Heinrich Institoris & Jacob Sprenger MALLEUS MALEFICARUM

Malj koji ubija vještice MALLEUS MALEFICARUM je zasigurno jedna od rijetkih knjiga koja je

na tako značajan način obilježila život, zakonodavstvo i pravnu (crkvenu

i svjetovnu) praksu europskog srednjovjekovlja. Ona i do danas nosi aureolu

jednog od najlucidnijih, ali i najmračnijih proizvoda slijepe, nekritičke vjere

u određene dogme, istovremeno popraćene s krajnjom mržnjom prema

svima onima koji ne dijele isto mišljenje. Sažimajući u sebi sve ono što je

u tadašnjoj praksi Inkvizicije bilo najokrutnije, najperfidnije i najzlokobnije,

MALLEUS MALEFICARUM je obuhvatio složeni pojam čarobnjaštva, koji su

svjetovni sudovi bez ikakve rezerve preuzeli od crkvene inkvizicije, i to je

zajedničko shvaćanje karakteriziralo čitavo razdoblje progona vještica, te

ujedno mrvilo i zadnje i sporadične vapaje zdravoga razuma.

Kako su, prema mišljenju tadašnjih teologa, čarobnjaštvu sklonije žene,

ovo je djelo okrenuto poglavito protiv vještica, i predstavlja najmračniju

i najperverzniju antologiju tekstova crkvene i filozofske literature ikada

napisane o ženama. S druge, pak, strane, nemoguće je oteti se dojmu o

zapanjujućoj suvremenosti ove mračne knjige, kako zbog aktualnog odnosa

suvremenog čovjeka prema ženskom spolu, tako i zbog još uvijek prilično

krutog stava Crkve po tom pitanju.

MALLEUS MALEFICARUM

DIO PRVI GOVORI O TRI BITNA ELEMENTA ČAROBNJAŠTVA, KOJI SU VRAG, VJEŠTICA

I PRISTANAK SVEMOGUĆEGA BOGA

DIO I.

PITANJE I.

Ovdje počinje prvi dio ove knjige. Pitanje prvo.

Je li vjerovanje da postoje takva stvorenja kao što su vještice, toliko katoličko, da tvrdoglava obrana suprotnog stajališta neosporno odiše

herezom. A dokazuje se da čvrsto vjerovanje u vještice nije dio katoličkog nauka: vidi 26. pogl., 5. pitanje kanona Episcopi (Kanon 'Biskupi'). Svatko tko vjeruje da se neko stvorenje može promijeniti na bolje ili gore, ili preobraziti u neku drugu spodobu ili kakvo drugo obličje, osim dje-

lovanjem samoga Stvoritelja, gori je od poganina i heretika. Stoga, kada se tvrdi da takve stvari čine vještice, to stajalište nije katoličko, već he-retičko.

Nadalje, nema nikakve čarolije na svijetu. Dokaz: Kada bi štogod takvo postojalo, događalo bi se djelovanjem demona. Ali, tvrditi kako demoni imaju moć da mijenjaju ljudska tijela ili da im nanose trajnu štetu, nije sukladno crkvenome nauku. Jer, na taj bi način oni mogli uni­štiti čitav svijet i u njemu izazvati posvemašnju pomutnju.

Nadalje, svaka promjena koja se odvija u ljudskome tijelu, primje­rice, zdravlje ili bolest, može se objasniti prirodnim uzrocima, kako pokazuje Aristotel u 7. knjizi Fizike. To se prije svega odnosi na utjecaj zvijezda. No, demoni ne mogu mijenjati putanje zvijezda. Takvo staja­lište iznosi Dionizije u svojoj poslanici sv. Polikarpu. Jer, takvu moć ima samo Bog. Čini se, dakle, da demoni ne mogu u ljudskim tijelima stvarno uzrokovati nikakve trajne promjene, drugim riječima, ne mogu izvršiti nikakvu stvarnu preobrazbu. Stoga takve preobrazbe valja pri­pisati nekom skrovitom i tajanstvenom uzroku.

A moć je Božja veća od vražje moći, te su i Njegova djela jača od vražjih. Jer, ondje gdje na svijetu vlada zlo, svakako je riječ o vražjem djelu koje želi uništiti djelo Božje. Stoga, kako je nedopušteno tvrditi da ono što je proizašlo iz đavoljeg opakog umijeća može nadmašiti djelo Božje, nedopušteno je vjerovati i da đavolja djela mogu uništiti i is-kvariti najuzvišenija Božja stvorenja i djela, ljude i životinje.

Nadalje, ono što je podčinjeno fizičkom tijelu, ne može imati vlast nad tjelesnim stvarima. Ali, demoni su podčinjeni izvjesnim silama zvijezda, jer čarobnjaci prije zazivanja demona, promatraju putanje nekih zvije­zda. Stoga ne posjeduju moć izazivanja promjena u tjelesnim bićima, iz čega slijedi da od njih još manju moć imaju vještice.

Naime, demoni svoju moć mogu provoditi samo posredstvom kakva osobitog umijeća. Ali, umijećem se ne može trajno proizvesti stvarni oblik. (A jedan pisac veli: "Neka znaju oni koji se bave alkemijom, da se vrste nikada ne mogu stvarno preobraziti.") Stoga ni demoni svojim umijećem ne mogu proizvesti nikakva trajna svojstva zdravlja ili bole­sti. Ukoliko su, pak, takva stanja stvarna, tada imaju neki drugi, možda skriveni uzrok i ne mogu se pripisati djelovanju demona ili vještica.

No, Dekretal (33) izlaže suprotno gledište: "Ako čarobnjaštvom ili kakvim drugim magijskim umijećem, uz tajnu privolu Božjeg suda i

uz pomoć đavla, itd..." Tu se govori o sprječavanju bračnih čina kakvim čarolijama, a ta zapreka pretpostavlja tri uzroka, naime, čarobnjaštvo, đavla i pristanak Božji. Nadalje, jače može utjecati na slabije. Ali, đa­volja je sila snažnija od sve ljudske sile (Job, 41): "Ništa slično na zemlji ne postoji i nitko nije tako neustrašiv."

Odgovor. Tri su heretičke zablude s kojima se valja boriti, a kada ih opovrgnemo, spoznat ćemo istinu. Jer, neki su pisci, pretvarajući se da svoju misao osnivaju na učenju sv. Tome (iv, 24.), koji govori o zapre­kama prouzročenim čaranjem, uvjeravali da magija postoji samo u predodžbi onih ljudi koji pripisuju čarobnjaštvu prirodne pojave, kojih su uzroci skroviti. Drugi, pak, dopuštaju da vještice postoje, ali tvrde da su magija i učinak čarolija proizvod mašte. Treći kažu da su čarobnja-čka djela u cijelosti plod fantazije, premda vrag možda doista surađuje s vješticom.

Njihove zablude ovako izlažemo i pobijamo. Prije svega, mnogi ih učenjaci označuju krivovjernima, osobito sv. Toma koji veli da se takav nazor protivi naučavanjima svetaca i ukorijenjen je u nevjerništvu. Naime, autoritet Svetoga pisma kaže da demoni, kada im to Bog dopušta, imaju moć nad ljudskim tijelima i umovima, kako se jasno vidi iz mno­gih mjesta u Svetome pismu. Stoga griješe oni koji tvrde da je čarobnja­štvo mašta, premda vjeruju da demoni postoje samo u mašti neukih i pro­stih, te da prirodne nesreće koje mu se događaju, čovjek pogrešno pri­pisuje nekom pretpostavljenom demonu. Jer, mašta je nekih ljudi toliko živa, da umišljaju kako vide stvarne likove i pojave koje su, zapravo mašte njihova uma, te za njih potom vjeruju da su zlodusi ili čak vješti­ce. Ali, to je mišljenje oprečno pravoj vjeri, koja nas naučava da su neki anđeli pali s neba i da su postali demoni, te stoga moramo vjerova­ti da, zahvaljujući suptilnosti svoje naravi, mogu činiti mnoga čudesna djela koja nisu u našoj moći. A oni koji navode druge na takva zlodje­la, zovu se čarobnjaci. Budući da se nevjerništvo krštene osobe naziva herezom, takve su osobe bez sumnje heretici.

Što se tiče onih koji gaje druge dvije zablude, odnosno, oni koji, doduše, ne poriču postojanje demona i njihovu prirođenu moć, ali se među sobom ne slažu u pogledu mogućih učinaka magije i mogućih vještičjih radnji: jedni, naime, tvrde da vještica doista može izazvati određene učinke, no da oni nisu stvarni, već zamišljeni, dok drugi do­puštaju da neko zlo uistinu pogađa oštećenu osobu ili osobe, no da se

vještica grdno obmanjuje umišljajući da je ta šteta izazvana njezinim čaranjem - ta se zabluda osniva na dva odlomka Kanona, koji osuđuju izvjesne žene koje umišljaju da noću jašu s Dijanom ili Herodijadom.1

To možemo pročitati u Kanonu. No, kako se takve stvari često doga­đaju samo u mašti, veoma se zavaravaju oni koji smatraju da su i sve druge radnje plod mašte. Drugo, onaj koji vjeruje ili tvrdi da itko drugi osim Boga, Stvoritelja svih stvari, može neko stvorenje stvoriti ili pro­mijeniti na bolje ili na gore, ili preobraziti u neku drugu priliku, nevjer­nik je i gori od poganina. Stoga na temelju tih riječi, 'promijeniti na gore', oni vele da takav učinak izveden čarobnjaštvom nije stvaran, već proizvod mašte.

Da ove zablude odišu herezom i da se protive zdravom smislu Ka­nona, dokazat ćemo, prije svega, na temelju božanskog, kao i crkvenog i svjetovnog prava, i to općim tumačenjem.

Prije svega nam valja pristupiti posebnom tumačenju odredaba Ka­nona (premda će u sljedećem pitanju smisao Kanona biti mnogo jasni­je izložen). Naime, božansko pravo na mnogim mjestima propisuje da vještice valja ne samo izbjegavati, već i da ih treba ubijati, a tu najstro­žu kaznu ne bi propisivalo da vještice uistinu ne sklapaju ugovor s de­monima s nakanom izazivanja pravih šteta. Jer, smrtna se kazna izriče samo za najstrašniji i najopakiji zločin, dok duševna smrt može nastu­piti uslijed fantastične predodžbe ili, čak, iskušenja. Tako misli sv. Toma

1) 'Dijana ili Herodijada'. Ta odredba, čije se donošenje često pripisuje Općem koncilu u Ankari, no danas se smatra da je kasnijeg datuma, u svakom je slučaju bila autoritativna, budući da je uvrštena u 'De ecclesiasticis disciplinis', pretpostavljenog autora Regina iz Pru­ma (906.) i, u skladu s time, pripisuje se kanonistima sv. Yvesu iz Chartresa i Ivanu Gracijanu. U 364. stavku djela benediktinskoga opata, piše: "neke raskalašene žene, koje su se okrenule za Sotonom, zavedene demonskim obmanama i utvarama, vjeruju i izjavljuju da u gluho doba noći jašu na nekim životinjama s poganskom božicom Dijanom i nebrojenim mnoštvom žena, te da u tim tihim noćnim satima prelijeću preko velikih prostranstava i da joj se pokoravaju kao da im je gospodarica, dok su joj drugih večeri dužne odavati počast." Ivan Salisburyjski, koji je umro 1180., u svom djelu 'Polycraticus' (I, xvii), govori o pučkom vjerovanju u vje­šticu i kraljicu Herodijadu, koja noću okuplja čarobnjake. U rukopisu 'De Sortilegis', nalazi se sljedeći odlomak: "Potom ispitujemo o nekim opakim starim ženama, koje vjeruju i ispo­vijedaju da noću jašu s poganskom božicom Dijanom ili, drugdje, Herodijadom i nebrojenom četom žena, na nekim životinjama, i da u gluho doba noći prevaljuju velika prostranstva, po­koravajući se njezinim zapovijedima kao da im je gospodarica, te da ih ona poziva određenih večeri da joj služe, te tvrde da imaju moć da promijene ljudska bića na bolje ili lošije avaj, čak i da ih pretvore u neku drugu priliku ili obličje. Što se tiče takvih žena, odgovaram u skladu s odredbama koncila u Aleksandriji, da se pamet vjernika smućuje takvim tlapnjama, jer ih ne nadahnjuje božanski, već zao duh."

kada raspravlja o tome je li grješno služiti se pomoći demona (ii. 7). Jer, 18. poglavlje Ponovljenog zakona zapovijeda da se svi vračevi i zazivači duhova imaju ubiti. A u 20. poglavlju Levitskog zakonika se veli: "Ako se tko obrati na zazivače duhova i vračare da se za njima poda javnom bludu, ja ću se okrenuti protiv takva čovjeka i odstranit ću ga iz njegova naroda." I, dalje u istom poglavlju: "Čovjek ili žena koji među vama postanu zazivači duhova ili vračari, neka se kazne smrću; neka se kamenuju, i neka njihova krv padne na njih." Vračevi­ma se nazivaju osobe na kojima vrag izvršava čudesna djela.

Osim toga, valja imati na umu da je Ahazja radi toga grijeha obolio i umro {Druga knjiga o Kraljevima, I), kao i Saul (Prva knjiga Ljetopi­sa, X). Nadalje, vrijedna su i stajališta otaca, koji su obrađivali Sveto pismo i iscrpno izlagali o moćima demona i magijskom umijeću. Valja se uputiti i na pisanja mnogih naučitelja o drugoj knjizi Sentencija, iz kojih ćemo saznati da se svi oni slažu da postoje čarobnjaci i vračevi, koji đavoljom moći i uz pristanak Božji, mogu činiti čudesa koja nisu pri­vidna, već stvarna. Neću spominjati mnoga druga mjesta na kojima sv. Toma opsežno raspravlja o takvim radnjama, kako, primjerice, čini u Sumi protiv nevjernika (Summa contra Gentiles) (3. knj., 1. i 2. pogl., dio prvi, pit. 114, čl. 4) te u Secunda Secundae, pit. 92 i 94. Nadalje treba pogledati i ono što o faraonovim mudracima i vračevima iz Knji­ge Izlaska (VII), pisahu glosatori i egzegeti. Isto tako, vrijedi pogledati i riječi sv. Augustina u djelu O državi Božjoj2, 18. knjiga, 17. pogl. Vidi, dalje, i njegovu drugu knjigu, O kršćanskom nauku.3 Isto je gledište i mnogih drugih crkvenih naučitelja, pa bi bila ludost svima protusloviti, a onaj koji bi to činio, ne bi se mogao odrješiti krivnje za herezu. Jer, svakoga tko pogrešno tumači Sveto pismo opravdano smatramo hereti­kom. A, heretik je svatko tko zastupa drugo mišljenje u pogledu stvari koje se tiču vjere Svete Rimske Crkve. Haec est fidae.(To je vjera).

Crkveni zakon potvrđuje da se poricanje postojanja vještica suprot­stavlja jasnom smislu Kanona. Raspolažemo, naime, tumačenjima Ka­nona, koji počinje riječima: "Ako čarobnjaštvom ili kakvim drugim ma­gijskim umijećem..." Ipak, neki pisci govore o impotentnima i začara-

2) O državi Božjoj', čuveno djelo sv. Augustina, 'De Civitate Dei'', napisano je 413.-426. 3) O kršćanskom nauku'. De Doctrina Christiana', izvorno je napisano 397., ali ga je sv. Augustin 427. revidirao dodatkom, ostavivši, tako, za sobom spomenik hermeneutike.

nima, koji radi te zapreke prouzročene čarobnjaštvom, ne mogu spolno općiti, što sklopljeni brak čini ništetnim. Oni, naime, kažu, a s time se slaže i sv. Toma, da čarobnjaštvo poništava i razara sklopljeni brak, ostvari li se njegov učinak prije tjelesnoga sjedinjenja i ako je začaranost trajna, te je posve jasno da se takvo stanje nikako ne može smatrati prividnim i plodom mašte.

Vidi što je o tome Blaženi Henrik iz Segusija4 opsežno napisao u svojoj Sumi (Summa Copiosa), kao i Godfrid de Fontaines5 i sv. Raj-mund Penjafortski (Raimundo de Penafort)6, koji o tom pitanju veoma iscrpno i jasno raspravljaju, ne propitkujući ima li se takvo fizičko stanje smatrati prividnim i nestvarnim, već uzimajući ga kao dokazanu činjenicu. Nadalje; raspravljaju treba li se ta ženidbena zapreka smatrati trajnom ili privremenom, traje li dulje od tri godine, i ne dvoje da joj je uzrok čarobnjaštvo, premda je točno da se to stanje može na maho­ve pojavljivati. Ali, neprijeporna je činjenica da takva impotencija uisti­nu može biti izazvana demonskom moći, na temelju s njime skloplje­noga ugovora, a prouzročiti je može i sam demon bez pomoći vještice, premda se to veoma rijetko događa na tlu Crkve, jer je brak najviši sa­krament. No, to se uistinu događa među poganima i to stoga, što demoni

4) 'Blaženi Henrik'. Blaženi Henrik iz Segusija, poznatiji pod imenom Hostiensis, slavni je talijanski kanonist iz 13. st., rođen u Susi, a umro u Lyonsu 25. listopada 1271. Nakon iznimno uspješne karijere, 4. prosinca 1261. je postavljen za kardinala biskupa Ostije i Velletrija, oda­kle njegov nadimak Hostiensis. Zahvaljujući svom djelu 'Summa super titulis Decretalium' (Strasburg, 1512.; Koln, 1612.; Venecija, 1605.), poznatoj i pod imenom 'Summa aurea' ili 'Summa archiepiscopi', jer ju je napisao u svojstvu nadbiskupa Embruna, Hortiensis je stekao titulu 'Monarcha iuris, lumen lucidissimum Decretorum'. Jedan dio toga djela, 'Summa, sive Tractatus de poenitentia et remissionibus', bio je veoma popularan i često se navodi kao auto­ritet. Knjiga je napisana između 1250. i 1261.

5) 'Godfrid'. Godfrid iz Fontainesa, Doctor Venerandus, skolastički filozof i teolog, rođen u Liegeu u prvoj polovici 13. St.; postao je kanonikom svoje rodne biskupije, kao i pariške i kolnske. Godine 1300. je izabran za biskupa Tournaia, koju je čast odbio. Tijekom posljednje polovice stoljeća, podučavao je teologiju na Sveučilištu u Parizu. Njegovo monumentalno djelo, 'XIV Quodlibeta', koje se u obliku rukopisa izučavalo u mnogim srednjovjekovnim školama, nedavno je prvi put objavljeno uz obilje popratnih komentara.

6) 'Sv. Rajmund'. Jedan od najistaknutijih pripadnika dominikanskog reda, rođen 1175. Pre­davao je kanonsko pravo na sveučilištima u Barceloni i Bologni. Na zahtjev svojih pret­postavljenih, objavio je djelo 'Summa Casuum', a nekoliko izdanja te knjige pojavilo se u še­snaestom i sedamnaestom stoljeću. Uživao je ugled velikoga pravnika, radi čega ga je papa Grgur IX. pozvao u Rim da sredi i kodificira crkvene kanone. Nakon dovršetka tog posla, odbivši sve zaslužene počasti, vratio se u Španjolsku. Umro je 6. siječnja 1275. u Barceloni. Spomen-dan mu se obilježava 23. siječnja.

primjećuju da ih s punim pravom posjeduju, o čemu govori Peter de la Palude7 u svojoj četvrtoj knjizi, gdje kazuje o mladiću koji se zaru­čio s nekim idolom, premda je sklopio brak s mladom djevom, no s njome nije mogao spolno općiti zbog đavla, koji se u tjelesnome obličju neprestano među njih uplitao. U Crkvi, međutim, vrag radije djeluje posredstvom vještica i proizvodi takva djela radi svoje koristi, naime, radi uništenja duša. A načine i sredstva kojima to čini, prikazat ćemo u daljnjem izlaganju, kada ćemo govoriti o sedam načina kojima se ljudima može nanijeti šteta sličnim radnjama. Među drugim, pak, pitanjima koja o tome postavljaju teolozi i kanonisti, jedno se osobito izdvaja, jer oni prosuđuju kako se takva slabost može ukloniti, i je li dopušteno uklo­niti je nekim protu-čarolijama, te što valja učiniti ako je umrla vještica koja je izvela čaranje, o kojem slučaju Godfrid iz Fontainesa raspravlja u svojoj Summi. A ta će pitanja biti iscrpno razjašnjena u Trećem dijelu ove knjige.

Iz toga su, dakle, razloga kanonisti s takvim marom predlagali ra­znovrsne kazne, razlikujući privatno i otvoreno bavljenje umijećem čarobnjaštva, ili, bolje rečeno, divinacije, jer tri su vrste tog opasnog praznovjerja, pa se svakomu tko mu se izričito predaje, uskraćuje pri­čest. Upražnjava li se u tajnosti, grešniku se određuje četrdesetodnevna pokora. A, ukoliko je taj grijeh počinio svećenik, valja ga smijeniti s položaja i zatvoriti u samostan. Ako je laik, valja ga izopćiti iz Crkve, a sve takve nečasne duše, kao i one koji k njima dolaze, trebaju biti kažnjene i ne smije im se dopustiti da na sudu dižu tužbu.

Istu kaznu propisuje svjetovni zakon. Azo8 u svojoj Sumi 9. knjige Kodeksa (Summa super Codicem), u odlomku o vračevima (2. post.

7) 'Peter de la Palude'. Dominikanac Petar iz Palude, koji je umro 1342., bio je jedan od najis­taknutijih tomista prve polovice četrnaestog stoljeća.

8) 'Azo'. Početkom trinaestog stoljeća, Portius Azo je stajao na čelu Bolonjske pravne škole, koja je težila ponovnom oživljavanju klasičnog rimskog prava. Bio je učenik čuvenog Johan-nesa Bassianusa, a svojom je slavom natkrilio sve svoje suvremenike, pa je Thomas iz Marl-borougha, kasnije opat Evershama, 1205. proveo šest mjeseci u Bologni svakodnevno sluša­jući njegova predavanja. Aza su uzvisivali nazivajući ga 'Najvećim od svih učitelja prava', a najveća počast koju bi neki kanonist mogao primiti, bilo bi kada bi ga nazivali 'drugim do Aza'. Savigrey nas izvješćuje da je Azo umro 1230. Njegovo je glavno djelo 'Suma' prvih devet knjiga Zakonika, kojoj je dodao i 'Sumu' Institucija. Između 1482. i 1610. objavljeno je čak trideset jedno izdanje toga djela, od kojih je pet objavljeno prije 1500. Tijekom čitavog srednjeg vijeka te su rasprave uživale najviši autoritet.

lex Cornelia9), o razbojnicima i ubojicama veli: "Neka se zna da svi oni koji se u narodu nazivaju vračevima, kao i oni koji su upućeni u umijeće gatanja, navlače na sebe smrtnu kaznu." Ista se kazna iznova propisuje. Jer, ti zakoni izričito propisuju sljedeće: "Nedopušteno je baviti se umijećem gatanja; svatko tko to čini bit će osuđen na smrt mačem pogubitelja." Ima i takvih koji svojim čarobnjačkim umijećem nastoje oduzeti život nedužnim ljudima, a žene navode na svakojake bludnosti; ti zločinci imaju biti bačeni divljim zvijerima. Nadalje, za­koni određuju da protiv njih na sudu budu pripušteni svi svjedoci. To izričito propisuje kanon o obrani vjere. Isti se postupak propisuje i u slu­čaju optužbe za herezu. Iznošenjem takve optužbe, svakome je dopu­šteno svjedočiti, kao i u slučaju optužbe za uvredu veličanstva. Jer, ča­robnjaštvo je veleizdaja Božjeg Veličanstva. Stoga ih valja podvrći mučenju u svrhu iznude priznanja. U slučaju takve optužbe, svatko, bez obzira na čast ili službu koju obnaša, može biti podvrgnut mučenju, a komu bude dokazana krivnja ili tko prizna svoje zlodjelo, treba ga na mučilu rastrgati, neka trpi sve muke propisane zakonom, kako bi mogao biti kažnjen u skladu sa svojim prijestupima.

Valja istaknuti da su u davnini, takvi zločinci trpjeli dvostruku kaznu, i često su bili bacani divljim zvijerima da ih proždru. Danas se spaljuju na lomači, možda stoga što je među njima najviše žena.

Svjetovni zakon zabranjuje i prešutno odobravanje ili suučesništvo u takvim djelima, jer vraču nije bilo dopušteno čak ni stupiti na tuđi prag; često nalaže i spaljivanje njihove imovine, te zabranjuje svako­me da ih zaštićuje ili se s njima savjetuje; veoma često su se takvi zločin­ci otpravljali na neki dalek i napušten otok, a njihov imetak prodavao na javnim dražbama. Nadalje, svi koji se savjetovahu ili utjecahu vješti­cama, bili su kažnjeni progonstvom i zapljenom cjelokupne imovine. Te su kazne provodili svi narodi i vladari, i znatno su pridonijele zati­ranju takvih zabranjenih vještina.

Valja primijetiti da zakoni pohvaljuju one koji onemogućavaju ča-robnjačke radnje. Stoga oni koji s velikim marom štite ljudska djela od oluja i tuča, ne zaslužuju kaznu, već veliku nagradu. Na koje je načine dopušteno spriječiti takvu štetu, bit će razjašnjeno u daljnjim izlaga-

9) 'Lex Cornelia'. De Sicariis et Veneficis. Donesen oko 81. pr. Kr. Ovaj je zakon propisivao kazne za zločin paleža, ali i javnog ubojstva i trovanja, kao i kazne za suučesnike.

njima. Ali, kako poricanje ili isprazno protuslovlje tim tvrdnjama mo­že biti lišeno biljega hereze? Neka svatko sam prosudi, ukoliko ga ne ispričava njegovo neznanje. No, kakvo ga neznanje ispričava, u nastavku ćemo objasniti. Iz svega do sada rečenog, izvodimo sljedeći zaključak: Istinita je i sukladna katoličkom nauku tvrdnja da postoje vračevi i vje­štice koji, uz pomoć vraga i na temelju ugovora koji su s njime sklopili, a uz pristanak Božji, mogu proizvoditi prava zla, što, međutim, ne isklju­čuje mogućnost da su kadri nekim opsjenarskim sredstvima proizvesti mašte i privide. No, kako je svrha ovog istraživanja čarobnjaštvo, koje se u velikoj mjeri razlikuje od ostalih takvih umijeća, njihovo razmatra­nje ne doprinosi navedenoj svrsi, jer one koji se njima bave pravilnije nazivamo gatarima i vračevima, a ne čarobnjacima.

Valja osobito naglasiti da se posljednje dvije zablude osnivaju na posve pogrešnom razumijevanju riječi Kanona (o prvoj zabludi, koja samu sebe pobija jer bjelodano protuslovi učenju Svetoga pisma, neću govoriti). Stoga ćemo u nastavku ispravno protumačiti odredbe Kanona. A najprije ćemo pobiti prvu zabludu, da je sredstvo puka iluzija, premda su dva subjekta stvarna.

S tim u svezi valja naglasiti da postoji četrnaest različitih vrsta supersticija, no iz razloga jezgrovitosti, ovdje ih nećemo podrobno izlo­žiti, što su, uostalom, učinili sv. Izidor10 u 8. knjizi svojih Etimologija i sv. Toma u Secunda Secundae, pitanje 92. Na njih ćemo se iscrpno osvr­nuti u nastavku, na mjestu gdje raspravljamo o težini te hereze, i to će biti posljednje pitanje Prvog dijela ove knjige.

Takve se žene svrstavaju u kategoriju pitija, a to su one u kojima, ili kroz koje, vrag progovara ili izvodi neke čudesne radnje, i ta je kate­gorija često prva u nizu. Ali, vračevi spadaju u skupinu koja nosi i takav naziv.

Budući da se takvi među sobom veoma razlikuju, ne bi bilo ispra­vno ne uvrstiti ih u skupinu u koju spada toliko velik broj drugih: a kako Kanon izričito spominje određene žene, ali ne govori mnogo o

10) 'Sv. Izidor'. 'Etymologiae' ili, katkad, 'Podrijetla', valja smatrati jednim od najznačajni­jih i najpoznatijih djela sv. Izidora Seviljskog (rođ. oko 560., umro 4. travnja 636.). To se dje­lo opisuje kao: "golema riznica u kojoj je skupljeno, sistematizirano i sabrano cjelokupno učenje onoga vremena." Tijekom većeg dijela srednjeg vijeka, ono je predstavljalo priručnik koji se često koristio u obrazovnim institucijama. Arevalo, koji uživa glas najvećeg stručnjaka za opus sv. Izidora (7 svez., Rim, 1797.-1803.), izvješćuje nas daje ono, u razdoblju od 1470. do 1529., doživjelo čak deset izdanja.

vješticama, u zabludi su oni koji smatraju da Kanon govori samo o za­mišljenim tjelesnim putovanjima i proputovanjima, i koji nastoje pod taj privid podvesti sve supersticije. Jer, kako te žene putuju u svojoj mašti, tako se vještice stvarno i tjelesno prenose. Svatko tko iz ovoga Ka­nona izvodi tvrdnju da su učinci čarobnjaštva, bolesti ili kakve slabosti, posve prividni, pogrešno tumači smisao Kanona i u velikoj je zabludi.

Nadalje, valja primijetiti da oni koji priznaju postojanje dvije kraj­nosti, naime, da su đavolje djelo i njegova posljedica, stvarni, istodobno poriču da je ono izazvano nekim sredstvom; drugim riječima, poriču da je u tom uzroku i posljedici mogla sudjelovati neka vještica, te su takvi, tvrdim, u velikoj zabludi: jer, u filozofiji, sredstvo mora uvijek sadržavati neka svojstva dviju krajnosti subjekata.

Nadalje, beskorisno je tvrditi da je neki učinak čarobnjaštva prividan i nestvaran, jer takav privid može proisteći samo iz đavolje moći, što iziskuje sklapanje ugovora s đavlom, kojim se vještica stvarno obve­zuje da će mu biti sluškinja i njemu se predaje, a to se ne događa u snu ili u mašti, već ona tjelesno i stvarno surađuje s đavlom i s njime opći. A to je doista cilj cijelog čarobnjaštva. Opčinjavanje pogledom ili riječima ili nekom drugom čarolijom, đavolje je djelo, kako ćemo razjasniti u sljedećem pitanju.

Uistinu, mari li tko pročitati što o tome kaže Kanon, četiri će točke osobito privući njegovu pozornost. Prva glasi: "Dužnost je svih ljudi i svećenika, te svih dušebrižnika, da podučavaju svoje bližnje i svoju pastvu da postoji samo jedan, istinski Bog, i da nikoga drugoga na Ne­bu ili zemlji ne smiju štovati." Prema drugoj točki, te žene, premda zamišljaju da jašu (kako misle i govore) s Dijanom i Herodijadom, uisti­nu jašu s đavlom, koji sebe naziva nekim poganskim imenom i opsjenjuje ih. A prema trećoj točki, jahanje nebeskim prostranstvima možda je doista privid, jer vrag ima izvanrednu moć nad umovima onih koji mu se predaju, pa vjeruju da ono što čine u mašti, stvarno čine tijelom. Prema četvrtoj točki, vještice su prisegnule slušati đavla u svim stvarima, što čini besmislenom tvrdnju da odredbe Kanona valja proširiti tako da obuhvate i uključe svaki čin čarobnjaštva, jer vještice čine mnogo više od tih žena i pripadaju posve drukčijoj vrsti.

Poslije ćemo u ovome djelu raspravljat o tome, prenose li se vješti­ce svojim magijskim umijećem, zbiljski i tjelesno, s mjesta na mjesto, ili se to događa samo u mašti, kao što je slučaj s onim ženama koje se

nazivaju pitijama, a raspravljat ćemo i o načinu na koji to čine. Dakle, do sada smo objasnili dvije zablude i spoznali pravi smisao Kanona.

Nadalje, treća zabluda koja proizlazi iz pogrešnog razumijevanja riječi Kanona, a prema kojoj su sve čarobne radnje prividne, može se ispraviti riječima samoga Kanona. U njemu se, naime, kaže da onaj tko vjeruje da se neko biće može stvoriti ili izmijeniti na bolje ili na gore, ili preobraziti u neku drugu vrstu ili priliku, kako to može činiti samo Stvo­ritelj, itd.... gori je od nevjernika. Ishitreno tumačenje tih triju tvrdnji, očito protuslovi duhu Svetoga pisma i tumačenju crkvenih naučitelja. Jer, Kanon jasno kaže da vještice mogu stvarati nova bića, premda su to bez iznimke nesavršena stvorenja i vjerojatno imaju nedostatke. Jasno je da se Kanon slaže s tvrdnjom sv. Augustina, koji nam kazuje o čaro­bnjacima na faraonovu dvoru, koji pretvoriše svoje štapove u zmije, kako sveti naučitelj piše o 1l. stihu 7. pogl. Knjige Izlaska: "Zovne fa­raon mudrace i čarobnjake..." Možemo se uputiti i na tumačenja Stra-bonova, koji kaže da demoni jure zemljom uzduž i poprijeko, kada ih vje­štice svojim čaranjima koriste za najrazličitije operacije, a ti demoni mogu skupljati raznovrsne klice ili sjemenje, kojima postižu da se iz njih razviju razne vrste. Uputimo se i na djelo blaženoga Alberta Velikog11, De animalibus, te na sv. Tomu (1. dio, pit. 114, čl. 4). Iz razloga jezgro-vitosti, na ovome ih mjestu nećemo iscrpno navoditi, ali ostaje neprije­pornom činjenica da neka stvorenja doista mogu biti na taj način stvorena.

Što se tiče druge točke, prema kojoj se stvorenje može promijeniti na bolje ili na lošije, valja uvijek imati na umu da se to može učiniti samo uz Božje dopuštenje i Njegovom voljom, i to isključivo radi očiš­ćenja ili kažnjavanja, ali Bog veoma često dopušta demonima da dje­luju kao njegovi pomoćnici i sluge, ali samo On može nanositi bol i

11) 'Blaženi Albert'. Albert Veliki, dominikanski naučavatelj, znanstvenik, filozof i teolog. Rođen oko 1206., umro u Kolnu 15. studenog 1280. Zahvaljujući njegovu geniju i enciklope­dijskom znanju, pridavani su mu naslovi 'Veliki' i 'Doctor Universalis' ('Opći naučavatelj'), jer je u svim granama znanja nadmašivao sve svoje suvremenike. Albert Veliki nedvojbeno je jedan od istaknutijih pripadnika Reda propovjednika. Ulrich Endelbert ovako ga opisuje: "Vir in omni scientia adeo divinus, ut nostri temporis stupor et miraculum congrue vocari possit" ('De summo bono', III, iv). Njegov se izvanredni genij možda danas dovoljno ne cijeni, pre­mda je bio jedan od najučenijih ljudi svoga vremena. Posljednje izdanje zbirke njegovih djela (Pariz (Louis Vives), 1890.-99., u trideset osam svezaka (+quarto volumes), objavljeno je na nalog opata reimske biskupije, Augusta Borgneta. Rasprava 'De animalibus' sadržana je u XI-XIII. sv. Spomendan Alberta Magusa obilježava se 15. studenog. Papa Grgur XV. gaje beati-ficirao 1622., radi čega mu u ovom prijevodu i pridajem naslov 'Blaženi'.

samo On može ozdravljati, jer: "Ja usmrćujem i oživljujem" (Pono­vljeni zakon, xxxii, 39). Na taj način zli anđeli mogu izvršavati volju Božju i to doista čine. I tomu svjedoči sv. Augustin kada kaže: "Doista postoje zle čarolije i zazivi, kojima se u ljudi često izazivaju bolesti, pa čak ih i izravno usmrćuju." Valja nam jasno uvidjeti, što se zapravo događa danas kada se čarobnjaci i vještice, posredstvom đavolje moći pretvaraju u vukove i druge divlje životinje. Kanon, doduše, govori o nekoj tjelesnoj i trajnoj promjeni, ne raspravljajući o onim čudesnim stvarima koje nastaju opsjenom, a o kojima govori sv. Augustin u 17. poglavlju 18. knjige djela O državi Božjoj, gdje iznosi mnoštvo neo­bičnih priča o onoj čuvenoj vještici Kirki i Diomedovim drugovima, kao i o Prestancijevu ocu. O tome se iscrpno raspravlja u Drugome dijelu.

Je li vjerovanje u postojanje vještica hereza.

Drugi dio naše analize govori o tome je li čvrsto vjerovanje u postoja­nje vještica hereza. Nameće se pitanje trebaju li se ljudi, koji tvrde da vještice ne postoje, smatrati najgorim hereticima ili ih valja ozbiljno sumnjičiti da gaje krivovjerna stajališta. Čini se da je prvo gledište to­čno. Jer, ono je neosporno sukladno mišljenju mudroga Bernarda. Ipak, osobe koje otvoreno ustraju u krivovjerju neprijeporno su hereti­ci, što općenito potvrđuje jedan od tri dokaza: ili je ta osoba javno pro­povijedala svoj krivovjeran nauk; ili je njezino krivovjerje dokazano iskazom pouzdanog svjedoka; ili je dobrovoljno priznala da je heretik. Ipak, postoje neki koji, nesmotreno suprotstavljajući se svakom auto­ritetu, javno obznanjuju da vještice ne postoje ili, barem, da ni na koji način ne mogu ljudskome rodu nanositi zlo i štetu. Stoga, strogo govo­reći, oni optuženi za taj opaki nauk, mogu, u skladu s Bernardovim tuma­čenjem, biti izopćeni, jer će bez sumnje biti javno osuđeni zbog lažnog nauka. Čitatelj može pročitati Bernardova djela, koja će ga uvjeriti da je takva osuda pravedna, ispravna i istinita. Međutim, takva se osuda može činiti suviše strogom, prije svega zbog kazni koje za sobom po­vlači ekskomunikacija: Kanon, naime, propisuje da će svećeniku biti oduzeta služba, dok će laik biti predan vlasti svjetovnih sudova, koji se upućuju da ga kazne u skladu s njegovim prijestupima. Nadalje, valja imati na umu da će mnogi pojedinci, zbog svoga neznanja, nedvojbe­no biti proglašeni krivima zbog te zablude. Budući da je ta zabluda

veoma uobičajena, kazna se može ublažiti milošću. Mi uistinu nasto­jimo iznaći opravdanja okrivljenima, umjesto da ih optužujemo da su zaraženi heretičkom opačinom. Stoga se preporučuje da se čak ni teško osumnjičenoga za taj lažni nauk, ne osuđuje odmah za težak zločin hereze. (Vidi Bernardov12 komentar pod riječju Osuđeni.) Takav se čo­vjeka doista može teretiti sumnjom, ali ne smije ga se osuditi u njegovoj odsutnosti i bez saslušanja. Sumnja, pak, može biti veoma teška i od nje se ne možemo uzdržati, jer njihove isprazne tvrdnje uistinu onečišćuju vjeru. Tri su vrste sumnje: laka, ozbiljna i teška. Njih se razmatra u po­glavlju o optužbama o propustima i neposluhu, u 6. knjizi O hereticima. Te stvari, pak, potpadaju pod nadležnost arhiđakonskoga suda. Vrijedi uputiti se i na komentare Giovannija d'Andree13, osobito na njegove glose uz navode Optuženi i Pod teškom sumnjom, kao i na njegovu bilje­šku o pretpostavci hereze. Neprijeporno je i da neki koji propisuju zakon o toj materiji, ne uviđaju da gaje pogrešan nauk i zablude, jer mnogi ne poznaju kanonski zakon, dok neki, uslijed svoje loše obaviještenosti i nedovoljne načitanosti, posrću u svojim stajalištima i kolebljivi su, a budući da se ideja zadržana u intimi svoga uma može smatrati krivo-vjernom tek nakon što je javno iznesena i na kojoj se otvoreno ustraje, valja naglasiti da takve osobe ne treba javno optužiti za zločin hereze. Naime, može se ustanoviti da su oni koji su uslijed takvog neznanja zastranili, počinili težak grijeh. Premda je mnogo stupnjeva neznanja, dušobrižnici se ne mogu pozivati na neizlječivo neznanje, niti na ono osobito neznanje, kako ga nazivaju filozofi, koje tumači kanonskoga zakona i teolozi nazivaju Nepoznavanjem činjenice. No, tim osobama

12) 'Bernard'. Mlađi ili Modernus, kanonist koji je živio sredinom trinaestog stoljeća. Nosi i naziv 'Compostellanus', jer je posjedovao crkveni beneficij u Compostelli. Bio je poznat i pod nazivom Brignadius, prema mjestu svoga rođenja u španjolskoj Galiciji. Bernard je bio kapelan pape Inocenta IV., koji je vladao od 1243.-54. i koji je i sam bio istaknuti kanonist. Veoma su poznati Bernardovi opsežni komentari kanonskoga zakona. Naziv 'Modernus' pri­daje mu se kako bi ga se odijelilo od Bernarda Antiquusa, kanonista s početka trinaestog sto­ljeća iz Compostelle, koji je postao profesor kanonskoga prava na Bolonjskom sveučilištu.

13) 'Giovanni d'Andrea'. Ugledni kanonist rođen u Mugellu pokraj Firence, oko 1275., umro 1348. Obrazovao se na Bolonjskom sveučilištu, gdje je poslije predavao kanonsko pravo. Prije toga je podučavao u Padovi i Pisi, a njegova je karijera predavača trajala gotovo pola stoljeća. Djela: 'Glossarium in VI decretalium librum', Venecija i Lyons, 1472.; 'Glossarium in Clementinas'; 'Novella, sive Commentarius in decretales epistolas Gregorii IX', Venecija, 1581.; 'Mercuriales, sive commentarius in regulas sexti'; 'Liber de laudibus S. Hieronymi'; 'Additamenta ad speculum Durand' (1347.).

valja prigovoriti Opće neznanje, odnosno, nepoznavanje Božanskog zakona koji, kako zahtijeva papa Nikola14, moraju poznavati. Jer, on kaže: "Širenje ovih Božanskih učenja povjereno je nama na dužnost, i jao nama ne posijemo li dobro sjeme, jao nama ne podučimo li njima na­še stado." Stoga dušobrižnici moraju temeljito poznavati Sveto pismo. Točno je da dušobrižnici, prema Rajmundu iz Sabunde15 i sv. Tomi, nikako ne trebaju biti ljudi izvanredne učenosti, ali neosporno trebaju posjedovati stručno znanje, odnosno, znanje dovoljno za izvršavanje svoje dužnosti.

Ipak, to bi moglo predstavljati malu utjehu, teoretska strogost za­kona često je uravnotežena s njegovom praksom, pa neka imaju na umu da se to nepoznavanje kanonskoga prava, iako katkad za sobom povla­či krivnju i zaslužuje ukor, razmatra s dvije točke gledišta. Naime, katkad ljudi ne znaju, ne žele znati, niti imaju ikakvu namjeru znati. Takve oso­be nemaju opravdanje i zaslužuju osudu. A o njima psalmist govori: "Za razumnost i dobro on više ne mari." Međutim, postoje i oni koji ne znaju, ali ne stoga što ne žele znati. A to umanjuje težinu grijeha radi nedostatka voljnog pristanka. To je slučaj kada netko nije kadar shvatiti da treba nešto znati. O tome piše sv. Pavao u svojoj prvoj poslanici Ti-moteju (I, 13): "Ali sam postigao milosrđe jer sam djelovao iz neznanja, kad još nisam imao vjere." To se naziva neznanjem koje je, barem po­sredno, nemar pojedinca, u toj mjeri što radi mnogih drugih zanimanja, zanemaruje saznanje o stvarima koje treba znati i ne čini nikakve na­pore da ih spozna, a to ga neznanje samo dijelom, a nikako u cijelosti, ispričava. Tako sv. Ambrozije16, kada piše o sljedećem odlomku Posla-

14) 'Papa Nikola'. Nikola V., 1397,-1455., veliki zaštitnik učenjaka.

