MALCOLM LOWRYNaslov izvornika: UNDER THE VOLCANO

POD VULKANOMDVA planinska lanca sijeku republiku otprilike od sjevera do juga, tvorei izmeu sebe doline i visoravni. Diui se nad jednom od tih dolina, nad kojom vladaju dva vulkana, lei, est tisua stopa nad morem, grad Ouauhnahuac. Smjeten je znatno junije od Rakove obratnice, tonije, na devetnaestoj paraleli, na otprilike istoj irini kao i Revillagigedo Islands na zapadu u Tihom oceanu, ili kao najjuniji rt Havaja, jo puno zapadnije ili kao luka Tzucoks istono na atlantskoj obali Vucatana, blizu granice Britanskog Hondurasa, ili kao grad Juggernaut, jo istonije, u Indiji, u Bengal-skom zaljevu. Zidovi grada, sagraena na brdu, visoki su, ulice i uliice krivudave i razrovane, putovi vijugavi. Lijepa au-to-cesta u amerikom stilu vodi k njemu sa sjevera, ali se gubi u njegovim uskim ulicama i pretvara u kozju stazu. Ouauhnahuac ima osamnaest crkava i pedeset sedam cantina. Moe se pohvaliti i igralitem za golf, i nita manje nego etiristo bazena za plivanje, javnih i privatnih, punjenih vodom to stalno tee odozgo s planina, i mnogim sjajnim hotelima. Hotel Casino de la Selva stoji na neto viem brdu, neposredno izvan grada, kraj eljeznike postaje. Podignut je daleko od glavne auto-ceste i okruen vrtovima i terasama koje pruaju irok pogled na sve strane. Nalik na palau, ispunjen je nekim ozrajem samotnog sjaja. Jer to vie nije Casino. ovjek se ne moe ak ni kockati 9za pie u baru. Pohodili bi ga duhovi propalih kockara. Nitko, ini se, vie i ne pliva u velianstvenu olimpijskom bazenu. Odskone daske stoje prazne i tune. Njegova igralita za jai-alai zarasla su u travu i pusta. Dva igralita za tenis otvorena su Samo na blagdane. U sumrak na Dan mrtvih, u studenom 1939, dva ovjeka u bijelim flanelnim odijelima sjedila su na glavnoj terasi Casina pijui anis. Igrali su tenis, a nakon toga biljar, i njihovi reketi, zatieni od kie, spremljeni u navlake doktorovu trouglastu, a onoga drugoga et-verouglastu leali su na niskoj ogradi pred njima. Dok su se pribliavale povorke, vijugajui s groblja nizbrdo iza hotela, visok zvuk njihova pjeva dopro je do ova dva ovjeka; oni se okrenue da pogledaju oaloene koji e se neto kasnije vidjeti tek kao palucava svjetla njihovih svijea to krue u daljini izmeu kukuruza svezanih u krstine. Dr Arturo Diaz Vigil pruio je bocu Anisa del Mono monsieuru Jacquesu Laruelleu, to se ba tada napeto nagnuo naprijed. Malo udesno, ispod njih, pod golemim crvenim sutonom, kojega je odsjaj krvario u naputene bazene, posvuda razbacane kao kakve utvare, poivao je mir i ljepota grada. Doimao se sasvim spokojan odande gdje su sjedili. Jedino kad bi se napeto osluhnulo, a to je M. La-ruelle sada inio, mogao se razabrati udaljen nejasan zvuk odrediv, iako nekako nerazluiv od tiha amora mrmor oaloenih nalik na pjevanje to raste i pada, i vrsto toptanje buka i vika fieste to traje ve cijeli dan.

M. Laruelle natoi sebi drugi anis. Pio je anis zbog toga to ga je podsjeao na apsint. Tamna mu je rumen oblila lice, a ruka mu lagano zadrhtala nad bocom sa ije je naljepnice crveno kriavi demon vilama vitlao na nj. Htio sam ga nagovoriti da pode i da bude deal-coholise, govorio je dr Vigil. Spotakao se preko te francuske rijei i nastavio engleski. Ali ja sam se i sam slabo osjeao tog dana nakon plesa, nije mi bilo dobro, zaista. Ne valja to se mi lijenici moramo ponaati kao 10 apostoli. Sjeate li se, i onda smo igrali tenis. Dakle, poto sam Konzula potraio u njegovu vrtu, poslao sam jednog djeaka s porukom hoe li uskoro doi do mene, bio bih mu zahvalan za to; ako ne moe, molim ga neka mi napie papiri, ukoliko ga pie ve nije ubilo. Laruelle se nasmija. Ali oni su otili, nastavio je drugi, i ba sam ja vas mislio upitati jeste li ga toga dana vidjeli. Bio je u mojoj kui kad ste vi telefonirali, Arturo. Oh, znam, ali mi smo se tako uasno napili no prije, bili smo tako perfectamente borracho, da mi se inilo kako je Konzulu jednako slabo kao i meni. Dr Vigil je zatresao glavom. Munina nije samo u tijelu nego i u onom dijelu koji se naziva dua. Jadni je va prijatelj troio sav svoj novac u takvim neprestanim muninama. Laruelle je ispio svoju au. Digao se i priao ogradi; oslanjajui ruke na svaki od teniskih reketa, gledao je dolje i oko sebe: naputena jai-alai igralita, njihove bastione pokrivene travom, mrtva teniska igralita, fontanu, sasvim blizu u sreditu hotelske avenije, gdje je neki uzgajiva kaktusa zaustavio konja da pije. Dvoje mladih Amerikanaca, mladi i djevojka, poeli su kasnu partiju stolnog tenisa dolje na verandi sporednog krila. Ono to se zbilo tono godinu dana prije, inilo se da ve pripada u neko drugo vrijeme. ovjek bi pomislio da su sadanje strahote to progutale kao kap vode. Nije bilo tako. Premda je tragedija ve prijetila da e postati nestvarnom i besmislenom, inilo se da se ovjek jo smije sjeati dana kad je pojedinani ivot imao neku vrijednost i nije bio samo tiskarska greka u slubenom izvjetaju. Zapalio je cigaretu. Daleko ulijevo, na sjeveroistoku, s onu stranu doline i terasastih brda u podnoju Sierra Madre Oriental, dva su se vulkana, Popocatepetl i Ixtaccihuatl, dizala u sumrak jasna i velianstvena. Blie, moda na desetak milja, i na nioj razini od glavne doline, razabiralo se selo Tomalin, skriveno od praume, iz koje se dizao tanak plaviast veo skrive11

nog dima netko je palio drvo za ugalj. Pred njim, s druge strane amerike auto-ceste, irila se polja i umarci kroz koje je vijugala rijeka, i put u Alcapacingo. Zatvorska promatranica dizala se nad umom izmeu rijeke i puta koji se gubio naprijed, tamo gdje ljubiasti bregovi Dore Paradisea nestaju koso u daljinu. Prijeko, u gradu, svjetla jedinog kina u Ouauhnahuacu, sagraenog na padini, i otro isturenog, upalila se iznenada, trepui ugasila, i opet upalila. No se puede vivir sin amar rekao je M. Laruelle... Kao to je to onaj es-tupido napisao na mojoj kui. Doi, amigo, odbaci svoj naum, rekao je dr Vigil iza njega. Ali, hombre, Yvonna se vratila. To neu nikada shvatiti. Vratila se tom ovjeku! Laruelle je opet priao stolu gdje je nalio au tehuacanske

mineralne vode. Rekao je: Salud y pesetas. Y tiempo para gastarlas, uzvratio je njegov prijatelj zamiljeno. M. Laruelle je promatrao lijenika kako se zavaljuje u svoju lealjku, zijevajui, to lijepo, prelijepo tamnoputo ravnoduno meksikansko lice, blage duboke smee oi, nedune poput eznutljivih oiju krasne o-axaquenanske djece koju je vidio u Tehuantepecu (tom idealnom mjestu gdje su ene radile dok su se mukarci kupali u rijeci cijeli dan), tanke male ruke i njena zapea, na kojima je bilo iznenaujue vidjeti grube crne malje. Odbacio sam svoj naum ve odavno, Arturo, rekao je on na engleskom, vadei cigaretu iz usta, istananim nervoznim prstima na kojima je, bio je svjestan toga, nosio previe prstenja. to sam jo otkrio, M. Laruelle je primijetio da mu se cigareta ugasila, i natoio je sebi jo jedan anis. Con permiso. Dr Vigil iz svog depa izvadi upalja i upali ga, tako brzo da se inilo kao da ga je ve upaljena izvukao iz depa, pokret i paljenje bili su jedna kretnja. Pruio je vatru M. Laruellu. Zar niste nikada bili ovdje u crkvi za alosne, upitao je iznenada, 12 tamo gdje je Djevica za one koji nemaju nikoga? M. Laruelle je odmahnuo glavom. Nitko ne ide onamo. Samo oni to zaista nemaju nikoga, rekao je lijenik, sporo. Spremio je upalja i pogledao na sat, okrenuvi svoj zglob paljivim trzajem. AHons-nous-en, dodao je, vamonos, i nasmijao se zijevajui, kimajui se i klatei sve dok mu se glava nije nala u dlanovima. Tada se digao i pridruio'M. Laruellu na ogradi, udiui duboko. Ah, ovo je ba vrijeme koje volim, kad sunce zalazi, kad svi ljudi ponu pjevati, a svi psi lajati. M. Laruelle se nasmija. Dok su razgovarali nebo je na jugu postalo divlje i olujno; oaloeni su napustili padinu brijega. Sneni su se leinari, visoko gore, raskrilili niz vjetar. Dakle, oko osam i pol, moda u poi u dne na jedan sat. Bueno. Vidjet u vas onda veeras na starom mjestu. Zaista, jo ne vjerujem da sutra odlazite. Pruio je ruku koju je M. Laruelle stegnuo vrsto, prijateljski. Nastojte doi veeras, a ako ne doete, molim vas shvatite da se ja uvijek zanimam za vae zdrav-Ije. Hasta la vista. Hasta la vista. Sam, stojei pokraj auto-ceste kojom je prije etiri godine vozio posljednju milju onoga dugog, ludog, prekrasnog putovanja iz Los Angelesa, Laruelle otkri da mu je takoer teko povjerovati kako zaista odlazi. Zatim ga pomisao na sutra gotovo prevlada. Zastao je neodluan kuda da krene kui, dok se mali pretrpani autobus Tomalin Zocalo prodrmuckao pokraj njega nizbrdo prema barranci, prije nego se popeo u Quauh-nahuac. Nije mu se mililo krenuti tim smjerom veeras. Preao je ulicu to vodi na stanicu. Iako nee putovati vlakom, osjeaj odlaska, njegove neizbjenosti, opet mu je teko pao, dok je, djetinjasto izbjegavajui zatvorene skretnice, iao preko usko trane pruge. Svjetlost zala-zeeg sunca odbijala se od cisterna na travnat nasip s druge strane. Peron je spavao. Tranice su bile prazne, 13signali podignuti. Nije se moglo naslutiti je li ikad ikakav vlak stigao na tu stanicu ili je napustio: OUAUHNAHUAC Ipak je pred neto manje od godinu dana to mjesto bilo prizor rastanka koji on nee nikada zaboraviti. Prilikom njihova prvog susreta, kad je s Vvonnom i samim Konzulom bio doao u Laruelleov dom u Calle Nicara-gua, Konzulov mu

se polubrat nije svidio nita vie, u-tio je sada, nego to se sam svidio Hughu. Hughov udan izgled jer je toliko bio zaokupljen ponovnim susretom s Vvonnom nije ga se toliko dojmio da bi ga kasnije u Parianu mogao prepoznati, inio se naprosto karikaturom Konzulova ljubaznog polugorkog opisa. Dakle, to je bilo dijete o kojemu se M. Laruelle blijedo sjeao da je sluao prije vie godina! Za pola sata odbacio ga je kao neodgovornog gnjavatora, profesionalnog kunog marksista, tatog i samouvjerenog, koji meutim glumi romantinu otvorenost. Dok je Hugh, koga Konzul s vie razloga nije bio pripremio za susret sa M. Laruellom, bez dvojbe njega smatrao nekim posebnim tipom gnjavatora, postarijim estetom, okorjelim promiskuitetnim neenjom, sa prilino sladunjavim posjednikim odnosom prema enama. Ali poslije tri neprospavane noi bila je cijela jedna vjenost proivljena: tuga i zbunjenost zbog jedne neshvatljive nesree zbliila ih je. U satima to su slijedili nakon njegova odgovora na Hughov telefonski poziv iz Pariana, Laruelle je saznao mnogo o Hughu, o njegovim nadama, bojaz-nima, samoobmanama, njegovim oajanjima. Kad je Hugh otiao, bilo mu je kao da je izgubio sina. Ne pazei na svoje tenisko odijelo, M. Laruelle popeo se na nasip. Ipak je imao pravo, rekao je sebi kad je, popevi se na vrh gdje je zastao da udahne, imao je pravo to je, poto je Konzul bio otkriven (budui da se ta groteskno patetina situacija razvila u Ouauhna-huacu kada prvi put nije bilo britanskog konzula komu bi se obratio, a bio je toliko potreban), zahtijevao da se 14 Hugh okani svih uobiajenih obzira i posvema iskoristi priliku to policija zaudno oklijeva da ga zadri njihovu moda gorljivu elju da ga se oslobode ba u trenutku kad se inilo loginim da bi ga mogli zadrati kao svjedoka barem s jednog gledita na ono to se sad iz daljine gotovo moglo nazvati sluajem i da se, to je mogue prije, dohvati broda koji ga je na svu sreu ekao u Vera Cruzu. M. Laruelle se osvrnuo prema stanici; Hugh je ostavio prazninu. U stanovitom je smislu umaknuo s posljednjom od svojih iluzija. Jer Hugh je, ak i tada, u dvadeset devetoj, jo sanjao da moe mijenjati svijet (za to nema druge rijei) kao to se ni Laruelle, tada u etrdeset drugoj, jo nije bio posve odrekao nade da e ga promijeniti svojim velikim filmovima to ih je kanio stvoriti. Ali svi su se ti snovi danas doimali besmisleno i drsko. Napokon, stvorio je velike filmove, a veliki su filmovi potonuli u prolost. I koliko on zna, nisu promijenili svijet. tovie, bio je stekao stanovitu slinost s Hughom. Kao Hugh, iao je i on u Vera Cruz, i kao Hugh, nije ni on znao hoe li brod ikad stii u luku... Put je M. Laruella vodio kroz poluobradena polja omeena uskim travnatim stazama koje su utabali uzgajivai kaktusa vraajui se kui s posla. To mu je bio najdrai put, premda njime nije proao jo od prije kia. Listovi kaktusa privlaili su svojom svjeinom; zelena stabla, obasjana veernjim suncem, mogla su biti tune vrbe zanjihane na vjetru to se bio digao; jezero ute sunane svjetlosti iskrilo se u daljini ispod ljupkih brda nalik na pogae. Bilo je neto zlokobno u toj veeri. Crni su oblaci izranjali s juga. Sunce je lijevalo rastopljeno staklo na polja. U divljem sutonu vulkani su djelovali zastraujue. M. Laruelle je hodao brzo, u oteanim teniskim cipelama, koje je ve morao spakovati, maui svojim teniskim reketom. Opet ga obuze osjeaj straha, osjeaj da je nakon svih tih godina, i posljednjega svog dana ovdje i dalje stranac. etiri godine, gotovo pet, a on se jo osjeao kao lutalac na nekom drugom planetu. Nije to bio onaj osjeaj koji bi mu odlazak 15imalo olakao, ak i kad bi uskoro, bude li Boja volja, opet vidio Pariz. Ah,

