IzdanjeDRUTVOHRVATSKIHKNJIEVNIKASAVREMENIHRVATSKIPISCI

MMMAAATTTOOO KKKOOOIIINNNAAA

SSUUOORR'' MMAARRIIAA IIMMMMAACCOOLLAATTAA

KNJIGA 44. U ZAGREBU, PROSINAC 1917.

SSSUUUOOORRR''' MMMAAARRRIIIAAA IIIMMMMMMAAACCCOOOLLLAAATTTAAA 1B(Fragmentijednogrukopisa)

One godine izjurie nas trojicu iz sjemenita kao crvljivi bob iz zdrave

mahune, ree starkelja grbavac, upravitelj zavoda, zatvarajui za nama sjemenina vrata.

Dugonja iz petog razreda s ogromnom tonzurom na etverouglatom tjemenu. Kuzman Petkovi Mi, krupna i zdrava seljaina od dvadesetipet godina, uvuena u iroku pozelenjelu mantilju, saivenu pred neko p vijeka za nekog njegovog strica ili prastrica, niti ne trenu na glas, da mora iz zavoda. Slegnu samo lijeno irokim ravnim ramenima, jo lijenije objesi mantiju o klin, i kao da nije njegov posao, povrati se jedno rano jutro u roeno Sporopolje i namjesti se doskora kao prodava reijskog duhana u trafici svoga oca i kao ueni ispisiva raznih seoskih molba, prituaba, utoka i slinih stvari.

Pavle Pavlovi, ak sedmoga razreda, moj drug i brat, siromaak tipendista, dobra i potena dua, jedva se otkinu od vlanih sjemeninih zidova, uz koje bijae prirastao kao brljan uz maslinu.

Teko preboli izgon i nakon nepune dvije godine pustog potucanja svijetom i lutanja za slubom i kruhom, upade, kao i kamen u vodu, meu sudske otpuhivae praine i brzo uvenu i uginu u naslagama praine od p vijeka u arhivu jednog okrunog sudita kao kancelarijski oficijant.

Jadni moj Pavle! Bijah na univerzitetu i jedne tune, kiljive jesenje veeri, utonuo u

naslonjau beke Arcaden-caf, naiem u novinama iz domovine na osmrtnicu siromanog Pavla Pavlovia. Nakon teke, kratke bolesti u dvadesetiprvoj godini mladosti ...

Jadni, jadni moj Pavle! U dvadesetiprvoj godini, nakon teke, kratke bolesti...! Pa ipak... Kod kue naoh debelo preporueno pismo za sebe, ispisano tekom

nepoznatom rukom i osmrtnicu. Nepoznat ovjek iz domovine javljao mi je smrt Pavla Pavlovia, mog druga i brata, i slao mi je svezak rukopisa, to ga pod krstopletom, s mojom adresom, naoe meu pokojnikovim hartijama.

2

Rukopisu bijae priloeno jo gotovo svjee samrtno pismo, proeto otrim vonjem karbolne kiseline.

Ne bijae u mene snage ni da dirnem tu siromaku batinu. Ugasih drhtavu stearinku i utonuh u mrtvilo i u prolost, dok je vjetar krupnim kapljama kie sve jae tuckao i udarao o stakla na prozoru.

Nakon teke bolesti, u dvadeset i prvoj godini...! Bijedni moj drue i brate! Iz svih uglova, iz svakog komada pokustva, to ga u debelom mraku

jedva risalo blijedo svijetlo ulinog fenjera, odasvuda je izlazila tanana i njena pokojnikova prilika sad u reverendi, sad opet u neukusnom graanskom odijelu.

Na usnama mu je igrao tanahan sitan posmijeh, kao onoga dana, kada nas izjurie iz zavoda, tek neto bljei, usahao, ogoren. Krajevi finih, gotovo djevojakih usana stezahu se od asa u as i grahu, kao da zagriza u nezrelu jabuku.

Smijao se i sve vie pribliavao, sablasno tihim korakom udnovato koliko mu treba da doe, a ipak je tu, u sobi, korak, dva

koraka predamnom pomislih i u isti as osjetih svu jezivu neugodnost tog udnovatog posmrtnog susreta. I kao da je doista to on dolazio, bijah u neprilici, kako bih ga imao doekati i pozdraviti, a da ne opazi, da znam da je umro...

Snatrio sam, dok me opet ne prenu jak udarac vjetra o zidove i sve jae udaranje vodenih kaplja o prozorska stakla. Iz pokrajne sobe uh hitre, lake korake, brzo otvaranje i zatvaranje vrata i Frulein Liza, koketna plava ki moje gospodarice, unije svijeu...

Te noi ne usnuh. itao sam rukopis. Duom mi se bijae razlila duboka mutna tuga za mrtvim bratom i podadoh se njezinoj bujici sve dok u svitanje ne ugasie svjetlo na ulici i ne dogori stijenj u svijei, to ju bez rijei bijae unijela koketna, plava gospoica Liza.

Ujutru, spremajui se iz kue, gledah Pavloviev rukopis rastvoren i rasut na stolu, s istim osjeajem kojim gledamo jadno sitno i drago siroe, komu oca sad na iznijee iz kue, i osjetih neodoljivu elju, da plavoj i koketnoj Lizi ispripovjedim gorinu i bol jedne goleme i lude ljubavi do smrti, saetu u rastrganim, manjkavim listovima rukopisa, to mi ga posljednjom snagom iznemogle volje namrije siromani Pavle Pavlovi, moj drug i brat.

3

Plava gospoica Liza nije razumjela mojih rijei, kad joj rekoh. Njezine modre oi zaueno probadahu moje obraze blijede i izmorene emocijama tune, neprospavane noi.

Pitate zato, gospoice Lizo! Za upokoj te bolne i gorke ljubavi do smrti.

I priah joj ... Imao sam prijatelja, druga i brata. Umro je u dvadesetiprvoj godini od

suice ... Od suice? Da, gospoice. Neko bijasmo klerici. One godine istjerae iz

sjemenita samo trojicu ... Zato? T, boe moj Zato?! Radi nestaice zvanja u nama. Pavle Pavlovi,

kao i ja, nije bio za to, da jednog veoma sveanog dana zapoje pred oltarom u sjajnom ornatu. Uostalom njegov je glas bio mekan kao svila, ali tanji od svilenog vlakanca. Ne bi bio odjekivao pod crkvenim svodovima. Bio bi se uguio u brujanju orgulja i u dimu tamjana.

Siromani mladi; sigurno je bio tuan, kad ga istjerae? Moda, ali vei i jai od njegove tuge bijae trpki ironiki posmijeh, s

kojim je posljednji put posuo teka vrata sjemenita. Svukoe mi reverendu, jer da pripada zavodu i turnue me kroz vrata. Uostalom, mantija bijae okraala i pozelenjela, a pred vratima bijae obilje prelijepog sunca i preparandistice ba prolaahu u kolu, pisao mi je kroz taj svoj trpki ironiki posmijeh, koji se mogao tek jedva jedvice zamijetiti ba kao i pramen bijelog dima na dalekom horizontu. Ali ispod tog smijeha zijala je golema gorina boli kao to zija bezdana jama pod pokrovom zelenoga granja.

Va je drug i brat bio i pjesnik. Jest, plava gospoice Lizo. Pjesnik i poneto fantasta. I sve, to u vam

ispripovjediti, pjesma je ispisana duom i krvlju srca. Ali, moje je prianje izlino. Upoznaste mojeg siromanog druga, koliko ga moete upoznati pri jednom sluajnom susretu, a sada, hoete li, lijepa gospoice Lizo, da vam itam iz ovih blijedih izjedenih komadia papira, ti kojima je sadrana ta gorka i luda ljubav do smrti?

Sluam, odgovorila je gospoica Liza, skoivi koketno u duboki konati naslonja kraj ugrijanog kamina u mojoj sobi, podvivi ruke pod velike nabrekle grudi. I stala je da slua.

4

Dragi prijatelju, zbogom! Lijenik je iziao i povratit e se sutra. Doi e da ustanovi nastup smrti.

Studeno svjetlo njezinog fenjera ve probija kroz moje kosti i ja osjeam, kako polako ulazim u tamu vjenoga mraka. Jo samo dan dok ne izgori i ova posljednja nit mojih plua Jo samo ovo nekoliko posljednjih tekih disaja i bit e svreno. Moda neu moi dopuiti ni ovu tananu cigaretu sa sivim i tako sablasnim kolutima dima i vonjem karbolne kiseline.

Moda. Prijatelju, odakle najednom u mene ova udesna snaga, da ti umirui

piem? Odakle pak ova samrtna neodoljiva udnja, da ujem komad Wagnerovog urnebesa, da se u njem raspline moja posljednja snaga?

Kada ti moji brzojave, bude li gdje blizu, doi i uzmi iz ladice mog siromanog stola rukopis, to ga pripravih za te. Bijah ti ga obeao, ali ti ga ne poslah. Bijae mi ao odijeliti se od njega, jer sam ljubio duboko taj dragi i bolni komad svoga ivota. Ljubio sam u njemu Nju... Ali sada, uzmi ga, pa ako ikada dozna, gdje je, potrai je i predaj joj te jadne listove papira, da ih jedne besnene noi, kad san njezinih drugarica bude najdublji, a sjaj blijedoga mjeseca najjai, proita i spomen mi sahrani u dui i u vjeitoj tami, kao to e mene sutra prekosutra pod borovima i empresovima iznad mora.

Sretne li na svojem putu dumnu oborenih oiju i kamene bjeline oltarskih mramora, kao to ja sretoh nju na Velikom putu ono ljetno popodne, pitaj je, pitaj, da li pozna Suor Mariju Immacolatu. Pitaj je, gdje li je ena koja obuena u tvrdo ruho opatice ostavi u meni bol i gorinu ljubavi do smrti, a ne nae li je, ne dozna li za nju, ekaj, prijatelju dragi, veer jednoga Mrtvoga dana, pa kad po grobovima ugasnu svijee i kada utihne jecaj i pla pod empresima, zapali na mojem humku iznad mora vatru i na njoj saei ovaj posljednji ostatak mojeg ivota

Moda u moda u tada jo jedan posljednji put osjetiti amu i bol onih dana Zbogom, prijatelju dragi!

Doitah zamaglenim oima drhtave i nesigurne retke samrtnikog pisma,

kojim je moj drug i brat bio popratio rukopis pod krstopletom, a plava gospoica Liza drae glavu meu bijelim mekanim dlanovima uprtim u koljena. I njoj bijahu oi zamaglene; i u njezinoj dui talasao se val dubokog pieteta za boli mrtvog mi prijatelja.

5

Suor Maria Immacolata Immacolata, tako se zvala ljubav vaega druga i brata? pitala je, kao da progovara kroz san, kao da se budi iz nesvijesnog nekog stanja.

Da, u svijetu Ines della Torre Va ju je prijatelj ljubio, a da li je i ona njega? Da li ga je ljubila? Jest i nije, odgovorih joj. Bila je ena, dakle kao i druge a

moda ga je doista i ljubila, gospoice Lizo. I itah dalje rukopis pod krstopletom. Plava i koketna Liza sluala je

zamiljeno i pobono.

6

2BI Drijeme i mir. Cijeli kraj izdie pritisnut i guen usijanim parama. esti veernji sat i

naa je etnja svrena. arobne ljetne noi, oj! Vraamo se s polovice puta. Provlaimo se lijeno i tupo pod uarenim

crnim platevima do zemlje kroz sivu prainu, to se uzdie ispod naih haljina i rasklimanih kolesa staroga omnibusa pred nama.

Nigdje nikoga, tek se po kuama otvaraju kapci i ovdje-ondje udaraju buno o zid, a na prozoru se pokae po koji muki ili enski lik u koulji, mamuran, zlovoljan i raskutran nakon dugog poslijepodnevnog sna kao nakon umorne pjane i putene noi.

Pomiemo se. kripe rasklimana tramvajska kola. Trideset nas je klerika s velikom i bijelom tonzurom na tjemenu.

Pomiemo se utimo Mislimo li, i to zapravo mislimo? Nae su misli malene, sitne, manje od staklenih puceta na reverendi Ah, sve je ovdje maleno sve postaje manjim.

Blaeni ubogi duhom! Blaeni! I na meni je reverenda, ah! Ve tri godine. Kao i na drugima. Ipak nijesam

kao drugi. Nijesam?! Trideset nas je, a misli ih petnaest, deset Jo manje od deset

Eto, mravi dugonja preda mnom. Njegove misli dragaju veeru. Onaj drugi pred njim razmilja, na svoj nain, da, o svrsi ivota i akovanja, o bescilju nauke i bezvrijednosti znanja

Gdje je mnogo mudrosti, mnogo je i brige, i tko umnoava mudrost, umnoava muku. Zapamtio je prvu glavu Propovjednika i ponavlja je do umornosti. Koliko umne energije, koliko tjelesnih pokreta ulae u te rijei!

Tko umnoava mudrost! Ah I filozof je. Nazivlju ga filozofom. Da, da Jer to biva sinovima ljudskim to biva i stoci; jednako im biva; kako gine

on, tako ginu i oni. Svi imaju isti duh i ovjek nije nita bolji od stoke Filozofira, a sva mu je briga masna, pretila i brojna pastva. A ja? Pomiem

se kroz oblak praine i gonetam njihove, njegove misli. Zabavljam se, ljutim se i grizem Izjedaju me misli kao sol ivo meso

A opet onaj do njega, a onaj trei, deseti, trideseti?

