1

Etika kreposti

Alasdair MacIntyre (r. 1929)

Moderna osoba

Moderna osoba, osoba koju sam nazvao emotivistom, nema racionalnih kriterija za evaluaciju. Sve se može kritizirati s bilo kojeg gledišta koje je on usvojio. Kakve god kriterije ili principe ili vrijednosne angažmane mogao zastupati emotivist, oni se trebaju zamisliti kao izrazi stavova, preferencija ili izbora. Unutrašnji sukobi za njega su nužno sučeljavanje jedne kontingentne arbitrarnosti drugom. To je jastvo bez ikakvog zatečenog kontinuiteta.

Jastvo tako zamišljeno, s jedne strane potpuno odvojeno od svojih socijalnih pojavnosti, a s druge strane bez ikakve vlastite racionalne povijesti, može nam se činiti na neki način apstraktno. Privid apstraktnosti nastaje iz suprotnosti, zapravo stupnja gubitka, koji nam se ukazuje kad usporedimo emotivističko jastvo s njegovim povijesnim prethodnicima. Emotivističko jastvo pretrpjelo je gubitak, skidanje svojstava koja su jednom smatrana dijelom jastva. Sada se ono smatra lišenim svakog nužnog društvenog identiteta, budući da one vrste društvenog identiteta koju je ono jednom uživalo više nema; jastvo se sad smatra lišenim kriterija, budući da se vrsta telosa, u kontekstu kojega je ono jednom prosuđivalo i djelovalo, više ne smatra vjerojatnom. Kakav identitet i kakav telos je to bio?

U tradicionalnim društvima pojedinac se identificira i biva identificiran od drugih kroz svoje članstvo u mnoštvu raznih društvenih grupa. Ja sam brat, bratić i ujak, član tog domaćinstva, onog sela, ovog plemena. Ove karakteristike dio su moje supstancije, definirajući barem djelomično moje dužnosti. Pojedinci nasljeđuju poseban prostor unutar isprepletene skupine društvenih odnosa; lišeni tog prostora oni su nitko i ništa, ili su u najbolju ruku stranci ili izopćeni. Znati da smo takve društvene osobe znači zaustaviti se na određenoj postaji na putovanju s postavljenim ciljevima; kretati se kroz život znači napredovati ili ne uspjeti napredovati zadanom cilju.

Izvornik: Alasdair MacIntyre, After Virtue (1981). Hrvatski prijevod odabranih dijelova iz

MacIntyreova djela preuzet je iz: Alasdair MacIntyre, Za vrlinom (preveli Karmen Bašić i Stribor

Kikerec, KruZak, Zagreb 2002), poglavlja 3, 14 i 15.

2

Čudesno moderna osoba, emotivistička osoba, u nastojanju da stekne suverenost u vlastitoj sferi, izgubila je svoje tradicionalne granice koje joj je davao društveni identitet i gledanje na ljudski život kao uređen za zadani cilj. Transformacija jastva nije se naravno mogla dogoditi, a da se oblici moralnog diskurza, jezik moralnosti, nije također transformirao u isto vrijeme. Uistinu, pogrešno je odvajati povijest jastva i njegove uloge od povijesti jezika koji specificira jastvo i koji ulogama daje mogućnost da se izraze. To što mi otkrivamo jedinstvena je povijest.

Središnji pojam vrline

Jesmo li ili nismo u stanju iz tih suprotstavljenih i raznovrsnih pretenzija izvući neki jedinstveni središnji pojam vrlina? Pokazat ću da možemo.

Vrlina iziskuje neki prethodni prikaz određenih obilježja društvenoga i moralnoga života u smislu kojega se mora definirati i objasniti. Tako je u homerskome prikazu pojam vrline podređen pojmu društvene uloge, u Aristotelovu je prikazu podređen pojmu dobroga života za čovjeka, a u Franklinovu podređen je pojmu korisnosti. Prikaz koji se spremam izložiti na sličan način pruža nužnu pozadinu u odnosu na koju se pojam vrline mora učiniti razumljivim.