dobro! Malo je to osjeao u vezi s ratom, osim da je to loe. Jedna e ili druga strana pobijediti. Ma tko pobijedio ivot e biti teak. Premda e, izgube li Saveznici, biti tei. Ali ovako ili onako, nastavit e se ovjekova osobna borba. Kako se neprestano, kako zapanjujue, mijenjao krajolik! Polja su sad bila puna kamenja: vidio se niz mrtvih stabala. Jedan naputeni plug, ocrtan prema nebu, dizao je svoje ruke nebesima u nijemu preklinjanju. Kao drugi planet, sjetio se opet, udan planet gdje, pogleda li malo dalje iza Tres Marias, moe vidjeti sve mogue krajolike odjednom: Cotsvvolds, Windermere, New Hampshire, livade Eure-et-Loire, ak i sive dine Cheshirea, pa i Saharu, planet na kojemu za tren oka moe mijenjati podneblja i, ako ti je drago tako misliti, tri civilizacije, na raskriju auto-ceste; ali prekrasan planet, nije mu se mogla porei ljepota, kobna ili pak nevina kakva se inilo da je ljepota samog Raja zemaljskog. Ipak, to je on postigao u tom Raju zemaljskom? Bio je stekao nekoliko prijatelja. Bio je stekao jednu ljubavnicu, Meksikanku, s kojom se svaao, i brojne divne idole Maja to ih nee moi iznijeti iz zemlje, i bio je... Laruelle se pitao hoe li poeti kia: ponekad, premda rijetko, u ovo je doba godine, kao lani na primjer, kiilo onda kad ne bi trebalo. A ono su na jugu bili olujni oblaci. Umiljao je da moe nanjuiti kiu, i palo mu je na um da ne bi bilo veeg uitka nego da pokis-ne, da se smoi do koe, da ide sve dalje i dalje kroz ovu divlju zemlju u svom slijepljenom bijelom flanelnom odijelu, sve mokriji i mokriji i mokriji. Pogledao je oblake: tamne brze konje to se komeaju nebom. Prolom crnih oblaka u nevrijeme! Na to je nalik ljubav, pomisli, ljubav to doe prekasno. Samo nezdrav spokoj slijedi nakon nje, kao da se veernji miris ili spor sunev sjaj i toplina vraaju na iznenaenu zemlju. Laruelle je i dalje ubrzavao korak. I nek te takva ljubav uini nijemim,16

slijepim, ludim, mrtvim svoju sudbinu ne bi smio mijenjati. Tonnerre de Dieu... Ne gasi se e kad se kae na to je nalik ljubav to doe prekasno. Grad mu je sada bio s desne strane i iznad njega, jer se M. Laruelle sputao nizbrdo sve otkako je napustio Casino de la Selva. Iz polja to ih je prelazio mogao je iznad stabala na obronku brda i iza tamnog, dvorcu slinog obrisa Cortesove palae, vidjeti lagano okretanje ogromnog sajminog kola ve osvijetljenog, na trgu Ouauhnahuaca; inilo mu se da moe razaznati smijeh to dolazi iz sjajnih njegovih gondola i, opet, onu tihu opojnost glasova koji pjevaju, gube se, zamiru s vjetrom i napokon utihnu. Sjetna amerika melodija St. Louis Blues, ili neka slina, stizala je od vremena do vremena kroz polja k njemu kao blag, vjetrom noen val glazbe iz koje bi se rasprio slap amora to se, izgleda, nije toliko razbijao, koliko je pak tukao o zidove i kule predgraa; tad bi ga s jecajem upila daljina. Naao se u uliici to kroz pivovaru vodi u Tomalin. Stigao je na cestu za Alcapancingo. Prolazio je automobil, i on je okrenuta lica ekao da se slegne praina, prisjetio se vremena kad se s Vvonnom i s Konzulom vozio dolinom Meksikog jezera koje je nekad bilo grotlo ogromnog vulkana, i vidio je opet obzorje umekano prainom, autobuse to jure kroz uskovitlanu prainu, radoznale djeake to stoje na stranjem dijelu teretnja-ka izlaui se opasnosti, lica zamotanih zbog praine (i bilo je neto velianstveno u tome, uvijek je osjeao neku simboliku za budunost, za koju je zaista tako velike pripreme inio jedan hrabar narod, jer su se diljem cijelog Meksika mogli vidjeti ti ogromni teretnjaci s tim mladim radnicima na njima, uspravljenim u hlaama to otro lepraju, nogu rairenih iroko, vrsto) i na suncu, na okruglom brijegu, osamljeni oblak praine koja putuje, prainom zastrta brda uz jezero, nalik na otoke u kii koja iba. Konzul,

iju je staru kuu M. Laruelle sad prepoznao na obronku ispod barrance, izgledao je takoer dovoljno sretan onda, kad je lutao oko Cholule s njenih trista i est crkava i dvije brijanice,

17

1

Toiletom i Haremom, i peo se zatim razruenom piramidom, za koju je ponosno tvrdio da je to izvorni Toranj babilonski. Kako je zadivljujue ono to je moralo biti babilonski kaos njegovih misli! Dva odrpana Indijanca pribliavala su se M. Laru-ellu kroz prainu; prepirali su se, s dubokom usredoto-enou sveuilinih profesora koji u ljetni sumrak lutaju Sorbonnom. Njihovi glasovi, kretnje njihovih finih mrkih ruku, bile su nevjerojatno plemenite, istanane. Njihovo dranje podsjealo je na uzvienost astekih vladara, njihova lica na mrane kamenoreze ruevina u Vucatecanu: ... perfectamente borracho... ... completamen te fan tastico... Si, hombre, la vida impersonal... Claro, hombre... Positivamente. Buenas noches. Buenas noches. Zamakli su u mrak. Veliko je kolo potonulo, zvukovi sajma, glazbe, umjesto da budu blii, zaas utihnue. M. Laruelle pogleda na zapad; starinski vitez, s teniskim reketom umjesto tita i s depnom svjetiljkom umjesto kese za novac, sanjao je o trenucima bitaka to ih je dua preivjela lutajui ovuda. Kanio je skrenuti dolje drugom ulicom desno, to vodi pokraj oglednog dobra gdje je Casino de la Selva napasao svoje konje, ravno u svoju ulicu, Calle Nicaragua. Ali na nenadan poticaj okrenu lijevo du puta to vodi pokraj zatvora. Osjetio je mutnu elju da ove svoje posljednje noi poeli zbogom ruevinama Maksimilijanove palae. Jedan golemi arkandeo, crn kao grom, iskrsnuo je na jugu s Tihog oceana. A ipak, uza sve to, oluja je sadravala svoj vlastiti tajni mir... Strast prema Yvonni (je li ona ikada bila osobito dobra glumica ili nije, bilo je nebitno, rekao joj je istinu onomad kad je kazao da bi mogla biti vie nego dobra u bilo kojem njegovu filmu) vratila mu se u srce, na nain koji nije mogao objasniti, prvi put kad je sam, idui poljima iz Saint Presa, pospanog francuskog

sela ustajalih rijenih rukavaca i brana i sivih zaputenih mlinova, gdje je stanovao; vidio je kako se polako i udesno i s beskrajnom ljepotom iznad strnita punih poljskog cvijea, polako u sunce diu kao i stoljeima prije, dok su ih gledali hodoasnici lutajui tim istim poljima dva zvonika katedrale u Chartresu. Ljubav im bijae donijela mir, za sve prekratak, neobino nalik na opinjenost, aroliju samoga Chartresa, u kojemu je ve odavna zavolio svaku bonu ulicu i kavanu otkud je mogao gledati u katedralu to vjeno plovi u oblacima, aroliju koju nije mogla sruiti ni injenica da je do grla bio u dugovima. M. Laruelle je brzo koraao prema palai. Nije osjeao nikakvo kajanje to je Konzulov neugodan poloaj petnaest godina kasnije razbio drugu aroliju ovdje u Ouauhnahuacu! to se toga tie, razmiljao je: ono to je za neko vrijeme ponovno zbliilo Konzula i njega, ak i nakon Vvonnina odlaska, nije, zapravo, bilo kajanje. To je moda donekle bila elja za nekom varavom utjehom, kao da grize bolnim zubom, izvui se iz uzajamnog preutnog pretvaranja da je Vvonna jo tu. Ah, sve su te stvari mogle biti dovoljnim razlogom da cijeli svijet stave izmeu sebe i Ouauhnahuaca! Ipak, ni jedan nije tako uinio. I sad je M. Laruelle mogao osjetiti kako ga njihov teret pritie, kao da se na neki nain prenio na ove ljubiaste planine to ga okruuju, tako tajanstvene, sa svojim tajnim rudnicima srebra, tako povuene, a ipak tako bliske, tako mirne, i iz tih planina oslobodio udnu sjetnu snagu to ga je pokuavala zadrati ovdje, osjetiti to bijae teina tog tereta, teina mnogih stvari, ali uglavnom teina tuge. Proao je polje gdje je olupina izblijedjela plavog forda bila gurnuta pod ivicu na obronku: dvije su opeke bile postavljene pod njegove prednje kotae, da ne bi nehotice sam otputovao. Na to eka, htjede ga upitati, osjeajui neto kao srodstvo, suosjeanje, za tu olupinu starog poklopca to mlatara...Dragi, zato sam otila? Zato si me pustio? Nisu M. Laruellu bile upue19ne ove rijei na onoj zakanjeloj Yvonninoj razglednici, razglednici koju mora da mu je Konzul podmuklo stavio pod jastuk u jednom trenutku onoga posljednjeg jutra ali kako ovjek ikada moe znati kad? kao da je Konzul bio sve to izraunao, znajui da e M. La-ruelle to otkriti ba u trenutku kad Hugh, sav izvan sebe, bude nazvao iz Pariana. Parian! S njegove desne strane dizali se zidovi zatvora. Gore na promatranici, jedva vidljivoj iznad njih, dva su policajca dalekozorom izviala na istok i zapad. M. Laruelle je proao mostom preko rijeke, zatim krenuo kratkim preacem preko iroke istine u umi, oigledno predviene za botaniki vrt. Ptice su u jatima dolazile s jugoistoka: male, crne, rune ptice, ak i preduge, poneto nalik na udovine kukce, poneto nalik na vrane, s nespretnim dugakim repovima, i u valovitom, irokom, ukoenom letu. Re-metei sumrak one su grozniavo leprale u potrazi za svojim putom kui, kao to su to inile svake veeri, traei put na poinak izmeu jasenova na zocalu koje bi sve do noi odzvanjalo od njihova neprestanog otrog monotonog krianja. Udaljujui se, odvratno je mnotvo zamuklo i rasprilo se. Dok je on stigao do palae, sunce je ve zalo. Unato svojoj amour propre smjesta je poalio to je doao. Slomljeni ruiasti stupovi, u polusvjetlu, moda su ekali da padnu na njega; bazen, pokriven zelenom pjenom, stubite to iupano visi na jednoj truloj sponi, da mu se sklope nad glavom. Unitena smrdljiva kapela zarasla u korov, zidovi to se raspadaju poprskani mokraom, na kojima vrebaju korpioni ruevni nosivi

