Lope de Vega

Žena

Žena je dobro najveće u ljudi,(ludost je reći da to nije tako)ona nam daje život, dobro svako,ona nam često smrt i otrov nudi.

Mirno se nebo u oku joj budi,a mnogo puta paklu je jednako;svijet vrijednost njenu uočava lako,a čovjek pati od podle joj ćudi.

Ona krv daje, život nam podari,i Bog ne stvori od nje luđe stvari:sad anđeo je, sad gora od zmije.

Voli pa mrzi, miluje pa mrvi,i žena, to je ko puštanje krvišto katkad spasi, a katkad ubije.

Vitez od Olmeda

U noći ga pogubiše,dičnog viteza,taj ponos Medinecvijet od Olmeda.

Javiše mu sjeneda ne smije izaći,upozoren bješe,da će ga zlo snaći,dičnog viteza,taj ponos Medinei cvijet od Olmeda.

Bik me dohvati

Bik me dohvati, nevjesto lijepa,

kod praga tvog,i niti da si rekla:»Čuvao te Bog!«

Mladi bik sa svadbe tvojekod tvojih me vrata stižei kada me uvis dižesmijali se svi iz sela,a ti, mirna i vesela,puna zadovoljstva svog,niti da si rekla:»Čuvao te Bog!«

Crnka

Bijela sam vam bila ja,a kad žetva započela,na suncu sam pocrnjela.

Ja sam bijela bila, znam,prije, kada nisam žela,ali sunce nije daloda i dalje bude bijelaova vatra moga tijela.U svanuće mog životakao ljiljan bijah bijela,al me sunce ogrijaloi tako sam pocrnjela.

Život

Čovječji život, kako Sokrat zbori,kada poslovnost mučna njim ovlada,potok je što se razlijeva i padadok se s olujom bijesnom mutan bori.

A život onog što mir sebi stvorisličan je blagom izvoru iz hladakoji grgoljav, tih i prepun skladakroz šarno cvijeće sveudilj žubori.

O kakvo li je bogatstvo i srećaza onog koji samo dobro cijenikada slobodu u duši osjeća.

Jer poslovi su vazda otrov ljuti!Blažen tko živi ko izvor maleništo spor i miran nikad se ne muti!

Zar sam ja vrijedan

Zar sam ja vrijedan da se brineš za me?Isuse moj, ta što te k meni nosi,te mi kod vrata, sav u hladnoj rosi,provodiš noći zimske pune tame?

A srce nije moglo da se gane,i ne otvorih. Kakve li sljepoće,ako zbog mene, od mrzle hladnoćesasušiše se tvoje čiste rane!

Koliko puta anđeo mi reče:o dušo, priđi prozoru svojemu,vidjet ćeš, čeka, pusti ga unutra!

Ljepoto rajska, i svako sam većezborio: »sutra otvorit ću njemu«,da bih to isto rekao i sutra.

Sonet na brzinu

Kad ine za sonet zamoli Juana,velika briga poče da me brine,jer stihova četrnaest sonet čine,al nu, četiri već su napisana.

Mišljah: bar rima da mi bude dana,a evo već sam sred druge kvartine,pa ako stignem do prve tercine,tad za kvartine briga je zbrisana.

Ulazim evo u prvu tercinu

i sve se čini da tu smetnje nema,

jer ovim stihom već i ona minu.

Malo po malo i druga se sprema,pa i trinaesti stih mi evo sinu;broji četrnaest, gotova je tema.

Oda slobodi (odlomak)

Slobodo dragocjena,vrednija si od zlata,ništa na zemlji tebi ravno nije,više si omiljenaneg blaga prebogatašto ih u sebi Južno more krije;za tebe krv se lije,ratovi vode i životi ginuširom cijelog svijeta;o slatki mire i ljubavi sveta,ti od zla braniš i pružaš tišinu;u tebi samoj spavazlato, blago, mir i život i slava.Pastiru

Pastiru, što si, uz prijazne zvuke,probudio me iz sna dubokoga:ti, što znak stvori od drveta togana kojem širiš svoje moćne ruke,

obrati na me oči milostivne,jer te za kralja ljubljenog priznajem,i da ću slijedit, riječ ti svoju dajem,slatke ti zvuke i noge ti divne.

