VELEUČILIŠTE U RIJECI POLJOPRIVREDNI ODJEL STUDIJ MEDITERANSKE POLJOPRIVREDE

SEMINARSKI RAD

LUKOVIČASTO CVIJEĆE

Martin Bastijanić

Mr. Sc. Pohajda Ines Varga Sanja, str. suradnik

Pula, 20.01.2010.

UVOD

Iako su poznatije kao lukovice, biljke koje nepovoljan vegetacijski period provode pod

zemljom su GEOFITI, a lukovica je samo jedan od oblika podzemne stabljike. Postoje tri tipa

podzemne stabljike: lukovica, gomolj i podanak (rizom). Lukovica je podzemna stabljika kod

koje je cvjetni zametak okružen ljuskastim listovima.

Kvaliteta lukovica na tržištu nije uvijek dobra, stoga treba obratiti pozornost na izgled

same lukovice. Lukovice ne smiju biti presitne. Takve najčešće nemaju razvijenu klicu pa u

proljeće neće procvasti. Isto tako je važno da na njima nema plijesni niti znakova truleži.

Lukovica mora biti cijela, s klicom na vrhu i korjenčićem na dnu.

Lukovice se mogu saditi na najrazličitija mjesta: na gredice, rubnjake, ukrasne posude,

uz rub travnjaka da čine šareni tepih. Može ih se kombinirati s drugim lukovicama, s

maćuhicama, potočnicama i svim trajnicama koje cvatu u rano proljeće. Najbolje ih je

posaditi u skupinama po 10-ak biljaka, jer pojedinačno posađene ne dolaze do izražaja.

Svim lukovicama odgovara osunčani položaj ili polusjena, mjesto zaštićeno od jakih

vjetrova. Ne podnose previše vlage pa ih treba saditi u lagana i srednje teška tla, gdje se preko

zime ne zadržava voda. Prije sadnje tlo treba prihraniti zrelim stajskim gnojem ili kompostom,

a ako je tlo teško i slabo propusno, na dno rupe stavlja se sloj šljunka, da se skuplja što manje

vode.

U ovom seminarskom radu obrađeno je šest vrsta lukovičastog cvijeća: tulipani,

zumbuli, narcisi, sunovrati, ljiljani i ciklame. To su samo neke od mnogobrojnih vrsta

lukovičastog cvijeća koje se danas širom koriste kako bi ukrašavale naše domove i vrtove, i

uljepšavale svojim bojama i mirisima okoliš u kojem živimo.

TULIPAN – Tulipa, fam. Liliaceae

Porjeklom je iz Male Azije gdje je bio poznat prije

tisuću godina. Unazad 400 godina u Nizozemsku su

donešeni prvi tulipani i od tada počinje njihov veliki

uzgoj. Nizozemski botaničari su križanjima uzgojili

mnoge nove vrste pa ih je danas gotovo preko četiri tisuće

varijeteta.

, ali

i do 70-ak cm. Cvjetovi

dvostruki, jednobojni ili

t ali može se

e. Za vazu ga treba

Najbolje ih je

čno neće doći do

viši i niži varijeteti ili

Tulipane dijelimo u nekoliko skupina prema

obliku cvijeta, najzanimljiviji su: Jednostavni

tulipani visine 25-35 cm, najniži iz ovog roda i

najraniji (cvatu od početka travnja), Darwin –

tulipani krupnih cvjetova, jarkih boja (cvatu od

početka svibnja), Rembrandt – tulipani

prošaranih latica (cvatu sredinom svibnja),

Papagaj – tulipani krupnih cvijetova s laticama

koje su na rubovima nazubljene (cvatu sredinom

svibnja), Božur – tulipani koji se odlikuju

krupnim ispunjenim cvijetom (cvatu posljednji,

Božur tulipan krajem svibnja).

Tulipan je proljetni cvijet visok svega 20 cm

ima i vrsta koje mogu narasti

mogu biti jednostruki ili

dvobojni, raznih boja i nijansi od bijele pa sve do

najtamnijih nijansi. Tulipan može krasiti vr

držati i u vazi, kao rezano cvijeć

odrezati prije nego se rascvjeta do kraja.

saditi u većim skupinama jer pojedina

izražaja a mogu se kombinirati

kombinacije uz presadnice.