7

Jedan: kost i koa, votanog lica, govori o masai Jo nije potpuno na istu, to je to zapravo masaa.

Smijem se, ah, moram, moram se smijati. U sav glas Da nadglasam drndanje staroga tramvaja A njemu, votanom licu, usjekla se rije u glavu, u mozak kao zarao avao i otrovala ga. U sitnim vijestima nekakvih starih prljavih novina vidio je neto o masai u ivotu pariske ene. I sad, eto ve mjesec, dva mjeseca, goneta, misli, nasluuje, to bi to zapravo moglo biti, a pred njim iz praine nie gola ena Parianka, koja masira svoje tijelo

Gola ena! Prvi je put vidjee na prastaroj slici nepoznatog slikara za oltarom stolne

crkve. Gore na desnoj strani, povrh klupa, u kojima sjede kanonici Stara nejasna slika. Kad sunce upre u nju svoje bogate zrake, gola se ena

sja, svijetli, ljeska se u sunanom osvjetljenju. Bujna, mlada, sagnuta ena! I namjetaju se prema slici i upiru pogled najprije dolje u podnoje klupa, pa ga diu sve vie, gore prema slici Raste pogled, lie uza zid i hvata, prodire sliku i probija mladu, bijelu, bujnu enu

Ah, ta gola ena! I kad izlaze iz crkve obaziru se za njom. Nose je u oima, i gledaju je pred

sobom u dvornici, u spavaonici, posvuda Pomiemo se. kripi tramvaj pred nama i ljulja se pred nama kao laa na mrtvim

valovima, a pred njim, kao da e bre od njega, dvije milosrdnice Gola ena! I meni se usjekla u pamet. I preda mnom je, tek je prekriva veliki, crveni,

plamtei upitnik I ja mislim, ja, klerik u reverendi, s niim crkvenim redovima Mislim, to je zapravo ena. Nije to moja misao, nije: to znam, ali, eto, dola je bog zna otkuda Stala je preda me i ne odlazi.

ena! Ova misao u sjemenitu! ena! Pitanje vjeno, nerijeeno A ja slutim, valjda prvi put; i udno,

gledajui milosrdnice pred sobom, da ena znai ivot, najslai, najljepi ivot Slutim, znam, ja, klerik stanovnik ovog mrtvog doma.

Ah, rue i karamfili, to vas susreemo na samotnim svojim etnjama! Lijepe ruke, gole do ramena, to vas, nevieni kradomice promatramo kroz trule drvene reetke na svojim prozorima kao na tamnikim. Dremo, dok vi bezbrino redite svoje mirisne leaje ljepotom i slatkim djevojatvom i dok gladite meka uzglavlja, u koja vam tonu bijela ramena i po kojima se prosiplje meka tanka kosa; dok ijete bijelo rublje za svoja raskona mlada tjelesa.

8

apemo o vama. Zanosimo se za vama u sebi, potajice kriomice Djevojke arke i ive! Kako su slatke enje to ih budite u nama kroz tanke tamnike reetke.

Izazivljete i privlaite i podiete, ali i trujete, ucjepljujete nam duu velikom besplodnom udnjom. Pa dok ona gasne uz slaho drhtanje nonoga kandila u naim spavalitima, ostavljajui u nama mladima, sonima, iznemoglost i umrlost, to cijedi kosti, gasne poglede, ubija volju, vi, lijepe, slatke i otrovne, smijeite se, smuujete nam noi smijehom, koji nije nama namijenjen

Djevojke mlade! Nikada ne ete uti ovih misli, nikada ne ete zamijetiti kako u ovim rijeima titra naa dua.

S vaih usana ee vrela krv. Ruke vam pletu zagrljaje, cijeli vam je ivot silni val plamena. A ovdje, u nama?! Ah, kako sam edan cjelova vaih

3BII I opet odlazimo na etnju. Danas kao i juer Rupcem to zaudara lugom i lojem zatiujemo nosnice i usne od praine i

vjenih miljarda nevida. To se ne slae, nikako ne slae s prostim i jednostavnim ivotom klerika, koji mora biti ist od svake svjetske natruhe.

to svetiji ivot svima je nareen, pa i tebi , kae mi poslije etnje i govori o savrenstvu, o umrtvljenju tijela i tjelesnih sjetila, on prefekt, to nas prati na etnjama.

Umrtvljenje tijela! to li je to? Usmrenje zar? Rije iz pisma: ako te

tvoje oko napastuje, izvadi ga! Oko, u kojem je jedino dua! I onaj rubac na ustima, pa jo valjda namirisan, kao u ulinih

djevojura, nije li to tatina, grijeh protiv smjernosti i neposlunost prema regulama. govori prefekt, u kratkim, tijesnim, sivim hlaama, to karnevalski vire ispod zelene reverende, ukopan kao stup u praini, oiju usaenih u zemlju, mlohavih ruku, objeenih niz mantiju.

Gledam ga. U meni prkos, poruga, smijeh, a na prozoru nad nama veselo se smijei vesela, vragoljasta Ninka.

Jesi li ula, jesi li vidjela, Ninko? Veerao sam bez vina za veerom, za kaznu, ali ti si se, vesela, vragoljasta mala Ninko, tako srebreno smijala Sjea li se jo? Zna li, kako smo flirtovali?

Ti u graanskoj koli, a ja u etvrtom razredu gimnazije. I sad osjeam, da bih te mogao ljubiti Ah, zbogom lijepa mala Ninko

9

Dakako, suica je svetaka bolest. Prozirni Gonzaga, koji je i pred roenom majkom obarao oi niice od straha, da ne bi bludno sagrijeio, i on je hvalio bogu, to mu kroz bolest i umiranje odredi put u vjeni ivot Odakle emo, dakle, mi Gonzagini sljedbenici i tienici, zatiskivati nosnice strepei pred dva zrnca praine, smo uostalom stvoreni i u koju emo se povratiti? Nije li pisano: Memento homo quia pulvis es.

Ah, da si ga jo ula, vesela Ninko! Govorio je o mirisnom proljeu O proljeu je govorio mirisnom i lijepom kao njedra djevojaka, kao oi i pogled tvoj, moja mala Ninko

Oj, slatki, silni djevojaki poglede! Kako te ljubim, kako za tobom hlepi moja siromana dua! Nikada kao u ovom mrtvom domu.

Piem, opijam se uspomenama. Hou da zabaurim neko nenadno nejasno uvstvo, neki udnovat nepojmljiv osjeaj, to je odnekuda, odnekuda jurnuo u moju duu i uznemiruje me svojom nepojmljivou. Moja se dua nekako odjednom ispraznila, kao da je sama iz sebe izila i sve eka neki novi sadraj, da ga primi, da se njime ispuni Je li ikada itko imao ovako neko uvstvo, je li to neka nejasna, neizvjesna slutnja? to li je uope? Ne znam i mislim, da je tek neka udna igra ivaca, hir nae due

4B* Neto je, doista, novo u meni. Prodrlo je neto u me, kao to je nekada prva zraka silnoga, zlatnoga

sunca prodrla u zemlju te ju oivila, oplodila, okrijepila za novi ivot. Blagdan je u mojoj nutrini. Zraka je sunca doista prodrla u mene. Ili su me to poljubila nevidljiva

djevojaka usta? Ili se to osjeaj, to mi ve toliko dana uvijek drukiji, uvijek neizreciv ispunja ivot, skruuje, iz kaosne magle prelazi u izvjesne oblike, ispunjujui mi duu slatkom, opojnom supstancijom, to e biti uvstvo duboko, arko i vjeno?

Neto je novo u meni! O topla sunana zrako! O sunce, koje oivljuje, krijepi i preporaa!

Cjelove preslatkih djevojakih, goruih enskih usana! O, nepoznate slatke moi!

10

5BIII Juer je elektrino zvonce na okovanim vratima sjemenita zajealo kao

nikada dosada. Nikada mu jo ne uh tako topao, sladak glas. Ni korak za vratima, ni utanje odjee, ni udaranje isla o bedra milosrdnice vratarice ne bijae kao dosada

Bijae li to glas enskog cjelova, to ga od juer nosim u dui? Milosrdnica, kao i uvijek prije, otvori vrata, ali ne pobjee isti taj as, tek

to je povukla gvozdeni zasun, ne prignu glavu duboko na grudi, ne zaklopi oi oborene u zemlju. Ni ruke joj ne bijahu prekrtene pod grudima.

Ostala je kraj vrata, vrtei veselo kvakom. Poekala je, dok smo mi unili i svi vidjee njezin pogled. Nikomu ga ne zataji, ve ih prosu stotine vedrih, ivih. Bijahu sami preslatki cjelovi. Prosipala ih je obiljem, kojim sunce prosiplje zlatne snopove vrelih zraka, kad mu je ar najjai, a blistavim crnim okom prelazila je preko lic tridesetorice klerika i kosila je beutne njihove due. inilo mi se, kao da meu nama trai jednoga, koji e joj opet sakupiti posute poglede u jedan jedini duboki i gorui pogled, koji e saeti sve one munjevite, tek zamjetljive posmijehe u jedan golemi, najslai, najomamljiviji posmijeh, da ga primi u sebe kao priest u duu, i ponese kroz cijeli ivot uvijek plamtei, uvijek neodoljiv.

Kakva li bijae! Kako je odjednom izblijedjela ena s prastare slike u koru crkve pred njezinim licem. Kako je iezao i tvoj posmijeh mala, vesela Ninko, pored njezinih usana!

Osmjelih se i uprijeh svoj drhtavi, nesigurni, plaljivi pogled u crne joj zjene i pozdravih je obinim kunim pozdravom, jer zaeljeh uti njezin glas. Odgovorila mi je najslaom melodijom svoje mlade due. I opet se nasmijeila, ali dulje, mnogo dulje, nego as prije, kao da je moj pozdrav taknuo njezine usne a one zatitrale titrajem najslaih harfinih tonova.

I slae i toplije jo, a crno oko kao da je govorilo: lijepa sam, ja u biti tvoja ljubav do smrti. uh u mojim smetenim mislima glas njezinih oiju, njezinih crnih, arobnih oiju. Osjetih, kako mi omamljuje duu, svladavaju zauvijek svu najnjeniju duevnu snagu.

Bijah sretan, beskrajno sretan u sami jedan tren. Suor Immacolata! sestro, to radite vie! Ta doite, zatvorit e ve

sami, javio se odnekle prigueni, opori glas majke starjeice. Taj sam as zamrzio taj suhi opori glas i prokleh ga u dui.

11

Pogledah jo jednom novu milosrdnicu, jae, prodirnije, a srce mi udarae svojim najjaim i najbrim kucajima.

Dakle: Suor Immacolata! Neoskvrnjena! Prekrasna eno Tvoj je pogled ljepi od tvoje mlade ljepote uvijene u siromako ruho opatice. Tvoj je posmijeh slai od kruha ivota, od najslaeg ipkovog soka.

Ljubit u te, suor Immacolata, tiho strastveno i pobono, krijui straljivo svoju ljubav od svojih misli, od due svoje. Ljubit u te

Suor Immacolata! Uz stube zatalasa apat. Je li se to ganue i zatalasae one sitne ptije

misli u tridesetorici klerika? Je li to u mraku zatitrae one mnoge obrazine na? Ili to ape u moje ui, u moju duu mrak i buka klerikih stopala?

Suor Immacolata! ujem ivce gdje mi igraju. ujem ih kako slatko titraju, kao da ih se

dotie neka nevidljiva ruka. Je li ih se to ti dotie, je li tvoje misli njima igraju, suor Immacolata?

6BIV Omotala si svoje lice, pokrila tanke svilene vlasi i dola si u crnini

opatikoj. islo je ovjeeno o tvojem pasu i udara ti o bedra, ali tvoja ljepota nije ugasla. Zaludu se trudi, da u oima uzdri hladnou i skromnost milosrdnice

[ovdje nedostaje jedna stranica iz knjige (str.21 u originalu]

()

Suor Immacolata. Sapinje te i mui. Izotreni sluh moje due uje taj uasni krik A tebi na usnama samo taj vjeni, prelijepi, zamamni posmijeh.

