LOCKE- DVIJE RASPRAVE O VLADI

Lockeova filozofija države izložena je u „Dvijema raspravama o vladi“. Da bi odgovorio na pitanje podrijetla državne tvorevine služi se, kao i Hobbes, pretpostavkom naravnog stanja i zaključivanja društvenoga ugovora.

U naravnom stanju, prije udruživanja ljudi u džavu, vladala je potpuna sloboda i jednakost sviju. Pojedinac ima neograničenu vlast raspolaganja samim sobom i svojom svojinom (vlasništvu). Ipak su svi podložni naravnom zakonu čije je najviše pravilo očuvanje od Boga stvorene naravi. Tako naravno pravo zabranjuje oštetiti ili uništiti život, zdravlje, slobodu i posjed drugih ljudi.

Stoga bi naravno stanje, nasuprot Hobbesu, moglo biti mirno, kad ne bi pojedinci uvijek zloupotrebljavali naravni zakon. Budući da među svima postoji jednakost, onda svatko ima pravo biti sudac i onoga koji je prekršio stanje mira sam osuditi i kazniti. Ali budući da bi svatko bio sudac u vlastitoj stvari, to bi faktički vodilo trajnom ratnom stanju, kad ne bi bilo nadređene instance u čije su ruke položeni suđenje i provedba obvezni za sve.

Radi mira i samoodržanja, ljudi se onda na temelju društvenog ugovora udružuju u zajednicu, tako što pravo zakonodavne, sudske i izvršne vlasti prenose na neku nadređenu instancu. Državna je vlast navezana pak na naravni zakon, osobito treba paziti na nagon za samoodržanjem pojedinca, njegovu slobodu i svojinu, a obvezujuća norma jest dobro cjeline.

Da bi se izbjegla opasnost apsolutnoga gospodstva vrijedi podjela vlasti. Povrijedi li vladar zakone, narod g aima pravo svrgnuti revolucijom. S obzirom na religioznu praksu Locke zahtijeva državnu toleranciju. Svatko može slobodno pripadati nekoj vjerskoj zajednici, a država se ne smije miješati u njezine sadržaje.

Poseban aspekt jest Lockeovo opravdanje privatnog vlasništva (svojine). U naravnom stanju vlada zajednica dobara. Ali naravn adobra, da bi bila korisna te time služila smoodržanju, moraju biti prisvojena. Prelazak u privatno vlasništvo događa se na temelju rada. Svaki je čovjek vlasnik svoje osobe i onoga što svojim radom prisvoji od prirode, pa i ono njemu svojstveno što njoj doda isto tako postaje njegova svojina. No, budući da je pravedno da svatko samo toliko skupi koliko mu treba za trošenje, ne nastaju ponajprije velike svojine. To se mijenja uvođenjem novca, što se dogodilo s odobravanjem sviju. Kako to omogućuje stjecanje više nego što čovjek može potrošiti, dolazi do nagomilavanja svojine, osobito zemljišnih posjeda.

Budući da je uvođenje novca nastalo općim sporazumom, onda je iz toga proizišla nejednaka podjela posjeda već u naravnom stanju prešutno smatrana pravednom. (Atlas filozofije)

Od Lockeove Dvije rasprave o vladi druga je važnija i utjecajnija. Prva predstavlja pokušaj detaljnog pobijanja određene varijante teorije božanskog prava kraljeva. Veći dio tog djela bavi se time da dokaže kako Stari Zavjet ne daje nikakve argumente prema kojima bi se Adama i njegove nasljednike smatralo Bogom danim vladarima cijeloga sviejta; kao takva, rasprava je od ograničenog interesa za one koji ne dijele Lockeovo uvjerenje da biblijska objava može u tom pogledu imati prvenstvo nad

argumentacijom. Ipak, glavna teza da Bog nije izdvojio nikoga tko bi imao bilo kakvu oznaku prirodne vlasti nad drugima.

To gledište predstavlja podlogu za argumentaciju Druge rasprave. Početna točka Lockeove političke filozofije jest da su ljudska bića po prirodi jednaka i stoga ništa ne može podvrgnuti nijedno od njih vlasti drugoga osim njegove vlastite suglasnosti. Locke se uvelike trudi oko razlikovanja političke vlasti od niza drugih oblika dominacije: gospodara i sluge, muškarca i žene, roditelja i djeteta, pravednog osvajača i poraženog agresora, a u kasnijem djelu o toleranciji i svećenika i njegova stada. On ustraje na tome da je svaki od tih odnosa ograničen na određenu funckiju ili određene okolnosti te da njihova upotreba kao analogije za političku domenu (kao što to čini patrijarhizam) rezultira jedino zbrkom i opsesijom.