Papagaj tulipani Darwin tulipani

Rembrandt tulipan

Tulipan voli plodno, propusno tlo na osunčanu položaju. Od rujna do prosinca sadi se

na dubinu 10-25 cm i razmak među lukovicama 15-20 cm. Ranija sadnja je bolja. Uvijek se

sade u skupinama od najmanje 12 lukovica. Pravilo je da se cvjetovi odmah nakon cvatnje

uklanjaju, kako se snaga ne bi trošila na stvaranje nepotrebnog sjemena. Listovi ostaju sve

dok ne požute, jer moraju ispuniti važnu zadaću prihrane lukovice. Lukovice tulipana mogu

ostati u zemlji, što je i praksa ako rastu u travnjaku ili na nekom drugom mjestu gdje ne

smetaju. Ako su na gredicama s ljetnicama tada se vade i tijekom ljeta čuvaju na tamnom,

suhom i prozračnom mjestu. Najbolje ga je posaditi na sunčano mjesto, a mora se pripaziti da

tlo bude dobro denirano, jer ako je previše vlažno lukovice neće izržati vlagu.

Za uzgoj u kući sade se

lukovice koje su posebno

tretirane. Sade se u cvjetni

lonac, prekriju zemljom,

smjesti ih se na hladnije mjesto,

a kad počnu tjerati izboje biljka

se prekrije kako ne bi dobivala

previše svijetla i tako se jako

izdužila. Ne treba ga puno

zalijevati. Kad počne tjerati

cvijet potrebno je otkriti ga i

prebaciti na toplije mjesto. Kad

ocvate nastavlja se s njegom

dok listovi ne uvenu, a slijedeće

godine ta se lukovica ponovno

sadi.

Da bi se tulipani što

duže održali kao rezano cvijeće

za vaze, cvjetne stapke

potrebno je rezati ravnim

oštrim rezom, staviti ih u vazu

do pola napunjenu vodom i

držati ih na hladnom mjestu,

barem tokom noći.

ZUMBUL – Hyacinthus orientalis, fam. Hyacinthaceae

Ovi izuzetno mirisni cvijetovi vrt krase u ožujku i travnju. Cvjetni grozdovi

intenzivnih boja najuočljiviji su na osunčanim gredicama. Kombinirati ih možemo s

potočnicom (Myosotis sp.), tratinčicama (Bellis perennis), šumaricama (Anemone sp.) i

drugim trajnicama rane cvatnje, kao što su gušarka (Arabis sp.) i divokozjak (Doronicum sp.).

Zumbul je lukovičasta biljka iz

Male Azije, a poznata je u Evropi još od

16. stoljeća. Razlikuju se dvije osnovne

vrste: Rimski zumbul (lat. Hyacinthus

orientalis albulus) koji ima rjeđe

raspoređene cvjetove na stapki, ima

intenzivniji miris i može bit u bijeloj,

ružičastoj i plavo-ljubičstoj boji te

Holandski zumbul (lat. H. orientalis) koji

ima gusto zbijene cvjetove i može biti u

bijeloj, krem, rozoj, crvenoj, ljubičastoj

boji.

Zumbul naraste 20-30 cm u visinu,

ima tanke duguljaste mesnate listove

zelene boje iz kojih izlazi debela stapka sa

rjeđe ili gušće raspoređenim cvjetovima.

Zumbul se sadi najčešće u vrt, tokom jeseni. Lukovicu je potrebno staviti na dubinu od

oko 15 centimetara. Prilikom sadnje treba paziti da lukovice lijepo legnu te ih čvrsto utisnuti u

zemlju kako ne bi ostao zrak ispod lukovice koji kasnije može uzrokovati truljenje. Razmak

između lukovica bi trebao biti od 15-20 centimetara. Sadi se na sunčanom mjestu u tlo bogato

odležanim kompostom ili tresetom. Ako ga sadimo u posude, potrebno ih je spremiti u kuću

kad zahladi kako se ne bi smrznuo. Kad doba cvatnje završi i lišće prirodno uvene, lukovice

se izvade i pohranite na suho, hladno i mračno mjesto. Može ih se ukopati u suhi treset ili

pjesak. Ako lukovica ostane na svom mjestu u vrtu, u zemlji neće smrznuti, ali slijedeće

godine joj cvjetovi neće biti toliko bogati.

Hyacinthus orientalis

Hyacinthus orientalis albulus

NARCIS (SUNOVRAT) – Narcissus, fam. Amaryllidaceae

Ova biljka uglavnom potječe iz

mediteranskih krajeva, ali neke vrste mogu se

naći i u Centralnoj Aziji i Kini, a neki izvori

navode da Narcis potječe iz Perzije, te da su ga u

Kinu, u 8. stoljeću, prenijeli trgovci na putu

svile.