pragovi, tuni arhivolat, klizave ploe prekrivene izmetom to mjesto, gdje se jednom gni-jezdila ljubav, izgledalo je kao dio none more. A Laruelle bijae umoran od nonih mora. Francuska, ak ni pod austrijskom krinkom, ne bi se smjela prenijeti u Meksiko, mislio je on. I Maksimilijan je bio nesretan u svojim palaama, jadnik. Zato su morali i onu drugu kobnu palau u Trstu nazvati Miramar, gdje je Carlotta poludjela, a svakoga je, tko je ikad ondje ivio, sve od 20 carice Elizabete Austrijske pa do nadvojvode Ferdinanda, zadesila nasilna smrt? A ipak, koliko mora da su voljeli ovu zemlju, to dvoje osamljenih carskih izgnanika, ljudskih bia napokon, ljubavnika izvan svog elementa svoga Raja koji im se, a da i nisu posve znali zato, pred oima poeo pretvarati u tamnicu i mirisati na pivovaru, sa svojim jedinim velianstvom naposljetku, velianstvom tragedije. Duhovi. Duhovi, kao i u Casinu, zasigurno su ovdje ivjeli. I duh koji je jo govorio: Sudbina nam je doi ovamo, Carlotta. Gledati ovu valovitu velianstvenu zemlju, njezina brda, njezine doline, njezine vulkane ljepe nego se moe povjerovati. Misliti da je sve to nae! Budimo dobri i djelatni i uinimo se dostojnim nje! Ili su se duhovi prepirali: Ne, ti si volio sebe, volio si svoju bijedu vie nego ja. Ti si nam ovo namjerno uinio. Ja? Ti si uvijek imao ljude to su te uvali, voljeli, iskoritavali, vodili. Sluao si svakoga osim mene koja sam te zaista voljela. Ne, ti si jedino bie koje sam ikada volio. Ikada? Ti si volio samo sebe. Ne, volio sam tebe, uvijek tebe, mora mi vjerovati, molim te: mora se sjetiti kako smo uvijek smjerali doi u Meksiko. Sjea li se?... Da, ima pravo. Meni se s tobom pruila prigoda. Nikada vie takve prigode! I iznenada su plakali zajedno, strastveno, dok su stajali. Ali to je bio Konzulov glas, ne Maksimilijanov, to ga je Laruelle gotovo mogao uti u palai: i dok je koraao dalje, zahvalan to je napokon izbio na Calle Nica-ragua, makar i na njezin najdalji kraj, sjetio se dana kad je naiao na Konzula i Yvonnu kako se tamo grle; to nije bilo dugo nakon njihova dolaska u Meksiko, a kako je palaa onda drukije izgledala! M. Laruelle je usporio korak. Vjetar je pao. Raskopao je svoju englesku jaknu od tvida (kupljenu u Mexico Citvju, u radnji High Life, to se izgovaralo Eetchleef) i razvezao svoj plavi tokasti al. Veer je bila neuobiajeno sparna. I tako tiha. Ni glas ni krik nije mu sada dopirao do uiju. Nita osim lapanja vlastitih koraka... Nigdje ni ive due. M. Laruelle se osjeao i pomalo stisnut, hlae 21su ga stezale, postajao je predebeo, bio je postao prede-beo u Meksiku, to bi nekim ljudima moglo dati jo jednu udnu pobudu da se mae oruja, i to ne bi nikad dolo u novine. Besmisleno je reketom zamahnuo po zraku, pokretima serviranja, pokretima uzvraanja: ali reket je bio previe teak, zaboravio je na navlaku. Proao je pokraj oglednog dobra zdesna, pokraj zgrada, polja, brda sada zasjenjenih tamom koja se brzo skupljala. Veliko se kolo pojavilo opet, samo njegov vrh, tiho sjajei visoko na brdu, gotovo ravno pred njim, zatim su ga zakrila stabla. Put, straan i pun rupa, ovdje se strmo sputao nizbrdo; prilazio je malom mostu iznad barrance, duboke klisure. Na pola je mosta zastao, zapalio novu cigaretu na staroj, i nagnuo se preko ograde, gledajui dolje. Bilo je previe tamno da bi vidio dno, ali, tu je bila zaista konanost, rascjep! Ouauhnahuac je u tome bio slian vremenu, kud god se okrene eka te ponor. Noite leinara i grad Moloh! Kad je Krist bio razapet, tako govori pomorska misionarska legenda, tlo se otvorilo du cijele ove zemlje, premda je ta podudarnost tada jedva ikoga mogla zgranuti. Na ovom mu je mostu Konzul jednom predlagao da snimi film o Atlantidi. Da,

naginjui se preko ograde ba ovako, pijan ali pribran i suvisao, pomalo lud, pomalo nestrpljiv bila je to jedna od onih zgoda kada se Konzul trijeznio opijajui se govorio mu je o duhu ponora, o bogu oluje huracanu, koji tako uvjerljivo dokazuje vezu izmeu dviju suprotnih strana Atlantika. to god da je mislio... Ipak to nije bilo prvi put da su Konzul i on stajali gledajui u ponor. Jer oduvijek je postojao itavu vjenost prije i kako bi se to sad moglo zaboraviti? Pakleni bunker: i onaj drugi susret ondje koji kao da je bio u nekoj mranoj vezi s onim poslije u Maksi-milijanovoj palai... Je li njegovo otkrie da je Konzul u Ouauhnahuacu, otkrie da njegov stari engleski drug u igri jedva da bi ga mogao nazvati kolskim drugom koga nije vidio gotovo etvrt stoljea, zaista ivi u njegovoj ulici, i da je tu, da je bez njegova znanja tu 22 ve est tjedana, zaista tako izuzetno? Vjerojatno ne. Bit e to vjerojatno jedna od onih beznaajnih podudarnosti koje se mogu oznaiti kao omiljena ala bogova. Ali kako mu se ivo, opet, to davno ljetovanje na moru u Engleskoj, vratilo u svijest! M. Laruelle, koji se rodio u Languionu, u pokrajini Moselle, ali komu se otac, bogati filatelist starinskih navika, preselio u Pariz, ljeto je kao djeak najee provodio s roditeljima u Normandiji. Courseulles, u Calvadosu, na La Mancheu, nije bilo otmjeno ljetovalite. Daleko od toga. Bilo je tamo nekoliko vjetrom nagrizenih pansiona, milje pustih pjeanih dina, a more je bilo hladno. Ali ba u Courseulles, unato tome, toga sparnog ljeta 1911, stigla je obitelj poznatog engleskog pjesnika Abrahama Taskersona, vodei sa sobom udno malo anglo-indijsko siroe, mrzovoljno, petnaest-godinje stvorenje, tako srameljivo a ipak tako samozadovoljno, koje je pisalo pjesme, na to ga je stari Tas-kerson (koji je bio ostao kod kue) oigledno potaknuo, i koje bi ponekad briznulo u pla ako bi se u njegovoj nazonosti spomenula rije otac ili majka. Jacques, otprilike istih godina, osjetio je neobinu privrenost prema njemu i, budui da su se drugi Taskersonovi djeaci najmanje njih est, uglavnom stariji i oito ilavije vrste, iako su po bonoj lozi bili zapravo roaci mladog Geoffrevja Firmina najradije drali zajedno i ostavljali mladia samoga, viao se najvie s njim. Lutali su zajedno obalom s parom starih tapova za golf donesenih iz Engleske i nekoliko jadnih loptica od gut-ta-perche, koje im je posljednjega popodneva slavno odnijelo more. Joffrev je postao Stari moj. Mere Laruelle, za koju je on meutim bio onaj krasni mladi pjesnik iz Engleske, osjeala je takoer naklonost prema njemu. Mere Taskerson zavoljela je djeaka iz Francuske: posljedica je bila to da su Jacquesa pozvali da rujan provede u Engleskoj s Taskersonovima, gdje e Ge-offrev ostati sve do poetka polugodita. Jacquesov otac, koji ga je kanio dati u neku englesku kolu dok ne navri osamnaestu, pristao je. Posebno mu se svialo 23uspravno muevno dranje Taskersonovih... I tako je M. Laruelle dospio u Leasovve. Bila je to neka vrsta razvijenije, uljuenije verzije Courseullesa na sjeverozapadnoj obali Engleske. Tas-kersonovi su ivjeli u udobnoj kui kojoj se stranji vrt naslanjao na krasno lelujavo igralite golfa, koje je s desne strane graniilo s morem. Sliilo je to na more, a zapravo je bilo ue rijeke, sedam milja iroko; bijele su pruge na zapadu oznaavale gdje zaista poinje more. Velke planine, puste, crne i oblane, sa pokojim snjenim vrhom da Geoffa podsjeti na Indiju, leale su s druge strane rijeke. Preko tjedna, kad im je bilo doputeno igrati se, igralite je bilo prazno: uti cvjetovi morskog maka

lelujali se u bodljikavoj morskoj travi. Na obali su stajali ostaci neke pretpotopne ume s runim crnim streim panjevima, a neto dalje stari zdepasti naputeni svjetionik. Postojao je i jedan otok na uu, s mlinom na vjetar na njemu, slian udnom crnom cvijetu, do kojega se za vrijeme oseke moglo do-jahati na magarcu. Dim teretnjaka koji plove iz Liver-poola visio je nisko na obzorju. Dobivao se dojam prostora i praznine. Samo za vrijeme vikenda pokazale bi se neke nepogodnosti njihova zemljita: premda se sezona bliila kraju i sivi se hoteli za lijeenje vodom du etalita praznili, igralite je svakog dana bilo puno trgovaca iz Liverpoola koji su igrali u parovima. Od subote ujutro do nedjelje naveer neprekidan pljusak loptica za golf to su izlijetale preko ograda zasipao je krov. Tada je bio uitak s Geoffrevjem izii u grad koji je jo bio pun nasmijanih lijepih djevojaka i etati sunanim vjetrovitim ulicama ili gledati koju od onih kominih predstava Pierrota na plai. Ili bi, a to je bilo najljepe, jedrili u iznajmljenoj jedrilici dvanaest stopa dugakoj, kojom je Geoffrey vjeto upravljao. Jer Geoffrey i on su kao i u Courseullesu bili uglavnom preputeni sebi. Jacques je sad jasnije shvaao zato je Taskersonove tako malo viao u Normandiji. Ti su mladii bili pjeaci bez premca. Nije im bilo nita propjeaiti dvadeset pet do trideset milja na dan. 24 Bilo je jo udnije, jer ni jedan od njih jo nije bio preao aki uzrast, to su bili i pijanci bez premca. Za vrijeme obine etnje od pet milja stali bi u svakoj krmi i popili vr ili dva jakog piva. ak i najmlai, koji jo nije navrio petnaestu, odvalio bi svojih est vreva za jedno popodne. A ako bi kome pozlilo, to bolje. Bilo bi vie mjesta za jo. Ni Jacques, koji je imao slab eludac premda je bio naviknut na stanovitu koliinu vina ni Geoffrev, koji je mrzio okus piva i k tome pohaao strogu metodistiku kolu, nisu mogli izdrati taj srednjovjekovni ritani. Zapravo je cijela obitelj pretjerano pila. Stari je Taskerson, ljubazan pametan ovjek, izgubio jedinog od svojih sinova koji je bio naslijedio dijelak knjievnog dara; svake je noi natmuren sjedio u svojoj radnoj sobi otvorenih vrata, pijui satima, s makama u krilu i s veernjim novinama koje su izdaleka nezadovoljno ukale ostalim sinovima koji su pak za svoj raun sjedili u blagovaonici pijui sate i sate. Gospoda Taskerson, posve drukija ena, u kui gdje je vjerojatno osjeala manju potrebu da ostavi dobar dojam, sjedila bi sa svojim sinovima, rumena u lijepu licu, ne odobravajui im, ali je svejedno raspoloeno ustrajala dok svi drugi nisu pali pod stol. Istina, djeaci bi najee poeli neto prije. Nisu oni bili od one vrste ljudi koje je ikad itko vidio kako posru ulicom. To je za njih bilo pitanje asti da djeluju to trijeznije, to su bili pijaniji. Obino su ili nevjerojatno uspravno, zabaenih ramena, oiju uprtih naprijed, kao straari na dunosti, samo potkraj dana vrlo, vrlo sporo, ukratko, s istim onim uspravnim muevnim dranjem koje je bilo ostavilo onako snaan dojam na Laruellova oca. Nije ak bilo nimalo neuobiajeno zatei ujutro cijelu obitelj kako spava na podu blagovaonice. Ipak, kao da se nitko nije loije osjeao zbog toga. A smonica je uvijek bila natrpana bavama piva koje je otvarao tko je htio. Zdravi i jaki, djeaci su jeli kao lavovi. Prodirali su silne koliine prenih ovjih eludaca i krvavica poznatih kao crne ili krvave, neku smjesu otpadaka uvaljanih u zobeno brano, to je, bojao se Jacques, moglo2- POD VULKANOM

