnasmeđa žaba pronađena je na sljedećih 9. lokaliteta:

40. Peščenka potok, Turopoljski lug, 98 m n. v.

41. Stanci, Peščenica – Vratovo, Turopoljski lug, 101 m n. v.

42. Rastine, Turopoljski lug, 99 m n. v.

43. Črevača, Turopoljski lug, mala lokva na otvorenom, 102 m n. v.

44. Odra – Vratovo, Turopoljski lug, šumsko stanište za parenje, 98 m n. v.

45. Turopolje – Vratovo, blizu glavne šumske ceste, Turopoljski lug

46. Vratovo, Turopoljski lug, 98 m n. v.

47. Prekobunje, Turopoljski lug

48. Modruše, Lekenik, Turopoljski lug, lokva u blizini ceste, 102 m n. v.

Močvarna smeđa žaba pripada u kopnene vrste koje nastanjuju otvorene šume, stepe, trav -njake, močvare i polja nižih područja. Na juž nom rubu areala živi blizu vodenih tijela.Razmnožava se u vodama stajaćicama različite veličine, do 2 m dubine. Aktivna je noću,ali može biti aktivna i danju, posebno u vrijeme razmnožavanja. Kreće se skakanjem. Raz -dob lje parenja je u rano proljeće i traje kratko (uglavnom između 03. – 20. 03), nakonparenja šumske smeđe žabe (Rana dalmatina), a često se poklapa s parenjem smeđekrastače (Bufo bufo) i livadne smeđe žabe (Rana temporaria). U početku parenja razlikuju se naše populacije u odnosu na one iz Austrije gdje parenja po činje zadnjih 10-ak dana uožujku. Zadnje parenje zabilježeno je 28. ožujka dok zadnje jedinke ostaju na mrjestilištusve do 10. 04. Mužjaci ženke privlače glasanjem, te ih hvataju oko prsa prednjim nogama.Ženka polaže jaja, a mužjak ih pritom oplo đuje. Sveukupno ona položi od 500 – 3000 jaja, u jednoj ili rjeđe dvije nakupine. Iz jaja izlaze punoglavci koji narastu do 4,5 cm du žine s



repom. Spolnu zrelost močvarna smeđa žabadostiže za oko 3 – 5 godina. U prirodi možedoživjeti i do 11 godina. Ženke postaju spol -no zrele kasnije i žive duže od mužjaka. Li -činke su biljojedne, i hrane se algama i vo -denim biljem, ali uzimaju i mikroskopske ži -vo tinje. Mladi i odrasli hrane se na tlu, pričemu jedu puževe, mrave, kornjaše, gujavicestonoge, gusjenice, ličinke muha i druge bes -kralješnjake koji se kreću tlom. Ličinke suhrana ličinkama vodenih kukaca, vodenimkuk cima, vodenjacima, gmazovima, pticamai malim sisavcima. Odrasli su dio prehranemnogih vrsta gmazova, ptica i sisavaca.

Plava obojenost je sasvim normalna pojava u životu jednog mladog mužjaka močvarnesmeđe žabe, koji svojom bojom želi svim prisutnim ženkama jasno i glasno reći da jespreman za parenje. Cijela priča ustvari započinje krajem zime (ožujak, travanj), kadadnevne tem per a ture dosegnu 15 – 17°C te se mužjaci i ženke žaba počinju okupljati zbogparenja. Radi privlačenja ženki mužjaci postupno mijenjaju boju, iz normalne sme đe --crvenkaste s tamnim pjegama, u tamnoljubičastu, a konačno i u nebesko plavu. Što jesavršenija plava boja mužjaka to će više ženki privući i time si osigurati više potomstva.Mužjaci se ujedno služe i glasanjem karakterističnim samo za ovu vrstu, čime se partneriprepoznaju. U Republici Hrvatskoj močvarna smeđa žaba pripada u kategoriju ugro -ženosti: Najmanje zabrinjavajuća LC, a prema Hrvatskim propisima zaštite vrste i Pra -vilnika o proglašavanju divljih svojti zaštićenim i strogo zaštićenim (NN 07/06), pripada u skupinu strogo zaštićenih svojti.

Važno je prepoznati vrijednosti ove prirodne osobitosti i zanimljivosti Turopolja s ciljemvalorizacije i popularizacije plave žabe na svim razinama. Iako je riječ o vrsti koja nijespecifična samo za naše krajeve nitko nam nema pravo spriječiti aktivnosti usmjereneprema zaštiti staništa, edukaciji, likovnom i kiparskom izražavanju na temu plave žabe.Prirodna mrjestilišta trebalo bi obilježiti na terenu s edukativnim panoima s prikazombiologije i ekologije ove vrste. U vrijeme parenja žaba, zbog blizine Turopoljskog luga,valjalo bi organizirati poludnevne izlete djece iz vrtića, predškolske i osnovnoškolskedobi. Na razini Grada Velike Gorice primjerena aktivnost bila bi u proglašenju i obilje -žavanju dana plave žabe s pripadajućim znanstvenim izlaganjima, likovnom i kiparskomkolonijom i dr. Mudro bi bilo donijeti odluku o postavljanju primjerene velike skulptureplave žabe na za to posebno odabranoj lokaciji na području Grada Velike Gorice. Na tajnačin osvijestili bi ovu vrstu lokalnom stanovništvu, ali i pokazali strancima ono štoimamo i čime se ponosimo. Ukratko, trebalo bi pod hitno poduzeti niz smislenih mjerausmjerenih prema što većoj valorizaciji plave žabe u Turopolju kako bi se ponosili onimešto mnogi gradovi u Europskoj Uniji nemaju. Na kraju, ispravno postav ljene aktivnostimogu donijeti osim općih koristi i one materijalne za turističku zajednicu Grada VelikeGorice. Plava žaba ipak je najplavija u Turopolju!



Slika 8. Geografski položaji u šumi Turopoljski lug

http://www.lonjsko-polje.com/images/stories/lc_p.png

Literatura

AmphibiaWeb: In for ma tion on am phib ian bi ol ogy and con ser va tion, [web ap pli ca tion], (2007) Berke ley,Cal i for nia: AmphibiaWeb. Avail able: http://amphibiaweb.org/, Učitano: 28. siječnja 2008.

Ar nold EN (2002) A field guide to Rep tiles and Am phib i ans of Brit ain and Eu rope,HarperCollinsPublishers.

Drvodelić, D. (1999) Ekološki i prostorni značaj Turopoljskog luga, Diplomski rad, Sveučilište u Zagrebu,Šumarski fakultet, 93 str.

Gasc, J., Cabela, A., Crnobrnja-Isailović, J., Dol men, D., Grossenbacher, K., Haffner, P., Lescure, J., Mar -tens, H., Mar ti nez Rica, J. P., Maurin, H., Oliveira, M.E., Sofianidou, T.S., Veith, M., Zuiderwijk, A.(2004) At las of rep tiles and am phib i ans in Eu rope, reedition, Paris: Mu seum na tional d’historie neturelle.

HerpNet (nemys.ugent.be/start.asp?group=16), Učitano 28. siječnja 2008.

Kuzmin, S., Tarkhnishvili, D., Ishchenko, V., Tuniyev, B., Beebee, T., An thony, B., Schmidt, B.,Ogrodowczyk, A., Ogielska, M., Babik, W., Vogrin, M., Loman, J., Cogalniceanu, D., Kovács, T., Kiss,I., Puky, M. & Vörös, J. (2004) Rana arvalis. U: IUCN 2007. 2007 IUCN Red List of Threat ened Spe -cies. Učitano 31. siječnja 2008.

Mikuška, J., Mikuška, T., Mikuška, A., Romulić, M. (2004) VODOZEMCI – Vodič kroz biološkuraznolikost Kopačkog Rita, Filozofski fakultet Osijek.

Sas, I., et al (2003) Data about the trophic scpectrum of Rana arvalis (Amphibia) pop u la tion in the Resighea re gion (County of Satu - Mare), Analele Univ. Oradea, Fasc. Biologie, Tom. X., pp. 49 – 63.

Tihi-Stepanić, J. (2011) Priča o plavom žapcu, Ljetopis GVG, broj 8, godina VIII. str. 245-247.

Tvrtković, N., Kletečki, E. (2008) Dis tri bu tion of Rana arvalis in Croatia with re marks on hab i tats andphenology. Zeitschrift für Feldherpetologie, Sup ple ment 13, 329 – 336.

Whose tad pole is it? The wa ter proof field guide to Cen tral Eu ro pean Am phib i ans by Otto and FriedoBerninghausen, (c) 2000-2008 Berninghausen, NABU Hannover, Weck-Heimann. www.whose-tad -pole.net. Učitano 28. siječnja 2008.



PRIČE O STVARIMA

Nakon objavljivanje knjige Razgo -vori o scenografiji, u izdanju Bib -

lioteke Albatros POU Velika Gorica, 2013., Gui -do Quien objavio je knjigu PRIČE O STVARIMA, u izdanju ULUPUH-a, promoviranu 11. ožujka2014. u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu.Knjiga Priče o stvarima ima dva poglavlja: Pričeo stvarima i Stvari pričaju. Prvo poglavlje zbirkaje tekstova o predmetima svakodnevne ili po -sebne upotrebe, njihova sažeta povijest, uzmjesti mične komentare. Čitkim načinom autoraktualizirana raz na područja primijenjenih um -jetnosti i po bu đuje interes za predmetnu baštinu.Drugo poglavlje knjige, naslovljeno Stvari pri -čaju, izbor je Quie novih tekstova o umjetnicima u čijim poetikama predmetni svijet ima svojstvenuulogu. Pisao ih je kao kritike ili kao predgovoreizložbi. U ovoj knjizi, kao što to često radi, Quienevocira i neka događanja u Velikoj Gorici, pri -mjerice izložbe u Galeriji Galženica (Ratko Pe -trić, Rob ert Šimrak) ili pak donosi svoj tekst oDragutinu Trumbetašu, poznatom umjetniku izVelike Mlake. No mi ćemo ovom prilikom izknjige izdvojiti jedan recentan, pomalo različittekst, kojim Quien zaključuje knji gu. Kao da ga je na kraju zapisao tek za odušak, a ustvariprimjerena je “točka na i” u ovoj zbirci priča o stvarima koje nas okružuju te s njimapovezanim sjećanjima. Riječ je o autobiografskoj bilješci, zapravo o slojevitoj premdavrlo kratkoj priči, u kojoj autor kolokvijalno, ali literarno funkcionalno spaja djetinjstvo uSplitu i ulomak iz kasnijeg života u Velikoj Gorici.

Glinena ptica

Danas sam sjedio na uobičajenom mjestu prekoputa Name i listao Večernji list.Više zbog novina uz kavu, negoli zbog bilo kakvih novosti. U sadržajnom siromaštvu tihnovina privukle su me slike u boji, pa i tekst o izložbi igračaka u Etnografskom muzeju. To su igračke došle sa sela u grad, s karakterističnim šarenilom, s onim živopisnim rukopisom bojene dekoracije. To me, nakon toliko vremena, vratilo u najranije djetinjstvo, na splitskipazar za fjeru svetog Duje. Od bogate ponude pristigle iz Zagore uvijek su me najvišeprivlačile dvije igračke, koje i danas pamtim, kada mi nešto potakne sjećanje. Ponajprije,tu je klepetuša, drvena i lijepo oslikana ptica s kolima i štapom-držačem. Gurao bih


Guido Quien na promociji svoje knjige Priče o stvarima u MUO priča kako nastaju priče

hodajući tu privlačnu pticu pred so -bom, a ptica bi od zadovoljstva kle -petala svojim lijepo oslikanim drve -nim krilima. Drugi predmet s pazaraje keramički („od gline“ kako smoonda govorili), manji i tankoćutniji.Moglo bi ga se čuti kada bi se ulilogorivo, naime kada bi se kroz rupu naleđima u tu pticu ulila voda. Tada,puhanjem u taj svirak, mala glinenaptica bi uistinu zapjevala. Živa ča -rolija! I danas se ponekad zaželimtakva oduška.

Primjećujem, obje izabrane igračke su ptice. Možda nije slučajno. Kasnije sam postaouzgajivač ptica, pa ornitološki sudac, što sam do danas. To s igračkama s pazara možda jetek najava, no zapravo je sve počelo, rekli bismo, slučajno. Naime, živio sam u Splitu koddjeda i bake, a majka bi mi povremeno dolazila iz Zagreba. I tako jednom, kada je mamadošla, htio sam, dakako, iskoristiti emotivni trenutak, te sam molio mamu da idemo naPazar i da mi kupi glinenu pticu. Mama je rekla da ne možemo sada na Pazar, ali i damožemo, za to treba čekati Svetoga Duju. Vodila me za ruku, išli smo Bihaćkom uzbrdo,kad li odjednom žamor, nešto poput umnoženog i ubrzanog cvrkuta. I tada jato vrabacasleti neposredno pred nas, na pločnik uz onu zgradu Socijalnog osiguranja. Ja samzanijemio i pomislio sam: koji je vrag tim galamdžijama vrapcima? Pustio sam maminuruku i potrčao prema njima. No oni su odmah pobjegli. Svi osim jednoga. To nije biovrabac, bio je šareni kanarinac. Sagnuo sam se, nije pobjegao, čekao me. Shvatio sam, a idanas sam još više uvjeren u to, da su ga vrapci proganjali jer je bio drugačiji. To je bilamoja prva živa ptica, moj prvi kanarinac. Živio je četrnaest godina i teško sam mogaoshvatiti kada se ugasio. Kasnije sam imao i uzgojio na stotine kanarinaca, a preko mogsudačkog stola prodefiliralo je također nebrojeno različitih ptica. Promatrao sam ih na

natjecanjima po Hrvatskoj kao i poEuropi. No najbliskiji i u pamćenjunajjasniji ostao je moj prvi kanarinac Čičo.

Godine 1976. naselio sam se u Ve -liku Goricu, daleko od Zagreba, ali,na moje veselje, blizu prirodi. Ne -djeljom sam znao često šetati uz onamala jezera tik do aerodromskeograde. Tu bi ptice dolazile piti.Svake bi me godine, u određeno vri -jeme, iz šipražja uz jezero iznenadio, najprije kroz prozor spavaće sobeno ću, a onda i za šetnje danju, pjev


PRIČE O STVARIMA

Promocija knjige Guida Quiena Priče o stvarima, u MUO,Zagreb 11. 03. 2014.

U Muzeju za umjetnost i obrt nakon promocije Quienoveknjige Priče o stvarima

slavuja. Bila je to najava proljeća. I vratila bi mi se upolusnu ona glinena ptičica sa splitskog pazara.Osvi jestio sam njen pjev: bio je to pjev pred pro -ljetnog slavuja.