Narcisa ima oko 26 divljih i nekoliko

stotina kultiviranih vrsta pa, iako se smatra

proljetnim cvjetom, neke vrste cvatu u jesen.

Razlikuju se po boji, obliku i veličini. Cvjetovi

mogu biti žute i bijele boje, kao i kombinirani,

zvjezdastog oblika, jed

im je dugač

stabljika može nositi jedan ili viš

Narcis mo

centim

bez problema preživljavaju zimu, a iz jednom posađene lukovice godinam

Lukovice narcisa se sade početkom jeseni u zemlju bogatu hum

15-tak centimetara. Važno je da je mjesto osunčano. Nakon nicanja i cvjetanja cvije

ostaviti da prirodno uvene i na taj način stvori samostalno humus za lukovice koje će

procvjetati i dogodine.

Ime Narcis vjerojatno potječe od grčke riječi „narke“, koja je kasnije prešla u latinski

kao „narce“, a koja označava privremeni gubitak osjetila, ili ukočenost, što se odnosi na

narkotička svojstva narcisa.

Narcis je korišten od davnina u razne svrhe. U starom Rimu,

ulje u kojem je bio natopljen narcis, korišteno je za pripremu mirisa

zvanog Narcissinum. Također su ga korisitli i Arapi u svojim ranim

parfemima, te za liječenje ćelavosti. U Indiji, uljem narcisa, kao i

uljima sandala, jasmina i ruže, vjernici mažu tijela prije molitve. U

Francuskoj su ga koristili za tretiranje histerije i epilepsije. Koristio

se i u kozmetici kao dodatak puderima, sapunima i ruževima. U Kini

nostavni ili dupli. Lišće

ko, svijetlozelene boje, a čvrsta

e cvjetova.

že narasti do visine od 40-tak

etara. Vrlo je otporan, pa gotovo sve vrste

a izrasta biljka.

usom, na dubinu od

će treba

je povezan s dobrom srećom i dobitkom. I danas cvijet narcisa predstavlja simbol buđenja i

nade.

Miris ulja narcisa jak je i bogat, podsjeća na tamno zeleno lišće s tragovima zumbula i

jasmina. Esencijalno ulje narcisa veoma je jako i može utjecati na nervni sustav. Ono umiruje

živce i pomaže u otpuštanju stresa i napetosti. Ipak, s njim treba oprezno postupati, jer u

većim količinama može prouzročiti glavobolju i mučninu. A zabilježene su i alergijske

reakcije.

Ulje se iz njega dobija tehnikom enfleurage (izvlačnjem mirisnih supstanci pomoću

ulja), a u novije vrijeme i ekstrakcijom pomoću rastapala, kojom se dobija i konkret i absolut.

Potrebno je oko 500 kilograma cvijeta za dobijanje 1 kilograma konkreta, ili 300 grama

absoluta esencijalnog ulja, te je zbog toga ovo ulje veoma skupo. Danas se absolut proizvodi

najviše u Nizozemskoj u regionu Grasse (na jugu Francuske).

Ulje narcisa može se dobiti od nekoliko vrsta cvijeta: Narcissus poeticus, Narcissus tazetta i

Narcissus jonquilla. Za ulja koja se koriste u parfemskoj industriji, upotrebljavaju se vrste

koje cvjetaju u svibnju, a među njima je najznačajnija prilično rijetka vrsta Narcissus

poeticus.

Narcissus tazetta var. chinensis

Narcissus humilis ssp. mauretanicus

Narcissus cantabricus ssp. monophyllus

Narcissus poeticus

Narcissus jonquilla

SUNOVRAT (AMARILIS) – Amaryllis, fam. Amaryllidaceae

Amarilis Sunovrat zovu još i prugasti sunovrat, pripada porodici sunovrata, srodnik je

i maloj visibabi, potječe iz tropskog područja Amerike.

Sunovrate razlikujemo po veličini, obliku i boji cvijeta. U vrtovima su dosta česti

trubasti sunovrati, žute boje i pjesnički sunovrati, bijelog vjenčića, s obojenom krunicom.

Kombinirati se mogu sa svim cvijećem koje cvate u rano proljeće.