Postoje tri stupnja koji se moraju identificirati, želi li se razumjeti taj središnji pojam vrline. Prvi stupanj zahtijeva prikaz onoga što ću nazvati praksom, drugi stupanj zahtijeva prikaz pripovjednog poretka pojedinačnog ljudskog života, dok treći stupanj zahtijeva prikaz moralne tradicije.

Prakse i unutarnja dobra

Pod praksom ću podrazumijevati svaki koherentni i složeni oblik suradničkoga ljudskoga djelovanja kroz koje se dobra svojstvena tom obliku djelovanja stječu tijekom pokušaja da se postignu oni standardi vrsnoće koji su primjereni tom obliku djelovanja i djelomično ga definiraju. “Križić-kružić” nije primjer prakse u tom smislu kao niti vješto bacanje lopte, ali nogomet i šah jesu. Zidanje nije praksa, arhitektura jest. Sađenje repe nije praksa, poljodjelstvo jest. To su i fizikalna, kemijska i biologijska istraživanja, to je i povjesničarev rad, to su i slikarstvo i glazba. Tako je raspon praksi veoma širok: umjetnosti, znanosti, igre, politika, obiteljski život – svi oni potpadaju pod taj pojam. Ali problem točnog raspona u praksi nije u ovom trenutku najvažniji. Dopustite mi da umjesto toga

3

objasnim neke ključne izraze sadržane u mojoj definiciji, počevši s idejom dobara svojstvenih nekoj praksi.

Razmotrimo primjer djeteta koje želim naučiti igrati šah, premda dijete nije osobito zainteresirano za učenje te igre. Stoga mu kažem kako ću mu, bude li sa mnom igralo šah jednom tjedno, dati slatkiša u vrijednosti 50 centi; ako me pobijedi, još će dobiti dodatnih 50 centi vrijednosti slatkiša. Tako motivirano, dijete igra, i to tako da pobijedi. Sve dok su slatkiši jedini razlog zbog kojega dijete igra šah, ono nema nikakva razloga da ne vara i ima puno razloga da vara, pod uvjetom da je u tome uspješno. Ali, nadajmo se kako će doći vrijeme kad će u onim dobrima specifičnima za šah, u postignuću određene sasvim osebujne vještine, strategijske imaginacije i natjecateljske oštrine, to dijete pronaći novi skup razloga, ne više samo za pobjeđivanje u naročitim prigodama nego i za nastojanje da se odlikuje na svaki onaj način na koji šah to iziskuje. Međutim, bude li dijete varalo, ono neće pobjeđivati mene, nego samoga sebe.

Postoje, dakle, dvije vrste dobara koje se mogu steći igranjem šaha. S jedne strane, postoje ona dobra koja su izvanjski i slučajno povezana s igranjem šaha – u slučaju zamišljenoga djeteta slatkiši, u slučaju stvarnih odraslih osoba takva dobra kao što su prestiž, status i novac. Uvijek postoje i alternativni načini za postizanje takvih dobara. S druge strane, postoje dobra unutarnje povezana s praksom šaha, koja se ne mogu steći ni na koji drugi način do igranjem šaha. Oni kojima nedostaje odgovarajuće iskustvo nisu mjerodavni za prosuđivanje unutarnjih dobara.

Vanjska dobra uvijek su vlasništvo nekog pojedinca. Osim toga, ona su takva da što ih netko više ima, manje ih je za druge ljude. To je nekada nužno tako, kao u slučaju moći i slave, a nekada je tako zbog slučajnihokolnosti, kao kod novca. Vanjska su dobra, dakle, stvar suparništva u kojemu mora biti pobjednika i gubitnika. Unutarnja dobra su dobro za čitavu zajednicu koja ima udjela u praksi.