25barem djelomice biti pripremljeno izriito za nj bou-din, zar ne zna, Jacques dok je Stari moj, sad esto spominjan kao onaj Firmin, sjedio stidljiv i odsutan, s aom svijetlog, gorkog piva, netaknutom, srameljivo

pokuavajui zapodjenuti razgovor s gospodinom Taskersonom. Isprva je bilo teko razumjeti to onaj Firmin uope radi s takvom nevjerojatnom obitelji. Nije imao nikakvih zajednikih sklonosti s Taskersonovim djeacima, a nije iao ni u istu kolu. Ipak je bilo lako uvidjeti da je rodbina koja ga je poslala, postupila tako u najboljoj namjeri. Geoffrevjev nos bio je uvijek u knjizi, tako da je roak Abraham, iji je rad bio religiozno usmjeren, trebalo da bude onaj pravi ovjek koji e mu pomoi. Glede samih djeaka, o njima su vjerojatno znali jednako tako malo kao i Jacquesova obitelj: dobivali su u koli sve nagrade iz jezika i sve iz atletike: svakako e ti sjajni srdani djeaci biti oni pravi koji e Geoffrevju pomoi da se oslobodi svoje srameljivosti i sprijeiti ga da mata o ocu i Indiji. Jadni Stari moj osvojio je Jacquesovo srce. Majka mu je umrla u Kamiru dok je jo bio dijete, i za godinu ili tako neto, otac koji se ponovno oenio, jednostavno je, iako skandalozno, nestao. Nitko u Kamiru, ili bilo gdje, nije posve znao to se s njim dogodilo. Jednog je dana otiao na Himalaju i iezao, ostavivi Geoffrevja u Srinagaru s polubratom Hughom, tada djetecem u naruju, i s maehom. Potom, kao da to nije bilo dovoljno, umrla je i maeha, ostavivi dvoje djece same u Indiji. Jadni Stari moj! On je uza svu svoju sumnjiavost, doista bio dirnut bilo kojom vrstom ljubaznosti koju bi mu tko iskazao. Bio je ak dirnut i time to su ga zvali onaj Firmin. I bio je privren starom Taskersonu. M. Laruelle je osjeao da je on, na svoj nain, privren svim Taskersonovima, i da bi ih bio branio do posljednjeg daha. Bilo je u njemu neto razoruavajue bespomono i u isto vrijeme tako odano. I napokon, Tasker-sonovi su djeaci, na svoj udovino osoran engleski nain, inili sve to su znali da ga ne izostave i da mu po26 kau svoju naklonost za vrijeme njegovih prvih ljetnih praznika u Engleskoj. Nisu oni bili krivi to on nije mogao popiti sedam vreva za etrnaest minuta, ili hodati pedeset milja a da ne klone. Tako mu je, dijelom zahvaljujui njima, Jacques pravio drutvo. Oni vjerojatno i jesu pomalo uspjeli pomoi mu da svlada svoju srameljivost. Jer je Stari moj, kao i Jacques uz njega, od Taskersonovih u najmanju ruku nauio englesko umijee pecanja djevojaka. Znali su jednu besmislenu Pier-rotovu pjesmu, koju su najradije pjevali Jacquesovim francuskim akcentom. Jacques i on ili bi etalitem pjevajui:Oh u naaaas HOD je poi-mi-doi-mi HOD I mi smoooo ROD svi poi-mi-doi-mi ROD Svaki od naaaas KRAVATU poi-mi-doi-mi IMA I-gleda-u-lij epe-oi-curama-poi-midoi-mi-svima. Oh U naaaas POJ je poi-mi-doi-mi POJ Dok zora svitati stane, I-mi-svi-imamo-taj-poi-mi-doi-mi-dodi-mi-poi-mi-podi-mi-doi-mi osjeaj Kad svane.

Obred je zatim zahtijevao viknuti hej i poi za nekom djevojkom ije ste divljenje, inilo vam se, ako bi se ona okrenula, bili izazvali. Ako zaista jeste, i ako je to bilo nakon zalaska sunca, vodili ste je u etnju na igralite golfa koje je, kako su to Taskersonovi sroili, bilo puno zgodnih mjesta za ostajanje nasamo. To su-uglavnom bili bunkeri ili jarci izmeu dina. Bunkeri su najee bili puni pijeska, ali su bili zaklonjeni od vjetra, i duboki; a nijedan nije bio dublji od paklenog bunkera. Pakleni bunker bio je pogolema pjeana prepreka, prilino blizu kue Taskersonovih, nasred osmine duge kose istine. titila je donekle tratinu, iako iz daleka, jer je bila dosta ispod nje i malo ulijevo. Rupa je zjapila tako da moe progutati trei udarac takva igraa golfa kakav je bio Geoffrev, po prirodi dobar i skladan igra, i otprilike petnaesti od nespretnjakovia poput Jacquesa. Jacques i Stari moj esto su

zakljuivali da e Pakleni bunker biti sjajno mjesto da se dovede 27djevojka, premda gdje god ste je poveli, to nije znailo da se ita ozbiljno zbilo. Oko cijele te stvari s pecanjem bilo je, uglavnom, nekog ozraja nevinosti. Nakon nekog vremena Stari moj, koji je, blago reeno, bio nevin, i Jacques koji se pretvarao da nije, stekli su naviku da na etalitu upecaju djevojke, podu na igralite golfa, ondje se raziu i sretnu kasnije. U Taskerso-novih je, zaudo, postojao prilino utvren dnevni red. M. Laruelle ni do dananjeg dana nije znao zato se nisu sporazumjeli oko koritenja Paklenog bunkera. On svakako nije imao,nikakvu namjeru uhoditi Geoffrevja. Desilo se bilo da je sa svojom djevojkom, koja mu je bila dosadna, prolazio preko osme istine, idui prema cesti za Leasowe, kad su ih trgnuli glasovi koji su dopirali iz bunkera. Tada je mjeseina razotkrila udnovat prizor od kojega ni on ni djevojka nisu mogli odvojiti pogled. Laruelle bi bio pourio odatle, ali ni jedno od njih ni jedno potpuno svjesno udnog uinka toga to se zbivalo u Paklenom bunkeru nije moglo zadrati svoj smijeh. Zanimljivo, Laruelle nije nikada zapamtio to je tko rekao, zapamtio je samo izraz Geof-frevjeva lica na mjeseini i nespretni groteskni nain na koji se djevojka bila iskoprcala na noge, zatim da su se i Geoffrev i on ponaali s vidljivom samosvijeu. Svi su otili u gostionicu nekog udnog naziva, nalik na to je druga stvar. Oigledno je to bio prvi put da je Konzul samoinicijativno uao u bar, naruio Johnnv Walke-re, glasno, svima naokolo, ali je konobar, doaptavajui se s vlasnikom, odbio da ih poslui, pa su ih izbacili kao maloljetnike. Na alost, njihovo prijateljstvo iz stanovitih razloga nije preivjelo ta dva tuna mala neuspjeha, premda ih je bez dvojbe poslala providnost. Laruellov je otac u meuvremenu napustio zamisao da ga poalje u kolu u Englesku. Raspust se rasplinuo u osami i ek-vinocijalnim vjetrovima. Otuno dosadno rastao se u Liverpoolu i dosadno otuno putovao u Dover i natrag kui, usamljen kao kakav prodava to po kuama prodaje luk, na morem zapljuskivanom brodu za Calais... 28 M. Laruelle se uspravio, iznenada postavi svjestan nekog kretanja, da bi se upravo na vrijeme sklonio s puta konjaniku koji je konja zauzdao poboke preko mosta. Mrak je bio pao kao Kua Usherovih. Konj je stao trepui u skakutavoj svjetlosti prednjih svjetala automobila rijetke pojave u Calle Nicaragua koji se pribliavao iz grada, valjajui se kao brod na onoj uasnoj cesti. Jaha je bio toliko pijan da se presavio preko cijelog konja, izgubivi pod nogom stremene, pothvat sam za sebe uzme li se u obzir njihova veliina, i jedva se uspijevao odravati uzdama, premda se ni jednom nije prihvatio za obluk sedla da se uvrsti. Konj se pro-pinjao divlje, neposluan napola uplaen, napola moda omalovaavajui svoga jahaa zatim je poletio u smjeru automobila. ovjek koji je, ini se, isprva padao ravno natrake, spaavajui se udom, tako to bi samo kliznuo na stranu poput cirkuskog jahaa, dohvatio se ponovno sedla, kliznuo, posrnuo, pao natrake spaavajui se svaki put, ali uvijek uzdama, nikad s pomou obluka na sedlu, drei ih sad u jednoj ruci, i dalje ne uspijevajui uhvatiti stremene, dok je bijesno tukao konja po slabinama machetom izvaenom iz dugih korica. U meuvremenu prednja su svjetla otkrila obitelj ratrkanu nizbrdo, ovjeka i enu u crnini, i dvoje

uredno odjevene djece, koju je ena povukla na rub ceste kad je konjanik projurio, dok je ovjek stajao iza jarka. Automobil se zaustavio, priguivi svjetla zbog jahaa, zatim se uputio prema Laruelleu i preao most iza njega. Bio je to snaan tih automobil amerike proizvodnje, utonuo duboko u svoje opruge, motor mu se jedva uo, a zvuk konjskih kopita odzvanjao je jasno, udaljavajui se, penjui se sada uza slabo osvijetljenu Calle Nicaragua, prolazei pokraj Konzulove kue, gdje bi na prozoru moralo gorjeti svjetlo koje Laruelle nije elio vidjeti jer dugo poto je Adam napustio vrt, u Adamovoj je kui i dalje gorjelo svjetlo i vrata su bila popravljena, pa pokraj kole s lijeve strane i mjesta na kojemu je sreo Yvonnu s Hughom i Geoffrevjem onoga dana pa je M. Laruelle pomislio kako se jaha ne zaustavlja ak ni pred njegovom, Laruelleovom, ku29om, gdje mu kovezi lee nagomilani i samo napola spremljeni, nego oko ugla, divljih oiju, nalik na one koje e ubrzo vidjeti smrt, vratolomno jae u Calle Tier-ra del Fuego, i dalje, kroz grad i to je, pomislio je iznenada, takoer taj suludi privid besmislene mahnitosti, ni obuzdane ni posve neobuzdane, nekako gotovo zadivljujue, i to je, na neki nejasan nain, takoer Konzul... M. Laruelle je preao vrh brda: stao je, umoran, u gradu ispod trga. Nije se, ak, popeo ni u Calle Nicara-gua. Kako bi izbjegao vlastitu kuu, poao je preacem nalijevo, upravo iza kole, strmom razrovanom zaobilaznom stazom to je vijugala u krug iza zocala. Ljudi su Ijubopitljivo zurili u njega dok je besciljno iao Ave-nidom de la Revolucion, jo nosei svoj teniski reket. Kad bi je slijedili dovoljno dugo, ulica bi vodila opet natrag amerikoj autocesti i Casinu de la Selva; M. Laruelle se nasmijao: u tom bi sluaju jednom ekscentrinom krivuljom mogao zauvijek putovati oko svoje kue. Iza njega se sajam, kojemu je jedva uputio pogled, kovitlao i dalje. Grad, aren ak i nou, bio je sjajno osvijetljen, ali tek mjestimice, kao luka. Vjetrovite su sjene padale na plonik. Rijetka su stabla u sjeni izgledala kao natopljena ugljenom prainom, s granama svije-nim pod teinom ae. Mali je autobus opet prozvrndao kraj njega, idui sad u drugom smjeru, koei snano na strmom brijegu, i bez stranjeg svjetla. Posljednji autobus za Tomalin. Proao je kraj prozora dra Vigila, na suprotnoj strani: drArturo Diaz Vigil, Medico Cirujano y Partero, Facultad de Mexico, de la Escuela Medico Militar, Enfermedades de Ninos, Indisposicio-nes Nerviosas kako se sve to uljudno razlikovalo od natpisa koji se sreu u mingitorios! Consultas de 12 a 2 y 4 a 7. Blago pretjerivanje, pomislio je. Protrao je prodava novina prodajui Ouauhnahuac Nuevo, proal-mazanski, proaxiski list to ga je, govorili su, izdavala nesnosna Union Militar. Un avion de combate Frances derribado por una caza Aleman. Los trabajadores de Australia abogan por la pazQuiere Vd? upitao ga je30

oglas u izlogu vestirse con elegancia y a la ultima moda de Europa y los Estados Unidos? M. Laruelle je silazio nizbrdo. Iz kasarne su dva vojnika, u ljemovima francuske vojske i sivim izblijedjelim ljubiastim odorama, s izvezenim i isprepletenim zelenim trakama, koraala na strau. Preao je ulicu. Pribliavajui se kinu postao je svjestan toga da nije sve onako kako bi moralo biti, da postoji neki udni neprirodni nemir u zraku, neto poput groznice. Na trenutke je postajalo mnogo svjeije. U kinu je bio mrak, kao da se veeras ne prikazuje nikakav film. Na drugoj strani, velika skupina ljudi, ne onih to ekaju red, nego oigledno netko od posjetilaca iz samog kina, koji su naglo nahrupili, stajala je

