MAGDA SZABÓ

Vrata

S mađarskoga prevela

Kristina Peternai Andrić

Hrvatsko filološko društvo

biblioteka književna smotra

Zagreb, 2014.

VRATA

Rijetko sanjam. Kada se to ipak dogodi, naglo se prenem, okupana znojem. Tad se

naslonim, pričekam dok mi se srce ne smiri i razmišljam o nepobjedivim silama

magičnih noći. U djetinjstvu i mladosti nisam sanjala, ni dobro ni loše, tek me starost

opet i opet iznova suočava s nanosima tvrdo zbijenih užasa prošlosti što su tako

zastrašujući jer su zgusnutiji i tragičniji nego što sam ih ikad mogla proživjeti, naime

u zbilji mi se nikada nije dogodilo to zbog čega se budim vrišteći.

Moji su snovi navlas isti prividi što se vraćaju, uvijek sanjam jedno te isto.

Stojim pred izlaznim vratima na dnu stubišta, s unutrašnje strane vrata sa željeznim

okvirom, pojačanih čeličnim nitima i neprobojnim staklom, i pokušavam otključati.

Vani na ulici stoje kola hitne pomoći, ljeskajuće siluete bolničara što se razabiru kroz

staklo neprirodno su velike, lica otečena poput punog mjeseca. Ključ se okreće,

uzalud se trudim, ne mogu otvoriti vrata, a moram hitnu pomoć pustiti unutra jer će

u protivnom kasno stići mom bolesniku. A brava ni da se mrdne, kapija stoji kao da

je zavarena u željezni okvir. Zovem u pomoć, ali nitko od stanara trokatnice ne

obraća pažnju na mene, naime – tad shvaćam – ja samo zijevam, uprazno kao riba,

užas u snu doseže vrhunac kada postanem svjesna: ne samo što ne mogu otvoriti

vrata i pustiti pomoć nego sam i zanijemjela. Tada me prene vlastiti vrisak, upalim

svjetlo i pokušavam suzbiti očajničko hvatanje zraka što me obuzima uvijek nakon

sna. Okružuje me poznat namještaj naše spavaće sobe, ponad kreveta obiteljski

portreti, ikone predaka u dolamama s gajtanom, nošnjama mađarskog baroka ili

bidermajera, svevideći i sveznajući, jedini svjedoci toga koliko sam puta noću trčala

otvoriti vrata bolničarima i kolima hitne pomoći, koliko sam puta zamišljala – dok su

na zanijemjelim ulicama umjesto poznate dnevne buke šum noći koja se ulijeva iza

vrata proizvodile tek grane što se pomiču i mačke što se šunjaju – što bi se zbilo da se

jednom zbilja uzalud borim, a da se ključ ne okrene.

Slike znaju sve, najbolje ono što se najviše trudim zaboraviti. To više nije san.

To da su se jednom, samo jednom u mom životu, ne u cerebralnoj disfunkciji tijekom

spavanja, nego u zbilji, preda mnom raskrilila jedna vrata, koja nije htio otvoriti onaj

koji je ondje unutra želio obraniti svoju samoću i nemoćan jad, čak i da mu je nad

glavom krčkao zapaljeni krov. Samo sam ja imala moć pomaknuti tu bravu: onaj tko

je okrenuo ključ više je vjerovao meni nego Bogu, u onoj sudbonosnoj minuti sama

sam o sebi mislila da sam bog: mudar, promišljen, dobar i racionalan. Oboje smo bili

u krivu, i onaj tko je vjerovao u mene i ja koja sam vjerovala u sebe. Sada je već

doista svejedno jer više se ne može popraviti to što se dogodilo. Pa neka samo

Eumenide slobodno dođu u moje snove, s vremena na vrijeme, pod tragičnim

maskama bolničara hitne pomoći, i neka se poslažu oko mojega kreveta držeći u

rukama isukane mačeve – moje snove. Svaku večer gasim svjetlo čekajući i

računajući s njima, u uspavanom uhu odmah zabruji zvono na čiji zvuk počinjem

užasnuto brzati prema vratima iz snova što se nikada ne otvaraju.

U mojoj vjeri nema mjesta osobnoj ispovijedi u kojoj mi kroz svećenikove usne

priznajemo da smo grešnici, da smo zavrijedili prokletstvo jer smo na sve načine

zgriješili, prekršili zapovijedi, i onda dobivamo oprost a da Bog od nas ne traži

objašnjenja ili pojedinosti.

Ipak, ja ću ih sada dati.

Ova knjiga nije namijenjena Bogu koji poznaje moju utrobu ni sjenkama što

svemu svjedoče i motre sate moje budnosti i snova, nego ljudima. Hrabro sam živjela

dosad, nadam se da ću tako i umrijeti. Hrabro i bez laži. Ali uvjet je za to da

izgovorim: ja sam ubila Emerenc. Ništa ne mijenja na stvari to da je nisam željela

uništiti, nego spasiti.

DOGOVOR

Kada smo prvi put razgovarale, željela sam joj vidjeti lice i uzrujalo me što mi za to

nije pružila priliku. Stajala je preda mnom kao kip, nepomična, bez trzaja, no ne u

stavu mirno, nego prije pomalo nagnuta. Jedva da sam vidjela nešto od njezina čela,

tada još nisam znala da ću je tek na samrtnoj postelji vidjeti bez marame, uvijek je

hodala pokrivena, kao neka vrlo pobožna katolkinja ili Židovka kojoj vjera brani da

se pred Bogom pokazuje nepokrivene glave. Bio je ljetni dan, jedan od onih dana što

ne nagovješćuju nikakvu opasnost, stajale smo u vrtu u sumrak ispod ljubičasto

prošaranog neba. Stajale smo među ružama, no činilo se kao da njoj tu nije mjesto.

Čovjek osjeti tko bi bio koji cvijet da se rodio kao biljka, njezino okružje zasigurno

nije bio ružičnjak, bestidno rumenilo, ruža nije cvijet nevinosti. Iako ništa o njoj

nisam znala, a ponajmanje koji bi cvijet mogla biti, odmah sam osjetila da ruža nije

Emerencin biljni identitet.

Njezina glava bila je pokrivena maramom tako da je rub pravio sjenu na čelu,

tek sam kasnije uočila da ima plave oči. Željela sam doznati kakva joj je kosa, ali nju

je skrivala ostajući dosljedna sebi. Toga predvečerja doživjele smo važne trenutke,

obje smo trebale odlučiti o tome možemo li prihvatiti jedna drugu. Tek smo nekoliko

tjedana stanovali u novom, znatno većem stanu od prethodnog. U starom,

jednosobnom stanu nisam trebala pomoć pri održavanju, ali sada je moja, punih

deset godina zamrznuta spisateljska karijera upravo bila na pragu oživljavanja.

Ovdje, na novom mjestu, postala sam profesionalna književnica, s obnovljenim

mogućnostima i nebrojenim obavezama što bi me ili prikovale za pisaći stol ili me

odvlačile iz kuće. Zbog svega toga stajala sam u vrtu sa šutljivom staricom, tada je

već postalo jasno da ću ako netko ne preuzme moje kućne obaveze, teško moći

publicirati plodove nastale u godinama povučenog života, niti ću moći izraziti sve

ono što bih još mogla reći. Čim smo preselili našu biblioteku i oronuli namještaj –

koji je zahtijevao posebnu pažnju – počela sam tragati za nekim tko će mi pomoći u

kući. Ispitivala sam svakog poznanika iz toga kraja dok me konačno stari školski

drug nije riješio brige rekavši da ima pouzdanu osobu koja već više godina održava

red kod njegove sestre, vrijedi više od bilo koje mlađe te da je svesrdno preporučuje,

samo je pitanje hoće li imati vremena i za nas. Jamči da dotična neće zapaliti kuću

cigaretom, neće imati posla s muškarcima, ništa neće odnijeti, ali ako joj se svidimo,

mogla bi štošta donositi jer je strastvena darovateljica. Nikada nije imala muža ni

djecu, redovito je posjećuju nekakav nećak i jedan policijski službenik, svi je u

okolini vole. Govorio je o njoj toplo i s poštovanjem, istaknuvši i to da je Emerenc

kućepaziteljica, gotovo službena osoba. Nadao se da će nas prihvatiti jer ako joj se ne

svidimo, nema tih novaca zbog kojih bi prihvatila posao.

Cijela je stvar bila neizvjesna, ni sama Emerenc nije bila oduševljena kada sam

je zamolila da svrati k nama na kratak razgovor. Susrela sam je u dvorištu one kuće

u kojoj je bila kućepaziteljica – stanovala je blizu nas, toliko blizu da sam sa svog

balkona mogla vidjeti njezin dom. Prala je gomilu rublja na vrlo staromodan način,

iskuhavala je posteljinu u kotlu nad otvorenim plamenom i velikom drvenom

kuhačom podizala plahte u vrijeme ionako velike vrućine. Vatra ju je obasjala, bila je

visoka, koščata, nekako glomazna za staricu, nije bila debela, nego mišićava, iz nje je

izbijala snaga. Bila je kao kakva valkira, a marama na njezinoj glavi stajala je poput

vojničke kacige. Pristala je doći k nama i tako smo stajale zajedno u vrtu u suton.

Nijemo me je promatrala dok sam izlagala što bi sve trebala raditi kod nas, a dok

sam govorila, palo mi je na pamet da nikada nisam vjerovala književniku dok je u

nekom prošlostoljetnom velikom romanu opisivao nečije lice što je nalikovalo na

jezero. Zastidjela sam se, jednako kao i mnogo puta prije kada bih posumnjala u

klasike: Emerencino se lice jednostavno nije moglo usporediti ni s čim drugim nego s

glatkim, potpuno mirnim vodenim zrcalom u zoru. Nisam znala koliko je

zainteresirana za moju ponudu, po cijelom njezinu držanju odmah se moglo vidjeti

da joj nije trebao ni posao ni novac. Meni je bilo izuzetno važno da ona pristane, ali

to lice nalik na jezero u sjeni marame zavezane kao dio nekog obreda dugo nije

odavalo ništa. Emerenc nije podigla glavu čak ni kada je konačno progovorila: nije

isključeno da ćemo još razgovarati o toj stvari jer je jedno domaćinstvo u kojemu radi

postalo za nju neželjeno radno okružje, muž i žena pijanče, sin lumpuje, neće ih više

zadržati. Ako netko jamči za nas i uvjeri je da nitko od nas nije ni svadljivac ni

pijanac, možemo razgovarati o poslu. Zgranuto sam šutjela, prvi se put dogodilo da

netko za nas traži preporuku. „Neću prati bilo čiji prljavi veš” – rekla je Emerenc.

Govorila je čistim, ozbiljnim sopranom. Bit će da već dugo živi u glavnom

gradu, pomislila sam, jer da nekoć nisam stekla lingvističku naobrazbu, ne bih – po

izgovoru samoglasnika – primijetila da vjerojatno potječe iz mojih krajeva. Upitala

sam je li podrijetlom iz pokrajine Hajdúság vjerujući da će se obradovati pitanju, ali

ona je samo kimajući potvrdila da je u metropolu došla iz sela Nádori, točnije iz

Nádorijeva sestrinskog sela Csabadul, ali je odmah promijenila temu kao da želi

staviti na znanje da se tim pitanjem ne namjerava baviti. Tek se kasnijih godina

ispostavilo da je pitanje, kao i mnogo toga drugoga, doživjela kao znatiželjno

zapitkivanje i nasrtljivost, jednostavno se nije željela sjećati. Emerenc nije učila o

Heraklu, ali ipak je bila pametnija od mene koja sam – kad god bih uhvatila priliku –

trčala kući u grad koji sam ostavila, tražeći ono što je nestalo, ono nepovratno, sjene

kuća što su nekada padale na moje lice, izgubljeni negdašnji dom, naravno da nikada

nisam pronašla ništa jer davno je protekla rijeka što je među svojim kapljicama

odnijela i krhotine moga života. Emerenc je bila mudrija, nije se trošila na nemoguće,

nego je čuvala energiju iz prošlosti za djelovanje u sadašnjosti, međutim

razumijevanje svega toga krilo se još daleko u vremenu.

Toga dana kada sam prvi put čula imena dvaju mjesta, Nádori i Csabadul,

osjetila sam samo to da ih ne trebam često spominjati, iz nekog su razloga te dvije

riječi bile tabu. Kada je već tako, razgovarajmo o praktičnim stvarima. Mislila sam da

ćemo se dogovoriti oko satnice, za nju bi takva pogodba bila isplativija, ali

trenutačno uopće nije željela donijeti odluku, odgovorila je tek da će odlučiti o

iznosu plaće kada bude imala povratnu informaciju o nama i kada dozna koliko smo

marni ili neuredni i koliko će posla imati oko nas. Potrudit će se doznati što više o

nama – ne od onog školskog druga, jer on je subjektivan – pa kada dobije

informacije, javit će se, bez obzira na to prihvati li posao ili ne. Zaprepašteno sam

gledala za njom dok je odlazila. U jednom trenutku, kada mi je doprlo do uma to

neuobičajeno staričino ophođenje, došla sam u iskušenje da povičem za njom, možda

bi za sve nas bilo bolje da ne prihvatite posao, još uvijek nije kasno, ponuda više nije

aktualna. Ali nisam povikala. Emerenc se pojavila nakon nepunog tjedna. U

međuvremenu smo se nekoliko puta susreli na ulici, ali tada bi samo pozdravila i

šmugnula pokraj nas kao netko tko ne želi da ga se požuruje ni da prije vremena

zalupi još neotvorenim vratima. Kada je došla i pozvonila, vidjela sam da nosi

svečanu odjeću, odmah sam razumjela što to znači, zbunjeno sam se premještala s

noge na nogu pokraj nje u kućnoj haljini što je više otkrivala nego pokrivala. Nosila

je crnu haljinu dugih rukava od finog štofa, lakirane cipele s kopčom i – kao da

nismo ni prekinule prethodni razgovor – rekla da će sutradan moći započeti s

poslom, a već će pred kraj mjeseca znati reći koliko će iznositi njezine usluge na

mjesec. Pritom je ukočeno promatrala moja razgolićena ramena. Bilo mi je drago što

makar mome mužu ne može naći zamjerku, on je i na vrućini od trideset stupnjeva

sjedio u sakou i s kravatom, nikada, pa ni za najveće žege, nije odustajao od navika

stečenih u prijeratnoj Engleskoj. Tako odjeveni njih su dvoje stajali pokraj mene kao

da žele pokazati dobar primjer novootkrivenoj primitivnoj zajednici, kojoj i ja

pripadam, želeći je pridobiti na poštovanje spram vanjštine koja priliči ljudskom

rodu. Ako je ikada itko na ovoj zemaljskoj kugli bio nalik na Emerenc što se tiče

izvjesnih normi, to je bio moj muž. Vjerojatno se upravo stoga dugo nisu mogli

približiti jedno drugom.

Starica je i meni i njemu pružila ruku, iako je inače, kada god bi to mogla,

izbjegavala svaki dodir, ako bih koji put posegnula za njom, odagnala bi moje prste

kao da tjera muhu, naime te večeri nije stupila k nama u službu, to ne bi bilo ni

pristojno ni dostojanstveno: Emerenc je zavladala. Odlazeći, pozdravila je moga

supruga: „Laku noć želim gazdi”. On je samo gledao za njom, na kugli zemaljskoj

nije bilo ni jednog čovjeka kojem je tako malo pristajao taj naziv kao njemu. Inače,

zvala ga je tako sve do svoje smrti, prošlo je puno vremena dok se moj suprug nije

navikao na novo ime i počeo se odazivati na njega.

Koliko će vremena Emerenc provoditi u našoj kući, nije bilo utanačeno, kao ni

vrijeme njezina dolaska. Događalo se da je ne bismo vidjeli cijeli dan, a onda bi se

pojavila u jedanaest navečer, u sobe nije ulazila, ali je do zore pospremala kuhinju i

ostavu, događalo se također da se dan i pol nismo mogli koristiti kupaonicom jer je

nakvasila tepihe u kadi. Hirovito radno vrijeme išlo je u kombinaciji s nevjerojatnim

učinkom, starica je radila kao robot, ne štedeći se podizala je namještaj koji je bilo

nemoguće podići, njezina izdržljivost i snaga imale su nešto nadljudsko, gotovo

zastrašujuće, tim više što joj nije bila sila da prihvati toliko posla. Bilo je očigledno da

je Emerenc posao ispunjavao, voljela je raditi, nije znala što bi otpočela s praznim

satima. Sve čega se dohvatila završavala je s besprijekornim učinkom, hodala je gore-

dolje po prostorijama uglavnom bez riječi, ne samo da je izbjegavala prisnost ili

znatiželju nego se uklanjala svakom nepotrebnom razgovoru. Tražila je puno, više

nego što sam očekivala, ali je puno i davala. Ako bih najavila da dolaze gosti ili bi

prispio netko nenajavljen, ponudila bi svoju pomoć, no u takvim sam prilikama

redovito izbjegavala tu mogućnost. Nisam željela da se u krugu naših prijatelja

dozna da u našem vlastitom domu ja nemam ime – Emerenc je oslovljavala samo

mojeg muža, ja nisam bila ni književnica ni žena, nikako me nije zvala, sve dok me

konačno nije uspjela smjestiti u svom životu, dok nije shvatila tko sam i koje mi ime,

iz njezine vizure, pristaje. Naravno, i u tome je bila u pravu, sve dok je stav prema

osobi nejasan, svaka je definicija bespredmetna.

Emerenc je, nažalost, bila savršena u svakom pogledu, ponekad nepodnošljivo

savršena, moje s bojazni izrečene riječi pohvale odbacivala je ne skrivajući prezir

prema stalnom odobravanju. Za pohvalama nije bilo ni najmanje potrebe, bila je

potpuno svjesna svoje vrijednosti. Uvijek se odijevala u sivo, crno je nosila samo za

blagdane ili posebne prilike, odjeću je čuvala pregačom što ju je svakoga dana

mijenjala. Papirnate ručnike je prezirala, umjesto njih upotrebljavala je snježno bijele

platnene ubruse uštirkane toliko da su pucketali. Otkriće da i ona ima slabosti bilo je

ugodno olakšanje, na primjer u situacijama kada bi danima šutjela, ne odgovarajući

čak ni na moja pitanja, a za olujnog nevremena morala sam primijetiti: užasno se boji

munje i gromova. Kada se približavala oluja, bacila bi ono što je držala u ruci,

ostavljala sve bez najave ili objašnjenja pa jurila kući i skrivala se u vlastitom domu.

Stara cura ne može biti lišena manija, rekla sam suprugu, a on je vrtio glavom. Taj je

strah i više i manje nego manija, rekao je. Vjerojatno postoji neki razlog, ali ništa što

bi se ticalo nas, zar nam je ikad išta važno rekla o sebi? Pokušavam se prisjetiti: ništa;

Emerenc nije pričljiva.

Radila je kod nas već više od godinu dana kada sam je jednom prilikom namjeravala

zamoliti da umjesto mene preuzme paket što je trebao stići to poslijepodne, suprug je

održavao ispite, a mene je zubar mogao primiti samo toga dana. Zalijepila sam na

naša vrata cedulju s porukom koga i gdje kurir treba potražiti ako nas nema, pa sam

požurila k Emerenc kojoj sam zaboravila reći dok je pospremala što bi trebala obaviti

umjesto mene. Ona je upravo završila s poslom kod nas, kod kuće je mogla biti svega

nekoliko minuta. Njezina vrata ostala su nepomična na moje kucanje, iako sam čula

da se mota unutra, što je inače za nju bilo uobičajeno. Još nitko nije vidio Emerencina

vrata otvorena, čovjek bi je teškom mukom mogao namoliti da izađe nakon što je

jednom otišla kući, istog bi časa sve zatvorila, na tu su se pojavu navikli već svi u

okolini. Glasno sam je pozvala, molila neka požuri jer bih trebala poći, a imam za nju

jednu zadaću. Isprva se ništa nije dogodilo, vladao je velik muk, ali kada sam

protresla kvaku, izletjela je tako silovito da sam se uplašila da će me udariti. Zalupila

je vrata za sobom i počela vrištati da je ne uznemiravam nakon radnoga vremena, to

nije u opisu njezina posla. Stajala sam postiđena, jako se crveneći zbog pretjerane

vike za koju, mislila sam, nema opravdanja, ako je njoj iz nekog meni nepojmljivog

razloga bilo ispod časti sići sa svog prijestolja, mogla mi je to reći i tišim glasom.

Izmucala sam to za što sam je htjela zamoliti, nije odgovorila, samo je stajala preda

mnom, gledala me ravno u oči, a njezin pogled izgledao je kao pogled čovjeka kojem

su upravo zabili nož u leđa. Dobro. Pristojno sam je pozdravila, otišla kući, otkazala

dogovor kod zubara telefonom, moj muž je već bio na putu, samo sam ja ostala kod

kuće čekati paket. Nisam imala volje ni čitati, vukla sam se po stanu, razmišljala o

tome gdje sam pogriješila, čemu to bezosjećajno, grubo odbijanje koje, osim toga, nije

bilo svojstveno starici iako je njezino ponašanje povremeno bilo uznemirujuće

formalno.

Dugo sam bila sama. Dan je potpuno pokvarila činjenica da paket uopće nije stigao,

uzalud sam ga čekala, ni moj muž se nije vratio u uobičajeno vrijeme, ostao je sa

svojim studentima nakon ispita, a ja sam listala album s reprodukcijama kada sam

začula da se s vanjske strane vrata okreće ključ. Nisam čula riječ kojom smo se

obično pozdravljali i po tome sam znala da se to nije vratio moj muž. Bila je to

Emerenc, koju te mučne večeri uopće nisam željela vidjeti. Dosad se vjerojatno

ohladila – razmišljala sam – i došla se ispričati. Ali Emerenc nije ni provirila, nije se

ni oglasila, čula sam da nešto radi u kuhinji, nedugo zatim škljocnula je brava, već je

otišla. Kada se moj suprug vratio, otišla sam po našu uobičajenu večeru, dvije čaše

kefira. U frižideru sam pronašla hladnu zdjelu: dva rumena pileća filea bila su

narezana s kirurškom vještinom pa ponovno složena. Kada sam sutradan Emerenc

zahvalila na gozbi pokore i pružila joj opranu zdjelu, ne samo što nije rekla nema na

čemu ili bilo vam uzdravlje nego je zanijekala da ima bilo kakve veze s piletinom ili

posudom, koju čak nije ni uzela, još je i danas imam. Iz jednog znatno kasnijeg

telefonskog razgovora, nakon što sam započela potragu za paketom što nije stizao,

ispostavilo se da sam uzalud čamila kod kuće cijelo poslijepodne, paket je bio u

ostavi ispod donje police, Emerenc ga je donijela iste večeri zajedno s piletinom

nakon što je cijelo poslijepodne stražarila ispred ulaznih vrata čekajući kurira, kojem

je do posljednjeg slova prenijela poruku. Ne rekavši mi, preuzela je pošiljku i

ponovno se stopila sa svojim stanom. Bila je to važna epizoda u našem životu jer

sam otad prilično dugo smatrala da je starica pomalo čuknuta te da ubuduće

moramo računati s njezinim samosvojnim umom.

Mnogo je toga učvrstilo moje uvjerenje, a ponajprije informacija koju sam

dobila u razgovoru s jednim od stanara vile kojeg su zvali majstor jer je u slobodno

vrijeme za druge obavljao raznorazne poslove, a koji otkada tu živi, tisuću godina,

nije doživio da je netko od stanara stigao dalje od Emerencina trijema, jer u svoje

sobe nikada ne pušta goste, čak bi zamjerila i onomu tko bi je nenadano pozvao iz

kuće. Unutra čuva svoju mačku, ne da joj izaći, ponekad se čuje mjaukanje, ali ništa

od onoga što se nalazi unutra ne može se vidjeti jer sve prozore prekrivaju uvijek

zatvorene drvene žaluzine. Tko bi znao što čuva unutra osim mačke, međutim ako

uistinu posjeduje neke vrijednosti, zaključavanje nije dobar način njihova čuvanja jer

bilo tko može pomisliti upravo to da skriva dragocjenosti, jednom će je zbog toga

orobiti. Nikada ne napušta okolno područje, eventualno ako sahranjuju nekoga od

njezinih poznanika, isprati ga do vječnog počivališta, a nakon toga žuri svojem

domu kao da se pribojava neke opasnosti. Neka me ne povrijedi ako ne mogu ući k

njoj, jer i vlastiti rod, sina svoga brata Józsija, kao i potpukovnika, prima samo na

trijemu, i ljeti i zimi, oni su već davno uzeli na znanje da im je ulaz zabranjen, ali

tomu se samo smiju, navikli su.

Na tragu tih riječi u mojoj se glavi stvorio prilično uznemirujući portret, što mi

je uzrokovalo dodatnu nervozu. Kako netko može živjeti u takvoj izolaciji? I zašto ne

pušta van mačku ako je već ima, a ima i svoj zaseban, ograđen vrt u sklopu vile.

Smatrala sam da joj je um poremećen sve dok se iz epski duge priče jedne njezine

sljedbenice, Adélke, udovice laboranta, nije razjasnilo što se dogodilo: Emerencina

negdašnja, prva mačka bila je velik lovac i prorijedila je brojno stanje golubova

jednog drugog stanara, strastvenog golubara koji se doselio tijekom rata, a koji je

situaciju s istrebljivanjem riješio na radikalan način, naime nakon što mu je Emerenc

objasnila da mačka nije sveučilišni profesor da bi je se riječima moglo u išta uvjeriti i

da je, nažalost, u njezinoj prirodi da i sita rado lovi, on ni jednom riječju nije zamolio

Emerenc da drži mačku u kući, nego je hrabrog lovca uhvatio i objesio na

Emerencinu kvaku. Kada je Emerenc stigla kući i zastala pred mrtvom životinjom,

razjasnio joj je da je, nažalost, bio prinuđen na svoj način obraniti jedini siguran izvor

hrane i zarade za svoju obitelj.

Emerenc nije rekla ni riječi, otpetljala je mačku sa žice, jer krvnik nije

upotrijebio špagu, nego žicu, prizor leša bio je šokantan, usta su bila široko

razjapljena, starica je mačku pokopala u novi grob gospodina Szloke koji tada još nije

bio ekshumiran, zbog čega su je dodatno opteretili jer je mačji krvnik navukao

policiju, nasreću, ta se stvar ubrzo izgladila. Ipak, ništa od toga nije donijelo sreću

golubaru, nije se mogao posvađati s Emerenc jer je ona gledala kroz njega, a ako bi

imala s njim kakvog službenog posla, komunicirala bi preko posrednika, slala mu je

poruke preko majstora, a životinje kao da su bile povezane nekim mračnim silama,

golubovi su jedan za drugim ugibali. Tada je policija ponovno izašla, stigao je

potpukovnik, onaj koji je sada posjećuje, a koji je tada bio samo potporučnik.

Golubar je prijavio Emerenc da mu je otrovala ptice, ali u želucima obduciranih ptica

nisu našli tragove otrova, lokalni veterinar utvrdio je da su uginule od nepoznatog

ptičjeg virusa, uginuli su i drugi golubovi, nepotrebno je zbog nečeg takvog

uznemiravati susjede i policiju.

Tada se cijela vila ujedinila protiv mačkoubojice, najcjenjeniji bračni par,

Brodaricsi, dostavili su dopis savjetu u kojem je stajalo da im snove zorom remeti

neprekidno gukanje golubova, majstor se požalio da golubovi redovito izmetom

prljaju baš njegov trijem, inženjerova gospođa požalila se da joj golubovi izazivaju

alergije, savjet ipak nije naložio golubaru rashod inventara, ali ga je upozorio da su

stanari razočarani te da priželjkuju pravu kaznu zbog Emerencine obješene mačke.

Kazna je stigla: golubar je pretrpio još jedan gubitak, nove ptice koje je nabavio

uginule su na jednako misteriozan način kao stare. Još je jednom pokušao s

prijavom, potporučnik se tad nije zamarao liječničkom obdukcijom, nego ga je

prilično izgrdio što neutemeljeno uznemirava ionako opterećenu policiju, iz čega je

golubar konačno izvukao pouku, na trijemu je glasno prokleo Emerenc, bez vidljivog

razloga ubio joj i novu mačku te se preselio u zeleni pojas na periferiji. Čak je i nakon

svog konačnog odlaska često gnjavio policiju novim prijavama protiv

kućepaziteljice. Emerenc se s progonom nosila s nevinom vedrinom i mudrim

humorom, tako da su je i u savjetu i u policiji jednako zavoljeli, ni jedna od prijava

protiv nje nije išla na daljnje razmatranje, navikli su na to da staričina pojava privlači

neosnovane optužbe kao magnetno polje munje. U policiji su otvorili poseban dosje

za Emerenc gdje su slagali raznovrstan materijal, no samo bi odmahnuli rukom kada

bi pristiglo novo pismo, nije bilo čak ni početnika koji nije prepoznavao golubarev

leksik i njegov raskošan, barokni način izražavanja. Povremeno bi neki policajac

došao k Emerenc, samo u posjet, na šalicu kave i razgovor, potpukovnik, koji je u

međuvremenu bitno napredovao u karijeri, postao je njezin redovit gost, ako bi u

postaju došao novajlija, predstavili bi ga Emerenc koja bi pripremila kobasice,

pogače, palačinke, ovisno o tome za što je tko bio raspoložen, svakog je policajca iz

kraja podsjećala na ostavljeno selo, vlastitu baku ili daleke rođake. Nisu je željeli

opterećivati time da je među prijavama bilo i takvih koje su je optuživale da je za

vrijeme rata ubijala Židove i pljačkala, da je američki špijun, da posjeduje

radioodašiljač, da se u svom domu bavi preprodajom ukradene robe i skriva blago.

Zapravo sam se smirila tek nakon Adélkine priče, a potpuno kada sam zbog

izgubljene osobne iskaznice morala ići na policiju. Potpukovnik je upravo prolazio

prostorijom dok sam diktirala svoje podatke, čuo je moje ime i ponudio mi da

pričekam u njegovoj sobi dok mi ne izdaju novi dokument. Bila sam uvjerena da

poznaje moja djela i da tomu mogu zahvaliti njegovu pažnju, no kasnije se

ispostavilo da sam bila u krivu. Nije želio razgovarati ni o čemu drugom osim o

Emerenc, o tome kako je i što radi, od nje je čuo da je kod nas u službi, a zanimalo ga

je je li curica sina njezina brata Józsija već puštena iz bolnice. Nisam znala čak ni da

to dijete postoji. Mislim da sam se u početku bojala Emerenc.

Brinula se o nama više od dvadeset godina, ali prvih pet godina mjernim se

instrumentom morao precizirati stupanj do kojeg je dopuštala međusobne dodire.

Druželjubiva sam, ljubazno razgovaram čak i sa strancima, a Emerenc je prihvaćala

samo najnužnije ophođenje, žurila je s brižljivim obavljanjem poslova jer ju je uvijek

čekalo mnoštvo drugih obaveza ili programa. Njezin život bio je ispunjen dvadeset i

četiri sata na dan, no iako nikoga nije puštala među svoja četiri zida, vijesti su

dolazile na njezina vrata, njezin trijem bio je kao soba za telefaks, svi su njoj javljali

najraznolikije vijesti: o smrti, skandalu, radosne vijesti, katastrofe. Briga za bolesnike

ispunjavala ju je, gotovo sam je svakodnevno susretala na ulici dok je nosila

pokrivenu posudu, po obliku sam prepoznavala što joj je u ruci, u velikoj je posudi

nosila hranu svakomu za koga bi na ulici čula da bi mu dobro došao hranjiv obrok.

Emerenc je uvijek znala gdje je potrebna, njezinu je duhu bilo svojstveno da

zadobiva povjerenje, ljudi su znali da mogu biti potpuno iskreni prema njoj, premda

će im ona uzvratiti samo opća mjesta i dobro poznate činjenice. Politika je nije

zanimala, umjetnost ni najmanje, u sport se nije razumjela, poslušala bi na ulici trač o

bračnim razmiricama, ali nikada ne bi osuđivala, najradije se zanimala za vremensku

prognozu, eventualni odlazak na sprovod ovisio je o tome sprema li se kakva oluja,

od koje je, kao što sam već rekla, strahovala. O vremenskim prilikama nisu ovisili

samo ti, takoreći društveni događaji, i Emerencine jesensko-zimske sate također je

krojila vremenska prognoza, a nakon što je stigao mraz, padaline su potpuno

ovladale njome. Čistila je snijeg gotovo pred svim većim kućama u okolici, nije imala

vremena čak ni poslušati radio, osim noću ili u zoru. Hodajući ulicom, iz zvijezda je

pokušavala dokučiti što će donijeti idući dan, poznavala ih je pod onim imenima što

su ih preci dali nebeskim tijelima, oštriji ili prigušeniji sjaj za nju je bio pokazatelj

promjene vremena, čak i onda kada je meteorolozi još ne bi bili najavili. Prihvatila je

posao čišćenja snijega ispred jedanaest zgrada, a dok bi radila, preobličila bi se do

neprepoznatljivosti, njezino uvijek njegovano tijelo nalikovalo je na veliku krpenu

lutku, umjesto ulaštenih cipela nosila je gumene čizme, za jake zime čovjek je mogao

pomisliti da Emerenc uopće nije kod kuće, nego isključivo na ulici, čak i da uopće ne

spava kao ostali smrtnici. Upravo je to bilo točno: Emerenc nikada nije spavala, samo

bi promijenila odjeću nakon kupanja, među njezinim namještajem nije bilo kreveta,

drijemala je na malenom kanapeu, takozvanom ljubavnom sjedalu. Tvrdila je da je

čim legne obuzme nekakva slabost, samo sjedeći može naći odgovarajući naslon za

bolnu kralježnicu, obuzme je vrtoglavica čim legne, njoj ne treba krevet.

Dakako, kad bi jako padalo, nije se mogla odmoriti ni na ljubavnom sjedalu jer

kada bi završila s četvrtom kućom, na pločniku ispred prve već bi napadao snijeg, pa

je trčala od kuće do kuće u velikim čizmama i s još većom brezovom metlom. Već

smo se navikli da u tim bijelim danima uopće ne svraća k nama, pravila sam se da to

ne primjećujem, zašto bih, njezini neizrečeni argumenti bili bi neoborivi: imamo krov

nad glavom, ona uglavnom redovito obavlja spremanje, pričekajmo dok ponovno ne

bude imala vremena, sve će to ona nadoknaditi, uostalom, ni meni neće naškoditi

malo gibanja. Kad bi se snijeg smirio, Emerenc bi se ponovno pojavila, čudesno bi

dovela stan u red i bez objašnjenja na kuhinjskom stolu ostavila kolač ili tepsiju punu

medenjaka, shvatila sam da taj znak pažnje ima istu poruku kao i pileći file onaj put

nakon njezine neshvatljive grubosti: bili ste dobri, rekla je posuda, kao da smo još

uvijek školarci koji ne drže dijetu, a strpljiva i dobra djeca zaslužuju nagradu.

Ne znam kako je u njezin život stalo toliko drugih života, ali Emerenc gotovo

nikada nije sjedila, kada nije imala metlu u ruci, nekamo je užurbano nosila posudu,

ili je bila u potrazi za vlasnikom odlutale životinje, a ako ga ne bi našla, pokušala bi

nekomu utrpati životinju, uglavnom uspješno, a ako ipak ne, mačka ili pas bi

najednom misteriozno nestali iz okoline kao da nikada nisu gladni lunjali oko kanti

za smeće. Radila je puno, na mnogim mjestima, zarađivala je puno, ipak, nije

prihvaćala napojnice ni u kakvom obliku, što sam još donekle razumjela, ali nikada

nisam mogla shvatiti zašto odbija poklone. Starica je voljela isključivo davati, ako bi

nju željeli nečim iznenaditi, ne bi se nasmiješila, nego razgoropadila. Godinama sam,

uvijek iznova, pokušavala, nadajući se da će možda konačno ipak primiti neki dar

od mene, grubo bi mi uzvratila da za njezin rad ne treba posebna nagrada,

povrijeđena do srži spremala sam kuvertu, dok se moj muž naslađivao, rekao mi je

neka se ne udvaram Emerenc, neka i ne pokušavam promijeniti ustaljenu situaciju,

njemu i te kako odgovara jedva vidljiva sjenka što – iako s nevjerojatnim smislom za

vrijeme i izbjegavajući sva pravila – ipak obavi sve poslove kod nas i pritom ne

prihvati čak ni šalicu kave. Emerenc je idealna pomoć i sama sam kriva ako mi

njezini rezultati nisu dovoljni, moj je problem u tome što sa svakim želim uspostaviti

i emocionalni odnos. Nije bilo lako priznati da nas je Emerenc, kao i svakoga u to

vrijeme, držala na distanci.

KRISTOVA BRAĆA I SESTRE

Zapravo joj godinama nismo bili potrebni, a onda smo to ipak postali kada se moj

muž razbolio i našao se u smrtnoj opasnosti. Budući da staricu naizgled nije

zanimalo ništa što se odvija kod nas, bila sam uvjerena da osim posude pune hrane

ne bi pružila ništa u smislu suosjećanja ako bih joj ispričala nezavidnu istinu, nisam

joj dakle rekla ništa, pratila sam svog bolesnika na operaciju karcinoma pluća tako

da nitko u kući ili okolici, pa ni ona, nije znao kamo idemo. Nije imala pojma o tome

što se događalo, predoperativne pretrage također smo obavili bez njezina znanja,

kada sam konačno došla kući, Emerenc je sjedila u naslonjaču i čistila tucet srebrnih

žlica koje je držala u svojoj pregači. Operacija je trajala gotovo šest sati, onaj tko je

već gledao u lampicu iznad operacijske sale znajući da mora računati i s

mogućnošću da onaj koga operiraju možda više nikada neće ustati, taj bez

objašnjenja može zamisliti u kakvom sam stanju ušla u stan. Emerenc je prvi put

doživjela da je izostavljena iz najvažnijeg trenutka nečijeg života i obaviještena samo

o trenutnom stanju bez ikakvih detalja. Starica me je pogledala: isključila sam je iz

svojih strahova pred operaciju s mogućim kobnim ishodom, kao kakvog stranca.

Raspravljala je, ne uvrijeđeno, nego bijesno, a ja sam joj odgovorila da sve dosad

nisam primijetila da pokazuje interes za nas, odakle bih mogla znati da će ovo što

nam se sada događa emotivno utjecati na nju, uostalom, ako neće zamjeriti, neka me

ostavi nasamo, željela bih danas rano leći, današnji dan nije bio lak, a još se uvijek ne

zna kakav će biti ishod. Emerenc je odmah otišla, pomislila sam da je otišla zauvijek,

toliko sam je uvrijedila, ali kad sam se nakon otprilike pola sata trgnula iz nekog

površnog, zbrkanog sna, ponovno se motala po stanu, a zatim se pojavila s peharom

iz kojega se isparavalo.

Na limenom poslužavniku nosila je pravo umjetničko djelo od debelog

kraljevskoplavog stakla, na njemu su u obliku ovalnog vijenca bile ugravirane dvije

ruke, na ženskom zglobu narukvica, na muškom čipkasti ukras, s obje su strane

pridržavale zlatnu pločicu na kojoj je emajliranim slovima pisalo TOUJOURS. Držala

sam ga za postolje i usmjerila prema svjetlu, iz pehara se isparavala tamna tekućina s

mirisom klinčića. „Popiti!” – rekla je Emerenc. Nisam željela piti, nisam željela ništa

osim tišine.

– Popiti – rekla je opet, kao da govori neodgojenom, slaboumnom djetetu, a

kada je vidjela da spuštam pehar i ne otvaram usta, zgrabila ga je i u otvor moje

haljine ulila malo kuhanog vina, tako da sam vrisnula. Zgrabila me je za nadlakticu,

pritisnula rub pehara uz moje zube, ako ne želim da me zalije, moram gutati. Bilo je

to najbolje piće na svijetu, iako neizdrživo vrelo, u roku pet minuta iz mene je nestala

tresavica. Emerenc se prvi put u životu spustila pokraj mene na kanape, uzela

prazan pehar iz mojih ruku, a zatim je samo sjedila kao da čeka da se oglasim i

izbacim iz sebe sve što se zbilo u onih njoj nepoznatih šest sati i sve što je još slijedilo.

Nisam mogla govoriti, riječima uobličiti što se dogodilo, ili na bilo koji način

prenijeti užase što su prethodili, a ni piće ispijeno naiskap nije bilo bez djelovanja,

znam to po tome što sam zaspala, najednom sam se probudila, svjetlo je jednako

gorjelo kao i kada sam stigla kući, samo je sat pokazivao dva poslije ponoći.

Raspremila je moj krevet, ležala sam na kanapeu utopljena ljetnim pokrivačem, a

njega je mogla uzeti samo s kreveta. Svojim svakodnevnim glasom, bez ikakvih

emocija, rekla je da nema potrebe da noć provedem ispunjena crnim mislima, mogu

se opustiti, sve je u redu, ona obično predosjeća smrt, uostalom, u cijelom se kraju

nije javio ni jedan pas, nije napukla ni jedna čaša, ni kod nje ni ovdje u kuhinji,

naravno, imam pravo ne vjerovati joj, ako se želim okrenuti nebesima, odmah će mi

donijeti Bibliju, nisam obavezna s njom razgovarati.

U tom trenutku već sam zaboravila na kuhano vino, čak i na to da je bdjela uz mene,

osjetila sam samo sprdnju: opet je grizla. Nije li dovoljno što nedjeljom idem u crkvu

obilaznim putem da bih izbjegla njezine komentare? Kako da joj objasnim kada ne

želi shvatiti što je za mene štovanje Boga, koliko nevidljivih još sjedi u klupama oko

mene koji su već stoljećima izgovarali istu molitvu na isti način kao i ja, da je to

jedini sat u kojem se sigurno susrećem sa svojim mrtvim ocem, majkom, u tih

šezdeset minuta dok traje ceremonija? Emerenc ništa ne razumije, ništa ne prihvaća,

kao poglavica nekog primitivnog plemena mahala je svojom zastavom, blještavom

večernjom haljinom nasuprot zastavi jaganjca Božjeg.

Starica je protiv crkve stajala s gotovo jednakom strašću kao oni u šesnaestom

stoljeću, ne samo što se tiče svećenika nego i Boga i svih biblijskih osobnosti, izuzev

svetog Josipa. Naime do njega je izuzetno držala zbog njegova poziva – Emerencin

otac bio je stolar. Kada sam vidjela njezinu rodnu kuću čiji se krov dugom kosinom

nadvio nad širok trijem, kako s jednostavnim dostojanstvom toplo zrači među

grmljem, podsjetila me je na seoski barok ili pagodu s Dalekog istoka, naslutila sam

nešto od ukusa i karaktera pokojnog Józsefa Szeredása. Kravlja stabla, kako je

Emerenc nazivala platane, opkolila su kuću, razvila se do divovskih razmjera, oko

kuće je provirivao cvjetnjak... kada sam bila u tom kraju, kuća je još bila najljepše

zdanje Nándorija, sada već kao tesarsko-stolarska majstorska radionica zadruge.

Emerencin volterizam nije imao smisla, dugo nisam razumjela potrebu za njim, samo

mi je smetao, sve dok jednom od krhotina – ovoga puta pomogla mi je druga dobra

osoba, povrtlarka Sutu – nisam sve složila. Tada se cijela pripovijest zaokružila.

Njezini stavovi nisu bili posljedica završetka rata ili početka mirnodopskog

razdoblja, nisu bili rezultat filozofije oblikovane uslijed rušenja jednoga svijeta, nego

primitivna želja za osvetom zbog pošiljke pomoći iz Švedske. Emerencina vjerska

zajednica dobila je pakete pomoći od jedne skandinavske crkve, za Emerencinu

vjeroispovijest dotad nitko nije znao, nije odlazila u crkvu, naime stalno je radila,

pogotovo u početku, kada je uvijek prihvaćala i pranje, a najviše je prljavog rublja

rješavala nedjeljom. Dok su drugi žurili u crkvu, ona bi u pogon stavila svoj mali

kazan i počela sapunati. Vijest da su daleka braća i sestre po vjeri poslali darove

njezinoj vjerskoj zajednici stigla je, naravno, i do nje, njezina prijateljica Polett

dotrčala je k njoj s informacijom, a kada su u crkvenoj dvorani počeli dijeliti pakete,

Emerenc, koja se nikada nije pojavljivala u crkvi, najednom se pojavila u svečanoj

crnini i čekala da je prozovu. Svi su je iz okolnih kuća poznavali, ali nikomu nije palo

na pamet da i nju uvrsti u popis, gospođe koje su bile zadužene za podjelu i koje su

prevodile pristiglim članovima švedske misije zbunjeno su gledale nepomičan mršav

lik koji je čekao. Odmah su shvatile da vjerojatno pripada istoj vjerskoj zajednici iako

ne dolazi u crkvu, ali već su podijelile svu pamučnu i vunenu odjeću, a na dnu

košare švedskog dobročinitelja, koji očito nije znao za ovdašnje potrebe te je priložio

svu svoju nepotrebnu odjeću, ostale su samo večernje haljine. Nisu je željeli pustiti

praznih ruku, kao što se kasnije ispostavilo, nadali su se da će možda moći prodati

poklon nekom kazalištu ili kulturnom centru ili ga eventualno zamijeniti za hranu –

no ni u kojem slučaju nisu imali namjeru narugati joj se, a upravo je tako Emerenc

protumačila čin i bacila večernju haljinu pred noge predsjednice dobrotvorne

zajednice. Otada u crkvu nije odlazila ne zbog posla, nego iz vlastitih uvjerenja, čak

ni kada bi imala sat slobodnog vremena. U njezinoj su se percepciji dobrotvorke

izjednačile s Bogom i crkvom i nikada nije propuštala priliku da ubode u crkvenu

kastu, ni ja nisam bila izuzeta ako bi primijetila da praznikom, točno pola sata prije

početka mise s molitvenikom u ruci izlazim kroz vrata.

Pri prvom takvom susretu još nisam znala pripovijest o večernjoj haljini,

bezazleno i dobronamjerno pozvala sam je da mi se pridruži. Rekla mi je da ona nije

gospoja da bi se našminkana u plavo ili zeleno pokazivala u crkvi, ne bi išla čak ni

kada ne bi trebala mesti pred kućom. Gledala sam je s nevjericom, bilo je bjelodano

da Emerenc ima rođakinju u Svetom pismu, biblijsku Martu čiji se život sastojao od

rada i neprekidne pomoći drugima, pa kako se mogla toliko otuđiti od Svevišnjega?

Kada sam doznala razlog – večernju haljinu – razbjesnila sam se i tražila od nje

objašnjenje, no ona mi se nasmijala u lice, što joj je loše pristajalo, ni suze ni

samozadovoljan smijeh nisu bili dio Emerencina svijeta.

Rekla mi je da njoj ne treba svećenik ni crkva, da ne plaća ni lukno, vidjela je

dovoljno Božjih djela u ratno vrijeme, sa stolarom i njegovim sinom nema problema,

oni su bili radnici, samo su sina do te mjere zbunile političke laži da su ga nužno

morali uplesti u nešto da bi ga mogli pogubiti kada je vođama već postalo

nelagodno. Najviše je žalila majku, jer ta žena nije mogla imati ni jedan dobar dan,

iako je čudno što je baš u noći Velikoga petka, čini se, jadnica prvi put mirno spavala,

jer je dotad neprekidno morala strahovati za sina. Mislila sam da će nas ošinuti bič

Božji dok je u Emerencinoj izvedbi Isus, kao žrtva političke spletke i pali junak

izrežirane optužbe za kazneno djelo, napokon izišao iz života napaćene Bogorodice.

Emerenc je primijetila da me je povrijedila i veselila se tomu, pratila me je zluradim

pogledom kada sam uzdignute glave pošla prema crkvi. Tada mi je jedan jedini put

palo na pamet: to neobično biće koje se navodno nikada ne bavi politikom ipak kroz

nevidljive kanale svakodnevice upija u sebe nešto što se odnosi na zbivanja ovih

poslijeratnih godina, pomislila sam i da bi trebalo naći nekog svećenika koji bi

ponovno probudio u Emerenc ono što je nekoć nesumnjivo imala u sebi, ali shvatila

sam da bi me samo izvrijeđala. Emerenc je kršćanka, ali nema tog duhovnog pastira

koji bi je u to mogao uvjeriti, od one večernje haljine nije ostala ni jedna jedina

šljokica, ali je njihovo blještavilo bilo duboko utisnuto u njezinu svijest.

One noći me je, naravno, htjela samo provocirati, a to me je na neki čudan način

smirilo jer, pomislila sam, kada bi naslućivala velike nevolje, prestala bi me

zadirkivati, ali me – hvala Bogu – i dalje zadirkivala i zabavljala se na moj račun.

Htjela sam ustati, nije mi dala, rekla mi je da će mi ispričati priču ako budem dobra,

ali ne smijem se meškoljiti, nego sklopiti oči. Ugnijezdila sam se, Emerenc je ostala

stajati naslonjena na peć. O njoj sam znala jako malo, imala sam tek fantomsku sliku

što sam je uspjela složiti od krhotina skupljenih proteklih godina, gotovo ništa. Te

nestvarne noći u kojoj su život i smrt u zimsku zoru stajali zajedno držeći se za ruke

Emerenc se predstavila da bi odagnala moje ružne misli.

– Vi ste Kristova braća i sestre, ponavljala je moja majka, jer vam je otac bio

stolar, stolar i tesar koji je izrađivao umjetnički namještaj, a njegov brat, moj krsni

kum, građevinski predradnik, ali on je umro ubrzo nakon što me je krstio, bio je

čovjek spretne ruke kao i svi iz obitelji Szeredás. Otac je također bio vrlo mudar,

stasit čovjek, a majka pravo vilinsko biće. Njezina zlaćana kosa vukla se po zemlji,

ponekad bi čak i stala na nju, djed je bio vrlo ponosan na nju, nije ju htio dati za

paora, čak bi i za zanatliju teško išlo, školovao ju je u gradskoj instituciji, a moj je otac

morao obećati da je neće siliti na pretjeran rad. I nije ju silio. Naša je majka čitala sve

dok je otac bio na životu, ali ne zadugo, imala sam jedva tri godine kada je jadnik

umro, zanimljivo je pritom da ga je moj djed prezreo zbog toga što se usudio već

umrijeti, kao da je on sam želio vlastitu propast da bi njemu napakostio, a onda je

došao rat i sve je postalo još gore. Ne vjerujem da je majka u početku voljela prvog

šegrta, ali radionicu nije mogla voditi sama, pa se radije udala za njega, a moj očuh

nije volio knjigu, ali to nije bio glavni problem, glavni je problem bio taj što su sve

odveli u vojsku i bijednik se bojao da će i na njega doći red, a baš je izgradio život

pokraj moje majke, nas je također podnosio, nije bio loš čovjek iako je mene ispisao iz

škole, što je uzrujalo ravnatelja, morala sam kuhati pijanim žeteocima jer majka nije

sve stizala, a i blizance sam ja čuvala, njih očuh nikada nije ni taknuo, čemu se

nimalo ne čudim jer ako ste vidjeli dvoje djece kao iz bajke, to su bili oni, oba nalik

na moju majku, moj brat Józsi, čijeg sina poznajete, onaj koji dolazi k meni, ne

nalikuje ni mrvicu ni na koga, njega nisam puno viđala jer kada je naš otac umro,

majčin otac, djed Divék, pozvao ga je k sebi i više je boravio u Csabadulu nego kod

nas u Nádoriju, ostatak majčine obitelji još i danas ondje živi. Kada su me izvadili iz

škole, ravnatelj je vikao: kakva šteta, gubitak, a moj je očuh rekao da je velika bitanga

onaj tko troši vrijeme petljajući se u tuđe obiteljske poslove, neka me ne huška protiv

njega jer će mu razbiti glavu, on se oženio udovicom s četvero djece, a uz to ga

svakog trenutka mogu odvesti u vojsku, žena se ne može sama nositi sa svim

kućanskim poslovima, što on misli, da je njemu drago što i mene treba upregnuti, ali

nema izbora jer nema muške pomoći, ni u radionici ni na polju. Urod je i dalje

neophodan, a ne rodi dovoljno ni za stoku, riječju, očitao je ravnatelju što ga je išlo, a

mene otpremio na posao. Nije on bio zao, nemojte to misliti, samo je bio uplašen, a i

vi ste već iskusili kakav je čovjek kada se boji, na što je sve spreman. Ne ljutim se na

njega premda me je često tukao jer sam u početku bila nespretna, imali smo zemlju,

ali dotad nisam imala veze s poslom, odlazila sam se ondje igrati, a ne raditi, a očuh

je drhtao i psovao dok su pozivi u vojsku dolijetali kao ptice. Majka mu je jedne

večeri kada je konačno zavladala tišina jer ja sam legla s blizancima, a brat Józsi više

nije bio kod kuće, nego kod djeda – rekla neka prestane više spominjati to čega se

boji jer će ga sustići, ali on je neprestano ponavljao i objašnjavao da sluti zlo jer je

sanjao da nas više neće vidjeti ako ga odvedu. Pa i nije nas više vidio, on je bio prvi

iz Nádorija koga su odveli i poginuo je. Majka nije znala što da počne sa stolarijom,

zabranili su i prodaju građe, ionako nije bilo ni gradnje ni ljudi, iako je u početku

mislila da ćemo uspjeti opstati i bez muške ruke. Ona je gazdina kći, razmišljala je,

razumije se u zemlju, snaći će se sama. Trebali ste vidjeti koliko se samo mučila,

nisam bila glupo dijete, pomagala sam u svemu, radila što sam mogla, ali nismo se

pomaknuli s mjesta, u svojoj devetoj godini kuhala sam za sve i čuvala blizance.

Kada je stigla vijest o očuhovoj pogibiji, ispostavilo se da ga je majka već zavoljela,

oplakivala je obojicu, i moga oca i moga očuha, samo što očuh nije imao ni grob, a

majci je život bio sve manje podnošljiv, nemojte misliti da samo ljudi vašeg soja

imaju živce. Bila je slaba, bespomoćna i mlada, jednoga dana kada su mališani bili

zločesti, a i u mene se nešto uvuklo, jer ipak sam i ja još bila dijete, i kada me je

udarila jer sam se umjesto da radim zaigrala potrošivši isplanirano vrijeme,

pomislila sam na to da pobjegnem za svojim bratom Józsijem u Csabadul, na njega

djed dobro pazi, a ako mu i daje posla, to je uvijek nešto malo. Željela sam povesti i

blizance, pa neka majka onda čini što zna, mi ćemo otići, stići ću onamo i pješice,

znam ja kamo treba, Csabadul je ionako u susjednoj općini. Pa smo krenuli rano

ujutro nas troje, na rukama sam nosila dvoje plave djece, ali dospjeli smo samo do

živice jer su odmah htjeli sjesti, jesti, zatim su tražili vode, pa sam s limenim

lončićem otrčala do bunara na pojilu, taj je lončić uvijek bio sa mnom, nosila sam ga

na užetu oko vrata, naučila sam već da djeca uvijek traže vodu, bez njega nisam bila

ni u kući, a kamoli da bih pošla na put. Pojilo je bilo i blizu i daleko, uostalom, kako

jedno dijete može znati što je daleko, a što blizu. Upravo sam stigla kada se podigla

oluja, u životu nisam vidjela da se oluja može podići tako brzo, nastala je takva

grmljavina kakvu još nitko u okolini nije čuo, niti se tko u užem i širem kraju sjećao

da je orkan pustošio takvom silinom kao tada. Nebo se u jednom času potpuno

izmijenilo, nije postalo crno kao obično, nego ljubičasto, i sve je na njemu gorjelo kao

da su zapalili vatru među oblacima, grmjelo je i zvuk se kotrljao na nebu, gotovo da

su mi popucali bubnjići. Bacila sam lončić i pojurila natrag jer kada sam se okrenula

da vidim mališane, nisam vidjela njih, nego kako grom udara u drvo iznad njih. Sve

se pušilo kada sam pala u njihovoj blizini, dotad su već oboje bili mrtvi, ali nisam

shvaćala da su oni to u što gledam jer nisu sličili ničem ljudskom. Dotad se već

spustio pljusak, lijepio se za mene kao znoj, samo sam stajala pred svojim bratom i

sestrom, vidjela sam dva crna panja koja su, ako na išta, najviše nalikovala na

spaljene trupce za ogrjev, samo kvrgavi i manji, stajala sam glupavo, vrtjela glavom

lijevo-desno, ta gdje su nestali mališani, pa ono nešto ne mogu biti moj brat i sestra.

Zar se čudite što se moja majka bacila u bunar? Još joj je samo to trebalo, taj prizor i

moje urlikanje, histeriziranje, vrištanje, bila sam tako glasna da sam se u trenutku

kada se oluja stišala čula sve do ceste i naše kuće. Majka je istrčala bosa, u spavaćici,

skočila je na mene, udarala me posvuda, a nije ni znala da sam htjela pobjeći od

njezinih suza, lošeg raspoloženja i vječite brige i nezadovoljstva, nije znala što čini, u

svojoj izbezumljenosti htjela je uništiti mene, udariti onoga tko joj je nadohvat kada

već ne može život, a kada je shvatila zbog čega je dozivam i vidjela djecu, lice joj se

najednom zažarilo i kao strijela je proletjela pokraj mene u kiši, njezina raspuštena

kosa vukla se po zemlji, samo je jurila i vrištala kao što to čine ptice. Vidjela sam da

će se baciti u bunar, ali nisam se mogla pomaknuti, stajala sam pokraj drveta i leševa,

više nije ni grmjelo ni sijevalo, da sam tada potrčala po pomoć, još bi je uspjeli

spasiti. Naša se kuća nalazila pored ceste, gumno je počinjalo na kraju naše kuće, ali

ja sam samo stajala kao omamljena, bez ijedne misli u glavi, mozak mi je utrnuo iako

mi je cijelo čelo bilo u vodi. Čovjek ne može voljeti više nego što sam ja voljela to

dvoje mališana, samo sam gledala u te panjeve, još uvijek nisam mogla vjerovati da

su to oni ili da imaju neke veze s njima, nisam dozivala pomoć, samo sam buljila i

gotovo usput mi je palo na pamet, zapitala sam se što li majka radi tako dugo na dnu

bunara. Što je radila, što je radila nego bježala od mene, od tog prizora i svoje

sudbine, bilo joj je dosta svega, da, dogodi se da čovjek jednom odluči sve okončati.

Neko sam vrijeme gledala ovamo-onamo, onda sam ipak krenula, lijepo komotno,

kuća je bila prazna, zašto bih išla onamo, stala sam na cestu i obratila se prvom

čovjeku koji je prolazio, pozvala ga da dođe, da razgovara s mojom majkom jer je

skočila u bunar, a mališani, moj brat i sestra, nestali su ispod stabla i na njihovu je

mjestu nešto crno. Susjed je otrčao, naime tad sam nabasala na susjeda, na kraju je on

sve sredio, mene su poslali kod gospodina ravnatelja dok nisu otišli po djeda, djed

me je odveo, ali nije me zadržao kod sebe, samo mog brata Józsija, kada su gospoda

iz Pešte došla po mladu služinčad, dao me je bez riječi, odveli su me odmah poslije

sprovoda. Na sprovodu nisam shvaćala ništa, iako sam čak mogla vidjeti svoje jer su

oba lijesa bila otkrivena, u jednom blizanci, u drugom majka. Majka je bila jednako

neshvatljiva pojava kao i blizanci, njima se nekako rastopila kosa, na glavi nisu imali

ništa, zapravo nisu imali ni glave i bili su toliko drukčiji od djece da nisam mogla ni

plakati, oplakivati ih, nakupilo se previše svega, toliko da nije sve stalo u mene.

Znate za što skupljam novac? Za grobnicu. Bit će velika kao svijet i lijepa kao nijedna

druga, svaki prozor imat će staklo u drugoj boji, imat će i police, na svakoj polici po

jedan lijes, otac, majka, blizanci, ja, ako sa sinom mojeg brata Józsija ostane kako je

sad, preostale dvije police mogu biti njihove. Počela sam skupljati još prije početka

rata, ali tada je novac trebao za druge stvari, tražili su ga u dobrotvornu svrhu, dala

sam, nije mi žao. Ponovno sam skupljala. Tada su me opljačkali, ali nabavila sam

opet, imam ja i stalnih prihoda, redovito mi šalje jedna osoba iz inozemstva,

uostalom, u svom životu nisam bila ni jedan dan bez posla. Sav je novac za grobnicu,

ako odem na nekakav sprovod, uvijek gledam postoji li građevina kakvu sam ja

zamislila, ali nema ni jedne, moja će se razlikovati od svih. Vidjet ćete kakve će lijepe

pruge kroz raznobojne prozore na lijesove bacati sunce, kada izlazi i kada zalazi, moj

će nasljednik izgraditi grobnicu pred kojom će svatko zastati. Vjerujete li mi?

VIOLA

Meni je uvijek bilo važno da osjetim kako se oni s kojima sam jednom ostvarila

blizak kontakt raduju našem novom susretu. Emerencina savršena ravnodušnost

koja me je dočekala idućeg dana nije povrijedila moj ponos, nego prije tu moju

potrebu što se javila nakon nestvarne noći u kojoj je ostala kraj mene i predstavila

svoje negdašnje dječje sebstvo. Te sam zore zaspala bez nervoze i strepnje, imala sam

osjećaj da je svijet ipak okrugao i ni jedne sekunde nisam posumnjala u pozitivan

ishod operacije jer je Emerencina pripovijest otopila sve strahove u meni. Dosad je

svaki bitan djelić njezina bića prekrivala marama, a sada je postala središnja figura

jednog divljeg ruralnog pejzaža: iza nje plamteće nebo, ispred nje pougljenjeni leševi,

a iznad đerme munja. Zbilja sam pomislila da se naš odnos konačno razriješio,

Emerenc više nije strankinja, nego prijateljica, moja prijateljica.

Nisam je vidjela ni nakon buđenja u stanu ni na ulici kada sam krenula u

bolnicu, ali se djelo njezinih ruku pokazivalo na već od snijega očišćenom pločniku

pred ulaznim vratima. Emerenc je vjerojatno obilazila druge kuće, objašnjavala sam

sebi, tijekom vožnje nisam osjetila strepnju ili probadanje u predjelu srca, osjetila

sam da me u bolnici čekaju samo dobre vijesti, i zbilja su me dočekale. Ostala sam

vani do ručka, kući sam stigla gladna, bila sam sigurna da sjedi u stanu i vreba kada

ću se vratiti, ali prevarila sam se. Dopustila je da se suočim s onim uznemirujućim

iskustvom, sa situacijom da nikoga nije briga dolazi li čovjek kući s radosnim ili

kobnim vijestima, neandertalac je vjerojatno naučio plakati u trenutku kada se prvi

put suočio s činjenicom da se mora sam radovati pokraj ulovljenog bivola, da nema s

kim podijeliti doživljaj borbe, da nema komu pokazati ni lovinu ni svoje rane.

Dočekao me prazan stan, prošla sam kroz sve prostorije, tražila sam je, dozivala je,

jednostavno nisam mogla povjerovati da danas može biti negdje drugdje kada ne

zna je li moj bolesnik živ ili mrtav, uostalom, snijeg je stao, dakle ništa je ne sili da

bude na ulici. Ali Emerenc nije bilo nigdje, otišla sam u kuhinju i počela podgrijavati

ručak iako najednom više uopće nisam bila gladna. Logika mi je govorila da nemam

prava ništa zahtijevati od starice, ali ne može sve biti logično, ni neočekivan osjećaj

gubitka ni razočaranje. Emerenc toga dana uopće nije pospremala, na kanapeu sam

zatekla zgužvan pokrivač, baš kakav je bio kada sam se izvukla ispod njega,

pospremila sam stan, oprala posuđe, zatim sam ponovno otišla u bolnicu po još

dobrih vijesti. Vraćeno samopouzdanje me očvrsnulo, odlučila sam da kada je opet

sretnem, ni jednom riječju neću spomenuti što su rekli liječnici, neću joj dosađivati

vlastitim problemima. Vjerojatno je uopće ne zanima, što mi jamči da je govorila

istinu te noći ispunjene kuhanim vinom, naime ispričala je nevjerojatne stvari,

narodnu baladu u prozi, i što se ja uopće toliko bavim s Emerenc, zar sam poludjela?