I danas na klimavoj polici čuvam jednu malu glinenu pticu s rupom na leđima. Toliko je srasla s mojimprostorom da je rijetko zamjećujem. Zapravo, tajpredmet me ne veže izravno s pticama, nego po -najprije s majkom. Ona je čuvala, ne znam zašto, tuptičicu i evo je sada uz moje uzglavlje, na istommjestu. Živi daleko više od četrnaest godina, dapačesve je življa.


PRIČE O STVARIMA

Naslovnica knjige: Guido Quien – Priče o stvarima

Listajući knjigu Priče o stvarima

Darija Žilić

SLAVICA SARKOTIĆ –TUROPOLSKA RAPSODIJA

Slavica Sarkotić godinama surađuje u velikom broju časopisa i nastupa narecitalima i književnim susretima, na kojima je dobila niz nagrada, pohvala i

priznanja. S pričama i poezijom zastupljena je u više od četrnaest zbornika, a uvrštena je i u Antologiju velikogoričkog pjesništva koju je uredila Anastazija Komljenović. Objavila jeviše knjiga: Prsten s plavim kamenom, kratke priče (2003.), Krošnja srebrne lipe, poezija(2004.), Srce na carini, poezija (2006.), Iza paravana, kratke priče (2007.), SpomenikTuropolja, poezija, PUOVG, Velika Gorica (2008.), a u njenoj bibliografiji nalazimo ibiografsku prozu, pjesme za djecu, haiku stihove. Knjiga „Turopolska rapsodija“ knjiga jepoezije pisane na kajkavskom narječju. U zbirci prevladava nostalgičan ton, sjećanje nadjetinjstvo, odrastanje i na obiteljsko okruženje. Već u prvoj pjesmi „Bistrički drevnitiček“ riječ je o suprotstavljanju negdašnjeg i današnjeg vremena: „Dojdu mi negda želje imisli deteče/I dalko dalko senje letiju/V detinjstvo same bežiju/Gda bilo je toplo i ljubavipuno/I drugač neg denes/Gda sega ima a časa nema/Nigdo več za nikoga“... U nastavkupjesme autorica niže živopisne slike iz bukoličkog ambijenta prošlog vremena, u kojem seživot prikazuje kao istinski, jer su ljudi imali vremena jedni za druge. Danas su prevladaleneke druge vrijednosti, prije svega materijalističke, a upravo takav potrošački kon -zumerizam je ono što Sarkotić kritički propituje i u svojoj prozi i u poeziji. Autorica odajepočast i ženama koje su vrlo teško živjele, radeći težačke poslove. Te žene, o kojima piše,Janica, Roža, nigdje neće biti spomenute, niti u jednim novinama, a niti ljudi ih se, sgorčinom piše Sarkotić, neće sjećati, pa im stoga i posvećuje pjesme, kao spomenik.Spomenik vrijednim i nepoznatim ženama, onima koje su podnosile sve terete svagdana,društvenog nevremena. Premda takve žene nisu nekad niti čitati znale, one su ipak imalesposobnost da „čitaju duše“. A upravo ono što je duhovno, ono što je vezano uz emocije iduhovnost ima najveću vrijednost za pjesnikinju. Jedna od ponajboljih pjesama u knjizi„Bogečki nokturno“ posvećena je životu skromnih ljudi. U većini pjesama u zbirci,autorica se prisjeća običaja iz mladosti, i sa sjetom ističe žal za vremenom kad su djeca bila mala i suprotstavlja to vrijeme, vremenu sadašnjem kad „Po lasima našim opal je sneg“...Potresna je i pjesma „Čizme od umetne kože“ u kojoj su čizme metonimija za siromaškiživot mučenice Janice koja odlazi redovito na groblje i brine o umrlima. U toj pjesmi sespominju i žrtve rata, pa je na implicitan način prikazan utjecaj Velike povijesti na živottzv. malih ljudi. I čini se da je nekad poezija Slavice Sarkotić svojevrsni nagovor nadruženje, da se uhvati trenutak, da se posvetimo bližnjima, da se dajemo jedni drugima.Začas može „biti kesno“, jer „Život ide kak rigišpil“... U središtu poetike je dom,


roditeljski dom na kojeg podsjećaju predmeti (ormari, firunge, očev dnevnik), ali i vlastitidom, koji smo stvorili/e sami/e. Nije stoga slučajno da je naslov jedne pjesme „Dom mojvekovečni“. Pjesnikinja zagovara romantičarsko vraćanje prirodi i jednostavnosti. Nijestoga slučajno jedna pjesma vrlo ironično okrenuta prema piscima koji puno filozofiraju ijamraju, a pritom im personificirani hrast lužnjak (turopoljski) poručuje kako je „filozofija sveta vu mojemu žiru“. Davanje glasa turopoljskom lužnjaku jest i kritičko propitivanječovjeka danas, čovjeka koji se posve izgubio u lamentaciji i u tekstualnom autizmu,intelektualcu koji se odvojio od zajednice i posve otuđio od jednostavnog života. Pjes -nikinja tematizira i približavanje smrti, ali kod njene lirske junakinje ne postoji strah odsmrti, već upravo smrt je povezivanje s onima koji su umrli prije nas, s roditeljima, dragimljudima. Bog u pjesmama Slavice Sarkotić nije udaljeni metafizički konstrukt, već je riječo Bogu koji je često označen umanjenicom jer ga se doživljava kao bliskim svakom domu,čovjeku. Pisanje poezije je zapravo kao „razgrtanje mrejne“, kao suočavanje s vlastitimmislima, fantazijama, strahovima i tajnama...Na kraju ostaje tek osjećaj o prolaznosti: „sebu prešlo, prešlo bu se“ (pjesma „Zimska“). Poezija je zapisivanje trenutaka koji lete,zadržavanje prolaznog u riječima. Posljednja pjesma u knjizi posvećena je upravo žalu štolirska junakinja zbog mnoštva obaveza nije stigla pred smrt oprostiti se s ocem. Ta sjajnapjesma „Žal mi je kaj sem zakesnila“ koja se nalazi na samom kraju knjige, kao da nam iotkriva da je upravo to kašnjenje možda bio poticaj za ispisivanje poezije u kojoj jetemeljna misao kako nitko na svijetu nije važniji od naše obitelji, od onih koji nam punoznače. Možda je na neki način i taj žal bio inspiracija za čitav niz nostalgičnih pjesama ukojima se pogled prebacuje unatrag, u kojima se sabiru životna iskustva, i ističe smisaoživota. Kajkavsko narječje kojim piše Slavica Sarkotić vrlo je živopisno i melodiozno, pasu pjesme eufonične. Nalazimo i narativne pjesme, ali isto tako i one koje su vrlo vrlopažljivo strukturirane (pravilne strofe i rime). Upravo su i takve pjesme najuspješnije, onekratke odsječne, pročišćene, kao npr. Vrčak, Za firungom, V reč me pretoči. Premda jevećina pjesama vezana uz intimističko iskustvo, pjesma po kojoj nosi naslov ova knjiga„Turopolska rapsodija“, govori o etnografskom blagu turopoljskog kraja, i to kroz nabra -janje predmeta i mjesta koja su posebnost tog kraja. Riječ je o baštini koja nikad ne smijebiti zaboravljena: „Špaleri živic, venci od rož/Kruna jablana oštra kak nož/Bobice vgrmiju i nijova žufklina/Stare kištre f teremi spi rubeninu/Veter ki dojde podvečer, stija/To je naša domača rapsodija“... Na kraju teksta treba pohvaliti i likovno rješenje knjige –pretisak slike „Turopolje“ (ulje na platnu) autora Zlatka Odrčića.


SLAVICA SARKOTIĆ – TUROPOLSKA RAPSODIJA

Branka Jagić

LIST

Vjetar je na svojim krilima odnio noć, dozvao danju svjetlost… jutro!

Moja japanska vrba tankih, „nakovrčanih“ grančica, još lagano zadrhti… Kao da joj sevratio obnovljen strah od vjetra. Strah je kao progon koji, kao žeravica u pepelu, „tinja“skriven u sjeni, u nekom kutku i samo vreba svoj trenutak da se oglasi na neki od svojihbezbroj načina. Strah kao da nikad ne spava.

Vjetar ne poznaje strah… Vjetar voli igru s „kosom“ japanske vrbe… kao da se njome kiti, odijeva tim obješenim kovrčastim grančicama. Nekad snažno doleti, kao da će jednimdahom iščupati joj sve „kovrče“, oskvrnuti joj ljepotu.

Vrba zadrhti i trnci straha potiho razmile se granjem, kao krvožiljem; cijela krošnjaprigušeno treperi u sebi. Ne pokazuje ni blagi drhtaj.

Ali, vrbina prva susjeda, jabuka čvrstih podebljih grana, ima snage održati svoj mir; nezadrhti ni na svaki vjetar… Snažna krošnja jabuke odupire se, ne želi popustiti vjetru,zašumori hukom, kao da želi prestrašiti vjetar i otjerati ga.

Cijele godine ratuju krošnje i vjetrovi… Kiše i sunce naizmjence dolaze u pohode…Danima, danima u punokrvno zelenilo krošnje… Lišće bi prkosom i ponosom pokazivalosvoju bujnost, puninu jedrine… kao da viče: „Pogledajte moje zdravlje, moju ljepotu,kako sjajim na suncu poslije kiše umiveno, oprano od prašine i sitne paučine marljivihpauka…“

Možda se i sunce divi sjaju ljepote lišća… Ali zna sunce da je upravo njegova svjetlostdarovala sjaj lišću. Poslije sunca kiše, kiše… Jesen se svojim prohladnim, i maglovitovlažnim prstima grubo uhvatila za krošnju jabuke. Kao glad, jesen se pripila na svaki list,ispijala je njegovu zelen, ostavljala je, kao utjehu, ljepotu žute zlatosti…

Jabuka se još nije predavala tuzi…. Prihvatila je svoju novu ljepotu krošnje, kao… novuposebno svečanu haljinu… Osobita radost bila bi kad bi sunce svrnulo svoj pogled nakrošnju…. kao umirujuća blagost suprotstavljena težini vlažnih pomalo smrdljivih mag -lenih dronjaka.

Magle su maglile iz dana u dan sve češće, sve duže i duže…

Žuto-zlatno lišće jabuke postajalo je svjetlo smeđe, dan za danom venulo i postajalo„ozbiljno“, kao bolest, smeđe, primicalo se svojem -kraju-, -odlasku-, nestanku…

Kiše, prvo sramežljivo, pa se udomaćile…, iz dana u dan, dan za danom obilato… Većtamnosmeđi listovi više nisu mogli upiti svu kišu. Niz listove klizile su i visjele kapi kišekao jesenje suze… A onda je vjetar otkidao listove, neke je odbacivao odmah, neke jeponio sa sobom… ali kao razmažen i već nedaleko jabuke odbacivao, ispuštao bi ih… kaonepotrebne mu, suvišnost….

Ali nakon kiše ipak… sunce…

Zagledalo se u golu krošnju jabuke i ugledalo jedan neotpali list.


U trenu doleti povjetarac… Listak, peteljka mu ruka još čvrsta, zatitra, zatreperi, kao dapleše svoj ples, domahuje svima i svemu oko sebe, pozdravlja…

Sunce se osmjehnulo listku… i on je trenom postao svjestan da je poštovan, on još uvijekpostoji, u svojoj starosti odolijeva i prkosi svim nedaćama… osobito onom vjetru -sjever -njaku-… Taj ima posebno nezgrapne, krute i ledene prste… Koliko je puta hvatao listak… kao posljednjeg Mohikanca…

Nemilost na pomolu… Nije se moglo izbjeći… Snježna vijavica, težak i vlažan snijegpresudili su i zadnjem jabukinom listu…

Goropadnik vjetar… Jurišnim hukom sletio je na list, otkinuo ga i odnio sa sobom… Nedaleko… Oholi razmaženac ispustio je list naobližnjoj oranici…

Tamo će, prepušten vlazi i truljenju, zauvijekostati, zaspati zauvijek.


KNJIŽEVNA PROIZVODNJA

TAMNO / PORUKAtama se kao zavjese objesila o prozoregleda meja gledam – tamno

kroz – tamno – tražim zvijezdemislim da su visokou duboko tamno skrivenekako ih dohvatitiiz tamnog izljuštiti malenkost sjaja

vidim tamne oblakeulaze mi u očilicem mi već kišinemir bubnja u glavigrmljavinastrah zvonisve odzvanja kao u prazne zidove

koje / kakovo – su tra – trebam (do)čekatikao neizvjesnu vijestili pismo koje i neće nešto obećati

opettamne zavjese padaju na prozore od sivilaporuka / oporuka

Branka Jagić

DAN IN CONTINUO

ovaj je dan pobijediokukurikuiz duše dana viče šareni pijevacklaun / luda / filister!

viče disbalansja sam problijedjela

ne mogu proniknutiu zločestu „trorogost“ čovjeka / danabodljikavost / brit-kost / trp-kost„kost mu u grlu“jutra podneva večeri

kao nabujala naplavina smećaukupnost neraspoloženja taloži seopasuje sažima umrtvljuje voljupodaruje bezvolju / „ne-volju“sve odjene kišno slano-suznotužno – sužno

gdje je srce / spava? / kako?na što položiti dnevni kamen temeljaci gdje kroz koju pukotinu svjetla / svijetaiskri dnevna -nada-

ili je i ona dnevna „vrtirepka“uštirkana umišljena kao lažna otmjenostlepršava blijeda / „tankousna“ / zla!

dan je bio običan jednostavan prost-hvala! - iz pristojnostia mislio je da ću mu himan pjevatimogu samo o njegovoj hirovitosti

in con tinuo

Juraj Odrčić

KRONOLOGIJA 2014.

SIJEČANJ

1. siječnja Topla novogodišnja noć privukla je nekoliko tisuća Velikogoričana na gradski doček Nove godine u Park dr. Franje Tuđmana.

3. siječnja Otvorena je osma po redu Županijska izložba malih životinja, golubova,peradi, kunića i ptica u organizaciji Društva za uzgoj i zaštitu malih životinjaVelika Gorica 2005., a tjedan dana kasnije svoje životinje predstavila je iUdruga uzgajatelja malih životinja Turopolje.

4. siječnja Započelo je 22. izdanje HVIDRA-inog malonogometnog turnira koje jeokupilo 63 momčadi. Nakon deset dana turnira u konkurenciji senioranajbolja momčad je bila CB Baltazar, a veterana Intersport.

Bad min ton klub Velika Gorica održao je svoj tradicionalni novogodišnjiturnir „Bad min ton u kravati“ poseban po tome što natjecatelji u igri nosekravate.