Čuj me, pastiru! Ti za ljubav stradaš,pa nek te grijeh moj previše ne boli,jer prijatelj si duša pokajanih.

Pričekaj,dakle; čuj plac mojih jada.Al kako da te za čekanje molim,kad znam da čekaš nogu prikovanih

LAĐA UŽIVANJA

Danas lađa uživanjaod kraja se evo dijeli, —da l' se tko ukrcat želi? Danas lađa zadovoljstva sa vjetrom u krmu kreće u kraj što je prepun sreće, u kom nema nespokojstva, videć da je vjetar dobar, od kraja se evo dijeli, — da l' se tko ukrcat želi?

DOK POTOCI SVUD ŽUBORE

U ovome divnom lugu, dok potoci svud žubore, bezbroj ptica poje tugu ljubavi i ljubomore. Svuda zvone strune vode, taj prirodni instrument, i ko kristal pun ugode rastapaju mrzli led. Dok žubori potok ubav, ptice poju, bruji gora: nema slave što je ljubav ni patnje što je ljubomora.

PASTIRU...

Pastiru, što si, uz prijazne zvuke, probudio me iz sna dubokoga: ti, što znak stvori od drveta toga na kojem širiš svoje moćne ruke,

obrati na me oči milostivne, jer te za kralja ljubljenog priznajem, i da ću slijedit, riječ ti svoju dajem, slatke ti zvuke i noge ti divne.

Čuj me, pastiru! Ti za ljubav stradaš, pa nek te grijeh moj previše ne boli, jer prijatelj si duša pokajanih.

Pričekaj,dakle; čuj plač mojih jada. Al kako da te za čekanje molim, kad znam da čekaš nogu prikovanih?

IĆI, OSTATI...

Ići, ostati, ostajuć otići, pust otić, ići duše izgubljene, slušati, vezan, slatki glas sirene i od jarbola ne moći odići;

ko jedro gorjet i nestati tako, na mekom pijesku gradit zdanja puka, pasti s nebesa, biti vrag pun muka, i za sve to se ne kajat nikako;

sam govoriti sred samoće mutne, na vjeru tražit još strpljivost svetu i vječnom zvati prolaznu ljepotu;

nijekat istinu, vjerovat u sumnje, to je što zovu odsustvom na svijetu, ognjem u duši, paklom u životu.

BUHA

Ubode neka živa stvarca kleta u bijele grudi lijepu Leonoru: dragulj s biserjem, sjaj ružina cvijeta taj trag gdje zubi nevidljivi oru.

Ona, ljutita, smoči u tom trenu dva sjajna vrška na bijelim prstima i gnječeć njima buhu prestrašenu u jednoj kazni dv'je osvete ima.

Izdišuć, buha reče: "Jao, boli! Za sitan ubod hoće me ubiti!" Ja rekoh: "Buho, tebe sreća prati;

ustavi dah i Leonoru molinek pusti da je ubodem gdje i ti,i svoj ću život za smrt tvoju dati."

Putnik

Izgubljen, bolan, u kraju neznanu,u tamnoj noći, nesigurna koraka,gazi, a pred njim pustara široka,zove i ne zna na koju će stranu.

Tad iz daljine do njega dolutaponovljen lavež uvijek budnih pasa,i do pastirske kolibe dobasagdje milost nađe, kad ne nađe puta.

Ogranu sunce, a ljepota snena,u hermelinu i umilno ljutazateče tako stranca izmučena.

Za taj bi zaklon život mogo dati,jer bolje mu je da planinom luta,negoli mojom smrću umirati

Blažen tko živi ko izvor maleni što spor i miran nikad se ne muti! (Lope de Vega)