Posve svjetski ljudi ne shvaćaju čak ni sam svijet. Oni se u potpunosti oslanjaju na nekoliko ciničnih maksima koje nisu točne. Sjećam se kako sam jednom šetao s nekim uspješnim nakladnikom, te kako je on tom prilikom izrekao primjedbu kojusam često i ranije čuo. Doista, ona je gotovo geslo modernog svijeta. Ipak, čuo sam je i odviše puta, te sam iznenada shvatio da u njoj nema ničega. Nakladnikje o nekome rekao: „ Taj čovjek će uspijeti. On vjeruje u sebe “. Sjećam se da sam podigao glavu kako bih ga čuo, a u oko mi je upao omnibus na kojem jepisalo: „ Hanwell “. Rekao sam mu: „ Želite li da vam kažem gdje se nalaze ljudi koji najviše vjeruju u sebe? Jer mogu vam to reći. Poznajem ljude koji u sebe vjeruju veličanstvenije nego Napoleon ili Cezar. Znam gdje plamti zvijezda stajačica čvrstog uvjerenja i uspjeha. Mogu vas odvesti do prijestolja nadljudi. Ljudi koji zaista vjeruju u sebe su svi u ludnicama “. On je blago odgovorio da, ipak ima vrlo mnogo ljudi koji vjeruju u sebe, a nisu u ludnicama. „ Da, ima “, odvratio sam, „ a baš vi ste taj koji bi ih trebao poznavati. Onaj pijani pjesnik od kojeg niste željeli uzeti dosadnu tragediju; on vjeruje u sebe. Onaj vremešni svećenik s epom, od kojega ste se skrivali u stražnjoj sobi; on vjeruje u sebe. Da konzultirate svoje poslovno iskustvo umjesto te ružne individualističke filozofije, znali bi da je vjera u sebe jedna od najuobičajenijih osobina propalice. Glumci koji ne znaju glumiti vjeruju u sebe, isto tako i dužnici koji ne plaćaju dug. Bilo bi mnogo ispravnije kazati da čovjek sigurno neće uspijeti, jer vjeruje u sebe. Potpuno samopouzdanje nije samo grijeh; potpuno samopouzdanje je slabost. U potpunosti vjerovati u samoga sebe jest histerično i praznovjerno kao što je i vjerovati u Joannu Southcote. Osobi koja posjeduje takvu vjeru na licu piše „ Hanwell “,jednako vidljivo kao što piše i na onom omnibusu.

A na sve to moj je prijatelj nakladnik, vrlo duboko i učinkovito odgovorio: „ Dakle ako čovjek ne treba vjerovati u sebe, u što onda treba vjerovati? “ Nakon dulje pauze odgovorio sam: “ Otići ću kući i napisat ću knjigu kao odgovor na to pitanje “. Ovo je knjiga koju sam napisao kao odgovor.

No, mislim da ova knjiga također može započeti tamo gdje je započela i naša rasprava - u susjedstvu ludnice. Moderni su učitelji znanosti izrazito impresionirani potrebom da svako istraživanje započne činjenicom. Stare učitelje religije jednako je impresionirala ta nužnost. Oni su započinjali činjenicom grijeha - činjenicom praktičnom poput krumpira. Bez obzira na to može li se čovjek ili ne može očistiti od grijeha pomoću čudesne vode, nije uopće bilo sumnje u to da je njemu takvo čišćenje potrebno. No, određeni vjerski vođe u Londonu, ne puki materijalisti, počeli su u naše vrijeme poricati - ne, itekako prijepornu, vodu - već neprijepornu prljavštinu. Neki novi teolozi pobijaju Istočni grijeh, što je jedini dio kršćanske teologije koji se zaista može dokazati. Određeni sljedbenici velečasnog R.J.Campbella, u svojoj gotovo odviše pedantnoj duhovnosti, priznaju božansku bezgriješnost koju ne mogu vidjeti čak ni u svojim snovima, a u samoj biti poriču ljudski grijeh, kojeg mogu vidjeti na ulici. Najdosljedniji sveci i najdosljedniji skeptici jednako su prihvaćali nedvojbenost postojanja zla, kao polaznu točku svojih dokazivanja. Ako je istina ( kao što sigurno jest) da čovjek može osjetiti izvanrednu sreću u tome da dere mačku, onda bi religiozni filozof mogao izvući samo jedan od dva zaključka: on mora ili poricati postojanje Boga, kao što to rade svi ateisti, ili mora poricati postojanje jedinstva između Boga i čovjeka, kao što to rade svi kršćani. Čini se da novi teolozi misle kako je vrlo racionalističko rješenje - poricati mačku.

U ovoj neobičnoj situaciji jednostavno nije moguće ( ako se nadamo nekakvom općem prihvaćanju ) započeti, kao što su započinjali naši očevi, s činjenicom grijeha. Baš ta činjenica, koja je njima bila ( a i meni je ) jasna kao dan, danas je mutna ili se pak poriče. No, premda suvremeni mislioci poriču postojanje grijeha, mislim da do sada nisu porekli postojanje ludnice. Ipak se svi slažemo da postoji kolaps intelekta, jednako bjelodan kao što je to kuća koja se ruši. Ljudi negiraju pakao, ali još uvijek ne negiraju Hanwell. U svrhu naše glavne rasprave, jedno može vrlo dobro zamijeniti drugo. Pritom mislim kako su sva razmišljanja i teorije nekoć bile prosuđivane po tome da li smjeraju na to da čovjek izgubi dušu; tako se za našu današnju svrhu sva suvremena razmišljanja i teorije mogu prosuditi po tome da li smjeraju tome da čovjek izgubi razum.