15) 'Rajmund iz Sabunde'(sabundijski). Rođen u Barceloni, Španjolska, krajem četrnaestog sto­ljeća; umro 1432. Od 1430. do smrti, podučavao je bogoslovlje, filozofiju i medicinu na Sveuči­lištu u Toulouseu. Od njegova velikog opusa sačuvano je samo jedno djelo, 'Theologia Naturalis', izvorno napisano na španjolskome, koje je doživjelo više latinskih prijevoda: Deventer, 1487.; Strasbourg, 1496.; Pariz, 1509.; Venecija, 1581., itd. Montaigne, koji je to djelo preveo na francu­ski (Pariz, 1569.), svjedoči o izvanrednoj popularnosti koju je ta knjiga svojedobno uživala.

16) 'Sv. Ambrozije'. 'On designe depuis le XVIe siecle sous le nom d'Ambrosiaster (=pseu-do-Ambroise) I 'auteur anonyme d 'un commentaire sur les Epitres de saint Paul (a I 'exclusion de I 'Epitre aux Hebreux), qui au moyenage, peut-etre meme des I 'epoque de Cassiodore, fut impute inexactement a saint Ambroise. Cette paraphrase est tout a fait remarquable; c 'est Vune des plus interessantes que I'antiquite chretienne nous ait leguees.' Labriolle, 'Histoire de la Litterature Latine Chretienne', c. III.

nice Rimljanima (ii, 4): "...a ne znaš da dobrota Božja hoće da te vodi k obraćenju?", veli: "Ne znaš li svojom krivnjom, tvoj je grijeh, tada, uistinu velik i strašan. A osobito u ovim danima, kada dušama prijete tolike opasnosti, moramo svim silama nastojati izgnati sve neznanje, i pred očima svojim uvijek moramo imati onu strašnu kaznu koja će nas zadesiti, ne koristimo li, svatko prema svojim sposobnostima, ono što nam je podareno. Na taj način naše neznanje neće biti ni tupo, ni glu­po, jer, metaforički, tupima i glupima nazivamo ljude koji ne vide ono što im otvoreno leži pred očima."

A u Flores regularum moralium, komentirajući drugo pravilo, rimski kancelar kaže: "Kažnjivo nepoznavanje Božanskog zakona, ne utječe nužno na neukoga. Razlog tomu je sljedeći: Duh Sveti može izravno uputiti čovjeka u sve znanje neophodno za njegovo spasenje, ukoliko te stvari nije sposoban dokučiti svojim prirođenim intelektom."

Dakle, odgovor na prvi prigovor jest jasno i točno razumijevanje Kanona. Na drugi prigovor, Pierre de Tarentaise (Blaženi Inocent V.17) odgovara: "Đavao bi radi svoje mržnje prema ljudskome rodu, neprije­porno uništio čovječanstvo da mu Bog to dopusti. Činjenica da mu Bog katkad dopušta da čini zlo i da ga katkad u tome predusreće i sprječava, jasno u đavlu izaziva još veći prezir i gnušanje, jer, koliko mu god to, možda, bilo mrsko, Bog ga u svim stvarima, radi očitovanja Svoje slave, koristi kao svoga slugu i roba." Što se tiče trećeg prigovora, da je iza­zivanje bolesti ili nanošenje neke druge nesreće uvijek posljedica ljud­skih napora, vještica se voljno podaje zlu, kao, uostalom, i svi drugi zlo­tvori, te tako snagom svoje volje može izazivati bolesti ili nanositi štete ili, pak, izvoditi neke opake radnje. Na pitanje može li se premještanje materijalnih predmeta, od strane đavla, usporediti s kretanjem nebeskih tijela, odgovaramo: 'Ne'. Jer, tijela se pritom ne pokreću svojom priro­đenom silom, nego isključivo radi pokornosti đavlu koji, po svojoj nara­vi, ima izvjesnu vlast nad tijelima i materijalnim stvarima; potvrđujem da vrag posjeduje takvu moć, ali nije kadar stvorenim tjelesnim stvarima

17) 'Inocent V.' Petrus a Tarentasia, rođen u Tarentasieu oko 1225., izabran za papu u Arezzu, 21. siječnja 1276. Umro u Rimu 22. lipnja 1276. U dobi od šesnaest godina pristupio je domi-nikanskome redu i zadobio velik ugled kao profesor pri Pariškom sveučilištu, odakle mu se i pri­daje naslov Doctor Famosissimus. Autor je nekoliko djela o filozofiji, teologiji i kanonskome pravu, od kojih neka nikada nisu bila objavljena. Među njima se osobito ističe 'Komentar o Sen-tencijama Petra Lombarda'. Ovdje sam se služio izdanjem objavljenom u Toulouseu 1652.

dodati kakav oblik, bilo supstancijalan ili akcidentalan, bez primjese ili pomoći druge prirodne stvorene stvari. No, budući da je voljom Božjom stvarno kadar premještati tijela, tada stjecajem različitih tijela može izazvati bolest ili neku drugu okolnost kako mu se prohtije. Stoga ča­robnjaštvo nije podložno kretanju nebeskih tijela, niti je sam Vrag tomu podložan, premda često može iskoristiti te okolnosti za ostvarenje svo­jega nauma.

Odgovor na četvrti prigovor. Vrag može uništiti Božje djelo na na­čin o kojemu govorimo, snagom čarobnjaštva i njegovim učincima. No, budući da to može učiniti samo uz Božji pristanak, rečeno ne znači da je vrag jači od Boga. Ipak, želi li uništiti djela Božja, ne može pri­mijeniti onoliko snažnu silu koliko želi, jer bi, nesputan ograničenji­ma, posve uništio sva Božja djela.

Odgovor na peti prigovor glasi: Planeti i zvijezde ne mogu svojom moći prisiliti i natjerati demone da izvode kakva djela protivno svojoj volji, iako se čini da su demoni spremniji pojaviti se na poziv čarobnja­ka, koji su pod utjecajem određenih zvijezda. Izgleda da to čine iz dva razloga. Prvo, znaju da će taj planet svojom moći potpomognuti ostva­renje čarobnjakova nauma. Drugo, to čine kako bi obmanuli ljude, koji stoga vjeruju da zvijezde imaju neku moć ili stvarnu božanstvenost, a znamo da je u starini to štovanje zvijezda vodilo k najopakijoj idolatriji.

U svezi posljednjeg prigovora, koji se osniva na tvrdnji da alkemi­čari stvaraju zlato, možemo iznijeti stajalište sv. Tome, koji raspravlja o vražjoj moći i načinu njegova djelovanja: Premda izvjesni oblici koji posjeduju supstanciju (materiju), mogu biti stvoreni umijećem i djelo­vanjem prirodne sile, kao što, primjerice, vatra nastaje primijenjenim umijećem na drvu: ipak, to nije moguće činiti na univerzalnoj razini, jer se umijećem ne mogu uvijek pronaći ili izmiješati valjani agensi u ispravnom omjeru, premda se time može proizvesti nešto slično. Tako alkemičari stvaraju nešto nalik zlatu, odnosno, što se tiče vanjskih ozna­ka, ali ne stvaraju pravo zlato, jer supstancija zlata ne nastaje toplinom vatre kojom se služe alkemičari, već toplinom sunca koje djeluje i rea­gira na određenu točku, na kojoj je usredotočena i skupljena snaga minerala i stoga je takvo zlato istoga obličja, ali ne i iste vrste kao priro­dno zlato. Isti argument vrijedi za sve ostale njihove operacije.

Dakle, naš je sud sljedeći: demoni svojim umijećem i posredstvom čarobnjaštva, doista proizvode štetne učinke, ali istina je da bez pomoći neke sile ne mogu stvoriti nikakav oblik, supstancijalan ili slučajan, te ne držimo da mogu nanositi štetu bez neke vanjske sile, ali takva sila može izazivati bolesti i sve druge nesreće ili slabosti, i one su stvarne i zbiljske. Način na koji te sile ili sredstva proizvode učinke u suradnji s demonima, razjasnit ćemo u sljedećim poglavljima.

PITANJE II.

Je li sukladna katoličkoj vjeri tvrdnja, da Vrag mora prisno surađivati s vješticom kako bi mogao izazivati čarobnjačke učinke ili, pak, te

radnje izvode jedno bez drugoga, odnosno, Vrag bez vještice ili obrnuto. Prvi argument: Vrag može izazvati učinak čarobnjaštva bez vještičje

suradnje. Tako smatra sv. Augustin. Sve vidljive pojave možda su (vje­ruje se) djelo nižih zračnih sila. Ali, tjelesne bolesti i slabosti nisu nevi­dljive, već posve bjelodane čulima, i stoga ih mogu izazvati demoni. Nadalje, Sveto pismo nam kazuje o nesrećama koje zadesiše Joba, o to­me kako je oganj koji je udario s neba udario spalio ovce i pastire, te ih proždro, te kako je silan vjetar udario na sva četiri ugla kuće, oborivši je na njegovu djecu, te ih pobio. Te je nesreće mogao izazvati sam Vrag, uz pristanak Božji i bez pomoći vještica. Stoga on nedvojbeno može či­niti mnoge stvari, koje se često pripisuju vještičjim radnjama.

O tome jasno svjedoči izvještaj o djevici Sari i njezinih sedam mu­ževa, koje je ubio zloduh. Nadalje, sve što je viša sila kadra činiti, čini to neovisno o njoj nadmoćnoj sili, a viša je sila kadra mnogo više činiti neovisno o nižoj sili. Ali, niža sila može izazvati oluje i bolesti bez po­moći sile veće od nje. Jer, Blaženi Albert Veliki u svom djelu De pa­ssionibus aeris18 kaže da će gnjila kadulja, upotrijebi li se kako on obja­šnjava i baci u vodu tekućicu, izazvati najstrašnije oluje i nevremena. Nadalje, može se reći da se vrag ne služi vješticama jer mu je potreban posrednik, već stoga što mu je cilj uništiti vješticu. Vrijedi uputiti se na 3. knjigu Airsotelove Etike. Zlo je čin volje, što dokazuje činjenica da nitko ne čini nepravdu iz puke želje za činjenjem nepravde, pa onaj tko počini silovanje, čini to radi užitka, a ne čini to zlo radi samoga Zla. No, zakon kažnjava one koji su počinili zlo radi samoga Zla. Stoga, djelu­je li vrag uz vještičju pomoć, ona mu jednostavno služi kao oruđe, a budući da oruđe ovisi o volji osobe koja ga upotrebljava i ne postupa po svojoj slobodnoj volji, krivnju ne valja nametati vještici te, stoga, ona ne treba biti kažnjena.

Prema suprotnom, pak, stajalištu, vrag ne može toliko jednostavno činiti zlo čovječanstvu sam, koliko posredstvom vještica, premda su one njegove sluškinje. Prije svega, valja nam razmotriti čin stvaranja.

18) 'De passionibus'. Ova rasprava o znanosti fizike, može se pronaći u IX. svesku djela 'Opera omina', koje je uredio opat Borgnet.

Naime, svaki čin koji ima posljedicu, iziskuje neku vrst dodira, a budu­ći da vrag, koji je duh, ne može ostvariti takav dodir s ljudskim tijelom, jer ih ništa ne veže, služi se ljudima kao oruđem koje, potom, obdaruje moći ozljeđivanja tjelesnim dodirom. No, mnogi vjeruju da to potvrđuje tekst 3. poglavlja Pavlove Poslanice Galaćanima19 i glosa: "O nera­zumni Galaćani! Tko vas začara, vas kojima je Isus Krist kao razapeti bio stavljen pred oči?" Glosa uz taj odlomak govori o onima koji svojim zlim pogledom mogu nauditi drugim ljudima, osobito djeci. Na to se osvrće i Avicena20 u posljednjem poglavlju 3. knjige djela Naturalium, kada kaže: "Veoma često duša može utjecati na tijelo drugoga u istoj mjeri kao i na svoje, jer takvu moć ima onaj koji svojim pogledom pri­vlači i opčinjava druge." Isto tvrdi i Al-Gazali21, u 10. pogl. 5. knjige svoje Fizike. Avicena, nadalje, iznosi stajalište, ne predstavljajući ga, međutim, kao nepobitno, da se vanjska tijela mogu stvarno ili prividno promijeniti u neobuzdanoj mašti. Iz toga zaključujemo da se sposobnost zamišljanja ne razlikuje od ostalih čovjekovih osjetilnih sposobnosti, već im je istovjetna, a u izvjesnoj ih mjeri uključuje. To je točno, jer je moć zamišljanja toliko snažna da može promijeniti obližnja tijela, kao, primjerice, u slučaju kada čovjek hoda nekom uskom gredom koja leži usred puta. No, kada bi ta greda bila položena iznad duboke vode, njome se ne bi drznuo koračati, jer bi mu mašta u um snažno usadila misao o opasnosti pada, uslijed čega bi mu tijelo i udovi pokleknuli, te ne bi bez oklijevanja hodao dalje. Ta se promjena može usporediti s učinkom pogleda osobe koja ima takvu moć da izazove duševnu promjenu, koja nije zbiljska i tjelesna.

19) Galaćanima, 3:1. Tekst grčkog izvornika glasi: ; Curtius dvoji u etimološku povezanost između

i latinske riječi 'fascino', kojoj je, pretpostavlja se, korijen U doba klasike, čarolija se poništavala pljuvanjem tri puta. Usp. Theocritus, VI, 39:

20) 'Avicena'. Abn Ali Al Hosian Ibn Addallah Ibn Sina, arapski liječnik i filozof, rođen 980. u Kharmaithenu u pokrajini Bokhari; umro 1037. u Hamadanu u sjevernoj Perziji. Vrijedi is-taknuti da skolastici, svjesni panteističkih tendencija u Aviceninim filozofskim djelima, nisu bili skloni prihvaćati njegove komentare Aristotelovih djela.

21) 'Al-Gazali'. Abu Hamid Muhammad Ibn Muhammad, slavni arapski filozof, rođen 1038. Tousu, Khorasan; umro 1111. u Nissapouru. U svom filozofskom razvoju, prešao je put od posvemašnjeg skepticizma do sufijskog misticizma. Često se navode sljedeće riječi Blaženog Alberta Velikog: "Non approbo dictum Avicennae et Algazel de fascinatione, quia credo quod non nocet fascinatio, nec nocere potest ars magica, nec facit aliquid ex his quae timentur de tali-bus." No, vjerodostojnost ovog odlomka je dvojbena.

Nadalje, tvrdi li se da takvu promjenu uzrokuje živo biće koje utječe na um drugog živog bića, možemo odgovoriti na sljedeći način. U pri­sutnosti ubojice, krv teče iz rana trupla osobe koju je usmrtio. Dakle, tijela mogu bez ikakvih duševnih moći proizvoditi čudesne učinke. Stoga se često događa da čovjeka koji prolazi pokraj trupla ubijenoga, premda možda nije svjestan mrtvoga tijela, obuzima strah.

Ipak, u prirodi postoje neke stvari koje, iz čovjeku nepoznatog ra­zloga, neosporno posjeduju skrivene moći. Tako, primjerice, magnetit privlači željezo i mnoge druge slične predmete, koje sv. Augustin spo­minje u 20. knjizi O državi Božjoj.

Tako se i žene katkad služe određenim predmetima koji nadilaze našu spoznaju, u namjeri da izazovu promjene na tijelima drugih ljudi, ali to čine bez pomoći vraga. A ta sredstva, zbog njihove tajanstvenosti, ne smijemo pripisivati vražjoj moći, već vještičjim vradžbinama.

Nadalje, vještice se koriste određenim slikama i drugim neobičnim amuletima, koje običavaju postavljati pod nadvratnike kuća ili na livade na kojima pasu stada, ili čak na mjestima na kojima se okupljaju ljudi, te tako bacaju čini na svoje žrtve, koje uslijed toga često znadu umirati. No, budući da iz tih slika mogu proizlaziti takvi čudesni učinci, čini se da one imaju istu moć kao i zvijezde kada utječu na ljudska tijela, jer, kako nebeska tijela utječu na prirodna tijela, mogu utjecati i na umjetna. Ali, neke skrivene, ali dobre sile mogu imati blagotvoran učinak na prirodna tijela. Stoga i umjetna tijela mogu dobiti takvu moć. Iz toga jasno proizlazi da oni koji liječe ljude, to mogu činiti i posredstvom tih dobrih sila, bez ikakva utjecaja zlih sila.

Nadalje, čini se da najneobičnije i najčudesnije pojave nastaju dje­lovanjem sila prirode. Jer, divne, zastrašujuće i nevjerojatne pojave proizlaze upravo iz prirodnih sila. Na to ukazuje sv. Grgur u svom Drugom dijalogu22. Sveci izvode čuda, katkad molitvom, a katkad sa­mim svojim umijećem. Mnogo je takvih primjera: sv. Petar je molitvom vratio u život Tabitu,23 a Ananiju i Safiru je ubio bez ikakve molitve, prethodno ih ukorivši jer su lagali. Prema tome, čovjek je doista kadar

22) 'Drugi dijalog'. 'Dialogorum Libri IV jedno je od najpoznatijih djela sv. Grgura, koje je doživjelo velik broj izdanja.

23) 'Sv. Petar'. 'Djela apostolska', 9:36-42; i 5:1-11

svojom duševnom sposobnošću, mijenjati fizička tijela ili ozdravljati bolesna i obrnuto.

Nadalje, ljudsko je tijelo uzvišenije od drugih tijela, ali se, radi stra­sti srca, mijenja i postaje vruće ili hladno, kao što je slučaj kod ljudi obuzetih srdžbom ili strahom: još veću promjenu izaziva bolest ili smrt, koji mogu znatno izmijeniti fizičko tijelo.

No, valja dopustiti izvjesne prigovore. Snagom uma ne može se utje­cati na neki oblik bez posrednika, o čemu smo prethodno govorili. A ovo su riječi sv. Augustina iz knjige iz koje smo već navodili: "Nevje­rojatno je da se pali anđeli pokoravaju tjelesnim tvarima, jer oni slušaju samo Boga." A još manje može čovjek svojom prirodnom moći, proiz­voditi čudesne i zle učinke. Valja odgovoriti da čak i danas mnogi u toj stvari griješe, opravdavajući vještice i pripisujući svu krivnju vragu ili, pak, promjene koje oni izazivaju pripisuju nekim prirodnim mijenama. Te se zablude mogu lako razjasniti. Prvo, opisom vještica koji izlaže sv. Izidor u svojim Etimologijama (9. pogl.): "Koje se tako nazivaju zbog odvratnosti svoga grijeha, naime, njihova su djela opakija od djela svih drugih zlotvora." I nastavlja: "One uz vražju pomoć pokreću i uzburka-vaju elemente i izazivaju strašna nevremena i oluje." Dalje kaže da zavode pamet ljudima, nagoneći ih na ludilo, bjesomučnu mržnju i neu­mjerene požude. A svojim strašnim čarolijama, kao i otrovnim napitkom, mogu uništiti život.

O tome zbori i sv. Augustin u svojoj knjizi O državi Božjoj, kada nam govori tko su stvarno čarobnjaci i vještice. Čarobnjaci, koje u narodu nazivaju vješcima, nose to ime zbog veličine svojih zlodjela. To su oni koji pristankom Božjim, uznemiruju elemente, obmanjuju pamet ljudi­ma koji izgubiše vjeru u Boga i svojim zlim činima, bez ikakvih napita­ka ili otrova, usmrćuju ljude. Kako veli Lukan: "Duša neiskvarena nekim kobnim napitkom, uništava se izgovaranjem neke zle čarolije." Jer, za­zivajući u pomoć demone, usuđuju se sijati zlo nad ljudskim rodom, pa čak i uništavati svoje neprijatelje zlim činima. A vještica takve radnje nedvojbeno izvodi u dosluhu s vragom. Drugo, postoje četiri vrste kazne: blagotvorna, bolna, kazna izazvana čarobnjaštvom i prirodna. Blagotvor­ne kazne se odmjeravaju posredovanjem dobrih anđela, kao što bolne kazne proizlaze od zlih duhova. Mojsije je posredstvom dobrih anđela izazvao deset pošasti kojima je udario Egipat, dok su vračevi uz vražju pomoć uspjeli proizvesti samo tri od tih čudesa. A trodnevna kuga koja

je pogodila Izraelce radi grijeha Davidova, koji je naredio da se izradi popis pučanstva i ubije 72.000 Sanheribovih vojnika u jednoj noći, čuda su koja su izveli anđeli Božji, naime, dobri i bogobojazni anđeli koji su znali da izvršavaju Njegove zapovijedi.

No, strašne nesreće koje su zadesile djecu Izraelovu u pustinji, pro­uzročene su posredstvom zlih anđela. A nesreće koje su čisto zlo, izaziva vrag koji djeluje uz pomoć vračeva i vještica. Postoje i prirodne nesre­će, koje u nekim slučajevima ovise o konjunkciji nebeskih tijela, a te su glad, suša, oluje i slični učinci sila prirode.

Očito je da postoji golema razlika između svih tih uzroka, okolnosti i zbivanja. Jer, iako je vrag pogodio Joba teškom bolešću, to nije isto. Propitkuje li tkogod suviše pametan i znatiželjan, zašto je vrag pogo­dio Joba tom bolešću bez pomoći nekog vrača ili vještice, kaži mu da se uzalud trudi i da se ne obavješćuje o pravoj istini. Jer, u Jobovo vrijeme nisu postojali vračevi i vještice, niti su se ljudi bavili takvim gnusnim umijećima. Ali, Bog je svojom providnošću želio na Jobovu primjeru pokazati da se vražja moć može očitovati čak i na dobrim ljudima, kako bismo naučili da se budno pazimo Sotone. Štoviše, primjer ovoga svetog patrijarha svjedoči o slavi Božjoj, jer bez Njegova se dopuštenja ništa ne događa.

Što se tiče podrijetla te zle supersticije, naime, čarobnjaštva, valja nam prije svega ukazati na razliku između štovatelja vraga i običnih idolopoklonika. Vincent iz Beauvaisa24 u svom djelu Speculum histo-riale, pozivajući se na mnoge mudre autoritete, tvrdi da se umijećem magije i astrologije prvi bavio Zaratustra25, za kojega se kazuje da je bio Ham26, sin Noin. A sv. Augustin u Državi Božjoj piše da se Ham u tre-

24) 'Vincent'. 0 životu slavnog enciklopedista ne zna se mnogo. Premda ti podaci nisu posve sigurni, uglavnom se smatra daje rođen 1190., a umro 1264. Pretpostavlja se daje oko 1218. pristupio dominikanskome redu u Parizu, te da je gotovo čitav život proveo u samostanu u Beauvaisu, zaokupljen radom na svom monumentalnom djelu 'Speculum maius', sastavlje­nom od 80 knjiga, podijeljenih u 9885 poglavlja. U trećem dijelu, naslovljenom 'Speculum Historiale', koje tvori 31 knjiga i 3793 poglavlja, izloženaje povijest svijeta do 1250. po Kr.

25) 'Zaratustra'. Plinije, ('Historia Naturalis', XXX, ii), o magiji veli sljedeće: 'Sine dubio illic orta in Perside a Zoroastre, ut inter auctores convenit. Sed unus hic fuerit, an postea et alius. non satis constat.' Apulej ( 'De Magia', XXVI) naziva Zaratustru i Ormuzda izumiteljima ča­robnjaštva. 'Audistisne magiam ... artem esse dis immortalibus acceptam ...a Zoroastro et Oromazo auctoribus suis nobilem, caelitum antistitam?'

nutku svoga rođenja glasno smijao, čime je pokazao da je vražji sluga, a premda bijaše velik i moćan kralj, pokorio ga je Nin, sin Belov, koji je podigao Ninivu i čija je vladavina obilježila početak Asirskog kra­ljevstva u Abrahamovo doba.

U svojoj bezumnoj ljubavi prema ocu, Nin je nakon njegove smrti zapovjedio da mu se izgradi kip, a sve zločince koji bi ondje pronašli utočište, oslobodio bi moguće kazne. Od toga vremena ljudi počeše štovati kipove kao da su bogovi. Ali, to bijaše nakon prvih početaka po­vijesti, jer u najdrevnija vremena nije bilo idolopoklonstva, budući da je u sjećanju ljudi još uvijek bila sačuvana živa slika o postanku svijeta, kako kazuje sv. Toma (2. knjiga, 95. pit., 4. čl.). Možda ono potječe od vremena Nimroda27, koji je prisilio ljude da štuju vatru. Tako početke idolopoklonstva, preteče svih supersticija, (praznovjerja) valja tražiti u drugome razdoblju svijeta. Njemu slijedi divinacija, a treće je pra­znovjerno promatranje vremena i godišnjih doba.

26) 'Ham'. 'A. V.' Ham. Lenglet du Fresnoy u svojoj knjizi 'Povijest hermetičke filozofije', iznosi drevnu predaju: 'Većina alkemičara drsko tvrdi da je Noin sin Ham ili Hem, bio posve­ćenih magije, i vjeruju da su pojmovi 'kemija' i 'alkemija' možda izvedeni iz njegova imena.' Lactantius ('De Origine Erroris', II) kaže o Hamovim potomcima sljedeće: 'Omnium primi qui Aegyptum occupaverunt; caelestia suspicere, atque adorare coeperunt.'

Uknjizi 'Realite de la Magie et des Apparitions' (Pariz, 1819. (str. xii-xiii)) piše: "Le monde, purge par le deluge, fut repeuple par les trois fils de Noe. Sem et Japhet imiterent la vertu de leur pere, et furent justes comme lui. Cham, au contraire, donna entree au demon dans son coeur, remit au jour l'art execrable de la magie, en composa les regies, et en instruisit son fils Misraim.

Cent trente aus apres le deluge, Sem habitait la Perse. Ses enfans pratiquaient la religion naturelle, que Dieu mit dans le coeur du premier homme; et leurs vieillards se nommaient ma­ges, qui veut dire 'sages' en notre langue. Dans la suite, les descendans de Cham se partager-ent, et quelques-uns passerent en Perse; Cham, qui vivait encore, etait a leur tete. Il opera tant de prodiges par ses charmes et ses enchantements, que les Bactriens lui donnerent le nom de Zoroastre, c 'est-a-dire, 'astre vivant'; et transporterent a ceux de sa secte le nom honorable de 'mages', que les adorateurs du vrai Dieu abandonnerent, des qu 'ils le virent ainsi profane: et c 'est de la qu nous est venu le nom de 'magie' pour signifier le culte du demon.

Cham, ou Zoroastre, fut encore l'inventeur de l'astrologie judiciaire; il regarda les astres comme autant de divinites, et persuada aux hommes que tout leur destin dependait de leurs bonnes ou mauvaises influences. Ainsi Von commenca a leur rendre un culte religieux, qui fut l'origine de l'idolatrie. La Chaldee fut le premier theatre de ces egaremens; et alors, 'Cha-ldeen, astrologue et magicien' etaient trois mots synonymes. "

27) 'Nimrod'. Sv. Augustin ('De Civitate Dei', XVI, 3) navodi: "Chus autem genuit Nebroth; hic coepit esse gigans super terram. Hic erat gigans venator contra Dominum Deum. " Vjero­valo se da je Nebroth, odnosno Nimrod, bio drevni majstor magije, dok se u potonja vremena čak vjerovalo da je demon. Tako saznajemo: "Nembroth. Un des esprits que les magiciens con-sultent. Le mardi lui est consacre, et on l'evoque ce jour-la: il faut, pour le renvoyer, lui jeter une pierre; ce qui est facile. " Collin de Plancy ('Dictionnaire Infernal', sixieme edition, 1863).

Vještičje radnje pripadaju drugoj vrsti supersticija koja nosi naziv divinacija, budući da one izričito zazivaju vraga. A tri su vrste te super-sticije: nekromantija, astrologija ili, točnije, astromantija, praznovjerno promatranje zvijezda, te oniromantija.

Sve navedeno iscrpno sam objasnio kako bi čitatelj shvatio da se ta opaka umijeća nisu iznenada pojavila na svijetu, već da su se razvijala postupno, tijekom dugog razdoblja, i stoga nije bilo suvišno naglasiti da u Jobovo vrijeme nisu postojale vještice. Jer, kako su godine prola­zile, kaže nam sv. Grgur u svom djelu Moralia, širila se spoznaja Sve­taca, a istodobno se širilo i opako vražje umijeće. Prorok Izaija govori: "Zemlja će se ispuniti spoznajom Jahvinom." (11:9) Tako u ovom su­tonu svijeta, kada grijeh posvuda i nadaleko cvate, a milosrđe vene, vje­štica i njihovih zlodjela ima u obilju.

Budući da Zaratustra bijaše posvema predan magijskome umijeću, sam ga je Vrag nadahnuo na proučavanje i promatranje zvijezda. Vra­čevi i vještice od najranijih su dana sklapali ugovor s vragom, i s njime se udruživali u nanošenju zla čovječanstvu. O tome svjedoči sedmo poglavlje Knjige Izlaska, u kojemu se kazuje kako su faraonovi čarob­njaci uz pomoć vraga činili nevjerojatna čuda, oponašajući pošasti ko­jima je Mojsije udario na Egipat uz pomoć dobrih anđela.

Na tomu se osniva katoličko učenje da vještica pri izvođenju zlih radnji, može surađivati s vragom i da to doista čini. A prigovorima na tu tvrdnju može se ukratko odgovoriti na sljedeći način.

Prije svega, nitko ne poriče da određene nesreće i štete, koje stvarno i vidljivo pogađaju ljude, životinje i plodove zemlje i koje često proiz­laze iz utjecaja zvijezda, još češće mogu prouzročiti demoni kada im to Bog dopušta činiti. Kako veli sv. Augustin u 4-oj knjizi djela O državi Božjoj: "Demoni se mogu služiti vatrom i zrakom ukoliko im to Bog do­pusti." A komentator primjećuje: "Bog kažnjava posredstvom zlih anđela."

Navedeno jasno odgovara na svaki prigovor koji se odnosi na Joba, kao i na sve moguće prigovore našem opisu podrijetla magije u svijetu.

Što se tiče činjenice da trula kadulja bačena u tekućicu, proizvodi neke zle učinke bez pomoći vraga, iako na to možda utječu i neke zvije­zde, ističemo da nam nije nakana raspravljati o dobrom ili lošem utje­caju zvijezda, već samo o čarobnjaštvu, i stoga to izlazi iz okvira ove materije.

Što se tiče četvrte tvrdnje, neosporno je da se vrag koristi vješticama kako bi ih uništio. Ali, zaključi li se da ih ne treba kažnjavati, jer pred-

stavljaju samo oruđa koja ne djeluju svojom voljom, već voljom dje­latne sile, odgovaramo da one pritom uživaju potpunu slobodu, a to stoga što su ljudska oruđa koja imaju svoju volju, iako su sklopile ugo­vor s vragom: jer te žene, kako su same priznale - a govorim o osuđenim i spaljenim ženama, koje bijahu prisiljene vršiti odmazdu i nanositi zla i nesreće kako bi izbjegle vražje kazne i udarce - ipak surađuju s vra­gom, jer su s njime vezane onim zavjetom kojim su se prvotno slobodno i voljno predale njegovoj vlasti.

Što se tiče onih drugih tvrdnji da neke stare žene, zahvaljujući svojim okultnim umijećima, proizvode čudesne i zle učinke bez pomoći vraga, valja naglasiti da je protivno zdravome razumu izvoditi opći zaključak iz samo jednoga suda. Budući da ni na jednome mjestu u Svetom pismu, kako se čini, ne nalazimo takvog primjera, osim ondje gdje se kazuje o čarolijama koje bacaju stare žene, ne smijemo zaključiti da je to uvijek slučaj. Nadalje, tumači tih odlomaka ostavljaju otvorenim pitanje imaju li te čarolije ikakva učinka bez uplitanja vraga. Ta opčinjavanja ili fas-cinacije možemo podijeliti u tri vrste. Prvi je slučaj obmanjenosti čula, koju možda doista može uzrokovati magija, odnosno vrag svojom moći, dopušta li mu to Bog. A čula mogu prosvijetliti dobri anđeli. Drugo, opčinjavanjem se nekoga može opsjeniti i zavesti, kao u slučaju kada apostol govori: "Tko vas začara?" (Poslanica Galaćanima, 3:1). Treći je slučaj kada je neka osoba kadra svojim pogledom začarati drugu osobu28, čime joj može nauditi.

A upravo su o toj fascinaciji govorili Avicena i Al-Gazali; spominje ju i sv. Toma (1. dio, 117. pit.). On tvrdi da jedan čovjek snagom svoga uma može izmijeniti um drugoga čovjeka. A ta moć kojom se utječe na drugoga, često izvire iz očiju, jer u njima može biti usredotočena određena suptilna sila. Oči, naime, upravljaju pogled na neki predmet, ne obraćajući pozornost na druge stvari i, premda je vid savršeno jasan, oči će pogledom na neku nečistoću, kao, primjerice, na ženu u danima njezine mjesečnice, privući izvjesnu nečistoću. O tome govori Aristo­tel u svojem djelu O snu i bdjenju29, pa razjari li se duh nekog čovjeka

28) 'Pogledom začarati'. U Irskoj se vjerovalo da neke vještice mogu bacati čini pogledom, a u narodu su se nazivale 'eyebiting witches' ('vještice ubojita pogleda'). 29) 'O snu.' Ovo je jedna od manjih rasprava koja se povezuje s Aristotelovim velikim djelom

(Peri psykhes) 'O duši',

zlobom ili srdžbom, kako to često biva u starih žena, tada taj nemiran duh gleda kroz njihove oči, pri čemu im je pogled veoma zao i opasan, i često njime zastrašuju djecu nježne dobi, koja su iznimno podložna dojmovima. Moguće je da je tomu često prirodan uzrok koji dopušta Bog. S druge strane, moguće je da takve zle poglede često svojom zlo­bom nadahnjuje vrag, s kojim su stare vještice sklopile neki prešutan ugovor. Potom se postavlja pitanje o utjecaju nebeskih tijela, u svezi kojega nailazimo tri uobičajene zablude, koje ćemo razjasniti u nastav­ku, prilikom objašnjavanja ostalih pitanja.

Što se tiče učinaka čarobnjaštva, smatramo da neki od njih nastaju uslijed mentalnog utjecaja na druge, a u nekim slučajevima takav utje­caj može biti dobar, ali ga pobuda čini zlim.

Četiri su osnovna argumenta kojima pobijamo tvrdnje onih, koji poriču postojanje vještica ili magijskih radnji, koje se mogu izvoditi uslijed konjunkcije nekih nebeskih tijela i zvijezda, kao i činjenicu da ljudska bića mogu zlonamjerno izazivati štetu izrađivanjem figura, iz­govaranjem čarolija i pisanjem tajanstvenih znakova. Svi teolozi i filo­zofi se slažu da nebeskim tijelima upravljaju neki duhovi. Ali ti duhovi natkriljuju naše umove i duše, kao što nebeska tijela natkriljuju druga tijela, i stoga mogu utjecati na čovjekov um i tijelo, navodeći ga i usmje­ravajući da izvodi neke ljudske radnje. No, u pokušaju potpunijeg obja­šnjenja tih stvari, valja nam otkloniti izvjesne poteškoće raspravom koja će nas dovesti bliže istini. Prije svega, duhovna bića mogu pretvoriti tijela u neki drugi prirodan oblik samo posredstvom neke sile. S obzi­rom na to, duševna sila, bez obzira na svoju snagu, ne može izazvati promjenu u čovjekovu umu ili naravi. Nadalje, nekoliko je sveučiliš­ta, osobito Pariško, osudilo sljedeću odredbu: "Čarobnjak može pukim pogledom baciti devu u dubok jarak." Naime, iz te odredbe proizlazi da se tjelesno biće pokorava nekom duhovnom biću, drugim riječima, ako ta poslušnost rezultira nekom stvarnom promjenom ili preobraz­bom. Ali, apsolutna se pokornost duguje samo Bogu. Imajući te prije­porne točke na umu, lako ćemo shvatiti zašto je fascinacija ili snaga pogleda, o čemu smo govorili, moguća i u kojem smislu to nije. Naime, nije moguće da čovjek, prirodnom snagom svoga uma, usmjerava ta­kvu silu iz svojih očiju da je kadar, bez sudjelovanja svoga tijela ili neke druge sile, nauditi tijelu drugoga čovjeka. Niti je moguće da čovjek

svojom voljom i prirodnom snagom svoga uma, izaziva neku promjenu, usmjeravajući tu silu svojim očima, u cijelosti preobrazi tijelo čovjeka na kojega usredotočuje pogled, kako mu se prohtije.

S obzirom na to, čovjek ne može ni na koji od opisanih načina utje­cati na drugoga čovjeka, niti ga može opčiniti, jer ljudski um ne posje­duje takvu osobitu moć. Dakle, pokušava li se dokazati da neka priro­dna sila može proizvesti zle učinke, znači tvrditi da je ta prirodna sila vražja, što je uistinu daleko od istine.

Ipak, možemo još jasnije objasniti štetan učinak pogleda. Naime, može se dogoditi da dijete, u koje muškarac ili žena nepomično zure, svojim osjetilom vida i umišljanja, primi neki veoma snažan i izravan dojam. Takav je dojam često popraćen i tjelesnom promjenom, budući da su oči jedno od najosjetljivijih tjelesnih organa, veoma su podložne takvim dojmovima. Stoga se može dogoditi da oči prihvate neki loš dojam i promijene dijete na lošije, jer oči veoma često utječu na misli ili pokrete tijela i odražavaju ih. Može se tako dogoditi, da se neki gnje­van i zao pogled usredotočen na dijete, toliko utisne u sjećanje i maštu djeteta, da se može odraziti u njegovu pogledu, iz čega će proizaći stvarni učinci. Tako, primjerice, dijete može izgubiti tek i sposobnost da jede, može oslabiti i oboljeti. A katkad se događa da pogled čovjeka, koji trpi zbog svojih očiju, zaslijepi i oslabi vid ljudi koji ga promatraju, premda je to uglavnom plod njihove mašte. Na ovome bismo mjestu mogli razmotriti još nekoliko takvih primjera, ali ih iz razloga jezgro-vitosti nećemo dalje iscrpno izlagati.

Sve to potvrđuju komentatori psalma, "Qui timent te videbunt me."30

Velika moć počiva u očima, a takvih slučajeva nalazimo čak i u prirod­nim pojavama. Naime, čovjek će zanijemjeti ako ga vuk ugleda prvi. Nadalje, pogled baziliska koji prvi ugleda čovjeka, koban je, no, ugle­da li čovjek njega prvi, može ga ubiti. A bazilisk može usmrtiti čovje­ka svojim pogledom, jer u tome času osjeti snažan bijes, uslijed kojega njegovim tijelom počne kolati strašan otrov, koji izbacuje očima, ispu­njavajući zrak smrtonosnim otrovom. Tako čovjek udiše okužen zrak, koji ga skamenjuje i ubija. Ali, kada čovjek prvi ugleda zvijer, oko sebe postavlja zrcala, a zvijer, ugledavši svoj odraz, izbacuje otrov koji se odbija o zrcala, te životinja ugiba. Nije jasno, međutim, zašto ni čovjek

30) 'Qui timent.' Psalam 51:8: "Videbunt iusti et timebunt. "

koji na taj način ubije baziliska ne umire, pa nam preostaje samo za­ključiti da je tomu neki skrovit uzrok.

Do sada su naša stajališta bila lišena svih predrasuda i uzdržavali smo se od donošenja ishitrenih i nepromišljenih sudova, ne odstupa­jući od naučavanja i pisanja svetaca. Stoga zaključujemo da je katolička istina, da vještice i vrag uvijek zajedno izvode zlodjela koja su predmet ove rasprave, te da takve stvari ne mogu činiti bez uzajamne pomoći.

O toj smo fascinaciji već raspravljali. Sada ćemo se osvrnuti na drugi slučaj, naime, činjenicu da u prisutnosti ubojice iz trupla izbija krv. Vincent iz Beauvaisa u 3. pogl. svog djela Speculum naturale, piše da ubojica snagom svoga uma utječe na ranu koja upija atmosferu prože­tu njegovom nasilnošću i mržnjom, a kada se ubojica približi, krv se počinje nakupljati i u mlazu izbijati iz trupla. Naime, čini se da se taj zrak (uzduh), koji ubojica stvara i koji ulazi u ranu, u njegovoj prisut­nosti snažno uzburkava i giba, a upravo to gibanje izaziva istjecanje krvi iz mrtvoga tijela. Neki izjavljuju da je to posljedica nekih drugih uzroka, te da je izbijanje krvi njezin krik koji se prolama iz zemlje protiv pri­sutnoga ubojice, radi prokletstva prvoga ubojice, Kajina. Što se, pak, tiče straha koji obuzima osobu koja prolazi pokraj trupla ubijenoga čovjeka, premda ne mora biti svjesna blizine mrtvoga tijela, taj je strah psihički, utječe na zrak (uzduh) i u umu pobuđuje jezu. No, valja na­glasiti da sva ta objašnjenja ni na koji način ne mijenjaju istinu o zlim djelima koja čine vještice, jer su sva prirodna i proizlaze iz prirodnih uzroka.

Na trećem mjestu, kako smo gore spomenuli, vještičje radnje i obredi pripadaju onoj drugoj kategoriji supersticije koja se naziva divinacijom. Tri su vrste te divinacije, premda se isti argument ne može primijeni­ti na treću, jer čarobnjaštvo nije svaka divinacija, već samo ona koja se izvodi izravnim i izričitim zazivanjem vraga; a to se može činiti na ra­zličite načine, nekromantijom, geomantijom, hidromantijom, itd.

Stoga se ta divinacija kojom izvode svoje čarolije, valja smatrati najodvratnijim zločinom, iako su je neki pokušali protumačiti s drugog gledišta. Takvi tvrde da se vještice možda jednostavno služe, ili se na­stoje služiti nama skrivenim i nepoznatim silama prirode: a, služe li se uistinu prirođenim moćima prirodnih stvari da izazovu prirodni učinak, tada je to posve dopušteno. Ili, pak, zamislimo da se praznovjerno služe

prirodnim stvarima, primjerice, da zapisuju određene znakove ili ne­poznata imena sa svrhom da nekoga izliječe, potaknu nečije prijateljstvo ili ostvare kakav koristan učinak, a ne s ciljem nanošenja štete ili boli. Može se reći da u takvim slučajevima nema izričitog zazivanja demona. Međutim, takve se čarolije uvijek izvode uz prešutna zazivanja, te ih se stoga mora smatrati nedopuštenima.

Budući da se navedene i mnoge druge slične vradžbine mogu svr­stati u treću kategoriju supersticije, naime, u besposleno i beskorisno promatranje vremena i godišnjih doba, taj argument nije bitan u doka­zivanju vještičje hereze. Ali postoje četiri različite vrste ove supersti­cije: čovjek na temelju takvih promatranja možda želi steći kakve spo­znaje: ili želi doznati o sretnim i nesretnim danima ili stvarima: ili iz­govara svete riječi i molitve kao čarolije, bez obzira na njihovo značenje: ili, pak, želi izazvati neku blagotvornu tjelesnu promjenu. Sve to sv. Toma iscrpno razmatra u pitanju o dopuštenosti takvog promatranja, osobito ako se ono izvodi s ciljem zazivanja blagotvorne tjelesne pro­mjene, naime, s ciljem izlječenja ljudi. No, kada vještice promatraju vrijeme i godišnja doba, neosporno je da takve njihove radnje pripadaju drugoj vrsti supersticije, pa je, barem što se tiče vještica, posve suvišno propitkivati tu treću kategoriju.

