Ljubuško silo 2010

PUČKI GODIŠNJAK • Ljubuški, 31. srpnja 2010. • Br. 6

Svečana parada, 17. st.

ISSN 1986-6046

�

Kamilica Matricaria chamomilla

Tematski prilog:

Instrumenti fra Mije Sučića

Hrvatski glazbeni folklor dio je narodne duhovne kulture, a obuhvaća vokalnu glazbu (popijevke) i instrumentalnu glazbu (svirku). Instrumentalna glazba

može se izvoditi na različitim glazbalima – puhačkim, žičanim i udaraljkama. Najzastupljenija tradicijska glazbala na području Hercegovine su gusle, svirale (dvojnice i ćurlici) i diple. U prošlom stoljeću sa sjevera je došla usna harmonika (organić), a s hrvatskoga juga lijerica (lirica). U Hrvatskoj su već održana tri Međunarodna festivala tradicijskih glazbala.

Svirala Svirala (postranka, strančica,

jednojnica, jednojka, jedinka, kavala, ćurlik) najjednostavnije je tradicijsko pučko glazbalo od šupljega materijala, s rupama na drvenoj cijevi, duljine oko 30 cm Najčešće se pravi od bazgovine, javora i klena. Na jednom kraju cijevi izbuši se otvor (labium, glasnica, rupa puhalica) i tu se cijev zatvori klinom (pisak, štoplin). Takva svirala, dakle, ima koso odsječen pisak poput kljuna, koji se prigodom sviranja stavlja u usta. Uzduž cijevi izbuše se rupe, najčešće šest, za mijenjanje visine tonova. Rupe za sviranje buše se okomito, donji otvor cijevi iste je širine kao i unutar cijevi.

FrulaNaziv frula povezan je s balkanskim

vlaškim stočarima: rumunjski fluier, novogrčki flogéra. Za razliku od svirale jedinke frula ima pisak okomito odsječen, pa se ne uzima u usta, već se samo prisloni uz njih. Otvor cijevi u frule pri samome sužava se na polovicu unutarnjega promjera.

DvojniceDvojnice (žveglice, dvogrle, dvojkinje, dvojke, volarice, vidulice), koje neki

smatraju hercegovačkom sviralom, aerofono je glazbalo s dvjema cilindričnim cijevima, izbušenim u jednom komadu drveta, duljine 30 do 40 cm. Povjesničari ga uspoređuju s

Tematski prilog: Pučka glazbala

Dvojnice, Cerno

rimskom sviralom (Tibia duplex), a susreće se u svih slavenskih naroda. Najbolje zvone dvojnice od drenovine, a prave se često i od klena. Svaka šupljina ima labijalan otvor, udaljen nekoliko centimetara od gornjega kraja. U tom dijelu smješteni su piskovi, koji se prave od jasenova drveta, stara jednu do dvije godine. Rupe za prebiranje buše se usporedno, na jednoj cijevi tri, a na drugoj četiri. Ako su četiri rupe na desnoj cijevi, to su dvojnice "na desnu ruku", a ako su četiri rupe na lijevoj cijevi, tada se radi o dvojnicama "na lijevu ruku".

�

6. Ljubuško silo 2010.31. srpnja 2009., Centar malih športova, Ljubuški, 20,45 sati

P r o g r a m

18,30 Okupljanje kod Osnovne škole Marka Marulića, Ljubuški (u središtu grada)

19,30 Priprema sudionika za svečani mimohod kroz grad

20,15 Početak mimohoda uz glazbu i napjeve društava

20,30 Dolazak na Centar malih športova i predstavljanje gledateljstvu

20,45 Početak programa: Nastupi društava

22,30 Izbor Vile Ljubuškoga sila

23,00 Završetak programa uz okrjepu, pjesmu i druženje

Jozo Kraljević s diplama Lijerica A. Mucića

Glavni domaćin: Ante Herceg, KUD ”Herceg Stjepan”Stjegonoša: Stanko GranićVoditeljica: Željka Opačak

S a d r ž a j

Pučka glazbala, I. dio ................................................................................................. 2Program ......................................................................................................................... 3 Pučka glazbala, II. dio ................................................................................................. 4Kulturna i umjetnička društva ................................................................................ 5Povijest ljubuških naselja, IV. dio ........................................................................ 18

�

Tematski prilog: Pučka glazbalaGusle Pučko žičano glazbalo s jednom strunom i gudalom.

Ima mišljenja kako je možda oko 8.-9. st. preneseno iz Azije na Balkan. Drugi drže da su gusle naslijeđe ilirskih naroda. Naziv potječe iz praslavenskoga *godsli (rus. gusli, češ. housle), što je u svezi s glagolom guditi. Gusle se sastoje od korita, drška i glave. Korito (varjača, varljača, vagan, čaška), u obliku uzdužne razrezane kruške, najčešće se izrađuje od javora, duda, oraha, jasena, hrasta ili klena. Na koritu je napeta uštavljena koža, obično jareća, ovčja ili zečja, koja je na vanjskim rubovima pričvršćena malim drvenim klincima i izbušena s pet do deset rupica (glasica). Glava na guslama često je urešena likom kakve životinje, ovnujskom, jarčevom ili konjskom glavom, ili pak likom kakva hajduka. U dršku, koji spaja glavu i korito, napravi se rupa s kočićem, kroz koji se nateže struna. Ona je od konjskoga repa, oko četrdeset dlaka, pri dnu korita spojena oputom. Majstori kažu da je najbolja struna od mladoga konja vranca. Na donju stranu korita lijepi se komad smole ili voska, o koje se gudalo briše radi boljega zvuka i opuštanja od masnoće.

Diple Diple su drveno puhačko (aerofono)

pučko glazbalo, čiji osnovni dio čine dvije cijevi s rupama. Naziv mu je iz novogrčkoga dipla, što je postalo od starijega grčkog diploós, dvostruk. U svaku cijev utaknut je po jedan pisak s urezanim udarnim jezičcem. Cijevi (prebiraljka) s piscima utaknute su u širi, ljevkast drveni dio (kutao) u koji se puše. Imajući u vidu napor koji diple uzrokuju u svirača, obično je na diple utaknut mijeh od životinjske kože, koji služi kao spremnik za stlačeni zrak, pa je riječ o diplama s mijehom (mišinom). Najbolji je mijeh od jareće kože. Svira se prekrivanjem, otvaranjem i poluotvaranjem rupica trima srednjim prstima obje ruke. Poradi zračnoga spremišta u mijehu, koji svirač s vremena na vrijeme napuše plućima, diple imaju neprekidan zvuk. Iz mijeha diplar laktom potiskuje zrak u svirale. Zvuci dipala raznovrsniji su i dinamičniji nego na svirali. Vješt svirač može ritmičkim zaoštravanjem, treperenjem i iznenadnim udarcima po mijehu stvoriti živahne glazbene motive.