Te pretpostavke čvrsto smještaju Lockea u kontekst tradicije prirodnog prava koja je karakteristična za ranu liberalnu političku misao. On koristi ideju o ljudima koji žive zajedno, bez zajendičkog nadređenog na zemlji, podložni jedino nalozima prirodnog zakona, sve dok ne pređu dobrovoljno u političko društvo. Prirodno pravo prema Lockeu uspostavlja i i štiti prava na život, slobodu i svojinu (vlasništvo); ono od ljudi zahtijeva da poštuju obećanja i da čine sve što je u njihovim mogućnostima kako bi osigurali dobrobit drugih; isto tako, ono ih ovlašćuje da kažnjavaju prijestupnike. Kao i drugi teoretičari te tradicije, Locke poistovjećuje prirodno pravo s Božijim zakonom s jedne strane te nalozima uma s druge strane. Međuti, ne uspijeva postići ono što na više načina dominira njegovim životnim djelom, a to je da pokaže umne osnove tog prava.

Jedini aspekt prirodnog prava koji je donekle razrađen u detalje je teorija vlasništva (svojine). Iako je Locke dijelio mišljenje svojih pethodnika da je Bog dao zemlju i njezine plodove ljudima u zajedničko vlasništvo, on odbacuje njihovu tvrdnju da je raspodjela tog zajedničkog nasljeđa među pojedincima morala biti stvar konvencije. Umjesto toga, on zastupa mišljenje da je prisvajanje prirodnih resursa radom i kultiviranjem dovoljno da uspostavi isključiva prava pojedinca te da ona u pogledu svoje isključivosti nisu ovisna o suglasnosti drugih. Taj argument ima niz varijanti.

Locke ponekad argumentira da jedino sistem prava na imovinu koji se temelji na radu može ispuniti Božji naum da potrebe čovjeka ne smiju ostati nezadovoljene (iako u Prvoj raspravi napominje da potreba može stvoriti prava neposredno i to čak i na imovinu koju u tom trenutku posjeduje netko drugi.) Ponekad se pak služi varijantom radne teorije vrijednosti da bi pokazao kako rad koji proizvodi ovlaštenja stvara gotovo cjelukupnu vrijednost koju neka imovina ima. Ponekad opet koristi izravni povijesni argument za ovlaštenje te tvrdi kako je predmet na kojemu se radilo doslovce stopljen s radom koji je pirpadao osobi koja je na njemu radila te je stoga obilježen kao njezin vlastiti. U svakom je slučaju stjecanje imovine ograničeno Lockeovim ustrajanjem na tome da vlasnik ne smije dopustiti da se resursi u njegovom posjedu beskorisno kvare.

To bi bilo dostatno za stvaranje grube jednakosti imovine kada ne bi bilo činjenice da je izum novca, konvecnionalno odobrenog trajnog sredstva razmjene, omogućio ljudima da posjeduju i iskorištavaju mnogo više zemlje nego što mogu obraditit. To priznanje nejednakosti, kao i i naglasak u Lockeovoj teoriji na privatnom prisvajanju i omeđivanju zemlje, naveli su mnoge da ga smatraju ideologom ranog modernog kapitalizma.

Pomak od prirodnog stanja do političkog društva smatra se odgovornim na probleme gramzivosti, sukoba i etičke neizvjesnosti koje izaziva razvoj novca i porast nejednakosti. Iako Locke iznosi

gradualistički prikaz stvarnog razvoja političkih institucija, proces je opisan apstraktno, u okviru društvenog ugovora.

Ugovor i suglasnost u Lockeovim prikazu imaju tri faze: kao prvo, ljudi se moraju jednodušno složiti da će se udružiti u zajednicu i udružiti svoje prirodne snage tako da mogu djelovati zajedno u svrhu uzajamnog podržavanja prava; kao drugo, pripadnici te zajednice moraju većinskim izborom odlućiti o tome da uspostave zakonodavne i druge institucije; kao treće, vlasnici imovine u društvu moraju se složiti, bilo osobno, bilo putem svojih zastupnika, oko poreza koji će se nametnuti narodu.

Na toj osnovi Locke razrađuje svoju normativnu teoriju politike. Apsolutizam one vrste koju je zamislio Hobbes isključen je na osnovi činjenice da ljudi zadržavaju svoja prirodna prava na život i slobodu kao neku vrstu Božijeg pologa i stoga ih ne mogu predati proizvoljnoj vlasti drugoga. Budući da je vlada uspostavljena zato da bi zaštitila svojinu (vlasništvo) i druga prava, a ne da bi ih kršila, vlada ne može oduzeti niti preraspodijeliti imovinu bez suglasnosti. Zadaća ljudskih zakona nije da nadomjeste prirodni zakon i prirodna prava, već da ima daju preciznost, jasnoću i nepristranu provedivost koja nedostaje u prirodnom stanju. Prirodna prava ostaju na svome mjestu i obvezuju sve ljude, „zakonodavce kao i druge“.