Sada ćemo prijeći na četvrtu tvrdnju, jer se na temelju gore spome­nutih promatranja običavaju izrađivati izvjesne karte i slike, koje se svrstavaju u dvije vrste: astronomske i nekromantske. Nekromantija uvijek uključuje izravno i izričito zazivanje demona, jer to umijeće pretpostavlja postojanje izričitog ugovora s demonom. Osvrnimo se, stoga, samo na astrologiju. U astrologiji ne postoji ugovor s demonom te, stoga, nema zazivanja, osim ukoliko ne postoji kakvo prešutno zazi­vanje, budući da se na astrološkim kartama katkad pojavljuju demonski likovi i imena. Dalje, nekromantski znakovi se pišu pod utjecajem od­ređenih zvijezda, kako bi se poništilo djelovanje i opozicija drugih ne­beskih tijela. Ti se magični simboli i znakovi često urezuju na prstene, drago kamenje ili neku drugu dragocjenu kovinu, ali neovisno o zvije­zdama i često na bilo kakvu tvar, štoviše, čak i na bezvrijedne i nečiste tvari koje izazivaju štetu i bolest, zakopaju li se na određenim mjestima. No, ovdje raspravljamo o kartama povezanima sa zvijezdama. A nave­dene nekromantske karte i slike nisu povezane s nebeskim tijelima, i stoga nisu predmet ove rasprave.

Nadalje, većina tih slika proizašlih iz praznovjernih obreda, ne pro­izvodi nikakve učinke, barem što se tiče načina njihove izrade, jer ma­terijal od kojih se izrađuju doista posjeduje izvjesnu moć, ali ne stoga što se izrađuju pod utjecajem određenih zvijezda. Ipak, mnogi smatraju da je nedopuštena i sama uporaba takvih slika. Ali, slike koje izrađuju vještice nemaju nikakvu prirodnu moć, kao ni materijal od kojeg su oblikovane. No, te slike izrađuju prema vražjoj zapovijedi i time se izru­guju Stvoriteljevu djelu, kako bi izazvale Njegov gnjev i navele ga da radi njihovih zlodjela kazni zemlju pošastima. Pritom osobito uživaju izrađivati takve slike tijekom svetih dana u godini, čime dodatno poja­čavaju svoju krivnju.

Što se tiče pete točke, sv. Grgur govori o snazi milosti, a ne o snazi prirode. Budući da smo svi postali od Boga, kako tvrdi sv. Ivan, začuđu­je li, onda, što sinovi Božji posjeduju izvanredne moći.

U svezi posljednje točke ističemo da sama sličnost nema nikakva značaja, jer duša jedne osobe utječe na njegovo tijelo drukčije nego na tijelo drugoga. Naime, kako je duša sjedinjena s tijelom, koje je svoje­vrsno tjelesno obličje duše, a osjećaji su čin tijela, premda zaseban, um svojom snagom može promijeniti osjećaj uslijed svake tjelesne pro­mjene, vrućine, hladnoće ili kakve druge alteracije (promjene), čak i u slučaju same smrti. Ali, tijelo se ne može promijeniti samo snagom uma, osim ukoliko ne nastupi neka fizička posljedica koja mijenja tijelo. Stoga vještice ne mogu izazvati štetne posljedice kakvom prirođenom moći, već isključivo uz vražju pomoć. A sami demoni to mogu činiti samo primjenom fizičkih predmeta kao svoga oruđa, kao što su kosti, kosa, drvo, željezo i razni drugi takvi predmeti, o čemu ćemo podrobni­je raspravljati na drugome mjestu.

Sada ćemo, u duhu Bule našeg Presvetog oca, pape, raspravljati o podrijetlu vještica, i o tome zašto su se tijekom posljednjih godina, njiho­va djela među nama toliko umnožila. Pri tome ističemo da se te radnje mogu izvoditi stjecajem triju elemenata, naime, vraga, vještice i pristanka Boga, koji takve stvari dopušta. Jer, sv. Augustin kaže da je čarobnjačka opačina proizašla upravo iz nečiste veze između čovjeka i vraga. Iz toga se jasno zaključuje da podrijetlo i širenje ove hereze proizlazi iz te nečiste veze, koju činjenicu prihvaćaju mnogi pisci.

Osobito nam valja primijetiti da se čarobnjaštvo od svih ostalih he­reza ne razlikuje samo po tome što jasno utvrđenim i izričitim, a ne samo prešutnim ugovorom sklopljenim s vragom, bogohuli Stvoritelja

i svim ga silama nastoji profanirati i nanositi zlo Njegovim stvorenjima, dok sve ostale hereze ne sadrže takav izričit, štoviše, ni prešutan ugovor s vragom, premda njihove zablude i krivovjerja valja izravno pripisati Ocu svih zabluda i laži. Nadalje, čarobnjaštvo se od svih drugih štetnih i tajanstvenih umijeća razlikuje po tome, što je od svih supersticija najopakije i najgnusnije, a i svoje ime izvodi iz činjenja zla i huljenja prave vjere. (Maleficae dictae a Maleficiendo, seu a male de fide sen-tiendo.)

Ukažimo i na činjenicu da ovo gnusno i opako umijeće iziskuje po­stojanje četiriju uvjeta: najprofanije odreknuće katoličke vjere ili, barem, poricanje određenih vjerskih dogmi; predavanje zlu tijelom i dušom; žrtvovanje nekrštene djece Sotoni; odavanje najrazličitijim tjelesnim požudama s inkubima i sukubima i svakojakim nečistim užicima.

Dao Bog da se možemo nadati da je sve to neistina i puka mašta, i da naša sveta majka Crkva može biti spašena od te pogubne opačine. Ali, avaj, sud Apostolske stolice, jedine ljubavnice i učiteljice istine, taj sud, velim, izrečen u buli našega Svetog oca, pape, uvjerava nas i prosvjetljuje da ti zločini i zla bujaju među nama, pa se ne usuđujemo uzdržati od njihova istraživanja, ne bismo li ugrozili spasenje svojih duša. Stoga nam valja iscrpno raspravljati o podrijetlu i širenju tih opačina. A to je uistinu bio mukotrpan posao, iako vjerujemo da će oni koji su pročitali ovu knjigu, najtočnije i najpažljivije procijeniti svaku pojedi­nost, jer u njoj neće pronaći ništa protivno zdravome razumu, niti išta što protuslovi Svetome pismu i predajama otaca.

Dvije su pojave danas veoma uobičajene. To je veza između vještica i demona, inkuba i sukuba, te strašni obredi žrtvovanja male djece. Stoga ćemo se tim stvarima osobito podrobno baviti. Prvo ćemo raspravljati o tim demonima, potom o vješticama i njihovim radnjama, a na kraju ćemo istražiti zašto se takve stvari uopće dopuštaju. Dakle, demoni dje­luju tako što utječu na čovjekov um i njegovu slobodnu volju, i skloniji su tjelesno općiti pod utjecajem određenih zvijezda, jer čini se da je nji­hovo sjeme pogodnije za oplodnju tijekom određenih razdoblja. Shodno tome, valja nam istražiti zašto demoni djeluju tijekom određenih konjunk-cija i koja su to razdoblja.

Tri su glavne točke koje iziskuju objašnjenje. Prvo, mogu li te he­retičke opačine proširiti svijetom oni, koji se podaju inkubima i suku­bima. Drugo, imaju li njihove radnje izvjesnu nadnaravnu moć kada

se izvode pod utjecajem određenih zvijezda. Treće, šire li tu gnusnu herezu oni, koji bogohulno žrtvuju djecu Sotoni. A prije nego li krenemo razmatrati treću točku, valja nam reći nešto o zvijezdama i njihovu utjecaju na čarobnjačke radnje.

U svezi prvog pitanja, tri su točke koje trebamo razjasniti. Prva je općenito razmatranje o demonima koji se nazivaju inkubima. Drugo je pitanje mnogo izravnije, jer iziskuje istraživanje o tome

kako ti inkubi mogu izvoditi ljudski spolni čin. Treće, također posebno pitanje, razmatra kako se vještice povezuju s

tim demonima i s njima spolno opće.

PITANJE III.

Mogu li inkubi i sukubi stvarati djecu.

Isprva se uistinu može činiti kako nije sukladna katoličkoj vjeri tvrd­nja da demoni, odnosno inkubi31 i sukubi, mogu stvarati djecu: jer,

sam je Bog, prije nego li je grijeh sišao na zemlju, učinio da se ljudi rađaju, tako što je stvorio ženu iz rebra muškarca da mu bude životna družica: "I reče im: 'Plodite se, i množite'" (Knjiga Postanka, 1:28). A čovjek, nadahnut od Boga, reče: "I bit će njih dvoje jedno tijelo" (Postanak, 2:24). I kada se grijeh spustio na zemlju, Bog je rekao Noi: "Plodite se, i množite!" (Postanak, 9:1) A Krist je potvrdio tu zajed­nicu i u doba Novoga saveza: "Zar niste čitali: 'Stvoritelj od početka muško i žensko stvori ih'?" (Evanđeljepo Mateju, 19:4) Iz toga, dakle, jasno proizlazi da čovjek ne može biti stvoren ni na koji drugi način.

No, može se tvrditi da demoni sudjeluju u tom stvaranju, no ne kao primaran, već sporedan i neprirodan uzrok, budući da se upliću u proces prirodnog sparivanja i oplodnje, uzimajući i prenoseći ljudsko sjeme.

Prigovor. Vrag taj čin može izvoditi u svakom životnom stanju, nai­me, u braku kao i izvan njega, ili, pak, u samo jednom stanju. U prvome ga stanju ne može izvoditi, jer bi tada vražje djelo bilo snažnije od djela Boga, koji je ustanovio i potvrdio to sveto stanje čistoće i braka. Niti ga može izvoditi u kojemu drugom stanju: jer nigdje u Svetome

31) 'Inkubi'. Radi opsežnije rasprave o ovoj materiji, vidi: Sinistrari, 'Demoniality', popra­ćeno mojim komentarima i glosama. (Fortune Press, 1927.)

pismu ne piše da djeca mogu biti stvorena u jednome, a ne u drugome stanju.

Nadalje, samo živo biće može začeti dijete, a demoni ne mogu uda­hnuti život tijelima koja poprimaju, jer život izvire iz duše, a čin stva­ranja je čin tjelesnih organa. Stoga na taj način poprimljena tijela ne mogu ni stvarati, ni rađati živa bića.

Prigovor. Kao što ni djelovanja anđela, dobrih ili zlih, nisu suvišna i beskorisna, tako ništa suvišno i beskorisno ne postoji ni u prirodi. Ali, vrag svojom prirođenom moći, koja daleko nadmašuje ljudsku tjelesnu moć, može izvoditi sve duhovne radnje, iznova i iznova, iako ih čovjek možda ne može razabrati. Tako je kadar izvoditi i ovu radnju, jer čovjek ne može razabrati kada je izvodi vrag. Jer, sva su tjelesna i materijalna bića niža od čistih i duhovnih inteligencija. Ali, anđeli, dobri ili zli, čista su i duhovna bića. Stoga mogu upravljati sebi nižim bićima. I stoga vrag može po volji skupljati i upotrebljavati ljudsko sjeme sadržano u tijelu.

Ali, skupljanje sjemena jedne osobe i njegovo prenošenje u drugu, pretpostavlja izvjesna gibanja. Demoni, međutim, ne mogu premještati tijela. To se potvrđuje sljedećim argumentom. Duša je, kao i vrag, čista duhovna esencija (bit): ali, duša ne može pokretati tijelo, osim ako to nije tijelo u kojemu počiva i kojemu daje život: jer, uništenjem nekog tjelesnog organa, ono umire i postaje nepokretno. Stoga demoni mogu premještati samo ono tijelo kojemu daju život. Međutim, pokazali smo, a to je činjenica, da demoni ne daju život i stoga ne mogu prenositi ljudsko sjeme, naime, s mjesta na mjesto, iz tijela u tijelo.

Nadalje, svaka se radnja, osobito čin oplodnje, izvodi dodirom. No, čini se nemogućim da bi između demona i ljudskih tijela moglo biti ikakva dodira, jer s njima ne ostvaruje nikakav stvaran dodir. Stoga ne može unijeti sjeme u ljudsko tijelo, a kako to iziskuje određenu tjele­snu radnju, čini se da je vrag ne može izvršiti.

Osim toga, demoni nemaju moć pokretanja onih tijela koja su im, prema sustavu prirode, mnogo bliža kao, primjerice, nebeska tijela, te, stoga, ne mogu pokretati tijela koja su od njih udaljenija i različitija. Prva je premisa dokazana, budući da su sila koja pokreće i kretanje isto, kako tvrdi Aristotel u svojoj Fizici. Iz toga, dakle, slijedi da demoni koji pokreću nebeska tijela moraju počivati na nebu, što smatramo ne­točnim, a to je i stajalište platonista.

Nadalje, sv. Augustin (O trojstvu, III) kaže da demoni doista skupljaju ljudsko sjeme, kojim potom proizvode tjelesne učinke: no kako je to nemoguće činiti bez nekog gibanja, demoni mogu prenositi sjeme koje su skupili i unositi ga u tijela drugih. Kako piše Walafrid Strabo u svom komentaru Knjige Izlaska, 7:11: 'Zovne faraon mudrace i vračare': Demoni diljem zemlje skupljaju svakojako sjemenje, kojim potom pro­izvode najrazličitije vrste. Vidi i glosu uz taj odlomak. A, glosa uz 6. odlomak Knjige Postanka: "Opaze sinovi Božji da su kćeri ljudske pristale", sadrži dva komentara. Prvo, pod 'sinovima Božjim' razumi­jevaju se potomci Šetovi, a pod 'kćerima ljudskim' kćeri Kajinove. Drugo, Nefilim (divovi, op. prev.) nisu stvorili ljudi nekom nevjerojat­nom radnjom, već demoni koji su sramotno općili sa smrtnicama. U Bibliji piše: "Na zemlji su bili Nefili". Nadalje, tijela muškaraca, ali i žena, čak i nakon Potopa bijahu iznimno lijepa.

Odgovor. Mnogo smo toga o vražjoj moći i njegovu djelovanju u izvođenju čarobnjačkih učinaka izostavili iz razloga jezgrovitosti; jer, pobožni čitatelj to može prihvatiti kao dokazanu istinu ili se može upu­titi, želi li to ispitati, na drugu knjigu Sentencija, 5, gdje je svaka točka detaljno razjašnjena. Ondje će vidjeti da demoni sva svoja djela vrše svjesno i voljno, jer njihova se narav nije promijenila. Vidi što o tome piše Dionizije32 u četvrtom poglavlju svoga djela. Njihova je narav ostala netaknuta i nadasve veličajna, premda je ne mogu upotrebljavati u dobre svrhe.

A čitatelj će uvidjeti da natkriljuju svojom inteligencijom, naime, suptilnošću svoje naravi, dugovjekog iskustva, te moći razotkrivanja viših duhova. Potom će uvidjeti da demoni mogu pod utjecajem zvije­zda spoznati osnovne značajke ljudske naravi, i tako otkriti da su neki

32) 'Dionizije'. Niz čuvenih spisa pripisivalo se sv. Dioniziju Areopagitu (Djela apostolska, 17:34), koji se u legendi poistovjećivao i s galskim mučenikom, prvim pariškim biskupom. Sami tekstovi tvore zbirku od četiri rasprave i deset pisama, koja se nalazi u: Migne, 'Patres Graeci', III. Rasprave su općenito poznate pod njihovim latinskim naslovima, 'De Divinis nominibus'; 'Caelestis hierarchia'; 'Ecclesiastica hierarchia'; 'Theologia mystica'. U sred­njemu vijeku, glavni je izvor znanja o Dioniziju i njegovu nauku, nedvojbeno bio latinski pri­jevod Scotusa Eriugena, sastavljen oko 858. Postoji i obilje komentara mnogih velikih pisaca, kao što su Hugo iz Saint-Victora, Blaženi Albert Veliki, sv. Toma i Dionizije Kartuzijanac. Sveci i skolastici su prihvatili djela Dionizija Areopagita, kao i poistovjećivanje toga pisca sa sv. Dionizijem, te nam, stoga, možda valja slijediti njihov primjer bez suvišnih neobičnih pitanja i irelevantnih rasprava.

skloniji čarobnjaštvu od drugih, te da takve ljude napastuju poglavito radi izvršenja takvih djela.

A što se tiče njihove volje, čitatelj će otkriti da ona nepromjenjivo naginje zlu, i da demoni neprestano griješe ohološću, zavišću i pohlepom, te da im Bog, radi svoje slave, dopušta da djeluju protiv Njegove volje. Uvidjet će, dalje, kako, zahvaljujući tim dvama svojstvima intelekta i volje, demoni čine čudesa, pa na zemlji ne postoji ništa što se s njima može usporediti: Job, 41: "Ništa slično na zemlji ne postoji i niti je tko tako neustrašiv." No, glosa na ovome mjestu kaže: "Premda je neu­strašiv, pokoren je zaslugama svetaca."

Dalje će uvidjeti da vrag poznaje misli našeg srca; da može temeljito i katastrofalno preobraziti tijela uz pomoć neke sile; da može premještati tijela i gotovo nepojmljivo mijenjati vanjska i unutarnja osjetila; i da mo­že, iako posredno, utjecati na čovjekov razum i volju.

Premda je sve navedeno predmet ovog našeg istraživanja, želja nam je da iz toga izvedemo neki zaključak o naravi demona i potom nastavimo osnovnu raspravu.

Teolozi su demonima pripisivali izvjesna svojstva, pa su tako tvrdili da su nečisti duhovi, iako takvi nisu po svojoj naravi. Jer, kako tvrdi Dionizije, oni posjeduju neku prirođenu mahnitost, fanatičnu pohotu, neobuzdanu hirovitost, o čemu svjedoče njihovi duhovni grijesi oho­losti, zavisti i gnjeva. Iz toga su razloga oni neprijatelji ljudskoga roda: razumni su, no umuju bez riječi; suptilni u svojoj opakosti, žude nanositi zlo; vječno domišljati u novim obmanama, ljudima preobražavaju moć zapažanja i zagađuju osjećaje, smućuju budne, a u snovima uznemiruju usnule; donose bolesti, podižu oluje, prerušavaju se u anđele svjetlosti, uvijek i posvuda oko sebe sijući zlo; odvraćaju vještice od Boga, navo­deći ih da im odaju počast, te na taj način izvode čarolije; teže zavladati dobrima, i svim ih svojim silama napastovati; odabranima su iskušenje i uvijek budno iščekuju čas kada će uništiti ljudski rod.

Iako su kadri na tisuće načina nanositi zlo i još su od vremena svoga pada pokušavali izazvati raskol u Crkvi, zlobnom zavišću okaljati milinu djela svetaca, te na sve načine posijati razdor među ljudski rod; ipak, njihova je moć ograničena samo na intimne organe na tijelu i pupak. Vidi Knjiga o Jobu, 41. Jer, veliku vlast nad ljudima imaju upravo zahva­ljujući tjelesnoj požudi. A u muškarcima je izvor požude u intimnim organima, jer iz njih istječe sjeme, kao što u žena ono istječe iz pupka.

S obzirom na te stvari, koje nam pomažu u ispravnom razumijevan­ju pitanja o inkubima i sukubima, valja reći da je katoličko stajalište da ljudi katkad mogu biti začeti posredstvom inkuba i sukuba, dok tomu oprečno stajalište protuslovi izrekama svetaca, pa čak i predaji Sveto­ga pisma. A to se dokazuje na sljedeći način. Sv. Augustin na jednome mjestu postavlja to pitanje, međutim, ne s obzirom na vještice, već u sve­zi djela samih demona i izmišljotina pjesnika, te ostavlja tu stvar prili­čno nerazjašnjenom, iako je poslije, na drugome mjestu, jasan po pi­tanju Svetoga pisma. Tako u svojoj Državi Božjoj (3. knjiga, 2. pogl.) veli: "Ostavljamo otvorenim pitanje je li Venera uistinu rodila Eneja puteno se združivši s Anhizom." Slično pitanje nalazimo u Svetome pismu, gdje se razmatra jesu li kćeri ljudske općile sa zlim duhovima, nakon čega su zemljom hodali divovi, odnosno, nadnaravno veliki i sna­žni ljudi. No, to pitanje rješava u 23. odlomku 5-te knjige, sljedećim riječima: "Jer, veoma se često čuje govoriti, i mnogi tvrde da su sami doživjeli, ili da su čuli od onih koji su to doživjeli i u čiju se vjerodostoj­nost ne smije sumnjati, da su satiri i fauni (koje općenito nazivaju in­kubima), napastovali pohotne žene želeći se s njima tjelesno sjediniti, što i učine. A da neki demoni (što ih Gali nazivaju Duzijima) uspije­vaju vršiti te prljavštine, potvrđuju mnogi takvi pouzdani svjedoci, da bi bilo drsko to nijekati."

Dalje u istome djelu raspršuje drugu dvojbu, naime, da se taj odlomak Postanka, koji govori o sinovima Božjim (koji je Set) i kćerima ljudskim (odnosno Kainovim), ne odnosi samo na inkube, jer nije dokazano da oni uistinu postoje. O tome govori i glosa koju smo gore spomenuli. On tvrdi da nije nevjerojatno da divove, o kojima govori Sveto pismo, nisu začeli smrtnici, već anđeli ili neki demoni koji su općili s ljudskim kćerima. Isto kazuje glosa i odlomak iz knjige Izaijine (xiii)33, gdje prorok pretkazuje uništenje Babilona i nemani koje će ga napučiti. On veli: "Sove će im napuniti kuće ....satiri plesati." Pod satirima se na tome mjestu podrazumijevaju demoni. Kako kazuje glosa, satiri su divlja i kudrava šumska stvorenja iz skupine demona, koji se nazivaju inkubima. I, iznova, Izaija (xxxiv), kada proriče uništenje zemlje Edomaca koji progoniše Židove, veli: "Zaposjest će je jež i čaplja, sova i gavran pre-bivat će u njoj. Počivat će ondje zvijeri pustinjske..." Glosa ih tumači

33) 'Izaija'. Vidi moju glosu uz taj odlomak, 'Demoniality', Uvod, xxvi-xxviii.

kao nemani i demone. A sv. Grgur na istome mjestu objašnjava da je riječ o šumskim bogovima, ali ne onima koje Grci nazivaju Panima, a Latini inkubima.

Slično govori i Blaženi Izidor u posljednjem poglavlju svoje 8. knji­ge: "Satiri su oni koje na grčkome nazivahu Panima, a na latinskome inkubima. A inkubima ih zovu jer se običavaju prerušavati34, odnosno odavati raskalašenosti. Jer, često pohotno žude za ženama i s njima spol­no opće; a Gali ih nazivaju Duzijima35 jer su gorljivi u toj bestijalnosti. Ali, demona koji se u narodu naziva inkubom, Rimljani nazivahu Fau­nom36, o kojemu pjeva Horacije: 'O, Faune, ljubavnice neuhvatljivih nimfi, nježno prelazi mojim zemljama i nasmiješenim poljima.'"

A što se tiče Pavlovovih riječi (I Korinćanima, xi): "Svaka žena treba da ima pokrivalo na glavi poradi anđela", mnogi katolici vjeruju

34) 'Prerušavanje'. Nider, 'Formicarius', ix, piše: "Incubi dicuntur ab incumbendo, hoc est struprando."

35) 'Duziji'. 'De Civitate Def, XV, 23, gdje sv. Augustin piše: "Et quosdam daemones, quos Dusios Galli nuncupant, adsidue hanc immunditiam et teniae et efficere, plures talesque adse-uerant, ut hoc negare impudentiae videatur "

36) 'Faun'(a Fig Faun). 'Jeremija', 50:39, o uništenju Babilona, kaže: "Propterea habitabunt dracones cum faunis ficariis: et habitabunt in ea struthiones: et non inhabitabitur ultra usque in sempiternum, nec exstruetur usque ad generationem, et generationem. " A koji odlomak Douay prevodi ovako: "Zato će se ondje nastaniti risovi s čagljama, i nojevi će ondje obitavat. Dovijeka će ostat mjesto bez življa, nitko ondje neće živjeti od koljena do koljena." Engleska glosa glasi: "'Fauni'. Pustinjske nemani ili demoni čudovišnih obličja: koje drevni nazivahu 'faunima' i 'satirima': a kako su zamišljali da žive na krošnjama divljih smokava, nazivahu ih 'fauni ficarii' ili 'smokvini fauni'." Mirabeau, 'Erotika Biblion' (pseudo-rimska), 1783., pod rječju 'Behemah' piše: "Les satyres, les faunes, les egypans, toutes ces fables en sont une tradition tres remarquable. Satan en arabe signifie bouc; et le bouc expiatoire ne fut ordon-ne par Moyse que pour detourner les Israelites du gout qu'ils avoient pour cet animal laseif (Maimonide dans le More Nevochin, p. III, c. xlvi, s 'etend sur les cultes des boucs.) Comme il est dit dans 'Exode qu 'on ne pouvoit voir la face des dieux, les Israelites etoient persuades que les demons si faisoient voir sous cette forme... On a ensuite confondu les incubes et les succubes avec les veritables produits. Jeremie parle de faunes suffoquans. (Jerem., I, 39. Faunis sicariis et non pas ficariis. Car des faunes qui avoient des figues ne voudroit n 'en dire. Cependant Saci latraduit ainsi; car les Janseniestes affectent la plus grande purete des moeurs, mais Berruyer soutient le 'Sicarii' et rend ses faunes tres actifs.) Heraclite a decrit des satyres qui vivoient dans les bois, et jouissoient en commun des femmes dont ils s'emparoient. " Ali, u Vulgati nalazimo izraz 'Fauni ficarii', što rješava dvojbu. Iz Niderova 'Mravinjaka' ('Formicarius') jasno proi­zlazi da je tekst izazvao mnoge dvojbe, a u njemu autor piše: "Quern autem vulgo Incubonem vocant, hunc Romani vicarium dicunt. Ad quern Horatius dicit: Faune Nympharum fugien-tium amator meos per fines et aprica rura lenis incedas. Insuper illud Apostoli I Cor. xi. Mulier debet velamen habere super caput suum propter Angleos: Multi Catholici exponunt quod sequitur, propter angelos, id est Incubos. " Navod je iz Horacijeva 'Carminum',III, 18.

da su ti anđeli zapravo inkubi. Isto mišljenje iznosi Beda Časni u svo­joj Povijesti Crkve engleskog naroda37, kao i Vilim Pariški38 u knjizi De Universo, posljednjem dijelu 6. rasprave. Nadalje, o tome govori i sv. Toma (I. 25 i II. 6, te na drugim mjestima; i u komentaru Izaije, xii i xiv). Stoga kaže da je ishitreno poricati te stvari. Jer, ono što mnogi smatraju istinom, ne može biti posve netočno, kako tvrdi Aristotel (na kraju svoje rasprave De somno et vigilia i u 2. knjizi Etike). A pri tome ne spominjem mnoge vjerodostojne predaje, katoličke i poganske, koje izričito potvrđuju postojanje inkuba.

Ali, demoni se ne pretvaraju u inkube i sukube radi pukoga užitka, jer duh nema ni tijelo ni krv. Naime, to poglavito čine da ljudima, gri­jehom pohote, nanesu dvostruku štetu, naime, i tijelu i duši, kako bi se spremnije odavali svim porocima. I neosporno znaju pod kojim je zvi­jezdama sjeme najkrepkije, a ljudi začeti na takav način, bez dvojbe će vazda biti izopačeni i skloni čarobnjaštvu.

Kada je Svemogući Bog nabrajao sve poroke koji bujahu među ne­vjernicima i poganima, od kojih htjede očistiti Svoj narod, reče mu u Levitskome zakoniku, 18: "Ničim se od toga nemoj onečišćavati! Ta svim su se tim onečišćavali narodi koje ja ispred vas tjeram. I zemlja je postala nečista. Zato ću kazniti njezinu opačinu." Riječ 'narodi' glosa objašnjava u značenju demona koji se, radi svoga mnoštva, naziva­ju narodima svijeta i odaju se svim grijesima, osobito bludu i idolopo-klonstvu, jer upravo oni onečišćuju tijelo i dušu i čitavoga čovjeka, koji se naziva 'zemljom'. Jer, čovjek sagrješuje izvan svoga tijela, ali čovjek koji počini blud sagriješio je u svome tijelu. Poželi li tkogod opsežnije proučiti svjedočanstva o inkubima i sukubima, valja mu pročitati (kako je već spomenuto) Bedinu Povijest Crkve engleskoga naroda, Vilimo-va djela, te, konačno, knjigu Tome iz Brabanta O pčelama.

37) 'Beda'. Rođen 672. ili 673., umro 735. U ovom velikom djelu, 'Historia Ecclesiastica Gentis Anglorum', u kojemu je izložena povijest kršćanstva u Engleskoj od početka do pišče­va vremena, učenjaci svih razdoblja i zemalja prepoznali su remek-djelo. Plummer je objavio autoritativno izdanje toga djela u dva sveska, Oxford, 1896.

38) 'Vilim Pariški'. Vilim Auvergneški, čuveni filozofi teolog, rođen je u Aurillacu u Auver-gneu, krajem 12. st, a umro u Parizu, gradu za čijega je biskupa posvećen 1249. Premda nije riječ o 'Summa theologica', njegovo djelo 'de Universo ' praktično je nastojanje da se utemelji znanost stvarnosti o načelima kao opreka onim arapskim tumačima Aristotela i otpadnicima od njegova nauka. U svojim teološkim radovima najveću pozornost posvećuje pobijanju ne­davno iznova oživjele manihejske hereze. Dobru studiju pružio je Valois u djelu 'Guillaume d'Auvergne', Pariz, 1880.

Vratimo se glavnom predmetu našeg istraživanja. Pri tome nam valja prvo razmotriti prirodni čin razmnožavanja, kako ga je utvrdio Bog, naime, o onome između muškarca i žene. Može li se, uz Božje dopu­štenje, poništiti sakrament braka uslijed čarobnjačkog djelovanja vraga, kako je gore pokazano. To osobito vrijedi u slučaju svakog drugog spol­nog čina između muškarca i žene.

No, na pitanje za što je demonu dopušteno opčinjavati spolni, a ne koji drugi ljudski čin, odgovara se da naučitelji iznose mnoge razloge, o čemu ćemo raspravljati poslije u dijelu koji se bavi Božanskim dopu­štenjem. Za sada ćemo se morati zadovoljiti gore iznesenim razlogom, naime, da vražja moć počiva u intimnim organima ljudskoga tijela. Jer, od svih su bitaka najteže one koje se vode ondje gdje borba ne prestaje, a pobjeda rijetko dolazi. I nerazborito je tvrditi da je takvo vražje djelo snažnije od Božjeg djela, jer bračni čin, koji je ozakonio Bog, može postati ništetan: naime, vrag ga ne poništava silom, jer nad njim ima vlast samo kada mu Bog to dopušta. Stoga je bolje iz toga zaključiti da je nemoćan.

Drugo, točna je tvrdnja da se čovjek rađa iz živoga tijela. Točno je i da demoni ne mogu stvoriti život, jer on istječe iz duše; no, tjelesno, život izvire iz sjemena, a inkub to može ostvariti spolnim činom, uz Božje dopuštenje. No, pri tome sjeme ne izlučuje on, jer je to sjeme drugoga čovjeka koji ga je od njega primio (vidi sv. Toma, I. 51, čl. 3). Demoni koji opće s muškarcima su sukubi, a oni koji opće za ženama inkubi. Na isti način uzimaju sjemenje drugih stvari da proizvedu rađa­nje nekih bića, kako kaže sv. Augustin u djelu O Trojstvu (3. knjiga).

Sada valja postaviti pitanje tko se treba smatrati ocem tako rođenog djeteta? Jasno je da ono nije potomak demona, već čovjeka od kojega je sjeme uzeto. No, točna je tvrdnja da u djelima anđela, kao i u djelima prirode, nema suvišnosti. A točna je i pretpostavka da vrag može nepri­mjetno uzimati i uštrcavati sjeme, iako to radije čini u vidljivom obličju sukuba i inkuba, kako bi tom nečistoćom okaljao tijelo i dušu čitavoga ljudskog roda, naime, žena i muškaraca, jer pritom dolazi do stvarnog tjelesnog dodira.

Nadalje, demoni mogu neprimjetno činiti više stvari no što im je dopušteno u vidljivom obličju. A prvo im se dopušta radi iskušavanja dobrih ili kažnjavanja pokvarenih. Konačno, može se dogoditi da neki drugi demon preuzme mjesto sukuba, od njega primi sjeme i postane

inkub umjesto drugog demona. A tri su razloga zbog kojih to čini: prvo, jedan demon, dodijeljen ženi, može primiti sjeme od drugoga demona, dodijeljenog muškarcu, jer im je njihov gospodar naredio da izvrše neku čaroliju; a to je stoga što čak i među zlim anđelima postoje nadređeni i podređeni; ili, pak, to čine stoga što neki demon zazire učiniti neko njemu gnusno djelo. Naime, mnoga su istraživanja jasno pokazala da neki demoni, radi plemenitosti svoje prirode, zaziru od izvršavanja ne­čistih djela. Ili je, pak, razlog taj da se inkub umetne između muškarca i žene i, umjesto muškarčeva sjemena, u nju neprimjetno uštrca svoje sjeme, odnosno ono koje je u nevidljivom obličju primio. A takvo ume­tanje nije strano njegovoj naravi i moći, jer demon je kadar čak i u tjele­snom obličju neprimjetno i bez fizičkog dodira, općiti sa ženom, kako pokazuje slučaj mladića koji se zaručio s idolom.

Treće, kazuje se da moć anđela počiva u beskonačnom stupnju viših stvari, odnosno, da njegovu moć niži redovi ne mogu dokučiti jer ih natkriljuje, pa nije ograničena samo na jedan učinak. Jer, najviše sile imaju neizmjernu vlast nad svim stvorenjima. Ali, kada se tvrdi da je anđeo neograničeno nadmoćan, to ne znači da može izvršiti svako mu povjereno djelo, jer tada bi se moglo reći da nije samo superioran, već beskonačno inferioran.

Međutim, između posrednika i žrtve mora postojati neki razmjer, dok između čisto duhovnog i tjelesnog bića takav razmjer nedostaje. Stoga čak ni demoni nisu kadri prouzročiti posljedicu bez posredovanja neke druge djelatne sile. I upravo se stoga koriste sjemenjem stvari u proizvođenju svojih učinaka; vidi sv. Augustin, O Trojstvu, 3. Zato se taj argument nadovezuje na prethodan, koji ga ne potvrđuje, no, čitatelj se može uputiti na sv. Augustina koji objašnjava zašto Inteligencije imaju beskonačne moći višeg, a ne nižeg stupnja, koje su im dodijeljene su­kladno rasporedu tjelesnih stvari i nebeskih tijela, koja mogu izazivati mnoge i beskonačne učinke. No, to nije radi slabosti nižih sila. Zaklju­čuje se, dakle, da su demoni kadri, čak i bez poprimanja tijela, preo­bražavati sjeme, premda taj argument ne pobija navedenu tvrdnju o inkubima i sukubima, čije radnje ne mogu izvoditi bez preuzimanja tje­lesnih obličja, o čemu smo gore raspravljali.

Što se tiče četvrtog argumenta da demoni ne mogu pokretati tijela ili premještati sjeme, potvrđenog analogijom s dušom, valja reći da se duhovna supstancija anđela ili demona razlikuje od duše. Razlog zbog

kojega duša može premještati samo ono tijelo kojemu je udahnula ži­vot, ili zašto to može činiti uslijed dodira živog i neživog tijela je sljede­ći: prema sustavu duhovnih bića, duša se nalazi na najnižem stupnju, iz čega slijedi da između duše i tijela, koje je kadra pokretati dodirom, mora nedvojbeno postojati neki proporcionalan odnos. No, to ne vrijedi i za demone, čija moć daleko nadmašuje tjelesnu.

A na petome mjestu valja reći da dodir demona i tijela, koji se odvija posredstvom sjemena ili na kakav drugi način, nije tjelesni, već zbiljski i razvija se sukladno odgovarajućem razmjeru vražje moći i tijela koje se pokreće, pod uvjetom da moć tijela koje se pokreće, ne premašuje omjer moći demona. A takvu moć imaju nebeska tijela, pa čak i čitava zemlja ili elementi prirode, čiju moć možemo nazvati višom, pozivajući se na autoritet sv. Tome koji o tome govori u svojim pitanjima o gri­jehu (10. pit., de Daemonibus). To možda proizlazi iz naravi ili osude zbog grijeha. Jer, stvari su u sustavu prirode raspoređene sukladno svo­joj naravi i svom gibanju. I, kao što viša duhovna bića, a takva su i do­bri anđeli, pokreću nebeska tijela, tako i niža duhovna bića, kao što su demoni, pokreću niža tijela. A, ako je ovo ograničenje demonske moći posljedica njegove izvorne naravi, demoni, kako smatraju neki, ne pri­padaju redu viših anđela, već ovom zemaljskom poretku koji je ustano­vio Bog; tako smatraju filozofi. Ukoliko je, pak, tomu razlog osuda zbog grijeha, kako tvrde teolozi, tada su demoni radi kazne protjerani iz ne­beskih sfera i bačeni u ovu nižu atmosferu, i stoga je nisu kadri pokre­tati, kao ni zemlju.

Ovo su odgovori na dva neodrživa argumenta: Prvi je taj da demo­ni, budući da su kadri pokretati tijela, mogu pokretati i nebeska tijela jer su svojom naravi bliži zvijezdama, na što aludira i posljednji argu­ment. Odgovaramo da je ta tvrdnja neodrživa; jer, ako je prvo stajalište točno, tada ta tijela svojom moći natkriljuju demone; ako je, pak, drugo stajalište točno, to također znači da ih ne mogu pokretati radi kazne zbog svoga grijeha.

Iznosi se i argument koji pobija tvrdnju o istovjetnosti kretanja cjeline i dijela, kao što Aristotel u 4. knjizi Fizike navodi primjer (planeta op. ur.) Zemlje i grumena zemlje; te tvrdnju da demoni, ukoliko su kadri pokretati dio zemlje, mogu pokretati i čitavu Zemlju. Ali to nije točno, što je jasno svakome tko sagleda razliku. No, sasvim je jasno da sku­pljanje sjemena stvari u svrhu proizvođenja određenih učinaka, uz Bo­žje dopuštenje, ne nadilazi njihovu prirodnu moć.

Dakle, unatoč nekim tvrdnjama da demoni u tjelesnom obličju ne mogu stvarati djecu, i da se pod 'sinovima Božjim' razumijevaju sinovi Šetovi, a ne demoni-inkubi, a pod 'kćerima ljudskim' potomci Kajinovi, mnogi jasno dokazuju suprotno. A, ono što većina smatra točnim, ne može biti posve pogrešno, kako tvrdi Aristotel u 6. knjizi Etike i na kraju rasprave de Somno et Vigilia. I u današnje doba raspolažemo mnogim vjerodostojnim iskazima samih vještica, koje stvarno izvode takve radnje.

Stoga izvodimo tri suda. Prvo, da ti demoni vrše najprljavije spolne radnje, ali ne radi puke naslade, već radi onečišćenja duša i tijela onih s kojima opće kao sukubi i inkubi. Drugo, da takvom radnjom mogu oploditi ženu, koja nakon toga može roditi dijete, jer su kadri pohraniti ljudsko sjeme u odgovarajuće mjesto u ženinoj utrobi, gdje se već na­lazi odgovarajuća tvar. Na isti način mogu skupljati sjeme drugih stvari, kojima proizvode određene učinke. Treće, da u činu stvaranja takve djece demonima valja pripisati samo gibanje, a ne samo stvaranje, koje ne proizlazi iz vražje moći ili tijela koje on poprima, već iz sjemena čo­vjeka kojemu je ono uzeto; iz toga slijedi da dijete nije sin vraga, već čovjeka.

A to je jasan odgovor onima, koji bi mogli prigovoriti da demoni ne mogu stvarati djecu iz dva razloga: Prvo, da na stvaranje utječe

stvaralačka sila koja počiva u sjemenu ispuštenom iz živoga bića, te da zbog toga što tijelo koje je demon poprimio nije takve vrste, stoga... itd. Odgovor je jasan, naime, da vrag pohranjuje pri­rodno stvaralačko sjeme na njegovo odgovarajuće mjesto, itd. Drugo, može se reći da sjeme posjeduje moć stvara­nja samo toliko dugo koliko je u njemu zadržana životna toplina, koja iščezava kada se sjeme prenosi na velike udalje­nosti. Odgovaramo da su demoni kadri sigurno pohraniti sjeme; ili, čak, da ono ne može lako ispariti uslijed velike br­zine kojom ga prenose, s obzirom na . superiornost pokretača nad stvari koja se pokreće.

PITANJE IV

Koji demoni obavljaju radnje inkuba i sukuba?

Je li katolička tvrdnja da svi nečisti duhovi izvode djela inkuba i su­kuba? Čini se da jest, jer, suprotno bi značilo tvrditi da među njima

postoji neki dobar poredak. Naime, kao što u Dobru postoje stupnjevi i redovi (vidi što kaže sv. Augustin u svojoj knjizi o prirodi Dobra), tako se Zlo osniva na neredu. No, kako među dobrim anđelima vlada red, tako i među demonima vlada metež, te se stoga svi jednako odaju takvim radnjama. Vidi Knjigu o Johu, 10: "U zemlju tame, u zemlju sjene smrtne, u zemlju tmine guste i meteža, gdje je svjetlost slična noći najcrnjoj."

No, ne odaju li se svi takvim radnjama, to svojstvo, tad, u njima pro­izlazi iz njihove naravi, grijeha ili, pak, kazne. A ne proizlazi iz njihove naravi, jer se svi bez iznimke odaju grijehu, kako je pokazano u prethod­nom pitanju. Jer, oni su samom svojom prirodom nečisti duhovi, no ne toliko da zanemaruju svoja dobra svojstva; suptilni u svojoj opakosti, željni nanositi štetu, naduti u svojoj oholosti, itd. Stoga ta zlodjela koja čine proizlaze iz grijeha ili kazne. Nadalje, veći grijeh za sobom povla­či i veću kaznu, a kako je grijeh viših anđela bio veći, oni radi kazne moraju tim više izvoditi te nečiste radnje. Nije li to točno, objasnit ćemo zašto se svi oni ne odaju takvim prljavštinama.

Nadalje, tvrdi se da ondje gdje nema reda ni poslušnosti, nema ni razlikovanja; a dokazano je da među demonima nema ni reda (disci­pline), ni poslušnosti, kao ni dogovora. Mudre izreke, 13: "Oholost rađa samo svađu."

Nadalje, sukladno dodijeljenim im dužnostima, oni obitavaju u ni­žim nebeskim prostranstvima, sve do Sudnjega dana, kada će svi, radi svoga grijeha, biti izgnani u Pakao. Budući da nigdje ne piše da eman­cipacija podrazumijeva jednakost, stoga jednakosti nema ni u dužnosti i iskušenju.

Protiv toga govori prva glosa uz Prvu poslanicu Korinćanima, xv: "Sve dok je svijeta, anđeli će biti podložni anđelima, ljudi ljudima, a demoni demonima." A uz Job, xl, govori o Levijatanovim ljuskama, koje simboliziraju đavolje sljubljene udove. Tako i među njima posto­ji razlika u redu i dužnosti.

Nameće se i pitanje mogu li dobri anđeli obuzdavati demone i tako ih sprječavati u vršenju tih opačina. U svezi toga valja istaknuti da se anđeli, čijim se zapovijedima pokoravaju neprijateljske moći nazivaju sile, kako vele sv. Grgur i sv. Augustin (O Trojstvu, 3). Buntovan i grje­šan duh podložan je poslušnom, pobožnom i pravednom duhu. A ona stvorenja koja su savršenija i bliža Bogu, imaju vlast nad drugima: jer prvenstvo izvorno i isključivo pripada Bogu, iza kojega u poretku slijede Njegova stvorenja, sukladno tome koliko su Mu bliža. Tako se dobri anđeli nalaze iznad zlih duhova, jer uživaju Njegovu milost, koju su demoni izgubili.

A kada se tvrdi da demoni nanose zlo bez ikakva posrednika (medija), ili da to čine nesputano jer nisu podređeni dobrim anđelima koji ih u tome mogu spriječiti; ili, ako su podređeni dobrim anđelima, da je zlo koje počini podanik prouzročeno nemarom gospodara, a čini se da su dobri anđeli doista katkad nemarni: odgovara se da su anđeli izvršitelji božanske mudrosti. Iz toga, dakle, slijedi da dobri anđeli ne sprječavaju uvijek opake ljude i demone u činjenju zla, jer Bog svojom providnoš-ću dopušta zlim anđelima ili ljudima da čine zlo radi dobra koje On iz toga izvlači.