Istina je da neki olako i nehajno govore kako je umobolnost po sebi privlačna. No, čak i najkraće razmišljanje pokazat će da, ako je bolest lijepa, onda je to obično tuđa bolest. Neki slijepac može izgledati slikovito, no potrebna su dva oka da bi se sliku vidjelo. Slično tome, čak i u najneobuzdanijoj poeziji umobolnika, mogu uživati samo oni koji su zdravog razuma. Za umobolnog je čovjeka njegova umobolnost sasvim prozaična stvar, jer je posve istinita. Čovjeku koji za sebe drži da je pile, sebi je običan poput pileta. Čovjek koji misli da je komadić stakla, sebi je jednako dosadan kao i komadić stakla. Homogenost njegova uma je ono što ga čini dosadnim, i ono što ga čini ludim. Samo zbog toga što shvaćamo ironiju njegove predodžbe on nam može biti zabavan, samo zbog toga što on ne shvaća ironiju svoje predodžbe su ga i stavili u Hanwell ( opaska: umobolnica Hanwell ). Ukratko, neobičnosti začuđuju jedino obične ljude. Neobičnosti nepogađaju neobične ljude. Upravo zato se obični ljudi mnogo bolje zabavljaju, dok se neobični uvijek žale da je život dosadan. A to je također i razlog što novi romani tako brzo umiru, a stare bajke traju vječno. Junak stare bajke uvijek je normalno ljudsko biće; njegove pustolovine su ono što pobuđuje uzbuđenje; one ga uzbuđuju jer je normalan. No, u modernom psihološkom romanu junak je abnormalan; ono središnje nije u središtu. Zato ni najžešće pustolovine na njega ne utječu na odgovarajući način i knjiga postaje dosadna. Možete napisati priču o junaku među zmajevima, ali ne i o zmaju među zmajevima. Bajka raspravlja o tome kako će se razuman čovjek ponašati u ludom svijetu. Razboriti realistički roman danas raspravlja o tome kako će se istinski umobolnik ponašati u bešćutnom svijetu.

Počnimo dakle s ludnicom. Iz tog zlog i fantastičnog konačišta krenimo na naše intelektualno putovanje. Dakle, ako moramo baciti letimičan pogled na filozofiju zdravog razuma, prva stvar koju po tom pitanju treba poduzeti jest otkloniti jednu veliku i uobičajenu pogrešku. Svuda je prisutno stajalište, da je imaginacija, posebno mistična imaginacija, pogibeljna za ljudsku duševnu ravnotežu. Za pjesnike se obično govori da su psihološki nepouzdani, i općenito ima neka neodređena asocijacija između lovora ispletenih u kosi i slamčica zabodenih unju. Činjenice i povijest u potpunosti proturječe tom stajalištu. Većina velikih pjesnika su bili ne samozdravog razuma već i izrazito praktični. Ako je Shakespeare zaista držao konje, to je bilo stoga što je bio daleko najpouzdaniji za to. Imaginacija ne rađa umobolnost. Ono što rađa umobolnost, upravo je razum. Pjesnici ne polude, ali igrači šaha da. Matematičari polude, i blagajnici, no kreativni umjetnici vrlo rijetko. Ja ni u kom smislu, kao što će se vidjeti, ne napadam logiku. Ja samo kažem da ta opasnost leži u logici, a ne u

imaginaciji. Umjetničko očinstvo jednako je zdravo kao i fizičko. Štoviše, vrijedno je napomenuti da kada je pjesnik zaista bio morbidan to je bilo obično zato što je imao neku slabu točku racionalnosti u svom umu. Poe je, na primjer, zaista bio morbidan, ali ne zato što je bio poetičan, već zato što je bio naročito analitičan. Čak je i šah za njega bio odviše poetičan. Nije volio šah, jer je pun konjanika i kula, poput poeme. Volio je crne pločice za igranje dame, jer su više nalikovale crnim točkama na dijagramu. Možda je najbolji dokaz od svih slijedeći: samo je jedan veliki engleski pjesnik poludio - Cowper. A njega je nedvojbeno u ludilo otjerala logika, ružna i neprijateljska logika o predodređenosti ljudske sudbine. Poezija nije bila bolest već lijek; poezija ga je djelomice održavala zdravim. On je, ponekad, mogao zaboraviti crveni i žedni pakao prema kojemu ga je povlačio odvratni determinizam između širokih voda i bijelih lopoča Ouse-a. John Calvin ga je prokleo. John Gilpin ga je gotovo spasio. Na sve strane vidimo kako ljudi ne polude od sanjarenja. Kritičari su puno luđi od pjesnika. Homer je potpun i sasvim smiren; njegovi kritičari su ti što ga razdiru na ekstravagantne odrpine. Shakespeare je sasvim pri sebi. Jedino su neki njegovi kritičari otkrili da je on zapravo netko drugi. I mada je sv.Ivan Evanđelist u svojoj viziji vidio mnoga neobična čudovišta, sigurno nikad nije vidio tako divlje stvorenje kao što je neki od njegovih komentatora. Opća činjenica je jednostavna. Poezija je zdravog razuma, jer slobodno pluta u beskonačnom moru. Razum nastoji preploviti to beskonačno more i tako ga učiniti konačnim. Rezultat je duhovna iscrpljenost, poput fizičke iscrpljenosti g.Holbeina. Prihvatiti sve kakvo jest, samo je vježba; shvatiti kakvo jest, prevelik je napor. Pjesnik jedino žudi za uzvišenjem i širenjem, za svijetom u kojem će se moći protegnuti. Pjesnik jedino želi glavom doseći nebo. Logičar nastoji nebo unijeti u svoju glavu. I njegova glava je ta koja puca. Mali je problem, ali ne irelevantan, to što se ovu zapanjujuću zabludu najčešće podržava zapanjujuće pogrešnim navodom. Svi smo mi čuli kako ljudi citiraju glasoviti Drydenov stih kao: „ velik je genij ludilu srodan “. No, Dryden nije rekao da je veliki genij, i znao je da tome nije tako. Bilo bi teško pronaći čovjeka romantičnijeg od njega samog, ili razumnijeg. Ono što je Dryden rekao bilo je slijedeće: „ veliki umovi su često ludilu srodni “ i to je istina. Upravo je sama prevelika spremnost intelekta ono što ga dovodi u opasnosti da doživi slom. Također, ljudi bi mogli sjetiti se o kakvom čovjekom Dryden govori. On ne govori ni o kakvom duhovnom vizionaru kao što su Vaughan ili George Herbert. On govori o ciničnom svjetskom čovjeku, skeptiku, diplomati, velikom praktičnom političaru. Takvi su ljudi zaista srodni ludilu. Njihove neprestane kalkulacije o svojoj pameti i o pameti drugih ljudi, opasno su zanimanje. Za um je uvijek opasno procjenjivati um. Neki je brbljivac upitao zašto kažemo: „ lud kao šeširdžija “. Neki još veći brbljavac bi mogao odgovoriti da je šeširdžija lud, jer mora odrediti mjeru ljudskoj glavi.