16. siječnja Odbor vjerovnika tvrtke Komunalne infrastrukture d.o.o. u stečaju,nekadašnjeg Velkoma, utvrdio je kako na računu stoji 89 milijuna kuna te jedonesena odluka da je nakon 14 godina agonije vjerovnicima, a među njima igotovo 500 radnika, isplate potraživanja.

18. siječnja Nacionalni dan borbe protiv raka vrata maternice, Dan mimoza, obilježili su iVelikogoričani prodajom mimoza u humanitarne svrhe.

20. siječnja Ines Grdenić, brončana karatistica sa Svjetskog kadetskog prvenstva teneprikosnoveni strijelac Giovanni Cernogoraz najbolji su sportaši VelikeGorice za 2013. godinu po izboru Zajednice športskih udruga Grada VelikeGorice. Nagrada za životno djelo otišla je u ruke košarkaškog djelatnikaJadranka Perlića, najbolja momčad je Streljačko društvo Gord, a ekipa Ženskiodbojkaški klub Azena.

22. siječnja Održano je gradsko natjecanje za učenike osnovnih škola „Lidrano“ – smotraliterarnog, dramsko-scenskog i novinarskog stvaralaštva.

23. siječnja Dašak Dalmacije u srce Turopolja donijelo je predstavljanje knjige KatjeMatković Mikulčić „Prozori duše“ koja je obogaćena umjetničkimfotografijama Miroslava Drljače.

31. siječnja Muzej Turopolja još jednom se pridružio akciji Noći muzeja te otvorio svojavrata kroz koja su u noćnim satima prošle stotine Velikogoričana.

31. siječnja Predstavljen jubilarni deseti broj Ljetopisa Grada Velike Gorice na 312stranica s 32 priloga znanstvenika, stručnjaka i novinara koji su pratilizbivanja u Gradu Velikoj Gorici tijekom 2013. godine.


VELJAČA

1. veljače U organizaciji Bad min ton kluba Velika Gorica u Gradskoj sportskoj dvoraniodržano je seniorsko i veteransko Prvenstvo Hrvatske.

Lovačko društvo „Srna“ organiziralo je 12. put zaredom Velikogoričkilovački bal, jedan od najvećih lovačkih balova u Hrvatskoj.

4. veljače Ministarstvo pravosuđa najavilo je ukidanje Općinskog suda u Velikoj Gorici, a Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje odbio dati ugovorni sta tusPoliklinici za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju u Velikoj Gorici te kasnije iortodonciji. Objavljen je i nacrt Uredbe o uslužnim područjimavodoopskrbnog sustava Republike Hrvatske kojim bi se gorički vodoopskrbni sustav pripojio zagrebačkom. Borba za ostanak suda, ortodoncije i fizikalnemedicine kasnije su završile uspješno po Goričane, a ona za goričku vodu senastavlja.

6. veljače Manifestacija „Četiri dana Irana“ izložbom fotografija, originalnih perzijskihtepiha, porculanskih i keramičkih proizvoda te predavanjem predstavila je ovu zemlju.

7. veljače Princ Fašnik i njegovi meštri Vid i Darko, u pratnji ministara Pajceka, Žira iLuka preuzeli su ključeve Grada te proglasili Fašničku republiku.

Ines Grdenić, članica Ka rate kluba Velika Gorica, osvojila je srebrnu medaljuna Europskom ka rate prvenstvu za kadete i kadetkinje koje se održalo uLisabonu.

10. veljače U Pučkom otvorenom učilištu Velika Gorica održan je koncert TerezeKesovije, jedne od naših najpoznatijih glazbenih umjetnica koja je svojebrojne pjesme osim na hrvatskom, otpjevala i na brojnim drugim svjetskimjezicima.

11. veljače Na Turopolje je u jednom danu palo 91 litra kiše po četvornom metru čime jesrušen 25 godina star rekord po količini oborina.

14. veljače Na inicijativu Družbe „Braća Hrvatskoga Zmaja“ u suradnji s Društvomprijatelja glagoljice iz Zagreba i osnovnom školom Šćitarjevo započeli su„Dani glagoljice u Ščitarjevu“.

16. veljače Započelo je Mininogometno prvenstvo Velike Gorice u organizaciji MGGorica. Momčadi VG Sport caffe, VGdanas i Barcode izborile susudjelovanje na državnom prvenstvu. U jesenskom dijelu s 12 momčadi jeodržan i Mininogometni kup Velike Gorice kojemu je pobjednik bila momčad VGdanas.

17. veljače U novoj trećoj sezoni tribina „S knjigom na ti!“ u Gradskoj knjižnici započela je književnim susretom s književnikom Borisom Perićem.

28. veljače Gradsko vijeće Grada Velike Gorice na tematskoj sjednici o vodoopskrbnomsustavu donijelo je jednoglasnu odluku da Velika Gorica postane samostalnouslužno područje, odnosno odbilo je mogućnost pripajanja VGvodoopskrbed.o.o. zagrebačkom vodovodnom sustavu.

OŽUJAK

1. ožujka Velika povorka 105. Turopoljskog fašnika s 27 grupa prošla je VelikomGoricom, a među zamaskiranim licima posebno se istaknula Fašnička udrugaŽir s prikazom „Doba Erdodya“.


KRONOLOGIJA 2014.

5. ožujka Na samu Pepelnicu počelo je 14. petodnevno Biblijsko bdijenje u crkviNavještenja Blažene Djevice Marije na kojem se danonoćno čitalo Svetopismo.

9. ožujka Košarkaši Gorice osigurali su naslov prvaka A-2 lige te kvalifikacije za ulaz u prvoligaško društvo u kojem ih gledamo u sezoni 2014/2015.

11. ožujka U gradskoj vijećnici Pučkog otvorenog učilišta Velika Gorica održano jeputopisno predavanje uz multimedijsku prezentaciju „Biciklom preko Alpa do Nordkappa“ hrvatskog putopisca Hrvoja Jurića koji je osvojio Nordkappnakon 76 dana bicikliranja.

16. ožujka Judo klub Pinky održao je još jedno izdanje svog tradicionalnog turniraTuropoljska frka koje je u svom devetnaestom izdanju okupilo 32 kluba i400-tinjak judaša.

22. ožujka Na području cijele Hrvatske, pa tako i Velike Gorice, održana je humanitarnaakcija „Dan narcisa“ posvećena borbi protiv raka dojke.

23. ožujka „Turopoljska trka“ dobila je novog rekordera – Kenijac Joel Maina Mwangije polumaratonsku dionicu otrčao u vremenu od 1:04:37 te tako postaopobjednikom 22. izdanja najpoznatije goričke utrke.

Zajednica kulturno-umjetničkih udruga Grada Velike Gorice pripremila jeSmotru dječjeg folklora, veseli fes ti val folklora u kojem glavnu ulogu imajunajmlađi turopoljski folkloraši.

26. ožujka Na petom književnom natječaju „Turopoljska poculica“ velikogoričkogogranka Matice hrvatske najboljim radom na kajkavskom jeziku proglašena je priča „Zadrgnjeni bokci vu vesmiru, takaj iščeju zvezde bleščeče“ SanjeDamjan iz Koprivnica, a na standardnom jeziku priča naše sugrađanke JelkePavišić „Prva i posljednja riječ“.

29. ožujka Ispred Milenijskog križa okupili su se mladi velikogoričkih župa te zajedno sa svećenicima krenuli na Križni put mladih kroz Veliku Goricu.

Odbojkaši OK Gorice postali su prvaci 2A lige te su novu sezonu zaigrali uprvoligaškom društvu.

31. ožujka Grad Velika Gorica je otvorio Centar za legalizaciju kako bi do kraja 2016.godine riješio preko 12 tisuća pristiglih zahtjeva za legalizaciju bespravnosagrađenih objekata.

Na Smotri folklora 2014., večeri koreografiranog i izvornog folklora, među15 goričkih društava najbolji su bili folkloraši iz Buševca i Lukavca.

TRAVANJ

3. travnja Počevši od 2010. godine, Kino Gorica svake godine ljubiteljimadokumentarnih filmova na Tjednu dokumentarnog filma ponudi sedamnajboljih i najnagrađivanijih naslova u proteklom razdoblju.

5. travnja U sklopu Dana dječjih vrtića Velike Gorice održane su Sportske igre dječjihvrtića.

6. travnja „Aktivni u proljeće“ naziv je manifestacije kojom su Turistička zajedniceVelike Gorice i Zajednica športskih udruga Grada Velike Gorice pokazalisugrađanima mogućnost bavljenja sportom i rekreacijom u našem gradu.

10. travnja Hu mane zvijezde Hrvatske i Velike Gorice odigrale su na Gradskom stadionuhumanitarnu utakmicu za Centar za odgoj i obrazovanje te Odgojni zavod


KRONOLOGIJA 2014.

Turopolje. Početni udarac izveo je predsjednik Ivo Josipović, a na terenu suzaigrali Goran Vlaović, Igor Bišćan, Tomo Šokota i drugi.

10. travnja U Crkvi Navještenja Blažene Djevice Marije održan je koncert Ansambla„Lado“ s poznatim hrvatskim korizmenim napjevima.

11. travnja Niz Kolodvorsku ulicu posađen je drvored japanskih trešanja u častdobrovoljnih darivatelja krvi Velike Gorice.

18. travnja Tradicionalni Križni put kroz turopoljska sela vukovinske župe krenuo je izVukovine kroz Gornje Podotočje, Kuče, Rakitovec, Turopolje, Buševec,Mraclin i Okuje.

20. travnja Na Uskrs goričke Crkve su ispunili vjernici.

21. travnja Otvorena je gradska zelena tržnica na koju su preselili prodavači koji su dvijegodine imali prigodnu prodaju pod šatorom na platou ispred Tržnog centra.

23. travnja „Knjigom do glazbe“ bila je tema nacionalne manifestacije Noći knjige kojojse pridružila i Gradska knjižnica Velika Gorica.

26. travnja Akrobatski rock’ n’ roll klub „Gorica“ u suradnji s Hrvatskim rock‘n’rollsavezom organizirao je 23. Državno prvenstvo u akrobatskom rock’ n’ roll-ukoje je okupilo 650 natjecatelja.

27. travnja Treća velikogorička biciklističko-turistička manifestacija „Tour de tur“ uorganizaciji Društva za sportsku rekreaciju „Zdrav duh“ okupila je tisućubiciklista koji su sudjelovali u defileu gradskim ulicama te natjecanju kroz tribiciklističke utrke.

Turopoljsko Jurjevo u organizaciji Plemenite opčine turopoljske održano jekod Starog grada Lukavca uz nekoliko tisuća posjetitelja za koje jepripremljen bogat pro gram. U Lukavec su stigle i brojne povijesne vojnepostrojbe.

SVIBANJ

4. svibnja Dan svetog Florijana, zaštitnika vatrogasaca, i Međunarodni dan vatrogasacaobilježili su pripadnici dobrovoljnih vatrogasnih društava velikogoričkogakraja.

5. svibnja Veleučilište Velika Gorica svojih 10 godina postojanja proslavilo je svečanim otvaranjem nove zgrade uz predsjednika Ivu Josipovića koji je održao prvopredavanje u novim prostorima.

10. svibnja Velikogorički vatrogasci pokazali su svoju snagu, ljudstvo i vozila, na Smotrivatrogastva.

Scena Gorica je održala premijeru vlastite predstave „Dječak koji je tražiozmaja“.

11. svibnja U Mičevcu je održan Croatian drift Challenge, natjecanje koje okupljanajbolje vozače iz regije u ovoj automobilističkoj disciplini.

16. svibnja Velikogorički maturanti „Norijadom“ su proslavili kraj srednjoškolskogobrazovanja.

Centar za odgoj i obrazovanje Velika Gorica proslavio je 75. rođendan.

19. svibnja Prizori katastrofalnih poplava u Slavoniji nagnali su Velikogoričane dapokrenu niz humanitarnih akcija, a zbog velikog odaziva Gradska


KRONOLOGIJA 2014.

organizacija Crvenog križa centar za donacije je organizirala u skladištuGoričanke.

20. svibnja Nogometaši Udarnika pobjednici su Kupa nogometnog središta VelikaGorica.

21. svibnja „Koncert za Pavla“ okupio je u parku dr. Franje Tuđmana brojne goričkeglazbenike i sugrađane koji su svojim donacijima osigurali liječenje zadvogodišnjaka koji boluje od artrogripoze.

Svečano su otvoreni radovi na gradnji novoga putničkoga terminalaMeđunarodne zračne luke Zagreb.

22. svibnja Veleučilište Velika Gorica održalo je međunarodnu konferenciju Danikriznog upravljanja.

23. svibnja Otvoren je sajam Protecta 2014., prvi sajam kriznog upravljanja.

24. svibnja Otvoren je 8. velikogorički brass festival koji je i ove godine okupio brojneumjetnike iz Hrvatske i inozemstva.

Započeo je 12. po redu Proljetni sajam u organizaciji Udruženja obrtnika V.Gorice i Turističke zajednice V. Gorice.

Započeo je oktanski vikend „Brzi i žestoki“ koji je na pisti ZTC-a privukaotisuće zaljubljenika u brze automobile.

25. svibnja U Velikoj Gorici izborima za Europski parlament odazvalo se 25,21% biračakoji su u najvećem dijelu podržali koaliciju stranaka desnice.

28. svibnja Zatvaranjem Brass festivala uz koncert Les Trompettes de Lyon ujedno suotvorene i „Goričke večeri 2014.“ koje su i ove godine građanima GradaVelike Gorice ponudile brojne kazališne predstave, koncerte, izložbe,promocije i druge programe.

31. svibnja Legendfest u Lukavec-gradu oživio je vještice, vilenjake i mogute koji su nadva dana zavladali starim kaštelom i pritom privukli velik broj posjetitelja.

31. svibnja Kako izgleda evakuacijsko naselje u slučaju katastrofa i kako pomoćiunesrećenima u takvim događajima pokazalo je Gradsko društvo Crvenogakriža vježbom pod motom “Prva pomoć spašava život”.

LIPANJ

1. lipnja U Arheološkom parku u Ščitarjevu otvorena je manifestaciju „Proljeće uAndautoniji“.

2. lipnja Započeo je Velikogorički tjedan zdravlja na kojemu su djelatnici medicinskestruke kroz razne programe i aktivnosti poticali građane da što više brinu osvome zdravlju.

5. lipnja U Kinu Gorica, po prvi put, posjetitelji su mogli pogledati izbor iz filmskogfestivalskog programa ANIMAFEST. Prikazana su četiri programa: Programza mlade, Lutka film, Cartoon D’or i Usvajanje odobreno.

7. lipnja Povodom proslave 35 godina rada, Javna vatrogasna postrojba održala jeDane otvorenih vrata.

Park dr. Franje Tuđmana okupirali su kreativci i svi zaljubljenici u kreativninered koji su uživali u urbanom Festivalu suvremene kulture – VG FEST-u.