Toga je dana svratila tek kasno uvečer i rekla da se opet sprema snijeg, možda ni

sutra neće moći pospremiti, ali nadoknadit će čim dospije, te dodala: vidite da je

gazdi bolje. Nisu me zanimale ni njezine najave ni pokazan interes, demonstrativno

sam prelistavala knjigu, rekla sam joj da je moj suprug dobro, da može slobodno

otići, a Emerenc je odmah i otišla, poželjevši mi ugodnu noć, nije osjetila potrebu da

baci u smeće praznu čašu od kefira što sam je zaboravila u kuhinji. Nije se pobrinula

ni za vatru, te noći više se nije vraćala, nije bilo kuhanog vina, nije bilo priče. Pojavila

se tek nakon dva dana, tada je temeljito pospremila, više se nije zanimala za gazdu,

vjerojatno je instinktivno znala da se njegovo stanje popravlja. Nije voljela suvišne

razgovore.

Nakon toga je kod nas provodila i manje vremena nego inače, nešto je drugo

upravljalo našim životima: mojim bolnica, njezinim padaline. Nisam primala goste,

gotovo da i nisam bila kod kuće, konačno je oko Božića kući došao i moj muž,

Emerenc ga je ljubazno pozdravila poželjevši mu potpun oporavak i, kako je

nalagala njezina politika, kod nas je osvanula posuda s pripadajućom hranom za

bolesnika. Sada sam posudu dobro pogledala, naime kada bismo se srele na ulici,

nisam joj je mogla uzeti iz ruku. Posuda je, kao i pehar, također bila unikatno

umjetničko djelo, s dvije ručkice, okrugla, stajala je na maloj okrugloj nogici, a na

porculanskom poklopcu – iznenađujuće – stajala je mađarska zastava s Kossuthovim

likom i imenom. Donijela je bistru pileću juhu, vidjela je da se prvenstveno divim

posudi, rekla je da je zdjela vrlo praktična, dobila ju je od jedne od svojih žena,

gospođe Grossmann, kada su na snazi bili zakoni za Židove, ona ju, naravno, nije

upotrebljavala za hranu, nego kao žardinijeru, no šteta ju je pretvoriti u posudu za

cvijeće. Imala je ona mnogo lijepog porculana, staklenih zdjela, a od gospođe

Grossmann naslijedila je i ono u čemu je donijela kuhano vino.

Baš lijepo malo naslijeđe, pomislila sam s gnušanjem, već sam bila iznervirana

što se opet povukla u staru pozu, sada mi je zbilja nedostajala tek slika nje kako

pakira u razvaljenoj i napuštenoj kući. Tijekom godina što su prethodile Drugom

svjetskom ratu živjela sam u povlaštenim političkim okolnostima, među strancima

koji su bili kudikamo bolje obaviješteni o svemu nego ovdašnji Mađari, ako jednom

uistinu opišem događaje iz toga dijela svoga života, o kojima se gotovo nikada ne

može čuti ni jedna jedina riječ, povijest moje najranije mladosti neće ostati

nezapažena, naime ja sam znala što se prevozi u vagonima – koga, kamo i s kojim

ciljem. Najradije bih vratila Emerenc njezinu posudu s hranom, ali to ne bi moglo

proći bez nekog objašnjenja, a nisam mogla uznemiriti supruga, kojem sam svijet

dozirala kroz sito te koji bi čak i polumrtav skočio iz kreveta pri pomisli da su mu

servirali hranu u posudi stranca poslanog u plinsku komoru, jer je Emerenc u to

vrijeme razmišljala jednako kao i mnogi drugi: ako je ona ne odnese, odnijet će je

netko drugi. Pustila sam ga dakle da pojede juhu do posljednje kapi, a moja se osveta

sastojala u tome što joj nisam spomenula da je on sada prvi put jeo s apetitom, jer

Emerenc se još dugo motala po kuhinji te iako nikada ništa nije prihvaćala, osjećala

sam da sada očekuje priznanje. Nisam joj ni zahvalila, stavila sam praznu posudu

pred nju i krenula natrag u spavaću sobu. Na leđima sam osjetila njezin probadajući

pogled, bila sam zadovoljna što ovaj put ona ne razumije što me je spopalo. Osjećala

sam se pobjedonosno, osorno, pomalo prezrivo, osjećala sam da imam objašnjenje

zašto ne dopušta ulazak u svoj dom. Točne su dakle majstorove sumnje, iza njezinih

zaključanih vrata mogu se nalaziti dragocjenosti, pokupljena blaga onih osuđenih na

smrt, nije uputno pokazivati što ima, možda bi netko nešto prepoznao, a onda bi

Emerenc mogla samo promatrati ono što bi uslijedilo, uzalud joj je bilo marljivo

sakupljanje, ne može čak ni prodati svoj plijen bez straha da ne bude prepoznat.

Kakva osobnost, jadni Grossmannovi nemaju čak ni grob, a ona skuplja novac za Taj

Mahal! I pravi se da ne otvara vrata jer unutra čuva mačku! Alibi joj je mačka koju

drži unutra kao roba, prilično spretan izgovor, ali nije baš potpun jer je ostavština

Grossmannovih izostavljena iz legende.

Bila je ponosnija od mene, možda je bila zatečena, ali ni jednom se nije zapitala

zašto su se ohladili moji interesi za nju. Moj suprug nije bio druželjubiv, pogotovo ne

prema njoj, kao što sam već rekla, iako se to nikada nije verbaliziralo, njega je

godinama očigledno iritirala staričina prisutnost, Emerenc je zračila snagom koja se

mogla okrenuti i na dobro i na zlo, nju se jednostavno nije moglo izostaviti iz našeg

okružja. Uostalom, više nam ništa nije nudila. Sada više nisam kao nekoć osjećala da

je suverena, nego sam živjela u uvjerenju da sam razotkrila njezinu tajnu, više nisam

mislila ni da je neobično pametna, jer da ima ili da je ikad imala malo mozga, mogla

se obrazovati nakon četrdeset i pete. Da se nakon rata posvetila učenju, danas je

mogla biti konzul ili ministar, ali nju nije zanimala kultura, imala je pameti tek za

skupljanje tuđih stvari, sada pak dijeli milostinju u ukradenoj zdjeli, a mene ranom

zorom zaluđuje pričom što ju je vjerojatno čula od vašarskog komedijaša ili ju je

pronašla na djedovu tavanu u nekoj šund-literaturi. Oluja, munja, bunar, to je već

disonantno previše. Sada je postala bjelodana i njezina politička pasivnost i

odbojnost prema crkvi, zapravo joj je pametnije da se ne pokazuje ni na kakvom

okupljalištu, Budimpešta ipak nije tako mala, možda je preostao neki rođak

Grossmannovih, možda će do nekoga dospjeti vijesti o njezinu uvijek zaključanom

stanu, pa će početi razmišljati i doći će do istih zaključaka do kojih sam došla i sama,

uostalom, što bi uopće jedna takva osoba radila u crkvi, u što bi vjerovala. Zima je

bila surova, Emerenc je imala puno posla, svaku moju minutu ispunila je suprugova

bolest, često bih se mimoišla sa staricom, nije bilo vidljivo da zapravo nikada nismo

započele iole ozbiljan razgovor.

Onda sam pronašla psa.

Moj suprug je ponovno mogao izlaziti, počeo je postajati onaj stari, često sam

ga morala njegovati, za trideset pet godina našeg braka više se puta nekim čudom

spasio iz ralja sigurne smrti i iz svake je opasnosti izlazio pomlađen i uvijek kao

pobjednik – mom je mužu na svim poljima života uvijek najvažnija bila pobjeda. Na

Božić smo se nas dvoje polako vraćali iz dežurne ambulante kamo smo išli po recept

za lijek. Bio je suton i padao je sitan snijeg, u drvoredu smo nabasali na štene, bilo je

do vrata zakopano u snijeg. Takav način izvršavanja smrtne kazne mogao se vidjeti

u zatočeničkim logorima u istočnjačkim ratnim filmovima: nekoga bi zakopali do

ušiju, pijesak mu već ulazi u usta i može se glasati samo kroz nos, dakle ne može

vikati, nego samo cviljeti. Ovaj je pas također cvilio, onaj tko je računao na to da će

ga netko ipak prisvojiti nije bio loš psiholog, uostalom, tko bi živo biće ostavio u

raljama smrti na večer Kristova rođenja. Bio je to trenutak čijoj čarobnoj moći nije

mogao odoljeti ni moj suprug, koji nije bio osobit ljubitelj životinja, pravo govoreći,

nije želio pustiti ni stranca u naš dom, a kamoli psa koji – da bi se održao na životu –

neće zahtijevati samo hranu, nego i ljubav, no ipak mi je pomogao da ga izvadim iz

snijega. Zapravo ga nismo namjeravali zadržati zauvijek, mislili smo da će ga već

preuzeti netko drugi, ali bili smo sigurni da ne može ostati tu, u takvom stanju, jer će

do zore biti mrtav. Životinja je naime nagovještavala probleme, očigledno joj nije

toliko trebala hrana koliko liječnik. „Pa ovo je zbilja poseban dar” – rekao je moj muž

kada sam štene zakopčala ispod svog kaputa, a njegovo prestrašeno crno lice izvirilo

nad krznenim ovratnikom motreći put, dok mu je s nogu i trbuha po meni curio

rastopljen snijeg – „čovjek rijetko doživi pravo božično iznenađenje”. Emerenc je kod

kuće već završila veliko spremanje, svaka je soba blistala, dok smo se polako vraćali

kući sa životinjom, razmišljali smo o tome kamo da smjestimo psa, odlučili smo ga

smjestiti u sobu moje majke koja tada više nije bila živa, među lijep stari namještaj,

ondje nismo ni grijali. „Nadam se da voli osamnaesto stoljeće” – rekao je moj suprug

– „psi grickaju stvari samo do svoje druge godine, nakon toga sami od sebe

prestanu.” Nisam mu odgovorila jer je očito bio u pravu, ali što da se radi ako ovaj

nesretnik što mi visi za vratom zbilja izgrize sav namještaj. Koračali smo tako, kao

neka tajanstvena mala vjerska sekta na svojoj procesiji, s crnom relikvijom oko moga

vrata te božićne subote.

Nikada, ni prije ni poslije, ni u vremenu kada bi već dala svoj život za mene u

ljubavi nedoživljenog majčinstva, nisam vidjela Emerenc u svjetlu u kojem se

pokazala kada je vidjela što donosimo. Bila je u kuhinji kada smo ušli, slagala je

božićne kolače na poslužavnik, ali istog je časa bacila nož i zgrabila štene iz mojih

ruku. Uzela je krpu za brisanje prašine i dobro ga posušila, a zatim ga je spustila na

kuhinjske pločice da provjeri može li hodati. Životinja je bespomoćno spustila svoju

mršavu stražnjicu, još uvijek je bila ukočena od snijega u koji su je položili, u strahu

se odmah i uneredila, Emerenc je tragove prekrila novinskim papirom i tražila da joj

donesem manji frotirski ručnik za kupanje iz ugradbenog ormara. Sve dotad nisam

ni znala da ima pojma gdje što držim, naime uvijek je namjerno ostavljala stvari da

ih sama stavim gdje pripadaju jer se ona zgražala dotaknuti ono što nije njezino.

Postalo mi je jasno da je Emerenc načisto s tim gdje što stoji kod nas u ormarima, ne

dira ništa, ali pomno prati, čuva, drži na broju – ona ne trpi tuđe tajne.

Donijela sam frotirski ručnik, nježno je umotala psa kao da je novorođenče te

hodala s njim gore-dolje po predsoblju i šaputala mu na uho. Ja sam otišla

telefonirati, nismo smjeli gubiti vrijeme ako smo željeli spasiti životinju, unutra je

već radio televizor, tiha noć, sveta noć, zrakom se širilo svečano ozračje sa svojim

mirisima, svjetlima, glazbom. Puno je toga već nestalo iz mene, ali božično

raspoloženje posuto prahom zvjezdanog sjaja je ostalo, kao i Djevica sa svjetlom

obasjanim djetetom u naručju. Emerenc ništa nije ni vidjela ni čula, šetala je sa psom

u predsoblju, promuklim glasom pjevušila neku pjesmicu, neskladnom rimom i

ganutljivom emotivnom iščašenošću slavila je Kristovo rođenje, ta karikatura

majčinstva njihala se s čvrsto umotanim crnim psićem poput kakve apsurdne

Madone. Bog zna koliko bi ga dugo ljuljuškala da nisu došli po nju iz susjedstva

neka odmah ide kući jer da je pukla cijev, treba nešto poduzeti, gospodin Brodarics

već je pozvao majstore, a ona neka trči zatvoriti glavnu slavinu. S ubojitim pogledom

spustila je psa u moje naručje, otišla je kući pokupiti vodu, baviti se slavinom, no

svakih četvrt sata vraćala se da provjeri što je sa životinjom. Za psa se u

međuvremenu pobrinuo naš prijatelj veterinar kojeg smo namolili da se odvoji od

prskalica, Emerenc je s vidljivim nepovjerenjem slušala postavljenu dijagnozu,

svakoga je liječnika smatrala glupanom i neznalicom, nije ih mogla podnijeti,

uostalom, nije vjerovala ni u lijekove ni u djelotvornost cjepiva, tvrdila je da injekcije

daju samo da bi mogli uzeti novac, a legende o bijesnim lisicama i mačkama

proizvode zato da bi mogli još bolje zaraditi.

Borba za psićev život trajala je tjednima, starica je čistila tragove proljeva bez

ijedne riječi, ako nisam bila kod kuće, nagurala bi lijek u psa unatoč svojim

uvjerenjima, pridržavala ga je dok su mu davali injekciju antibiotika, mi smo u

međuvremenu pokušavali negdje udomiti štene, ali nitko ga nije htio. Nadjenuli smo

mu lijepo francusko ime, Emerenc ga nijednom nije izgovorila, a ni pas se nije

odazivao na njega, uostalom, iz dana u dan bio je sve veći, za vrijeme oporavka do

izražaja su dolazile sve draži i pozitivne osobine mješanca, konačno se potpuno

oporavio. Ispostavilo se da inteligencijom daleko nadmašuje rasne pse naših

prijatelja. Nije bio lijep, bio je spoj previše različitih elemenata da bi to mogao biti, ali

tko god bi pogledao te izrazito tamne oči neobična sjaja, zaključio bi da se njegova

vrijednost može izmjeriti gotovo ljudskim mjerilom. Dok smo se suočili s činjenicom

da ne treba nikomu, već smo ga zavoljeli. Kupili smo mu opremu, košaru za

spavanje, koju je izgrizao za svega nekoliko tjedana, razbacavši komadiće pruća po

cijelom stanu, a kada je htio spavati, legao bi pred prag bez ikakvog jastuka ili deke

na svoju sve gušću valovitu dlaku. Brzo je svladao osnovni rječnik preživljavanja,

postao je takav član obitelji kojeg se nije moglo izostaviti ni iz čega: osoba. Moj ga je

suprug podnosio, povremeno čak i pomazio ako bi pokazao nešto neuobičajeno

pametno ili bio veseo, ja sam ga voljela, Emerenc obožavala.

Još su bila svježa sjećanja na posudu i pehar s kuhanim vinom, kao i asocijacije

što su iz njih proizišle. Čovjek, naravno, mora poštovati ljubitelje životinja koji bez

ijednog uzdaha, bez ijedne geste promatraju odlazak plombiranih vagona,

zlonamjerne glasine o tome da su unutra zaključani ljudi bile su laži, s ironijom sam

promatrala Emerencinu odanost životinjama, naime ona je sama pričala o tome da

privlači guske, patke, kokoši, sigurno nije lako udariti njima o zemlju ili prerezati

grkljan ako želiš skuhati jelo od nekoga koga osobno poznaješ, koga si za nekoliko

dana pripitomio do te mjere da kljuca zrna iz tvojih usta ili s povjerenjem skoči kraj

tebe na kanape. Veselilo me je dok sam mislila da se Emerenc predaje psu s

bezrezervnim osjećajem služenja, ali kada sam shvatila da je njegov pravi gazda

zapravo ona, bila sam bijesna. Pas je imao bitno različite standarde za svakoga od

nas, a i ophodio se s nama na tri različita načina: prema meni se ponašao prijateljski,

pred mojim suprugom bio je tih, gotovo učtiv, a kada bi osjetio da se približava

starica, odjurio bi do vrata i pozdravljao je cvileći od sreće. Emerenc mu je mnogo

toga tumačila, povišenim glasom, isprekidano, kao da poučava dijete što je upravo

počelo govoriti. Nije krila što ga poučava, neprekidno je ponavljala isti tekst kao

pjesmicu i nije ju bilo briga što mi mislimo o tome: „Sa svojom gospodaricom možeš

raditi što god želiš, možeš skakati na nju, možeš joj lizati lice i ruke, možeš stajati kraj

nje na kanapeu, sve će to tvoja gospodarica otrpjeti jer te voli. Gazda je tih kao voda,

ne može se znati što se nalazi na dnu vode, nikad nemoj uzburkati vodu, psiću, ne

živciraj gazdu jer će te izbaciti, a ovdje si na dobrom mjestu, koliko već dobro može

biti psu u stanu.” U vezi sa sobom nije mu govorila ništa, životinja ju je razumjela i

bez riječi, tada joj je već dala i ime, nazvala ju je Viola. Činjenica da je to bilo muško

štene nije ni najmanje zamarala Emerenc. Ponekad ga nije poučavala, nego dresirala.

„Sjedni, Viola. Dok ne sjedneš, nema cukora. Sjedni! SJEDNI!”

Kada sam prvi put primijetila čime ga nagrađuje, opomenula sam ju, veterinar

je rekao da je psima cukor zabranjen. „Doktor je glupan” – odgovorila je Emerenc i

potapšala ga po leđima. „Sjedni, Viola, sjedni. Ako sjedne, dobije nešto fino, slatko.

Cukor će dobiti psić, cukor. Sjedni, Viola, sjedni.” I Viola je sjedio, isprva zbog

cukora, kasnije i bez nagrade, refleksno nakon što bi čuo ključnu riječ. Starica je

ponekad tražila dozvolu da odvede psa k sebi, rekla je da je cijeli dan nema kod kuće

pa neka čuva kuću umjesto nje, dok ona čisti snijeg. Moj bi suprug to dopustio, neka

ga vodi, dok ga nema, barem neće skakati, neće lajati, ja sam je pitala ne boji li se za

svoju mačku jer sam čula da i nju drži u stanu, Emerenc je odgovorila da se ne boji,

već će naučiti da drugu životinju treba voljeti, a ne je napadati. Violu se može naučiti

bilo što. Ako bi pas učinio što loše, ona bi ga unatoč mojoj zabrani i vlastitoj

neizmjernoj ljubavi užasno istukla. U četrnaest godina svojeg života Viola ni jednom

nije dobio udarac od mene, a ipak je Emerenc bila njegova gazdarica.

Rado bih vidjela što ta životinja radi u staričinu carstvu što ga nikada nije

otvarala za druge. Da se ondje zbilja susreo s mačkom, mogla sam naslutiti po tome

što je kući donio buhe, otad smo se morali baviti i buhama. Prvi susret ni u kojem

slučaju nije protekao bez uzbuđenja, na Violinoj njušci bila je rana, na uhu duboka

posjekotina, a da je bilo borbe, nakon koje je očito još i dobio batina, pokazivalo je

njegovo raspoloženje: Emerenc je drastičnim načinima utiskivala u njegovo

pamćenje da se mačke ne smiju dirati. Nije to shvatio tragično, kući je došao stišćući

svoju bucmastu adolescentsku facu uz Emerencino koljeno. Kasnije više nije bilo

problema, naime kada sam izlazila s njim u šetnju, po njegovu držanju na ulici

vidjela sam da bez uzbuđenja i pomutnje dobroćudno gleda za mačkama lutalicama

koje su bježale pred njim skrivajući se pod terase, a njemu očigledno nije bilo jasno

zašto bježe kada on nema nikakve zle namjere. Cijelu je zimu čuvao Emerencin stan,

zabranila sam joj da ga odvodi tek kad je jedne nedjelje uvečer kući došao pijan.

Kada ga je dovela kući, nisam mogla povjerovati svojim očima: pas je teturao,

trbuh mu je bio okrugao kao bačva, teško je disao i kolutao očima. Nisam ga mogla

ni podići jer se stalno prevrtao, čučnula sam kraj njega i tako ga pregledala, Viola je

štucao i bazdio na pivo. „Pas je pijan,Emerenc” – dahtala sam. „Malo smo popili” –

odgovorila je mirno. – „Neće ga ubiti, bio je žedan, prijalo mu je.” „Vi ste ludi” –

ustala sam – „i više ne smijete odvoditi psa. I gotovo. Kada smo ga već spasili,

nećemo ga ubiti tako što ćete ga vi naviknuti na alkohol.” „Jer to će ga ubiti, to malo

piva” – s gorčinom je rekla zatečena Emerenc – „to sigurno, pečena patka što sam je

podijelila s njim, pivo što smo ga popili, što ga je izmolio, što ga je ON izmolio, što

ću s njim kad već sve zna reći i zbilja je govorio, iskamčio je hranu i piće, nije to

makar kakav pas. To će ga ubiti, jelda, što je sa mnom ručao, pošteno, što nije jeo

smeće kao kod vas, samo u određeno vrijeme i dijetalno, nikada u sobi ili iz ruke,

premda je jedina prava hrana ona što se uzima iz ruke, a ne iz zdjelice? Ja ću ga ubiti,

ja koja ga odgajam, razgovaram s njim, učim ga što je dobro, a što loše” – govorila je

smrtno ozbiljno, kao pedagog kojem su povrijedili najsvetije osjećaje – „možda ste ga

vi naučili sjediti, stajati, trčati, donijeti natrag lopticu, pozdraviti, pa vas dvoje samo

se grbite kod kuće kao dva panja, ne govorite ni međusobno, jedan udara po

pisaćem stroju u jednoj sobi, a drugi u drugoj. Pa samo zadržite Violu, vidjet ćete na

što ćete izaći.” Nakon što je to izgovorila, okrenula se na peti i izašla. Kada su u

pitanju bile ozbiljne stvari, Emerenc nije razgovarala, nego bi se izjasnila. Viola je

klonuo i počeo hrkati, bio je toliko pijan da nije ni primijetio da je napušten.

Problemi nisu počeli odmah, ali jesu već sutradan ujutro, jer Emerenc – koja je

životinji dotad davala doručak, izvodila ju u šetnju, a zatim najčešće vodila sa sobom

– nije došla po psa. Viola se suzdržao i nije obavio nuždu u stanu, ali je od šest i

četrdeset pet toliko cvilio da sam morala ustati, proteklo je dosta vremena dok nisam

shvatila da uzalud čekam, Emerenc je kao Jehova, kažnjava generacijama. Skandal je

izbio ispred vile u kojoj je Emerenc živjela jer je pas, kao i svakoga jutra, želio ući u

stan, nikada nisam razumjela kako to da više voli biti zaključan kod Emerenc nego

kod kuće, uz mene, gdje ima više prostora za kretanje. Kada je shvatio da uzalud

vuče povodac, postao je neposlušan, silovito me vukao, jurio potežući me za sobom.

Bio je snažan pas, a ja na pločniku s ugaženim snijegom nesiguran pješak: hrpe

snijega pokraj pločnika bile su prijetnja mojoj sigurnosti, bojala sam se pada,

prijeloma, tim više što nisam smjela pustiti životinju jer bi mogla podletjeti pod

automobil. Toga sam jutra naučila njihovu šetačku rutu, Viola me vodio kroz

Emerencinu četvrt, odvukao me do svih jedanaest kuća što ih je starica održavala.

Trčala sam od kuće do kuće poluslijepa od snijega što je bez prestanka sipio i

zadihana u bezumnoj jurnjavi u stilu Peera Gynta što se odvijala Violinim ritmom.

Konačno me je trgnuo izuzetno snažno, toliko da sam se zbilja spotaknula i pala,

naime stigli smo na cilj, pronašao je onu koju je tražio. Emerenc smo vidjeli

odostraga, pas je skočio na nju s leđa, tako da je gotovo i nju srušio, ali Emerenc je

bila snažna, deset puta snažnija od mlađe mene. Okrenula se, vidjela me kako klečim

u snijegu, bio joj je dovoljan trenutak da shvati što se dogodilo, prvo je dobro ošinula

psa slobodnim dijelom povoca, a kada je zacvilio, nastavila ga je udarati. Nekako

sam se osovila na noge i već mi je bilo žao životinje. „Sjedni, zloćo” – viknula je

Emerenc kao da se obraća čovjeku – „kakvo je to ponašanje, bitango!” Viola je

netremice gledao u nju, a Emerenc ga je fiksirala pogledom kao dreser. „Ako želiš da

te tvoja gospodarica pusti, moraš joj obećati da se više nećeš opiti, jer tvoja je

gazdarica u pravu, samo što ona ne razmišlja o tome da nitko ne obilježava moj

rođendan, zapravo samo ti znaš kada je jer sam samo tebi to otkrila, nisam rekla ni

sinu mog brata Józsija, ni Suti, ni Adélki, ni Polett, a potpukovnik je već zaboravio.

Ali ujutro se ne ponašamo kao huligani, nego tražimo dopuštenje. Ustani, Viola!”

Pas je dotle ležao i cvilio, dok ga je udarala, nije se ni pomaknuo, nije pokušavao

pobjeći, sada se podigao. „Moli za oprost!” Nisam znala da razumije naredbe, no

očito ih je razumio, lijevu je šapu podigao prema srcu, a desnom je pokazivao k nebu

kao kakav domoljubni spomenik. „Reci, Viola!” – upućivala ga je Emerenc i Viola je

zalajao. – „Još jednom!” Ponovno je zalajao ne skidajući pogled sa svoje krotiteljice

da provjeri izvodi li točno svoju točku, instinkt mu je govorio da njegova budućnost

ovisi o tome. „A sada obećaj da ćeš biti dobar dečko” – čula sam i tada je Viola

pružio šapu prema njoj. „Ne meni, ja to znam, svojoj gospodarici.” Viola se okrenuo

prema meni i kao vuk Svetomu Franji na slikama, pun pokajanja, trepćući ponudio

prednju desnu šapu. Nisam je prihvatila, koljeno me je nesnosno boljelo i bila sam

ljuta na njih oboje.

Uvidio je da me uzalud moli, pa je pokušao s nečim drugim, bez naredbe je

salutirao i ponovno podigao desnu šapu na srce. Predala sam se. Opet su me

pobijedili, znali smo to sve troje. „Ne brinite se za njega” – rekla je Emerenc – „danas

će ručati sa mnom, navečer ću vam ga dovesti. Očistite nogu, krvarite. Želim vam

svako dobro.” Izdala je Violi naredbu samo očima i gotovo nezamjetnim pokretom

glave, no pas ju je razumio, dva je puta kratko zalajao prema meni u znak pozdrava.

Emerenc je zavezala povodac za ogradu i nastavila čistiti snijeg, a ja sam dobila

otpust. Šepesala sam sama prema kući kroz gust snijeg.

VEZE

Otkada smo Violu uzeli k sebi, krug naših poznanstava se proširio. Dotad smo

kontaktirali samo s prijateljima, a sada – iako površno – s cijelom okolinom. Emerenc

je odvodila psa ujutro, u podne i navečer, ali ponekad ne bi mogla obaviti

poslijepodnevnu šetnju zbog neplaniranog dodatnog posla, pa bi pas bio prepušten

nama. Šetnju je obavljao ili moj suprug ili ja, uvijek smo išli onamo kamo nas je Viola

vodio. Povodac je prije svega redovito vukao u smjeru Emerencina stana: Violu je

uvijek trebalo pustiti do vrata da se uvjeri u to da se Emerenc zbilja ne skriva unutra,

no malo mu je trebalo da nanjuši da ga starica nije prevarila, zbilja nije kod kuće, pa

bismo nastavili dalje. Ponekad bi se dogodilo da je ipak bila kod kuće, samo se bavila

takvim poslom koji nije trpio Violinu prisutnost. Tada bismo pas i ja postiđeno stajali

pred vratima sve dok se na njegovo cviljenje i grebanje Emerenc uz kletve ne bi

pojavila i zamolila životinju da je ne uznemirava. Ponekad bi ga ne samo udarila

nego i istjerala kao nepozvanog gosta, vikala na njega zbog toga što je prekida u

poslu, pa već su se vidjeli jutros, vidjet će se opet uvečer, drugi bi ga put istukla po

šiji, gurnula mu u usta neki slatkiš, tražila da izvede cijeli program i tek ga tada

potjerala na ulicu. Kada je ne bismo zatekli u stanu, morali bismo je potražiti pred

jednom od kuća, ako bi bila ondje, tada bi se pod vedrim nebom odigrala potpuno

ista predstava kao na njezinu trijemu, s tom razlikom što je Emerenc više puta

reprizirala repertoar s Violom, a mi smo neminovno dospjeli u središte pozornosti i

tako se upoznali s nebrojenim stanovnicima okolnih kuća s kojima u drugim

prilikama nikada ne bismo ostvarili kontakt. Ako bi Emerenc imala društvo –

naravno, samo za lijepog vremena, tijekom onih godišnjih doba u kojima se moglo

sjediti na klupama postavljenim pred njezinim ulaznim vratima – Viola bi na

naredbu sam pronalazio svoje zdjelice za hranu i vodu što bi ih starica sakrila uvijek

na drugo mjesto, a gosti bi u čudu promatrali njihove trikove. S vremena na vrijeme

čudila bih se s kakvom lakoćom svi prihvaćaju to da u staričinu Zabranjenom Gradu

mogu dobiti mjesto isključivo na trijemu, bez obzira na to radi li se o bliskim

poznanicima ili prijateljima, s tim da je sin brata Józsija bio neposredan krvni

srodnik, ali zakon zaključanih vrata odnosio se na sve.

Prostor koji je bilo dopušteno vidjeti imao je oblik pravokutnika, odatle su

vodila vrata u smočnicu, tuš-kabinu i ostavu, vjerojatno ni Zabranjeni Grad nije bio

bilo kakav, mogla ga je lijepo urediti sa stvarima obitelji Grossmann. Na trijemu je

uvijek bilo čisto, starica je pod prala dva puta dnevno sve dok su vremenske prilike

to dopuštale, na stolu koji se ondje nalazio obavljala je kućanske poslove ako bi joj

tijekom dana ostalo sat-dva slobodnog vremena. Stol je stajao između dvije klupe,

često sam sa svog prozora ili dok bih prolazila ulicom, kroz živicu vidjela kako

poslužuje čaj ili kavu svojim gostima što su pripadali vrlo različitim generacijama i

staležima, ulijevala je tekućinu u lijepo oblikovane porculanske šalice glatkim i

sigurnim pokretom kao da je to učinila već nebrojeno mnogo puta, a to kako se treba

ponašati za stolom nije naučila od bilo koga. Na jednoj premijeri Shawa slavna je

glumica tumačila lik Blanche u Johnu Tanneru1 i tijekom cijele izvedbe razmišljala

sam o tome na koga me lijepa mlada glumica podsjeća u prizoru čajanke, kasnije sam

shvatila: bila je to Emerenc dok pred zabranjenim teritorijem priređuje prijam.

Nekada su u našoj četvrti stanovale poznate osobe i tada su ulicama često šetali

policajci, kasnije su se političari odselili, neki su umrli, a zajedno s njihovim

nestankom postupno su nestajale i oči čuvara reda. Kad je Emerenc došla k nama, u

našoj se ulici redovito pojavljivala samo jedna uniforma: ona potpukovnika. Dugo

nisam shvaćala u kakvom su oni odnosu i zašto tom časniku ugodne vanjštine ne

smeta zabrana ulaska, Emerenc je u domu mogla skrivati bilo što, no kasnije sam

doznala da je on bio unutra i da poznaje njezin stan. Uz optužbe za trovanje

golubova i oskvrnuće groba stizale su i one političkog sadržaja, tako da je policija

barem jednom morala pogledati što se to tajno i vrijedno krije unutra, što je to što

ljudsko oko ne smije vidjeti. Potpukovnik, koji je tada bio tek potporučnik, zajedno s

kolegom i psom tragačem temeljito je pretražio širom otvorene prostorije – što ipak

nije prošlo bez njezina gunđanja – te pronašao tek jednu ogromnu mačku, treću po

redu otkako je Emerenc ondje stanovala. Čim je vidjela psa, mačka je pobjegla na

kuhinjske elemente. Nije bilo ni utajenog poreza, ni odbjeglih zatvorenika, ni

ukradene robe, samo blistavo pospremljena blagovaonica i čudesno lijepa soba s

1 Ime glavnog lika u Shawovu djelu Man and Superman (op. ur.).

presvučenom sjedećom garniturom u kojoj očito nitko nije živio i u kojoj ona nije

držala ni osobne stvari. Prijateljstvo između časnika i Emerenc vjerojatno je započelo

svađom, jer je Emerenc, zatvorivši vrata, vikala za njim postoji li zakon koji

propisuje da ona mora pustiti unutra svakoga tko joj dođe na vrata, zašto je ona

dužna otvoriti svakom tko pozvoni, neka radije potraže onog razbojnika koji ju je

prijavio jer stvarno je sramota da stalno samo nju uznemirava policija. Jednom je

gnjave zbog krepanih golubova, drugi put zbog mačjeg leša, kod nje traže oružje ili

izvore epidemije, preko glave joj je već policije, sad je zbilja dosta!

Dok su se policajci povlačili u blagu defenzivu, a časnik je pomoću sve

raspoložive elokvencije pokušavao stišati, Emerencin je glas postajao sve snažniji,

rekla je da su političari iz okolice imali puške kojima su iz razonode ubijali vrane,

njih je, naravno, čuvala policija, a k njoj dolaze njuškati sa psima, dao bog pa se nebo

srušilo na njih. Na njih, a ne na nesretnog psa, on ne može učiniti ništa protiv toga

što ga koriste u zle svrhe, na psa se ne ljuti, samo na potpukovnika. Čaša gorčine i

poniženja punila se i dalje: umjesto da iskopava leš ili bilo koju drugu

inkriminirajuću stvar pokopanu u vrtu, pas tragač je, protivno dresuri koja mu je to

strogo branila, dopustio Emerenc da ga gladi po glavi, drhteći mahao repom i, kao

vrhunac sramote, zbunjenim, zaljubljenim pogledom buljio u Emerenc umjesto da

obavlja radni zadatak. Njegovo cviljenje bilo je jasan kod upućen nadređenima:

molio je za oprost sve svoje nadređene i poručivao da ne može učiniti ništa, sila jača

od svih ostalih prisiljava ga da se priljubi uz noge ove žene. Potporučnik se počeo

smijati, Emerencino mračno lice postupno se počelo razvedravati, prestala je galamiti

pa su nekako obratili pažnju jedno na drugo, policijski časnik još nije bio u kući u

kojoj su ga se manje bojali, a Emerenc se prvi put susrela s humorom i vedrinom

službene osobe. Upamtili su jedno drugo. Istražitelji su se ispričali i otišli, a časnik se

kasnije vratio sa suprugom. Njihovo nesvakidašnje lijepo prijateljstvo nastavilo se

nakon što je mlada žena nenadano umrla, potpukovnik mi je kasnije rekao da ga je iz

vrlo teškog životnog razdoblja izvukla upravo Emerenc.

Otkad je vrijeme teklo prema Violinu i staričinu koordiniranom sustavu, počela sam

dvojiti o legitimnosti sumnje što su je u meni pobudili posuda i pehar. Na koncu, ako

potpukovnik redovito posjećuje Emerenc i ako je svojedobno osobno istražio što sve

ima ondje unutra, vjerojatno je provjerio i to kako je što nabavila, stoga, ako mi nešto

nije promaklo, može biti da sam ja pogriješila u procjeni, da je ona obitelj ipak njoj

prepustila svoje stvari jer im je učinila neko dobro, naime pomoć je u ono vrijeme

imala brojne i neobične oblike. Broj naših poznanika i dalje je rastao, i Viola i

Emerenc dolazili su u dodir sa sve više ljudi, koji su zatim počeli pozdravljati i nas,

sve su se češće pokraj mene zaustavljale Emerencine stalne prijateljice – Sutu sa

štanda s voćem i povrćem, Polett koja se bavila uslužnim glačanjem i Adélka,

laborantova udovica – pa bismo razmijenile nekoliko rečenica. Jednog ljetnog

poslijepodneva, dok su njih četiri uz kavu jele kolač primamljivog mirisa, Emerenc

mi je mahnula i pozvala me da sjednem s njima za stol. Šetala sam s Violom, nisam

mogla uvrijediti ni nju ni njezine prijateljice, a pas je ionako već odlučio, počeo me

vući, a zatim je prosio zalogaje oko stola. Kruna svega bila je da uopće nije htio poći

kući sa mnom, što me je razljutilo. Uvečer, kada je starica došla po psa radi još jedne

šetnje prije spavanja, upitala sam je ne bi li ga uzela k sebi za stalno, isprva smo mu

ionako htjeli dati tek privremeni smještaj, a ne dom, neka ga uzme k sebi, ne bi

trebala ni zaključavati vrata, Violi bi bila dovoljna njezina naredba da otjera onoga

tko prekorači kućni prag.

Dok sam govorila, starica je gladila životinju po šiji s tolikom brigom i ljubavlju

kao da njeguje cvijet ili dijete i pritom odmahivala glavom: ne može. Da je imala

slobodu, već bi odavno nabavila psa, ali prema potpisanom ugovoru ona ne može u

stanu držati bilo što, kokoši ili guske samo dok ih ne priredi za jelo, uostalom,

nikada nije kod kuće, a psu treba sloboda, kretanje, vrt, nije ona ubojica da ga muči,

ni mačka ne trpi lako zatočeništvo, a kako bi tek jedna takva znatiželjna i

druželjubiva životinja kakva je Viola. Pas nije rođen za roba, on čuva kuću iz

ljubaznosti, stari ljudi ne bi trebali držati pse jer će prije ili kasnije pas ostati siroče,

zatim će ga izbaciti i preostat će mu samo da luta napušten. Ali ako mene vrijeđa to

što Viola i nju voli, ona može srediti da to bude drukčije, i životinju se može učiniti

divljom, ne samo čovjeka. Imala sam osjećaj da izbjegava odgovornost i doslovno

sam bila bijesna na nju, jer što ga vabi k sebi ako joj ne treba. Kasnije, puno puno

kasnije, kada je došao red na to da ozbiljno shvatim najave Emerencina odlaska iz

svijeta živih, shvatila sam da nitko nikada nije računao na njezinu smrt, i sama sam

imala dojam da će ostati s nama zauvijek, sve dok smo mi na životu, obnovit će se u

proljeće zajedno s prirodom, jer njezin otpor ne doseže samo do zabrane zaključanih

vrata, nego se odnosi na sve, pa tako i na prolaznost. Tada sam mislila da ne govori

istinu i zbog vlastitog poraza kažnjavala sam Violu: zabranila sam mu da ulazi u

sobu gdje je bio televizor. Pas je bio zaljubljen u TV-ekran, pomicao je glavu lijevo-

desno kada bi se kotrljala lopta, slušao bi ptičji pjev, svaki šum iz dokumentaraca o

prirodi, prepoznao bi neko iskustvo koje nije doživio, naime nitko ga nikada nije

odveo čak ni na brdo János. Nakon tjedan dana postidjela sam se, nisam ga mogla

kažnjavati zbog nečega s čim nema nikakve veze, ne bih imala pravo na to čak i da je

imao. Prihvatila sam, primila na znanje da starica i pas pripadaju zajedno, ja sam

ujutro previše pospana, tijekom dana previše zauzeta, a navečer preumorna da bih

se njime bavila ili ga redovito izvodila u šetnju, moj je suprug često bolestan, a

nerijetko odlazi na duža putovanja u inozemstvo. Viola je privržen Emerenc, pa – s

obzirom na sve – moramo shvatiti: pas je zapravo njezin.

Zamislila sam se nad tim što sada, prvi put otkako smo se upoznale, spominje

svoje godine, jer to nikada nije bila tema. Emerenc je podizala nemoguće terete,

trčala na kat s najtežim paketom ili kovčegom, bila je snažna kao kakva mitološka

figura, a pritom nikada nije spomenula koliko joj je zapravo godina, to smo mogli

naslutiti samo iz onoga što nam je pričala o svom životu: imala je tri godine kada joj

je umro otac, devet kada su njezina očuha pozvali u vojsku koji je nakon toga odmah

poginuo devetsto četrnaeste. Ako je devetsto četrnaeste imala devet, znači da se

rodila devetsto pete, bila je zapanjujuće, užasno stara i bilo je logično da razmišlja o

tome što će se dogoditi kada jednom konačno padne s nogu. Svi ostali s kojima nije

podijelila povjerljive intimne sadržaje mogli su samo nagađati o njezinoj dobi, a

pokopati Emerenc – tog strašnog, nezaboravnog dana – moglo se opet samo uz

pomoć potpukovnika: u ladicama izvučenim prije dezinfekcije nije bilo ni jednog

osobnog dokumenta, čini se da je starica bila jedina građanka koja je potpuno

isključila državne aparate iz svoga života čim se za to ukazala prilika. Potpukovnik

je u početku kod nje još vidio papire, čak je prelistao i njezinu radnu knjižicu na

temelju koje su joj svojedobno izdali osobnu iskaznicu, kasnije je iz nekog zauvijek

nepoznatog razloga uklonila svu dokumentaciju, naime nakon njezine smrti nije

preostao ni jedan jedini dokument. Emerenc je prezirala putovnice, osobne karte,

mjesečne tramvajske karte, a u knjizi stanara što ju je vodila grčevitim rukopisom –

koju smo također morali uništiti tijekom selekcije njezinih stvari – o sebi je upisala da

je rođena 15. svibnja 1848. godine u Segesváru. Bila je to vrsta frivolne, neozbiljne

napomene, tipična Emerencina odmazda na račun znatiželjnika, njezine sitne osvete

bile su podmukle i raznolike.

Sutu je bila mlada djevojka kada se Emerenc doselila u ulicu, kasnije je

napomenula da se bez osobnih dokumenata u godinama prije izbijanja rata, pa ni u

poslijeratnim godinama, Emerenc ne bi mogla ni useliti ni preuzeti službu. Emerenc

je pak preuzela službeni stan u kući, donijela svoj bajkoviti namještaj, sam vlasnik ju

je smjestio prije nego što je otišao na Zapad, tada je sigurno imala dokumente, i ona i

njezin životni partner za čiju je volju Emerenc već tada počela zaključavati vrata.

Imala je nedruželjubivog prijatelja, nikoga nije puštala k njemu, toliko ga je

ljubomorno čuvala, a komu bi uopće trebao onakav bolestan, imao je papire koji su

ga oslobađali svake sumnje, ipak, nije izlazio čak ni na ulicu, nije bio dobar ni za

vojsku ni za posao, sav je reumatičan, rekla bi Emerenc. Uvijek je sebi nalazila takve,

i kod životinje i kod čovjeka zanimale su je ruine. Gospodina Szloku vjerojatno je

previjala do smrti jer nije bio sav svoj, osim toga, nije imao ni obitelj.

Sutuina priča sastojala se od toliko zbrčkanih elemenata da mi je dvaput morala

ispričati dok nisam shvatila: Emerenc je, prema svemu sudeći, prije i poslije

okupacije živjela s nekim. Ispočetka dakle nije imala samo mačku, nego i podstanara

ili koga već, i pod svojom je paskom držala nekakvog gospodina Szloku koji,

potpuno napušten, nije mogao ni bježati ni brinuti se o sebi jer zbog bolesti srca nije

mogao u sklonište ni za vrijeme zračne opasnosti, a nakon jedne zračne uzbune

iznenada je, u najnezgodnijem trenutku, umro. Bila su to teška vremena, okupacija je

počela i uzalud je Emerenc trčala od Poncija do Pilata sa zahtjevom da odnesu tijelo,

ostao je njoj za vratom, stigao je i praznik, nitko nije obraćao pažnju ni na što, na

kraju su se za tijelo morali pobrinuti sami. Emerenc je preuzela na sebe da gospodina

Szloku pokopa u vrtu, tražeći zauzvrat njegov bicikl, bicikl je kasnije nestao,

vjerojatno ga je odnio njezin partner koji je i sam otišao, više ne zna kamo. Emerenc

je gospodina Szloku zakopala ispod dalija, ondje se raspadao dok ga vlasti u ljeto

četrdeset i šeste konačno nisu ekshumirale. Dotad su se u kući neprestano

izmjenjivali stanari, bilo je tu svakovrsnih nacija, Emerenc je prala za Nijemce, prala

je i za Ruse. Svijet se postupno normalizirao, opet su živjeli u miru. Optužbe na

račun Emerenc zapravo nisu počele zbog navodnog trovanja golubova i političke

špijunaže, nego zbog oskvrnjivanja groba gospodina Szloke u koji je Emerenc

pokopala obješenu mačku, ali nakon što je potpukovniku ispričala da je ta mačka

bila njezina jedina obitelj, on je stanarima koji zbog takve bedastoće opterećuju

policiju poručio da će ih poslati na radnu akciju, da pomognu dovesti red na

Vérmező jer tu trune jednak broj i konja i ljudi, neka razvrstaju ono što je preostalo

od njih, a nakon toga će ljudi u posvećenu zemlju, a životinje gdje bude mjesta.

Nemaju li pametnijeg posla sad kad država pokušava stati na noge nakon potpunog

kraha? Baš im zavidi! Budu li puno povlačili tu mačju povijest, on će početi

istraživati ono smeće od čovjeka koji nije trpio mačku Emerenc Szeredás, pa ju je

objesio na tako okrutan, fašistički način umjesto da se pokušao dogovoriti s

vlasnicom. Postoje i zakoni o zaštiti životinja.

Jednoga dana Emerenc nije došla izvesti psa u šetnju, iako nije bilo vidljivog

razloga za njezino izbivanje, nisam je vidjela cijeli dan. Bila je jesen, snježni dani bili

su još daleko, ali ona se nije javljala, padala je kiša, blaga, gotovo mlaka kiša, ja sam

prošetala psa. Viola ju je ujutro pokušao pronaći kod kuće, ali njegov mu je osjetljiv

nos kazao da je ondje nema, tada su na red došle poznate kuće, pas me odveo čak na

tržnicu, ali njegovo bezvoljno ponašanje i dalje je signaliziralo da nje nema u blizini,

možda čak ni u četvrti, ni na jednom mjestu koje Viola poznaje. Životinja se

snuždila, ja sam pospremila stan, zvono na vratima neprekidno se oglašavalo, svi su

je s njezinih nebrojenih radnih mjesta tražili kod nas ako se ne bi javljala, svi su se

poznanici uplašeno pitali što se dogodilo, nije pomela lišće s pločnika, kanta za

smeće nije pred ulaznim vratima, nije došla s opranim rubljem, prethodnu večer

izostalo je dogovoreno čuvanje djece, nije obavila kupovinu. Neprestano sam

otvarala i zatvarala vrata pred znatiželjnicima, Viola je cvilio, režao, nije htio jesti,

čekao je.

MURANSKO OGLEDALO

Emerenc se pojavila kasno uvečer, izvela u šetnju psa koji je od olakšanja ispuštao

neartikulirane glasove, a zatim je pokucala i zamolila neka siđem k njoj jer bi željela

nešto sa mnom dogovoriti, a ne želi gazdu za svjedoka. Mogli smo ući i u bilo koju

od naših soba, ali inzistirala je na tome da je otpratim, pa smo išli utroje: ona, ja,

Viola. Viola je plesao pred nama, u te kasne sate više mu nismo stavljali povodac,

nije se trebalo bojati da će se sresti s nekim ratobornim psom.

Emerenc mi je pokazala mjesto na trijemu, za besprijekorno čistim stolom

prekrivenim najlonskim stolnjakom, i ja sam sjela. Tu bi nas uvijek zapahnuo snažan,

težak zadah klora, kemikalija za čišćenje i nekakve mješavine osvježivača zraka, kuća

je već bila potpuno tiha, ni svjetla nije bilo na prozorima. Danju se nije razabiralo, ali

sada kada smo na trijemu nas troje bili sami i budući da je bila mrkla noć, gotovo

vještičji sat, najednom sam osjetila neke ili nešto od onih prisutnosti što su

naseljavale Emerencin dom. U velikoj tišini čuo se šum, mekan šum, Viola se skutrio

uz prorez na vratima i uzdisao: ako bi nekamo želio ući, ispuštao bi karakterističan

zvuk koji je najviše sličio ljudskom stenjanju ili dubokom, teškom disanju. U svakom

slučaju, bila je riječ o nesvakidašnjoj večeri, nekako neugodnoj i neharmoničnoj, s

nagovještajem nejasne slutnje. U uobičajenim okolnostima povremeno bi mi palo na

pamet da gotovo ništa ne znam o Emerenc, u najboljem slučaju poznajem njezine

općenite manije i fino izbrušene evazivne odgovore.

– Ovih ću dana dobiti gosta – započela je. Bio je to glas čovjeka koji se budi iz

anestezije, isprekidano nestvaran, kao kada um silom traži jasnoću. – Znate da u stan

ne puštam nikoga, ali onoga tko će doći ne mogu posjesti ovdje gdje vi sada sjedite.

To je nemoguće.

Iskustvo me je naučilo da je ne trebam ispitivati ni o čemu jer će – uplašena –

reći još manje. Ako čeka gosta kojega je nemoguće primiti ovdje, a unutra ga ne

može pustiti, očito to nije bilo tko, možda će joj u posjet doći njezini pougljenjeni

blizanci koji možda nisu nikada ni postojali, nego su tek uspomena iz balade, ili

Gospodin Bog u kojeg Emerenc ne vjeruje jer joj je umjesto vunene dao svečanu

odjeću. Višeg je ranga i od sina brata Józsija i od potpukovnika jer njih prima ovdje.

– Dopuštate li mi da s njim razgovaram kod vas? Drugi bi se izbrbljali, vi

nećete. Pravili bismo se kao da je vaš gost. Toga dana gazda radi poslijepodnevnu

smjenu, a ako ga vi zamolite, pristat će. Hoćete li to učiniti? Znate da vam neću ostati

dužna.

– Želite primiti gosta kod nas? – gledala sam u nju. Bilo je to nepotrebno

pitanje, Emerenc se jasno izrazila, potpuno egzaktno. Naravno da je to željela.

– Ali morate učiniti tako da dotični pomisli da i ja ondje živim, zajedno s vama.

Sve ću ponijeti, šalicu, kavu, piće, vi ne trebate dati ništa osim prostora. Recite da.

Odužit ću se. Dok gazda uvečer stigne kući, nas više neće biti. U srijedu u četiri?

Može?

Viola je uzdisao na pragu, vani je sipila meka kiša. Tada su se okolnosti već

odavno normalizirale, Emerencin gost mogao je biti i francuski predsjednik, to ne bi

prouzročilo političke komplikacije. Pitanje zašto ga Emerenc nije mogla primiti ovdje

samo je produbljivalo tajne što ih je nosila kao veliku maramu. Slegnula sam

ramenima, neka dotični dođe, nadam se da neću morati stražariti i biti kod kuće jer

ona ne želi ostati nasamo s njim. Na povratku kući razmišljala sam kako ću sve to

reći svom suprugu koji je najviše od svega mrzio mutne situacije, sve što nije

cjelovito, sigurno ili opravdano, ali umjesto da se usprotivi ili da to zabrani, smijao

se – i za njega je u cijeloj stvari bilo nečeg bizarnog, nečeg što pokreće piščevu maštu.

Emerenc i njezin gost kojeg će primiti kod nas! Zar se možda želi udati, dolazi li taj

stranac možda zbog ženidbenog oglasa, a Emerenc, koja nikada ne otvara vrata

svoga doma, dovest će ga ovdje da ga pogleda? Neka samo dođe! Gotovo mu je žao

što neće biti kod kuće. No mirne nas duše može ostaviti u stanu s potpunim

strancem jer bi Viola sredio svakog tko bi nas dirnuo. Čuvši da se spominje njegovo

ime, pas mu je oblizao ruku, a zatim se prevrnuo na leđa ponudivši svoj trbuh na

češkanje. To što Viola sve razumije bilo je potpuno neshvatljivo.

Toga dotičnog dana Emerenc se ponašala kao luđakinja što se obuzdava

željeznom voljom, pa ni Viola, koji je preuzimao svako njezino raspoloženje, nije bio

normalan. Starica je na prekrivenom poslužavniku donijela k nama raznovrsne

tanjure i zdjele, što me je razbjesnilo pa sam je pitala zašto prenosi svoje stvari preko

ulice kada je taj banket tako tajnovit, ni ona, a vjerojatno ni njezin gost nemaju kugu,

zašto ne bi mogli jesti iz naših tanjura i s našim vilicama, ondje je kredenc, neka

uzme što hoće, može postaviti stol sa svečanim servisom moje majke, sa srebrninom,

zašto misli da joj to ne bih ustupila? Nije zahvalila iako je primila na znanje, nikada

ne bi zaboravila nečiju gestu, bila ona dobra ili loša. Odgovorila je da nije riječ o

tome da bi se ona skrivala, nego ne bi voljela da dotični vidi da nema obitelj i da živi

sama, a i ne bi se voljela pravdati kada bi se postavilo pitanje zašto ne otvara vrata ili

zašto živi tako kako živi.

Dok je postavljala stol u sobi moje majke, osjetila sam da je nastupilo vrijeme

da joj kažem ono na što sam se već duže pripremala. Slagala je hladno pečenje, salatu

– u serviranju je također bila čudesno spretna – a ja sam je upitala je li ikada

pomislila da s nekim medicinskim stručnjakom razgovara o svojim takoreći

simptomima, o tome što isključuje svijet iz svojeg doma, zasigurno ta dijagnoza, ili

što već jest, ima neki medicinski naziv i može se izliječiti.

– Doktor – Emerenc me je pogledala brišući čaše za šampanjac na dugim

nogicama što se upotrebljavaju u najsvečanijim prilikama – pa nisam bolesna, niti

ikomu nanosim zlo zbog toga što živim kako živim, a osim toga i sami znate da ne

podnosim liječnike. Pustite me na miru, ne volim kad mi pametujete. Ako vas nešto

zamolim i dopustite mi, učinite to bez predavanja, inače je sve uzalud.

Ostavila sam je, otišla u spavaću sobu i stavila gramofonsku ploču, nisam

željela čuti ono što nisam mogla vidjeti. Dotad mi je već bilo dosta Emerencina

primanja gosta kod nas. Jednom će nam zbilja navući nevolju na vrat, ona je stvarno

luda. Koga dovodi u kuću, vjerojatno bih se bojala da nije psa, i kog’ joj vraga trebaju

čaše za šampanjac za taj kamuflirani susret? Nisam voljela ni svoje tajne, a kamoli

tuđe.

Glazba što je dopirala s gramofona prikrila je svaki zvuk, dvije sobe dijelile su

me od majčine u kojoj je Emerenc postavila stol. Pokušala sam čitati, prelistala sam

pedesetak stranica dok se nije pojavila prva sumnja, naime Emerenc mi je dala na

znanje da me želi upoznati sa strancem, ali gdje je taj gost i što rade u tolikoj tišini?

Viola je također tih, je li gost uopće došao? Prošao je gotovo sat od vremena što ga je

Emerenc naznačila kada sam konačno začula lavež, pomislila sam da je vrlo

praktično što je došljaka dočekala s hladnim pečenjem, a ne s nekim uzbudljivim

toplim jelom, jer je ovo barem ostalo svježe, nastavila sam slušati glazbu sve dok se

najednom vrata nisu otvorila, Viola je dojurio, plesao, vrpoljio se oko kreveta i

naočigled nešto tumačio. To je u svakom slučaju bilo neobično jer da se gost plašio

psa, Emerenc bi ga poslala u neku od pokrajnjih prostorija, a ne bi ga pustila unutra

k meni. Što oni rade vani, zašto starica ne trpi Violu? Ubrzo se sve razotkrilo jer je

nedugo nakon psa stigla i ona, njezino lice na prvi pogled nije odavalo ništa, znala se

ponašati kao gluhonijemi. Viola je tada već ležao kraj mene na francuskom ležaju,

Emerenc ga nije ni vidjela. Obavijestila me je da onaj kojeg je čekala neće doći,

majstor je dotrčao iz vile, njega su na telefon dobili iz hotela u kojemu je trebao

odsjesti njezin gost i poručili su Emerenc: posjet je zbog poslovnih razloga otpao u

posljednji trenutak, nije ni došao u Budimpeštu, ako putovanje opet bude aktualno,

javit će se na vrijeme.

Propustila sam obaviti bezbroj službenih susreta, a gost se nije ni pojavio, no u

cijeloj stvari nisam vidjela ništa tragično osim toga da je Emerenc nepotrebno

potrošila prilično mnogo novca, starica je odjurila kao tajfun zalupivši za sobom

vrata, čula sam kako u predsoblju viče na psa koji je otrčao za njom toliko da sam

morala ustati i pogledati zašto ga maltretira, konačno, Viola nije učinio ništa loše. Iz

majčine sobe u kojoj je bio postavljen stol čula se glasna lupa, prvi put sam se

uplašila Emerencina rječnika: iz usta su joj letjele kletve i opscene psovke. Otvorila

sam vrata, ali zastala sam na pragu. Nije grdila psa, psovala je nekoga drugog,

Viola je sjedio za stolom, na majčinu stolcu, i jeo, Emerenc je pred njega

dovukla posudu, a pas je izvlačio jednu po jednu šnitu narezane pečenke i halapljivo

gutao. Jednom se šapom oslanjao na podmetač, a druga mu je klizala po zrcalu

muranskog poslužavnika, kojim se još nikada u svom životu, ni za najveće praznike,

nisam koristila i na kojem se lijevo-desno klimao srebrni svijećnjak s pet svijeća.

Viola bi povremeno ispustio zalogaj iz usta pa ga opet pokušavao uloviti među

masnim otiscima na zrcalnom poslužavniku. Mislim da nikada u životu nisam bila

toliko bijesna.

– Gubi se, Viola! Silazi! Majčino ogledalo, porculan! Što se ovdje događa,

Emerenc? Jeste li poludjeli?

Nikada, ni prije ni poslije, sve do njezina smrtnog časa, nisam čula Emerenc da

plače. Počela je plakati, ja pak nisam znala što da učinim jer me pas nikada nije

slušao u ključnim trenucima sve dok mu Emerenc ne bi ponovila naredbu. Sada je

također nastavio opušteno večerati, Emerenc je stajala s druge strane stola i jecala,

Viola je s razumijevanjem trepnuo prema njoj, ali je i dalje jeo, nije mogao odoljeti

biranim zalogajima. Ne mogu reći da ga Emerenc nije naučila ponašanju za stolom,

mogao bi sudjelovati u predstavi, jeo je gotovo bez greške, sjedio na stražnjici kao

čovjek i oslonjen na prednje noge, samo što nije jeo iz tanjura i posluživao se

njuškom umjesto šapama. Slika je bila do te mjere apsurdna i iritantna da

jednostavno nisam znala kako reagirati. Moj pas ignorira naredbe, sjedi i jede u

majčinoj sobi za majčinim stolom, za svečano postavljenom bogatom trpezom,

bacajući s vremena na vrijeme pogled na stalak na kojem se uzvisuje velika torta i

očito se domišljajući kako će je otuda skinuti, dok Emerenc nezaustavljivo jeca.

Sigurno je puno potrošila, iako je zdjela već bila prilično ispražnjena, ostaci su

svjedočili da je gost koji se nije pojavio bio vrlo cijenjen. Osjetila sam kako u meni sve

više raste ljutnja, gotovo da je dosegnula vrhunac kada je Emerenc najednom

obrisala lice, protrljala oči šakama, a zatim, kao netko tko se iz narkoze ne budi lijepo

postupno, nego biva grubo protresen, skočila na psa koji je opušteno jeo i počela ga

udarati drškom vilice za posluživanje. Nazivala ga je svakako: nezahvalnim

čudovištem, besramnim lašcem, bezosjećajnim kapitalistom. Viola je cvilio, skočio sa

stolca, legao na tepih i čekao presudu koju nije razumio. Kada bi ga Emerenc tukla,

Viola nikada nije bježao niti se pokušavao zaštititi. Vjerujem da čovjek jedino u snu

može vidjeti tako užasne, nadrealne prizore kakvi su se ondje odigravali. Viola se

skvrčio i tresao pod udarcima, posljednji zalogaj u strahu nije uspio ni progutati, iz

njegovih je usta ispao na majčin omiljeni tepih. Pomislila sam da će ga Emerenc

probosti vilicom za posluživanje jer je tako zamahnula prema njemu, u tu jednu

minutu naguralo se toliko toga, toliko sam se uplašila da sam počela vrištati, no

potom je starica čučnula pokraj psa, podignula mu glavu, poljubila ga između ušiju,

a Viola je zastenjao od olakšanja i počeo lizati ruku koja ga je trenutak prije tukla.

To je stvarno bilo previše, neka za svoje ispade potraži drugu publiku.

Okrenula sam se na peti, zamolila je neka počisti nered u majčinoj sobi i, ako ne

tražim previše, neka nas više ne uzima kao sporedne glumce za te nemoguće

epizode iz svog privatnog života, neka se našim domom ne koristi kao pozornicom.

Nisam to rekla tako pretenciozno, nego riječima koje je mogla razumjeti. I razumjela

je. Iznutra sam čula kako se kreće po sobi, no nisam mogla znati što radi, kasnije se

ispostavilo da je slatkiše i šampanjac s kojima je čekala gosta vraćala na led, kao i

poslužavnik s nedirnutim drugovrsnim pečenim mesom, vjerojatno za nas. Ono što

je Viola jeo ispraznila je u pseću zdjelicu. Pas se više nije ni pomaknuo, konačno je

oko mene bila tišina, mislila sam da je Emerenc već otišla, ali ispostavilo se da se tek

sprema, stavljala je Violi povodac. Već se nekoliko puta pas neobično uznemirio,

tada bi mu priuštila duže, izvanredne šetnje, činila je tako čak i ako bi zbog toga

morala prekinuti pranje i peglanje. Kada se javila s najavom da će napraviti krug

prema šumi, bila je ista kao i uvijek, stajala je sa psom na pragu i zamolila za oprost.

Nikada nikoga nisam čula da se ispričava s tolikim dostojanstvom, bez trunke

kajanja ili poniznosti, kasnije sam uvijek imala dojam da mi se očito narugala, čak i

da ništa nije skrivila ona, nego ja. Objašnjenje, naravno, nije dala pa su otišli.

Moj je suprug odmahnuo rukom kada sam mu te večeri ispričala kako je

Emerenc provela poslijepodne. Tako mi i treba, čula sam, kad sve i svakoga uzimam

zaozbiljno i neprestano sudjelujem u životima stranaca. Što nije u vlastiti klub odvela

svog tajnovitog gosta koji je toliko više rangiran od potpukovnika da mu je samo

soba moje majke dostojna blagovaonica? Uzalud je kuhala i pekla dok nije pala s

nogu, gost nije došao. Neka joj odnesem natrag ono što nam je spakirala u ledenicu,

neće on jesti što je preostalo od uvaženog gosta, nije on Viola.

Osjećala sam da je u pravu jednako koliko i u krivu, učinila sam, naravno,

onako kako je rekao, stavila sam na poslužavnik sve što sam mogla da bih joj vratila.

I sama sam bila ljuta na staricu, ali ipak sam razumjela ono što se toga

poslijepodneva odvilo kod nas, što god to bilo, u Emerencinim očima vidjela sam

krajnji užas i čula sam njezine jecaje, a budući da je od njezina odlaska proteklo

nekoliko sati, smirila sam se do te mjere da se u meni probudila sumnja: to su

ozbiljni problemi, ne isplati se njegovati vlastitu sujetu. Slika koju sam vidjela –

Violu kako jede – bila je samo prividno idilična slika, Emerencin banket prije je

predstavljao mitološki ritual, jer ako bolje razmislim, to nije bila slika hrabrog psa

kojeg nagrađuje njegov gazda, više su nalikovali na dva lika iz grčke mitologije što

sudjeluju u nekoj užasnoj gozbi, gdje meso koje je pas požderao nije bilo pravo

pečenje, nije bilo samo jelo, nego suma nevidljivih mišićnih vlakana i iznutrica,

svojevrsna ljudska žrtva, kao da je Emerenc zajedno sa svim uspomenama i

uloženim trudom tog nekog bacila i njime nahranila psa, tog nekog tko nije došao

dogovorenog poslijepodneva, nego je poslao poruku povrijedivši ono najosjetljivije u

njoj, ono o čemu nikome nije govorila. Viola je bio bezazleni Jazon, a ispod marame

Medeje-Emerenc žario se paklenski plam. Nisam se veselila tomu što joj moram

vratiti hranu, ali ni tomu što nas tetoši ostacima. I sama sam iz provincije, imamo isti

senzibilitet i znala sam da ću je povrijediti, ali je iz istog razloga nisam mogla ni

poštedjeti, morala sam joj staviti na znanje da je prevršila svaku mjeru.