Iz lukovice izrasta snažna šupljikava stabljika na

kojoj su zvonasti cvjetovi koji mogu biti bijeli, razne

nijanse narančaste, crvene boje ili prošarani. Nakon stapke

javljaju se dugi sabljasti listovi. Ponekad se najprije pojavi

par listova pa tek onda stapka. Sunovrata treba držati na

svijetlom i toplom mjestu, voli vlagu pa ga treba zalijevati

češće ako je potrebno. Također u doba rasta potrebno je

prihraniti ga svakih 14 dana. Kad cvijet uvene, odreže se i

smanji se zalijevanje, a listovi se ostave do jeseni, jer preko njih skuplja hranu za slijedeće

proljeće. Kad listovi potpuno uvenu prestane se sa zalijevanjem a lukovica se drži na suhom

kroz desetak tjedana. Nakon toga se počinje zalijevati kako bi se lukovica probudila i

potaknula na cvatnju. U toplijim

krajevima, tj. priobalju, može se

držati vani, zasađenu u loncima, a

zimi se ne smije zalijevati kako, u

slučaju iznenadne niske temperature,

lukovica ne bi smrznula. Ako se drži

u kući tokom zime tj. u doba

mirovanja, lukovicu bi trebalo držati

u hladnoj prostoriji i ostaviti je u

zemlji jer ne voli uznemiravanje.

Potrebno je presaditi je svake druge ili treće godine u veći lonac.

Kod rezanog cvijeta sunovrata, prije stavljanja u vodu, stapku treba odrezati ravno

oštrim nožem, a kasnije vodu mijenjati svakodnevno jer iz stabljike izlazi sluz.

LJILJAN – Lilium, fam. Liliaceae

Veliki rod lukovičastih biljaka, omiljen i poznat gotovo u svim krajevima svijeta.

Izvrsni su kao rezano cvijeće, imaju relativno dug životni vijek i u vazi pa ih cvjećari cijene.

Ljiljan je simboli nevinosti, simbol nade i čistoće duha monoteističke religije, ukrasna i

ljekovita biljka porijeklom iz Egipta.

Cvijet ljiljana ima 6 latica, a postoje gotovo u svim bojama. Mogu biti jednobojni i u

kombinaciji po dvije ili tri boje. Cvjetovi izrastaju na vrhu stapke, može ih biti od 2-20, u

rasponu veličine od 3 cm pa do sve do 30 centimetara. Mnoge vrste imaju veoma intenzivan

miris, toliko jak da nekima smeta i izaziva glavobolju.

Cvjeta u kasno proljeće i početkom ljeta. Svi ljiljani osim bijelog tzv. Madoninog

ljiljana (Lilium candidum) mogu se saditi tokom jeseni ili u periodu ranog proljeća i to na

dubinu od oko 15-20 cm što zavisi od veličine lukovice. Tlo mora biti dobro drenirano.

Najbolje je na dno rupe staviti malo grubog pijeska, položiti lukovicu, raširiti korijenje,

dosipati pijeska preko korijena i onda zasuti zemljom. Azijski i martagon hibridi sade se na 5

do 25 cm ispod površine, formiraju korjenje i uzduž pozemnog dijela stabljike. Kada se

ljiljani sade u nizu, lukovice krupnih varijeteta sade se na udaljenosti od trideset centimetara.

Lilium candidum -

Madonin ljiljan ili ljiljan sv.

Antuna ima opojni miris i cvjeta

u lipnju. Sadnja ovog ljiljana je

nešto plića tako da se lukovica

prekrije sa 5 centimetara zemlje a

sadi se u jesen tokom listopada i

studenog. Lukovice mogu

prezimiti u zemlji no ipak je bolje

izvaditi ih van zbog moguće

prekomjerne vlage.

U doba rasta i cvatnje vole dosta vlage pa ih treba redovito zalijevati. Kad cvjetovi

ocvatu, ukloni ih se da se lukovica ne iscrpljuje hraneći sjeme. Ako se cvjetovi ostave i

razvije se sjeme, biljke dobivene takvim sjemenom neće biti iste kao matična. Listovi i stapka

ostavljaju se da požute i osuše se, i tek onda ih se odreže.

Ljiljane je najbolje razmnožavati na jesen odvajanjem mladih lukovica od matične. Na

taj način dobiju se iste biljke kao što je i matična. Biljke iz mlade lukovice potjeraju cvijet tek

u drugoj godini. Vole sunčani ili blago sjenoviti položaj. Postoje varieteti raznih visina, od

niskih Lilium pumilum koji naraste 35 do 40 cm pa do divova visokih preko 2 m.