Ah, da ga samo nije! Jer on je prezir mojih misli Reci, reci, smije li se to mojoj dui, Immacolata, govorim u sebi i

ujem glas svojega oaja, a kapelicom se iri molitva kao mrmljanje robova: Kajem se iz dubine, gospodine boe moj

12

Ispitivanje savjesti. Zavodim se i opet u misli, ispitujem duu svoju, govorim: plaem od alosti za tobom, Suor Immacolata.

to li te ote mekom leaju u mirisnom sretnom i presretnom domu mua i ljubavnika? Lijepa si i ljepa od Jelene, radi koje umirahu junaci to ti smei pod taj tvrdi studeni naglavak crnu sjajnu kosu? Ah, ti i nema vie svoje kose, Suor Immacolata, jer ti ju jednog uasnog dana odrezae u dimu tamjana i svijea, kroz mrtvako brujanje orgulja Ni vidjela je nijesi na hladnom mramoru pred oltarom. Osjetila si tek uaren dodir hladnih otrih kara. ula si samo, kako kripe i cvile u tvojim crnim pletenicama i kako bezglasno padaju crni svileni snopovi. Tvoje oi bijahu oborene; moda prepune vrelih suza Moda si samo protrnula, ali tvoje stisnute usne nijesu propustile ni daha. Zadrhtala si samo i zatvorene oi jo jae uprla u mramor, na kojem su se stisnula tvoja vrela koljena. Kao mlijeko bijela, kao slonova kost glatka i jaka koljena

Ah, Suor Immacolata, uje li moj pla Tiina grobova Ispitivanje savjesti I grudi tvoje, to ti izbie iz bijelih prsiju, rumene i bijele i tvrde, i

grudi stisnue ti oporim platnom. Prooe preko njih surovim povojem, da ih zataje, da ih vie ne bude

Ah, zato, zato se odree blagoslovljenog zagrljaja, kada ti na usnama ivi taj posmijeh, neodoljivi, arobni posmijeh

I ruho to nije za tebe, Suor Immacolata. Tvrdo je i otro Drugaije, tanko, izvezeno svilenim i zlatnim icama, vrpcama proiveno, cvijeem posuto. Za takvo ti procvjetae grudi, Suor Immacolata

Ne bjei! uj me! Za cjelove si roena. Za cjelove i zagrljaje A ovdje ti nema tko cjelove dati. Suor Immacolata Mrtva je ovo kua. Mrtvaci ne cjelivaju Nema tko e ti cjelove dati

Kako je to bolno, Suor Immacolata Ipak! Ja u ti ih dati, ja u ti ih dati silne, bezbrojne, iste, usnama, koje

se ne dotakae tuih usana, Suor Immacolata Ah, hou li ikada moi poljubiti tvoje usne, neoskvrnjena

7BVI Kleao sam i opet glavom stisnutom meu uarenim dlanovima i

pogledom ukoenim u drvenu izlizanu klupu i mislio sam o njoj, o tebi prelijepa Suor Immacolata. Htio sam razmisliti, zato je moja dua prepuna tebe, zato se svaki moj pogled odrazuje tvojom slikom u mojoj nutrini i opet

13

sam bio alostan radi te svoje uporne volje. I odvraah svoj um od takvih misli, osjeajui toplu ugodnost onog tvojeg prvog pogleda, to bijae moda i posve sluajan, a to je tako srastao s mojom duom.

I opet si bila preda mnom, kao bogorodica na oltarskoj slici, moj je pogled poivao u tvojim zjenama, kuajui da prodre u tvoju duu

Ah, kako ti je u njoj, kako ti je Reci, Suor Immacolata! Meni smije rei, kada me tako gleda. Savit u ruku oko tvojih grudi, privinut u te k sebi, da ti uzmognem pogledati duboko, duboko u oi, da naem ono, to osjeam u sebi. I uho u prisloniti na tvoja prsa, da ujem kucanje tvoga srca i cjelov u ti uzeti, prvi, arki, ueni cjelov. Iznijet u te iz ovoga doma, da te ponesem pritisnutu o grud0i daleko daleko, gdje nitko ne e rei: gle, milosrdnica! gdje e svatko sagnuti glavu pred tvojom ljepotom, gdje e biti idol, kojemu e se klanjati, dok e mi tvoje ime gorjeti na usnama

Plovim i dalje svojim mislima i vijem ih oko tebe, lijepa, i ujem kako te obavijaju, kao zlatni sunevi traci zemlju. I osjeam, da je i tvoja dua prepuna slasti i topline, da ljubi moje misli, a dok ti cjelovi, koje nikada ne e osjetiti moje usne, odjekuju u mojoj dui, kapelicom bruje mukli glasovi klerika, to ispitae svoju savjest i sada su isti, isti kao grudi tvoje, Suor Immacolata

8BVII Po spavaonicama, po dvoranama, posvuda taj apat: Nova! Ah, to je to u

njima? to li je to? Zato je spominju svi, svi klerici sa tonzurom? Govore o tebi, Suor Immacolata! apu tvoje ime, a meni je odvratan, mrzak, gnusan taj apat. Boli me, srdi i podjaruje ljubomor u meni. Dolazi mi da poem k njemu, prefektu u pozelenjeloj reverendi, da mu kaem, o emu apu, da mu laem, da im se svetim radi njihovog aputanja.

Osjeam u sebi zmijski otrov ljubomora. Izjeda me, pee, pali kao rana. Svladavam se i opet osjeam nikada jo neosjeane krvnike instikte. I

mislim, da mi ie usijanim otrim klijetima stisnut vrat, grlo, da mi apat ugine sa usana, da u njihovim rijeima nestane tvojeg imena, Suor Immacolata.

Bijesan sam, a to mogu? Svladavam se i mrzim ih. Mrzim. Ma zato me boli taj njihav bezglasni apat, taj to e sutra utrnuti kao

dogorjelo kandilo, kao trenutana iskra?

14

9BVIII Uvijek si preda mnom, suor Immacolata. Tvoj posmijeh odjekuje u

praznini, to me okruuje u studeni dvorana mrtvog ovog doma. Tvoj raskoan i zlatan posmijeh, od kojeg sam pjan. Ne ujem ga, a ipak odjekuje u meni. Ah, tvoj posmijeh, Immacolata

Subota je. Ispovijedamo se. Svaki sa svojom ceduljom na kojoj je napisano nae ime. Ispovijedamo se i podmeemo ceduljice, a sutra emo blagovati kruh ivota, nestrpljivi kad li e se ve iz blagovaonice oglasiti udaranje zdjelica i lica, kad e se uti udaranje limenih ibrika s kavom.

Ispovijedaju se tiho, gotovo neujno. apu grijehe, gutaju rijei izmiljaju izraze, koje stari jezuita ne e razumjeti, da u njih omotaju grijehe, misli i dijela.

Sjedim u klupi najblioj ispovjedaonici i prislukujem, ne u li u aptanju drugova razabrati tvoje ime, oko kojeg se motaju grijesi kao predivo oko vretena.

Ah, ne, ne idem jezuiti. Ispovijed je moja u meni. Tebi se ispovijedam, Suor Immacolata. U razigraloj mati kleim pred tobom, ispovijedam se pred tvojom ljepotom, pred tvojim posmijehom, pred okom tvojim.

A ti ne e moje due, Immacolata, kad progovara pred tobom, kad razotkrivena ape kleei pred tvojom.

Ti ne e uti i ja idem k jezuiti, da mu se ispovjedim glasno, da uje ispovijest ljubavi moje.

Ljubav Koliko se ta rije turala u moje pero. I eto napisah je i mislim i pitam i

traim, ima li znaenja Nema ga, doista ga nema u mojim ustima. Izlina je, prazna Suor Immacolata, uje li, osjea li bol, koja me sapinje

Ljubav! Svemona, vjena, a ovamo dopire tek kao jeka, prazna, besmislena jeka.

Ljubav, Suor Immacolata! Navirala je na moja usta kao bujica, plamtjela je na mojim usnama kao

plamen boji, a za njom, kao odjek njezin, tvoje ime. Kao tutnjava za bljeskom iskre.

Zato nasre u moj mozak, umi u mojim uma, potresa mi duom? Osvojila si me kao grad bez obrane, Immacolata. Pred tobom sam kao

tvra poruena. Tvoj je posmijeh oplodio moju duu i rodila se ljubav. Ljubim te; ja te ljubim, Suor Immacolata

15

Prenem se nou i traim te u svojoj dui, lijepa, prelijepa Suor Immacolata.

Ah, da li te doista ljubim, Immacolata?

10BIX Danas sam je sreo u blagovaonici i jo je preda mnom kao misao moja. ivi

u mojim zjenama. Njezin me pogled pali i ostavlja rane na meni. Zapitala me, hou li svjeeg kruha iz prepune koarice, a meni se uini

kao da pita, hou li cjelov. I pruila mi je hljeb, a ja prihvatih njezinu ruku. Povukoh je hitro, pohlepno srcu i polako, pobono poloih na nju usne, bojei se da je ne oprim ognjem zaarenih usana.

Nasmijeila se. ivo, gotovo buno, a ja uh taj srebreni posmijeh kao jeku iz dalekih, veoma dalekih strana, kao kroz san Osjetih tek kako mi ivotom proe studen, kao vrh studenih bregova.

to sam uinio? Zato poloih pohlepne usne, isprene ognjem, na meku, bijelu tvoju ruku? Zato te nijesam silovitom strau, kojom mi bukti dua, opijena od tvoga pogleda, privukao k sebi i izljubio te cjelovima, koji bi ti bili proli ilama, kao, slatki plamen, i gorjeli u svakoj kapi tvoje krvi, u svakoj ilici tvojeg raskonog tijela.

Zato te nijesam tako poljubio? Bila bi razumjela, Suor Immacolata. Znala bi i poelo bi se A ovako? Kako li u ti se sutra pribliiti, to li u ti rei?

Kako li je bezglasan bio tvoj glas, kad si rekla: ne, kako li slatka bijae tvoja ruka, kada si je nevidljivo izvlaila ispod teine mojih usana

Ah, mogu li te, smijem li te doista ljubiti, Immacolata ?

11BX Bojim se i misliti o ovojoj ljubavi. Strah me je, da ne vidim istinu, a ti

Immacolata, privlai me nadovjenom snagom. Vue me i ne uje moj oajni vapaj: Ne jo ne jo Poekaj!

Bojim se ljubavi svoje, Immacolata i mislim, zato si one veeri ba ti otvorila teka okovana sjemenina vrata svojom bijelom rukom? Zato si me zadahnula svojim opojnim dahom, u kojem bijae sva toplina i mlana mekoa bijele ti i glatke puti? Zato ti ne zaduie ljepotu, kad te ono prozvae Suor Mariom Immacolatom? Zato ti ne isuie snagu pogleda?

16

Mistina voda, to ti je lijevahu u krv, nije pogasila njezinih plamenova, niti je bodljikava opatika halja umrtvila tvoje tijelo. Iz habita, to te pritee k zemlji i olovom ti okiva bijela koljena, to hoe da se giblju prema ivotu, sluti ivot, osjeah ga

Kako si silna i neodoljiva! Ljubim te, ali poi, da otpoinem od svoje ljubavi Preteka je za moju

jadnu duu, Immacolata. Drem pod njezinim teretom. I pero mi podrhtava kripei po hartiji. Nije

ni ono u mojoj vlasti. Silomice leti po hartiji, vue mi ruku i ostavlja retke, izline i lude. Plamen udara iz njega. Pali mi oi. Saie misao Nemam snage, da ga ustavim, a piem osudu sebi. to u im rei, ako nau ove retke, to u im rei, Suor Immacolata?

Da te ljubim, da si ula u moju duu, da si pregazila moju snagu, moju volju i kao kraljica uljezla u svoj dvor.

Ula si, Immacolata i sagibljem se do zemlje pred tvojom ljepotom i ljubim te

12BXI Dvadeset je dana, da je preda mnom, da mi odjekuje cijelim ivotom.

Bolestan sam od silne jeke Suor Immacolata, zato je na tebi ruho milosrdnice, zato, najljepa meu

enama? Dvadeset je dana da te ujem u sebi i nijedan jo as nije proao bez tebe.

Privlai me sve jae. Jaa si od mojih misli, od moje volje, od mojeg straha. Svemono je tvoje oko i moram, moram za tobom, a znam, kako je uzaludna i besplodna moja ljubav. Luda je, Suor Immacolata.

13BXII U meni se savija i gri dua. Cijelu sam veer plakao uj me,

Immacolata! Ne idi vie u njegovu sobu. U duhovnikovu sobu. Ne idi, jer e moja dua svisnuti od boli. Bojim se trpljenja. Strah me je stradanja

Znam, vjerujem ti. Ti si pospremila sobu, ali nemoj, nemoj vie u nju. Otrovat e posmijeh i on e ti ugasnuti, izblijediti, Suor Immacolata

Suor Immacolata! Ne, nijesi ti milosrdnica. Immacolata si! Samo Immacolata! Neoskvrnjena

17

14BXIII Hvala ti, Immacolata. ula si, kako je bolno kripalo moje pero u tiini

noi, osjetila si oajne greve mojih misli i nijesi pola. Hvala ti, Immacolata

Ti ne pozna pauka, to sjedi u toj sobi, mranoj i tijesnoj navrh stuba. Oni perzijski sagovi pod nogama i po stijenama, onaj divan i krevet

pokriveni dragocjenim pokrivaima i zrcalo ono drevno iz dvorova kneevskih i slike i zavjese teke i naslonja kraljevski, sve je to sabrao u domu svojih otaca, sve najljepe i najskuplje to bijae i donio sobom, kad ga zatvorie navrh stuba u sobu tijesnu i malenu, da jedva obuhvaa svu rasko u sebi. Ne e moi ui, ni izii ne e moi ni okrenuti se u njoj, a da ne savija svoje tijelo i ne prislanja ga uz njegova drhtava uda. Uvijek e biti pred tobom, uvijek tik uza te, da mu se tijelo dotakne tvojeg, da poloi mlohavu ruku na rasko tvoje mladosti.

Njegav je dom bio raskoan i njegove gozbe lukulske. Stolovi se savijahu pod teinom pribora i hrane. S njih su tekla iz prebijenih i prevaljenih aa zlatna omamna vina. Tekla su iz pehara ampanjskih, to drhtahu u nesigurnim, umornim, sumrtvim rukama pod usnama bakantica, to se svijahu u grevitom, razbludnom smijehu. Prolijevale su se na sagove i u gole grudi raspojasanih ena, dok su na sagovima plesale obijest i strast.