A ukoliko su veliki mislioci često manijakalni, onda je istina i da su manijaci općenito veliki mislioci. Dok sam bio zauzet polemikom s Clarionom o problemu slobodne volje, R.B.Suthers, taj valjani pisac, rekao je da je slobodna volja ludost,jer ona znači bezrazložno djelovanje, a postupci umobolnika bili bi bezrazložni. Ja se ovdje ne bavim tom kobnom zabunom u determinističkoj logici. Očito, ako neki postupci, čaki postupci jednog umobolnika, mogu biti bezrazložni s determinizmom je gotovo. Ako se lanac kauzalnosti može prekinuti zbog jednog luđaka, onda se može prekinuti i zbog običnog čovjeka. No, moj je cilj ukazati na nešto praktičnije. Možda je prirodno da jedan moderni marksistični socijalist

ne zna ništa o slobodnoj volji. Ali je svakako neobično ako jedan moderni marksistički socijalist ne zna ništa o luđacima. Suthers očito nije ništa znao o luđacima. Zadnja stvar koja se može reći za nekog luđaka jest to da su njegovi postupci bezrazložni. Ako se za neke ljudske postupke može reći da su više-manje bezrazložni, onda su to usputni postupci zdrava čovjeka kao naprimje: zviždanje dok hoda, mlaćenje trave štapom, udaranje petom ili trljanje rukama. Sretan je čovjek koji čini beskorisne stvari. Bolestan čovjek nije dovoljno jak, da bi bio dokon. Baš takve nehajne bezrazložne postupke luđak ne bi mogao nikada shvatiti, jer luđak ( kao i determinist ) općenito vidi odviše povoda u svemu. Luđak bi u tim beznačajnim postupcima otkrio znakove zavjere. Pomislio bi da je odsijecanje trave napad na privatno vlasništvo. Pomislio bi da je udaranje petom signal suučesniku. Kad bi luđak za trenutak mogao postati bezbrižan, postao bi zdrav. Svaki onaj tko je imao nesreću da razgovara sa ljudima na rubu ili pak u samome srcu duševne poremećenosti, zna da je njihova najzlokobnija odlika užasna jasnoća detalja, povezivanje jedne stvari s drugom na zemljovidu pomnije razrađenom nego labirint. Ako raspravljate s luđakom, iznimno je vjerojatno daćete izvući kraći kraj, jer u mnogo slučajeva njegov um radi brže upravo zatojer ga ne usporavaju stvari koje idu zajedno s dobrom prosudbom. Njega ne ometa smisao za humor ili milosrđe ili proste iskustvene činjenice. On je tim više logičan što je izgubio određene zdravo razumske osjećaje. Zaista, opće fraze kojom se opisuje umobolnost u ovom slučaju zavarava. Luđak nije čovjek koji je izgubio razum. Luđak je čovjek koji je izgubio sve osim razuma.

Luđak uvijek objašnjava stvar u potpunosti a često i zadovoljavajuće, u čisto racionalnom smislu. Ili, da se točnije izrazimo, objašnjenje umobolnika, ako i nije uvjerljivo, u najmanju ruku je nepobitno. Ovo naročito vrijedi za dva ili tri najčešća oblika umobolnosti. Ako na primjer neki čovjek kaže da su se svi urotili protiv njega, jedini način da se pobijete jest taj što ćete reći kako svi ljudi poriču da su urotnici, a to je upravo ono što bi istinski urotnici učinili. Njegovo objašnjenje pokriva činjenično stanje jednako kao i vaše. Ili, ako neki čovjek kaže da je zakoniti kralj Engleske, onda nije dovoljno kazati mu kako ga postojeće vlasti nazivaju luđakom; jer da on jest kralj Engleske, to bi moglo biti najmudrije što postojeća vlast može učiniti. Ili, ako neki čovjek kaže da je Isus Krist, onda nije rješenje reći mu kako svijet poriče njegovu božanskost, jer svijet je nijekao i Kristovu.