na ploniku i ispod malog nadsvodenog prolaza sluala trijetavi Washington Post March sa zvunika na teretnjaku. Iznenada se uo udarac groma i uli-no se svjetlo trepnuvi ugasilo. I u kinu je dakle ve bilo nestalo svjetla. Kia, pomisli Laruelle. Ali ga je elja da pokisne bila napustila. Stavio je svoj teniski reket pod jaknu i potrao. Olujni je vjetar odjednom ispraznio ulicu, razbacujui stare novine i raspaljujui baklje s naftom na tandovima gdje se prodavala tortilla: pokazala se divlja krabotina munje iznad hotela nasuprot kinu, popraena jo jednim udarcem groma. Vjetar je cvilio, ljudi su na sve strane, veinom smijui se, trali u zaklon. M. Laruelle je mogao uti gromove kako se ore u planinama iza njega. Kia je pljutala kao iz kabla. Stajao je bez daha zaklonjen ulazom u kino, koji je meutim bio sliniji ulazu u kakav mraan bazar ili trnicu. Seljaci s koarama gomilali su se u njemu. Na blagajni, trenutno praznoj, s vratima ostavljenim napol otvorenim, jedna je izbezumljena koko traila ulaz. Svugdje su ljudi palili depne svjetiljke ili ibice. Teret-njak sa zvunikom otklizao se u kiu i grmljavinu. Las Manos de Orlac, pisalo je na plakatu: 6 y 8.30. Las Ma-nos de Orlac, con Peter Lorre. Ulino se svjetlo ponovno upalilo, iako je kino jo ostalo u mraku. M. Laruelle je tapkajui traio cigaretu. 31 Orlacove ruke... Kako ga je to za tren vraalo u stare dane kina, pomisli, zapravo u njegove vlastite otegnute studentske dane, dane prakog studenta, i Bea, i Wernera Kraussa i Karla Griinea, Ufine dane kad je poraena Njemaka stjecala ugled u kulturnom svijetu, filmovima to ih je stvarala. Samo je tada u Orlacu igrao Conrad Veidt. udno, taj izuzetni film jedva da je bio bolji od sadanje verzije, slabi holivudski proizvod to ga je vidio prije nekoliko godina u Mexico Cityju ili moda Laruelle je pogledao oko sebe moda ak u ovom istom kinu. To nije bilo nemogue. Ali koliko se prisjeao, ak ga ni Peter Lorre nije mogao spasiti, i on ga nije elio gledati ponovno... Ipak, kakvu zapletenu beskrajnu priu o tiraniji i svetitu kao da je priao taj plakat to se sad nadnosi nada nj, pokazujui ubojicu Orlaca! Umjetnik s rukama ubojice; to je bila oznaka, hijeroglif vremena. Jer zaista, to je bila sama Njemaka to je, u vidu te grozno poniavajue loe karikature, stajala iznad njega. Ili je to, nekim neugodnim naporom mate, bio sam M. Laruelle? Vlasnik kina stajao je pred njim, s istom hitrom, upravo nespretnom ugladenou koju je pokazivao dr Vigil i svi Latino-Amerikanci, dlanom titei ibicu za svoju cigaretu: njegova kosa, jo suha, koja je izgledala gotovo lakirana, i jak parfem koji se irio od njega, oda-vali su njegov svakodnevni posjet pelugueriji; bio je besprijekorno odjeven u prugaste hlae i crnu jaknu, kruto muy correcto, kao veina Meksikanaca njegova tipa, unato potresu i grmljavini. Odbacio je ibicu kretnjom to nije bila suvina, jer se zapravo svela na pozdrav. Hajdemo neto popiti, ree on. Razdoblje kia teko umire, nasmija se Laruelle dok su se laktima probijali u malu cantinu to se naslanjala na kino ne dijelei njegov proelni zaklon. Cantina, poznata kao Cerveceria XX, a koja je bila i Vigilovo poznato mjesto bila je osvijetljena svijeama zataknutima u boce na anku i na nekoliko stolova uzdu zidova. Svi stolovi bili su zauzeti. Chingar, ree vlasnik ispod glasa, zamiljen, okretan, ogledajui se oko sebe: zauzeli su svoja mjesta 32 stojei na kraju kratkog anka gdje je bilo mjesta za dvojicu. Vrlo mi je ao to predstava mora biti odgoena. Ali ice su istrunule. Chingado. Svakog

bojeg tjedna neto nije u redu s tom strujom. Prolog je tjedna bilo jo gore, zaista uasno. Znate, imali smo ovde trupu iz Panama Citvja koja je nastupala po Meksiku. Smeta li vam moja... Ne, hombre, nasmijao se drugi M. Laruelle je upitao Sr Bustamentea, koji je uspio privui barme-novu panju, je li ve prije ovdje gledao film Orlac, i ako jest, da li ga ponovno prikazuje zato to je hit. M. Laruelle je oklijevao; Tequila, zatim se ispravio: No, anis anis, por favor, senor. Y una a gaseosa, rekao je Sr Bustamente barmenu. No senor, prstom je, i dalje zamiljen, procjenjivao tkaninu M. Laruelleove malo pokisle jakne od tvida. Companero, ne prikazujemo ga ponovno. Samo se vratio. Neki dan sam ovdje prikazao svoje najnovije vijesti, a vjerujte, i prve filmske novosti iz panjolskog rata, to su se ponovno vratile. Vidim da ste svejedno nabavili nekoliko modernih filmova, M. Laruelle je (upravo je bio odbio mjesto u loi za autoridades za drugu predstavu, ako je bude) gledao poneto podrugljivo u kriav trodijelni plakat njemake filmske zvijezde, premda su joj crte izgledale pomno panjolske, objeen iza anka: La simpa-tiguisima y encantadora Mara Landrock, notable artista Alemana quepronto habremos de ver en sensacional Film. un momentito, senor. Con permiso... Sr Bustamente je iziao, ne kroz vrata kroz koja su bili uli, nego kroz pokrajni ulaz iza anka, odmah s njegove desne strane, s kojega je zavjesa bila povuena, u samo kino. M. Laruelle je mogao dobro vidjeti unutranjost. Iz nje je, upravo kao da se davala predstava, dopirao divan amor djece to se deru i ulinih trgovaca to prodaju prene krumpire i frijoles. Teko je bilo povjerovati da ih je mnogo napustilo svoja mjesta. 33Tamni obrisi pasa skitnica uljali su se tamo-amo izmeu redova. Svjetla nisu bila posve mrtva, treperila su, mutno crvenkastonaranasta, drhtava. Na platnu, preko kojega se etala beskonana povorka depnim svjetiljkama osvijetljenih sjena, visjela je, naopako projicirana, slaba isprika zbog otkazane predstave; u loama za autoridades tri su se cigarete upalile na istoj ibici. U pozadini, gdje je odraeno svjetlo obuhvatilo natpis SALIDA na izlazu, upravo je primijetio zabrinuti lik Sr Bustamentea kako odlazi u svoj ured. Vani je grmjelo i kiilo. Laruelle je pijuckao svoj vodom zamueni anis, koji je isprva bio zelenkastohladan, zatim prilino odvratan. Nije zapravo bio nimalo nalik na apsint. Ali umor ga je napustio, i on je poeo osjeati glad. Bilo je ve sedam sati. Meutim Vigil i on veerat e kasnije u Gambrinusu ili kod Charlevja. Odabrao je, iz tanjuria, etvrt limuna i posisao ga zamiljeno, itajui kalendar iza anka koji je, osim zagonetne Marije Landrock, prikazivao susret Corteza i Moctezume u Tenochtitla-nu: El ultimo Emperador Azteca, pisalo je ispod slike, Moctezuma y Hernan Cortes representativo de la raa hispana, quedan (rente a frente: dos razas y dos civiliza-ciones que habfan llegado a un altograo deperfeccion se mezclan para integrar el nucleo de nuestra nacionali-dad actual. Ali Sr Bustamente se vraao, nosei u ruci podignutoj iznad mnotva ljudi ispred zavjese, jednu knjigu... M. Laruelle, svjestan iznenaenja, prelistavao je knjigu. Zatim je poloi na ank i otpi jo malo anisa. Bueno, muchas gracias, senor, rekao je. De nada, odgovorio je Sr Bustamente priguenim glasom; irokom, nekako podrazumijevajuom kretnjom otjerao je tamnoputi stup koji se pribliavao nosei pladanj s lubanjama od okolade. Ne znam koliko je, moda dvije, moda tri godine aqui. M. Laruelle je gledao u praznu prvu stranicu knjige, zatim ju je za ankom zatvorio. Kia je iznad njih tukla po krovu kinematografa. Prolo je ve

osamnaest mjeseci otkako mu je Konzul bio posudio taj prelistava34

ni smei svezak elizabetinskih drama. U to su vrijeme Geoffrey i Vvonna bili rastavljeni vjerojatno ve pet mjeseci. Jo je est moralo proi do njezina povratka. U Konzulovu su vrtu lutali potiteno gore-dolje izmeu rua i razliaka i indijanskih lula nalik na istroene preservatifs, kako je to Konzul bio primijetio, dijabolinim pogledom, pogledom istovremeno gotovo slubenim, koji kao da je sada govorio: Ja znam, Jacques, da mi ti moda nikada nee vratiti ovu knjigu, ali pretpostavimo da ti je posuujem upravo zbog toga da ti jednog dana moe biti ao to nisi. Oh, ja u tada o-prostiti tebi, ali hoe li ti moi sebi oprostiti? Ne samo zbog toga to je nisi vratio, nego zato to e ta knjiga do tada postati simbol onoga to ak ni sada nije mogue vratiti. M. Laruelle je uzeo knjigu. 2elio ju je, jer je neko vrijeme u pozadini svoje svijesti nosio zamisao da u Francuskoj snimi modernu verziju prie o Faustu s jednom takvom osobom kakva je Trocki kao glavnim licem: knjigu zapravo nije ni bio otvorio sve do ovog asa. Premda ga je Konzul zatim nekoliko puta pitao za nju, knjigu je izgubio istog onog dana vjerojatno u kinu. M. Laruelle je sluao kako voda buci u ljebovi-ma ispod rebrastih vrata Cervecerije XX, to su u daljem uglu slijeva vodila u jednu pokrajnu ulicu. Nenad-ni udarac groma zatresao je cijelu zgradu i zvuk je odjeknuo naokolo poput uglja to se kotrlja niz kosinu. Vi znate, senor, rekao je on iznenada, da ovo nije moja knjiga. Znam, odgovorio je Sr Bustamente, ali tiho, gotovo apatom: Ja mislim va amigo, bila je njegova. Malo je zbunjeno zakaljao, jednu appoggiaturu. Va amigo, onaj bicho Osjetljiv oigledno na M. Laruellov osmijeh, on je tiho prekinuo. Nisam mislio 'bich'; mislim bicho, onaj s plavim oima. Tada, kao da bi i dalje moglo biti kakve sumnje o kome govori, utinuo se sa dva prsta za lice i povukao ih nadolje kao da vue zamiljenu bradu. Va amigo a, Senor / Firmin. El Consul. Americano. 35 Ne. On nije Amerikanac. M. Laruelle je pokuao malo povisiti glas. To je bilo teko, jer su svi u can-tini prestali razgovarati i M. Laruelle je primijetio da je tajanstven muk zavladao i u kinu. Svjetla je potpuno nestalo, i on je preko leda Sr Bustamentea pokraj zavjese zurio u grobnu tminu koju je probadao bljesak depnih svjetiljaka nalik na jarko sijevanje munja, ali prodavai su bili priguili glas, djeca su se prestala smijati i vikati, dok je smanjeni broj gledalaca, mlitavo i dosaujui se, premda strpljivo, sjedio pred tamnim platnom, osvjetljavanim iznenada, na mahove, nijemim grotesknim sjenama divova, i kopalja, i ptica, zatim opet mrak, ljudi uzdu desnog balkona, koji se nisu htjeli maknuti ni sii, kao vrst friz ozbiljnih, brkatih ljudi, urezan u zid, ratnika to ekaju da pone predstava, da za trenutak ugledaju okrvavljene ruke ubojice. Ne? rekao je tiho Sr Bustamente. Otpio je gutljaj svoje gaseose, gledajui takoer u mranu dvoranu i zatim, zamiljen opet okolo po cantini. Ali je li istina, dakle, da je bio konzul? Jer sjeam se da je mnogo puta sjedio ovdje pijui, i esto, jadnik, nije imao arapa. M. Laruelle se kratko nasmija. Da, bio je britanski konzul ovdje. Govorili su prigueno panjolski, i Sr Bustamente, ne nadajui se da e za iduih deset minuta doi svjetlo, dao se nagovoriti na au piva, dok je M. Laruelle uzeo neko bezalkoholno pie. Ali nije uspio Konzula objasniti dobronamjernom Meksikancu. Svjetla su opet mutno zasjala i u kinu i u cantini, iako predstava nije poela/i M. Laruelle je sjedio sam na pustom uglu stola Cervecerije XX sa jo jednim anisom pred sobom. eludac bi mu mogao

patiti zbog toga: posljednju je godinu dana pio toliko mnogo. Sjedio je ukoeno, sa zatvorenom knjigom elizabetinskih drama na stolu, zurei u svoj teniski reket oslonjen na naslon susjedne stolice, koju je uvao za dra Vigila. Osjeao se otprilike kao netko tko lei u kadi poto je sva voda istekla, otupio, gotovo mrtav. Da je samo mogao otii kui, bio bi dosad zavrio spremati stvari za put.36