Vatra i strast, gola, vinom oblivena pt i tupi, pijani pogledi kavalira bijahu njegove, veere i njegove noi. A kada je zadah vina i hihot ena probio debele zastore i zidove staroga dvora i razlio se gradom izazvavi sablast, preselie ga u sobu navrh stuba. I doao je sam bez pratnje, ali donije eu i strah i od tada po veerima, kad je sve tiho i mrtvo u naem domu, viju se sobicom gusti, debeli, plavi mirisni dimovi duhana, obavijaju posoblje, ljude, svijesti, sve. Na stolu pred divanom iskri se vino i mrve se poslastice a pod omamljenim tjelesima poigrava divan, dok on, naslonjen u naslonjau, nepomian i tup gleda, smijei se i nudi. I sve smiju da od njega zaitu i sve e im dati

Ah, Immacolata, ne u, ne u dalje Tek ne idi tamo. Tvoj je pogled tako iv, tako ist, aroban je, Immacolata. I radi njega, dragog, neizrecivog stat u preda te, bude li htjela ui, stat

u kao stup oblaka i kamena, kao aneo s maem i ne u te pustiti, jer sam vidio njegove strau zamaglene poglede, jer sam uo razbludni piskut u jeci ulice

18

Ah, Immacolata, neu te pustiti. Radije bih te zaduio na pragu da umre ista u mojem naruju, jer ljubim tvoj posmijeh, jer eznem za tvojim pogledom, za tobom, za ljubavi tvojom, Immacolata

Kako je teak moj kri, kako je teak, Immacolata Danas te ne vidjeh, ne uh ti korak, na koje sam vrebao za vratima

blagovaonice. Nijesam te vidio i plakao sam, Immacolata

15BXIII Ljubomoran sam na svaki njezin korak. Htio bih da joj oi budu slijepe, da

joj nitko ne uzmogne vidjeti pogleda Rado bih, da joj usne budu olovne, da se ne smijee drugima... Od ljubomora sam ocrnio duhovnika... Lagao sam... I nije mi ao. Nije! Samo da mene uzljubi, Immacolata Mene, mene, Immacolata

Ali i ubit bih te mogao radi ljubavi svoje, od golemog ljubomora, to me

izjeda. I ubiti, Immacolata, kad bi opet stupila u njegovu sobu. I ubiti

16BXIV Ni danas je ne vidjeh. Uzalud sam je traio. Nema je, a nitko mi ne e rei, kamo je otila. Immacolata, hoe li doznati, kako te je traila moja dua? Nitko ti ne e rei

17BXV Gori mi glava. Krv vrije, udara u slijepe oi. Plamen sam ueen u studeni

i samoi. Pet dana je ne vidjeh. Strepim, mislei, nije li zauvijek otila. Zauvijek?!

Ne, ne. Povratit e se i znat e, kako je za njom lutala moja dua, kako su za njom ile oajne moje misli.

Plamen sam. Gorim zahvatajui nebo! Ah luda, besplodna ljubavi moja! Treba da te ugasim, da poduim zauvijek

tvoju vatru. Treba, jer to mi drugo ostaje?

19

Razmiljam Znam Luda je moja ljubav. Ognjica je i bolest. Treba je ugasiti. Uguiti je doista treba. to oekujem, emu se nadam Zar da jednog dana uita svijet negdje meu redarstvenim vijestima: taj i taj klerik zaveo je (Ah, zaveo !) tu i tu milosrdnicu i s njom pobjegao

Tako da svijet ita ! Ah, kakve misli Kakve su misli ovo? Odakle dolaze, to ih goni u moj

mozak? Je li to zar slutnja? Je li strah, strah pred ludom ovom ljubavi u meni? to li je? Treba, treba poduiti vatru, ovaj plamen to u studeni gori, saie, mui i

usmruje Strano je iv izgorjeti, Immacolata!

18BXVI Jo te nema. Immacolata! Zar ne uje, kako za tobom krii, urlie moja

krv? Oajno, kao dijete za majkom Gdje si, kada e doi, Immacolata? Doi, doi i ekaj me u kapelici. Doi u, da se pomolim bogu Otrgnut

u zastor i kleknut u uza te, na okrajak tvoje haljine i aptat u ti rijei ljubavi, opit u te njima. Omamit u te omamom svoje krvi.

Doi, doi doi, Immacolata. Moja je snaga iscrpena, moja je dua u golemom plamenu

Doi!

19BXVII Nije se povratila, ali joj ve ujem korake. ujem ak kako joj se giblju

bokovi. Vratit e se Vratiti Jo danas, jo sutra Ali izgorjet u, Immacolata, do sutra

20BXVIII U naoj dvornici opet gola, studena svagdanja svagdanjost Zelena

plijesan opet je izrasla, gdje ju bijae otrgla Immacolata. Utihnuo je, ugasnuo onaj apat

Uzbibala si bila tek povrinu, Immacolata. Bacila si meu njih svoj arobni pogled, kao studeni bezvrijedni kamen u vodu U mrtvu, movarnu vodu, i oni kolutovi oko kamena to je tonuo, bijae sve.

20

Kako sam zbog toga veseo! Kako me opija ova studena svagdanjost! Ugasla si u ovom mrtvom domu, Immacolata; tvoje ime ve su

zaboravili Ali tvoje oi preda mnom gore plamenom, to je sve jai, sve silniji. Tvoj pogled ari dvostrukim arom i prodire sve dublje u me.

Iezla si iz ovih dvorana, a drveni sivi zasloni na prozorima gore i trunu dalje pod arkim sunanim zrakama. Za njime tamo ivi i cvjeta vjeni ivot. Tiho vezu gole ruke tanko vezivo. Sitno pjevaju ljubavnu pjesmu djevojke otkrivenih grudi.

Zato i ti nijesi meu njima, slobodnih, otkrivenih grudi, Immacolata? Stajala bi naslonjena na prozoru, da te pijem pogledima kroz drvene zaslone. Na zrakama bogatog sunca slao bih ti cjelove i bio bih sretan

Stojala bi uz prozor i ekala me. Doao bih u svadbenom ruhu i pirovali bismo vjeni pir ivota. Ne bih ginuo od svojih misli, ne bih se straio svoje due. Ni plakao ne bih za srcem svojim, to e puknuti od preobilja ljubavi svoje.

21BXIX Glava me ne prestaje boljeti. Izgaram u ognjici. Kaljem neobino suho.

Zuji mi i umi u uima. Na mahove mi se ini, kao da ujem nejasne mukle glasove pomijeane cinikim i pakosnim smijehom. Kako je samo uasan taj smijeh u mrtvoj tiini oko mene

Tko li se tako paklenski smije? Zavodnik Zavodnik ume u mojim uima glasovi tiine i mraka u

grdnoj mjeavini raspojasanih pokladnih krikova i dubokih pokornikih tonova.

Zavodnik Da li sanjam, da li buncam u ognjici? Napinjem sve svoje sjetilne i duevne snage, da se otmem groznici, koja

me savlauje, a uzalud, jer iz mraka navaljuju moje vlastite misli kao jata najcrnjih sablasnih ptica i grizu me, kljucaju moj um kao strvinu

Bolestan sam Izgaram u ognjici Immacolata, Immacolata, zato si izila na mirni i ravni put moje

sudbine? Zato si dola, da arobnim pogledom ustavi, uara vesela i bezbrina kola moga ivota, kad si opatica, a ja klerik

21

22BXX I san si moj ujarmila, Immacolata Nita nijesi potedila u meni. Moje su noi nemirne. Sama su patnja i bol. Satiru me bezumni, brutalni

sni Sanjao sam, da me vue gvozdenom silom preko kamenja i trnja. I sav

sam krvav Bacio sam se na zemlju, obuhvatio sam je bio posljednjom snagom, prste sam zabo u nju kao avle i urliui od boli zaklinjao sam kamenje i trnje, da me ne puste. Molio sam je, da me prikuje na svoje tvrde grudi Vukla si me na rub ponora, dok pruah oajne ruke da te dohvatim, da te suspregnem u divljoj trci Hvatao sam ti prstima, produljenim u daljinu, bijele tvrde noge i vapio sam milost i ivot, a ti si odmicala, letjela sve naprijed kao usplahireni vatreni konji i nijesi ula oajne glasove mojih suhih i krvavih usana upirala si bijele i lijepe noge, to su kao stupovi na oltaru, u tvrdu zemlju, nagnula si se unaprijed, pruila vrat, nategnula miice. Oko ti je sijevalo krvavim ognjenim munjama. Drhtala si od brutalne slasti i vukla si me k ponoru, koji bijae napunjen debelom crnom i zgruanom krvlju, koja bijae moja ljubav

I bacila si me u nj vritei od golemog uitka Smijala si se uasnim glasovima bacajui na me crvene i crne rue i onda si zaplakala

Kako su strani moji sni, Immacolata

23BXXI

Otrovala si me. Zavela si me, a tvoje misli nijesu uza me. Daleko su i nikada me ne e dohvatiti. Otrovala si me pruivi mi bezdunom prevarom kroz daljine svoje usne i

otrov bijesni u meni. Bjei, bjei od mene Milosrdnica si Zavjetovala si vjenu istou Pogazila si svoje tijelo, zgnjeila si ga kao crva koljenom na mramornoj stepenici oltara, kada ti ono navukoe to odijelo i uzee ime

Opatica si i bjei od mene! Sakrij od moje due taj pogled, u kojem je avolska snaga.

Bjei, jer mi se evo ve proteu prsti i rastu na njima nokti. Postaju otri kao bode godinu dana bruen Rastu otri i crni i dohvataju ti ve lice

Idi, idi, Immacolata. Ostavi me, opatice, jer moji nokti neprestano rastu. U njima se sakuplja otrov i mogli bi ti probosti lice, da s njega istrgnu taj tvoj posmijeh, da iskopaju taj tvoj pogled

22

Bjei, Immacolata! Otrovna si, paklena ena, koja je uegla moju koja je uegla moju duu i

sada podjaruje poar i stranim uitkom promatra, kako izgaram Zna li, Immacolata. to si od mene uinila? Zna li

24BXXII Prolazim dane muei uasne duevne muke Proklinjem svoju slabost i

neodlunost Salijetaju me misli, nije li sva moja nesrea samo u meni, nijesam li rtva svoje mekane plaljive naravi.

Jest, doista jest! Morao bih stati pred nju kao mukarac, ija je volja nabrekla od ljubavi, a skrivam od nje duu svoju kao stidljivi prosjak svoju bijedu

Prelazim iz sobe u sobu i cijeli dan ponavljam u misli otrcanu poslovicu, da je srea onih, koji su smioni I stvaram odluke tvre od elika Pripravljam osnove, izraujem ih, promatram ih, okreem u svojim rukama. Podsmjehujem se od zadovoljstva a onda u jedan tren svega nestaje, sve bacam i tjeim se, da sve ima svoj priroen tijek, da e sve ve doi

Iznutra na vratima zajednikog ormara proitah: ovjee, budi bezobrazan. To je kvintesencija zamrene filozofije

ivota Bijae napisano sitnim, uspravnim pismenima, njenom rukom kao da je enska i pomislih, nije li to ba njezina ruka napisala Kako luda ideja

ovjee, budi bezobrazan! Pohlepno prihvatih to ivotno naelo nepoznatog filozofa i opet ga odbacih kao nedostojno i gnusno

I sve tako, cijeli boji dan Duh se moj uzdie i pada, rasplinjuje se pjena moje volje i prelazim u mrtvilo osjeaja, koje obasjava tek njezin plameni pogled kroz zidove iz daljine

25BXXIII Hou da te istjeram iz svoje due, Immacolata. Odriem se tvoje ljubavi

Hou da je umorim i da je uguim kao nebrana majka svoje edo Vrijeam te, obasipljem pogrdama Ponavljam ih i umnoavam kao

razjaren pijanica, a ti stoji preda mnom i ne mie se ispred moje due Branim se od tvoga pogleda, a ti vazda stoji kao grijeh moj preda mnom.

Smije mi se i gleda me

23

Meni je grozno, Immacolata Ah, zar mi nita ne e pomoi Zar nita? Smiluj mi se, Suor

Immacolata!

26BXXIVVidio sam je Blijeda je, a pod oima su joj urezani duboki crni koluti. Blijeda je kao

porculan u duhovnikovu ormaru. I usne su joj blijede i modro rumene. Bolesna je bila ali pogled joj jednako ari. Onaj isti, to me progoni, pred kojim se u mraku besnenih noi branim rukama, kao da ruke mogu ubiti pogled Zastirem oi dlanovima, pritiskam ake u one udubine, da me ne pee, da mi ne pri zjene, a on gori na ruci, ari kao sunce kroz leu

Bila je s njim, u njegovoj sobi Govorio joj je tiho, tiho u samo lice. Prislukivao sam za vratima Rijei, to sam ih smeten uo, kad je otvorila vrata da izae, ne, te joj nije do tada govorio. Da uredi bolniku sobu! T nitko nije bolestan i sada je uvijek pripravljena. Drugo neto mora da su joj ono aptale njegove debele usne. Drugo, to nijesam uo

Odriem te se, Immacolata, odriem u svakoj svojoj misli, a bijesan sam, to si bila u sobi na stubama. Osjeam, kako su mi zamagljene izobliene oi Otrovan sam ljubomorom, koji me razapinje na otri kri moje lude ljubavi

Tjeram te iz svojih misli, gonim te iz svoje krvi, a tamo sam bijesan i oajan, jer ti je drugi neto aptao u lice, jer je u mraku pruao svoju ruku za tvojim prstima.