Unatoč tome on je u krivu. No, ako pokušamo odrediti njegovu zabludu točnim izrazom, otkrit ćemo da to nije baš tako lako kao što smo pretpostavljali. Možda to najpribližnije možemo izraziti ako kažemo da se njegov um kreće u savršenom, ali ograničenom krugu. Mali je krug jednako beskonačan kao i veliki, no mada je posve jednako beskrajan, nije jednako prostran. Na isti je način objašnjenje umobolnika sasvim potpuno baš kao i ono zdrava čovjeka, no nije toliko opširno.Pušćano zrno okruglo je poput zemaljske kugle, ali ono nije Zemlja. Postoji nešta takvo kao što je ograničena univerzalnost. Postoji nešta takvo kao što je mala i sputana vječnost. Možete to vidjeti u mnogim modernim religijama. Dakle, govoreći sasvim površno i empirijski možemo kazati da je najjači i najsigurniji znak ludila kombinacija logičke potpunosti u duhovne skučenosti. Teorija umobolnika objašnjava mnoge stvari, ali ih ne objašnjava na opširan način. Pritom mislim da, kad bi se vi ili ja bavili nekim umom koji postaje morbidan, uglavnom se ne bi toliko brinuli oko toga da mu damo argumente, koliko oko toga da mu damo prostora, da ga uvjerimo kako izvan zagušljivosti jednog jedinog agrumenta postoji nešto čišće i svježije. Pretpostavimo da sam uzeo prvi slučaj

kao tipičan; pretpostavimo da je to slučaj čovjeka koji optužuje sve druge da su se urotili protiv njega. Da bi izrazili naša najdublja osjećanja prigovora i pritužbe protiv te opsesije progona, pretpostavljam da bismo trebali izjaviti nešto poput ovoga: „ Oh, ja priznajem da to što ste iznijeli stoji i da su vaši argumenti čvrsti, i da se mnoge stvari zaista uklapaju u druge stvari, kako vi kažete. Dopuštam da vaše tumačenje objašnjava mnogo toga, ali koliko toga ostavlja neobjašnjenim! Zar nema nijedne druge priče osim vaše i zar su svi ljudi obuzeti vašim problemom? Pretpostavimo da svi ti detalji znače to što vi kažete da znače. Kad se čovjek na ulici ponaša kao da vas ne vidi, možda je to tek njegovo lukavstvo. Kad vas policajac upita za ime, možda je to zato što ga već zna. No, koliko bi bili sretniji kad bi znali da ove ljude za vas uopće nije briga! Koliko bi vaš život bio veći, kad bi vi u njemu mogli postati manji, kad bi na druge ljude mogli gledati s običnom znatiželjom i zadovoljstvom, kad bi ih mogli vidjeti kako hodaju onakvi kakvi jesu u svojoj veseloj sebičnosti i u svojoj krepkoj ravnodušnosti! Počeli bi se zanimati za njih, jer se oni ne zanimaju za vas. Vi bi iznenada izbili iz tog sićušnog i bezvrijednog teatra u kome se uvijek izvodi vaš vlastiti mali zaplet i našli bi se sami, pod slobodnijim nebom na ulici punoj divnih stranaca ".

Ili pretpostavimo da se radi o drugom slučaju ludila, o čovjeku koji polaže pravo na krunu. Bili biste potaknuti da mu odgovorite: „ U redu! Možda vi znate da ste kralj Engleske, ali zašto se brinete? Napravite jedan veličanstveni napor i postat ćete ljudsko biće i prezirno gledati na sve kraljeve svijeta “.

Ili bi to mogao biti treći slučaj, slučaj luđaka koji sebe naziva Kristom. Kako bi izrazili što osjećamo, trebali bi mu reći: " Dakle, vi ste Stvoritelj i Otkupitelj svijeta; no kako taj svijet mora da je malen! Kako malena nebesa mora da nastanjujete, s anđelima koji nisu veći od leptira! Kako tužno mora da je biti Bog, i to neprimjeren Bog! Zar zaista nema punijeg života i divnije ljubavi no što je vaša i zar zaista svi griješni moraju svoju vjeru položiti u vašu malu i bolnu samilost? Koliko bi sretniji bili, koliko bi veći bili, kad bi malj nekog višeg Boga mogao uništiti vaš mali kozmos i razasuti zvijezde poput blistavih komadića kovine, a vas ostaviti na otvorenom slobodnog poput drugih ljudi da svoj pogled usmjerite i prema gore i prema dolje! "

A prisjetimo se i toga da najpraktičnija znanost od svih, također na taj način gleda naduševne bolesti. Ona ne nastoji protiv nje raspravljati kao da je riječ o herezi, već je jednostavno nastoji razbiti poput neke čarolije. Ni moderna znanost ni drevna religija ne vjeruju u savršeno slobodnu misao. Teologija osuđuje određena razmišljanja tako što ih ocjenjuje kao bogohulne. Znanost osuđuje određena razmišljanja tako što ih ocjenjuje kao morbidna. Na primjer, neka su religiozna društva ljude više ili manje odvraćala od razmišljanja o seksu. Novo znanstveno društvo u potpunosti odvraća ljude od razmišljanja o smrti. Smrt je činjenica, ali se smatra morbidnom činjenicom. A kad se bavi onima čija morbidnost ima okus manije, moderna se znanost daleko manje brine za čistu logiku nego derviš koji pleše. U navedenim slučajevima, nije dovoljno to što nesretnik žudi za istinom; on mora žudjeti za zdravljem. Ne može ga spasiti ništa osim slijepe, gotovo životinjske gladi za normalnošću. Sam čovjek ne može sebe mišljenjem izbaviti iz duševnog zla, jer je zapravo sam ogran razmišljanja postao bolestan; njime se više ne može upravljati, kao da je neovisan. Spasiti ga se može jedino voljom ili vjerom. Čim se pokrene njegov razum, kretat će se starom kružnom kolotečinom; bez