Cijevi se izrađuju s rupama u različitim kombinacijama, od najstarijega jednoglasna oblika (6:0) do dvoglasnih kombinacija (6:6, 6:2, 6:3, 6:4). Prema rasporedu i broju rupica na svirali razlikuje se nekolika vrsta dipala ili mjehova: Hercegovački mijeh, pelješki, srednjodalmatinski i istarski mijeh.

Diple na odmoru

Gusle, Cerno

R. Dodg

�

KUD ''SV. JURAJ'', DUGA RESA

Vino i glazba razgaljuju srce.

Kulturno-umjetničko društvo ''Sveti Juraj", Duga Resa, djeluje već 62 godine, promičući neprestano u svojemu radu narodne pjesme,

plesove i običaje, ne samo užega zavičaja već i ostalih dijelova hrvatske domovine. Društvo trenutačno djeluje u trima sekcijama (plesnoj, pjevačkoj i tamburaškoj), u kojima radi 57 aktivnih članova.

Među nastupima na mnogobrojnim smotrama, između ostalih, vrijedno je istaknuti: Vinkovačke jeseni, Đakovački vezovi, Šokačko sijelo i dr., nastupe u parlamentu Republike Slovenije, u uredu predsjednika Republike Hrvatske, predstavljanje na smotrama u Bosni i Hercegovini i u Sloveniji. Sve to velik je poticaj i želja prema što kvalitetnijem radu.

Društvo je posebno ponosno na višegodišnju suradnju s kulturnim i umjetničkim društvima i udrugama iz Županje, Ljubuškoga, Olova, Osekova i Vinice, s kojima ih, osim kulturoloških, vežu ponajprije prijateljski odnosi.

Biblija, Knjiga Sirahova

�

KUD " KRISTAL-SLADORANA", ŽUPANJA

Bez glazbe životbo bio pogreška.

Friedrich Nietsche

Kulturno-umjetničku udrugu "Kristal-Sladorana" iz Županje osnovala je 1950. Sladorana iz Županje. Otada do danas Udruga radi neprekidno, njegujući

tradiciju i kulturnu baštinu domaćega kraja i ostalih kutaka lijepe naše. KUU broji trenutačno 240 članova u više sekcija: mješoviti pjevački zbor, starija folklorna sekcija, tri mlađe folklorne sekcije, tamburaška sekcija, tamburaški orkestar-mlađi tamburaši i početnici koji uče svirati tambure.

KUU "Kristal-Sladorana" iz Županje sudjeluje na svim značajnim manifestacijama u Županji, kao što je "Šokačko sijelo", proslava Dana grada, te mnogi humanitarni koncerti, na kojima su bili i sudionici i organizatori. Od zapaženijih nastupa Udruga je sudjelovala na gotovo svim Vinkovačkim jesenima, u Glazbenom zavodu u Zagrebu s mješovitim pjevačkim zborom, te nastup u koncertnoj dvorani "Vatroslav Lisinski" sa zborom i folklorom. Za HTV Zagreb snimljene su emisije "Za srce i dušu" i "Lijepom našom", uključujući i nekoliko pjesama zbora za arhivu Hrvatskoga radija Zagreb. Zbor je nastupio i u Pragu na međunarodnom susretu zborova iz cijelog svijeta s adventskim pjesmama. Dječja folklorna skupina sudjelovala je na međunarodnoj smotri folklora u Slobodnici, u organizaciji „Družine" iz Zagreba, čiji je "Kristal-Sladorana" član. U istoj organizaciji Udruga je bila domaćin dvije godine Međunarodne smotre folklora u Županji. Starija folklorna sekcija sudjelovala je na manifestaciji "Brodsko kolo" u Sl. Brodu. Pored toga, Udruga je imala dosta nastupa i koncerata po domovini i u inozemstvu (Njemačka, Poljska, Turska, Češka, Francuska, Italija, San Marino). Ove

2010. obilježili smo s ponosom 60 godina neprekidna rada, priredivši više uspješnih prire-daba, revija i scenski mjuzikl "Bećarske vatre".

�

KUD "PRIMORSKI DOLAC"

Da nisam fizičar,vjerojatno bi bio glazbenik.

Albert Einstein

Kulturno umjetničko društvo "Primorski Dolac" iz Primorskoga Doca mlado je društvo utemeljeno krajem listopada 2008. U svojemu programu Društvo je

zacrtalo njegovanje tradicije i pučkih običaja, tradicijskih napjeva i kola, organiziranje kulturno-zabavnih večeri i obučavanje mladih naraštaja u očuvanju folklorne baštine. Prvi javni nastup Društvo je imalo na blagdan Sv. Ante Opata 17. siječnja 2009. Predsjednik Društva je Ivan Džakulić, dopredsjednica Jagoda Pavković, a tajnica Marica Vržina.

Primorski Dolac (tisuću žitelja, površina 31,28 km², 70 m/nv) naziv je mjesta i istoimene općine na krajnjem zapadnom dijelu Splitsko-dalmatinske županije, u trogirsko-kaštelanskom zaleđu, na sjevernim padinama Prače, 42 km sz od Splita. Najbliži susjedi su mu Perković, Prgomet i Bogdanovići. Status općine Primorski Dolac dobio je 1997. Do 1931. zvao se Suhi Dolac, pa Donji Dolac, a od 1948. nosi današnje ime. Glavni blagdan je Sveti Ante Padovanski, s najstarijom crkvom sagrađenom 1730. Mjesni župnik fra Ante Čavka izdao je knjigu "Povijest Primorskoga Doca".

�

Glazba je jednahirovita cura.

Folklorno društvo Otočac osnovano je 1998. godine u okviru Gackoga pučkog otvorenog učilišta Otočac. Njeguje plesove i izvorne običaje Gacke i Like, a

predstavilo se u više navrata na smotrama folklora širom Hrvatske: U Vinkovcima, Šibeniku, Vodicama, Zagrebu, Iloku i dr. Tijekom 2010. u organizaciji Grada Zagreba predstavili su svoje plesove i u Češkoj. Društvo broji pedesetak članova svih uzrasta koji rade u tamburaškoj, plesnoj izvornoj i dramskoj skupini. Većina članova posjeduje i nastupa u izvornim narodnim nošnjama, poradi čega su pobrali nagrade na revijama narodnih nošnji.

Društvo je sudjelovalo na snimanju nekoliko dokumentarnih filmova o tradicijskoj baštini, a stare narodne pjesme snimilo je i zabilježilo i na nosaču zvuka. Voditeljica Folklornoga društva Otočac je Dragica Rogić, čije zapise i koreografije društvo i izvodi.

