Majci Hurki i ocu Teufiku

Za ovu sam se knjigu pripremao jo{ od rane mladosti, vo|en znati`eljom,

ali i onim Kantovim kategori~kim imperativom da ~ovjek mora djelovati tako

da na~ela njegove volje mogu u svako doba postati op}im zakonom. @elio

sam se jednostavno orijentirati u svijetu, a uslov za to je bio da saznam ko

sam, odakle sam, gdje sam i kuda idem. Sâmo pisanje ove knjige po~eo sam

u najtragi~nijim momentima za bo{nja~ki narod, osje}aju}i da je to u tim

trenucima moja du`nost prema vlastitom narodu i ~arobnoj zemlji Bosni. U

svemu tome neobi~no su me podsticali i vjerovali u mene moji prijatelji i

kolege akademik dr. Avdo Su}eska, profesor dr. Rusmir Mahmut}ehaji} i

profesor dr. Mustafa Ceri}. Mada, s obzirom na okolnosti relativno rijetki,

pojedina~ni razgovori sa svakim od njih, rasprave i komentiranje odre|enih

pitanja predstavljali su mi jedno od najve}ih intelektualnih zadovoljstava pri

pisanju ove knjige. Posebno me je ~esto profesor Su}eska hrabrio da je vrijeme

za jednu ovakvu knjigu i da ja to mogu i moram uraditi.

Knjiga je sada tu. Samu knjigu ~italac ne treba posmatrati kao jednu

zauvijek datu, kazanu i napisanu historiju Bo{njaka, nego kao jedan konkretan

istra`iva~ki napor koji ostavlja prostor i nadu da }e biti podsticaj mla|im

histori~arima i drugim nau~nim pregaocima.

Pisanje jedne ovakve knjige naprosto promijeni ~ovjekov `ivot. Moja su-

pruga Senada bila je cijelo vrijeme hrabrim svjedokom tih promjena. Ona je

bila prijatelj, ~esto konsultant i kriti~ar, i mnogo onoga {to slijedi u tekstu

rezultat je njene odanosti i dosljednosti prema ideji mog opredjeljenja, djela

i rada.

Sarajevo, 1993–1996.

Autor

UVOD

Jedan od prvih poznatih sudova o Bo{njacima i njihovoj zemlji ujedno

je i prvi nesporazum i zabluda u vezi s njima. Predstava o bosanskim

muslimanima i njihovoj zemlji kao egzoti~nom svijetu i tamnom vilajetu na

rubu Orijenta i Evrope jeste parohijalna evrocentristi~ka zabluda i naciona-

listi~ka balkanska propaganda, nastala zato {to se Bosna uvijek te{ko otvarala

spoljnom svijetu. ^injenica je da su Bo{njaci, kao muslimani, te njihova

zemlja srazmjerno kasno iskusili puni uticaj evropskih ideja, vje{tina i

mogu}nosti, koje su vladale svjetskom povije{}u jo{ od XVII stolje}a. To,

me|utim, nije bila posljedica neke njihove posebne konzervativnosti ili

ravnodu{nosti prema modernom `ivotu, nego rezultat stolje}a prethodnog

razvoja, ~ija su im dostignu}a omogu}ila da tako dugo odolijevaju evropskom

izazovu. Posebno je to vidljivo u ratovima u XVIII st. (1737–1739. i

1788–1791) te u bo{nja~kim selja~kim bunama i nemirima sredinom istoga

stolje}a.

Usljed toga je historiju Bo{njaka i njihovog `ivotnog prostora neophodno

odre|ivati njihovim vlastitim povijesnim epohama, ~ija se razvijenost ili

eventualna zaostalost nikako ne mogu procjenjivati bespredmetnim upore-

|ivanjem sa glavnim tokovima povijesti u najrazvijenijim dijelovima Evrope.

Evropljani su tokom posljednja tri stolje}a nametnuli svijetu vlastiti povijesni

razvoj, odre|en periodizacijom na stari, srednji i novi vijek, kao navodno

univerzalno svjetsko iskustvo. Potpuno se zaboravlja da je pri svakom prou-

~avanju historije uvijek neophodno imati na umu da u biti svaka civilizacija,

region ili zemlja i narod imaju svoj vlastiti stari, srednji i novi vijek. Ve}

je, uostalom, drevni Egipat imao svoje staro, srednje i novo carstvo.

Historija Bo{njaka mo`e se podijeliti u tri velika razdoblja: (1) doba

feudalne bosanske dr`ave; (2) doba osmanske vladavine; (3) moderno doba,

koje nastupa sa austorugarskom okupacijom 1878. i traje sve do danas.

Svaki od ova tri velika razdoblja ima svoje brojne me|ufaze, sa manje ili

vi{e izra`enim razli~itim odlikama i karakteristikama u odnosu na op}e

sklonosti datih epoha bo{nja~ke povijesti. Po~eci te povijesti se`u do vremena

7

kasnog rimskog carstva i ju`noslavenskog ranog feudalizma i u kontinuitetu

traju sve do na{ih dana. Prema tome, zadatak ove historije Bo{njaka bio

bi da se hronolo{ki rekonstruira taj kontinuitet i otkriju njegove osnovne i

trajne zakonitosti, jednom rije~ju da se ispri~a usud i povijesna sudbina

bosanskih muslimana.

Na{a historijska nauka nema do danas, na`alost, ni jedne sinteti~ke

povijesti Bo{njaka koja bi obuhvatila ili bar nazna~ila njihov cjelokupni

razvoj. Postoje, dodu{e, ve} brojna djela, nastala uglavnom u posljednjih

stotinjak godina, koja obra|uju razli~ite strane i pitanja politi~kog, kulturnog,

knji`evnog, demografskog, etni~kog, vjerskog i ekonomskog razvoja Bo{nja-

ka. Tu su, tako|er, manje ili vi{e zna~ajne, razli~ite povijesti i pregledi

historije Bosne u pojedinim etapama njenog razvoja kao dr`ave i geopoliti~ke

cjeline.

Cilj je ove historije da rekonstruira povijesni put Bo{njaka, ali da pri

tom ne bude njegovo puko opisivanje, nego da, uz hronolo{ku rekonstrukciju,

~esto opore svakodnevice, istovremeno bude i nauka o ~ovjeku ovog prostora

op}enito, a o bosanskomuslimanskom posebno. Ona }e istovremeno biti

poku{aj da se otkriju i razjasne neki od nepromjenljivih i univerzalnih

principa ljudske prirode. Neko je u nauci ve} primijetio kako je jedan od

paradoksa historije da su oni narodi koji su iza sebe ostavili monumentalna

djela materijalne kulture, kao dokaz i potvrdu svog postojanja, vremenom

uglavnom i{~ezli, dok su oni narodi koji su oblikovali i ostavljali ideje i

kulturnopoliti~ke ciljeve pre`ivjeli i ostali u povijesti. Dru{tvo ili narod bez

ideja nema historije. Ova }e se historija, ne zanemaruju}i bo{nja~ku ma-

terijalnu kulturu i njene spomenike, uglavnom nastojati baviti idejama kojima

su se Bo{njaci u svojoj povijesti rukovodili i koje su im omogu}ile da kao

narod pre`ive i opstanu svoji na svome. Dostojevski je smatrao da ni ~ovjek

niti nacija ne mogu postojati bez neke velike ili uzvi{ene ideje. Drugim

rije~ima, ova bi historija, s obzirom na vrijeme u kojem se pi{e, htjela biti,

kako to svojevremeno re~e engleski filozof Edmund Burke, "savez izme|u

mrtvih, `ivih i onih jo{ nero|enih".

Uz napomenuti vremenski raspon razvoja Bo{njaka potrebno je ovdje

utvrditi i odrediti i prostorni okvir njihove historije, njihovu teritorijalnu

rasprostranjenost i brojnost. Najzad, prije po~etka izlaganja samog toka

bo{nja~ke povijesti, neophodno je razrije{iti dilemu oko etni~kog, odnosno

nacionalno–politi~kog imena Bo{njaka i naziva njihovog jezika.

Bo{njaci nastanjuju sredi{nji ju`noslavenski etni~ki i balkanski geopo-

liti~ki prostor, na kojem u teritorijalnom kontinentu `ive od rijeke Vardara

i planinskih masiva [are i Prokletija na jugoistoku do rijeka Save i Une

na sjeverozapadu. Na tom svom prostoru Bo{njaci `ive u teritorijalno ve}oj

8

ili manjoj mjeri izmije{ani sa Srbima, zatim Hrvatima, Crnogorcima, Al-

bancima i Makedoncima. Prema popisima stanovni{tva iz 1971, 1981. i

aprila 1991. Bo{njaci su – pod tada etni~ko–vjerskim imenom Musliman

– bili tre}a najbrojnija nacija u biv{oj jugoslavenskoj dr`avi. Prema popisu

iz aprila 1991. u tada{njoj je Jugoslaviji `ivjelo ukupno 2.376.646 ljudi

koji su se izja{njavali kao Muslimani. Preko 80 % ovih Muslimana `ivjelo

je u Bosni i Hercegovini, {to je u apsolutnom broju iznosilo 1.905.018 ili

43,7 % ukupnog stanovni{tva Bosne i Hercegovine. U ostalim dijelovima

biv{e Jugoslavije prema istom popisu `ivjelo ih je u Crnoj Gori 89.932

(14,6 %), u Vojvodini 6.079 (0,3 %), Kosovu 57.408 (2,9 %), na podru~ju

u`e Srbije 173.871 (3,0 %), u Hrvatskoj 47.603 (1,0 %), u Makedoniji

70.000 (3,3 %), te u Sloveniji 26,725 (1,36 %). Svi navedeni popisi stanov-

ni{tva pokazuju da su Bo{njaci mlada i vitalna nacija. Tako su Muslimani

prema rezultatima popisa iz 1971. godine imali najvi{i natalitet u biv{oj

Jugoslaviji, tj. 16,7 % na 1.000 stanovnika, a istovremeno najni`i mortalitet,

svega 6,2 umrlih na 1.000 stanovnika. Taj se demografski trend u osnovi

nastavio tokom narednih dvadeset godina.

Bosna je jo{ od ranog srednjeg vijeka, kao grani~na zemlja izme|u

Bizanta i Frana~ke, a kasnije i Srbije i ugarsko–hrvatske dr`ave, bila podru~je

su~eljavanja i sukobljavanja razli~itih politi~kih i vjerskih interesa i ideja.

Politi~kim `ivotom feudalne Bosne dominirala je autohtona bosanska vlas-

tela, a vjerskim Crkva bosanska. Kroz stolje}a u Humu ja~a pravoslavno

stanovni{tvo, a u sredi{njim dijelovima Bosne katoli~ko, zahvaljuju}i prije

svega kulturno–politi~kom djelovanju franjevaca. Od sredine XIV i tokom

XV st., dolaskom Turaka–Osmanlija, ovo vjerski {aroliko stanovni{tvo poste-

peno prihvata islam. Tako se na bosanskom dr`avnom tlu i bosanskoslaven-

skoj etni~koj podlozi, te novo{tokavskom jezi~nom izrazu, asimiliranjem

islama kona~no oblikuje bosanskomuslimanski ili, kra}e, bo{nja~ki etnos,

narod ili nacija, naspram ostalim Ju`nim Slavenima istog jezika (Srbima,

Hrvatima i Crnogorcima), ali razli~itog vjerskog i kulturno–politi~kog is-

kustva.

Historija Ju`nih Slavena, odnosno op}enito Balkana, u velikoj je mjeri

historija seoba i razli~itih migracija, izazvanih uglavnom ekonomskom nu`-

dom ili ~estim ratovima, kojima je kroz stolje}a vi{e puta mijenjana etni~ka

slika i struktura cijelih regiona, zemalja i krajeva. Kada je o Bo{njacima

kao muslimanima rije~, glavni uzrok i razlog njihovih migracija jeste skoro

neprekidni genocid, koji se nad njima vr{i ve} gotovo tri stolje}a od strane

njihovih hri{}anskih i kr{}anskih susjeda i raznih balkanskih i drugih

dr`ava, kako biv{ih tako i sada{njih. Osmanska osvajanja i ratovanja, uglav-

nom sa Habsburgovcima i Mlecima, u kojima je sa obje strane u~estvovao

9

velik broj pripadnika svih ju`noslavenskih naroda, bila su pra}ena obos-

tranim razaranjem, plja~kom i ubijanjem, {to je redovni scenarij svih ratova.

Ovdje je bitno primjetiti da Osmanska carevina, kao islamska dr`ava, nije

tokom svojih osvajanja vr{ila nikakvo vjersko niti fizi~ko zatiranje i uni{ta-

vanje pokorenih naroda. U skladu sa {erijatskim principom i praksom, po

kojoj narodi koji imaju "knjigu Bo`ijeg otkrovenja" (Jevreji i kr{}ani) u`ivaju

u islamskoj dr`avi status za{ti}enih manjina, pokoreno se nemuslimansko

stanovni{tvo odr`avalo kroz stolje}a osmanske vladavine. Pokoreni su se

narodi na razli~ite na~ine uklju~ivali u osmanski privredni, vojni i upravni

sistem i tako se vjerski i kulturno o~uvali i odr`ali.