prestanka će se okretati po svom logičkom krugu upravo kao što će se čovjek u kočiji treće klase na Inner Circleu bez prestanka kretati po Inner Circleu, dok ne ostvari namjeran, energičan i mističan čin izlaska u Grower Street. Odlučnost je ključ cijelog tog problema. Vrata se moraju zauvijek zatvoriti. Svaki pokušaj izliječenja je očajnički pokušaj. Svako ozbiljno izlječenje jest čudesno izlječenje. Liječenje umobolnika nije raspravljanje s filozofom. To je istjerivanje đavla. I ma kako se smireno liječnici i psiholozi mogli prihvatiti posla u ovoj stvari, njihov je stav bitno netolerantan - netolerantan poput Krvave Mary. Njihov je stav upravo ovakav: taj čovjek mora prestati razmišljati, ako želi nastaviti živjeti. Njihov je savjet intelektualna amputacija. Ako te tvoja glava povrijedi, odsijeci je, jer bolje je ući u Kraljevstvo Nebesko ne samo poput djeteta već poput imbecila, nego zadržati sav svoj intelekt i zajedno s njim biti bačen upakao - ili u Hanwell.

Iskustvo pokazuje umobolnika kao takvog. On je osoba koja razmišlja; često uspješno. Nema sumnje, on bi mogao biti pobijeđen i samom razboritošću, a slučaj protiv njega iznesen logički. No, preciznije ga se može iznijeti općenitijim pa čak i estetičkim pojmovima. Luđak se nalazi u praznoj i dobro osvijetljenoj tamnici jedne jedine ideje, izbrušen je do jedne jedine bolne točke. Ne posjeduje ni zdrave neodlučnosti ni zdrave kompleksnosti. Dakle, kao što objašnjavam u uvodu, odlučio sam da u ovim početnim poglavljima ne pružim toliko dijagram jedne doktrine koliko sliku jednog stajališta. Svoju viziju umobolnika opisao sam toliko opširno iz sljedećeg razloga, dojam koji na mene ostavljaju umobolnici, jednakje dojmu koji na mene ostavlja većina modernih mislilaca. To nedvosmisleno raspoloženje ili poruke koje do mene dopiru iz Hanwella, također dopiru do mene s pola katedra znanosti i sjedišta mudrosti danas, a većina su ludih znanstvenika ludi u više nego jednom smislu. Svi oni posjeduju točno tu kombinaciju koju smo spomenuli: kombinaciju ekspanzivne i iscrpne logičnosti s ograničenim zdravim razumom. Oni su univerzalni samo u smislu što prihvaćaju jedno slabo objašnjenje i prenose ga vrlo daleko. No, uzorak se može prostirati u vječnost, a ipak biti mali uzorak. Oni šahovsku ploču vide bijelo na crnom, i ako je cijeli svemir popločen njome, ona se i dalje sastoji od bijelog na crnom. Poput luđaka oni ne mogu promijeniti svoje stajalište, ne mogu napraviti potreban duševni napor i odjednom je vidjeti kao crno na bijelom. Uzmimo najprije očigledniji slučaj materijalizma. Materijalizam, kao tumačenje svijeta, posjeduje neku ludu jednostavnost. U sebi nosi kvalitetu upravo luđakova argumenta. Istodobno imamo osjećaj da sve obuhvaća i da sve izostavlja. Razmislite samo o nekom valjanom iiskrenom materijalisti, kakav je naprimjer g. McCabe, i steći ćete baš taj jedinstveni dojam. On razumije sve, a čini se kao da sve to uopće nije vrijedno razumijeti. Njegov svemir može biti potpun u svakom detalju, sve do najsitnije zakovice ili zupčanika, no ipak je on manji od našega svijeta. Poput lucidnog plana luđaka, njegov se plan čini na neki način nesvjestan stranih energija i velike ravnodušnosti prisutne na zemlji. On se ne bavi pravim problemima života: narodima koji se bore ili ponosnim majkama ili prvoj ljubavi ili strahom na moru. Zemlja je toliko prostrana, a svemir je toliko mali. Svemir je gotovo najmanja rupa u koju čovjek može sakriti svoju glavu.

Mora biti jasno da ja ovdje ne raspravljam o odnosu tih uvjerenja prema istini, već zasada jedino o njihovu odnosu prema dobrobiti. Nadam se da ću kasnije u obrazloženju zahvatiti pitanje objektivne istine. Ovdje samo govorim o jednom psihološkom fenomenu. Za sada ne pokušavam dokazati Haeckelu da je materijalizam nesavršen, ništa više no što sam pokušao