Poslužavnik je bio težak, jedva sam mogla otvoriti izlazna vrata, pažljivo su me

motrili dok sam ga nosila ulicom. Emerenc nisam vidjela, ali se iza zatvorenih vrata

jasno čulo kretanje, čak i razgovor, vjerojatno razgovara sa svojom mačkom, pa i

Violi stalno nešto objašnjava. Dozvala sam ju, povikala da, nažalost, ne mogu

zadržati hranu sa svečane gozbe, donijela sam je, ostavit ću je na stolu na trijemu,

neka izađe po nju. Tada je ipak provirila kroz prorez na vratima, toliko malen da čak

ni mačka nije mogla izaći, a ni gost zaviriti, ali vidjela sam da već nosi svakodnevnu,

a ne svečanu odjeću. Nije rekla ni riječi, iz sobice što ju je koristila kao ostavu

donijela je ogromnu posudu, u nju je sve istresla, tortu zajedno s mesom i salatom,

zatim je sve odnijela u kupaonicu odakle se čulo da to malo-pomalo ubacuje u WC–

školjku pa pušta vodu. Viola je bio izbezumljen, ali nije mu dala ni zalogaj, nije ga

čak ni pustila blizu, potpuno ga je ignorirala, čak ga je šutnula u stranu. Tada je u

meni Emerenc ponovno izazvala strah, stvaran strah, stezala sam Violin povodac

iako sam znala da ako u nekom nenadanom slomu živaca ona navali na mene,

životinja neće stati u moju obranu, nego u njezinu. Emerenc je dokrajčila i piće, uzela

je boce za grlo i porazbijala ih o štok, šampanjac je eksplodirao, pas je prestrašen

počeo cviliti. Emerenc je pobacala ostatke boca u kantu za smeće, pod prebrisala

prolivenim vinom i šampanjcem, širio se vonj krčme. Sutu, Adélka i Polett, koje je

upravo u tih četvrt sata dovela sudbina, vidjevši nas odmah su se okrenule i otišle,

bili smo skupina što je djelovala izvan pameti, nismo ulijevali nikakvo povjerenje.

Emerenc je nijemo razmazivala alkohol po podu, pas je cvilio, ja sam bila ukipljena,

bilo je bolje držati se podalje, brzo su otišle.

Tada sam već bila sigurna – to poslijepodne se na majčinu stolu dogodilo

ubojstvo, Emerenc se zajedno s hranom u prenesenom smislu obračunala i s gostom.

Inače, sa žrtvom sam se nekoliko godina poslije upoznala, lijepa i vitka mlada žena

spoticala se pokraj mene u metežu procesije Dušnoga dana, nije mogla izabrati gori

dan za obavljanje svojih poslova u Budimpešti ili obilazak groba, ali znala se ona

nositi i sa zahtjevnijim izazovima nego što je pronaći Emerencino posljednje

počivalište. Na prag bajkovite grobnice spustila je cvijeće, ona nije ni slutila, samo

sam ja znala da će sve do jedne u celofan zasebno zamotane duge ruže još iste večeri

ukrasti. Bilo joj je žao što nije mogla doći onda kada je obećala, naime onda je još

mogla vidjeti Emerenc, ali ona je poslovna žena, otkako su se njezin otac i stric koji je

inače živio u inozemstvu povukli, sama vodi tvornicu, a tada su se okolnosti vezane

za europsko poslovanje odvijale tako da su ono zbog čega je trebala doći u

Budimpeštu odgodili, pa ne bi imala koristi od puta, trebalo je čekati novu priliku u

kojoj će obaviti i poslovni sastanak i posjet. Nije New York baš tako blizu.

Večerala je s nama, naravno, ono što sam našla u našoj ledenici, ništa

usporedivo s Emerencinom svečanom trpezom, uz svijeće što su se zrcalile u

muranskom ogledalu. Ispričala sam joj da je njezin nedolazak jako povrijedio

staričine osjećaje, čudila se, nije joj bilo jasno kako promjena datuma može izazvati

toliku bol, takvo što uvijek se može dogoditi u poslovnom svijetu. Inače, još sam na

groblju osjetila da je vijala neka neugodna, oštra studen, kao da starica od nje ne želi

prihvatiti ni plamen svijeće. I vjetar se podigao kada je mlada žena prišla grobnici, s

grana breza neka se vlaga slila za njezin vrat, a svaki se plamen na svijeći gasio čim

bi ga upalila, kao da je Emerenc punim plućima puhala natrag u njezino lice.

Uostalom, nebrojeno puta od njezine smrti činilo se kao da se okreće na svojoj

iznošenoj peti i pokazuje šipak našoj grižnji savjesti ili pokušaju da joj se približimo:

u tim bi prilikama prema nama zasvijetlilo mnoštvo dotad nepoznatih kristala kao

dio milijuna njezinih tajni.

Uznemirujuća je bila pomisao da bi Emerenc možda razumjela i prihvatila

razloge nedolaska mlade žene da su se poslije susrele, nije ju željela ni zadirkivati ni

povrijediti, nije derište koje je ignoriralo njezinu gorljivu posvećenost posjetitelju,

nego odrasla poslovna žena koja pokušava uklopiti vrijeme posjeta u svoje životne

mogućnosti, žena koja je kao odrasla točno znala rekonstruirati osjećaje koje je

svojedobno u Emerenc izazvalo dijete potpuno ovisno o njoj te koja je bila svjesna

zbog čega sve ona i njezina obitelj trebaju biti zahvalni tadašnjoj sluškinji. Bez izljeva

emocija pojela je kod nas dijetalnu večeru, bilo joj je žao što na kraju ipak nije

upoznala staricu, ona bi je sada zapravo prvi put vidjela jer se ne sjeća njezina lica, u

to je vrijeme bila premalena, koliko god ju je voljela – zaboravila ju je. Razmišljala

sam o tome što bi to nježno stvorenje reklo da dozna kako ju je u mislima ubila, da je

zbog naizglednog nepoštovanja ljubavi njezin zdrav razum na petnaest minuta

zamijenio slijepi bijes i da je pečenje, to jest nekoć spašenu djevojčicu koja se

prometnula u nedostojno biće, bacila pred psa: neka je poždere.

Sve što se događalo te večeri daleko je od nas, užasno daleko, reći ću to da je sve što

sam osjećala te večeri kada sam stigla kući bilo da sam učinila nešto što ipak nije bilo

ispravno, nešto uvredljivo. Nisam trebala dopustiti Emerenc da kod nas prima

nepoznatog gosta, nisam joj smjela asistirati u tome da za nekoga radi privid života

u obitelji skrivajući da živi posve sama te tako produbljujući neprobojne tajne što je

omataju, a kada sam to već učinila, nisam joj trebala u lice baciti ono što nije željela

vidjeti, ono što je poklonila nama, nekakav budalast ponos ponekad opsjedne

čovjeka, možda bi lakše preradila tu, ne razumijem kakvu, nesreću da ima osjećaj da

njezin trud nije bio potpuno uzaludan, naime priredila je jelo kakvo se rijetko viđa i

u kuhinjama najboljih hotela. Nisam joj smjela ništa vratiti. Netko je već povrijedio

staricu, namjerno ili slučajno, ne znam, moguće je i to, sve ima logično i jednostavno

objašnjenje, jedino što se Emerenc ne slaže u tome sa mnom, ona u sekundi shvaća

mnoge stvari koje su drugima neshvatljive, ali isto toliko stvari ne razumije. Zašto

sam je i ja udarila? Kako je samo izudarala Violu, pas joj to ipak nije zamjerio,

životinja zna sve, osjeti ono što dopire kroz tajnovite kanale. Legli smo, bila sam loše

volje, moj je suprug već odavno zaspao, ja nisam mogla ni spavati ni pomiriti se sa

situacijom. Ponovno sam se odjenula, Viola je bio u trećoj sobi, ispred kreveta moje

majke, i odmah je podigao pogled na moje kretnje, ali nije cvilio, nego je samo tiho

zagrebao po vratima kao da ne želi da ga moj suprug primijeti. Dobro, idemo nas

dvoje, psiću, istina da je blizu, ali ne volim se sama smucati noću.

Išli smo kao junaci iz Eneide u sjećanjima iz mog djetinjstva, kao ponosni mladi

otac u šestom pjevanju epa, možda je to bio trenutak u kojem se nešto konačno

odlučilo u odnosu i životima nas dviju. Ibant obscuri sola sub nocte per umbram perque

domos Ditis vacuas.2 Samo smo hodali u dubokoj tami, Viola i ja, kapija je bila

zaključana, pritisnula sam Emerencino zvono, trebala sam čekati dok se nije pojavila,

ponoć je odavno prošla, ali vidjela sam upaljeno svjetlo na trijemu, a Emerenc neće

otići na počinak dok ga ne ugasi. Zaista, ubrzo se pojavila, stajale smo jedna

nasuprot drugoj, dijelila nas je rešetka ograde, Viola je dahtao, podigao šape na

kameni rub.

– Je li gazda bolestan? – upitala je Emerenc. Govorila je službeno, tiho, suhim

glasom. Kuća je spavala.

– Nije bolestan. Voljela bih ući.

Pustila me unutra i zaključala za nama kapiju, došla je iz stana, ali vrata su i

sada, naravno, bila brižljivo zatvorena. Viola je legao na prag i dahtao prema mački s

druge strane proreza na vratima. Željela sam reći nešto lijepo, pomirljivo, nešto u

smislu: ne razumijem što se dogodilo, ili što se ovdje sada događa, no žao mi je što

danas poslijepodne, kada je ona zbog nečega bila izvan sebe, ja nisam bila pametnija,

iako ne razumijem što ju je tako razbjesnilo, suosjećam s njom. Međutim ništa mi nije

palo na pamet, uglavnom samo na papiru znam što trebam činiti, u životu teško

pronalazim prave riječi.

– Gladna sam – rekla sam konačno. – Imate li kod kuće štogod za jelo?

Ni sunce ne izbija tako nenadano, nasuprot svakoj logici, iza olovnosivih

oblaka kada se vrijeme mijenja. Nasmiješila se i u tom sam trenutku shvatila koliko

se zapravo rijetko smije. Odmah je nestala u kupaonici, čula sam da curi voda, prala

se, naime Emerenc nikada nije dotaknula hranu prije nego što bi oprala ruke, a zatim

je otvorila vrata ostave. Ispostavilo se da ondje ne drži samo hranu, nego da je na

policama i pribor za jelo. Viola je htio poći za njom, zgrabila sam povodac, starica

mu je naredila da ostane, pa je legao, a ona se vratila sa žutim damastnim

stolnjakom, donijela je tanjur, nož i pečenje, ali ne kod kuće ostavljen komad pečenke

što ju je pripremala za gosta, nego nepoznato pečenje marinirano u intenzivnom

2 [h]odali mrklim su mrakom, prazninom i pustošju samom (Vergilije, Eneida, s latinskoga preveo Bratoljub Klaić,

Globus media, Zagreb, 2005, str. 147) (op. ur.).

začinskom bilju. Bilo je nezamislivo ukusno, jela sam s dobrim tekom, Viola je dobio

kost. Ponudila me je i vinom, ne iz boce, nego je izlila iz demižona, popila sam sve

iako ne volim alkohol, ali te sam noći morala prihvatiti cjelinu bez ostatka, inače bi

moj dolazak bio uzaludan. Nisam znala koga je zamislila za stolom, ali znala sam da

sada glumim neku ulogu, onoga koga je uzalud čekala, zbog koga je prevladala

svaki umor, trudila sam se što bolje upriličiti tog nepoznatog o kojemu tada još

nisam imala ni najmanjeg pojma. Obje smo mazile Violu po ušima, igrale se

njegovim šapama, a kada sam pošla kući, Emerenc me otpratila kao da sam krenula

u Kőbányu pješice, u papučama i kućnoj haljini. Razgovarale smo isključiv o opsu,

kao da je to od najvažnijeg interesa te noći, teme su bile Violino držanje, umne

sposobnosti, lijepa građa, a gosta koji nije došao nijedna nije spomenula. Kada smo

stigle do moje zgrade, Emerenc mi je u ruku dala povodac, pričekala da uđem u vrt,

a zatim polako, vrlo precizno, kao da izriče nekakav zavjet u toj vergilijanskoj noći u

kojoj su se izmiješali realni i nadrealni elementi, šapnula za mnom: nikada mi to neće

zaboraviti. Kada sam legla u krevet kraj supruga, on se nije probudio, no Violu,

kojega je neobično uzbudljiv dan prilično uznemirio, jedva sam uspjela natjerati na

njegovo mjesto. Zatim je i on zaspao, ne u majčinoj sobi, nego na pragu kupaonice,

čula sam kada se konačno smirio jer je hrkao kao čovjek.

ODVOZ GLOMAZNOG OTPADA

Mislim da sam u to vrijeme već uistinu voljela Emerenc, bez zadrške, gotovo

komorno, kao onaj tko je postao svjestan obaveze što je ljubav nosi sa sobom, svih

njezinih opasnosti i rizika. Te se godine na Majčin dan rano ujutro iznenada pojavila

u našoj spavaćoj sobi, moj se suprug teško budio iz sna zbog sedativa, ja sam se

probudila istog časa i netremice gledala Emerenc obasjanu jutarnjim svjetlom što je

dopiralo kroz otvoren prozor, u svečanoj je odjeći na povocu k mom krevetu

dovodila Violu. Na glavi mu je bio stari crni šeširić krivudavog oboda, za njegovu

traku pak zataknuta svježe ubrana ruža, oko vrata obješen vijenac od cvijeća.

Emerenc je u Violino ime započela svečani pozdrav:

Hvala na dobroti i ljubavi pruženoj,

izobilju hrane i postelji mekanoj,

hvala mami i tati, svim učiteljima,

Bog neka nagradi bogatim usjevima.

Pjesmica što ju je vjerojatno u trećem osnovne recitirala svom učitelju za neki

školski praznik, nekoliko godina poslije ruske revolucije devetsto pete i prije

izbijanja Prvog svjetskog rata, godinama je odzvanjala Emerencinim uvijek zvonkim

glasom pokraj našeg kreveta, Viola je uporno pokušavao skinuti svoj mali šešir što

ga je ona nabavila bogzna gdje, ali mu to, naravno, nije bilo dopušteno. Starica bi

svake godine ritualno dodala i završetak prigodnice: „Na svemu zahvalan sam sin i

gospodarici dajem ružu sa šešira”. Za svaki Majčin dan imao je ružu zataknutu za šešir,

otad ne mogu vidjeti stari crni šešir s krivudavim obodom a da mi u sjećanje ne

prizove njih dvoje, svečano odjevenu Emerenc i psa s vijencem oko vrata, ušiju

pritisnutih obodom šešira. Zora je, mirisna, u dvorcu Modrobradog jasno su

razdijeljena doba dana. Emerenc je u prostoru stekla neko svoje vječno vrijeme,

njezine su zore obasjane jutarnjim svjetlom i mirisom vrtnih trava. Mog je supruga

taj ritual toliko živcirao da večer uoči Majčina dana uglavnom nije ni išao na

spavanje, drijemao je u naslonjaču, u ogrtaču, ili bi se pokupio u majčinu sobu i

zatvorio za sobom vrata, nije mogao podnijeti ranojutarnji posjet dok je još

neodjeven bio u krevetu. Mislim da vjerojatno nije prihvaćao ni to što me je Emerenc

toliko voljela i ljubav iskazivala na uvijek osebujne načine.

Jer Emerenc nije voljela bilo kako, nego upravo onako kako bi mogla pročitati

u Bibliji da ju je ikad uzela u ruke, da je imala tu knjigu, ili da su u vrijeme kada je

završavala treći razred stigli dalje od apostola. Emerenc ih nije poznavala, ali je

živjela po poslanicama apostola Pavla, i mislim da nije postojao nitko osim onih

četvero što su izgradili luk na svodu mog života – moji roditelji, suprug i usvojeni

brat Agancs – tko me je mogao voljeti tako potpuno i bezuvjetno kao ona. Emocijama

me najviše podsjećala na Violu, on je s jednakom strašću tumarao kroz labirint svog

osjećajnog svijeta, samo što Viola nije bio moj pas, nego njezin. Bez obzira na to gdje

bi bila i što bi radila, najednom bi samo pustila posao jer se sjetila da mi možda nešto

treba i umirila bi se tek kada bi uvidjela da mi ništa ne nedostaje, zatim bi ponovno

otrčala, uvečer bi mi redovito pripremila neko od jela za koja je znala da ih volim, ali

pojavljivala se i s nečim drugim, naime ničim izazvana donosila bi neočekivane i

nezaslužene darove. Jednom prilikom kada je u četvrti organiziran odvoz

glomaznog otpada obišla je redom sve ulice i pokupila sve stvari što su joj se učinile

zanimljivima i rijetkima, oprala ih, dovela u red i prokrijumčarila u našu kuću.

Dok je ona sigurnom rukom skupljala odbačene stvari, zemlju još nije uhvatio

val nostalgije, kasnije su se one pretvorile u vrijednosti: jednoga jutra u biblioteci

sam pronašla sliku, doduše oštećena okvira, koja se kasnije pokazala vrijednom.

Našla sam i par lakiranih čizama, prepariranog sokola pričvršćenog na granu, čajnik

s carskom krunom i kutiju za šminku bivše glumice – toga smo se jutra moj suprug i

ja probudili od njezina prodornog mirisa. Početak dana bio je traumatičan. Viola je

cvilio, očito je s Emerenc obavio šetnju i pronjuškao po četvrti, pa ga je po povratku

zaključala u majčinu sobu da ne smeta dok se pronađeni predmeti ne pripreme, ne

očiste i ne smjeste u zamišljenu kolekciju iznenađenja, gdje je pripadao i vrtni

patuljak te pomalo oštećena statua smeđeg psa. Vjerojatno smo toga jutra ustali iz

kreveta potaknuti Violinim nemirom, a scena je izazvana time što nisam ja prva

izašla iz spavaće sobe, nego moj suprug. Životinja je lajala signalizirajući da želi

unutra, Emerenc je svojim dobro izbrušenim smislom za darivanje tek razmjestila

blago, tako da ono na prvi pogled nije bilo vidljivo. Moj je muž počeo urlati ubrzo

nakon što je izašao iz spavaće sobe, u njegovoj sobi na tepihu ispred biblioteke što je

ispunjavala zid od poda do stropa, baš ispred njegove zbirke engleskih klasika,

smjestio se i smiješio vrtni patuljak u društvu čizme. Emerenc je Uliksa ugurala

dublje u policu da bi napravila mjesta za okrunjeni čajnik koji je ispunila umjetnim

cvijećem, dok se gore na kaminu smjestio sokol. Čuvši njegove nemodulirane riječi,

pojurila sam za suprugom, nikada u životu nisam ga čula da govori s takvom

silinom, nisam ni slutila da se ispod njegove mirnoće može kriti takav bezuman

bijes. Nije se zadovoljio ograničenom analizom pitanja što realno može probuditi

čovjeka u vlastitoj kući, njegova je argumentacija pretpostavljala širi filozofski okvir

kroz pitanje koji je uopće smisao života ako se može dogoditi da bezbožni vrtni

patuljak zauzme njegov tepih, pokraj pola para lovačkih jahaćih čizama s mamuzom

u obliku orlovih krila. U bijesnom izlaganju skakao je s jedne teme na drugu. Bilo je

to grozno jutro. Nisam znala što da radim, uzalud sam suprugu pokušavala objasniti

da se starica izražava na način koji diktiraju njezini osobni interesi, sve ovo što vidi

oko sebe izrazi su njezine ljubavi, ona na tako neobičan način pokazuje najrazličitije

osjećaje, a izbori su u skladu s njezinom točkom gledišta. Molila sam ga da ne skače s

teme na temu, da ne galami, riješit ću ja sve to, užasno ga je slušati! Izjurio je iz kuće,

zapravo mi ga je bilo žao, nikada ga nisam vidjela toliko uzrujanog i bespomoćnog,

još nikada dotad. Kasnije mi je ispričao daljnji slijed zbivanja, tada već kroz nervozan

smijeh, Emerenc je čistila vani na ulici, pozdravila ga je, on je projurio pokraj nje, na

što mu se ona nasmiješila kao loše odgojenom dječačiću koji bi u tim godinama već

trebao znati lijepo uzvratiti pozdrav, ali to ne čini. No dobro, kada već neće

pozdraviti, treba ga prihvatiti takvog kakav jest, već će se on s vremenom popraviti.

Emerenc je uglavnom odnos između supruga i mene doživljavala kao misterij, nešto

nerazjašnjivo, nije shvaćala kako sam se ja uplela u tu vezu, ali kada se to već

dogodilo, ona će to prihvatiti, jednako kao što sam ja prihvatila to da ona nikomu ne

otvara vrata. Što ćemo kad je gazda takav, nijedan muškarac nije posve pri zdravoj

pameti.

Uostalom, među Emerencinim darovima samo je jedan bio namijenjen njemu,

nešto što isprva nisam ni primijetila: među svim tim smećem izdizalo se jedno

uistinu lijepo izdanje Torquata Tassa u kožnom uvezu koje sam brzo sakrila među

ostale knjige. Ipak, na početku nisam znala što bih s ostalim darovima, na primjer s

vrtnim patuljkom koji je imao ofucanu zelenu pregaču i držao svjetiljku, imao je čak i

ukrasnu kićanku na vrhu svoje kape. Kuhinju sam uredila prilično po svojoj volji, s

predmetima koje sam naslijedila još od svoje prabake, i bilo je ondje stvarno svačega:

od posuda za brašno do alatki za oblikovanje tjestenine-pužića, stroja za punjenje

kobasica, tezulje, starih utega i jednog unikatnog mlinca za kavu marke Peugeot koja

je tada proizvodila samo male kućanske aparate. Patuljak je taman stao u prazan

prostor ispod sudopera, iznijela sam i carski čajnik, poslužit će kao kantica za

deterdžent, a u glumičinu kutiju za šminku prebacila sam svoje potrepštine.

Kao nerješiv problem ostali su slika, jahaće čizme i sokol. Sokola sam povjerila

Violi, kada sam ga pustila iz majčine sobe, pokazalo se da je opravdao povjerenje, za

nekoliko minuta od sokola su preostali samo dronjci, pas ga je rastrančirao, nadala

sam se da mu neće naškoditi kemikalije za prepariranje, ali ptica se doimala tako

starom da je otrov vjerojatno više nije mogao štititi, bio je zagrizao u nju i neki

glodavac, drveno postolje odmah se odvojilo. Sliku sam izbila iz okvira, uzrujana

mlada žena zurila je s litice u valove pobješnjelog crnog oceana s morbidnom

namjerom, iza nje se nazirao manji zamak, niz strmu padinu spuštao se red

čempresa. Sliku sam okačila na unutarnji svjetlarnik kuhinjskih vrata, a čizmu

naslonila uza zid u predsoblju. Nismo imali kanticu za kišobrane, pomislila sam da

će odgovarati, Emerenc ju je izvrsno ispolirala. Luda žena na kuhinjskim vratima,

unikatan mlinac za kavu, milijun drugih sitnih predmeta, vrtni patuljak postavljen

kraj slivnika pored kantice na kojoj je ogromnim slovima pisalo: Ona koja voli svoga

muža kuha sa svinjskom masti, a koja je nekoć krasila kuhinju moje tete – cjelina je

tvorila takav dojam da su svi naši posjetitelji nužno reagirali na jedan od dva načina:

ili su ostali paralizirani od zaprepaštenja ili su se previjali od smijeha. Naime ni

zidovi naše kuhinje nisu bili makar kakvi, umjesto tapeta ili boje prekrivala ih je

mušema s vjevericama, guskama i ostalom peradi. Većina naših posjetitelja bili su

umjetnici kojima je nježno ludilo ambijenta bilo itekako poznat svijet, svoju rodbinu

bez mašte davno sam otpisala, jedina prava oporba mogla je biti Emerenc za koju bi

bilo logično da ne trpi što sam kuhinju i predsoblje pretvorila u ludu kuću, ali ona je,

čini se, našla zadovoljstvo u tome da se kreće među dekorima na toj svojevrsnoj

ekscentričnoj pozornici. Imala je osjećaj za neobične predmete poput E. T. A.

Hoffmana, poput Hauffa, Emerenc je voljela neuobičajeno, među velike događaje

njezina života pripadao je i onaj kada je zatražila i dobila krojačku lutku iz ostavštine

moje majke, nosila ju je kući tako trijumfalno kao da je sveta relikvija. Bez ikakve

nade u rješenje zagonetke razbijala sam glavu pitanjem: ako se ona tajnovita vrata

nikada ne otvaraju, zašto onda u svom domu sakuplja fantastično beskorisne

predmete? Osim toga bila sam opčinjena čašću, time da je tražila nešto od mene,

rekla sam već da Emerenc nije primala nikakve darove. Kasnije, opet tek puno

kasnije, u jednom od najnadrealnijih trenutaka što sam ih doživjela dok sam lutala

među ruševinama Emerencina opustošena života, ta ista lutka oblikovana za divnu

figuru moje majke, bez lica, već je stajala vani na tratini i prije nego što su je polili

benzinom i zapalili, uočila sam na njoj Emerencin ikonostas. Zabodeno u tkaninu

iznad prsnog koša lutke stajalo je nas nekoliko: obitelj Grossmann, moj suprug,

Viola, potpukovnik, nećak, pekar, odvjetnikov sin i ona sama, mlada Emerenc sjajne

zlaćane kose, u uniformi sobarice s kapicom i nekoliko mjeseci starim djetetom u

naručju.

Emerencina strast za čudnim predmetima nije bila ništa novo, više me je toga jutra

iznenadila činjenica da više ne skuplja za sebe, nego za mene. Nisam je se usudila

uvrijediti, nisam to ni željela, ali uistinu nisam znala što učiniti sa psom okrhnutog

uha, prizor je bio očajan, pogreška što ju je načinio diletant poremećena pogleda na

svijet. Skrila sam ga iza mužara, znala sam da će ga moj suprug baciti u smeće ako

ga pronađe, taj je pas ipak bio previše. Dok se Emerenc pojavila, ja sam već sjedila za

pisaćim strojem, u poslu, sama.

– Jeste li vidjeli što su sve rasipnici izbacili? – pitala je. – Pokupila sam sve,

drugima ništa nije ostalo. Jeste li se obradovali?

Kako se ne bih obradovala, rijetko kad sam imala tako harmonično jutro.

Nisam odgovorila, lupala sam dalje po stroju, pod udarcima mojih bijesnih prstiju

rađale su se besmislene rečenice. Emerenc je redom obišla sobe, tražila gdje sam

čemu odredila mjesto, pobunila se što sam vrtnog patuljka i sliku smjestila u

kuhinju, zašto skrivati takve rijetkosti, zbog raskomadanog sokola tresnula je Violu

po glavi, a jadničak nije mogao prebaciti odgovornost na mene i reći da sam mu ja

pod nos stavila taj primamljivi leš, uostalom, dobro sam se izvukla jer je Emerenc

najviše zanimalo gdje sam izložila lijepog malog psa. Rekla sam joj da sam ga

maknula ispred očiju jer se u njega ne može gledati, na što se razljutila, stala s druge

strane pisaćeg stola i povikala prema meni:

– Zar si ne smijete ugoditi čak ni toliko, postali ste toliki rob? Zato što gazda ne

voli životinju, vi ne smijete držati ni njezin kip, ni kip vam ne treba? Što ima ljepše u

ovoj odurnoj školjci što je držite na stolu, i nije vas sramota skupljati u njoj pozivnice

ili vizit-karte? Pas ne, školjka da? Maknite mi je ispred očiju jer ću je jednom razbiti,

gadi mi se kad je moram dotaknuti.

Zgrabila je školjku s koraljnim nogicama, bila je to indijska lađica koju je još

moja majka dobila s konzole Marije Rickl nakon podjele stana u ulici Kismester,

gadljiva lica odnijela ju je zajedno s vizitkama i pozivnicama u kuhinju, postavila je

pokraj šećera u prahu i griza, a na njezino mjesto stavila je psa okrhnutog uha.

Izmaklo je kontroli. Pristala sam na to da Emerenc ulazi i izlazi s pozornice mog

života i sudjeluje u zbivanjima, ali nije mogla oblikovati moje okružje umjesto mene.

– Emerenc – obratila sam joj se neuobičajeno ozbiljno – budite ljubazni i vratite

mali kip na ulicu ili, ako ga ne želite baciti, vratite ga na mjesto gdje sam ga stavila,

što dalje od mojih očiju. To je stvar sa sajma, neukusna i oštećena, ne može ostati u

stanu, ne samo da je gazda ne trpi nego ne treba ni meni. To nije umjetničko djelo, to

je kič.

Njezine svjetleće plave oči okrenule su se prema meni. Prvi sam put u njima

umjesto interesa, pažnje ili brige vidjela prezir.

– Što je to kič? – pitala je. – Što znači ta riječ? Objasnite mi.

Razbijala sam glavu kako da joj objasnim što je mana tog nevinog, ali

neskladnog i jeftinog vašarskog psa. Kič je ono što nije pravo u nekom djelu, ono što

su načinili radi površnog, beznačajnog ljudskog zadovoljstva, kič je nešto što

oponaša, kič je varanje, obmana ili zamjena za pravu stvar.

– Ovaj pas je varka? – pitala je zaprepašteno. – Obmanjuje? Pa zar nema sve što

treba: uši, noge, rep? Pa i sami ste stavili limenu lavlju glavu na pisaći stol, i

obožavate je, i svi vaši prijatelji uvijek je obožavaju, i lupkaju po njemu kao budale, a

taj lav nema ni vrata, nema ništa, samo glavu, a brojni gosti njime udaraju po drvu

stola u kojem držite papire. Lav koji nema tijelo, on nije varka, a pas koji ima sve što

ima pravi pas je varka? Što mi lažete, pričate zbrda-zdola, recite slobodno da ne

želite ništa od mene, i to je to. Ne smeta vam valjda što mu je vrh uha slomljen, pa vi

pod staklom čuvate nekakav crijep što ga je vaš atenski prijatelj iskopao na nekom

otoku i imate mi hrabrosti reći da je to nešto prljavo i crno cjelovito? Nemojte lagati

barem sebi, recite da se bojite gazde, to mogu razumjeti, ali nemojte svoj kukavičluk

skrivati iza toga da za nešto kažete: to je kič.

Najviše me uznemirilo to što je gotovo pogodila u čemu je stvar. Figurica psa i

meni je bila odbojna, ali to nije bio pravi razlog zašto sam je gurnula iza mužara,

nego ono što je rekla: bojala sam se suprugove reakcije i svi materijali iz arheološkog

muzeja Heraklion ne bi bili vrijedni toga da mu opet priuštim loše sate, pa sam se

zgrbila kao ljevičarski likovni kritičar. Emerenc je slušala s podrugljivim izrazom,

zatim je psa spustila na dno svoje torbe što ju je uvijek nosila sa sobom i pošla. Na

izlasku je primijetila čizmu oslonjenu na zid predsoblja, zgrabila ju je i istresla

kišobrane pred moje noge. Razbjesnila se, pocrvenjela i počela urlati na mene:

– Jeste li vi poludjeli? Vi mislite da normalan čovjek u čizmi drži kišobrane, da

sam zato donijela čizmu, kao neku futrolu? Smatrate me glupačom, nekim tko ne zna

što se pristoji?

Naglo je otvorila ladicu s alatom, zgrabila odvijač i počela nešto raditi na čizmi.

Bila mi je okrenuta leđima, pogledom prema svjetlu, i bez prestanka me je psovala,

što je za mene bilo neuobičajeno iskustvo jer me ni u djetinjstvu nisu grdili, kazne

mojih roditelja bile su rafiniranije, nisu me ranjavali vikom, nego šutnjom, više bi me

potreslo što mi se netko nije udostojio obratiti ni jednom riječju, pitanjem ili

objašnjenjem. Emerenc je stavila čizmu pod pazuh s očitom namjerom da je ponese

sa sobom, a pred mene je bacila skinutu mamuzu.

– Jer ste vi i slijepi i glupi i kukavica – nabrajala je. – Bog zna što to volim na

vama, ali što god to bilo – ne zaslužujete. Možda ćete u starosti steći i dobar ukus i

hrabrost.

Otišla je, mamuzu je ostavila na stolu. Podigla sam je, moj je suprug mogao

stići svakoga časa, nisam željela ni nervozu ni svađu. Zabljesnulo je nasred krijeste,

jako i crveno. Stajala sam zgranuta držeći u rukama od oksidacije pocrnio umjetnički

predmet s umetnutim draguljem. Emerenc, koja bi uvijek sve temeljito oribala prije

nego što bi unijela u kuću, znala je, naravno, što je to vani pronašla i zašto je to dala

nama, očito nije bila riječ o pola para čizama, nego o dragom kamenu koji je tijekom

čišćenja uočila na sredini srebrne mamuze. Mogla sam mamuzu odnijeti zlataru i

napraviti nakit, kamen je bio besprijekoran i prekrasan. Suočena s krvavocrvenim

granatom, ponovno postiđena, željela sam potrčati za staricom, no ipak sam se

suzdržala, moram je odviknuti od toga da svoju privrženost izražava bezumnim

sredstvima, krajnje nedisciplinirano. Danas znam ono što tada još nisam znala, da se

ljubav ne može izraziti pitomo, kontrolirano i razgovijetno te da njezin oblik ne

mogu odrediti za nekog drugog.

Moj suprug se vratio s naramkom novina, bijes je izvjetrio u šetnji, stanom je

zavladala tišina, brižljivo je obišao sve prostorije istražujući jesu li nestali

neprimjereni predmeti. Kuhinju je, doduše, smatrao nakaznom, ali dotad se već i on

prilično smirio, shvatio je da toj prostoriji nema pomoći, stanje se ne bi moglo

poboljšati ili pokvariti čak ni kada bi sa stropa visio preparirani kit kao u negdašnjoj

radnji moga pradjeda. Moja zaigrana priroda dotad je ondje već nanijela sve moguće

predmete, a sada se tek pojačao dojam da kuhinja sliči muzeju radne terapije, s tom

mahnitom ženom na slici i carskim čajnikom, dok vrtnog patuljka što je vrebao iz

sjene, srećom, nije uočio. Konačno je kod nas zavladala tišina, no ipak nisam shvatila

da je to zapravo zatišje pred buru, zatišje u kojem mogu tek prividno uživati. Viola je

pak nakrivio glavu i cijelim svojim klonulim tijelom upozoravao da se nešto sprema.

U podne se ispostavilo da trebam izvesti psa, Emerenc me očito kažnjavala,

sabotirala je šetnju. Dobro. Ja sam šetala s njim, a Viola se ponašao kao vrag, gotovo

mi je iskrenuo zglob, iz nekog razloga drvoredom se kretao policijski konvoj, nismo

se mogli približiti travnjaku, a na pločniku su se vidjeli rezultati odvoza glomaznog

otpada. Viola je želio ponjušiti svaki predmet, odnosno obilježiti ga. Najednom sam

u velikoj daljini ugledala Emerenc, upravo se sagnula po malu ukrašenu kutiju,

okrenula sam joj leđa i odvukla kući bijesnog Violu.

Uvečer k nama nije došla ona, nego njezin nećak – koji ju je posjećivao ne

odviše često, ali redovito – zajedno sa svojom suprugom kozmetičarkom, niskom

ženom sitnih ruku. Davno smo se upoznali, Emerenc ih je dovela i predstavila. „Sin

brata Józsija” bio je drag čovjek vesela raspoloženja, zabavljalo ga je što čak ni on ne

smije ući u Emerencino kraljevstvo, nije ga to vrijeđalo. Starica je voljela taj mladi

par, ali stalno ih je ispitivala zašto nemaju više djece. Oni su štedjeli za kuću i duga

inozemna putovanja, u njihov život ne bi stalo još jedno novorođenče, Emerenc je

zbog toga negodovala, ali bi im ipak dala veći ili manji iznos za turistička putovanja

ili novi automobil, Emerenc je imala puno novca, mjesečno joj je stizala neka renta iz

inozemstva. Jednom sam je pitala tko je to podupire, a ona mi je odgovorila da me se

to ne tiče. I zbilja me se nije ticalo.

Na dan odvoza glomaznog otpada inače vedar sin brata Józsija bio je nekako

ozbiljan, obavijestio me je da njegova teta poručuje neka nađem nekog drugog za

pomoć u stanu, ona daje otkaz, deset dana koliko je preostalo do prvog još će

odraditi, a to će biti dovoljno vremena da razmislim o njezinoj nasljednici. Moj je

suprug slegnuo ramenima, jutrošnji niz iznenađenja nije produbio njihovo

prijateljstvo, meni pak nije palo na pamet da je poruka ozbiljna, nemoguće da neću

više vidjeti Emerenc kod nas u bilo koje doba dana ili noći. Doći će ona, tješila sam

se, samo se sada duri, nije joj se svidjelo moje predavanje o kiču. Pa ako ne zbog

mene, nastavit će dolaziti zbog Viole. Međutim sin brata Józsija nije bio optimist.

– Nemojte, molim vas, olako uzeti to što je poručila, ona se nikada ne šali, ako

nešto izjavi, to se više ne može povući. Sada je odlučila da više neće dolaziti k vama,

nije rekla što ju je povrijedilo, ja sam već davno odustao od toga da je pokušam

razumjeti, a još više od toga da pokušam utjecati na nju. To je nemoguće. Ne želi

prihvatiti ni jednu riječ iz današnjeg svijeta, većinu gesti također krivo shvati, kada

sam joj želio objasniti važnost podjele zemljišta, ispljuskala me je i vikala da je ne

zanima što se dogodilo četrdeset i pete, da smjena njoj nije ništa ni dala ni uzela.

Nemojte je nikada pokušavati uvjeriti u nešto, narodni poslanici su gotovo poludjeli

s njom, ona je bila jedina koja nije uzela ni novčića od mirnodopskog zajma, ne

smijem se ni sjetiti kakve je scene u ono vrijeme priređivala gospodinu

potpukovniku. Uostalom, i mene je danas izbacila, poslala me k vama da prenesem

poruku, a zatim neka se gubim, ne želi me vidjeti neko vrijeme.

– Nećemo je moliti – rekao je moj suprug. – Slobodna je građanka. Uostalom, ja

sam je uvrijedio jer nisam dopustio da mi od doma napravi vašarište puno nekakvih

neukusnih drangulija.

Sin brata Józsija se zamislio i konačno rekao:

– Njezin je ukus besprijekoran, gospodine doktore – gledao je moga supruga –

mislio sam da ćete to zamijetiti, samo je problem u tome što nikada ne nosi darove

odraslima, kada ih bira za vas, uvijek ih bira za dvoje djece.

Sjetila sam se nedavno postavljenog stola i hrane, što je i na koji način

posluživala: Emerencin ukus zaista je bio besprijekoran, možda ima nečega u tome

da kada je riječ o meni ili mojem suprugu, izabire prema sklonostima djeteta. Možda

ipak nije skrenula pozornost na mamuzu zbog dragog kamena, nego je pomislila da

bi malo dijete zaslužilo lijepu čizmu, a ako sam ja kući donijela Violu, sigurno ću

poludjeti za gipsanim psom. Rođak je rekao još nekoliko riječi o tome da je starica

željela napraviti oporuku, taj će posao sada očito pripasti potpukovniku, teško da će

nas poslije današnjeg dana pitati za bilo što, on joj u tome ne može pomoći jer je

zainteresirana strana, naime njima će u nasljeđe ostati Emerencin novac, starica je

tako rekla. Ne može biti malo to što im je namijenila, naime ne plaća stanarinu, netko

ju je opskrbio odjećom u toj mjeri da je ima dovoljno za cijeli život, jednako je s

donjim rubljem i namještajem, Emerenc mora trošiti novac samo na prehranu, drva

za ogrjev skuplja u drvoredu na rubu šume. Istina da su joj mačke koje drži u stanu

vjerojatno uništile namještaj, ali oni su se već lijepo opremili pa nije važno, no novac

bi im dobro došao jer namjeravaju graditi kuću, iako se od srca nada da će starica još

dugo poživjeti jer malo je na svijetu tako čistih i dobrih ljudi kao što je ona, premda

je, kao što to svjedoči i današnji susret, neuračunljiva i temperamentna. Pozdravili

smo se, zamolio je da bez obzira na današnji događaj okrenemo njegov telefonski

broj u slučaju potrebe, ako uočimo da bi Emerenc dobro došla pomoć, ili ako se

razboli, iako se to nije dogodilo otkad on zna za sebe, starica se u životu nije osjećala

loše unatoč tome što radi više nego što bi radilo petero mlađih zajedno. Bez obzira

na to što se dogodilo, neka joj ne zamjerimo, Emerenc je dobra žena.

O zamjeranju nije bilo ni govora, moj je suprug osjećao neko blago

zadovoljstvo, znala sam to iako mi nije jasno dao na znanje, međutim ja sam se

oneraspoložila. Navikli smo se na to da nam je u stanu uvijek besprijekoran red i da

oboje, naročito ja, možemo sjesti i raditi složene poslove, ušlo nam je u kosti to da

imamo nekoga tko će uvijek sve obaviti umjesto nas. Ispočetka me nije uznemirivalo

to što će se narušiti već ustaljen ritam života, što se može dogoditi da tjednima neću

stići pisati, ili što će pitanje održavanja kućanstva ostati neriješeno, nego to što sam

znala da nas je Emerenc ipak voljela, voljela je uz nekakvu zadršku čak i moga

supruga, što smo to mogli učiniti, koja smo to njezina pravila prekršili, ne bi nas

valjda toliko kažnjavala samo zbog toga što smo odbili psa s okrhnutim uhom?

Viola se ponašao kao da je izgubio razum, kasnije je dokučio da se mora zadovoljiti s

nama, nakon čega je samo ležao kao da su ga otrovali, kako je znao što su sadržavale

rečenice što ih je izgovorio sin brata Józsija, opet je bila samo njegova tajna. Moj je

suprug počeo analizirati situaciju, na kraju krajeva, bilo je neprihvatljivo ono što se

ovdje događalo, valjda možemo sami izabrati predmete koji će nas okruživati,

Emerenc nam to ne može uzeti za zlo, ako je ipak zbog toga kivna, preživjet ćemo

bez te starice. Ja sam osjećala umor, umor koji više nije bio realan osjećaj, iako nisam

imala ni razloga ni prava da se tako osjećam, naime nije se dogodilo ništa što me je

moglo iscrpiti, ručak sam našla u frižideru kao i obično, nisam uspjela napisati ni

jednu rečenicu, naravno, ali plima i oseka spisateljskog čina čak su i za dobrih dana

bile pitanje Božje milosti. Zbivanja su me očito rastužila, lijepi događaji napune

čovjeka, a suprotno intonirani ga iscrpe. Oneraspoložila sam se, ali ne zbog toga što

sam trebala tražiti drugu pomoć, slučaj je bio jednostavniji: nije samo Emerenc bila

privržena meni s takvom vrstom osjećaja koja je obično rezervirana za obitelj, nego

sam i ja voljela Emerenc. Svatko tko je pažljivije pogledao mogao je vidjeti da je moja

neiscrpna i stalna društvenost zapravo bila pokriće za poražavajuću činjenicu: mogu

biti prijateljski nastrojena, ali nisam sposobna ni za što više, a na prste jedne ruke

mogla bih nabrojiti ljude koji su mi doista bili važni. Od majčine smrti Emerenc je

bila jedina živa duša koju sam pustila blizu sebe, a to sam otkrila u istom danu u

kojem sam je zbog jednog psa okrhnutog uha izgubila.

Bila je to teška večer, iako je moj suprug učinio sve kako bi mi olakšao: izveo je

Violu na ulicu, znala sam da će to biti čisto mučenje, Viola ga je potezao i odbijao

poslušnost, uvijek se loše ponašao kada bi morao ići s njim. Čak je sjeo kraj mene

dok sam gledala televiziju, premda je samo volio slušati radio, uistinu je pokušao sve

da mi pomogne. Nijedno od nas nije spomenulo Emerenc, oboje smo šutjeli o njoj.

Moj je suprug imao potrebu za osjećajem trijumfa bilo koje vrste, pobjeda bi ga

pomladila i dala mu novu snagu. Dan kada je Emerenc objavila izvanredno stanje za

njega je bio dan pobjede: sjedio je kao da na glavi drži lovorov vijenac. Viola je otišao

leći ignorirajući naše dozivanje, povijen rep označavao je tugu, tugu pregolemu. Mi

smo izašli na terasu, pas se vukao prema majčinoj sobi gdje se teatralno bacio na pod

kao ranjenik.

Bila je to druga večer skupljanja glomaznog otpada. U to je vrijeme uvijek bilo

puno ljudi koji su dolazili i odlazili nakon što bi pao mrak, s balkona smo promatrali

sakupljače, da nešto nije u redu s Emerenc, svjedočila je činjenica da je radna brigada

što je obično djelovala pod njezinim vodstvom sada prikupljala sama. Starica je

imala stalne posjetitelje, obožavatelje i saveznike, ali su njezinu krugu pripadale i

posebno privilegirane osobe kao što je bila Sutu koja je na štandu na uglu ulicu

opskrbljivala voćem i povrćem, zatim Adélka, laborantova udovica, i Polett koja se

bavila uslužnim glačanjem. Pomalo grbava stara cura koja je prema Emerencinu

kazivanju nekada radila kao guvernanta, a kasnije poučavala jezike, znala je i za

bolje dane, ali je nekako zabasala na stranputicu. Navodno su je vojnici potpuno

opljačkali, a nakon rata nije bilo posla za guvernantu ili nastavnicu stranih jezika.

Obitelj kod koje je Polett radila pobjegla je na Zapad, napustili su je, čak joj nisu

isplatili ni posljednju plaću. Loša je sudbina zadesila tu živahnu gospođicu koja je

uvijek izgledala kao da je gladna, iako su je razne obitelji iz ulice povremeno

angažirale za glačanje, tako da nije bila potpuno bez primanja, i zbilja je znala

francuski, što se otkrivalo iz Emerencina sve šireg vokabulara kojoj je redovito

zalazila na kavu: među mnoge staričine talente ubrajalo se i to da nikada ne bi

zaboravila ono što je jednom čula, s velikom je točnošću upotrebljavala strane riječi.

Ove su se večeri samo Sutu, Adélka i Polett saginjale među sjenama, svaka sa svojom

ogromnom torbom, Emerenc se nije pojavila niotkud premda je za nju ovo bilo

vrijeme velikog lova, uvijek sam je mogla prepoznati, čak i u najdubljoj sjeni, po

njezinim pokretima. Dok se saginjala među predmetima, izgledala je kao ovodobna

Dorottya Kanizsai3 dok na poprištu izgubljene bitke provjerava ima li još života u

nekom od ranjenika.

Ovog puta nije Viola bio taj koji je riješio krizu svojim primitivnim, ali

učinkovitim sredstvima. Sada sam vjerojatno prvi put osjetila punu snagu

Emerencine isijavajuće moći: starica nije napravila ni najmanji potez prema nama, ali

3 Mađarska junakinja koja je svojim rukama pokopala mrtve nakon bitke s Turcima u Mohacsu 1526. godine (op. ur.).

je nekim oblikom radara potpuno paralizirala životinju. Snaga volje poznaje

nebrojene oblike, ali ovaj je bio izuzetno složen, Emerenc je obožavala Violu i željela

ga je dobiti natrag tako što ga je udaljila od sebe. Život je tekao, kotrljao se, trčala

sam naokolo tražeći pomoć, iskrsnula je potpuno neprikladna Anuška, ostala je

svega nekoliko dana. Njezina je osnovna djelatnost bila baciti se u kadu nakon pola

sata rada, žonglirati sa sapunom i vriskati u vodi, a potom šetati po stanu gola kao

od majke rođena pod izgovorom da se hladi. I Anuška je kod nas stigla posredstvom

Emerencinih mračnih sila, jer negdje je morala doznati da sam ovdje sama, a ja to

namjerno nisam spomenula nikome ni u ulici ni u četvrti. Anuška se najednom samo

pojavila kao iz vedra neba, s impresivnim preporukama, baš kada sam bila do grla u

nedovršenom poslu. Pokušala sam s njom, ali njezino gostovanje nije trajalo više od

tjedna, čak ne toliko zbog scena iz kupaonice, prije svega zbog Viole koji je režao

kada bi je vidio, a jednako je režao na svakoga tko se usudio prići usisavaču ili

peruški. Emerenc je nestala iz našeg vidokruga, ali je paralizirala život oko nas kao

velika epska figura što se rasplinula u prorijeđenom zraku, nismo je čak ni slučajno

sreli. Kada sam zbog nedostatka vremena bila prisiljena odbiti već treću izdavačku

ponudu, moj je suprug, nakon što je pojeo očajnu večeru, mirno i bez ikakve

dramatike izjavio da nas previše košta pas okrhnutog uha, u svakom slučaju više od

nekoliko riječi pomirbe. Nije imalo smisla poricati, nismo mogli bez Emerenc. Stavit

ćemo figuricu psa na istaknuto mjesto, sklonit ćemo je prije nego što dođu gosti, ne

mogu zbog toga ispaštati moji nenapisani romani. Ne možemo raditi svoje poslove,

ja čak manje nego on jer je na meni i cijelo kućanstvo, moramo udovoljiti zahtjevima

što ih je ustanovila Emerenc.

Nisam povela Violu sa sobom u pohode, nije ni želio ići, mora da ga je još

uvijek držala otupljujuća čarolija, nije ni ustao, samo me je pogledao svojim ljudskim

pogledom kao da mjerka ima li u meni dovoljno hrabrosti za polazak i koji se razlozi

zapravo kriju iza moje odluke: je li riječ o tome da sam nam pod svaku cijenu željela

osigurati mirne uvjete za vlastiti kreativni izraz ili sam osjećala da dugujem posjet

radi Emerencina dostojanstva? Starica nije bila na trijemu, u posljednje vrijeme

nikada nije bila ondje, isprva sam uzalud kucala na njezina vrata, zatim sam otišla sa

strane i pokušala lupanjem po drvenim žaluzinama.

– Emerenc, izađite, moramo razgovarati.

Mislila sam da će razvlačiti s vremenom, ali ona je već otvorila vrata. Stajala je

na njima ozbiljno, gotovo tužno.

– Došli ste se ispričati? – pitala je bez traga bijesa u glasu.

To je opet bilo previše, morala sam vrlo pažljivo birati riječi, tako da se obje

možemo zadržati unutar granica razuma.

– Ne. Naši su ukusi različiti, ali to nije važno. Nismo željeli povrijediti vaše

osjećaje. Ako želite, gipsani pas može ostati u stanu. Ali bez vas ne možemo. Hoćete

li nam se vratiti?

– Zadržat ćete gipsanog psa?

U njezinu glasu nije bilo prisnosti, tako govori državnik kada postavlja svoje

uvjete.

– Da – odgovorila sam.

– Gdje ćete ga staviti?

– Gdje god želite.

– Čak i u gazdinu sobu?

– Rekla sam: gdje god želite.

Krenule smo, Viola se još uvijek nije javljao, tek kad je Emerenc stigavši na

stubište tiho izgovorila njegovo ime, krenuo je tako silovito da sam pomislila da će

razbiti vrata predsoblja. Emerenc je ljubazno poželjela dobru večer, ponovno pružila

ruku mom suprugu kao da je po drugi put počela raditi kod nas. Pomilovala je

izbezumljenog Violu, a zatim razgledala oko sebe. Figurica psa stajala je na stolu u

kuhinji, vrata su bila otvorena, vidjela ga je isprve, odmah ga je uočila. Gledala je u

nas, u figuricu, pa ponovno u nas, njezino se lice obasjalo jednim od onih

nezaboravnih osmijeha rezerviranih za vrlo posebne prigode. Podigla je i pre–

brisala predmet, pogledala ga još jednom, a zatim tresnula njime o pod. Nitko nije

rekao ni riječi, nema takvog zvuka koji bi bio primjeren tom trenutku. Emerenc je

među krhotinama stajala poput kraljice.

Godinama smo živjeli ne samo u miru i tišini nego radosno, u Odesosu4.

4 Odesos – starogrčki naziv bugarskog grada Varne, mjesto susreta visokorazvijenih Jonjana i barbarskih tračkih

plemena, miješana zajednica (op. ur.).

POLETT

Moj suprug i Emerenc dobro su se podnosili, kasnije su, na obostrano iznenađenje,

čak bili skloni jedno drugom, isprva stoga što su oboje bili privrženi Violi i meni bez

nade da će se tog osjećaja ikada osloboditi, kasnije stoga što su prepoznavali

međusobne signale. Moj suprug je svladao semantiku Emerencina neverbalnog

izražavanja, a Emerenc je kao normalno počela prihvaćati ono što joj je ranije bilo

posve neshvatljivo, na primjer besposlica u kojoj bi jedno od nas provelo pola dana

promatrajući jablanove u dnu vrta i pritom zahtijevajući i tišinu, očito ništa ne

radeći, iako je moj muž tvrdio da radi. Ipak, vjerujem da smo se bezrezervno

radovali životu. Stranac koji bi prvi put došao k nama i vidio Emerenc kako se mota

po kuhinji pomislio bi da je ona moja teta ili kuma, a ja sam ga pustila da vjeruje u to

jer bilo je nemoguće rasvijetliti prirodu našeg odnosa, njegova uobičajenog

intenziteta, odnosno to da Emerenc ne sliči majci ni jednog od nas, a ipak je ponovno

rođena majka za nas oboje. Starica nas nikada nije rešetala pitanjima, niti smo mi

ispitivali nju, rekla bi o sebi onoliko koliko je željela, ali je općenito govorila malo,

kao prave majke čija je prošlost postala gotovo nevažna i koje se bave isključivo

budućnošću svoje djece. Viola je s protokom godina postajao sve ozbiljniji, a njegove

vještine postajale su sve brojnije: mogao je otvoriti vrata skočivši na kvaku, unijeti

novine ili papuče ako bismo to od njega zatražili, čestitao je imendan i rođendan

sada već i mom suprugu. Emerenc je propisala pravila svakome od nas, gazdi je

pripala najveća osobna sloboda, zatim je došao Viola, na kraju ja. Mene bi često

pozivala na kavu kada bi se u krugu njezinih poklonica pojavila potreba za

razgovorom, Adélka je osobito voljela razgovarati o svojim problemima sa mnom.

Adélka je bila jedna od onih žena koje bi nakon dobivena savjeta taj isti odmah

raspravile s tri ili četiri druga prijatelja. Svaki put kad je to učinila, Emerenc ju je

htjela istući. Sutu i Polett imale su manje toga za reći, osobito Polett koja je govorila

sve manje i manje, naglo je počela gubiti na težini, a onda je najednom izašla iz naših

života.

Sutu je dotrčala s viješću o njezinu samoubojstvu. Ona je robu na tržnici uvijek

kupovala u zoru i ustajala je prije svih u ulici, izuzev Emerenc. Nije mogla doći u

gorem trenutku, otvorila sam vrata nevoljko, ali me je njezina vijest potresla i

rastužila. Dotad sam već i ja dobro poznavala Polett, kave kod Emerenc su nas

zbližile, imala sam osjećaj da smo svi sudjelovali u njezinoj smrti, morale su postojati

barem neke naznake njezinih namjera, a mi na njih nismo obraćale pažnju. Kako da

priopći vijest Emerenc, pitala je Sutu, pa još su jučer zajedno ručale, Emerenc je bila

najbliža Polett i znala je mnogo toga o njoj što Polett Sutu nikada nije otkrila. Ne, ona

to ne može, neka ja kažem Emerenc, ona mora pričekati policiju, naime ona je, na

svoju nesreću, pronašla tu ženu. Pogledajte kako je obzirna bila Polett, čak i u načinu

na koji je sve to izvršila, nije zakomplicirala stvari svojim nestankom pa da se mora

tragati za njom, nego se objesila u vrtu na orahu, nije čak ni ušla u stan pa da se zbog

nje moraju obijati vrata. A što je najzanimljivije, navukla je šešir preko lica, očito

nikoga nije željela uzrujati, naravno, i ovako je prizor bio užasan: visjela je ondje u

svojem nedjeljnom šeširu – Sutu ga je vidjela već tisuću puta – ukrašenom lijepim

mjedenim gumbima, spuštenom do samoga vrata. Adélka već zna, njoj je od vijesti

pozlilo, ali ona je morala odjuriti, ne može štand dugo držati zatvorenim. Neka

požurim k Emerenc jer ako starica ne dozna što se dogodilo na vrijeme, mogla bi se

jako uvrijediti, a već sam iskusila kako je to strašno kada se Emerenc ljuti.

Reći nešto Emerenc, donijeti joj vijesti? Ona je znala sve.

Čistila je grašak kada sam stigla prijeko na njezin trijem, njezino lice okrenuto

prema zdjeli sada je opet bilo nalik na površinu jezera, potpuno ravnodušno i još

bljeđe nego inače, ali ona nikada nije mogla biti rumenih obraza, čak ni kao

djevojčica. Jesam li došla zbog Polett, zanimala se istim glasom kao da se raspituje je

li Viola bio u jutarnjoj šetnji. Vidjela ju je u zoru, kada je pas zalajao, izašla je

provjeriti o čemu se radi, zar se mi nismo probudili? Ne. Moj suprug je spavao, ja

sam zbilja zapazila da je Viola bučio, poslije ponoći je cvilio neko vrijeme, još sam se

začudila koliko taj pas može proizvesti različitih tonova. Viola je najavio smrt,

nastavila je starica istim bezbojnim glasom, namjeravala ju je pronaći, obići okolinu

pa će valjda ugledati osvijetljeni prozor što ukazuje na zlo. Posumnjala je na staru

gospođu Boor jer već tjednima izgleda kao da joj je grob već iskopan, ali ni na

jednom prozoru nije bilo svjetla, zatim se zagledala u vrtove, Polett je ugledala

sasvim slučajno, ne bi ni ulazila da ona nije ostavila otvorena vrata na onoj maloj

kući u kojoj je živjela, ali Polett se bojala u onoj kolibici, nikada nije spavala kraj

otvorenih vrata, pa je odmah pomislila da joj se nešto dogodilo. Stan je bio prazan,

svjetlo ugašeno, vidjela je da u krevetu nema nikoga, čak nije bio ni raspremljen,

vratila se istražiti gdje se skriva i onda ju je ugledala u vrtu na drvetu, na mjesečini je

smeđi šešir na njezinoj glavi djelovao crno.

Nisam mogla reći ni riječ, samo sam zurila u Emerenc, ne samo što nije

tugovala nego je vijest očito primila potpuno ravnodušno. „Zapravo nikada nismo

razgovarale o šeširu” – nastavila je prebirući prstima po grašku – „nije mi rekla da će

ga nositi, složile smo se samo oko odjeće i oko toga kako će biti na pokopu. Dala sam

joj jedan kombine, nije imala crni. Izgledala je prilično čudno s tim šeširom

navučenim sve do vrata. Cipele su joj pale, nisam ih vidjela. Jesu li ih pronašli?”

Bila sam prisiljena upitati je, prema tome što je rekla, je li znala što Polett

namjerava učiniti? Kako ne bih znala, odgovorila je Emerenc i promiješala grašak

procjenjujući hoće li ga biti dovoljno za nas nekoliko. Zajedno su odlučile i to da neće

popiti otrov. Kada je služila kod onog glavnog inspektora, njezin gazda je uvijek

rješavao slučajeve samoubojstva, rekao joj je da je najveći broj otrovanih nalazio na

kućnom pragu, kao da su se poslije ispijanja otrova predomislili i htjeli izaći kad je

gušenje već nastupilo. Trovanje je vrlo bolan način umiranja, osim, naravno, za

bogate jer oni na raspolaganju imaju brojna druga sredstva, onakva kakva lokalni

liječnik neće prepisati. Ali nema ništa bolje od vješanja, ono je jednostavno i jasno,

vidjela sam ih dosta ovdje u Pešti – nastavila je – kada su bijeli bili na vlasti, onda su

bijeli vješali, a kada su na vlasti bili crveni, onda oni, čak je i govor prije pogubljenja,

riječi kojima su grdili zarobljenike, bio sličan, a svi obješeni na isti su način mlatarali

nogama, bez obzira na to jesu li ih objesili bijeli ili crveni. Vješanje nije loše, ugodnije

je od metka, jer metak ne opali uvijek i čovjek onda može samo gledati koliko će

puta gađati u njega, na kraju se čak mora doći posebno k njemu i ubiti ga, pucati mu

u zatiljak ako odmah ne umre. Poznaje ona i takav način pogubljenja, i toga se

dovoljno nagledala.

Slično sam se kao toga lipanjskog dana posljednji put osjećala u Mikeni, ispred

Agamemnonova groba. Dok su zrna graška prštala među staričinim kvrgavim

prstima, u mislima sam se vratila ne samo kroz vrijeme nego i kroz povijesni prostor:

vidjela sam Emerenc ne samo kao dijete, njezina prerano izgubljena oca, vilinsku

majku, očuha koji se nikada nije vratio iz Galicije, pougljenjene blizance u tom

divljem krugu pokraj bunara, nego i kao mladu djevojku koja je prema ovome što

sam upravo čula služila i kod glavnog inspektora, možda ne samo kod jednog jer

vjerojatno gazda koji je vješao crvene nije bio isti onaj gazda koji je lovio bijele.

Upitala sam Emerenc je li pokušala odgovoriti Polett od njezina nauma kada je već

znala što joj se mota po glavi.

– Nije mi bilo ni na kraj pameti – rekla je Emerenc. – Hoćete li sjesti? Sjednite,

pomozite mi očistiti grašak, ovo je malo za nas četvero. Tko želi otići, neka ide, zašto

bi morao ostati ovdje. Učinili smo njezin život pristojnim, nisu je dirali ni u kući,

besplatno je živjela u onoj kolibi, osigurala sam joj i društvo, ali mi joj nismo bile

dovoljne, ni Sutu, ni Adél, ni ja, iako smo suosjećajno slušale njezine budalaštine, čak

i ono što ne bismo razumjele jer je govorila francuski: uglavnom smo ipak znale da i

na stranom jeziku stalno kokodače istu pjesmu – usamljena je. Baš bih voljela znati

tko nije usamljen, usamljen je čak i onaj tko ima nekoga, iako toga ne mora biti ni

svjestan. Odnijela sam joj mačića, u njezinoj kući stanari nemaju ništa protiv

životinja, ali ona se razbjesnila, rekla da to nije društvo, zbilja ne znam tko bi njoj

odgovarao ako ni mi ni životinja nismo bili dovoljni. Jedno mu je oko bilo plavo, a

drugo zeleno, kasnije je naučio gledati tim različitim očima tako da nije trebao ni

mjaukati, čovjek bi razumio što želi. Ali on nije bio dovoljan Polett jer kao nije

čovjek, kao da nismo svi mi životinje, samo smo malo manje savršeni nego one,

životinje ne mogu podnijeti prijavu ni optužiti, a ako nešto ukradu, čine to s

razlogom, zato što ne mogu ići u trgovinu ili u restoran. Zamolila sam je neka ga

primi čak i ako joj ne odgovara protiv samoće, siroče je, neki nitkov ga je izbacio,

crknut će sam bez krova nad glavom, još je tako malen, ne, ne, ne, njoj treba čovjek.

Dobro, neka ga kupi na tržnici jer u okolici nema drugo: samo mi i mačka. Sad je pak

dobila motiku za kuma, nije sama. Je li vas k meni poslala Sutu ili ona Adél kokošjeg

mozga? Kako su glupe bile obje, ni jedna nije primijetila da se Polett sprema na put,

istina, nije im ni rekla, ali meni nije ni trebala reći, ni Violi, mi smo osjetili da se

sprema. Nisam joj skinula šešir, nisam vidjela kako je prošla, mogli biste vi pogledati

umjesto mene je li imala laku ili tešku smrt. Ja ne idem jer joj još uvijek nisam

oprostila, što se mene tiče, neka se objesila, sve tri smo joj ugađale, Viola ju je također

volio, strpljivo smo slušale njezine žalopojke, odnijela sam joj životinju, nije ju htjela,

pa ako želi otići, zašto ne bi išla? Ovdje više nije imala što tražiti, i trbuh ju je stalno

bolio, više nije mogla preuzeti ni jedan posao iako je glačala bolje od svake od nas,

da ste samo vidjeli što je Polett mogla izvesti pokraj daske za glačanje. Evo, grašak je

gotov. Je l’ vi idete ili ostajete? Ako vidite Sutu, pošaljite je k meni, prenesite joj

poruku da mi dođe pomoći čim zatvori jer ću danas spremati trešnje za zimu.