Nasuprot tome, opadanjem mo}i Osmanske carevine i njenim poste-

penim povla~enjem iz srednje Evrope, Bo{njaci su kao muslimani ubijani,

progonjeni ili silom pokr{tavani, tako da ih danas nema u mnogim zemljama

i krajevima gdje su nekad u ve}ini ili velikom broju `ivjeli. Tako je Bo{njaka

potpuno nestalo u Ugarskoj, Slavoniji, Lici, Krbavi, Dalmaciji, Boki Kotor-

skoj, dana{njoj zapadnoj Srbiji, te staroj Crnoj Gori i biv{oj isto~noj Her-

cegovini (Nik{i} i dr.).

Bo{njaci su se odr`ali u nekoliko manje ili vi{e kompaktnih podru~ja

ili regija, odnosno {irih geopoliti~kih cjelina. Tako se po regijama, idu}i

od jugoistoka prema sjeverozapadu, izdvajaju ~etiri skupine. Prvu ~ine

Gorani ili Goranci, koji nastanjuju staru {arplaninsku `upu Goru na jugu

Metohije. Ta se `upa danas uglavnom poklapa sa teritorijom op}ine Draga{

u blizini Prizrena. Goranska naselja, kojih ukupno ima 31, od kojih devet

u Albaniji a dva u Makedoniji, ~vrsto su slavenskomuslimanska. Glavno

zanimanje Goranaca je sto~arstvo, a dugo su bili poznati i po dobrim maj-

storima pu{karima. Kao pe~albari po velikim gradovima biv{e Jugoslavije,

gdje ih ~esto pogre{no zamjenjuju sa Albancima, uglavnom su poznati kao

vrsni slasti~ari, a u ranijim vremenima i kao sarafi. Goranci su uvijek

teritorijalno bili odvojeni od Bosne. ^injenica da su se u popisima stanov-

ni{tva od 1971. nacionalno izja{njavali kao Muslimani pokazuje da su i

emocionalno bliski Bo{njacima, kako zbog iste vjere, tako i zajedni~kog

slavenskog jezika, koji sami Goranci nazivaju "goranskim". Islam su prihvatili

srazmjerno kasno, u XVIII st., da bi se kao sto~ari za{titili od napada

susjednog albanskog plemena Ljumljana. Oni su u odnosu na pravoslavne

Slavene istog jezika i u odnosu na vjerski istovjetne, ali jezi~ki odvojene

Albance, uvijek znali sa~uvati svoju etni~ku posebnost. Nasuprot tome,

kada se na|u u bosanskomuslimanskoj sredini brzo se asimiliraju i u cijelosti

poistovje}uju sa Bo{njacima.

Gorancima su sli~ni Torbe{i, koji `ive po planinskim selima zapadne

Makedonije, na podru~ju Male Reke i Velesa. Ima ih i po ju`nim skopskim

10

selima, pa se cijela ta oblast nekad nazivala Torbe{ijom. Torbe{i su dio

nekada{njeg mija~kog plemena koje nastanjuje sliv rijeke Radike, sa 23

sela, od kojih su najve}a Gali~nik i Lazarpolje, dok su najve}a torbe{ka

naselja Gorno Vranovci i @ernonica. Mijaci su nekada bili posebno pleme,

pa se no{njom, govorom i obi~ajima jasno odvajaju od okolnog stanovni{tva.

Bave se zemljoradnjom i sto~arstvom, a kao pe~albari raznim zanatima.

Etnolozi koji su se bavili prou~avanjem njihovog `ivota zapazili su da "pra-

voslavni Mijaci smatraju samo sebe pravim Mijacima, a za svoje zemljake

i sunarodnike muhamedance upotrebljavaju imena Kurki i Torbe{i". Danas

se ne mo`e pouzdano re}i koliko je prihvatanje islama odvojilo Torbe{e od

mati~nog makedonskog etnosa. U svakom slu~aju, Torbe{i su sa~uvali svoj

jezik i govore kao i Mijaci gali~kim dijalektom.

U Makedoniji se susre}e i jedan broj Bo{njaka doseljenih uglavnom

iz Sand`aka. Oni su se po~eli doseljavati odmah poslije 1945, kupuju}i

zemlju od doma}eg muslimanskog stanovni{tva koje se iseljavalo u Tursku.

Prema starijim istra`ivanjima, iz pedesetih i po~etka {ezdesetih godina,

Bo{njaci su osnovali u Makedoniji tri ve}e oaze: u Skoplju i njegovoj okolini

te u okolini Velesa i Prilepa. Doseljenici su svoj jezik, skupa sa okolnim

mje{tanima, nazivali "bo{nja~kim". Ve}ina se ovih Bo{njaka iz Sand`aka

vremenom iselila u Tursku.

Sljede}u skupinu Bo{njaka ~ine, uvjetno re~eno, crnogorski muslimani,

zatim muslimani u Novopazarskom sand`aku, s obje strane srpsko–crno-

gorske granice, te najzad muslimani u Bosni i Hercegovini, ~iji se savremeni

teritorijalno–politi~ki okvir postepeno oblikovao nizom ratova i me|unarod-

nih ugovora u vremenu 1699–1878. godine.

Povijesno su se kao jedna nacionalno–politi~ka cjelina oformili Bo{njaci

u Bosni i Hercegovini i Sand`aku, uz veliku etni~ko–kulturnu bliskost sa

muslimanima u Crnoj Gori. Teritorijalni supstrat politi~kom i op}enito etni~-

kom oformljenju Bo{njaka bio je Bosanski ejalet ili pa{aluk, kao neposredni

dr`avno–pravni, odnosno teritorijalno–politi~ki produ`etak Bosanskog kra-

ljevstva. Jo{ od vremena kralja Tvrtka I Kotromani}a pa sve do uo~i aus-

trougarske okupacije 1878. prostor dana{njeg Sand`aka bio je sastavni dio

Bosne, kojoj je u svakom pogledu politi~ki, ekonomski i kulturno u cijelosti

pripadao. Odatle naziv Bosanski Musliman ili Bo{njak obilje`ava Ju`nog Sla-

vena koji se etni~ki oformio na historijskom teritoriju Bosne, pod kojom se

uvijek kao njen sastavni dio, jo{ od srednjeg vijeka, podrazumijevala i Humska

zemlja, kasnije Hercegovina. U slu`benom imenu zemlje dvo~lani naziv Bosna

i Hercegovina uveden je tek u vezi sa austrougarskom okupacijom.

Poseban je slu~aj odr`anja nekada{njeg Novopazarskog sand`aka, ili

jednostavno Sand`aka, kao geopoliti~ke cjeline na kojoj `ive Bo{njaci. Ri-

11

je~ju sand`ak u Osmanskom carstvu se nazivala osnovna vojna upravno–teri-

torijalna jedinica. Osnovno je zna~enje rije~i zastava ili bajrak. Upravo je

negdje u Sand`aku zabilje`ena pjesma u kojoj se nalaze stihovi: "Dobra

konja {to je za sand`aka / da mi nosi careva bajraka." To je prosto zna~ilo

da se u svakom sand`aku u slu~aju rata imao pod jedan bajrak iskupiti

odre|eni broj vojnika. U vrijeme njegove pune mo}i u Osmanskom carstvu

je bilo nekoliko stotina sand`aka. ^ak je jo{ i 1800. njihov broj iznosio

290, raspore|enih u 25 ejaleta. Opadanjem Carstva njihov broj se postepeno

smanjuje. Kona~no su ukinuti zakonom od 20. I 1921. i preure|eni u

vilajete.

Nakon toga na politi~kom i diplomatskom prostoru ostala su samo dva

sand`aka. To su Alexandrette, tj. turski Iskenderun, na tursko–sirijskoj

granici, i nekada{nji Novopazarski sand`ak. Sand`ak i zaljev Alexandrette

je izme|u dva svjetska rata dugo bio predmetom diplomatskog spora izme|u

Turske i Sirije, koja je bila pod francuskom upravom. Francuska je kona~no

Ankarskim sporazumom 23. VI 1939. priznala sporni sand`ak i zaljev Tur-

skoj. Biv{i sand`ak Alexandrette time je postao vilajet Hatay, sa gradovima

Iskenderunom i Antakyom. Tako je u svijetu ostao samo jedan Sand`ak,

pisan velikim po~etnim slovom, koji spada u najzna~ajnije historijske i

geopoliti~ke prostore bo{nja~kog naroda.

Muslimani slavenskog porijekla i jezika u dana{njoj Crnoj Gori, osim

onih u Sand`aku, Nik{i}u i Kola{inu, nisu nikad du`e vrijeme bili u sastavu

Bosanskog ejaleta ili pa{aluka. Samo kra}e vrijeme, osamdesetih godina

XVII st., isto~na granica Bosanskog pa{aluka protezala se ~ak do @abljaka,

stare prijestolnice Crnojevi}a, na u{}u Mora~e u Skadarsko jezero, pa su

tako i muslimani Podgorice, Spu`a, Bara, Plava i Gusinja dr`avno–pravno

bili stanovnici Bosne. U tom su sklopu Plav i Gusinje predstavljali zna~ajnu

subkulturnu mikroregiju, ~iji su se stanovnici, bar {to se ti~e susjednih

Albanaca, smatrali i nazivali Bo{njacima. Bez obzira na kratkotrajnost tih

administrativno-politi~kih veza, muslimani navedenih mjesta su se bez sum-

nje, po svojim kulturnim odlikama, porijeklu, jeziku i osje}anjima sastavni

dio bo{nja~kog korpusa. [tavi{e, muslimani navedenih mjesta danas se u

politi~kom smislu deklariraju i identificiraju sa sand`a~kim muslimanima.

Uz sve navedene krajeve velik broj Bo{njaka `ivi odranije u dijaspori,

posebno u Turskoj, zatim u SAD, te kao radnici na tzv. privremenom radu

u Njema~koj, Austriji i drugim zemljama zapadne Evrope.

Naziv Musliman, koji je u posljednjih osam–devet decenija upotre-

bljavan za Bo{njake, poti~e od arapske rije~i muslim, {to je particip aktiva

od rije~i islam, u zna~enju "predati se Bogu". Rije~ musliman je perzijski

plural od arapskog muslim, a ozna~ava pripadnika islamske vjere. Ovaj

12

perzijski plural upotrebljava se u turskom (müsliman) i bosanskom jeziku

kao singular. U posebnim povijesnim prilikama taj je pojam na ju`noslaven-

skom etni~kom i politi~kom prostoru dobio u posljednjih sto godina zna~ajne

etni~ke, odnosno nacionalne oznake slavenskog muslimanskog stanovni{tva

u Bosni i Hercegovini, Sand`aku, Crnoj Gori i Kosovu. U tom zna~enju taj

je pojam pisan velikim po~etnim slovom, obi~no kao Musliman ili Muslimani.

Taj je naziv djelimi~no kori{ten i u dijaspori, kako u okolnim zemljama

tako i u zemljama zapadne Evrope. Izuzetak je u tom pogledu Turska, gdje

se veoma brojna i razgranata bosansko–muslimanska dijaspora uvijek i

isklju~ivo nazivala bo{nja~kim imenom. Isti je slu~aj i u Sjedinjenim Ame-

ri~kim Dr`avama. Bo{nja~kom imenu priklonio se po~etkom {ezdesetih

godina dio politi~ke emigracije oko lista Bosanski pogledi.

Srednjovjekovni Bosanci danas se u literaturi i govoru naj~e{}e nazivaju

bogumilima, kao navodne prista{e u~enja nekog bugarskog hereti~kog popa

Bogumila iz X stolje}a. Bez obzira koliko danas bilo popularno, ime bogumili

ili bogomili ne odgovara stvarnosti, jer se srednjovjekovni Bosanci nikad

nisu nazivali tim imenom. Oni su sebe nazivali krstjani, "dobri Bo{njani"

ili naj~e{}e i najjednostavnije "dobri ljudi". Ime bogumili samo se jedanput

susre}e u srednjovjekovnim izvorima i odnosi se na jedan sasvim ograni~en

prostor. Konstantin Filozof, osniva~ poznate prepisiva~ke {kole u manastiru

Manasija na Resavi, u svom `ivotopisu Stefana Lazarevi}a, nastalom 1431–35.

godine, ka`e da su stanovnici bosanskog grada Srebrenice "svi jeresi bo-

gomilske".