čovjeku koji misli da je Krist dokazati kako je u zabludi. Ja ovdje samo ukazujem na činjenicu da oba slučaja imaju istu prirodu potpunosti i istu prirodu nepotpunosti. To što je jedna indiferentna skupina ljudi smjestila nekog čovjeka u Hanwell, možete objasniti tako što ćete reći da se tu radi o razapinjanju jednog boga kojeg svijet nije vrijedan. Takvo tumačenje zaista objašnjava stanje stvari. Slično možete objasniti i poredak u svemiru tako što ćete reći da su sve stvari, čak i duše ljudi, listovi koji se neizbježno razvijaju na potpuno nesvjesnom stablu - slijepa sudbina materije. I ovo tumačenje objašnjava stanje stvari, iako naravno ne tako potpuno kao ono luđaka. No, ovdje je poanta u tome što se normalni ljudski um, ne samo protivi i jednom i drugom, već i za oba ima isti prigovor. Približni navod tog prigovora jest, ako je čovjek u Hanwellu pravi Bog, onda on baš i nije neki naročiti bog. Slično tome, ako je svemir materijalista pravi svemir, onda to baš i nije neki naročiti svemir. Stvar se povukla u se. Božanstvo je manje božansko od mnogih ljudi i ( prema Haeckelu ) čitav je život mnogo sivlji, ograničeniji i trivijalniji, nego što su to mnogi njegovi odvojeni aspekti. Dijelovi se čine većim od cjeline.

Jer, moramo imati na umu da je materijalistička filozofija ( pouzdana ili ne ) svakako mnogo više ograničavajuća od bilo koje religije. U određenom su smislu, naravno, sve razumne ideje ograničene. Ne mogu biti opsežnije nego što same jesu. Jedan kršćanin je ograničen samo u onom smislu u kojem je ograničen i jedan ateist. Kršćanin ne može smatrati kršćanstvo lažnim i nastaviti biti kršćanin, a ateist ne može smatrati ateizam lažnim i nastaviti biti ateist. Ali čini se da u jednom naročitom smislu, materijalizam ima više ograničenja nego idealizam. Gospodin McCabe smatra da sam ja rob, jer mi nije dopušteno vjerovati u determinizam. Ja smatram da je g.McCabe rob, jer mu nije dopušteno vjerovati u vilenjake. No, ako ispitamo ove dvije zabrane, vidjet ćemo da je njegova zabrana mnogo više istinska zabrana nego što je to moja. Kršćanin je sasvim slobodan vjerovati da u svemiru postoji značajna količina uspostavljenog reda i neizbježnog razvoja. No materijalistu nije dopušteno da u svom besprijekornom stroju prihvati i najmanju mrljicu idealizma ili čudesnog čina. Jadnom g.McCabeu nije dozvoljeno da zadrži čak niti najsićušnijeg vražićka, premda se on možda skriva među laticama nekog sićušnog cvijeta. Kršćanin prihvaća da je svemir mnogovrstan pa čak i raznolik, baš kao što čovjek zdrava razuma zna da je kompleksan. Razborit čovjek zna da posjeduje nešto od životinje, nešto od đavola, nešto od sveca, nešto od građanina. Štoviše, pravi razboriti čovjek zna da posjeduje i nešto od luđaka. No, svijet materijalista je posve jednostavan i čvrst baš kao što je luđak posve siguran da je pri pameti. Materijalist je siguran da je povijest jednostavno i isključivo lanac kauzalnosti upravo kao što je prije spomenuta zanimljiva osoba posve sigurna da je ona sama, jednostavno i isključivo - pile. Materijalisti i luđaci nikada ne sumnjaju.

Duhovne doktrine zapravo ne ograničavaju um, kao što to čine materijalistička poricanja. Čak i ako vjerujem u besmrtnost, ja o njoj ne moram razmišljati. No,ako ne vjerujem u besmrtnost ja o njoj ne smijem razmišljati. U prvome je slučaju put otvoren i ja mogu ići koliko god mi se daleko prohtije. U drugom slučaju put je zatvoren. No, argumenti su još i čvršći, a paralela s ludilom još neobičnija. Jer naši su argumenti protiv iscrpne i logične mentalne konstrukcije umobolnika da je upravo ona, ispravna ili pogrešna, postupno uništila njegovu ljudsku prirodu. Sada je pak optužba protiv osnovnih zaključaka materijalista ta da oni, ispravni ili ne, postupno uništavaju njegovu ljudsku prirodu. Pritom ne mislim samo na dobrotu. Mislim na

nadu, hrabrost, poeziju, incijativu; sve što je ljudsko. Na primjer, kada materijalizam odvede ljude u krajnji fatalizam ( što općenito čini ), onda je posve beskorisno uobražavati da on u bilo kom smislu predstavlja neku oslobađajuću snagu. Apsurdno je kazati da prije svega razvijate slobodu, dok zapravo jedino koristite slobodnu misao kako bi razorili slobodnu volju. Deterministi su došli porobiti, a ne osloboditi. Oni bi zaista svoje načelo mogli nazvati " lanac " kauzalnosti. To je najgori lanac koji je ikada sputavao ljudsko biće. Ako želite, možete govoriti jezikom slobode o materijalističkom učenju, ali je očito da je to jednako neprimjenjivo na to učenje u cjelini, kao što je to isti taj jezik primjenjen na čovjeka zatvorenog u ludnici. Mogli bi, ako vam odgovara, kazati da je čovjek slobodan sam za sebe misliti da je kuhano jaje. No, sigurno je značajnija i važnija činjenica da, ako je on kuhano jaje, onda nije slobodan jesti, piti, spavati, hodati ili pušiti cigaretu. Slično tome, možete reći, ako vam odgovara, da je hrabri deterministički teoretičar slobodan ne vjerovati u stvarnost volje. Ali je daleko značajnija i važnija činjenica da on nije slobodan ustati, psovati, zahvaljivati, pravdati, požurivati, kažnjavati, odolijevati iskušenjima, napadati, poticati gomilu, donositi novogodišnje odluke, opraštati grešnicima, osuđivati tirane ili čak reći " hvala " za senf.