Ali nije mogao to uiniti, nije ak mogao donijeti ni odluku da kae zbogom Sr Bustamenteu. Jo je kiilo. Za nevremena nad Meksikom crne su se vode dizale izvana, da progutaju njegove vlastite zacuahu Calle Nicara-gua, njegov besmisleni toranj protiv dolaska drugog potopa. No kulminacije Vlaia! to je, napokon, bio Konzul, da bi se ovjek obazirao na nj? Sr Bustamente, koji je bio stariji nego je izgledao, pamtio je dane Porfi-rija Diaza, dane kad je u Americi svaki mali grad uzdu meksike granice imao konzula. Zaista meksiki su se konzuli mogli nai ak i u selima stotine milja daleko od granice. Od konzula se oekivalo da paze na trgovake interese izmeu drava zar ne? Ali gradovi u Ari-zoni, koji godinje nisu ostvarili na deset dolara vrijedan trgovaki promet s Meksikom, imali su konzule koje je izdravao Diaz. Naravno, to nisu bili konzuli nego pijuni. Sr Bustamente je to znao, stoga to su mu, prije revolucije, vlastitog oca, liberala i lana Ponciano Ar-riage, zadrali tri mjeseca u zatvoru u Douglasu, Arizo-na (unato tome Sr Bustamente spremao se glasati za Almazana), po nareenju konzula koga je izdravao Diaz. Zar nije dakle razumno bilo pretpostavljati, nabacivao je on, bez uvrede, i vjerojatno ne posve ozbiljno, da je senor Firmin bio takav neki konzul, ne, istina, meksiki konzul, ne sasvim iste vrste kao drugi, ali engleski konzul, koji je na srcu jedva mogao imati ikakav interes za britansku trgovinu u mjestu gdje nije bilo ni britanskih interesa ni Engleza, to vie to se smatralo da Engleska ima zaotrene diplomatske odnose s Meksikom? Sr Bustamente kao da je zapravo bio gotovo uvjeren da se M. Laruelle vara, da je senor Firmin zaista bio neto kao pijun, ili kako je on to govorio, korpi-jun, ali nigdje na svijetu nema ljudi ovjenijih ili spremnijih ganuti se, od Meksikanaca, koliko god oni glasali za Almazana. Sr Bustamente je bio spreman aliti Konzula ak i kao korpijuna, saaljevati u svom srcu toga siromanog osamljenog razvlatenog drhtavog stvora koji je tamo sjedio pijui iz noi u no, naputen od ene (ona se meutim vratila, povikao je M. 37 Laruelle gotovo naglas, to je bilo ono neobino, ona se vratila), i moda, kad se ovjek sjeti njegovih arapa, ak i od svoje zemlje i luta gradom gologlav i des-consolado i izvan sebe, dok su ga, a da on toga ak i nije bio svjestan, pratili drugi korpijuni, ovjek u crnini na-oalima, koga je on tamo smatrao besposliarem, ovjek koji se lijeno motao na drugoj strani ulice, za koga je mislio da je tamonji peon, elavi mladi s naunicom koji se tamo suludo ljuljao u kripavoj mrei, koji su uvali svaku ulicu i prilaz, u to ak ni Meksikanac ne bi vie vjerovao (jer to nije istina, govorio je M. Laruelle), ali to je jo bilo posve mogue, kao to bi ga uvjeravao otac Sr Bustamentea, neka togod pokua i vidjet e, kao to bi njega, M. Laruellea, njegov otac uvjeravao da ne moe, recimo, prijei granicu u stonom vagonu a da to oni u Mexico Citvju ne saznaju prije nego on stigne i ve ne odlue to e poduzeti u vezi s tim. Naravno, Sr Bustamente nije Konzula poznavao dobro, premda je imao obiaj irom otvarati oi, ali cijeli ga je grad znao iz vienja, i dojam to je ostavljao, ili ostavljao barem te zadnje godine, osim to je naravno uvijek bio muy borracho, bio je dojam ovjeka koji ivi u neprestanu strahu za

svoj ivot. Jednom je bio utrao u cantinu El Bosque, koju je drala stara Gregorio, sada udovica, viui neto nalik na Sanctuario!, viui da ga ljudi gone, i udovica ga je, uplaenija od njega, krila u stranjoj sobi pola popodneva. To mu nije ispriala udovica, nego sam gospodin Gregorio prije nego je umro, iji je brat bio vrtlar Sr Bustamentea, jer je senora Gregorio bila i sama napola Engleskinja ili Amerikanka i morala je objasniti nekoliko tekih stvari i se-noru Gregoriju i njegovu bratu Bernardinu. A ipak, ako je Konzul i bio korpijun, to vie nije, i moe mu se oprostiti. Napokon, on sam je bio simpatico. Zar ga jednom ba u istom ovom baru nije vidio kako sav svoj novac daje nekom prosjaku koga je uhitila policija? Ali Konzul takoer nije bio kukavica, upao je M. Laruelle, moda bez veze s prethodnim, barem ne od onih koji se plae za svoj ivot. Naprotiv, bio je krajnje38

hrabar ovjek, pravi pravcati heroj, koji je za izuzetnu neustraivost u slubi svoje domovine, za vrijeme prolog rata, primio zavidno odlikovanje. Uza sve svoje mane on zapravo nije bio pokvaren ovjek. Iako nije posve znao zbog ega, M. Laruelle je osjeao da bi on mogao biti veliki pobornik dobra. Ali Sr Bustamente nije nikada ni rekao da je on bio kukavica. Gotovo s potovanjem Sr Bustamente je ukazivao da biti kukavica i bojati se za vlastiti ivot u Meksiku znai dvije razliite stvari. I Konzul zasigurno nije bio pokvarenjak, nego jedan hombre noble. Ali zar ga takav karakter i glasovita prolost kakva je bila njegova, kako je tvrdio M. Laruelle, nije upravo osposobljavala za izuzetno opasnu djelatnost korpijuna? inilo se besmislenim pokuavati objasniti Sr Bustamenteu da je posao iro tog Konzula bio naprosto utoite, da je, premda je u poetku namjeravao stupiti u indijsku dravnu slubu, zapravo stupio u diplomatsku slubu iz samo jednog razloga, a iz drugog bio guran sve nie, na sve udaljenija konzulska mjesta, i napokon na sinekuru u Ouauhnahuac kao na poloaj gdje je najmanje mogao biti na smetnji Carstvu u koje je, barem dijelom svoga uma, nagaao je M. Laruelle, tako strastveno vjerovao. Ali zato se sve to zbilo? upitao se sada. Quien sabe? Odvaio se na jo jedan anis, i pri prvom gutljaju jedan se prizor, vjerojatno prilino netoan (M. Laruelle je bio u artiljeriji za vrijeme prolog rata, preivjevi ga unato injenici to mu je komandir neko vrijeme bio Guillaume Apollinaire), uobliio u njegovoj svijesti. Mrtvilo na ekvatoru, ali se parobrod Samaritanac, ako je trebalo da bude na ekvatoru, nalazio daleko sjevernije. Zaista, parobrod iz angaja na putu u New Castle, u New South Walesu, s teretom antimona, ive i volframa, ve je due vrijeme plovio prilino udnim smjerom. Zato je, na primjer, u Tihi ocean uao iz tjesnaca Bungo u Japanu juno od Shikokua i nedaleko od Istonog kineskog mora? Ve se danima, ne bez slinosti s odlutalom ovcom na beskrajnim zelenim livadama vode, kretao nadomak raznih zanimljivih otoka daleko od 39svog puta. Lotove ene i Arzobispoa. Rozarije i Sumpornog otoka. Vulkanskog otoka i Sv. Augustina. Negdje izmeu Guvjeve stijene i Eufrozininog grebena ugledao je prvi put periskop i krenuo punom parom natrag. Ali kad je podmornica izronila, zaustavio se. Kako je bio nenaoruani trgovaki brod, Samaritanac se nije upustio u borbu. Meutim, prije nego je do njega stigao odred mornara s podmornice, nenadno je promijenio ud. Kao arolijom, ovca se pretvorila u zmaja to riga vatru. Podmornica nije imala vremena ni zaroniti. Cijela je njena posada bila zarobljena. Samaritanac, koji je u ovom okraju izgubio kapetana, otplovio je dalje, ostavljajui podmornicu da bespomono gori kao cigareta zapaljena na beskrajnoj puini Tihog ocena. I u

nekakvu Laruelleu nejasnom svojstvu jer Geoffrey nije bio u trgovakoj mornarici nego je, preko jaht-kluba i nekog zaduenja u spasilakoj slubi, postao porunik fregate, ili bogzna, do tada ve i porunik bojnog broda Konzul je uglavnom bio odgovoran za taj drski pothvat. I za nj je, ili za hrabrost povezanu s njim, primio britanski orden ili kri za naroite zasluge. Ali neto se oigledno malo zapetljalo. Jer iako su lanovi posade podmornice postali ratni zarobljenici, kad je Samaritanac (to je bilo samo jedno od imena tog broda, iako ba ono koje se Konzulu najvie svialo) stigao u luku, medu njima, na zagonetan nain, nije bilo ni jednog oficira. Neto se zbilo s tim njemakim oficirima, i to to se zbilo nije bilo lijepo. Njih su, govorilo se, oteli loai sa Samaritanca i ive ih spalili u peima kotlovnice. M. Laruelle je razmiljao o tome. Konzul je volio Englesku i kao mladi je moda dijelio premda je to bilo dvojbeno, jer je u ono vrijeme to zapravo bila vie osobina neboraca opu mrnju prema neprijatelju. Ali on je bio astan ovjek i vjerojatno nitko nije ni za tren pretpostavio da je on naredio loaima na Samari-tancu da Nijemce bace u pe. Nitko nije ni sanjao da bi se takva naredba mogla izvriti. Ali ostala je injenica da su Nijemci bili baeni tamo, i nije bilo nikakva smis40

la govoriti da je to najbolje mjesto za njih. Netko je morao snositi odgovornost. Tako Konzul nije primio svoje odlikovanje a da prethodno nije bio izveden pred vojni sud. Bio je osloboen optube. M. Laruelleu nije uope bilo jasno zato su sudili jedino njemu i nikomu drugomu. Ali bilo je lako zamisliti Konzula kao neku vrstu plaljivi)eg tobonjeg Lorda Jima, to ivi u samom sebi nametnutom izgnanstvu, turobno, unato svojoj nagradi, razmiljajui o svojoj izgubljenoj asti, o svojoj tajni, i zamilja da e peat srama zbog toga nositi cijeli svoj ivot. Meutim, nije bilo tako. On oigledno nije nosio nikakav biljeg srama. I nije pokazivao nikakvo oklijevanje da o tom dogaaju raspravlja sa M. Laruelleom koji mnogo godina prije bijae proitao jedan suzdran lanak o tome u Paris-Soiru. ak se i strahovito alio s tim. Ljudi ne idu tek tako naokolo, govorio je, i trpaju Nijemce u pei. Samo se jednom ili dvaput za vrijeme ovih posljednjih mjeseci desilo da je, na veliko La-ruelleovo uenje, iznenada izjavio ne samo da je kriv za tu stvar nego i da je zbog nje uvijek uasno patio. Iao je i puno dalje. Loai nisu bili nita krivi. Ni govora o kakvu nareenju koje im je bilo izdalo. Napinjui miie zlobno je izjavljivao kako je sve to on sam svojim rukama uinio. Ali je u to vrijeme jadni Konzul bio ve gotovo potpuno izgubio sposobnost govorenja istine, i njegov se ivot pretvorio u usmenu donkihot-sku fikciju. Za razliku od Jima postao je prilino nemaran prema svojoj asti, i njemaki su oficiri bili samo izgovor da kupi jo jednu bocu mescala. M. Laruelle je to i rekao Konzulu, pa su se oni strano posvaali, otuili se ponovo kad ih ve gore stvari nisu bile otuile i ostali takvi do kraja dapae na samom je kraju bilo odvratno, otuno gore nego ikada kao prije toliko godina u Leasovveu.Tada u ja naglavce u zemlju sletjeti: Zemljo, otvori se! a ona mi nee dati zaklon!

M. Laruelle je nasumce otvorio knjigu elizabetin-skih drama i za trenutak sjedio zaboravivi na okolinu, 41zurei u rijei to kao da su imale mo da vlastiti mu um ponesu dolje u ponor, kao da se na vlastitom mu duhu ispunjava prijetnja to ju je Marloweov Faust izrekao u oaju. Samo to Faust nije rekao ba to. Zagledao se paljivije u taj odlomak. Faust je bio rekao: Tada u ja naglavce u zemlju sjuriti, i O, ne, ona nee To nije bilo tako loe. Sjuriti pod tim okolnostima nije bilo tako loe kao sletjeti. U smee je kone korice knjige bila utisnuta zlatna

figurina bez lica, koja takoer juri, nosei baklju nalik na izduen vrat, i glavu i otvoren kljun svetog ibisa. M. Laruelle je uzdahnuo, sra-mei se sam sebe. Otkuda obmana, od neuhvatljive treptave svjetlosti svijee udruene s mutnim, premda sad manje mutnim, elektrinim svjetlom, ili je to moda bila neka podudarnost, kako je Geoff volio rei, izmeu subnormalnog i abnormalno sumnjiavog svijeta. Kako je i Konzul takoer uivao u apsurdnim igrama: sortes Shakespeareanae... A kakva uda poinih sva Njemaka moe potvrdit. Ulazi Wagner, solus... Sna li to, Hans. Ona brot to doi iz Kandija, itafje, tako mi Boka, pun eer, badem, patist, i sfe stfar, tisua, tisua stfar. M. Laruelle je sklopio knjigu na Dekkerovoj komediji, zatim, u lice gostioniaru koji ga je promatrao s nijemom zapanjenou, prebacio krpu za sude preko ruke, sklopio oi i otvarajui ponovno knjigu, digao prst u zrak, i vrsto ga oborio na odlomak koji je upravo prinosio svjetlu:Otkinuta je grana to mogla se vinuti ravno I spaljen je Apolonov lovorov grm, to neko je rastao u dui tog mudraca, Fausta nema: gledaj pakleni njegov pad