Prezirem i mrzim duu svoju, koja te ljubi, a putam da mi suze zamagljuju pogled

I kakve su to suze? Ljutine, boli, mrnje Immacolata? Kakve su to suze u oima, to su poele da gasnu?

Proivio sam dan, a ne bih bio siguran, da sam ga doista proivio, da ne osjeam jo beskrajnu, gorku bol.

Ne razumijem sebe. Ne razumijem

27BXXV Preko molitve sam iziao iz kapelice. U mrmorenju jednoline molitve

uh glas gdje me zove, jer ona me eka

24

Bila je u blagovaonici. Sjedila je na kraju dugake klupe i listala: ivot svetaca" to ga sluamo preko jela

Kako je samo sjedila! Moja dua bijae hladna i prazna i mogoh da joj promatram tijelo, da

gledam njegove oblike, kao kip svejedno koji, ali samo kratak as. Iz tijela, to je sjedilo na klupi u blagovaonici, posta opet njezino tijelo,

tijelo Suor Immacolate, prekrasne ene, obuene u ruho milosrdnice Iz njegovih divnih obrisa strujila je slast i opojnost. I omamie me u tren

jedan jedini. Vidjeh, gdje se kroz neprozirnu crninu habita bijele i sjaje raskoni udovi divno zaobljeni. Vidjeh, kako se crnina rastvara i rasplinjuje, a tanko, lagano velo, u prozirnu koprenu svilene pauine. I u njoj, sva, cijela ona, ona, Immacolata

Ah, cjelivati onu onu bjelinu, ispijati je nabreklim uarenim usnama! Umrijeti, grlei svu rasko one boanske pti

Cjelivati! Umrijeti! Suor Immacolata, danas sam prvi put, u zanosu svoje iste ljubavi, zaelio

tvoje tijelo Kad sam uao u blagovaonu bijae odloila knjigu i tiho, a da me nije ui

pogledala, pozdravila: itate li vi danas zapitala je nakon kratke utnje, prihvativi opet

masnu knjigu i okreui je u prebijelim rukama, glasom slaim, nego li ga ikada uh.

Ta znate, da drugi ita, rekoh joj. Zato me pitate? utjela je oiju uprtih u sitne retke kjige u rukama Vi dakle ne itate Ne, Suor Immacolata. Ne itam, a ne bih ni mogao Ne biste mogli? Zato, nijeste zar bolesni Jesam, Suor Immacolata, ali zato me pitate, zato, govorah joj tiho

kao da umirem. Va glas je tako mek sladak nekako i drhtav. Kad itate,

prislukujem iza vrata vaem itanju. ini mi se, da nitko tako ne umije itati kao to vi itate. Ne pazim mnogo na sadraj Tek zvuke vaega glasa i cijeli sam ih dan sita, govorila je slatko, kao da mi mekanom rukom prolazi kroz kosu, ne diui pogleda s knjige meu rukama.

25

Drim, da je moj glas slabiji i oporiji od svih glasova, koji se uju u ovom domu, pa ne razumijem vau neobinu hvalu, Suor Immacolata

Da zna Suor Immacolata, koliko umne i sjetilne snage upregnuh govorei ti ove rijei. Tanana ica ironije u njima bila je obojena krvlju mojega srca.

Zato sam ti tako govorio, ne bih vie znao. Zaludu mislim i domiljam se, zato

Jesam li vas uvrijedila; recite, rekla je odjednom uprijevi bodimice duboki pogled u moje oi

Ne, nijeste, Suor Immacolata, ali Nijesam, velite, ali Zato ne reete Ta boe moj U mene

moete imati povjerenja Zaludu se muim i sada, da shvatim tvoje rijei, Suor Immacolata; da

odgonetnem tako nagle, promjenljive i oprene tonove tvojih usana. Moda ih moja ljubav shvaa sebinim svojim instinktom, ali moj um uzalud se napree to li si rekla? U tebe mogu imati povjerenja I znam, da mogu koji je savez izmeu naih rijei to imaju znaiti te rijei, Immacolata Nije li to, doista, rije, to je odavna danomice ekam. Drugi joj je oblik, dodue, ali znaenje nije li isto, ono jedno jedino?

Koliko sam ekao tu rije, kojom u prevariti, zasititi ljubav moju, Immacolata!

Ta rije! Odjekuje u mojoj dui. U tiini mrane spavaonice, sakriven od tvoga

pogleda, itam je kao knjigu Znam sve! Osjeam tvoju ljubav I ja tebe ljubim, i ja tebe ekam

Zna, da nijesam mogla prva doi. A ti nijesi imao snage, nijesi se poduhvao A koliko sam te eljela, kako sam te ekala Moja te dua odavna ljubi, moje usne odavna spominju tvoje ime Ljubim te, i ja tebe ljubim, dragi moj

Tako itam tvoje rijei, Immacolata. Tako ih raspreda moja usplamtjela mata. Uim ih, ponavljam ih do besvijesti, turam ih u krv i njima tjeim jadnu ljubav svoju

A to, ako je sve to tek prazna tlapnja due? to tada, Immacolata Da, Suor Immacolata, imam povjerenja u vas. I vie jo I vie! Moja

je dua prepuna vas rekoh joj prislukujui svojim vlastitim rijeima i sumnjajui, da li to moja usta rekoe

Samo to ne, samo to ne odgovorila mi je sakrivajui lice od mojih oiju, glasom, koji je drhtao kao preplaena mala ptica, kao da je zatekoh u grijehu. Molimo se jedno za drugo

26

Ne govorasmo vie. Bijae i to mnogo za moju slomljenu duu Immacolata, da zna kako sam ti zahvalan, da zna kako te beskrajno

ljubim

28BXXVI Varate se, doista se varate. Nitko me nije silio. Samo sam pola i

plakala sam od radosti to idem. Slobodno sam izabrala put Hristov govorila si mi Immacolata, a tvoje su rijei drhtale kao pramen svijetla na svijei: tvoje je lice bilo uprto u mranu zemlju. Zato, kada si gama odabrala put Hristov, kada si plakala od radosti uputivi se njime? Zato si tako mirno sluala kad sam ti govorio rijei due svoje? Zato su ti obrazi blijedjeli, a kroz sputene vjee probijale suze, a da ni sama nijesi znala, da ih plae Za to nijesi ni pokuala da zatvori moja usta napunjena bezbotvom i ljubavi?

Od radosti si plakala, Immacolata, a ja znam, kako ti navree suze beskrajnog bola, kada ti odrezae kosu. Vidjeh, kako si zadrhtala, kako ti se zanjihalo, zazibalo tijelo, kao da e pasti slomljeno okrutnim obrednim inom kada ti rekoe, da je svreno, da ustane

Zato se utie ponovnoj neistini, zato hoe da velom milosrdnog i blagog opratanja pokrije okrutnost onih, koji ti slomie duu, da ti navuku odijelo patnje i pregaranja?

Priznaj mi, Immacolata, da te tvoj habit stee, da te titi taj naglavak kao olovna kapa i da mjedenim raspelom udara bedra kao ljuti otrovni bi

Opsjena je sve to i la, Immacolata, tek tvoje oi su istina, i tvoje usne U tebi je golema ljubav ivota, beskrajna enja za ljubavi

Vidjeh to, kada si prvi put otvorila teka sjemenina vrata, i od tada te ljubim Uivam i muim se Strano mi biva i sretan sam, presretan, Immacolata

Govorim ti, rijeima diram najosjetljivije tvoje ivce, udaram u tvoju duu odlunou bojovnika, dotiem te se plahou nevjeste a ti uti uti i podaje se valovima, to ti ih u dui podigoe rijei ljubavi moje i bojazan neizvjesnih tvojih slutnja

Nenadno je dolo. Gotovo silovito udarih u zidove tvoje zarobljene due Nijesi oekivala, znam, jer ja ne imaah snage, da ti reem, da ti doem kao to dooh sada, u asu odunosti i snage, kojima se udim, u koje jo pravo ne vjerujem

27

udim se bujici rijei i sranosti njihovoj, kojima juriah na zatvorena tvoja usta, na duboku utnju tvoje due, u kojoj su bijesnile oluje

Nenadno je dolo, Immacolata, ali si ipak osjeala, da e doi Osjeala si, je li, i znala si, Immacolata

I bojala si se Bojala si se prekoraiti granicu, to ti ju ivotu postavi olovni habit. Reci, nijesam li istinu rekao? Zapovjedila si mi, da imam povjerenja u

tebe i ja ga evo imam. Silno neslomljivo povjerenje u duu tvoju, u ljubav u njoj zarobljenu

Zato je muk bio sjeo na tvoje usne; to ti je tako niice obaralo rumene vjee Da li te uvrijedih rijeima Govori mi, reci mi, Immacolata Govori mi, digni svoje lice, otvori crne arobne oi, da vidim, kako se ari ar, to ga u svojima osjeam

Pobijedila si, Immacolata Uzdigni lice i pusti pogled i usne neka ti zatitraju posmijehom to je slai od pia bogova, jai od munje

Pogledaj me, Immacolata Zaklinjem te slau ivota, za kojim u dubini svoje due hlepi Pogledaj me

I kao da je taj as u tebi buknuo raspretani, svesilni plamen ivota i obasjao te svjetlou golemog poara, na tvojim je obrazima planula krvava rumen. Uspravila si se kao ognjeni ivi stup ivota, uzbacila si bila glavu natrag i prihvatila je, kao da e kosu dugu i bujnu prebaciti na zatiljak, u strasnom zanosu ivota, zaaptala si mi strau i ljubavi:

Dragi moj Dragi moj ljubavi moja A onda, kao da je kroza te proao studeni vihor i jeza svih stranih asova,

trgnula si se iz golemog zanosa i poloivi drhtavim prstima moje ruke na srce i zajecala si bez daha:

uje li, kako tue Zaduit e me Malaksala ti je snaga. Koljena su ti drhtala. Glas dubok iz najdubljih dubina

kidao se lomei disaje Kao da si se probudila iz napornog sna, ne preavi jo na javu, spustila si se na klupu u sumraku prazne blagovaonice

Htjedoh te obasuti cjelovima, utonuti htjedoh u tvojem krilu, ali si me ti, drhtavom rukom, njeno otisnula

Nemoj, nemoj se dotai mojih usana Izgorjet e na njima. Nemoj Bjei Ja sam sjena, nona sablast, to je htjela pobjei iz groba. Bjei, ne oskvrni grobove Ne dotii se mrtvaca Pokopae me pred godinu dana, govorila si muklo, kao duh, koji progovara kroz mir i tamu pononih ura

Immacolata Immacolata

28

Moj je prestraeni, oajni glas zamro u nenadanoj buci klerika to izlaahu iz kapele

Tiha je duboka na opijam se asovima, to ih doarava moja mata Ponavljam ih proivljujem Naslaujem se njima

Kako je doista sve to nenadano dolo, Immacolata Kako e se to sve svriti ujem jezivi bolni glas kroz jednomjerno

disanje zaspalih klerika Kako e se svriti?!

29BXXVII Immacolata, ti si vrijeme i bi mojeg ivota! Bjei, ne oskvrni grobove, ne dotii se mrtvaca to li je to bilo tako

zaurlalo u tebi? Nije to bio tvoj glas. Ne oskvrni grobove! Pokopae te pred godinu dana ! Nije, nije,

Immacolata. Pokrie te pokrovom sa odra, ali ti pod njim ivi. Ustani i ivi! Luaki u ti ljubiti usne i oi, a ti e ponavljati da me ljubi, da si sretna i vjerovat u tvojem glasu. Sluat u ga i sve e utjeti u meni. Drat u ti ruke u svojima, osjeat u, kako ih stiu i ulijevaju u njih snagu za zagrljaje beskrajne nae. Uprijet u ti pogled u lice, u oi i bit u pjan od njihova opoja. Na nas e pasti prvi i posljednji sunevi traci i obavit e nas arkim svijetlom u zagrljaju ljubavi nae

Zato se brani od ljubavi svoje! Zato hoe da se ne dotaknem tvojih usana, Immacolata? Ah, kakvu rije rekoe tvoja malena usta Ali nije tvoja, nije mladost

tvoja i tijelo tvoje, da ga nitko nikada ne dotakne, da ga ne zagrli dugim svemonim zagrljajem, da ga ne obaspe cjelovima prepunim strasti i udnje to kida ivote. Zavist je to boanstva, Immacolata, to iz tebe urla i krii

tedi ih, tedi ljubavi moja, jer drem pred njima; tnm mislei na njihov gnjev. Ne izazivaj im srdbu, jer e se osvetiti, ljubljeni, dragi moj, molila su tvoja usta, Immacolata i dirala si svojim dahom raznjeenu moju duu

Okrutna su, Immacolata ljubomorna i sebina su ta boanstva. Nikada im nije dosta rtava, nikada ovjekovog ropskog straha. Zavode, opijaju, plae i ubijaju ljude I misao skrivaju, i reu krila ovjekova i zarobljuju um i dave ivot Ne boj ih se, Immacolata. Sjene su tek, to ih puta slabost ovjekova Sjene i tlapnja a ja sam jak, da grlei te izazivljem nebo i zemlju

29

Ne zgraaj se, Immacolata. To ona vole Tebe ne opie, ne zavedoe te sumrakom svojih visokih golih hramova, ni blistavim sjajem zlata i dragog kamenja ni obeanjima isprazne i lude posmrtne sree