Cijelo vrijeme osmanske vladavine za muslimane u Bosni, tj. Bosanskom

ejaletu ili pa{aluku, koji je u razli~ita vremena obuhvatio, pored dana{nje

Bosne i Hercegovine, mnoge okolne teritorije, upotrebljavala su se dva

naziva. Prema Turcima i prema osmanskim vlastima u Carigradu bosansko-

hercegova~ki, sand`a~ki i ostali muslimani slavenskog porijekla i jezika

sebe su u etni~kom, politi~kom i jezi~kom smislu smatrali i nazivali Bo{nja-

cima. Tako su ih nazivali i Turci i osmanska administracija u svojim slu`be-

nim aktima. U mnogim slu`benim spisima Porte bo{nja~ko ime se kao

regionalna i narodna oznaka susre}e u raznim oblicima (Bosnaklar, Bosnak

taifesi, Bosnalu takimi, Bosnalu kavm, sve u zna~enju Bo{njaci ili "bosanski

narod"). Isti naziv za bosanske muslimane, tj. Bo{njaci ili "bosanski narod",

koristio se i u pismima koja su Husein-kapetan Grada{~evi} i istaknuti

sudionici njegovog pokreta upu}ivali austrijskim vlastima i knezu Milo{u

Obrenovi}u. U tom je smislu Husein-kapetan bio izri~it u pismima austrij-

skom kancelaru Metternichu, datiranim u Travniku i Grada~cu 13. III,

odnosno 23. VI 1832. godine. Ovaj je termin koristio i Ali-pa{a Rizvanbegovi}

u prepisci sa austrijskim vlastima u Dalmaciji. Istovremeno se za Bo{njake

13

u svakodnevnom govoru i pisanoj rije~i upotrebljavao naziv Tur~in, kao

vjerska oznaka kojom se htjelo re}i da su oni "turske", tj. islamske vjere,

~ime su se jasno razlikovali od pripadnika ostalih ju`noslavenskih naroda

istog ili zajedni~kog jezika, ali drugih vjeroispovijesti. U tim su relacijama

ovaj termin koristili i muslimani i njihovi susjedi nemuslimani u Bosni i

Hercegovini i okolnim ju`noslavenskim zemljama. Me|utim, i u osmansko

doba Bo{njaci su se znali ogra|ivati od naziva Turci. Tako je zabilje`eno

da su 1568. neki Bo{njaci odbili da u ispravu o zaklju~enju nekog posla

u Zadru budu upisani kao Turci, pa su na vlastiti zahtjev uvedeni kao

"Mussolmani di Bossina".

Poslije austougarske okupacije 1878, po~eo se slu`beno za Bo{njake

koristiti termin Muhamedanci ili Muhamedovci, prema njema~kom Mu-

hammedaner. Taj je naziv koristila i {tampa, ali ga narod nije prihvatio,

nego se i dalje slu`io imenima Bo{njak ili Tur~in. Istovremeno sve vi{e u

upotrebu ulazi naziv musliman. U izmijenjenim nacionalno–politi~kim od-

nosima ovaj se naziv po~inje sve ~e{}e koristiti, potiskuju}i prethodne.

^lancima u listovima Bo{njak i Behar bo{nja~ka je javnost 1900. otvoreno

zahtijevala da se termin Muhamedanac, kao neprimjeren, sekta{ki i uvredljiv,

izbaci iz slu`bene upotrebe i zamijeni nazivom Musliman. Nakon toga u

bo{nja~koj {tampi i publicistici upotrebljava se isklju~ivo rije~ Musliman,

{to i narod prihvata kao svoju savremenu etni~ku, odnosno nacionalno–po-

liti~ku oznaku.

Bo{njaci su mogli u tom prelomnom i zbunjuju}em vremenu biti Bo{njaci

u jezi~kom smislu samo u odnosu na Turke, a u politi~kom u odnosu na

Osmanlije, tj. Carigrad. ^im je okupacijom 1878. Carigrad izgubio ulogu

presudnog politi~kog ~inioca, ime Bo{njak po~elo se samo gasiti i gubiti.

Ovo tim prije {to su mu okupacione vlasti, po uzoru na Osman [erif To-

pal-pa{inu politiku u Bosni {ezdesetih godina pro{log stolje}a, davale in-

terkonfesionalno zna~enje, obuhvataju}i tim terminom sve stanovnike Bosne

i Hercegovine, bez obzira na vjeroispovijest. Pravoslavni i katolici odbacili

su to u ve}ini jo{ {ezdesetih godina, a poslije okupacije isto su u~inili i

muslimani. Narod je iz svakodnevne `ivotne prakse i iskustva osjetio da

se u novim prilikama u odnosu na pravoslavne i katolike, tj. Srbe i Hrvate,

sa kojima dijeli isti `ivotni prostor, mo`e u politi~kom i kulturnom pogledu

ravnopravno odrediti jedino muslimanskim imenom.

Prelomni trenutak u bo{nja~kom kulturno–politi~kom i nacionalnom

preporodu, koji je po~eo sredinom osamdesetih godina pro{log stolje}a,

dogodio se 1899/1900. godine, sa po~etkom borbe bosanskih muslimana

za vjersku i vakufsku–mearifsku autonomiju i pokretanjem Behara, pet-

naestodnevnog "lista za pouku i zabavu", kao prvog bo{nja~kog knji`evnog

14

~asopisa. Od tada rije~i musliman i muslimanski dobijaju u Bosni i Her-

cegovini, a skoro istovremeno i u Sand`aku, znatno {ire zna~enje od oznake

pripadnika islama. Tako ve} od kraja XIX st. sve politi~ke organizacije i

stranke, kulturne i privredne ustanove, kiraethane ili ~itaonice, sportska

dru{tva i ostala pregnu}a i poduze}a koja se formiraju i nastaju me|u

Bo{njacima imaju u svom nazivu isklju~ivo atribut muslimanski ili, rje|e,

islamski. Takvo stanje i praksa odr`ali su se i dalje potvrdili u vremenu

izme|u dva svjetska rata.

[to se ti~e naziva ili imena jezika kojim Bo{njaci govore, taj je jezik

u srednjem vijeku naj~e{}e nazivan jednostavno slavenskim ili ilirskim, a

ne{to kasnije bosanskim. Prvi spomen imena bosanski jezik nalazi se u

jednom notarskom spisu grada Kotora od 3. VII 1436, u kojem je zabilje`eno

da je gradski knez kupio petnaestogodi{nju djevojku "bosanskog roda i

hereti~ke vjere zvanu bosanskim jezikom Djevena". Ninski biskup pisao je

1581. nekom fratru "bosanskim jezikom". U op}u upotrebu naziv bosanski

jezik ulazi u XVII i XVIII stolje}u. Zabilje`eno je da su dubrova~ki poklisari

po~etkom XVII st. pri~ali u Zvorniku nekom Bostand`i Mehmed-begu da

"u audijenciji kod Njegovog Veli~anstva" (sultana) ne govore italijanskim,

"nego ovim bosanskim jezikom". Slavni turski putopisac Evlija ^elebi bilje`i

u XVII st. da Bo{njaci govore bosanskim jezikom, a spominje i prvi bosan-

sko–turski rje~nik, koji je 1631. sastavio Muhamed Hevai Uskufi. Duvanjski

biskup fra Pavle Dragi~evi} pi{e 1735. da u Bosni ima sve}enika koji se

u vjerskim obredima poma`u bosanskim jezikom jer ne znaju dobro crkve-

noslavenski. On dodaje da je katolicima u razgovoru sa pravoslavnima

dovoljno da poznaju bosanski jezik. Od tada se ni`u brojni podaci da se u

Bosni "eglendi{e bosanski" (Matija Ma`urani}, 1842, Ivan Kukuljevi} Sak-

cinski, 1858. i dr.). Srpski prvaci iz Hercegovine tra`ili su od Ali-pa{e

Rizvanbegovi}a da se za vladiku, umjesto Grka, postavi ~ovjek "vi~an bo{-

nja~kom jeziku". Jusuf-beg ^engi} je u listu Bo{njak 3. XII 1891. pisao

da se u pogledu vjere najbolje moliti Bogu na arapskom jeziku. Ali ako

neko ne zna arapski, onda neka se moli na jeziku koji je svako "od svojih

roditelja ~uo i nau~io, to jest ovdje bosanski".

Naziv bosanski jezik ostao je u slu`benoj upotrebi i nakon austrougarske

okupacije 1878, bez obzira na agresivnost srpske i hrvatske propagande

da se to ime izbaci iz upotrebe. Zemaljska vlada BiH je 4. X 1907. jednom

internom naredbom obavijestila sve nadle`ne organe da se "zemaljski jezik"

(Landessprache) ima svuda slu`beno nazivati srpsko–hrvatskim, odnosno hr-

vatsko–srpskim. Time je zvani~no ukinut naziv bosanski ili bo{nja~ki jezik.

S obzirom na tradiciju, ubrzo je posebnom vladinom odlukom 20. XI 1907.

dozvoljeno Bo{njacima da u svojim autonomnim ustanovama mogu dalje

15

koristiti naziv bosanski jezik. Poslije 1918. u Kraljevini Srba, Hrvata i

Slovenaca, tj. Jugoslaviji, ta je praksa jednostavno ukinuta i napu{tena.

Naziv bosanski jezik bio je u praksi prosto ekskomuniciran i fakti~ki zabra-

njen sve od 1945. do prvih mjeseci 1991, kada su ga Bo{njaci putem svoje

{tampe i publicistike spontano vratili u upotrebu, {to je ve} nau~no ute-

meljeno i razrije{eno.

Naziv Musliman kao etni~ko, odnosno nacionalno–politi~ko ime potpuno

je afirmirano aktima NOP-a 1941–45, posebno odlukama AVNOJ-a, te

zemaljskih antifa{isti~kih vije}a Bosne i Hercegovine, Sand`aka, Crne Gore

i Boke Kotorske i Velike antifa{isti~ke skup{tine narodnog oslobo|enja

Srbije. Posebnom deklaracijom o pravima gra|ana Bosne i Hercegovine,

usvojenom na Drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a, u ljeto 1944, zajam~ena

je jednakost i ravnopravnost Muslimana, Srba i Hrvata, izvojevana i ste~ena

u zajedni~koj narodnooslobodila~koj, odnosno antifa{isti~koj borbi. U raz-

doblju izme|u 1947. i 1949. slu`bena je politika ustvari ukinula "nacionalno

ime" Musliman, priznato u toku NOB-e. U~injeno je to pod pritiskom, kako

se ne bi povrijedili odre|eni nacionalni, zapravo nacionalisti~ki, u prvom

redu srpski interesi u Bosni i Hercegovini. Uz mnoge nedore~enosti, slu`bena

se politika ve} prilikom prvog poslijeratnog popisa stanovni{tva 1948. vratila

staroj praksi nacionalnog opredjeljivanja Bo{njaka. Prema tom nacional-

isti~kom politi~kom konceptu, bosanski muslimani }e se, kao navodno jo{

etni~ki amorfna grupa, postepeno, zavisno od svog kulturnog napredovanja,

nacionalno opredjeljivati bilo u srpskom, bilo u hrvatskom usmjerenju.

Nakon dosta lutanja i zbunjenosti oko pitanja kojim imenom izraziti i ozna~iti

bo{nja~ki etnos, slu`beno je krajem {ezdesetih godina usvojena, ve} odranije

u praksi rasprostranjeno, kao nacionalna oznaka, ime Musliman, odnosno

Muslimani.

Po~etkom 1960. redakcija Re~nika, odnosno Rje~nika srpskohrvatskog/

/hrvatskosrpskog jezika dviju matica, srpske i hrvatske, uz Srbe, Hrvate i

Crnogorce, posebno je istakla i bosanske muslimane kao ravnopravan sub-

jektivitet u pitanjima zajedni~kog jezika. Svoj nacionalni identitet Bo{njaci

su, prema datim mogu}nostima, potpuno iskazali i potvrdili popisima sta-

novni{tva 1971, 1981. i 1991. godine. Ime Musliman u prvom redu je

proisteklo iz slo`ene politi~ke historije Bosne i Hercegovine, te op}enito

muslimana na ju`noslavenskom prostoru i namjernog manipuliranja njihovom

vjerskom i etni~kom, odnosno nacionalnom pripadno{}u od razli~itih in-

teresnih grupa i politika, kako unutar tako i izvan Bosne. U godinama

neposredno pred agresiju na Bosnu i Hercegovinu (1992) u kolokvijalnom

govoru, {tampi, publicistici te nau~nim raspravama sve se ~e{}e ~uo i pisao

dvo~lani naziv Bosanski Muslimani, kao oznaka za sve Bo{njake na histo-

16

rijskom tlu nekada{njeg Tvrtkovog Bosanskog kraljevstva, te u teritorijal-

no–politi~kom kontinuitetu s njim, kasnijeg Bosanskog pa{aluka.

Upotreba naziva Bo{njak postepeno se aktualizira u vrijeme kraha komu-

nisti~kog re`ima 1989/90. godine. U pravom {arenilu politi~kih stranaka,

grupa i ideja, nastalih raspadom Saveza komunista Jugoslavije, artikulira

se, me|u ostalim, i bo{nja{tvo kroz razli~ite politi~ke, intelektualne, akadem-

ske i druge rasprave.

Od po~etka agresije na Bosnu i Hercegovinu aprila 1992. i nevi|enog

genocida nad Bo{njacima, te sa organiziranjem vlastitih oru`anih snaga i

herojskim otporom agresorima, u narodu se spontano sve ~e{}e po~eo upotre-

bljavati naziv Bo{njak i Bo{njaci, kao nacionalna oznaka bosanskih musli-

mana. Tokom dvije godine rata, stradanja, otpora i borbe, naziv Bo{njak,

kao etni~ka i nacionalno–politi~ka oznaka, dobio je u {tampi i drugoj javnoj

govornoj i pisanoj rije~i prakti~no ravnopravno mjesto sa do tada uobi~ajenim

i jo{ ustavno va`e}im terminima Musliman, odnosno Bosanski Muslimani.

Bio je to spontan proces vra}anja u upotrebu starog bosanskomuslimanskog

narodnog imena, analogan, tako|er, spontanom procesu tokom kojeg se

prije jednog stolje}a to ime izobi~ajilo iz svakodnevnog, kako javnog tako

i privatnog `ivota.