Potresen, M. Laruelle je vratio knjigu na stol, za-klapajui je prstima i palcem jedne ruke, dok je drugu pruio na pod, da bi dohvatio jedan presavijeni list papira koji je bio odleprao iz nje. Uzeo je papir izmeu dva prsta i razmotao ga, okreui ga na drugu stranu. Hotel Bella Vista, proitao je. To su zapravo bila dva lista neobino tankog hotelskog papira za pisma, splo42 tena u knjizi, dugaka ali uska i s obje strane gusto olovkom ispisana neitkim rukopisom. Na prvi pogled to nije sliilo pismu. Ali nije bilo nikakve sumnje ak i pri ovom nepouzdanom svjetlu, da je rukopis, napol itak, napola irok i potpuno pijan, bio Konzulov, njegov grki i, zavijoreni potporni stupovi slova d, i t nalik na usamljene krieve kraj puta, osim tamo gdje su kriali cijelu rije, rijei to se strmo naginju, premda se inilo da se neka slova opiru silasku, podupiru, penjui se na drugu stranu. M. Laruelle osjeti strepnju. Jer sad je vidio da je to zaista bilo neko pismo, premda ga pisac, moda nesposoban za novi utilni napor, nedvojbeno nije ni kanio poslati:... No: i opet, svakonona borba sa smru, soba to se trese od demonskih orkestara, predasi stranog sna, glasovi pod prozorom, moje ime to ga s prizvukom neprestano ponavljaju nadolazei nepostojei gosti, spinete mraka. Kao da nema dovoljno stvarne buke u ovim noima boje sijede kose. Ne kao prodorna gungula amerikih gradova, buka ogromnih divova to u samrtnoj muci kidaju zavoje. Nego psi lutalice koji zavijaju, pijetlovi to svu no najavljuju zoru, bubnjanje, jecanje, to e kasnije ispasti bijelo perje nagomilano na telegrafskim icama u stranjim vrtovima ili perad to noi u kronjama jabuka, vjena tuga to nikada ne spava u velikom Meksiku. to se mene tie ja volim svoju tugu nositi u sjeni starih samostana, svoju krivnju u samostanske trijemove i pod tapiserije, i u samilosti nezamislivih cantinas gdje tuno-liki lonari i beznogi prosjaci piju u zoru, iju hladnu crven-kastoutu ljepotu ovjek ponovno otkrije u smrti. Tako sam, kada si ti otila, Yvonna, ja otiao u Oaxacu. Nema tunije rijei. Da ti govorim, Yvonna, o stranom putovanju kroz pustinju uskotranom eljeznicom, na klupi vagona tree klase, o djetetu kojem smo ivot njegova majka i ja spasili trljajui mu trbuh teguilom iz moje boce, ili o tome kako me, kad sam otiao u sobu hotela u kojemu smo jednom bili sretni, buka klanja odozdo iz kuhinje izvukla van u blijesak ulice, i kako je kasnije, te noi, strvinar sjedio na umivaoniku? Uasi odreeni divovskom ivcu! Ne, moje tajne pripadaju grobu i moraju se uvati. A evo kako ja katkad mislim o sebi, kao o velikom istraivau koji je otkrio neku neobinu zemlju iz koje se nikad ne moe vratiti da svoje znanje pokloni svijetu: ali je ime te zemlje pakao.

43

r

To nije Meksiko, naravno, nego je pakao u srcu. I danas sam kao i obino bio u Ouauhnahuacu, kad sam od svog odvjetnika primio vijest o naoj rastavi. Dogodilo se onako kako sam slutio. Primio sam i druge vijesti: Engleska prekida diplomatske odnose s Meksikom i svi njeni konzuli oni, to jest, koji su Englezi pozivlju se kui. To su, uglavnom, ljubazni i dobri ljudi iji ugled, pretpostavljam, ja kaljam. Neu se vratiti kui s njima. Moda u se vratiti kui, ali ne u Englesku, ne toj kui. Dakle, u pono sam se Plvmouthom odvezao u Tomalin da vidim svog tlaxcaltecanskog prijatelja Cer-vantesa, borca s pijetlovima u Salonu Ofelia. A odatle sam doao u Farolito u Parian, gdje sada sjedim u sobici iza bara u etiri i pol ujutro pijui ochas i zatim mescal i piui ovo na nekom papiru za pisma iz Bella Viste odakle sam ga ukrao neku veer zbog toga to me papir za pisanje u konzulatu, koji je grobnica, boli gledati. Mislim da znam prilino o fizikoj patnji. Ali ovo je gore od svega, osjeati kako ti dua umire. Pitam se ne osjeam li trenutno neto nalik na spokoj zbog toga to mi je dua noas zaista umrla. Ili je to zbog toga to ravno kroz pakao postoji staza, kao to je to dobro znao Blake, i premda ne smijem krenuti njome, ponekad je u posljednje vrijeme mogu vidjeti u snima? I evo jednoga udnog uinka to ga je vijest mog odvjetnika izazvala u meni. ini mi se da sad, izmeu mescala, vidim tu stazu, i iza nje u daljini udne vidike, nalik na vizije novog ivota koji bismo negdje zajedno mogli voditi. ini se da nas vidim kako ivimo u nekoj sjevernoj zemlji, zemlji planina, brda i plave vode; naa je kua nad jednom uvalom i jedne veeri mi stojimo, sretni jedno u drugome, na balkonu te kue gledajui preko vode. Tu su pilane napol skrivene stablima onkraj i ispod brda na drugoj strani uvale, gdje kao neka rafinerija nafte, samo je sve ublaeno i divno uljepano daljinom. , Svjetloplava je ljetna veer bez mjeseine, ali kasno je, moda deset sati jer Venera prodorno sja u danjem svjetlu, tako da smo sigurno negdje daleko na sjeveru, i stojimo na tom balkonu, dok se odonamo uzdu obale razlijee sve blie grmljavina teretnog vlaka sa mnogo lokomotiva, grmljavina, jer premda nas od njega dijeli iroka traka vode, vlak hita prema istoku i vjetar promjenjiva smjera dopire za trenutak s istone strane, i mi smo okrenuti na istok, kao Svvedenborgo-vi aneli pod nebom, koje je vedro, osim tamo daleko na sjeveroistoku, gdje iznad udaljenih planina kojima je grimiz iz-blijedio, lei gomila gotovo istih bijelih oblaka, obasjanih iz44 nutra, iznenada, kao svjetlou alabasterske svjetiljke, zlatnom munjom, iako ne moe uti grmljavinu, samo tropot velikog vlaka s njegovim lokomotivama i dalekim odjecima skretnica dok s brda zamie u planine: i tada sasvim iznenada jedan ribarski amac s visokim jarbolom nalik na bijelu ira-fu, prolazi urno oko rta, vrlo brz i dostojanstven, ostavljajui za sobom dug srebrn valovit rub brazde, to primijetno se ne blii obali, nego se evo teko prikrada alu bliei nam se, taj izreckani srebrni rub vode to u obalu udara najprije u daljini, a zatim se iri cijelom krivinom ala, svoju sve jau tutnjavu i komeanje zdrue sad sa sve slabijom tutnjavom vlaka, a sad se razbija odjekujui na naoj obali, dok se splavi, jer ima tu balvanastih splavi za skakanje, njiu zajedno, sve se sudara i prekrasno mreka i mie i mui u tome valovitom uglaanom srebru, zatim malo-pomalo zavlada opet mir, i vidi od-t sjaj dalekih bijelih olujnih oblaka u vodi, pa munju u bijelim oblacima u dubokoj vodi, dok ribarski amac sa zlatnom kri-vuljom navigacijskog svjetla to se odraava iz kabine, u brazdi iza sebe, iezava iza rta, tiina, i onda opet, u bijelim, bijelim dalekim alabasternim olujnim oblacima s onu stranu planina, zlatno sijevanje bez grmljavine u plavoj veeri, nezemaljski... I dok mi stojimo gledajui, iznenada dolazi val s drugoga jednog nevidljivog broda, nalik na velik kota, ogromne bice kotaa koji se vrti zaljevom

(Nekoliko mescala kasnije.) Od prosinca 1937. i tvog odlaska, a sad je ujem proljee 1938, namjerno sam se borio protiv ljubavi prema tebi. Nisam joj se usuivao podvrgnuti. Hvatao sam se za svaki korijen i granu to mi je mogla pomoi da prijeem preko tog ponora svoga ivota sam, ali ja vie ne mogu zavaravati sebe. elim li preivjeti, treba mi tvoja pomo. Inae, prije ili poslije, past u. Ah, da si mi barem u sjeanju ostavila neto zbog ega bih te mogao mrziti tako potpuno da me ni jedna lijepa misao na tebe nikad ne dotakne u ovom uasnom mjestu u kojemu se nalazim! Ali . umjesto toga ti si mi slala ona pisma. Usput reeno, zato si ona prva poslala u Wells Fargo u Mexico Citvju? Zar je mogue da nisi shvaala da sam jo ovdje? Ili ako sam u Oaxcaci da mi je Ouauhnahuac i dalje bio baza. To je vrlo udno. Bilo je tako lako i to otkriti. I da si mi samo odmah pisala, moglo je biti drukije da si mi barem poslala razglednicu, iz zajednike patnje zbog naeg rastanka, molei nas, unato svemu, da smjesta okonamo tu besmislenost neka45ko, bilo kako i da si rekla da se volimo, bilo to, ili obian telegram. Ali ti si ekala predugo ili se sada ini tako, do poslije Boia Boi! i Nove godine, a onda ono to si mi poslala nisam mogao proitati. Ne: jedva da sam ikad bio dovoljno osloboen muke ili dovoljno trijezan da shvatim ita osim osnovne misli bilo kojega od tih pisama. Ali mogao sam, mogu ih osjetiti. Mislim da neka imam uza se. Ali ona su previe bolna za itanje, ine se predugo smiljana. Neu to sada ni pokuati. Ne mogu ih itati. Srce mi paraju. A ionako su stigla prekasno. I sad ih, pretpostavljani, vie nee biti. Ali zato se, naalost, barem nisam pretvarao da sam ih itao, nego se gotovo pretvarao da nisu bila poslana? I zato ti nisam smjesta poslao telegram ili koju rije? Ah, zato nisam, zato nisam, zato nisam? Jer pretpostavljam da bi se s vremenom vratila da sam te bio zamolio. Ali eto to znai ivjeti u paklu. Nisam te mogao, ne mogu te moliti. Nisam mogao, ne mogu poslati telegram. Stajao sam ovdje, i u Mexico Citvju u Compania Telegrafica Mexicana, i u Oaxcaci, drui i znoje-i se na poti i cijelo popodne piui telegrame, kad sam ve bio dovoljno popio da smirim svoju ruku, a da ni jedan nisam poslao. A jednom sam imao jedan od tvojih brojeva i zaista te nazivao u Los Angeles, premda bez uspjeha. Drugi put pak telefon se pokvario. Zato onda nisam otputovao u Ameriku? Previe sam bolestan da sredim sve oko karata i podnesem onaj truckavi delirij beskrajnih umornih polja kaktusa. I zato ii u Ameriku da umrem? Moda ne bih imao nita protiv toga da me pokopaju u Sjedinjenim Dravama. Ali mislim da bih radije umro u Meksiku. U meuvremenu vidi li me kako jo radim na knjizi, jo pokuavam odgovoriti na takva pitanja: postoji li neka konana stvarnost, vanjska, svjesna, uvijek prisutna, itd. itd., to bi je na bilo koji nain mogle prihvatiti sve vjere i religije, sva podneblja i zemlje? Ili me nalazi izmeu Milosra i Razumijevanja, izmeu Cheseda i Binaha (ali jo u Chesedu) ravnotea mi je, a ravnotea je sve, nesigurna kako balansiram, ljuljajui se nesigurno nad stranom nepremostivom prazninom, stazom Boje munje natrag k Bogu, stazom koja se ne moe dvaput prelaziti? Kao da sam ikada bio u Chesedu! Prije e biti u Qliphothu. Kad je trebalo da piem nerazumljive zbirke pjesama s naslovima Trijumf Humptvja Dumptvja ili Nos s blistavim klatnom! Ili u najboljem sluaju da kao Clare, tkam stranu viziju... Promaeni se pjesnik krije u svakom ovjeku. Premda je pod tim uvjetima moda dobra 46 ideja barem pretvarati se da nastavlja rad na veliku djelu o Tajnom znanju, tada uvijek moe rei, kad se djelo nikad ne pojavi, da naslov objanjava zato se nije pojavilo. Ali jao Vitezu Tunog Lika! Jer, oh, Vvonna, tako sam neprestano opsjednut milju na tvoje pjesme, tvoju toplinu i radost, tvoju jednostavnost i drugarstvo, tvoje stostruke sposobnosti, tvoju temeljitu razboritost, tvoju neurednost, tvoju jednako pretjeranu urednost slatke poetke naega braka. Sjea li se one Straussove pjesme koju smo obiavali pjevati? Jednom godinje, mrtvi oive za dan taj. Oh vrati mi se opet ko onda kad bijae Svibanj. Vrtova flore i faune i vrtova Alhambre. I slutnje nae sudbine za vrijeme susreta u panjolskoj. Bara Hollywood u Granadi. Zato Hollywood? I tamonjeg enskog samostana: zato Los Angeles. I pensiona Mexico u

Malagi. A ipak nikada nita nee moi zamijeniti zajednitvo koje smo jednom poznavali i koje, to sam Krist zna, mora jo negdje postojati. Koje smo poznavali ak i u Parizu prije nego je doao Hugh. Je li i to obmana? Oito, potpuno sam plaljiv. Ali nitko ne moe zauzeti tvoje mjesto; trebalo je da dosad znam, smijem se dok ovo piem, volim li te ili ne... Ponekad me obuzme vrlo snano uvstvo, oajnika smetena ljubomora, koja se pojaana piem pretvara u udnju da samog sebe unitim vlastitom matom a ne da budem plijen sablasti (Nekoliko mescalitosa kasnije i zora u Farolitu)... Vrijeme je laan lijenik u svakom sluaju. Kako se itko moe usuditi govoriti mi o tebi? Ne moe znati koliko mi je ivot tuan. Neprestano opsjednut, na javi i u snu, pomilju da ti moe zatrebati moja pomo, koju ti ne mogu pruiti, kao to je meni potrebna tvoja, koju mi ne moe pruiti, videi te u privienjima i u svakoj sjeni, bio sam prisiljen napisati ovo, to neu nikada poslati, da te upitam to emo initi. Zar nije to udno? A ipak zar ne dugujemo sebi, onom sebi to smo ga stvorili odvojeno od nas, da pokuamo ponovno? Na alost, to se zbilo s ljubavlju i razumijevanjem koje smo jednom imali! to e se dogoditi s tim to e se dogoditi s naim srcima? Ljubav je jedina stvar to daje smisao naim jadnim putovima na zemlji: to nije ba neko otkrie, bojim se. Mislit e da sam lud, ali ja i pijem tako, kao da uzimam vjenu priest. Oh, Vvonna, ne moemo dopustiti da ono to smo stvorili tako otrcano potone u zaborav. ini mi se kao da ujem glas koji govori: podigni oi prema brdima. Ponekad, kad vidim mali crveni potanski avion 47to leti iz Acapulca u sedam ujutro preko nepoznatih brda, ili najvjerojatnije ujem, leei, drhtei, tresui se i umirui u postelji (kad sam u postelji u to vrijeme) samo slab bruj to nestaje dok buncajui hvatani au mescala, pia za koje ak ni dok ga prinosim usnama ne mogu vjerovati da je stvarno i da mi se samo priinja da sam ga prethodne noi stavio nadohvat ruke mislim da e ti biti u tom avionu to svakog jutra prelijee i da e se vratiti da me spasi. Zatim jutro prolazi, a ti ne dolazi. Ali oh, sada se molim da doe. A kad bolje promislim, ne vidim zato iz Acapulca. Ali zaboga, Vvonna, uj me, moje su utvrde sruene, sruene u as a avion dolazi, uo sam ga u daljini, zatim za asak s onu stranu Tomalina vrati se, vrati se. Prestat u piti, bilo to. Umirem bez tebe. Za ime Isusa Krista, Vvonna, vrati mi se, uj me, ovo je krik, vrati mi se, Vvonna, pa makar samo za jedan dan...