Odgovor. Sukladna je katoličkom nauku tvrdnja da postoji određe­ni red među unutarnjim i vanjskim djelovanjima, kao i poredak među demonima. Iz toga slijedi da su neke opačine djela najnižih redova iz koji su viši isključeni radi uzvišenosti svoje naravi. A općenito se tvrdi da to proizlazi iz stjecaja triju okolnosti, naime, da takve stvari proiz­laze iz njihove naravi, božanske mudrosti i njihove vlastite opakosti.

No, osvrnimo se podrobnije na njihovu narav. Općenito se smatra da su neki od njih po svojoj naravi superiorni od samoga Postanka, bu­dući da se među sobom razlikuju po obliku, jer ne postoje dva anđela istoga oblika. To se nadovezuje na općeprihvaćeno stajalište, koje se podudara i s mišljenjem filozofa. I Dionizije u desetom poglavlju svoga djela O nebeskoj hijerarhiji izlaže, da u istome redu postoje tri zasebna stupnja; a valja nam se s time složiti, jer oba su netjelesna i duhovna. Vidi i što kaže sv. Toma (ii. 2). Jer, grijehom nisu izgubili svoju narav, niti su demoni nakon Pada izgubili svoje darove, o čemu smo prije go­vorili; tako i u svom djelovanju slijede svoja prirodna stanja. Stoga su i njihove naravi i djelovanja različita i brojna.

To je sukladno i božanskoj mudrosti; "Koje postoje, od Boga su po­stavljene" (Poslanica Rimljanima, 13.). No, budući daje Bog izaslao

demone kao iskušenje ljudima i kaznu prokletima, tako oni napastuju ljude izvana, na najrazličitije načine.

To je sukladno i njihovoj opakosti. Naime, budući da su neprijatelji ljudskoga roda, shodno tome se protiv njega i bore; stoga žele ljudima nanositi što veća zla, što i čine. Iz toga slijedi da svi ne izvršavaju na isti način svoje najgnusnije opačine.

To dodatno potkrjepljuje sljedeće razmatranje. Naime, kako je re­čeno, budući da radnja proizlazi iz prirode stvari, oni podređenih nara­vi moraju u svom djelovanju biti podređeni sami sebi, kao što je slučaj s tjelesnim tvarima. Budući da se u prirodnom poretku niža tijela na­laze ispod nebeskih tijela, a njihova su djelovanja i kretanja podložne djelovanju i kretanjima nebeskih tijela; i, budući da se demoni, kako je rečeno, također među sobom razlikuju u prirodnom sustavu; iz toga slijedi da se među sobom razlikuju i svojim prirodnim radnjama, vanj­skim i nutarnjim, što se osobito odnosi na izvođenje navedenih opačina.

Iz toga se zaključuje sljedeće. Budući da te opačine uglavnom nisu svojstvene uzvišenoj anđeoskoj naravi, tako se i najopakija i najzvjer-skija ljudska djela imaju razmatrati sama po sebi, a ne s obzirom na funkciju ljudske naravi i uzroka.

I na kraju, budući da se vjeruje da su neki demoni izbačeni iz sva­koga poretka, razumno je tvrditi da su oni demoni koji su ispali iz naj­nižega kora, pa čak i najnižega reda, ovlašteni da čine te i druge opačine, te da ih uistinu i čine.

Nadalje, valja osobito imati na umu da u Svetome pismu, premda ono govori o inkubima i sukubima koji pohotno žude za ženama, nigdje ne čitamo da su sagriješili protiv prirode. Ne govorimo samo o sodo-miji, već o svakom drugom protuprirodnom grijehu koji predstavlja nedopušteno djelo. A da je mnogo onih koji tako sagrješuju, pokazuje činjenica da se demoni svih redova, gnušaju i stide takvih djela. Čini se da o tome govori glosa uz xix. odlomak knjige proroka Ezekiela, gdje se veli: "Predat ću te u ruke onih koji obitavaju u zemlji Izraelovoj, naime zlih duhova, koji će se sramiti nad vašim opačinama, što znači, grijeha protiv prirode". A onaj tko proučava uvidjet će što autoriteti razumijevaju pod demonima. Jer, Bog nijedan grijeh nije toliko često kažnjavao sramotnom smrću mnoštva.

Doista, mnogi vele i uistinu u to vjeruju, da nitko ne može nekažnjivo činiti takve opačine dulje od smrtnoga života Kristova, koji trajaše trideset i tri godine, osim ako ga Otkupitelj ne izbavi svojom posebnom

milošću. A to dokazuje činjenica da su u tom grijehu često zabludjeli osamdesetogodišnjaci i stogodišnjaci, koji su do tada vodili život u skladu s Kristovim naukom; a kada su Ga se jednom odrekli, teško su se mogli osloboditi tih poroka i ishoditi osobno spasenje.

Nadalje, imena demona ukazuju na njihovo mjesto u poretku i na njihovu službu. Naime, premda ih Sveto pismo zbog različitosti njihovih svojstava sve naziva istim imenom, naime, imenom vraga, ono nas uje­dno naučava da Jedan upravlja tim nečistim djelima, dok su Drugome podvrgnute neke druge opačine. Naime, svi se nečisti duhovi u Svetom pismu i u govoru, običavaju nazivati imenom diabolus, od dia, što znači dva i bolus, što znači zalogaj, jer on ubija dvije stvari, tijelo i dušu. To se podudara i s etimologijom, jer na grčkom jeziku diabolus znači utamničen, što je također prikladno, jer mu nije dopušteno činiti zla ko­liko želi. Nadalje, diabolus može značiti strmoglavljivanje, budući da se strmoglavio, odnosno pao, metaforički i doslovno. Običava se nazivati i demonom, naime, onime koji je žedan krvi, jer žudi za grijehom i na­vodi na njega, zahvaljujući svojoj trostrukoj odličnosti, naime, suptilno­sti svoje prirode, dugovjekog iskustva i moći otkrivanja dobrih duša. Nazivaju ga i Belijal, što znači 'nepodjarmljen ili bez gospodara', jer se bori protiv onoga kojemu je podčinjen. Nosi ime i Beelzebub, što znači 'gospodar muha', odnosno duša grješnika koji odbaciše pravu vjeru Kristovu. I Sotona, odnosno Protivnik; vidi Prvu Petrovu poslanicu, 5: "Protivnik vaš, đavao, obilazi..." I Behemot, odnosno 'zvijer', jer navodi ljude da se odaju zvjerskim bludima.

Ali demon razvrata i gospodar te opačine zove se Asmodej, što znači 'Zatornik', jer zbog ovoga su grijeha Sodoma i četiri druga grada kažnje­ni stravičnim uništenjem. Isto tako, zloduh oholosti zove se Levijatan, što znači 'njihovo uvećanje', jer, kada je Lucifer iskušavao naše praro­ditelje, oholo im je obećao pobožanstvenjenje. O njemu Gospodin pro­govara kroz Izaiju: "U onaj dan kaznit će Jahve, mačem ljutim, velikim i jakim Levijatana, zmiju hitru, Levijatana, zmiju vijugavu." A demon lakomosti i pohlepa za bogatstvom naziva se Mamon, kojega Krist spominje u Evanđelju (Matej, 6), "Ne možete služiti Bogu, itd."

Slijede argumenti. Prvo, dobro može biti otkriveno bez zla, ali zlo ne može postojati i biti otkriveno bez dobra, jer ono se izlijeva na stvo­renje koje je po naravi dobro. I stoga su demoni, ukoliko im je narav dobra, dosuđeni prirodnim slijedom; a o njihovim djelima vidi Knjigu o Jobu, 10.

Drugo, može se reći da demoni odaslani da djeluju, ne počivaju u Paklu, već u nižim nebeskim sferama. Ondje među sobom imaju svoj poredak, koji neće imati u Paklu. Iz toga slijedi da je među njima za­vladao nered, jer su pokušali dosegnuti blaženstvo onoga dana kada su nepovratno pali iz toga reda. Može se reći i da će čak i u Paklu među njima postojati razlika u stupnjevima moći i kažnjavanja, jer će samo neki imati odobrenje da napastuju duše. No, ti će stupnjevi, kao i muke, proizlaziti od Boga, a ne od njih samih.

Treće, kada se kaže da su viši demoni strože kažnjeni, jer su više griješili i da su, stoga, obvezni vršiti ta nečista djela, odgovara se da je grijeh suodnosan kazni, a ne činu ili naravi; i stoga se oni, radi odlično-sti svoje naravi ne odaju takvim opačinama, a ne radi svoga grijeha ili kazne. Iako svi nečisti duhovi žude nanositi zlo, neki tomu teže više od drugih, ovisno o tomu koliko su im naravi dublje porinute u tamu.

Četvrto, tvrdi se da se demoni među sobom slažu, no ne radi prija­teljstva, već radi svoje opakosti, i to po tome što mrze ljudski rod i svim svojim silama nastoje činiti nepravdu. A takvo slaganje nalazimo među pokvarenima koji se udružuju i ovlašćuju one, koji se izdvajaju svojom darovitošću da izvršavaju određena zlodjela.

Peto, premda svi trpe kaznu zatočeništva, sada, u nižoj atmosferi i poslije, u Paklu, svima nisu određene iste kazne i dužnosti: jer, što im je narav uzvišenija, a služba veća, podvrgnuti su težoj kazni. Vidi Knjigu mudrosti, 6: "Moćnici će biti moćno kažnjeni."

PITANJE V.

Što je uzrok povećanju broja čarobnjačkih djela? Zašto se čarobnjačko umijeće u tolikoj mjeri proširilo?

Je li katolička tvrdnja da na podrijetlo čarobnjaštva i njegovo širenje utječu nebeska tijela; ili, pak, ono proizlazi iz opakosti kojom obi­

luje ljudska narav, a ne opačina inkuba i sukuba? A čini se da oni iz­viru iz opakosti samoga čovjeka. Jer, sv. Augustin u Knjizi LXXXIII kaže da uzrok čovjekove izopačenosti počiva u njegovoj volji, bez obzira sagrješuje li na osobni ili tuđi nagovor. Ali, upravo grijeh čini vješticu izopačenom, i stoga on proizlazi iz ljudske volje, a ne od vraga. Na istome mjestu govori o slobodnoj volji, o tome da uzrok čovjekove

opakosti počiva u njemu samome. I zaključuje: čovjekov grijeh proi­zlazi iz slobodne volje, koju vrag ne može uništiti jer bi to isključivalo slobodu: stoga vrag ne može biti uzrok toga, niti kojega drugog grijeha. Nadalje, u Knjizi crkvenog nauka piše: "Đavao ne pobuđuje sve naše zle misli, već one katkad proistječu iz našeg osobnog rasuđivanja."

No, smatra se da pravi izvor čarobnjaštva nisu demoni, već da ono proizlazi iz utjecaja nebeskih tijela. Jer, kao što se svako mnoštvo svodi na jedinstvo, tako se i sve što ima više obličja svodi na neki jedinstven uzrok. Ali, grješna su i krijeposna ljudska djela, dobra i loša, raznolika i brojna, pa se čini da se mogu podvesti pod neke uzroke usklađenoga kretanja i pokretanja. A takve možemo pripisati samo kretanjima zvi­jezda, što znači da su ta tijela uzroci takvih djela.

Nadalje, da zvijezde uistinu nisu uzrok dobrih i zlih ljudskih djela, astrolozi ne bi tako često pretkazivali ishode ratova i drugih ljudskih postupaka: stoga su na neki način uzrok.

Nadalje, zvijezde mogu utjecati i na same demone u izvođenju od­ređenih čarolija; s obzirom na to, još više mogu utjecati na ljude. Izlažu se tri dokaza u potvrdu te pretpostavke. Neke ljude koje nazivaju mjese­čarima, demoni napastuju češće tijekom određenih razdoblja, premda bi ih radije stalno napastovali da i na njih ne utječu određene mjese­čeve mijene. To potkrjepljuje činjenica da nekromanti promatraju od­ređene konstelacije radi zazivanja demona, što čine upravo stoga jer znaju da su ti demoni podređeni zvijezdama.

Kao dokaz se navodi i sljedeće. Demoni se, kako tvrdi sv. Augustin (O državi Božjoj, 10), koriste nižim tijelima, kao što su biljke, kamenje, životinje, stanoviti zvuci i glasovi, te slike. No, budući da su nebeska tijela moćnija od nižih tijela, tako i zvijezde imaju daleko snažniji utje­caj od tih stvari. I vještice su potčinjene po tome što njihova djela pro­istječu iz utjecaja tih tijela, a ne od pomoći zlih duhova. Taj argument potkrjepljuje xvi. odlomak Prve knjige o Samuelu, koji kazuje kako je David zvucima svoje harfe protjerao zlog duha koji je opsjedao Šaula, te ga tako umirio.

Ali, protiv toga. Posljedica mora proizaći iz uzroka; a vještičja su djela takva da ne mogu biti učinjena bez pomoći demona, kako poka­zuje sv. Izidor (Etika VIII) svojim opisom vještica. Vještice se tako nazivaju zbog opakosti svojih vradžbina, jer one uznemiruju elemente i smućuju pamet ljudima, te zazivima, bez primjene ikakva otrovnog

napitka, uništavaju duše, itd. Ali, takve učinke ne mogu prouzročiti zvijezde posredstvom čovjeka.

Osim toga, Aristotel u svojoj Etici ukazuje na poteškoću spozna­vanja izvorišta misli, i tvrdi da je taj uzrok sigurno vanjski. Jer, sve što počinje ima svoj uzrok. Čovjek počinje činiti ono što želi, a počinje željeti uslijed nekog prethodnog poticaja; a takav prethodan poticaj nedvojbeno proizlazi iz beskonačnog ili, pak, proizlazi iz nekog vanj­skog uzroka koji u čovjeku pobuđuje poticaj. Možda, pak, sve to proi­zlazi iz slučaja, što bi značilo da su sve ljudske radnje nehotične (slu­čajne), što je apsurdno. Dakle, tvrdi se da je uzrok dobra u dobrima Bog, koji nije uzrok grijeha. Ali, što se tiče pokvarenih, kada čovjek počinje težiti grijehu i voljan ga je počiniti, i tomu mora biti neki vanjski uzrok. A taj uzrok može biti samo vrag, osobito u slučaju vještica, kako je gore pokazano, jer zvijezde ne mogu izazvati takva djela. Istina je, da­kle, jasna.

Nadalje, ono što utječe na motiv, utječe i na njime prouzročenu po­sljedicu. Volju potiče ono što se opaža čulima ili intelektom, a oba su podvrgnuta vražjoj vlasti. Jer, sv. Augustin u 83. knjizi kaže: "To zlo koje proistječe od đavla, uvlači se kroz sva čula; smješta se u slikama, prilagođava se bojama, sljubljuje se sa zvukovima, vreba u žučljivoj raspravi, prebiva u mirisima, prožima aromama i ispunjava osobitim parama sva korita razuma." Dakle, jasno je da je vrag kadar utjecati na volju, koja je izravan uzrok grijeha.

Osim toga, sve što ima slobodu izbora iziskuje neki odlučujući čimbenik, koji će ga usmjeriti na djelovanje. A čovjekova slobodna volja ima izbor između dobra i zla; stoga ga nešto mora usmjeriti ka zlu prije nego li počini grijeh. A čini se da je to poglavito vražje djelo, osobito kada je riječ o vješticama, čija je volja prilagođena za zlo. Da­kle, čini se da je vražja zla volja uzrok zle volje čovjeka, osobito vješti­ca. Taj se argument može ovako potkrijepiti: kao što se dobri anđeo naginje dobru, tako i zli anđeo naginje zlu; no, prvi usmjerava čovjeka prema dobru, dok ga drugi usmjerava ka zlu. Jer, kako kaže Dionizije, najniže ima svoj uzrok u najvišemu, što je nepromjenjiv i vječan bo­žanski zakon.

Odgovor. Oni koji tvrde da čarobnjaštvo proizlazi iz utjecaja zvije­zda, krivi su zbog tri zablude. Prvo, ono ne može potjecati od astroma-nata, izrađivača horoskopa i gatalaca. Jer, postavi li se pitanje jesu li

zvijezde uzrokom čarobnjačke opačine u ljudima, tada, s obzirom na raznovrsnost ljudskih naravi, i radi zagovaranja prave vjere, valja us­trajati na razlikovanju. Naime, dva su načina kojima možemo utvrditi da zvijezde utječu na ljudske naravi. Potpuno i iz prisile, ili voljom i slučajem. A prvo nije samo netočno, već je uistinu krivovjerno i pro­tivno kršćanskoj religiji da se prava vjera ne može održati na takvoj zabludi. I stoga, onaj tko tvrdi da sve iz prisile proistječe od zvijezda, oduzima svaku zaslugu, a time i svaku krivnju: oduzima i milost, a ti­me i slavu. Jer, ta zabluda šteti čestitosti naravi, jer krivnja grješnika se svaljuje na zvijezde, vjeruje se da je dopušteno griješiti bez krivnje, te se čovjek odaje štovanju i klanjanju zvijezdama.

No, što se tiče tvrdnje da je različitost ljudskih naravi uvjetovana rasporedom zvijezda, to je točno i ne protuslovi razumu ni vjeri. Naime, očito je da tjelesno stanje na mnoge načine uzrokuje promjene dušev­nog stanja i raspoloženja; jer duša općenito oponaša stanje tijela, kako je rečeno u Šest načela. Zato su kolerici naprašiti, sangvinici dobrodu­šni, melankolici zavidni, a flegmatici tromi. No to nije isključivo, jer duša je gospodar svoga tijela, osobito kada ima pomoć milosti. Tako i među kolericima nalazimo obzirne, a među melankolicima dobro­dušne. Prema tome, kada zvijezde utječu na oblikovanje i svojstvo čo­vjekova duševnog stanja, općenito se smatra da one, premda posredno, utječu na čovjekovu narav, ali veoma slabo: naime, niže biće ima veći utjecaj na duševna stanja od zvijezda.

Zato sv. Augustin (O državi Božjoj, V), kada razmatra pitanje o dvojici braće, koja se istodobno razbolješe i ozdraviše, odobrava Hipo-kratov sud nauštrb suda astronoma. Naime, Hipokrat je odgovorio da je to radi sličnosti njihovih duševnih stanja, dok je astronom tvrdio da se to dogodilo jer bijahu rođeni i začeti pod istim položajem zviježđa. Liječnikov je odgovor bio bolji, jer je on naveo vjerodostojniji i izravniji uzrok. Stoga, dakle, valja reći da utjecaji zvijezda u izvjesnoj mjeri do­prinose vještičjoj zlobi, prihvati li se stajalište da su tijela doista podlo­žna takvom utjecaju, koji ih čini sklonima takvoj opačini, umjesto kak­vim drugim, grješnim ili krijeposnim djelima: no, pogrešno je tvrditi da je takvo stanje neophodno, izravno i dovoljno, jer je posredno i slučajno.

Neodrživ je i prigovor koji se osniva na knjizi filozofa o svojstvima elemenata, gdje se tvrdi kako se kraljevstva raspadaju i zemlje raseljuju u vrijeme konjunkcije Jupitera i Saturna; a iz toga se zaključuje da se takve stvari događaju neovisno o slobodnoj volji ljudi kojom, dakle,

upravljaju zvijezde. A odgovara se da filozof time ne podrazumijeva da se ljudi ne mogu oduprijeti utjecaju toga zviježđa koje ih navodi na neslogu, već da to ne žele. Jer, kako kaže Ptolemej u Almagestu39: "Mudrac će gospodariti zvijezdama."40 Jer, budući da je utjecaj Sa-turna turoban i loš, a Jupiterov veoma blagotvoran, konjunkcija tih dvaju planeta može među ljudima izazvati svađe i razdor. Međutim, svojom se slobodnom voljom ljudi mogu oduprijeti toj negativnoj inklinaciji, a veoma lako uz pomoć Božje milosti.

Neodrživ je i prigovor koji se osniva na iskazu sv. Ivana Damaščan-skog41, koji kaže (II. knjiga, vi. pogl.) da kometi često navješćuju smrt kraljeva. Naime, čak i da prihvatimo stajalište sv. Ivana Damaščanskog

39) 'Almagest'. Claudius Ptolemaeus je bio čuveni matematičar, astronom i geograf. Što se tiče njegova života, poznato je samo da se 139. po Kr. nalazio u Aleksandriji i da je umro nakon ožuj­ka 161., budući da je nadživio Antoniusa Piusa. Veoma je poznato njegovo djelo 'Geografija',

va i arapskog člana. Djelo je podijeljeno na trinaest knjiga, od kojih su suvremenom astronomu najzanimljivije VII. i VIII., jer sadrže katalog zvijezda. Najboljim prijevodom 'Almagesta' smatra se: Halmino, Pariz, 1813.-16., dva sveska, 4 to. 40) "Sapiens homo dominabitur astris ". Ova čuvena izreka često se citira. Usp. Tomkisovu dramu 'Albumazar' (izvedeno u Cambridgeu, ožujak, 1615.), I, 7, gdje Albumazar kaže:

"Doista, mudri ga je Egipćanin Ptolemej izgovorio kao istinito proročanstvo, Sapiens dominabitur astris. "

U III Knjizi, Epigram 186, prvog objavljenog djela Johna Owena, čitamo: "Fata regunt reges; sapiens dominabitur astris. "

Legenda o sir Sampsonu u Congreveovu komediju 'Ljubav za ljubav', izvedena u Lincoln's Inn Fieldsu, 30. travnja 1695., II, I, zadirkujući staru Dalekovidnost, koja glasno kliče u po­tvrdu utjecaja zvijezda, odgovara mu: "Kažem ti, mudra sam; i sapiens dominabitur astris; i latinski ti to dokazuje." Prema bilješci W. Aldisa Wrighta o Baconovu djelu 'Unapređenje znanja', II, xxiii, 12: "Gosp. Ellis kaže da Cognatus tu rečenicu pripisuje Ptolemeju." Riječ je o Cognacijevoj zbirci drevnih izreka, koja se, zajedno s Erazmovim djelom 'Adagia' i dru­gim riznicama čuvenih izreka i poslovica, može pronaći u svesku naslovljenom Adagia', a koju je zbirku sastavio Joynaeus. Joannes Nevizanus, 'Sylva Nuptialis', II, 96, bilježi: "Dicit tamen Bal. in c.j. at lite pand. quod sapiens dominabitur astris. " Bal. je Baldus, Baldo degli Ubaldi (rođ. 1327.), najpoznatiji kanonist svoga vremena i profesor utriusque iuris pri Sveu­čilištu u Padovi, Perugiji i Piacenzi, koji je napisao velik broj glosa o 'Corpus Iuris Civilis'. Burton, Anatomija melankolije', citira 'sapiens', itd., a A. R. Shilleto u svojim bilješkama piše da iste riječi navodi i Jeremy Taylor, te da njegov najbolji urednik, C. G. Eden, nije uspio otkriti podrijetlo te izreke.

41) 'Sv. Ivan'. Sv. Ivan Damaščanski, crkveni naučitelj, rođen u Damasku oko 676., umro iz­među 754. i 787. Navod uzet iz dijela jednog od njegovih najznačajnijih djela, , 'Vrela spoznaje'. Taj treći

, trećeg

nazvali , poslije ; naslov

od kojega je možda poznatije imenom, 'Almagest'. Budući da isti naslov i djelo 'Tetrabiblus', koje se bavi astrologijom, Arapi su, kako bi ih razlikovali, veće djelo

, koje se običava nazivati arapskim nosi

Almagest' složenica je tog posljednjeg pridje-

koje je, kako jasno proizlazi iz spomenute knjige, oprečno stajalištu fi­lozofa, ta tvrdnja nije dokaz neminovnosti ljudskih postupaka. Jer, sv. Ivan smatra da komet nije prirodna pojava, niti je jedna od zvijezda nebeskog svoda, stoga ni njegovo značenje ni utjecaj nisu prirodni. On tvrdi da kometi nisu dijelovi zvijezda iz vremena postanka, već su stvo­reni s posebnim ciljem i potom, božanskom zapoviješću, uništeni. To je, dakle, mišljenje sv. Ivana Damaščanskog. Ali, Bog takvim znakom na­vješćuje smrt kraljeva, a ne drugih ljudi, i to stoga što je kralj javna oso­ba, čija smrt može izazvati pomutnju u kraljevstvu. I anđeli budnije čuvaju kraljeve radi općeg dobra; a kraljevi se rađaju i umiru posredo­vanjem anđela.

Održivo je i stajalište filozofa koji kažu da je komet vruća i suha nakupina nastala u višem dijelu svemira u blizini vatre, te da oblikovana kugla te vruće i suhe pare preuzima obličje zvijezde. Ali, nezdruženi dijelovi te pare protežu se dugim krajevima spojenima o tu kuglu i svojevrstan su joj dodatak. Prema takvom stajalištu, ona slučajno, a ne po sebi, pretkazuje smrt, koja slijedi nakon izlaganja vrućini i suhoći. Budući da se bogati uglavnom hrane vrućom i suhom hranom, mnogi od njih pod takvim okolnostima umiru; a među njima najviše pozor­nosti pobuđuje smrt kraljeva i prinčeva. Pomnim razmatranjem zaklju­čujemo da takvo gledište ne odstupa znatno od stajališta sv. Ivana Da­maščanskog, osim u pogledu djelovanja i suradnje anđela koje k ni filozofi ne mogu zanemariti. Naime, čak i kada pare svojom suhoćom i vrućinom ne utječu na stvaranje kometa, komet se ipak, iz već izlo­ženih razloga, može oblikovati djelovanjem anđela.

Iz toga slijedi da ni zvijezda koja je navijestila smrt mudroga Tome, nije bila jedna od zvijezda nebeskoga svoda, već ju je oblikovao anđeo iz neke prikladne tvari i, nakon što je izvršila svoju funkciju, iznova se raspršila.

Bez obzira kojemu se od ovih stajališta priklonili, iz rečenog vidi­mo da zvijezde svojom prirođenom moći ne utječu na slobodnu volju, a prema tome ni na ljudsku zlobu i narav.

dio, 'Prava vjera', o kojemu je ovdje riječ, valja se smatrati najmonumentalnijom raspravom sv. Ivana Damaščanskog, koji je u njoj izložio svoje sveobuhvatno znanje o astronomiji svoga vremena. Vrijedi istaknuti da Sprenger pridaje premali značaj autoritetu sv. Ivana, jer riječi toga naučitelja imaju veliku težinu. Jedina potpuna zbirka djela sv. Ivana Damaščanskog je ona Michaela Lequiena, O. P., objavljena u Parizu 1717. i Veneciji 1748. Migne je objavio drugo izdanje djela 'Patres Graeci', XCIV-XCVI, uz dodatak nekih djela, koja se običavaju pripisivati istom autoru.

Vrijedi, nadalje, istaknuti da astronomi često pretkazuju istinu, i da se njihova pretkazanja uglavnom odnose na jednu zemlju ili jedan narod. A to je stoga što svoja pretkazanja izvode iz promatranja zvije­zda, koje, prema održivijem gledištu, imaju veći, premda ne nemino­van utjecaj nad postupcima ljudskog roda općenito, odnosno, jednoga naroda ili zemlje, nego nad radnjama pojedinca; a to je stoga što se narod uglavnom više pokorava prirodnom stanju tijela od pojedinca. No, to samo uzgred spominjemo.

Katoličko stajalište, nadalje, branimo pobijanjem zabluda izrađi­vača horoskopa i matematičara42 koji štuju božicu sreće. O njima sv. Izidor (Etika, VIII. 9) kaže da se oni koji izrađuju horoskope tako nazivaju, jer promatraju zvijezde u trenutku rođenja ljudi, i općenito se nazivaju matematičarima; a u istoj knjizi (2. pogl.) kaže da Fortuna svoje ime izvodi iz slučaja, te da je to božica koja se hirovito poigra­va ljudskim poslovima. A slijepom se naziva jer posvuda tumara ne obazirući se na zasluge, dolazeći jednako i dobrima i lošima. Toliko o Izidoru. No, vjerovanje da postoji takva božica, ili da nesreće koje po­gađaju tijela i stvorenja, a koje se pripisuju čarobnjaštvu, ustvari treba pripisati toj božice sreće, puka je idolatrija: tako je protivna vjeri, kao i općem učenju filozofa, tvrdnja da su vještice rođene upravo sa svrhom da izvade takva djela na svijetu. Tko želi može se uputiti na 87. pitanje 3. knjige Tomine Sume o vjeri protiv pogana, itd.

42) 'Matematičari'. Premda u Cicerona i Seneke 'mathematicus' znači matematičar, u kasni­jem latinskom ta riječ uvijek označava astrologa, divinatora, čarobnjaka. Rimski je zakon matematičare ('Mathematici') kazneno progonio kao posvećenike goeteije. Njihovo je umijeće najstrože osudio Dioklecijan (A.D. 284.-305.) sljedećim riječima: "Artem geometriae discere atque exercere publice interest, ars autem mathematica damnabilis interdictaest omnino." Riječ 'matematičar' u engleskom je jeziku katkad označavala astrologa, gataoca. Tako, prim­jerice, u Shirleyevoj komediji 'Sestre' (III, praizv. travanj 1642.), kada razbojnici prerušeni u vračeve upadaju u dvorac, Giovanni ulazi vičući: "Gospodine upravitelju, ondje su neobični momci! I odjeveni su u posve neobična ruha; nazivaju se matematičarima. " "Kojim razlogom dolaze? ", upita upravitelj. "Da ponude svoje usluge mojoj Gospi i da pretkazuju budućnost", odgovori. A kada ih Antonio ugleda, zagrmi:

Njezina je kuća otvorena za te šarlatane, varalice i akrobate, koji moju gospu Gewgaw ob­manjuju i laskaju joj...

Što ste vi, gospodine? Strozzo. Jedan od matematičara, plemeniti signior. Antonio. Matematičari! Melezu, Kako se usuđuješ nazivati sebe tako učenim imenom? Ti si jedan od onih lupeža što tumaraju zemljom, I preživljuju vadeći crve iz prstiju budala.

Bez obzira, radi onih koji možda ne raspolažu mnoštvom knjiga, jedna se točka ne smije zanemariti. Ondje je spomenuto da su tri stvari u čovjeku koje valja uzeti u obzir, a kojima upravljaju tri nebeska uz­roka, naime, volja, intelekt (um) i tijelo. Prvom od njih izravno i is­ključivo upravlja Bog, drugom anđeo, a trećom nebesko tijelo. Bog iz­ravno upravlja izbor i volju ka dobrim djelima, kako veli Sveto pismo (Izreke, xxi): "Kraljevo je srce u ruci Jahve kao voda tekućica; vodi ga kuda god hoće." Riječima 'kraljevo srce' želi se naznačiti, da se veliki ne mogu suprotstaviti Njegovoj volji, a to su još manje kadri ostali. I sv. Pavao veli: "Bog koji učini da želimo i činimo dobro."

Ljudskim umom upravlja Bog posredstvom anđela. I onim tjelesnim radnjama, vanjskim i unutarnjim, koje su prirodne čovjeku, upravlja Bog posredstvom anđela i nebeskih tijela. Jer, Blaženi Dionizije (de Divin, nom., IV) kaže da su nebeska tijela uzrok zbivanja na ovome svijetu; premda pri tome ne spominje usud.

A budući da ljudskim tijelom upravljaju nebeska tijela, umom an­đeli, a voljom Bog, može se dogoditi da čovjeka, odbije li Boga koji ga nadahnjuje na dobro i vodstvo svojih dobrih anđela, njegove tjelesne sklonosti navedu da čini one stvari, na koje ga navode zvijezde svojim utjecajem, čime se njegova volja i um zapliću u zlobu i zabludu.

Međutim, zvijezde ni na koga ne mogu utjecati u toj mjeri da ga navedu na grijeh u koji su se uplele vještice, kao što su krvoproliće, krađa ili razbojništvo ili čak najgore prljavštine; a isto vrijedi i za druge prirodne pojave.

Nadalje, kako govori William Pariški u svom djelu De Uniuerso, iskustvom je dokazano da maslina, posadi li je bludnica, neće donosi­ti plodove, a posadi li je čestita žena, urodit će plodom. A liječnik će pri liječenju, ratar pri sijanju ili vojnik u borbi, činiti mnogo više uz pomoć zvijezda od drugoga koji posjeduje iste vještine.

Katoličko stajalište branimo i pobijanjem vjerovanja u sudbinu. Pritom valja istaknuti da je vjerovanje u sudbinu u jednom smislu su­kladno katoličkoj vjeri, no u drugom je posve heretičko. Jer, sudbinu možemo tumačiti na način na koji je razumijevaju neki neznabošci i matematičari, koji smatraju da na različitost ljudskih naravi neminov­no utječe položaj zvijezda. Tako je čarobnjak sudbinom predodređen da bude čarobnjak, čak i ako mu je narav dobra, jer je na to utjecao po­ložaj zvijezda u trenutku kada je bio začet ili rođen. A tu silu nazivaju sudbinom.

Međutim, osim što je pogrešno, takvo je stajalište heretičko i gnus­no, jer za sobom neizbježno povlači gubitak, kako je pokazano prilikom pobijanja prve zablude. Naime, takva zabluda otklanja svaki razlog za zaslugu ili krivnju, milost i slavu, što Boga čini tvorcem našega grije­ha, i za sobom povlači i druge takve nesuvislosti. Stoga, dakle, to poi­manje sudbine valja u cijelosti odbaciti jer ona ne postoji. A o tome sv. Grgur u svojoj homiliji o epifaniji, kaže sljedeće: "Strana je srcu vjer­nika pomisao da postoji sudbina."

Premda se čini, s obzirom na nesuvislost obaju stajališta, da se ovo mišljenje podudara s onim koje se odnosi na astrologe, ona se ipak ra­zilaze po pitanju utjecaja zvijezda i gibanja sedam planeta.

Ali, sudbina bi se mogla smatrati svojevrsnom drugom naravi, ili sustavom posrednih uzroka koji izvode pretkazane božanske učinke. U tome, pak, smislu, sudbina doista postoji. Jer, Bog svojom provid-nošću ostvaruje učinke posredovanjem uzroka, u stvarima podvrgnu­tima posrednim uzrocima; premda to ne vrijedi u nekim drugim stvarima, kao što je stvaranje duša, očitovanje slave Božje i stjecanje milosti.

I anđeli mogu sudjelovati u udjeljivanju Božje milosti, nadahnjujući i usmjeravajući razum i volju, pa se može reći da određeni sustav poslje­dica na isti način proistječe iz providnosti ili čak sudbine. Naime, to se razmatra na sljedeći način: da Bog posjeduje svojstvo koje se može nazvati providnošću, ili se, pak, može reći da je odredio posredne uzroke za ostvarenje nekih Svojih ciljeva; u toj je mjeri sudbina racionalna činjenica. Na taj način Boetije govori o sudbini (De Consolatione IV ('O utjesi filozofije')): "Sudbina je prirođeno stanje promjenjivih stvari kojim Providnost veže stvari uz ono što je predodredila."

Ipak, mudri su sveci zazirali od primjene toga naziva, radi onih koji su iskrivili njegovo značenje, pripisujući ga utjecaju sile zvijezda. Stoga sv. Augustin (O državi Božjoj, V) kaže: "Pripisuje li tko ljudske poslove sudbini, kojom razumijevaju Božju volju i moć, neka zadrži svoje mišljenje, ali vi ga ispravite."

Dakle, sve rečeno jasno odgovara na pitanje jesu li sve stvari, uključujući čarobnjačka djela, podložne sudbini. Naime, tvrdi li se da je sudbina poredak posrednih uzroka predodređenih božanskih učinaka, odnosno, ostvarenje Božje volje posrednim uzrocima, tada su u toj mje­ri podložne sudbini, odnosno posrednim uzrocima koje je odredio Bog, a utjecaj je zvijezda jedan od tih posrednih uzroka. Ali, one stvari

koje izravno proizlaze od Boga, kao što je stvaranje, glorifikacija tje­lesnih i duhovnih bića i druge takve stvari, nisu podložne takvoj sudbini. To stajalište podržava i Boetije u spomenutoj knjizi, kada kaže da na one stvari koje su bliže Bogu, ne utječe volja sudbine. Dakle, budući da djela vještica ne pripadaju uobičajenom sustavu prirode, ona nisu podložna tim posrednim uzrocima. Drugim riječima, po svom podrije­tlu nisu podložne sudbini, već drugim uzrocima.

Čarobnjaštvu nisu uzrok sile koje pokreću zvijezde.

Iz navedenog, dakle, proizlazi da čarobnjaštvo, budući da nije poslje­dica spomenutih uzroka, nije uzrokovano ni zasebnim bitima, odnosno silama koje pokreću zvijezde; premda se čini da je takvo bilo stajalište Avicene i njegove škole, i to iz sljedećih razloga. Oni su tvrdili da su to zasebne sile više od naših duša; a i sama duša može katkad, snagom mašte ili jednostavno uslijed straha, izazvati promjenu u svom, a katkad čak i u drugom tijelu. Naprimjer, čovjek koji hoda daskom postavlje­nom na visokome mjestu, lako će pasti, ali u svom strahu on zamišlja da će stvarno pasti. No, leži li daska na tlu, neće pasti, jer nema razloga da strahuje od pada. Tako se uslijed poimanja duše, tijelo pohotnog i gnjevnog zagrijava, dok se tijelo strašljivog hladi. Isto tako čovjek može umišljajući takve stvari, ili uslijed velikog straha, oboljeti od groznice i kuge. I duša može utjecati na drugo tijelo, kao i na svoje, tako da i ono ozdravi ili oboli; a tomu se kao uzrok pripisuje začaranost, o kojoj smo prethodno govorili.

Budući da se prema tom stajalištu, vještičje radnje pripisuju silama koje pokreću zvijezde, a možda i samim zvijezdama, valja nam onome što smo o toj materiji već rekli dodati da je i to nemoguće. Jer, sile koje pokreću zvijezde su dobre i inteligentne biti, ne samo svojom naravi, već i voljom, što potvrđuje činjenica da one djeluju za dobrobit čitavoga svemira. Ali, ono stvorenje koje pomaže izvršenju čarobnjačkih radnji, ne može svojom voljom biti dobro, premda je možda dobro po svojoj naravi. Stoga je nemoguće na te dvije biti primijeniti isti sud.

Činjenica, pak, da takva bit ne može imati dobru volju, dokazuje se na sljedeći način. Naime, dobrohotna inteligencija ne može štititi one koji postupaju protivno krijeposti, a takve su vrste vještičja djela. Jer, u Drugom dijelu ćemo pokazati da one čine ubojstva, razvrate i da

žrtvuju djecu i životinje, te da se zbog svojih zlodjela nazivaju vješti­cama. Stoga inteligencija uz čiju se pomoć vrše takve čarobnjačke radnje, ne može biti naklonjena krijeposti; premda joj je izvorna narav možda dobra, jer takva je narav svih stvari, što je očito svima koji o tome razmišljaju. Isto tako, dobra inteligencija ne može biti duh zaštit­nik zločinaca i njima, a ne krijeposnima, pružati svoju zaštitu. Jer, oni su zločinci koji se služe čarobnjaštvom i poznati su po svojim djelima.

Prirodna je funkcija biti koje pokreću zvijezde da upravljaju svako biće prema dobru, premda se često događa da se nekim slučajem to biće iskvari. Stoga te biti ne mogu biti prvotni uzrok vještica.

Osim toga, dobri duh upravlja ljude ka onome što je dobro u ljudskoj prirodi i što je na dobru glasu; prema tome, zao duh otklanja ljude od takvih stvari i vabi ih prema zlu. A takav duh svojim lukavštinama sp­rječava ljude da streme čestitim i vrlim stvarima, kao što su znanost i krijeposti, vabeći ih ka zlim stvarima, kao što su krađe i tisuću drugih zločina; stoga one ne izviru iz tih zasebnih biti, već iz neke zlonamjer­ne sile protivne krijeposti.

Osim toga, duh kojega se zaziva kao pomoćnika u činjenju zločina, ne može se smatrati dobronamjernim duhom. A vještice, pak, kako će se pokazati, odriču se vjere i ubijaju nevinu djecu. U tim čarobnjaštvi­ma im ne pomažu zasebne biti koje pokreću zvijezde, jer su dobre.

Zaključujemo, dakle, da takva djela ne mogu proizlaziti od sila koje pokreću zvijezde, kao ni od samih zvijezda. Budući da im izvorište mo­ra biti sila nekog bića, a ta sila ne može biti dobronamjerna, premda svo­jom naravi može biti dobra, i budući da ovom opisu odgovaraju sami demoni, slijedi da takve stvari proistječu od njih.

Naravno, netko bi mogao iznijeti tričav prigovor da čarobnjaštvo proistječe iz ljudske zlobe, i da se njegovi učinci postižu kletvama, po­stavljanjem slika na određeno mjesto i povoljnim utjecajem zvijezda. Tako je, primjerice, jedna vještica postavila takvu sliku i rekla nekoj ženi: "Oslijepit ću te i osakatiti", što se i ostvarilo. No, to se ostvarilo, jer je žena u trenutku svoga rođenja bila zvijezdama predodređena na takvu nesreću; a takve riječi i radnje, ne bi imale učinak na neku drugu osobu. Na ovo ću iscrpno odgovoriti. Prvo, uzrok takvih čarobnjačkih radnji ne može biti ljudska zloba; drugo, uzrok im ne mogu biti ni ma­gične riječi ili slike, niti kakav položaj zviježđa.

Čarobnjaštvo ne proizlazi samo iz ljudske zlobe. Prvo nam valja dokazati da vještičja djela ne mogu proizlaziti samo iz ljudske zlobe, bez obzira koliko velike. Naime, čovjekova zloba može biti običajna navika, jer on čestom praksom stječe naviku, koja ga čini sklonim grijehu, ne iz neznanja, već uslijed slabosti; u tom se slučaju smatra da sagrješuje radi opakosti. Ili je možda riječ o stvarnoj zlobi, čime se podrazumijeva hotimičan izbor zla, što se naziva grijehom protiv Duha Svetoga. No, ni u jednom slučaju on ne može bez pomoći kakve više sile izvoditi čarolije, kojima bi mogao mijenjati elemente ili nanositi štetu tijelima ljudi i životinja. A to dokazuje prije svega uzrok, a potom učinak čarobnjaštva.

Naime, čovjek ne može izvoditi takva djela bez zlobe, odnosno, slabljenja svoje prirode, a još manje kada mu je narav već otprije osla­bljena, budući da je njegova djelatna sila već oslabljena. Ali, čovjekova prirodna dobrota slabi činjenjem najrazličitijih grijeha i opakosti. To dokazuju razum i autoritet. Tako Dionizije (O božanskim imenima, IV) kaže: "Grijeh je posljedica prirodne navike", a pri tome govori o grijehu krivnje. Dakle, nitko svjestan grijeha ne sagrješuje, osim uko­liko to čini iz hotimičnog buntovništva.

Odgovaram ovako. Grijeh krivnje u istom je odnosu prema dobru naravi, u kakvom je dobro milosti prema grijehu naravi. Ali milost umanjuje prirodni grijeh, koji je poput kresiva sklono krivnji; stoga krivnja u većoj mjeri umanjuje prirodno dobro. Neodrživ je prigovor da začaranost proizlazi iz zlog pogleda stare žene uprtog u dijete, usli­jed čega se ono mijenja i opčinjava. Naime, kako je već pokazano, djeci se to može dogoditi samo radi njihove osjetljive naravi. No, ovdje govorimo o tijelima ljudi i životinja, pa čak i o prirodnim ele­mentima i olujama. Onoga tko želi podrobnije istražiti tu temu, upuću­jemo na pitanja sv. Tome o zlu: "Može li grijeh iskvariti svo prirodno dobro, itd."