Grad Otočac (475 m/nv, 4354 st.) smješten je na rijeci Gackoj u zapadnom dijelu Gackoga polja, 42 km sz od Gospića. Prvi se put spominje na Bašćanskoj ploči 1100. Ime je dobio po malomu prirodnom otoku usred rijeke Gacke. Bio je dugo vremena važna pogranična tvrđava pod upravom Vojne krajine.

FOLKLORNO DRUŠTVO "OTOČAC"

François Emmanuel

�

Glazba je vjernapratilica svakog veselja.

Josip Eugen Tomić

Kultura je okvir u kojemu se ogleda svaki grad. Na tragu te misli skupina entuzijasta, okupljena oko Gradskoga kulturnog središta Vrgorac, osnovala je Kulturno-

umjetničko društvo "Vrgorska krajina". Društvo je s radom počelo u studenome 2009., a folklorna sekcija KUD-a pobudila je veliki interes među svim generacijama. Za kratko vrijeme u Društvo se upisalo preko pedeset članova svih uzrasta. Za voditelja angažiran je Željan Brljević, Metkovčanin, učenik uglednoga hrvatskog etnologa Vide Bagura, koji se potvrdio kao uspješan voditelj nekoliko kulturno-umjetničkih društava.

Kako u Vrgorcu nema zapisa o izvornim plesovima, karakterističnim za to podneblje, voditelj i članovi Društva odlučili su oživjeti i valorizirati hrvatsku folklornu baštinu. Tako su uvježbani i pripremljeni plesovi Pelješka župa, Desanski šotić i Neretvanska poskočica. Vrgorčani se nadaju kako će revitalizacijom folklora u Vrgorcu, koji je dobio i vokalnu i instrumentalnu sekciju, djelotvorno njegovati hrvatsku etnografsku baštinu, družiti se i povezati u istoj nakani s drugim društvima diljem Lijepe naše i izvan nje.

KUD "VRGORSKA KRAJINA", VRGORAC

10

Najnužnija, najteža i glavnastvar u glazbi je vrijeme.

Wolfgang Amadeus Mozart

Kulturno-umjetničko društvo "Rudine", župa Vidoši, vrlo je mlado društvo osnovano 24. siječnja 2010. Broji više od dvjesto članova svih uzrasta, koji promiču

tradiciju, običaje i kulturno nasljeđe Hrvata svoga kraja, izvođenjem izvornih pučkih napjeva i plesova. U okviru Društva djeluju plesna skupina (osnovna škola, srednja škola i odrasli), te muška i ženska i dječja pjevačka skupina. KUD "Rudine", Vidoši, predstavilo se prvi put na Uskrs 4. travnja 2010., ispred župne crkve u Vidošima, a potom u kratkom vremenu sudjelovalo je na većem broju folklornih manifestacija. Predsjednik Društva je Stipe Bandov, a tajnik Josip Perković.

Vidoši (3.157 stanovnika, 2005.) spadaju u najstarije katoličke župe u općini. Nalaze se na istočnome dijelu Velikog polja, u gornjem slijevu rijeke Sturbe, okruženom tušničkim brdima. Vidoši su udaljeni od Livna osam km, Tušnice pet km, granice s RH Hrvatskom 25 km (Granični prijelaz Kamensko), zračne luke Split 102 km i Kupresa 40 km.

KUD "RUDINE", VIDOŠI

11

HKUD "SVETI MARKO", KLOBUK

Cilj glazbe jedirnuti srce.

Johann Sebastian Bach

Hrvatsko kulturno-umjetničko društvo "Sv. Marko", Klobuk, mlado je društvo utemeljeno 5. veljače 2006. Broji oko šezdeset članova, od najmlađega, koji

ima četiri godine, do najstarijega koji broji osamdeset i dvije godine. U Društvu djeluju sekcije: Folklorna, gangaška, diplarska i sekcija za poduku mladih na starim glazbalima. HKUD "Sv. Marko", Klobuk, imao je dosada već 90 javnih nastupa diljem BiH i Republike Hrvatske.

Zadaća je i obveza Društva oživjeti tradiciju i stare običaje u Klobuku i dalje od njega i prenijeti ih na mlade naraštaje. Poput svih mladih društava i HKUD "Sv. Marko" iz Klobuka želi steći što više iskustva i prijatelja i ostvariti plodnu suradnju s drugim kulturnim i umjetničkim društvima u BiH, Hrvatskoj i dalje.

1�

HKUD "RADIŠIĆI", RADIŠIĆI

Dok glazba traje,ti si glazba.

Thomas S. Elliot

Hrvatsko kulturno-umjetničko društvo "Radišići" iz Radišića djeluje od 15. listopada 2003. kao Folklorna sekcija Osnovne škole Marka Marulića, Područna

škola Radišići. Od 4. ožujka 2006. odlukom Osnivačke skupštine sekcija prerasta u Hrvatsko kulturno-umjetničko društvo "Radišići" iz Radišića. Društvo okuplja velik broj mladih polaznika, a njegovo značenje je neprocjenjivo jer njeguje narodnu baštinu, igre i plesove prethodnih naraštaja. Kroz pjesmu i ples učenici, polaznici ovoga Društva, razvijaju smisao za lijepo, za umjetnost i ljepotu pokreta. Cilj rada Društva je očuvanje starih hercegovačkih običaja od zaborava. Na svakom nastupu želja je što slikovitije i osjećajnije prikazati ono što su preci nekada radili i kako su živjeli. Članovi Društva su na svojoj baštini jer vole svoju zemlju, svoje običaje i svoju povijest koja je učiteljica života.

HKUD "Radišići" nastupilo je u mnogim mjestima i postigli zapažene rezultate. Kao posebna izdvajaju se gostovanja na manifestacijama Đakovački vezovi, Na Neretvu misečina pala u Metkoviću, Dani Europskog naslijeđa u Sarajevu, Lorettu u Italiji, Kninu , Primorskom Dolcu, Zagrebu, Lipiku i mnogim drugim mjestima.

1�

HKUD "STUDENČICA", STUDENCI

Glazba jejezik anđela.

Thomas Carlyle

Hrvatsko kulturno-umjetničko društvo "Studenčica" osnovano je 2001. Društvo svoju djelatnost temelji na promicanju pučke baštine Hrvata u Hercegovini,

očuvanju hrvatskih narodnih nošnji, zatim starih plesova i drugih poskočica iz Hercegovine. Pored narodnih običaja i plesova Hercegovine "Studenčica" baštini plesove posavskih Hrvata. Društvo broji oko 120 aktivnih članova, u čijem su sastavu folklorna sekcija (starijega i mlađeg uzrasta), pjevačka skupina, i mandolinski orkestar koji djeluje od 1996., a pripojio se Društvu 2001. Svake godine od osnutka Društvo "Studenčica", povodom zaštitnika Župe Studenci "Presvetoga srca Isusova", organizira smotru folklora, gdje pored domaćina nastupaju društva iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske.