Na vratima Mikene pomaknuli su se lavovi, oba su najednom progledala

živahnim životinjskim pogledom, jedno oko plavo, drugo zeleno, i zamjaukali su

mikenski lavovi. Spoticala sam se odlazeći i molila da ne susretnem Sutu, počela sam

vrtjeti po glavi što bih joj mogla reći ako do susreta ipak dođe, jer Emerenc ni njoj

neće prešutjeti to što je rekla meni. Treba je pokušati uvjeriti u to da barem policiji ne

spominje ništa, pa što će pomisliti ako se ispostavi da joj je svjesno dopustila otići u

smrt, čak je jadnicu opskrbila praktičnim savjetima. Krenula sam, a Emerenc se tada

već bavila trešnjama, izvukla je velik kazan sličan onome u kojem je iskuhavala

plahte kada sam prvi put razgovarala s njom. Zastala sam.

– Emerenc – počela sam oprezno. – Ne bismo li se trebale dogovoriti o tome što

ćemo reći policiji? Sutu će možda izvaliti nešto glupo.

– Dajte, molim vas! – odmahnula je rukom. – Ne mislite valjda da će itko gubiti

vrijeme na Polett? Pa koga zanima stara cura koja se objesila, i još je u oproštajnom

pismu objasnila zašto. Zar mislite da joj nisam rekla da napiše oproštajno pismo?

Zna se kako se što radi, čak i smrt ima svoja pravila. Sve sam dogovorila s njom:

odjeću, pismo, jedino je ne mogu obraniti od toga da je muške svinje ne prepipaju na

obdukciji, iako Polett nije vidio ni jedan muškarac, prvi će biti patolog, a njemu neće

biti novost djevičansko tijelo, on se navikao na smrt, radila sam i za jednog patologa.

Agamemnonov grob se produbio. Nikada mi nije spomenula patologa.

– Ljudi koji vas ne poznaju ne bi povjerovali koliko ste zapravo nerazboriti –

nastavila je Emerenc – iako vam stalno iznova govorim. Vi vjerujete da život traje

vječno, i da je vrijedan trajanja, i da će uvijek biti netko da kuha i posprema, i zdjela

što je uvijek puna, i papir na koji škrabate, i gazda koji vas voli, i živjet ćete vječno

kao u bajci, i nikada nećete imati većih briga od toga da loše pišu o vama u

novinama, što je nesumnjivo velika sramota, ali zašto ste onda odabrali takav šljam

od posla u kojem vas svaki haramija može zasuti govnima? Ne znam kako ste stekli

ime, jer mozga imate malo, a o ljudima ne znate ništa. Ni o Polett, iako ste puno puta

s njom pili kavu. Ja poznajem ljude.

Trešnje su se sručile u kotao. Sada je već sve postalo mitsko: kako se razdvajaju

bobe voća očišćene od koštica, sok što se počeo cijediti i slijevati kao krv iz rane,

Emerenc pokraj kotla u crnoj pregači, lica zasjenjenog ispupčenom maramom,

utjelovljena smirenost.

– Voljela sam Polett. Kako to ne možete razumjeti? Njoj to nije bilo dovoljno.

Sutu ju je također voljela, i to joj je bilo malo, Adél ju je čak poštovala, glupača,

voljele smo je sve tri, mi koje smo u usporedbi s njom osigurane jer imamo posao,

odnosno Adél mirovinu, i sve smo joj davale kad već ne zarađuje, da ne oskudijeva,

dobila je hranu, ogrjev, večeru, lijepo smo je zbrinule. Željela je drugo, željela je nešto

više, ne znam ja što, nije htjela ni životinju, iako bi se za njezinu prehranu također ja

pobrinula, time je prevršila svaku mjeru. Što je stalno cvilila? Komu se ne može

pomoći, tomu i ne treba, ako joj je bilo dosta života, nitko nema pravo da je odvrati

od smrti. Lijepo sam joj izdiktirala što da napiše policiji, to je i napisala, ja Polett

Dobri vlastitom voljom želim okončati život jer sam bolesna, stara i prije svega

usamljena. Neka se za predmete što su ostali za mnom pobrinu moje prijateljice

Etelka Vámos, udovica Andrása Kürta Adél i Emerenc Szeredás. To je barem jasno,

njezino glačalo sam još noćas donijela, zašto da se prepiremo oko njega. Poslije svega

toga, što bi policija još mogla ispitivati?

Polettin slučaj, kao i sve zavrzlame što su se događale u Emerencinu krugu, rješavao

je potpukovnik. Od njega sam doznala da se iz kompjutora kasnije ispostavilo da je

Paulette Hortense D’Aubry rođena 1908. godine u Budimpešti, otac joj je bio Emil

D'Aubry, glasoviti prevoditelj, a majka Katalin Kemenes, bez obrazovanja, čiji je

posljednji zabilježen posao bio uslužno glačanje. Nisu pronašli dokument koji se

ticao njezine vjeroispovijesti, ali Emerenc se klela da je bila reformatske vjere,

svećenik nije bio oduševljen kada su ga pozvali da je pokopa, rekao je da baš kao ni

Emerenc ni Polett nije nalazila utjehu u njegovu okrilju te da Bogu nije ugodno ako

netko sam odluči o svom smrtnom času. Srećom, nije čuo Emerencin komentar,

starica se prisjetila svog negdašnjeg iskustva s damama dobročiniteljicama, na onoj

dodjeli pomoći bila je i Polett, ali ona nije dobila čak ni ono što je dobila Emerenc,

večernju haljinu sa šljokicama, gospođe su procijenile da je pretenciozna, a ni nju,

jednako kao ni Emerenc, nikada nisu vidjele na misi, što je bilo točno, naime dok su

se one molile, Polett bi glačala njihovu odjeću, bez obzira na to bio blagdan ili ne, tim

više, radila je s glačalom na žar jer onda još nisu bili u redu svi električni vodovi u

ovom okrugu, struju su puštali samo u određene sate, a Polettina glava već je pucala

od silne pare, nema sumnje da se na to misli kada se kaže da nekom ide para iz ušiju.

Tada sam se još uvijek tvrdoglavo držala životnih navika stečenih u djevojaštvu, za

velikih blagdana znala sam odlaziti u crkvu i dva puta, kako sam naučila kod kuće i

u internatu, a ako bi me Emerenc ugledala, zurila je za mnom s prezirom, dok bih ja

ubrzala korak da je izbjegnem, da ne moram slušati uvijek iste rečenice o tome da u

crkvu odlaze oni koji imaju viška vremena. To, pored mnogo ostalog, nije bilo točno

već stoga što nikada nisam imala vremena ni za što, noćima sam nadoknađivala sate

provedene daleko od pisaćeg stroja, pisanje nije popustljiv gazda, nedovršene

rečenice više se nikada ne mogu završiti jednako kvalitetno, u novom se značenju

svod teksta iskrivljuje, statiku više ništa ne jamči. U svakom slučaju, uspjela sam

uvjeriti svećenika da je Polett bila staro biće neokaljana ugleda, barem bi je on trebao

bogato pohvaliti kada će već imati siromašan pogreb. Osim toga, svi koji su je

ispratili na Farkasrét začudili su se Emerencinu posljednjem oproštaju jer je na

središnjem mjestu ispod urne, pokraj nekoliko skromnih cvjetnih buketa umjesto

vijenca stajala procvjetala pelargonija u loncu omotanom prljavobijelom vrpcom s

porukom: Ovdje više nema usamljenosti, želim da počivaš u miru, Emerenc. Urna je bila

od najjeftinije vrste, grob na lošem mjestu, jedva nekoliko ožalošćenih, obred vrlo

kratak. Emerenc je ostala ispred pločice sve dok nisu zabetonirali urnu, a mi smo

posjetili grobove poznanika i kada smo konačno s noge na nogu krenuli prema

izlazu, opet smo se susreli s njom, očito je tad završila poseban privatni rekvijem.

Njezine su oči bile pune suza, usne natečene, nikada je nisam vidjela toliko

slomljenu. Uvečer je došla po Violu, ni pas nije bio veseo, nije skakao od sreće zbog

predstojeće šetnje, odmah nakon što su se vratili, Emerenc ga je poslala na deku,

otišao je na spavanje bez ikakvog otpora. Pospremala sam ormar, bila sam okrenuta

leđima kada me je Emerenc oslovila:

– Jeste li već ubili životinju? – upitala je.

Odgovorila sam niječno.

– Jednom hoćete. I Violu ćete ubiti, poslat ćete ga na injekciju kada dođe

njegovo vrijeme. Naučite, kada nekomu istekne vrijeme, ne smije ga se zadržavati jer

mu se ne može pružiti ništa što će zamijeniti život. Vi mislite da ja nisam voljela

Polett, da mi je bilo svejedno kada joj je dosadilo i odlučila je otići? Ne bi bilo

naodmet da upamtite da za ljubav treba znati i ubijati. Pitajte samo Boga s kojim ste

u tako dobrim odnosima što mu je rekla Polett pri susretu.

Odmahivala sam glavom. Zašto me neprestano zadirkuje? Nije vrijeme za

zbijanje šala.

– Voljela sam Polett – ponovila je Emerenc. – Ne znam zašto se uopće trudim i

govorim vam sve ovo ako me opet ne razumijete jer ste toliko glupi. Da je nisam

voljela, zaustavila bih je, jer ako ja na nekoga dreknem, taj mora poslušati, Polett je

držala do mene, znala je da će ispaštati ako bude neposlušna. Što vi mislite, tko je

meni pričao o Parizu, i o groblju na kojem jednoj ženi stalno donose svijeće, i o

mjestu gdje je car pokopan tako da se mora gledati dolje ako ga se želi vidjeti, pa tko

mi je drugi nego Polett mogao reći takve stvari dok je život za nju još bio vrijedan

življenja. Ako joj se više ne može drukčije pomoći, kako sam joj mogla zahvaliti na

svemu što me je naučila ako ne tako što ću je ohrabriti da sama kaže posljednju riječ,

ona sama, a ne netko drugi, da ne upravlja njome sve veći jad i sve bolnija

kralježnica i sve veća poniženja. Sutu je nije uistinu voljela, čak ju je podcjenjivala

zbog svega što joj se u životu događalo, dosad vam o tome nisam govorila, ali sada je

već svejedno, jadnici je jedan od njezinih predaka bio pljačkaš, ili nešto takvo,

završio je na stratištu, tražili su cijelu njezinu obitelj, svi su bili u bijegu pa su tako

završili u Mađarskoj. Polett se toga nije sramila, govorila je o tome, samo se Adél

zakačila za to, kakvi su to ljudi, ne znam zašto je bila toliko gorda, njezin je otac

odsjedio svoje zbog tučnjave s noževima i zbog provala i pljačke, nisu ga objesili, ali

ni to nije puno bolje nego Polettina rodbina. Adél se samo cerekala zbog giljotine, ali

Adél je glupa kao tikva, nije voljela ni Polettine priče, nije ih razumjela iako je zaklala

dosta pilića, glava brzo odleti ako se potrefi dobro mjesto, ne treba piliti. Polett se

zaklinjala da taj njezin predak nije bio kriv, nego je kriva bila politika, zgrabili su ga i

odveli, ja sam joj vjerovala, Sutu također, jer bilo je toga i ovdje kod nas, kolike su

nevine poubijali, kada sam ja još bila mlada, stradala je pekareva nevjesta, njoj nisu

odrubili glavu, nego su je razapeli. Ne vjerujete mi? Pa ne morate. Rulja ju je

rastrgala iako nije napravila ništa, samo je otvorila, zapovjednik je zabranio da

ikome drugom osim vojsci da kruha, ali njoj je bilo žao ljudi pa ga je dijelila dok je

imala, a kada kruha više nije bilo, nisu joj povjerovali, izvukli su je van i ubili je,

rastrgali su je kao kruh, ako gomila nekoga sređuje, traje to neko vrijeme, to je spora

smrt. Pa dobro, ja sada idem, samo sam vam još ovo htjela ispričati. Da imam krevet,

danas bih iznimno legla na njega, ali nakon što su mlade spasili te se pobrinuli čak i

za Evu, stari Grossmannovi popili su cijanid i ja sam ih našla mrtve u krevetu. Otad

mogu spavati samo u fotelji ili na sofi. Pa dobro, laku noć. Nemojte ništa dati Violi,

dosta je žderao.

Sjela sam na balkon s pogledom na vrt, zurila prema cvijeću, prema nebu, zaustavilo

se vrijeme, večer, mirisi, zaustavila se tišina. Polett, hugenoti i pekar mladoženja

smjestili su se u mojoj svijesti zajedno s nepoznatim starcima Grossmann koji više

nisu mogli podnijeti Hitlerov režim, pokraj giljotine pilići su krišom motrili kako se

događa smrt, sve je prožimao jak miris kvasca. Emerenc nikada više nije spomenula

pekara na čiju sam sliku kasnije nabasala na krojačkoj lutki, čak nisam odmah

shvatila koga slika predstavlja.

POLITIKA

Emerenc nikada više nije govorila o Polett, kao da ona nikada nije ni postojala, s

druge strane, zadržavala se kod nas više nego ikada dosad, zapravo mislim da je

tada voljela provoditi vrijeme isključivo s nama. Veza razvijena između nas bila je

rezultat sila koje je gotovo nemoguće definirati, bila je poput ljubavi, iako je

iziskivala beskrajne kompromise kako bismo se svi međusobno mogli prihvatiti. U

Emerencinim očima je svaki rad što ne uključuje tjelesnu snagu i korištenje ruku bio

zabušavanje, gotovo pa mazanje očiju. Iako sam uvijek cijenila fizička postignuća,

nikada ih nisam pretpostavljala onim duhovnim, ako je ikada u mom životu

filozofija Jeana Gionoa imala preveliku težinu, godine su me postupno oslobodile

njegova kulta i utjecaja. Moj je svijet bio utemeljen na knjigama, moja jedinica mjere

bila je slovo, ali ja to nisam doživljavala jedinim izvorom blaženstva, za razliku od

staričina vrednovanja. Iako sebi nikada nije osvijestila značenje ili na neki način

razjasnila ili upotrebljavala riječ „antiintelektualac”, Emerenc je bila njezino

utjelovljenje, antiintelektualac. Njezine emocije dopustile su da učini nekoliko

iznimaka, ideju o takozvanoj vladajućoj klasi gospode u odijelima razvila je na

svojstven način. U njezinim je očima svatko tko nije radio posao vlastitim rukama,

nego je netko drugi činio nešto umjesto njega, bio kvalificiran za taj pojam, a to se

podjednako odnosilo na prošla vremena kao i na današnje, kada je svjež preokret u

društvenom poretku već obećavao stvaranje socijalplutokrata. Svojega je oca, koji je

na početku stoljeća bio dobrostojeći obrtnik, smatrala radnikom koji je radio rukama,

učvrstila je njegovu figuru kao tesara premda je imao i kuću, i zemlju, i veliku

količinu plemenitog drva za obradu i skupe alatke. Starica ni za sve blago ovoga

svijeta ne bi izgovorila tu kompromitirajuću riječ, riječ „buržoazija”, premda je

živjela njezino značenje. Na brojnim mjestima gdje je radila stjecala je fine manire, ali

to nije ništa promijenilo u njezinu svjetonazoru: u njezinim očima muškarci koji su

privređivali ne koristeći se alatom, bez obzira na to koliko važan bio njihov položaj –

naravno, izuzev potpukovnika koji je pazio na red – bili su svi odreda paraziti, a

gospođe, bez obzira na svoje zvučne titule, tek usta koja treba nahraniti. U početku je

i mene ubrajala među njih. Emerenc je sumnjičavo gledala svaki list papira, svaki

pisaći stol, svaku brošuru, svaku knjigu. Ne samo što nije poznavala Marxa nego nije

čitala ništa, čak ni novine. Vjerujem da je i nas gledala svisoka, smatrajući nas

kroničnim lijenčinama, ali to što je doživjela potreslo ju je, nešto je oslabilo njezinu

nesklonost u trenutku kada bi prešla naš kućni prag, vjerojatno je samu sebe uvjerila

da je ono po čemu mi udaramo, pisaći stroj, ipak alat, pa ima neke časti u načinu na

koji zarađujemo za kruh. Njezin antiintelektualizam nije ju sprečavao da prihvati

poslove što su se pojavili tijekom političkih previranja, njezina profesija postala je

deficitarna, jamčila joj je potpunu sigurnost, od svakog je gazde naučila ponešto, ali

je o svakom imala svoje mišljenje. Na naše je knjige obraćala pažnju samo dok je s

njih brisala prašinu, s godinama su iz njezine glave isparila znanja stečena u tri

godine pučke škole, ostala je tek jedna pjesmica, čestitka za Majčin dan. Emerencino

se literarno obrazovanje od događaja pokraj bunara oblikovalo pod utjecajem

različitih poslodavaca i samoga tijeka života, ta desetljeća u Mađarskoj upoznala su

je samo s retorikom – što je zamrzila i što je izbrisalo svaki potencijalni interes za

poeziju. U vremenima kada je možda mogla čuti i nešto drugo, već je izgubila želju

za obogaćivanjem svoga duha, pekara su raščetvorili u revoluciji, kao što je kasnije

ispričala, junak njezine velike ljubavi nestao je s lica zemlje, kao i njegov nasljednik

što ju je opljačkao. Emerenc nikada nije doznala da se na neki način poistovjetila s

kapetanom Butlerom iz Prohujalo s vihorom, jednako kao ni beskrupulozni junak tog

romana ni ona nije željela staviti srce na kocku ni za koga, ni za što. Nakon Drugog

svjetskog rata neograničen horizont ležao je otvoren pred njom, mogla je za sebe

odrezati koliko god je željela, imala je dobar, analitički um, nepogrešivu logiku, ali

nije se željela ni obrazovati ni istaknuti – nije htjela raditi za opće dobro ili

sudjelovati u kampanjama. Sama je donosila odluke zašto i zbog koga korača,

kolikim koracima to čini, ostala je u okviru posuda s hranom i šarenih mačaka.

Novine nije čitala, vijesti nije slušala, riječ politika nije puštala u svoj svijet, i nije bilo

suza ni patetične intonacije ako bi slučajno izgovorila riječ Mađarska.

U carevini za jednog stanovnika Emerenc je bila jedini žitelj, suverenija nego

rimski papa, njezina potpuna ravnodušnost prema javnom životu povremeno bi

među nama dovela do živahnih scena, pa bismo pred strancima, da smo imali

svjedoka, izgledali kao glumci usred kabaretske predstave. U jednoj takvoj prilici, s

rodoslovnim stablom čije grane sežu sve do Arpadovića, bijesna do suza pokušala

sam Emerenc objasniti koliku važnost poslijeratni razvoj ima za našu zemlju, kao i

agrarna reforma i radnička klasa – ne moja klasa, nego njezina – kojoj se sada

otvaraju beskrajne mogućnosti. Emerenc je odgovorila da poznaje seljački mentalitet,

njezina obitelj pripada seljacima, njima je potpuno svejedno tko će kupiti jaja ili

vrhnje, samo da se mogu obogatiti, a radnik se za svoja prava bori samo dok i sam

ne postane gospodin, nju proleterska masa – nije upotrebljavala tu riječ, nego njezin

opis – ne zanima, a niškoristi lažljive bogataše posebno prezire. Svećenik laže,

liječnik je potkupljiv i neznalica, odvjetniku je svejedno zastupa li kriminalca ili

žrtvu, inženjer unaprijed kalkulira kako bi preostalo cigli i za njegovu kuću, a velika

poduzeća, tvornice i znanstvene institucije lopovsko su leglo. Urlale smo jedna na

drugu, ja sam predstavljala narodne mase kao Robespierre, iako su me upravo u to

vrijeme pokušali dovesti do točke iz koje više ne bih mogla djelovati i protjerati me u

neki posebno izabran geto zajedno sa suprugom toliko izmaltretiranim i poniženim

da je već onesposobljen za svaki rad, s nadom da ću naći adekvatnu formu i odlučiti

se napustiti život ili barem zemlju, samo što je mene na nogama održala mržnja, što

je oduvijek značilo to da onaj tko proganja vodi računa samo o svojoj bijednoj

karijeri, zemlja se još uvijek grči u porođajnim mukama i ne može učiniti ništa protiv

toga što su uz njezin krevet poredali takve nečasne primalje, kao ni protiv toga što su

uzgojili svijet Sparafucileā5 i dali vlast u ruke tako prljave da bi u vrijeme Svetog

Ladislava bile odsječene jer su gore od onih lopovskih: na više su desetljeća ukrale

vjeru cijeloj naciji.

Unatoč njezinim poodmaklim godinama, Emerenc su još uvijek bile otvorene

sve mogućnosti, barem u doba velikih promjena, međutim ona je prezirnim

primjedbama pratila povijesne zaokrete, a narodnim poslanicima, propagatorima, u

lice rekla neka joj se nitko ne obraća ni s kakvim lekcijama, propovijedi pripadaju

crkvi, nju su kao djevojčicu postavili za kuharicu, zar ju je itko pitao može li već kao

trinaestogodišnjakinja služiti u Pešti, neka samo posjetitelji lijepo idu odakle su došli,

a prije svega neka idu iz njezina života, jer ona zarađuje za život fizičkim radom, a

ne riječima kao što to oni čine i nema vremena slušati gluposti. Emerenc je zbilja

čudo spasilo od kazne u olujnim vremenima, u svim njezinim kritikama bilo je nečeg

nakaznog. Ti su propagatori vjerojatno proživljavali najmučnije trenutke života kada

im je Emerenc iznosila svoju filozofiju državnosti, u njezinim su očima Horthy,

Hitler, Rákosi i Karlo IV. bili potpuno jednaki, jer onaj tko je došao na vlast taj

zapovijeda, a onaj tko drugima nalaže kada, gdje, što i kako da nešto čini uvijek je

neuhvatljiv u ime nečega. Oni koji su na vrhu u bilo čije ime, bilo to i u Emerencinu

interesu, svi su jednaki, svi ugnjetavaju. Emerencin je svjetonazor razlikovao dvije

5 Ubojica iz opere Rigoletto Giuseppea Verdija (op. ur.).

vrste ljudi: one što metu i one što ne metu, a od ovih što ne metu može se očekivati

svašta i potpuno je svejedno pod kojom parolom i zastavom slave svoj nacionalni

praznik. Nije bilo te sile koja bi mogla utjecati na Emerenc, duboko zgranuti

propagatori bi nestali iz njezine blizine, Emerenc je bila nepokolebljiva,

nezaustavljiva, s njom se nije moglo udružiti ili sprijateljiti, pa čak ni pročavrljati,

bila je neustrašiva, šarmantna, opako pametna i ponižavajuće drska. Nitko je nije

uspio uvjeriti: taman da se i prihvati apsurdan način podjele časti na kojemu je

inzistirala, temeljen na razlikovanju onih koji metu sami i onih kojima metu drugi,

isključivo bi o njoj ovisilo želi li među prve ili među druge jer joj je država 1945.

godine osigurala mogućnost izbora. Ako ništa drugo ne bi upalilo, njezin je konačni

adut bio da odglumi jadnu staricu za koju su stvari ovoga svijeta postale puno

previše složene, zurila bi preda se s izgubljenim pogledom, kao netko tko je već na

sve zakasnio. „Ma kakvi, niste zakasnili, draga tetice” – tješio bi je mladi aktivist –

„vama su još otvoreni svi putovi, vi ste iz seljačke obitelji, kako biste mogli zakasniti,

odvest će vas da se obrazujete ili će poslati nekoga k vama da vas uputi gdje se

trebate prijaviti, procijenit će vaše zasigurno izvanredne sposobnosti, uskoro ćete sve

propušteno nadoknaditi, kvalificirat ćete se i postati obrazovan čovjek.” Obrazovan?

To je bila baklja koja bi zapalila fitilj Emerencina antiintelektualizma, jer čim bi netko

spomenuo izvanredne mentalne sposobnosti, ona bi si dala oduška i pokazala svu

mržnju prema pisanoj riječi – a bila je gorljiv, punokrvan orator.

Emerence je jedva čitala, pisala je grčevito i s velikom mukom, od

matematičkog znanja preostale su joj dvije osnovne operacije – zbrajanje i

oduzimanje – ali njezina memorija radila je poput kompjutora. Što god bi s tuđeg

radija ili televizije doprlo do nje kroz otvoreni prozor, ako bi ton bio pozitivan, ona

bi se odmah suprotstavila, a negativnosti je odreda hvalila, nije imala pojma nalazi li

se u vijestima spomenuto mjesto na ovom ili onom dijelu svijetu, ali mi je s

besprijekornim izgovorom ponovila što je čula o vladi u vijestima, nabrajala bi imena

državnika, bez obzira na to bila mađarska ili strana, i uvijek je komentirala. „Žele

mir. Je l’ im vjerujete? Ja ne, jer tko će onda kupiti puške, što će biti povod za vješanja

i pljačkanja, uostalom, ako nikada dosad nije vladao svjetski mir, zašto bi ga sada

bilo?” Isprepadala je predstavnice brojnih ženskih grupa koje su je pokušale uključiti

u svoj rad. Član savjeta iz ulice doživljavao ju je kao prirodnu nepogodu, a s tim se

mišljenjem potpuno slagao i svećenik: Emerenc je rođeni Mefisto, sve poriče. Jednom

sam joj rekla: da se nije neprestano borila protiv otvorenih mogućnosti za vlastitu

dobrobit, mogla je biti prva žena premijer, ili veleposlanik, ili što drugo,

inteligentnija je od cijele Akademije znanosti. „Dobro” – rekla je Emerenc – „šteta što

ne znam što radi jedan veleposlanik. Ja osim grobnice ne želim ništa drugo, ostavite

me na miru i nemojte me poučavati, znam dovoljno, kad bih barem znala manje.

Neka svoju državu, koja je po vašem mišljenju puna mogućnosti, zadrži onaj tko od

nje još nešto očekuje. Meni ne treba nitko i ništa, shvatite to jednom zasvagda.”

I uistinu joj nije trebala država, nije se namjeravala priključiti onima što nadgledaju

čišćenje, nikada nije tražila ništa za sebe i nije joj palo na pamet da je u svojoj vječnoj

negativnosti zapravo stalno politična. Ako se jednako ponašala pod Horthyjem,

njezini onodobni poslodavci vjerojatno su se dobro zabavljali, rekao mi je sin brata

Józsija da je odsjedila nekoliko dana u zatvoru zbog buntovničkog ponašanja. Svako

razdoblje Emerencina života mora da je slijedilo isti grozan obrazac, bilo je pametno

skloniti se od nje kada bi započela govor, bježao je svatko tko je čuo kako komentira

Gagarinov let u svemir ili psa Lajku. Dok smo slušali Lajkine otkucaje srca, počela je

proklinjati mučitelje životinja, a kasnije se tješila tvrdnjom da su zapravo podmetnuli

sat, sigurno bi im razuman pas dobrovoljno jurio sjesti u jednu kuglu ili što je to već

bilo i prešetavati se po nebu, tko će u to povjerovati, što se tiče Gagarina, imala je loš

predosjećaj, nitko se ne bi smio prihvatiti takvog zadatka jer Bog uglavnom ne

obraća pažnju na nas ako ga nešto molimo, ali nam uvijek priušti ono čega se bojimo.

Ako ona može srediti susjeda koji joj je izgazio cvijeće u vrtu, Bog će srediti uljeze, ne

služe nebeska tijela tomu da netko među njima luta. Na dan Gagarinove smrti, kada

se morala suočiti s reakcijama šokiranog i užasnutog svijeta, čak ju je i beznadno

naivna Adélka izbjegavala. Stajala je na trijemu, žestoko gestikulirala i svakomu

koga je uhvatila na dvorištu tumačila da je ona već sve predvidjela: Bog ne tolerira

prekoračenje naših ovlasti. Ona je upotrijebila druge riječi, ali to im je bio smisao.

Bila je jedina osoba na cijelom planetu koja nije žalila mladog čovjeka koji je izgorio

kao zvijezda, no nije žalila ni za Kennedyjem ili Martinom Lutherom Kingom, na

dvije je hemisfere Emerenc gledala jednako, bez predrasuda ili simpatije, izjavila je

da i u Americi ima onih koji čiste i onih za koje se čisti, takav je bio i Kennedy, a

crnac koji se još nije probio u taj cirkus, nego samo putuje i glumi mora biti kralj

među onima koji čiste. Uostalom, svi jednoga dana moraju umrijeti, ona će pustiti

suzu za svakim od njih – čim pronađe malo vremena. Kada smo se mnogo kasnije

sin brata Józsija i ja susreli i razgovarali pokraj njezina groba, spomenuli smo i to da

je bilo nemoguće utjecati na Emerencin svjetonazor, mladi je čovjek u znak nemoći

raširio ruke, prema njegovu mišljenju mir je za njegovu tetu stigao prekasno, njegov

je otac racionalnije gledao na stvari iako nikada nije zaboravio prošla teška vremena,

no bio je zadovoljan i progresivan, za razliku od Emerenc koja je cijeli svoj život bila

sklona gorkim ispadima. Mogla sam to i sama primijetiti, rekao mi je, njezin je otpor

bio svojstven, gotovo bespredmetan, jer ona bi zauzela neprijateljski stav jednako

protiv Franje Josipa kao i protiv bilo koga drugog tko je imao utjecaja na povijest

naroda, čak i da je radio za njegovu dobrobit. Prešutjela sam odvjetnikova sina iako

sam naslućivala da je uzrok njezina bijesa nekako povezan s njim, a potpukovnik je

konačno zaključio umjesto nas: Emerenc je vjerojatno mrzila moć, bez obzira na to u

čijim se rukama nalazila. Ako bi gdje postojao čovjek koji bi mogao riješiti sve

probleme na pet kontinenata, ona bi i njemu našla zamjerku samo zbog toga što je

pobjednik. U njezinim mislima sve je bilo moguće svesti na zajednički nazivnik,

Boga, bilježnika, člana partije, kralja, krvnika, glavnog tajnika UN-a, a ako bi

slučajno ipak s nekim bila solidarna, njezino suosjećanje bilo je sveobuhvatno, nije se

ticalo samo onog tko ga zaslužuje. Suosjećala je sa svakim. S bilo kim. Čak i ako je

bio kriv.

O tome sam vjerojatno ja mogla reći najviše jer se preda mnom starica ponekad

otvarala, ali nisam sišla s uma, samo bi mi još to trebalo da objelodanim njezine

ekspozee. Jednom je mokrom krpom skupljala pseće dlake s poda, Viola se linjao.

Klečala je preda mnom, sjedeći za pisaćim strojem, čula sam je kako sama sebi izlaže.

„Blagi Bože” – rekla je Emerenc mokroj krpi – „skrila sam Nijemca jer mu je visjela

noga, barem ono malo što je od nje ostalo nakon što ga je sredila strojnica, mislila

sam da će ga ubiti ako ga pronađu, kasnije sam ondje kraj njega nagurala i Rusa,

samo su se gledali u tom zatvorenom dijelu podruma – takvo što vi još niste vidjeli, a

i nećete, ako se izbrbljate, vidjet ćete što ću vam učiniti – kada sam se doselila, ovdje

u vili nije stanovao baš nitko, samo stari bogalj gospodin Szloka kojeg sam kasnije

sahranila, vlasnici kuće u to su vrijeme već otišli van u Švicarsku, a od ostalih

stanara tada se još nitko nije doselio. Obišla sam sve, od podruma do tavana, i uočila

da ću moći napraviti savršeno malo podzemno skrovište ako presložim drva za

ogrjev na dobar način, na samom kraju otvarala su se vratašca u malu prostoriju bez

prozora, pa sam pred njih nehajno navukla cjepanice, a kasnije sam tu skrivala

svakog tko je trebao skrovište. Možete misliti kakav su izraz obojica složili kada sam

ondje smjestila i Rusa, on je mogao imati prostrijelnu ranu pluća jer mu se krv

pjenušala, meketali su jedan drugom iako se nisu razumjeli, njihovo sam oružje

sakrila, i danas ga imam, no ne isplati ga se upotrebljavati jer pravi veliku buku, iako

sam naučila njime baratati, jedan moj gazda, vojni časnik, bio je strastven lovac.

Taman kad su se bolje sprijateljili, obojica su umrla, stavila sam ih van pred kuću

preko noći, ovi u ulici ni danas ne shvaćaju kako su mogli u takvom miru ležati

jedan pokraj drugog. Sakrila sam ja i gospodina Brodaricsa na isto mjesto, Rákosi je

izdao tjeralicu za njim, od mene su tražili da ga prokažem, baš ću im ga predati,

svaki dan je išao s kacigom na glavi na bušotinu, a kada se vratio, jedva je mogao

sprati naftu s ruku. Špijun, vraga je on bio špijun, špijun je bio onaj tko ga je tako

nazvao, valjda sam trebala dopustiti da ga odvedu i da ostavi svoju jadnu ženu koja

je cijeli dan čistila i pospremala, uostalom, gospodin Brodarics je pokazivao pravo

poštovanje prema ljudima, koliko li je samo puta čučnuo kraj mene kada sam trebala

naložiti pod kazan, naučio me je kako da uštedim na ugljenu, od njega sam naučila

tajnu vatre, jer sve ima svoju tajnu, čak i žar. Dolazi Rakosijev čovjek, ja otvaram

kapiju, traže ga, nije ovdje, kažem da su ga već u zoru odveli neki drugi i neka ga

samo nađu jer i meni duguje novce za zimnicu. Prebrodio je on sve to kod mene.

Zatim je skrovište neko vrijeme bilo prazno, a kasnije sam ondje strpala doušnika što

se srušio u vrtu, bio je to pristojan doušnik, poznavala sam ga, bilo bi šteta za njega,

došao je k meni kad sam slomila ruku i postavio mi stalak za sušenje rublja, zašto ga

ne bih sakrila. Za onog drugog kojeg sam kasnije primila već ne bih stavila ruku u

vatru, ali i njega sam zadržala nekoliko dana jer je bio tako jadan, širio je zadah

smrti, pas zna tako izgledati kad vidi da podižete batinu.”

Slušala sam bez ijedne riječi, Sveta Emerenc od Csabadula, luđakinja bez mrlje

na savjesti, koja spašava svakog, jer koga gone – toga treba spasiti, Grossmannove

jednako kao i njihove progonitelje, s jedne strane njezine zastave nalazi se stalak za

sušenje rublja, a s druge kaciga gospodina Brodaricsa. Ta starica ne samo da nije

svjesna svoje zemlje, ona nije svjesna ničega, njezin duh isijava, ali kroz oblake pare.

Kakva žeđ za svime i kolika sposobnost – ni za što. „Recite mi” – upitala sam je

jednom – „jeste li vi samo spašavali ljude ili ste nekoga i prijavili?” Podrugljivo je

gledala u mene: za koga ja nju smatram? Nije prijavila ni brijača iako ju je prevario,

ostavio ju je bez ičega, čak su mu i snovi bili od laži, ali ona nije rekla ništa kada ju je

ostavio i pobjegao s plijenom, neka ga nosi ako mu treba, no otad ju je svaki

muškarac koji joj je prišao podsjećao na brijača, a ona nije htjela još jednom izgubiti

sve što je stekla, pogotovo ne svoj novac. Isplanirala je ona svoju budućnost, a u njoj

nije bilo mjesta za brijače, ni za Kennedyje, ni za leteće pse, u toj budućnosti nema

nikoga osim nje i mrtvih kojima će dopustiti ući. Bacila je ono što je držala u ruci,

potrčala, sjetila se da treba otići po lijekove za nekog bolesnika, pitala treba li meni

što kupiti. Gledala sam za njom i pitala se zašto mi je toliko privržena kada smo tako

različite, nisam razumjela što to voli na meni. Već sam rekla, još sam bila mlada,

nisam do kraja promislila nelogičnu, fatalnu, neuračunljivu privlačnost, iako sam

dobro poznavala grčku književnost što prikazuje isključivo u zajedničkom kolu

isprepletene ruke strasti, smrti, ljubavi i prijateljstva.

NÁDORI-CSABADUL

Nikada nije govorila o kraju u kojemu se rodila, nedaleko od mjesta moga rođenja. Ja

sam neprestano omalovažavala ovdašnju vodu i zrak, u rano proljeće kada bi snijeg

još zaostao u krpama, a natopljena zemlja počela nešto ispuštati i isparavati se,

uhvatila bi me nostalgija, željela sam ići kući. Emerenc mi se nikada nije pridružila u

tim ispadima, iako je i ona primijetila miris kojim nas je proljeće pozdravljalo te

jedva vidljivo zelenilo koje još nisu bili pupoljci, a kamoli listovi, ali su ipak

nagovještavali da su radovi na zemlji otpočeli, a kod kuće u našem kraju

novorođeno svjetlo u proljetnim lomovima još uvijek kroz prizmu pokazuje onu

djevojku koja je u proljeće ondje skakutala i plesala bez briga i misli, djevojku koja

sam nekoć bila ja, djevojku koja je nekoć bila ona. Jednog takvog dana koncem

veljače pozvao me knjižničar iz Csabadula, odmah sam otrčala k Emerenc s pitanjem

hoće li poći sa mnom ako prihvatim poziv. Ne treba biti na tom književnom

razgovoru, samo neka me otprati, a dok ja držim predavanje, ona može otići na

groblje ili potražiti rodbinu. Otišla je ne odgovorivši mi, shvatila sam to kao

odbijanje, ali ja sam poziv ipak prihvatila. Osam tjedana dijelilo nas je od

dogovorenog datuma, dobrih mjesec dana poslije Emerenc je spomenula putovanje.

Pitala je trebamo li ondje noćiti, jer o tome nema ni govora, ali ako slučajno idemo

ujutro, a navečer se vraćamo, možda će mi se pridružiti. Sutu je preuzela čišćenje

pločnika, Adélka će iznijeti smeće, ako je povedem, poći će. Nesvakidašnja odluka

zarumenila je njezino uvijek bijelo lice, zamolila me je da kada stignemo u Csabadul,

nikome ne govorim u kakvom je odnosu sa mnom. Razljutila me tom rečenicom, pa

tko s njom postupa kao da je puki zaposlenik, upitala sam je odgovara li joj da je

predstavim kao rođakinju moga supruga, kao moja rođakinja ne bi mogla proći jer će

je njezina obitelj razotkriti, ali s nekim nepoznatim iz Pešte mogu je dovesti u vezu.

Nikad dotad nije mi uputila pogled u kojem su se miješali podsmijeh i ispričavanje.

„Gazda će biti oduševljen” – rekla je suho. „Nemojte se zamarati, samo sam bila

znatiželjna biste li pristali na to i pristali ste. Da, jeste, jer ste glupača i nemate osjećaj

ni za što. Što mislite, što će oni vjerovati da sam postala? Kralj? Već su me u

djetinjstvu poslali da služim, u mojoj obitelji nema sanjara. Reći ću im da sam

kućepaziteljica, i to je profesija.” Tad sam već pobjesnila, u ljutnji sam se okomila na

nju, što se mene tiče, može reći što hoće, da je šinter ili da odnosi lešine, svatko će je

uvažavati zbog toga što se brine o višekatnoj vili i nebrojenim drugim kućama te

vodi naše kućanstvo, što je najvažnije i zbog čega treba biti pohvaljena. Ona ne mora

vjerovati, ali Csabadul me je pozvao zbog onog što ona smatra ništavnim, zbog mog

pisanja, i postoje ljudi, ima ih i u njezinu rodnom mjestu, koji pisca ne smatraju

neradnikom i ne odmahuju rukom kao što to čini ona na ime Janosa Aranyja ili

Petőfija. Ništa nije odgovorila, više ni jednom nije spomenula putovanje, do zadnjeg

dana nisam znala hoće li mi se pridružiti ili neće, ali nisam željela vršiti pritisak u

strahu da će na koncu baš zbog pritiska ostati kod kuće.

U danima što su prethodili predavanju živjeli smo kao i inače, Emerenc je

brisala prašinu s polica za knjige, preuzimala poštu, poslušala ako bih govorila na

radiju, ali bez komentara: nije ju zanimalo. Primila je na znanje da povremeno

dajemo intervjue, trčimo na sastanke i predavanja nekakvih udruga pisaca,

sudjelujemo na satovima mađarskog jezika, vidjela je naša imena na knjigama,

vraćala ih je na police nakon što bi obrisala prašinu s njih jednako kao što vraća

svijećnjak ili kutiju šibica, bilo je potpuno svejedno, za nju je sve to predstavljalo

prihvatljivu slabost, jednaku kao prežderavanje ili opijanje. Sa svojevrsnom

djetinjom ambicijom željela sam je pridobiti za meni neodoljivu čaroliju mađarske

klasične književnosti, jednom sam joj izrecitirala Majčinu koku6, mislila sam da bi joj

ta pjesma mogla biti bliska jer voli životinje. Zastala je s peruškom u ruci, pogledala

me i stala se smijati gotovo škripućući. Rekla je da zbilja poznajem nevjerojatne

tekstove. „Oj, što je kamen!” Što je to „što je kamen”? Što je to „prebiva”? Tako nitko

ne govori. Iz sobe sam izašla gušeći se.

Na kraju nije išla na izlet sa mnom. Za to nije bio kriv nitko posebno, toga su

dana Sutu pozvali u gradski ured zbog dozvole za njezin štand, večer prije polaska

dotrčala je k Emerenc da joj kaže da je potpuno nemoćna, jako joj je žao, ali ne može

je zamijeniti, nikako ne može znati ili izračunati kada će doći na red i koliko će se

vremena baviti njome kada jednom uđe u ured. Teško da se može zamisliti brutalnija

scena od one što se odvila među njima: Emerencine uvrede bile su to žešće što je

6 Pjesma Sándora Petőfija iz 1848. godine (op. ur.).

jasnije shvaćala Sutuinu nevinost, ona je zbilja bezbroj puta doživjela da nešto

isplanira u ovom ili onom dijelu dana, a da se potom sve izjalovi jer je netko negdje

drugdje uredio drukčije. Znala je, Sutu je jednako rob kao i većina drugih, kada je

jednom pozovu, ne može reći da ima druge planove, nije bilo koristi od prepiranja ili

vrijeđanja Sutu uzduž i poprijeko, ali ona je to ipak učinila. Sutu se povukla kao

Koriolan, prošlo je dugo vremena prije nego što su opet uspostavile ranije dobre

odnose. Na dan moga putovanja Emerenc je u zoru prošetala pospanog Violu, puno

ranije nego obično, i nije se odvajala od mene od ranog jutra, cijelo vrijeme mog

spremanja na put. Ništa na meni nije bilo dobro, ni frizura ni odjeća, izluđivala me

time što se u sve upleće i u sve me upućuje kao da idem na dvorski bal. Nije bila kod

kuće, rekla je dok me je potezala za kosu, od četrdeset i pete, a i tada se samo

provrzmala onoliko koliko je dopuštao željeznički vozni red, razmijenila je nešto

hrane s ovim i onim, a prije toga je četrdeset i četvrte bila ondje cijeli tjedan, nije se

dobro provela, ali njezina je obitelj tad bila u prilično neveselom raspoloženju, djed

je uvijek bio veliki tiranin, a i ostatak obitelji s majčine strane bio je prilično

uznemiren zbog cirkusa. Cirkus je u Emerencinu rječniku uvijek označavao

nacionalnu kataklizmu, u ovom slučaju Drugi svjetski rat, sve one situacije u kojima

žene postaju nervozne, ćudljive i glupe, a muškarci pak pomahnitaju i masakriraju

druge, naravno, skriveni iza povijesnih kulisa. Da se Emerenc pita, ona bi zatvorila

martovsku mladež7 u jedan podrum i poučila je: nema književnosti, galame, izvolite

izabrati neki koristan posao, ne želi čuti nikakve revolucionarne tekstove, u

protivnom će ih sve srediti, van iz kavane, idite obrađivati zemlju ili u obrt.

Upute sam dobila tek kada je uočila službeni automobil na kojem je pisalo

Nádori-Csabadul. Tada je zamolila da ako budem imala vremena, da pogledam u

kakvom su stanju obiteljski grobovi, ako ikako budem mogla, da obiđem i staru

kuću u kojoj se rodila, na samom rubu Nádorija, a ako ikako stignem, voljela bi da

odem na csabadulsku željezničku postaju i prošećem duž puta gdje je rampa. Važna

je rampa. Ako zateknem nekog iz obitelji – trebalo bi ih biti jer se dopisuju sa sinom

brata Józsija, oni nisu Szeredás, takvih više nema, živi su još samo potomci s majčine

strane, oni su Divék – njima ne poručuje ništa i neka ne brbljam previše, ako pitaju,

trebam samo reći istinu, živa je i zdrava. Nisam joj ništa obećala, što ja znam za što

ću imati vremena, književni susreti ne ovise samo o uvjetima na cesti, nego i o

organizaciji mještana, naime gotovo nikada ne počnu u točno vrijeme, treba pričekati

publiku, ako knjižničar isplanira ručak, nije prikladno ispitivati za groblje, ali što god

7 Misli se na mađarsku revoluciju 1848. godine (op. ur.).

o meni bude ovisilo – učinit ću. Auto je stigao po mene puno prije nego što je bilo

dogovoreno, možda, ako se dobro potrudim, uspijem izvršiti sve njezine naloge.

U posljednji trenutak na ulici se pojavila Sutu, otvorila je vatru, rugala se

Emerenc što ostaje kod kuće iako je već promijenila sigurnosnu bravu na vratima,

sluti ona zašto to čini, ne pouzdaje se čak ni u nju, u Sutu, valjda je mislila da će

upravo toga dana za koji su svi znali da mene prati, provaliti k njoj, a tko bi za to

imao najbolju priliku ako ne ona, Sutu, koja bi preuzela i Violu. „Dabogda crkla!” –

rekla je hladno Emerenc, Sutu je zanijemjela, ali je ostala stajati na mjestu, kletva je

došla neočekivano i jednako nepravedno kao i njezine optužbe. Još sam ih i iz auta

mogla vidjeti, stajale su jedna nasuprot drugoj, Sutu je pognute glave zurila u

Emerenc, kao da su sudjelovale u karate-borbi i starica je zadala tako nezgodan

udarac da je suparnica ostala paralizirana. Obratila sam se Emerenc, rekla joj da ću

pokušati što prije stići kući, voljela bih doći prije ponoći ako uspijem, no više neću

imati snage doći k njoj jer ću dotad već biti jako umorna, neću moći ni govoriti.

„Umorna od čega? Umorni će biti mnogi nesretnici što će vas morati slušati, prije

nego što uopće stignu do doma kulture, morat će nahraniti stoku, pomusti krave,

pripremiti stelju i pet milijuna drugih stvari o kojima vi nemate pojma, vi ćete samo

sjediti i brbljati gluposti.” Nisam ni pokušala objasniti koliko energije moram utrošiti

u to da bih satima održala koncentraciju na toj ljetnoj žegi u zagušljivoj prostoriji u

kojoj će zbog buke izvana držati zatvorene prozore. Zamolila sam vozača da

krenemo. Bila sam pomalo razočarana, očekivala sam da će se Emerenc suzdržati od

zadirkivanja i možda zamoliti da joj nešto donesem, na primjer grančicu živice što

raste oko kuće ili nešto drugo – ja bih uvijek od kuće donijela veliku štrucu kruha –

ali ona nije tražila ništa. Viola je lijeno zalajao kada je vozilo krenulo, kao da me želi

utješiti, odvojenost neće potrajati zauvijek, do večeri ćemo svakako oboje moći

izdržati.

Putovanje je proteklo glatko, nigdje se nismo zaustavljali, usvojila sam naviku

da ne jedem ni prije ni tijekom puta, gotovo su me uvijek ponudili u knjižnici, pa ako

ne bih uzela ni zalogaj – uvreda. Nádori je bilo lijepo selo, nisam se trebala

raspitivati za groblje, počelo je na periferiji, odmah nakon znaka s toponimom,

zapljusnuo me miris poljskog cvijeća i kadulje s ruševnih nadgrobnih spomenika.

Zaustavili smo automobil, ušla sam, nepoznata žena zalijevala je cvijeće uz ogradu.

Bila je dovoljno stara da bi mogla čuti imena Szeredás ili Divék, ali nije ovdje rođena,

ovdje se udala, nije znala ništa o stolarskoj obitelji. Groblje očigledno više nije bilo u

funkciji, oni koji su se ovdje pretvarali u prah počivali su u neobilježenim

grobovima, većinu nadgrobnih spomenika i križeva odvukli su ili ukrali, ili je obitelj

ekshumirala pokojnike. Nije bilo više od dvadesetak održavanih počivališta kao što

je bilo ono pokraj kojega se starica saginjala, ali sam neko vrijeme nastavila tražiti

spotičući se među zečjim rupama i krtičnjacima. Činila sam to rado: postoji neka, ne

nužno sjetna, privlačnost u napuštenom groblju ljeti, pa sam samo šetala među

korovom negdašnjih grobova, ali zapravo nisam imala što vidjeti. Ondje gdje sam

uspjela razabrati slabašnu graviru, nije stajalo ime koje sam tražila. No u Csabadulu

sam odmah bila sretne ruke, čim sam na glavnom trgu izašla iz auta, na jednom se

natpisu točno nasuprot meni crvenjelo djevojačko prezime Emerencine majke: Csaba

Divék, klasični i kvarcni satovi, gospođa Ildiko Divék, rođ. Kapros, modni nakit. U trgovini

je radio mladi bračni par. Pomislivši da ću izazvati senzaciju time što ću ušetati u

njihovu radnju i donijeti vijest o njihovoj rođakinji što živi u Pešti, o Emerenc

Szeredás – pod uvjetom da sam na dobrom mjestu i da je Rozalia Divék, negdašnja

supruga Józsefa Szeredása, pripadala njihovoj obitelji – grdno sam se prevarila. Iako

nisu zadržali kontakt s njom, znali su tko je, urar me je zamolio da obavezno

potražim njegovu krsnu kumu koja je djevojački Divék i sestrična peštanske

rođakinje, zajedno su odrastale kao djevojčice i sigurno bi mi se jako obradovala, a

posebno tomu što bi nakon toliko vremena doznala što se dogodilo curici tete

Emerenc koju nitko nije vidio otkako su je odveli natrag u metropolu.

Sada sam ja trebala biti vrlo oprezna da ne odam kolike su praznine u mojim

saznanjima te da sada prvi put čujem da je Emerenc imala dijete. Na moje daljnje

ispipavanje prisjetili su se tek uspomene što su je i sami imali iz druge ruke, čuli su

od svojih predaka da se Emerenc posljednjih godina rata pojavila s djevojčicom u

naručju i da ju je ostavila s pradjedom možda i punu godinu. Mladi ljudi nisu ništa

znali o obiteljskim grobnicama, ali će se urareva kuma zasigurno svega prisjetiti. Iz

radnje sam otišla u knjižnicu jer je i do ručka, a kamoli do predavanja bilo još puno

vremena, knjižničar je bio sretan što imam prijedlog kako provesti dan i ponudio se

da mi bude pratnja. Rođakinja je živjela u vlastitoj kući, izgledom je podsjećala na

Emerenc, jednako visok i mršav tip osobe, istog dostojanstvenog hoda i držanja, bilo

je očito da se i u starosti dobro osjeća u svojoj koži. Njezina je kuća bila uređena s

ukusom i odavala materijalnu neovisnost, prisutan osjećaj ponosa pojačavalo je

svjetlo što je prodiralo s bočnih prozora. Ponudila nas je kolačima, poslužavnik je

izvadila iz prekrasnog starinskog kredenca, napomenuvši pritom da je namještaj

izradio Emerencin otac koji ne samo da je bio stolar, što sam znala, nego i

primijenjeni umjetnik. Njezin je djed prenio kredenc nakon što je u Nádoriju

osnovana zadruga koja je preuzela stolariju za svoje potrebe. Sada je na njoj bio red

da se raspita što se dogodilo s Emerenc i djevojčicom nakon što su nestale, to je

moralo završiti ili izrazito sretno ili izrazito nesretno, jer sin brata Józsija curicu

nikada nije vidio. Njihov je djed bio teške naravi, nastavila je pripovijedati starica

dok smo jeli debele kriške žutog kolača i pili nadaleko poznato vino s pjeskovitog

terena Alfölda. Nije razumio s kakvim se sve opasnostima suočavaju mlade djevojke

koje odlaze služiti u Peštu, a kada se Emerenc pojavila s djetetom, mislili su da će je

na smrt pretući, možda i bi da prije toga nije doživio moždani udar pa više nije bio u

staroj formi. U današnje vrijeme ljudi više nisu takvi, taman da obitelj nije sretna

onim što se dogodi, neće to pokazati, a vjerojatno sam i sama primijetila da i vlast i

cijelo društvo štite mlade. U ono su vrijeme smatrali da imaju pravo znati tko je otac

Emerencina djeteta, ali ona nije htjela ništa reći, nije sa sobom ponijela ni djevojčičine

dokumente, da njezin djed nije bio vrlo cijenjen i da nije bilježnika neprestano

darivao ovim ili onim, bio bi to velik problem, ali bilježnik je izgladio stvar. U

zamjenu za dokumente zaboravljene u Pešti izdao je za djevojčicu nekakve papire,

jer je otac ionako bio nepoznat, i ona je postala Divék. Na kraju ju je starac zavolio

više od vlastitih unuka, jer ondje nije bilo ni djevojčičine majke, nikoga, a i ona je

zavoljela starca, verala se po njemu i grlila ga, stari Divék briznuo je u plač kada je

Emerenc došla po nju i odvela je, do smrti je žalio što ju je pustio, bila je tako draga.

Inače, rado bi vidjela Emerenc kada god, samu ili s djevojčicom koja je sada već

zasigurno žena, djed je, nažalost, kao i njezin nesretni muž, već mrtav, što se Divéka

tiče, ovdje je preostalo tek nekoliko njih, rasula se obitelj po svijetu.

Rođakinja se unatoč užasnoj sparini ponudila da me povede u obilazak

grobova, starac i njezini roditelji su ovdje, a Emerencina obitelj ostala je u Nádoriju,

na starom groblju. Stala je nešto govoriti prigušenim glasom, uznemirila se, nitko

nije mogao biti ponosan na činjenicu da se djed protivio da mu se kći uda za

Szeredása, nitko nije znao razlog tom protivljenju, jer stolar je dobro zarađivao sve

dok ga smrt nije odnijela, a za užasnu tragediju tek nije mogao biti odgovoran, pa

ipak nije u svoju blizinu prenio ni stolara, ni blizance ni svoju kćer. Pogreb je

organiziran u Nádoriju, ondje svi počivaju pokraj Szeredása, kao da su svi bili

njegove žrtve. Moguće je, naravno, i to da je ona sve krivo shvatila, u ono je vrijeme

još bila dijete, ima ljudi koji ne žele posjećivati grobove jer su bližnje suviše voljeli i

ne mogu podnijeti bol koju izaziva pogled na grobove. Njezin drugi suprug nije ni

imao počivalište, Emerenc je sigurno ispričala da je završio u masovnoj grobnici u

Galiciji. U svakom slučaju, ako bi peštanska rođakinja u vezi s tim željela nešto

poduzeti, neka ne gubi vrijeme jer su se prošle godine Nádori i Csabadul spojili u

jednu općinu, staro će groblje uskoro preorati. Nije znala točno reći gdje je pokopana

obitelj Szeredás jer nije bila ondje od djetinjstva, ali možemo pogledati obližnje

grobove Divék i Kopró. Ona je djevojački Divék, udana Kopró. Budući da sam još

uvijek imala dosta vremena, pogledala sam ukusno izrađen obelisk, bio je od

granita, iznad imena, kako i dolikuje, imao je vode babilonske, tužne vrbe s

violinama što vise s grana. Rođakinja me je još i darivala, dala mi je dvije fotografije,

dugo je tražila dok nisu iskrsnule u jednoj od ladica: Emerencina majka zbilja je bila

lijepa mladenka, ali zapravo me je potresla druga slika, amaterska fotografija

valovito izrezanih rubova na kojoj se vidjela Emerenc s djetetom u naručju,

osvjetljenje je bilo loše, samo se djevojčica vidjela oštro, Emerencinu glavu i tad je

zakrivala marama, ali je odjeća bila nešto šarenija, nije joj najbolje pristajala, sigurno

ju je naslijedila na nekom od mjesta gdje je radila. Lice joj je u biti ostalo

nepromijenjeno, samo što je u njezinim očima umjesto zlobe bilo blagog veselja. Na

kraju su svi Divékovi i Kopróvi došli na moje predavanje, što isprva nikome nije bilo

ni na kraj pameti, ali činilo se prikladnim nakon što sam ih posjetila. Na književnom

susretu bilo je neuobičajeno malo posjetitelja, a i ti su bili krajnje nezainteresirani,

svima je bilo vruće, a ja sam iznova govoreći već stotinu puta izgovoreni tekst

razmišljala o tome kamo je moglo nestati dijete iz Emerencina naručja.

Pošavši kući, nisam zaboravila pitati knjižničara da skrene prema željezničkoj

postaji. Možda se začudio, ali nije to pokazao, prošla sam duž rampe, upravo kako je

to Emerenc poželjela, bila je kao i svaka druga, visoka, s prugama, zapuštena. Na

povratku u Nádori vozač se zaustavio kraj Emerencine stare kuće, ispostavilo se da

je i danas spominju kao kuću Szeredásovih. Vidjela se jasno u sumrak, jedne od onih

nevjerojatnih ljetnih večeri u kojima sunce ne zalazi polako, nego najednom povuče

svoje zrake, a iza sivila se još sve žari narančasto, plavo i ljubičasto. Zatekli smo

scenu istovjetnu onoj iz Emerencine pripovijesti: obojena fasada, bočni zidovi, linija i

visina zgrade. Emerenc ništa nije preuveličala ili minorizirala, a iznenadilo me je što

se i dimenzija dobro sjeća, nije sanjarila o dvorcu iz bajke umjesto šarmantnog

negdašnjeg doma, bio je dovoljno lijep i ovakav kakvog ga je izgradio József

Szeredás. Kuća nije bila planirana samo s radošću, nego i s ljubavlju i odavala je

dojam zavjeta danog za sva vremena. Na mjestu nekadašnje stolarije sada je također

stajala radionica, ali u njoj je bio električni stroj, lancima privezani veliki psi lajali su

na mene. Mali vrt još je uvijek bio ondje, ruže su cvjetale na ostarjelim stablima,

netko je među platane posadio nekoliko javora, u međuvremenu je porastao i orah,

na grani je visjela ljuljačka, a pod drvetom su se igrala djeca. Nisam vidjela gumno,

na njegovu je mjestu bio kukuruz, obećavao je bogat urod, stajala sam, gledala

kukuruz posađen u vojničke redove i razmišljala o tome kakvo li može biti sjećanje

zemlje kada sadrži toliko krvi i leševa te pokopanih snova i neuspjeha. Kako može

uroditi plodom pod teretom takvih sjećanja? Ili može upravo njima unatoč?

Poslovođa je bio mlađi muškarac, vidio je da sam zaustavila auto, mislio je da ću

izaći i da sam došla po štene komondora jer ih je prodavao, ali rekla sam mu da

imam psa, samo gledam zgradu jer je nekoć ovdje živio netko tko sada stanuje u

mojoj ulici. Čim se ispostavilo da mi ne treba komondor, prestala sam ga zanimati.

Premišljala sam se bih li ga zamolila za ružu koju bih ponijela Emerenc, na kraju

ipak nisam. Što ja znam koliko je dubok bunar Emerencinih uspomena kada mi

nikad nije rekla da ima dijete, ili ga je barem imala. Ovdje, na negdašnjoj neupitnoj i

priznatoj pozornici života pokušala sam ucrtati u svoju svijest realne koordinate

Emerencina bića, ali nisam uspjela. Ona ovdje više nije bila kod kuće, a kod kuće nije

ni ondje gdje sada živi, odnosno ako jest, riječ je o neuobičajenim okolnostima koje

njezin dom drže odijeljenim od ostatka svijeta. U ovoj sivoj večeri obojenoj tek

prugama plavetnila sutona jasna je postala tek jedna činjenica: za nju je selo nestalo,

Emerenc je dospjela u grad i grad ju je primio, ona pak nije primila grad, naime

jedina realna sfera njezina postojanja ležala je iza zaključanih vrata koja nije

namjeravala nikomu otvoriti. Vratila sam se u automobil, nisam otrgnula čak ni list s

grma za uspomenu, i tako smo pošli kući.

Znala sam da me neće čekati kod kuće, bila je suviše ponosna za to, radije će

pristati da nikada ne čuje što je preostalo od njezina negdašnjeg života nego priznati

da je to zanima. Pozdravila sam supruga koji mi je rekao da su se on i Viola počastili

raskošnim blagdanskim ručkom, zatim sam otišla k starici. Pas je u znak pozdrava

trčao s trijema prema vrtnim vratima, Emerenc nije ni ustala, hladila se na sanduku

za prljavo rublje. Mislila sam, samo ti lijepo čekaj, sad će te pogoditi atomska bomba,

ipak možeš naslutiti da su u razgovorima iskrsnuli neki detalji iz tvog ranijeg života

što si ih zaboravila spomenuti. Prvo sam joj izreferirala o urarskoj radnji, a zatim

sam se sondom spustila dublje pričajući joj o ugodnom okružju u kojem živi njezina

rođakinja, pa i o djedu koji je zasigurno bio nezgodan čovjek kada je kaznio mrtve,

ionako su bili dovoljno nesretni, teško je shvatiti zašto je dopustio da grobovi

propadnu, sve je to tako neprikladno. Emerenc se zagledala u daljinu kao da je u

mraku vidjela nešto što se ne tiče mene, a mene je zapljusnuo val srama, pa što se

guram u njezine privatne sfere, u njezinu intimu, što očekujem od nje, ispovijed?

Svih ovih godina nije me pustila ni centimetar bliže sebi, ne očekujem valjda da mi

rastumači okolnosti rođenja izvanbračnog djeteta, što je onodobno moglo donijeti

samo nevolju, sramotu i neizbježnu brigu? Što li sam postala, pervertit, sadist? Zar

sam se nadala da će se hvaliti nečim što po njezinu shvaćanju zavređuje skrivanje?

Emerenc je okrenula leđa vrtu i stala gledati samo mene, dok je Violinu glavu

stisnula koljenima. Smiješno mi je to čak i napisati, ali osjećala sam da je pas oduvijek

znao sve o Emerencinoj curici jer je njemu starica ispričala sve što je mene zanimalo.

– Već sam vam rekla – započela je sebi svojstvenim razgovornim tonom – već

dugo imam dovoljno novca, ali sam s grobnicom odlučila pričekati do vlastite smrti,

tad će sin brata Józsija sve dogovoriti. Ne mrzim ja svog djeda, bio je takav kakav je

bio, ljubomoran, hladan, nikada nije oprostio mome ocu što ga je odvojio od kćeri, ni

mene nije volio, to mu ne zamjeram, ali mrtvima se mora dati ono što zaslužuju. Ja

ću ih nekoliko donijeti gore, bit će to grobnica, vidjet ćete, kakva još nije sagrađena u

Budimpešti, nacrtat će je neki od vaših prijatelja slikara ili kipara onako kako mu

budem diktirala. Ne bi cijela stvar otišla tako daleko da se moj djed nije bojao

ogovaranja u Csabadulu, ali natovarila sam im curicu na vrat, a stari je bio pametan

k’o vrag, znao je, sramota je svakako već tu i najviše će me zaboljeti ako zanemari

grobove, pa je ostavio križeve da trunu, ja sam živjela u Pešti, nisam mogla odlaziti

na groblje.

Hvala Bogu što je sama započela temu, znači mogu joj pokazati fotografije.

Dugo je gledala obje, njezino lice nije odavalo emocije, pomislila sam da će se

raznježiti ili zarumenjeti, iako zapravo ne znam zašto sam to pomislila, bez moga

znanja mogla je unutra imati cijeli album sa slikama djeteta, što sam ja znala o

Emerencinu Zabranjenom Gradu. Nije gledala fotografiju kao majka, a ponajmanje

kao potresena majka čija prošlost upravo izlazi na vidjelo, nego kao vojnik koji je

naučio uvijek pobjeđivati.

– Ovo je mala Eva – objašnjavala je – nju sam nedavno čekala, živi u Americi,

ona mi šalje novac. I pakete čiji sadržaj razdijelim, iz kojih vi obično dobivate

beskorisne stvari kao što su šminka i kreme. Ovako je izgledala kada sam je dovela iz

Csabadula u Peštu, ali sada više ne želim vidjeti njezino lice jer nije došla kada sam

poslala po nju. Ako je ja pozovem, kao što sam je onda zvala, ona treba doći taman

da je i smak svijeta jer da nije mene, razbili bi joj glavu o zid ili ju poslali u plinsku

komoru.

Gurnula je fotografiju prema meni gestom koja je govorila da ne želi imati ništa

s tim.