Praksa uključuje standarde vrsnoće. Pristupiti nekoj praksi znači prihvatiti autoritet tih standarda. To znači podvrgnuti vlastite stavove, odabire i ukuse standardima koji djelomično definiraju tu praksu. Prakse imaju povijest: igre, znanosti, umjetnosti, sve one imaju povijest. Standardi nisu izuzeti od kritike, ali u neku praksu ne možemo biti uvedeni ne prihvatimo li njihov autoritet. Ne prihvatim li, započinjući igrati bejzbol, da drugi znaju bolje od mene kada treba baciti brzu loptu a kada ne, nikada neću naučiti cijeniti dobro bacanje, a kamoli bacati. Na području prakse autoritet dobara i standarda funkcionira tako da isključuje svaku subjektivističku i emotivističku prosudbu.

4

Vrline promiču unutarnja dobra prakse

Sada smo u prilici formulirati provizornu definiciju vrline: Vrlina je stečena ljudska odlika posjedovanje i izvršavanje koje nam omogućuje da postižemo ona dobra što su svojstvena praksama i nedostatak koje nam efektivno onemogućuje postizanje bilo kojeg takvog dobra.

Postoje tri načina na koja je moj prikaz aristotelovski. Prvo, da bi bio potpun on zahtijeva one pojmove koje zahtijeva i Aristotelov prikaz: voluntarnosti, razlike između umnih vrlina i karakternih vrlina, odnosa prema prirodnim sposobnostima i strastima, te praktičnoga rasuđivanja. U svakoj od tih tema treba zastupati nešto vrlo slično Aristotelovu stajalištu, želi li moj vlastiti prikaz biti vjerodostojan.

Drugo, moj se prikaz može prilagoditi aristotelovskome pogledu na ugodu. Razmotrimo kako odgovoriti nekome tko, razmotrivši moje objašnjenje razlika između unutarnjih i vanjskih dobara, želi ispitati u koju kategoriju spada ugoda. Odgovor glasi: “Neke vrste ugode u jednu, a neke u drugu.”

Treće, moj prikaz na aristotelovski način povezuje vrednovanje i objašnjenje. Ustanoviti manifestiraju li postupci neku vrlinu, nikada ne znači samo vrednovati, to također znači učiniti prvi korak prema objašnjenju zašto je učinjeno to što je učinjeno, a ne nešto drugo. Stoga je sudbinu nekoga grada ili pojedinca moguće objasniti pozivajući se na nepravednost tiranina ili hrabrost njegovih branitelja. Dapače, bez upućivanja na mjesto što ga pravda i nepravda, ili hrabrost i kukavičluk imaju u ljudskome životu vrlo malo toga će se moći istinski objasniti.

Zle prakse

Vrline sam jednim dijelom definirao s obzirom na njihovo mjesto u praksama. Ali netko bi mogao reći da su neke prakse zle. Tako su neki o tom tipu prikaza vrlina sugerirali kako bi tortura i sadomazohističko seksualno ponašanje mogli biti primjeri prakse. Ali kako neka dispozicija može biti vrlina ako je to dispozicija koja podupire zle prakse?

Dopuštam da može biti praksi koje su zle. Nipošto nisam uvjeren da ih ima, i zapravo ne vjerujem da bilo tortura bilo sadomazohistička spolnost odgovaraju opisu prakse. Ali ne želim svoju argumentaciju zaustaviti na ovome, budući da mnogi tipovi prakse mogu u naročitim okolnostima uroditi zlom. Jer široko područje praksi uključuje umjetnosti, znanosti i određene vrste igara. Bilo što od toga može biti izvor zla: želja za isticanjem i za

5

pobjedom može pokvariti, slikarstvo nekoga toliko može obuzeti dazapostavi svoju obitelj.

Moj prikaz ne podrazumijeva niti da bismo trebali prijeći preko takvih zala niti da je sve što proistječe iz vrline ispravno. Hrabrost ponekad pomaže nepravdi, a za odanost je poznato da katkad osnažuje krvoločna napadača.