Po obliku cvijeta razlikuju se tri skupine ljiljana:

- zdjeličasti ljiljani - imaju široko otvorene latice

- trubasti ljiljani - dno cvijeta djeluje poput cjevi

- turbanasti ljiljani - imaju zavrnute latice prema unatrag

Osim samoniklih vrsta postoje i brojeni vrtni hibridi koji se uzgajaju u zatvorenome ili

na otvorenom prostoru. Mogu se uzgajati i u velikim teglama a na otvorenome obično u

polusjeni. Nekoliko varijeteta je pogodno i za kamenjare.

Ako se ljiljan koristi kao cvijeće za vazu, treba paziti da se na biljci ostavi što duži dio

stabljike i listova. Prašnike je potrebno odvojiti kad

gdje padne pelud ostaju mrlje. Vodu treba m

Najpoznatiji tipova ljiljana su: azijski hi

martagon hibridi ljiljana, candidum hibridi ljiljana, am

hibridi ljiljana, trumpet hibridi ljiljana i divlje v

Lilium martagon

Lilium pompoinium

se cvjetovi počinju otvarati jer na mjestu

ijenjati redovito.

bridi ljiljana, orijentalni hibridi ljiljana,

erički hibridi ljiljana, longiflorum

rste.

CIKLAMA – Cyclamen, fam. Myrsinaceae

Ciklame su lukovičaste biljke koje dobro podnose niske temperature. Rastu u

sjenovitim i svježim staništima. Cvatu elegantno i donose bogatstvo boja, u širokoj paleti od

bijele, ružičaste, crvene, ljubičaste, boje vina i lavande, dvobojne kombinacije do kovrčavog

ruba latica.

Listovi su zeleni, srcolika oblika, nerijetko obrubljeni

srebrnastom ili zlatnom čipkom. Mogu se nabaviti u velikom

broju hibrida. Ciklama sa srebrnasto-zelenim listovima

poput bršljana ili Cyclamen hederifolium koja cvate u jesen

ružičastim i bijelim cvjetovima veoma je otporna na

hladnoću. Ova vrsta dobro uspijeva u kamenim vrtovima,

ispod drveća i grmlja, kao divlji srodnik. Cyclamen coum

cvjeta od kasne zime do proljeća u tamnocrvenoj, ružičastoj

i bijeloj boji. Listovi su prošarani srebrnastim šarama.

Ciklame zahtijevaju sunčane i zaštićene položaje. Cvatuće ciklame ne podnose

pregrijane prostorije sa suhim zrakom. U takvim će uvjetima cvjetovi i listovi brzo uvenuti.

Preporuča se držati ih u negrijanim prostorijama s optimalnom temperaturom između 12 i 15

ºC ili između dvostrukih prozora gdje će ujedno imati i obilje svjetla i cvjetat će nekoliko

tjedana. Ciklame dulje traju ako se u teglu napunjenu dopola zemljom stavi biljka zajedno sa

njezinim vlastitim loncem. Metoda se pokazala opravdanom i kod balkonskih sandučića.

Treba ih oprezno zalijevati, uz vanjski rub lukovice

koja djelomično viri iz zemlje pazeći da se gomolj i nadzemni

dio ne smoči. Najbolja je metoda uranjanje lonaca u vodu.

Uvenule lisne i cvjetne peteljke treba redovito otkidati naglim

povlačenjem prema gore. Za vrijeme cvatnje potrebna je

prihrana tekućim gnojivom jednom u dva tjedna. Nakon

cvatnje, zalijevanje se smanjuje dok se listovi postepeno ne

osuše kako bi biljka imala period mirovanja. Lonac se

premješta na svježije mjesto, a kad prođe opasnost od mrazeva

može ga se staviti u vrt ili na balkon i ne zalijevajti ga do sredine ljeta. Kada se počnu

razvijati novi listovi, lukovice se presade do polovice u svježi supstrat i smjeste na svježe i

sjenovito mjesto, gdje su dobro prezimile i prošle zime uz redovito zalijevanje.

LITERATURA HTUhttp://www.uredidom.comUT HTUhttp://www.cvijet.bizUT HTUhttp://www.pticica.comUT HTUhttp://mojcvijet.hrUT HTUhttp://hr.wikipedia.org UT