9. lipnja U Mraclinu započeli Dani svetog Vida koji kroz cijeli tjedan donose raznakulturna, sportska i zabavna događanja.


KRONOLOGIJA 2014.

11. lipnja Crvena jabuka, Mejaši, Gazde, Ivan Zak i drugi izvođači nastupili su nahumanitarnom koncertu na gradskom stadionu za pomoć velikogoričkomCentru za odgoj i obrazovanje.

Novu pjesničku zbirku pod naslovom „Turopoljska rapsodija“ predstavila jeSlavica Sarkotić.

12. lipnja Otvaranje Svjetskog nogometnog prvenstva u Brazilu donijelo je utakmicureprezentacija Hrvatske i Brazila, a zaigrao je i Velikogoričanin MarceloBrozović.

14. lipnja Osmero kantautora sudjelovalo je na drugom interaktivnom međunarodnomkantautorskom festivalu „Izložba kantautora“ u Parku dr. Franje Tuđmana.

15. lipnja Odigrano je prvo kolo „Breške lige“ – 11. po redu Malonogometne ligeVukomeričkih gorica koja je vikendima tijekom ljeta glavni događaj u ovomekraju. Pobijedila je momčad Novog Brda.

21. lipnja Alpas Cup Udarnik 2014, međunarodni nogometni turnir uzrasta limači,okupio je 900-tinjak nogometaša iz 40 momčadi poput Juventusa, Crvenezvezde, Sturma, Sparte Prag, Austrije Beč i hrvatskih prvoligaša od kojih jeGNK Dinamo osvojio naslov 5. izdanja turnira.

Mimohod folkloraša popraćen pjesmom, tamburicom i kočijama prošao jekroz Novo Čiče u sklopu manifestacije „Ivanje u Novom Čiču“, a za koje jeotvorena i etno kuća u ovome naselju.

22. lipnja Gradsko vatrogasno natjecanje VZ GVG-a održano je u Ščitarjevu, apobjednički pehari završili su u rukama Ribnice, Novog Čiča i Velike Bune.

23. lipnja U Velikoj Mlaki svečano su otvoreni radovi na gradnji novoga gradskogadječjeg vrtića. Svoje želje su zapisali i pohranili u vremensku škrinjicumališani, a škrinjica će se otvoriti za 30 godina.

24. lipnja Velikim koncertom gorička grupa Sjaj na SRC Kurilovec proslavila je 30godina postojanja.

25. lipnja Na Dan državnosti izaslanstva su položila vijence u Spomen parku kodgradskog groblja.

27. lipnja Galerija Galženica bila je domaćin izložbe finalista Nagrade „Radoslav Putar“za 2014. godinu.

SRPANJ

5. srpnja Folklornim pjesmama i plesovima u Ščitarjevu su održani već tradicionalniSrpanjski susreti.

Nastupom sedam folklornih skupina uspješno je završen 14. Međunarodnifestival folklora u Velikoj Gorici na kojem su raznolikost folklora pokazalisudionici iz sedam europskih zemalja.

6. srpnja Velečasni Ivan Vučak služio je mladu misu u svojoj rodnoj župi PohodaBlažene Djevice Marije u Vukovini u prisutnost obitelji i brojnih vjernika.

7. srpnja Veliko nevrijeme praćeno snažnim udarima vjetra pogodilo je samo središteVelike Gorice. Snažan vjetar odnio je krovove sa zgrada u Zagrebačkoj ulicikao i na Srednjoškolskom centru, isčupana su brojna stabla, no srećom nitkonije stradao.

19. srpnja Jedan od prepoznatljivih simbola Velike Gorice „stari radar u kurilovečkompolju“ uklonjen je sa svoje dugogodišnje lokacije.


KRONOLOGIJA 2014.

21. srpnja VIS Jane na Svjetskoj olimpijadi zborova u Latviji osvajaju zlatnu medalju.

KOLOVOZ

5. kolovoza Obilježen je Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, dan kada su hrvatskeoružane snage u vojno-redarstvenoj operaciji Oluja oslobodile Knin.

U Donjoj Lomnici, nedaleko od obiteljskih kuća, srušio se vojni zrakoplovMORH-a, MIG-21. Pilot se katapultirao i srećom nije bilo ozlijeđenih na tlu.

15. kolovoza Uz mnoštvo vjernika u Vukovini je obilježen blagdan Uznesenja DjeviceMarije na nebo, blagdan Velike Gospe.

20. kolovoza Novo uređen klub u zgradi Pučkog otvorenog učilišta, Club 100, ponovno jeotvorio svoja vrata.

26. kolovoza Nakon petodnevnog radosnog i prijateljskog druženja, djeca i majke iz Gunjei Rajeva Sela, sela stradalih u velikim poplavama, te Velikogoričani koji su ihudomili kroz smijeh i suze su se oprostili.

28. kolovoza Kineska delegacija iz Pekinga posjetila je Veliku Goricu, a uslijedili su i drugi posjeti kineskih predstavnika našemu gradu čime su produbljene prijateljske iposlovne veze s ovom državom. U rujnu je gorička delegacija posjetilaPeking.

RUJAN

4. rujna Pjesme i plesovi Turopolja donijeli su zlatnu medalju Kulturno-umjetničkomdruštvu Čiče iz Starog Čiča na festivalu folklora u Bugarskoj.

6. rujna Na 23. zavjetnom pješačkom hodočašću do Marije Bistrice pješačilo je 2200Velikogoričana, a još više okupilo ih se na misnom slavlju koje je u svetištupredvodio monsinjor Valentin Pozaić.

10. rujna Hrvatski olimpijski dan obilježava se na dan kada je ustanovljen Hrvatskiolimpijski odbor, a prigodnim sportskim programom obilježila ga je iZajednica športskih udruga Grada Velike Gorice.

12. rujna Vatrogasci DVD-a Turopolje i DVD-a Rakitovec branili su obiteljske kuće od plavljenja nabujalog potoka Vranić zbog obilnih padalina.

13. rujna Uprava, djelatnici i košarkaši KK Gorice proslavili su 45. rođendan kluba, akako drugačije, nego košarkaškim turnirom „Gorica 45“. Da rođendan budejoš veseliji pobjedu su odnijeli upravo domaćini.

14. rujna Velikogorički atletičari još jednom su potvrdili kvalitetu na Otvorenomprvenstvu Hrvatske gdje je Dino Bošnjak dotrčao do naslova prvaka na 3 000i 5 000 metara, dok je Ivan Malić najbolji bio u utrci na 1 500 metara.

16. rujna Velikogoričke novine VGdanas doživjele su svoje jubilarno 50. izdanje.

18. rujna Čak 10 klizišta na području Kravarskog aktiviralo se zbog obilnih padalina,oštećen je velik broj grobova na mjesnom groblju, a petero obitelji evakuirano je iz svojih domova.

19. rujna Tisuću posjetitelja okupilo se u Parku dr.Franje Tuđmana gdje je postavljenaprava mala „arena“ povodom „Noći borilačkih sportova“ gdje su sesugrađanima spektakularno predstavili borilački klubovi u gradu.

19. rujna Koliko znaju o filmu i što su sve sami snimili pokazali su učenici škola iz svih krajeva Lijepe naše na Smotri hrvatskog školskog filma kojoj je domaćin bilaOŠ Eugena Kumičića.


KRONOLOGIJA 2014.

21. rujna Mali i veliki Velikogoričani okupili su se ispred POUVG-a gdje se održalamanifestacija „Živimo zdravo i aktivno“, a nakon jutarnje vježbe nekolicinaentuzijasta odvažila se i na planinarski izlet u Vukomeričkim goricama.

21. rujna Bogatstvo narodnih nošnja, pjesama i plesova još jednom je izašlo „navidjelo“ tijekom Županijske smotre koreografiranog folklora u organizacijiZajednice Kulturno umjetničkih udruga Zagrebačke županije i ZajednicaKulturno umjetničkih udruga Grada Velike Gorice.

22. rujna Pisca trećeg najdužeg romana u Hrvatskoj, Milka Valenta, Velikogoričani supobliže upoznali u Gradskoj knjižnici na prvom jesenskom susretu „Sknjigom na ti!“.

25. rujna Otvorena je međunarodna manifestacija „Dani kulturne baštine“ koja se uVelikoj Gorici održala po drugi put, a tema je bila „Likovna baština uturopoljskim crkvama i kapelama“.

27. rujna Opstanak turopoljske svinje bila je glavna tema okruglog stola Plemeniteopčine turopljske na Žirovinskom spravišću u Turopoljskom lugu.

29. rujna „Dječji tjedan“ u Velikoj Gorici svečano je otvoren u Muzeju Turopolja, atema raznolikog programa posvećenog najmlađim sugrađanima bila jekultura.

LISTOPAD

1. listopada Na Svjetski dan starijih osoba udruga VG Dijabetičari provela je akcijubesplatne kontrole šećera, tlaka i vitamina.

Na dječjem igralištu u Parku dr. Franje Tuđmana, otvorena je mini knjižnicakoja će djeci omogućiti besplatnu posudbu i međusobnu razmjenu knjiga. Toje prva „kućica za knjige“ u Hrvatskoj.

2. listopada Grad izdao Strategiju razvoja – središnji planski dokument koji određujeključne razvojne ciljeve i prioritete u razvoju grada do 2020. godine.

3. listopada Počeli su Dani mladih u Velikoj Gorici. U organizaciji Savjeta mladih te podpokroviteljstvom Grada Velike Gorice održane su besplatne radionice te nizzabavnih sadržaja za mlade.

3. listopada Održana akcija „Dani oka i srca“. Velikogoričani su mogli besplatnoprovjeriti očni tlak i dioptriju, te izmjeriti krvni tlak, kolesterol, trigliceride,indeks tjelesne mase, EKG te usput obaviti konzultacije s kardiologom.

4. listopada Održan „Dan ružičaste vrpce“. Građani su šetnjom kroz Veliku Goricuupozoravali javnost, prvenstveno građanke, na sve veći broj obolijevanja odraka dojke.

Održan Međunarodni festival tradicijskih glazbala u Buševcu. Nastupilo je 9glazbenih sekcija različitih folklornih ansambla i KUD-ova iz pet zemalja:Slovenije, Makedonije, Bosne i Hercegovine, Azerbejdžana i Hrvatske.

6. listopada Na prvenstvu Hrvatske za mlađe judaši kluba Pinky osvojili su prvo mjesto uekipnom poretku klubova okitivši se s čak pet medalja.

7. listopada 1. Tamburijada u Velikoj Mlaki koju je organizirao DVD Velika Mlaka kakobi prikupio sredstva za nabavku vatrogasnog vozila za svoje društvo.

8. listopada Dan neovisnosti obilježen je polaganjem vijenaca kod Spomenika palimhrvatskim braniteljima Domovinskog rata.


KRONOLOGIJA 2014.

Održan Jesenski kros u organizaciji Maraton kluba V. Gorica. Livadom izaSrednjoškolskog centra protrčalo je ukupno 352 trkača u sedam kategorijakoji su sudjelovali u jednoj od četrnaest utrka.

11. listopada Vatrogasna zajednica Grada Velike Gorice organizirala je Gradskovatrogasno natjecanje za muške i ženske A i B ekipe. Nastupilo je ukupno 28ekipa, a najuspješniji su bili članovi DVD-a Staro Čiče, Strmec Bukevski iRibnica.

12. listopada Ogranak „Seljačke sloge“ iz Buševca osvojili su nagradu za najboljukoreografiranu izvedbu na 21. susretu hrvatskih folklornih ansambalaodržanom u Čakovcu.

Osnovan Boćarski klub Velika Mlaka.

13. listopada počeo trinaesti po redu Gastro Turopolja u organizaciji Turističke zajednice iUdruženja obrtnika Velike Gorice. Odaziv građana nadmašio jeprošlogodišnju manifestaciju, a osim tradicionalnih turopoljskih delicija uponudi se našla i kineska kuhinja koju je pripremala veleposlanica NR Kine.Bogatoj ponudi pridružili su se gradski restorani, slastičarnice te vatrogasnadruštva koja su spremala kotlovinu.

15. listopada Počeo Mjesec hrvatske knjige čiji je moto bila ljubav. Gradska knjižnicaVelika Gorica donijela je niz događanja koja afirmiraju ljubav prije svegaprema čitanju.

16. listopada Predstavljen projekt „Mladi u fokusu“ vrijednom 138.579,31 kuna koji bitrebao pridonijeti donošenju razvoja novog lokalnog programa za djelovanjamladih Velike Gorice.

18. listopada U dvorani Galženica Pučkog otvorenog učilišta Velika Gorica održana jepremijera predstave „Rokmeewau“ vlastite produkcije Scene Gorica.

U dvorani Gorica Pučkog otvorenog učilišta Velika Gorica održan je koncertDječjeg zbora „Klinci s Ribnjaka“, najpoznatijeg i najnagrađivanijeg dječjegzbora u Hrvatskoj koji okuplja djevojčice i dječake u dobi od 4 do 15 godina.

Održana kestenijada u Buševcu.

Osmero maratonaca otrčalo 35 km dugu dionicu od Velike Gorice doPokupskoga u spomen na hrvatske branitelje. Ruta simbolizira put braniteljaiz grada na prvu crtu bojišnice 1991.godine.

20. listopada Osnovan prvi čitateljski klub Gradske knjižnice za sve književne sladokusce.

23. listopada Poslovna zona Meridijan 16 u Vukovinskom polju otvorila vrata za budućeinvestitore. Radi se o jednoj od najvećih poslovnih zona u Hrvatskoj.

25. listopada Izviđači TUR-a organizirali treći memorijal „Nitko da ne dođe do prijateljdrag“ u spomen na Tihomira Tomašića Tihicu.

održana Jesen u Kurilovcu u organizaciji Etno udruge Kurilovec s ciljemočuvanja starih običaja, a donijela je izložbu drvnog graditeljstva Turopolja.

Marko Turković osvojio prvu državnu boćarsku medalju za Veliku Goricu.

30. listopada U Lukavcu otvorena najveća europska tvornica baklava.

STUDENI

1. studenog Molitva i svijeće Velikogoričana za Sve svete i Dušni dan.


KRONOLOGIJA 2014.

6. studenog Istaknuti proučavatelj hrvatske književne povijesti dr. Alojz Jembrihpredstavio je knjigu „Tragom turopoljske povijesti“ na temu starije hrvatskeknjiževnosti 17. i 18. stoljeća.

10. studenog U Vukovini je počinjeno ubojstvo vatrenim oružjem, prvo na velikogoričkompodručju u posljednjih deset godina.

15. studenog Scena Gorica se priključila manifestaciji Noć kazališta s dječjom predstavom,a Buševec 11. izdanjem susreta pučkih kazališta kajkavskog govornogpodručja „KAJ BUŠ“.