Do sada je Društvo imalo preko 140 javnih nastupa na prostoru BiH i u inozemstvu, ponajprije u Njemačkoj, Austriji i Hrvatskoj, od kojih su najdojmljiviji nastupi na najvećoj hrvatskoj folklornoj smotri Vinkovačke jeseni. Povodom pete obljetnice djelovanja HKUD "Studenčica" je izdalo kompaktne diskove (CD), s prigodnim duhovnim i narodnim pjesmama iz Hercegovine.

1�

HKD "SVETI ANTE", HUMAC-LJUBUŠKI

Glazba je univerzalni,jezik čovječanstva.

Henry W. Longfellow

Hrvatsko kulturno društvo Svetoga Ante Humac-Ljubuški, najstarije kulturno društvo na području Ljubuškoga, utemeljeno je 1932. U svojoj bogatoj prošlosti

Društvo je imalo niz zapaženih nastupa u BiH, Hrvatskoj i u europskim zemljama. Danas u okviru Društva djeluje limena glazba, pjevački zbor, folklorna, dramska i karnevalska skupina. Najmlađa od njih, karnevalska, imala je niz uspjelih nastupa na

Ljetnom karnevalu u Čapljini. Folklor broji šezdeset članova, promičući tradicijske i kulturne vrednote Hrvata u BiH, preko niza izvedbi izvornih plesova, pučkih napjeva (putnički pjev, muška i ženska ganga) i instrumentalne glazbe. Limena glazba nastupala je i pratila sve značajne događaje u Ljubuškom i okolici.

Vrlo uspješne nastupe s guslama, diplama i fruli imao je u više navrata član Društva Željko Keža iz Studenaca (Međunarodna smotra folklora, Gradec; Smotra folklora Na Neretvu misečina pala, Metković; Športsko-kulturna priredba Ilijino brdo kod Posušja, i dr.

1�

KUD "HERCEG STJEPAN", LJUBUŠKI

Ne marim mnogo za glazbu.Ono što volim su zvuci.

Dizzy Gillespie

Kulturno-umjetničko društvo Herceg Stjepan Ljubuški utemeljeno je u srpnju 1999., s glavnim ciljem očuvanja i održanja izvorne nošnje, plesova, napjeva i običaja

Ljubuškoga i hercegovačkoga kraja. Društvo broji oko 150 aktivnih članova svih uzrasta, djelujući kroz pjevačku (muška i ženska ganga) i plesačku sekciju. U jedanaest godina postojanja Društvo je zabilježilo preko dvjesta nastupa u zemlji i inozemstvu, među kojima: Vinkovačke jeseni (u više navrata); Međunarodna smotra folklora u Liptálu, Češka; Međunarodna smotra folklora u Beču, Smotra folklora u Peczuchu, Mađarska; Hercegovačke večeri u Kölnu, Beču, St. Gallenu, Splitu i Zagrebu; Međunarodnoj smotri folklora "Susret naroda i kultura" u Sikirevcima, "Šokačkom sijelu" u Županji, smotri folklora "Brodsko kolo" u Slavonskom Brodu, Međunarodnoj smotri folklora u Starim Jankovcima (Vinkovci), smotri folklora povodom Dana grada Duge Rese, "Đakovačkim vezovima" i povodom 60. godina KUD-a Kristal- Sladorana iz Županje.

U svojemu desetogodišnjem postojanju Društvo održava prijateljske veze i gostovanja s mnogim društvima iz Hrvatske – "Mladost", Vođinci; "Glavice", Sinj, "Kristal-Sladorana", Županja, "Sveti Juraj", Duga Resa, "Sloga", Sikirevci i dr. Članice KUD-a dobile su više priznanja na smotrama i priredbama. Također je mnoge nagrade i priznanja pobrao diplar, guslar i pučki umjetnik Ante Mucić Antas.

1�

Od sve buke koja me okružuje,glazba mi je najmanje neugodna.

Samuel Johnson

U Dubrovniku, gradu kamena, svjetlosti, umjetnosti, povijesti, harmonije, tradicije i ljepote, već četrdeset godina živi Folklorni ansambl Linđo. Prva audicija održana

je 1964., a od tada do danas kroz ansambl je prošlo više od tri tisuće članova, koji su pod uvijek budnim okom umjetničkoga ravnatelja Sulejmana Muratovića dostizali vrhunske rezultate gdje god su se pojavili. Članovi i danas plešu u originalnim nošnjama neprocjenjive vrijednosti. U fundusu ih ima oko 1500. Kada su u pitanju gostovanja prvo je zabilježeno 1966., išlo se u Italiju. U svojoj povijesti Linđo je uspješno prenosio ime Dubrovnika i Hrvatske Italijom, Njemačkom, Grčkom, Velikom Britanijom, SAD-om, Japanom, Australijom, Argentinom, Urugvajem... U francuskom gradu Dijonu 1973. osvojena je zlatna kolajna za ples i zlatna ploča za izvođenje narodne glazbe, čime je Linđo uvršten među najbolje europske folklorne ansamble. Kroz 45 godina u Linđu su se smjenjivale generacije i generacije plesača i glazbenika, u Linđu su se rađala prijateljstva koja su i nakon članstva ostajala nerazdvojna. Mnogo je poznatih i uspješnih osoba bilo članom ansambla, a svi će oni reći da im je Linđo pomogao u stvaranju karijere.

A danas? Među mladima Grada stvorena je slika klasičnoga linđovca. On je omiljen, on je popularan, on je društven. Jednostavno on je in! Biti prihvaćen u Linđu znači posvetiti se folkloru i tradiciji, znači raditi naporno, znači vježbati kad se drugi kupaju, znači žrtvovati se... Zato se linđovci međusobno iznimno cijene i čuvaju jedno drugome leđa, bez obzira na generacijsku ili bilo koju drugu razliku. Zbog svega toga

Linđo je danas važan i nezaobilazan dio Dubrovnika, Linđo je simbol grada Dubrovnika, Linđo je, slobodno se to može reći, dobri duh Grada.

FD" LINĐO", DUBROVNIK

1�

Glazbeni, kazališni i zabavni život u Dubrovačkoj republici bio je bogat i raznovrstan. Početkom 13. i 14. st. Dubrovnik je imao glazbenu kapelu, a

kasnije i simfonijski orkestar i glazbenu kapelu u Katedrali. Čak je imao prvu glazbenu školu u Hrvatskoj, koja je koncem18. stoljeća školovala vrsne svirače i davala im svjedodžbu o školovanju. Scenski život bujao je preko raznih družina zanimljivih naziva: Pomet, Njarnjasi, Isprazni, Orlovi, Smeteni i dr. Na područje Dubrovačke republike u 15. st. iz bosanskoga i hercegovačkoga zaleđa dolaze zabavljači, glumci i svirači za mnoge fešte i blagdane. Razlikuju se svirači raznih glazbala i zabavljači koji imaju latinizirana imena: buffones, ioculatores, histriones. Oni nastupaju samostalno, po dvojica ili trojica kao pantomimičari, parodisti ili imitatori, katkad prikazujući farsične scenske oblike. Družine putujućih zabavljača u kasnijoj su fazi bile mješovita, a ne samo muškarci, pa se 1455. spominju i frulašice. Na blagdan Sv. Vlaha 1314. Navode se ludi carbonosii, velike zabave, igre i pohodi pod maskama.