– Mislite da je bilo jednostavno? – osjećala sam da joj ni sada nije lako o tome

govoriti. – Dotad su me svi poštivali, ja sam bila pojam, Emerenc Szeredás, čista,

poštena, koja vodi razborit život, koja je na vlastitoj koži naučila kakvi su muškarci,

pa kada je otišao onaj čovjek, a kasnije pobjegao i brijač s novcima i svime stečenim

tijekom godina, nije ispila lužinu, nego je tek samu sebe prodrmala, kao da joj se to

nije ni dogodilo, i rekla da više nikada neće biti ničija imovina, muškarce neće pustiti

ni blizu, neka gule i prave ludim nekog drugog. Nitko me nikada nije ni dotaknuo,

što mislite kako sam se osjećala kada sam nenajavljeno, s djetetom u naručju stigla k

djedu: ovo je moje i hranite je do kraja rata jer se ne mogu za nju brinuti u Pešti,

nemam vremena za dijete, ovdje ćete se već snaći s njom, ne mogu više ništa učiniti

zbog toga što me je neki gad prešao i sada je ovdje djevojčica. U Pešti je nisam mogla

zadržati, bilo je previše opasno, nisam je mogla ni zaključati, djeca se trebaju kretati i

treba im svježeg zraka.

Grmlje je šuštalo, Viola je zaspao glave položene na Emerencinu cipelu.

– Sjećate se zakona, zar ne? Stari su popili cijanid, mladi su kupili priliku za

bijeg, ali nisu mogli krenuti brdskim putom, pješice, gotovo četveronoške, s

djetetom, pa su ga dali meni. Gospođa Grossmann znala je što je meni Eva i koliko ja

značim njoj, djevojčica bi zaplakala čim bi joj prišao netko drugi, čak se i iz majčina

naručja željela ponovno vratiti u moje. Nisu svi Nijemci bili haramije, ova je vila

pripadala jednom njemačkom tvorničaru, on je Grossmannovima pronašao

krijumčara ljudima, on je i mene ovdje postavio za pazikuću i sve mi povjerio prije

nego što se vratio u domovinu. Sve smo dogovorili: ja sam ušla u vilu, mladi

Grossmannovi zaputili su se prema granici, ja sam djevojčicu odnijela na selo, bilo je

pametnije da ljudi pomisle da je i ona nestala zajedno s roditeljima. Što sam dobila

kada sam tamo došla, ne pitajte, jer to nisu bile obične batine, mislila sam da više

neću moći hodati. Neka me tuče i šutira, rekla sam djedu, neka me naziva svakakvim

imenima, samo neka djevojčicu ostavi na miru, sav novac i nakit što su mi ostavili

Grossmannovi dala sam za troškove oko djeteta, a on je mislio da sam u vihoru rata

još i pljačkala jer nije bilo malo to što sam donijela, ali uzeo je, ne brinite se. Pošteno

su se brinuli za djevojčicu dobrih godinu dana, a kada su se Grossmannovi vratili

kući, otišla sam po nju. Jadnici su htjeli započeti nov život, ali na kraju su opet otišli

u tuđinu i sve što im je još preostalo, i namještaj što sam ga već spasila prenijevši ga

u vilu, iz zahvalnosti su dali meni, zatim su ponovno nestali, bojali su se ostati ovdje

jer je Rákosi ponovno počeo sa svojim cirkusom. Jeste li bili na rampi?

Odgovorila sam potvrdno.

– Htjela sam da je pogledate jer je ja često vidim u snu i uvijek je jednaka kao

posljednji put kada se životinja bacila iz vlaka za mnom. Imali smo junicu boje

peciva, hranila sam je jer bila je još tele i uz dvoje malenih ona je za mene bila treće

dijete, imala je svilenu dlaku jednaku kao kosa blizanaca, meku ružičastu njušku što

je mirisala na mlijeko, baš kao blizanci. Svi su se smijali jer je stalno hodala za mnom,

ali trebalo ju je prodati, mene su zaključali na tavan, maknuli ljestve da ne mogu poći

za njom, na selu se tada još nije histeriziralo, dijete bi pošteno zveknuli, rekli mu što

da čini, a ako još uvijek ne bi razumjelo, razbili bi mu glavu. Možda je sada već

drugačije, možda i ondje svašta dopuštaju, ne znam. Mene su za svaki slučaj

klepnuli, zaključali vrata za mnom, ali ipak sam sišla, znala sam da će junicu prevesti

željeznicom ako su je prodali, pa sam trčala prema rampi, ali dok sam stigla, već su

je nagurali u vagon s drugom prodanom stokom. Mukala je iz daljine, a ja sam

izvikivala njezino ime, prije nego što su zatvorili vrata, ona je na moj poziv skočila s

visine. Dijete je glupo: nisam znala što činim time što je zovem. Slomila je obje

prednje noge, pala je na njih, zvali su Ciganina da je dokrajči, djed me je proklinjao,

da sam barem ja crkla, a ne ta vrijedna stoka, takva niškoristi, zgubidanka. Priklali su

je i izvagali, prisilili su me da gledam kako je ubijaju i komadaju, ne pitajte što sam

osjećala, samo upamtite da nikoga ne treba voljeti do smrti jer će se zbog toga patiti.

Ako ne odmah, onda kasnije. Najbolje bi bilo ne voljeti nikoga jer tada ne bi bio

priklan nitko do koga vam je stalo, i ne bi bilo iskakanja iz vagona. Hajde, idite kući,

obje smo već puno rekle, i životinja je iscrpljena, povedite Violu kući. Viola. Junicu

smo kod kuće zvali Viola, to joj je ime dala moja majka. Idite već, pas je pospan.

Pas, a ne ja koja sam cijeli dan bila u pogonu, a ne ona koja je jurila s jednog

kraja na drugi, čistila, spremala, mela, neprolazni imago, Viola na rampi ili u našoj

ulici, u obliku psa. Otišla sam kući kako je željela, osjećala sam da želi ostati sama s

uspomenama što sam ih oživila. Sada je vjerojatno sve zajedno prisutno oko nje,

Grossmannovi i tvorničar koji nije bio loš čovjek, prazna vila u kojoj isprva živi sama

samcata, zatim neprekidna smjena sustanara, prvo se naseljavaju Nijemci, zatim

mađarski vojnici, oni nestaju pa dolaze Strelasti križevi, oni odlaze da bi se uselili

Rusi, Emerenc kuha i posprema za svima, kuća dospijeva u državno vlasništvo i

postaje višestambeni objekt, što već i ja znam, i među svim tim, ispod i iza, stoje

ranjenici, pekar kojeg su raščetvorili, brijač koji je gad, sram potaknut malom Evom

Grossmann u Csabadulu, junica, mačka obješena na kvaku i velika ljubav.

Je li i mačku, pitala sam se, nazvala jednako: Viola?

SNIMANJE

U studentskim danima mrzila sam Schopenhauera, kasnije sam shvatila da od

njegovih teorija trebam prihvatiti jedino to da je svaka emocionalna veza mogućnost

za napad i što više ljudi pustim blizu sebe, to je više kanala kroz koje opasnost može

pristići. Nije bilo lako prihvatiti činjenicu da odsad moram računati i s Emerenc,

njezino je biće postalo sastavnim dijelom moga života i već me unaprijed užasava

pomisao da ću je jednoga dana izgubiti, ako je nadživim, bit će još jedna povrh svih

sveprisutnih i neodređenih sjena što me razaraju i bacaju u očaj.

Tu spoznaju nije promijenilo to što se Emerencino držanje preobražavalo

prema nedokučivom ključu, ponekad je prema meni bila nepristupačna i gruba

toliko da su i stranci dvojili i čudili se zašto je trpim. Ali to nije bilo važno jer sam

davno naučila ignorirati pomicanja tektonskih ploča ispod površine njezina bića, što

je i sama mogla zapaziti, uzalud je pružala otpor i trudila se da više ne stavi srce na

kocku kao kapetan Butler, nije se mogla oduprijeti nastaloj privrženosti. Ako bih bila

bolesna, ona me je njegovala sve dok se moj muž ne bi vratio s posla, nikada joj

nisam mogla uzvratiti sličnom uslugom jer Emerenc nikada nije bila bolesna, nije

obraćala pažnju ni na ozljede zadobivene u kuhinji ili na nekom poslu, a ako bi na

nogu prevrnula kipuću mast ili se dlanom oslonila na nož stroja za mljevenje mesa,

ne bi čak ni opsovala, nego bi se pobrinula za sebe nekim kućnim pripravkom,

Emerenc nije poštivala cmizdravce. Kasnije više nije trebao razlog ili povod da svako

malo dođe u naš stan, nije bilo nužno verbalizirati zaključak, obje smo znale: voljele

smo biti zajedno. Kada bismo ostale same u stanu i obje imale vremena, razgovarale

bismo. Nisam je mogla navesti na to da pročita neki od mojih tekstova, u tome je bila

neumoljiva, ali ipak ju je dirala meni upućena negativna ocjena, osobno je

doživljavala politički motivirane napade na mene, kritika ju je ljutila, činila je

ogorčenom, jednom me je čak upitala može li prijaviti kritičara potpukovniku.

Uzalud bih je pokušavala umiriti, u takvim je trenucima bila ispunjena bijesom i

mržnjom. Više se nije opirala tomu da moj rad promatra kao neku vrijednost iako

njegovu punu korisnost nikada nije priznala, a da bi ga mogla opravdati, razradila je

teoriju: pisanje je vrsta zanimanja usporediva s igrom, igru dijete shvaća ozbiljno i

provodi je s velikom pažnjom bez obzira na to što ishod neće imati nikakve ozbiljne

posljedice, pritom se čak prilično umori. Postavljala je pitanja na koja ni pisac, ni

novinar ni čitatelj ne mogu dati zadovoljavajući odgovor, kako iz ničega može

nastati nešto, iz riječi roman, nisam joj znala rastumačiti svakodnevnu čaroliju

stvaranja, nisam znala dočarati riječima kako i otkud slovo dospijeva na prazan

papir. Činilo mi se da bi njezinu razumijevanju bilo jednostavnije približiti proces

nastajanja filma, pa kada se počela zanimati za događaje u studiju ili pri snimanju na

otvorenom, ispitivati što to znači snimati, ponadala sam se da ću je konačno uvući

makar na margine mojih interesa. Prilika je postojala, radili smo na filmu. Ujutro bi

po mene dolazilo vozilo filmske ekipe, žurili smo u studio, kada bih stigla kući,

nemilosrdno me rešetala pitanjima: što se dogodilo, tko je još bio ondje, što je rekao,

kako je protekao dan, što smo mi ondje zapravo radili. Jednom sam joj najavila:

sutradan ću je povesti u studio. Zapravo se nisam nadala da će poći sa mnom, naime

izuzev odlaska na groblje nije se udaljavala od svoga stana, ali je idućega dana, rano

ujutro, pokraj vrata čekala automobil, u svečanoj odjeći, među isprepletenim prstima

držala je besprijekorno čistu maramicu i grančicu mažurana. Tada sam se postidjela

svake cinične primjedbe izrečene na poslu, načina na koji ponekad napadamo jedni

druge, ili, još gore, hiberniramo u osvetoljubivosti i bijesu dok ponovno ne dođemo

u priliku nekome zabiti nož u leđa, jer vrijeme leti i svaki trenutak snimanja znači

novac. Ona u svečanoj odjeći čeka da nešto vidi i to shvaća vrlo ozbiljno.

Emerenc nitko nije ispitivao tko je i što radi među filmašima, na porti su mislili

da je statist, dvorištem tvornice hodala je prirodno i pribrano kao bilo koji pisac ili

glumac. Sjela je na označeno mjesto, bila je tiha, pažljiva, nije zapitkivala, nije se ni

pomaknula, nije nikomu smetala. Na redu je bila teška scena što je zahtijevala

spontanost, inače će biti neučinkovita, uslijedilo je uobičajeno trčkaranje, poznate

pripremne radnje slijedile su jedna za drugom, šminka, ponavljanje teksta, rasvjeta,

mjerenje udaljenosti, zauzimanje pozicija, svi spremni, rez, zatim smo se svi

ponovno pokrenuli, nastavili smo posao na Margitinu otoku, Emerenc je znatiželjno

gledala iz automobila, mislim da desetljećima nije bila blizu hotela Grand, ako ga je

uopće ikad vidjela. Pred njim smo snimali vanjske scene, drugi snimatelj radio je iz

helikoptera, Emerenc je gledala čas njega čas operatera na dizalici, ovdje su strojevi i

tehnika imali jednaku ulogu kao i glumci što su predočavali zaljubljene u velikoj

ljubavnoj sceni. Žena i muškarac u vrtoglavim valovima strasti, šuma se svijala kao

da se htjela srušiti na njih, zemlja, svijet, ponovno smo pogledali na monitoru, sve su

scene besprijekorno uspjele, bolje nego obično.

Nešto smo pojeli, Emerenc je odbila ući u hotel Grand, tada je već postala

neprijateljski raspoložena, protivila se, više se nije ni ogledala oko sebe. Poznavala

sam izraze njezina lica, znala sam da je sada već vidjela dovoljno, ne bi više ostala,

sugerirala je: idemo kući. Osjećala sam da nešto nije u redu i kao nebrojeno puta

dosad nisam znala uzrok tomu, mislila sam da će mi reći kod kuće, srećom sam i ja

već završila, pozdravila sam se, krenuli smo. U automobilu je odmah otkopčala dva

gumba na vratu svečane odjeće kao da je guše. Rijetko kad sam čula toliku gorčinu u

njezinu glasu kao kada je konačno odlučila otkriti u čemu je problem: mi smo lažovi

i prevaranti, rekla je Emerenc. Ništa nije stvarno, mi s nekim trikom pomičemo

drveće kojem se vide samo krošnje, netko snima iz helikoptera, kruži okolo, iako je

topola zapravo mirna, a gledatelj vjeruje da cijela šuma skače, pleše, vrti se u krug.

To je obična prevara, odvratno. Niste u pravu, branila sam se, stablo je uistinu

plesalo jer to gledatelj tako osjeća, važan je stvoreni učinak, a ne to miče li se drvo

samo ili je tehničar stvorio dojam gibanja, uostalom, što mislite kako da šuma hoda

okolo kada stabla na mjestu drži korijenje. Ne mislite li da je zadaća umjetnosti

stvaranje privida stvarnosti?

– Umjetnost – ponovila je riječ s gorčinom – da ste vi zbilja umjetnici, sve bi

bilo stvarno, čak i ples, znali biste učiniti da se krošnje njišu snagom riječi, a ne zbog

vjetra što ga je podigao propeler ili što je to već, ali ne znate vi ništa, ni vi ni ostali,

svi ste klaunovi, ma i od njih bezvredniji, gori od prevaranata.

Zurila sam u nju zapanjeno, bilo je kao da pred mojim očima silazi u meni

nezamislive dubine podzemlja, kao da je pala na dno bunara, a iza nje je ostao samo

zvuk ubrzanog disanja i psovki. Na koncu je još samo šaptala, govorila da zbilja

postoji trenutak u kojem tehničar ne treba maknuti ni prstom, nije nužan ni

helikopter jer biljni svijet ionako pleše sam od sebe. Gospode Bože, koji je faustovski

trenutak bio presudan u njezinu životu kada je viknula da se vrijeme zaustavi jer oko

nje pleše drveće? Nikada neću znati, ali mora biti negdje u prošlosti. Jednom, nakon

što je u našem stanu vidjela magnetofon i doznala da može iznova reproducirati

prošli razgovor ili glazbu, počela je pričati o tome kako bi bilo da se na vrpcu

zabilježi nečiji život, da se može premotati, zaustaviti ili ponavljati po volji. Ona bi

prihvatila svoj – rekla je – baš onakav kakav je bio, bez obzira na to kako bi se

razvijao do njezine smrti, ali pod uvjetom da ona izabere točku u koju će se vratiti.

Nisam se usudila pitati u kojoj bi točki zaustavila stroj, a još manje zašto baš tu.

Ionako mi ne bi rekla, pomislila sam.

TRENUTAK

Međutim rekla mi je. Ne u okolnostima u kojima je bila trezvena i logična, nego kada

je osjetila da je došlo vrijeme. Ako u išta, Emerenc je vjerovala u faktor vremena, u

njezinoj privatnoj mitologiji Vrijeme je mljelo poput mlinara u beskrajnom mlinu i

ovisno o tome čija je vreća dospjela pred njega, prosijavao je zbivanja kroz mrežicu.

Nitko ne može izostati, vjerovala je Emerenc, eventualno neće svi doživjeti, ali bila je

uvjerena u to da se i žito mrtvih melje i sipa u vreću, samo što drugi na leđima

odnose brašno i od njega peku kruh. Moja je vreća došla na red poslije dobre tri

godine, kada žar njezinih osjećaja nije značio samo ljubav, nego i apsolutno

povjerenje. Svi su imali povjerenja u Emerenc, Emerenc nije imala povjerenja ni u

koga, točnije, mrvice svog povjerenja podarila je samo odabranima: potpukovniku,

meni, pokojnoj Polett, sinu brata Józsija, a nekolicini drugih pokoju trunku. Adélki bi

rekla ono za što bi prosudila da je sposobna razumjeti i da se nje tiče, opet, druge je

stvari ispričala potpukovniku, Sutu ili majstoru, meni je otkrila uzrok smrti

blizanaca još na početku, tek se puno kasnije ispostavilo da to, na primjer, nikada

nije rekla svom nećaku kojeg je držala u uvjerenju da je ona, Emerenc, imala samo

jednog brata – njegova oca. Kao da nas je i preko groba željela sve zadirkivati, cjelinu

nikomu nikada nije dala, mogla se dobro zabavljati dok nas je u društvu ostalih

mrtvaca promatrala kako pokušavamo složiti događaj usklađujući dijelove

dodijeljenih informacija. Zauvijek je odnijela sa sobom barem tri važne činjenice,

kada se osvrnula, mogla je biti zadovoljna time što još uvijek nemamo objašnjenje za

sve njezine postupke, a nikada ga nećemo ni dobiti.

Dana u kojem je njezin mitološki mlinar napokon napunio moju vreću sjećam

se vrlo točno jer je bila Cvjetnica. Nije mi bilo drago što me zaustavila na putu prema

crkvi, bojala sam se da ću zakasniti. Na razgovor s Bogom odlazim daleko, u

omiljenu crkvu iz djevojačkih dana, u Fasor, koja se još sjeća ranih dvojbi i radosti

vremena kada sam stigla u Peštu. Emerenc je upravo čistila ispred naših ulaznih

vrta, znala sam da je i to poruka, opet je tako uredila raspored čišćenja da nam se

putevi presijeku u vrijeme za crkvu, neka se prisjetim njezine vječne poruke: lako je

biti pobožan onomu komu serviraju hranu i iz crkve stiže kući na gotovo. Rekla mi je

da svratim k njoj kada se oslobodim od grijeha, poslije ručka, ima nekog posla sa

mnom. Njezina ideja nije me oduševila, ne samo stoga što mi je Cvjetnica posebno

drag blagdan nego i stoga što su moja nedjeljna poslijepodneva bila unaprijed

isplanirana otkad je moja majka počivala na groblju Farkasrét. Neka dođem u četiri,

zamolila je. U tri, odgovorila sam. Odmahnula je glavom: ne može u tri, tri je

predodredila za jednog prijatelja i sina brata Józsija. Onda u dva. Ne može u dva. U

dva poslužuje ručak Sutu i Adélki, neka im ne smetam, moram doći u četiri, stvar je

gotova. Tog blagdana nisam otišla na pričest jer mi je nedostajao unutarnji mir,

nužan za ispovijed i odrješenje grijeha: Emerenc me je razljutila, umjesto smirena

kući sam stigla napeta, kod kuće se pak ispostavilo da Viola nije u stanu, starica ga je

odvela s objašnjenjem da je i njega pozvala na ručak.

Emerenc je bila sposobna probuditi u meni najplemenitije osjećaje, ali i

potaknuti najgrublje misli o njoj samoj, a zato što sam je voljela, znala sam biti ljuta

na nju toliko da su me ponekad iznenadili vlastiti osjećaji. Već sam se mogla

naviknuti na to da psom raspolažem samo do izvjesne granice, pa da nisam čula taj

apsurd – pozvala ga je na ručak – možda ne bih bila potpuno izvan sebe, ali to me je

razbjesnilo toliko da sam onako, u odjeći za crkvu, otrčala k Emerenc. Jednom se

prilikom sastanak udruge književnika vremenski poklopio s večerom diplomata sa

Zapada na koju smo kasnili gotovo sat vremena, nikada nas više nisu pozvali,

zaobilazili su nas čak i za nacionalne praznike. Ali držanje diplomatove supruge

nakon večere bilo je toplo i prijateljski nastrojeno usporedim li ga s ledenom

nadmenošću s kojom me je dočekala Emerenc kada sam nepozvana banula k njoj:

sjedila je za bogato postavljenom trpezom na trijemu udubljena u razgovor sa Sutu i

Adélkom. Čuvši lupu željezne kapije, Viola je pojurio preda me i počeo skakati po

mojoj haljini, Emerenc nije ustala, samo je podigla pogled i počela posluživati pileću

juhu. Sutu se pomaknula da bi mi napravila mjesta, starica joj je pogledom davala na

znanje neka to ne čini jer neću ostati. Pitala me je zašto sam došla. Bila sam toliko

bijesna da nisam mogla uobličiti sve brojne razloge, rekla sam samo jedno:

– Odvest ću psa kući.

– Kako želite. Ali trebate ga i nahraniti jer još nije ručao.

Viola je skakao, mahao repom pokraj stola, širio se ugodan miris juhe što je

potisnuo miris klora i osvježivača zraka.

– Hajde, pokret! – rekla sam psu.

Emerenc je nastavila posluživati. Pomislila sam da je sve u redu jer je Viola

poslušno pošao za mnom, nije se ni osvrnuo, ali me je pratio samo do vrata, ondje je

stao, opet počeo mahati repom, gotovo da mi je rekao: nemoj me bezrazložno

gnjaviti, želim jesti. Neću se ponižavati time da mu naređujem, Emerenc ga je znala

programirati isključivo snagom misli kao kakav videouređaj. Nije oklijevao, okrenuo

mi je leđa i zadihan se vratio Emerencinu stolu. Njegovo me ponašanje toliko

uzrujalo da kod kuće nisam mogla progutati ni juhu, izašla sam prileći na balkon s

knjigom, ali rečenice nisam razumjela. S visine našega balkona mogao se vidjeti

Emerencin trijem, nisam namjeravala promatrati što rade, ali dok sam listala knjigu,

nisam mogla izbjeći pogled na ono što se ondje zbivalo. Sutu i Adélka jele su gotovo

spojenih glava, o nečemu su razgovarale, a zatim su obje otišle, ali tek kada se

pojavio sin brata Józsija, kojeg je slijedio potpukovnik. Njima Emerenc nije poslužila

ručak, nego je na stol iznijela vino i nekakav poslužavnik, vjerojatno kolače. Sin brata

Józsija nagnuo se nad neki papir, on i potpukovnik razmijenili su poglede, ne znam

što se dalje zbivalo jer sam konačno otišla s balkona i odlučila da neću otići k njoj u

četiri, uzalud me je molila, neka me ostavi na miru. Četiri sata su prošla, četiri i

petnaest, prošlo je i pola pet, nisam provirila da vidim što radi, u petnaest do pet

začulo se zvono na vratima, moj suprug je otišao provjeriti tko je i vratio se s

porukom susjeda s kojim smo dijelili hodnik: Viola leži vani na pločniku, odbija doći

koliko god ga zvao, nema ogrlicu ni brnjicu, iako je malo vjerojatno da će živoderi

obilaziti nedjeljom, u svakom je slučaju sigurnije dovesti psa gore.

Emerenc Metternich od Csabadula, gospodarica marioneta! Sada se kod kuće

smije jer zna da ću svakako sići, i to zbog Viole koji neće ustati dok ne vidi mene ili

dok od nje ne dobije drugu zapovijed. Očito ga je ona poslala da dođe po mene i

povede me k njoj. Dok sam koračala, iznova mi je palo na pamet: kamo li je mogla

dospjeti sa svojom jedinstvenom kombinacijom sposobnosti i kao dijamant tvrdom

logikom da nije bila tako neprijateljski raspoložena prema vlastitim mogućnostima?

Vidjela sam Emerenc uz Goldu Meir i englesku premijerku, slika mi se nije činila

nemogućom, ono što me je više zanimalo bilo je pitanje zašto se skrivala iza maske.

Okrene se tri puta oko svoje osi, skine maramu, radnu odjeću, zatim skine lice da bi

konačno izjavila: bile su to samo maske, Bogom dana naredba u trenutku rođenja, ali

odsad pa nadalje ne mogu ih nositi, i ja joj vjerujem, zašto ne bih. Viola je trčao u

krug oko mene, on je najbolje znao da više nema problema, kao i toliko puta dosad

Emerenc je opet pobijedila, a ja se očigledno više čak i ne ljutim.

Na stolu me je ispod čipke čekala štrudla, još nenačeta. Emerenc je znala što

volim. Bila je viša od mene za dobru glavu i pol, gledala me je svisoka, nije rekla ni

riječi, samo je vrtjela glavom, i Viola i ja razumjeli smo poruku: loše sam se ponašala,

nepromišljeno, nepropisno, iako sam već dovoljno stara da znam da se ništa ne

događa bez razloga. Emerenc je Violu poslala u stan, kroz otvor je prodro miris

dezinfekcijskog sredstva, jači od izvanjskog, i prožeo slatki miris svježe pečene

štrudle. Pokazala mi je mjesto na klupi. Ispred nje je ležao presavijen papir pritisnut

velikim okruglim kamenom kojim se Viola inače igrao, gurnula ga je prema meni.

Iznutra se nije čuo ni najmanji šum, pomislila sam da je Viola legao, željela sam

vidjeti gdje, na čemu spava, ali samo je njemu bio dopušten ulaz među tajne, meni

ne. Mene su prekoravali.

– Imate užasnu narav – rekla je Emerenc – napušete se poput žabe, jednom ćete

se raspući. Ništa ne razumijete, samo s kolegom učite drveće plesati iz helikoptera,

varkama. Nikada nećete shvatiti ono jednostavno, uvijek želite ući straga, a vrata su

s prednje strane.

Nisam imala odgovor. Nisam znala čak ni to je li možda u pravu.

– Pokvarila sam vam blagdan, zar ne? Ali običaj je činiti te stvari na blagdan.

Tada se pristoji reći ljudima što se dogodi nakon čovjekove smrti.

Već sam znala što stoji na presavinutom papiru.

– Mogla sam pozvati vas i gazdu zajedno, ali nas se dvoje ne slažemo uvijek,

znate vi to dobro. Ne zato što on nije dobar čovjek, on to jest, nego zato što gazda ne

voli dijeliti, a ne volim ni ja. Zapravo se mi ne volimo, i on i ja rado bismo onog

drugog izbacili iz vašeg života. Ne upadajte mi u riječ, sada ja govorim.

Lice joj se još jednom izmijenilo, izgledalo je kao da stoji na jarkom suncu na

vrhu neke uzvisine i sama drhteći nad tim kakav je i koliko dug bio put što ga je

ostavila za sobom, upućuje pogled prema dolini iz koje je stigla i još osjeća umorne

kosti, opasnosti, pregacane rijeke, glečere. Na tom je licu bilo i empatije, kao da

suosjeća: jadni, jadni vi koji još ne znate kakav je to put, vidite samo ružičaste vrhove

u sumrak.

– Nisam vas mogla pozvati jer ste zainteresirana strana, nisam mogla pozvati

ni svog nećaka sve dok nisam već sve uredila s Adélkom i Sutu, dok nisu potpisale

dokument. Služila sam i jednog odvjetnika, znam kako napisati oporuku. Nije velika

stvar, bit će punovažna, možete mi vjerovati na riječ.

Odvjetnik. Nikada ga dosad nije spomenula.

– Što me sad gledate? Ispričala sam vam da me je djed s trinaest dao u službu,

odveo me jedan odvjetnik. Kod Grossmannovih sam dospjela tek kasnije, kada me

kod odvjetnika više nisu mogli, a ni željeli držati jer smo oboje odrasli, i ja i njihov

sin. Nije meni bilo žao hrane pa da vas zato nisam zvala k sebi, znam ja što se

pristoji, trebali bismo svi biti zajedno, toliko sam naučila na vjeronauku: Krist je sa

svojim prijateljima podijelio posljednji ručak. Smirite se, znam da je bila večera,

znam da nije bila Cvjetnica, nego Veliki četvrtak, ali Krist je imao vremena napretek,

ja ga nemam. Nisam pozvala na ručak ni vas ni nećaka jer ste nasljednici.

Krist je posljednju večeru blagovao negdje u Betaniji, možda u Lazarovoj kući,

Betanija je još važila za Jeruzalem. Odupirala sam se slici što je prikazivala oporuku

u njezinim svetim rukama, s njezine desne strane sjede Sutu i Adélka, s lijeve nećak i

potpukovnik, njoj nasuprot ja i Viola. Nisam to željela vidjeti, ali vidjela sam.

– Dakle slušajte pažljivo. Moj nećak i ja složili smo se da će novac što ostane iza

mene pripasti njemu. Ostaloj rodbini neću ostaviti ništa jer su, kao što ste sami rekli,

zanemarili grobove mojih, osim toga imaju sve što im je potrebno. Sin brata Józsija

dosad se pokazao vrlo pouzdanim, on će okupiti sve moje mrtve i kada grobnica

bude završena, mene također staviti u nju, novac za troškove zgrade i prijevoz

posmrtnih ostataka naći će u poštanskoj štedionici, drugu ušteđevinu držim u banci,

knjižice su kod mene. Sve što se nalazi u stanu nasljeđujete vi, nećak je potpisao pred

potpukovnikovim očima da prihvaća moje upute i da neće pokušati osporiti ni jednu

moju rečenicu. Njemu ionako ne treba to što ću vama dati, on ne bi znao što s tim,

ukus mu je drukčiji, čak i da to može koristiti, neka bude zadovoljan onim što mu je

namijenjeno. Naslijedit će jako puno novca. Nemojte mi zahvaljivati jer ću se

naljutiti.

Spustila sam pogled na svoje krilo, pokušavala sam zamisliti koliko košta

gradnja grobnice i koliki su troškovi ekshumacije, ali znala sam samo cijenu

nadgrobne ploče, moja se obitelj nije sahranjivala u grobnicu. Pitanjem što je to što ću

naslijediti nisam ni pokušavala razbijati glavu, bili su to tako nevjerojatni trenuci,

kao da sanjam. Emerenc je ustala, zapalila plamen ispod posude, uvijek je kuhala

bolju kavu od mene. Gdje li je naučila, kod kojeg od dosad nespomenutih gazdi?

– Kako to da ste se upravo sada sjetili smrti? – upitala sam konačno. – Niste

valjda bolesni?

– Ne. Samo su na radiju rekli da je umro odvjetnikov sin, pa sam se opet svega

sjetila.

Jednom sam u djetinjstvu let leptira promatrala s takvom sugestivnom,

divljačkom voljom, neka sleti, neka već jednom sleti. Nisam ga željela uhvatiti, nego

tek vidjeti izbliza.

– Već danima ga oplakuju na radiju, pogledajte u vijestima prilog o sprovodu,

ja ga ne želim vidjeti, a neću otići ni na groblje, neću. Šteta što zajedno sa svim onim

drugim ljudima mene nisu ništa pitali, ja bih također imala štošta reći. Kada su

nabrajali čiji je sve pokojnik, pomislila sam, dobro je da ga toliki prihvaćaju jer ja to

neću, nije ni on prihvatio mene za ono što sam mu željela biti, tim više što sam još

dugo vremena poslije ja bila njegov pokojnik, jedva sam uskrsnula, bila je to skupa

zabava. Pa sam zato zapisala posljednju volju, da vama pripadne to što imam, na

način na koji ja to želim, neka nitko ne razvlači ono što sam sama skupila. Jednom su

me već prešli, drugi put to neću dopustiti: nitko više neće krasti ni moju imovinu ni

moj duševni mir.

Njezine su oči bile hladne i sjajne kao dijamant. Isuse, pomislila sam, Emerenc

je i njega skrivala, ne samo gospodina Brodaricsa, ne samo udbaša, njega također, ali

kako i kada? Tisak ne piše ni o čemu drugom, samo o njemu. Velika je žalost. Kada je

to moglo biti? Samo u tridesetima.

– Pogledajte u prijenosu kakva je njegova žena. Kada su ga svi tražili, a on

pokucao na moja vrata, još nije imao zaručnicu, mogao ju je upoznati tek kada više

nije bio u opasnosti. „Kod tebe će mi biti dobro, kod tebe ću nestati, ti ćeš me skriti” –

rekao je – „ti si toliko pouzdana i čista, Emerenc, kao voda.” Nemojte misliti da smo

se spetljali, mene, nadam se, poznajete, pa preko mene možete shvatiti i njega.

Nisam ga dakle pitala tko ga traži, sakrila sam ga u svoju sobu, u to vrijeme su me

stari već prepustili mladima, a mladi Grossmannovi nisu imali pojma ni o čemu, kao

da je Evinu majku bilo briga što se događalo u služavkinoj sobi. Mala Eva tad se još

nije rodila, oni su neprestano putovali, odlazili na zabave, u vili je bila posebna

kućica za sluge, ondje smo živjeli nas dvoje. Popijte kavu, ne buljite, pa i drugi su bili

zaljubljeni. Kada je pobjegao u inozemstvo, mislila sam da ću izgubiti razum, bilo bi

šteta jer sam ga opet vidjela, ali u najgorem mogućem trenutku. Došao je noću,

mjesec je sjao, bilo je svijetlo, odmah sam ga prepoznala iako je bio prerušen, čovjek

valjda vidi srcem u takvim trenucima. Vidite, tada se tu oko vile pomaknulo drveće i

grmlje, dok mu je mjesec obasjavao lice, vidjela sam jelu kako skače i pleše iza njega,

pomislila sam da se vratio zbog nečeg drugog, nakon toliko vremena provedenog u

inozemstvu valjda je nešto shvatio i sada će se konačno vratiti meni, ili će me možda

odvesti odavde kada je već istražio kamo sam dospjela iz kuće Grossmann, jer samo

to može biti razlog što me je potražio iako to nije ni obećao. Nikada on meni nije

obećao ništa, no barem mi nije lagao. Odmah mi je rekao zašto se vratio, tražio je da

mu opet pružim utočište. Ima krivotvorene papire, sve osobne isprave, bonove za

hranu, treba mu samo smještaj, privremeni, nitko ga neće čuvati bolje od mene.

Otišao je čim se ukazala prilika, ostavio me. Sad je mrtav.

Nisam mogla progutati ni jedan gutljaj, samo sam gledala u nju.

– Nakon toga sam iz osvete počela živjeti s brijačem. Niste čuli tračeve?

Prihvatila bih i vraga da me uvjerio u to da sam poželjna muškarcima, ali mora da

nešto nije u redu sa mnom jer taj ne da me je ostavio, nego me je i pokrao, iako nisam

bila ružna. Svejedno. Nije me ubilo.

Kratko je vrijeme šutjela, prstima je gnječila list metvice i mirisala ga.

– Ne umire čovjek baš tako lako, upamtite to, možda dođe u blizinu smrti, no

kasnije od pretrpljenog postane tako pametan da poželi opet biti glup, barem još

jednom, glup k’o tikva. Ja sam se opametila, nad čim se ne treba čuditi jer su me

danonoćno obučavali. Dvije je godine živio sa mnom kod Grossmannovih, u kući za

služinčad, neko vrijeme ovdje, kada bih imala nešto vremena, on je bez prekida

govorio, govorio, govorio sve što je znao. Mislite li da bih više ikada u svom životu

mogla slušati propagatora?

Sada je na svoje mjesto sjelo i to: njezina nerazboritost, antiintelektualizam,

prezir prema kulturi.

– Otišao je, no nakon što je rat završio, odmah se opet pojavio, ali ne da bi se

nastanio, živio sa mnom, nego je opet samo tumačio, ali nije govorio ono što sam

željela čuti. Željela sam nešto drugo. Nešto što bi stalo i u novi svijet i u slobodu.

Opomenula sam ga da me je dovoljno poučavao, sad bi stvarno bilo dosta, htio me je

upisati u školu, ali načekao bi se da ja krenem, predložio me je za nekakvo

odlikovanje, rekla sam mu da još nije bilo takvog skandala kakav će izbiti u

Parlamentu ako se ja ondje pojavim, što on misli, da je mene briga što je isplanirao u

svojoj glavi ili sa svojim prijateljima, dok ja njega volim, a on mene ne voli? Voljela

sam ga. Čujete li? Ne njegovu glavu ili njegovu nauku, jer to gaje odvuklo od mene,

ta njegova prepametna glava prepuna znanja, nego njegovo tijelo što će ga sutra

pokopati. Sada je već svejedno. Ne bi čovjek vjerovao, zar ne, ali rekao mi je da je

svojoj ženi puno pričao o meni, želio nas je i upoznati, opomenula sam ga neka je ne

dovodi, neka lijepo ostane s njom gdje je, zatim neka ponovno izgradi Budimpeštu, a

ja ću graditi svoj život. Odabrala sam brijača, doznao je, razljutio se. A ja sam se

veselila.

Nije izgledala kao da se veseli. Njezino lice bilo je maska, a usne ravna crta.

– Znate li koliko sam bila sretna kada su ga pedesete odveli i pretukli gotovo

namrtvo pod optužbom da je britanski špijun? Mislila sam, neka ga tuku, neka pati,

bijednik, kao pas, kao ja. Nije ni znao engleski, kod pijarista, gdje se obrazovao,

poučavali su samo francuski, njemački i latinski, služila sam kod njih, znam ja što je

učio u gimnaziji. Kakva glupa optužba! Ali ja sam se veselila jer sam zla, glupa i

zavidna. Sada je već sve prošlo. Dolazi vrijeme svečanog pogreba. Ondje će biti

njegov plišani jastuk, dobio je sva moguća božja mađarska i strana odlikovanja.

Mislim da mene nije spomenuo u svojoj autobiografiji, ali i ja pripadam onamo.

– Spomenuo vas je, Emerenc – rekla sam i osjetila ogroman umor, kao da su me

isprebijali. U tom sam trenutku bolje shvaćala zbivanja u bliskoj prošlosti nego ikada

dosad.– Ne imenom, nego da su ga dugo skrivali, mnogi, a najduže jedan vrlo

hrabar pomagač. Jučer sam čula u trećem dnevniku.

– Uvijek je bio korektan – odgovorila je suho. – No dosta sam brbljala, oporuka

je izvukla sve iz mene. Bio je tako hrabar, pun života, tako vedar kao da nikada neće

umrijeti. I one gomile knjiga i ono beskrajno znanje! Tko bi to sve htio naučiti, recite

mi! Ja sigurno ne bih. Zato ne mislite da je bio varalica, još jednom ću vam reći:

nikada mi nije ništa obećao, upamtite to. Dobro je učinio što se skrio kod mene.

Kakva sam luda, izbacila bih ga da me je taknuo. No odlazite već odavde, dosta mi

vas je.

Izvadila je tanjur i napunila ga štrudlom.

– Gazda voli slatko.

Ustala sam, ali me je zadržala jer je opet odškrinula vrata, pustila je psa unutra.

Opet mi je nos počeo štipati onaj specifični vonj. Osjetila sam Emerencin pogled na

sebi, uzvratila sam ga.

– Još nešto – rekla je Emerenc. – Još ćete nešto naslijediti, bilo bi dobro da i to

znate. Stan je pun mačaka, njih ću povjeriti vama. Nećete znati što s njima jer osim

mene ne poznaju nikoga, samo Violu, i ako slučajno dospiju na ulicu, neće pobjeći jer

psa smatraju prijateljem. U dobrim ste odnosima s veterinarom koji cijepi Violu,

neka ih uspava, jadnice, kad ja umrem. Nikomu ne možete pružiti više od toga da ga

poštedite patnje. Zato ne otvaram vrata, jer što bi se dogodilo u kući kada bi se

doznalo da unutra živi devet mačaka, a ja ne želim dati ni jednu i više ovdje neće biti

vješanja. Zarobljenice su, ali su žive. To je moja obitelj, druge nemam. No, idite,

imam posla. Ovo je bilo dugo poslijepodne.

POST

Danima se zapravo nisam mogla usredotočiti ni na što drugo osim na protekla

zbivanja. Na Cvjetnicu poslijepodne Emerenc je sazvala svoj osobni parlament i, bez

našeg mišljenja ili suglasnosti izrečene na bilo koji način, objavila svoj edikt poput

pape. Činjenica da me sin brata Józsija nazvao govorila je u prilog tomu da je i njega

udario isti val: zamolio me je da sjednemo zajedno, doći će k meni, dogovorili smo se

da će susret biti idući utorak. I meni je taj sastanak bio važan. Muškarca je

uznemiravalo pitanje je li mudro što Emerenc koja, po svemu sudeći, raspolaže

velikim novcem, u svom domu čuva dvije različite štedne knjižice, ne bi li se novac

trebao čuvati u nekom drugom obliku, jer ako ukradu bilo koju od dviju knjižica,

banka ili poštanska štedionica dat će novac onomu tko ih pokaže. Štedne knjižice

ticale su se i mene, ali iz drugih razloga. Ako ih Emerenc na neki način ipak izgubi,

ja ću se naći u nemogućoj situaciji jer sam jedini čovjek kojeg Viola pušta u stan i

samo bih si još trebala navući na vrat – neizbježnu iako ne i logičnu – sumnju sina

brata Józsija. Razmatrali smo što bismo trebali poduzeti, mladi se muškarac brinuo

zbog novca, ja sam bila užasnuta neočekivanom odgovornošću što mi je bila

prebačena, i bilo je nečeg tragičnog u tome što je Viola naglo dobio značajnu ulogu, u

Emerencinoj državi on je bio tjelohranitelj, čuvar reda, rizničar njezina bogatstva.

Pomisao na mačke trudila sam se odagnati, nije samo njihov broj bio izvan pameti,

nego i oporučno postupanje nakon Emerencine smrti. Tko to može preuzeti na sebe?

Nisam ja Herod. Neka Emerenc otvori depozitni račun, predložio je sin brata Józsija,

pregovarajmo iznova s njom, iako bi njemu bilo najdraže da pregovore preuzmemo

potpukovnik i ja, ne bi se želio prikazati kao netko tko će poginuti za novcem pa se

želi osigurati na svaki mogući način, ali svašta se može dogoditi. Što ako Emerenc

jednom zaboravi ugasiti plin, ili Viola ugine, ili se pokvari zastarjeli sustav grijanja i

jedne zime u staričinoj odsutnosti izbije požar? Obećala sam mu da ću i ja razmisliti

o svemu, završili smo dogovor time da ćemo uključiti i potpukovnika. Naposljetku,

nije se dogodilo ništa – postoji u čovjeku neka budalasta nelagoda.

Isprva sam željela Emerenc upoznati sa situacijom, na neki pametan i blag

način, ali me je nakon Cvjetnice očigledno izbjegavala. U onom malenom okružju

znala se tako vješto sakriti od nas, kao nevidljiv čovjek, u njezine brojne sposobnosti

ubrajalo se i nestajanje, bila bi idealan saveznik u svakoj konspiraciji. Na Veliki

petak, kada sam krenula ranije nego obično jer sam prije mise željela otići na groblje,

konačno sam je pronašla: čistila je ispred vrata divovskom brezovom metlom.

Savjetovala mi je neka budem velikodušna, u ovim prilikama sigurno se broji duplo,

neka se milosrdne gospođe vesele. Bježala sam iz njezine blizine, nisam željela da me

opet uzruja kao prošli put pa da izostanem s pričesti, čak sam joj rekla da bih bila

vrlo zahvalna da me barem na Veliki petak poštedi svog cinizma. Kristova muka

velika je tragedija, vjerujem da bi teško mogla zadržati suze da je vidi u izvedbi.

Uostalom, kada ona traži uslugu od mene, ne očekujem ništa zauzvrat, izvršit ću to,

ali neka me barem ne zadirkuje i kada završi, molim da skuha juhu od šljiva, voće je

vani na kuhinjskom kredencu. Emerenc me je promatrala, a zatim mi pružila metlu:

drška je prilično čvrsta, ne bih li joj malo pomogla čistiti, onako za probu. Ionako u

crkvu odlazim zbog svojih sjećanja i zato da bih plakala, ne bi bilo naodmet malo i

raditi, pomučiti se oko čišćenja, jer metla je teška, a drška šteti prstima. Isusa, prema

njezinu mišljenju, imaju pravo žaliti samo oni što poznaju težinu fizičkog posla.

Nisam je ni pogledala, žurila sam prema vozilu, svečana jutarnja vedrina potpuno je

isparila, zašto me ta žena stalno zadirkuje? Kako je mogla odbaciti cijelu povijest i

dobročiniteljstvo crkve na temelju jednog nespretno distribuiranog paketa pomoći?

Podmuklim riječima kompenzirala je povrijeđenost, pomislila sam, ali moja se

misao odmah zaustavila jer sam znala da to nije istina, Emerenc ne kompenzira,

stvar je složenija, uzbudljivija, Emerenc je velikodušna, darežljiva, dobra, iako Boga

odbacuje riječima, djelima ga poštuje, Emerenc je požrtvovna, za nju je prirodno sve

ono na što samu sebe moram podsjećati, i nije važno što ona sama svega toga nije

svjesna, Emerencina je dobrota prirodna, a ja sam tako odgojena, tek sam kasnije

razvila jasne etičke norme. Jednog će dana Emerenc biti u mogućnosti da mi pokaže,

bez ijedne izrečene riječi, da je ono što smatram svojom religijom neka vrsta

budizma, puko poštivanje tradicije, čak je i moj moral samo disciplina, rezultat

treninga – bilo onog u kući, u školi, u obitelji ili samonametnutog. Moje su misli na

Veliki petak bile prilično ispremiješane.

Za ručkom šljiva nije bilo ni u tragovima. Dočekao me pileći paprikaš, krem-juha od

šparoga i puding od karamele, dok su se šljive, neoprane i neočišćene, plavjele na

kredencu gdje sam ih bila ostavila. Veliki petak bio je jedini dan kada je moj otac

postio, onako kako je naučio u kući moga djeda, to je bio dan kada se prehrana

svodila na juhu od šljiva za ručak, za večeru ne bismo ni postavljali stol, večerao nije

nitko, ujutro na Veliku subotu za doručak smo jeli juhu od kima, bez kruha, post je

postupno popuštao tek u podne, ali samo se ublažio na bezmesni obrok, nikako ne

svečani, dok bi uistinu hranjiv obrok u mikrokozmos naše obitelji stigao tek za

večeru, ali običaj je i tad branio obilnije porcije. Na Veliki četvrtak zaključali bismo

poklopac klavira da se slučajno tkogod iz naše fanatične glazbene obitelji ne

zaboravi pa počne muzicirati. Emerenc je znala da godinama poštujem navike

usvojene kod kuće, nije to komentirala, samo bi gazdi donijela nešto posebno iz svoje

kuhinje, tada bi se uvijek udružili protiv mene i zavjereničkim se gestama malo-

pomalo zabavljali na moj račun. Nisam ručala, uvečer sam ljutita kuhala nekakvu

juhu od kima nezamislivog okusa, pomičući predviđen redoslijed obroka, tada sam

već jedva gledala od gladi. Pojela sam i otišla k Emerenc. Te je godine proljeće stiglo

rano, sjedila je vani na klupi, motrila je, sjedila je kao da me očekuje.

U tišini je poslušala moju procjenu njezina karaktera: čovjeka prisiljava na

nezamislive stvari, zatim ga vrijeđa kad god stigne. Neka ne bude tako

samodopadna, nisam ni kušala njezin pileći paprikaš, a neću joj ga ni platiti, bio je to

društveno koristan rad jer ja ga nisam naručila. Kroz polumrak sam vidjela da se

Emerenc smiješi. Pomislila sam da ću prevrnuti stol na nju.

– Slušajte me – rekla je vedro, bez imalo ljutnje, kao da strpljivo poučava

tupoglavo dijete – sad ću vas udariti tako da ćete osjetiti, iako sam vas nekoć

zavoljela jer ste podnosili udarce, gledala sam kako se vaša sudbina oblikovala.

Mene ne zanimaju vaše fiksacije i možete vjerovati da je meni manje posla pristaviti

šljive nego razrezati pile, pa sve dosad sam ih uvijek kuhala, jedite ih ako mislite da

to nešto znači nebesima. Imate nevjerojatnog Boga kojem su šljive mjerna jedinica,

moj je, ako ga ima, svuda: na dnu bunara, u Violinoj duši, iznad kreveta gospođe

Böőr jer je umrla tako lijepo, nije ni zaslužila tako lijepu smrt, takvo što zaslužuju

samo jako dobri ljudi, ali je i ona, nedostojna, otišla na isti način, bez patnje i s

dostojanstvom. Što me gledate? Vidjeli ste jutros dok sam čistila da unuka gospođe

Böőr s druge strane ulice trči prema meni, ili ste opet obraćali pažnju samo na sebe?

Dijete je došlo po mene, otišla sam, vjerujte da onomu koga ja držim za ruku u

smrtnom času nije teško otići. Lijepo sam je i oprala, spremila za putovanje, i mogu

vam reći da nije bilo lako pronaći vremena za kuhanje ručka za vas, a na čemu ste mi

ovako lijepo zahvalili. Pazite, jer sad će vas zaboljeti. Zaslužili ste. Gazda neće još

dugo živjeti, to znate i sami. Zar mislite da će ga šljive ojačati? A što će ponijeti na

drugu stranu, kao uspomenu, jer svatko tko odlazi nosi nešto sa sobom. Gospođa

Böőr ponijela je čast što sam je ja – Emerenc Szeredás – zbrinula i što ću voditi brigu

o djetetu, a i vi ćete voditi brigu o njoj, jamčim vam, bez toga vas neću pustiti na

miru, ne želim da završi u pandžama milosrdnih gospođa, one i ne znaju da

gospođa Böőr ima nezbrinutu unuku, ali vi to odsad više nećete moći poricati jer ću

vas svakodnevno na to podsjećati. Dakle nemojte gazdu pustiti na putovanje sa

šljivama, ni s onom glupom dijetalnom prehranom koje se pridržava, ni s time da vi

ili nekamo jurite ili po cijeli dan lupate po pisaćem stroju ako ste kod kuće, ni danas

niste bili s njim, nego ste se otišli moliti. Da ga jednom dobro nasmijete, to bi bio

pravi Očenaš. Što vi mislite o Kristu, o Bogu, o kojima govorite kao da ih osobno

poznajete, mislite li da će vam tako jeftino dati spasenje? Za vaše cjelotjedno

prakticiranje vjere ne bih dala ni petaka, vi ste neuredni samo u stanu, dok u svoj

život uvodite red, to mi se već gadi. Ponedjeljkom u tri popodne, makar bio i smak

svijeta, idete zubaru, iskesite se, natrag taksijem jer je gužva u prometu. Svakoga

četvrtka frizeru, svake srijede peremo rublje, nikada u druge dane, peglanje

četvrtkom bez obzira na to je li se veš osušio ili nije. Blagdanom i nedjeljom crkva,

utorkom govorimo samo engleski, petkom njemački, da ne zaboravimo. U

međuvremenu neprekidno lupamo po pisaćem stroju. Gazda će i na onome svijetu

to čuti, škljocanje pisaćeg stroja.

Rasplakala sam se. Sada više ne mogu sa sigurnošću reći jesam li plakala zbog

onog što je bilo točno ili zbog onoga što nije. Emerenc je bila ponosna na

besprijekorno oprano rublje, na uštirkane pregače. Iz džepa pregače što je krčkala od

štirke i vrele pegle izvukla je nestvarno bijeli rupčić i stavila ga pred mene. Da je tko

svjedočio cijelom činu, stekao bi dojam da je dijete u vrtiću ukoreno, ali s učinkom:

odsad će se vladati bolje jer se jako osramotilo.

– Zar ste stvarno došli zbog piletine? – upitala je Emerenc. – Sve dok je gazda

živ, u onoj kući neće biti posta, barem ja neću kuhati posno. Zašto se uopće skitarate

na blagdansku večer, danas je petak, idite kući vježbati jezik, vrijeme je za brbljanje

na njemačkom. Već vas i pas ismijava. Recite mi, što uopće vježbate, Bog zna sve

jezike, a vama bi bilo bolje da već jednom naučite zaboravljati jer vam je mozak kao

spužva, što se jednom zalijepi, više ne izlazi. Svetite se svima s kojima ste imali

problema, pa i meni. Pa da barem galamite, ali vi se smiješite. Vi ste

najosvetoljubivija osoba koju sam ikad upoznala, spavate s nožem ispod jastuka,

zatim čekate pravo vrijeme da ga zabodete. Vi ne grebete, ako je stvar ozbiljna,

ubijate.

Svetiti se njoj! Kako? Čime? Jedino čime bih je mogla povrijediti bilo je

otpočetka njezino – Viola je njezino vlasništvo, a ne naše. A i pokopali su jedinu

osobu koju je voljela, iako ta zbilja nije išla stopama Imrea Mezőa8. Uredila sam lice,

Emerencin rupčić bio je hladan i mirisan. Ispričala sam joj želju sina brata Józsija, a

po ravnoj crti u koju su se pretvorile njezine usne znala sam da je bijesna. Toga dana

vidjela sam je u svim raspoloženjima, ali postala je smrtno ozbiljna kad je čula riječ:

novac.

– Sad pažljivo slušajte. Recite tom nitkovu da me ne maltretira savjetima, a

neka ne opterećuje ni vas. Štedne knjižice ostaju, ništa se neće promijeniti, kakvi

depozitni računi, kakve koještarije. Onaj tko knjižicu kod mene pronađe, taj je i

zaslužio da je odnese. A dosad nitko nije mogao primijetiti na meni znakove ludila,

zašto bi kod mene izbio požar, i ja brinem za svoj dom. Klinac bi me već sahranio,

očito. Poručujem mu: još jedan savjet i izostavit ću ga iz oporuke, vi ćete sve

naslijediti, neka napadne vas ako se usudi. Budući da ste tako posvećeni vjeri,

zaslužili ste i to da naganjate moje mrtve i gradite grobnicu, to bi tek bilo pravo

mjesto za molitvu. Jedini razlog zbog kojeg to neću učiniti jest taj što bi vas

nezahvalni nesretnik mogao dati na sud, radi novca bi se izmirio s onima u

Csabadulu, bez obzira na to kakvo je moje mišljenje o vama, tomu vas ipak neću

izložiti. Iako zaslužujete. Kraljevna Šljivica. Hajde, idite kući, petak je, čitajte Bibliju

na njemačkom.

Bila sam otpuštena. Viola je podigao pogled prema njoj čekajući uputu,

Emerenc mu je položila dlan na čelo, pas jesklopio oči u znak odgovora, kao da

drukčije ne zna pokazati da je prihvatio blagoslov što je zračio iz kvrgavih prstiju

radom napaćenih ruku. Okrenula sam se, kretala sam se polako i teško, kao jako

stare osobe, dnevni događaji i njihove okolnosti pritiskali su me poput željeza. Nije

me slijedio samo pas, pratila me je i Emerenc, primijetila sam je tek vani kod žive

ograde od jasmina, nisam čula njezine korake, kad god je mogla, nosila je platnene

cipele s ravnom petom kako bi što više olakšala svojim nogama prošaranim venama.

Što ide za mnom, razmišljala sam gorko, naslikala je moj portret, smatra da sam

licemjerna, formalist, snob, nije shvatila ni to da pokušavam potisnuti permanentnu

mu– ževljevu slutnju smrti: da je zbilja teško bolestan, vjerojatno ne bih mogla mirno

8 Imre Mező (1905– 1956), komunistički rukovodilac koji je 1956. tražio da partija odobri revolucionarne demonstracije,

pri kraju kojih je ubijen (op. ur.).

sjediti za poslom svaki dan iznova. Kritizira u meni ono najsterilnije čisto, ratnika

koji se bori s Gospodinom.

– Hajde, sada se lijepo vratite. Gazda će slušati radio, slušati glazbu i veseliti se

što Viola još nije kod kuće. Vratite se, neću vas povrijediti, zapravo vas nikada nisam

željela povrijediti. Niste vi pametni, imate tešku glavu. Što se obazirete na moje

gunđanje? Zar ne shvaćate da ste sada samo vi preostali? Vi i moje životinje?

Samo smo stajale, iz kuće, iza zatvorenih prozora, dopirali su jedva čujni

šumovi, iznad Emerencina stana živjeli su tihi ljudi, utišali su večernji program, no ja

sam ipak prepoznala crnozlatnu viziju Mozartova Rekvijema. Nisam imala odgovor,

uostalom nije rekla ništa novo, nije shvaćala da me unatoč međusobnoj ljubavi može

povrijediti toliko da padnem na koljena. Upravo zato što me voli i što ja volim nju.

Bol mi može nanijeti samo netko blizak, davno je to mogla shvatiti, ali ona razumije

samo ono što hoće.

– Vratite se lijepo k meni, nema potrebe za tvrdoglavošću, imate jednako

nepodnošljivu narav kao i ja jer smo obje iz ravnice. Dođite već jednom, nemojte

samo buljiti u mene. Imam razlog zbog kojeg vas zovem.

Zašto, što sad opet hoće? Sliku je već završila, pridržala je zrcalo ispred moga

lica, ali uza sve mudrosti nije mogla vidjeti izvan njegova okvira, samo me je tim

zrcalom dobro tresnula po glavi.

– Dođite, dobit ćete dar. Donijet će ga zeko, uskrsni zec.

Pričala je takvim tonom kao da želi šarmirati neko dijete, kada bi se na ulici

nekomu obratila tim tonom, uvijek bih se okrenula ili zaustavila, naime djeca su

jurila za njom jednako kao i Viola. Uskrsni zec na Veliki petak, šljive nije skuhala,

izrugala je moj način oplakivanja Krista, ali je – naravno – priredila dar, ona je mogla

darivati, ja ne, bilo mi je zabranjeno.

– Neću doći, Emerenc, već smo sve rekle jedna drugoj. Nazvat ću vašeg nećaka

i reći mu to za što ste me zadužili. Ako želite, zadržite Violu preko noći.

Naglo se smračilo i više joj nisam vidjela lice. Cijeli sam dan očekivala kišu, sve

dosad nije pala, iako na Veliki petak uvijek puše vjetar i lije kiša. Oplakivanje Krista

nije izostalo, ali stiglo je kasno. Nisam se mogla vratiti kući, padale su velike, debele

kaplje, vjetar je počeo na onaj mitološki način nagovješćujući oluju, kao da svemir

dašće ili počinje disati u naše uši. Znala sam da je jedino čega se Emerenc plaši

upravo oluja, a znala sam i to da se uzalud opirem, ako je ne budem slijedila, ona će

me odvući natrag. Viola je podvio rep, cvilio, on je već ponovno stajao na trijemu,

grebao po uvijek zaključanim vratima, pokušavao se sakriti. Munje su već počele

cijepati nebo, a zavijanje psa i zvuk grmljavine stopili su se u jedno. Sve se

naelektriziralo, najednom je sve plamtjelo plavičastim tonovima, svuda je bila voda i

najednom potpuno crnilo.

– Tiho, Viola. Odmah dolazim, psiću. Odmah dolazim.

Nebo se zaplavjelo, zaplamtjelo, zagrmjelo. Bljesak munje trajao je dovoljno

dugo da bih vidjela da Emerenc pokušava napipati ključ u svom uštirkanom džepu.

Pas je zacvilio.

– Ššššš, Viola. Ššššš!

Ključ se okrenuo. Pri bljesku munje razmijenile smo poglede. Emerenc nije

skidala oči s mene. Mislila sam da se varam, moram se varati. Nikada ne otvara vrata.

Ta se vrata nikada nisu otvorila. Ne mogu se otvoriti ni sada. To je nemoguće.

– Sad me pažljivo slušajte. Ako ikome kažete, proklet ću vas, a koga sam

proklela, taj je uvijek loše završio. Sada ćete vidjeti nešto što nije vidio nitko, a i neće

dok me ne sahrane. Ništa drugo, nešto što bi vama predstavljalo vrijednost, nemam i

danas sam vas povrijedila više nego što zaslužujete, pa ću vam dati jedino što imam.

Ionako ćete jednom sve vidjeti jer je zapravo vaše, ali možete vidjeti već danas, dok

sam još živa. Uđite. Ne bojte se. Uđite slobodno.

Ona je išla naprijed, ja sam je slijedila. Viola je odmah klisnuo kroz prorez na

vratima. U prvim trenucima, dok su mi se noge korak po korak probijale mrklim

mrakom nesigurnosti, nije palila svjetlo. Viola je dahtao, uzdisao, uz poznate glasove

mogla sam čuti sitne šumove, tihe kao kad miš protrči po podu u dubokoj noći.

Zastala sam jer se nisam usudila napraviti idući korak, jer u takvoj crnoj tami nikada

nisam kročila. Kasnije su mi, naravno, na pamet pale drvene žaluzine koje otkada

smo ovdje stanovali nitko nikada nije vidio otvorene.

Svjetlost koja se zatim razlila oko nas bila je surova, nije bila žućkasta, nego

snježno bijela. Emerenc nije štedjela, žarulja je morala imati barem stotinu vata.

Stajale smo u sobi velikoj, širokoj, snježno bijeloj, svježe okrečenoj, unutra je bilo

plinsko kuhalo, sudoper, jedan stol, dva stolca, dva velika ormara, još jedan

ogroman, mali kanape presvučen poderanom ljubičastom plišanom tkaninom, a koji

je očito vidio i bolje dane, nekada tako popularna ljubavnička sofa. Ovaj je dom bio

čist, jednako kao red čaša na polici starinskog kredenca iza prozirne zavjese. Stajao je

ondje i hladnjak, također staromodan, zabuljila sam se u njega pokušavajući se

dovinuti otkud nabavlja led, ovuda već godinama ne prolazi ledar. Viola se uvukao

pod sofu signalizirajući time da se vrhunac oluje tek približava. Zrak u sobi tjerao je

na kašljanje, uobičajen klor i osvježivač zraka, izuzev toga prostorija je djelovala kao

s ljubavlju i pažnjom uređena blagovaonica, skrivena od svakog znatiželjnog

pogleda iako u njoj nije bilo ničeg tajnovitog, nijednog upadljivog elementa osim

neobičnog predmeta što je unutarnju prostoriju – očigledno dnevni boravak –

hermetički odvajao od kuhinje: pred vrata je bio dovučen zaprepašćujuće velik

čelični sef, nemoguće bi ga bilo pomaknuti, možda tek kad bi stigla cijela brigada

provalnika. Negdašnji Grossmannov čelični sef – pomislila sam – unutra u sobi pak

naslijeđeni namještaj, ali tko bi mogao u nju ući, kako uopće, čak ni ona sama ne bi

mogla bez nečije pomoći. Vani su munje parale nebo, kiša je lijevala, Emerenc je bila

mrtvački blijeda, ali se kontrolirala. Kasnije se ispostavilo da je čelični sef bio pun

keramike.

Smetena, gledala sam oko sebe. Bilo je ondje i cvijeća u vazi, nekoliko manjih

komada tepiha na podu, kao da je netko pažljivo izrezao istrošen orijentalni sag i

spasio dijelove što se još mogu koristiti. Tada mi je pogled pao na ono što je Emerenc

najviše željela sakriti od očiju svijeta: red zdjelica i posuda s pijeskom nužnih za

mačju higijenu. Ispod sudopera, u kutu zida pokraj kredenca, stajalo je devet malih

limenih tanjura, praznih, s nešto ostataka hrane te devet malih posuda. Između dva

ormara, poput kipa, stajala je majčina šnajderska lutka. Izgledala je kao ženski

maršal, naga, bez ičega na sebi osim odlikovanja: ispunjavale su je iglama

pričvršćene fotografije. Pribodena je bila i jedna izblijedjela fotografija iz novina,

vedro, mlado lice od prije mnogo godina.

– Da, to je on – odgovorila je Emerenc premda nisam ništa pitala. – Kad me je

ostavio, pronašla sam šarenu mačku koju su objesili. Nema potrebe za sažaljenjem,

ne zaslužujem ga. Nikada nikoga ne bi trebalo toliko voljeti, ni čovjeka ni životinju.

Viola je zacvilio, oglasio bi se na svaki udar groma, kao da krikom odgovara.