Na Drugom bo{nja~kom saboru 28. IX 1993. u Sarajevu plebiscitarno

je prihva}en naziv Bo{njak. To je samo potvr|eno Daytonskim sporazumom

i Ustavom Bosne i Hercegovine od 21. XI 1995. godine. Ipak, sam naziv

Bosanski Muslimani nije u historijskom smislu bez svoje samozatajne snage.

Kada je u uvjetima [estojanuarske diktature u Kraljevini Jugoslaviji

31. I 1930. godine ukinut [tatut za autonomnu upravu islamskih vjerskih

i vakufsko–mearifskih poslova u BiH od 15. IV 1909, provedena je jedin-

stvena organizacija Islamske zajednice za teritoriju cijele dr`ave, pod na-

zivom Islamska vjerska zajednica. Time je re`im posredno priznao da pored

islamske vjerske organizacije postoje i mogu postojati i druge kulturne i

sli~ne organizacije pod muslimanskim imenom. Pojam pravoslavni, rimoka-

tolik, evangelik itd. imao je uvijek u biv{oj Jugoslaviji isklju~ivo vjersko

zna~enje, dok je pojam musliman, iako mu je odricana etni~ka indentifikacija

u najmanju ruku, shvatan i smatran kao poseban politi~ki fenomen. U

vrijeme rasprava, otvorenih Sporazumom Cvetkovi}–Ma~ek i uspostavlja-

njem Banovine Hrvatske, o preure|enju Kraljevine Jugoslavije i njenoj

eventualnoj federalizaciji, moglo se tokom 1939–40. godine ~uti u stru~noj

javnosti da je "duhovito i ta~no" da se "muslimani u Bosni i Hercegovini

imaju smatrati kao posebna etni~ka zajednica". U povijesnom smislu tu

zajednicu zapravo ~ine Bo{njaci.

17

I DIO

SREDNJOVJEKOVNA BOSNA

Geopoliti~ki polo`aj Bosne i Hercegovine

U odre|enju svakog naroda bitna su dva osnovna elementa: porijeklo,

odnosno etnogeneza i prostor na kojem `ivi. Svaka rekonstrukcija povijesti

Bo{njaka mora po~eti pitanjem njihovog porijekla kao naroda i njihove

etnogeneze. Zato je neophodno prethodno odre|enje historijskog prostora i

uvjeta u kojima su Bo{njaci kao poseban etnos nastali i nacionalno–politi~ki

se razvijali i do danas odr`ali. Bosanski je muslimanski ~ovjek povijesno

`ivio i `ivi u izuzetno slo`enim okolnostima koje su ga oduvijek tjerale da

sam o sebi razmi{lja.

"Nazva{e me Hamzom / Kao {to nazva{e hiljadama ljudi / Iz pustinja

divljih beduina (…) / I onih s pazara visokog Irana / [to prodaju }ilime /

Biser, nakit, `ene. / O ~udno je to, ~udno / Da ovdje / U na{oj zemlji kraj

Evrope / Hamzom zovu mene! / ^esto mislim na te / Muhamedov stri~e, /

O, veliki Hamza (…) / U bici kod Uhda. / Ko lav se bori{ (…) / O, ~udno

je to, ~udno / Da ovdje / U na{oj zemlji kraj Evrope / Hamzom zovu mene!"

Tako je pjevao Hamza Humo 1924. godine, poku{avaju}i da odgonetne

tu vje~itu bosansku ili bo{nja~ku muslimansku upitanost, ko smo, odakle

smo, gdje smo i kuda idemo. Bo{njaci su zaista, kao bosanskomuslimanski

i islamski narod, u naj{irem smislu rije~i geografski u Evropi, ali ipak

pokraj, a ~esto i vrlo daleko od nje. Bez obzira na to {to je islam jedna od

bitnih odrednica njihovog etni~kog identiteta, njihov je kategorijalni aparat

u biti helenisti~ki, tj. evropski. Bo{njaci kao muslimani `ive na Balkanu,

a Evropa je kr{}anska, bilo da je katoli~ka, protestantska ili anglikanska.

Francuski histori~ar Pierre Chauni, u svom kapitalnom djelu Civilizacija

klasi~ne Evrope odre|uje Evropu pojmom "kr{}anski svijet", iza kojeg stoji

"hiljadugodi{nja upotreba, {est stolje}a kri`arskih ratova, bogata riznica

osje}anja i sazvu~ja". Evropa je kao pojam (od asirsko–gr~ke rije~i ereb,

{to zna~i "zalazak sunca") ro|ena u XVII st., a klasi~nom je postala u doba

prosvjetiteljstva oko 1750. godine. Bez obzira na to {to je termin Evropa

u Engleskoj, Holandiji i Francuskoj u biti preovladao oko 1660, izraz

"kr{}anski svijet" jo{ dugo ostaje u upotrebi u [panjolskoj, na jugu Italije

i Veneciji, u Austriji, Ugarskoj i Poljskoj, gdje je pred osmansko–turskom

opasno{}u `ivio stari duh krsta{kih ili kri`arskih ratova. Sve su te zemlje

21

opkoljavale i opkoljavaju Balkan, koji je etni~ki, jezi~ki i vjerski najslo`eniji

dio Evrope, shva}ene kao kulturno–povijesni i geografski pojam.

Najva`niji ~inilac te slo`enosti i razli~itosti sigurno je islam, odnosno

muslimani razli~itog jezika i porijekla, koji na Balkanu `ive manje ili vi{e

izmije{ani, kako me|usobno tako i sa pripadnicima razli~itih pravoslavnih

naroda (Srba, Makedonaca, Grka, Bugara, Crnogoraca, Rumuna), te ka-

toli~kih Hrvata. Evropu i islam, kao bitnu komponentu Balkana, vrlo je

te{ko, kako je to primijetio tunisko–francuski profesor Hi{am D`ait, kom-

parativno prou~avati. Upore|uje se jedan geografski pojam sa islamom kao

religijom i slo`enom civilizacijom, koja se prostire od Filipina i Indonezije

na istoku do marokanske obale Atlantika na zapadu.

U Evropi, izuzimaju}i evropsku Tursku i evropske dijelove biv{eg SSSR-a,

`ivi {est do sedam miliona muslimana evropskog korijena i jezika, me|u

kojima su, kako je to primijetio ameri~ki antropolog William Lockwood,

historijski i politi~ki upravo najzna~ajniji bosanski muslimani, odnosno

Bo{njaci. Skoro sve etni~ke skupine na Balkanu mogu se u osnovi odrediti

na temelju dva kriterija: jezik i vjera. Kod Albanaca, bez obzira na vjerois-

povijest, jezik je imao odlu~uju}u rije~ u etni~kom ili nacionalnom konsti-

tuiranju i homogeniziranju. Nasuprot tome, kod ve}ine Ju`nih Slavena, sa

izuzetkom Bugara, Makedonaca i Slovenaca, vjera je bila i ostala etni~ka

vododjelnica i osnovni element etni~kog odre|enja i nacionalne kohezije.

Po~etni ~inilac u etnogenezi Bo{njaka svakako su slavenski etnicitet

i jezik koje su oni, kao i ostali Ju`ni Slaveni, donijeli na Balkan iz neke

svoje, jo{ nedefinirane pradomovine, negdje iza Karpata. Bosanski su Slaveni

naselili sredi{nji dio ju`noslavenskog etni~kog prostora i na njemu vremenom

izgradili svoju sna`nu feudalnu dr`avu, koja je u vrijeme kralja Tvrtka I

Kotromani}a, u drugoj polovini XIV st. zauzimala {iroke prostore na sve

~etiri strane svijeta, daleko izvan granica dana{nje BiH.

Prilikom doseljavanja Slaveni su u Bosni zatekli ne{to romaniziranog

stanovni{tva, uglavnom ilirskog i tra~kog porijekla. To se stanovni{tvo pred

velikom slavenskom najezdom povla~i u planine, gdje se po prirodi stvari

bavi sto~arstvom. Slaveni ih nazivaju vlasima, po starogermanskoj rije~i

Wallch, {to zna~i Roman ili Rimljanin. U svim pravnim izvorima i dokumen-

tima srednjovjekovne Bosne, Srbije i Dubrovnika rije~ju vlah ozna~ava se

feudalno zavisni sto~ar. Vlasi se vremenom slaviziraju, asimiliraju i stapaju

sa Slavenima razli~itih vjera. Rije~, od kasnog osmanskog razdoblja pa sve

do danas zadr`ava, sa stanovi{ta muslimana, kada su u pitanju pravoslavni

i katolici, izvjestan pogrdan smisao. Kada su u pitanju muslimani, korelativ

pojmu vlaha kao sto~ara je balija, sve u zna~enju prost i primitivan ~ovjek.

22

U svojoj etnogenezi bosanski Slaveni, kasnije Bo{njaci ili Bosanski

Muslimani, kao sredi{nji ju`noslavenski narod, vrlo malo su se mije{ali sa

drugim narodima, {to nije slu~aj sa okolnim Ju`nim Slavenima, u ~ijoj je

etnogenezi udio neslavenskog elementa prili~no zna~ajan – na istoku Grka,

Albanaca, Cincara, Rumuna i drugih, a na zapadu Nijemaca, Italijana,

Ma|ara, ^eha itd. Bo{njaci su se rijetko krvno mije{ali ~ak i sa drugim

muslimanima neslavenskog porijekla, bez obzira na jake duhovne veze sa

islamskim Orijentom. Manji broj Turaka i drugih orijentalaca, te ne{to vi{e

Arnauta, koji su se doseljavali radi slu`be ili posla u Bosnu, vrlo brzo su

se stapali sa doma}im muslimanskim svijetom. Ve} je ]iro Truhelka primi-

jetio da su Bo{njaci najstariji i "naj~i{}i Slaveni u Bosni", {to su kasnije

svojim istra`ivanjima potvrdili Milenko S. Filipovi}, [piro Kuli{i} te Mu-

hamed Had`ijahi}.

Cjelokupna su bosanskomuslimanska, to jest bo{nja~ka etnogeneza i

historija uvjetovane i odre|ene Bosnom, kao sredi{njom ju`noslavenskom

zemljom, te njenim teritorijalno–politi~kim i dr`avno–pravnim kontinuite-

tom, kao bitnim obilje`jem njene povijesti. Srednjovjekovna Bosna, u odnosu

da druge ju`noslavenske zemlje i dr`ave pokazuje, kako demografsko–

–etni~ku tako i geopoliti~ku stabilnost. U historiji Balkana nisu se, kako

je to primijetio Ivo Banac, selili samo narodi nego i njihove dr`ave. Prvobitna

je Srbija bila daleko na jugu od Dunava. Nastala u Ra{koj, ona se dalje

{irila prema jugoistoku. Hrvatska je kao dr`ava nastala na Jadranu i gornjem

Pounju, pa je kroz stolje}a svoje politi~ko te`i{te pomjerila prema sjeveroza-

padu. Naziv Crna Gora kao geopoliti~ka i narodna oznaka javlja se tek u

XVIII st. i prvobitno se odnosio samo na ~etiri nahije na prostoru od Cetinja

do Rijeke Crnojevi}a i Vira Crmni~kog na Skadarskom jezeru. Sredi{te

slovena~ke ranofeudalne dr`ave bilo je u Koru{koj, na Polju Svete Gospe

(Maria Saal), danas kod Klagenfurta u Austriji. Vremenom se etni~ko i

politi~ko sredi{te Slovenaca pomjera u Kranjsku kada se u XIX st. javlja

termin Slovenija kao geopoliti~ki pojam.

Izuzetak je u tom pogledu Bosna, koja se, za razliku od okolnih zemalja,

nije tokom povijesti selila niti cijepala, nego je u kontinuitetu, od njenog

prvog spomena, sredinom X st. kao male zemlje oko izvora i gornjeg toka

istoimene rijeke, do Austougarske okupacije, odnosno do danas postojala,

bilo u svom u`em bilo u {irem prostornom okviru i obimu. Geopoliti~ko joj

je sredi{te uvijek bilo i ostalo sarajevsko–viso~ko–zeni~ka kotlina.

U geopoliti~kom i kulturnohistorijskom pogledu povijesna je sudbina

Bosne bitno odre|ena podjelom Rimskog carstva na Isto~no i Zapadno,

koju je kona~no 395. izvr{io Teodosije Veliki. Bosna je tako postala gra-

ni~nom obla{}u, ne samo izme|u dva posebna politi~ka entiteta nego

23

istovremeno i dvije civilizacije, koje su postepeno oblikuju: latinske, tj.

rimokatoli~ke na zapadu i gr~kopravoslavne na istoku. Njihovi politi~ki

rivaliteti i vjerski i kulturni uticaji upravo se prepli}u na tlu Bosne. Bosna

je tako, jo{ od ranog srednjeg vijeka, kao grani~na zemlja izme|u Bizanta

i Frana~ke dr`ave, a kasnije Srbije i ugarskohrvatske kraljevine, nastojala

izboriti i odrediti vlastiti politi~ki i kulturni identitet.