Mirsad Omerčahić (1962.-2010.)Smrt je prerano i iznenada odnijela Mirsada

Omerčahića, ravnatelja Folklornoga ansambla Linđo. O omiljenom i popularnom Mirsu, kojega je smrt za-tekla na položaju ravnatelja ansambla u drugom man-datu, njegovi Linđovci se s tugom sjećaju. U Linđo je došao kao dječak od desetak godina početkom se-damdesetih, s malom harmonikom, prikladnom nje-govu uzrastu, postavši članom ondašnjega Pionirskog anasmbla Linđa i ostao u ansamblu kao njegov vjeran

član i vječiti zaljubljenik do smrtnoga časa. Najprije kao dugogodišnji glazbe-nik, obrazujući se usput u glazbenoj školi, a svoju je darovitost iskazao svirajući uz harmoniku i nekoliko drugih instrumenata. Bio je godinama korepetitor i drugi Linđov harmonikaš, vodio je glazbeni dio ansambla, i postao i ostao u pravom smislu Linđov dobri duh. Zvanje diplomiranog ekonomista koje je stekao, stavio je ponovno u službu Linđa, vodeći ga kao ravnatelj od 2003., te od 2007. u drugom mandatu. Ljubav i privrženost Linđu iskazivao je i kao dugogodišnji glazbenik ansambla i kao ravnatelj, doprinoseći svojim radom rezultatima jednako u amaterskom glazbenom stvaralaštvu i profesionalnom ravnateljskom. Ostaje tuga i praznina, neizmjeran gubitak, ne samo Linđu već i svim ljudima dobre volje odlaskom dragoga prijatelja.

DUBROVNIK

IN MEMORIAM

Dubrovnik u 16. st.

Ljubuško naselje, graniči sa sjevera s Grabom i Grabovnikom, s juga s Prologom, s istoka s Lisicama, a sa zapadne strane s Grabom.

Prema popisu Vašarovići su imali 970 stanovnika, površina sela 577 ha, najviša kota 88 m, a najniža 59 m. Sastoji se od sedam zaselaka: Dubrava, Granići, Lauci, Lošče, Matijaševići, Puljići i Vinine. U crkvenom pogledu pripadaju župi Veljaci, osim zaseoka Lošče koji je u župi Humac. Zaštitnik Vašarovića je sv. Stjepan Prvomučenik. U selu je 2010. bilo 21 prezime: Alerić, Bezer, Dodig, Govorko, Granić, Herceg, Jukić, Kraljević, Lauc, Marinović, Matijašević, Mihaljević, Pivac, Puljić, Primorac, Pavičić, Roso, Šiljeg, Šošić, Vegar i Vukojević. U popisu 1768. biskupa fra Marijana Bogdanovića Vassarovichi imaju 58 žitelja, 43 odraslih i 15 djece (navode se izvorni latinizirani oblici, s brojem odraslih i brojem djece): Arstich Antonius 6, 3; Arstich Matthaeus 5, 2; Granich Joannes 8, 2; Lauzovich Elias 7, 3; Matihassevich Georgius 6, 1; Nosich Andreas 4, 0; Rausovglevich Michael 7, 4. Naziv naselja očito ima u osnovi hungarizam vašar (vásár) što je uz istoznačnicu sajam počest pojam u toponimiji, uz posvojni sufiks –ov i deminutivno –ić. Tvorbeno riječ je o antroponimu, što znači da je mogao postojati nadimak ili prezime Vašarović. U naselju su evidentirani sljedeći lokaliteti: Aremine, Benčine, Brod, Dolac, Dubrava, Gaj, Gajine, Gomila, Greda, Hardomiljci, Jarikovina, Jankovina,

Pretpovijesna gomila, Dubrava

1�

Povijest ljubuških naselja (4)

V A Š A R O V I Ć I

Piše: Radoslav Dodig

Kašinovača, Kovijovci, Kratine. Krč, Krčić, Kruševo, Lazina, Lošče, Lug, Lukovice, Matijaševina, Mišinovci, Nadadolac, Orašina, Perala, Podvale, Podkrč, Pogledalo, Puljića rupa, Rakušića rupa, Rastok, Selište, Semetnjača, Solina, Starci, Vinine, Vlaško polje, Velićevina, Zgrade. Riječ je o katastarskim i kartografskim nazivima, što ne znači da ne egzistira još određen broj mikrotoponima u usmenu govoru, koji se, nažalost, gubi.

Vašarovići su bili naseljeni u pretpovijesno doba. Govore o tome kamene gomile iz brončanoga i željeznoga doba (18. st. pr. Kr. – 4. st. pr. Kr.) na više mjesta – u Kašinovači, Dubravi, Matijaševićima i drugdje. Arheološki nisu istražene, kao što nema ni drugih pokretnih nalaza iz pretpovijesti, ali ni iz antike i srednjega vijeka. Isto tako teško je rekonstruirati zbivanja

Prizor is Lošča

Zbirk

a al

ata

u Zo

rana

Ale

rića

1�

Povijest ljubuških naselja

u osmansko doba, jer o tome šturo govore izvori i nalazi. Toponimi Aremine, Velićevina i Selište navode na određen kontinuitet, a kasnije popis katoličkoga pučanstva u 18. st. Dolaskom Austro-Ugarske počinje ubrzan razvoj, ponajprije poljodjelstva. Izgrađen je sustav cesta, mostova i kanala, ustrojen je katastar i provedeni popisi pučanstva. Preko Vašarovića prolazila je makadamska cesta iz Teskere i Lisica prema Grabu i Orahovlju, a preko Mlada-Trebižata, čiji se tok ukrotio nasipima (odatle naziv Prokop), sagrađeni su Otunjski i Crvengrmski mostovi.