Ne sluaj ih, Immacolata Privij se uza me vrsto, vrsto, i pokuaj svojom ljepotom crninu odjee na meni i spali je arom svojega tijela Ona me jedina mui I doi, doi, ljubljena eno moje due. Ne gledaj na svoje odijelo. Nijesi ti opatica, kad je u tebi krv i ivot. ena si Tvoje je tijelo prepuno ljubavi i udnje. Doi! Udaranje naih srdaca, kljuanje nae krvi nadjaat e glas boanstv, to se izgubie Nijesi vie Immacolata. Ona je izgorjela u plamenu nae krvi. Ti si Iris, nekadanja Iris, za kojom su lutale misli mnogih, sijevale elje, ludovala srca Ah, Iris Sve zaboravljam i jedino tebe osjeam, vidim, ujem i znam. Bogom si postala u meni

Doi slatka, doi plamena Iris, jer je ljubav moja nabujala

30BXXVIII Kako li prolaze dani! I svi veliki i svijetli i sjajni u meni kao svemir i

arni i zlatni kao zapad, kad se njime prospe i probije i krvavo i naranasto uto i blijedo zlato posljednjih titraja sunanih zraka kroz veernji vazduh

Idu dani nae ljubavi, Iris A kako je nenadno dolo Provalilo je kao poar, kao vihor je udarilo Zahvatio nas je i mi letimo noeni cjelovima i zagrljajima Ne stajemo, ne poivamo, jer je naa ljubav bezdana

Oh, ivot, kako je sladak i lijep ivot, Iris ivjeti! ivjeti ivjeti

31BXXIX Idu dani nae opojne, bezdane ljubavi, Iris Bre od oblaka gonjenih

vihorom Idu, a iz daleka za njima teka zasjedna misao, gdje emo stati, gdje li e nas pustiti vihor

Teka, zlokobna misao, Iris, progoni moju duu Kako je vrela tvoja krv, kako ari tvoja put, Iris! Ljubav je naa vino izabrano Ljubav je naa pie preslatko

30

32BXXX Ipak samo da nije tako naglo dolo Jer kamo e nas odnijeti vihor

zanosa naeg? U nas je strast, radi koje drem zagrljen tvojim prebijelim rukama, Iris

Odnijet e nas kao to brza uzavrela rijeka odnosi hrastove, to su slomljeni pali uz njezinu obalu A onda? to onda, Iris? Ti ne zna, ne e da misli na to Gleda me i grli

Da, Iris, grli me i privini se uza me, kao to se jeMagdalena privila uz krst, na kojem je visila njezina ljubav strastvena. Privini se uza me Tako i jae i vre Obuhvati me svojim tijelom, (?___ __?) u zagrljaju i gori i plamti i klii i smijei se usne o usne I tijelo uz tijelo, da planu milijarde iskara, da nas pokriju ognjenim platem strasnenae ljubavi, da nas obaviju, da izgore sve oko nas i svijet i vasiona i sve, sve, Iris. Ah, umrijeti u zagrljaju i cjelovu Tako ni bogovi ne umiru

Ah, ta misao! Bode je usaen u moje grudi. Bode umoen u otrov

Ti na to ne misli, Iris Ne misli, to onda Ni ja ne bih htio da mislim Ipak, ipak Moram misliti. I bojim se, Iris, budunosti, bojim se svakoga novoga dana cjelova naih Prevelika je naa srea, Iris

Nerazumna je naa ljubav Besplodna je naa strast Iris, naa je ljubav mrtva roena

33BXXXI Grlila si me i cjelovima obasipala, Iris, a kad si umorna klonula, sjela si na

moja koljena i naslonila si glavu na moje rame i sklopila vjee i ruku bijelu i klonulu spustila si niz moja lea Slatku i mekanu svoju ruku I priala si kroz rumeni apat slatko i kao da umire od preobilja ljubavi sone i strasne plamene Priala si mi, kako te uahu, da je avolsko djelo kada planula djevojaka misao doarava zagrljaje, koji u tijelu trae duu a u dui trae tijelo, zagrljaje radi kojih zaboravljamo ivot i smrtI kako ti rekoe, da je ljubav smrtna otrovna aa, kojoj je grijeh prisloniti usne i kada izgaraju od ee, jer je ona smrt bijele due i gubitak milosti. I ljepote tvoje tajne da moraju nestati sagane ognjem ljubavi boje I kako si sluala smjerno, oiju

31

uprtih u tlo, dok ti je tijelo podrhtavalo i arilo se usprkos tekog opornog habita i stisnutih zaduenih uda i hlepilo za neznanim arima goleme jedne ljubavi

Gorila sam, izgarajui od pustih nezasienih elja, to su me titale jae nego ljepota moja, slavljena od mojih drugarica; nego olovni habit jednog besvijesnog asa i jednog dana, slomljena i izmuena od svojih privienja, klekoh pred tanku reetku ispovjedaonice na hladnom mramoru mrane crkve, gdje avao ne moe vie da uzbuuje krv i gdje je utjeha i mir

Kleala sam i aptala tiho, gotovo neujno, grijehe i otkrivala sam, to me je muilo i vapila sam pomo i milost

Dok si mi tako priala, moja su koljena drhtala pod tvojim laganim i

mirisnim tijelom, Iris. I moji su obrazi bljedjeli i stinuli. Borio sam se u uzrujanoj dui da tvoje prianje sasluam do kraja, da ne plane iz mene mrnja i bijes, ne znam vie na koga na tebe, lijepa Iris ili na njega u ispovjedaonici Ne znam, tek da prikrijem bure, koje su poele vijati u mojoj dui, da sakrijem ludi i besmisleni bijes svojih ivaca zapitao sam te:

A on? Sluao je ustavljajui dah i aptao je, kao da ape arku tihu molitvu,

rijei, koje nijesam razabirala, ali sam osjeala da u tom aptu nije bio glas molitve ni rijei odrjeenja

O tada, tada Iris? vrela je moja krv, dok su ukoene, zubima zagrizene usne jedva propustile mukle moje rijei A tada?

U tajanstvenom polumraku hrama oglasie se lagani, otrgnuti zvonarevi koraci ispunjajui svojom jekom crkvene svodove i odrazujui se u mojoj dui kao mukli prigueni smijeh i govor. Napela sam ui i sluah, kako mi kau, da sam dola nai sukrivca

Sukrivca. rekla si Iris Sukrivca. odgovorio je tek ujno moj mukli prijetei glas. Opet je

bio u meni zavitlao ljubomor i htjedoh da ispod tebe silovito izvuem koljena, da te oborim, da bjesnim nad tvojim preplaenim pogledom I uvjeravah sebe, kako je moja ljutina ipak neopravdana, kako je moj ljubomor smijean i opet smireno sluah tvoje prianje podnaajui elo pod tvoje usne.

Ljubila si me u elo cjelovima, koji su se na elu smrzavali i dalje si pripovijedala.

apat iz ispovjedaonice bijae neobino sladak. Sluah ga napregnuvi sva svoja sjetila i kada ve koraci zvonarevi bijahu utihnuli u sakristiji uprijeh pogled kroz reetke, da ga vidim, da vidim sukrivca, kojemu me je turala

32

slijepa sudbina, slijepi etelac mojih nesvijesnih osjeaja i elja, golema i pusta moja strast

A na grijeh nijesi mislila, nijesi se bojala upasti u ruke boga ivoga, Iris zaurlae beskrvne moje usne u tvoje tihe kao sanene rijei

Nijesam Prislonila sam lice na studenu reetku, da proniknem u onaj omamljivi apat, da ga osjetim na svojim obrazima i osjetih, kako me, kroz razmaknutu reetku, dotakoe njegovi prsti i njegove vrue usne

Cjelivao te je, Iris Cjelivao te je, tutnjila je sve vie i sve jae moja krv u sumraku bijele te odaje, a ti si priala dalje, kao da ne uje vihor, to je umio oko tebe kidajui moju ljubav kao lagane listove stabla.

aptasmo oboje Sluala sam pitanja, kojih se vie ne sjeam i ljubila sam drvene reetke ispovjedaonice, jer njega ne mogah poljubiti

Ah, kako si sve mirno, bezazleno priala, Iris A meni se kidala dua, kao

da nevidljiva ruka sadire ive komade mojih prsiju. Bijes mi je grgotao u grlu, kao razliveni val kad ulazi u uplje grebene, a ne naoh snage, da ti silovitom, okrutnom rukom zaepim usta.

A bojah se, da ga ne poljubim i stiskah se sve vie uz ispovjedaonicu,

privijah se k njoj, kako bih se moda bila njemu privinula, da je iz nje iziao i samo se dodirnuo moje ruke Prenue me ponovni zvonarevi koraci i zvuk kljueva, to ih je nosio zatvarajui crkvena vrata. Pobojala sam se glasa njegovih kljueva, kad kirpajui ulaahu u bravu i da grom ne udari u cjelov, to mi je gorio na usnama i ljuto me egao Vani je grmio i strano odjekivalo u praznoj crkvi, dok je ispovjednik aptao: Proitah knjige svetih otaca, itah pohlepno sitne i blijede retke, to mi ispijahu oi, ali nigdje ne naoh slasti vae ispovijedi, sestro U njima bijae tek blijedi odsjev raja, tek kapljica slasti, a vi

Taj as bijae crkva planula silnom neodoljivom svjetlou munje a

negdje stranim udarcem udario grom. Skoila sam s klecala studena kao mrtvi to su studeni i bez svijesti otrah vratima to su vodila u samostan Strano mi bijae. Drhtala sam u cijelom tijelu i ne zaspah cijelu no, do u zoru, kad mi umornoj san ne doara opet ispovjedaonicu i njega u njoj I opet je aptao o uitku i grijehu, o eljama opojnim i slatkim i gladio me svojim dahom, u kojem su titrale neizreene udnje, kao zrnca praine u zraci sunca, to je kroz visoke prozore ulazila u crkvu i arila me na leima, na licu, posvuda I onda se naa tjelesa dotaknue, spojie se nae vrele udnje, dok

33

su nam sjetila drhtala kao ica harfe. Zatvorih oi, nategnuh sve svoje snage dok se slast ne rasplinu i ne ugasnu u grijehu

Kada se probudih osjeala sam jo uvijek silnu snagu i teinu grijeha, to ga bijah usnula, i umornost i slabost, koja me bijae osvojila. Ne ustah, kada je zajeilo jutarnje zvono, jer se bojah izii iz svoje sobice, bojah se pogledati druge zidove, bojah se susresti tue oi Od te noi ne imaah vie mira. Moji sni bijahu privienja, to ispijahu svu moju snagu. Na licu bijahu duboko utisnuti tragovi neprospavanih sati ispunjenih muklim, luakim pokuajima, da u tmini uguim trzaje due i udnje tijela, kojima ne znaah poetak.

Ah, kako li mi bijae, ljubavi moja. Dani mi prolaahu u luakom smijehu i u groznim suzama. Rijeie me vrenja dunosti. Dozvolie mi da preko vremena ostajem u krevetu i izlazim van i lagano mi je opet bivalo bolje. Ozdravih, ne miljah vie na njega u ispovjedaonici, tek osjeah golemu udnju za onim, koji e me odanle izvesti u ivot Poslae me amo i donijeh svoju udnju sa sobom i naoh tebe, ljubavi moja Nikoga ne u sluati, nikoga do li tebe i svoje due, dragi moj I ne emo biti plaljivi, jer due, koje duboko osjeaju ljubav, ne mogu se bojati

Govorila si, Iris, prolazei iz tihe bezazlenosti svojih rijei u golemi zanos ljubavi, a ja sam grizao usne, gutao golemi jad nemilo ranjene due. I nemam mira od tvojih rijei, plaim se tvojeg mutnog zanosa, Immacolata

Ah, zato si dola da nam otvori teka zavodska vrata!? Da te ne vidjeh, bio bih miran i ne bih mrtvu svoju ljubav hranio orkanskim trzajima due

Pa ipak, ja te ljubim, Iris

34BXXXII Tvoja me ispovijed jo uvijek boli u dui, Iris, a ti ne razumije kako to

moe biti Ta nita ne bijae, tek ludi, isprazni san, veli kroz svoj neodoljivi smijeh, kao da je time sve izbrisano, Iris

Govore li tvoje oi istinu? Je li istinit tvoj posmijeh, to mi je uegao duu? Je li ist, eno? Ah, je li ist?

Bacila si u mene sumnju, kao to zlikovac baci otrov u bunar i bezazleno pita, kako moe biti Ti nita ne zna, Iris, kao ni dijete to ne zna

34

Ili se zar zlikovaki okrutno poigrava sa mnom? Tvoje oi zastire moja otrovna sumnja. Tvoja me ispovijest podjaruje proti tebi Da te ljubim? Da te prezrem i poalim svoje jadno srce?

Izjeda me strahovita neizvjesnost. Koleba vjera moja u Tebe, a ipak ne mogu da ti reem, ne mogu da ti oduzmem cjelove svoje. Prokletstvo ljubavi moje slomilo je sve moi u meni i samo srtam i posrem u omami utila.