Osvrnimo se sada na učinke čarobnjaštva. Učinci nas dovode do spoznaje o uzroku. Učinci o kojima ovdje govorimo, ne pripadaju sus­tavu prirode kakvu poznajemo, a izazvani su silom nekog nama nepo­znatog stvorenja, iako nije riječ o čudima koja nadilaze sustav cjelo­kupne stvorene prirode. Naime, čuda proizlaze iz moći Onoga koji počiva izvan sustava prirode, a to je Blagoslovljeni Bog; kako je reče­no: "Ti si Onaj koji sam čini velika čuda." Tako se i za vještičja djela

tvrdi da su čudesna, samo ukoliko su izazvana nekim nama nepozna­tim uzrokom, i nadilaze nama poznat sustav prirode. Iz toga slijedi da se čovjekova tjelesna moć ne može smatrati uzrokom takvih djela; jer se uzrok s prirodnim učinkom, u slučaju čovjeka, prepoznaje kao pri­rodan, a ne čudesan.

A vještičja se djela ne mogu nazivati čudesnima ukoliko nadilaze ljudsku spoznaju, što jasno proizlazi iz same njihove prirode, jer se ne izvode na prirodan način. To potvrđuju svi crkveni naučitelji, a oso­bito sv. Augustin u knjizi LXXXIII, gdje kaže da se mnoga čudesa izvode na sličan način na koji ih izvode sluge Božje. U istoj knjizi kaže da i čarobnjaci izvode čuda po privatnom ugovoru, dobri kršćani na temelju javne pravde, a loši znakovima javne pravde. To se objašnja­va na sljedeći način. U čitavome svemiru vlada božanska pravda, kao što u državi vlada javni zakon. Ali, svako biće odgovara za svoja djela svemiru, kao što pojedinac za njih odgovara državi. S obzirom na to, budući da dobri kršćani izvode čuda božanskom pravdom, tvrdi se da ih izvode na temelju javne pravde. Ali, tvrdi se da čarobnjak, budući da djeluje na temelju ugovora koji je sklopio s vragom, djeluje na te­melju privatnog ugovora; jer, on djeluje uz pomoć vraga koji, zahva­ljujući svojoj prirođenoj moći, može činiti stvari koje nadilaze red prirode kakvu poznajemo, posredstvom nama nepoznatog bića; a to će za nas biti čudo, premda ne zbiljsko čudo, jer ne može djelovati izvan sustava stvorene prirode i posredstvom svih sila nama nepoznatih stvo­renja. Naime, samo Bog na taj način može izvoditi čuda. I rečeno je: "Ti si Bog koji sam čini velika čuda." Ali, loši kršćani djeluju posred­stvom znakova javne pravde, primjerice, zazivajući ime Kristovo ili izlažući neke sakramente. Čitatelj se može uputiti na sv. Tomu i prvi dio pitanja, III, čl. 4., a može proučiti i zaključke Drugog dijela istog djela, VI. poglavlje.

Da se čarobnjaštvo ne izvodi glasovima i riječima, koje se izgovaraju pod povoljnim utjecajem zvijezda.

Čarobnjaštvo ne proizlazi iz riječi, koje ljudi izgovaraju nad slikama u vrijeme povoljnih konstelacija. Jer u prirodi je čovjekova uma da spoznaje na temelju stvari, dok fantazije mora racionalno ispitati. Čovjekovoj naravi nije sukladno da pukom mišlju ili urođenim djelo-

vanjem uma, proizvede neke događaje samim izgovaranjem riječi. Jer, kada bi postojali ljudi koji imaju takvu moć, njihova bi se narav vrstom razlikovala od naše, i samo bi se neodređeno mogli nazivati ljudima.

No, tvrdi se da takve stvari proizvode riječima, ako je naklonjen položaj zvijezda u trenutku rođenja; iz čega proizlazi da njihove riječi imaju učinak samo pod određenim okolnostima, i da bi bez pomoći zvijezda, koje su se nalazile u određenoj konstelaciji u času rođenja njihove žrtve, bile nemoćne. No, s obzirom na ono što je prije rečeno o astromantima, izrađivačima horoskopa i gatarima, to je očito netočno.

Osim toga, riječi izražavaju predodžbe uma, a zvijezde ne mogu utjecati na um, niti to mogu sile koje ih pokreću, osim kada ga žele same, neovisno o kretanju zvijezda, prosvijetliti; a mogu ga nadahnuti samo na činjenje dobrih djela, jer um koji čini zla djela nije nadahnut, već pomra­čen. Dakle, jasno je da na učinkovitost izgovorenih riječi ne utječu zvijezde, već neka inteligencija koja je po svojoj naravi možda dobra, ali je zlonamjerna jer uvijek čini zlo; a, kako smo gore pokazali, takva je inteligencija Vrag.

Isto tako, učinci čarobnjaštva ne proistječu iz slika na koje utječu sile zvijezda. Naime, takve slike, obilježene kakvim znakovima i liko­vima, rezultat su čovjekova umijeća. Ali zvijezde proizvode prirodne učinke, koje ne možemo primijeniti na učinke koje su proizvele zle vještice na štetu živih bića, koji nadilaze uobičajen prirodni poredak. Stoga taj argument nije održiv.

Nadalje, prethodno smo pokazali da postoje dvije vrste slika. As-trološke i čarobnjačke slike nisu predodređene za proizvođenje štetnih učinaka, već za ostvarenje kakve osobne svrhe. Ali, posve su drukčije slike koje proizvode vještice, jer one ih đavoljom zapovijedi uvijek kri-šom postavljaju na neko mjesto radi nanošenja šteta stvorenjima; tako, prema priznanju samih vještica, nanose štetu onima koji po njima ho­daju ili nad njima spavaju. Prema tome, njihovi učinci ne proistječu iz zvijezda, već ih proizvode demoni.

Argumenti. Prvo, valja nam razumjeti riječi sv. Augustina, da uzrok čovjekove pokvarenosti počiva u njegovoj volji, naime, volji u znače­nju uzroka koji proizvodi posljedicu; što se ispravno naziva uzrokom. Međutim, to nije točno u slučaju uzroka koji dopušta posljedicu ili je određuje, predlaže ili pobuđuje, u kojem smislu se smatra da je demon uzrok grijeha i izopačenosti; što Bog dopušta samo kako bi iz toga zla

proizašlo dobro. Kako kaže sv. Augustin: "Đavao daje unutarnji poti­caj i aktivnijim podražajima uvjerava, iznutra i izvana. Ali daje upute onima koji su potpuno u njegovoj vlasti, kao što su vještice, koje nije potrebno napastovati iznutra, već samo izvana, itd."

Time dolazimo do drugog argumenta, naime, da je svatko, na temelju izravnog sporazuma, uzrok svoje vlastite opakosti. A u svezi toga valja reći da je protivno nauku o slobodnoj volji vjerovanje, da na čovjeka može utjecati izravna zapovijed, dok je valjana tvrdnja da na njega utječe pobuda.

Treće, porivi za činjenjem dobra ili zla mogu proizaći iz utjecaja zvijezda, a poriv predstavlja prirodnu ljudsku sklonost ka krijeposti ili poročnosti. No, vještičje radnje nadilaze uobičajen sustav prirode, i stoga nisu podložne utjecajima tih sila.

Četvrti je argument također jasan. Naime, premda su zvijezde uzrok ljudskih radnji, čarobnjaštvo nije prava ljudska radnja.

Što se tiče petog argumenta, da sile koje pokreću zvijezde mogu utjecati na duše, shvati li se doslovno, tada na njih doista utječu, nada­hnjujući ih da čine dobro, ali ih ne navode na čarobnjaštvo, kako smo gore pokazali. No, shvati li se u posrednom smislu, te sile posredstvom zvijezda, vrše indirektan i sugestivan utjecaj.

Šesto, tri su razloga zbog kojih demoni napastuju ljude tijekom od­ređenih mjesečevih mijena. Prvi je taj što žele ozloglasiti Božje stvo­renje, naime, Mjesec, kako tvrde sv. Jeronim i sv. Ivan Zlatousti. Drugi je razlog što mogu djelovati samo posredstvom prirodnih sila, kako je gore rečeno. Stoga proučavaju tijela da ustanove koliko su podložna dojmovima, i zato što je mozak, kako tvrdi Aristotel, najvlažniji dio ljud­skoga tijela, pa je podložan djelovanju Mjeseca koji utječe na duševna stanja. Nadalje, u mozgu su usavršene čulne sile, pa demoni uznemi­ruju ljudsku maštu sukladno određenim mjesečevim mijenama, kada je mozak podložan primanju takvih utjecaja.

Dva su razloga zbog kojih demoni djeluju kao savjetnici o određenim konstelacijama. Prvo stoga da zavedu ljude na zabludu da su zvijezde svojevrsna božanstva. Drugo, stoga što misle da je pod utjecajem od­ređenih konstelacija, tjelesno biće podložnije izvršiti djela koja mu oni savjetuju.

Što se, pak, tiče tvrdnje sv. Augustina (O državi Božjoj, XXXVI) da demone privlače raznovrsna kamenja, bilje, stabla, životinje, pjesme i

glazbeni instrumenti, ne onako kako životinje privlači hrana, već kako duhove privlače znakovi, kao da im se objavljuju kao znak božanske slave za kojom žude.

Ali često se tvrdi da biljke i glazba mogu odvratiti demone od na­pastovanja ljudi, na što ukazuje i argument o Šaulu i zvukovima harfe. Na temelju toga se pokušalo dokazati da neki ljudi mogu izvoditi ča­rolije posredstvom određenih biljaka i tajanstvenih uzroka, bez pomoći vraga, već pod utjecajem zvijezda koje imaju izravniju moć nad tjeles­nim bićima pri izvođenju materijalnih učinaka, nego nad demonima radi izvođenja učinaka čarobnjaštva.

Premda to pitanje iziskuje iscrpniji odgovor, vrijedi istaknuti da biljke i glazba ne mogu, svojom prirodnom moći potpuno spriječiti demona u napastovanju ljudi, za što ima dopuštenje Boga i dobrih an­đela. Međutim, mogu ublažiti to napastovanje, a ukoliko je ono veoma blago, kadri su ga u potpunosti zaustaviti. No, pri tome ne djeluju protiv samoga demona, jer on je zaseban duh protiv kojega se nijedno tjelesno biće ne može prirodno boriti, već protiv toga čina napastovanja. Naime, svaki uzrok ograničene moći, može proizvesti snažniji učinak na pri­kladnu, nego na neprikladnu materiju. Vidi: Aristotel, De Anima (O duši). A tako djelatni uzroci to čine na predodređenom bolesniku. De­mon je sila ograničene moći, i stoga može nanijeti snažniju bol čovjeku sklonom toj boli ili boli koju kani nanijeti, nego li čovjeku suprotnog duševnog stanja. Naprimjer, demon može izazvati u čovjeku sklonom melankoliji snažniji osjećaj potištenosti, nego li u čovjeku nesklonom takvom duševnom stanju.

Nadalje, neosporno je da biljke i glazba mogu promijeniti tjelesno i, shodno tome, emocionalno stanje. To je vidljivo iz biljaka, od kojih neke u ljudima pobuđuju radost, a druge tugu. Vidljivo je i iz glazbe, kako pokazuje Aristotel (Politika, VIII) koji kaže da različite harmonije mogu u čovjeku izazvati različite osjećaje. O tome govori i Boetije u svom djelu Glazba i autor Rođenja spoznaje, koji govori o korisnosti glazbe, pripisujući joj vrijednost u izlječenju ili ublažavanju različitih bolesti.

No, ne uviđam kako biljke ili glazba mogu utjecati na čovjekovo duševno stanje na taj način, da ga vrag ne može napastovati. Čak i da je to točno, zloduh, koji se kreće samo u maglici duše (odnosno, ne pre­lazi granice tijela), može teško naštetiti ljudima na natprirodan način.

Ali, biljke i skladbe ne mogu svojom prirođenom moći u čovjeku pro­izvesti takvo stanje, koje će spriječiti demona da ga napastuje. Ipak, demonu se katkad dopušta da u čovjeku izazove slabu uznemirenost, koja će nestati uslijed nekog snažnog suprotnog stanja. Naprimjer, demon može katkad uznemiriti čovjeka izazivanjem tuge, ali toliko slabo da biljke ili glazba koje imaju moć uzdignuti ljudski duh, izazi­vajući osjećaje oprečne tuzi, mogu tu tugu u cijelosti ukloniti.

Nadalje, u drugoj knjizi svoga djela O kršćanskom nauku, sv. Au-gustin osuđuje talismane i neke druge predmete, o kojima ondje iscrp­no piše, pripisujući njihovu moć magijskom umijeću jer sami nemaju prirodnih moći. A to jasno proizlazi iz njegovih riječi. Takvi su pred­meti svi talismani, čiju primjenu osuđuje medicinska znanost, jer svojom prirodnom moći ne proizvode nikakve učinke.

Što se, pak, tiče xvi. odlomka Prve knjige o Samuelu, koji govori o tome kako je zao duh napustio Šaula nakon što je David zasvirao u svoju harfu, itd., valja imati na umu da je posve točno, da je prirođena moć zvuka harfe, doista u izvjesnoj mjeri ublažila Šaulovo ludilo, jer je slu­

šanje glazbe uistinu umirilo njegova osjetila, učinivši ga manje sklonim srdžbi. Ali, pravi razlog zbog koje­ga je David svojom harfom otjerao zloduha počiva u moći Križa, što jasno proizlazi iz glose koja kaže: "David je bio vrstan glazbenik, koji je vješto baratao različitim notama i tonskim modulacijama. Pokazao je suštinski sklad svakoga dana svira­jući u različitim tonskim redovima. David je otjerao zloduha harfom, no ne stoga što je bio toliko vješt svi­rač, već stoga što je ta harfa imala oblik križa, drvenoga križa preko kojega su bile rastegnute žice. Čak su već i u to doba demoni od njega bježali."

PITANJE VI.

O vješticama koje se podaju demonima. Zašto se zlim supersticijama odaju poglavito žene.

U pogledu vještica koje se podaju demonima, nameće se više pita­nja o načinu na koji se vrše takve opačine. Prvo, što se tiče demona,

iz kojeg je elementa načinjeno tijelo koje poprima; drugo, je li taj čin uvijek popraćen uštrcavanjem tuđeg sjemena; treće, u pogledu vremena i mjesta, vrši li demon tu radnju češće u neko određeno vrijeme; četvrto, je li demon pritom vidljiv za prisutne. A u pogledu žena, valja istražiti posjećuju li demoni češće samo one koje su same začete takvim prlja­vim činom; ili, pak, one što su ih primalje u trenutku njihova rođenja predale demonima; i treće, je li spolni užitak u takvih osoba slabiji. Za sada, međutim, ne možemo odgovoriti na sva ta pitanja jer ovdje izlaže-mo samo opću studiju, dok pojedinosti tumačimo u drugom dijelu ove knjige na djelima vještica, kako će se vidjeti u četvrtom poglavlju, gdje ćemo govoriti o pojedinim načinima. Stoga ćemo se ovdje poglavito osvrnuti na žene, prije svega, zašto su pripadnice toga slabog spola češ­će sklone toj opačini od muškaraca. Prvo ćemo općenito istražiti glavne osobine žena; potom ćemo posebno istražiti koja je vrsta žena općenito sklona praznovjerjima i čarobnjaštvu. Treće se pitanje odnosi na prima­lje, koje svojom izopačenošću nadmašuju sve ostale.

Zašto su poglavito žene praznovjerne. Što se tiče prvog pitanja, zašto vještice uglavnom nalazimo među pri-padnicama krhkog ženskog spola, a ne među muškarcima, besmisleno je tu činjenicu pobijati, budući da je osim usmenih svjedočanstava po­uzdanih osoba, vjerodostojnom čini i samo iskustvo. Spomenimo, a da pri tome ne podcjenjujemo spol u kojemu je Bog uvijek činio velike stvari kako bi svima dokazao svoju moć, da različiti ljudi navode za tu pojavu različite razloge koji se u osnovi uglavnom podudaraju. Stoga je u svrhu opominjanja žena dobro govoriti o tome predmetu. A kako je iskustvo često pokazalo, one željno slušaju, samo ako se to diskretno iznosi.

Neki učenjaci, naime, navode sljedeći razlog. Tvrde da na svijetu postoje tri stvari koje ne poznaju umjerenost u dobru i zlu: jezik, sveće­nik i žena. A kada prekorače granicu normalnog stanja, dosežu vr-

hunce i najveće dubine dobra i zla. Vodi li ih dobar duh, postižu naj­bolja djela, no, vodi li ih zao duh, prepuštaju se najgorim stvarima.

Za jezik je to utvrđeno, jer je njime većina država podvrgnuta krš­ćanskoj vjeri; i Duh Sveti se ukazao Kristovim apostolima u obliku plamenih jezika. I u drugih mudrih propovjednika nalazimo jezik pasa, koji lizahu rane i čireve bolesnog Lazara. Kako je rečeno: "Jezik tvojih pasa koji iz neprijatelja kidaju dušu."

Stoga i sv. Dominika43, vođu i oca Reda propovjednika, prikazuju u obličju psa koji laje i u ustima drži goruću baklju, tako da do dana današnjeg može svojim lavežom tjerati heretičke vukove od stada ovaca Kristovih.

To proizlazi i iz svakodnevnog iskustva, jer jezik mudrog čovjeka može utišati prepiranje mnoštva, zbog čega je Salomon u Mudrim izrekama (x) s pravom u njegovu slavu spjevao više stihova: "Na us­nama razumnoga nalazi se mudrost" i, potom: "Pravednikov je jezik odabrano srebro, a razum opakoga malo vrijedi." I dalje: "Pravedni­kove su usne hrana mnogima, a luđaci umiru s ludosti svoje." Iz toga razloga dodaje na drugome mjestu (Izreke, XVI): "Čovjek snuje u srcu, a od Jahve je što će jezik odgovoriti."

O zlu jeziku naći ćeš izreke u Knjizi Sirahovoj, xxviii: "Treći je jezik potresao mnoge i prognao ih od naroda do naroda; razorio je tvrde gradove i porušio kuće kneževske." Trećim se jezikom naziva jezik onoga, koji se neoprezno ili zlobno umiješa u svađu između dvije pro­tivničke stane.

Drugo, što se tiče svećenika, pod kojim nazivom valja razumijevati klerike i redovnike oba spola, o izreci: "Izgnao je sve koji su prodavali i kupovali u Hramu" sv. Ivan Zlatousti44 veli: "Od svećenstva dolazi svako dobro i svako zlo." A sv. Jeronim u pismu Nepotianu kaže: "Iz­bjegavaj kao kugu svećenika koji se bavi novčanim poslovima, siroma­ha koji se uzdigao do bogataša, neznatnoga koji je postao slavan." A

43) 'Sv. Dominik.' Majka sv. Dominika, blažena Joanna d'Aza, prije rođenja svoga sina usnu-la je san u kojemu je na svijet donijela crno-bijelog psa, koji je u ustima nosio goruću baklju. Tako je taj pas postao simbol ovoga sveca. Valja ukazati i na značenje naziva njegove braće-dominicani, Domini canes, Psi Gospodnji.

44) 'Sv. Ivan Zlatousti'. Rođen u Antiohiji 347., umro u Komani u Pontu, 14. rujna 407. Ču-vene su njegove homilije 'O Psalmima' (iv-xii, xli, xliii-xlix, cviii-cxvii, cxix-cl). Tih pedeset

i devet homilija iscrpno je izloženo u: Baur, 'Der urspriingliche Umfang des Kommentars des hl. Joh. Chrysostomus zu den Psalmen' u , fasc. I, Rim, 1908.

Blaženi Bernard u svojoj 23. homiliji O Psalmima , govoreći o klericima veli: "Ustane li otvoreni heretik, izopćite ga i ušutkajte; ako je divlji neprijatelj, neka se svi dobri od njega skriju. No, kako ćemo znati koga da izopćimo i od koga da se skrijemo? Jer, svi su istodobno prijatelji i neprijatelji, miroljubivi i svadljivi, svi su naši bližnji, a svak traži svoje."

A na drugome mjestu veli: "Naši su prelati postali kopljonoše, a naši pastiri strigači ovaca." Pod prelatima razumijeva one ohole opate koji podčinjenima nameću teške terete, a sami neće ni prstom maknuti. A Grgur o pastorima veli: "Nitko u crkvi ne čini veće štete od onoga koji nosi ime ili red svetosti i pritom živi u grijehu; jer nitko se ne usu­đuje optužiti ga za počinjenje grijeha, uslijed čega takva djela postaju češća jer grešnika poštuju radi svetosti njegova reda." I blaženi Augustin, kada se obraća Vincentu Donatistu govori o redovnicima: "Slobodno priznajem vašoj dobrostivosti pred Gospodinom Bogom našim, koji je svjedok moje duše otkako sam počeo Bogu služiti, da sam teško prona­lazio gore, a isto tako i bolje ljude od onih koji su u samostanima grije­šili ili pobožno živjeli."

O opakosti žena, pak, govori se u Knjizi Sirahovoj (xxv): "Nema go­reg otrova nad otrovom zmijskim, niti mržnje od mržnje neprijateljske. Volim više živjeti s lavom i sa zmajem nego živjeti sa ženom opakom." A pored ostalog što o opakoj ženi na istome mjestu prethodi i što mu slijedi, zaključuje: "Malena je svaka zloća prema zloći ženskoj." Stoga veli sv. Ivan Zlatousti, govoreći o xix. poglavlju Evanđelja po Mate-ju45, koji kaže da se ne treba ženiti: "Što je žena drugo do li neprijate-ljica, neizbježna kazna, nužno zlo, prirodno iskušenje, poželjna nesreća, kućna opasnost, ugodna šteta, zlo prirode naslikano lijepim bojama! Ako je, dakle, grijeh da je otpustimo kada je trebamo zadržati, to je uistinu nužna muka; jer, otpustimo je i time počinimo brakolomstvo ili nam se valja s njome dnevno boriti." Ciceron u drugoj knjizi svoje Re­torike veli: "Mnoge požude navode čovjeka na jedan grijeh, ali samo jedna požuda navodi žene na sve grijehe; jer korijenje svih ženskih grijeha lakomost." A Seneka u svojim tragedijama piše: "Žena ili ljubi ili mrzi. Trećega nema. A ženine su suze varka, jer mogu poteći iz istin­ske tuge ili su lukavština. Kada žena razmišlja sama, razmišlja o zlu."

O dobrim se ženama, međutim, širi tako velika hvala da čitamo kako su usrećile muževe i spasile narode, zemlje i gradove; a tomu svjedoče

45) 'Sv. Matej.' Devedeset homilija o sv. Mateju napisano je oko 390. god.

Judita, Debora i Estera. Stoga veli Apostol u Prvoj poslanici Korinća-nima (vii): "I žena koja ima muža nevjernika, te on privoli stanovati s njome, neka ne otpušta muža. Ta muž nevjernik posvećenje ženom." Veli se i u Knjizi Sirahovoj, xxvi: "Blago mužu žene čestite, jer je dvo­struk broj dana njegovih." Mnogo toga vrlo pohvalnog o odličnosti dobrih žena iznosi to poglavlje navedene knjige; a Mudre izreke u posljednjem poglavlju, govore o vrsnoj ženi.

Sve se to jasno očituje i u Novome zavjetu, gdje se, primjerice, go­vori o ženama i djevicama, te drugim svetim ženama koje su odvratile narode i kraljevstva od poganstva i privele ih kršćanskoj vjeri. Čitatelj će od Vincenta iz Beauvaisa (in Spe. Histor., XXVI. 9) saznati da je ugarska država svojim obraćenjem pod najkršćanskijom Gilijom46 do­živjela mnoge čudesne stvari, a franačka pod Klotildom47, ženom Klod-vigovom. U mnogim pogrdama koje čitamo protiv žena, običava se pod ženom razumijevati tjelesna požuda, jer je rečeno: "Našao sam da je žena gorča od smrti, a i dobra je žena podložna putenoj požudi."

I drugi su navodili razloge zašto su žene praznovjernije od muška­raca. Prvi je taj da su lakovjerne; a budući da demon poglavito nastoji pokvariti vjeru, radije napada žene. Vidi Knjigu Sirahovu, xix: "Tko brzo vjeruje, laka je srca i bit će unižen." A drugi je razlog da su žene po svojoj prirodi povodljivije i lakše primaju sugestije bestjelesnog duha; a kada se tim svojstvom dobro služe, veoma su dobre, no koriste li ga za zlo, tim su gore.

46) 'Gilija'. Isto: Gisela, odana sestra bavarskog vojvode Henrika (budućeg cara sv. Henrika II.); 995. se udala za ugarskoga kralja sv. Stjepana, koji je 997. naslijedio prijestolje. Bila je neumorna u svojim nastojanjima da proširi kršćansku vjeru diljem kraljevstva. Krunidbeni plašt od grimiznog damasta iz 1031., koji je svilenim i zlatnim nitima izvezla kraljica Gisela, pohranjen je u Budimpešti.

47) 'Klotilda'. Pretpostavlja se da je rođena u Lyonsu oko 474.; umrla u Toursu, 3. lipnja 545. Blagdan sv. Klotilde obilježava se 3. lipnja. Vjenčanje Klodviga I., kralja salijskih Franaka i Klotilde, koje se dogodilo 492. ili 493., od šestoga je stoljeća nadahnjivalo tvorce epskih pripovijetki i legendi. Klotilda je ubrzo zadobila veći utjecaj od svoga supruga, koji je iskori­stila u svrhu kraljeva obraćenja na katoličku vjeru. Premda se izvjesno vrijeme činilo da njezini napori neće uroditi nikakvim plodom, Klodvig, suočen s gotovo neminovnim porazom svojih vojnika u bitki protiv Alemana, prizvao u pomoć boga svoje supruge, obećavši mu da će po­stati kršćaninom ishodi li pobjedu Francima. Ratna se sreća u tome trenutku okrenula u korist Franaka, te je Klodvig, sukladno svom obećanju, pristao na svoje krštenje, koje je održano na Božić 496. u Reimsu, a obred je predvodio sv. Remigije. Kršćansku je vjeru istoga dana pri­grlila i njegova sestra, kao i tri tisuće njegovih najvećih ratnika. Tako je sv. Klotilda bila oruđe obraćenja moćnoga naroda.

Treći je razlog da im je jezik hitar, pa ono što po svom zlom umi­jeću znaju, ne mogu zatajiti svojim drugaricama; a budući da nemaju snage, u čarobnjaštvu nalaze lak način da se tajno osvete. Vidi što kaže Sirah u već spomenutom odlomku: "Volim više živjeti s lavom i sa zmajem nego živjeti sa ženom opakom. Malena je svaka zloća prema zloći ženskoj." Tomu se može dodati da tako i čine jer su povodljive.

Treći, pak, navode druge razloge koje propovjednici moraju veoma oprezno iznositi i o njima govoriti. Naime, točno je da Stari zavjet uglav­nom loše govori o ženama i to zbog prve grješnice, Eve i drugih koje je oponašahu; ipak, poslije se u Novome zavjetu, ime Eve mijenja u Ave (kako kaže sv. Jeronim), i sve zlo što ga je donijelo Evino prokletstvo, odstranio je blagoslov Marijin. Stoga bi propovjednici o njima trebali uvijek govoriti što je više moguće pohvalno.

No, budući da se u današnja vremena ta bezbožnost nalazi češće kod žena nego kod muškaraca, kako nas uči samo iskustvo, možemo, zanima li koga razlog, rečenom dodati da ne začuđuje da su žene, bu­dući da su tjelesno i duševno slabije, sklonije čarobnjaštvu.

Naime, što se tiče razuma ili shvaćanja duhovnih stvari, čini se da su žene drukčije od muškaraca; a tu činjenicu potvrđuju zdrava razma­tranja autoriteta, potkrijepljena mnogim primjerima iz Svetoga pisma. Terencije48 veli: "Žene su intelektom nalik djeci." A Laktancije (Insti-tutiones, III): "Osim Temeste49, nijedna žena nikada nije razumjela filozofiju." Mudre izreke (xi) ovako opisuju ženu: "Zlatan je kolut na rilu svinjskom: žena lijepa, a bez razuma."

Ali, razlog tomu počiva u naravi, jer žene su u većoj mjeri podlo­žne tjelesnoj strasti od muškaraca, kako se to vidi iz mnogih njenih putenih opačina. Valja također istaknuti da je taj poremećaj obilježen kod stvaranja prve žene, koja je oblikovana iz savinutog rebra, odnosno iz prsnoga rebra koje je svinuto kao da je okrenuto od muškarca. A budući da je radi toga nedostatka ona nesavršena životinja, žena je uvijek prijetvorna. Tako Katon veli: "Kada žena plače, nastoji koga

48) 'Terencije'. 'Hecyra', III, i, 30-32: "Pueri inter sese quam pro levibus noxiis iras gerunt! Qua propter? quia enim, qui eos gubernat animus, infirmum gerunt. Itidem illa mulieres sunt ferme, ut pueri, levi sententia. "

49) 'Temesta'. "Denique nullas unquam mulieres philosophari docuerunt praeter unam ex omni memoira Themisten. " III, xxv. Ali, Xistus Betulaeus (ur. 1556.) komentira: "Putat for-tasse Leontii coniugem, ad quam Epicurus scripisse legitur. Quid dicemus de Thermistoclea, Pythagorae sorore? quid de aliis pluribus quorum, bene longum catalogum Textor recenset? "

zavarati." I dalje: "Kada žena plače, nastoji prevariti muškarca." Tomu svjedoči primjer Samsonove žene, koja ga je laskanjem namamila da joj otkrije zagonetku, koju je zadao Filistejcima, a ona im je potom odala, te ga tako prevarila. Da one po prirodi imaju manje vjere, vidi se i po prvoj ženi; jer, kada ju je zmija upitala zašto ne jedu sa svakog rajskog stabla, ona joj je odgovorila: "Plodove sa stabala u vrtu smijemo jesti. Samo za plod ... da ne umrete!" Time je pokazala da sumnja i da ne vjeruje Božjim riječima. Na to ukazuje i etimologija riječi: naime, riječ femina potječe od riječi fe i minus, budući da je uvijek slaba da ima i održi vjeru. To što je rečeno o vjeri proizlazi i iz njezine naravi; unatoč tomu što se vjera Blažene Djevice, milošću i njezinom naravi, nikada nije kolebala, čak ni u vrijeme Kristovih muka, dok se kolebala kod svih muškaraca.

Stoga je, dakle, zla žena po svojoj naravi sklona brže sumnjati u vjeru, a time i brže odricati se vjere, što je temelj za čarobnjaštvo.

Što se, pak, tiče njezine druge duševne moći, naime, volje; kada žena mrzi onoga koga je prije ljubila, čitava joj se duša pjeni od gnje­va i netrpeljivosti, baš kao što se more uvijek uzdiže i talasa. Na to aludiraju mnogi autoriteti. Knjiga Sirahova (xxv) veli: "Malena je sva­ka zloća prema zloći ženskoj." A Seneka (Tragedije, VIII): "Ni snage plamena, ni nabujalog vjetra, ni strijele napete ne moraš se bojati ko­liko požude i mržnje napuštene žene."50

To potvrđuje i primjer žene koja je Josipa krivo optužila i time ga dala zatvoriti, jer je odbio s njome počiniti zločin preljuba (Postanak, xxx). A uistinu glavni uzrok koji doprinosi razmnožavanju vještica, jest žalostan razdor među oženjenim i neoženjenim muškarcima i že­nama. Štoviše, tako je čak i među svetim ženama, pa kako je tek onda s drugima? U Postanku (xxi), naime, vidite kako je netrpeljiva i zavidna Sara bila prema Hagari nakon što je ova začela: kako se Rahela odno­sila prema Lei jer ona sama nije imala sinova (Postanak, xxx): i Ana koja je bila nerotkinja, prema Penini koja je bila plodna (Prva knjiga o Samuelu, i): i kako je Mirjam (Brojevi, xii) mrmljala i rogoborila protiv Mojsija, zbog čega bude gubom pogođena; i kako je Marta bila zavidna prema Mariji Magdaleni, jer je ova sjedila dok je Marta slu­žila (Luka, x). Radi toga kaže Knjiga Sirahova (xxxvii): "Ne savjetuj se sa ženom o njezinoj suparnici", čime se želi reći da je s njome be-

50) 'Seneka'. 'Medeja', 579-82

skorisno se savjetovati jer ljubomora, tj. zavist postoji uvijek u zloj ženi. A, budući da žene tako međusobno postupaju, kako li će tek pre­ma muškarcima.

Valerije Maksim nam kazuje kako je grčki kralj Foronej govorio svome bratu Leonteju na dan svoje smrti, da mu do potpune sreće ništa ne bi nedostajalo da mu je uvijek nedostajala žena. A na Leontejev upit kako žena može stajati na putu sreći, ovaj mu odgovori da to svi ože­njeni muškarci znaju. A kada su filozofa Sokrata upitali treba li čovjek uzeti ženu, on je odgovorio: "Ne uzmeš li je, obuzet će te samoća, a rod tvoj će propasti i stranac će naslijediti tvoj imetak; uzmeš li je, trp-jet ćeš vječna uzrujavanja, tužbe i svađe, prigovore o mirazu, mrštenje svojih rođaka, brbljav jezik svoje punice, ispast ćeš rogonja i nećeš biti siguran hoćeš li dobiti nasljednika." Tako je govorio na temelju osobnoga iskustva. Jer, kako veli sv. Jeronim u Contra Iovinianum51: "Imao je taj Sokrat dvije žene koje je podnosio veoma strpljivo, no nije se mogao osloboditi njihovih psovki, ni njihove vike i prijekora. Tako je jednoga dana, kada su na njega navalile pritužbama, izašao te sjeo pred kuću da odahne od njihova dodijavanja, u kom času žene izliju na njega prljavu vodu, na što se filozof ne obazre, već reče: 'Znao sam da će nakon grmljavine uslijediti kiša.'"

Postoji i priča o nekom muškarcu čija se žena utopila u rijeci i koji je, tražeći njezino truplo da ga izvadi iz vode, hodao obalom uzvodno. A kada ga upitaše zašto traži uzvodno kada teški predmeti plivaju niz vodu, a ne uz vodu, odgovori im: "Ta se žena za života uvijek, riječima i djelima suprotstavljala mojim zapovijedima. Zato je tražim u suprot­nom smjeru, nije li možda i nakon smrti zadržala svoju samovolju."

I, doista, kao što se radi prvog nedostatka, nedostatka razuma, žene lakše odriču vjere, tako i radi drugog, naime, nesređenih čuvstava i stra­sti, traže, smišljaju i provode različite osvete, bilo putem čarobnjaštva ili kakvim drugim sredstvima. Stoga ne začuđuje što u tom spolu ima toliko mnogo vještica.

Žene, nadalje, imaju i slabo pamćenje; naime, u njima je prirodan porok da se ne daju ukrotiti, već slijede svoje porive bez ikakva obzira; kada za nečim teže, samo to imaju na umu i to zadrže u sjećanju. Stoga veli Teofrast: "Predaš li joj upravljanje čitavom kućom, a sebi zadržiš

51) 'Contra Iovinianum'. Ta rasprava je napisana 392.-93.

odlučivanje o nekoj većoj stvari, mislit će da joj ne vjeruješ i izazvat ćeš svađu; a, ne umiriš li je brzo, pripremit će za tebe otrov i pitat će za savjet gatare i vračare; tako će postati vještica."

Ali, čuj što o vlasti žena govori Ciceron (Paradaxa): "Može li se slobodnim zvati čovjek kojemu žena upravlja, nameće zakone, zapo­vijeda i zabranjuje da čini što želi, tako da ne može i ne usuđuje joj se išta odbiti? Ja ga ne bih nazvao samo robom, već najjadnijim među ro­bovima, makar i potjecao iz najuglednije obitelji." A Seneka progovara kroz usta razjarene Medeje52: "Što oklijevaš slijediti svoj sretan poriv? Koliko je velik dio osvete u kojoj uživaš?", navodeći mnoge dokaze da se ženom ne može upravljati, jer ona slijedi svoj poriv čak i pod cijenu svoga uništenja. Tako čitamo o mnogim ženama koje su se ubile iz lju­bavi ili tuge, jer nisu mogle izvršiti svoju osvetu.

Pišući o knjizi Danielovoj, sv. Jeronim kazuje priču o Laodiki, ženi sirijskog kralja Antioha, koja je strahovala da će kralj više ljubiti svoju drugu ženu, Bereniku. Stoga je prvo dala ubiti Bereniku i kćer koju je ona imala s Antiohom, a potom je i sebe usmrtila otrovom. A zašto? Zato što žena ne dopušta da se njome vlada, već hoće slijediti svoj poriv. Stoga sv. Ivan Zlatousti s pravom veli: "O, zlo gore od svakog zla, zla žena, bila ona siromašna ili bogata. Jer, ako je žena bogataša, ona ga ne prestaje noću i danju lukavim govorom podbadati, podlo mu laskati i žestoko ga salijetati. A, ima li siromašnoga muža, ni njega ne prestaje podražavati na gnjev i svađu. Ako je, pak, udovica, prezire sve radi svega, pa se duhom oholosti zagrijava za svaku obijest."

Istražujemo li, ustanovit ćemo da su gotovo sva kraljevstva na svi­jetu bila uništena zbog žena. Naime, sretna država Troja bijaše razore­na zbog otmice jedne žene, Helene, što je uzrokovalo pogibiju tisuće Grka. Židovska je država trpjela mnoge nesreće i razaranja zbog pro­klete Izebele i njezine kćeri Atalije, judejske kraljice, koja je dala ubiti sinove svoga sina da nakon njegove smrti sama vlada; no, obje su žene ubijene. Rimsko je carstvo pretrpjelo mnogo zla zbog Kleopatre, egi­patske kraljice, najopakije među ženama. Isto tako i druge države. Sto­ga ne začuđuje što svijet sada trpi od pakosti žena.

Razmotrimo sada putene prohtjeve samoga tijela, odakle proizlaze najveće nevolje u ljudskom životu. Opravdano možemo s Catonom

52) 'Medeja', V, 895-6: 'Quid, anime, cessas sequere felicem impetum? Pars ultionis ista, qua gaudes, quota est?'

Utičaninom reći: "Kada bi svijet mogao postojati bez žena, općili bismo s bogovima. Jer, uistinu, bez ženske zlobe, a da ni ne spominjemo čarob­njaštvo, svijet bi bio slobodan od nebrojenih opasnosti." Čujte što Va-lerije veli Rufinu: "Ne znaš da je žena Himera, no moraš znati da je to trostruko čudovište, ukrašeno licem sjajnog i plemenitog lava, unaka-ženo tijelom smrdljive koze i naoružano otrovnim zmijskim repom." Pritom misli daje žena lijepa izgleda, zarazna dodira, te da je općenje s njome smrtonosno.

Čujmo nešto i o drugom ženinom svojstvu, glasu. Naime, ako je po prirodi lažljiva, tako nas i njezin govor ubada, a ipak oduševljava. Zato je i njezin glas poput pjeva sirena, koje svojom milom melodijom vabe prolaznike i onda ih ubijaju. A ubijaju ih prazneći im novčarku, oduzi­majući im snagu i tjerajući ih da se odreknu boga. Citirajmo još jednom Valerija koji govori Rufinu: "Njezine su riječi užitak koji aromom začinju-je grijeh; cvijet ljubavi je ruža, jer je ispod njezina purpura skriveno mnogo trnja." Vidi Mudre izreke, 5:3-4: "Nepce joj je glatkije od ulja, ali je ona naposljetku gorka kao pelin."

Osvrnimo se i na njezin hod, držanje i odijevanje, u čemu svojom taštinom premašuje i najtaštije. Nema muškarca na svijetu koji se toliko trudi ugoditi Bogu, koliko se čak i prosta žena trudi svojim taštinama svidjeti muškarcu. Primjer pruža život Pelagije53, žene odane zemalj­skim ugodama, koja je običavala raskošno urešena hodati Antiohijom. Kada ju je ugledao sveti otac imenom Nonije, rekao je svojim drugovi­ma da se on za čitavoga svog života nije toliko trudio svidjeti se Bogu; a mnogo je o tome još rekao, što je sačuvano u njegovim govorima.

Takva je žena nad kojom nariče Propovjednik (vii), i nad kojom Crkva čak i sada nariče zbog mnoštva vještica: "Otkrih da ima nešto gorče od smrti-žena, ona je zamka, srce joj je mreža, a ruke okovi; tko je Bogu drag, izmiče joj, a grešnik je njezin sužanj." Ona je gorča od smrti, tj. od vraga. U Otkrivenju, 6:8 se veli: "Njegovo je ime Smrt." Naime, premda je vrag naveo Evu na grijeh, Eva je zavela Adama.

53) 'Pelagija'. 'Pelagia meretrix' ili 'Pelagia mirna', prekrasna glumica koja je u Antiohiji vodila život prostitutke. Nakon što ju je sveti biskup Normus obratio na kršćanstvo, preruše-na je u muškarca otišla na hodočašće u Jeruzalem, gdje je godinama živjela u najvećem trp­ljenju i pokori u špilji na Maslinskoj gori. Ta 'bienheureuse pecheresse' je uživala glas velike svetice, pa je i kanonizirana, a na Istoku se već dugo štuje njezin kult i svetkuje njezin blag­dan 8. listopada, što je i njezin spomendan u rimskoj matrilogiji.

Gorča je od smrti, jer nam Evin grijeh ne bi donio ni duševnu ni tje­lesnu smrt, da je Adam nije u grijeh slijedio, na što ga je navela Eva.

Gorča je od smrti i stoga što je smrt prirodna i uništava samo tijelo; ali grijeh koji proizlazi od žene, uništava dušu oduzimajući joj milost, a često i tijelo za kaznu zbog grijeha.

Gorča je od smrti i jer je tjelesna smrt otvoren i strašan neprijatelj, a žena je prikriveni neprijatelj koji se umiljava.

Opasnija je od zamke, pri čemu se ne misli na lovačku, već na zam­ku demona. Jer, ljudi kada vide i čuju žene, ne bivaju uhvaćeni samo tjelesnim požudama: kako veli sv. Bernard: "Njihovo je lice vruć vjetar, a glas siktanje zmije", nego one zlim činima začaravaju nebrojene ljude i životinje. A kada se veli da joj je srce mreža, pritom se govori o ne­dokučivoj zlobi koja vlada njezinim srcem. A ruke su joj okovi kojima zarobljuje jer, kada rukama dotiču neko stvorenje da ga začaraju, uz po­moć vraga postižu ono za čim teže.

Zaključimo. Sve čarobnjačke radnje proistječu iz tjelesne požude koja je u ženama nezasitna. Vidi Mudre izreke, xxx: "Postoje tri stvari nezasitne, i četvrta koja ne kaže: 'Dosta!'", naime, usta maternice. Sto­ga se sjedinjuju čak i s demonima kako bi utažile svoju požudu. Ovdje bismo mogli iznijeti još mnogo razloga, ali razumnome je dovoljno jasno da ne začuđuje što nalazimo da se više žena nego muškaraca okaljalo herezom čarobnjaštva. A, dosljedno tome, ispravnije je nazi­vati je herezom vještica, a ne herezom čarobnjaka, da joj se ime izvodi iz onih koje se u većoj mjeri time bave. Slava Svevišnjemu koji je mu­ški spol do sada čuvao od tako velikog zločina: jer je htio da se za nas rodi i pati, zato je muškome rodu dao takvu prednost.

Za koju se vrst žena ustanovljuje da su u većoj mjeri supersticiozne i vještice.

Što se tiče drugog pitanja, tj. za koje žene ustanovljujemo da su više od drugih supersticiozne i okaljane čarobnjaštvom, valja reći, kako je pokazano u prethodnom pitanju, da se čini kako tri glavna poroka oso­bito prevladavaju u zlim ženama, naime, nevjera, častoljubivost i blud-nost. Stoga su one više od drugih sklone čarobnjaštvu, jer se više od ostalih odaju tim porocima. Budući da posljednji od ta tri poroka uglav­nom prevladava, jer je nezasitan, itd., iz toga slijedi da su među častolju-

bivim ženama okaljane one, koje s većim žarom zadovoljavaju svoje prljave požude; a one su brakolomnice, bludnice i priležnice velikaša.