Napuštajući ovu temu, mogu primjetiti da postoji jedan neobično pogrešan zaključak, kojim se tvrdi da je materijalistički fatalizam na neki način pogodan za milosrđe, za aboliciju okrutnih kazni ili kazni bilo koje vrste. To je zaprepaščujuće suprotno istini. Sasvim je prihvatljivo da doktrina o nužnosti uopće ništa ne mijenja; ona prepušta goniču da bičuje, a ljubaznog prijatelja da potiče kao iranije. No, ako ona i spriječava jednoga od njih, onda je očito da je to ljubazno poticanje. To što su grijesi neizbježni ne spriječava kažnjavanje. Ako to sprječava išta, onda sprječava uvjeravanje. Jednako je vjerojatno da determinizam vodi u okrutnost kao što je sigurno da vodi u malodušje. Determinizam nije nespojiv s okrutnim postupanjem prema kriminalcima. Ono u čemu je on ( možda ) nekonzekventan jest velikodušno postupanje prema zločincima, i svako obraćanje njihovim boljim osjećanjima ili poticanje njihovemoralne borbe. Determinist ne vjeruje u obraćenje volje, ali on vjeruje u promjenu okoline. On griješniku ne smije kazati: " Idi i više ne griješi ", jer griješnik si ne može pomoći. No, može ga staviti u vrelo ulje, jer i uzavrelo ulje je neka okolina. Stoga, uzet kao pojava, materijalist ima fantastičan obris figure luđaka. I jedan i drugi preuzimaju ulogu istodobno neoborivu i nepodnošljivu.

Naravno, ovo se ne odnosi samo na materijalista. Isto bi vrijedilo i za drugi ekstrem spekulativne logike. Postoji vrsta skeptika koji su daleko užasniji od onih koji vjeruju da je sve počelo u materiji. Moguće je naići na skeptika koji vjeruje da je sve započelo u njemu samome. On ne sumnja u egzistenciju anđela ili đavola već u egzistenciju ljudi i krava. Za njega su vlastiti prijatelji mitologija koju je sam izmislio. On je stvorio i svoga vlastitoga oca i svoju vlastitu majku. Ovaj grozni nazor nesumnjivo u sebi nosi nešto vrlo privlačno tom pomalo mističnom egoizmu našeg doba. Nakladnik koji je mislio da će ljudi uspijeti, ako vjeruje u sebe, takvi ljudi koji jure za nadčovjekom, koji ga stalno traže u ogledalu; oni pisci koji govore na način da ostavljaju dojam o svojoj osobnosti umjesto da u svijet unose život; svi ti ljudi se zapravo nalaze samo nekoliko cenimetara od ove strašne praznine. Dakle, kada se ovaj ljubazni svijet koji okružuje čovjeka, okleveta kao zabluda, kada prijatelji izblijede poput utvara, a temelji svijeta popuste, kada se čovjek, koji ni u što i ni u koga nevjeruje, nađe

sam u svojoj mori, onda će veliko sebično geslo stajati nad njim, napisano osvetničkom ironijom. Zvijezde će biti samo točkice u mraku njegova vlastita mozga. Lice njegove majke bit će samo skica koju je izradila njegova vlastita luđačka olovka po zidovima njegove tamnice. A nad tom će tamnicom stajati napisana grozna istina: " On vjeruje u sebe ".

Međutim, sve što se nas ovdje tiče jest to da pribilježimo kako ovaj panegoistični ekstrem razmišljanja pokazuje isti paradoks kao i drugi ekstrem materijalizma. On je jednako potpun u teoriji i jednako hramlje u praksi. Zbog jasnoće, lakše je iznijeti taj stav tako da se kaže kako čovjek može vjerovati da je stalno u snu. Dakle, očito mu se ne može dati nikakav određeni dokaz da on ne sanja, iz jedostavnog razloga što mu se ne može ponuditi niti jedan dokaz koji mu se nebi mogao ponuditi i u snu. No, kad bi čovjek počeo spaljivati London a zatim izjavio kako će ga njegova domaćica uskoro pozvati na doručak, mi bi ga zgrabili i s drugim ga logičarima strpali na mjesto na koje se često aludira u ovom poglavlju. Čovjek koji ne može vjerovati svojim osjećajima i čovjek koji ne može ni u što drugo vjerovati, jednako su ludi, ali njihovu umobolnost ne dokazuje nikakva zabluda u njihovim argumentima, već nesumnjiva zabluda njihovog čitavog života. Oni su se obojica zaključali, svaki u svoju kutiju iznutra oslikanu suncem i zvijezdama. Nijedan od njih ne može izaći van: jedan u zdravlje i sreću neba, drugi isto tako u zdravlje i sreću zemlje. Njihovo je stanje sasvim razumno. Štoviše, u određenom je smislu ono beskrajno razumno, upravo kao što je novčić od tri penija beskrajno okrugao. No, postoji nešto što bismo mogli nazvati zlom beskonačnošću, nešto što bismo mogli nazvati prizemnom i robovskom vječnošću. Zgodno je primjetiti da su mnogi modernisti, bilo skeptici ili mistici, prihvatili jedan istočnjački simbol kao svoj, a on to konačno ništavilo prikazuje na izvrstan način. Kada žele predstaviti vječnost, oni je predstavljaju kao zmiju s vlastitim repom u ustima. Ima zapanjujućeg sarkazma u slici tog izrazito neugodnog obroka. Vječnost materijalističkih fatalista, vječnost istočnjačkih pesimista, vječnost nadutih teozofa i visokih znanstvenika danas je zaista primjereno predstavljena zmijom koja jede svoj rep, poniženom životinjom koja uništava i samu sebe.