U nauci nema jedinstvenog mi{ljenja o postanku i zna~enju imena

Bosna. Stariji su pisci ime Bosna dovodili u vezu sa tra~kim plemenom

Besa, po kojem su, navodno, rijeka i zemlja Bosna dobile ime. Nauka je

kasnije utvrdila da spomenuto tra~ko pleme nije u Bosni ostavilo nikakvih

tragova, pa se ne mo`e ni dovoditi u vezu sa njenim imenom. Lajos Thallóczy

i Karl Patsch korijen imena Bosna nalaze u ilirskoj rije~i bos, {to na al-

banskom ozna~ava mjesto gdje se ispire so. Bosna bi po tome bila isto {to

i Solna zemlja ili Usora oko Tuzle, gdje se ispirala so. Ni ova teza nije

odr`iva, jer Solna zemlja nije u prvim stolje}ima bosanske dr`avnosti pri-

padala pojmu Bosne u u`em smislu, nego oblasti Usora. U literaturi se ime

Bosna ~esto izvodi iz imena rimskog municipija Bistue Nova, koji se obi~no

smje{ta u okolinu Zenice ili Travnika. Po tome se municipiju navodno

nazivala Bistuenska biskupija, koja se spominje u spisima salonitanskih

sabora 530, odnosno 533. godine. Sli~no je mi{ljenje koje ime Bosne dovodi

u vezi sa rimskom postajom Basante, negdje na u{}u Bosne u Savu. Filolog

Anton Mayer izvodio je rije~ Bosna iz prastare indoevropske osnove bos ili

bhog, u zna~enju "vode teku}ice" te bi Bosna zna~ila isto {to i rijeka. Neki

rimski izvori spominju u tom smislu "Bathinus flumen" ili ilirski Bassinus,

{to bi opet zna~ilo "teku}a voda". Ime Bosna bi se, prema nekim piscima,

moglo dovesti u vezu sa rijetkom latinskom rije~ju bosina, kojom se ozna~ava

granica (limes ili termines). Rije~ je, kao takva, izgleda, bila sa~uvana u

govoru Franaka, koji su u VIII st. na podru~ju Bosne bili grani~ari prema

Bizantu. Po tome bi Bosanci bili isto {to i grani~ari.

Sva navedena mi{ljenja podudaraju se sa op}om tezom poznatog filologa

Petra Skoka da su nazivi svih ve}ih savskih pritoka predslavenskog porijekla,

bez obzira gdje im je korijen. Nasuprot tome, u literaturi postoje mi{ljenja

da su Slaveni koji su se doselili na podru~je sredi{nje ili mati~ne Bosne

donijeli to ime sa sobom, kao {to su u~inila i neka druga staroslavenska

plemena, u prvom redu Hrvati i Srbi. Po tome je u slavenskoj pradomovini,

negdje iza Karpata, `ivjelo pleme Bosna ili plemenski starje{ina po imenu

Bosna. Stari su pisci smatrali da su Anti istovjetni Slavenima, a u izvorima

iz IV st. spominje se neki antski vojvoda Bosa, ~ije bi se ime moglo dovesti

u vezu sa rije~ju Bosna. Tome bi u prilog i{la ~injenica da se Bosna u

srednjovjekovnim izvorima srazmjerno ~esto spominje kao mu{ko ime ili

24

`ensko li~no ime ili kao toponim u Dalmaciji, Hrvatskoj, Ugarskoj i Slova~koj.

Ime Bosna spominje se 1082. kao toponim za jedan lokalitet u blizini

Veszpréma u Ugarskoj. Ne{to kasnije, 1130. i 1138. u Kne{tvu Nitri u

Slova~koj spominje se lokalitet Basan i kmet po imenu Boson. @ena nekog

zadarskog priora nosila je u XI st. ime Bosna, a pod istim imenom spominje

se 1103. neki monah u Biogradu na Moru. Na osnovi toga mo`e se zaklju~iti

da ime Bosna ipak nije ostalo "od starijega tu|ega naroda", kako se to jo{

1880. tvrdilo u Rje~niku JAZU, nego da se, izgleda, neko ve}e slavensko

pleme Bosna naselilo u srednjoj Bosni i dijelu Dalmacije.

U svakom slu~aju, bizantski car Konstantin Porfirogenit poznaje sredi-

nom X st. ime Bosna, kao oznaku sredi{nje, tj. mati~ne zemlje Bosne. On

u svom spisu De administrando imperio tim imenom naziva malu zemlju

("horion Bosona"), oko izvora, gornjeg i srednjeg toka istoimene rijeke, u

kojoj se nalaze i dva grada, Katera i Desnek. Termin Katera je vjerovatno

nastao od gr~ke rije~i kastron, kojom se op}enito ozna~ava svako utvr|enje,

katera ili prosto grad, odnosno Gradac. Vjerovatno se nalazio negdje na

{irem prostoru dana{njeg Sarajeva. Ime Desneka, drugog grada–utvrde u

Bosni, ve}ina nau~nika dovodi u vezu sa ilirskim plemenom Destijati, koje

je `ivjelo u srednjoj Bosni, izme|u Breze i Visokog. Desnek bi odatle bio

"Desne Kastron", nekada{nji grad ili utvrda Destijata, lociran negdje oko

Visokog. Za {ire podru~je Visokog, kao kasnijeg politi~kog sredi{ta sred-

njovjekovne Bosne, ~esto se jednostavno koristio naziv Bosna.

Pored Bosne, Porfirogenit spominje i neke druge oblasti i mjesta koja

su kasnije postepeno ulazila u sastav bosanske dr`ave. Tu je na prvom

mjestu nastanjeni grad Soli (Salines, Ad Salinas), kao vjerovatno sjedi{te

istoimene `upe, zatim oblasti Trebinje, Zahumlje i Paganiju (Neretljansku

oblast), pljevsku (Pleba), imotsku (Emota) i hlivanjsku `upu sa istoimenim

nastanjenim gradom.

Na cijelom tom prostoru plemena i `upe se postepeno ujedinjuju radi

odbrane od raznih vanjskih provala. U tome je oblast Bosna, zahvaljuju}i

svom sredi{njem polo`aju u sarajevsko–viso~koj kotlini i geografskim od-

likama, imala vode}u ulogu. Mati~na je zemlja Bosna svojom planinskom

konfiguracijom predstavljala prirodno sredi{te dr`ave koja je svjesno htjela

izbje}i politi~ke i kulturne uticaje, kako sa istoka tako i sa zapada, te na

taj na~in izgraditi i o~uvati svoju samobitnost. Ime Bosna postepeno se

prenosilo sa podru~ja Visokog na susjedne pripojene `upe i oblasti, tako

da se ve} prije kraja X st. oblikuje na tlu Bosne dr`ava koju Pop Dukljanin

u svojoj hronici navodi ravnopravno sa Ra{kom i Hrvatskom. [tavi{e, postoje

sasvim utemeljni dokazi da se Bosna kao dr`ava uobli~ila prije drugih

susjednih ju`noslavenskih ranofeudalnih dr`ava. Vjeruje se da je Sklavinija

25

(Sclavonia), koja se spominje u frana~kim analima i drugim ranofeudalnim

izvorima, ustvari Bosna. Frana~ki anali spominju 838. kneza Ratimira, koji

vlada na podru~ju Sklavinije, tj. Bosne.

Prema nekim mi{ljenjima, sabor na Duvanjskom polju odr`an je vje-

rovatno krajem IX ili po~etkom X st., a u svakom slu~aju negdje izme|u

877. i 917. godine. Po tome je "Regnum Sclavorum", koje se spominje u

Ljetopisu, ustvari Bosna, a "preblagi kralj Budimir" zapravo bosanski vladar.

U svakom slu~aju, u podacima dukljanskog Ljetopisa postoji "jedan nepre-

kinut niz kronolo{kih upori{ta, vezanih za poznate istorijske doga|aje, koji

su se zbili u vremenskom razmaku od sredine X do kraja XI stolje}a".

Bosna se u Dukljaninovom Ljetopisu prikazuje kao ve} srazmjerno velika

zemlja, koja se prostire od Drine do gornjeg Vrbasa i jadranskog razvo|a,

sa organiziranom vla{}u, na ~ijem se ~elu nalazi ban.

Iz planinskog gnijezda izme|u Igmana i Vranduka, Drine i Vrbasa

krenula je bosanska dr`avna ideja da u drugoj polovini XIV st. dosegne

do poku{aja do tada naj{ire ju`noslavenske sinteze. Kralj Tvrtko I je, bez

sumnje, bio jedna od najsposobnijih i najja~ih dr`avotvornih li~nosti cijele

ju`noslavenske historije. On je odlu~no djelovao na pripajanju Bosni okolnih

ju`noslavenskih zemalja, preuzimaju}i istovremeno njihovo politi~ko, di-

nasti~ko i dr`avopravno naslije|e. On je, po rije~ima jednog starijeg autora,

imao sve pretpostavke da postane "prvi jugoslovenski kralj". U njegovoj

dr`avni~koj i politi~koj li~nosti energija i mudra obazrivost stoje u ravnote`i,

{to je prije jedna germanska nego slavenska crta. S te strane kralj Tvrtko

je bio sinteza, ali istovremeno negacija i suprotnost dr`avi koju je doveo

do njenog vrhunca.

26

Postanak bosanske srednjovjekovne dr`ave i njen razvoj

do kraja vladavine bana Kulina

Bosna je, kako je to u najnovijoj historijskoj literaturi dokazano, bez

sumnje najstarija ju`noslavenska ranofeudalna dr`ava. U historijskoj nauci

dugo je vladalo neutemeljeno mi{ljenje da je proces unutra{njeg raslojavanja

i razgradnje rodovsko–plemenskog dru{tva i njegovih ustanova, {to neop-

hodno dovodi do uspostavljanja dr`ave, kod slavenskih plemena koja su

naselila Bosnu tekao sporije nego kod ostalih Ju`nih Slavena. Kao razlog

tome naj~e{}e se navodila planinska konfiguracija bosanskog tla, {to je

navodno ote`avalo komuniciranje i politi~ko povezivanje izme|u udaljenih

rodova i plemena. Tako su pojedine `upe ili manje oblasti dugo o~uvale

karakter plemenskih teritorijalnih organizama sa konzerviranim rodovskim

ustanovama, u koje su sporo prodirali novi feudalni privredni i politi~ki

odnosi. Bosna je, pored toga, bila dosta udaljena od tada{njih civilizacijskih

sredi{ta na istoku i zapadu (Carigrad i Rim), te su njihovi ekonomski,

politi~ki i kulturni uticaji do nje sporo dopirali i slabo se osje}ali. To bi

zna~ilo da su se feudalni odnosi uglavnom razvijali na doma}im osnovama

kao rezultat prirodnog raslojavanja rodovsko–plemenskog dru{tva u doba

vojne demokratije.

Bez obzira na sve to, nema razloga da se smatra da historija Bosne

kao feudalne dr`ave po~inje kasnije nego u okolnim ju`noslavenskim zem-

ljama. Prije svega, vrlo je te{ko utvrditi i definirati {ta je to, op}enito

gledano, dr`ava u ranom feudalizmu. Naj~e{}e je to tek neki labavi, a

teritorijalno vrlo rastegljiv, savez plemena, ~iji vo|a, vojskovo|a ili vojvoda

(dux) nastoji sebi osigurati legitimitet potvrdom svog polo`aja od bizantskih

careva ili, na drugoj strani, rimskih nadbiskupa, poznatijih pod imenom

rimskih papa, kao nasljednika i ba{tinika rimskih careva i rimskih dr`avnih

tradicija i jedinih izvora pravno osnovane vlasti u evropskom srednjem

vijeku. Sa svoje strane i bizantski carevi i rimske pape, mada u me|usobnom

rivalitetu, jednako su nastojali obuzdati ru{ila~ku barbarsku provalu na

prostore nekada{njeg Rimskog carstva. Osnovni put za to bila je hristjani-

zacija ili kristjanizacija paganskih barbara, ili "neznabo`a~kih plemena", i

27

uspostavljanje me|u njima neke politi~ke organizacije, kako bi se preko

jednog priznatog vo|e (vojvode, kneza, bana, velikog `upana i sl.), koji

stoji na njenom ~elu, obuzdala ru{ila~ka barbarska stihija. Na taj na~in se

silna barbarska energija nastojala usmjeriti u produktivne svrhe i dovesti

u ustaljeni poredak stvari i odnosa, koji mora biti pravno ure|en.

Svako pravno normiranje pretpostavlja odre|enu pismenost, kao osnovni

instrument civilizacije. U tu svrhu i bizantska vlada i rimska kurija opremaju

i {alju me|u razli~ita barbarska plemena svoje misionare, koji me|u njima

{ire hri{}anski ili kr{}anski nauk i vjeru, te donose latinsko ili gr~ko pismo,

odnosno latinski i gr~ki, koje je, uz hebrejski, crkva prihvatila kao tri sveta

jezika. Biblija je smatrana izvornom i vjerodostojnom jedino na jednom od

ova tri jezika. Latinska ili katoli~ka crkva te{ko je u tom pogledu dopu{tala

kakva odstupanja, smatraju}i svako prevo|enje Starog i Novog zavjeta na

neki drugi, narodni jezik, u pravilu herezom.

Bizantska je vlada u tom pogledu nastupala daleko pragmati~nije. Njeni

slu`benici, solunska bra}a ]irilo i Metodije sastavili su za potrebe misio-

narskog rada me|u Slavenima prvu slavensku glagoljsku azbuku, a zatim

su na jezik makedonskih Slavena, koji su od djetinjstva dobro znali, preveli

potrebne crkvene knjige. Tako opremljeni krenuli su sredinom IX st. kao

monasi na misionarski rad me|u moravske i panonske Slavene. Njihovi

u~enici, nakon {to su 885. protjerani iz Moravske od strane njema~kog i

latinskog sve}enstva, dolaze u ju`noslavenske zemlje gdje nastavljaju svoj

misionarski rad.