– U svakom slučaju, našla sam još jednu mačku, u okolici ih uvijek ima

napretek, viška, ljudi ih izbace i otjeraju, isprva ih drže kao igračku za dijete, a kada

porastu, odnesu ih daleko i potjeraju u tuđi vrt. Kažem, našla sam umjesto one

obješene drugu, tu su otrovali, vjerojatno isti onaj koji je prethodnu objesio. Onda

više nisam ništa ni govorila, shvatila sam da životinje ne trebaju hodati vani i

odlučila, stanovat će u kući, kao što gospoda drže pekinezere, mogu ih održati na

životu samo u četiri zida. Ispočetka nisam imala ovoliko životinja, nisam ja

luđakinja, željela sam samo prvu mačku, onu najstariju, nju sam odmah dala srediti

da bude mirna, druga se bolesna klatarala, nakon što sam je izliječila, više je nisam

imala srca otjerati, bile su drage, pitome, veselile se kada bih stigla, ako čovjek nema

nikoga tko će mu se veseliti kada kroči u kuću, pametnije je ne živjeti. Ubijte me, ne

znam vam reći kako sam došla do brojke devet. Jednu sam našla na dnu Vražjeg

jarka, vrištala je na dnu, htjela se uspeti, ali je stalno padala natrag, dvije mi je uručio

smetlar, znate, onaj čestiti, stavili su ih u najlonskim vrećicama među smeće, mislila

sam da neće preživjeti, ali na kraju su postale ljepše od drugih, nakon smrti montera

peći ona siva ostala je siroče, a tri crnobijele djeca su one iz Vražjeg jarka, one su kao

cirkuski klaunovi, vrlo su neobične. Svako novo leglo uništim jer što ću drugo, ali

ova tri klauna nisam mogla. Imaju zvijezde na prsima, takve se ne smije pod zemlju.

Samo sam stajala i stajala. Oluja se udaljavala, grmljavina stišavala, nebo gotovo više

nije bljeskalo, sjala je samo Emerencina ogromna žarulja.

– Znaju da moraju biti mirne, svaka je upamtila trenutak opasnosti, mogu

osjetiti i smrt, nemojte misliti da neće već unaprijed znati što se sprema kada budete

dolazili s injekcijama, ali nemojte se sažaliti ni nad jednom, istrebljenje je milosrdnije

od lutanja, opasnosti i odbačenosti. Dobro ih sve nahranite mesom prije nego što ih

zauvijek uspavate, nisu naviknute na meso, ako u hranu stavite malo tableta za

smirenje, nećete ih morati ni loviti. I držite jezik za zubima jer za njih ne zna nitko

osim sada vas, i sve su otete iz ralja smrti, i sve su mi bliže nego sin brata Józsija.

Ako sustanari doznaju koliko ih imam, prisilit će me da se riješim njih sedam jer

pravilnik dopušta samo dvije, ili će pozvati zavod za javno zdravstvo. Ne mogu vam

dati više nego svoje povjerenje i pustiti vas u svoj dom. Pogledajte ih, ali nemojte se

micati jer su plašljive, ne poznaju nikoga osim mene i Viole. Viola, gdje si? Prestani

se glupirati, oluja je prošla. Na mjesto!

Viola je skočio na sofu. Na sredini sofe nalazila se rupa koju mora da je s

vremenom izdubio.

– Večera! – povikala je Emerenc. Isprva se nije dogodilo ništa, zatim se oglasila

još jednom, sada posve tiho, a onda se soba pokrenula i ponovno sam čula neobične

šumove i vidjela Emerencinu obitelj, svih devet mačaka kako izlaze iz svojih

skrovišta, iza naslonjača i ispod ormara. Nisu me ni pogledale, čuo se samo jedan

zvuk: Violino lupkanje repom. Mačke su se zaustavile ispred praznih tanjura i

usmjerile pogled pun nade prema Emerenc koja je kraj štednjaka iz velike zdjele

počela vaditi nekakvo varivo. Način na koji im je dijelila porcije, kako se sagibala, ne

skidajući osmijeh s lica, nije izgledao kao nevjerojatna vizija, nego kao cirkuska

predstava: to je bila dresura! Viola, izjelica, nije se ni pomaknuo iako je sigurno bio

gladan, samo je repom stavljao na znanje da je i on tu. Mačke ga se nisu bojale, već

dugo ga nisu doživljavale kao psa. On je dobio posljednji, u veliku zdjelu što je

stajala na prozorskoj klupčici, pojeo je cijelu porciju variva, što kod kuće nikada ne

bi, oblizao je posudu i zatim me izazovno pogledao, vidim li kako je on ovdje dobar

dečko. „Na mjesto” – upozorila ga je Emerenc, skočio je natrag na sofu, a mačke su

skočile za njim, okružile ga, one koje nisu stale uz njega ili na njega smjestile su svoje

graciozno tijelo na vrh malog kanapea, u klasičnoj mačjoj pozi u kojoj su obično na

stablu, a neke su sjedale i na rame šnajderske lutke, iznad fotografija, iznad moje

fotografije. Emerenc je rekla da sada više nema ni minutu vremena, treba pomesti

vodu, podrum je vjerojatno poplavljen, Violu još nije otpustila, rekla je neka ostane

razgovarati s ostalima, mene je poslala kući. Izašle smo zajedno, hodale dio puta, od

kiše je vani preostao tek miris i opet je sve bilo isto kao u šestom pjevanju Eneide,

koračale smo obavijene tamom, kroz sjene, nad nama su se prosipale obmanjujuće

zrake skrivenog mjeseca. Kada sam otvorila vrata našeg doma, počela sam plakati.

Prvi put u svom životu nisam znala, ni željela, objasniti suprugu zašto plačem. To je

bio jedini trenutak našega braka u kojem nisam odgovorila na njegovo pitanje.

BOŽIĆNO IZNENAĐENJE

Viola je odavno mrtav, zadržala sam mnoga sjećanja, često me u sumrak zavara igra

svjetla i sjene na ulici, iako je tišina potpuna, razabirem sitno ritmično lupkanje i

umišljam da to njegovi nokti udaraju dok juri za mnom ili čujem njegovo brzo, vruće

dahtanje. Ali vraća mi se slika i izvjesnih ljetnih nedjelja, kada kroz otvorene prozore

iza staklenki s krastavcima ostavljenih na prozorskoj klupčici dopire miris mesne

juhe i nekakvog kolača, nitko s takvom žudnjom nije mogao pratiti zbivanja u

kuhinji, vrebati što se sve oblikuje od sirovog materijala, kao on kojeg se nije moglo

otjerati od štednjaka, ali to zapravo nitko nije ni želio jer je Viola za vrijeme kuhanja

bio ponizan, discipliniran, uvijek čekajući neki poseban zalogaj. Njegova je žudnja

imala osebujan zvuk, nešto kao uzdah: bez obzira na to tko stajao uz štednjak, na taj

tugaljivi znak uvijek bi mu nešto dobacio. Moja sjećanja često vraćaju taj uzdah.

Iz Vremena me najčešće gleda ono Emerencino lice kada me je jednom, glasom

ispražnjenim od svih emocija, upitala zar mi nije dosadilo to što sam joj stalno na

usluzi i samo je gledam s obožavanjem kao da mi je isprosila ruku. Što, zapravo,

želim od nje: sprijateljiti se ili je poistovjetiti sa svojom rodbinom? „Vi imate drukčije

shvaćanje svega nego ja, vas su naučili tisuće stvari, a ipak ne obraćate pažnju na ono

na što biste trebali. Zar ne vidite da mi uzalud upućujete poglede sa sjajem u očima,

meni ne treba nitko tko nije moj u potpunosti? Vi biste sve strpali u jednu kutiju pa

zatim vadili po potrebi, kada vam tko zatreba: ovo ovdje je moja prijateljica, ovo

sestrična, ovo stara kuma, ovo moja ljubav, ovo liječnik, ovo prešani cvijet s Rodosa,

ma dajte, ostavite me na miru. Kada me više ne bude, izađite povremeno na groblje,

to će biti sasvim dovoljno, kad već nisam prihvatila onog čovjeka za prijatelja jer sam

željela da mi bude muž, nemojte ni vi izigravati moje nerođeno dijete. Nešto sam

vam ponudila, prihvatili ste, osim toga imate pravo na nekoliko mojih stvari jer smo

se dobro slagale unatoč tome što smo se ponekad htjele potući. Kada me ne bude,

dobit ćete nešto, i to ne makar što, to će biti dovoljno, a nemojte zaboraviti ni to da

sam vas pustila ondje gdje nikoga nisam. Više od toga ne mogu vam pružiti jer u

meni nema ništa drugo. Što još hoćete? Kuham, perem, spremam, odgojila sam

Violu, nisam ja ni vaša mrtva majka, ni vaša dadilja ni drug za igru. Ostavite me na

miru.”

Bila je u pravu, naravno, no bila mi je to slaba utjeha. Uslugu za koju me je molila –

da nakon njezine smrti oslobodim njezin zoološki vrt muka – učinila bih svakomu,

od srca sam se nadala da će se menažerija smanjiti ili potpuno nestati kada dođe

vrijeme za to, nije valjda takva luđakinja pa da prihvati nove životinje, i tih devet je

zastrašujuće puno. Zbilja nije bilo lako, ali nisam mogla ništa promijeniti: trebala

sam prihvatiti činjenicu da ona određuje pravila naše veze, a termostat što ga je

ugradila bio je ekonomičan i racionalan. Na jednako pristojan način održavali smo

kontakte s bračnim parovima diplomata, uz obostrane simpatije, ponavljajući prije

svakog susreta nepisani paragraf iz domene vanjskih poslova: emocije treba držati

pod kontrolom, diplomati odlaze nakon tri godine, premještaju ih i oni si ne mogu

dopustiti da s domaćim stanovništvom ostvare doživotna prijateljstva, sami smo

također umjereno dozirali simpatije, ali dok su bili ovdje, uživali smo u njihovoj

prisutnosti, pa bilo je dobro u njihovu društvu.

Diplomatskih konvencija držali smo se samo nas troje, četvrti član obitelji –

Viola – nije. Dogodilo se da je jednom u bijesu ugrizao staricu i zbog toga dobio

udarac lopatom koji mu je slomio rebro. Viola je zavijajući podnio veterinarsku

obradu, starica gaje držala za vrijeme pregleda i pritom mu objašnjavala: „Tako ti i

treba, seoski vole, nemoj meni pričati daje sezona parenja, ne deri se, sramoto, dobio

si samo ono što si zaslužio. Hajde, otvori ta gadna usta!” Među bliještećim hrabrim

zubima već je nestala i nagrada, kolačić. Emerenc se držala pravila: onaj tko je voli

treba joj dati i glavnu ulogu u životu, taj je uvjet od svih do kojih je držala samo pas

doživljavao prirodnim i prihvaćao ga čak i neposredno nakon što ju je ugrizao. U

pravilu su odnosi među nama bili najskladniji kada je u kući postojao neki problem,

a u tome nije bilo oskudice, u tim godinama općenito obilježenim lošim zdravljem

jedno od nas dvoje gotovo je uvijek bilo bolesno, ili se tijelo nije moglo oduprijeti

nekoj vrsti napada ili je živčani sustav signalizirao da se igra protiv nas vodi

nekorektnim oružjem. U vremenima krize Emerenc nas je oboje podržavala na zbilja

impresivan način, njezini deformirani prsti donosili su olakšanje i ozdravljenje, nije

bilo ničega boljeg nego kad bi nas nakon teške bolesti okupala ili izmasirala pa

napudrala nekakvim mirišljavim puderom što ga je slala Eva Grossmann. Moj je

suprug jednom čak predložio da bismo neprestano trebali biti na samrti, ili barem

potopljeni u bunaru bez dna, pa da nas može izvlačiti, Emerenc bi tada bila mirna i

zadovoljna. Ali u trenucima kada bismo postigli neki uspjeh ili relativnu sigurnost u

životu, odmah bi izgubila interes: čim nije bila od pomoći, nije nalazila ni opravdanje

za svoje postojanje. Jedna od stvari na koje se nismo mogli naviknuti bila je ta da

iako nikada nije čitala, uvijek bi do nje doprle sve neugodne vijesti iz književnog

života, a koje bi doslovno okrenule naše živote naglavačke, tada bi nam uvijek

stavila na znanje da je upoznata sa slučajem i umirila nas: svima u ulici, barem

onima do čijeg mišljenja drži, ako pojedinac to već ne bi shvatio sam, rekla bi da su

urotnici opet u akciji i u svojim privatnim krugovima zahtijevala pojedinačno

izjašnjavanje o solidarnosti, kao i osudu naših neprijatelja.

Kako su godine prolazile, naš se odnos gradio i nastavio jačati, Emerenc je bila

jedna od nas, naravno, do granice koju je sama povukla, mene je i dalje primala vani

na trijemu jednako kao bilo kojeg stranca, više me nikada nije pustila u stan. Nije

promijenila ni druge navike, i dalje je izvršavala sve preuzete obaveze, premda je

očigledno izostajao prijašnji polet, nije odustala ni od čišćenja snijega. Povremeno

sam pokušavala pogoditi koliko je zapravo velik njezin imetak i pretpostavljala sam

da bi sin brata Józsija uz grobnicu mogao izgraditi zgradu u koju bi stala cijela

obitelj. Emerenc nas je nagrađivala na različite načine: potpukovniku je pripalo

poštovanje, Viola je dobio srce, moj suprug njezin besprijekoran rad – on je čak bio

zadovoljan time što Emerencino suzdržano ponašanje postavlja okvire i ograničava

moju pretjerano druželjubivu provincijsku narav – meni je povjerila zadatak koji

trebam izvršiti nakon kritičnih, završnih trenutaka njezina života i zahtijevala od

mene da moj umjetnički izričaj pokreće prava strast, a ne strojevi i tehnika što ljuljaju

grane. To je bilo puno, Emerencina najveća ostavština, a ipak sam osjećala da je

nedovoljno, željela sam i drugo, ponekad sam je željela zagrliti kao nekoć majku,

ispričati joj ono što nisam rekla nikomu, ono što moja majka nije razumjela svojim

intelektom ili obrazovanjem, nego je primala kroz suptilnije senzore ljubavi. Ali ona

me nije željela na taj način, barem sam ja vjerovala da me tako ne želi. Dugo vremena

nakon što je i od nje i od njezina doma nestao svaki trag, majstorova mi se supruga–

vidjevši u mojim rukama svježe odrezano cvijeće iz vrta i zaključivši da idem na

groblje – bacila oko vrata. „Vi ste joj bili zjenica oka, kći” – rekla je majstorova

gospođa – „pitajte bilo koga u okolici, tako vas je zvala: kći. Što mislite, o kome je bez

kraja i konca pričala kada je jadnica sjela da se odmori? O vama. Vi ste vidjeli samo

to da je opet odmamila i prisvojila psa, a niste primijetili da je ona postala vama ono

što je Viola njoj.”

Pratila je naš život oko dvadeset godina, jedno smo vrijeme često provodili tjedne i

mjesece u inozemstvu, ona se brinula o kući, skrbila za poštu i telefon, preuzela ako

bi stiglo nešto novca, Violu nije odvodila k sebi ni na jedan sat, uzalud je cvilio, neka

stan ne bude prazan dok smo odsutni. Kada smo stigli kući nakon jednotjednog

boravka na frankfurtskom sajmu knjiga, donijeli smo joj mali prijenosni televizor.

Iako smo se već odavno navikli da ne prima nikakve poklone od nas, pomislili smo

da bi predmet – tada još nedobavljiv u Mađarskoj – mogao unijeti svijet u Zabranjeni

Grad. Osim toga stvar je bila toliko unikatna da smo se nadali da će promijeniti

njezin inače neprikosnoven stav, da će njezin emotivni svijet drukčije reagirati nego

inače: samo će ona u cijeloj ulici imati majušni TV-aparat. Vratili smo se na blagdan,

opet je bio Božić kao kada smo pronašli Violu, u to vrijeme na televiziji nisu

prikazivali toliko vjerski program koliko pučke drame, iako su i tada pjevala djeca u

krznenim kaputima i sa šubarama na glavi, no nakon večere na programu je bio

lijep, sentimentalan film iz Drugog svjetskog rata. Pomislili smo da će se Emerenc,

koja nam je već servirala večeru, veseliti daru, međutim ona nije odavala znakove

radosti, samo me je gledala tajnovitim, ozbiljnim očima, kao da bi mogla nešto reći,

ali će se ipak suzdržati. Bila sam u potpunoj euforiji: zbilja je prihvatila dar.

Zahvalila je, poželjela ugodne blagdane, otišla. Božić je te godine bio lijep, kao na

lakiranim čestitkama iz mog djetinjstva, vani su lepršale ogromne, meke pahulje.

Zima je bila moje omiljeno godišnje doba, očarana božićnim i obiteljskim ugođajem,

stajala sam na prozoru, gledala van, a među mojim blagdanskim mislima nalazila se

i Emerenc, ponosna vlasnica televizora koja sad sjedi u svojoj sobi i slavi.

Mislim da je sve što se dogodilo kasnije slijedilo iz događanja te večeri, bilo je

kao da nam nebo baca dar natrag u lice ili kao da se Emerencin bog, kojeg je

oduvijek omalovažavala i vrijeđala, ali koji je ipak neprekidno stajao iza nje i

promatrao, umiješao i dao mi još jednu, posljednju priliku: možda ću konačno

vidjeti, a ne samo gledati. Stajali smo uz prozor nad uličnom svjetiljkom čija je

svjetlost prodirala čak i za najžešće ledene oluje, gledali prizor plesa snježnih

pahuljica kad se najednom u uličnoj slici pojavila Emerenc, mela je, njezina marama,

ramena i leđa bijeljeli su se od debelog snježnog nanosa, mela je na svetu božićnu

večer, jer pločnik nije mogao ostati zameten.

Krv mi je pojurila u lice, gledana odozgo, Emerenc je izgledala kao Strašilo iz

Oza. Dragi dobri Kriste koji si se upravo rodio, kakav li sam dar donijela toj starici,

pa kada ona može sjesti u miru svoga doma kad je njezine obaveze trgenjaju od

jednog jutra do drugog? Iz tog nas je razloga pogledala onim posebnim, ranjenim

pogledom, da njezin unutrašnji svijet nije bio satkan od osjetljivijih, finijih niti nego

što je bio moj, ne bi ni primila aparat ili bi pitala bismo li barem povremeno umjesto

nje pomeli snijeg s ulice ili preuzeli pranje rublja, jer dok se ona konačno spusti na

svoju sofu, Budimpešta više ne emitira nikakav program. Nismo se usudili reći ni

riječ jedno drugome, moj je suprug došao do istog zaključka, bilo nas je stid čak i

gledati van, okrenuli smo leđa Emerencinoj metli, Viola je grebao po balkonskim

vratima, htio je izaći, ali nisam ga pustila. Svaka je riječ bila suvišna, trebalo je nešto

poduzeti, nije bilo dovoljno razgovarati o tome, ali mi smo se samo vratili našoj

televiziji i ni danas si ne mogu oprostiti: iako sam spoznala što bih trebala učiniti,

nisam napravila ni korak dalje od pomisli. Uvijek sam znala filozofirati i nije me bilo

stid priznati ako bih pogriješila, samo mi nije pala na pamet ta jedna jedina stvar, to

da sam u usporedbi s njom još mlada i snažna, a ipak nisam otišla dolje počistiti

snijeg, nisam je poslala u sobu neka gleda emisiju na TV-u, iako bih izdržala metlu,

dovoljno sam s njom plesala u provinciji, u djevojačke dane održavala sam red pred

našom kućom. Nisam sišla, nije mi palo na pamet. Bio je Božić, promjene radi voljela

sam uz slano i gorko povremeno uzeti nešto slatko, lijep, ljubavni, tugaljiv film

nakon toliko egzistencijalizma i grotesknih produkcija.

AKCIJA

Da, vjerujem da se tad sve počelo raspadati. Negdje koncem veljače Emerenc je

uhvatila virus gripe što je divljao još od jeseni, naravno, bolest je prehodala, uopće

nije obraćala pažnju na nju. Te je zime bilo neuobičajeno puno snijega, svu je energiju

usmjerila održavanju reda na ulici iako se gušila u kašlju, svi su to mogli čuti. Sutu i

Adélka jurile su za njom sa začinjenim kuhanim vinom zamaskiranim u čaj, Emerenc

bi izlila u sebe slatki alkohol, povremeno bi zastala i naslonila se na metlu, imala je

duge napade kašlja. Adélka se brinula o njoj sve dok i sama nije pala s nogu,

razboljela se toliko da su je morali odvesti u bolnicu, Emerenc je vidno laknulo kad

se ova više nije pojavljivala, dok je Sutu bila diskretnija u potpori, Adélina velika

usta nisu mirovala, što je svakako prelazilo mjeru Emerencina ukusa, cijela je ulica

ječala: ova starica već danima nije legla jer prokleti snijeg ne prestaje padati, uvijek

iznova može početi s poslom dok se otkliže od jedne kuće do druge ovakva bolesna.

Školski drug, koji me je svojedobno uputio na Emerenc, predložio mi je jednom neka

staricu nagovorim da već jednom posjeti liječnika, prije svega neka legne i prestane

čistiti snijeg, u protivnom će stradati, čuje on nju kako kašlje i misli da je više ne muči

gripa, nego upala pluća. Emerenc je hvatala zrak kada sam je primila za ruku da

konačno stane i obrati pažnju na mene, vikala je da je ne ljutim, ako već želim

pomoći, neka se pobrinem za nas, neka spremam i kuham, sve dok taj prokleti snijeg

pada, ona se ne može maknuti s ulice, a odmarati se uopće ne želi, kakva glupa ideja,

kako da legne u krevet, kao da ne znam da ga i nema, osim toga zašto uopće leći kad

bi je mogli pozvati bilo kad, stanari, naravno, imaju ključeve, ali mogle su je dići

vlasti ili neočekivan stranac, stoga je najpametnije i noću sjediti, tako je najmanje

trgaju leđa, neka budem ljubazna i prestanem se baviti s njom jer joj dosađujem,

nikoga ne treba biti briga leži li ona ili ne i što uopće radi, ni ona mene nikada nije

pitala zašto u kupaonici imam toliko kozmetike, a već sam prilično stara. Neka u

krevet legne moj školski drug, liječnik također, i neka ne ustane iz kreveta ni jedan

bijednik koji njoj želi dirigirati.

Emerencini obrazi gorjeli su od temperature i uzbuđenja, mela je s još većim

poletom, kao da se sa snijegom obračunava, rješava osobnu stvar, nešto što samo ona

može zgotoviti. Sutu i majstorova gospođa donose joj hranu – vikala je za mnom –

ima dovoljno za sve, neka ne razbijam glavu ničim, mrzi kad je vrebaju. Kada dobro

razmisli, dosad u životu nije imala slom živaca, ali ako je budemo puno gnjavili,

iskušat će kako je to. Njezine riječi ugušile su se u napadu kašlja, zatim se okrenula.

Violu sada nije držala uza se, rekla je da nema vremena trčati s njim, a za psa nije

dobro da stoji, neka ga odvedem kući na toplo da se ne bi i on razbolio. Bila je to

neobična godina u svakom pogledu, za nas također, moj se život počeo raspetljavati

upravo u vremenu nakon tog Božića za koji smo joj poklonili televizor. Odmah

poslije nove godine kao da je neka nevidljiva ruka okrenula onu misterioznu slavinu

iz koje u čovjekov život teče i dobro i loše te koja je u jednom trenutku otvorena, a u

drugom već zatvorena. Upravo tada slavina se otvorila. Nije bilo posve upadljivo, ali

moglo se uočiti da još nikada u životu nisam imala toliko toga obaviti ili srediti kao

tada i sve do samoga kraja nisam razumjela uzrok. Tolike su me godine držali izvan

nevidljivog, ali i više nego stvarnog kruga da sam teškom mukom shvatila da je

negdje donesena drukčija odluka, rampa koju su uvijek držali spuštenom bila je

podignuta, vrata na koja u posljednje vrijeme nismo ni kucali otvarala su se sama –

mogu ući ako želim. U početku nisam ni pokušavala rastumačiti znakove, Emerenc

je čistila i kašljala, ja sam obavljala kupovinu, kuhala, pospremala sobe, hranila i

šetala psa, i razbijala glavu time što je spopalo ovu ili onu organizaciju da najednom

pokazuje tako velik i nagao interes za mene, kada bi barem Emerenc pokazala

interes da ipak ode k liječniku, ali kada god bih to spomenula, zaurlala bi na mene,

neka joj se maknem s puta, svatko ima pravo kašljati. Sve dok pada snijeg, ona ima

posla na ulici, dovoljno je da se pobrinem za svoj dom dok ona ne bude mogla

preuzeti posao, ali neka je ne gnjavim lijekovima i liječnicima, samo gubim vrijeme.

Trčala sam između svih svojih obaveza kao kukac kojeg pokušavaju uloviti, nisam

mogla računati na Emerencinu ruku koja je sve dovodila u red, s druge strane, sve su

se kulturne organizacije javile istodobno, nebrojeni su me tražili i fotografirali, tada

sam već shvatila da će se dogoditi nešto uzbudljivo, da su me željeli maltretirati, sve

bi ovo odzvanjalo drukčijim tonom. Nikada prije nisam dobila tako sjajne recenzije,

nikada prije vanjski svijet nije bio do te mjere zainteresiran za mene. Stalno sam

trebala nekamo ići, novinari su me neprestano nazivali, javljali se sa radija i

televizije, sve se oko mene okrenulo naglavačke. Nisam shvaćala što se zbiva čak ni

kada su kolege počele praviti aluzije, dok se jednog jutra, nakon telefonskog poziva

upućenog s jednog važnog mjesta, konačno nije oglasio i moj suprug. Nikada, ni

prije ni poslije, izuzev onih nekoliko sati nakon našeg vjenčanja, nisam vidjela takav

sjaj na njegovu licu kao tada. Nagrada. Pa naravno, nagrada. U međuvremenu je već

došla sredina ožujka, svi znakovi, a posebno posljednji prijateljski telefonski poziv

čiji je povod bio nešto posve drugo, mogli su značiti samo jedno: dolazi dekret.

Trebam se veseliti, veseliti, pa konačno su završena desetljeća borbi i neprijateljstava.

Trebam se veseliti!

Ali ja sam bila smrtno umorna, iscrpljivao me novi život što se oblikovao bez

prijelaznog razdoblja i gotovo svakodnevno pred očima javnosti, a uz to se narušio

uobičajeni kućni poredak: nije bilo Emerenc. Brigu za Violu, loženje, kuhanje,

peglanje, pospremanje, trčanje u kemijsku čistionicu bilo je teško sinkronizirati s

osjećajem sreće što je sve češće blještala pod svjetlom reflektora. Adél je napokon

puštena iz bolnice, nadali smo se da će zajedno sa Sutu preuzeti obaveze oko

održavanja ulice. Isprva ju je Emerenc grubo odbila: vrištala je na nju koliko god joj

je to dopuštalo bolesno grlo neka joj se skloni s puta. Zatim je najednom samo

zašutjela, štoviše, nestala s ulice. Sutu je zatvorila štand na kojem je prodavala

pečene krumpire i kestenje, izvjesila natpis zatvoreno zbog bolesti te su ona i Adélka

preuzele brezovu metlu. Tijekom samo jednog prijepodneva postalo je jasno da se

njih dvije ne mogu pobrinuti čak ni za polovinu onog što bi Emerenc u dobrom

zdravlju napravila sama. Starica se inače skrila od nas, kada ju je gospodin Brodarics

potražio i upitao treba li štogod, povikala je kroz vrata neka je pusti na miru, ne želi

da je itko posjećuje, ionako neće pustiti nikoga unutra, ne trebaju joj ni lijekovi jer ih

neće uzeti, ne želi vidjeti liječnika, njoj je potreban samo odmor, nakon što se dobro

naspava, stat će na noge. Violu ne želi, smeta joj kad skače, meni neka ne padne na

pamet da svraćam k njoj, ne želi me ni vidjeti ni čuti. Nikoga, prihvatimo već

jednom. Ni mene.

Emerenc je nestala. Bez nje se ulica činila nestvarnom i praznom, kao pustinja.

Tipično za mene, ono što sam osjećala nakon što se starica povukla – uzmaknula je i

zaključala se čak i preda mnom – nije bilo suosjećanje ili strah, nego jalov bijes. Ne

želi me vidjeti, ne želi da joj smetam? Jao što je obzirna! Sad ću zaglibiti, baš kada na

svaku minutu mog života netko polaže pravo, umjesto da se stvari poboljšaju

situacija se samo pogoršava, na meni je sav teret, moj suprug ne smije van po

hladnoći, pas cijeli dan zavija, u stanu trebam održavati besprijekoran red, naime

posjetitelji su konstanta, a nepoznanica je kad ću sve to obaviti, pritom telefon

neprestano zvoni i traže me novinari. Kad god bih kročila van, vidjela bih

uskomešanu ulicu, Sutu i Adél čistile su i pritom razgovarale, stanari – koje je starica

sve odreda poučila kako se pošten čovjek ponaša u slučaju tuđe bolesti– tabali su

snijeg pred Emerencinim trijemom noseći glinene zdjelice i posude s hranom. Od

mene nije dobila ništa, u vrijeme objeda otvorila bih dvije konzerve hrane, na njima

smo živjeli nas troje, moj suprug, ja i pas, time uistinu nisam mogla ponuditi

bolesnika, drugi su pak dali sve od sebe, nitko osim mene nije pao na ispitu, iako

sam nekoliko puta dnevno otišla do vrata i povikala mogu li nešto učiniti za nju, ali

time sam i završila njegu bolesnika, njegu koja starici prema njezinoj izjavi ni u

jednom trenutku nije bila potrebna. Dok sam izricala pitanje – treba li štogod –

drhtala sam u nadi da će me odbiti, ne mogu podnijeti ni sve ovo što je trenutno na

meni, a kamoli što drugo, još više, snježne padaline poremetile su opskrbu, dnevno

četiri-pet puta moram skoknuti do trgovine jer roba ne stiže na vrijeme, Violu vučem

sa sobom, ne pronalazim najuobičajenije stvari, u kuhinji je gotovo svega ponestalo,

moram nabaviti nove zalihe, nadomjestiti potrošeno, kližem se prema kući s

nabubrenim torbama i nikako ne mogu sustići samu sebe. Pritom su u stanu

fotografi radili svoj posao, a ja nikada na fotografijama nisam izgledala tako mršavo,

neprivlačno i dotrajalo kao prije dodjele nagrade.

Emerenc uopće nije otvarala vrata niti se pokazivala, kucanje ju je iritiralo,

zahtijevala je da joj nitko ne smeta. Glas joj je izgubio snagu, na neki se način

izmijenio, nije bio prigušen, nego nekako stran i sirov. I dalje je odbijala dopustiti

ulazak liječniku, ja sam najbolje znala zašto. Darovana hrana stajala je na maloj

klupi, isprva je unosila posude jer su iznova dospijevale na klupu, prazne i čiste,

zapravo sam se uplašila kada više nije izlazila po hranu, pa su nedirnute posude s

jelom stajale jedna pokraj druge. Na pitanje o tome odgovorila je kroz prorez na

vratima, nema apetita, a i hladnjak joj je krcat. Govorila je isprekidano, s knedlom u

grlu, pa sam pomislila da je pretjerala s alkoholom. Znala sam da to što govori nije

istina, vidjela sam njezin hladnjak, nije bio električni, a na ulici su već davno prestali

prodavati led. Kao i u vrijeme božićnog čišćenja ulica, opet sam registrirala samo dio

viđene slike: lagala je, ali nisam razmišljala o tome kako preživljavaju ona i njezine

mačke. Možda na ostacima stare hrane – pokušala sam uvjeriti samu sebe – jer isprva

je dobila toliko toga, možda su sve njezine posude pune, hlade se na prozorima,

ondje se mogu dugo očuvati. Nisam dugo razbijala glavu time, stalno sam morala

nekamo žuriti, stalno me je netko tražio, no svakodnevno bih odlazila na njezina

vrata, ponavljala svoje ponude, predložila joj da ću k njoj uputiti makar starog

susjeda profesora, iako sam unaprijed znala da će me odbiti i uvijek bi mi laknulo

kad bi to učinila jer jednostavno ni za kakvu novu akciju u mom životu nije bilo

mjesta. Srećom, razum mi je ipak još radio toliko da pokušam potražiti

potpukovnika, makar da mu kažem da je Emerenc bolesna, nije bio u policijskoj

stanici, uputili su ga nekamo na odmor, ali mi naziv odmarališta nisu smjeli otkriti,

zatim sam obavijestila sina brata Józsija, on je došao, ali nije uspio ući k njoj, ostavio

je limune, naranče i kanticu sarme na pragu. Konačno je jedne večeri svratio k nama

gospodin Brodarics i upitao jesam li svjesna koliko je zapravo vremena prošlo

otkada se starica nije pojavila na trijemu, jer sada je sam kraj ožujka pa ako on dobro

računa, ona se vrata nisu otvorila već puna dva tjedna. Stanari vile zabrinuti su da će

kao zajednica dospjeti u nevolju ako, uz njezinu privolu ili bez nje, ne dovedu k njoj

doktora, nekakvu pomoć. Gospodin Brodarics me podsjetio i na to da, kao što sama

znam, Emerenc iz trijema ulazi u kupaonicu, taj privatni prostor drži pod ključem,

ali u posljednje vrijeme ne koristi se ni njime, na trijem ulazi snijeg, a na snijegu već

danima nema svježih tragova što bi vodili od vrata prema van, vide se samo oni

prema unutra što ih ostavljaju ljudi koji donose hranu. Što Emerenc čini kada treba

obaviti neophodne prirodne potrebe? Iza kuhinjskih vrata dopire neki težak vonj,

naslućuje nešto loše, ne smijemo dovijeka prihvaćati njezino tvrdoglavo

zaključavanje, nešto treba poduzeti jer starica pati. Ako ni sada ne pusti u stan nekog

od sustanara ili liječnika, provalit će vrata. Okružni liječnik već je pokušao ući k njoj,

Adélka ga je dovela rano jutros, ali otjerala ih je. Adélka tvrdi da je jedva imala glas,

teškom je mukom izmrmljala protest zbog uznemiravanja. Neka budem ljubazna i

zovem hitnu pomoć, i to što prije, pa nije ovo Crna Afrika, još će nesretnica

preminuti. Pala sam u očaj. Osim mene onamo s Emerencinim dopuštenjem drugi

čovjek nije kročio, ali ni mene nije trpjela izuzev taj jedan jedini put, pa ako dokuči

da pokušavamo ući na silu, mogle bi se dogoditi nezamislive stvari. Uplašila sam se

toliko da sam konačno ponudila moguće rješenje, rekla sam gospodinu Brodaricsu

da pričekamo još jedan dan, moram razgovarati s Emerenc potpuno sama, u četiri

oka, pa ću ga obavijestiti jesam li uspjela u svom naumu, a ako ne uspijem, dogovorit

ćemo se što dalje. Isto poslijepodne odjurila sam k njoj, vikala sam kroz prorez na

vratima, obećala joj da ću poštovati njezine želje i držati na umu razloge zbog kojih

ne želi nikomu otvoriti vrata, neće onamo ući nitko, ja ću obilaziti stan i sve potrebno

držati u redu, ali ona treba izaći, ako ne želi, ne treba u bolnicu, bit će kod nas u

majčinoj sobi s Violom. Liječnik je već čeka, vidjet će, od lijekova će ubrzo ozdraviti.

Prijedlog ju je toliko uznemirio da joj je i glas ojačao, meni nije mrmljala, nego

dovikivala: ako je ne ostavimo na miru, čim stane na noge, prijavit će nas zbog

uznemiravanja privatnog posjeda, svi smo bezobrazni i nasrtljivi, guramo nos ondje

gdje mu nije mjesto, ima pravo na oporavak sve dok se ne bude osjećala dobro,

pritom može ležati, ili sjediti ili stajati, ali niti ja niti koji drugi bijednik neće kročiti u

njezin stan, a ako netko pokuša, neka računa s tim da ona ima sjekiru i da će ga ubiti.

Otjerala me je, zgrožena sam otišla kući. Uvečer su k nama došli gospodin Brodarics

i majstor, stigao je i sin brata Józsija, odlučili su da će provaliti vrata, liječnik će čekati

vani, ipak, sin brata Józsija ne želi je povesti kući, boji se da bi mogla prenijeti bolest

njegovu djetetu, ali pomoći će da je prenesu uza stube u naš stan. Trebala sam postići

tek to da malčice odškrine vrata, barem to da okrene ključ u bravi, ostalo će već ići

samo od sebe.

Moj suprug se ni jednom riječju nije usprotivio iako smo sve odlučili i

isplanirali njemu iza leđa, ali nije mogao razumjeti zašto mene toliko uznemirava

pomisao da se provali k njoj, već će ponovno pribiti Emerencina vrata, pa nije

nikakva novina da starica nikomu ne želi otvoriti. Emerenc nikada nije bila posve

zdrava razuma, što je tako strašno u tome da se zaključala i nestala kao Ahilej? Spasit

ćemo je protiv njezine volje. Neka je samo dovedem k nama ako je spremna doći,

iako on ne voli strance u stanu, međutim sada nije riječ o principu, staricu treba

njegovati, držati na toplom, onog tko je prepusti njezinoj sudbini moglo bi do kraja

života pratiti grizodušje, ovo je izvanredna situacija. A moja je panika iracionalna i

neobranjiva, uostalom, volim tu staricu, zašto me toliko uznemirava pomisao da je

primimo k nama na neko vrijeme i zašto stalno plačem? Nisam odgovorila, nisam ni

mogla odgovoriti. Samo sam ja poznavala Emerencin Zabranjeni Grad.

Liječnik, gospodin Brodarics i ja odlučili smo da Emerenc treba još ovu posljednju

noć provesti u svom domu, djelovat ćemo sutra nakon što liječnik zatvori ordinaciju.

Bila je to teška noć, sati su se sporo vukli, još sam uvijek dvojila, ali naposljetku sam

odlučila: ne mogu učiniti ništa drugo, skončat će ako ne dobije liječničku pomoć,

spasiti je mogu tek tako što ću je izdati. Emerenc je od čelika, možda još nije

prekasno, ako budem djelovala spretno, možda ću uspjeti sačuvati i njezine tajne,

iako će to iziskivati užasnu količinu dodatnog truda, niz dobro planiranih laži i puno

energije. U zoru sam otišla do njezina stana i pokucala, zamolila sam je da učini

nešto malo za mene, neka barem to poslijepodne na samo jedan trenutak kroči pred

svoja vrata, toliko da umiri okolinu, nije pametno što se od svih skriva, svi misle da

je gore nego što zapravo jest, nitko ne prihvaća nebrigu, uostalom, i sama zna koliko

je ljudi vole. Isplanirala sam, ako je uvjerim da samo odškrine vrata, liječnik će

zakoračiti za mnom, zgrabiti je za ruku, izvući van, a majstor, gospodin Brodarics i

sin brata Józsija će je uz moju pomoć preseliti k nama. Odgovorila mi je da je upravo

htjela poslati po mene, da na vrata neće izaći, ali ja mogu stati blizu, trebam donijeti

veliku i dugačku kutiju, umrla je njezina stara mačka, ona sterilizirana, morat ću je

pokopati. Liječnik joj ne treba, nitko ne može prići blizu njezinu stanu, onaj tko ne

vjeruje da je živa neka ide k vragu pa će povjerovati, kada mi nešto pruži van, neka

kažem da sam odnijela njezino prljavo rublje, neće se valjda ona opravdavati pred

mnogim radoznalim dušebrižnicima. Jedva sam razumjela opet loše artikulirano

šaputanje, ali kada sam razabrala što želi, ponovno sam mislila da ću poludjeti.

Nikada u životu nisam sačuvala ni jednu kutiju, gdje ću joj sad nabaviti lijes za

mačku i što da uopće otpočnem sa životinjskim lešom, ionako sam do grla u raznim

poslovima? Naravno da sam joj obećala, kod kuće sam u podrumu iz gomile

odbačenih stvari izvukla kofer, na koncu sam se i oraspoložila, smrt mačke moj je

zadatak čak učinila lakšim. Dok mi Emerenc bude dodavala leš, vrata će morati biti

otvorena, liječnik će je uhvatiti, može je i odnijeti. Samo da se sva zbivanja ne moraju

odvijati istodobno: liječnik je mogao doći samo u vrijeme kad sam ja trebala krenuti

na intervju na televiziju, zamolili su da dođem u četiri, petnaest minuta ranije po

mene će doći službeno vozilo, liječnik ne može ni minutu ranije, ali u petnaest

minuta do četiri bit će pred Emerencinim vratima. Pozvat ću je, starica će otvoriti

vrata, pružit ću joj kutiju, zatim preuzeti mačku, u tom će se trenutku pojaviti

liječnik i sa sinom brata Józsija, gospodinom Brodaricsem i majstorom izvući nju

van, muškarci će je odvesti kod nas, a ja mogu otići na televiziju. Pozelenjela sam od

živciranja, gutala sam sredstva za smirenje kao da su praline, ali još ujutro, pa i

prijepodne sve se činilo nekako jednostavno, čak me je bilo stid što se tog realnog

rješenja nisam dosjetila ranije.

Promijenila sam posteljinu u majčinoj sobi, zapalila vatru, u međuvremenu su

se pojavili novinari, bili su pomalo iznenađeni zbog velikog nereda u sobi koja nije

grijana cijele zime i upravo je danas došla na red za pospremanje. Viola je

neprekidno lajao. Sada shvaćam zašto mi nije palo na pamet da bi išta moglo poći po

zlu, naime prvi put u svom životu bila sam obasjana sa svih strana, u središtu

pozornosti, i prvenstveno me je zanimao taj plamen, sve drugo samo je površno

dopiralo do mene. Zapravo, nitko normalan nije sumnjao u to da mogu provesti u

djelo svoju zamisao, svi su znali da nas Emerenc voli, majčinom sobom se ne

koristimo, Viola će biti sretan, starica me čak i u trenucima najmračnije sumnje

poznaje dovoljno da zna da ću održati svoju riječ kao što sam obećala: nikoga neću

pustiti unutra, odmah ću zaključati vrata stana, preuzet ću odgovornost za stvorenja

koja žive s njom. Zapravo me zabrinjavao samo jedan trenutak, onaj kada se

ispostavi da na vratima ne stojim samo ja, na cijelom svijetu jedina na čiju će riječ

otvoriti vrata, nego i drugi, pa i njezin najveći neprijatelj – liječnik. Sve to plašilo me

je više od planiranog poslijepodnevnog nastupa na televiziji, iako bih inače već na

samu pomisao da će me posjesti pred kamere osjetila takvu tremu da bi me oblio

hladan znoj.

Dogovorili smo se s doktorom da ćemo se naći na Emerencinu trijemu, imala sam još

dovoljno vremena da serviram ručak kod kuće. Toga dana Viola nije bio normalan,

najprije nije prestajao zavijati, a potom je zanijemio. Izašli smo u šetnju, no odmah je

tražio natrag, nije se javio ni kada se čulo zvono na vratima, nije čak ni podigao

glavu iako nije spavao, gledao je. Trebala sam shvatiti tu potpunu potištenost, ali ja

nisam bila Emerenc, pa nisam shvatila ni zašto je postao divlji i bijesan kada je vidio

da napuštam stan bez njega. Nosila sam lijes za mačku, sudionicima akcije dala sam

prilično zbunjujuće objašnjenje, kofer je potreban za Emerencine stvari što ću ih

donijeti k nama. Stigao je sin brata Józsija, štoviše, u istoj minuti kada i automobil što

su ga poslali s televizije, vozač je donio poruku: ispričavaju se, stvar je loše ispala,

već me čekaju u sobi za šminkanje, a prije nastupa još trebam obaviti dogovor s

režiserom, preračunali su se u vremenu mog dolaska, moramo krenuti odmah, neka

uđem. Odmah ne mogu, rekla sam, imam neodgodivog posla, neće trajati dugo,

neka me pričeka, vozač mi je dao pet minuta, što je zapravo trebalo biti dovoljno,

trebalo je samo skoknuti k Emerenc, kroz otvorena vrata preuzeti u kofer smještenu

mačku, ostali će Emerenc izvući van i ponijeti je, dok se s njom budu objašnjavali, ja

ću zatvoriti vrata, vratiti se u svoj stan, predati Emerenc ključ, umiriti ju, reći da će

sve biti u redu, nitko ne može ući, a poslije emisije sjest ću pokraj nje i uvjeriti je da

će nam biti dobro zajedno, dobro ću se brinuti i za njezine životinjice dok god je ona

bolesna. Uvjeriti Emerenc! Kako sam to uopće mogla i pomisliti? Vjerojatno mi se

isključio mozak, vjerovala sam u ono u što sam željela vjerovati, uzgred sam uz

realne obaveze pokušavala zamisliti na koja ću pitanja trebati odgovoriti na televiziji.

Kada je kucnuo čas, potrčala sam k Emerenc, bilo je točno petnaest minuta do četiri,

vozač je jasno pokazao sat na lijevoj ruci, a na desnoj raširio prste pokazujući ih svih

pet. Dobro, obećala sam. Pet minuta, ni jedna više.

Bio je sam kraj ožujka, bilo je hladno, ali mirisno, Emerencin vrt preplavile su

ljubičice, tratina ispod prozora bila je ljubičasta. Snažno sam zakucala na njezina

vrata, a liječnik, gospodin Brodarics, majstor i sin brata Józsija čekali su u zasjedi.

Ranije sam ih upozorila da se ne smiju ni pomaknuti sve dok ne preuzmem od

Emerenc jedan paket. Inače, osim neposredno uključenih već je cijela ulica znala što

spremamo, kao na Brueghelovim slikama okupljali su se u šarene skupine, svi su se

međusobno poznavali i svi su bili zadovoljni konačno pronađenim rješenjem.

Majstor me je na ulazu upozorio da je smrad što je već jučer bio uznemirujući danas

postao još jači i teži, da ne zna da je to nemoguće, pomislio bi da se raspada njezin

leš, sjeća se, nakon opsade se širio takav odvratan smrad.

Zamolila sam da se svi povuku u stranu, pred vratima moram ostati posve

sama, tada su se sklonili i ulični promatrači iako su bili spremni platiti ozbiljan iznos

da vide kako spašavamo Emerenc dok se ona opire. Kada se trijem već posve

ispraznio, a liječnik iza ugla čekao da zaigra svoju ulogu, pokucala sam. Emerenc me

je zamolila neka ne ulazim, tražila je da joj pružim kutiju, a zatim da ostanem na

mjestu i čekam. Čovjek s televizije trubio je ispred naše kuće, nisam mu mogla

odgovoriti, motrila sam vrata što se pomiču i Emerencinu ruku što se pojavila, lice joj

uopće nisam mogla vidjeti, činilo se da je uza sve sjedila unutra bez svjetla ili je

svjetlo ugasila jer je iza uskog otvora vrata bio mrkli mrak. Smrad što se širio bio je

takav da bih najradije začepila nos prstima, ali samo sam stajala tijela izduženog kao

kod psa u lovu, iz stana je zbilja dopirao vonj raspadanja kao nakon opsade,

ljudskog i životinjskog izmeta, ali tko se tad mogao baviti pojedinostima. Predala

sam kofer, čovjek s televizije opet je zatrubio. Emerenc je zatvorila vrata za sobom,

čula sam kako unutra škljoca prekidač za struju. Liječnik je provirio iza ugla, dala

sam mu znak neka čeka. Upravo kada je čovjek s televizije ponovno zatrubio, vrata

su se počela otvarati, Emerenc nije pružala kofer, nego leš zamotan u nekakav stari

kaputić, ispostavilo se da je kofer premalen, ispružena životinja nije stala u njega,

držala sam to u naručju kao da je ubijeno dijete. Htjela je odmah zatvoriti vrata, ali

liječnik je dotad već uglavio nogu u nastali otvor, dojurio je i sin brata Józsija, više

nisam mogla pratiti jesu li ušli ili su prema dogovoru izvukli Emerenc uz majstorovu

pomoć, samo sam jurila s mačjim lešom prema našoj kući, ondje vani, uz živi zid

brueghelovskih figura uhvatio me nagon za povraćanjem, leš sam ubacila u kantu za

smeće. Automobilska truba više nije ni prestajala, a ja sam, pametnjakovićka, jurila

gore u stan, imala sam osjećaj da ako istog časa ne pustim malo vrele vode po

rukama, iz mene na televiziji neće izaći ni najmanji glas, uzalud će postavljati pitanja.

Zašto se sve događa tako naopako, tako zbrčkano? Emerenc je sada na putu prema

nama, vjerojatno se opire, potežu je, cimaju, trebala bih biti pored nje, ali to je

nemoguće, nije u mojoj moći, nisam ondje. „Hoćeš li učiniti nešto za mene?” – pitala

sam supruga koji mi je kasnije rekao da mi je glas bio neprepoznatljiv, baš kao i lice.

„Nemoj čekati da dođu ovamo, otrči prijeko, zaključaj umjesto mene Emerencin stan

prije nego što ulica baci svoj pogled unutra. Ni ti nemoj provirivati i čim je dovedu

gore, predaj joj ključ i poruku da ću se ja pobrinuti za sve ono što je unutra ostalo.

Čovjek s televizije ne skida ruku s trube, ne mogu ostati i sama joj objasniti.” Obećao

je, ja sam potrčala prema kolima, on prema Emerencinoj vili. Staricu nisam vidjela, ni

ekipu za spašavanje, čula se samo nekakva galama, tutnjava, pravila sam se da sam

oglušila, upala sam u televizijski automobil i već smo izjurili iz ulice.

BEZ MARAME

Kada čovjek učini nešto doista neoprostivo, nije uvijek svjestan svoga čina, ali

nekakva unutrašnja sumnja tinja. Uvjeravala sam sebe da je loš napet osjećaj u meni

trema pred kamerama, ali bio je to osjećaj krivnje. Kada smo stigli na televiziju,

ispostavilo se da su se doista puno preračunali, već smo kasnili, pred kamere sam

dospjela bez šminke, bila sam nervozna, neprivlačne vanjštine, bilo je očito da je

novinar očekivao više od mene, izvornije ideje, ali dok sam odgovarala na njegova

pitanja, moje su misli bile drugdje, među problemima što sam ih ostavila kod kuće. S

liječnikom sam dogovorila da ako mu se bolest čini lakša i bez bojazni tragičnog

ishoda, neka Emerenc ostane kod nas, ali ako je teška ili čak za život opasna, neka je

odvede kolima hitne pomoći. U svakom slučaju, dok stignem kući, sve će već biti

riješeno. U emisiji nas je sudjelovalo mnogo, dugo je trajala, a sam događaj nije se

završio intervjuom, nisu me odmah pustili. Iako sam jedva čekala da krenemo, bila

sam i počašćena, prvi put u životu bila sam u televizijskom svijetu. Možda bi me i

pustili na moje veliko inzistiranje, ali nije to bio makar kakav doživljaj, upoznavala

sam one koje sam svakodnevno gledala na ekranu, znala sam da se trebam žuriti, a

ipak nisam. Konačno sam se dosjetila da bacim pogled na sat, zaprepastila sam se

kada sam vidjela koliko je vremena prošlo, tada više ništa nije bilo dovoljno brzo,

molila sam da mi pozovu taksi i odjurila. Kada sam izlazila iz automobila, nebo se

jedva naziralo, ulica je bila tiha, neobično prazna, bučilo je jedino iz naše kuće: Viola

je gorko zavijao. Emerenc, znači, nije kod nas, Viola ne bi plakao da jest. Nije mi

trebalo reći, znala sam da je situacija ozbiljnija nego što smo mislili, trebala sam to

već odavno naslutiti, još onoga dana kada je Emerenc najednom ostavila posao i

poručila nam da se snađemo, ali u zadnje vrijeme nisam obraćala pažnju ni na što

osim na sebe. Iz taksija sam izašla pred našim stanom, do kante za smeće trebala su

mi svega dva koraka, pogledala sam je li već nestao onaj zastrašujući paketić,

naravno, još je bio ondje, stresla sam se i zalupila poklopac, nisam se uspela

stubama, nego sam pošla provjeriti je li moj suprug zaključao Emerencina vrata.

Upravo u tom trenutku majstor je stojeći za prozorom vile zatvarao prozorske

kapke, s jednakom pažnjom kao i sve drugo čega bi se prihvatio, međutim nije

uslijedilo ono što sam očekivala: kimnut će mi, signalizirati da ima nešto reći i

prepričati čemu je svjedočio dok sam ja na televiziji izgovarala opća mjesta. Povukao

je prozorske kapke i između mog i njegova lica našli su se zbijeni redovi vodoravnih

letvica. Ovaj čovjek ne želi razgovarati sa mnom, pomislila sam, zatim sam se

prestravila i počela trčati preko vrta. Već sam doživjela nešto slično, bolničarke imaju

sličan izraz kao onaj što sam ga zamijetila na majstorovu licu: kada čovjek uđe u

bolesničku sobu, a na krevetu njegova bolesnika već leži drugi pacijent, medicinska

sestra glatko, bez traga emocija u glasu uputi na glavnog liječnika, jer on treba nešto

priopćiti. Bože mili, što se dogodilo, kako je sve ispalo drukčije od planiranog? Zar

su vrata ipak ostala otvorena, zar su se Emerencine mačke razbježale? To je bio prvi

trenutak, za njim su slijedili nebrojeni drugi, kada sam počela uviđati da bez obzira

na to kakvu nagradu dobila, taman da sam dobila cjelodnevnu emisiju na televiziji, a

ne tek sporednu ulogu u nekoj zajedničkoj emisiji, emisiju koja bi mi omogućila da

na sve četiri strane svijeta razglasim kakva sam sve poniženja doživjela u godinama

što su prethodile, ni tada nisam smjela ostaviti Emerenc da se sama suoči s onim što

se dogodilo, što god to bilo. Iz moje toliko hvaljene mašte proizašlo je tek toliko da

sam računala s tim da ću danas vjerojatno morati očistiti Emerencin stan da otklonim

smrad, što god ga je uzrokovalo, da nitko u vili nema razloga za pritužbu, ali da

budem s njom u onom trenutku kada se ukida njezin suverenitet, kada nasilno

otvaraju njezina vrata makar samo toliko da je liječnik izvuče van i odvede je od

kuće protiv njezine volje, to više nije stalo u moju glavu. Nagrada je – pomislila sam

gorko – već zabljesnula, jurila sam televizijskim automobilom za njezinim sjajem

bježeći od bolesti, starosti, usamljenosti i nemoći.

Na trijemu sam jednostavno zaboravila hodati, zaledila sam se na mjestu u

svečanim cipelama. Tada sam već očekivala da će biti loše, ali ne u tolikoj mjeri u

kojoj me je dočekalo, jer ono što mi se pojavilo pred očima nisam mogla dočarati ni u

najluđoj maštariji. Emerencina vrata nisu ostala otvorena ili nezaključana: uopće ih

nije bilo. Stajala su naslonjena na žaluzine još uvijek lokotom zaključane kupaonice,

istrgnuta iz šarki, sredina je nedostajala, netko ih je razbio tvrdim predmetom, samo

je gornja polovica ostala netaknuta, takva vrsta može se vidjeti na flamanskim

slikama, gornji dio prepolovljenih vrata svijen je nadolje, ondje je lik nasmijane žene

koja se nalaktila na poprečnu gredu, kao da pozira za već uokviren portret.

Zamišljala sam Emerencino lice u trenutku kad proviruje ispod marame, shvaća

situaciju, mene ondje čak i nema, na mome mjestu stoji liječnik koji ju je spreman

zgrabiti. Do ovoga je mjesta rekonstrukcija uspjela, ali dalje ne, obuzela me takva

slabost da sam morala sjesti na klupu da se malo priberem. Znala sam da to ne mogu

izbjeći, moram ući u taj smrad, odmorila sam se nekoliko minuta, a zatim krenula.

Prisjećala sam se s koje je strane one večeri škljocnuo prekidač za struju, napipala

sam ga, uključila rasvjetu, no sada moje kretnje nisu pratili neobični zvuci i šuškanje

nalik na razbježale miševe, vladala je potpuna tišina, a ako su se mačke još skrivale

ovdje, mora da su se negdje u šoku primirile.

Svjetlo što mi se već pri prvom posjetu činilo izuzetno jakim ni sada nije ništa

prikrivalo. Odmah sam shvatila da stojim usred ljudskog i životinjskog izmeta u sobi

što je nekoć blistala kao čaša, smrdljivi i pokvareni ostaci hrane ležali su razbacani

po podu ili novinskim listovima, crvi su prekrili prevrnute sadržaje posuda na podu,

ležala je ondje i napola trula sirova riba i jedna očišćena patka, također crvljiva. Bog

zna koliko dugo ovdje nitko nije oprao suđe ili pospremio, na zemlji su bili prevrnuti

sadržaji posuda što su ih susjedi donosili, bilo je i krepanih žohara, a taj užas što me

je okruživao bio je prekriven debelim slojem bijele prašine, kao da je netko lice

odvratne, crvljive srednjovjekovne smrti posuo šećerom u prahu, a ispod se kese

zubi prazne lubanje. Nigdje nije bilo Emerenc ni mačaka, u sobi se zadržao zagušljiv

miris dezinfekcijskog sredstva, ali ne uobičajeni klor ili osvježivač zraka, nego nešto

još brutalnije. Ni jedan prozorski okvir nije bio na svom mjestu, izvalili su i prozore i

drvene žaluzine. Ovdje nije kročio samo liječnik ili hitna pomoć, nego i zavod za

javno zdravstvo, tu količinu dezinfekcijskog praha nemoguće je pronaći u jednom

kućanstvu ili čak u trgovini.

Kada sam stigla kući, ruke su mi bile tako ukočene od užasa i osjećaja krivnje da

nisam mogla okrenuti ključ u bravi, morala sam zvoniti, suprug je otvorio. Nikada

me nije prekorio ni zbog čega, nije to učinio ni tada, samo je vrtio glavom kao da

nema riječi za ono što se dogodilo. Otišao je skuhati čaj, Viola se na trbuhu dovukao

pred mene, cvilio je. Dok sam pila gutljaj po gutljaj čaja, zubi su mi udarali o rub

šalice. Nisam pitala ništa, ključ Emerencina stana ležao je na stolu. Ni riječi nismo

prozborili o tome što se zbilo na televiziji, moj suprug je pričekao da s mukom

ispijem čaj, zatim je pozvao taksi, krenuli smo prema bolnici, i dalje nijemi. Prvi smo

put progovorili tek kad nam je liječnik rekao na kojem odjelu i u kojoj sobi čekaju

Emerenc, ali i to da ona još nije stigla. Kako je to moguće? Nisu je doveli ovamo?

„Doveli su je ovamo” – rekla je bolničarka – „ali još nije stigla. Prvo su je odnijeli na

dekontaminaciju jer je u stanju u kojem su je našli jednostavno nismo mogli staviti u

krevet.”

Isprva uopće nisam razumjela što govori, samo sam je glupavo gledala,

povukla sam se u sebe. Oko nas je hodalo ljubazno medicinsko osoblje, upitali su me

trebam li kakav lijek jer izgledam loše, želimo li možda kavu. Nisam trebala ništa.

Čekali smo, sjedili, onda se više nije moglo izbjeći pitanje o detaljima što sam ga

uputila suprugu, a on mi je ispričao ono čemu je svjedočio. Dok je on stigao k

Emerenc, liječnik ju je uspio uhvatiti za ruku koja se otimala, ali više nije mogla

pružiti velik otpor jer je, kao što su kasnije utvrdili liječnik i hitna pomoć, pretrpjela

blag moždani udar, teško se mogla služiti lijevom rukom, lijevom nogom uopće,

vjerojatno je danima bila potpuno oduzeta, iako se njezin nevjerojatan organizam već

tada počeo boriti protiv bolesti. U svakom slučaju, desnu je uspjela iščupati i njome

privući sebi vrata koja je potom zakračunala, nije odgovarala ni na kakva pitanja,

dotad su na njezinu trijemu stajali već svi dokoni iz cijele ulice. Neko je vrijeme

unutra nijemo podnosila njihova moljakanja, a kad ju je liječnik počeo plašiti

vlastima, povikala je da će ako je ne ostave na miru ubiti prvu osobu koja se približi

vratima. Emerencin ugled bio je tolik da se nitko nije usudio primijeniti silu, no

jedan stranac što je tuda prolazio, privučen galamom i shvativši o čemu se radi,

pokušao je otvoriti vrata, ali kada se kvaka pomaknula, nenadano je iznutra, a ne

izvana, odvaljena jedna daska na vratima i kao u horor-filmu kroz otvor se pojavila

sjekira kojom je Emerenc nasumično mlatarala, otad se nitko nije usudio prići ni

blizu vratima, među ostalim i zbog smrada koji je kuljao kroz rupu na vratima.

Nakon moždanog udara Emerenc uopće nije mogla hodati barem tjedan dana, samo

se valjala oslonjena na laktove, nekako je trebala riješiti svoju očajnu situaciju a da ne

napusti stan, vjerojatno je razmišljala da se nikada ništa neće otkriti ako uspije

prikriti svoju bespomoćnost, neće doći ni liječnik ni hitna pomoć, nema bolnice, pa

ako već mora birati među strahotama, neka radije uslijedi ono za što se odlučila: ako

mačke mogu obavljati nuždu gdje im se sviđa, tada se ni ona neće vući na sve četiri

van na trijem, i tajna će ostati tajna. Ako se iščupa iz bolesti, sve će dovesti u red čim

se opet bude mogla pomaknuti, a ako umre, ionako je svejedno, više ništa neće znati

ni o čemu, Emerenc je dovoljno često naglašavala da među mnogim drugim

stvarima ne vjeruje ni u život poslije smrti.

U međuvremenu se životinjski i ljudski izmet unutra počeo raspadati,

isparavati pokraj natrule i ukisnute sirove i kuhane hrane. Emerenc, koja se mahnito

branila, konačno su uspjeli svladati tako što je stranac čučnuo ispred vrata i

majstorovom sjekirom lupio po bravi takvom silinom da su se cijela vrata odvalila:

pokušavajući se obraniti, Emerenc je pala pred njih van na trijem. Katastrofa se više

nije mogla poricati, čak je i odjeća koju bogzna otkad nije oprala svjedočila o

događanjima, sasušena prljavština plela se oko nogu i ispadala iz uvijek

besprijekorno bijelog rublja. Gospodin Brodarics telefonirao je hitnoj pomoći, došla je

odmah, Emerenc tada naočigled više nije bila prisebna, nakon što je ispala na svjež

zrak, izgubila je svijest. Dva liječnika, ulični i onaj iz kola hitne pomoći, dogovorila

su se što će učiniti, dali su joj injekciju, ali je nisu odvezli kolima hitne pomoći,

pridošli liječnik rekao je da trenutno ne vidi smrtnu opasnost, poslat će je u bolnicu,

ali prije toga treba pozvati ekipu zavoda za javno zdravstvo jer se i bolesnica i cijeli

stan trebaju raskužiti. Stigli su, prvo su sve uokolo posuli nekakvim prahom, a

potom pošpricali nekom tekućinom, spakirali su Emerenc, vodili su je u

dekontaminacijsku stanicu, rekli su da u bolnicu može ići tek nakon što je ondje

urede, prvo je treba očistiti od glave do pete, inače je ne mogu staviti u kola hitne

pomoći. Dok su ljudi iz zavoda prskali i prašili insekticidom oko smrdljivih ostataka

hrane, brojne su životinje, uključujući ogromne mačke, bježale kroz vrata, zavod za

zdravstvo odlučit će što će biti sa stanom, ne može ostati u ovom stanju već i zbog

obzira prema drugim stanarima. Stan se nije mogao zaključati, za čim, zapravo, nije

ni bilo potrebe, sve dok se ondje raspada smrdljiva hrana, nitko neće provaliti. Kada

raskužitelji završe posao, pribit će daske na vrata.

Još je samo to nedostajalo u mom životu, ta slika, starica u vlastitoj prljavštini,

okružena trulim mesom, prokisnulom juhom, njezina oduzetost koja postupno

popušta, ali joj još ne da hodati. Sin brata Józsija stiskao se pokraj nas na klupi i

pobudio u meni realnu zabrinutost, možda neće biti provalnika neosjetljivog želuca

koji će opustošiti Emerencino carstvo, ali štedne knjižice svakako su postale

dostupan plijen, njih bi ipak trebalo uzeti. Rekla sam mu neka ide, neka potraži te

proklete štedne knjižice, ja ću pričekati Emerenc, uostalom, mladi ih je čovjek

pronašao čim je počeo tražiti, obje su bile duboko ugurane u procjep presvlake s

bočne strane prljave sofe, dosjetio se da je njegovu ocu to bilo uobičajeno mjesto za

skrivanje stvari: dostupan otvor tapeciranog namještaja. Moj suprug uvijek je imao

knjigu sa sobom, on je čitao, ja sam samo sjedila, masirala prste, imala sam osjećaj da

je i meni zamrlo lijevo rame. Kada je starica konačno stigla, jedva smo je prepoznali

bez njezine uobičajene odjeće. Nijemo je dopuštala da čine s njom što god žele, oči su

joj bile sklopljene, povremeno su joj se trzali mišići oko usana, nije bila pri svijesti.