To što se vrline ne definiraju s obzirom na dobre i ispravne prakse, već na prakse, ne znači da nije potrebna moralna kritika praksi. A sredstava za takvu kritiku ne manjka. Nema ničeg nekonzistentnog u pozivanju na vrlinu da bi se kritizirala neka praksa.

Identificiranje djelovanja

Određeno djelovanje identificiramo pozivajući se na dvije vrste konteksta.Djelatnikove namjere smještamo s obzirom na njihovu ulogu u povijesti okruženja kojima pripadaju. Na taj način, mi sami ispisujemo nastavak tih povijesti. Pripovjedna povijest pokazuje se osnovnim i bitnim žanrom za opis ljudskog djelovanja.

Stajalište što ga pretpostavlja dosadašnja argumentacija razlikuje se od stajališta onih analitičkih filozofa koji su konstruirali prikaze ljudskog djelovanja koji središnjom idejom čine ideju pojedinačnog ljudskog čina. Tijek se ljudskih događaja, prema tome, promatra kao složeni slijed pojedinačnih djelovanja, pa se prirodno nameće pitanje: kako individuiramo ljudska djelovanja? E sad, postoje konteksti u kojima takve ideje funkcioniraju. U receptima u nekoj kuharici, postupci su individuirani onako kako su neki analitički filozofi pretpostavljali da je moguće učiniti sa svim djelovanjima. “Uzmite šest jaja. Razbijte ih u zdjelu. Dodajte brašno, sol, šećer itd.” Ali kod takvog je slijeda bitno to da je svaki njegov element razumljiv kao čin tek kao mogući element slijeda. Osim toga, čak i takav slijed iziskuje neki kontekst da bi bio razumljiv. Pojam razumljivoga djelovanja fundamentalniji je od pojma djelovanja kao takvog.

Pripovijesti

U razumijevanju onoga što netko čini određeni događaj smještamo u kontekst nekolicine pripovjednih povijesti, kako povijesti pojedinaca tako i povijestî okruženjâ u kojima djeluju. Djelovanje ima bitno povijestan karakter. Svi mi svoj život proživljavamo kao pripovijest i shvaćamo ga u smislu pripovijesti koju proživljavamo.

6

Ni u jednom trenutku u uprizorenoj dramskoj pripovijesti ne znamo što će uslijediti. Pripovijedna struktura ljudskoga života zahtijeva nepredvidljivost, a generalizacije što ih otkrivaju socijalni znanstvenici omogućuju takvo razumijevanje ljudskoga života koje je u skladu s tom strukturom. Ta nepredvidljivost postoji usporedno s drugom značajkom življenih pripovijesti, a to je teleološki karakter. Svoj život proživljavamo u svjetlu budućnosti, budućnosti u kojoj nas određene mogućnosti privlače, a druge odbijaju. Nema sadašnjosti koja ne bi bila prožeta nekom predodžbom budućnosti koja se uvijek nadaje u formi nekih ciljeva –prema kojima se krećemo ili ne krećemo. Prema tome, nepredvidljivost i teleologija koegzistiraju kao dio našega života.

Čovjek je pripovjedačka životinja. Na pitanje “Što mi je činiti?” mogu odgovoriti samo ako sam u stanju odgovoriti na prethodno pitanje, “Koje priče sam ja dio?” U ljudsko društvo stupamo s ulogama koje su nam dodijeljene – i mi ih moramo naučiti da bismo mogli razumjeti kako drugi reagiraju na nas. Kroz priče o zlim maćehama, izgubljenoj djeci, dobrim ali zavedenim kraljevima i najstarijim sinovima što rasipaju svoje nasljedstvo, djeca uče što je dijete, a što roditelj, koji su mogući likovi u drami u koju su rođenjem dospjeli, te kako svijet funkcionira. Uskratite djeci priče i ona će u svojim djelima ostati dezorijentiranim, nesigurnim mucavcima kao i u govoru. Stoga nema drugoga načina da nam se omogući razumijevanje bilo kojeg društva, osim kroz određeni broj priča koje čine njegov dramski potencijal. Pričanje priča ima ključnu ulogu u našem odgoju u vrlinama.