16. studenog U organizaciji Zajednice kulturno-umjetničkih udruga Grada Velike Goricaodržan je prvi Festival tamburaških orkestara i sastava „Turopolje 2014.“ kojije okupio 10 tamburaških sekcija turopoljskog kraja.

17. studenog Povodom Dana sjećanja na žrtvu Vukovara, koji se obilježava 18. studenog,dan ranije mještani u brojnim velikogoričkim naseljima zapalili su svijeće uznak sjećanja.

20. studenog Gradsko društvo Crvenog križa podijelilo je više od 250 priznanja nesebičnim darivateljima krvi s područja Velike Gorice.

27. studenog Veliki i mali „Žiroljupci“ okupili su se kako bi predstavili jubilarni 60. brojdječjeg lista Žir.

30. studenog U Velikoj Gorici je zatvorena zadnja videoteka čime je posuđivanje filmova u našem gradu otišlo u povijest.

PROSINAC

3. prosinca Nizom događanja u Velikoj Gorici obilježen je Međunarodni dan osoba sinvaliditetom, te predstavljen projekt „Volim život“ u sklopu kojeg se nastojiupoznati javnost sa svakodnevnim problemima s kojima se naši sugrađani sinvaliditetom susreću.

4. prosinca U dvorani Gorica Pučkog otvorenog učilišta Velika Gorica održan je koncertHarija Rončevića, jedne od najvećih hrvatskih kantautorskih zvijezda.

5. prosinca Muzej Turopolja proširio je svoj izložbeni prostor uz novi Zavičajni muzejVukomeričkih gorica otvoren u Ključić Brdu.

6. prosinca U sklopu 15. izdanja Humphrey BogART festivala, a u organizaciji GoričkeAlternativne Scene (G.A.S.), u predvorju zgrade srednjih škola održan jeKrameraj – prvi velikogorički sajam razmjene i Plac – mali sajam lokalnehrane.

Otvorena su dva gorička klizališta, jedno u centru grada u sklopu Ledenebajke, te drugo u Ključić Brdu kao dio programa Božićne bajke.

9. prosinca U Dvorani Gorica premijerno predstavljena nova predstava Scene Gorica„Sve u 3“.

10. prosinca U prostoriji Gradske vijećnice javnosti je predstavljen Željko Cvrtila,ovogodišnji dobitnik književne nagrade Albatros koji je ujedno predstaviosvoj književni prvijenac „Zašto bi bilo jednostavno“.

U Pučkom otvorenom učilištu održan drugi po redu Filmski festival smijehapoznatiji pod imenom FIFES.

13. prosinca Grad Velika Gorica, na dan zaštitnice Turopolja svete Lucije, obilježio je Dan Grada. Tim povodom održana je svečana akademija u dvorani Gorica kada su


KRONOLOGIJA 2014.

dodijeljene i Nagrade Grada Velike Gorice zasluženim i istaknutimpojedincima, među kojima su nagrade za životno djelo dobili dr. sc. JozoMarević i umjetnički voditelj VGF-a, Ivica Potočnik.

u Starom gradu Lukavcu održano je Lucijsko spravišće Plemenite opčineturopoljske kada je izabran novi župan Mihael pl. Pavišić te četiri novapodžupana.

Vatrogasna zajednica Velike Gorice organizirala je drugi po redu Kup „SvetaLucija“, natjecanje za vatrogasce u brzom spajanju usisnog voda, a koji jeodržan u dvorani Srednjih škola.

14. prosinca U dvorani Srednjih strukovnih škola održano je sedmo izdanje Velikogorič -kog glazbenog festivala na kojem je nastupilo 20 izvođača, nagradu publikeosvojili su tamburaši Alibija s pjesmom „Cigan Janko“ dok je žiri prvunagradu dodijelio skladbi „Mesec“ vokalno-instrumentalnog sastava „Jane“.

16. prosinca Otvorena tradicionalna izložba Udruge likovnih umjetnika Velike Gorice uizložbenom prostoru Pučkog otvorenog učilišta čiji su članovi kroz godinuimali niz skupnih izložbi.

20. prosinca Prepuna Sportska dvorana srednjih škola, puno plesa i odlične glazbe obilje -žili su Božićnu produkciju plesnog kluba Megablast pod nazivom „Novogo -dišnji vlak“, koja je ujedno bila vrhunac vrlo uspješne godine ovog kluba.

21. prosinca U Kinu Gorica započeo je drugi po redu Maraton kratkometražnih filmova nakojem je prikazan niz recentnih i nagrađivanih hrvatskih, ali i stranih,kratkometražnih naslova.

Pedesetak članova Kulturno-umjetničkog društva Čiče publici je prikazalo„Božićnu priču“ – kostimirani prikaz betlehemskog sela i živih jaslica.

22. prosinca U dvorani Pučkog otvorenog učilišta proglašeni su najbolji sportaši i sportskikolektivi Velike Gorice za 2014. godinu, a karatistica Ines Grdenić i atletičarDino Bošnjak okitili su se naslovima najboljih u velikogoričkom sportu.Nagradu za životno djelo dobio je Ranko Živković, najbolja momčad jeKošarkaški klub Gorica, a ekipa ŽOK Azena.

28. prosinca U Sportskoj dvorani srednjih škola, u organizaciji Grada Velike Gorice,Turističke zajednice i Velikogoričko-odranskog dekanata održan jetradicionalni Božićni koncert uz žive jaslice, brojne zborove, folklornadruštva, tamburaške orkestre i soliste.

U prvom krugu predsjedničkih izbora, u Velikoj Gorici Kolinda GrabarKitarović zauzela je prvo mjesto s 10.528 glasova, šesto više od IveJosipovića. Glasovanju je pristupila polovica od 55 tisuća Velikogoričana spravom glasa.

30. prosinca Gradsko vijeće Grada Velike Gorice izglasalo je proračun za 2015. godinu uvisini od 338 milijuna kuna.

31. prosinca Iznimno hladna noć s temperaturom od oko –15 celzijusa nije spriječilaVelikogoričane da u veseloj atmosferi isprate 2014. godinu na gradskomdočeku u Parku dr. Franje Tuđmana.


KRONOLOGIJA 2014.

Fotografija: Renato Glogovčan

ŽIVOTOPISI AUTORA

Stipo Bilić

Rođen je u Banja Luci, gdje završava osnovnu školu. Klasičnu gimnazijupohađa u Zadru. U Zagrebu studira i diplomira filozofiju i teologiju na Filo -zofsko-teološkom institutu Družbe Isusove. U Osnovnoj školi Eugena Kva -ternika bio je zaposlen kao profesor, a danas je zaposlenik Gradske knjižniceVelika Gorica. Do sada je objavio dvije samostalne knjige, Župa NavještenjaBlažene Djevice Marije Velika Gorica i Zapevala tičica pi sana, a sudjelovao jei u projektima vezanim uz djelatnost Gradske knjiž nice Velika Gorica. Hobimu je fotografija.

Aleksandar Božić

Aleksandar Božić, novinar i pub li cist, rođen je u Sisku 1956. godine. Odsrednje škole bavi se novinarstvom. Piše za studentski tisak, a od 1979. do1983. godine uređuje velikogorički omladinski list Ključ. Od kraja se dam -desetih je suradnik Ra dija Velike Gorice, a od 1984. i zaposlenik Radija nakojemu je novinar i urednik sve do demokratskih promjena. Od 1978. do 1990.godine dopisnik je Večernjeg lista iz Velike Gorice, a piše i za Vjesnik. Godine2005. i 2006. surađuje i s Radiom 101.

Godine 1990. zapošljava se u Republičkom centru za obavješćivanje pri Mini -starstvu obrane Republike Hrvatske. Dragovoljac je od 22. listopada 1990.godine i sudionik Domovinskog rata do srpnja 1994. godine. Odli kovan jespomenicom Domovinskog rata 1990. - 1992.

S nekolicinom prijatelja 1991. godine osniva prve velikogoričke privatne inezavisne novine Glasnik Turopolja (Pokuplja, Posavine i Vukomeričkih go -rica) koje uređuje od prvoga broja pa sve do danas. Nagrađen je pri znanjemZagrebačke županije kao urednik Glasnika Turopolja za pro micanje slobodegovora, višestranačja i demokracije (1999.).

U ranoj mladosti bavio se sportom, kulturnim i društvenim radom. Od 1975.godine član je Dramske grupe KUD-a Ivan Mladen iz Velike Gorice, a od 1977. je voditelj i redatelj Grupe idućih 12 godina. S Josipom Vuksanom i ŽeljkomStepanićem 1977. godine osniva rukometni klub Radnik (danas HRK Gorica)kojem je bio predsjednik sve do 1981. godine. Od 2006. godine predsjednik ježenskog odbojkaškog kluba Azena OŠ E. Kumičić.

Jedan je od obnovitelja Ogranka Matice hrvatske Velika Gorica 1990. godine iprvi urednik matičinog kulturnog časopisa Luč. Sudjeluje u pri premi, orga -nizaciji i tiskanju više značajnih velikogoričkih kulturnih i književnih pro -jekata kao autor, urednik ili nakladnik. Organizator je spa šavanja vrijednihumjetnina iz ratom razrušene crkve u Pokupskom.


Antun Cerovečki

Pejzažni fotograf rodom iz Zagreba. Fotografijom se bavi od 2001. g., 2007. g.počinje odrađivati prve poslove dok 2010. preuzima ulogu ured nika na hrvat -skoj verziji slovenskog portala e-fotografija. 2012. g. pokreće Lu men magazin, prvi on line časopis u regiji posvećen pejzažnoj fotografiji. Uz navedeno, pišečlanke i objavljuje fotografije u nekoliko časopisa, održava radionice i fototure. Ljubitelj je domaćih ciabbata i maslinova ulja.


Rođen je u Zagrebu 08. 06. 1974. godine. Osnovnu i srednju elektro tehničkuškolu, smjer elektroenergetika, završio je u Velikoj Gorici. Nakon ma ture1993. godine upisuje studij šumarstva na Šumarskom fakultetu Sveučilišta uZagrebu. Diplomirao je u prosincu 1999. godine na kolegiju Zaštita prirode stemom „Ekološki i prostorni značaj Turopoljskog luga“. Nakon završetkastudija odslužuje vojni rok. Od 15. ožujka 2002. godine zaposlen je na Šumar -skom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu u Zavodu za ekologiju i uzgajanje šumakao znanstveni novak. Disertaciju pod nazivom „Značajke sjemena i rasad -nička proizvodnja nekih vrsta roda Sorbus L.“ uspješno je obranio 2010.godine. Od 2012. godine zaposlen je na radnom mjestu docenta na Šumarskomfakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje je nastavnik na pet kolegija na pred -diplomskim i diplomskom studiju. Obja vio je samostalno ili kao suautortridesetak znanstvenih i stručnih radova, te sudjelovao na brojnim znan stve -no-stručnim skupovima i radionicama u zemlji i inozemstvu. Član je Hrvatskog šumarskog društva, ogranka Za greb, Međunarodne organizacije za ispitivanjesjemena (ISTA) i Hrvatske udruge za arborikulturu (HUA). Govori engleskijezik. Nije oženjen, živi u Velikoj Gorici.


Rođen je 1950. u Stankovcima, Zadarska županija. Osnovnu školu završio je urodnom mjestu, gimnaziju u Osijeku, a studij povijesti i pedagogije na Filo -zofskom fakultetu u Zadru. Magistrirao (1981.) i doktorirao (1988.) na Fakul -tetu političkih znanosti u Zagrebu. Od 1973. – 1976. ra dio je kao srednjoškolski profesor u Sisku, a od 1977. radi na Fakultetu političkih znanosti, predajekolegije Suvremenu hrvatsku političku povijest i Hrvat sku vojnu i ratnu po -vijest. Na vojnom učilištu „Petar Zrinski“ predaje kolegije iz Hrvatske poli -tičke i vojne povijesti.

Napisao je 12 knjiga i veliki broj znanstvenih i stručnih članaka. Od knjiganavest ćemo: Političko-teritorijalne promjene u Europi 1908. – 1945.; Vojskaantifašističke Hrvatske 1941. – 1945. (nagrada HAZU 1997.); Parlamentarniizbori u Hrvatskoj i Velikoj Gorici (1848. – 1938.); Polit ičko-teritorijalniustroj Hrvatske do 1918., Prilozi za povijest Plemenite općine Turopolje (1918. – 1945.); Turopoljsko plemstvo poslije ukidanja kmetstva; Velikogorički leksi -kon; Turopoljski vjekopisi (urednik); Lepo glava, prilozi za povijest kaznionicei logora 1921. – 1945.; Kratak pregled vojnih djelovanja u Domovinskom ratu(priručnik na Vojnom učilištu);

Odlikovan je nagradom HAZU za najbolju knjigu, nositelj je spomeniceDomovinskog rata i Nagrade za aktivan rad u Sindikatu znanosti i visokogobrazovanja.


ŽIVOTOPISI AUTORA

Igor Đuran

Rođen je 9. ožujka 1986. u Zagrebu. Osnovnu i srednju školu završio u VelikojGorici, nakon čega je upisao Studij novinarstva u Zagrebu, gdje je stekao ititulu sveučilišnog prvostupnika novinarstva (baccalaureus) 2009. godine da bitri godine kasnije stekao i titulu magistra novinarstva diplo miravši na Fakultetu političkih znanosti s temom „Razlike u političkoj komunikaciji između žena imuškaraca na primjeru Dnevnika HRT-a i Dnevnika Nove TV“.

Od 2006. godine pa sve do 2013. stalni je suradnik na Radiju Velikoj Gorici,gdje je kao novinar tijekom svih tih godina ra dio i u Reporteru prateći uglav -nom sportska i društvena zbivanja u našoj okolici, a tijekom 2013. bio je injegov urednik. 1. rujna 2013. godine mijenja redakciju, te se pridružujemladoj ekipi VG danas, gdje preuzima sportsku rubriku.

Maja Gjerek

Rođena je 1961. godine u Koprivnici. Diplomirala je komparativnu knji -ževnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Članica je DHK od1985. godine, a HSZU od 1990. godine. Autorica je dvadeset knjiga, devetzbirki pjesama, sedam romana i četiri knjige priča. Od toga je s majkomAnicom Gjerek objavila šest knjiga, pet za djecu, a ro man „Bijeli dim njačar“nagrađen je 1999. godine u Italiji Zlatnom medaljom za knji ževnost, među -narodnom nagradom zemalja Alpe-Jadran. Piše scenarije, eseje, scenska djela iknjiževne prikaze. Objavljuje u književnim časo pisima, na radiju i televiziji, abrojni su joj tekstovi uglazbljeni. Odlikovana je za književni rad odličjem Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića, a 2005. izabrana je za dopred -sjednicu Društva hrvatskih književnika.