Oni su nai{li na posebno dobar prijem kod bugarskog kneza Mihajla

Borisa, koji ih je podr`ao da me|u brojnim slavenskim pukom na jugu

Balkana, "jo{ sirovom u vjeri", postave temelje slavenske pismenosti i slaven-

ske rije~i kao osnovu hristjanizacije i uspostavljanja crkve kao ustanove.

Sredi{ta slavenske crkvene kulture i slavenske crkvene knji`evnosti bili su

gradovi Preslav u Bugarskoj, a posebno Ohrid u Makedoniji. Iz njih su se

slavenska vjerska rije~ i pismo {irili po cijelom Balkanu, pa i ostalom

slavenskom svijetu. Potpuno je izvjesno da je tim procesom obuhva}ena i

Bosna, u kojoj se, prema kasnijim izvorima, }irilo–metodska glagoljska

obredna praksa na slavenskom jeziku rano ukorijenila. U izvje{taju o svojoj

misiji u Bosni 1203. papski izaslanik Ivan de Kazamaris (Casamaris) posebno

nagla{ava da je tamo potrebno uspostaviti tri do ~etiri biskupije, sa biskupima

koji bi, za razliku od tamo{njeg, morali dobro poznavati latinski jezik.

Vjerovatno se ovdje misli na biskupa Radogota, za kojeg jedna kasnija

hronika bilje`i da je prilikom svog posve}enja za vrijeme bana Kulina,

svom nadbiskupu u Dubrovniku, Bernardu, morao polo`iti zakletvu na slaven-

skom, "po{to nije znao latinski niti koji drugi jezik osim slavenskog". To

28

pokazuje da je u Bosni crkvena slu`ba odavno vr{ena na narodnom jeziku

i prema slavenskim liturgijskim knjigama.

Uporedo sa vjersko–kulturnom akcijom, bizantska vlada nastoji ogromnu

slavensku masu, koja je preplavila njene ilirske pokrajine, smiriti i uklju~iti

je u svoj vojni, privredni i fiskalni sistem. Brojnim i razli~itim mjerama

ona je to uspjela putem ustanove seoske teritorijalne op}ine ili slavenske

`upe, kao proizvodne, fiskalne i vojne jedinice. Stanovnici op}ina, odnosno

`upa u kojima su se dugo zadr`ali mnogi elementi kolektivnog, rodovsko–ple-

menskog vlasni{tva, imali su polo`aj slobodnih seljaka–vojnika, uz odre|ene

poreske obaveze prema dr`avi. Time je ujedno rije{en problem nedostatka

ljudstva kao radne snage i vojske, {to je bio jedan od osnovnih uzroka krize

kasnog Rimskog carstva. Bizant je tako u~vrstio svoje granice pa je u

vremenu od VII do XI st. do{lo do obnove njegove mo}i i potpune prevlasti

na Balkanu i isto~nom Sredozemlju. Glavni ~inilac te obnove i mo}i jeste

brojno slobodno slavensko selja{tvo sa vojnom i fiskalnom obavezom prema

dr`avi. Tako je, kako je to slikovito primijetio ~uveni bizantolog Georgije

Ostrogorski, svje`a slavenska krv podmladila istro{eni organizam Rimske

imperije, produ`iv{i joj, kao Bizantu `ivot za osam narednih stolje}a.

Bosanski su Slaveni u prvim stolje}ima po dolasku na Balkan, odnosno

na podru~je Isto~nog rimskog carstva, tj. Bizanta bez sumnje dijelili sudbinu

ostalih Ju`nih Slavena. Tokom cijelog X st. bizantski carevi iz tzv. Make-

donske dinastije vodili su borbu za o~uvanje dru{tvene strukture koja je

omogu}ila obnovu i odr`anje bizantske mo}i. Ali uz sve napore oni nisu

mogli zaustaviti dvostruki prirodno–historijski proces, koji je zahvatio Car-

stvo krajem IX stolje}a. To je proces propadanja slobodnog selja{tva, koje

je davalo vojsku i poreze, i ja~anja mo}i aristokratije, koja je postepeno

prerasla u feudalni stale`. Kraj vladavine cara Vasilija II Makedonskog

1025. istovremeno je zna~io po~etak kraja dugotrajne obnove i mo}i Carstva.

Nastupilo je prelazno razdoblje, u kojem novi feudalni poredak jo{ nije bio

jasno odre|en, dok je stara du{tvena struktura ve} bila prakti~no razorena.

Prelazno je razdoblje okon~ano prestankom vladavine Makedonske dinastije

1081. i dolaskom na vlast dinastije Komnena, kada u Bizantu po~inje prava

feudalna epoha.

Ju`ni Slaveni su kao sastavni dio Bizanta aktivni sudionici tog procesa.

Feudalizacija Bizanta zna~i istovremeno i feudalizaciju me|u Slavenima.

Opadanjem bizantske mo}i otvara se prostor za osamostaljivanje pojedinih

slavenskih saveza, tj. plemena, odnosno `upa i oblasti i njihovo prerastanje

u dr`avu pod raznim doma}im ili narodnim vladarima i dinastijama. Izvjesno

je da je Bosna zahva}ena svim tim zbivanjima te da i u njoj dolazi do br`eg

unutra{njeg povezivanja `upa i oblasti i procesa feudalizacije. Vrhovna

29

bizantska vlast u Bosni ve} je oko sredine XI st. bila vi{e nominalna nego

stvarna. Bizantska vlada je oko 1040. morala novcem potkupljivati bosanskog

bana da joj se pridru`i u ratu protiv zetskog kneza Vojislava, koji se nastojao

osamostaliti.

To pokazuje da je Bosna ve} tada obuhvatala ve}i broj `upa izme|u

Drine i Vrbasa, koje su, iako slabo povezane, ipak sa~injavale jednu geopo-

liti~ku, odnosno dr`avnu cjelinu. Ta je cjelina nastajala postepenim {irenjem

mati~ne zemlje Bosne, na sjeveru dolinom rijeke Bosne prema slivovima

Usore i Spre~e, zatim dolinom Vrbasa na zapad, prema Donjim Krajima, a

na istok prema Podrinju, te na jug Humskom zemljom prema moru.

Proces ~vr{}eg povezivanja ovih oblasti, pra}en procesom feudalizacije,

a time i postepene izgradnje ustanova dr`avne vlasti, dobija na opisanom

prostoru Bosne sasvim jasne oblike po~etkom XII stolje}a. Va`nu ulogu u

tome imala je ~injenica da se Bosna tada na{la u neposrednom susjedstvu

sna`ne ugarsko–hrvatske dr`ave, koja je kao personalna unija nastala jednim

feudalnim ugovorom, koji su hrvatski velika{i sklopili sa ugarskim kraljem

Kolomanom 1102. godine. Tim ugovorom, zvanim Pacta conventa, hrvatski

su velika{i priznali ugarskog kralja za hrvatskog kralja, a on im je za uzvrat

potvrdio sva njihova dotada{nja ba{tinska i ostala feudalna prava. Bosna

je u ugarsko–hrvatskoj dr`avi, tj. u Ugarskoj, dobila najupornijeg protivnika

svoje dr`avne samostalnosti. Ugarski kraljevi nastoje svim silama pot~initi

Bosnu koju su, po rije~ima Franje Ra~kog, smatrali "podno`jem" svoje

dr`ave. Da bi ostvarili taj cilj, ugarski kraljevi vr{e sna`an vojni i politi~ki

pritisak na Bosnu i ve} se od ~etvrte decenije XII st. predstavljaju kao

njeni gospodari. Tako se u jednoj povelji kralja Bele II iz 1137. navodi

Bosna kao vojvodstvo (Bosniensis ducatus) u okviru njegovog kraljevstva.

Od sljede}e, 1138. godine, u tituli ugarskih kraljeva, me|u ostalim, redovno

se stavlja Rama (Ramae rex). U literaturi se ~esto smatra da se imenom

ove male `upe ozna~ava cijela Bosna. Spomen Rame mogao bi zna~iti da

su ugarski kraljevi poku{ali s juga, iz Dalmacije kojom su ve} gospodarili,

dolinom Neretve prodrijeti u Bosnu, ali da vjerovatno dalje od Rame nisu

stigli. Svi ovi spomeni i titule izra`avaju uglavnom ugarske pretenzije na

Bosnu, koje samo ukazuju na ~injenicu da je Bosna ve} imala du`u dr`avnu

tradiciju. U stvarnosti, ugarski kraljevi nisu ni po kojoj osnovi imali niti

mogli imati bilo kakvo historijsko pravo na Bosnu.

Prvi po imenu poznati bosanski ban Bori} spominje se u vremenu

1154–1164. godine. To je doba kratkotrajne obnove bizantske mo}i za

vrijeme vladavine cara Manojla Komnena 1143–1180. godine. Obnoviv{i

bizantsku vlast na ve}em dijelu Balkana, Komnen se neizbje`no morao

sukobiti sa ugarskim svojatanjem istog prostora. Tako se ban Bori} javlja

30

u vrijeme ugarsko–bizantskih ratova, ali ne kao ugarski vazal, nego kao

samostalni gospodar cijele Bosne. U ugarsko–bizantskom ratu ban Bori}

se, prema sa~uvanim izvorima, "sa svojim ~etama pridru`io ugarskoj vojsci"

prilikom opsade grada Brani~eva (danas selo u sjeveroisto~noj Srbiji).

^im je pred opsjednuti grad stigao car Manojlo, ugarsko–bosanska

vojska je digla opsadu. Ugarska je vojska po{la prema Beogradu, a ban

Bori} sa svojim ~etama uz rijeku Savu prema Drini, odnosno svojoj zemlji

Bosni. Kad je saznao da se Bori}, "egzarh dalmatinske zemlje Bosne",

nalazio me|u saveznicima peonskog (ugarskog) kralja, car Manojlo Komnen

odmah je odabrao "najhrabriji dio vojske" da goni Bori}a. Ako je bizantski

car uputio protiv Bori}a najhrabriji dio svoje vojske, to pokazuje da je

bosanski ban raspolagao sa po{tovanja du`nom silom. O svemu tome op{irno

svjedo~i savremenik tih zbivanja, bizantski pisac Kinam (Cinnamus). On

bana Bori}a izri~ito naziva saveznikom (simahos) ugarskog kralja, a njegovu

dr`avu jasno razgrani~ava od okolnih zemalja. Kinam izri~ito pi{e da je

Bori} skrenuo kod Save prema Drini, "koja izvire negdje odozgo i odvaja

Bosnu od ostale Srbije". Bosna nije, izri~it je Kinam, "pot~injena velikom

`upanu Srba, nego narod u njoj ima poseban na~in `ivota i upravljanja".

Ban Bori} se kasnije djelatno upleo u borbe oko nasljedstva ugarskog

prijestolja. Pobjednik u tim borbama, István (Stjepan) IV, iskazao mu je

zahvalnost tako {to mu je 1163. darovao prostrane posjede u Slavoniji, na

koje je Bori} pobjegao kada je Manojlo Komnen ponovno zaratio sa Ugarskom.

U tom ratu Komnen je 1166/67. zagospodario Dalmacijom, dijelom Hrvatske,

Srijemom i Bosnom, koja se tada prvi i jedini put javila u bizantskoj carskoj

tituli.

Sljede}i vladar Bosne koji se po imenu spominje nakon Bori}a jeste

ban Kulin, "veliki ban", "plemeniti i mo}ni mu`", kako ga u svom izvje{taju

1203. ~asti papski izaslanik Ivan de Kazamaris. Kulin je mo`da do{ao na

vlast jo{ prije smrti cara Manojla 1180, kao bizantski vazal. Ono {to je

bitno jeste da se nakon 1180. Bosna u mozaiku ju`noslavenskih zemalja

javlja kao ve} izgra|ena i ~vrsta dr`ava, koja se u diplomatskim spisima

razli~ito naziva: vojvodstvo (ducatus), regija (terra, districtus), banovina

(banatus), te na kraju kraljevstvo (regnum). U spisima se susre}e i naziv

"bosanski rusag", {to je vjerovatno iskrivljeni oblik ma|arske rije~i ország,

u zna~enju zemlja, dr`ava ili nacija. Bosanska se dr`ava u doba bana Kulina

prostirala od Drine do Grme~a, sa oblastima Bosnom, Usorom, Soli i Donjim

Krajima oko Sane. S obzirom na njenu teritorijalnu rasprostranjenost, papski

izaslanik Ivan de Kazamaris predlo`io je 1203. da se u Bosni uspostave

tri–~etiri biskupije, jer je Kulinova zemlja prostrana, velika deset i vi{e

dana hoda.