Ovo poglavlje je čisto praktično i bavi se onim što je zaista glavna oznaka i bitan dio ludila. Sažeto možemo reći da je to razum koji se koristi bez utemeljenosti, razum koji se nalazi u praznini. Čovjek koji počinje razmišljati bez odgovarajućih početnih načela, na kraju poludi. On počinje razmišljati na pogrešnoj strani. A na stranicama koje su nam preostale, mi se moramo potruditii nastojati otkriti koja je prava strana. No, na kraju možemo upitati, ako je to ono što ljude tjera u ludilo, što je onda ono što ih održava razumnim? Nadam se da ću do kraja ove knjige dati konačani odgovor na to. Neki će misliti da je to isuviše konačan odgovor. No, za sada je, na isti čisto praktičan način,moguće dati općeniti odgovor koji se tiče toga što ljude kroz samu povijest održava pri zdravu razumu. Misticizam održava ljude pri zdravom razumu. Dokle god postoje misterije, postoji i duševno zdravlje. Kada ih uništite, stvarate morbidnost. Običan je čovjek oduvijek zdrav, jer je običan čovjek oduvijek mistik. On podnosi sumrak. On uvijek ima jednu nogu na zemlji, a drugu u carstvu čudesa. On je sebi uvijek dopuštao slobodu sumnje u svoje bogove, ali (za razliku od današnjeg agnostika ) također i slobodu da u njih vjeruje. On se uvijek više brine za istinu nego za dosljednost. Ako naiđe na dvije istine za koje bi se činilo da proturječe jedna drugoj, on će prihvatiti obje istine i proturječje zajedno s njima. Njegov je duhovni vidik stereoskopski poput njegovog fizičkog vidika: on u isto vrijeme vidi dvije različite slike, a ipak vidi utoliko bolje. Stoga je obični

čovjek oduvijek vjerovao da postoji nešto takvo kao što je sudbina, ali također i nešto takvo kao što je slobodna volja. Stoga je vjerovao da djeca doista jesu kraljevstvo nebesko, no ipak moraju biti pokorna zemaljskom kraljevstvu. On se divio mladosti, jer je mlada, a zrelosti jer to nije. Upravo je ova ravnoteža očitih kontradikcija oslonac zdravog čovjeka. Sva je tajna misticizma u ovome: čovjek može shvatiti sve uz pomoć onoga što ne razumije. Morbidni logičar nastoji sve učiniti jasnim, a uspijeva sve učiniti tajanstvenim. Mistik dopušta da jedna stvar bude tajanstvena, i time sve drugo postaje jasno. Determinist u potpunosti razjašnjava teoriju kauzalnosti, a onda otkrije da sobarici ne može reći " izvolite ". Kršćanin dozvoljava da slobodna volja ostane posvećena tajna, no zbog ovoga njegovi odnosi sa sobaricom postaju blistavo i kristalno jasni. On zametak dogme stavlja u središte tame, ali se ona grana u svim smjerovima, obilujući prirodnim zdravljem. Ako smo kružnicu uzeli kao simbol i razuma i ludila, onda možemo sasvim opravdano prihvatiti križ kao simbol i misterije i dobrobiti. Budizam je centripetalan, ali je kršćanstvo centrifugalno: ono se oslobađa. Jer kružnica je savršena i beskonačna po svojoj prirodi, ali je zauvijek fiksirana u svojemu obujmu. Ona nikada ne može biti veća ili manja. Ali križ premda u svojoj srži nosi jednu sukob i kontradikciju, može svoje četiri grane širiti vječno, a da ne mijenja svoj oblik. Pošto u svome centru nosi paradoks, on može rasti a da se ne mijenja. Krug se vraća sebi i omeđen je. Križ otvara svoje ruke na četiri strane svijeta: on je putokaz putnicima.

Sami su simboli ipak od nejasne vrijednosti, kada se govori o ovom dubokom problemu, a jedan drugi simbol iz fizičke prirode, dovoljno će dobro izraziti pravu ulogu misticizma pred čovječanstvom. Jedina stvorena stvar koju ne možemo promatrati jest ona u svijetlu koje promatramo sve ostalo. Poput sunca u podne, misticizamo bjašnjava sve drugo sjajem vlastite slavodobitne nevidljivosti. Objektivni je intelektualizam ( u punom smislu popularne fraze ) čista mjesečina, jer on je svjetlo bez topline i to sekundarno svjetlo koje se odražava od mrtvog svijeta. No, Grci su s pravom učinili Apolona bogom i imaginacije i zdrava duha, jer on je bio i zaštitnik poezije i zaštitnik izlječenja. O neizbježnim dogmama i o posebnoj vjeri govorit ću kasnije. Ali transcendentalizam po kome žive svi ljudi u velike i prvenstveno ima ulogu sunca na nebu. Svjesni smo toga kao neke sjajne konfuzije. To je nešto istodobno sjajno i bezoblično, istodobno bljesak i nejasnoća. Ali, kružnica mjeseca je jednako jasna i očevidna, na jednaki se način uvijek ponovno vraća, i jednako je neizbježna poput Euklidove kružnice na ploči. Jer, mjesec je krajnje logičan, a ujedno je i majka umobolnika i svima im je dao svoje ime.

( Pripremio i izabrao Danijel Bukvašević )