Dvadeseto stoljeće donijelo je, dakle, napredak u agrarnom i industrijskom smislu, ali i brojne žrtve gladi, bolesti i ratova – pandemijska španjolica 1918. (120 umrlih u župi Veljaci), Križni put, egzekucije OZNE,

Osnovna škola

Groblje Podvale

�0


KNOJ-a i dr. Vašarovčani su poljodjelski kraj, ali i gastarbajterski, ljubitelji športa, folklora i drugih lijepih stvari. U razdoblju 1972.-1983. aktivno je djelovalo Kulturno-umjetničko društvo Vašarovići, sudjelujući na smotrama i priredbama u tuzemstvu i inozemstvu. Voditelj Društva bio je Stipe Granić. Lijepih uspjeha imali su igrači Vašarovića na malonogometnim turnirima. Stariji naraštaji pamte druženja na Otunju, na kupalištu Buk, gdje danas caruje korov i zaborav. Nostalgiju minulih vremena nosi pogled na napuštenu Milasušinu mlinicu, uz vrbe i vodu. Ipak, u kući Alerićevih, podrijetlom iz nedaleke Tihaljine, sjetiše se starih obrta, pa se tako u kući stvori izložba starih alata – pila, dlijeta, blanja, svrdala, strugalica, glodalica, argentinskih kliješta i naprava, čija imena i namjenu znaju samo veliki meštri starih obrta.

Šetnicauz

Trebižat

P R O B O J

Naselje u ljubuškoj općini koje graniči na zapadu s Vitinom, na jugu s Otokom i Radišićima, na istoku s Radišićima, te na sjeveru s

Lipnom. Dijeli se na Donji i Gornji Proboj, u crkvenome ustroju pripada župi Vitini, čiji je zaštitnik sv. Paškal Bajlonski. Prema popisu iz 1991. imao je 769 žitelja, površina sela 707 ha, najviša kota 247 m, a najniža 74 m. U Proboju je 2010. bilo 21 prezime: Alilović, Bandur, Bebić, Biško, Boras, Bunoza, Cigić, Čuvalo, Ereš, Gavran, Grgić, Macan, Medić, Nuić, Roso, Šimović, Tica, Tolić, Vučić, Zlopaša, Zovak. U popisu biskupa fra Marijana Bogdanovića 1768. Proboj je imao 55 žitelja: 37 odraslih i 18 djece (navode se u izvornim oblicima, s brojem odraslih i brojem djece): Alilovich Bartholomaeus 4,2; Alilovich Joannes 3, 2; Alilovich Matthaeus

�1


2, 2; Alilovich Michael 4, 5; Borasovich Andreas 3, 3; Borasovich Matthaeus 4, 2; Borasovich Paulus 3, 2; Paraçikovich Antonius 7, 0; Primoraz Joannes 4, 0; Vukoevich Joannes 3, 0. Naziv naselja nije nejasan. Radi se o zemljopisnu terminu (nomen topographicum) gdje se vjetar ili voda probija kroz kakav prolaz ili udolinu, što je ovdje slučaj s malim kanjonom između probojske Gradine i radiške Gradine, kuda teče i Potočina, u duljini oko 800 m. U Proboju su u dokumentima zabilježeni sljedeći lokaliteti: Alilova lazina, Bare Bobovina, Bilušina ograda, Brlog, Brščanuša, Cerovača, Čuvalovac, Čuvalove ograde, Ćorića tor, Dantića lazina, Do, Dolac, Draga, Drin, Đikuše, Gaj, Galiotova staja, Gavranova lazina, Gorica, Gradina, Grebčić, Hadžijina rupa, Jakerovac, Jakerovine, Jažva, Jurića ograda, Jurin kuk, Kapetanova gomila, Kežinovac, Krči, Kuk, Livada, Luka, Muljkuše, Musnovače, Mali brig, Mali prokop, Macanova strana, Nuići, Nuića ograde, Njive, Obale, Potočina, Probojsko brdo, Pućinac, Ručevina, Rupe, Soline, Stojanovića općina, Šarčev (h)arem, Velaćuša, Veliki brig, Vlake, Vrioštica, Vučja rupa.

Proboj je bio nastanjen u bončano i željezno doba. Više je kamenih grobnih gomila posijano po probojskim brdima i stranama (blizu

Tolića kuća, na Solinama, blizu Rosinih kuća velika Kapetanova gomila i dr.). Usto, na brdu

iznad Donjega Proboja (kota 188m) stoje i danas ostaci kamenih obrambenih zidove

pretpovijesne gradine ovalna oblika. Površina joj je 7.530 m², a na njoj su čestice Cigića, Zovaka, Grgića, Macana i Zlopaša. Po njoj se brdski predio zove Gradina. Iz rimskoga doba u Proboju je pronađeno više materijalnih ostataka. Sjeverno od današnje magistralne

ceste Čapljina-Ljubuški-Proboj-Vitina-Imotski vodila je rimska vojna cesta

Rimski crijep s pečatom C. Hermerotis

Gradina Proboj

��


Salona-Narona. Preko Potočine (u austrougarsko doba zovu ga potok Proboj, na beogradskim vojnim kartama bilježe ga u donjem dijelu kao potok Draga, a u gornjem Jažva), blizu današnje gostionice Kula, gdje je oko 1900. s desne strane potoka bila gostionica Blaža Čuvala, prelazila je kamenim mostom. Ostaci njegovih lukova bili su vidljivi do gradnje i asfaltiranja magistralne ceste. U trećem stoljeću ta je cesta bila opravljana, o čemu govori miljokaz careva Vibija i Voluzijana, koji je pronađen u Proboju (danas u Muzeju Hercegovina u Mostaru). Jedno antičko naselje, ili poljoprivredno imanje, bilo je na području današnjega groblja u Proboju. Narod je to mjesto zvao "Crkva sv. Ruže". U probojskom groblju šezdesetih godina prošloga stoljeća prigodom kopanja otkriveni su ostaci

Stari most u polju

Gornji Proboj, predio Dolac

��


Probojsko groblje

Panorama Proboja

jedne stare crkvene građevine. Tadašnji župnik u Grljevićima fra Vojislav Mikulić izmjerio je dimenzije 9 x 4,5 m. Nažalost, taj plan nije nikada objelodanjen. Riječ je o starokršćanskom oratoriju iz 5.-6. st. (sličan je otkrio 1893. Ć. Truhelka na Šipkovoj glavici, poznatoj kao zaselak Borasi, u Gornjoj Vitini). Da je Proboj, zajedno sa susjednim Radišićima bio prosperitetan kraj u rimsko doba, govore ostaci kamene cijevi, koji su pronađeni blizu donjega izvora potoka Drage (u literaturi se katkad navodi kao Macanovo vrelo, inače ne presušuje). Očito su Rimljani s izvora vodovodom opskrbljivali obližnji kompleks na čestici Odžaci u Radišićima (možda mansio Bigeste).

O Proboju u srednjem i novom vijeku nema puno izvora. Vrijedan je spomena jedan četverolučni stari kameni most preko Vrioštice, dug 20 m, širok 3,5 m. Nažalost, njegovi ostaci nisu danas sačuvani.