Grozno je u mojoj dui Iris I to hoe od mene!? Ogovori mi, zato si stala preda me, zato si

moju duu probola svojim pogledom Bojim se tebe, Iris. Bojim i u besnenim svojim sanjama gledam u praznini mraka ogromnog polipa. Dva su mu traka dvije tvoje prebijele ruke. I glava mu je tvoja Kolika je u njega snaga Trnem od pomisli na nju

Ah, ne, ne Nijesi ti to, Iris

35BXXXIII Uhaaju me i ne mogu se maknuti iz dvorane, a ti me, Iris, eka. Tvoje

srce uzbueno udara, prislukujui mojim tihim lupekim koracima Golemi nemir pokree svim mojim ivcima, a ne mogu se maknuti Na mene su navaljeni pogledi sviju kao gomila kamenja

Pa ipak Jai sam od svih vas, jai sam od mrtve strae Va pogled ne prodire zidove, to ih no obavila, a osvjetljuje tek ar moje due

Izlaem i sebe i tebe, Iris moja Ali kako drukije? Reci, kako drukije?

Due koje duboko osjeaju ljubav, ne mogu se niega bojati... Niega?! Tako si rekla, Iris, i te me rijei uznemiruju Bojim se zasjede iz njih Due koje duboko osjeaju ljubav! Duboko!

A ja, vidi, sumnjam, doista sumnjam u dubinu tvoje ljubavi, Iris, i nikako se ne mogu osloboditi te goleme zazorne sumnje. Ili je zar drugi koji smisao bio u tvojim rijeima. Na sve mislim, sve doputam da moe biti I najtanjih sjena boji se moja dua I pred tim nesvijesnim, neizvjesnim drugim strepim to hoe od mene?

Tko bi me priveo u ivot rekla si jo U pravi, istinski ivot! Da, da, to doista hoe. Ah, kako li e se sve ovo svriti? Ovo je misao i strava mojih dana, san i slutnja mojih noi utim, ne uhvam se glasno izrei misli, to me izjedaju i mue

Kako e se svriti?!

35

Zato te ne uguih u prvom zagrljaju, kad sam te, omamljen i pjan od uitka, grlio u grobnoj tiini noi, u sumraku drhtavog ika pred Krstom, koji je bio odmaknuo glavu od naih zagrljaja, a ti odmicala svoje tijelo, drhtavo i vitko kao klas, i upirala ruke u moja ramena i savijajui se kao zmija bjeala pred estokim kucajima moga srca govorei isprekidane rijei, u kojima bijae jecaj straha pred neim stranim. to e te ubiti u mojem zagrljaju! Zato ne uinih to

Hou, da me zaludi, da me do kraja podvrgne svojoj volji sazdanoj od obijesti i hira I da li mi zato otkriva bokove, da li mi zato ape boanske razbludne rijei

Reci, to hoe, reci Ne boji li se kazne, to prijeti trovateljima i palenicima? Ne boji li se, Iris

36BXXXIV Na svakom sastanku opetuje rijei, od kojih strepim Luduje! Ne zna to hoe, Iris Ne vidim sramotu grijeha. Ne ujem nita do ljubavi i enje svoje

rekla je, a ja skupih svu snagu, da joj reem, kako je naa ljubav luda, kako je njezina strast mahnita i ne rekoh rijei to ih mukom i patnjom sakupljah i uvah za taj as Cjelovom, kakvog nikada jo ne bijah osjetio s njezinih usana, prekinula je zapoetu rije, uguila je dah mojih plua. Utisnula je gorue usne u moje i nije ih dizala. Srkala je iz mene snagu, krv, ivot i opet, opet se podadoh ljubavnoj omami

A moja odluka bijae vra od vjere nekada! Ah, odluka, kao krila leptira to igra oko plamena

Opinjen sam njezinom razbludnom omamom i zaludu, zaludu, zaludu eprkam po dui traei nestalu snagu mladosti Zaludu upirem zjene traei svijetlu taku u budunosti, o kojoj se ne usuujem misliti. Klonuo sam od nejasnih slutnja Paralitik sam pribijen na odru tvoje avolske strasti, Iris

37BXXXV Moji su dani bezglava slijepa trka u mranu sudbinu. Neka bude Tiha i tupa resignacija uz plahi bojaljivi uitak tvojih

cjelova, to mi je ivot, Iris Neka, dakle, bude

36

38BXXXVI Sluga zna za nae sastanke. utjet e, ali dokle u moi kupovati njegovu

utnju? Zagrohotavi debelim, hrapavim grlom, iz kojeg je udarao zadah alkohola i

smrdljivog duhana, opetovao mi je, da sam u njegovim rukama Grozno je to, Iris Preteka je kazna za cjelove, to ih jedno drugome

dasmo Kako e to sve svriti? umi stari refren u mojoj glavi Izbacit e me odavle Svejedno, neka me protjeraju Ne u poaliti, ali

ti, Iris? U njihovoj si vlasti to li e biti od tebe U misli mi naviru dogaaji sredovjenih okrutnih samostanskih osveta i

kazna. S njima se isprepliu najegoistiniji motivi vlastitog osloboenja iz ovog uasnog stanja, to ve granii s ludou

Ah to! Navrele bi joj moda suze. Za njima bi dola tuga, pa sjeta, pa nebriga i zaborav. Potpuna zaborav bez boli

Zaludu se opirem ovolikom egoizmu vlastitog bia, zaludu se najdublji slojevi savjesti brane od grdnog cinizma, to ga nikada ne znaae moja dua

Glupost! Nije li uvijek tako, uvijek u svemu ? apu mi nepoznati, gadni glasovi

Ah ne, nikada ne, Iris utjet e Molit u ga Zaklinjat u ga, Iris Iris! Kako si krasno ime imala!

39BXXXVII Prolaze dani i nestaje ih Jo samo danas. Jo jedan posljednji cjelov Cjelov pratanja, izmirenja, spasenja Kako li samo obmanjujem, varam i zavodim sebe Iris, ljubim te uprkos ljubavi svojoj, uprkos nebu, sramoti, grijehu,

budunosti, ivotu Ljubim te Odlazim. Konac je godine, duga dva mjeseca praznika

37

Njezino je lice obliveno suzama. Cjelivam ga bez stasti, njenou djeteta, to ljubi majku zaplakanu u tugama. Tjeim je, drgam, dok ona, glave naslonjene na mojim prsima, jeca i grli me

Zato ne ivimo zajedno, ljubavi moja, dragi moj Sami u naoj ljubavi? pita me upirui zamaglene oi u me i ne prestaje plakati.

to da joj reem, kako da odgovorim njezinom bolnom glasu? Ne moe biti, Iris. T zna, da ne moe biti A, kad bismo htjeli; kad bismo mi to htjeli, ape gutajui suze i

smijei se. ape opojno i slatko, pogledom ispija energiju, to je opet bijah prikupio u ludoj mati, i titra prelijepom glavom, dok hladnom otricom razbora sijeem, pipam, prevrem njezin posmijeh, to nikada ne iezava s njezinih usana, i u pamenju traim, gdje li sam ga na slici vidio, dok mi misao ne doara sliku zaboravljenog slikara, na kojoj bijae naslikana satanska, rasplakana zavodnica

Ne moemo htjeti, jer nije u naoj vlasti htjeti, odgovaram joj oporo, uklanjajui oi njezinim oima, to bodu i egu kao trun upao pod vjee.

A da u ijoj je vlasti? udara vruim i sve vrim aptom u moje lice mijeajui bijes nervozne moje due

Ne pitaj, ne govori, IrisMolim te gladio sam njezinu kosu, muei se da bude miran i blag moj glas, a ona je pitala:

A da u ijoj, ako ne u naoj uti, zaurlao je tada prigueni moj glas ispunjajui pusto malene

bijele njezine sobice. Milosrdnica si Razumije li, milosrdnica! Vidi li, kako ti se crni habit u kutu obasjan mjesecom Habit u kutu

Ne govorasmo dalje, a pred vratima bijae neto zasutilo. I bio je on sluga

Odlazim Dala si mi posljednji cjelov, Iris. Posljednji, koji e mi gorjeti na usnama i

onda, kad mi milosna koja ruka zaklopi ugasle oi

40BXXXVIII Mjesec je dana, to sam kod kue na praznicima. Nijesam ti pisao, Iris. Ne trai, to ne moe biti i to bi nas bez spasenja

upropastilo

38

Njemu da poaljem pisma za te! Ti si s njime govorila i obeao je Taj ovjek, Iris! Ne vidi li mu oiju, to su mranije od mranih sjemeninih dvorana Ne vidi li ih, ne obavijaju li te stravom?

Strast te tvoja zavodi na kobne puteve, Iris! ezne za mojim pismima, a ne zna, kako ja eznem za tvojim

zagrljajima U moju duu ulazi mir i upokojenje, a tvoja jo plamti zazornim plamenom

nae ljubavi Mir i upokojenje elim ti, Immacolata Pregaranje i zaborav, Iris Kako su beskrajno lijepe i tople noi. Legnem na bijelo alo, more mi

dohvaa noge, ja rairim ruke i gledam kako titraju zvijezde. Brojim njihove titraje, upijam njihove plamenove Prisukujem tihom zapljuskivanju mora, ujem, kako se lagano i tiho dotie ala, kako mi dira noge Moje misli lutaju vasionom gube se meu nebeskim maglama i sa zvijezda piju mir i upokojenje

Mir i upokojenje izmorenoj mojoj dui Tvoje pismo lei netaknuto pod gvozdenim propelom na mojem stolu,

Iris Ne u ga otvoriti, jer je moja dua pola putem smirenja i upokojenja. Tvoja je ruka drhtala ispisujui moje ime na njemu Je ti srce uznemireno tuklo od straha, da tko iznenada ne doe i ne zatee te? Jesi li ga pisala upirui lijevom rukom razgoljene grudi, prislukujui micanju sjena i mjeseevih zraka, koje ti bijahu jedino svijetlo?

Ne, ne u otvoriti tvoje pismo, Immacolata

41BXXXIX Zaklinjem te da mi pie. A tvoja pisma neka budu beskrajna, kao zraka

sunca to je beskrajna; duga i lijepa neka budu, kao prelijepa ljubav naa, da pste moje noi budu prekratke, da ih itam I sve mi pii I hiljadu i jo hiljadu puta reci mi, da me ljubi uj me Usliaj preljutu bol i udnju moje due, jer ti piem kroz jecaj i uzdahe suze, to briu retke i cijede mi oi i napunjaju mi duu bezdanom tugom i gorinom Od svega sam daleko, od svega to me okruuje i u emu ivim samo tebe vidim Samo tebe, iva ljubavi moja Sanjam, a kad se probudim iz svojih sanja i spoznam, gdje sam, osjeam prebolnu potitenost i opet padam u mrtvilo i opet se nalazim uza te i osjeam, gdje me grli, gdje me dre tvoje vrele ruke I ginem od ljubavi svoje i stradam od unja njezinih

39

Nijesam odolio drhtavim tvojim pismenima, Iris Tri dana sam se ogledao za tvojim pismom pod gvozdenim propelom na

mojem stolu. Gledalo me je kao tvoje ive prelijepe oi. inilo mi se, da ujem jecaje slova razlivenih od tvojih suza Budio sam se nou, pridizavao sam se na krevetu i prislukivao drhtanju tvojih usana, koje su pratile tvoju ruku dok si pisala I opet sam lijegao i pokrivao se da usnem ne ujui disanje tvojega pisma. I nijesam odolio.

Mir i upokojenje! arobna, bajna obmana! Iris, moja te misao ljubi Zato nijesi slobodna, kada su noi tako slatke,

kada je dua moja tako nabrekla od cjelova? Ah, Iris Tvoju bol osjeam, a to mogu Pisat u ti, prelijepa, ljubljena moja Iris, preduga pisma, da tvoje puste

noi budu prekratke, da ih proita, da tvoje srce i bude premaleno, da obuhvati svu slast ljubavi nae

42BXL Ljeska se alo uz more obasjano mjeseinom i poprskano tananim

sjenama grebena i otoia, a na alu ue trule raskrhane crne lae probijenih rebara kao crne sablasne usnule ptice

Ljeska se alo. Sjedim na brijegu na kamenu i matam i sanjam doaravajui Nju, koja mi ispunja duu, nju, lijepu i prelijepu Iris Sjedam je uza se i drim oko psa i apem joj, a apat odjekuje udesnim gromornim glasom meu grebenima i razmrvljenim rebrima crnih laa te zamire izmeu sonih okota u vinogradima: u crnom plavetnilu daleke puine

Iris mualjiva sva dre obuhvaena mojom rukom, upire pogled u alo, u rasklimane lae obavite sjenama.