Kako se napominje u papinoj Buli (pape Innocenta VIII u dodatku knjige, op. ur.), one čaraju sedmerostrukim čarobnjaštvom, kaljajući spolni čin i začeće u utrobi. Prvo time što smućuju pamet ljudima na­vodeći ih na neumjerene strasti; drugo, sprječavajući moć oplodnje; treće, odstranjujući za to neophodne udove; četvrto, svojim opsjenar­skim umijećem pretvarajući ljude u životinjske spodobe; peto, uništa­vajući sposobnost rađanja u ženskih bića; šesto, izazivajući pobačaje; sedmo, žrtvujući djecu demonima, te nanoseći mnogostruku štetu dru­gim stvorenjima i plodovima zemlje. O tome ćemo poslije govoriti, a za sada ćemo raspravljati o štetama koje nanose ljudima.

Prvo ćemo govoriti o onima koje čaranjem navode na neumjerenu ljubav ili mržnju. Tu je materiju teško razmatrati bez općenitog pret­hodnog razumijevanja. Ipak, valja zaključiti da je to činjenica. Naime, sv. Toma (IV, 34), govoreći o ženidbenoj zapreci uzrokovanoj vještič-jim čaranjem, pokazuje da je Bog dao vragu veću moć nad čovječjim spolnim aktom, nego nad drugim ljudskim radnjama; a to obrazlaže time da demoni više napastuju one žene koje se takvim radnjama više bave, te one u većem broju postaju vještice.

On, naime, kaže da je Bog dao vragu veću moć nad tim, nego li nad drugim radnjama, stoga što je prvi grijeh, kojim je čovjek postao rob vragu, ušao u nas aktom oplodnje. Isto tako, vještičja se moć više očituje u zmijama nego u drugim životinjama, jer je vrag pomoću zmije iskuša­vao ženu. Isto tako, kako kasnije dodaje, premda je brak Božje djelo, jer je i njega ustanovio, katkad ga đavolja djela unište: ne, doduše, svojom silom, jer bi tada vrag bio jači od Boga, već Njegovim dopuštenjem, sprječavajući izvršenje spolnog čina privremeno ili trajno.

Stoga možemo reći, a to nas uči iskustvo, da te žene zadovoljavaju svoje prljave požude na sebi, ali i na moćnicima svoga vremena, svih položaja i staleža, time što im uništavaju duše najraznovrsnijim čaroli­jama, navodeći ih na neumjerenost u spolnoj ljubavi, na takav način da ih nikakva sramota ili savjest ne može odvratiti od takvih radnji. Budući da vještice ne dopuštaju da ih zadesi kakva šteta, ni od njih sa­mih, ni od koga drugoga, jednom kada ih imaju u svojoj vlasti, od takvih muškaraca prijeti velika opasnost našega vremena, naime, uništenje vjere. Na takav se način njihov broj svakim danom uvećava.

Da nas barem iskustvo tomu nije naučilo! Ali čarobnjaštvo je uistinu pobudilo takvu mržnju među onima vezanima sakramentom ženidbe, time što je učinilo da spriječi moć oplodnje, tako da muškarci nisu kadri izvršavati radnje neophodne za začeće potomstva. No, budući da ljubav i mržnja počivaju u duši, u koju čak ni vrag ne može prodrijeti, da se rečeno komu ne bi učinilo nevjerojatnim, o tome valja raspravljati u drugom pitanju; jer će ta materija argumentacijom biti razjašnjena.

PITANJE VII

Mogu li vještice navesti ljudska srca na ljubav ili mržnju.

P itanje je mogu li demoni posredstvom vještica, u ljudskim srcima pobuditi neumjerenu ljubav ili mržnju; a, slijedeći prethodne za­

ključke, tvrdi se da to nisu kadre učiniti. Naime, tri su stvari koje čine čovjeka: volja, um i tijelo. Prvom upravlja sam Bog (jer je rečeno: "Kraljevo je srce u rukama Gospodina."); um nadahnjuje anđeo; a tije­lom upravljaju kretanja zvijezda. Budući da demoni ne mogu izazvati promjene u tijelu, još su manje kadri u duši potaknuti ljubav ili mržnju. Posljedica je jasna; naime, iako imaju veću moć nad tjelesnim nego li nad duhovnim stvarima, ne mogu mijenjati čak ni tijelo, što se često pokazalo točnim. Demoni ne mogu proizvesti nikakve supstancije ili slučajne pojave, osim uz pomoć kakve druge sile koja ih proizvodi. S time u svezi navodi se ono što je prethodno rečeno; naime, kako svatko tko vjeruje da se bilo kakvo stvorenje može promijeniti na bolje ili na lošije ili, pak, preobraziti u neku drugu spodobu ili drugo obličje, osim djelovanjem samoga Stvoritelja, gori je od poganina i heretika.

Osim toga, sve što djeluje s naumom, poznaje svoj učinak. Prema tome, da vrag ima moć da potakne ljudske umove na mržnju ili ljubav, bio bi kadar vidjeti i unutarnje misli srca; to, pak, protuslovi Knjizi cr­kvenog nauka: "Đavao ne može vidjeti naše unutarnje misli." I na dru­gome mjestu: "Ne proistječu sve naše zle misli od đavla, jer katkad nastaju našim izborom."

Nadalje, ljubav i mržnja stvar su volje, koja je duboko usađena u duši; stoga ih vrag ne može uzrokovati nikakvim lukavštinama. Za­ključujemo da u dušu može ući samo Onaj (kako veli sv. Augustin) koji ju je stvorio.

Nadalje, neodrživa je tvrdnja da vrag može upravljati voljom, jer je kadar utjecati na unutarnja čuvstva. Naime, čuvstva su jača od tjelesne snage, a vrag ne može stvoriti ništa fizičko, kao što su tijelo i krv; stoga ni preko čuvstava ne može ništa proizvesti.

Ali protiv toga. Veli se da vrag ne napastuje ljude samo izvana, već i iznutra; no, to ne bi bilo točno da ne može u izvjesnoj mjeri utjecati na dušu. I sv. Ivan Damaščanski veli: "Đavao je izvor svog zla i nečistoće." A Dionizije (O božanskim imenima IV): "Mnoštvo je demona uzrok svega zla, itd."

Odgovor. Prije svega valja ukazati na razliku medu uzrocima; drugo, pokazat ćemo kako vrag može utjecati na unutarnje sposobnosti uma (osjetila), naime, na čuvstva; i na kraju, izvest ćemo odgovarajući zaklju­čak. Što se tiče prve točke, uzrok se može razumjeti na dva načina, naime, kao izravan i neizravan. Kada nešto prouzroči neku posljedicu, tvrdi se da je to slučajan i posredan uzrok posljedice. Tako možemo reći da je onaj tko cijepa drva uzrok vatre. Slično tome, možemo reći da je vrag uzrok svih naših grijeha, jer je on naveo prvog čovjeka na grijeh, koji je prenesen na čitav ljudski rod, koji je radi toga sklon činjenju svih grijeha. Na taj način valja razumjeti riječi sv. Ivana Damaščanina i Dionizija.

Ali, izravan je uzrok onaj koji izravno prouzroči posljedicu; a u tom smislu vrag nije uzrok svih grijeha. Naime, svi se grijesi ne čine na po­ticaj vraga, već su izbor naše volje. Kako veli Origen: "Čak i da ne po­stoji đavao, ljudi bi ipak žudjeli za hranom i bludom i ostalim takvim stvarima. A iz tih neumjerenih požuda mogu proizaći mnoge stvari, osim ukoliko te žudnje nisu razumno obuzdane. No, zauzdavanje takvih neobuzdanih želja dio je čovjekove slobodne volje, nad kojom čak ni vrag nema vlast."

Budući da navedeno razlikovanje nedovoljno objašnjava zašto vrag katkad proizvodi mahnitu ljubavnu zasljepljenost, valja nam dodati da, premda takvu neumjerenu ljubav ne može prouzročiti izravno utječući na čovjekovu volju, to je ipak kadar učiniti uvjeravanjem. I to čini na dva načina, u vidljivom i nevidljivom obličju. U vidljivom kada se vješti­cama prikazuje u obličju čovjeka i s njima neposredno razgovara, nago­varajući ih da počine grijeh. Tako je u obličju zmije iskušavao i naše praroditelje u edenskom vrtu; tako je iskušavao i Krista u pustinji obja-vivši Mu se u vidljivom obliku.

Nije, međutim, ispravno misliti da vrag samo na takav način utječe na čovjeka, jer, u tom bi slučaju počinio samo one grijehe na koje ga vrag potiče u vidljivom obliku, a ne bi sagriješio na njegov nagovor. Stoga valja reći da vrag čak i u nevidljivom obliku navodi čovjeka na grijeh. To čini na dva načina, uvjeravanjem ili utjecanjem na volju. Na prvi način predstavlja čovjekovu razumu neku stvar kao dobru. To može činiti na tri načina; predstavljanjem neke stvari umu ili, pak, unutarnjim i vanjskim osjetilima Što se tiče uma, dobri anđeo može prosvijetliti čovjekov um u poimanju neke stvari, kako tvrdi Dionizije; a, prema Ari­stotelu, poimanje stvari istovjetno je trpljenju: dakle, vrag može u um utisnuti neki oblik, čemu slijedi čin poimanja.

Tvrdi se da vrag to može činiti svojom prirodnom moći, koja, kako je pokazano, nije oslabljena. Međutim, ističe se da to ne može činiti prosvjetljenjem, već uvjeravanjem. Jer, čovjekov je um takvoga stanja da, što je više prosvijetljen, lakše spoznaje istinu i lakše se može ob­raniti od obmane. A kako vrag nastoji da njegova obmana bude trajna, njegovo se uvjeravanje nikako ne može nazvati prosvjetljenjem: premda se može nazvati bjelodanim jer on, prilikom uvjeravanja u nevidljivom obličju, usađuje neku predodžbu u unutarnja i vanjska osjetila. Uslijed toga, spoznavajući um je uvjeren da ima izvršiti neki čin.

Što se, pak, tiče njegove moći da utječe na unutarnja čula, ističe se da je tjelesno biće po svojoj naravi takvo da ga pokreće duhovno biće; što jasno proizlazi iz naših duša koje pokreću naša tijela; isto vrijedi i za zvijezde. No, svojom naravi nije prilagođeno da bude izravno podlo­žno utjecajima, pri čemu razumijevamo vanjske, a ne oblikujuće utje­caje. Stoga je neophodan stjecaj neke tjelesne sile, kako je dokazano u 7. knjizi Metafizike. Tjelesna se tvar u pogledu premještanja, prirod­no pokorava dobrom ili zlom anđelu; i upravo radi toga demoni mogu premještanjem skupljati sjeme i njime proizvoditi čudesne učinke. Na taj su način i faraonovi čarobnjaci, stjecajem odgovarajućih aktivnih i pasiv­nih sila proizveli zmije i životinje. Stoga demone samo Bog može sprije­čiti u izvođenju učinaka koji se odnose na premještanje tjelesnih tvari ili bića.

Razmotrimo sada kako vrag može premještanjem potaknuti čovje­kovu maštu i opažanja unutarnjih osjetila pomoću utvara i impulziv­nih radnji. Valja spomenuti da Aristotel (De Somno et Vigilia) pripisuje uzrok utvara u snovima kretanju, činjenici da krv u životinje koja spava,

teče do najskrovitijeg sjedišta čula, odakle izviru kretanja i dojmovi, koji su ostaci proteklih, zadržanih u umu ili unutarnjem osjetilu; a riječ je o fantaziji ili mašti koje sv. Toma, kako ćemo vidjeti, izjednačuje.

Naime, fantazija ili mašta je riznica ideja primljenih čulima. A do­gađa se da demoni toliko snažno uzbuđuju unutarnja osjetila, odnosno sposobnost zadržavanja predodžbi, da se one u trenutku kada su primlje­ne od vanjskih stvari, čine novim dojmovima.

Točno je da se s time ne slažu svi; no, želi li se tkogod podrobnije ba­viti ovim pitanjem, valja mu imati na umu mnogobrojnost unutarnjih osjetila i njihovih funkcija. Avicena u svojoj knjizi O duši tvrdi da ih postoji pet: razbor, fantazija, mašta, misao i pamćenje. Ali, sv. Toma u Prvom dijelu 79. pitanja kaže da ih ima samo četiri, jer on izjednačuje fantaziju i maštu. Da izbjegnem suvišnu opsežnost, propuštam iznijeti mnoga druga razmatranja o toj materiji.

Dovoljno je reći sljedeće. Fantazija je riznica ideja, dok je pamćenje nešto posve drukčije. Fantazija je riznica ili spremište ideja primljenih osjetilima, dok je pamćenje riznica poriva, koji nisu primljeni osjetilima. Naime, čovjek koji ugleda vuka od njega bježi, no ne radi njegove ružne boje ili izgleda, što su ideje primljene vanjskim osjetilima i sačuvane u njegovoj mašti, već od njega bježi jer mu je vuk prirodni neprijatelj. A ta spoznaja proizlazi iz nekog poriva ili straha, koji se razlikuje od misli koja vuka prepoznaje kao neprijatelja, a psa kao prijatelja. A spremište tih poriva je pamćenje. U životinjskoj su prirodi primanje i zadržava­nje dvije različite stvari; naime, oni tjelesne sokove vlažnoga stanja lakše primaju, ali teže zadržavaju; posve je suprotno u onih suhoga stanja.

Vratimo se pitanju. Utvare koje se spavačima pojavljuju u snovima, proizlaze iz ideja zadržanih u spremištu njihova uma uslijed prirodnog premještanja uzrokovanog istjecanjem krvi u prvo i najskrovitije sjedi­šte njihovih sposobnosti opažanja; pritom mislimo na prirođeno premje­štanje u glavi i moždanim stanicama.

Isto se može dogoditi uslijed sličnog kretanja koje proizvode demoni. Osim toga, takve se stvari ne događaju samo spavačima, već čak i budni­ma, jer i u njima demoni mogu uznemiriti i uzbuditi unutarnja osjetila i tjelesne sokove, čime se izvlače ideje pohranjene u spremištima nji­hovih umova, koje se potom očituju fantaziji i mašti, tako da ti ljudi umišljaju da su te stvari istinite. To se naziva unutarnjim napastovanjem.

Ne začuđuje, stoga, da vrag to može činiti svojom prirodnom moći; naime, budući da budan i razborit čovjek, može voljno izvlačiti iz svo-

jih spremišta predodžbe koje je u njima zadržao; na taj način može u sebi prizvati svakovrsne željene predodžbe. S obzirom na to, lako mo­žemo razumjeti neumjerenu ljubavnu zaslijepljenost.

Dva su načina na koja demoni mogu, kako je rečeno, pobuditi takve predodžbe. Kako je objašnjeno u pitanju o napastovanju i primjerom voljnog umišljanja, oni katkad djeluju ne sputavajući ljudski razum. No, razum je katkad potpuno sputan, što potvrđuje primjer nekih ljudi s prirodnom tjelesnom ili duševnom manom, te mjesečara i pijanaca. Sto­ga ne začuđuje što demoni mogu, uz Božje dopuštenje, sputati razum; a takvi se ljudi nazivaju deliričnima, jer im je vrag ugrabio čula. To čine na dva načina, naime, uz pomoć vještica ili bez njih. Tako Aristotel, u navedenom djelu, veli da svakoga tko osjeća strast pokreće i najmanja stvar. Tako ljubavnika pokreće i najmanja sličnost s njegovom ljubavlju, a slično je i s onime tko osjeća mržnju. Prema tome, demoni koji iz ljudskih postupaka saznaju kojim se strastima najviše predaju, u njima pobuđuju takvu neumjerenu ljubav ili mržnju, snažnije i učinkovitije im utiskujući svoj cilj u maštu, budući da to mogu lakše činiti. To je naj­lakši način da ostvare svoj cilj, kao što je ljubavniku lakše prizvati iz pamćenja sliku svoje ljubavi, i u svojim je mislima zadržati ugodnom.

No, kada te stvari čine posredstvom i na zagovor vještica koje su s njima sklopile ugovor, tada to čine čarobnjaštvom. Međutim, tu mate­riju na ovome mjestu nije moguće iscrpno izložiti radi velikog broja primjera, koje nalazimo i među svećenstvom i među laicima. Koliko je, naime, preljubnika napustilo svoje najdivnije supruge zbog požude pre­ma najopakijim ženama!

Poznata je priča o starici koja je, kako čak i danas pripovijedaju bra­ća u jednom samostanu, na taj način začarala tri opata, te ih čak i ubila, a četvrtoga otjerala u ludilo. Taj je zločin, naime, javno priznala, drz-nuvši se pri tom reći: "Učinila sam to i činim i dalje, a oni se ne mogu oduprijeti svojoj ljubavi prema meni, jer su pojeli suviše moga gnoja [pri čemu je svojom rukom izmjerila određenu duljinu]." Priznajem, međutim, da ona živi i danas jer nismo raspolagali dokazima dostatni­ma da protiv nje podignemo optužbu ili je privedemo sudu.

Valja imati na umu da vrag, kako je rečeno, u nevidljivom obličju navodi čovjeka na grijeh uvjeravanjem, ali i uz pomoć njegove volje. Premda nije osobito primjereno, vrijedi spomenuti da sličnim utjecajem na ljudsku volju i tjelesna stanja, neke ljude čini sklonijima gnjevu, pohoti i drugim strastima. Naime, očito je da je čovjek takvog tjelesnog

stanja skloniji pohoti, gnjevu i sličnim strastima, a kada su one u nje­mu pobuđene, spremnije će im se predati. No, budući da je ovdje teško navoditi presedane, valja nam iznaći lakši način kojim ćemo ih obznaniti ljudima radi njihova upozorenja. U drugom dijelu ove knjige rasprav­ljat ćemo o sredstvima, pomoću kojih se tako začarani ljudi mogu izli­ječiti.

Način propovijedanja ljudima o nezasitnoj ljubavi. U svezi prethodno rečenog, propovjednik postavlja sljedeće pitanje: "Je li sukladna katoličkoj vjeri tvrdnja da vještice mogu zaraziti ljud­ske umove neumjerenom ljubavlju prema nepoznatim ženama, i toliko zapaliti njihova srca, da ih ni sram, ni kazna, niti ikakve riječi ili djela ne mogu odvratiti od takve ljubavi; nadalje, mogu li pobuditi toliku mržnju među supružnicima koja će ih spriječiti u izvršenju svojih brač­nih radnji; štoviše, u toj mjeri da u gluho doba noći oni prelaze velike udaljenosti u potrazi za ljubavnicama.

Propovjednik se u razmatranju ove materije može, ako želi, poslu­žiti nekim argumentima iz prethodnoga pitanja. U suprotnom, dovoljno je reći da valja riješiti neke poteškoće vezane uz pitanja ljubavi i mr­žnje. Naime, te strasti napadaju volju čiji je čin uvijek slobodan i može ju obuzdati samo Bog, koji njome može upravljati. Iz toga jasno proiz­lazi da ni vrag, ni vještica koja djeluje uz njegovu pomoć, ne mogu prisiliti čovjekovu volju na ljubav ili na mržnju. Nadalje, budući da volja, kao i razum počiva u duši, u koju može ući samo Onaj koji ju je stvorio, to pitanje postavlja mnoge zapreke na putu otkrivanja istine.

No, usprkos tomu, valja nam prije svega govoriti o ljubavnoj zaslije­pljenosti i mržnji, a potom o sprječavanju spolne moći opčinjavanjem. Što se tiče prvoga, premda vrag ne može izravno utjecati na čovjekov razum i volju, on je, kako tvrde mudri teolozi (2. Knjiga Sentencija), kadar djelovati na tijelo ili na sposobnosti koje pripadaju tijelu, ili je s njima povezan, naime, na unutarnja i vanjska osjetila. To je autoritetom i razumom dokazano u prethodnom pitanju; a čitatelj se može uputiti i na autoritet Knjige o Jobu (ii), koja veli: '"Neka ti bude!', reče Jahve Satanu, 'U tvojoj je ruci'", što, naime, znači da je Job u njegovoj vla­sti. No, vrag je imao vlast samo nad Jobovim tijelom, jer mu Gospodin nikada ne bi predao njegovu dušu. Zato je i rekao: "Život mu sačuvaj", dakle, da mu ne naudi. A osim vlasti koju mu je dao nad tijelom, dao

mu je i vlast nad svim tjelesnim sposobnostima, naime, nad četiri ili pet unutarnjih osjetila, a to su razbor, fantazija ili mašta, misao i pamćenje.

U nedostatku drugih primjera, navedimo onaj svinja i ovaca. Zahva­ljujući svome porivu, svinje znaju pronaći put do kuće. Tako i ovce, na temelju prirodnog poriva, razlikuju vuka od psa, znajući da im je jedan od njih prirodni neprijatelj, a drugi prijatelj.

Dakle, budući da sve naše razumne spoznaje proistječu iz čula (ka­ko Aristotel u drugoj knjizi svoga djela O duši, tvrdi da razuman čovjek mora opažati maštovite predodžbe), tako vrag može utjecati na maštu i pomračiti razum. To ne znači da na um djeluje izravno, nego posred­stvom maštovitih predodžbi. Stoga možemo voljeti samo ono što znamo.

Obilje nam primjera može pružiti zlato, koje škrtac voli jer poznaje njegovu moć, itd. Prema tome, kada je razum pomračen, pomračena je i volja. Vrag, štoviše, to može činiti uz pomoć vještice ili bez nje; a do toga može doći čak i uslijed nedostatka sposobnosti predviđanja. Na­vest ćemo primjere za svaki takav slučaj. Kako veli sv. Jakov u svojoj poslanici: "Svakoga napastuje njegova vlastita požuda. Ona ga izvlači i mami. Zatim požuda, pošto začne, rađa grijeh, a grijeh, kada je gotov, rađa smrt." Pismo na drugome mjestu (Postanak, xxxiv) govori o tome kako je Šekem, kada je opazio Dinu dok je izašla da posjeti neke žene onoga kraja, na silu s njome legao, nakon čega mu je za nju srce prio-nulo, te se zaljubio. A glosa veli: "Kada neodlučno srce zaboravlja sve poslove i osvrće se, poput Dine, na poslove drugih ljudi, biva zavedeno navikom i postaje grešno."

Drugo, pokazat ćemo da ta požuda ne mora biti izazvana samo ča­robnjaštvom, već i vražjom kušnjom. Tako u Drugoj knjizi o Samuelu (xiii) čitamo kako je Amnon silno ljubio svoju sestru Tamaru, što ga je toliko mučilo da se radi nje gotovo razbolio. Tako strašnom i prljavom zločinu može se odati samo čovjek, kojega je vrag posve iskvario i podvrgao ga velikoj kušnji. Stoga glosa veli: "To nam je upozorenje, a Bog nam je dopustio da uvijek budno pazimo da nama ne zavlada porok i knez zla, koji obećava lažni mir onima kojima prijeti opasnost, ne bi li nas nespremne dočekao i ubio."

O toj strasti uzgred govori i Knjiga svetih otaca, koji svjedoče da su ih žene, unatoč tomu što su bježali od svih tjelesnih požuda, katkad pod­vrgavale kušnji svojom ljubavlju više nego što bi se moglo vjerovati. Sto­ga Apostol (Druga poslanica Korinćanima, xii) veli: "Stavljen mi je

trn u tijelo, sotonin poslanik, da me trajno muči da se ne uzoholim", na što glosa dodaje: "Stavljen sam na kušnju požude. Ali, onaj koji ne pokle­kne kušnji nije grešnik, jer time iskušava svoju krepost." A pod kušnjom se podrazumijeva đavolja, a ne tjelesna kušnja koja je uvijek oprostiva kao lak grijeh. Propovjednik može pronaći mnoge primjere za to.

O trećoj točki smo raspravljali gore, naime, da neumjerena ljubav­na radnja proistječe iz zlih vražjih radnji; a govorimo o toj kušnji.

Na pitanje kako je moguće utvrditi proistječe li takva neumjerena ljubav od vještice, a ne od vraga, odgovaramo da to možemo saznati na više načina. Prvo, ako muškarac u iskušenju ima lijepu i čestitu ženu ili obratno, u slučaju žene, itd. Drugo, ako mu je razum u tolikoj mjeri oko­van da ga nikakvi udarci, ni riječi ili djela, čak ni sram, ne mogu odvra­titi od te požude. I osobito treće, kada se ne može obuzdati da katkad iznenada i usprkos tegobnom putovanju, danju i noću prevaljuje velike udaljenosti (o čemu su mnogi takvi muškarci osobno svjedočili). Kako veli sv. Ivan Zlatousti, komentirajući xx. odlomak Matejeva evanđelja, koji govori o magarcu na kojemu je jahao Krist: "Kada zloduh opsjedne čovjekovu volju grijehom, vodi ga svojom voljom kamo mu se prohtije." Pritom navodi primjer broda u moru bez kormila, koji vjetrovi nose po­svuda kako im drago; i čovjeka koji čvrsto jaše konja; i kralja koji vlada nad silnikom. I, četvrto, to pokazuje činjenica da se katkad iznenada i neočekivano zanose, a katkad i preobražavaju, što se ničim ne može spriječiti. To je vidljivo i iz same njihove odvratne pojavnosti.

Prije nego li krenemo u razmatranje sljedećeg pitanja o vješticama, koje se odnosi na sposobnost oplodnje, valja nam objasniti argumente.

Slijede objašnjenja argumenata. Odgovor na argumente: prvi argument, da čovjekovom voljom upravlja Bog, a njegovim razumom dobri anđeo, jasan je. Naime, dobri anđeo nadahnjuje razum samo k spoznaji istine, iz čega proizlazi ljubav prema dobrome, jer su istina i zbilja isto. Tako i zli anđeo može pomračiti razum spoznavanjem prividne istine; a to čini pomutnjom ideja i predodžbi, koje su osjetila primila i pohranila, iz čega, potom, proizlazi neumjerena ljubav prema prividno dobrim stvarima, kao što su tjelesne naslade ko­jima takvi ljudi teže.

Drugi, pak, argument, da vrag ne može proizvesti fizičke promjene u tijelu, dijelom je točan, što se objašnjava trima vrstama mutacije.

Naime, vrag ne može u cijelosti promijeniti oblik i izgled tijela (što je pravilnije nazivati novom sazdanošću, a ne promjenom) bez pomoći neke sile ili bez Božjeg dopuštenja. No, govorimo li o promjeni svojstva, kao u slučaju bolesti ili zdravlja, kako je prije pokazano, demon može proizvesti u tijelu različite bolesti, pa čak i lišiti čovjeka razuma i izazvati osjećaj neumjerene mržnje ili ljubavi.

Tomu možemo dodati i treću vrst mutacije, kada dobri ili zli anđeo ulazi u tijelo, na isti način kao kada kažemo da samo Bog može ući u dušu, dakle, životnu bit. No, kada govorimo o anđelu, osobito o zloduhu koji ulazi u tijelo, kao u slučaju opsjednutosti, on ne prelazi granice tijela, jer na taj način u dušu može ući samo Stvoritelj koji ju je učinio unutar­njim životnim pokretačem. No, tvrdi se da vrag ulazi u tijelo kada izvodi nešto oko tijela: kako veli sv. Ivan Damaščanski, ondje gdje djeluje tamo jest. A tada djeluje unutar granica tijela, ali ne unutar duše.

Iz toga proizlazi da je tijelo sadržano od dva svojstva: materije i duha. A to odgovara razlici između prividnog i zbiljskog. Stoga demoni, ulazeći u tijelo, ulaze u moći tjelesnih organa i ostavljaju na njih dojmove. Takvi, pak, dojmovi proizvode maštovite predodžbe u umu, kao što su, primjerice, boje, o čemu se govori u Trećoj knjizi O duši. A taj dojam prodire i u volju koja svoje poimanje dobrog osniva na razumu, sukla­dno onome što razum prihvaća nešto kao zbiljski ili prividno dobro.

Što se tiče trećeg argumenta: dva su načina spoznavanja misli srca, naime, promatranje njihovih učinaka ili njihovo čitanje iz razuma. Na prvi ih način mogu spoznati anđeli, ali čak i čovjek, premda će se po­kazati da je anđeo u tome mnogo vještiji od čovjeka. Naime, misli se katkad očituju nekim vanjskim činom, pa čak i promjenom duševnog stanja. I liječnici mogu razabrati osjećaje srca na temelju bila. Stoga sv. Augustin (de Divin. Daem.) kaže da je koji put veoma lako razabrati čo­vjekovo duševno stanje, ne samo na temelju njegovih riječi, već i samih njegovih misli, čiji su znakovi izraženi na tijelu; premda u svojim Pre­ispitivanjima veli da nema nikakva pravila kojim se to može otkriti; a smatram da on nerado priznaje da vrag može saznati unutarnje misli srca.

S druge točke gledišta, samo Bog može znati misli uma i naklonosti volje. Jer, volja je razumnoga stvorenja podložna samo Bogu, i na nju može djelovati samo On, koji je prvi i konačan uzrok. Stoga samo Bog poznaje ono što počiva u volji ili ono što samo o volji ovisi. Štoviše, ono što ovisi samo o volji očituje se u vanjskim činima. Jer, čovjek koji ra-

spolaže sposobnošću spoznavanja i razumijevanja, koje iz njega proi­zlazi, koristi se njome kada to želi.

Prema tome, sve rečeno dokazuje da duh ne može ući u dušu, što znači da ne može ni vidjeti ono što je u umu, a osobito ne ono što poči­va u najskrovitijim dubinama duše. Stoga, na tvrdnju da vrag ne može vidjeti misli srca i da, prema tome, ne može u srcima ljudi pobuditi lju­bav ili mržnju, odgovaramo da on uistinu može saznati ljudske misli na temelju njihovih vidljivih učinaka, u čemu je vještiji od čovjeka; tako suptilnim načinima može u ljudima pobuditi ljubav i mržnju stvarajući privide i pomračujući um.

No, ovo moramo reći da utješimo krijeposne i oslobodimo ih bojazni: kada je osjetilna vanjska i tjelesna promjena koja proistječe iz ljudskih misli, toliko nezamjetna i neodređena da vrag na temelju nje ne može saznati misli, osobito u vrijeme kada se krijeposni odmaraju od izučava­nja i dobrih djela, on ih tada napastuje poglavito u snovima, o čemu svje­doči iskustvo. No, kada je fizički učinak misli snažan i određen, demon na temelju čovjekove vanjštine može saznati jesu li mu misli okrenute ka zavisti ili pohoti. Ali, smatramo da valja ostaviti otvorenim pitanje može li on na taj način saznati sve okolnosti; premda je točno da te okolnosti može saznati na temelju njihovih kasnijih ishoda.

I četvrto: premda samo Bog može ući u dušu, dobri ili zli anđeo može, na prethodno pokazan način, ući u tijelo i njegova osjetila. Na taj se način u takvom čovjeku mogu pobuditi ljubav i mržnja. Na drugi argument, da su duševne moći jače od tjelesnih i vrag ih ne može pro­mijeniti, odgovaramo da vrag može promijeniti tjelesne moći u tom smislu, da ih može ubrzati ili usporiti u mesu i kostima. No, to ne čini radi sprječavanja ili poticanja unutarnjih ili vanjskih osjetila, već radi osobne koristi, jer najveću korist izvlači obmanjujući osjetila i razum.

PITANJE VIII. Mogu li vještice oslabiti reproduktivnu moć

ili spriječiti spolni čin.

Č injenicu da se čarobnjaštvu poglavito odaju preljubnice i bludni­ce, potvrđuju vradžbine kojima vještice utječu na čin oplodnje.

Tu ćemo istinu potkrijepiti i pobijanjem argumenata, koje iznose oni koji se s nama ne slažu u ovoj stvari. Prije svega, oni tvrde da takva op­činjenost nije moguća, jer bi tada utjecala i na spolne radnje supružni­ka; prihvatimo li je, to bi značilo da je vražje djelo snažnije od Božjeg, budući da je brak Božje djelo, a čarobnjaštvo vražje. No, priznamo li da se tako mogu začarati samo preljubnici i nevjenčani, vraćamo se sta­jalištu da čarobnjaštvo ne postoji u zbilji, već samo u čovjekovoj mašti; a tu tvrdnju pobijamo u Prvom pitanju. Ili se, pak, može navesti neki raz­log zašto ta čarolija ne pogađa supružnike, već samo nevjenčane; jedini je mogući razlog taj da je brak Božje djelo. Budući da taj razlog nije održiv, kako tvrde teolozi, ostaje argument da je vražje djelo snažnije od Božjeg; a kako je ta tvrdnja posve neprimjerena, neprimjereno je i tvrditi da se spolni akt može spriječiti čarobnjaštvom.

Međutim, vrag ne može spriječiti druge prirodne radnje, kao što je hranjenje, hodanje i stajanje, što jasno proizlazi iz činjenice da bi u su­protnom bio kadar uništiti svijet.

Osim toga, spolni je čin uobičajen među svim ženama, pa bi njegovo sprječavanje utjecalo na sve žene; no to nije točno, iz čega slijedi da je prvi argument održiv. Naime, činjenice dokazuju da to nije točno; kada muškarac kaže daje začaran, još je uvijek sposoban izvršavati spolne radnje s drugim ženama, ali ne s onom s kojom ne može općiti; to je stoga što ne želi, pa tako ni formalno ne može proizvesti nikakav učinak.

Tomu, naprotiv, istinom protuslovi dekretal ('Ako sortilegijem... itd.'): što je i mišljenje svih teologa i kanonista koji govore o bračnim zaprekama prouzročenima čarobnjaštvom.

Drugi je razlog sljedeći: budući da je Vrag moćniji od čovjeka, a čovjek može spriječiti moć oplodnje neplodnim biljkama, ili kakvim drugim sredstvima, tim je više vrag kadar to učiniti jer ima veće znanje i lukaviji je.

Odgovor. Istinu potvrđuju dvije stvari o kojima smo već raspravljali, premda nismo posebno opisali način takvog sprječavanja. Pokazali

smo, naime, da čarobnjaštvo ne postoji samo u ljudskoj mašti, već i u zbilji; ali nebrojeni zbiljski i stvarni učinci čarobnjaštva mogu se izvesti Božjim dopuštenjem. Pokazali smo i da ih Bog dopušta češće u slučaju spolnih radnji, jer su prljavije od drugih ljudskih radnji. Ali, što se tiče načina takvog opčinjavanja, valja istaknuti da on ne utječe samo na moć oplodnje, nego i na moć mašte ili fantazije.

Peter de la Palude (III, 34) spominje pet načina. On veli da je demon, koji je duh, kadar pokretati ili zaustavljati tjelesna bića. Tako može, iz­ravno ili neizravno, spriječiti sjedinjenje dvaju tijela umećući se među njih u nekom tjelesnom obličju. To se dogodilo jednom mladiću koji se zaručio s idolom, ali se oženio mladom djevom, radi čega poslije s njome nije mogao spolno općiti. Drugo, vrag može u muškarcu pobuditi ili posve ugasiti želju za spolnim činom, pomoću nekih tajanstvenih pre­dmeta, čiju moć samo on najbolje poznaje. Treće, može mu u tolikoj mjeri poremetiti moć opažanja i maštu, da mu se žena učini odvratnom: jer je kadar, kako je rečeno, utjecati na maštu. Četvrto, kao što je kadar onemogućiti kretanje tijela, može izravno spriječiti i erekciju organa za oplodnju. Peto, može spriječiti istjecanje životne esencije u organe u kojima počiva pokretačka sila, zatvarajući sjemenovode tako da sjeme ne može ući u kanale za oplodnju, ili od njih uzmiče ili iz njih izbija ili, pak, na neki od mnogih drugih načina ne izvrši svoju funkciju.

U daljnjim izlaganjima se slaže s onime što su razmatrali drugi nau-čitelji Crkve. Naime, Bog dopušta vragu veću slobodu djelovanja u ovom činu, kojim se grijeh prvi put proširio svijetom, nego u drugim ljudskim radnjama. Slično tomu, zmije su mnogo podložnije čarolijama od dru­gih životinja. A dalje, na drugome mjestu veli: "Isto je i sa ženom, jer joj je vrag kadar toliko pomračiti razum, da joj se suprug ogadi u toj mjeri da mu više nikada ne dopusti da s njome legne."

Potom pokušava ustanoviti zašto su muškarci češće od žena zača­rani u pogledu te radnje; pa veli da ta zapreka općenito nastaje u sjeme­nom odvodu, ili se javlja kao nemogućnost erekcije, što se lakše do­gađa muškarcima; stoga su muškarci začarani češće od žena. Mogli bismo reći i da vještice, budući da su poglavito žene, više žude za muškarci­ma nego za ženama. Nadalje, djeluju nauštrb udanih žena, vrebajući svaku priliku za preljub, kada je muž kadar općiti s drugim ženama, ali ne i sa svojom; radi čega i žena mora tražiti druge ljubavnike.

Tomu dodaje i da Bog dopušta vragu da napastuje grješnike češće od krijeposnih. Stoga je anđeo rekao Tobiji: "On zloduhu daje vlast

nad onima koji ugađaju samo svojim strastima." Ali, katkad ima vlast i nad krijeposnima, kako je bio slučaj s Jobom, ali ne i nad njihovim spol­nim radnjama. Stoga im se valja posvetiti ispovijedi i drugim dobrim djelima, ne bi li im strijela ostala zarivena u rani, protiv čega nema ni­kakva lijeka. Toliko od Petra. O metodama uklanjanja čarobnjačkih učinaka govorit ćemo u drugom dijelu ove knjige.

Razjašnjenje nekih uzgrednih dvojbi o tome može li se spolni čin spriječiti zlim čarolijama.

Postavi li se, uzgred, pitanje zašto su samo neke žene podložne takvoj začaranosti, sv. Bonaventura odgovara ovako. Čarobnica ili vještica na taj način nanosi štetu osobama koje je vrag odabrao ili je, pak, tomu raz­log što Bog ne dopušta da takva nesreća zadesi određene osobe. A da je nedokučiva volja Božja, pokazali smo na primjeru Tobijine žene. I dodaje:

Na pitanje kako to vrag čini, valja odgovoriti da on ne onemogućava moć oplodnje iznutra, oštećujući ud, već izvana, čini ga beskorisnim. No, budući da to nije prirodna, već umjetna zapreka, vrag može muškarca učiniti impotentnim prema jednoj, ali ne i prema ostalim ženama: ga­seći u njemu požudu prema njoj, ali ne i prema drugim ženama i to svo­jom prirođenom moći, posredstvom nekog bilja, kamenja ili kakvim tajanstvenim prirodnim sredstvima. To se podudara i s mišljenjem Pe-tera Paludanusa.

Nadalje, kako ta impotencija kod spolnog općenja katkad proizlazi iz hladnoće naravi ili nekog prirodnog nedostatka, postavlja se pitanje kako je moguće utvrditi je li tomu uzrok čarobnjaštvo ili nije. Hostien-sis na to odgovara u svojoj Sumi (no to se ne smije javno propovije­dati): "Kada se ud ni na koji način ne može uzbuditi i izvršiti spolni čin, to je znak prirodne impotencije; ali kada je uzbuđen i uspravljen, no ipak ne može izvršiti svoju funkciju, to je znak začaranosti."

Valja također naglasiti da impotencija radi koje ud ne može izvršiti spolni čin, nije jedini učinak takvog opčinjavanja, jer moguće je katkad začarati i ženu tako da je nesposobna začeti ili, pak, pobacuje dijete.

Nadalje treba imati na umu da Kanon propisuje da je ubojica sva­tko, tko iz osvete ili mržnje nekim radnjama sprječava muškarca ili ženu u oplodnji ili rađanju. Kanon, osim toga, govori o raskalašenim

ljubavnicima, koji se koriste protuprirodnim kontracepcijskim sredstvi­ma, poput otrova i trava, bez ikakve pomoći demona, kako bi spriječili sramotu svojih ljubavnica. I takve grješnike valja kazniti kao ubojice. Ali, zakon najstrožim kaznama kažnjava vještice koje takve stvari čine čarobnjaštvom, o čemu smo govorili u Prvom pitanju.

Slijedi razjašnjenje argumenata; tvrdnji da takva nesreća ne može zadesiti supružnike, valja dodati, iako je ta materija do sada vjerojatno dovoljno razjašnjena, da se te stvari zbiljski i stvarno mogu dogoditi supružnicima, kao što se događaju nevjenčanima. Mudar će se čitatelj, koji raspolaže mnoštvom knjiga, osvrnuti na riječi teologa i kanonista, osobito ondje gdje govore o impotentnima i začaranima. I uvidjet će da se oni slažu u osudi dviju zabluda: da osobito pobijaju zabludu supru­žnika koji, čini se, smatraju da takva nesreća ne može zadesiti one sje­dinjene brakom, pri čemu iznose razlog da vrag ne može uništiti Božja djela.

Prva zabluda koju pobijaju je tvrdnja da čarobnjaštvo ne postoji u zbilji, već samo u mašti ljudi koji radi nepoznavanja skrivenih, ljudi­ma nedokučivih uzroka, pripisuju neke prirodne učinke čarobnjaštvu, kao da su ih proizveli demoni koji djeluju sami ili uz pomoć vještica. Premda svi drugi naučitelji pobijaju tu zabludu kao pogrešnu, sv. Toma je najoštrije napada i osuđuje kao herezu, tvrdeći da ona proizlazi iz same nevjere. Budući da se nevjerništvo u kršćanina smatra herezom, takav čovjek zaslužuje da ga se smatra heretikom. O toj smo materiji raspra­vljali u Prvom pitanju, premda nedovoljno iscrpno. Želi li se tko upo­znati s ostalim izrekama sv. Tome na drugim mjestima, pronaći će razlo­ge zbog kojih on tvrdi da takva zabluda izvire iz same nevjere.

U svojim pitanjima o grijehu, naime, gdje raspravlja o demonima i u svom prvom pitanju o tome imaju li demoni svoja prirodna tijela, spominje, između ostalog, one koji svaku fizičku pojavu pripisuju utje­caju zvijezda kojima su, kako tvrde, podložni skriveni uzroci zemalj­skih pojava. Tako veli: "Valja imati na umu da su Aristotelovi sljed­benici, peripatetici, smatrali da demoni stvarno ne postoje, ali da one stvari koje se pripisuju demonima, proizlaze od sile zvijezda i drugih prirodnih pojava." Stoga sv. Augustin veli (O državi Božjoj, X) da je Porfirije vjerovao da ljudi pomoću trava, životinja, stanovitih zvuko­va, glasova, likova, pa i promatranjem nekih gibanja nebeskih zviježđa, proizvode sile nalik onima zvijezda, kako bi objasnili različite priro-

dne pojave. Očito je da je to netočno jer su tajanstvene uzroke pripisiva­li zvijezdama, smatrajući da su demoni samo proizvod ljudske mašte.

Sv. Toma je u istom djelu jasno pobio to stajalište; naime, poznato je da neka demonska djela nikako ne mogu proizaći iz prirodnog uzroka. Naprimjer, kada čovjek opsjednut zloduhom govori nepoznatim jezi­kom; mnoge druge primjere takvih demonskih djela nalazimo u rapso-dijskim i nekromantskim umijećima, a koja može proizvesti samo neka inteligencija koja je po naravi možda dobra, ali je zlonamjerna. Drugi su filozofi upravo radi tih protuslovlja bili prisiljeni priznati da demoni stvarno postoje. Poslije su, međutim, zapali u razne zablude, pa su neki smatrali da ljudske duše, napuštajući tijelo postaju demoni. Radi toga su mnogi vračevi ubijali djecu vjerujući da će zavladati njihovim du­šama; nabrajaju se i mnoge druge zablude.