��


Hardomilje (730 st.) smješteno je u jugozapadnom dijelu općine, na desnoj obali Trebižata, s površinom oko 939 ha, najvišom

kotom 286 m i najnižom 55 m. S južne strane graniči s Bijačom, s istoka Zvirićima, sa sjevera Hrašljanima i Humcom, a sa zapada Teskerom. Dijeli se na zaseoke: Gadžina mala, Pivnice, Mandići i Žabar. Riječ je o današnjem naselju uz cestu i rijeku Trebižat, dok se u brdskom dijelu oko Lovreća (235 m) proteže staro Hardomilje, uglavnom napušteno, s ponekom revitaliziranom i novosagrađenom kućom. U Hardomilju početkom 21. st. zabilježeno je 16 prezimena: Bandur, Boras, Bubalo, Ćuže, Gadže, Grbavac, Ilić, Jelinić, Kozina, Kravić, Mandić, Markanjević, Miloš, Rupčić, Vukojević i Vukšić. Među njima Kozine, Markanjevići i Vukojevići pridošlice su u 20. st. U popisu biskupa Pave Dragičevića iz 1742. spominje se In villa Ardomiglia 24 čeljadi, 15 odraslih i devetero djece: Philippus Kustura 7,3; Lucas Vistiza 6, 3; Nicolaus Çorapina 2, 3.

H A R D O M I L J E

Podrijetlo naziva Hardomilje još je jezična zagonetka. Radi se o vlaškom antroponimu, sudeći po spomenu Vlaha Hardomilića 1434. u povelji Juraja Vojsalića. Jezikoslovac Tomislav Ladan kušao ga je razriješiti kao složenicu novogrčkoga hontromallon, u značenju "gruba vuna" odnosno "kabanica od grube vune". Istina, navedeni grecizam postoji u pastirskoj terminologiji, ali njegovi oblici glase andramolje, andramilje, prnje ili suvišne stvari, što je teško dovesti u fonetsku i semantičku vezu s Hardomilje. U dokumentima i govoru mjesnoga puka zabilježeni su sljedeći lokaliteti: Ademovac, Avlija, Balakovac, Bara, Bašča, Beluša, Beusovina, Bililo, Blaca, Blinje, Borasovina, Bošuša, Bristovac, Brdo, Brig, Bršćen, Buk, Bučine, Cvitina ogradica, Čatrnja, Čelinjak, Ćorina draga, Ćubeluša, Ćužuša, Diplića ulica, Do, Dodigovac, Dolac, Dočić, Donji

Pretpovijesna gomila, Dolac

��


Bristovac, Donji Humac, Dvorište, Dračevica, Draga, Drinike, Dubočica, Dubci, Duljina, Duvanište, Džazova gomila, Dževlanuša, Fazlinuša, Gadžina mala, Gnjilavica, Gojin greb, Gornji Bristovac, Gradina, Gravorina, Grbavuša, Guvno, Hajderovac, Humac, Izmak, Jakuša, Jama, Jankovac, Jara, Jelavuša, Kapetanovac, Kežića torine, Kovačuša, Kratine, Krčevine, Kućište, Kuk, Kukuruzovac, Kula, Kupalište, Kupinjevci, Lađa, Latice, Laza, Lazine, Lokve, Londža, Lovreć, Loznica, Lučica, Luka, Lužina, Majića dolac, Majuša, Mandića jaz, Mandići, Manduša, Marinovića staje, Marinuša, Markina ledina, Matinovac, Matišina draga, Mejićevina, Mesijuša, Mijinovac, Mijina rupa, Mijina blinja, Mostine, Nadvir, Nenadnice, Nezdravica, Nuga, Njive, Obaduša, Oblog, Ograda, Okrajak, Osmićevina, Osredak, Otok, Pearov vrt, Pećina, Piskulja, Pivnice, Počivala, Podhumci, Podine, Podvornice, Pojilo, Posuva, Pranjića drača, Prizide, Prpuška, Rakite, Rašeljka, Rivina, Rupa, Rupčićevina, Sad, Samac, Sekulan, Sklad, Smokovica, Smrikovača, Spanakište, Stranjak, Stup, Široka, Štala, Terzićuša, Tor, Torine, Trebižat, Trnove rupe, Trstenjak, Uzglavnica, Vegarov vrt, Veliki Kosor, Vir, Vištikuša, Volaruša, Vranješuša, Vrta, Vukšuša, Vuna, Zgon, Zeluša, Zidinice, Zvirićuša, Zurićuša, Žabar.

Hardomilje je solidno poznato u arheološkoj literaturi, još od 19. st. Uz gradinu i gradinsko naselje registrirano je više nadgrobnih kamenih gomila, vjerojatno ilirskih Daorsa. Međutim, većina arheoloških nalaza potječe iz antičkoga doba 1.-3. st. Preko Hardomilja desnom obalom Trebižata vodila je rimska vojna cesta Salona-Narona, posebice što je s njezine trase pronađeno više miljokaza. U Žabaru se nalazio jedan most preko rijeke širok 3,75 m. Zanimljivo je da su praktični Rimljani popločali korito rijeke ispod mosta da voda ne bi podrivala nosive stupove. Na lokalitetima Smokovice,

Nad

grob

ni sp

omen

ik v

ojni

ka B

etul

a, 1

. st.

Spom

enik

G. L

icin

ija, S

mok

ovic

e

��


Beluša, Vuna, Kratine, Pojilo, Londža i dr. pronađen je velik broj rimskih nadgrobnih spomenika, ponajviše isluženih vojnika rimskih legija i kohorti – VII. i XV. legije, III. Alpske kohorte, I. Brakaraugustanovske kohorte, I. Lucenske i dr. Dobar dio tih spomenika nalazi se u Arheološkoj zbirci Franjevačkoga samostana Humac i u Zemaljskom muzeju BiH u Sarajevu. Život se nastavio i u srednjem vijeku, što je posvjedočeno grobištima biliga: Pojilo (13 primjeraka), Pivnice (15 primjeraka), Brdo (6 biliga), Plase (pet nadgobnika).

Hardomilje 2009.