Pripovijesti i samorazumijevanje

Pripovjedni pojam jastva zahtijeva dvije stvari. S jedne strane, ja sam subjektpovijesti koja je samo moja, koja ima svoje posebno značenje. Kada se netko žali da mu je život besmislen, taj se često žali da mu je pripovijest vlastita života postala nerazumljivom, da nema nikakve svrhe, da se ne kreće ni prema kakvu vrhuncu ili telosu. Stoga se čini da činjenje jedne stvari umjesto neke druge nema nikakva smisla.

Biti subjektom pripovijesti znači biti odgovornim za djela i iskustva što čine neki život koji se može ispripovijediti. To znači da se od nekoga može tražiti da dade obrazloženje onoga što je činio ili onoga što što mu se dogodilo. Osobni je identitet upravo onaj identitet koji je pretpostavljen jedinstvom karaktera što ga iziskuje jedinstvo pripovijedanja. Bez takva jedinstva ne bi bilo subjekata o kojima bi se mogle pričati priče.

Drugi je aspekt pripovjednoga jastva korelativan: ja nisam samo odgovoran, ja uvijek mogu tražiti obrazloženje od drugih. Ja sam dio

7

njihove priče, kao što su oni dio moje. Svaka životna pripovijest dio jeisprepletenoga klupka pripovijesti. Osim toga, samo to traženje i davanje objašnjenja igra važnu ulogu u tvorbi pripovijesti. Traženje da mi kažeš što si učinio i zašto, kazivanje onoga što sam ja učinio i zašto, promišljanje razlika između tvoga prikaza onoga što sam učinio i moga vlastitog prikaza – sve su to bitne sastavnice pripovijesti. Bez odgovornosti pripovijestima bi nedostajao onaj kontinuitet koji je potreban da bi i one i djela što ih konstituiraju bili razumljivi.

Dobro

U čemu se sastoji jedinstvo individualnoga života? Njegovo jedinstvo jest jedinstvo pripovijesti utjelovljene u pojedinačnom životu. Upitati “Što je za mene dobro?” znači upitati kako bih najbolje mogao živjeti to jedinstvo i privesti ga ispunjenju. Upitati “Što je dobro za čovjeka?” znači upitati što svi odgovori na prethodno pitanje moraju imati zajedničko. Upravo je sustavno postavljanje tih dvaju pitanja i nastojanje da se na njih odgovori i djelom i riječju ono što moralnome životu osigurava njegovo jedinstvo. Jedinstvo ljudskoga života jest jedinstvo pripovjednoga traganja. Traganja za čim?

Prvo, bez nekog pojma konačnoga telosa potraga ne bi mogla imati svoj početak. Potreban je neki pojam dobra za čovjeka. Iz čega se takav pojam može izvesti? Upravo iz onih pitanja koja su nas navela da pokušamo transcendirati onaj ograničeni pojam vrlina dostupan u praksama. Radi se o tome da tragajući za pojmom upravo tog dobra koje će nam omogućiti da uredimo ostala dobra, da proširimo svoje razumijevanje svrhe i sadržaja vrlina, mi početno definiramo tu vrstu života koji je potraga za dobrom. Drugo, pojam potrage nije pojam traganja za nečim već adekvatno okarakteriziranim, kao što rudari tragaju za zlatom ili geolozi za naftom. Tek se tijekom potrage ima konačno razumjeti svrha potrage.

Vrline, dakle, valja razumjeti kao one dispozicije koje će ne samo podržati prakse i omogućiti nam postizanje dobara svojstvenih praksama, nego koje će i nas podržati u potrazi za dobrom. Katalog će vrlina, prema tome, uključivati vrline koje su potrebne za održanje onakvih kućanstava i onakvih političkih zajednica u kojima muškarci i žene mogu zajedno tragati za dobrom, kao i vrline koje su nužne za filozofsko istraživanje dobra.