Priključili su je na infuziju, pokrili, sram i tuga toliko su me oslabili da sam poželjela

leći pokraj nje. Liječnik nas je zamolio da konačno odemo kući, pomoći ionako ne

možemo, samo joj oduzimamo zrak, uostalom, neće nas prepoznati zbog šoka, ne

zna, zapravo, čime bi nas u ovom trenutku utješio, rendgen je, doduše, pokazao da

se ugrušak nastavlja resorbirati, postupno se oporavlja i od upale pluća, ali srce joj je

toliko istrošeno da je nemoguće prognozirati koliko će moći izdržati, odnosno –

oklijevao je trenutak prije nego je završio – želi li uopće izdržati. Nije sigurno da će

ozdravljenje riješiti njezine probleme jer su je bolest i okolnosti u kojima je dovedena

ovamo ponizili preko svake mjere. Medicinska znanost već je učinila mnoga čuda, ali

ovdje se zbilja treba potruditi jer on je rijetko dosad pri pregledima vidio tako očajno

preopterećeno srce.

Od trenutka u kojem smo zakoračile jedna drugoj u život, sada sam prvi put

vidjela Emerenc bez marame. Svježe oprana i mirišljava svjetlucala je preda mnom

snježno bijela sijeda griva u kojoj sam nazrela prekrasnu kosu njezine majke, na

temelju kontura Emerencine glave mogla sam rekonstruirati savršenu harmoniju

majčine lubanje već davno podlegle zubu vremena. Emerenc, bliže smrti nego

životu, nesvjesno se, čarolijom, pretvorila u vlastitu majku. Da mi je pri našem

prvom susretu, kada sam među ružama razmišljala o njezinu biljnom identitetu,

netko rekao da je starica bijela kamelija, bijeli oleandar ili uskrsni zumbul, ismijala

bih ga, ali sada je već njezina tajna objelodanjena, dok je razotkrivena ležala pred

nama, čak i u poodmakloj starosti, njezina je ljepota zračila, njezino pametno

zaobljeno čelo bilo je nepokriveno. Njezino tijelo u krevetu nije bilo nago ili oskudno

odjeveno, nego konačno neobilježena, racionalna uniforma vladara koji je zbog teške

bolesti bez maske. Uistinu, pred nama je ležala veličanstvena vladarica, čista kao

zvijezde. Tada sam zapravo shvatila što sam učinila time što nisam ostala kraj nje, da

sam ostala kod kuće, svoj novi ugled što sam ga odmah iskoristila u pogrešne svrhe

mogla sam usmjeriti na liječnika: neka se ne brine, treba je staviti u krevet kod nas,

primit ću je i bez dekontaminacije. Sutu i Adélka će pomoći, okupat ću je, dovesti u

red, a televizija može raditi emisiju bez mene, važnije je da obranim jadnicu od

stranaca što pustoše njezin dom, čiju pravu sliku osim mene nitko nije vidio. Kada

budem stajala u Parlamentu, svi će vjerovati u to da sam nešto postigla, samo ću ja

znati da sam pala već u prvoj rundi. Kada bih barem kraj, završnu fazu uspjela

popraviti, u protivnom ću je izgubiti zauvijek. Sada ću se morati poslužiti čarolijom,

izdići se iznad svojih sposobnosti, uvjeriti je u to da su svi događaji toga

poslijepodneva bili samo san, da je sve to samo sanjala.

DODJELA NAGRADE

Te sam noći telefonirala još dva puta, Emerencino stanje bilo je nepromijenjeno, nije

bilo gore, nije bilo bolje. Stigavši kući, narezala sam nekoliko šaka mesa na jedan

tanjur i vratila se u zastrašujući stan, iako je liječnik rekao da su se mačke razbježale,

pomislila sam da su se možda mogle vratiti, nisu poznavale drugi dom, sada je noć,

tišina, taman da su se i nasmrt preplašile, već su se mogle ponovno pojaviti. Gotovo

sam se ugušila od smrada truleži dok sam pregledavala ispod i iza svega, ali stan je

bio prazan, nije se čuo ni najmanji šum. U zoru, kada sam ponovno svratila, tanjur s

mesom stajao je nedirnut, tijekom noći onamo nije došla ni jedna mačka, sve su se

moje nade ugasile, premda je zapravo bilo dobro što su nestale, što ih nema, ali

dotad sam već prevladala praktičnu stranu zbivanja, realnost i vlastite interese;

molila sam se da se pojavi barem jedna ili dvije, pa ako pospremim i sve dovedem u

red i Emerenc stigne kući, neka ima barem poneku od onih koje je voljela. Međutim

ni ljudi iz zavoda za javno zdravstvo ni ja nismo se susreli ni sa živom ni s mrtvom

životinjom, nikada nisam pronašla ni jednu od njih, kada su se vrata odvalila, mora

da su pomislile da se na njih ruši cijeli svijet, sve su pobjegle natrag u

nepredvidivost, u sferu opasnosti i smrti odakle ih je Emerenc nekoć spasila. Nijedna

mačka više nikada nije ni zastala u blizini Emerencina stana, kao da ih je neki tajni

signal držao podalje. Viola je također odbio ići u blizinu uništenog doma, on koji je

poznavao put bolje od ikoga. Nakon Emerencine smrti stan doveden u red ubrzo je

našao novog vlasnika, ali psa to nije zanimalo, uzalud se vidjelo svjetlo na trijemu

kao nekoć, uzalud su svakoga proljeća iznova cvjetale Emerencine ljubičice. Tražio ju

je na svim mjestima na kojima su zajedno šetali, samo kod kuće nije. Viola je

prepoznao mjesto borbe i izgubljene bitke iako nije svjedočio porazu. Ulica je tog

prvog dana bila upadljivo tiha, kao kada je predsjednik države teško bolestan pa

potresen narod unaprijed tuguje, kad tišina nije naređena odozgo, već se žaluje

iskreno, od srca. Pas je ležao na prostirci kao da mu je netko prerezao grkljan, nije

ispustio ni najmanji glas kada smo se spustili u šetnju, na ulici nije ni podigao glavu,

nije ni pogledao druge pse.

U mladosti sam puno fotografirala, amaterskom kamerom, bez talenta. Kad se

prisjetim dana dodjele nagrade, sjećanje mi uzvraća kopijom one stare fotografije na

kojoj je zbog optičke varke jedna te ista osoba ovjekovječena u dvjema različitim,

suprotstavljenim pozama. Jednom sam fotografirala majku i kada sam se s

razvijenom rolom filma vratila iz fotografske radnje, nisam vjerovala da se takvo što

moglo dogoditi: moja majka, koju sam željela ovjekovječiti, ujedno je i dolazila i

odlazila, njezina se figura u udvojenom i suprotnom pokretu progresivno smanjivala

i povećavala, taj kontradiktorni pokret što se odigrao u istom prostoru i vremenu

moja je obitelj pokazivala i strancima. Vjerojatno sam takva bila na dan dodjele

nagrade, što god se događalo tih nekoliko sati, svaka akcija i misao bila je ujedno u

meni i izvan mene, oko mene, kao obrnuti odraz. Bio je to naporan dan, počeo je u

zoru s provjerom tanjura mesa i odlutalih mačaka, iz Emerencina stana odjurila sam

u bolnicu. Nisam bila sama, preduhitrila me Sutu, Adélka također, zajedno smo se

suočile s Emerencinom nijemošću, potpuno svjesna svega, bila je toliko povrijeđena

da nije ni pomišljala na oprost. Sutu je skakala okolo s termosicom, no Emerenc nije

željela kavu ni sok, ništa, Adélka je osim svoje posude s hranom u torbi vukla još

dvije prijateljske pošiljke, majstorova supruga skuhala je pileću juhu, a gospođa

Brodarics poslala je šnenokle. Emerenc uopće nije podigla pogled, nisu je zanimale

ni poruke ni pokloni, bolničarka je kasnije ispričala da su je cijelo prijepodne i cijelo

poslijepodne uznemiravali posjetima, idućeg je dana bio državni praznik, ljudi su je

željeli obići, ali tko god ju je tražio, došao je uzalud, susjedi iz ulice čak su se pomalo

uvrijeđeni vraćali kući, starica ih nije ni pogledala. Ja nisam nosila ništa, stalno sam

gledala na sat da provjerim koliko još mogu sjediti uz nju, nisam je uznemiravala

pitanjima, samo bih je povremeno dotaknula ispod plahte, tada bi zadrhtala, to je bio

jedini znak da je dodir osjetila. Liječnik je nakon nekog vremena postao razdražljiv,

galamio je na Sutu i ostale, još uvijek nije izvjesno hoće li se starica izvući iz groba,

ali ako hoće, već je sada jasno: ne želi da itko svjedoči tom činu. Ne treba je hraniti i

bombardirati različitim posudama s hranom, uopće ne obraća pažnju na njih, ono što

joj treba da se održi na životu dobiva kroz injekciju, ako joj zbilja žele pomoći, neka

je puste da se odmori. Bio je u pravu, jer tko god bi joj se prigušenim glasom obratio,

Emerenc bi postupila na jednak način kao i prema meni, još jače bi stisnula kapke da

ne mora vidjeti nikoga. Kada sam prije svečanosti odjurila iz bolnice kući da

odjenem svoju crnu haljinu i donekle uredim izmučeno lice što me je gledalo iz

ogledala, sa sobom sam kao sjećanje ponijela sliku što je podsjećala na masku smrti

bez zjenica. Velika omotnica u kojoj je stigao dekret o dodjeli nagrade sadržavala je

raznovrsne korisne dodatke, vinjetu za vjetrobransko staklo taksija kojom se otvarao

put do samog tepiha na glavnom ulazu, srećom, jer sam jedva mogla hodati. Putem

nisam rekla ni riječ, na proslavi svega nekoliko. Nije bilo prvi put da ono što dobijem

do mene dođe u obliku ili okolnostima što su me gotovo skrhale, a tako je bilo i tom

prilikom, o čemu svjedoče snimljene fotografije. Prije nego što je uopće počela

dodjela nagrada, odveli su nas u nekakvu dvoranu i fotografirali za sjećanje na veliki

dan, čak i u tim izuzetno tjeskobnim okolnostima zaključila sam da je u jednakoj

mjeri tragično koliko i komično što će ta fotografija biti sačuvana u službenom

albumu, a bit će ovjekovječeno nestvarno lice, lik iz antičke mitologije koji je vidio

Meduzu i na njegovu su licu još uvijek tragovi užasa. Ostavila sam samrtnu postelju

i došla na proslavu, nisam trebala liječnika da mi potvrdi osjećaj koji mi je govorio da

se Emerenc neće oporaviti ni da mi kaže da sam na neki način ja kriva za to. Emerenc

neće ozdraviti, ali ne stoga – radio mi je mozak, a pritom sam izgovarala hvala, a

pritom sam izgovarala da, a pritom sam izgovarala kako da ne, vrlo, uistinu – što njezin

zadivljujući organizam ne bi bio sposoban, uz liječničku skrb i lijekove, preskočiti još

jedan kanal pun vode, ovdje je riječ o nečemu drugom, nečemu s čim se medicinska

znanost ne može izboriti jer to nema veze s terapijom: Emerenc neće željeti ozdraviti

jer smo uništili okvire što su držali njezin život na okupu i njezino legendarno ime.

Bila je svačiji uzor, svačija pomoć, paradigma, iz njezina džepa na pregači izlazile su

uškrobljene platnene maramice kao golubovi, bomboni u papirnatim omotima, ona

je bila snježna kraljica, sigurnost, prvo zrno trešnje ljeti, prvi kesten što uz tresak

otpadne u jesen, zlatno pečena bundeva zimi, prvi pupoljak na živici s proljeća:

Emerenc je bila čista i nepotkupljiva, ona je bila mi, mnoštvo nas, ono najbolje u

nama, ono što smo uvijek željeli dostići. Emerenc s uvijek skrivenim čelom i licem

nalik na jezero nikada ni od koga ništa nije tražila, ni na koga se nije oslanjala, svačiji

je teret preuzimala na sebe, cijeli je život šutjela o vlastitom teretu, a kada je konačno

progovorila, ja sam otišla nastupati na televiziji i dopustila drugima da svjedoče

jedinom trenutku sramote i propasti u bijedi uznapredovale bolesti. Je li se ikada

uopće moglo objasniti njezino sebstvo, anatomija empatije što je dom nastanila

životinjama? Emerenc je bila spontano dobra, beziznimno velikodušna, samo je pred

drugim siročetom priznala da je i ona siroče, nikada nije rekla koliko je usamljena

dok kao Ukleti Holandez upravlja tajanstvenim brodom posve sama, uvijek na

nepoznatoj vodi, s hirovitim vjetrovima u jedrima. Oduvijek sam znala, što je stvar

jednostavnija, teže ju je predočiti i Emerenc više nikada u životu neće biti u prilici da

objasni sebe, kao ni mačke, što god da kaže, njezina je vjerodostojnost uništena

smradom što se širi i nepočišćenim izmetom, a ostaci kokoši i pataka, trula riba i

prokisnulo povrće što ju je okruživalo svjedoci su zapravo onoga što nikada nije bila

istina: šašava je. Ništa neće govoriti u prilog tome da je njezino tijelo izdalo čeličnu

volju, naime kako se nakon moždanog udara mogla okupati, ili pospremati, ili čistiti,

ili baciti ostatke u smeće. Pravo je medicinsko čudo već to što je na početku

povremeno ipak ispuzala i unosila darovanu hranu. Emerenc se u beskorisnu

pretvorila pred velikom publikom, čitav vijek besprijekornog rada razorila je

ljubazno blaga embolija što se gotovo odmah stala povlačiti – nakon što je izbila iz

njezinih ruku veliku brezovu metlu.

U svečanu dvoranu je s drugim sudionicima ušlo toliko članova uže i šire obitelji da

sam doslovno ostala bez stolice, čemu sam se posebno veselila jer je to značilo da

nisam zarobljena na jednom mjestu, čekala sam da konačno izgovore moje ime pa da

mogu izaći pred svečani stol, preuzeti kutiju, zatim otići do švedskog stola i

pretvarati se da sam nešto pojela. Željela sam što brže otići, imala sam osjećaj da ako

se Sutu, ili Adélka, ili tko drugi osvijesti i odradi umjesto mene ono bez čega više

neću smjeti pogledati Emerenc u oči, neće samo ona biti u neskladu sa sobom, nego i

ja. Međutim svečanost se beskrajno rastegnula, bio je to najveći formalni protokol u

cijelom mom životu, pompoznije je bilo jedino večernje primanje, ali i ono se odvijalo

nespretno, podudarajući se s davnom djetinjom maštarijom. Oduvijek sam se željela

uspinjati širokim stubištem u dugoj haljini, praćena brojnim pogledima, privlačna.

Ako se može falš hodati kao što se može falš pjevati, onda sam te večeri pravila falš

korake, nakrivljene, nevoljke, spoticala sam se po stubama, rukovala se kada je

trebalo, zatim sam nekim pokrajnjim stubama požurila van iz Parlamenta, potpuno

uvjerena da će me pustiti u bolnicu, zahvaljujući večernjoj haljini neće postavljati

pitanja, ali Emerenc me ne bi pogledala ni da joj priđem potpuno gola ili u

posuđenom kraljevskom plaštu.

Kada se prisjetim toga dana, dodjele nagrade, uz živ osjećaj gorke bespomoćnosti

javlja se i osjećaj beskrajnog umora. Završila sam oko jedan, čim sam stigla kući,

presvukla sam se u radnu odjeću i s opremom za čišćenje krenula u Emerencin dom.

Neću joj ostaviti sramotu, neće ovdje biti potrebe za dekontaminacijskom službom,

dok se ona pojavi, već ću iznijeti sve što u stan ne pripada. Danas je praznik, subota,

potpuno sam sigurna da ću uspjeti sve obaviti jer sanitarni radnici već su započeli

praznikovanje, a u trenutku povratka zateći će red i čistoću. Kanta mi je ispala iz

ruke kada sam sanitarce zatekla na trijemu, pušili su. Liječnik mi je zaboravio reći

jednu sitnicu, dekontaminacijskoj službi naredio je hitnu intervenciju, uključujući

potpuno uništenje namještaja, u interesu zdravstvene zaštite gradske sredine, uz

potpunu materijalnu naknadu. Stajala sam pred njima zapanjena, vjerojatno sam

izgledala kao tužni cirkuski klaun, dotjerana, naime samo sam promijenila odjeću,

šminka je ostala na mom dotrajalom licu, a svečani pužići u kosi. Ali tko je

odgovoran, tko će prihvatiti odgovornost za to što se ovdje sprema, neće valjda kao

vandali potpuno razoriti nečiji dom? „Nema govora o tome – odgovorio je voditelj

sanitarne službe – prvo ćemo sve temeljito očistiti, iznijeti smeće, oribati podove,

namještaj, zidove, na kraju ćemo spaliti što je prljavo ili zaraženo. Budite ljubazni,

nemojte mahati tom kantom, nemojte pokušavati pomoći, molim vas, ovdje nema

mjesta za privatne inicijative, situacija zahtijeva profesionalan pristup i njegove

učinke. Možete, gospođo, kao predstavnik obitelji potpisati dokument kojim

potvrđujete da smo djelovali sukladno propisima, zapravo bi to trebala bolesnica, ali

su mi rekli da nije pri svijesti i zato molim budite ljubazni preuzeti kao privremeni

zakonski zastupnik, molim provjerite dokument da biste bili sigurni da je točan, jer

će vlasniku naknadu za uništenu imovinu isplatiti gradsko vijeće. Nema se smisla

opirati, molim vas, ne raspravljajte s nama, ovo je službeno.”

Okrenula sam se na peti, odjurila sam kući telefonirati, sada sam teoretski mogla

doći do potpukovnika, za praznik je došao kući iz odmarališta, ali nisam uspjela

razgovarati s njim jer je u vrijeme mog poziva već bio na putu prema Emerencinoj

kući. Natrag smo stigli gotovo istodobno, sanitarci su već raspremali, upela su sva

šestorica, u gumenim rukavicama, s pregačama, maskama. Ono tekuće i pokvareno

sakupljali su lopatama i ubacivali u kontejner s klorom u dekontaminacijskom

vozilu, prskalicama napunjenim nekakvim sredstvom za čišćenje sve su redom

oprali, oribali, namještaj su iznijeli u vrt, na Emerencinu brižno održavanom

travnjaku prostirale su se zamazane stolice, izmetom onečišćena sofa, a ormare i

relativno očuvane ili već dezinficirane predmete odnosili su podalje od drugih, vani

pred grmom jorgovana vidjela sam i majčinu krojačku lutku s pribodenim

portretima, izgledala je kao kakvo priviđenje. Komadiće prljavih papira, raspadnute

spise i zamazanu odjeću gomilali su na sofu, zajedno sa starim kalendarima,

novinama, kutijama i mojim knjigama s posvetama za Emerenc, koje nikada nije

otvorila, ali ih je zahtijevala. Kada su prostoriju napokon ispraznili, a namještaj i

druge predmete što su bili upotrebljivi maknuli dovoljno daleko od onih

predviđenih za uništenje, napravili su zapisnik, zatim su sofu i stolice poprskali

benzinom i zapalili. Dok sam gledala vatru, pao mi je na pamet Viola, tu je odrastao,

na tom namještaju, i starica se uvijek odmarala na sofi, naime krevet nije imala, tu su

nekad – nikad više – uvijek sjedile i mačke, kao lastavice na žici – gorjele su

Emerencine cipele, čarape, marame.

Sada je, prvi put, potpukovnik preuzeo ulogu policajca i istražitelja, prije nego

što je započeo s uništavanjem, pomno je pregledao svaki predmet, vagao je što se još

ipak može spasiti, sam je ponešto stavljao na stranu izbjegavajući lomaču, ispraznio

je i ladice, u kuhinji je preostala samo jedna stvar, oribali su sve zidove, dezinficirali

ih, jedan dio negdašnjeg namještaja ležao je na travnjaku, drugi je dio gorio, ulični

prolaznici vidjeli su plamen i zgranuto motrili lomaču u vrtu, otišli bi tek nakon

službenog upozorenja. U kuhinji sada više nije bilo ničeg drugog osim čeličnog sefa

koji je zaklanjao vrata prednje sobe, njegova su vrata razvalili već prije, u doba

Strelastih križeva, na metalnoj je pločici zabilježeno da je proizveden u ljevaonici

Imre Grossmanna starijeg, bio je prazan, keramiku su već iznijeli. Ako je Emerenc

imala nakit ili gotovinu, sve je nestalo u plamenu, u ladicama nismo pronašli ništa, a

u procjepe tapeciranog namještaja nijedno od nas dvoje nije guralo ruku, sin brata

Józsija svojedobno ih je pretražio. Kada su negdje oko vremena za ručak sanitarni

radnici zaključili da su uništili sve zaražene predmete i željeli riješiti i prednju sobu,

potpukovnik je preuzeo zapovjedništvo. Sanitarci su radosno prihvatili njegov

argument, unutrašnja prostorija nije mogla predstavljati opasnost ni za vlasnika ni

za druge stanare već stoga što je bila odijeljena metalnim sefom koji je bilo nemoguće

pomaknuti, Emerenc je onemogućila prilaz predmetima u njoj, pa tako ni životinje ni

paraziti nisu mogli prodrijeti iza predmeta koji je hermetički zatvorio prostoriju.

Zbog nacionalnog praznika vikend je bio produžen, brigada je odmah

prihvatila: obavili su koristan i dobar posao, ali sve drugo je već suvišno,

potpukovnik je služio u lokalnoj policijskoj postaji, poznavao je Emerenc, misli da

drugu prostoriju u svakom slučaju treba ostaviti netaknutom, vlasnica će teško

prežaliti uništenu kuhinju i osobne stvari koje su većim dijelom uništene, on će se

osobno uvjeriti ima li još posla za njih, pa ako sanitarne mjere eventualno budu

potrebne, telefonirat će u upravnu službu i zatražiti daljnje postupanje. Ako to ne

učini, znači da je sve našao u redu, dotad će svojim potpisom pokraj moga jamčiti da

je preuzeo odgovornost u ime lokalne policije. Svi su se veselili, voditelj je izjavio da

ni on sam ne vidi izvor neposredne opasnosti, potpukovnikova zamisao je razborita.

Još su iz okvira vrata uz ogroman napor pomaknuli čelični sef, pa da mirne savjesti

mogu reći da nisu otišli neobavljena posla. Vrata nisu imala ključ, bilo ih je šteta

razvaliti, očuvanost drva i nimalo oštećena snježno bijela boja laka govorili su u

prilog tome da od potpukovnikova davnog posjeta Emerenc nije pomicala sef, nije se

koristila prednjom sobom, slobodno mogu otići, tu ne može biti životinja ili

štetočina, tu već desetljećima nije kročio nitko. Pozdravili su, otišli, u međuvremenu

je iz bolnice svratio i sin brata Józsija, zaprepašteno je gledao u još plamteću lomaču,

obavijestio nas da je Emerencino stanje nepromijenjeno, najveći problem više nije

sama bolest, nego njezina pasivnost, čime odmaže liječnicima, jasno daje na znanje

da je njoj svejedno, nije ju briga što će biti dalje, uostalom, do nje je došla i moja

poruka iz Parlamenta, nadležni liječnik posebno je uznemiren jer ni na to nije rekla

baš ništa, nije ju zanimalo iako se vidjelo da razumije.

Poruka iz Parlamenta? Morala sam razmisliti što bi to moglo biti, bilo se teško

usredotočiti stojeći na gotovo uništenom trijemu ispunjenom vonjem dezinfekcijskog

sredstva, dok je nešto dalje Emerencina prošlost odlazila u dim, jastuci što čuvaju

bezbroj uspomena, drvene kuhače, primitivna i staromodna kuhinjska pomagala. U

jednom trenutku nisam znala jesam li u tom emotivnom stanju u kojem sam

preživjela prijepodnevne događaje ponijela kutiju s nagradom, no bila sam sigurna u

još jedan nerealan trenutak neposredno nakon fotografiranja, moga kolegu i mene

izdvojili su u zasebnu prostoriju i posjeli, a televizijski suradnik pitao me je što

mislim komu mogu biti zahvalna što sam doživjela ovaj dan, a ja sam odgovorila, na

primjer, Emerenc što je za mene obavljala sve što bi me odvojilo od pisanja, naime

iza svakog vidljivog postignuća stoji i jedna nevidljiva osoba bez koje životno djelo

ne bi nastalo. Sestre u bolnici čule su emisiju, rekao je sin brata Józsija, jedna je

otrčala k Emerenc, ispričala da govore o njoj, štoviše, prislonila je prijenosni radio na

njezino uho kako bi čula barem kraj, Emerencin je pogled bio potpuno ravnodušan,

nije rekla ni riječ, naravno, na mnogim je lijekovima i možda je to razlog njezine

šutnje. Ja sam međutim vjerovala u drugo, Emerenc je itekako razumjela što je čula,

ali nije ju ni najmanje bilo briga, čitavog života prezirala je javnost i uglancane riječi.

Trebala sam biti pokraj nje u lavljim raljama i na Golgoti, ali nisam bila, sama je

morala proći kroz sve nevolje što su je snašle, više je ne zanima što brbljam, brbljati je

lako, ja ću i uz odar gledati okolo i tijekom sprovoda prebrojavati koliko je ljudi

došlo. Emerenc me poznaje kao svoj dlan, zna da ne postoji psihičko stanje zbog

kojeg ne bih mogla pronaći prave riječi.

Sin brata Józsija se pozdravio, žurio je kući svojoj obitelji, prije nego što je

otišao, nespretno je, ali iskreno izrazio neku vrstu sućuti što sam ostala bez

kompletne kuhinje, što sam izgubila svoj dio nasljeđa. Što je izgorjelo, rekao je, moj je

veliki gubitak. Nije mi to dotad ni palo na pamet, zbilja nisam bila dobro

raspoložena, ali nasmijala sam se. Ode pola moje baštine, kakav peh. Na klupi smo

ostali nas dvoje, potpukovnik i ja, lijepa mlada majstorova gospođa koja je uvijek

bila ljubazna i obzirna prema svima donijela nam je kavu. Nismo je popili, ni

potpukovnik ni ja, samo smo gledali u nju i miješali je.

– Kako je do svega došlo? – upitao je konačno potpukovnik.

Bože moj, pa zbog mene. Iznevjerila sam je. Dobro mi je došlo istresti sve

pojedinosti o događajima, što se i na koji način događalo dok se on šetao

višegradskim šumama. Da sam na vrijeme uspjela doći do njega, vjerujem da bi se

mnogo toga izbjeglo ili barem ne bi ispalo tako kako je ispalo. Ako sam već ja

ostavila Emerenc na cjedilu, on bi sigurno uspio za nju odvojiti jedan sat, taj jedan

jedini sat u životu u kojem joj je potpora uistinu bila potrebna. Nije prigovarao, bio je

uljudan, nije me ni optuživao ni pokušavao utješiti, samo je upitao što planiram

dalje: ništa posebno, ako preživi, dovest ću staricu k nama, otkazati putovanje u

inozemstvo, naime za tri dana trebali smo poći na put u Atenu kao članovi mađarske

delegacije na međunarodnoj mirovnoj konferenciji u organizaciji saveza grčkih

pisaca, planirali smo također ostati nekoliko dana na moru, trebao je to biti pravi

odmor, ali su ga protekla zbivanja onemogućila. Ne želim je još jednom iznevjeriti,

upravo da više nikada ne vidim Atenu, čak ni tada.

Razljutio se, počeo galamiti. Napravila sam dovoljno pogrešaka, a sad želim

unijeti dodatnu zbrku. Strano službeno tijelo vrlo će se obradovati kada izaslanik ne

dođe, moći će razbijati glavu pitanjem što se dogodilo, možda ne dopuštaju ni

putovanja u inozemstvo? Ne smijem umiješati državu u privatne probleme, moram

otputovati, nema nikakve koristi od mog ostanka. Ako starica danas ili sutra umre,

nema razloga za žrtvu, ako pak preživi, kao što s velikom sigurnošću predviđa

nadležni liječnik, vjerojatno će poživjeti toliko da dočeka moj povratak. Pišljivi tjedan

nije neko vrijeme, on će preuzeti brigu tih nekoliko dana, poduzeti potrebne korake,

treba nadomjestiti vrata i pritisnuti vlasti da što prije isplate naknadu za počinjenu

štetu, ne želi ni čuti o pokretanju službenog postupka protiv Emerenc, kada se

oduzeto tijelo ne može ni mrdnuti i kada oduzeta ruka ne može pospremati, to nije

prekršaj, nego nesreća, starica nije iz puke zabave ugrozila zdravstvenu sigurnost

okoline. Nabavit će i namještaj, izabrat će za nju ljepši i udobniji u državnom

skladištu, ondje gdje se prikuplja ostavština umrlih bez nasljednika. Neka s njim ne

raspravljam, inozemne veze vrlo su važne, on će preuzeti dežurstvo pokraj Emerenc,

a moj suprug i ja trebamo obaviti što nalažu naše profesije i što država očekuje od

nas. Dok stignemo natrag, Emerencin će organizam donijeti konačnu odluku,

ozdravit će ako je sposobna ozdraviti, stat će na noge, u suprotnom će odgoditi

pokop do našeg povratka. Imamo vremena otvoriti drugu sobu i nakon povratka, a

rupu gdje su nekoć stajala vrata još će danas zatvoriti daskama. Nakon praznika

poslat će policijskog službenika da otvori vrata unutarnje sobe, ali će i ondje

privremeno zakucati dasku. Nakon što uđemo, vidjet će se treba li i ondje ozbiljnije

pospremanje, iako ne vjeruje jer se Emerenc nikada nije koristila tom sobom.

Konačno sam se vratila kući, strgnula sam odjeću sa sebe kao da je u plamenu.

Nisam ručala, željela sam zbrinuti psa, moj je suprug to već pokušao, ali bez uspjeha.

Viola je započeo štrajk glađu, vani na ulici samo se vukao uz nas, čim je kraj drveta

obavio što je trebao, želio je poći kući, nije lajao, nije pio, kriza je bila u tijeku i nismo

mogli poduzeti ništa protiv toga, Viola je na svoj način odgovarao na događaje.

Uostalom, ni ja nisam ručala iako su mi u Parlamentu obilno trpali u tanjur, ali

nisam mogla gutati, a na pitanja što ih nisam razumjela davala sam besmislene

odgovore. Neko sam vrijeme ležala na kanapeu, a zatim sam skočila, obuzeo me

osjećaj da će Emerenc umrijeti ako je ja ne budem čuvala, ja sam je jedina mogla

zaštititi od užasa u kojem se obje gušimo. Odjurila sam na bolnički odjel, Emerenc je

bila pri svijesti, liječnik se smiješio, rekao da je nešto jača, počela je i govoriti, rekla je

bolničarki neka je pošteno pokrije jer ne podnosi golotinju, kasnije je zahtijevala

maramu pa su joj dali kiruršku kapicu, doduše, izgleda u njoj prilično osobenjački,

ali je barem mirna. Vjeruje da se počela izvlačiti iz mrtvačke jame, u svakom slučaju,

trebamo donijeti odjeću za spavanje i druge higijenske potrepštine za boravak u

bolnici jer je stigla bez ičega. Jedva sam se usudila gledati u nju, ne samo zbog

događaja nego i zbog nje same, prizor nje u kirurškoj kapici bio je nevjerojatan, ne

stoga što joj nije pristajala, dapače, pristajala joj je savršeno. Odmah sam vidjela

Emerenc kao velikog profesora koji konačno ispoljava tvrdoglavo neiskorištene

prave sposobnosti. Samo sam ga slušala, što sam uopće mogla reći, nije liječnik kriv

što ona nema ručnike, spavaćicu, ništa od onoga što je čuvala u ormaru, a ono malo

što je preostalo natopljeno je dezinfekcijskim sredstvom i isparava se na travnjaku.

Ako donesem svoje rublje, osim što ga smatra nepristojnim, postat će sumnjičava;

prepoznat će moje ručnike, za razliku od njezinih moje stvari nisu od lanenog platna.

Morat ću nešto smisliti.

U trenutku kada je vidjela da ulazim u njezinu sobu, povukla je na lice jedan

ubrus za ruke, kao kraljevi samrtnu koprenu što prema nalogu Kraljevskog ogledala

pred očima Dvora skrivaju mimiku agonije, iako očigledno nije bilo ni govora o

umiranju, djelovala je puno življe nego jutros, jedino što me nije željela više vidjeti.

Ma dobro, neka joj bude, pomislila sam. Odvukla sam se kući, prije toga sam svratila

na Sutuin štand, zamolila sam je neka odnese nešto prikladne odjeće Emerenc ako

bude išla k njoj, ručnike, higijenske potrepštine, neka izmisli neku laž zašto nije

donijela nešto od Emerencinih stvari. Kod Sutu je bilo okupljeno društvo, stanari

ulice pokušavali su se dogovoriti i utanačiti tko će kada ići u posjet i što će kuhati

bolesnici. Opet sam otišla kući, s prozora sam vrebala kada će doći potpukovnikov

čovjek da pribije dasku na vrata kuhinje, moram čekati bez obzira na to kada će stići,

da barem jednu stvar pošteno odradim. Prag izdržljivosti drastično se snizio, pred

očima su mi skakali krugovi i linije, dušu bih prepustila onom tko bi me dobro

pretresao i rekao da prestanem vrištati, da sam samo loše sanjala – stalno sam imala

osjećaj da ovo što nam se događa nema veze sa stvarnošću, da kvantitativno i

kvalitativno premašuje čovjekovu toleranciju. Policijski službenik u civilu stigao je

prilično brzo s daskama. Iako sve dok mi sjećanje seže više ne zakucavaju, nego

kopčama zatvaraju lijes, imala sam osjećaj da zabija čavle u mrtvački sanduk dok je

na dovratak postavljao i zakucavao četiri po četiri daske horizontalno i u križ.

Zakucavanje čekića označavalo je pokapanje mnogo toga različitog: kraj jednog

načina života, jednog doma, finale sage o Emerenc.

Bližilo se vrijeme polaska na svečanost u Parlamentu, osjećala sam se kao da

me je netko zdrobio u mužaru, jedva sam se mogla odjenuti. Prije toga svratila sam u

bolnicu, Emerencino stanje još se malčice popravilo, dali su joj jako sredstvo za

smirenje, već je spavala, na antibioticima je također, treba se nadati najboljem. Inače,

kada je budna, gotovo uopće ne govori, a ako posjetitelji pristupe krevetu, prekriva

lice ubrusom, mnogi je obilaze, ima možda i previše posjetitelja, stalno drmusaju

infuziju pored nje.

Emerenc je živa, stanje joj se popravlja, znači mogu se prepustiti lijepoj,

blistavoj noći svoga života. Izvadit ću svečanu haljinu, iako nema tog šminkera koji

bi nešto mogao učiniti s mojim licem. Kada sam prvom poznaniku u Parlamentu

rekla da, nažalost, nisam u najboljoj formi, nisam trebala ništa objašnjavati, odmah

mi je povjerovao. Nikoga nije iznenadilo što sam nestala iz svečane dvorane koja je

te večeri izgledala kao zvjezdano ljetno nebo, bljeskala su brojna odlikovanja, nakit,

sa svih su strana bljeskala svjetla, od poda se kao od zrcala odbijao sjaj svjetala s

lustera. Drevni balovi mogli su izgledati tako, ali ja sam samo željela otići, što prije

otići kući i uvući se u krevet. Sutra ću već znati više, znat ću svoju presudu. Ako je

Emerenc umrla, nema bijega, ako je pak živa, to je moć koja mi nikada nije dopustila

da potonem, možda me još jednom, posljednji put, iščupa iz ponora.

AMNEZIJA

Imala sam nemirnu noć, ali srećom bez snova, naravno, povremeno bih se trzala,

čujem li to telefon – zamolila sam bolničarke neka me svakako obavijeste bude li

nekih promjena, ali aparat je šutio. Ujutro sam prošetala apatičnog Violu, koji i dalje

nije jeo, zatim sam odjurila u bolnicu. Emerenc je sada već bila osjetno bolje, upravo

su je prali, a bolničarka je na malim kolicima dovozila doručak, no čim me je

primijetila kroz odškrinuta vrata, počela je petljati oko sebe i bacila na lice ubrus. S

gorčinom u srcu pokucala sam na vrata dežurnog liječnika koji je kraj nje proveo

noć, no ondje sam čula samo dobre vijesti: ako se oporavak nastavi ovim tempom,

možemo otputovati bez brige, starica će preživjeti, čak će i ozdraviti. Nisam je još

mogla odvesti kući, barem još nekoliko tjedana, a i tada samo pod određenim

uvjetima, na primjer, nikako ne bi smjela ništa raditi. Ima li dom gdje će za nju

brinuti? Kako da ne – mislila sam. Da ga samo vidite! Odlučili smo da će živjeti kod

nas, odgovorila sam, sve dok se i psihički i fizički potpuno ne oporavi.

Moj je suprug trčao naokolo sređujući putne dokumente, sada je zbilja

izgledalo da možemo na put, iako nisam imala ni najmanje volje poći. Pakirala sam

se u nekoj nevoljkoj konfuziji, još uvijek s nekom prikrivenom nadom da će naši

domaćini otkazati u posljednjem trenutku i da će cijeli kongres izostati. Za

posljednjeg posjeta bolnici razgovarala sam s glavnim liječnikom, što se Emerencina

fizičkog oporavka tiče, imamo njegovo puno jamstvo, možemo na put, ali ono što se

događa u njezinoj duši – kazao je – pripada domeni neuropsihijatrije, naime embolija

koja se sada već gotovo reapsorbirala uopće ne ugrožava centar za govor, nego je

ograničava u kretanju, jedna je noga još uvijek paralizirana, a njezina je šutnja

psihičke prirode. Razmišljala sam o tome da je više ne uznemiravam, ionako je kad

sam došla na odjel opet prekrila lice bijednim ubrusom, ne treba me gledati, ionako

je Viola jedini pred kim se ne bi sakrila i koga ne bi gledala s prezirom. Okrenula

sam se, nisam je ni pozdravila, dok sam koračala kući, susrela sam susjeda iz ulice

koji je išao uzbrdo noseći posude s hranom. Kod kuće je pas nastavio štrajk glađu, no

trenutno me ni to nije zanimalo, bila sam puna gorčine i osjećaja krivnje, toliko

umorna da to uopće nije dopiralo do mene. Pokupila sam Violinu deku, jastuk za

spavanje, posude za hranu i pseće konzerve, odvela ga k Sutu i zamolila da ga

udomi na nekoliko dana dok obavimo naše izaslaničke obaveze. Viola je potpuno

pasivno sjeo u Sutuin maleni dom, nije ni pogledao za mnom kada sam odlazila, kao

da uopće nije naš pas. Spakirala sam se, tada sam već bila kao stroj, bez osjećaja,

vjerujem da mi je do svijesti dopirala tek misao da ništa nije važno, ni ja sama.

Nakon večere nazvala sam u bolnicu, ali nisam otišla, zašto bih. Emerenc je bila

dobro, uredno je jela, želim joj brz oporavak, rekla sam pristojno i zamolila da joj

prenesu naše pozdrave, tada je moja poruka već bila formalna kao kakvo službeno

priopćenje. Nema potrebe da se brine zbog svog posla – poručila sam preko

bolničarke – zasad je sve u najboljem redu, njezin prijatelj potpukovnik za sve se

pobrinuo, stan je također pod njegovom paskom, čeka je uredan i potpuno čist,

pobrinuo se za sve što je bilo neophodno. Mislila sam da ima vremena doznati za

događaje nakon što izađe iz bolnice, ujedno sam joj poručila da me nekoliko dana ne

očekuje (očekuje? nije me ni pogledala). Nisam joj dala na znanje da putujemo u

inozemstvo, nazvala sam tek sina brata Józsija da zna gdje sam ako me slučajno bude

tražio, potom smo noćnim letom otišli u Atenu.

Idućeg jutra u hotelu probudio me telefonski poziv iz saveza grčkih pisaca, bila sam

toliko iscrpljena da nisam razumjela ni riječi, ne samo zbog jezične barijere nego i

zbog loše akustike. Vjerojatno sam doživjela nekakav blagi šok jer odjednom nisam

razumjela ništa ni na kojem jeziku, nisam bila u stanju zamoliti ni čašu vode, a

kamoli razgovarati o izgledima za miran suživot među narodima. Na konferenciji

smo sjedili u prvom redu, odmah sam zaspala, tada me suprug odveo u hotel,

ispričao se u moje ime, do neke pristojne granice upoznao je predsjednika sa

zbivanjima što su neposredno prethodila, ja sam trebala predsjedati jednom od

sjednica, ali sam samo nerazumljivo mucala, sažalili su se nada mnom, posjeli me u

auto, odvezli u jedan hotel u Glyfadu i ostavili me ondje – nisu imali koristi od

očigledno bolesnog delegata. Kroz mirisne oblake mirte, hibiskusa, jasmina i

timijana ispred mene se bljeskalo Egejsko more, ali to je jedva dopiralo do mene, bila

sam na rubu živčanog sloma, moj me je suprug obavještavao o svemu što me je

okruživalo. Kada smo stigli, voda je bila plava, plava poput safira, u sumrak poput

jantara, a kada je sunce potonulo u nju, postala je crvena – on mi je sve rekao, ja

nisam vidjela. Prespavala sam gotovo cijeli dan, kada sam se konačno probudila iz

tog stanja nalik na nesvjesticu, lutali smo Glyfadom, ne sjećam se nijedne zgrade, ni

imena hotela, razabrala sam samo to da oko mene lebde različiti mirisi te da valovi

bacaju leš nekog psa. Tada sam se sjetila Viole, maglovito, kao da sam i njega sanjala,

sebe također, sve što se događalo sa mnom, nagrade, Emerenc, sanitarne radnike,

vrata razvaljena sjekirom.

Te je godine Uskrs bio rano, na samom početku travnja, posljednji dan našeg

boravka poklopio se s Velikim petkom. U sjećanju sam zadržala naš odlazak u crkvu,

na odru je bio izložen mrtav Krist, na vratima crkve čekala je pozlaćena košarica

ispunjena ružinim laticama, svatko tko je ušao bacio je nekoliko latica na tijelo Sina

Božjeg, dok ga ružine latice nisu potpuno prekrile. Kasnije se oglasilo malo zvono

postavljeno na zaseban stalak, pokraj kora stajali su stari seljani, a kada su nas vidjeli

na pragu crkve kako bacamo šaku latica na sveto tijelo, došli su po moga supruga i

gestama ga pozvali da se pridruži žalovanju Spasitelja. To sam sjećanje također

zadržala, mog supruga kako poteže konopac zvona, njegovu gustu plavu kosu

prošaranu sijedim vlasima vijori morski povjetarac, zatim konopac zvona premješta

u moju ruku, seoski starci mogli su biti zadovoljni mnome jer su mi se suze kotrljale

niz lice dok sam zvonila, ali moje plakanje nije imalo nikakve veze s blagdanom,

samo sa mnom. Idućeg dana vratili smo se u Atenu i s Hellenikona krenuli kući.

Putovanje nije bilo ni više ni manje nestvarno nego drugi letovi, grčki savez pisaca

prema meni se odnosio više nego ljudski, kao da su primijetili da oproštajnu košaru

s darovima daju u ruke nekomu koga je pregazio teretni vlak. Ispratili su nas do

aerodroma i ako više nikada ne pozovu mađarskog književnika – krivica je na meni.

U avionu smo se dogovorili da će suprug otići kući s prtljagom, a ja gore u bolnicu.

Gotovo sam cvileći ušla u dizalo, zamišljala sam što se sve u međuvremenu moglo

dogoditi, naime moglo se dogoditi bilo što, moglo se sve preokrenuti na loše i

Emerenc već čeka na sprovod u hladnjači u podrumu; ili je još na životu, ali bi bilo

bolje da nije jer je ipak neizlječivo bolesna; ili ju je netko bez mog znanja premjestio

na drugi odjel, u krajnjoj liniji, sin brata Józsija ima pravo odlučiti što će s njom.

Izostavila sam jedino varijantu koja me je dočekala: zvonki smijeh što je odzvanjao

hodnikom dopirući do mene, smijeh koji bih uvijek prepoznala među mnogima,

njezin tako rijedak smijeh. Bolničarke su se nasmiješile kada su me ugledale, počela

sam trčati, netko je nešto povikao za mnom, ali tko je imao vremena slušati, trčala

sam prema otvorenim vratima kroz koja je dopirao zvuk. Soba se crnjela od

posjetitelja, vidjelo se da je Emerenc i ovdje već svakog očarala, naime ne dopuštaju

toliko posjetitelja istodobno, a oko njezina kreveta bilo ih je barem pola tuceta. Sutu

je upravo raspremala ostatke obroka, naravno, ne onog standardnog bolničkog, nego

hrane što su je donijeli susjedi iz ulice, prozorsku klupčicu zauzeli su nepoznati

tanjuri, šalice i posude. Emerenc je sjedila leđa okrenutih vratima, naslonjena na

jastuke, na licima posjetitelja morala je primijetiti da se približava nov i zanimljiv

posjetitelj, okrenula se još se uvijek smijući, vjerojatno je pomislila da dolazi liječnik.

U trenutku kada me je prepoznala, krv joj je pojurila u lice kao nadošla plima i

obrisala dobro raspoloženje. Sada se služila objema rukama, dok je prije nekoliko

dana samo desnom nespretno mogla dohvatiti ubrus, pred svima je sjedila

nepokrivene glave, no u trenutku kada me je ugledala, pokrila je lice. Posjetitelji su

zanijemjeli, bila je to gruba gesta, imala je snagu udarca. Odjednom su svi imali

neodgodivog posla, žurili su, žene su pokupile posude, oprale Emerencinu žlicu, na

brzinu su se pozdravili, Sutu nije rekla ni riječi o psu, toliko je hitala, tek je na

vratima mahnula, shvatila sam da prstima pokazuje, u šest će doći k nama ili neka ja

dođem k njoj, onda ćemo razgovarati. Nisam vjerovala da ljudi mogu do te mjere biti

taktični, da s toliko preciznim radarom mogu procijeniti da me je Emerenc prezrela u

odsutnosti, iako nitko ne razumije točno zašto, ali nema smisla istraživati, bez obzira

na to što se dogodilo, najbolje je držati se podalje, na distanci, pristojnije je ne

miješati se.

Prvi put otkako se pokrenula lavina događaja, obuzeli su me negativni osjećaji,

iz mene je nestajalo samookrivljavanje. Bože moj, za kakav me zločin optužuje? Što je

nisam ostavila da umre? Da nije dobila infuziju i lijekove, već bi bila mrtva. Nisam

ostala kraj nje jer nisam mogla ostati, nisam otišla radosna, niti sam se otišla

zabavljati, nego raditi, ako itko, onda ona zna da je za mene televizija također posao.

Ako me ne želi vidjeti, ne mora. Doći će sin brata Józsija, doći će potpukovnik, Sutu,

Adél, nisam nužna ovdje. Nisam je ni pokušala osloviti ili joj objasniti, predobro sam

poznavala Emerenc. Neka ostane pod svojom maramom do Sudnjeg dana, zbog tog

doživljaja nije imalo smisla juriti u bolnicu, mrtva sam umorna, bolje da sam otišla

kući i sjedila u kadi. Izašla sam i krenula prema dizalu kada me je zaustavila

bolničarka.

– Gospođo književnice, molim vas – započela je očigledno tražeći prave riječi. –

Starica nije dobro, oni samo misle da jest. Starica... starica je tako živahna samo kada

je promatraju. Inače stalno šuti.

Neka šuti. Bolničarka je na mom licu pročitala da treba reći još nešto.

– Oporavak izgleda impresivno, ali samo na površini – pokušavala je dalje. –

Prošli put nismo mogli dati potpunu procjenu, danas već možemo, njezini su udovi

pokretni, ali ne može hodati. Gospodin potpukovnik dolazi svaki dan, s njim

razmatramo što će biti dalje.

Pa ako potpukovnik dolazi svakoga dana, onda ja svakako mogu ići kući. Doći

će i policijski orkestar, možda i izviđači. Uzalud pokušavam biti korisna, ulica će je

opskrbiti hranom i tračevima, potpukovnik će joj pružiti potrebnu sigurnost. Ako

nisam potrebna – nisam potrebna. Dosta je bilo mog nametanja.

– Bilo bi dobro ako...

Bolničarka se zaustavila. Razumijem ono što ne može izgovoriti, riječi su moja

struka. Ne trebam se uvrijediti, trebam progutati sve, svaku Emerencinu nepravednu

gestu, njezine mušice, jer ne samo da će ostati paralizirana nego vjerojatno neće ni

dugo poživjeti. Taman posla! Živjet će zauvijek, ne trebam se brinuti. Sada, dok

pišem ove retke, osjećam da sam u tom trenutku drugi put i konačno odredila

njezinu sudbinu jer sam tada u sebi pustila njezinu ruku.

– Svakako ću vas nazvati ako bude bilo potrebe za vama.

Ne, nemojte se zamarati pozivom, neće biti potrebe za mnom, ona neće

prihvatiti ništa od mene, ni praktično ni emocionalno. Polako sam otišla kući, moj

suprug je samo slušao dok sam mu prepričavala što sam zatekla u bolnici. Dugo nije

rekao ni riječi, naposljetku nisam čula ono čemu sam se nadala, nego nešto drugo,

neočekivano. Duboko je uzdahnuo i rekao: jadna Emerenc.

Jadna Emerenc! U tom sam trenutku bila najbliža svećeniku s kojim sam se

inače klala oko Emerencine čovječnosti.

– Ponekad si nevjerojatno nepravedna – rekao mi je suprug. – Kako ne

razumiješ ono što je bjelodano? Svi drugi shvaćaju, ulica također, potpukovnik. To

očito proizlazi iz ovog što si mi ispričala.

Što je očito? Gledala sam ga kao Viola mene kada ne izdam jasne upute, pa

pokušava dešifrirati signale i naredbe. U čemu sam opet pogriješila izuzev onog

nesretnog dana?

Moj se život pretvorio u neprekidan osjećaj krivnje, nemam ni jedan trenutak

za sebe, dodjela nagrade, svečanost, sve je prošlo mimo moje svijesti, Atena je bila

pakao, ili sam spavala ili su se misli rojile oko mene kao vukovi.

– Emerenc je previše sram pred tobom i pred cijelom ulicom. Ona se pravi da je

izgubila pamćenje, da ima amneziju, jer je tako lakše podnijeti misao da se ondje

pred svima valjala u vlastitom izmetu, njezino je ljudsko dostojanstvo razbijeno u

komadiće. Zar tebe moram učiti što je sramota, tebe koja si, uostalom, odredila njezin

usud, zar se akcija nije odvila u tvojoj režiji? Izložila si je pogledima, nju čistiju od

najčistijih, zajedno sa svim tajnama, dok je trebala biti zaštićena pod svaku cijenu, pa

ti si jedina na zemaljskoj kugli koja si je riječima mogla navesti da otvori vrata. Ti si

za nju Juda, izdala si ju.

Dakle sad sam još i Juda? Nije dovoljno što sam napola mrtva i žudim za

odmorom? Bilo mi je već dosta svih, i nije bio pravi trenutak za dociranje, željela sam

leći. Sutu je rekla da će doći u šest, zamolila sam supruga da me probudi ako još

budem spavala, skrila sam se u krevet pred sobom i pred Emerenc. Vjerovala sam da

će me iscrpljenost svladati, ali naposljetku se nisam mogla uistinu opustiti, tako da

sam ja otvorila vrata kada je Viola lajanjem i grebanjem po vratima nagovijestio svoj

povratak. Bio je mršav, ali radostan, prvi put u životu uistinu se veselio nama, kao

da je želio staviti na znanje: ponovno sam kod kuće, barem sam vas pronašao, a to

valjda znači da će jednom doći kraj kataklizmi i pojavit će se i Emerenc. Zahvalila

sam Sutu na brizi, upitala koliko sam dužna, svota koju je tražila bila je realna,

platila sam. No njoj nije bilo na kraj pameti da ode.

– Gospođo književnice, molim vas – započela je – nešto trebate znati ako vam

liječnici ili bolničarke nisu kazali. Emerenc je sve bolje, ali na vrlo čudan način jer se

samo djelomično sjeća onog što se dogodilo. Ne sjeća se što je bilo prije, a što kasnije,

ne sjeća se sjekire ni kola hitne pomoći, ne sjeća se ni toga da se opirala, nas je pitala

kako je dospjela u bolnicu, rekli smo joj da ste vi sve sredili. Najviše ju je zanimalo je

li stan pošteno zaključan, naravno da smo joj potvrdili, odmah je zaključan, a ključ je

kod gospođe književnice. Emerenc zna ono što je potpukovnik savjetovao da joj

ispričamo: jednoga smo dana uzalud kucali na njezina vrata, nije odgovarala,

zabrinuli smo se, otrčali k vama, ni vama nije odgovarala, tada nam je već bilo jasno

da je stvar ozbiljna, gospodin doktor je provalio vrata – cijela ulica mog supruga

zove gospodin doktor, pokušala sam ga zamisliti s polugom u ruci, ali nikako mi nije

uspijevalo – nju smo pronašli onesviještenu na pragu, majstor ju je podigao, prevezli

smo je u bolnicu autom gospodina Brodaricsa, otad je liječe. Nitko nije spomenuo

službu za dekontaminaciju, ni mačke, ništa takvo, nitko joj nije otkrio ni to da ste vi u

međuvremenu otišli u Atenu. Molim vas, razgovarajte s njom tako da ona misli da

još uvijek ima sve, da ste odmah zaključali vrata, ali da svakoga dana obilazite njezin

dom i sve držite u redu, ima vremena doznati da nema više sobu ni ostale strahote

što su bile unutra. Svi su prema njoj jako obzirni, potpukovnik laže glatko kao što

voda teče iz slavine, mladi Szeredás također, uostalom, prema onome što znam,

Emerenc bi se mogla oporaviti, samo ne znam kako će primiti istinu kad jednom

izađe na vidjelo.

Šutjela sam iako je ona očekivala pohvale, vjerojatno ih je i zavrijedila, ulica je

zbilja položila ispit iz obzirnosti i taktičnosti, a ja sam ipak šutjela jer sam samo ja

zbilja poznavala Emerenc. Istina je konačno zabljesnula u gustoj tami, ponovno sam

se počela orijentirati. Emerenc ima amneziju – kakav apsurd! Kako amnezija može ići

usporedo s licem prekrivenim ubrusom? Emerenc se čitavog života ponašala kao

vladarica i svoja je sjećanja krojila ovisno o tome kako je odgovaralo političkoj zbilji.

To što sam konačno shvatila nije me iznenadilo, nego me je jako uplašilo. Kada smo

se pri oproštaju rukovale, Sutu je zamijetila da su mi ruke hladne, ne krije li se valjda

u meni neka bolest?

Moj suprug je došao do potpuno istog zaključka kao i ja, nije bilo potrebe za

prepirkom. Bacila sam se u stolac, prstima gnječila Violino krzno, trebala sam dobro

razmisliti što dalje. Nazvala sam potpukovnika, nije odgovarao na telefonski poziv,

ali obećali su mi da će mu prenijeti da sam ga tražila, nazvala sam i nećaka, njega

sam uspjela pronaći, on je živio u jednakom optimizmu kao Sutu, kakav Božji dar,

teta se gotovo ničega ne sjeća, a kasnije, kada se opet sve namjesti, okreči, kada je

dočekaju čista soba i nova vrata, već će je se nekako moći utješiti.

Nisam imala veliko medicinsko znanje, ali sam bolje poznavala Emerenc: ja

sam je vidjela dok je uništavala uzalud pripremljenu svečanu večeru, ja sam

krivudala zajedno s njom kroz labirint njezinih uspomena. Emerenc da je zaboravila

svoje mačke? Nemoguće, inače ne bi ispitivala što je sa stanom, sjeća se ona svega, ali

se ne usudi izravno pitati. Sedativi koje su joj na početku obilato davali mogli su

nakratko isprati njezina sjećanja, ali kako dani prolaze, tako sjenoviti obrisi sjećanja

postaju sve šareniji, i ako prepoznaje Sutu i druge dobre susjede iz ulice, na svom

mjestu u njezinu sjećanju trebala bi biti unutrašnjost cijeloga stana s ondje

nastanjenim životinjama, nedirnutom pečenom patkom, trulom ribom, svim onim

što ju je okruživalo posljednjih dana, kada je neko vrijeme bila paralizirana, ali je to

zatajila jer se nadala da će se nekako iskobeljati iz svega kao što se toliko puta u

životu izvukla iz dubokih ponora. Jadna Emerenc kojoj ne govore i koja se ne usudi

pitati što je istina, samo poseže za sjenama! Zašto sam toliko osjetljiva, ovo nije

vrijeme u kojem je važno koga je i kako povrijedila, ako bolesna osoba uopće može

povrijediti. Pokret, gore u bolnicu, u ovoj drami postoji samo jedan glavni lik, a to

nisam ja, nego Emerenc. Ovo je monodrama.

Nije bila sama, u posjetu je bila profesorova supruga, Emerenc joj je živo odgovarala,

ispostavilo se da se i ta žena već zauzela za Emerenc, u bolnici su se čudili kolikim je

ljudima Emerenc važna. Lijepa mlada žena bila je neočekivana i dostojanstvena

posjetiteljica pred kojom se Emerenc nije usudila izvesti predstavu pokrivanja lica,

ali čim nas je napustila, starica je posegnula za ubrusom. Nisam bila u zabludi,

taman posla da sam se prevarila, njezin je um radio savršeno, gospođa profesor je

nevina, vjerojatno ništa nije znala, pa pred njom skrivanje nije nužno, ali preda

mnom jest, kako joj se približavam, tako ona stavlja ubrus kao svećenik stolu i

ograđuje se od mene i od srama. Pogledala sam okolo, na stolu je među medicinskim

pomagalima stajala pločica s upozorenjem koju bi pričvrstili na vrata dok je još

trajala borba za njezin život: Bolesnik ne prima posjete. Pločicu sam izvjesila s vanjske

strane vrata, zatim sam povukla ubrus s Emerencina lica i bacila ga na drugi, prazan

krevet. Nije ga mogla dohvatiti, morala se suočiti sa mnom. Mržnja i bijes plamtjeli

su u njezinim očima.

– Ostavimo se toga – upozorila sam je. – Ako ste me zamrzili zato što vas

nisam ostavila da umrete, to mogu prihvatiti, ali nemojte prekrivati lice, nego mi to

otvoreno kažite, jer ovako dalje ne ide. Željela sam vam dobro, nije ispalo onako

kako sam zamišljala, ali željela sam vam dobro bez obzira na to vjerujete li mi.

Nije skidala pogled s mene, izgledala je kao sudac i istražitelj u jednoj osobi i

konačno je iz njezina oka neočekivano kliznula suza. Znala sam što oplakuje,

oplakuje svoju tajnu što je izložena javnosti, svoje životinje o čijoj sudbini se ne usudi

ni pitati, iskrivljenu sliku svog uvijek besprijekornog ponašanja, sjekiru, smrt jedne

legende i moju izdaju. Nije to izrekla, ali ja sam razumjela, Emerenc bi osjećala da je

uistinu volim tek da sam prihvatila to da je bespomoćnu sebe osudila na smrt i da

nisam dopustila susjedima iz ulice da vide njezinu sramotu dok je još na životu,

Emerenc nije vjerovala u raj, Emerenc je vjerovala u sadašnji trenutak. Kada sam je

navela da otvori vrata, ustaljeni poredak se preokrenuo i zatrpao nju pod sebe. Zašto

sam to učinila? Kako sam se uopće usudila? Nijedna od tih riječi nije izgovorena, ali

su nas okruživale upitne rečenice.

– Emerenc – ponovno sam započela – da je situacija bila obrnuta, zar biste

dopustili da umrem?

– Naravno – odgovorila je suho. Njezine su suze presahnule.

– I ne bi vam bilo žao?

– Ne.

– Ali da vas i nisam uspjela spasiti, i tada bi sve izašlo na vidjelo. Riba, mačke,

prljavština.

– Pa što onda? Da ste me ostavili da crknem, poslije se moglo ispostaviti bilo

što. Pa što vidi, što čuje, što osjeća jedan mrtvac? Samo vi zamišljate da vas ondje

gore čekaju, i da će i Viola dospjeti onamo kad umre, čak i vaš stan, i sve će biti

jednako kao i ovdje, anđeo će ponijeti gore pisaći stroj i radni stol vašega djeda, i sve

će se nastaviti. Kakva ste vi glupača! Mrtvacu je već sve svejedno, mrtvac je nula.

Kako to još niste shvatili? Već ste dovoljno stari.

Dakle nije bila riječ samo o sramoti, nego i o bijesu i mržnji. Neka bude, ali

onda neka ne očekuje od mene pokoru, ja nisam Adélka.

– A što će vam onda nadgrobni spomenik, Emerenc? Zašto skupljati majku,

oca, blizance u onu bajkovitu grobnicu? Zar ne bi jarak uz divlji sljez bio dovoljan? I

korov.

– Vama da, ali ne i meni i mojim mrtvima, neka vaša obitelj leži u korovu.

Mrtvac ne osjeća, ali očekuje poštovanje i to mu treba dati, ali što vi znate o

poštovanju. Mislite da mi možete dobaciti sočnu goveđu kost iz Parlamenta, pa ću i

ja položiti ruku na srce i služiti vam kao Viola. O tom možete samo sanjati. Znate se

razbacivati velikim riječima, ali ostati uz mene kada je trebalo, kada ste me već

otrgnuli od smrti, skriti bijedu od očiju javnosti, za to više nemate vremena. Idite

odavde, idite davati nove izjave. Imali ste obraza reći da meni možete zahvaliti za to

što ste dobili nagradu?

Znala je što čini time što mi sve govori u lice, poznavale smo jedna drugu.

Ustala sam. Nisam još izašla kada mi se opet obratila.

– Jeste li barem pokupili smeće? Brinete li se čestito o životinjama? Jeste li

nekako zakrpali vrata?

U djeliću sekunde pomislila sam da ću joj sve reći, nema više od polovice stana,

vrata su nestala, životinje su se razbježale. Da sam joj popustila i nastavila po

njezinom, vjerojatno si nikada ne bih oprostila ovu večer, ali, srećom, ovaj put nisam

pogriješila. Rekla sam joj da u njezin dom osim mene nije stupio nitko, nakon što ju

je liječnik izvukao van, moj je suprug s gospodinom Brodaricsem namjestio natrag

vrata, na dijelu gdje su pukla pribili su dasku za valjanje tijesta, kroz njih ne može

proći ni jedna životinja. Još iste noći kada su nju odvezli sve sam dovela u red,

drugoga dana trebala sam se pobrinuti samo za sitnije završne poslove, malo je teže

išlo s ribanjem, ali i to sam uspjela, otpatke nisam bacila u njezinu kantu za smeće,

nego sam ih kantama rasporedila u ulične kontejnere, s druge strane ulice, da nitko

ne posumnja u mene. Govorila sam, riječi su tekle kao iz izvora, pričala sam kao da

je riječ o pripovijesti. Mačke su dobro, naravno, izuzev one jedne koju sam pokopala

pod grm divlje ruže. Sad se hrane mesom jer nemam vremena kuhati. Žurim kući

među ostalim zato što mi još nismo ručali, samo su se mačke najele, i bojim se da će

me uhvatiti kiša.

Krenula sam, bilo mi je puno previše za jedan dan. Emerenc me je zaustavila

jednom riječju. Rekla mi je: Magduška.

Tako su me zvali roditelji, nikada nitko drugi, zastala sam, čekala što će se

zbiti. Srce mi je lupalo, osjećala sam kako se u meni miješaju emocije, sramota laži,

nada, osjećaj krivnje, olakšanje. Malčice je podigla ruku, mahnula da se približim

krevetu. Iznova je izgovorila moje ime, u riječi je bilo i nešto drugo, nešto više,

mističnost, tajnoviti titraji poput elektriciteta, ali ništa neugodno, više kao da puca

tanka ljuska ili netko pomiče zavjesu. Spustila sam se na rub kreveta, uhvatila me je

za ruku. Dok je govorila, detaljno mi je pregledavala prste.

– Onu ogromnu količinu nečeg smrdljivog? Onaj odvratni trulež? Ovim

nespretnim rukama? Sama, da nitko ne vidi? Noću?