Zanosi me puina, upirem oi u nju i slijedim titranje valia, to ih strastveno i obijesno grle mjeseeve zrake

Zanosi me crna i modra puina. Osjeam neizrecivi miris, to se razvija iz jedva primjetljivih pjena uz alo, iz zagrljaja mora i mjeseca ujem tonove, u kojima mi zamiru utila Gledam titranje uzduha i noi zagrljenih nad puinom Hvatam akorde daleke i tihe, tihe harmonije zvukova, to se valjda u vaisioni ire od zvijezde do zvijezde. U dui mi se die mistina neka plima, u tijelu osjeam nestajanje materije. Raplinjujem se u prozirne maglice, koje iezavaju daleko preko puine Nestaje me

Hip, sat, vjenost a onda se misao odjednom opet vraa, kao preplaena ptica sa svoga leta, tijelo se opet uoibliuje i vidim, kako se Iris otela mojem

40

zagrljaju, kako tri vrtoglavce niz brijeg na alo i opet se penje izmorena bezglavom trkom Vidim, kako joj srce udara Blijeda je, bljea od mjeseine. Sjetna je, utljivija od noi i mraka Sjeda uza me, privija se uza me hvatajui me ukoenim rukama i opet se otkida i naglavce pada na alo Zaludu pruam oajno ruke za njezinom sjenom, zaludu je dozivljem Valii sve apu, govore, krie i urlaju: Pusti je Pusti je Mora Mora

Upirem za njom oi, u kojima se sakupila sva mo utila i vidim je daleko daleko na alu, to se u crnu puinu, u groznom oajnom rvanju s crnom sjenom, kojoj se samo ruke bijele sablasnom bjelinom i to hoe, da je obori, da joj stisne sjajni vrat, na kojem je vijenac krvavih i bijelih kamelija

Hou da viem, a prsa kriplju bez glasa. Hou da sunem kao munja na alo u ono smrtno rvanje, a tijelo ukoeno, okamenjeno, prikovano na kamenu, na kojem sjedim Tek ni oi gore i svijetle udnovato neko uareno svijetlo probija iz njih i osvjetljuje puinu i alo u njoj Na bijelom rumenom tijelu Iris crne se sablasne mrlje, kao da su otisci gvozdenih prstiju, to je hvataju u groznom rvanju

Osjeam jeenje vlasi, jeulji probadaju tijelo Srce mi udara dinovskom snagom, a mrtav sam na kamenu povrh mora.

as, dva, a onda mrak, neprodirni debeli mrak Budim se iz stranog privienja i opet gledam Iris, pod sobom na alu, to je rasvijetljeno i mjesecem i suncem i stotinama orijakih vatara Uz more je razapet o rebra propalih laa ador. unasti bijeli ador moje Iris Mie se, lelija, kao da ga milo draka dah povjetarca.

Kupat e se, Iris kupat e se kliem i udaram rukama i tapkam nogama kao dijete, kao dijete, a glatko se more mreka i nabire. Rastu valii, penju se i vei su i jai su i bijele se pjenom po vrhovima i zalijeu se i udaraju umei u alo i prskaju ador moje Iris

Neustrpliiv sam, kada e izii Iris ispod unastog adora, da je vidim, da ujem, kako e je poljubiti vali, to e ih utiati svojim pogledom Izila je ogrnuta bijelom prozirnom maglicom, koja se rasplinjuje od ara vatara, a kad je ugledah golu, gdje je zagazila u smireno toplo more, uplamtih ljubomorom i vapim prikovan na kamenu, pruajui malaksale ruke za njom :

ekaj, ekaj, Iris Ogrnut u te haljinom, da te ne diraju traci mjeseca, da te ne cjeliva sunce, da te ne ljubi ar vatara

Vapim, a iz sjena crnih istrulih laa izlazi on Gleda me, dovikuje mi podrugljive nerazumljive rijei, smije se i hrli za njom i goni je morem

Bjei, Iris On je, on je urlam i ne mogu da nadglasam satanski blijedi smijeh njegovih usana

41

Urlam i htio bih da vikom ispunim svemir, da uzdrmam zvijezde i maknem iz njihove vjene putanje, da padnu na njegov hihot, da ga pritisnu o dubine mora. Htio bih da dahom nabreklih prsiju ugasim vatre, mjesec i sunce, da sakrijem u neprodirnoj tami Iris, a tek eljusti bezglasno kripe i ispadaju

I ve ju je dohvatio na alu pred unastim njezinim adorom i oborio ju je i polegao na alo i vue je k sebi i grli i grli Usnama prodire u nju, gadnom krvavom i sivom pjenom pokriva njezine grudi, tek joj se koljena uzdignuta bijele i blistaju kao bjelokosne jabuke pruene k suncu Podrhtavaju, savijaju se, dok umorna ne klonue na alo. Kao oborena baklja gori bijela put moje Iris, a pogled joj izgubljen luta po svemiru

Iris Iris, napinjem grudi, upirem u njih kamenom, a pod njegovom se teinom tresu moje ruke, da njime izbijem, istjeram posljednji dah iz njih, da zapuhnem kao vihor i ugasim baklju, to oborena jo plamti na alu. Pruam ruke, da zastrem svijetlo, da pomraim alo i puinu. Grudi pucaju, ruka slomljena pada. Leim kao mrtav, tek ujem podrugljivi um mora i stvar: Iris Iris Ljubljena, prelijepa Iris Tek vidim nestani posmijeh na njezinim usnama.

43B*Grozan bijae moj san, Iris. Uzglavlje je mokro od suza, postelja je

razrovana od oajnih trzaja Straan bijae moj san, Iris!

44BXLI Moja me slutnja nije prevarila. Pouzdala si se u nj, u toga ovjeka, u ijem smijehu, zadahnutom zadahom

alkohola, sjedi izdajstvo, kao pauk u mrei. Prijeti. Hoe, da mu plati dosadanji muk cjelovima, to ti gore na usnama

za mene, Iris. Hoe li, da mu izdajnika usta zatrpa zlatom? Ah, odakle, odakle Iris, kad ni odijelo na nama nije nae?

Obeaj mu; sve mu obeaj, Iris I siromanu batinu mojih otaca. Sve, sve, i moli ga, da bude milostiv, da eka. Samo deset dana jo Samo deset.

Ah, hou li te nai, Iris, kada se vratim? Jo deset dana i dat u ti cjelove silnije od ivota, slae od same ljubavi.

Dua mi ih je prepuna. Punija ih je, negoli prekrasan ipak sonog, crvenog, slatkog soka

42

Jo deset dana, a hou li te doista nai, Iris? Jer moda je ve sve otkrio Kako je grozan i pun slutnja bio moj san, Iris! Poruio je i pokopao moj ivot, gore i stranije nego to strahovit potres

porui i pokopa gradove. Ne bojim se smrti, Iris, ali je strano biti iv pokopan

eznem za tobom, za vrstim tvojim tijelom, tvrdim kao zdravlje, mekim kao kruh ivota, za duom tvojom prebijelom. Ljubim te i zato emo kleknuti preda nj kao to gubavi i kljasti klecahu pred Hristom molei milost

45BXLII Da uje, Iris, kako oaj i bol haraju mojom duom. Zato si se pouzdala u nj, u pauka? to hoe od tebe? Da legne uza nj,

jer e odnijeti pismo duhovniku, upravitelju: jer e te optuiti, da bude bludnica u habitu opatikom, opsjednuta vragom, da bude prokleta; da nad tobom mole pokornike psalme i udaraju tvoje tijelo bievima: da te mue oslobaajui te od avla

Poludjet u od boli, Iris Moja Iris! Ah, nema li bode, da mu da usadi u srce, kad za tobom prui pohotne

grabeljive ruke? Nema li bode, otar kao igla, otrovniji od otrova? Ah, na tvojem islu visi krst, veliki mjedeni krst. Zailji ga, naotri i njime

probodi pauka. Budi jaka, jaa od lavice Ubij ga, kao to ubija jakrep, kad ti se priblii izoblien od strasti

Lud sam. Bulaznim. Mahnitam Razum mi je pomrao. Obavija me mrak, kroz koji luta uplaena i oajna

moja dua Zato nijesi obuena u tanko prozirno djevojako ruho? Zato ti je o pasu

islo, kad je oko mene toliko cvijea, da se ovjenamo vijencima Kako bismo bili beskrajno veseli! Posuli bismo cvijeem, najljepim i najmirisnijim zemlju i legli bismo na latice krvavih i bijelih rua, a mjesec bi nas pokrio. Pod tananim njegovim platem grlili bismo se i cjelivali A ovako? to e od nas biti, Iris? Uvijek je ta misao preda mnom. Ne mogu joj se oteti; ne mogu je zgaziti, kao crva to toi drvo. Drvo rascvjetalo naega ivota! Ne mogu i oajno gledam beznadnost naeg poloaja, bescilj nae ljubavi.

Da, da, Iris, ljubavi nae, tog opojnog mahnitanja nae due i nae krvi

43

46BXLIII Trei sam ve dan ovdje, u mranom ovom domu i ne vidim je Ni glasa

joj ne razabirem uljajui se oko kuhinje Zato je nema? Skriva li se mojim oima .? Razdire me ognjena ea, da je naem, da joj se zagledam u oi, da joj se

usnama dotaknem usana, da vidim je li jo iv onaj pogled; da osjetim, da li jo gori onaj posmijeh Zar doista gasnu, blijede, dogorijevaju i nestaju, kako mi apu crne moje slutnje?

Gdje si, Iris; kamo si se sakrila mojoj udnji? Znam, da si ovdje, jutros si pospremala sobu nad stubama Lice ti bijae crveno; u tvojim kretnjama bijae zabuna i strah

Crne me misli salijeu. Prejako na me navaljuju, a tvoja su vrata zakljuana. Ne dolazi da posmijehom ubije moje misli, da ih posmijehom izgori

Otvori mi, otvori Iris, kada dahom pokucam na tvoja vrata, jer su usne moje nabrekle i popucale od cjelova, savijaju se od njihovog tereta kao jabuka od svoga ploda Otvori mi, draga moja, golubice moja

Doi u ti veeras, kad zamre oko nas ivot, kad zapadne mjesec, kad mrak bude najvei, kao to ti dolaah prije, dok mi jo duu nije bio otrovao san tople i tihe ljetne noi

47BXLIV Iris, da zna, kako je moja ljubav velika i poletna; da zna kako se bojazni i

strepnje moje pred tobom i neizvjesnou, kako se je sve to pretvorilo u mrnju i bijes, nikada me ne bi bila obuhvatila svojim rukama

Istrgnuti, izguliti sve, to se nekada rodilo u meni, ivjelo, raslo; sve, to bijae slast i veselje ivota! Istrgnuti i izguliti, jer se sve prelilo u gorinu i u golemu umornost ivota

Traio sam te drui i posrui kroz mrak, to ga lagano razbijahu tek blijedi plamenovi ulinih svjetiljaka. Otvorao sam vrata drui ih na njihovim stoerima, da te ne probude, kada zakripe, da ti ne rastjeraju sanje. Svaka je ilica moja igrala. Koljena su drhtala, tuklo je srce jako i pritisnuh ga rukom, da te mi njegovo udaranje ne bi probudilo

Provlaio sam se mrakom k tvojoj postelji, malenoj i bijeloj, da te obaspem posljednjim cjelovima, da zadovoljim duu svoju, koja je toliko trpila Jo

44

jednom htio sam vidjeti tvoju ljepotu u san utonulu, da se njom opijem i omamim za cijeli ivot

Dug li je bio i beskrajan put do tvoje postelje, Iris! Ne ujui tvojih disaja, pruao sam ruke u mraku, kao da hou da ti ih prstima napipam. I dohvatih ledeno, gvozdeno raspelo na ormariu kraj tvojeg kreveta Lagano ga spustih na pod i sakrih ga, jer bijah na nj ljubomoran. Na staro gvozdeno propelo, Iris Uegoh iak Tvoj krevet bijae pust Netaknut stajae i zagrlih ga, Iris, slomljen oajem i bolju Plakao sam sruen podno njega, dok nije zabijelila zora

Prislukivah na njegovim vratima, prislanjah ui na vrata sobe nad stubama I nita ne uh, jer je moj jecaj zagluivao sve glasove oko mene. Povratih se u svoj krevet i opet sam plakao pokrivi glavu uzglavljem, da ne uju mojih jecaja i da ne vide trzaje mojih ramena

48BXLV Uzalud prodirem zidove i probijam tamu pononih uza. Ne mogu te nai.

Zar si me zauvijek ostavila, Iris? Zar nikada, nikada ne u vie ecjelivati tvoje bokove? Nikada uroniti lice u tvoja prsa slobodna i bujna? Zar nikada, nikada vie?

Sjea li se, kako si mi govorila: Due, koje duboko osjeaju ljubav, ne boje se niega!

Ah, moda si i ti jednako strepila od ljubavi nae. Moda je i tebe davila misao, kako e se svriti I jesi li zato prekinula ljubav nau kao tanku svilenu nit? Zar si je radi toga prerezala kao srp tanahnu stabljiku cvijeta? Zar se ljuta neumoljiva logika dogaaja i stvar nametnula i tvojoj dui ili u tvojem posmijehu sjeae nevjera, i u tvojem pogledu izdajstvo?

Sve je svreno Sve! A udnje su moje potencirane do neizvjesnosti Otila si, ostavivi mi svoj pogled i posmijeh svoj u zamjenu za ivot, koji si mi sobom odnijela. I vidi, dok se dua moja kida od bezglasnog plaa za tobom, moje ti usne uzdaju hvalu neizmjernu. Tvoj e me pogled grijati I onda, kad moje tijelo bude studeno meu mrtvakim svijeama na odru Veselit u se tvojem posmijehu i u posljednjem asu prekogrobnog prelaza

Otila si i, eto, ljubav svoju aljem za tobom, da te prati izdaleka, da te zaboravljena i neviena slijedi, a u asu posljednjem pomiluje tvoje lice i poljubi tvoje ohladnjele usne

Iris, tko e pokupiti moje suze, prolivene za tobom?

45

49BXLVI Deset je dana da ivim, kao tvrdica, od batine tvojih oiju, Iris Moja je misao stala kao kazaljka na pononom satu, na dogaajima

posljednjih dana Poslala mi je pisamce, da je od nekog roaka, koj