Vise

ći -

Icin

mos

t na

Treb

ižat

u

Monografija Hardomilje

��


Naselje Prolog (726 s.), u jugozapadnom dijelu ljubuške općine, smjestilo se između Crvena Grma, Vašarovića i Orahovlja, s istočne

i sjeverne strane, a sa zapada i juga graniči s Republikom Hrvatskom. Površina naselja iznosi 764 ha, najviša kota 204 m, a najniža 58 m. Prolog se dijeli na zaseoke: Bile Zidine, Njive, Njivetine i Slivetine. Ime Prolog, u svezi je s Velikim i Malim Prologom južno od Prologa, kao imenica od staroga glagola preložiti označuje prolaz, prohod, obično između brda. Upravo na takvim mjestima razvili su se Veliki i Mali Prolog, od kojih je hercegovački Prolog preuzeo naziv. Preko tih prolaza s morske strane ljeti struji svježi maestral, pa je Ljubuški jedno od rijetkih mjesta u BiH gdje puše zmorac ili maestral. U Prologu danas postoji sedam prezimena: Barbir, Begić, Dodig, Herceg, Nosić, Šalinović, Šošić. Istina, Begića je sve manje, jer je riječ o dvojnu prezimenu Herceg-Begić, pa zadnji oblik uzmiče u korist prednjega. U popisu biskupa Pave Dragićevića iz 1742. spominje se In villa Podprologh 27 žitelja, 17 odraslih i desetero djece: Stephanus Nosich 11, 7 i Nicolaus Arstich 6, 3. Prezimena Dodig, (H)Erceg, Šalinović i Barbir nalaze se u susjedstvu s druge strane granice u Velikom Prologu i Podprologu, što znači da se radi o migracijama iz Osmanskoga Carstva u Mletačku Republiku i obrnuto, posebice u 17. i 18. st. U dokumentima i mjesnom govoru zabilježeni su sljedeći lokaliteti:

P R O L O G

Obzidine Prolog, pretpovijest

Ostaci zida na Obzidinama

��


Antina voša, Bad, Barbiruša, Begića lazine, Benčine, Bile zidine, Blinje, Branjevina, Ciganska ledina, Čadorovi, Doci, Drača, Draga, Duboke lazine, Duljine, Gajine, Glavica, Gomila, Gornji brig, Granica, (H)rkalovac, Jančine, Janičar, Jazvine, Kamenice, Konjska, Koševine, Krč, Kresovci, Kurkamen, Lučice, Lujina lazina, Lju(p)kovića njive, Majićevina, Matin krč, Međa, Mejaš, Mijatov dolac, Mikića put, Muratovac, Nad Konjska, Nosića strana, Njive, Njivetine, Obzidine, Ograda, Plakovci, Pod Ledinom, Pod Voznik, Poda cestom, Poda Semij, Posrani dolac, Praščevo guvno, Priliva,

Prološki krajolik

Škola sa spomenikom

��


Prosine, Provale, Rastok, Ratkov dolac, Ripište, Samica, Semetnjača, Semij, Slivetine, Sridnji brig, Stećak, Stupi, Stožina, Šalinovića krč, Šantarov kuk, Škrapice, Tikvenjak, Torine, Ulištarica, Vinograd, Vojno, Volijak, Voznik, Vršića lazina, Vruća, Zasik, Zidani brig.

U Prologu su živjeli ljudi u pretpovijesno doba, o čemu govore obrambeni objekti i ukopišta. Na lokalitetu Obzidine, na krševitoj i strmoj zaravni ispod Njiva i iznad Rastoka, južno od današnje ceste Crveni Grm-Prolog-Podprolog-Vrgorac, smještena je gradina kružna oblika. Promjer joj iznosi 95 n, a površina 7.111 m². Na istočnoj i zapadnoj strani nalaze se ulazi širine 1,5 do 2 m. Urušeni zidovi strše mjestimice i do metar visine. Pronađen je samo jedan ulomak keramike urešene nepravilnim trokutastim ubodima. Obzidine se mogu datirati u razdoblje bakrenoga i brončanoga doba (oko 1900-1200 pr. Kr.). U blizini se nalazi više kamenih grobnih gomila, od kojih je nekoliko devastirano prigodom gradnje cesta.

U Prologu nisu pronađeni materijalni ostaci iz antike i srednjega vijeka. Danas se stanovništvo bavi poljodjelstvom, istina u manjem opsegu nego prologa stoljeća. Polje Rastok ima dosta obradive zemlje, koja se može natapati vodom iz kanala Muratovac. Puno uspjeha postigao je Boćarski klub Rastok, koji je osnovan 1999. U selu postoji boćalište sa četiri staze. Isto tako popularan je i mali nogomet. Proložani posebno njeguju karnevalsku tradiciju koju promiče Karnevalsko društvo Prolog, organizirajući tradicionalni Ljubuški karneval.

Karneval u Prologu 2006.

�0


Prolog je ušao u američku ratnu povijest! Zaslugu za to ima Petar Herceg Tonić, rođen 1893. u Prologu. Kao dvadesetogodišnjak zaputio se u Sjedinjene Američke Države, gdje se nakon raznih poslova 1919. prijavio u mornaricu. Napredovao je u službi i dogurao do čina nadnarednika, zapovjednika kotlovničkoga postrojenja (Chief Watertender) na ratnome razaraču USS Utahu. Greškom administracije (?) njegov nadimak Tonić postalo je njegovo prezime Tomich. Kada su Japanci 7. prosinca 1941. napali Pearl Harbour i bombama zasuli brodove, Petar je ostao na

svom položaju u strojarnici, sve dok se nije uvjerio da su bojleri osigurani, te da je sve osoblje napustilo strojarnicu. Žrtvujući vlastit, spasio je živote svojih suboraca i brod. Predsjednik SAD-a Franklin D. Roosevelt posmrtno ga je odlikovao "Kongresnom medaljom časti", najvećim američkim vojnim priznanjem. U njegovu čast jedan patrolni brod dobio je ime USS Tomich, kao i dio Mornaričke akademije u Newportu Tomich Hall. No medalja nije mogla biti uručena jer su se izgubili tragovi njegovih najbližih rođaka. Ipak, nakon gotovo šezdesetčetverogodišnje potrage, zahvaljujući zalaganju kontradmirala Roberta Lunneya i Roberta Rosena iz Newjorške pomorske policije, te novinara Vjekoslava Krsnika, Adama Eterovića, predsjednika Hrvatskog rodoslovnog društva, Hrvatske bratske zajednice u SAD-u i slikara Zvonimira Mihanovića, pronađeni su Hercegovi nasljednici. Potomku Petra Tomića, umirovljenu pukovniku Hrvatske vojske Srećku Hercegu, američku Congressional Medal of Honor uručio je 18. svibnja 2006. u Splitu na nosaču zrakoplova USS Enterprise zapovjednik Američkih mornaričkih snaga u Europi admiral Henry Ulrich III.

Petar Herceg Tonić

Medalja časti P. Tonića

Dodjela medalje na američkom

nosaču zrakoplova

�1


Fot. 62-65

Rimski miljokaz iz Proboja

Ploča u spomen kralja Tomislava, Vašarovići

Srednjovjekovni bilig, Hardomilje

Pretpovijesna gomila u Prologu

Nakladnik: Savez KUD “Ljubuško silo” Zrinsko-frankopanska 71., LjubuškiZa nakladnika: Davorin Medić, predsjednik Saveza KUD ‘’Ljubuško silo’’Urednik: Radoslav DodigFotografije: Arhiv Sila, R. Dodig i Ć. RaičTisak: Grafotisak Grude, srpanj 2010.Naklada: 1000 primjeraka

Documents

Ljubuško silo 2010