M. Laruelle poe vrlo sporo savijati pismo, paljivo izravnj avaj ui pregibe izmeu prsta i palca, zatim ga gotovo i ne mislei zguva. Sjedio je drei zguvani papir na stolu, zurei duboko zamiljen oko sebe. U posljednjih se pet minuta prizor u cantini bio posve izmijenio. Oluja je izgleda bila prestala ali se Cerveceria XX u meuvremenu napunila seljacima to su se oigledno sklonili od nevremena. Nisu sjedili za stolovima koji su bili prazni jer premda predstava jo nije nastavljena, veina se gledalaca bila vratila u kino, sada prilino utihlo kao u neposrednom oekivanju nastavka nego su se zbili oko anka. Bilo je ljepote i neke vrste pobo-nosti u tome prizoru. I svijee i mutna elektrina svjetla jo su gorjela u cantini. Jedan je seljak za ruke drao dvije djevojice dok je pod bio prekriven koarama, uglavnom praznim i naslonjenim jedna uz drugu, i bar-men je upravo mladoj od ovo dvoje djece davao naranu: netko je iziao, djevojica je sjela na naranu, rebrasta su se vrata njihala i njihala i njihala. M. Laruelle je pogledao na svoj sat Vigil nee doi jo za pola satai opet u zguvane stranice u ruci. Svjea prohlad-nost kiom ispranog zraka dopirala je u cantinu kroz rebrenice, i on je mogao uti kako s krovova kaplje kia i kako voda jo tee kroza ljebove na ulici i iz daljine jo jednom vrevu sajma. Htio je ponovno vratiti zguva48

no pismo u knjigu, kad ga je napol odsutno ali ipak s nenadnim porivom prinio plamenu svijee. Plamen je obasjao cijelu cantinu blistavim blijeskom u kojemu su likovi

za ankom tek je sada primijetio da su tu, osim male djece i seljaka, uzgajivaa dunja ili kaktusa u irokoj bijeloj odjei i velikim eirima, i neke ene u crnini, to su se vratile s groblja, i tamnoputi ljudi u crnim odijelima s raskopanim ovratnicima i razveza-nim kravatama izgledali za as sledeni, kao freska: svi su prestali razgovarati i znatieljno su buljili u njega, svi osim barmena koji se, izgleda, trenutano htio pobuniti, izgubivi zatim zanimanje za to, im je M. Laruelle stavio svijenu masu u pepeljaru, gdje se prekrasno prijagodivi se skupila, dvorac u plamenu, slegla u pucketavu konicu kroz koju su iskre puzale i letjele nalik na male crvene crve, dok je nekoliko sivih pramena pepela lebdjelo u rijetku dimu, bila je to sad mrtva ljuska to slabano pucketa... Izvana se odjednom oglasilo zvono, zatim nenadno prestalo: dolente... dolore! Nad gradom, u mrkloj olujnoj noi, osvijetljeno se kolo okretalo unatrag.3-POD VULKANOM

49 ...LES e biti prevezen ekspresom! Neumorni, snalaljivi glas koji je ovu udnu primjedbu upravo ispalio preko prozorske daske bara hotela Bella Vista na trg, bio je, premda mu je vlasnik ostao nevidljiv, nedvojbeno i bolno poznat, kao i sam hotel s prostranim cvjetnim balkonima, i podjednako nestvaran, pomislila je Vvonna. Ali zato, Fernando, zato bi les prevozili ekspresom, to ti misli? Voza taksija, Meksikanac, poznat takoer, koji je upravo podigao njezine kovege nije bilo taksija na malom aerodromu u Quauhnahuacu, jedino taj umiljeni karavan koji je navaljivao da je odveze do Bella Vi-ste spustio ih je opet na plonik kao da je eli uvjeriti: Znam zato ste ovdje, ali vas nitko nije prepoznao osim mene, a ja vas neu odati. Si senora smjekao se. Senora El Consul. Uzdiui, s nekim je divljenjem prignuo glavu prema izlogu bara. / Que hombre! s druge strane, dovraga, Fernando, zato ne. Zato les ne bi prevezli ekspresom? Absolutamente necesario. samo gomila seljaka iz proklete Allabame! Ovaj posljednji bio je neki drugi glas. Znai da je bar, za ovu prigodu otvoren cijelu no, bio oigledno pun. Posramljena, ukoena od enje i tjeskobe, oklijevajui da ude u prepuni bar i jednako oklijevajui da50

unutra poalje vozaa, Vvonna, iju je svijest jo ibao vjetar i zrak i putovanje, tako da joj se inilo kako jo putuje, jo uplovljava u luku Acapulco sino kroz orkan ogromnih i sjajnih leptira to su hrlei k moru letjeli da pozdrave Pennsylvaniju isprva je izgledalo kao da vodoskoke papira za pisanje metlama izbacuju iz brodskog salona pogledala je obrambeni trg, zaista mirna usred tog komeanja leptira to su joj i dalje leprali nad glavom, ili pokraj tekih otvorenih brodskih kapaka, beskonano iezavajui za krmom broda, njihov trg nepomian i blistav u suncu u sedam ujutro, tih a ipak nekako u neizvjesju, u iekivanju, s jednim okom napol ve otvorenim, vrtuljke, sajamski kota to lagano drijema, eznutljivo, oekujui fiestu poredane otrcane taksije koji su oekivali neto drugo; popodne e biti trajk taksista, obavijestili su je u povjerenju. Zocalo je bio posve isti unato svom izgledu pospanog harlekina. Staro postolje za orkestar stajalo je prazno, konjaniki kip buntovnog Huerte jezdio je pod zasvode-nim stablima, vjeno divljih oiju, zagledan preko doline iza koje su se, kao da se nita nije desilo i kao da je listopad 1936. a ne listopad 1938, dizali, vjeno, njezini vulkani, njezini divni, divni vulkani. Ah, kako je sve to bilo poznato: Ouauhnahuac, njezin grad hladnih planinskih brzaca. Gdje orao boravi! Ili je to zaista znailo, kao to je

Louis govorio, pokraj ume? Stabla, masivne sjajne dubine onih drevnih jasenova, kako je uope mogla ivjeti bez njih? Udahnula je duboko, zrak je u sebi jo imao nagovjetaj zore, zore ovog jutra u Aca-pulcu zelene i tamnogrimizne u visini i zlatom proarane u pozadini gdje se otkrivala rijeka lazura u kojoj je vrak Sjevernjae plamtio tako estoko da je mogla zamisliti blijedu sjenu koju njezina svjetlost baca na aerodrom, s leinarima to lijeno lebde visoko gore iznad ciglastocrvenog obzorja u iji se spokojni nagovjetaj uznio mali avion Companije Mexicane de Aviaci-on, kao siuni crveni demon, krilati Luciferov izaslanik, dok je vjetrokaz dolje domahivao svoj postojani zbogom. 51Dugim konanim pogledom obuhvatila je zocalo naputena ambulantna kola to se sigurno nisu pomakla otkako je ona posljednji put tu bila, ispred Servicio de Ambulancia u Cortezovoj palai, ogroman plakat razapet izmeu dva stabla na kojemu je pisalo Hotel Bella Vista Gran Baile Noviembre 1938 a Beneficio de la Cruz Roja. Los Mejores Artistas del radio en accion. No falte Vd, ispod kojega su se neki od gostiju vraali kui, blijedi i iscrpljeni, dok je glazba u tom asu zasvi-rala i podsjetila je da ples jo traje zatim je ula u bar, tiho, trepui, kratkovidna u slijepoj tami koja je mirisala na kou i alkohol unosei sa sobom nemirno i isto jutarnje more, s dugakim valovima to se u zoru blie, diu i rue da bi otklizili, tonui u bezbrojnim elimpsama na pijesku, dok se rani pelikani lovei prevru i rone, rone i prevru i opet rone u pjenu, kreui se tonou planeta, a splasli valovi hitaju opet natrag u svoj mir; naplavine su bile razasute cijelom obalom: ona je, iz malih amaca to se ljuljaju na Karipskom moru, ula djeake, nalik na mlade tritone, kako ve poinju puhati u svoje sjetne koljke... Bar je, meutim, bio prazan. Ili tonije, unutra je bio samo jedan lik. Konzul je, jo u svom veernjem odijelu ne osobito zguvanu, s pramenom plave kose pale mu na oi i s jednom rukom to grli malu iljatu bradu, sjedio s boka s jednom nogom na preki susjedne stolice za malim pravokutnim ankom, napol nagnut preko njega, oigledno govorei sam sa sobom, jer je barmen, zaglaen tamnoputi mladi od svojih osamnaest godina, stajao malo podalje naslonjen na staklenu pregradu to dijeli ovu prostoriju (od jednog drugog bara, sjetila se sada, koji izlazi na sporednu ulicu) i nije se inilo da slua. Yvonna je nijemo stajala kraj vrata, nesposobna da se pomakne, gledajui, jo sa sobom nosei huku aviona, udarce vjetra i zraka dok su iza sebe ostavljali more, ceste to se penju i sputaju, male gradove to neprestano promiu sa svojim zgrbljenim crkvama. Quauhnahuac sa svojim kobaltnim basenima za plivanje opet se ukoso dizao da 52 je pozdravi. Ali ushienje njezina leta, planina to~se gomila na planinu, strahotni nalet suneve svjetlosti dok se zemlja jo vrti u sjeni, blijesak neke rijeke, klanac koji mrano vijuga negdje ispod toga, vulkani to se naglo okreu na vidiku s rasplamtjelog istoka, ushienje su je i enja napustili. Yvonna je osjeala kako joj se duh, to je letio u susret duhu ovog ovjeka, lijepi za kona sjedala. Vidjela je da se glede barmena prevarila: ipak je sluao. To jest, iako moda nije shvaao ono to je Ge-offrev govorio (a Geoffrev, primijetila je, nije imao arapa) ekao je, s ubrusom preko ruke, sporo premeui ae, prigodu da neto ree ili uini. Spremio je au koju je brisao. Zatim je uzeo Konzulovu cigaretu, koja je dogorijevala u pepeljari na rubu anka, povukao duboko zatvarajui oi s izrazom aljiva zanosa, otvorio

ih i pokazao, sad jedva isputajui spor kovitlav dim iz nosnica i usta, na reklamu za Cafeaspirinu, enu u crvenom grudnjaku ispruenu na arenom divanu, iza gornjeg reda boca teguile anejo. Absolutamente necesario, rekao je on, i Yvonna je shvatila da je to ena, ne Cafeaspirina, ono to je on smatrao (bez dvojbe Konzu-lov izraz) apsolutno neophodnim. Ali nije bio privukao Konzulovu panju, i tako je opet sklopio oi s istim onim izrazom, otvorio ih, vratio Konzulu cigaretu, i jo isputajui dim, pokazao ponovno na reklamu pokraj te, primijetila je jednu za lokalni kino, samo: Las Manos de Orlac, con Peter Lorre i ponovio: Absolutamente necesario. Les, odrasle osobe ili djeteta, nastavio je Konzul nakon kratkog zastoja da bi se nasmijao toj pantomimi, i sloio se s nekom vrstom agonije: Si, Fernando, absolutamente necesario ovo je pak ritual, pomislila je, ritual izmeu njih, kao to su jednom postojali rituali izmeu nas, samo je Geoffrevju sve to na kraju pomalo dosadilo i nastavio prouavati pla-vocrveni red vonje Mexican National Raihvavsa. Zatim je naglo podigao pogled i spazio je, zurei kratkovidno oko sebe prije nego je prepoznao kako stoji tamo, pomalo nejas