Iz navedenog proizlazi da sveti naučitelj s pravom kaže da takvo stajalište izvire iz same nevjere. Tko hoće neka pročita djelo sv. Augu-stina (O državi Božjoj, VIII, IX), gdje govori o raznim zabludama nevjer­nika u pogledu demonske naravi. Doista, zajedničko je mišljenje svih naučitelja, navedeno u spomenutom djelu, protiv onih koji na taj način poriču postojanje vještica, veoma značajno, premda je izrečeno u samo nekoliko riječi. Oni, naime, kažu da se svi koji smatraju da na svijetu ne postoji čarobnjaštvo, suprotstavljaju stajalištu svih crkvenih naučitelja, kao i Svetome pismu; i, dalje, izjavljuju da demoni postoje i da im Bog daje vlast nad ljudskim tijelima i maštom. Stoga one koji su oruđa u ru­kama demona, koji uz njihovu pomoć katkad nanose zlo živim bićima, nazivaju vješticama.

Pobijajući prvu zabludu, crkveni naučitelj i ništa ne kažu o onima koji su sjedinjeni u braku; to je, međutim, jasno iz njihova pobijanja druge zablude. Naime, vele da ima onih koji vjeruju da čarobnjaštvo postoji na svijetu i da ga ima u obilju, te da čak utječe i na čin tjelesnog sparivanja, pogrešno misle da takva začaranost nije trajna i da stoga ne poništava već sklopljen brak. Na tome mjestu govore o supružnicima. Pobijajući tu zabludu (što činimo radi onih koji ne raspolažu velikim brojem knjiga, premda ovdje nije osobito bitno), valja spomenuti da je pobijaju tvrdnjom da ona protuslovi svim presedanima i svim drevnim i suvremenim za­konima.

Stoga katolički naučitelj i čine razliku između privremene i trajne impotencije uzrokovane čarobnjaštvom. Privremena ne poništava brak,

a takvom se smatra ako se začarani mogu izliječiti od te smetnje u ra­zdoblju od tri godine od trenutka njihova zajedničkog života, primje­nom svih mogućih sredstava, uključujući crkvene sakramente ili druga sredstva za odstranjivanje te čarolije. No, ne odstrani li se ta smetnja nijednim lijekom, od toga se razdoblja impotencija ima smatrati traj­nom. U tom slučaju ona je nastala prije sklapanja i konzumacije braka, i stoga sprječava sklapanje braka i poništava onaj koji je već sklopljen; ili je, pak, nastala nakon sklapanja braka, ali prije njegove konzumacije, te i u tom slučaju, smatraju neki, poništava sklopljen brak. (Kako je rečeno u Knjizi XXXIII, I. pit., I. pogl., potvrda braka sastoji se u tje­lesnom sparivanju.) Ili se, pak, ta zapreka pojavila nakon konzumacije braka, uslijed čega se brak ne poništava. O impotenciji na tome mjestu mnogo govore Hostiensis, Godfrid, te crkveni naučitelji i teolozi.

Argumenti. Prvi je dovoljno razjašnjen gore navedenim razmatran­jima. No, neodrživ je argument da vražja djela mogu uništiti djela Bo­

žja, jer čarobnjaštvo učinkovito šteti bračnim drugovima; nai­me, istina je da demon ništa ne može činiti bez Božjeg dopušte­nja. On, naime, ne uništava svo­jom primarnom silom, poput ti­ranina, već posredstvom nekog vanjskog umijeća, kako je gore dokazano. Razjašnjenje i drugi argument, naime, zašto mu Bog dopušta da izvodi tu zapreku češće u slučaju spolnih, a ne drugih radnji. No, kada mu Bog dopušta, vrag ima vlast i nad drugih radnjama. Stoga je nera­zborito tvrditi da vrag može uništiti čitav svijet. I treći je pri­govor pobijen prethodno reče­nim.

PITANJE IX.

Mogu li vještice kakvim opsjenarskim umijećem proizvesti privid da je muški ud posve odstranjen ili odvojen od tijela.

Ovdje se obznanjuje istina o demonskim radnjama povezanima s muškim udom. A radi razjašnjenja činjenica, postavlja se pitanje

mogu li vještice uz pomoć demona, stvarno i u zbilji odstraniti ud ili, pak, to čine samo prividno, nekom opsjenom ili varkom. Da to stvarno mogu činiti dokazuje se a fortiori (tim više), budući da demoni mogu činiti i veće stvari, primjerice ubijati ljude ili ih tjelesno premještati (kako je pokazano primjerima Joba i Tobije), tako mogu stvarno i u zbilji od­stranjivati muške udove.

I taj se argument osniva na glosi o psalmima, koji govore o zlim an­đelima: Bog kažnjava posredstvom zlih anđela, kako je često kažnja­vao narod izraelski pošastima, stvarno im se osvećujući nad tijelima. Stoga je i ud podložan takvim kaznama.

Može se reći da vrag to čini uz Božje dopuštenje. Kako je prethodno rečeno, budući da Bog daje vragu veću vlast nad spolnim radnjama radi prvog grijeha, koji je tim činom prenesen na ljudski rod, tako mu daje veću vlast nad spolnim organom, dopuštajući mu čak da ga potpu­no odstrani.

Nadalje, veće je djelo bilo pretvaranje Lotove žene u stup soli, nego li je to odstranjivanje muškog uda; to je bio (Postanak, xix) stvaran, a ne prividan preobražaj (jer se kazuje da taj stup i danas postoji). To je bilo djelo zlog anđela, kao što su i dobri anđeli kaznili stanovnike Sodo-me sljepoćom, kako ne bi mogli pronaći vrata svojih domova. Drugim su kaznama pogodili i Gomoru. Glosa potvrđuje da je i Lotova žena bila okaljana tim porokom, i da je stoga bila kažnjena.

Nadalje, onaj tko može stvoriti prirodan oblik, može ga i uništiti. Ali, demoni su stvarali mnoga prirodna obličja, što se vidi iz primjera faraonovih čarobnjaka, koji su uz pomoć demona stvorili žabe i zmije. I sv. Augustin (Knjiga LXXXIII) veli da se vidljive pojave, koje proiz­vode niže zračne sile, ne mogu smatrati prividima; no, čak i ljudi mogu nekim umijećem odstraniti muški ud; stoga demoni mogu u nevidljivom obličju činiti ono što drugi čine u vidljivom.

No, s druge strane, sv. Augustin (O državi Božjoj, XVIII) veli: "Ne smije se vjerovati da demoni svojom moći ili umijećem mogu pretvarati

ljude u životinje; iz toga slijedi da je nemoguće odstraniti ono što je bitno za postojanje ljudskoga tijela." Dalje kaže (O Trojstvu, III): "Ne smije se misliti da je ta supstancija vidljive tvari podložna volji palih anđela; jer, podložna je samo Bogu."

Odgovor. Nema nikakve dvojbe da neke vještice mogu izvoditi ču­desne radnje u pogledu muških organa, jer to proizlazi iz svjedočansta­va mnogih koji su to vidjeli i o tome čuli, kao i onome što o tome udu znamo na temelju osjetila vida i dodira. Treba reći da se takva djela mogu izvoditi na dva načina, naime, zbiljski i stvarno, što potvrđuje prvi ar­gument, te nekim opsjenarskim umijećem. A vještice proizvode samo opsjenu, premda žrtva to ne smatra prividom. Naime, žrtva stvarno umi­šlja da mu neki organ nedostaje, jer ga ne opaža svojim vanjskim osje­tilima, dakle, vidom ili dodirom.

Na temelju toga možemo reći da je ud odstranjen samo u mašti, a ne i u stvarnosti, pri čemu moramo obrazložiti kako se to događa. Prvo ćemo govoriti o dva načina kojima se proizvodi taj privid. Naime, ne začuđuje da vrag može obmanuti čovjekova vanjska osjetila, jer, kako je gore objašnjeno, zavarava unutarnja osjetila utiskujući u njih predo­džbe pohranjene u mašti. Nadalje, on obmanjuje ljudske prirodne funk­cije, tako što im predstavlja kao nevidljivo ono što je vidljivo, ono što je opipljivo kao neopipljivo, a ono što se može čuti kao nečujno, te isto čine i s drugim osjetilima. No, takve stvari nisu zbiljske, jer proizlaze iz proizvedenog poremećaja nekog osjetila, primjerice vida, sluha ili dodira, koji obmanjuje čovjekovo rasuđivanje.

To možemo potkrijepiti primjerima nekih prirodnih pojava. Slatko se vino čini gorkim jeziku grozničava čovjeka, jer mu osjetilo okusa ne zavarava stvarnost, već njegova bolest. Tako ni u slučaju o kojemu raspravljamo obmana nije stvarna, jer se ud još uvijek nalazi na svome mjestu; to je iluzija čula.

Nadalje, kako je rečeno gore u pogledu spolne radnje, vrag tu rad­nju može spriječiti umetanjem nekog drugog tijela iste boje i izgleda, tako da neko glatko tijelo u boji mesa umetne između osjetila vida i dodira i između pravoga tijela žrtve, koja uslijed toga misli da vidi i osjeća samo glatko tijelo bez spolnog organa. Vidi izreke sv. Tome (2. dist. 8. čl. 5) o opsjenama i prividima, te Secunda Secundae 91, i nje­gova pitanja o grijehu, gdje često navodi izreke sv. Augustina iz knjige LXXXIII: "To đavolje zlo uvlači se kroz sva osjetila; prilagođava se

slikama i bojama, obitava u zvukovima, vreba u mirisima, prožima se aromama."

Nadalje, treba imati na umu da ta obmana vida i dodira ne mora biti prouzročena umetanjem nekog glatkog tijela bez uda, već i utiskivanjem u fantaziju ili maštu, nekih oblika i ideja duboko pohranjenih u umu, uslijed čega čovjek umišlja da neku stvar prvi put opaža. Naime, kako je pokazano u prethodnim pitanjima, demoni mogu svojom prirođenom moći premještati tijela; a kako na taj način mogu utjecati na volju ili duševno stanje, mogu utjecati i na prirodne funkcije. Govorim o stvarima koje mašti ili osjetilima izgledaju prirodne. Aristotel u raspravi O snu i bdjenju, razmatrajući o uzroku utvara u snovima, veli da u unutarnju svijest životinje koja spava, pritječe mnogo krvi, uslijed čega naviru ideje i dojmovi proizašli iz stvarnih proteklih doživljaja pohranjenih u umu. Već smo objasnili kako na taj način određeni prividi proizvode nove predodžbe. A budući da se to može prirodno dogoditi, vrag je još više kadar u mašti pobuditi privid glatkog tijela bez muškog spolovila, na takav način da osjetila vjeruju da je ono stvarno.

Drugo, valja spomenuti neke druge metode, koje je lakše razumjeti i objasniti. Kako tvrdi sv. Izidor (Etimologije, VIII, 9), opsjena je samo varka osjetila, osobito osjetila vida. Radi toga se i naziva prestigijom (opsjenom), od riječi prestringo, jer je vid toliko sputan da se stvari čine drukčijima nego što jesu. Aleksandar iz Halesa54 (2. dio) veli da je presti-gij iluzija vraga, koju ne uzrokuje nikakva stvarna promjena, već posto­ji samo u umu onoga čija su vanjska i unutarnja osjetila zavarana.

Stoga u izvjesnom smislu možemo govoriti čak i o ljudskom opsje­narskom umijeću, koje se može vršiti na tri načina. Prvo, bez pomoći demona, jer opsjene proizvode vješti ljudi koji pokazuju i skrivaju stvari, kako to čine opsjenari i trbuhozborci. Druga metoda također ne iziskuje pomoć demona; kao u slučaju kada se ljudi služe nekom pri­rodnom moći prirodnih stvari ili mineralima, kako bi izmijenili izgled takvih predmeta. Stoga, prema sv. Tomi (I, 114, 4) i nekim drugima,

54) 'Aleksandar'. Aleksandar iz Halesa, franjevački teolog i filozof, Doctor Irrefragabilis, bio je jedan od najvećih skolastika. Rođen je u Halesu ili Haillesu u Gloucestershireu, krajem 12. st., a umro je u Parizu, u samostanu svoga Reda 1245. Glavno mu je djelo 'Summa Universae Theologiae', koje je počeo pisati oko 1231., no nikada ga nije dovršio. To je djelo doživjelo nekoliko izdanja: Venecija 1475., 1576.; Nurnberg 1481., 1-502.; Pavia, 1481.; Koln, 1622. Iz­davači djela sv. Bonaventure iz Karachija obećali su objaviti veoma neophodno kritičko izda­nje toga djela.

ljudi mogu pomoću dima vatre ili zapaljenih biljaka, proizvesti privid da štapovi nalikuju zmijama.

Treća metoda obmanjivanja vrši se uz pomoć demona i uz neophodno dopuštenje Boga. Naime, jasno je da demoni po svojoj prirodi imaju od­ređenu moć nad nekim zemaljskim tvarima, kojom uz Božje dopušte­nje, proizvode privide stvari, tako da se čine drukčijima nego što jesu.

Što se tiče treće metode, valja istaknuti da demon može na pet nači­na zavarati ljude, tako da misle da je neka stvar drukčija nego što jest. Prvo, kako je rečeno, to može činiti opsjenarskim umijećem, jer vrag se takvim umijećem služi bolje od čovjeka. Drugo, o čemu smo govorili, to čini na prirodan način, stavljanjem ili umetanjem neke tvari, koja skri­va pravo tijelo ili ga zamjenjuje drugim u čovjekovoj mašti. Treći je način kada se prikazuje u poprimljenom tijelu, predstavljajući se kao nešto što nije; o tomu svjedoči priča koju pripovijeda sv. Grgur u svom Prvom dijalogu, a govori o opatici koja je jela salatu, no vrag joj je rekao da to nije salata, već on u njezinu obličju. Ili kada se prikazao sv. An­tunu u obličju grumena zlata, koji je pronašao u pustinji. Ili kada dodi­rom prividno pretvara čovjeka u zvijer, o čemu ćemo uskoro govoriti. Četvrti je način kada obmanjuje organ vida tako da se neka jasna stvar čini maglovitom ili, pak, organ govora, ili kada prividno pretvara star­icu u mladu djevojku. Čak i svjetlo nakon plakanja izgleda drukčije i nejasnije. Peti je način kada utječe na maštu i pobuđuje tjelesne soko­ve, preobražavajući oblike opažene osjetilima, o čemu smo prethodno raspravljali, tako da uslijed toga primaju svježe i nove predodžbe. Su­kladno tome, vrag može na posljednja tri, pa čak i na druge načine, za­čarati čovjekova osjetila. Stoga je kadar i skriti muško spolovilo nekom varkom i opsjenom. A dokaz ili primjer toga, koji smo saznali izvrša­vanjem naše inkvizitorske dužnosti, navest ćemo poslije, u Drugom dijelu ove rasprave, kada ćemo više govoriti o tim i drugim stvarima.

Kako možemo razlikovati začaranost od prirodnog nedostatka. Slijedi sporedno pitanje, koje za sobom povlači neke druge probleme. Petrovo je spolovilo odstranjeno, i on ne zna je li to učinjeno čarobn­jaštvom ili na neki drugi način, đavoljom moći i uz Božje dopuštenje. Postoje li načini kojima možemo utvrditi ili razlikovati te uzroke? Od­govoriti se može na sljedeći način. Prvo, takve se stvari češće događaju preljubnicima i razvratnicima. Naime, kada takvi ljudi ne uspiju odgo­voriti prohtjevima svojih ljubavnica, ili ih žele napustiti radi drugih

žena, tada te ljubavnice iz osvete izvode takve stvari, ili im posredstvom kakve druge sile odstranjuju udove. Drugo, uzrok se može utvrditi na temelju trajnosti tog učinka. Naime, nije li prouzročen čarobnjaštvom, gubitak nije trajan i ud će se iznova pojaviti nakon nekog vremena.

To, međutim, nameće drugu dvojbu, naime, je li privremenost pro­uzročena čarobnjaštvom. Odgovaramo da ta začaranost može biti trajna i da može trajati do smrti, što se osniva na sudu kanonista i teologa koji, raspravljajući o ženidbenoj zapreci prouzročenoj čarobnjaštvom, tvrde da privremeno može postati trajno. Godfrid, naime, veli u svojoj Sumi: "Začaranost ne može uvijek ukloniti onaj tko ju je uzrokovao ili stoga što je mrtav ili ne zna kako je ukloniti ili, pak, stoga što je čarolija izgubljena." Na temelju toga možemo reći da će čarolija, kojom je začaran Petar, biti trajna ako ga vještica koja ju je izvela, ne može ukloniti.

Postoje, naime, tri vrste vještica. One koje istodobno mogu liječiti i nanositi štetu; one koje nanose štetu, ali ne mogu liječiti; te, kako ćemo pokazati poslije, one koje, čini se, mogu samo liječiti, odnosno, uklanjati štetu. Takvom smo slučaju osobno svjedočili: Kada su se dvije vještice prepirale, uzajamno se podrugujući, jedna reče: 'Nisam toliko zla kao ti, jer znam izliječiti one kojima nanesem štetu.'" I čarolija će biti trajna ako vještica, prije nego li je ukloni promijeni obitavalište ili umre. Sv. Toma također tvrdi: "Svaka čarolija može biti trajna ako se ne može ukloniti ljudskim sredstvima; ili, ako to sredstvo postoji, ali ljudi za njega ne znaju ili je nedopušteno; premda je Bog može ukloniti posredstvom svetog anđela, koji može silom obuzdati vraga, ako već ne može vješticu."

Međutim, osnovno sredstvo protiv čarobnjaštva je sakrament pokore, jer tjelesne bolesti često nastaju poradi grijeha. O uklanjanju vještičjih čarolija govorit ćemo u Drugom dijelu ove rasprave i u drugom pitanju VI. dijela, gdje razmatramo i objašnjavamo druga pitanja.

Razjašnjenja argumenata. Prije svega, nema nikakve dvojbe da demoni mogu, uz Božje dopu­štenje, stvarno ubijati ljude, iz čega proizlazi da su kadri i odstraniti taj i druge udove. No, pritom demoni ne djeluju posredstvom vještica, što smo prije spomenuli. Iz toga jasno proizlazi i odgovor na drugi ar­gument. No valja reći sljedeće: Bog daje demonu veću vlast nad spol­nim odnosima jer... itd.; stoga mu čak dopušta da taj ud stvarno i zbilj­ski odstrani. Nije, međutim, točno da se to događa uvijek, jer to nije

sukladno prirodi čarobnjaštva. Čak ni vještice ne zamišljaju da nema­ju moć iznova vratiti ud kada to žele i znaju učiniti. Iz toga jasno slijedi da ud nije stvarno, već samo prividno odstranjen. Što se tiče trećeg ar­gumenta, koji govori o preobražavanju Lotove žene, tvrdimo da je ta preobrazba bila stvarna, a ne prividna. Što se, pak, tiče četvrtog argu­menta, da demoni mogu stvarati neke tvarne oblike koje, shodno tomu, mogu i odstranjivati; u svezi toga valja reći da su faraonovi čarobnjaci proizveli prave zmije i da demoni mogu, uz pomoć neke druge sile, pro­izvesti neke učinke na nesavršenim stvorenjima, koje ne mogu proiz­vesti na ljudima o kojima skrbi samo Bog. Stoga je rečeno: "Zar je Bogu do volova?" Međutim, demoni mogu, uz pristanak Božji, ljudima na­nositi stvarnu štetu i stvoriti privid štete, što je jasan odgovor na poslje­dnji argument.

PITANJE X. Mogu li vještice kakvom opsjenom

pretvoriti ljude u životinje.

Ovdje obznanjujemo istinu o tome, mogu li vještice pretvarati lju­de u životinje i kako to čine. Tvrdi se da to ne mogu činiti, a ta

tvrdnja se osniva na sljedećem odlomku kanona 'Episcopi' (XXVI, 5): "Tko misli da se neko stvorenje promijeni na bolje ili lošije, ili da se preobrazi u neku drugu spodobu ili postane sličan nekom drugom liku bez djelovanja samoga Stvoritelja, koji je sve stvorio i po kojemu je sve nastalo, taj je bez sumnje nevjernik i gori je od poganina."

Citirat ćemo argumente sv. Tome iz 2. knjige Sentencija, VIII: "Mogu li demoni nekom opsjenom obmanuti tjelesna osjetila." Tu prvo tvrdi da to ne mogu činiti. Naime, premda vidljivo obličje životinje mora negdje postojati, ne može postojati samo u osjetilima; jer, osjetila ne opažaju oblik koji nije primljen od neke stvarne tvari, pa životinja u stvarnosti ne postoji; pritom se poziva na autoritet Kanona. A ono što samo prividno postoji, ne može postojati stvarno; tako je i u slučaju žene koja prividno nalikuje životinji, jer dva tjelesna oblika ne mogu istodobno postojati u istoj tvari. Prema tome, budući da taj prividan oblik ne može nigdje postojati, tako ni opsjena ili privid ne može po­stojati u oku promatrača; jer pogled se mora zaustavljati na nekom predmetu.

Netočna je i tvrdnja da oblik postoji u atmosferi. Prvo stoga što atmosfera ne može preuzimati nikakav oblik ili obličje, a drugo, jer zrak koji okružuje osobu, radi svoje tekuće prirode nije uvijek stalan, oso­bito kada se pokreće. U tom bi slučaju takva preobrazba bila svakome vidljiva; no, to nije točno, jer čini se da demoni nisu kadri obmanuti vid pobožnih ljudi.

Nadalje, osjetilo ili sposobnost vida pasivna je sposobnost, a svaku pasivnu silu pokreće njoj sukladna aktivna sila. A dvije su aktivne sile sukladne vidu: jedna je izvor kretanja ili predmet, a druga nositelj ili medij. No, taj prividan oblik ne može biti predmet osjetila, niti može biti medij kojim se on prenosi. Prvo, ne može biti predmet jer njime ništa ne može upravljati, kako pokazuje gore spomenuti argument, bu­dući da ne postoji u osjetima primljenim s predmeta, niti se nalazi u stvarnom predmetu, pa čak ni u zraku kao mediju koji prenosi, o čemu govori treći argument.

Nadalje, pobuđuje li vrag unutarnju svijest, to čini projicirajući se­be u spoznajnom organu ili mijenjajući ga. No, to ne čini na taj način, jer bi tada morao poprimiti tijelo, ali čak ni tada ne bi mogao prodrijeti u unutarnji organ imaginacije; naime, dva se tijela ne mogu istodobno nalaziti na istome mjestu; ili bi pak morao poprimiti prividno tijelo; ali i to bi bilo nemoguće, jer svaka je utvara sačinjena od neke supstancije.

To ne može činiti ni mijenjajući spoznajnu moć. U tom bi je sluča­ju trebao preinačiti permutacijom (pretvorbom), što nije kadar učiniti, jer svaku preinaku uzrokuju aktivne moći koje demoni nemaju; ili bi je trebao preobraziti ili premjestiti, što se čini nemogućim iz dva razlo­ga. Prvo, jer preobrazba nekog organa nije moguća bez osjećanja boli. Drugo, u tome bi slučaju vrag mogao učiniti vidljivima samo stvari po­znatog oblika; ali sv. Augustin veli da on stvara takve oblike, poznate i nepoznate. Stoga se čini da demoni ni na koji način ne mogu obma­nuti čovjekovu maštu ili osjetila.

Protiv toga. Sv. Augustin (O državi Božjoj, XVIII) veli da preo­bražavanje ljudi u zvijeri, koja se moć pripisuje demonima, nije stvarna, već prividna. No, to ne bi bilo moguće da demoni nisu kadri preobrazi­ti (transmutirati) ljudska osjetila. Tu se iznova valja pozvati na autoritet sv. Augustina (knjiga LXXXIII): "Đavolje zlo uvlači se kroz sva osje­tila, itd."

Odgovor. Čitatelj koji se želi obavijestiti o načinu preobrazbe, neka pročita VI. poglavlje Drugog dijela ove knjige, gdje se raspravlja o

različitim metodama. No, za sada ostajući vjerni skolastičkom razma­tranju, ističemo da se slažemo s mišljenjima triju naučitelja, da vrag može obmanuti ljudsku maštu prividom čovjeka koji nalikuje životinji. Posljednje od tih mišljenja, naime Tomino, mnogo je pronicavije od ostalih. Prvo je, međutim, mišljenje sv. Antonina55, izneseno u prvome dijelu njegove Sume (V, 5), gdje izjavljuje da đavao katkad običava zavaravati čovjekovu maštu, osobito obmanjujući mu osjetila; a to doka­zuje razumnim promišljanjem, autoritetom Kanona i velikim brojem primjera.

Prvo: Naša su tijela po svojoj prirodi podložna anđelima, koji ih pokreću. No, premda su izgubili milost, zli anđeli nisu izgubili svoju prirodnu moć, kako smo prethodno više puta istaknuli. A, budući da je sposobnost mašte tjelesna, dakle, povezana s fizičkim organizmom, i ona je prirodno podložna demonima koji je, dakle, mogu preobraziti unoseći misli i opažanja u izvorno primljenu predodžbu. Tako tvrdi sv. Antonin i dodaje da to dokazuje i Kanon (Episcopus, XXVI, 5): "Ne smije se zaboraviti da neke opake žene koje je Sotona pokvario i zaveo demonskim maštama i utvarama, vjeruju i tvrde da u noćne sate jašu na nekim životinjama s poganskom božicom Dijanom ili s Herodija-dom, te s nebrojenim mnoštvom drugih žena, i da u gluho doba noći prevaljuju velike udaljenosti." I dalje: "Stoga svećenici moraju narodu Božjem propovijedati da je sve to laž, i da takve utvare koje se uvlače u pamet vjernika, ne dolaze od Boga, već od zlog duha. Jer, sam Sotona preuzima obličje različitih osoba, te umom koji je zarobio i u snovima obmanjuje i upravlja na najopakije načine."

Značenje ovoga Kanona objasnili smo u Prvom pitanju, u kojemu raspravljamo o četiri stvari koje svećenici trebaju propovijedati. No,

55) 'Sv. Antonin.' Slavni dominikanac i firentinski nadbiskup, rođen u Firenci 1. ožujka 1389., umro 2. svibnja 1459. Spomendan: 10. svibnja. Glavno mu je književno djelo 'Summa Theo­logica Moralis, partibus IV distincta', koje je napisao neposredno prije smrti, a predstavlja znakovit razvoj u moralnoj teologiji. Crohns u svojoj knjizi 'Die Summa theologica des Antonin von Florenz und die Schatzung des Weibes in Hexenhammer', Helsingfors, 1903., ukazuje na činjenicu da se uzroci velike mržnje prema ženama, koja je jasno izražena u djelu 'Malleus Maleficarum', mogu slijediti do 'Sume' sv. Antonina. Ali Paulus u svom djelu 'Die Verachtung der Frau beim hl. Antonin' (u 'Historisch-Politische Blatter', 1904., str. 812-30.) oštro kritizira tu tezu, ocjenjujući je neutemeljenom.

Pedeset godina nakon prvog pojavljivanja 'Sume' sv. Antonina, to je djelo doživjelo petna­est izdanja objavljenih u značajnim središtima učenja. Tomu su uslijedila i druga izdanja, tako i ono iz 1740., objavljeno u Veroni u četiri sveska, koje je uredio P. Ballerini; 1741. u Firenci, koje su uredila dva dominikanca, Manachi i Remedelli.

pogrešno bi bilo protumačiti ga u značenju da se vještice ne mogu tako prenositi kada to žele i kada Bog dopušta; jer, veoma često drugi ljudi, dakle ne samo vještice, bivaju protiv svoje volje tjelesno prenošeni na velike udaljenosti.

Da se te preobrazbe mogu proizvesti na dva načina, pokazat će gore spomenuta Suma, kao i poglavlje u kojemu sv. Augustin veli da u po­ganskim knjigama piše da je neka čarobnica imena Kirka, pretvorila Odisejeve drugove u životinje, no da to nije učinila stvarno, već nekim opsjenarskim umijećem, obmanjujući im maštu; to jasno dokazuje ne­koliko primjera.

Tako u Životima otaca čitamo da je neka djevojka odbila mladića, koji ju je preklinjao da s njome počini sramni čin. Razgnjevljeni je mla­dić stoga zatražio od nekog Zidova da je čarolijom pretvori u kobilu. Ta preobrazba, međutim, nije bila stvarna, već prividna, jer je demon utjecao na maštu i osjetila djevojke i svih koji su je gledali, tako da su svi umišljali da pred njima stoji kobila, premda je u stvarnosti i dalje bila djevojka. A blaženi Makarije, kojemu su je doveli, u njoj je vidio pravu djevojku, a ne kobilu, jer vrag nije mogao obmanuti njegova osjetila kao u drugih ljudi, poradi njegove svetosti. Tako ju je svojim molitvama oslobodio te utvare, a veli se da ju je ta nesreća zadesila, jer se dušom nije predala svetim stvarima i stoga što se nije pridržavala sakramenata. Radi toga je vrag imao vlast nad njom, premda je u svim drugim aspek­tima bila čestita.

Dakle, vrag može, utječući na unutarnja osjetila i duševna stanja, izmijeniti fizičke, duševne i emocionalne sposobnosti; to je sukladno mišljenju sv. Tome (I, 91). Možemo smatrati da se takvim radnjama služio i Šimun Mag pri svojim čarobnim zazivima o kojima se pripo­vijeda. No, vrag takve stvari ne može činiti bez dopuštenja Boga, koji posredstvom svojih dobrih anđela često obuzdava onoga, koji nas teži obmanjivati i nanositi nam zlo. Stoga sv. Augustin (XXVI, 5), govo­reći o vješticama, veli: "To su oni koji uz Božje dopuštenje, uznemiru­ju prirodne elemente i smućuju pamet onima koji ne vjeruju u Boga."

Demoni, nadalje, mogu začarati muškarca tako da vidi svoju ženu drukčijom nego što jest. Tako u svojoj mašti umišlja da mu je žena od­vratna i strašna. Vrag pobuđuje predodžbe o gnusnim stvarima i u mašti budnih, kao i u mašti spavača, da ih zavara i navede na grijeh. No, ka­ko grijeh ne proizlazi iz mašte, već iz volje, čovjek ne čini grijeh u tim

fantazijama koje u njegovoj mašti pobuđuje vrag i u tim različitim pre­obrazbama, osim ako svojom voljom ne pristane na grijeh.

Značajno je i drugo stajalište suvremenih naučitelja Crkve, koji ob­jašnjavaju što je opsjena i na koliko načina vrag može izvesti takve privide. Pritom mislimo na ono što je već rečeno u sudovima sv. Anto-nina, koje stoga nije potrebno ponoviti.

Treće je stajalište sv. Tome, i ono predstavlja odgovor na pitanje: "Gdje počiva vidljiv životinjski oblik; u osjetilima ili u stvarnosti ili, pak, u okružujućoj atmosferi?" Toma smatra da vidljiv oblik životinje postoji samo u unutarnjem osjetilu koje ga, uslijed maštovite predodžbe, na neki način vidi kao vanjski predmet. Vrag taj privid može izvesti na dva načina.

Prvo, možemo reći da životinjski oblici pohranjeni u riznici mašte, djelovanjem demona prelaze u unutarnje osjetilne organe; na taj se način to događa u snovima, kako smo gore objasnili. Kada se ti oblici utisnu u vanjske osjetilne organe, kao što je oko, izgledaju kao zbiljski vanjski predmeti i mogu se stvarno dodirnuti.

Drugi način uključuje mijenjanje unutarnjih osjetila, uslijed čega se obmanjuje razum; kako je pokazano primjerom čovjeka s iskvarenim osjetilom okusa, koji slatko osjeća gorkim; ovaj se način ne razlikuje znatno od prvoga. Nadalje, to mogu izvesti čak i ljudi posredstvom nekih prirodnih stvari, kao kada uslijed nekih dimnih isparavanja kućne grede nalikuju zmijama; kako smo gore spomenuli, postoji još mnogo takvih primjera.

Razjašnjenja argumenata.

Prvi argument se često navodi, ali se pogrešno tumači. Naime, govo­reći o preobražavanju u drugi oblik ili sliku, jasno je pokazano kako se to može učiniti opsjenarskim umijećem. A kada se tvrdi da vrag svojom moći ne može načiniti živo biće, to je točno, razumijeva li se pod riječju 'načiniti' - 'stvoriti'. No, razumijeva li se pod riječju 'načiniti' prirod­no proizvođenje, sigurno je da demoni mogu načiniti neka nesavršena stvorenja. Sv. Toma nam pokazuje kako to čine. On, naime, veli da sve preobrazbe tjelesnih stvari, koje proizlaze iz djelovanja prirodnih sila, a koje su sastavljene od sjemena koje se nalazi u zemaljskim elementi­ma, u zemlji ili u vodama (budući da zmije, žabe i ostale takve životi­nje, polažu svoje sjeme), mogu proizvesti demoni koji su takvo sjeme

pribavili. Isto vrijedi i u slučaju pretvaranja nekih stvari u zmije ili žabe, što se događa uslijed truljenja.

No, one preobrazbe tjelesnih stvari koje ne proizlaze iz djelovanja prirodnih sila, ni na koji način ne mogu izazvati demoni. Naime, kada se tijelo čovjeka promijeni u životinjsko ili kada mrtvo tijelo usrksne, ta­kve se stvari ne događaju u zbilji, već su opsjena ili privid.

Navedeni su argumenti potkrijepljeni dokazima. Tako Blaženi Al-bertus u svojoj knjizi O životinjama, gdje istražuje mogu li demoni ili, recimo čak vještice, uistinu stvarati životinje, tvrdi da mogu, uz Božje dopuštenje, stvarati nesavršene životinje. No, to ne mogu činiti trenu­tačno, kako to čini Bog, već uslijed nekog iznenadnog gibanja, što je jasno iz primjera vještica. Govoreći o vii. odlomku Knjige Izlaska, gdje faraon poziva svoje mudrace i vračeve, veli: "Demoni jure svijetom i skupljaju raznovrsne klice od kojih potom proizvode različite vrste." A u glosi tumači: "Kada vještice pokušavaju izvršavati kakva djela pri­zivajući demone, jure svijetom skupljajući sjemenje od kojih potom, uz Božje dopuštenje, mogu proizvoditi nove vrste." O tome smo već govorili.

Drugi je problem mogu li se takva demonska djela smatrati čude­snima. Prethodni argumenti jasno odgovaraju na to pitanje, naime, da svojim prirodnim moćima mogu izvoditi neka čuda. Premda su takve stvari istinite, one se ne izvode radi očitovanja istine; u tom smislu mo­žemo reći da su Antikristova djela varke, jer se izvode radi obmanji­vanja ljudi.

Jasan je i odgovor na drugi argument, koji govori o obliku. Vidljiv oblik životinje, kako je pokazano, ne postoji u zraku niti u stvarnosti, već samo u predodžbi osjetila, kako je jasno iz gore navedenih stajali­šta sv. Tome.

Održiv je argument da svaku pasivnu silu pokreće njoj sukladna aktivna sila. Ali, kada se tvrdi da vidljiv oblik ne može biti predmet koji pokreće vid, budući da ne proizlazi ni iz jednog osjetila, odgova­ramo da on proizlazi iz neke osjetilne predodžbe pohranjene u mašti, koju demon može izvući i predstaviti je mašti ili osjetilima, o čemu smo gore govorili.

Što se tiče posljednjeg argumenta, valja reći da demon, kako je pokazano, ne mijenja ljudska osjetila i maštu projicirajući sebe u njima, nego ih preobražava; pritom ih, međutim, ne mijenja, već premješta.

Naime, demon, kako je rekao, ne može sam proizvesti nove oblike. No, on ih mijenja preobrazbom, odnosno premještanjem. To također ne čini lučenjem tvari osjetilnog organa, jer bi to rezultiralo osjećajem boli, već pobuđivanjem osjetila i duševnih stanja.

Tomu bi se, međutim, moglo prigovoriti sljedeće: demon, s obzirom na to, ne može predstaviti čovjeku nov oblik vidljive stvari. Valja is­taknuti da se nova stvar može razumjeti na dva načina. S jedne strane, može biti posve nova po sebi i svojim uzrocima; u tom smislu demon ne može predstaviti ništa novo čovjekovu osjetilu vida: naime, ne može slijepcu od rođenja predstaviti boje, niti gluhom zvukove. S druge strane, stvar može biti nova s obzirom na narav svoje cjeline; tako mo­žemo reći da su zlatne planine koje čovjek zamišlja da vidi, a koje nikada nije vidio, prividno nova stvar; naime, budući da je već prije vidio zlato i planine, uslijed neke prirodne radnje može zamisliti privid zlatne planine. Na taj način demon može mašti predstaviti novu stvar.

Kako valja objasniti da vukovi katkad otimaju ljude i djecu iz njihovih kolijevki i jedu ih: je li i to opsjena vještica.

Uzgred se postavlja pitanje o vukovima koji katkad otimaju ljude i djecu iz njihovih domova, i toliko su hitri da ih se nikakvim umijećem ili snagom ne može ozlijediti ili uhvatiti. Valja reći da je tomu katkad prirodni uzrok, a katkad to proizvode vještice opsjenarskim umijećem. Sto se tiče prvog, Blaženi Albert u svojoj knjizi O životinjama veli da tomu može biti pet uzroka. Katkad se to događa u vrijeme velike gladi, kada se jeleni i druge životinje približavaju ljudima. Katkad je to pora­di njihove velike snage, kao u slučaju pasa u hladnim područjima. No, mi tvrdimo da su takve stvari varka demona, koji ju proizvode kada Bog kažnjava neki narod radi grijeha. Vidi Levitski zakonik, xxvi, koji veli: "...Ne htjednete li me poslušati... Na vas ću pustiti šumsku zvjerad da vas liši djece, blago vam podavi a vas prorijedi..." I Ponovljeni zakon, xxxii: "Poslat ću na njih zub zvjerinji", itd.

Na pitanje jesu li to pravi vukovi ili demoni u njihovu obličju, ka­žemo da to jesu pravi vukovi, ali opsjednuti demonima; a pobješnjeli su iz dva razloga. Mogu ih razjariti vještice svojim radnjama, kako je bio slučaj s četrdeset dva dječaka koja rastrgaše dva medvjeda iz šu­me, jer se rugahu proroku Elizeju govoreći: "Hodi, ćelo! Hodi, ćelo!", itd. I u slučaju kada je lav usmrtio proroka koji je odbio izvršiti Božju

zapovijedi (Prva knjiga o Kra­ljevima, xiii). Govori se kako je bečki biskup zapovjedio izgova­ranje malih litanija određenih da­na prije blagdana Uzašašća, kako bi se grad spasio od vukova koji su u njega ulazili i proždirali sta­novnike.

S druge strane, to je možda varka koju su proizvele vještice. Tako nam William Pariški pripo­vijeda o nekom čovjeku koji je umišljao da je postao vuk56 i kat­kad se skrivao u špiljama. I prem­da iz njih nije izlazio, vjerovao je da je vuk koji luta naokolo i pro­ždire djecu: premda je to stvarno činio demon koji je opsjeo vuka, čovjek je umišljao da u snu od­lazi u lov za plijenom. Razum mu je toliko dugo bio pomućen, da su ga tek nakon dugo vremena prona­šli kako mahnito luta šumom. Vrag uživa čineći takve stvari, pa je ob­manuo pogane koji su vjerovali da se muškarci i stare žene pretvaraju u vukove. Iz toga se vidi da se takve stvari događaju samo Božjim do­puštenjem i djelovanjem demona, a ne radi nekog prirodnog nedostatka; jer, takve se vukove ne može raniti ni uhvatiti nikakvim umijećem i sna­gom. O tome govori i Vincent iz Beauvaisa (in Spec. Hist., VI, 40), pripovijedajući kako je u Galiji, prije Kristova utjelovljenja i prije Punskoga rata, vuk ugrabio mač iz stražarevih korica.

56) 'Vuk'. Postoje dvije vrste vukodlaka, hotimični i nehotični. Hotimični su, naravno, čarob­njaci, poput Gillesa Garniera kojega je 18. siječnja 1573., sud u Doleu, Lyons, osudio na lo­maču zbog 'gnusnih zločina likantropije i čarobnjaštva." Više od pedeset svjedoka potvrdilo je da je napadao i ubijao djecu u poljima i vinogradima, proždirući njihovo sirovo meso. Obi­čavali su ga vidjeti u ljudskom obličju, a nekad kao 'loup-garou'. Likantropija je u šesnaes­tom stoljeću u Francuskoj bila veoma česta pojava, a brojna suđenja jasno pokazuju da su ubojstva i kanibalizam obilovali u mnogim oblastima zemlje.

PITANJE XI

O vješticama-primaljama, koje na različite načine ubijaju dijete začeto u utrobi i izazivaju pobačaje; ili, kada to ne

čine, žrtvuju novorođenu djecu demonima.

Ovdje iznosimo istinu o četiri strašna zločina, koja demoni čine nad djecom u majčinoj utrobi i nakon njihova rođenja. Budući da

demoni te zločine čine uz pomoć žena, a ne muškaraca, takvo se ubo­jstvo češće povezuje sa ženama, a ne muškarcima. Slijedi izlaganje o načinima na koji to čine.

Kanonisti mnogo podrobnije od teologa raspravljaju o zaprekama prouzročenim čarobnjaštvom; tako tvrde da nemogućnost izvršenja spol­nog čina nije jedina smetnja prouzročena čarobnjaštvom, nego da je to i slučaj kada žena ne može začeti, ili kad je prisiljena pobaciti začeto dijete. Treća je i četvrta radnja čarobnjaštva kad vještice ne uspiju iza­zvati pobačaj, te stoga proždiru dijete ili ga žrtvuju demonu.

Prva su dva načina neosporna, jer čovjek može bez pomoći demona, naime prirodnim sredstvima, kao što su biljke, primjerice somina ili nekim drugim pripravcima, učiniti da žena ne može roditi ili začeti dijete, o čemu smo gore govorili. Druga se dva načina, međutim, razlikuju jer se njima služe vještice. Ovdje nema potrebe iznositi argumente, jer ćemo istinu jasnije pokazati mnogim primjerima.

Najprije o prvoj od tih opačina. Činjenica je da neke vještice pro­tivno prirodnom ljudskom nagonu, kao i prirodi svih životinja, uz mo­žda iznimku vukova, običavaju proždirati i jesti malu djecu. U svezi toga nam je komski inkvizitor, kojega smo prije spomenuli, rekao da su ga stanovnici grofovije Barby pozvali da provede istragu u svezi nekog čovjeka, čije je dijete nestalo iz kolijevke, i koji se zakleo da je vidio skupinu žena kako u noći ubijaju njegovo dijete, pijući mu krv i proždirući tijelo. Isto tako veli da je tijekom samo jedne godine, i to pro­šle, spaljena četrdeset jedna vještica, dok su neke druge zatražile uto­čište kod austrijskog nadvojvode Sigismunda. To potkrjepljuje John Nider u svojoj knjizi Formicarius ('Mravinjak', op. prev.)57, sjećanje na njega, kao i na događaje koje on opisuje, još je uvijek svježe u pamćenju ljudi; stoga je jasno da takve stvari nisu nevjerojatne. Valja nam dodati da u svim tim slučajevima, vještice-babice nanose još veće nesreće,

kako su pokajane vještice često u svojim iskazima priznavale nama i drugima, govoreći: "Nitko ne može nauditi katoličkoj vjeri koliko ba­bice. Naime, kada ne ubijaju djecu, one ih pod nekim izgovorom izno­se iz sobe i podižu u zrak žrtvujući ih demonima." U Drugom dijelu koji će uskoro uslijediti, raspravljat ćemo o načinu na koji čine takve zločine. No, prije toga moramo istražiti još jedno pitanje, naime, ono o Božjem dopuštenju. Naime, na početku ove knjige je rečeno da su za iz­vršavanje čarobnjačkih djela neophodne tri stvari: demon, vještica i pri­stanak Boga.

PITANJEXII. Je li pristanak Svemogućega Boga

popratni element čarobnjaštva.

Ovdje nam valja raspravljati o Božjem dopuštenju, pri čemu ćemo odgovoriti na četiri osnovna pitanja. Prvo, je li to dopuštenje

neophodna okolnost za izvođenje carobnjačkih radnji. Drugo, dopušta li Bog u svojoj milosti grješnom stvorenju da se bavi čarobnjaštvom, i da čini druge strašne zločine, pod pretpostavkom postojanja drugih dviju neophodnih okolnosti. Treće, nadmašuje li zločin čarobnjaštva sva druga zla koja Bog dopušta. Četvrto, na koji je način te stvari naj­bolje propovijedati ljudima.