31

Ban Kulin je vjerovatno najtipi~nija li~nost srednjovjekovne Bosne i

jedini je bosanski vladar koji je ostao sa~uvan u tradiciji i narodnoj poslovici:

"Od Kulina bana i dobrijeh dana." U vrijeme potpune feudalne anarhije u

Bosni po~etkom XV st. jedna skupina bosanske vlastele obratila se napulj-

skom kralju Ladislavu da se bosanske granice potvrde u opsegu koje su

imale za vrijeme bana Kulina. To pokazuje da se u Bosni, zahva}enoj

feudalnim rasulom, i dva stolje}a nakon bana Kulina ~uvala uspomena na

njegovu vladavinu kao doba postojanosti i dr`avni~ke mudrosti. Bore}i se

svim sredstvima za bosansku samobitnost, ovaj mudri ban znao se praviti

i nevje{t – kako ne razumije u ~emu su doktrinarne vjerske razlike izme|u

katoli~anstva i patarenstva, samo da bi i sebi i Bosni skinuo s vrata papu

i ugarskog kralja. Ban Kulin, vi{e nego i najmo}niji bosanski vladar kralj

Tvrtko I, simbolizira duh i karakter Bosne kao osobene zemlje.

Za vladavinu bana Kulina, pored politi~ke stabilnosti, vezuje se i zna-

~ajan privredni prosperitet Bosne, utemeljen na razvoju rudarstva i trgo-

va~kim vezama sa dalmatinskim gradovima, posebno Dubrovnikom. Iz ugo-

vora (povelje) o trgovini, koji je ban Kulin zaklju~io sa dubrova~kom op}inom

29. VIII 1189, mo`e se zaklju~iti da je u to vrijeme u Bosni ve} postojala

odre|ena feudalna struktura vlasti. Kulin se pona{ao kao i svaki drugi

patrimonijalni feudalni vladar. On se smatra vlasnikom cjelokupnog dr`avnog

teritorija. Kao gospodar Bosne on jam~i Dubrov~anima slobodu trgovine i

kretanja po zemlji kojom vlada. Oko bana se ve} nalazi odre|eni izvr{ni i

prinudni aparat vlasti, po{to Kulin obe}ava dubrova~kim trgovcima za{titu

od eventualnih nasilja njegovih "~asnika". Najzad, tu je i njegova dvorska

kancelarija, {to obi~no predstavlja posljednju kariku u izgradnji feudalne

dr`avne organizacije. Ova povelja nedvosmisleno pokazuje da je u vrijeme

njenog izdavanja, krajem XII st. na tlu Bosne postojala dr`ava sa svojom

osobenom organizacijom vlasti i odre|enim pravnim sistemom. Ona istovre-

meno predstavlja prvi pisani dokumenat koji govori o trgova~kim vezama

Bosne sa Dubrovnikom, koje su sigurno od ranije postojale. Ugovorom se,

prema tome, samo ure|uje jedna ve} uhodana praksa trgova~kog prometa

i veza Bosne sa Dubrovnikom. Ja~anjem tog prometa i veza i u Bosni se

vremenom razvijaju mala trgova~ka sredi{ta. Tri glavna trga bili su Vrhbosna,

Visoko i Drijeva (Narenta), na lijevoj obali Neretve, kod u{}a rijeke Krupe.

Za vrijeme bana Kulina javljaju se prve vijesti o postojanju i {irenju

hereti~kog u~enja u Bosni, koje je uzelo toliko maha da ga je prihvatio i

sam ban Kulin, s obitelji, rodbinom i mnogo naroda. O tome je papu

Inocenta III godine 1199. prvi izvijestio zetski knez Vukan, stariji sin

velikog ra{kog `upana Stefana Nemanje. Knez Vukan pi{e da se "u zemlji

ugarskog kralja, to jest u Bosni, razvija hereza ne malih razmjera, i to u

32

tolikoj mjeri da je i sam ban Kulin, po{to je sa svojom `enom i svojom

sestrom, udovicom pokojnog Miroslava humskog, i sa vi{e svojih srodnika

bio zaveden, preveo u onu herezu vi{e od deset hiljada kr{}ana".

Sve do ovog pisma kneza Vukana nije se pojava heretika i njihovog

u~enja u Bosni ozbiljno uzimala, iako se, preko razli~itih kanala iz Dalmacije

i Dubrovnika, za nju moralo i ranije znati. U Rimu su tek navodi iz pisma

kneza Vukana primljeni i shva}eni kao vrlo ozbiljno i vjerodostojno upo-

zorenje, pa su odmah preduzete odre|ene radnje da se bosanska hereza u

korijenu sasije~e. Papa se na prvom mjestu ve} 1200. obratio pismom

ugarskom kralju Emeriku, tra`e}i njegovu intervenciju protiv heretika u

Bosni. Intervencija je nu`na ne samo radi Bosne nego i radi toga "da ova

bolest, ako se u po~etku ne suzbije, ne zarazi okolne zemlje pa da se i po

ugarskom kraljevstvu ne razvije njena po{ast". Emerik je odmah prihvatio

papin poziv, vide}i u intervenciji mogu}nost da uz podr{ku rimske kurije

ostvari svoje politi~ke pretenzije na Bosnu. Time je zapo~ela bliska saradnja

izme|u rimske kurije i ugarsko–hrvatskih kraljeva, te raznih vladara iz loze

Nemanji}a i njihove svetosavske pravoslavne crkve u zajedni~koj borbi

protiv hereti~ke Bosne, a ustvari protiv njene samosvojnosti i samobitnosti.

Bio je to po~etak saradnje izme|u ma~a i kri`a ili krsta, koja se kroz cijelu

povijest Bosne, kada su u pitanju bosanski heretici, pa bilo da su "patareni"

ili "babuni", bilo muslimani, nije vi{e nikada prekidala. Usagla{ena akcija

rimske kurije i ugarskog kralja Emerika protiv Bosne, podstaknuta izvje{ta-

jem zetskog kneza Vukana, pada u vrijeme borbe za srpsko prijestolje, na

prelazu iz XII u XIII st. kada su ugarski vladari nosili i titulu "srpskog

kralja".

Do srpske prijestolne krize do{lo je kada se 1196. veliki `upan Stefan

Nemanja, protivno tada{njem redu naslije|a, presko~iv{i najstarijeg sina

Vukana, odrekao vlasti u korist srednjeg sina Stefana, koji je kao zet bi-

zantskog cara imao politi~ku prednost nad starijim bratom. Vukan je od

oca mjesto o~ekivanog prijestolja dobio na upravu Zetu i Trebinje, sa titulom

"velikog kneza". Uvrije|en i nezadovoljan, Vukan se povezao sa ugarskim

kraljem Emerikom i uz njegovu podr{ku nekoliko se godina borio za pri-

jestolje protiv mla|eg brata. U sklopu te borbe treba gledati i njegovo pismo

papi 1199, u kojem su se iza vjerskih optu`bi i dokaza protiv navodnih

heretika u Bosni krili konkretni politi~ki motivi i ciljevi. Ukoliko bi kralj

Emerik uspio svrgnuti Kulina, onda bi na mjesto bosanskog bana mogao

do}i sam Vukan, kao Emerikov saveznik i "pravovjernik", koji priznaje

papu i rimsku crkvu kao pravu i jedinu. Istovremeno su i Emerikovi motivi

bili prije svega politi~ke prirode. Prilikom pacifikacije Huma 1198. kralj

Emerik se nije usudio napasti Kulina, kao "gospodina Bosne", i "njegovu

33

zemlju". Kralj Emerik se u jednom pismu papi `ali da je Kulin upao u

Srbiju i odveo "neke kr{}ane", kao podanike ugarske krune, te da prijeti

da }e i "preostali dio zemlje uzeti". Jasno je da Kulin nije bio nikakav

ugarski vazal, nego, za razliku od svog prethodnika bana Bori}a, nije bio

ni politi~ki povezan sa ugarskim kraljem. Nakon {to je 1202. pomogao

Vukanu da zbaci Stefana i za kratko se vrijeme domogne polo`aja velikog

srpskog `upana, ugarski kralj je smatrao da se mo`e okrenuti Bosni i dovesti

je u svoju politi~ku zavisnost.

Pred opasno{}u od kri`arskog rata, lukavi i oprezni Kulin odmah je

pokazao volju da u pogledu vjere prihvati sve {to od njega tra`i rimska

kurija. U pismu rimskoj kuriji pravdao se da nije znao razlikovati heretike

od katolika, te da je spreman primiti svaku pouku, pa u tom smislu moli

papu da po{alje u Bosnu svog izaslanika, koji }e njega i njegove ljude

ispitati i uputiti u stvarima vjere. Papa je prihvatio njegov zahtjev i poslao

u Bosnu ~ovjeka svog posebnog povjerenja, vlastitog dvorskog kapelana,

ve} spominjanog Ivana de Kazamarisa. On je prema dobijenim uputstvima

trebalo da postupi kao i u ranijim sli~nim misijama, odnosno istragama

vo|enim protiv katara i patarena po Italiji i Francuskoj, {to je zna~ilo da

prvo poku{a prevesti heretike "na put istine", a ako se ne odazovu onda

da se protiv njih postupi po propisima koje je izdao papa, {to je zna~ilo

da se upotrijebi sila.

Papin izaslanik, u pratnji dubrova~kog arhi|akona Marina, stigao je u

Bosnu po~etkom aprila 1203. godine. Odmah je na Bilinom polju, "pored

rijeke" (na podru~ju Zenice) odr`ao sabor sa "starje{inama krstjana", banom

Kulinom, njegovim ~asnicima i narodom. Ispitivanjem "krstjanskih" star-

je{ina ustanovio je da su njihovi vjerski pogledi i obredna praksa u bitnim

pitanjima suprotni u~enju katoli~ke crkve i op}enito kr{}anstva kao religije.

Zato je zatra`io od starje{ina da se odreknu bitnih ta~aka svog u~enja. Oni

su na to odmah pristali, pa su 8. IV 1203. potpisali akt o odbacivanju

(abjuraciji) svog hereti~kog u~enja i prakse. Pored prisutnih starje{ina bosan-

skih krstjana, akt je potpisao i sam ban Kulin te, kao svjedok, dubrova~ki

arhi|akon Marin. Kazamaris je tako obavio posao u Bosni u skladu sa

uputstvima pape Inocenta III, koji je – za razliku od svojih prethodnika –

vodio bla`u politiku prema protivnicima hijerarhijskog ustrojstva crkve,

ukoliko se njihova vjerska djelatnost nije nalazila u suprotnosti sa slu`benim

katoli~kim dogmama. Tamo gdje ta politika nije dala `eljenog u~inka, Inocent

III nije oklijevao da proglasi kri`arski rat, kao {to je to u~inio 1209. protiv

albi`ana (Albigenses), francuskog ogranka sekte katara.

U Bosni je 1203. ta politika o~ito dala `eljeni u~inak pa je Ivan de

Kazamaris, smatraju}i da je zavr{io posao, krenuo u Ugarsku da se i tamo

34

potvrdi ono {to je utana~io i potpisao na Bilinu polju. Radi toga je poveo

sa sobom banovog sina i dvojicu bosanskih crkvenih starje{ina, po imenu

Ljubina i Bragetu. Oni su pred kraljem, kalo~kim nadbiskupom (Kalocsa

– danas malo mjesto u ma|arskom Podunavlju u podru~ju Kecskeméta, a

nekada sjedi{te vrlo zna~ajne nadbiskupije) i drugom ugarskom gospodom,

"u ime sve svoje bra}e i samog bana Kulina", ponovili zakletvu da }e se

pridr`avati svih datih obaveza. Banovom je sinu uru~en akt sa kraljevim

pe~atom, kao nalog banu da pazi da se primljene obaveze po{tuju i da se

izvr{ava sve ostalo {to bi u vjerskim stvarima od njegovih ljudi tra`ila

rimska crkva. Ukoliko bi ban svjesno podr`avao i {titio heretike, bio bi

du`an platiti globu od 1.000 maraka srebra, koju bi po pola dijelili rimska

kurija i kraljeva blagajna.

Pismom datiranim u Ugarskoj 10. VI 1203. Kazamaris je izvijestio

papu da je obavio posao sa "biv{im patarenima" u Bosni. U stvarnosti, ~in

odricanja pokazao se samo kao Kulinov takti~ki potez, povu~en u samood-

brani da bi se izbjegla opasnost krsta{kog rata. Sabor na Bilinu polju, sa

svim doga|ajima koji su mu potom slijedili, pokazao je da su bosanski

krstjani bili u stanju da se na razli~ite na~ine odupru svakoj vrsti spoljnog

pritiska. Oni su se pokazali ~vr{}im i ustrajnijim nego {to su to njihovi

brojni protivnici mislili. [to se pritisak poja~avao, to su vi{e ja~ali i njihov

otpor i njihova snaga. Osobene historijske prilike u Bosni omogu}ile su

bosanskom krstjanstvu da tu uhvati ~vrstog korijena i razvije se u veliku

moralnu snagu kojom se, skoro tri stolje}a, pru`ao otpor svim pritiscima

koji su dolazili, kako sa zapada tako i sa istoka.

Opravdano se postavlja pitanje: Da li je bosanska verzija kr{}anstva

u toj svojoj samozatajnosti oblikovala politi~ki pojam srednjovjekovnog bo-

sanstva i bosansku dr`avu ili je Bosna samo iskoristila "bogumilstvo" ili

"patarenstvo" kao sredstvo za ostvarenje svoje dr`avne samostalnosti i jedne

osobene duhovnosti? Razna dualisti~ka u~enja prisutna su u skoro svim

dijelovima Balkana kroz cijeli srednji vijek. Taj je "balkansko–slavenski

protestantizam" imao svoje duboke socijalno–eti~ke korijene, ali jedino je

u Bosni igrao politi~ku ulogu. Hereza je u Bosni, bez sumnje, bila sredstvom

dr`avne politike, ali joj se duhovna dimenzija i presudan uticaj na duhovni

`ivot bosanskog ~ovjeka nikako ne mogu odre}i.