Djela su joj prevedena na više jezika i uvrštena u domaće i strane antologijepoezije i proze. Zastupljena je u čitankama i lektirnim izborima za osnovne isrednje škole. Ro man „Agora“ dramatiziran je i izveden u sklopu Dram skogprograma Hrvatskog radija uz više repriza, te je u ljeto 2002. godine objavljenodrugo izdanje. Jedna je od urednica „Male knjižnice DHK“ i kao profesionalnaknjiževnica, samostalna umjetnica živi i stvara u Koprivnici.

Renato Glogovčan

Rođen je 1970. godine u Koprivnici.

Doselio je u Veliku Goricu 1980. godine. Fotografijom se bavi zadnjih 20godina, a reporterska fotografija mu je opsesija. Školu digitalne i modnefotografije završio je u Foto klubu Zagreb. Sudjelovao je na više skupnihizložbi u zemlji i inozemstvu.

Gordan Hosni

Gordan Hosni rođen je 30. 08. 1962. u Zagrebu. Diplomirao je 1987. naFakultetu za defektologiju, smjer socijalna pedagogija. Tijekom studija ra dio je u Centru za odgoj i obrazovanje Velika Gorica u kojem od 2012. ponovno radikao odgajatelj. Osim u Centru u Velikoj Gorici aktivno je provodio različiteprograme prevencije i tretmana društveno neprihvatljivih ponašanja djece imladeži popularniji kao „Sineki“.


ŽIVOTOPISI AUTORA

Mr. sc. Marija Ivanović r. Abramović

Rođena je 1951. u Strizivojni. Osnovnu školu i gimnaziju završila je u Vin -kovcima. Diplomirala je Jugoslavenske jezike i književnosti i Kom parativnuknjiževnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1974. godine.

U Gradskoj knjižnici u Velikoj Gorici radi od 1980. Na poslijediplomskomznanstvenom studiju Informacijskih znanosti (smjer knjižničarstvo) Sve uči -lišta u Zagrebu magistrirala je 1994. godine. Voditeljica je Knjižnice Galže -nica.

Različitim prilozima promicala je knjižničnu djelatnost u lokalnim gla silima,lektorirala je tekstove za raznovrsne publikacije, pisala je pred govore zaknjige, prikaze knjiga, napisala je puno tekstova o izložbama slika i autorima.Potiče promoviranje kvalitetnog rada u dječjim vrtićima i školama organi -ziranjem brojnih izložbi. Objavljuje tekstove u stručnim glasilima (naj zna -čajniji su oni u Vjesniku bibliotekara Hrvatske), izlagala je na stručnim skupo -vima. Bila je men tor za izradu stručnih radova na državnom ispitu izknjiž ničarstva. Dodijeljeno joj je zvanje višeg knjiž ničara.

Surađivala je na nekoliko znanstvenih projekata u knjižničarstvu.

Posjetila je četrdesetak knjižnica izvan Hrvatske. Nekoliko je mandata bila uupravnom odboru Zagrebačkog knjižničarskog društva i Hrvatskog čita telj -skog društva, a preko 10 godina član IRA-e (Međunarodne čitateljske udruge).

Organizirala je različite programe s ciljem promicanja knjige i čitanja i za svenjih pisala, uređivala i izrađivala prateći tisak. Od 1981. izradila je preko 60biltena prinovljenih knjiga. Autorica je desetak većih projekata poticanja načitanje i obrazovanje zasnovanih na tematskim izložbama s nagradnim igrama.

Pridonijela je pokretanju časopisa za učenike ŽIR. Projekt Prognaničke novine(s izložbom) provela je u travnju 1995. Ciklus susreta Upoznajte velikogoričkepisce organizirala je 1996. godine, a 2001. Prve dane veliko goričke knjige ipredstavila prikupljenu građu za bibliografiju literarnog stvaralaštva Veli -kogoričana od 1980. do 2000. godine.

Od 2012. organizira Susrete „S poštovanjem“ s više ciljeva među kojima jeredovito glasno čitanje kraćih književnih tekstova. Sudjeluje u radu Ogran kaMatice hrvatske Velika Gorica.

1985. godine inicirala je Likovni natječaj za učenike osnovnih škola veliko -goričkog područja koji se održao 30 godina.

Mario Ivić

Rođen je 1962. godine. Od 2001. živi u Velikoj Gorici. Osnovnu i srednjuškolu završio je u Zagrebu. Diplomirao je na Odsjeku za jugoslavenske jezike iknjiževnost Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu 1987. godine. Poslije -diplomant je Odsjeka za informacijske znanosti Filozofskog fakulteta Sve -učilišta u Zagrebu, smjer Društveno-humanistička infor ma tika.

U slobodno vrijeme istražuje etnografsku, povijesnu i arhivsku građu šćitar -jevačke Posavine.

Nakon diplomiranja zaposlio se u OŠ „10. lipanj” (danas OŠ Jurja Hab delića) u Velikoj Gorici 1987. godine na poslovima učitelja hrvatskog jezika. Godine1991. prelazi na rad u novootvorenu OŠ Velika Mlaka na poslove voditelja


ŽIVOTOPISI AUTORA

bibliotečno-informacijskog centra, a 1996. imenovan je privremenim rav -nateljem OŠ Šćitarjevo.

Za ravnatelja OŠ Šćitarjevo prvi put imenovan je 1997. godine.

U sklopu njegovog kulturološkog i obrazovnog djelovanja dovoljno je spo -menuti pokretanje eksperimentalnog načina obrazovanja naziva „Škola bezzvona”, galeriju „m” pri OŠ Velika Mlaka i galeriju „12” u OŠ Šćitarjevo,pokretanje školskih listova „Osmijeh” i „Fib ula”, te angažman oko osnivanja isuradnju s KUD-om Šćitarjevo iz Šćitarjeva.

Važno je napomenuti uređenje školskog muzejskog prostora u suradnji sMinistarstvom kulture RH i Arheološkim muzejom u Zagrebu, te MuzejomTuropolja iz Velike Gorice.

Sudionik je Domovinskog rata i odlikovan je Spomenicom Domovinskog rata1990. – 1992. i medaljom „Oluja”.

Dobitnik je priznanja MO Šćitarjevo za sveukupni doprinos na unapređenjumaterijalnih i socijalnih vrijednosti za 2010. godinu i nagrade Grada VelikeGorice 2011. godine.

Ivanka Ivkanec

Rođena je u Zagrebu 1948. godine. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta uZagrebu diplomirala je 1973. godine etnologiju kao prvi (a) i sociologiju kaodrugi (b) predmet. Tijekom 1972. i 1973. godine volontirala je u Etnografskommuzeju u Zagrebu u kojem je i neprekidno zaposlena od 1. lipnja 1973. godine.Prošla je sve stupnjeve stručnog muzejskog zvanja (kustos pripravnik, kustos,viši kustos). U proljeće 1991. godine stekla je zvanje muzejske savjetnice.Voditeljica je Zbirke narodnog nakita (tra dicijskog i recentnog), i Zbirkenarodnih nošnji dinarskog prostora Hrvat ske i Zbirke Perinić (donacija).

Bavila se istraživanjima pučke spolnosti, narodnog umjetničkog stvara laštva,suvenirima i tradicijskim društvenim ustrojem („institucije“, obi čaji/obredi).

Tijekom toga razdoblja bila je autorica samostalnih tematskih i mono grafskihizložbi kao što su: Narodni nakit Hrvatske, Mitja Koman – folklor, boja, pokret, Narodna in tima, Homo et Tera, Vrijeme prošiveno žudnjom, Nakit – tra -dicijsko u suvremenom itd.

Autorica je televizijskog serijala od 6 emisija Narodna in tima, koautorica isuradnica muzejskih i izložbi izvan prostora i programa Muzeja.

Obavljala je i etnografska terenska istraživanja u Slovačkoj, Istri, Dalma tinskoj zagori, Dalmaciji, u okolnim selima Zagreba i/ili Zagrebačke župa nije, napodručju Gorskog kotara, u selima crkvene župe/dekanata mjesta Cirkvenapokraj Bjelovara. Bila je autorica i organizatorica etno graf sko -društvenogprograma „Ivanje“ u Zagrebu (1993.).

Održala je više od 60 javnih predavanja za građanstvo (đaci i nastavnicisrednjih škola, studenti i polaznici tečajeva za „treću životnu dob“); raz ličitetematske jedinice vežu se za etnologiju/etnografiju, muzejsku dje latnost, zla -tarstvo, folkloristiku i sociologiju.

Povremeno ili kontinuirano stručno surađuje s Uredima različitih Mini starstava (prosvjete i športa, kulture, turizma, mora), Komorama (gospo darska, obrt -nička), fakultetima zagrebačkog Sveučilišta (Filozofski fakul tet, Tekstil no --tehnološki), srednjim strukovnim školama, Maticom iselje nika Hrvatske,


ŽIVOTOPISI AUTORA

Hrvatskim leksikografskim zavodom, muzejima i gale rijama u Zagrebu, Osi -jeku, Šibeniku, Varaždinu te s tiskanim i elektro ničnim medijima (brojnirazličiti prilozi i nastupi u radijskim i televizijskim emisijama različitih centaraHTV-a.

Članica je Muzejskog društva Hrvatske, Hrvatskog društva folklorista i ULU -PUH-a (Studijska sekcija)).

Branka Jagić

Rođena je 15. prosinca 1945. godine. Nakon završene srednje ekonomskeškole, neželjene, nastavlja uz rad studij na Ekonomskom fakultetu u Za grebu i,po svojoj volji, ostaje doživotno apsolvent.

Slijedi obrazovanje u likovnom centru (emajl, keramika, tapiserija) kod ak.slikarica Vere Deiht Kralj, Višnje Markovinović i Višnje Jelačić. Sudjeluje nasamostalnim i zajedničkim izložbama i likovnom opremanju vlastitih zbirki.Konačno, odlučuje se za školu kreativnog pisanja rezultat čega su i zbirkepjesama „Napušteni dvorac“, „Pijesek cajtof“, „Ravnica u srcu“, „Ubijaju miHrvatsku“, „Traganja oko šutnje“, „Stijen naravnosti“. Sudje luje na brojnimrecitalima poezije, surađuje u časopisima i zbornicima.

Prof. dr. sc. Alojz Jembrih

Redoviti je sveučilišni profesor u trajnom zvanju na Hrvatskim studijimaSveučilišta u Zagrebu, Odjel kroatologije. Rođen je 11. lipnja 1947. u Vara -ždinu. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Beču, na Insitutu za slavistikudoktorirao je 1976. o hrvatskom piscu Antunu Vramcu (1538. – 1588.): AntunVramec in seiner Zeit.

Znanstvenoistraživačkim radom Alojz Jembrih prisutan je na kroatološkimpodručjima: Povijest hrvatske književnosti i jezika, leksikografije, dija lekto -logije, hrvatske kulture, školstva povijest slavistike i hrvatske kaj kavske knji -ževnojezične baštine.

Objavljene su mu knjige: Život i djelo Antuna Vramca (1981.), Hrvatskifilološki aspekti (1990.), Grgur Pythiraeus Mekinić i njegove pjesmarice(1990.), Hrvatsko-slovenske književno-jezične veze (1991.), O Vramčevoj Kro -nici (1992.), Juraj Damšić i njegov „Nauk kršćanski“, 1744. (1994.); Kaj -kaviana croatica, prir. (1996.), Na izvori gradišćanskohrvatskoga je zika iknjiževnosti (dvojezično: hrv. i njem.), Hrvatski filološki zapisi (1997.), GrofSermage u zrcalu svojih pisama 1758. (2000.), Kazimir Bedeković (1727. –1782.), Teološki, filozofski i dramski pisac (2001.), Stipan Konzul i „Biblijskizavod“ u Urachu (2007.), Gregur Kapucin: Epska trilogija (2010.), Tragomturopoljske povijesti (2014.)

Da vid Jolić

Rođen je 1948. godine u Sanskom Mostu (Bosna i Hercegovina), gdje jezavršio osnovnu školu i gimnaziju. Elektrotehniku je studirao u Banja Luci, apravne znanosti u Zagrebu i Münchenu. Bio je aktivni sportaš, a nogo metnakarijera trajala mu je dvanaest godina u dresu četiri kluba. Karijeru je prekinuoodlaskom u München, gdje je u razdoblju od 1976. do 1998. godine proveo, skraćim prekidima, punih osamnaest godina. Kao vanjski suradnik surađivao jeviše godina u dnevnim novinama glavnog grada Bavarske, kada se počinje


ŽIVOTOPISI AUTORA

ozbiljnije baviti fotografijom. Kao modni foto graf sredinom devedesetih go -dina u Münchenu je 2,5 godine djelovao kao vanjski suradnik modne kućeEscada.

U velikogoričkim medijima javlja se poslije 2000. godine i, iako je njegovoglavno područje djelovanja sportsko novinarstvo, fotoaparatom bilježi do ga -đanja u svim segmentima društva, politici, kulturi i sportu, u gradu VelikojGorici i susjednim općinama. Stvorio je bogati fond fotografija snimljenih uposljednjem desetljeću ne samo širom Republike Hrvatske, nego i u ino -zemstvu (Albanija, Austrija, Češka, Mađarska, Njemačka, Poljska, Slovačka,Slovenija i Srbija). Osim u velikogoričkom Reporteru, gdje djeluje posljednjihpet godina, fotografije su mu objavljivane u Glas niku Turopolja, Sportskimnovostima, Vjesniku, Večernjem listu, Jutar njem listu i 24 sata, a snima, piše iuređuje polugodišnji časopis Glasnik Andautonije. Stalni je dopisnik Sportskih novosti. Godine 2008. osvojio je „Zlatni objektiv“, nagradu za pobjedu nanatjecanju za najbolje fotografije u organizaciji Hrvatske udruge radija i novina (HURIN).

Mirjana Marković

Rođena je 1964. godine u Imotskom. Od 1972. živi u Velikoj Gorici gdjepohađa osnovnu školu, dok u Zagrebu stječe srednjoškolsko obrazovanje istudira šumarstvo. Još u djetinjstvu počinje pisati poeziju i prozu te su njeniradovi objavljeni u mnogim časopisima i zajedničkim zbirkama. Aktivnosudjeluje u kulturnom životu grada kao dugogodišnja članica velikogoričkeUdruge umjetnika Spark. Posljednjih deset godina radila je kao novinar naRVG-u, City radiju te Gorica Produkciji, uređivala je i vodila televizijskeemisije te informativni pro gram na radiju, bila urednica Reportera, kao su -radnik pisala za mjesečnike Gorica.hr i Kronika Zagrebačke županije.