Okrenula sam glavu, nisam mogla izdržati njezin pogled. Slijedio je

najšokantniji, najpotresniji trenutak mog dotadašnjeg života, iznenada je otvorila

usta i bezubim desnima obuhvatila moje prste. Da nas je netko mogao vidjeti, mislio

bi da smo perverzne ili lude, ali ja sam znala što to znači, kako izgleda kada Viola

više ne zna glasom izraziti želju, poznavala sam značenje tog blagog ugriza, da je to

izraz oduševljenja i neizmjerne sreće na psećem jeziku. Emerenc mi je zahvaljivala,

bila je u krivu, nisam je izdala, zaista sam je spasila, nije postala predmet ismijavanja,

ulica uistinu ne zna ništa, nisu vidjeli prljavštinu, njezina je čast očuvana, može se

vratiti kući. U mom životu nema mnogo trenutaka zbog kojih zadrhtim kada mi se

vrate u sjećanju. Ovo je jedan od njih. Nikada, ni prije ni kasnije nisam imala taj

dvojak osjećaj užasa i zanosa u jednom. Sve je napokon bilo u redu, Emerencine

mačke igrale su lovice oko nas, drvene žaluzine osiguravale su tamu, sofu, cijelo

Emerencino carstvo što je već davno otišlo u dim. Povukla sam prste, osjećala sam da

je to više nego što mogu podnijeti. Shvatila sam da mi teku suze tek kad je Emerenc

počela petljati oko mojih očiju, pitala je što mi je, pa sada je već jasno da se može

vratiti bez srama i obećava da će brzo ozdraviti. Uredila sam lice, a prije nego što

sam izašla, Emerenc je skupila kekse i čokolade te mi zapovjedila da odnesem

slatkiše Violi.

SUTU

Njezin se oporavak nastavljao iz dana u dan, oko njezina prekrasnog lica bez bora

sve su duži bili gusti uvojci ošišani prilikom dekontaminacije. Svi su primijetili da joj

je zbog nečeg pao kamen sa srca, liječnici, susjedi iz ulice, potpukovnik, no kako je

ona postajala sve opuštenija i veselija, ja sam postajala sve nervoznija jer sam se

zapetljala u laž iz koje nije bilo izlaza. Ponovno sam razgovarala s nadležnim

liječnikom, nije bio oduševljen razvojem događaja, ali nije znao dati drugi savjet

osim da pričekamo s istinom najduže što se može, dok potpukovnik ne oliči kuhinju,

ne sklopi nov namještaj, dok ne stignu nova vrata. Nisam mu ni pokušavala

objasniti, taman da kuhinju opremimo namještajem iz jednog krila britanske

kraljevske palače, ni to neće odgovarati, jednostavno stoga što se ne može

nadomjestiti ono što je voljela, da je ikad poželjela zamijeniti namještaj, mogla je to

davno učiniti, ali bog zna kakve je uspomene vežu za njezinu kuhinju u kojoj nije

bilo dva jednaka komada namještaja. Ima i drugih problema, ne samo što će biti

povrijeđena nego bi i njezino zdravlje opet moglo biti ugroženo jer osim što će

prigovarati zbog novog namještaja, znat će da se sa starim nešto dogodilo, pa ako je

tako, moglo se dogoditi samo ono što sam porekla, o čemu sam joj lagala. Pokušajte

shvatiti, rekla sam liječniku, starica sada živi u uvjerenju da sam sačuvala njezinu

tajnu, sve dovela u red, nije se osramotila pred cijelom ulicom, mirno se može vratiti

kući, tim više što neće biti ni sama, čekaju je njezine mačke. „Preživjet će” – tješio me

je liječnik. Beznadno sam ga gledala – nije me razumio. Nije razumio ni Emerenc.

U međuvremenu je cijelo susjedstvo tražilo mačke, da barem njih dobije

natrag. Ali ja ih nisam mogla opisati, naime vidjela sam ih tek jednom, koliko se

sjećam, bilo je među njima crno-bijelih i tigrastih, jedan sivi mačji leš pronašli smo

pokraj glavne ceste, pregazio ju je auto, nije bila ničija, u teoriji je to mogla biti jedna

od Emerencinih mačaka, no drugima nije bilo nikakvog traga. Sada nas je već

nekolicina strepila zbog onog što će, prije ili kasnije, postati neizbježno, Emerencin

trijem opet je bio dupkom pun, grupica ljudi što je bila detaljno upućena u događaje

donosila je hoklice, šamlice pa smo ozbiljno raspravljali o problemu s Emerenc. Vođa

je očito postala Sutu, njoj su na uvid dopremali i ničije mačke, Adélka je zdušno

pomagala pri pregledu iako ni ona nije vidjela životinje. Jedini koji nije htio stupiti

na trijem bio je Viola, nanjušio je nepoznat miris, neprijateljsko isparavanje, što je

mrzio. Tih se dana u psu pokrenuo višemjesečni proces koji, srećom, ipak nije

završio kobno zahvaljujući potpukovniku koji je okružnicom upozorio stražare,

policijske službenike i lokalne vijećnike da okolinom luta pas, dao je i iscrpan opis,

koji se odaziva na ime Viola, traži svoju gazdaricu, neka ga odvedu kući, k meni.

Viola je naime nakon našeg povratka redovito, dan za danom, bježao, njuškao po

susjedstvu, otišao bi sve do šume, tražio je Emerenc. Jednom je došao po mene,

dozivao me lavežom, očito mi je nešto želio pokazati, bio je sav grozničav, uzbuđen,

trčao je preko dvije ulice, doveo me do jedne ograde, zatim me je pogledao s

osjećajem krivnje, kao da se ispričava, više nije bilo aktualno to zbog čega me je

mobilizirao, ali on je zbilja vidio to što je vidio. Odmah sam odgonetnula što je bio

razlog njegova poziva, očito je u onom vrtu uočio jednu od Emerencinih mačaka, nije

pobjegla od njega, poznavala ga je, ali dok je pas mene dozvao, već je odlunjala dalje.

Kasnije smo za još jedan mačji leš posumnjali da je možda iz Emerencine garniture,

žene su strvinu pronašle pokraj tržnice, mačku je očito nasmrt izgrizao pas, bila je

crno-bijela sa zvijezdom na grudima, bilo je vjerojatno da će tako završiti, Emerenc je

svakoj svojoj mački utuvila u glavu da se ne smije bojati svog vjekovnog neprijatelja,

pas je neće dirati, pa ona ne treba bježati. Ostale su nestale s lica zemlje kao da ih

nikada nije ni bilo.

Više nisam svakodnevno odlazila u bolnicu, nisam imala vremena, a nisam

vidjela ni smisao, isprva sam se pokušala skriti od briga i misli, ali nisam uspijevala.

Željela sam pisati, ali, kao što sam već rekla, kreativnost je rezultat neke vrste

blagoslova, milosti, toliko se toga treba poklopiti da bi se uspjelo, uzbuđenje i

smirenost, unutarnji mir i neki napet osjećaj koji je ujedno i gorak i sladak, meni su ti

elementi nedostajali. Kada bih se prisjetila Emerenc, ne bih osjetila olakšanje jer je

živa, nego beznadan nemir i sram kojeg se nisam mogla osloboditi. Jednoga je dana

Adélka došla po mene, pozvala me na trijem, ondje su bili i drugi susjedi iz ulice,

moramo opet razgovarati.

Sutu je odmah prešla na stvar, upitala je što po mom mišljenju možemo

očekivati, što će zapravo biti s Emerenc nakon što dovoljno ojača da se može vratiti

kući. Rekla sam što sam znala, ono što smo odlučili: zasad ne smije raditi, dok

potpuno ne ozdravi, bit će naš gost. Glava i ruka su se potpuno oporavile, ali još ne

može hodati bez oslonca, ipak, liječnici su me tješili da je to samo pitanje vremena.

Govorila sam kao loš glumac koji u lošem komadu glumi lošije od prosjeka. Sutu

samo što nije odmahnula rukom.

– Ali više nikada neće biti radno sposobna, nema ni govora o tome da potpuno

stane na noge – izjavila je gotovo s radošću, kao da me pokušava uvjeriti upravo u

suprotno.

– S Emerenc je gotovo, draga gospođo književnice, ako ne odmah, onda za

godinu dana, ovo je službeni stan, zgradu treba održavati, pločnik i stubište treba

redovito čistiti. Ovdje treba novi kućepazitelj, ne može se do Sudnjeg dana,

beskonačno dijeliti zaduženja među stanarima, taman da i nije prihvatila obaveze što

premašuju mogućnosti pet prosječnih osoba.

Majstorova supruga skočila je kao da je netko narušio njezin ugled. Nema ni

govora o tome, vikala je, ona u ime svih što žive u vili jamči da se neće odreći starice,

dijelit će poslove među sobom jednako kao dosad, strpjet će se koliko god bude

trajalo, dok ona ne ozdravi, svi će preuzeti jedan dio, dosad su tako, a tako će i dalje.

Što Sutu umišlja? Oni neće izbaciti Emerenc na ulicu.

– Tko je išta rekao o ulici? – gledala ju je Sutu, izgledala je kao Moira, iako je

samo bila realna, sada to znam, Sutu je bila jedina među nama koja je realno

promislila mogućnosti i ona je jedina imala hrabrosti da se uopće usudi suočiti s

njima. – Ne mora završiti na ulici, ali ako joj potpukovnik pomogne, primit će je u

starački dom, ili u neku bolju udomiteljsku obitelj, ili je može preuzeti nećak, ili, ako

stvarno tako misli, gospođa književnica. Zgradu pak treba održavati, snijeg čistiti, ne

samo ovdje na ovom pločniku nego i pred drugim kućama s kojima je sklopila

ugovor, pred onima koje je prihvatila održavati. Ni gospođa književnica nema

nikoga tko bi joj pomogao, jedva sama izlazi na kraj s obavezama, kako zamišlja

naredno razdoblje?

Zavladala je tišina, a zatim smo najednom počeli govoriti, svi u isti glas. Prizor

je nalikovao na izmiješane jezike na Pedesetnicu, odjednom nitko nikoga nije

razumio. Odmah sam izjavila, naravno da Emerenc može biti kod nas, a za

održavanje kućanstva već će se netko naći. Bit će joj dobro s nama, Emerenc nas voli.

Sutu se glasno nasmijala, ali njezin smijeh nije bio dobronamjeran.

– Dajte, molim vas – rekla je – ne mislite valjda ozbiljno da bi pristala biti kod

vas? Emerenc će živjeti samo dok vjeruje da ima vlastiti dom. Najprije trebamo

razmisliti o tome što će se dogoditi kada dozna istinu, jer istinu još nije čula. Jako je

lijepo od vas što među sobom dijelite njezine obaveze. Raščistite i to hoćete li je

uzdržavati. Gospođa književnica će je udomiti. Dobro. Zbrinut će je također. No

sviđa li se Emerenc to rješenje? Želi li ona da je netko uzdržava? Je li se složila s tim?

Adél je brisala oči, šmrcala, izuzev toga nije se čuo ni najmanji zvuk. Moja je

šutnja bila najdublja jer sam se od samog početka pribojavala toga što je Sutu sada

glasno izgovorila.

– Što izigravate – nastavila je Sutu – zar je ne poznajete, ne ide ona nikomu,

nikamo. Kada je jednom dopreme kući i ona sve dozna, pripazite se, sada je već

dovoljno jaka, sakrijte sjekiru na skrovito mjesto, jer ako je nasrnula na hitnu pomoć,

onda smo kod kuće mi na redu, ili doktor, ili gospođa književnica, ili potpukovnik

koji je dopustio da spale dio njezina namještaja. Emerenc ne želi bilo kakav život.

Emerenc hoće svoj život, a njega više nema.

Razišli smo se u sumornom raspoloženju. Adélka je bila toliko potresena da se

nije mogla suprotstaviti. Sutu je spakirala stvari, otišla, pošla sam i ja, nismo dospjeli

nikamo. Supruga gospodina Brodaricsa zadržala je sustanare, zajedno s majstorom

izradila je raspored smjena za Emerencina zaduženja na jednom listu papira. Cijeli

dan sam bila neraspoložena, loše sam i spavala, kao da sam nešto iščekivala, bojala

se neočekivanog nepovoljnog obrata situacije. Naslućivala sam nevolju, neku novu

ili obnovljenu staru – što se nije pokazalo bezrazložnim. Tjedan dana poslije nazvao

me gospodin Brodarics, koji je na sastanku stanara izabran kao svojevrsni skrbnik u

Emerencinoj odsutnosti, i s određenom dozom nelagode rekao mi da ga je potražila

Sutu te da se ponudila da će jednom, kada za to dođe vrijeme, a stanari se s time

slože, rado ostaviti svoj štand, spremna je vratiti dozvolu za rad, i s punom

odgovornošću preuzeti Emerencine radne obaveze i sve što uz to ide. Kako ja

doživljavam tu stvar, što mislim o tome?

O noći u Getsemanskom vrtu uvijek sam razmišljala iz Kristova aspekta, prvi

put mi je palo na pamet da se zapitam što su mogli osjećati Ivan ili Filip kad su

shvatili da je netko tko je s njima svuda i u svako doba, čije mogućnosti poznaju

najbolje od svih, vidjeli su naime Lazara i Jairove kćeri što su uskrsnule iz mrtvih,

tko je do posljednjeg trenutka ulijevao neobjašnjivu snagu zajedno s nadom u vječni

život – izdan. Što kažem na to, pita me gospodin Brodarics. Ništa. Jadno, sramotno.

Spustila sam slušalicu. Sutu ima obraza javljati se, Sutu koja nije imala nikakve šanse

na kugli zemaljskoj dok joj Emerenc uz potpukovnikovu pomoć nije nabavila štand,

Sutu koju je prehranjivala i opskrbljivala odjećom kada je vidjela da više nema ništa

u ormaru. Pa onda je već sve moguće! Nisam se samo uznemirila, nego sam se i

uplašila, gospodin Brodarics je zasad odbio njezinu ponudu, ali ako se Emerenc vrati

kući i ne bude sposobna za rad, stanari vile će prije ili kasnije ipak morati nešto

poduzeti, neće je moći sami zamjenjivati do kraja njezina života, stanari te zgrade ili

su prilično stari ili trče za svojim brojnim poslovima, gotovo svi imaju i dodatni

izvor zarade, nema nikoga do koga bi se moglo doći u svakom trenutku, snijeg,

puknuće cijevi, poštar, dimnjačar, činovnici, ne mogu se oni prilagoditi slobodnom

vremenu stanara. Emerenc će ili potpuno ozdraviti i preuzeti svoje obaveze ili će

morati napustiti kuću i ostati, recimo, zauvijek kod nas, jer ako izgubi posao, izgubit

će i stan. Što ću s njom, Gospode Bože, ako ne bude hodala, obavljala stvari,

kupovala, kuhala, nosila bolesnicima posudu s hranom, što ću s njom, što?

Idućeg dana kada sam otišla u bolnicu rekli su mi da me je tražio glavni liječnik i

zamolio da svratim k njemu. Unaprijed sam znala što želi, nije mi trebao ništa reći.

Jedan dio kritičara je takav, raspoložen igrati po nepisanim pravilima struke, dobace

nekoliko neobaveznih i nevažnih pohvala što ih književnik može glodati kao stari

pas kost, a zatim ga upucaju dok se on zabavlja s kosti. Blistava lica veličao je

Emerencinu iznenađujuću sposobnost ozdravljenja, snagu kojom se nakon početnih

valova depresije počela boriti za život, pozitivan rezultat, kilograme što ih je uspjela

povratiti na usahlo tijelo. Znam li da joj se glaukom širi na oba oka? Ne? Nema veze,

to ide uz starost, zasad ne smeta odviše, uopće ne čita, a televiziju će svakako moći

gledati. Čekala sam metak, stigao je.

– Molim vas, počnite je navikavati na ideju da će uskoro morati napustiti

bolnicu i vratiti se kući, uostalom, čini se da bi i ona to najviše voljela, često spominje

dom, žudi za svojim vrtom, kaže da je propustila rano ljeto, što joj je omiljeno doba

godine. Znam da ste skrili istinu od nje, bio je to pametan potez, nikada ne bi

ozdravila da je otpočetka bila svjesna što je kod kuće čeka. Ali sada je već ojačala, po

mom sudu, podnijet će istinu, budite ljubazni i zamolite potpukovnika neka joj

namjesti stan jer ćemo staricu poslati kući.

– Ne još – rekla sam naglo. – Sada je još nemoguće. Još nismo odlučili o njezinoj

budućnosti, stan je u stanju u kojem su ga ostavili sanitarni radnici, još ništa nije

učinjeno, moramo još razmisliti. Ne možemo učiniti što predlažete, nemoguće je.

– Nije baš nemoguće – odgovorio je liječnik – ali nećemo se oko toga prepirati.

Držat ću je ovdje još tjedan dana, sve ćete stići prirediti. Računajte s tim da će joj za

sve biti potrebna pomoć, još neko vrijeme sigurno neće moći stati na noge, ako ikada

bude i mogla, ali nećemo je ostaviti bez socijalnog radnika, to su već dogovorili u

gradskoj upravi. Morate organizirati tko će obavljati kupovinu za nju, kuhati, trebat

će i noćnu posudu jer ne može ustati iz kreveta, ali injekcije, kupanje, presvlačenje

posteljine obavljat će njegovateljica. Ako stvar ne možete dogovoriti u krugu obitelji

ili prijatelja, vjerojatno će joj gospodin potpukovnik moći naći odgovarajući smještaj,

ali iz privrženosti posjetitelja zaključujem da će je netko uzeti k sebi.

Kao da sam slušala Sutu. Jednaka uvjerenost.

– Gospodine doktore, što će biti ako Emerenc ne bude htjela živjeti ni s kim? –

rekla sam i u istom trenutku shvatila da govorim gluposti. Ne želi, ne namjerava, neće,

opirat će se. Kako? Svi smo znali da će se odsad stvari zbivati onkraj Emerencinih

htijenja, o Emerenc više ništa ne ovisi, osim smrti.

Liječnik me je pogledao dobronamjerno, prečuo je posljednje pitanje, tu

nespretnu rečenicu. Ustao je, srdačno se rukovao.

– Znači, razumijemo se. Ne puštam je laka srca, svi su je zavoljeli, ja također,

njezin je tjelesni sustav gerontološko čudo, duh također, rijedak slučaj. Ali više ne

mogu oduzimati krevet nekomu koga ćemo možda moći osoviti na noge, starica će,

nažalost, vjerojatno ostati nepokretna i ne možemo je ovdje čuvati do smrti. Vjerujte

mi, učinili smo za nju više nego za bilo koga drugoga. I još nešto. Meni se čini

najvažnije.

Čekala sam drugi pucanj, kost je već ispala iz usta, ali životinja je još živa. To

što sam čula uistinu je bilo najvažnije.

– Nemojte joj priuštiti situaciju da je kola hitne pomoći nepripremljenu odvedu

u dotad neviđenu, svježe okrečenu, novim namještajem uređenu sobu, te da je iz nje

odmah presele negdje drugdje jer ne može ostati sama. Sad već može izdržati, recite

joj istinu. Za sjekiru, dekontaminaciju, sve. Vi joj recite, recite joj to ovdje, na mjestu

gdje joj se može dati injekcija, a ne da se sve ispostavi kod kuće, kada uzalud bude

tražila svoj namještaj i mačke. S njezinim susjedima iz ulice već sam razgovarao o

tome, kažu mi da ste joj vi najbliži, pa joj vi recite, u krajnjem slučaju, vi ste

pokrenuli događaje. Uostalom, uistinu vama može zahvaliti što je živa, jer da je niste

nagovorili da otvori vrata, za samo četrdeset i osam sati starica bi bila mrtva.

Zbilja može biti zahvalna na životu što smo joj ga sačuvali, oduzeta joj je osobnost,

mačke se ili skrivaju ili su mrtve, omiljeni predmeti su izgorjeli, podjela njezinih

obaveza među sustanarima ne može se dugo održati, Emerenc pak neće ići u dom,

taman da je i ubiju, nego samo svojoj kući, ali gdje je nakon svega njezin dom, ako je

kod mene, ni to neće voljeti, ona treba svoje, vlastito, i kako ću ja uklopiti u svoj život

nepokretnu bolesnicu koja iziskuje stalnu njegu, opet mi je jezik bio brži od pameti,

kada ću stići prazniti noćnu posudu, prati, kuhati, prevenirati dekubitus,

njegovateljica ne dolazi svakodnevno, i što ću učiniti kada budem morala otići od

kuće, i što će učiniti moj suprug? Hoće li uopće pristati doći ako je pozovem? Istog će

časa odbaciti moju ponudu, ali kamo može otići, kod drugih nema mjesta, sin brata

Józsija neće je primiti, potpukovnik se drugi put oženio, drugog izlaza nema, može

doći samo k nama.

Krenula sam kući i usput razbijala glavu što ću učiniti ako se bude protivila. Nisam

namjeravala svraćati u Emerencin stan, žurila sam razgovarati sa suprugom. Na ulici

pred vilom bila je nekakva gužva, ljudi su se muvali, bio je parkiran kamion pa sam

otišla vidjeti što se događa. Sve se odmah vidjelo: renovirali su Emerencin trijem,

ličili kuhinjske zidove, skinuli su daske i netko je ugrađivao nova vrata na mjestu

razbijenih, žene su ribale, sve do jedne nepoznate, očito potpukovnikova radna

brigada – radovi su počeli. Otišla sam u stan da bih telefonirala, potpukovnik nije

razumio što me sada opet muči. Vrata su na mjestu, ličenje samo što nije gotovo, pod

je nanovo oriban, za nekoliko dana stiže namještaj, zahvaljujući ljetnim vrućinama

zidovi će začas biti suhi. U čemu je problem, zašto sam opet očajna?

U čemu je problem? Hoće li netko konačno shvatiti? Rekla sam mu za Sutuinu

izdaju, oneraspoložio se, ali odmah je dodao da Emerenc štite propisi, ne mogu je

izbaciti iz stana ili je prisiliti da se iseli samo na temelju pretpostavke da više u svom

životu neće biti radno sposobna. Zgrada svakako mora čekati dvije godine, tako piše

u odredbi koja obuhvaća pitanje bolesti, a u dvije godine može se dogoditi puno

toga, nesretnica može ozdraviti ili umrijeti, za početak će se ulica pobrinuti za nju

kao i dosad, on će se pak pobrinuti za njegovateljicu, što se brinem, zapravo je sve u

najboljem redu, kritično razdoblje smo prevladali, svatko ima pravo biti bolestan,

sada me već i on moli da dovršim započeto, Emerenc je još uvijek živa zahvaljujući

tome što sam potvrdila dirljivu bajkovitu laž susjeda iz ulice, ali za tim više nema

potrebe, sad trebam okruniti svoje postignuće, neka loše vijesti što ću joj ih odnijeti

ublažim dobrima, sve uništeno dobilo je novi oblik, ono staro sada je novo, ali

zapravo je jednako, dom čeka svoju gospodaricu.

Ni on nije razumio, možda nije ni mogao, naše valne duljine bile su bitno

različite. U Emerencinu rječniku stajali su pojmovi: prljavština, scena, skandal,

predmet ismijavanja ulice, sramota; u potpukovnikovu pak: zakoni, red, rješenje,

ljudska solidarnost, učinkovite mjere, oba su rječnika bila točna, ali su bila na

različitim jezicima. Neka učini barem to da on kaže Emerenc što se dogodilo, ja

nisam ni bila ondje, otišla sam na televiziju, pa zna ona tko je ostao na poprištu.

– Ja se toga ne plašim – odgovorio je potpukovnik – Emerenc je mudra žena,

podcjenjujete je time što joj se bojite reći da je niste spasili zato da biste je porazili.

Iako se radi o neobičnom hepiendu, ipak je o tome riječ. Reći ću joj ja, reći ću joj još

danas poslijepodne. Sa Sutu nemojte razgovarati, ne treba je više ni pozdraviti,

ispričat ću Emerenc i za njezinu izdaju, ne bojte se, to će je aktivirati bolje nego

lijekovi, možda će u bijesu odmah stati na noge, a bojim se i pomisliti što će Sutu

dobiti ako se usudi doći k njoj. Sredit ću to, ali kažem vam, čudim vam se. Sreća je

što ste do sada, do posljednje faze, sačuvali samokontrolu.

FINALE

Doživjela sam već sate slične onima toga popodneva, u sličnoj tjeskobi iščekivala

sam ishod suprugove operacije pluća, slično je protekla noć uoči sprovoda mojih

roditelja. Ležala sam na majčinu ležaju s nepomičnim Violom, moglo je biti oko šest

sati kada je Adélka pozvonila i sa zabrinutim pogledom rekla: neću vjerovati, ali

nisu je pustili k Emerenc, ne zna što se dogodilo. Na vratima je izvješena pločica,

piše da posjeti nisu dopušteni, a kada je pozvala bolničarku da barem preuzme juhu,

zamolila je neka je odnese natrag, Emerenc ne želi ništa, posjeti su do daljnjeg

zabranjeni. Nisu pustili ni majstorovu suprugu, ona se također udaljila s punom

vrećicom. Ratna je sjekira iskopana, pomislila sam, mogu krenuti. Pokupila sam

stvari, na ulici ispred naše kuće Sutu je – očito svojevoljno – zaneseno čistila. Kada

me je ugledala, na njezinu licu nije bio izraz krivnje, nego prije ispitivački, vjerojatno

joj je Adélka rekla za novi režim posjeta i sada mjerka razvija li se situacija u njezinu

korist, hoće li karte otkrivene na Emerencinu stolu na trijemu uroditi plodom, hoće li

ići njoj u korist ili na štetu.

Putem kojim sam se penjala u bolnicu susrela sam dvije susjede iz ulice,

vraćale su se s posudama. Žene su se brinule, Emerencino se stanje, izgleda,

pogoršalo, nebo je tamno, olovnosivo, prodrla je hladna fronta, vjetar lomi grane u

drvoredu, možda to osjeća kada su bolničarke zabranile ulazak. Tako je strogo nisu

držale čak ni kada se činilo da jadnica umire. Neka samo idem gore, meni će valjda

reći istinu.

Stigla sam, sklonila pločicu sa zabranom ulaska, bolničarka je vidjela, ali samo

je kimnula glavom, sigurno su je tako uputili. Potpukovnik je sigurno u pravu,

pomislila sam dok sam ulazila u Emerencinu sobu, ja sam posegnula u njezin život

pa ako sam se usudila izbiti škare iz ruke Atrope, moram imati hrabrosti razgledati

radionicu Parki. Emerenc je ležala leđa okrenutih vratima, nije se osvrnula, ali

poznavala je moj hod baš kao i pas. Jedina razlika između njezina jučerašnjeg i

današnjeg stanja bila je što je opet prekrila lice, ali znala sam da je svjesna moje

prisutnosti.

Šutjele smo. Nije postojala tajanstvenija, bezglasnija ni nedokučivija figura

nego što je bila njezina toga popodneva kada se tama sve više spuštala, a grane

udarale po zatvorenim oknima. Sjela sam kraj nje s pločicom u ruci.

– Koliko je mačaka preostalo? – oglasila se napokon ispod ubrusa, glasom

jednako nestvarnim kao i nevidljivo lice.

Tada je već sve bilo svejedno.

– Niti jedna, Emerenc. Vjerujemo da su tri mrtve, ostale su se izgubile.

– Tražite dalje. One koje su još žive skrivaju se u nekom vrtu.

– Dobro. Potražit ćemo.

Tišina. Grane su greble po prozoru.

– Lagali ste mi da ste pospremili.

– Nije se imalo što, Emerenc. Sanitarne službe sve su učinile.

– Vi ste to dopustili?

– Nisam mogla protiv propisa. Nije mogao ni potpukovnik. Dogodila se

tragedija, nesreća.

– Tragedija! Mogli ste otići u Parlament i neki drugi dan.

– Čak i da sam bila kod kuće, ne bih ništa postigla uznemiravajući bilo koga.

Rekla sam vam da je u takvim slučajevima važeća javnozdravstvena mjera. Na to

nisam mogla utjecati.

– Niste bili kod kuće? Gdje ste bili?

– U Ateni, Emerenc. Bila je konferencija, samo ste vi zaboravili iako smo još

davno razgovarale o tome, kod kuće. Bili smo izaslanici, morala sam otići.

– Otišli ste iako niste znali hoću li preživjeti?

Na to pitanje nisam imala odgovora. Promatrala sam spore kapi na

prozorskom staklu. Tako je. Otišla sam.

Naglo je strgnula maramu sa lica, prostrijelila me pogledom. Bila je bijela kao

kreč.

– Pa kakvi ste vi to ljudi? Vi i potpukovnik? Još je gazda najispravniji, on

barem nikada nije lagao.

Ni na to nisam imala što reći. Moj suprug zbilja nikada nije lagao, potpukovnik

je bio jedna od najčestitijih osoba koje sam u životu upoznala, ja sam pak ovakva.

Ovakva. Otišla sam u Atenu, otišla bih i da je život mog oca bio ugrožen, jer bi grčko

ministarstvo vanjskih poslova moj izostanak protumačilo drukčije, jer je to što su me

imenovali izaslanikom nakon nagrade koju sada više nisam mogla vratiti Mađarskoj

bila gesta, jer sam književnica i nemam privatni život, sa mnom se stvari zbivaju kao

s glumcima, moram nastaviti glumiti iako kod kuće stvari nisu u redu.

– Hajde, odlazite odavde – rekla je Emerenc tiho. – Niste kupili kuću iako sam

vas toliko molila, a kakva sam blaga planirala u nju unijeti za vas. Niste rodili dijete

iako sam obećala da ću ga odgojiti. Stavite pločicu natrag na vrata jer ne želim vidjeti

nikoga tko je svjedočio mojoj sramoti. Da ste me pustili da umrem kako sam

isplanirala kada sam shvatila da više neću moći raditi, pazila bih na vas i preko

groba, ali sada više ne mogu podnijeti vašu blizinu. Odlazite.

Ipak vjeruje u drugi svijet, samo je zadirkivala svećenika i nas.

– Odsad pa nadalje radite što vas je volja. Vi ne znate voljeti, iako sam

vjerovala da biste možda mogli. Spasiti mene za ovo što slijedi? Još biste me primili k

sebi, uzdržavali biste me? Glupača!

– Emerenc!

– Idite odavde, govorite na televiziji, pišite romane, ili skoknite opet u Atenu.

Ako me odvezu kući, neka mi se nitko od vas i ne pokušava približiti, Adél mi je

ostavila škare i zabit ću ih u onoga tko mi priđe. Što se vi uznemiravate oko moje

sudbine? Ima na svijetu socijalnih ustanova, a naša je država najbolja od svih

mogućih država, imam pravo ležati bolesna čak dvije godine. Rekao mi je vaš

prijatelj. Hajde, odlazite! Imam puno posla.

– Emerenc, kod nas...

– Kod vas! Vi kao kućanica, vi da pazite na mene! Vi i gazda! Ma idite dovraga!

U vašoj je kući samo jedan čovjek, Viola.

Pokraj nje je stajala nedirnuta večera, dok je nervozno gestikulirala, zamalo je

prevrnula tanjur, nisam joj se smjela približiti, shvatila sam je ozbiljno, ubost će me

škarama. Naslonila se, gledala u strop, jedva sam je vidjela dok sam odlazila bez

pozdrava. Trčala sam kući kroz kišu i razbijala glavu što sam trebala izreći drukčije,

ali ništa mi nije palo na pamet.

Donekle sam se smirila nakon sat vremena, vjerujem da sam podsvjesno bila

spremna na mnogo gore, ali iluzija mira nije dugo potrajala, uznemirio me je suprug.

Šetao je gore-dolje po stanu, govorio da mu se ne sviđa ta Emerencina smirenost, nije

svojstvena Emerenc, prirodnija bi bila velika eksplozija. Nisam više mogla analizirati

Emerencinu osobnost jer je u jednom trenutku, u doslovnom smislu riječi, pas

podivljao. Cvilio je, grebao, povlačio sve tepihe, bacao se po podu, na usta mu je

nadirala pjena. Bio je u takvom stanju da sam pomislila da je gotov. Nazvala sam

veterinara, neka hitno dođe, došao je kao i one prve, nezaboravne božićne večeri,

Viola ga je obožavao, pokazivao mu je trikove čak i ako ga je ovaj prije toga cijepio.

Sada je samo ležao, nije čak ni ustao na njegove riječi, veterinar je kleknuo kraj njega,

nešto mu tiho govorio dok je tankim prstima kao po tipkama klavira prelazio preko

njegova tijela. Oprašio je koljena, slegnuo ramenima: ništa fizički, doživio je nekakav

šok, neku strahotu koja mu je poremetila ravnotežu živčanog sustava. Pokušao mu je

nešto narediti, ali Viola ga nije slušao, nije sjeo, nije hodao, ako bi ga postavio na

noge, pao bi u stranu kao oduzet. Veterinar je otišao uz dogovor da će ga sutra opet

pogledati, navečer mu trebamo dati grožđani šećer i malu dozu sedativa. Ne zna što

mu je. Da ga razapnemo na križ, ni tad ne bi znao. Otišao je.

Postavljala sam stol za večeru, Viola je samo ležao. Molila sam ga da mi pokaže

koliko me voli, nije me ni pogledao, ležao je kao krpa, ispao mi je krcat poslužavnik

kada je najednom počeo urlati nezamislivim glasom od kojeg mi se sledila krv u

žilama, nisam mu se usudila približiti, imala sam osjećaj da je pobjesnio ili da će me

ugristi. Nisam željela vjerovati njegovu glasu čak ni kada je moj suprug već stajao

pokraj mene u kuhinji, kraj ostataka večere, pogledao na sat i tiho rekao: osam i

petnaest. Osam i petnaest – ponovila sam za njim kao da neka luđakinja mojim

glasom oglašava točno vrijeme. Osam i petnaest. Osam i petnaest. Kada sam to

izgovorila po treći put, suprug mi je dodao kišni mantil, tada sam zanijemjela, imala

sam osjećaj da ništa što se događa oko mene nije normalno. Kao papagaj tri sam puta

oglasila točno vrijeme. Što mi se događa, zar sam poludjela? Kao da mi život o tome

ovisi, lagala sam samoj sebi da ne moram na neki način izraziti isto što i Viola. Iako

sam znala, a znao je i moj suprug. Pas prvi, on nam je rekao. Plakao je kao dijete.

Bolnički hodnik bio je ispunjen liječnicima, iz sobe se čuo glas glavne medicinske

sestre, telefonirala je. Nismo morali pitati, njezin liječnik nam je prišao čim nas je

vidio, jedva je čekao da obavi taj razgovor. Nakon što sam otišla, Emerenc je provela

neko vrijeme u tišini, natezala je maramu, nije odgovarala na pitanja, no to nije bio

neuobičajen prizor, i inače je inzistirala da je ostave na miru. Nešto poslije osam,

kada je sestra svratila da bi upalila svjetlo, zahtijevala je da je odmah prevezu, još

večeras hoće ići kući, mora pogledati u okolne kuće i vrtove gdje je njezini voljeni

čekaju, oni o kojima se nitko ne brine, nitko ih ne hrani. Rekli su joj da je to

nemoguće iz više razloga, prije svega zato što je večer, nisu napisali otpusno pismo,

osim toga nema gdje leći u svom stanu, tada je postala gruba, zapovijedala je, vikala

da je ne moraju nositi, ima ona i sada dovoljno snage da prevlada glupavu slabost,

mora poći odmah, ne može ostati ovdje, potrebna je, i pokušala je krenuti, doslovce

se bacila s kreveta. Hodati, naravno, nije mogla, čak ni stajati, kada je pala na pod,

možda već pri samom padu, umrla je od udara, embolija ovaj put nije onesposobila

mozak, nego srce, potaknuta potpukovnikovim iskazom i mojim posjetom.

Uostalom, makar to nikada ne bih povjerovala, u tom nestvarnom trenutku kada su

mi priopćili vijest što sam je još kod kuće čula na Violinu neartikuliranom jeziku

pronašla sam u sebi nešto razbojničko: oduzela sam Emerenc posljednju stvar kojom

bi se mogla ponositi, zaslužen pljesak za finale dostojanstvene smrti. Iako je ležala

ondje na krevetu na koji su je ponovno podigli, više se nitko nije bavio njome jer

kada sam je ugledala, srušila sam se na pragu kao da su me udarili i otad se cijeli

odjel bavio mnome, dugo je trebalo da me povrate svijesti. Nisu me pustili kući,

zadržali su me cijeli tjedan, otad je ulica dolazila k meni s hranom, Emerenc je

galantno napustila pozornicu javnog interesa. Smjestili su me u sobu s telefonom,

televizijom, njegovali su me, tješili, smirivali, kupala sam se u punom sjaju

naklonosti kao Toldi naslonjen na nevidljivu lopatu, dobila lijepu poruku oprosta od

kralja Ladislava, pod mojim nogama mrtvo tijelo sluge Benedikta, a iznad mene

romantično iscrtani oblaci nose legendu o legendi9. Moj suprug dolazi svaki dan, ali

tek poslije devet, kada je siguran da neće susresti strance, svi su prilazili mom

krevetu s osmijehom ohrabrenja, samo s njegova lica nije nestao izraz žaljenja i tuge.

9 Aluzija na epsku trilogiju Jánosa Aranyja Toldi o junaku Miklósu Toldiju (op. ur.).

NASLJEDSTVO

Često razmišljam o tome kako se zapravo jednostavno sve odigralo. Emerenc nije

željela više ugnjetavati malobrojnu rodbinu i labav krug prijatelja svojim nerješivim

problemima, kao uistinu velik vojskovođa impozantnom je gestom dovela stvari oko

sebe u red. Ako ne zna što će sa sobom jer ništa ne može učiniti, onda je najbolje sve

okončati jer čovječanstvo već od davnih dana kroči prema zvijezdama i budući

naraštaj neće moći ni zamisliti negdašnji barbarski vrtić u kojem smo radi šalice

kakaa vodili grupne i individualne ratove, ali ni tada se ne bi mogao riješiti problem

pojedinca što izlazi iz okvira svačijeg života. Ako već mi nismo bili dovoljno hrabri

da toga postanemo svjesni, ona nam je to stavila na znanje i ljubazno nas napustila.

Čak su se i drugim poslovima preopterećene službe i službenici postavili tako kao da

im je Emerenc izdala zapovijed, pa ne treba odugovlačiti. Potpukovnik je uredio da

se obavi pokop iako nije imala niti jedan osobni dokument – knjiga stanara završila

je isprljana na sofi zajedno s drugim spisima – a u bolnici je kao prirodno prihvaćeno

da bolesnika od osamdeset godina koji ne miruje odnese srčani udar. Odmah je

određen dan ostavinske rasprave i posljednjeg ispraćaja. Kremiranje je bilo samo

uvertira, Emerencino posljednje počivalište, u skladu s njezinom voljom, bit će Taj

Mahal koji je još uvijek čekao izgradnju: sin brata Józsija pokazao mi je odgovarajuće

potvrde i pritom me zamolio da razgovaram sa svećenikom o crkvenom pokopu.

Nisam odmah pristala, zapravo sam to željela izbjeći, barem da se udovolji jednoj

Emerencinoj želji, ona naime nikada ne bi željela crkveni pokop, ali sin brata Józsija

bio je uporan, bunit će se susjedi iz ulice, njega će opomenuti da ne zna što je red.

Odlučili smo da nećemo tiskati osmrtnice, vrijeme pokopa objavit ćemo u novinama,

nećak će pismom obavijestiti rodbinu u Csabadulu, otkud je stigao i odgovor:

izražavaju sućut, ali ih, nažalost, druge obaveze sprečavaju da osobno prisustvuju

posljednjem ispraćaju, osim toga neće osporavati odluku ako je Emerenc kao svoga

nasljednika odredila sina brata Józsija, oni joj zapravo nisu pomagali, niti je ona to

tražila, u svakom slučaju, veza je odavno pukla. Ako bi nećak želio skupiti pokojnike

preostale u Nádoriju, nemaju ništa protiv, dapače, bili bi zahvalni.

Dok smo nabrajali što je sve preostalo od obaveza – raspravljali smo na mjestu gdje

je nekoć Emerenc primala posjete, na trijemu Zabranjenog Grada – Viola se

ravnodušno izležavao pod našim nogama, sada sam ga već slobodno mogla povesti

u stari staričin dom, ponašao se kao da nikada nije ni bio ondje. Tri dana zaredom

moj je suprug slušao glasne jecaje koji su se postupno smirili do cvileža i na kraju

utihnuli. Najednom se Viola pribrao, napustio pozu bačene krpe, ustao, protresao se

i protegnuo kao da se budi iz sna, pogledao mog supruga i otad nije ispustio ni glas,

doslovno: Viola nas više nije upozoravao ni na što. Nije se veselio ni uobičajenim

laganim lajanjem, niti se žalio, eventualno je režao kada bismo ga bolesnog odveli k

veterinaru, ali do kraja života više nikada nije zalajao.

Potpukovnik je dogovorio ostavinsku raspravu istoga dana kada je bio i

pogreb, u vijećnicu smo stigli u devet ujutro, sin brata Józsija, potpukovnik i ja,

očevid se nije održao. Potpukovnik je predočio evidenciju zavoda za javno zdravstvo

te razjasnio da je preostala još jedna soba koju je on osobno davno pregledao i koja

sadrži osobne stvari s prekrasnim starim namještajem i ništa drugo. Pokojnica je

posjedovala sve što je uobičajeno za dobro opremljeno kućanstvo, ali velik dio

sadržaja kuhinje bio je uništen, ako žele, neka izađu provjeriti, ali vijeće nije željelo

provjeravati ništa. Sin brata Józsija izjavio je da ga je Emerenc materijalno podupirala

još dok je bila živa, a osobne stvari predviđene su za mene, bili smo gotovi za deset

minuta. Mlada žena koja je vodila postupak nasmijala se i uputila me da prijavim

ako je pokojnica imala blago jer na to moram platiti porez. Obećala sam da hoću.

Postupak je bio brz, ljubazan, čak su nas ponudili kavom. Svi smo bili u crnini, a

potpukovnik u uniformi predviđenoj za prijem stranih državnika. Njegovim kolima

odvezli smo se na groblje Farkasrét. Sin brata Józsija obavijestio nas je da će

Emerencin pravi dom biti sagrađen do Svetog Stjepana, dotad će se već obaviti i

ekshumacije u Nádoriju, čeka nas opet 25. kolovoza pokraj kripte, konačnog

počivališta Emerencine urne.

Na trgu ispred mrtvačnice crnjela se gomila. Nisam to vidjela, kasnije su mi pričali,

svi obrtnici zatvorili su svoje radnje u vrijeme pokopa, postolar, Sutuin štand,

bojaonica marama, prodavaonica soda-vode, krojač, čarapar, proizvođač oblatni,

pediker, krznar. Na vratima radnji bila je istaknuta obavijest tipa: Zbog obiteljskih

razloga zatvoreno do dva sata poslijepodne. Na sprovodu sam. Najjezgrovitiji je bio

postolar, on je pokraj radnog vremena ispisao: E-m-e-r-e-n-c. Već izdaleka čula sam

neku tužnu glazbu, urnu su okruživali nebrojeni buketići, nisam mogla ni pogledati,

sin brata Józsija poveo je mene i potpukovnika prema mjestu predviđenom za

obitelj. Razbijala sam glavu time hoće li svećenik uopće doći, jer je naš polusatni

razgovor bio prilično mučan, mogli smo ga objaviti u teološkom časopisu, iako

suvremene problematike, bio je nalik na rasprave vođene u vremenima ranih

crkvenih otaca. Svećenikova se teza temeljila na pitanju: kako na crkveni pokop

može polagati pravo netko tko je na svakom koraku svoga puta okrenuo leđa

Nebesima, nikada nije ušao u Božju kuću i svojim izjavama neprekidno sablažnjavao

vjernike. Kada sam mu pokušala dočarati kakav je čovjek bila Emerenc, hladno me je

pogledao i odgovorio da on mora uzeti u obzir stajališta Boga i crkve kada crkvene

usluge zahtijevaju osobe koje nisu prakticirale vjeru, štoviše, opstruirale su

kršćansku zajednicu neprikladnim ponašanjem, životom mimo zapovijedi i time što

se nikada nisu pričestile. Ne želi ona – odgovorila sam – ja to želim kao i svaki

dobrohotan čovjek, prikladno je i časno. U njegovoj zajednici poznavala sam svega

nekoliko pobožnih vjernika koji su bili dobri kršćani kao što je to bila ta starica, iako

je psovala crkvu kao instituciju, a u vezi s predestinacijom izražavala je nevjericu o

tome da bi Bog bio manja osoba od nje koja je u obzir uvijek uzimala to da Viola ne

čini krivo hotimice jer nije čovjek i zato ga neće kazniti za vječnost, pa kako bi onda

Gospodin Bog mogao biti tako nepravedan da je osudi prije nego što izvaže njezin

život. Ta žena nije prakticirala vjeru u crkvi nedjeljom ujutro između devet i deset

sati, nego cijeloga života, u vlastitom okružju, ali s takvim čistim čovjekoljubljem

kakvo se može pronaći samo u Bibliji, a ako ne vjeruje meni, onda je slijep jer je dosta

toga mogao vidjeti i sam, muvala se tu po susjedstvu s posudama s hranom.

Školovan, ozbiljan mladi čovjek nije dao ni potvrdan ni niječan odgovor, ljubazno je

pitao kada će biti pokop, ali me je ispratio bez ijednog znaka naklonosti, stavljajući

mi pritom na znanje da, nažalost, njemu Emerenc nikada nije pružila priliku da

upozna njezine dobre osobine.

Bila sam ganuta kada sam vidjela njegov lik ogrnut plaštem, održao je kristalno

jasan, pametan govor u kojemu je priznao vrijednost čovjeka koji radi vlastitim

rukama, ali je ujedno okupljene upozorio da ne smiju voditi računa samo o kruhu

svagdašnjem, da ne smiju misliti da je vjera osobna stvar između pojedinca i Boga ili

da se vjera može živjeti u četiri oka, isključivši majku crkvu. Ispratio je staricu

hladnim, korektnim i svrhovitim govorom, njegove riječi bile su potpuno lišene

emocija i iz njih je bilo nemoguće rekonstruirati stvarnu Emerenc, djelovale su poput

kloroforma, dok sam ih slušala, obuzela me je tupa obamrlost umjesto prvotne

nemilosrdne boli što je osjećaju oni koji stoje nasuprot nekomu koga su voljeli, a on je

pred njima u nekakvoj maloj posudici pretvoren u prah i trebalo bi povjerovati da je

riječ o istom onom tko nam se smiješio. Tugujuća gomila bila je tako velika kao da je

Emerenc imala dvanaestero djece, a svako od njih otprilike toliko vlastite, te kao da

je pritom radni vijek provela na stabilnom mjestu poput kakve tvornice; glavna cesta

i sporedne ulice crnjele su se od mnoštva dobrih ljudi. Bilo je onih što su stajali blizu

svećenika hvatajući se za korektan govor umirujućeg djelovanja u borbi protiv tuge,

oni pak što su se smjestili nešto dalje prošli su bolje jer su mogli neometano plakati.

Sporim koracima pošli smo prema zidu kolumbarija, pokraj urne položila sam

buketić cvijeća iz svoga vrta. Čula se još jedna molitva, zatim su zabetonirali pločicu

nad otvorom, Sutu se gušila u suzama, Adél je gledala ukočenim pogledom, no ona

je cijelo vrijeme promatrala Sutu, a ne Emerenc u urni.

Kada čovjeku probodu srce jako oštrim nožem, on se ne sruši odmah. Svi smo

znali da se spoznaja da smo izgubili Emerenc neće u nama aktivirati sada, kasnije

ćemo izgubiti ravnotežu, kasnije ćemo pasti na zemlju, i to se neće dogoditi ovdje

gdje je još na neki način prisutna, makar u tako nemogućoj formi kao što je urna,

nego na ulici gdje više nikada neće mesti, ili u vrtu gdje će se uzalud potucati

ozlijeđene mačke sa svojim baršunastim šapicama i psi lutalice, nitko im neće baciti

ostatke hrane. Emerenc je odnijela dio života svakoga od nas, potpukovnik je sve

vrijeme pokopa stajao kao da je pozvan na počasnu stražu, sin brata Józsija i njegova

supruga iskreno su plakali, što se mene tiče, nikada ne mogu plakati kada me

promatraju, ali ionako sam osjećala da još nije vrijeme za suze, one će doći kasnije, ne

mogu ih pustiti tako lako.

Većina ožalošćenih ostala je na okupu i nakon što je sve završilo, Adél je od

Emerencine smrti bila glasnija, odlučnija i na neki način prodornija, kao da ju je

izuzetno snažna Emerencina osobnost dosad gušila i gurala u pozadinu, skakutala je

lijevo-desno očigledno organizirajući neki dodatni program, možda kavu ili pivo, jer

njezina je klijentela ostala nepomična, razgovarali su. Sutu je stajala sama, ubrzo je i

otišla, svojom ponudom dospjela je na crnu listu.

Mi smo otišli kući. Potpukovnik je upitao nećaka želi li biti prisutan kada

otvore unutarnju sobu za mene jer poslijepodne dolazi brigada, ispraznit će stan,

želio bi također poštovati dogovor sa zavodom za javno zdravstvo. Sin brata Józsija

radije je želio otići kući, rekao je da se prema oporuci to njega više ne tiče, neka

vratimo Emerencin službeni stan odboru stanara, ja neka uzmem sve što mogu

koristiti, a ono što mi ne treba neka razdijelim. Njegova supruga očito je željela doći i

vidjeti što sam naslijedila, ali ju je suprug prekorio, ne treba gurati nos u tuđe stvari,

da je bilo nečega važnog za njih dvoje, Emerenc ih ne bi izostavila, dovoljno je to što

su dobili, i ovako su starici neizrecivo zahvalni. Odvezli su se kući u svom

automobilu, nas je prevezao potpukovnik, po dolasku je moj suprug otišao kući, a mi

k Emerenc. Ulica je bila prazna, bila sam na dobrom tragu, Adélka je karmine

organizirala negdje u blizini groblja.

Sjekira je još uvijek bila naslonjena u kutu na trijemu, potpukovnik je njome obio

daske s uništenih vanjskih vrata i unutrašnjih vrata od kojih je ključ izgubljen, a koja

je na njegov nalog pribio policijski službenik. Na njegovo pitanje želim li da uđe sa

mnom odgovorila sam potvrdno. Emerenc je bila mitsko biće, moju je ostavštinu

moglo činiti svašta, bilo što. U blizini više nije bilo svećenika da trezvenim govorom

spere moju napetost.

– Čega se bojite? – pitao me potpukovnik. – Emerenc vas je voljela, iz njezinih

ruku ne možete dobiti ništa loše. Svojedobno sam bio unutra, sve je bilo prekriveno

plahtama! Čuvala je neku garnituru, imala je i neko lijepo ogledalo. Dođite!

Zajedno smo ušli i isprva nismo vidjeli ništa, bio je mrkli mrak. Šalufe,

naravno. Potpukovnik je prešao rukom po zidovima, kroz prorez uz dovratnik

probijao se miris nekakvog dezinfekcijskog sredstva, ulazio je u prostoriju koja

bogzna otkad nije prozračena, u zagušljivom okružju počeli smo kašljati. Konačno je

pronašao prekidač i brzo me povukao u prvu, već očišćenu prostoriju, u trenutku

kada je upalio svjetlo, vidio je da mi je pozlilo kao da sam se nagutala otrovnog

plina. Pustio me natrag tek kada je pootvarao sve prozore, onda sam već vidjela što

sam trebala vidjeti iz Emerencine ostavštine. Naslonila sam se na zid.

Takvo što može se vidjeti na filmu, ali i tad čovjek teško povjeruje prizoru:

debeo sloj prašine što prekriva baš sve, guste i duge niti paučine što se njišu i lijepe

za kosu i lice. Ako je namještaj čuvala prekriven plahtama, bile su maknute nakon

policijske inspekcije, plahte su nestale. Stajala sam usred najljepše opremljene sobe

koju sam u životu vidjela. Rubom dlana prešla sam preko jednog naslonjača,

blijedoružičast baršun zasjao je u pozlaćenom okviru rokoko-namještaja: preda

mnom je bio salon s kraja osamnaestog stoljeća, remek-djelo majstora koji je možda

radio za neki dvorac, muzejsko blago. Na porculanskoj ploči salonskog stola za moju

nikada kupljenu kuću pastiri i janjad igrali su lovice, zlatne nogice maloga kanapea

bile su tanke kao udovi mačića. Kada sam udarila po tkanini, podigao se oblak

prašine, zatim se spustio, ali se od blagog udarca štof potrgao, popucao, kao da je

umro zbog velike grubosti, zrcalo na konzoli dopiralo je sve do stropa, na stoliću su

stajale dvije porculanske figurice, a među njima konačno nešto živo, sat sa suncem,

mjesecom i zvijezdama, još uvijek je radio. Htjela sam ga obrisati, ali me

potpukovnik opomenuo.

– Ne dirajte ništa – upozorio me – opasno je išta pomaknuti. Mrtva je

presvlaka, namještaj, sve je ovdje mrtvo osim sata. Ja ću ga podići.

Poželjela sam uzeti u ruke barem jednu figuricu ili pogledati što se, ako išta,

nalazi u ladici konzole, nisam ga poslušala. Uhvatila sam ručicu ladice, nije se

otvarala, morala sam se pozabaviti njome, možda uspijem otkriti kakvim se

pokretom – poznatim samo članovima obitelji – bravica otvara, ali uslijedilo je nešto

drugo: najednom je sve oko mene postalo poput vizije iz Kafke, poput horor-filma:

konzola se urušila. Ne brutalno brzo, nego lijepo, polako, počela se topiti, postala je

kao zlatna piljevina, smrvila se, figurice su pale, sat također; jednostavno je propala

ploča stola, okvir ogledala na konzoli; ladice, čak i noge, pretvorile su se u prah.

– Crvi – rekao je potpukovnik. – Odavde ne možete odnijeti ništa, ovdje je sve

propalo, Emerenc nije otvorila vrata otkada me je pustila u inspekciju. Dakle to je

bila nagrada za spašavanje Eve Grossman. Da je sačuvana, vrijedila bi bogatstvo, ali

sad je ružno i vidjeti. Pogledajte.

Oslonio se na naslonjač i on se srušio. Ne znam zašto – suluda asocijacija – ali

pala mi je na pamet hortobágyjska tenkovska bitka10, način na koji su stajali propali

stolci, s pocijepanim baršunom što je kipio iz drvenog okvira, a noge su se počele

naočigled pretvarati u prah, kao da ih je neka tajna kemija držala na okupu sve dok

ih još jednom ne vidi ljudsko oko; ponovno sam vidjela prizor iz djevojačkih dana,

stado goveda na koje Nijemci pucaju strojnicama, na njihovim rašljastim rogovima

zapelo je nebo, tijelo životinje raspadalo se kao presvlaka na namještaju.

– Ovdje nema ništa što biste mogli iskoristiti – rekao je potpukovnik. – Naredit

ću da očiste. Hoćete li ponijeti sat? On još kuca. Figurice su se, nažalost, razbile.

Nisam htjela sat, ostao je na podu, nisam htjela ništa. Izašla sam iz Emerencina

doma ne osvrćući se, još uvijek nisam imala suza. Potpukovnik me pozdravio, nije

zatvorio vrata za sobom. Adél mi je rekla: dok su oni ušli, dok je stigla ekipa za

čišćenje, više nije bilo ni razbijenog porculana, ni sata, ničega, samo namještaj

pretvoren u prah. Nije me bilo briga.

10 Velika bitka krajem listopada 1944. u pustari Hortobágy (op. ur.).

RASTAPANJE

Viola je kod kuće bio pasivan, gotovo ravnodušan. Izvela sam ga u šetnju, prošli smo

ispred Emerencinih vrata, jedan od stanara upravo je meo pločnik, glasno smo se

pozdravili, vidjela sam i Sutu, opet je sjedila za svojim štandom s voćem i povrćem,

nije izgledala ni slomljeno ni tužno zbog toga što nitko ne kupuje kod nje, jela je

svoje voće i ljubazno me pozdravila. U ulici je vladala tišina, jedva se iz koje od kuća

čuo televizor. Nisam znala što bih sa sobom, otišla sam svećeniku platiti naknadu za

pogreb. U uredu nije bilo nikoga, svećenik je čitao vani u vrtu i uzeo je novac.

Zahvalila sam mu na susretljivosti, spremno je odbio zahvalu riječima da je to

njegova obaveza. Bili smo bliže jedno drugome nego ikada dosad, gledao me je kao

da je odjednom primijetio nešto što je sve dosad izmicalo njegovoj pozornosti.

– Gotovo se nigdje ne čuje televizija – rekao je.

– U žalosti su – odgovorila sam – ovdje je puno ljudi koji su se iz provincije

doselili u Peštu, u provinciji je to običaj. Jednako kao na Veliki petak ni na dan

pokopa nije prikladno slušati glazbu.

– Ali imala je samo jednog rođaka, a ni taj nije odavde. Tko tuguje za njom?

– Svi – odgovorih. – Katolici. Židovi. Svi su njezini dužnici.

Nikad ne bih pomislila da je to u stanju, no otpratio me je do ugla naše ulice,

otuda se vidio Emerencin dom, inženjerova gospođa u tišini je čistila ulicu. Svećenik

me je pogledao, ali ništa više nije pitao. Prvu nedjelju poslije sprovoda otišla sam u

crkvu, uvijek je bilo puno vjernika, ali nikada toliko ljudi. U crkvi su bili i oni koji

nisu običavali ići; ondje je u crnini stajao Elemer, trgovac prehrambenim

namirnicama, od kojeg čovjek nije mogao čuti nešto što ne bi bilo bogohuljenje;

liječnik evangelist, profesor katolik, kemijski čistač Židov, krznar unitarijanac – misa

je nalikovala na ekumenski rekvijem s kojeg je sramotno izostati. Nedostajao je tek

majstor koji inače nije propuštao evangelička okupljanja, no zapala ga je dužnost

čišćenja ulice, prethodne noći divljao je vjetar i svuda su bile razasute grane.

Svećenik me je pogledao u oči dok mi je stavljao hostiju u dlan, i ja sam njega gledala

u oči umjesto da ih držim uprte u tri prsta što su simbolizirala Trojstvo, ali tada je

već dobro znao da mu uzvraćam gestu poštovanja koju je on iskazao na Emerencinu

pogrebu.

Jedna je osoba nedostajala u crkvi: Sutu. Išli smo kući očišćeni od grijeha, iako nismo

razgovarali o tome, osjećali smo nadmoć, naime Sutu ne treba nikome, i ona je to

konačno shvatila, stanari će se pobrinuti za sebe, ulica se udružila, čak sam i ja

jednom čistila, ali Adélka mi je uzela metlu iz ruke, bila sam tako nespretna, odvikla

sam se od tog posla, bilo me je stid što sam beskorisna, vjerojatno nisam sposobna ni

u svojoj struci. Od zajedničkih poslova jedino Sutu nije preuzela ništa, rijetko bismo

je vidjeli, zatvorila je i štand, nisam znala od čega je živjela. Imala sam osjećaj da je

kod kuće i nešto iščekuje, ali nije bilo naznaka je li još uvijek u blizini ili je daleko,

bilo je ljeto, nismo mogli vidjeti uzdiže li se dim iz njezine kućice. Kasnije se ipak

ispostavilo što je htjela, čemu se nadala.

Nekoliko tjedana kasnije vijest je donio majstor, Violin stari prijatelj smeteno je

gužvao uši psu. Počeo je s tim da mi nosi poruku gospodina Brodaricsa, činilo se da

kuća ipak ne može bez Emerenc. Sada još nekako ide jer je vrijeme lijepo, ali kada

počne jesen i lišće stane opadati, neće moći obaviti sve poslove, mlađih jedva da ima,

a i oni su na poslu od jutra do mraka.

– Ne morate nastaviti – prekinula sam ga. – Gospodin Brodarics dakle poručuje

da u vili ne mogu bez kućepazitelja s punim radnim vremenom, pa će nekoga

primiti ili su već nekoga primili. Je li se javio na oglas?

– Mislim da nije.

Nije me gledao, treptao je od nelagode, Viola se trgnuo. Nisam ga željela

povrijediti, no slučajno sam stegnula njegov vrat nervoznim prstima.

– Vidite – rekao je majstor – znamo je tisuću godina. Čista je, trezvena, radišna,

ne pije, prestara za muškarce. Kada se Sutu javila, nekako je sve bilo previše svježe,

uzrujali smo se. Ali potom smo se svi smirili, počeli razmišljati. Konačno smo se

složili i odlučili.

– Za Sutu – rekla sam gorko.

– Ne za Sutu, ma kakvi. Za Adélku. Gospodin Brodarics je mislio da vas

trebamo obavijestiti, da se ne iznenadite.

Mene više ništa ne bi iznenadilo. Kad je majstor otišao, izašla sam na balkon s kojeg

sam mogla vidjeti Emerencin trijem, pokraj stola već je sjedila Adélka, lijepo je

prostrla, onako kako je Emerenc voljela, nije bila sama. S postolarovom ženom

nagnula se nad jednu zdjelu, možda su nešto prebirale. Nitko me više nije gledao,

mogla sam plakati. Suprug me nije mogao utješiti iako njegov pogled nije odavao

ništa osim suosjećanja.

– Ni kuća ni ulica ne mogu bez Emerenc – čula sam.

– Adél nije loša, uostalom, svi je poznaju. Bila je mudra u svom strpljenju, Sutu

se prenaglila. Što sad oplakuješ? Ne možeš oplakivati Emerenc, mrtvi uvijek

pobjeđuju. Samo su živi na gubitku.

– Oplakujem nas – odgovorila sam. – Svi smo izdajnici.

– Nismo izdajnici. Samo je puno posla.

Ustao je, pas je ustao s mukom, otišao do njega, naslonio glavu na njegova

koljena. Od Emerencine smrti moj je suprug zauzeo njezino mjesto, a ne ja. Sva

Emerencina čuda bila su krivudava, nikada pravocrtna.

– Samo se uzrujavaš, opet ne pišeš, zakasnit ćeš sa svim poslovima. Zašto ne

sjedneš za pisaći stroj?

– Ne mogu – odgovorila sam. – Umorna sam. Tužna sam. Mrzim sve. Mrzim

Adél.

– Umorna si zato što kuhaš, spremaš, obavljaš kupovinu i ne uspijevaš naći

nikoga koga možeš istrpjeti u svojoj blizini, jer ti ne tražiš nekoga, nego onu jednu

jedinu koja više nikada neće doći k tebi, Emerenc. Nema više Emerenc, shvati već

jednom, a ti si obvezana ugovorima, trebaš raditi, završiti svoje poslove i da nisi

mrtva umorna, odavno bi shvatila koje korake trebaš poduzeti. Svi su u ulici već

shvatili, Brodarics, majstor, samo ti nisi. Kreni više, za Boga miloga, stanari vile to su

ti isto posredno poručili.

Rukama sam pritisnula uši da ga ne čujem. Pričekao je da se malo smirim,

zatim je s vješalice skinuo Violin povodac.

– Majstor je svratio zato što te ovdje svi vole i žele ti olakšati ono što si već i

sama odlučila, ali nemaš hrabrosti izgovoriti. Dokad ćeš oklijevati? To je posve

besmisleno! Emerenc si već naučila to da ništa nije ravno stvaralačkom činu, zašto bi

se sramila pred njezinom nasljednicom? I ona će naučiti.

Viola je ravnodušno čekao da mu namjesti povodac. Nije se radovao, nije se

opirao, bio je spreman za pokret.

– Odvedi psa dolje, prošećite i dogovori se s njom prije nego što je uzme netko

drugi.

– Neću se dogovoriti s njom, ne želim je. Ona ni Emerenc zapravo nije bila

draga, samo je žalila Adélku.

– Tko priča o Adél? Adél je osjetljiva, slaba i glupa. Dogovori se sa Sutu. Sve je

bez greške obavila dok smo bili u Ateni. Sutu je otvorena, hrabra, nije osjetljiva,

sigurna je u sebe, a što se posla tiče, nemilosrdna je baš kao i ti.

– Emerenc – izgovorila sam njezino ime glasom koji je neovisno o meni znao da

tu riječ više nikomu ne mogu viknuti.

– Emerenc je mrtva, Sutu je živa i ne voli ni tebe ni druge, ta joj sposobnost

nedostaje, ali njezine druge bezbrojne kvalitete nadoknađuju taj nedostatak. Sutu će

ti, ako je budeš cijenila, pomagati do kraja života jer je ne možeš dovesti u opasnost.

Nema ni tajni ni zaključanih vrata, a ako ih ikad bude bilo, ni sirene nemaju takav

pjev zbog kojeg će ih Sutu ikomu otvoriti.

VRATA

Moji su snovi navlas isti prividi što se vraćaju, uvijek sanjam jedno te isto. Stojim

pred izlaznim vratima na dnu stubišta, s unutrašnje strane vrata sa željeznim

okvirom, pojačanih žičanim nitima i neprobojnim staklom, i pokušavam otključati.

Vani na ulici stoje kola hitne pomoći, ljeskajuće siluete bolničara što se razabiru kroz

staklo neprirodno su velike, lica otečena poput punog mjeseca.

Ključ se okreće.

Uzalud se trudim.

EEnnoollaa