Sabor na Bilinu polju odr`an je u vrijeme ^etvrtog kri`arskog rata,

1202–1204. godine, koji je doveo do znatnih pomjeranja u politi~kim od-

nosima na Balkanu i u isto~nom Sredozemlju, {to se vremenom osjetilo i

u samoj Bosni. Op}enito je poznato da su kri`arski ratovi, vo|eni od kraja

XI do sedamdesetih godina XIII st., bili osvaja~ki pohodi feudalne zapadne

i srednje Evrope protiv muslimanskog Srednjeg istoka, pod izgovorom

35

osloba|anja Kristovog groba, koji se nalazi u Jerusalemu, a zapravo radi

osvajanja i plja~kanja bogatog Istoka. Neposredan povod da se u ove du-

gotrajne ratove pokrenu skoro sve kategorije stanovni{tva feudalne katoli~ke

Evrope bilo je seld`u~ko zauze}e Jerusalema 1077. godine. Na velikom

crkvenom saboru u Clermont-Ferrandu 1095, papa Urban II pozvao je sve

kr{}ane u sveti rat "za oslobo|enje groba Gospodnjeg". Mnogi prisutni

odu{evljeno su prihvatili proziv, pa su odmah u znak pristanka pri{ili na

odje}u kri`eve od crvene tkanine, po kojima su prozvani kri`arima ili krsta-

{ima, a njihovi dugotrajni pohodi na istok kri`arskim ili krsta{kim ratovima.

Ve} sljede}e, 1096. godine, velika skupina kri`ara krenula je prema Pale-

stini. Na svom putu u "Svetu zemlju" oni su, prolaze}i, uglavnom zlostavljali

doma}e stanovni{tvo. Ti su kri`arski pohodi zaobi{li Bosnu, ali je njihov

~etvrti rat dijelom vo|en u njenoj neposrednoj blizini. U tom ratu zapadni

vitezovi i ostala masa kri`ara odustali su od svog "svetog cilja", koji ionako

nisu uspjeli trajno ostvariti, nego su – na podstrek i uz pomo} uvijek

poslovne i lukave Venecije – u jesen 1202, nakon opsade, prvo zauzeli

Zadar. Papa Inocent III odmah je reagirao i osudio ovu "skandaloznu per-

verziju", da jedna kri`arska vojska napada na kr{}anski grad pod vla{}u

ugarskog kralja, koji je tako|er uzeo kri`. Nakon toga, ve} ekskomunicirana

kri`arska vojska, mleta~kim brodovima prevezena je na Krf, a poslije toga

u Palestinu. Po{to su prezimili na sirijskoj obali, kri`ari su sa svojom flotom

uplovili u Bosfor 24. VI 1203. godine. Kao neposredan povod za napad na

Carigrad poslu`io im je poziv bizantskog princa Aleksija Antele da, uz

dobru nagradu, vrate na prijestolje njegovog oca Isaka II. Mada je papa

zabranio napad na Grke, tj. Bizantince, kri`ari i Venecija nisu se na to

obazirali. Sklopili su sporazum da se osnuje Latinsko carstvo sa jo{ tri

manje dr`ave. Venecija je imala da zadr`i trgova~ke povlastice i mjesto

novog, latinskog patrijarha Carigrada. Pravoslavni raskol morao se jed-

nostavno silom okon~ati. Dogovoreno je da se plijen dijeli po pola, ~ime

se kona~no "sveti rat" okrenuo u "kriminalno razbojni{tvo". Poslije kra}e

opsade, kri`ari su 12. IV 1204. zauzeli Carigrad i u naredna tri dana

potpuno oplja~kali grad, za njih do tada nevi|enog bogatstva i rasko{i. Bila

je to "najvi{e pla}ena i najnepo{tenija pogodba koju je Venecija ikada

u~inila". Uz tri manje dr`ave kri`ari su, prema dogovoru sa Venecijom,

uspostavili svoje Latinsko carstvo sa sjedi{tem u Carigradu. Bizantska vlada,

car i patrijarh povukli su se u Nikeju (turski Iznik) u Maloj Aziji, odakle

su vodili borbu za obnavljanje Carstva, u ~emu su, zauze}em Carigrada

(25. VII 1261), kona~no uspjeli. Carstvo je obnovljeno, ali u znatno sma-

njenom obimu nego prije pada Carigrada, 1204. godine.

36

Ban Matej Ninoslav i uspon bosanskog feudalizma

Padom Carigrada 1204. te komadanjem Bizanta izmijenjen je politi~ki

polo`aj skoro svih balkanskih dr`ava. Pored ve} tradicionalnog Bizantskog

carstva te Ugarskog kraljevstva, pojavio se jedan novi ~inilac koji je od

tada po~eo bitno uticati na politi~ku ravnote`u snaga u isto~nom Sredozemlju

i na Balkanu. To je bila Venecija, tj. Mleta~ka republika. Pad Carigrada

1204. ozna~io je istovremeno i kraj bizantske pomorske i trgova~ke prevlasti

u isto~nom Sredozemlju i po~etak pune mleta~ke kolonijalne ekspanzije.

Stekav{i potpunu pomorsku prevlast na tom prostoru, Venecija nastoji preko

Dalmacije i egejskih otoka trgova~ki i politi~ki prodrijeti i u unutra{njost

Balkana.

Taj prodor Venecije u Dalmaciju, odnosno na ju`ne bosanske granice,

imao je dalekose`ne privredne, politi~ke i vojne posljedice za historiju

Bosne i Bo{njaka. Od XIII st. pa sve do svoje propasti u Napoleonovim

ratovima 1797, Mleta~ka republika stalno je bila prisutna u raznim histo-

rijskim zbivanjima vezanim za Bosnu i Bo{njake. Sa njom se tvrdoglavo

pregovaralo, a naj~e{}e ratovalo, posebno u XVII i po~etkom XVIII stolje}a.

Jo{ od XVI st. mleta~ki pla}enici u vidu hajduka i uskoka ~etuju, plja~kaju

i ubijaju uz ju`ne i jugozapadne granice tada{nje osmanske Bosne. Stalni

i krvavi bojevi bosanskih kraji{nika sa raznim mleta~kim pla}enicima, kao

{to su uskoci i hajduci, nezaobilazan su dio bo{nja~ke epske tradicije.

Oslanjaju}i se na razne evropske "svete" i druge saveze, Venecija je u

ratovima XVII st. otela Bosni najve}i dio njenog, jo{ srednjovjekovnog

primorja, sa gradovima kao {to su Herceg–Novi i drugi, odakle su Bo{njaci

nemilosrdno protjerani.

Slomom Bizanta, srpski veliki `upan Stefan Nemanji}, koji tek {to je

iza{ao kao pobjednik iz rata protiv svog starijeg brata Vukana, na{ao se u

nezavidnom polo`aju. Srbija je bila stije{njena izme|u novoosnovanog La-

tinskog carstva, Ugarske i obnovljene Bugarske. Stefan je, da bi se osigurao,

odmah uspostavio veze sa papom i Mleta~kom republikom, koja je imala

presudan uticaj na Latinsko carstvo. Da bi u~vrstio svoj polo`aj, Stefan je

otjerao svoju prvu `enu, bizantsku princezu, i o`enio se Mle~ankom, du`de-

vom unukom. Nakon {to je tako oja~ao svoj savez sa Mle~anima, zatra`io

37

je od pape kraljevsku krunu, uz obe}anje da }e {iriti katolicizam u Srbiji

i priznati njegovu vrhovnu vlast. Papa se time na{ao u neugodnom polo`aju

u odnosu na Ugarsku, ali kada je uvidio da Srbiju, oslonjenu na veze sa

Venecijom, ne}e uspjeti pokoriti ni Latinsko carstvo niti Ugarska, poslao

je Stefanu svog posebnog izaslanika, koji je 1217. "vjen~ao" Stefana sa

kraljevskom krunom. Tako je Stefan Nemanji}, kao prvi kralj i krunisani

vladar Srbije, ostao u historiji poznat po imenu "Prvovjen~ani". Stefan nije

nakon toga ni poku{ao izvr{iti svoja obe}anja data papi, nego je u pomo}

u vr{enju dr`avni~kih poslova pozvao svog mla|eg brata Savu, koji se ina~e

od po~etka protivio bilo kakvim vezama sa papom. Vje{to se koriste}i

spletom me|unarodnih odnosa te slabo{}u Bizanta i vaseljenskog patrijarha

u Nikeji, Sava je uspio osamostaliti srpsku pravoslavnu crvku. Nikejski

patrijarh je 1219. upravo Savu imenovao za prvog srpskog arhiepiskopa,

~ime je srpska crkva postala autokefalnom. Time je u kontekstu ^etvrtog

kri`arskog rata, koji je znatno izmijenio politi~ku ravnote`u snaga u jugo-

isto~noj Evropi, Srbija uspjela posti}i svoju dr`avnu i crkvenu samostalnost.

Kri`arski ratovi s po~etka XIII st. donijeli su odre|ene promjene i u

neposrednom zapadnom, ugarsko–hrvatskom susjedstvu Bosne. Ugarski kralj

Andrija II bio je jedan od vo|a Petog kri`arskog rata (1217–1221). U ve}ini

kri`arskih ratova su sudjelovali i kraljevi ratnici iz Hrvatske, Slavonije i

Ugarske. Upravo na prijelazu iz XII u XIII st. njihov du{tveni status bio

je ugro`en ja~anjem mo}i i vlasti starih velika{kih porodica. Oni su se,

skupa sa vojnicima kraljevskih gradova i drugim u`ivaocima kraljevskih

darovnica, `ilavo borili da ne potpadnu pod vlast velika{a koji su prijetili

da ih degradiraju na status svojih podlo`nika.

Nakon neuspjelog kri`arskog pohoda protiv egipatskog sultana, oni su

od kralja Andrije II dobili zakonsku za{titu svog polo`aja. Kralj im je 1222.

posebnim aktom, zvanim Zlatna bula, potvrdio polo`aj, ba{tinska i ostala

prava, ~ime im je pru`io zakonsku za{titu pred velika{kim zahtjevima. Kralj

je time izbjegao neposrednu opasnost od gra|anskog rata, ali je zato do{ao

u zavisnost od svog plemstva. Sa razdobljem vladavine Andrije II (1205–1235)

po~ela je feudalna era u Ugarskoj. Duboko ispod ranga krupnih prelata i

magnata stajala je velika klasa uzburkanog ni`eg plemstva, dok je ostalo

stanovni{tvo svedeno na status obi~nih kmetova i podlo`nika. Slab, ali

~astoljubiv i rasipan, kralj Andrija je bezuspje{no poku{avao uve}ati svoje

kraljevstvo i obuzdati plemstvo. Zlatnom bulom kona~no je uni{ten stari

ma|arski poredak. "Bula" je predvidjela da se cjelokupno plemstvo, vi{e i

ni`e, sastaje na sabor jedanput godi{nje u Stolnom Biogradu (Székesféhervár

– za vrijeme Austrije, njema~ki Stuhlweissenburg). Plemstvu je mogao suditi

i kazniti ga samo njegov kolegij. Crkveni i plemi}ki posjedi bili su oslobo|eni

38

poreza. S druge strane, ~isti feudalizam bio je ograni~en ~injenicom da

`upani nisu imali nasljedna prava na `upaniju, kojom su skupa sa `upanijskim

saborom upravljali. Neispunjavanje odredaba Zlatne bule nije smatrano

nelojalno{}u prema vladaru.

Bosna, kao srazmjerno siroma{na i te{ko pristupa~na zemlja, nije privla-

~ila kri`are, `eljne plja~ke i plijena u njihovim pohodima prema bizantskom

i islamskom istoku. Ipak, kri`arski ratovi, posebno ~etvrti, nisu bili bez

uticaja na razvoj prilika u Bosni i oko nje. Kri`arski su ratovi op}enito, a

~etvrti posebno, produbili jaz izme|u katoli~ke i pravoslavne crkve, {to je

vodilo ja~anju njihovog pritiska na Bosnu i bosanske krstjane kao heretike.

Pored toga, kri`arski ratovi su probudili zagri`enost i netrpeljivost, posebno

u zapadnoj i srednjoj Evropi, pa je rimska kurija, uz sve svoje poslove

vezane za velike kri`arske pohode na Istok, stalno radila na kona~nom

iskorjenjivanju bosanske hereze. Razdoblje od po~etka XIII st. pa do dolaska

na vlast bana Mateja Ninoslava 1232. u Bosni je obilje`eno ja~anjem i

{irenjem Crkve bosanske i njenog u~enja, te naglim porastom mo}i i uticaja

bosanske vlastele. Umjesto da se nakon ~ina odricanja 1203. hereza u

Bosni smiri, kako su to u Rimu o~ekivali, do{lo je do njenog uspona i

pro{irivanja na susjednu Slavoniju, a bosanski su krstjani stupili u nepos-

redne veze sa zapadnim hereticima. U doba sabora na Bilinom polju bosanski

su krstjani, {to se vidi iz Akta o odricanju, imali svoje starje{ine, a to z