Rođena je u Vrbanju na Hvaru. Školovala se u Vrbanju, Jelsi i Zagrebu. Duginiz godina radila je u Centru za kulturu Radničkog sveučilišta „Moša Pijade“na poslovima stručnog suradnika za kulturu. Od 1993. radi u Gradskoj knjižnici Velika Gorica, prvo na poslovima bibliotekara – infor matora, a danas jeravnateljica ustanove. Uz redoviti posao kontinuirano se bavi spisateljskimradom, autorica je brojnih priloga u novinama, časo pisima i na radiju tepredgovora za knjige i izložbe.

Autorica je tzv. mediteranske trilogije koju sačinjavaju tri knjige za djecu:Priče o maslini (1995.), Priče o vinovoj lozi (1999.) i Priče o smokvi (2001.), izkojih su neke priče uvrštene i u školske udžbenike.

U Gradskoj knjižnici Velika Gorica prikuplja građu za Zavičajnu zbirku pa sedosta bavi istraživanjem turopoljske baštine. Recenzirala je brojna izda nja iztog područja. Autorica je monografije Crkve i kapele Odranskog i Pokupskogdekanata (1998.), knjige Svetom Jurju u pohode (2003.), jedna od urednicaprve velikogoričke monografije koja je dobila i županijsku nagradu (2000.),monografije Turopoljski kipci Mate Mihinice (2005.), Obitelj Šenoa i Turo -polje (2006.), fotomonografije Hrast – drvo Turopolja (2010.), scenaristicadokumentarnog filma Od kurije do Akademije – 120 godina Prve čitaonice uVelikoj Gorici, urednica Leksikona suvremenih velikogoričkih pisaca (2007.) i


ŽIVOTOPISI AUTORA

autorica knjige Otočni kalendar (2008.). Vodila je projekt obilježavanja 400.obljetnice rođenja Jurja Habdelića te uredila Zbornik radova sa znanstvenogskupa (2009.). Njezin veliki dopri nos je u približavanju hrvatske i albanskekulture na književnom planu. Knjige joj se nalaze u knjižnicama u zemlji iinozemstvu. Za svoj rad je dobila brojna priznanja institucija, udruga i poje -dinaca.

Predsjednica je Zagrebačkog knjižničarskog društva i dopredsjednica Hr vat -skog knjižničarskog društva.

Dragica Modrić

Rođena je 1967. godine u Gračacu. Srednjoškolsko obrazovanje završila je uCentru za primijenjenu umjetnost i dizajn u Zagrebu, odsjek za grafičke tehnike i dizajn. Bavila se glumom, lutkarstvom i bila članica kazališta „Sjena“ uVelikoj Gorici. Tokom srednjoškolskog obrazovanja, radila je kao restauratorna obnovi barokne crkve sv. Katarine u Zagrebu. Nakon srednje škole radila jeu Zagreb filmu na projektima stranih koprodukcija, izradi reklama, restauracijifilmova iz fundusa, na poslovima animatora, fazera i dekera.

Diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti slikarstvo u klasi prof. Eu -gena Kokota i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Za -vršila je i dodiplomski studiji likovne pedagogije. Pod mentorstvom prof.Emila Roberta Tanaya diplomirala je na temu Narativnost i likovni izrazlikovno nadarene djece s autizmom.

Kao apsolvent predavala je likovnu umjetnost u Općoj i Matematičkoj gim -naziji u Velikoj Gorici.

Od 1996. do 1999. godine radila je za američku vojsku AAFES ( Army and AirForce Ex change Ser vice), kao jedini VM (vi sual-mer chan diser) za područjeBalkana.

Nakon prestanka misije u Hrvatskoj, zaposlila se u dizajnerskom studijuM-Grafik u Zagrebu, kao dizajner i ilustrator. Radila na kampanjama zaCoca-Colu, Nes tle, Dukat, Kraš...

Surađivala je s Croatia filmom na izradi crtanog serijala Šegrt Hlapić. ZaHMZG, hrvatsku mrežu zdravih gradova, dizajnirala zaštitni znak i promomaterijal, a za Hrvatski zavod za javno zdravstvo ilustrirala knjižicu Pre -hrambene smjernice za djecu.

Od 2004. zaposlena je kao kustosica – voditeljica likovne zbirke i muzejskapedagoginja u Muzeju Turopolja u Velikoj Gorici. Autorica je niza izložbi ilikovnih postava u Muzeju i izvan njega. Dizajnirala je vizual za radioniceMuzeja – Muzej Turopolja prijatelj djece i mladih. Jedna je od autoricaprojekta FUK-a (Festivala Ur bane Kulture) u Velikoj Gorici.

Od 2004. članica je HMD-a i sudjeluje u radu Sekcije za muzejsku peda gogiju i kulturnu akciju.

Juraj Odrčić, dipl. ing.

Rođen je 1985. g., odrastao u Velikoj Gorici. Srednju Zrakoplovnu teh ničkuškolu R. Perešina završava 2004. godine te upisuje studij Aero prometa priFakultetu prometnih znanosti te stječe zvanje diplomiranog inženjera aero -prometa. Sredinom 2009. godine suosnivač je veliko gorič kog novinarskogportala vgdanas.hr što mu određuje daljnji radni put kao novinara i urednika. U


ŽIVOTOPISI AUTORA

2012. godini tvrtka Stu dio Eunoia d.o.o., čiji je suvlasnik, pokreće i tiskanoizdanje novina VGdanas, a 2013. godine proširuju se i na grad Jastrebarsko snovinama JASKAdanas. Uz novi narstvo, bavi se i grafičkom pripremom idizajnom, organizacijom doga đaja, a pokretač je i projekta „Velika Gorica –grad zrakoplovstva“. Od rane mladosti društveno je angažiran, prvenstvenokroz rad u Plemenitoj opčini turopoljskoj kao dugogodišnji sudac sučije Kuri -lovec, promidžbenik, a krajem 2014. godine izabran je za podžupana za VelikuGoricu.

Božidar Pavišić

Rođen je 25. prosinca 1957. godine u Zagrebu, živi u Velikoj Gorici. Zaposlenje u projektantskoj tvrtci u Zagrebu, na mjestu samostalnog pro jektanta. Na -pisao je više desetaka članaka vezanih uz posao, te za potrebe raznih stručnihčasopisa i tjednika. Realizirao je, što samostalno, što kao dio tima, niz pro -jekata, odnosno knjiga. U rad i djelovanje povijesne udruge Plemenite opčineturopoljske (u nastavku POT-a) uključen je od 1995. godine kao jedan odčlanova Turopoljskog banderija, a 1998. godine izabran je za tajnika (fiškuša)Plemenite opčine. To mu je omogućilo da duboko zagrebe u bezvremenskotkivo Turopolja koje u svojim porama čuva neiscrpno kulturno blago. U POTulaže svoj rad, tal ent, znanje i iskustvo bez ikakve naknade. Veliki je poticatelj i zagovornik očuvanja kulturne baštine turopoljskog kraja. Inicijator je izda -vanja knjige, mono grafije o Turopoljskom banderiju, povijesnoj postrojbihrvatske vojske, koja ima povijesno značenje, a danas promiče kulturno idruštveno dobro širom naše domovine Hrvatske.

Prof. dr. sc. Ivo Pranjković

Rođen je 1947. godine u Kotor Varošu. Franjevačku klasičnu gimnaziju po hađao je u Visokom. Studij kroatistike (tada jugoslavenskih jezika i knji ževnosti) ikomparativne književnosti završio je 1973. godine. Od jeseni 1974. zaposlen jena Odsjeku za kroatistiku Filozofskoga fakulteta, gdje je najprije bio lektor,zatim asistent, do cent, izvanredni profesor, a od 1996. redoviti je profesor naKatedri za hrvatski standardni jezik. Izvodi predavanja i seminare iz kolegijaSintaksa hrvatskoga standardnog jezika i Sintaksa složenih struk tura.

Trenutno obnaša i dužnost predstojnika Katedre. Predaje i na poslije diplom -skim studijima kroatistike u Zagrebu, Rijeci i Osijeku te na poslije diplomskimstudijima lingvistike u Zagrebu i Sarajevu. Od 1984. do 1986. bio je lektor naSveučilištu u Bochumu (Njemačka) te držao raznovrsna predavanja na sveu -čilištima u Oslu, Aarhusu (Danska), Leipzigu, Berlinu, Parizu, Beču, Grazu,Klagenfurtu, Trstu, Budimpešti, Szombathelyu, Pe čuhu, Ljubljani, Sarajevu,Mostaru, Tuzli, Beogradu, Novom Sadu, Cetinju i drugdje. Sudjelovao je navelikom broju znanstvenih skupova u zemlji i inozemstvu.

Bio je prvi predsjednik obnovljenog Ogranka Matice hrvatske Velika Gorica.

Božidar Prosenjak

Rođen je 19. kolovoza 1948. u Koprivnici. Djetinjstvo je proveo u malompodravskom selu Kuzmincu gdje je započeo svoje školovanje, a nastavio ga uKoprivnici, Parizu i Zagrebu gdje je diplomirao romanistiku na Filo zofskomfakultetu. Živi u Velikoj Gorici gdje je započeo svoj radni vijek u Narodnomsveučilištu. Profesionalni je književnik. Član je Društva hrvat skih književnika


ŽIVOTOPISI AUTORA

te RZSU-a Hrvatske, gdje je niz godina bio i član upravnih tijela.Stalni je ili povremeni suradnik u listovima i časopisima za djecu i odrasle, naradiju i televiziji. Uvršten je u školsku lektiru i školske udžbenike u zemlji iinozemstvu. Utemeljitelj je i prvi urednik Biblioteke „Albatros“ i jedan odsuosnivača Academie Cravatice.Autor je više od trideset knjiga za djecu i odrasle.Njegov ro man „Divlji konj“ doživio je od 1989. do 2005. dvanaest izdanja uHrvatskoj i prijevode na strane jezike, a knjiga „Sijač sreće“ tiskana je do 2005. u sedam izdanja. Oba su naslova dramatizirana i doživjela više stotina izvedbi.Za svoj književni rad primio je prestižne nagrade: „Ivana Brlić Mažuranić“ i„Grigor Vitez“ 1989. godine, treću nagradu na Međunarodnom natječaju zanajbolju „Serra“ priču za 2005., te nagradu dječjeg žirija za najbolju dječjuslikovnicu 2004. – 2005. na sajmu knjiga „Interliber 2005.“

Pojedina djela prevedena su mu na više od dvadeset svjetskih jezika.

2011. godine dobio je nagradu za životno djelo Grada Velike Gorice.

Guido Quien

Rođen je 1943. godine u Zagrebu. Klasičnu gimnaziju završio je u Splitu, aFilozofski fakultet (povijest umjetnosti i komparativnu književnost) u Za grebu.

Od 1973. do 1994. ra dio je kao kustos Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu.Bio je voditelj zbirke slikarstva, grafike i minijature. Osim redo vitog stručnograda na zbirci, sudjelovao je u mnogim kulturološkim pro jek tima – izložbama,u koncipiranju novog stalnog postava, te je i autor više samostalnih izložbi. Od1994. do 2003. bio je direktor Fundacije Ivana Meštrovića. Pokrenuo je, uzostalo, revitalizaciju i otvaranje za javnost objekata Fundacije (Galerija IvanaMeštrovića i Kaštelet u Splitu, Crkva Presvetog Otkupitelja u Otavicama iAtelijer Meštrović u Zagrebu). Uz radove obnove, vodio je pro gram novogstalnog postava Galerije Meštrović u Splitu, te ga predao javnosti 1998. godine. Autor je koncepcije stalnog postava (2010./11.) Galerije umjetnina „BranislavDešković“ u Bolu, na otoku Braču.

Kao povjesničar umjetnosti i likovni kritičar Guido Quien ostvario je mnogeretrospektivne, monografske, problemske i autorske izložbe. Osam desetih go -dina bio je voditelj „Galerije Zagreb“ u Zagrebu, gdje je također postavio nizsamostalnih i skupnih izložbi. Tekstove o likovnim umjet nostima objavljuje učasopisima, novinama, na radiju i HRT-u. Bio je stalni suradnik – kritičar naPrvom programu Ra dio Zagreba/Hrvatskog radija. Od 1975. na Prvom pro -gramu Ra dio Zagreba/Hrvatskog radija objavljuje niz općih tekstova s pod -ručja povijesti umjetnosti, naime za emisiju DNDD pisao je o domaćim istranim umjetnicima različitih epoha. Surađivao je (od 1993. do 1995.) pri -lozima likovne tematike u emisiji TV kalendar, a za HRT je napisao i scenarijza film Zavičaj Ivana Meštrovića, 2003.

Priredio je i objavio knjigu Likovni dnevnik Eve Postružnik, Brački zbornik,Supetar, 1994. Glavni je konzultant i pisac više tekstova u monografiji OtokBrač, Fabra, Zagreb, 2005. Autor je knjiga: Susreti – likovne kritike 1972. –1994., izbor, Matica hrvatska, Split, 1995.; Slavko Peršić, monografija, POUVelika Gorica, 2004.; Mladen Bašić Bibi, monografija, POU Velika Gorica,2006.; Branko Vlahović (s D. Schneiderom), monografija, Art Stu dio Obzori,Zagreb, 2012.; Približen pogled, ULUPUH, Zagreb, 2012.; Razgovori o


ŽIVOTOPISI AUTORA

scenografiji, POU Velika Gorica, 2013.; Galerija na otoku (MonografijaGalerije umjetnina „Branislav Dešković“ u Bolu), Centar za kulturu Brač,2013.; Priče o stvarima, ULUPUH, Zagreb, 2013.

Ro man Repač

Rođen je 1962. godine u Zagrebu. Osnovnu školu polazio je u Velikoj Gorici, asrednju građevinsku školu u Zagrebu. Diplomirao je studij arhi tekture 1987.godine na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Od 1987. godine ra dio je naraznim poslovima projektiranja i građenja građevina, te poslovima prostornogplaniranja. Od 2009. godine radi u gradskoj upravi Grada Velike Gorice uUpravnom odjelu za urbanizam i zaštitu okoliša.

Hrvoje Ružić

Hrvoje Ružić rođen je 1971. godine u Zagrebu. Završio je školu za izradu irestauraciju žičanih glazbala, ali nije nastavio s tim zanimanjem. Studirao je nalikovnim akademijama u Zagrebu i Nizozemskoj, koje nije završio. Radi od1989. godine kao profesionalni strip umjetnik, ilustrator, slikar, grafički diz -ajner, kipar, tat too art ist, storiborder. Svoj interes za strip razvijao je podutjecajem svog mentora i uzora, poznatog strip autora Radovana DomagojaDevlića. Ružić je 2011. objavio strip al bum „Kraljevstvo“ (tekst: RadovanDevlić) i 2012. „Miljokazi“ (tekst: Miljenko Horvatić). Izlagao je na višeizložbi u zemlji i inozemstvu. Živi u Gudcima sa suprugom i četvero djece.