Lockea se ponekad naziva ranim teoretičarom Demorkacije, odvojenosti vlasti i vladavine zakona, ali nijedna od prvih dviju tema nije pobliže razrađena u njegovim političkim spisima. On spominje kako je poželjno izbalansirati vlast tako što će se pojedini njezini dijelovi dati u različite ruke, ali o tome ne raspravlja; drugdje se pak svesrdno trudi naglasiti da zakonodavna vlast mora biti u položaju da dominira drugim ograncima vlade. Odgovornost izvršne vlasti da redovito saziva parlament ponešto je detaljnije raspravljena, ali jedino u onovremenom engleskom kontekstu, kao primjena pricipa da izvršni dužnosnici ne smiju ometati zakonodavne institucije koje su uspostavljene u drugoj fazi društvenog ugovora. Nema ničega u Lockeovoj teoriji što bismo sa sigurnošću mogli smatrati specifićnom teorijom franšize: porezni obveznici, dakako, moraju biti zastupljeni, ali puka je engleska okolnost što su ondje zstupnici poreznih obveznika istodobno članovi legislature.

Naglasak na vladavinu zakona mnogo je jači i bolje argumentiran. Ako dužnosnici nisu podložni zakonu, kaže Locke, ljudi ostaju u prirodnom stanju zajedno sa svojim vladarima; apsolutna monarhija je oblik rata, a ne vladavine. Povremeno može postati nužno da službenici provode prerogativnu vlast, ali jedino u svrhu općeg dobra i u slučajevima gdje zakon o tome ne govori. Locke u potpunosti odbacuje stav da bi se prerogativa trebala smatrati odvojenim izvorom vlasti ili pak područjem koje bi bilo imuno u odnosu na zakone.

Ako kako stvari stoje s pravima građana? Malo nas ima mogućnost sudjelovanja u ugovornom stvaranju političkog društva, ali Locke smatra da je naša politička obveza ipak još uvijek utemeljena na suglasnosti. Svi ljudi su rođeni slobodni; nitko nije prirodno podložan bilo kakvoj vladi. Naša obveza da poštujemo zakone zemlje u kojoj živimo potječe od izričitog zavjeta poslušnosti ili pak onoga što Locke naziva „prešutnom suglasnošću“. Ovo posljednje se uvijek odnosi na društvo u kojemu pojedinac uživa u nekoj imovini ili se njome služi pod jurisdikcijom i zaštitom zakona te zemlje, bez obzira uključuje li to vlasništvo nad zemljom ili pak „samo slobodu putovanja cestom“. Ta je doktrina doživjela mnogo kritike. Međutim, valja naglasiti da je ta obveza ograničena i ne isključuje mogućnost opravdane neposlušnosti, otpora ili pobune ako su povrijeđena prirodna prava ili ako vlada ili legislatura prekorače granice svojih ovlaštenja.

Lockeova je teorija prije svega teorija otpora. U njoj se dužnosnici koji prekorače granice svoje vlasti i zakonodavci koji krše prirodna prava tretiraju kao puki kradljivci ili otimači. Oni su se doveli u stanje rata protiv onih koji su im nominalno podložni i stoga je dopušteno suprotstaviti im se, pa i silom ako je potrebno. Na prigovor da će to dovesti do anarhije i kaosa Locke odgovara na dva načina: kao prvo, činjnica je da se vlast tiranina neće dovesti u pitanje ako njegova zloupotreba nije pogodila veliki broj ljudi; kao drugo, ako dođe do otpora, krivica leži na tiraninu koji ga je prouzročio, a ne napodaniku koji djeluje s ciljem zaštite svog života i svojih sloboda. Iako test opravdanosti otpora nije uvjerenje podanika, već objektivna činjenica jesu li povrijeđena njegova prava, ne može postojati ovozemaljski autoritet koji bi o tome mogao odlučiti. Oni koji se suprotstave tiraniji moraju se pozvati na nebesko opravdanje i odgovorni su Bogu za zakonitost svoje odluke.

Locke kaže da otpor postaje revolucija ako legislatura zloupotrijebi poverenje koje joj je dano tako što pokuša uništiti ili ukinuti vlasništvo ljudi ili pak ako vladini dužnosnici spriječe legislaturu u sastajanju ili pokušaju prenijeti zakonodavnu vlast u druge ruke. U tim slučajevima institucije i službenici potpuno gube političku vlast te ona prelazi ponovo na zajednicu koja je uspostavljena u prvoj fazi drušvenoga ugovora. Tako ljudi ponovo stječu svoju izvornu slobodu te mogu ustanoviti nove političke institucije po svojoj volji. (Blackwellova Enciklopedija političke misli)

+ pročitati u Hrestomatiji «Filozofija britanskog empirizma» 167-173 str. (najbolji opis privatnog vlasništva odn. Svojine)