Slavica Sarkotić

Rođena je u Vukojevcu Donjem 1951. godine. Školovala se u Lekeniku iZagrebu, godinama živjela s obitelji u Sisku gdje je i radila do mirovine.

Piše i objavljuje pedesetak godina, još od osnovne škole.

Po zanimanju je inženjerka medicinske citologije, odnedavno u mirovini.

Objavila je devet knjiga, zastupljena u pedesetak zbornika s raznih recitala,uvrštena u nekoliko antologija, pjesme su joj prevođene na slovenski.

Dobitnica je više književnih nagrada (od novijih izdvaja Nagrada MihovilPavlek Miškina za 2013., nagrada Grada Siska za doprinos književnosti 2010.,nagrade na recitalima u Zelini, Krapini, Mariji Bistrici, Varaždinu i Bede -kovčini).

Više pjesama joj je uglazbljeno. Piše i za djecu i objavljuje u “Radosti” i“Smibu”.

Članica je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih haiku pjesnika,Književnog društva sv. Jeronim i Hrvatskog društva zavičajnih književnika

Zlatko Srbelj

Rođen je 30. siječnja 1963. g. u Zagrebu. Pohađa OŠ „Ivan Meštrović“ naTrešnjevci gdje živi sve do 1976. g. kada seli u Veliku Goricu te završava osmirazred u tadašnjoj OŠ „Veljko Vlahović“. Srednju školu pohađa u OC „NikolaTesla“ u Zagrebu. Još u osnovnoj školi postaje član rukometnog kluba „Rad nik“ ukojem igra sve do 1983. g. kad se vraća iz JNA, zapo šljava u DIOKI dd i kaokapetan momčadi prestaje s aktivnim igranjem. U jesen 1991. g. kao dragovoljac u2. gardijskoj brigadi sudionik je Domo vinskog rata.


ŽIVOTOPISI AUTORA

Od srednjoškolskih dana amaterski se bavi fotografijom. Danas je aktivni člannovoosnovanog velikogoričkog foto kluba. Surađuje sa Kronikama VelikeGorice, Pixellom, fotografira velikogorički „Night life“, kulturne manifestacijei razne znamenitosti Turopolja. Sve to sa željom da se ljudima približe ljepote iobičaji ovog kraja.

Zlatko Šostar

Rođen je 1941. u Velikoj Gorici gdje je završio osnovnu školu, a gimnaziju iEkonomski fakultet u Zagrebu.

Bio je omladinski rukovodilac u nekadašnjoj općini Velika Gorica, urednikVelikogoričkog lista i Radija Velike Gorice, tajnik Turističkog saveza općineVelika Gorica i direktor Grafičkog poduzeća Velika Gorica.

Utemeljio je Likovnu grupu 10. lipanj, a i dan-danas se samostalno bavislikarstvom, fotografiranjem i video-snimanjem.

Sudjelovao je u nizu skupnih izložbi, te priredio 4 samostalne slikarske izložbe, 3 izložbe fotografija i 3 izložbe karikatura.

Posjeduje bogat fond dokumentarnih i umjetničkih fotografija Velike Go rice iz druge polovice 20. stoljeća.

2008. godine objavio je reprezentativnu fotomonografiju Male priče iz VelikeGorice u kojoj slikom i riječju predstavlja svoj kraj i svoje suvre menike.


Rođena je i živi u Velikoj Gorici. Profesorica je hrvatskog jezika u OŠ EugenaKvaternika i književnica za djecu i mlade.

Objavila je romane Imaš fejs? i Bacit ću ti kompjutor kroz prozor te zbirku priča Baš kao Harry Pot ter čija se radnja najvećim dijelom odvija u Velikoj Gorici.Ro man Imaš fejs? dobio je Nagradu „Mato Lovrak“ za najbolji ro man za djecui mlade objavljen u 2011. godini. Na 9. međunarodnom festivalu radiodrame za djecu i mlade Prix Ex Aequo 2012. u Bratislavi, posebnom nagradom, kojudodjeljuje Međunarodna unija za dječju knjigu (IBBY), nagrađena je radioigraImaš fejs? Hrvatskog radija, nastala prema romanu. Priče za djecu i mladeobjavljuje u časopisima Modra lasta, Smib, Radost, Književnost i dijete, naportalima Školske knjige i Profila, na Prvom programu Hrvatskoga radija uemisiji Priče za velike i male te na Drugom programu HTV-a u emisiji Pssst...priča!

Arijana Mataga Tintor

Rođena je 22. kolovoza 1966. u Zagrebu gdje je završila osnovnu školu i V.Gimnaziju. Diplomirala je socijalnu pedagogiju na Edu kacij sko -reha bili ta -cijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Stručno se usavršavala iz pod ručjapsihoterapijskog savjetovanja te je završila edukacije iz transakcije analize irealitetne terapije. Magistrirala je na Edukacij sko -reha bili ta cij skom fakultetu2004. godine na temu Ključni ljudi u lokalnoj zajednici u prevenciji po -remećaja u ponašanju djece i mladih. Na istom fakultetu doktorirala je 2011.godine na temu Ostvarivanje prava djeteta u funkciji izgradnje otporne lokalnezajednice. Članica je Upravnog odbora Hrvatske udruge socijalnih pedagoga.Na matičnom fakultetu gostujući je predavač na Odsjeku za poremećaje uponašanju. Objavila je petnaest radova u stručnim i znanstvenim časopisima,


ŽIVOTOPISI AUTORA

zbornicima i knjigama te aktivno sudje lovala na dvadesetak konferencija isimpozija u zemlji i inozemstvu. Čla nica je Radne skupine koja je izradilaNacionalnu strategiju za prava djece od 2014. do 2020. g. Od 1996. godinezaposlena je u gradskoj upravi Grada Velike Gorice u Upravnom odjelu zadruštvene djelatnosti, školstvo i predškolski odgoj na radnom mjestu savjetnice za predškolski odgoj, djecu i mlade.

Borut Vidošević

Rođen je 1963. godine u Zagrebu. Prve prstokroke na klavijaturi obi teljskogpijanina pokušao je sam, kao predškolac. Od drugog pak razreda osmoljetkeškolovao se i, konačno, odškolovao za pijanista, završivši Mu zičku akademijuu Zagrebu, uz kraću epizodu u Sjedinjenim Američkim Državama. Cijeli jeradni vijek proveo u današnjoj Umjetničkoj školi Franje Lučića, ranije kaonastavnik klavira, danas kao ravnatelj. Oženjen je glazbenicom, također pija -nisticom, otac dvojice malodobnih sinova.

Memetali Zenuni

Rođen je 23.10.1955. u mjestu Gornje Sedlarce kraj Tetova, Makedonija. Urodnom mjestu proveo je djetinjstvo i završio osnovnu školu, a potom je 1970.godine doselio u Veliku Goricu. U Zagrebu je završio srednju školu za ugo -stiteljstvo. Godine 1980. zajedno s ocem otvorio je slastičarnicu i pizzeriju„Memy“, koja je kultno okupljalište mnogih generacija Veliko goričana. Ože -njen je i ima četvero djece. Društveno je aktivan u Velikoj Gorici, posebno uaktivnostima albanske nacionalne manjine u Gradu Velikoj Gorici i Zagre -bačkoj županiji.

Darija Žilić

Spisateljica i književna kritičarka iz Velike Gorice dobitnica je dviju zna čajnihknjiževnih nagrada – Nagrade Julije Benešić za najbolju knjigu književnekritike i Nagrade „Kiklop“ za najbolju pjesničku zbirku godine. Dugogodišnjaje voditeljica programa „Mama čita“ u Multimedijalnom institutu u Zagrebu.Objavljivala je eseje i kritičke prikaze o suvremenoj poeziji, teoriji i aktivizmuu časopisima, te brojne intervjue. Stalna je suradnica na Trećem programuHrvatskog radija, surađivala je na projektu Školske knjige Leksikon hrvatskeknjiževnosti. Urednica je u časopisu Tema. Voditeljica je tribine Dekon -strukcije u Hrvatskom društvu pisaca, te književne tribine u Klubu umjetnikana Sušaku u Rijeci. Pjesme su joj prevođene na talijanski, slovenski i engleskijezik.

Vesna Župetić

Rođena je 11. listopada 1962. u Velikoj Gorici. 1981. godine upisuje Filozofski fakultet u Zagrebu, Odjel za pedagogiju, na kojem je diplomirala 1986. i stječetitulu diplomiranog pedagoga. 1987. počinje svoj radni vijek u osnovnoj školi u Pokupskom, a nakon položenog ispita za programera nastavlja ga od 1989. do1996. u Elektronskom računarskom centru „Slje me“. Od 1996. radi kao sav -jetnica za kulturu u Upravnom odjelu za društvene djelatnosti, školstvo ipredškolski odgoj Grada Velike Gorice.

Članica je predsjedništva Ogranka Matice hrvatske Velika Gorica i tajnicaFolklornog ansambla Turopolje.


ŽIVOTOPISI AUTORA

Petra Žuvela

Rođena je 21. srpnja 1969. godine u Zagrebu gdje je završila osnovnu i srednjuškolu za upravu i pravosuđe. Diplomirala je na Fakultetu za defek tologiju,smjer logopedija 1994. godine u Zagrebu. U razdoblju od 1995. do 2002. radilaje u Caritasovom Domu za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi kaologoped i pomoćnik u učenju djeci s različitim vrstama i stup njevima teškoća urazvoju i invaliditetom. Od 2002. godine do danas radi kao stručni suradniklogoped u dječjem vrtiću Ciciban/Žirek u Velikoj Gorici. Redovito se stručnousavršava iz područja logopedije i ranog dječjeg razvoja te je 2013. obranilaspecijalistički rad na Poslije dip lom skom specijalističkom studiju „Rana inter -vencija u djetinjstvu“ na temu „Najčešća pitanja odgojitelja logopedu u dječ -jem vrtiću“. Od 2000. godine aktivno surađuje s Veleposlanstvom SuverenogMalteškog reda predvodeći grupu osoba s invaliditetom i njihovih asistenata na međunarodne ljetne kampove diljem Eu rope s ciljem promoviranja Hrvatske upodručju pobolj šanja kvalitete života osoba s invaliditetom. Od 2013. članicaje projektnog tima u ulozi train ing coordinatora u sklopu projekta Integracijapredškolske djece s teškoćama u razvoju u redovni predškolski sustav u GraduVelika Gorica koji se provodi u DV Žirek. Članica je povjerenstva za osobe sinvaliditetom grada Velike Gorice. Drugu godinu za redom inicirala je isudjelovala u kreiranju projekata povodom Međunarodnog dana osoba s inva -liditetom „Most“ i „Volim život“.


ŽIVOTOPISI AUTORA

Sadržaj

UVODNA OPASKA UREDNIKOVA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5

* Uz fotografije Renata Glogovčana: . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7


SVETA LUCIJA – NOSITELJICA SVJETLA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9

Božidar Pavišić

ZASTAVA (BANDER). . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15

Stipo Bilić

STRADALI TUROPOLJCI U PRVOM SVJETSKOM RATU. . . . . . . . . . . . . . . . 21


HRVATSKA SELJAČKA ZAŠTITA U VELIKOGORIČKOM

KOTARU 1936. – 1938. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 41

Ro man Repač

ODRŽIVI RAZVOJ GRADA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 57

Vesna Župetić

DANI EUROPSKE BAŠTINE U VELIKOJ GORICI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 61

Dragica Dada Modrić

LEGENDFEST – LUKAVEC, 2014. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 65

dr. sc. Arijana Mataga Tintor

DJEČJI TJEDAN U VELIKOJ GORICI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 69

Petra Žuvela

VOLIM ŽIVOT. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 75

Pripremio: Gordan Hosni – Ogi

JUNACI BABAJINE KUĆICE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 81

Borut Vidošević

CRTICE IZ UMJETNIČKE ŠKOLE FRANJE LUČIĆA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 91

Ivanka Ivkanec

GODIŠNJI KONCERT FOLKLORNOG ANSAMBLA „TUROPOLJE“, VELIKA GORICA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 93

mr. sc. Marija Ivanović, viša knjižničarka

TRI DESETLJEĆA LIKOVNOG NATJEČAJA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 95

Mario Ivić

GALERIJA 12. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 105

Antun Cerovečki

NOVI NAČIN GLEDANJA NA PEJZAŽE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 113

***

ILUSTRACIJE HRVOJA RUŽIĆA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 117


Zlatko Srbelj

NOVI ŽIVOT CLUBA 100 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 123

Igor Đuran

NOĆ BORILAČKIH SPORTOVA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 127

Aleksandar Božić

POVIJEST ŠAHOVSKIH KLUBOVA U TUROPOLJU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 133

Da vid Jolić

PORTRET MLADE SPORTAŠICE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 141

Da vid Jolić

VELIKOGORIČKE MAŽORETKINJE SVJETSKE PRVAKINJE . . . . . . . . . . 145

Mirjana Marković

SCENA GORICA – TVORNICA NAGRADA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 149

***

ANA I BORIS /in memoriam/ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 153NAGRADA ALBATROS 2014. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 155

Ivo Pranjković

UZ DRUGO IZDANJE TUROPOLJSKE ČITANKE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 165

Alojz Jembrih

PAVAO ŠTOOS: O POBOLJŠANJU ĆUDOREDNOSTI

SVEĆENSTVA (1848.) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 167


ŽIR – PRIČA DUGA ŠEZDESET BROJEVA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 187

Zenuni Memetali

MOJI SUSRETI S VELIKOM GORICOM. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 193

Zlatko Šostar

NEKOLIKO MALIH PRIČA IZ KUČA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 199


ZANIMLJIVOSTI IZ ŽABLJEG SVIJETA TUROPOLJA. . . . . . . . . . . . . . . . . . 207

PRIČE O STVARIMA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 215

Darija Žilić

SLAVICA SARKOTIĆ – TUROPOLSKA RAPSODIJA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 219

Branka Jagić

LIST . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 221

Juraj Odrčić

KRONOLOGIJA 2014.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 223

ŽIVOTOPISI AUTORA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 235


LJETOPIS GRADA VELIKE GORICE 2014.

Za nakladnikaBarbara Grđan Odrčić

Grafički urednikŽeljko Vučak

Unos tekstaSanja Borković

Naklada300 primjeraka

TisakGrafika Markulin

Lukavec

Documents

LJETOPIS GRADA VELIKE GORICE / GODINA XI., BROJ 11pouvg.hr/Download/VG_Ljetopis_14_web.pdf · Ljetopis GVG '14. 7 UVODNA OPASKA UREDNIKOVA Prosječno “Ljetopis Grada Velike Gorice”