Što se tiče trećeg postulata iz Prvog dijela ove knjige, naime, Božjeg dopuštenja, postavlja se pitanje: Je li katolički tvrditi da se te vještičje radnje obavljaju uz Božje dopuštenje, kao što je heretički protusloviti toj tvrdnji? Umuje se da nije heretička tvrdnja da Bog ne daje vragu tako veliku moć u toj vrsti čarobnjaštva. Naime, katolički je, a ne heretički pobijati takve stvari jer podcjenjuju Stvoritelja. Sma­tra se da je sukladno katoličkom vjerovanju da vragu nije dana takva moć da nanosi štetu ljudima, jer se čini da se suprotnim stajalištem podcjenjuje Stvoritelj. Iz toga bi, naime, slijedilo da nije sve podložno

57) 'Nider'. John Nider, O.P., rođen 1380. u Švabiji, umro 13. kolovoza 1438. u Colmaru. Stekao je velik ugled kao propovjednik i aktivno je sudjelovao na koncilu u Konstanzi. Bio je energičan zagovaratelj najstrožih reformi, radi čega mu ljetopisi njegova reda udjeljuju ve­like hvale. Najpoznatije djelo iz njegova velikog opusa je 'Formicarius', rasprava o teološ­kim, filozofskim i društvenim pitanjima onoga vremena. Potpuna zbirka od 5 svezaka, objav­ljena je u Douaiu 1602. Rasprava 'De Maleficis ' često se zasebno objavljivala.

božanskoj providnosti, jer Sveznajući Skrbnik otklanja sve zlo i nesre­će od onih o kojima brine. A dopušta li Bog čarobnjačka djela, tada ih On ne otklanja: a, ne otklanja li ih, tada Bog nije mudri Skrbnik i sve nije podložno Njegovoj providnosti. Međutim, budući da to nije točno, netočno je i da Bog dopušta čarobnjaštvo.

Nadalje, dopuštanje nekog djela pretpostavlja da onaj koji ga dopu­šta, to djelo može spriječiti kada to želi, ili da ga ne može spriječiti čak i kada to želi; nijedna se od tih pretpostavki ne odnosi na Boga. Jer, u prvom bi se slučaju takav čovjek mogao smatrati zlobnim, a u drugom nemoćnim. Uzgred se postavlja pitanje Petrove začaranosti: Ako ju je Bog mogao spriječiti, a to nije učinio, tada je Bog pakostan ili ne skrbi o svima; ali, ako je nije mogao spriječiti čak i da je to htio, tada nije svemoguć. Međutim, kako nije točna tvrdnja da Bog ne skrbi o svima, ne može se reći da se čarobnjačka djela izvode uz pristanak Božji.

Osim toga, onaj tko je slobodan i upravlja svojim postupcima, nije podložan dopuštenju ili volji nijednoga gospodara. No, Bog je učinio ljude slobodnima, kako veli Knjiga Sirahova (xv): "On je sam u početku stvorio čovjeka i prepustio ga slobodnoj volji njegovoj." To znači da ljudi griješe svojom slobodnom voljom, kako kaže tekst: "Prepustio ga je njegovim sklonostima." Prema tome, nisu sva zla po­dložna božanskom dopuštenju.

Nadalje, sv. Augustin u djelu Enchiridion, kao i Aristotel u devetoj knjizi Metafizike, veli: "Bolje je ne znati neke opake stvari, nego ih znati, ali sve što je dobro valja pripisati Bogu." Stoga Bog ne sprječa­va zle radnje čarobnjaštva, bez obzira dopušta li ih ili ne. Vidi što veli sv. Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima (ix): "Zar je Bogu do volo­va?" Isto vrijedi i za druge nerazumne životinje. Stoga Bog ne brine jesu li začarane ili ne, budući da nisu podložne Njegovu dopuštenju koje proizlazi iz Njegove providnosti.

Nadalje, ono što nužno nastaje, ne iziskuje promišljeno dopuštenje ili razboritost. To jasno pokazuje Aristotel u II. knjizi Etike: "Razbo­ritost je pravilno rasuđivanje o stvarima koje se događaju i podložne su savjetu i izboru." Neki, međutim, učinci čarobnjaštva proizlaze iz nužde; kao kada iz nekog razloga ili pod utjecajem zvijezda, nastaju neke bolesti ili kakve druge stvari koje pripisujemo čarobnjaštvu. Stoga oni nisu uvijek podložni Božjem dopuštenju.

I dalje, ako su ljudi začarani Božjim dopuštenjem, postavlja se pitanje: Zašto se to nekima događa češće nego drugima? Odgovorimo

li da je to radi grijeha kojemu su neki skloniji od drugih, to nije točno; tada bi, naime, veći grješnici bili češće začarani, što očito nije istina, jer trpe manje kazne na ovome svijetu. Kako je rečeno: "Dobro je lažljivcima." Da je ovaj argument održiv i oni bi bili podložni čarob­njaštvu. Konačno, to je jasno i iz činjenice da od čarobnjaštva najviše trpe nedužna djeca i pravednici.

Pobijanje navedenih argumenata: tvrdi se da Bog dopušta zlo, pre­mda ga ne želi; a to čini radi usavršavanja svemira. Vidi što veli Dio-nizije (O božanskim imenima III): "Zlo će vječno postojati, čak i u usavršenom svemiru." A sv. Augustin u Enchiridion-u veli: "U svim dobrim i lošim stvarima počiva čudesna ljepota svemira. Stoga je ono za što se veli da je zlo, dobro uređeno i, ako je postavljeno na pravome mjestu, još više uznosi ono što je dobro; jer, dobre su stvari ugodnije i pohvalnije kada se usporede s lošima." I sv. Toma pobija mišljenje onih koji tvrde da je Bog, premda ne želi zlo (jer nijedno stvorenje ne teži zlu, ni svojom prirodnom, životinjskom ili razumskom težnjom, što je volja koja teži dobru), ipak suglasan da zlo postoji i da se počini. On tvrdi da je to netočno, jer Bog ne želi činjenje ni nepočinjenje zla, ali je voljan dopustiti činjenje zla i to radi usavršavanja svemira.

A zašto je pogrešno tvrditi da Bog želi da zlo postoji i da se čini radi dobrobiti svemira, Toma navodi sljedeći razlog. Dobrim se može smatrati samo ono što je dobro po sebi, a ne po svojoj pripadnoj osobi­ni. Tako se krijepostan čovjek smatra dobrim po svojoj razumnoj, a ne životinjskoj prirodi. No, zlo nije po sebi određeno za dobro, već akci-dentalno. Jer, protivno naumu onih koji čine zlo, iz njega proizlazi dobro. Tako se i protivno naumu vještica ili tirana, očitovalo strpljenje progo­njenih mučenika.

Odgovor. Ovo je pitanje jednako teško razumjeti koliko ga je koris­no razjasniti. Naime, neki mudraci, više negoli svjetovnjaci slažu se oko sljedećega; oni ne vjeruju da Bog dopušta takva strašna čarobnja­štva o kojima smo govorili, a to stoga što ne znaju razlog tog božanskog dopuštenja. Čini se da se upravo radi tog neznanja vještice ne progone dovoljno žestoko koliko to zaslužuju, pa se čini da su se namnožile po čitavome kršćanskom svijetu. Stoga, da zadovoljimo učene i neuke, od­govaramo u skladu sa stajalištem teologa, raspravom o dvjema pote­škoćama. Prvo, da je svijet u tolikoj mjeri podložan božanskoj providno­sti da On sam skrbi o svemu stvorenome. Drugo, da Svojom pravednošću dopušta da na svijetu prevladava grijeh, koji se sastoji od krivnje,

kazne i gubitka, i to radi Svoja prva dva dopuštenja, naime, pada an­đela i naših praroditelja. Iz toga će se jasno pokazati i da tvrdoglavo nevjerovanje u tu istinu odiše herezom, jer se takav čovjek zapleće u zablude nevjernika.

Što se tiče prvoga, uz pretpostavku Božje providnosti (vidi Knjigu Mudrosti, xiv: "Njome upravlja tvoja providnost, Oče"), valja nagla­siti da su sve stvari podložne Njegovoj volji i da On izravno skrbi o svim stvarima. Radi objašnjenja ove tvrdnje, pobijmo najprije jednu zabludu. Naime, neki su na temelju ovoga teksta iz Knjige o Jobu (xxii): "Oblaci pogled njegov zaklanjaju, i rubom kruga on hoda nebeskog", protumačili nauk sv. Tome (I, 22) u značenju da su božanskoj provid­nosti podložne samo nepokvarljive stvari, dakle zasebne esencije i zvijezde, te niže vrste koje su također nepokvarljive; ali, pritom tvrde da pojedini pripadnici vrsta, budući da su pokvarljivi, nisu podložni božanskoj providnosti. Stoga kažu da su sva niža stvorenja na svijetu podložna božanskoj providnosti općenito, ali ne i konkretno ili pojedina­čno. No, drugi taj argument nisu smatrali održivim, jer Bog brine za druge životinje kao što brine i za ljude. Stoga je rabin Moše prihvatio srednji put, te se složio s njihovim mišljenjem tvrdeći, da sve pokvar­ljive stvari nisu pojedinačno u cijelosti podložne božanskoj volji, već samo općenito, kako je gore rečeno; ali on izdvaja ljude od ukupnosti pokvarljivih stvari radi uzvišenosti njihova intelekta, koji je usporediv s umom zasebnih suština. Tako, prema njegovu mišljenju, svi učinci čarobnjaštva koji pogađaju ljude proistječu od Božjeg dopuštenja; ali ne i oni koji pogađaju životinje ili druge plodove zemlje.

Međutim, iako je ovo mišljenje bliže istini od onoga koje u cijelosti poriče Božju providnost u zemaljskim stvarima, ističući, po uzoru na Demokrita i epikurejce, da je svijet stvoren slučajno, ono je ipak pogre­šno. Naime, ispravna je tvrdnja da je sve podložno božanskoj providno­sti, ne samo u općem, već i u konkretnom smislu, te da opčinjavanje ljudi, ali i životinja i plodova zemlje, proizlazi iz božanskog providnog dopuštenja. To je posve jasno; providnost i red stvari u svijetu u izvjes­noj mjeri sežu samo onoliko daleko, koliko seže njihova uzročnost. Navedimo primjer stvari koje su podložne nekom gospodaru; one su podložne njegovoj volji toliko dugo dok su pod njegovim nadzorom. Ali, uzročnost koja proizlazi od Boga prvobitna je sila, i proteže se na sva stvorenja, ne samo u općem, nego i u pojedinačnom smislu i ne samo na nepokvarljive stvari. Prema tome, budući da je Bog neosporno uzrok

svih stvari, On brine o svim stvarima, odnosno uredio ih je za neku svrhu i u nekom cilju.

O tome govori sv. Pavao u Poslanici Rimljanima (xiii): "One koje postoje, od Boga su postavljene." To znači da je Bog uredio sve stvari, budući da ih je On stvorio i stoga su podložne Njegovoj providnosti. A Božju providnost valja razumjeti kao razlog, odnosno kao uzrok određivanja svrhe stvarima. Prema tome, kako sve stvari imaju jednu svrhu, tako su i sve podložne Božjoj providnosti. Bog zna sve, ne samo opće, već i konkretne i pojedinačne stvari. Božje znanje o stvorenom može se usporediti sa znanjem zanatlije: dakle, kao što je sav rad zanatli­je podložan njegovu redu i volji, tako su sve stvari podložne Božjem redu i providnosti.

To, međutim, ne pruža zadovoljavajuće objašnjenje činjenice, da Bog svojom pravednošću dopušta da na svijetu postoje zlo i čarobnja­štvo, premda On skrbi o svim stvarima i svim stvarima upravlja; naime, to bi značilo da On mora otkloniti sve zlo od onih o kojima brine. Me­đu ljudima, naime, vidimo da mudar skrbnik čini sve što može da otkloni svaku nesreću i štetu od onih o kojima brine; zašto, onda, Bog na isti način ne otklanja sve zlo? Valja istaknuti da postoji velika razlika izme­đu pojedinačnog i univerzalnog upravljača ili skrbnika. Naime, poje­dinačan upravitelj mora iz nužde otklanjati svako zlo, jer nije kadar iz zla izvući dobro. Ali, Bog je univerzalan upravitelj čitavoga svijeta, koji može izvući mnogo dobra iz pojedinih zala; kao što je iz progona silnika proizašla strpljivost mučenika, iz vještičjih djela proizlazi očiš­ćenje ili dokaz istine vjere pravednika, kako ćemo poslije pokazati. Stoga nije cilj Božji da spriječi sve zlo, jer bi tada svijet lišio uzroka mno­gih dobrih stvari. Na to misli sv. Augustin (Enchiridion) kada veli: "Svemogući je Bog tako milosrdan, da ne bi dopustio da se u Njegovim djelima pojavi kakvo zlo, kad ne bi bio tako svemoguć i dobar da čak i zlo pretvara u dobro."

Primjer možemo pronaći u djelovanju prirodnih stvari. Premda su pokvarenosti i nedostaci u prirodnim stvarima, oprečni svrsi konkretne stvari (kao kada je lopov kažnjen vješanjem ili kada se životinje ubi­jaju radi hranjenja ljudi), ipak su sukladni univerzalnoj svrsi prirode (da ljudski život i vlasništvo moraju ostati netaknutima); tako se čuva univerzalno dobro. Jer, za očuvanje vrsta je bitno da smrt jedne vrste znači očuvanje druge. Tako i lavovi opstaju ubijanjem drugih životinja.

S obzirom na božansko dopuštenje, objašnjava se da Bog ne bi stvorio biće koje bi po naravi bilo bezgrešno.58

Drugo, Bog svojom pravednošću dopušta da na svijetu postoji zlo, koje proizlazi iz grijeha i iz boli, a osobito u današnjemu svijetu koji se hladi i približava svojoj propasti; to ćemo dokazati dvjema tvrdnja­ma. Prvo, da Bog ne bi, ili, recimo točnije, iz strahopoštovanja prema Bogu, da je (ljudski govoreći) nemoguće da neko stvorenje, čovjek ili anđeo, posjeduje takvu narav koja ga čini bezgrešnim. I drugo, da samo Bog može dopustiti čovjeku da počini grijeh ili da padne u isku­šenje. Prihvatimo li ova dva suda i, s obzirom na to da je Bog svojom providnošću svako stvorenje prepustio svojoj prirodi (volji), valja na temelju tih pretpostavki zaključiti da je nemoguće da Bog ne dopušta da se čarobnjačka djela izvode uz pomoć demona.

Sv. Toma (II, 23, 1. čl.) je pokazao daje nemoguće nekome stvore­nju prenijeti prirođenu bezgrješnost. Naime, da je to moguće, tada bi mu to svojstvo prenio Bog, koji je Svojim stvorenjima prenio sve os­tale prenosive vrline i odlike koje se mogu prenositi. Takvo je osobno jedinstvo dviju naravi u Kristu, Majčinstvo i Djevičanstvo Bezgriješne Marije, slobodna družba putnika, blaženo društvo odabranih i mnoge druge stvari. Ali, čitamo da ta odlika nije darovana nijednom stvorenju, čovjeku ni anđelu: jer je rečeno: "Grijeh je pronašao čak i u Svojim anđelima." Iz toga jasno proizlazi da Bog neće prenijeti na čovjeka pri­rođenu bezgriješnost, premda mu je može udijeliti kao zasluženu milost.

Nadalje, da je ta odlika prenosiva, a nije prenesena, svijet bi bio ne­savršen. A njegovo se savršenstvo sastoji u činjenici, da su sve preno­sive dobre odlike Božjih stvorenja već prenesene u naravi.

Neodrživa je i tvrdnja da bi Bog, koji je svemoguć i koji je na sliku Svoju stvorio ljude i anđele, Stvorenja učinio po naravi bezgrješnima: ili da je čak to stanje milosti, koje je uzrok potvrde u dobroti, učinio suštinskim dijelom naravi anđela i ljudi, tako da bi oni, svojim prirodnim podrijetlom i prirodnim stanjem bili potvrđeni u dobroti da ne bi bili kadri počiniti grijeh.

58) 'Po naravi bezgrešno'. Ovo je veoma zamršena teologija koja iziskuje velik oprez. Sve ima slobodnu volju i, prema tome, sklono je grijehu. Ali, naš Gospodin i naša Gospa nisu sa­griješili; i bogohulna je tvrdnja da su možda sagriješili. Sv. Ivan kaže (Prva Ivanova poslani­ca, iii:9): "Tko god je rođen od Boga, ne počinja grijeha, jer sjeme Božje ostaje u njemu; ne može ostati u grijehu, jer je rođen od Boga."

Prvi je argument neodrživ. Naime, premda je Bog svemoguć i pre­dobar, svoje stvorenje neće obdariti tom odlikom bezgrješnosti; no, ne radi Svoje nesavršenosti svoje moći, već zbog nesavršenosti stvorenja; a ta nesavršenost poglavito počiva u činjenici da nijedno stvorenje, dakle ni čovjek, ni anđeo, ne može primiti tu odliku. Razlog je tomu sljedeći: budući da je stvorenje stvoreno, njegovo postojanje ovisi o njegovu Stvoritelju, kao što posljedica ovisi o uzroku njezina postojanja. Stvo­riti, nadalje, znači sazdati nešto ni iz čega; a to, prepušteno sebi, iščeza­va, ali opstaje toliko dugo dok zadržava utjecaj svog uzroka. To mo­žemo objasniti na primjeru svijeće, koja gori samo toliko dugo koliko u njoj ima voska. S obzirom na to, dakle, valja istaknuti da je Bog stvorio čovjeka i prepustio ga njegovoj slobodnoj volji (Knjiga Strahova, xvii). Tako je na početku stvorio anđele. To je učinio radi slobodne volje koja ima svojstvo da nešto čini ili ne čini, da uzmiče ili ne uzmiče od svog uzroka. A kako je uzmicanje od Boga, od slobodne volje grijeh, čovjek ili anđeo nije mogao primiti, niti im je Bog htio dati, takvu na­rav koja će ga istodobno obdariti slobodnom voljom i bezgrješnošću.

Druga nesavršenost radi koje se ta vrlina ne može prenijeti na čovje­ka ili anđela, njezina je oprečnost; a budući da je oprečnost po svojoj prirodi nemoguća, mi kažemo da Bog to neće učiniti. Ili bi pravilnije bilo reći da Njegova stvorenja ne mogu primiti takvu osobinu. Naprim­jer, ništa ne može biti istodobno živo i mrtvo. To implicira i sljedeće protuslovlje: da čovjek ima slobodnu volju kojom se može udaljiti od svoga Stvoritelja, i da istodobno bude nesposoban za činjenje grijeha. No, da je nesposoban počiniti grijeh, ne bi bio kadar udaljiti se od svog Stvoritelja. Jer to je grijeh: prezirati nepromjenjivo dobro i priklanjati se promjenjivim stvarima. Ali, preziranje i nepreziranje proizlaze iz slobodne volje.

I drugi je argument neodrživ. Naime, da je potvrda milosti bila toliko bitan dio stvaranja da je bezgrješnost postala prirodna osobina svih stvorenja, tada ta odlika ne bi proizlazila iz nekog vanjskog uzroka ili milosti, već iz same njegove naravi; tada bi stvorenje bilo Bog, što je apsurdno. Sv. Toma o tome raspravlja u spomenutom razjašnjenju po­sljednjeg argumenta, gdje kaže da kada se stvorenju dogodi nešto čemu uzrok može biti samo viša sila, niže biće ne može samo po sebi izazva­ti tu posljedicu bez suradnje višeg bića. Naprimjer, dim nastaje paljenjem vatre, a sam se, po svojoj naravi, ne može pojaviti.

Stoga kažem da, s obzirom na to da potvrda razumnog bića proiz­lazi isključivo iz milosti, što je svojevrsno duhovno svjetlo ili slika svjetla Postanka, stoga, dakle, nijedno stvorenje ne može samo, po svojoj naravi, imati tu potvrdu ili milost, ako nije sjedinjeno s božan­skom naravi; odnosno, samo ako mu je narav istovjetna Božjoj naravi, što je posve nemoguće. Zaključimo, dakle, da bezgrješnost (nemoguć­nost činjenja grijeha) pripada isključivo naravi Boga. Jer Onaj koji sve stvara, ne odstupa od Svoje prirode, niti može odstupiti od pravičnosti Svoje dobrote; a to Njegovo svojstvo proizlazi iz Njegove naravi. Svi­ma drugima je ta odlika bezgrješnosti udijeljena potvrdom dobrote u milosti, koja oslobađa sinove Božje grijeha, kao i one koji su na bilo koji način sjedinjeni s božanskom prirodom.

PITANJE XIII. Ovdje izlažemo pitanje o dva božanska dopuštenja, naime,

onome kojim Bog s pravom dopušta da Vrag, tvorac svega zla, čini grijeh, i onome kojim je dopustio Pad naših praroditelja,

radi kojih se s pravom dopuštaju vještičja djela.

Drugo je pitanje, kao i tvrdnja da je Bog s pravom dopustio nekim anđelima da čine grijeh, što ne bi mogao dopustiti da nisu bili

sposobni za grijeh; i da je milošću sačuvao neka stvorenja tako da prije nisu bila podložna iskušenju; i da s pravom dopušta čovjeku da bude u iskušenju i da čini grijeh. Sve navedeno jasno proizlazi iz slje­dećega. Naime, Bog Svojom providnošću sve stvari prepušta njihovoj naravi i ne sprječava ih u njihovim prirodnim radnjama. Kako veli Dionizije (O božanskim imenima, IV): "Providnost nije uništavatelj, već čuvar prirode." Iz toga jasno slijedi da dobrobit svemira natkriljuje dobro svakog pojedinog stvorenja, kao što dobrobit vrste nadmašuje dobrobit pojedinca (Aristotel, Etika, I). Stoga dodajemo da bi sprječa­vanjem ljudskog grijeha bile uklonjene mnoge stube koje vode ka sa­vršenstvu. Naime, to bi značilo ukloniti onu narav koja ima moć da počini grijeh ili da ne počini grijeh; no, već smo pokazali da je to priro­dno čovjekovo svojstvo.

Odgovorimo, stoga, ovako. Da nije bilo grijeha, već neposredne potvrde, dobra djela nikada ne bi zaslužila milost Božju, niti bi bilo

onoga što grijeh može proizvesti, kao ni mnogih drugih stvari bez ko­jih bi svijet trpio veliki gubitak. Sotoni dolikuje da počini grijeh, no ne da čini grijeh na neki vanjski poticaj, već tako da se sam odluči na grijeh. To je i učinio kada je poželio biti jednak Bogu. Rečeno se ne smije pro­tumačiti doslovno, ali ni u prenesenom smislu, već uz ogradu; a prema autoritetu proroka Izaije (xiv), ovako je rekao: "Uzaći ću u visine obla­čne, bit ću jednak Višnjemu." Ne smije se protumačiti doslovno, jer takvo je razumijevanje ograničeno i pogrešno, jer tada bi Sotona težio nečemu što mu je nedostižno. A on je znao da je Božje stvorenje, i da ne može postati jednak svom Stvoritelju. Isto tako, to ne valja razumjeti ni metaforički; naime, budući da sva dobrota anđela i čovjeka počiva u njegovoj podložnosti Bogu, kao što prozirnost zraka ovisi o suncu; stoga anđeo ne može težiti ničemu što bi protuslovilo dobroti njegove naravi. Ali, on je težio biti jednak Bogu, ne apsolutno, već do stanovite mjere, i to na sljedeći način. Dva su svojstva Božje naravi, blaženstvo i dobrota, a činjenica je da sve blaženstvo i sva dobrota Njegovih stvo­renja izviru iz Njega. Stoga je anđeo, znajući da uzvišenošću (dosto­janstvom) svoje naravi nadilazi sva druga stvorenja, zaželio, i od Boga zatražio, da blaženstvo i dobrota svih nižih stvorenja proistječu od njega. A tomu je težio po svojoj volji, jer je smatrao da radi uzvišenosti njegove naravi, sva druga stvorenja trebaju primiti takve odlike, kojima je on bio prvi prirodno obdaren. To je zatražio od Boga, spreman Mu se pokoravati sve dok raspolaže tom darovanom mu moći. Stoga nije želio da ga Bog učini apsolutno jednakim Sebi, već samo do određene mjere.

Dalje vrijedi istaknuti da je tu želju iznenada obznanio drugima, s naumom da je ostvari; a drugi su je anđeli također nesmotreno prihva­tili. Stoga je grijeh prvoga anđela prethodio i nadmašio grijehe drugih, s obzirom na veličinu njegove krivnje i uzročnosti, ali ne i s obzirom na trajanje. Vidi Otkrivenje, xii: "Zmaj velik, ognjen ... a rep mu povlači trećinu zvijezda nebeskih .... I živi u obličju Levijatana i kraljuje oho­lima." A Aristotel (Metafizika, V) ga naziva vladarom nad vladarima, jer prema svojoj volji i zapovijedi upravlja onima koji su mu podložni. Stoga je njegov grijeh bio uzrok grijeha drugih, jer je on bio vanjsko iskušenje drugima, sam nepotaknut vanjskim iskušenjem.

A da su se sve te stvari dogodile trenutačno, može se pokazati na primjeru materijalnih stvari; naime, zapaljenje plina, plamen i dojam koji proizvodi taj plamen, događaju se istodobno.

Ovu sam materiju odlučio podrobno izložiti; jer, imamo li na umu da je ono vrhunsko božansko dopuštenje dano većini uzvišenih stvo­renja da počine jedan grijeh oholosti, lakše ćemo razumjeti konkretna dopuštenja dana vješticama za izvođenje radnji čarobnjaštva, koje su u nekim okolnostima čak veći grijesi. Naime, u nekim su okolnostima grijesi vještica veći od Sotonina ili grijeha naših praroditelja, kako ćemo pokazati u Drugom dijelu.

Činjenica da je Bog u svojoj providnosti dopustio prvome čovjeku da se nađe u kušnji i počini grijeh, dovoljno je jasno objašnjena onime što je rečeno o prijestupu anđela. I čovjek i anđeo, naime, stvoreni su radi istoga cilja, i ostavljena im je slobodna volja kako bi mogli zaslu­ženo primiti nagradu blaženstva. Prema tome, kao što anđeo nije bio pošteđen svoga pada, kako bi snaga grijeha s jedne i potvrda milosti, s druge strane, mogli očitovati slavu svemira, tako valja promišljati i o čovjeku.

Radi toga sv. Toma (II, 23, 2. čl.) veli: "Ono čime se veliča slava Božja ne smije biti spriječeno iznutra." Ali, Božja se slava veliča grije­hom kada On svojom milošću oprašta, a pravednošću kažnjava; i stoga mu dolikuje da ne sprječava grijeh. Osvrnimo se sada ukratko opet na naš sud da se čovjeku, pravednom providnošću Božjom, iz više razloga dopušta griješiti. Prvo, radi očitovanja moći Onoga koji je je­dini nepromjenjiv, dok je svako drugo stvorenje promjenjivo. Drugo, da se obznani mudrost Onoga koji iz zla može izvući dobro, a to je moguće samo jer Bog dopušta čovjeku da griješi. Treće, da se objavi milost Božja kojom je Krist svojom smrću izbavio izgubljenog čovjeka. Četvrto, da se obznani pravda Božja kojom nagrađuje dobre i kažnja­va pokvarene. Peto, da stanje čovjekovo ne bude gore od stanja drugih stvorenja, a Bog svima njima upravlja tako da im dopušta da postupaju po svojoj naravi; radi toga Mu dolikuje da prepusti čovjeka njegovoj slobodnoj volji. Šesto, radi slave ljudi ili, radije, slave čestitoga koji je mogao sagriješiti, ali nije. I sedmo, radi usavršavanja svemira; jer, kao što je grijeh sastavljen od triju zala, naime, krivnje, boli i gubitka, tako je i svemir urešen trostrukim dobrom, pravednošću, ugodom i korisnoš-ću. A pravednost je urešena krivnjom, ugoda s boli, a korisnost gubitkom. Sve navedeno pruža jasan odgovor argumentima.

Razjašnjenja argumenata.

Prema prvom argumentu, heretički je tvrditi da je vragu dopušteno da nanosi zlo ljudima. No, čini se da je istina upravo suprotna; jer heretička je tvrdnja da Bog ne dopušta čovjeku, koji raspolaže slobodnom voljom, da čini grijeh kada želi. A Bog, koji ima moć da nanosi štetu ljudima kažnjavajući zle radi usavršavanja svemira, dopušta mnoga zla. Kako veli sv. Augustin u Razgovorima sa samim sobom: "Ti si, Gospodine, zapovjedio i tako jest, da sramota grijeha nikada ne bude bez slave ka­žnjavanja."

To je neodrživ dokaz argumenta, koji se osniva na mudrom vladaru koji nastoji što dalje otkloniti svaku štetu i zlo. Posve je drukčije s Bo­gom koji brine o svemu stvorenome, za razliku od onoga koji brine samo o konkretnim stvarima. Jer Bog koji brine o čitavome svemiru, može iz zla izvući dobro, kako je gore pokazano.

Što se tiče drugog argumenta, jasno je da se Božja moć, kao i Nje­gova dobrota i pravednost, očituje u Njegovu dopuštenju grijeha. Stoga na dvojbu može li Bog ili ne može spriječiti zlo, odgovaramo da ga može spriječiti, ali mu to, iz prethodno iznesenih razloga, ne dolikuje činiti.

Neopravdan je i prigovor kako On želi da zlo postoji jer ga može, ali ne želi spriječiti; jer, kako je dokazano argumentima u potvrdu istine, Bog ne može željeti da postoji zlo. On ga ni ne želi, niti ga želi, ali ga dopušta radi usavršavanja svemira.

U trećem smo argumentu citirali sv. Augustina i Aristotela, koji go­vore o ljudskom znanju, tvrdeći da je čovjeku bolje da ne zna za ono što je zlo i opako i to iz dva razloga: prvo, jer će tada imati manje prilika razmišljati o zlu, stoga što ne može istodobno promišljati o više stvari. I drugo, jer znanje o zlu katkad navodi njegovu volju ka zlu. No, ti se argumenti ne mogu primijeniti na Boga, koji razumije sva ljudska i vje-štičja djela, i to mu znanje ne može naškoditi.

Što se tiče četvrtog argumenta: sv. Pavao izuzima volove od Božje skrbi, da pokaže kako razumno biće svojom slobodnom voljom upravlja svojim postupcima, o čemu smo govorili. Stoga Bog o njemu skrbi po­sebnom providnošću, kako bi mu mogao pripisati krivnju ili zaslugu, te ga kazniti ili nagraditi; ali Bog na taj način ne skrbi o nerazumnim životinjama.

Pozovemo li se, međutim, na taj autoritet i ustvrdimo da nerazumno stvorenje nije zahvaćeno božanskom providnošću, bila bi to heretička tvrdnja; to bi značilo da nisu sve stvari podložne Božjoj providnosti, što se protivi Svetome pismu koje veliča božansku mudrost, koja svojom silinom sve obuhvaća i sve dobro uređuje; kako je pokazano u argu­mentima u potvrdu istine, to je zabluda rabina Mošea.

Što se tiče petog argumenta, čovjek nije uredio prirodu, ali svojim umijećem i snagom na najbolji način iskorištava djela prirode. Stoga ljudska providnost ne obuhvaća neizbježne prirodne pojave, kao što je izlazak Sunca. Božja, međutim, providnost stvarno obuhvaća sve takve stvari, jer On je tvorac prirode. Tako su i nedostaci u prirodi, čak i kada proizlaze iz prirodnog reda stvari, podložni božanskoj providnosti. Stoga su i Demokrit i ostali prirodni filozofi bili u zabludi, kada su sve ono što se događa nižim bićima, pripisivali pukom slučaju.

I, na kraju, posljednji argument: premda Bog uvijek kažnjava radi grijeha, najveći grješnici nisu uvijek žrtve čarobnjaštva. Tomu je možda razlog što vrag ne želi napastovati one za koje smatra da mu s pravom pripadaju ili, pak, ne želi da se vrate Bogu. Kako je rečeno: "Njihove muke su se namnožile i oni su se okrenuli Bogu... itd." A da Bog ka­žnjava radi grijeha, potvrđuje sv. Jeronim kada veli: "Sve naše patnje zaslužujemo radi naših grijeha."

Rekli smo da su grijesi vještica gori od grijeha palih anđela i naših praroditelja. I kao što se nevini kažnjavaju radi grijeha svojih otaca, tako i mnogi nedužni bivaju prokleti i začarani radi grijeha vještica.

PITANJE XIV. Koje razmatra težinu vjestičjih zločina i pokazuje da čitav

problem treba ispravno izložiti i obznaniti.

Što se tiče težine zločina, postavlja se pitanje nadmašuju li zločini vještica s obzirom na krivnju, bol i gubitak, sva zla koja Bog do­

pušta i koja je dopustio od postanka svijeta do danas. A čini se da to nije točno, osobito što se tiče krivnje. Jer, grijeh koji počini čovjek kada ga lako može izbjeći, veći je od grijeha koji počini neki čovjek koji ga nije mogao lako izbjeći. To pokazuje sv. Augustin (O državi Božjoj): "Grijeh je veliko zlo kada je tako lako ne sagriješiti." Ali, Adam i drugi koji su sagriješili u stanju savršenstva, pa čak i milosti, mogli su

radi pomoći milosti (osobito Adam koji je stvoren milošću) još lakše izbjeći druge grijehe od mnogih vještica, koje nisu bile obdarene tim darovima. Stoga su njihovi grijesi veći od zločina vještica.

Što se, pak, tiče kažnjavanja: veća krivnja zaslužuje veću kaznu. No, Adam je radi svoga grijeha bio kažnjen najvećom kaznom, što jasno dokazuje činjenica da se i njegova krivnja i kazna očituju u svom njego­vom potomstvu, koje je naslijedilo prvi grijeh. Stoga je njegov grijeh veći od svih drugih grijeha.

Isto se umuje i o gubitku. Sv. Augustin veli: "Nešto je zlo jer uzima od dobra; dakle, veće zlo je prošlo ondje gdje je izgubljeno više dobra. Ali grijeh je naših praroditelja uzrokovao najveći gubitak našoj naravi i milosti, jer nas je lišio nevinosti i besmrtnosti; nijedan grijeh nakon toga nije prouzročio takav gubitak, stoga... itd."

Ali, s druge strane: ono što obuhvaća najviše uzroke zla, veće je zlo, a takvi su grijesi vještica. One, naime, mogu, uz Božje dopuštenje, na­nijeti svako zlo onome što je po svojoj naravi i obliku dobro, kako je ob­znanjeno u papinskoj buli. Osim toga, Adam je sagriješio samo u tome, što je počinio ono što je pogrešno iz jednoga od dva razloga; naime, nje­govo je djelo bilo zabranjeno, ali ne i po sebi pogrešno: vještice, pak, i drugi grješnici čine grijeh činjenjem djela koja su iz oba razloga po­grešna, dakle, pogrešna su po sebi i zabranjena, kao što su ubojstva i mnoga druga nedopuštena djela. Stoga su njihovi grijesi teži od grijeha drugih.

Nadalje, grijeh koji proizlazi iz zlobe teži je od grijeha koji proi­zlazi iz neznanja. A vještice iz velike zlobe preziru vjeru i sakramente vjere, kako su mnoge od njih priznale.

Odgovor. Zla koja učine današnje vještice, nadmašuju sve druge grijehe koje je Bog ikada dopustio, kako je rečeno u naslovu ovoga pitanja. To se dokazuje na tri načina, ukoliko je riječ o grijesima koji proizlaze iz izopačenosti naravi, jer je drukčije što se tiče grijeha op­rečnima ostalim teološkim krijepostima. Prvi način se sastoji u općoj usporedbi njihovih djela s drugim zemaljskim zločinima. Drugi način se sastoji u konkretnom razmatranju vrsta supersticije i ugovora sklo­pljenog s vragom. Treći način uključuje usporedbu njihovih grijeha s grijesima zlih anđela, pa čak i s grijehom naših praroditelja.

Prije svega ističemo da se grijeh sastoji od tri elementa, naime, kri­vnje, kazne i gubitka. I dobro se sastoji od tri elementa, pravičnosti, sreće i koristi. Pravičnost odgovara krivnji, sreća kazni, a korist gubitku.

Činjenicu da krivnja vještica nadmašuje sve druge grijehe, jasno potvrđuje sljedeće. Prema učenju sv. Tome (II, 22, 2. čl.), grijeh valja razmatrati s obzirom na njegovu težinu ili lakoću; tako u određenoj okolnosti, isti grijeh može biti težak ili lak. Naprimjer, možemo reći da je razbludni mladić grješnik, a razbludni starac luđak. Međutim, jedno­stavno govoreći, teži su oni grijesi koji nisu popraćeni samo obuhvatnim okolnostima koje imaju mnogo snažniji učinak, već su i svojom priro­dom i veličinom mnogo ozbiljniji.

Tako možemo reći sljedeće: premda je Adamov grijeh u nekim po­gledima bio teži od svih drugih grijeha, jer je on pokleknuo manjoj kušnji, koja je dolazila samo iznutra; i stoga što mu se mogao lakše oduprijeti s obzirom na prvobitnu pravednost u kojoj je bio stvoren: pa, ipak, sadržajem i veličinom grijeha, te drugim aspektima koji oteža­vaju grijeh, jer je uzrokom mnogih težih grijeha, grijesi vještica nad-mašuju sve druge grijehe. A to će se dodatno razjasniti na dva načina.

Za jedan se grijeh veli da je veći od drugoga zbog jednoga od slje­dećih razloga: njegove uzročnosti, a takav je bio Luciferov grijeh; nje­gove obuhvatnosti, kakav je bio Adamov grijeh; odvratnosti, kakav je bio Judin grijeh; težinom njegova oprosta, kao što je grijeh protiv Duha Svetoga; opasnošću, kao što je grijeh neznanja; neodvojivošću, kao što je grijeh pohlepe; sklonošću, kao što je grijeh tijela; uvredom Bo­žanskog Veličanstva, kao štoje grijeh idolatrije i nevjere; težinom nje­gova iskorjenjivanja, kao što je grijeh oholosti; zasljepljenošću duha, kao što je grijeh gnjeva. S obzirom na sve to, nakon Luciferova grijeha, djela vještica nadmašuju sve druge grijehe i to svojom odvratnošću, jer poriču Kristovo raspeće, sklonošću jer griješe bludno s demonima, zasljepljenošću uma, jer iz puke zlobe nanose štetu dušama i tijelima lju­di i životinja, kako je pokazano gore rečenim.

Na to ukazuje i sam njihov naziv, kako tvrdi sv. Izidor. Jer, nazivaju se vješticama (maleficae) upravo zbog težine njihovih zločina, kako je gore rečeno.

Iz sljedećeg izvodimo i našu tvrdnju. Dva su stupnja grijeha, nai­me, odvraćanje od Boga i prevrtljivost. Vidi naš navod sv. Augustina: "Griješiti znači odbaciti nepromjenjivo dobro i priklanjati se promjenji­vim stvarima." Odvraćanje od Boga je formalni, a prevrtljivost materi­jalni grijeh. Prema tome, grijeh je teži što se čovjek njime više udaljava od Boga. A budući da je nevjerništvo glavni uzrok čovjekova udaljava-

nja od Boga, nevjerništvo se vještica izdvaja kao najveći grijeh. To se naziva herezom, koja je otpadništvo od vjere; a taj grijeh vještice čine tijekom čitavog svog života.

Grijeh nevjere sastoji se u osporavanju vjere, a može se počiniti na dva načina. Osporavanjem vjere koja još nije primljena, ili osporavanje primljene vjere. Prve je vrste nevjera pogana ili ne-Židova. Na drugi se način kršćanska vjera može poricati na dva načina: poricanjem pro­ročanstava o njoj, ili poricanjem stvarnih manifestacija njezine istine. Prve je vrste nevjerništvo Židova, a druge ono heretika.

Iz toga jasno proizlazi da je hereza vještica najodvratnija od tri vrste nevjerovanja; a to potvrđuje razum i autoritet. Tako se u Drugoj Petrovoj poslanici (ii) veli: "Njima bi, uistinu, bolje bilo da uopće nisu priznali put pravednosti, nego da, pošto su ga priznali, okrenu leđa svetoj zapovijedi koja im je predana." Razumno je pretpostaviti daje grijeh onoga tko ne ispuni svoje obećanje, veći od grijeha onoga tko ne izvrši ono što nikada nije obećao. Tako je i nevjera heretika, koji iskri­vljavaju i lažno propovijedaju vjeru Evanđelja, veći grijeh od grijeha Zidova i pogana.

Nadalje, grijeh Zidova veći je od grijeha neznabožaca; jer, oni su primili proročanstvo kršćanske vjere u starome Savezu, koju kvare po­grešnim tumačenjima, što neznabošci ne čine. Stoga je njihova nevjera veći grijeh od grijeha ne-Židova koji nikada nisu primili vjeru Evan­đelja. No, sv. Toma (Secunda secundae, 12. pit.) o apostaziji veli slje­deće: "Apostazija je odvraćanje od Boga i vjere, koje proizlazi iz više­struke sjedinjenosti čovjeka s Bogom; naime, vjerom ili podvrgavanjem volje posluhu ili, pak, religijom i svetim redovima." Sv. Rajmund i Ho-stiensis vele da je apostazija nepromišljeno napuštanje stanja vjere, po­sluha ili religije. A, ako je ono što prethodi uklonjeno, uklonjeno je i ono što iz toga proizlazi; ali suprotno nije točno. Stoga je otpadništvo od vjere veći grijeh od druge dvije vrste nevjere, jer njome je uklonje­na prethodna vjera.

No, prema sv. Rajmunudu, čovjeka se može smatrati apostatom ili otpadnikom, bez obzira koliko je daleko i dugo zastranjivao, tek ako svo­jim kasnijim načinom života pokaže da se ne namjerava vratiti vjeri. To pokazuje primjer svećenika koji se oženi ili počini neki sličan zločin. Isto tako, otpadništvo neposluhom je kada čovjek prijezirno odbija nauk Crkve i biskupa. Takvog čovjeka treba osuditi zbog njegova sram­nog zločina i izopćiti ga iz Crkve.

Kada govorimo o apostaziji vještica, pri tome razumijevaju otpad-ništvo nevjerom; a taj je grijeh još odvratniji, jer proizlazi iz ugovora koji su sklopile s neprijateljem vjere i puta spasenja. A vještice su prinu­đene sklopiti taj ugovor na koji ih, dijelom ili u cijelosti, prisiljava taj neprijatelj. Naime, u svojoj smo se inkvizitorskoj službi susreli s nekim vješticama koje su poricale sve članke vjere, dok su druge poricale samo neke od njih; ali sve su one prinuđene poricati istinitu i sakramentalnu ispovijed. S obzirom na to, čak se ni Julijanova apostazija ne čini toliko velikom, premda je on, u nekim aspektima, Crkvi nanio više štete; na ovome mjestu, međutim, o tome ne možemo govoriti.

No, možemo uzgred istaknuti kako je moguće da vještice samo iz­vana štuju i slušaju vraga, dok i dalje čuvaju vjeru u svojim srcima, do čijih misli, osim samoga Boga, ne može prodrijeti nitko, čak ni anđeli. Na to se može odgovoriti pretpostavkom da postoje dvije vrste otpadni-štva nevjerom. Jedno se sastoji u iskazivanju nevjere vanjskim djelima, bez sklapanja ugovora s vragom, poput onoga koji živi u zemljama ne­vjernika i prilagođava se životu muslimana. Drugu vrstu otpadništva čini onaj koji živi u kršćanskim zemljama, a sklopio je ugovor s vra­gom. U prvom slučaju, ljudi koji čuvaju vjeru u svojim srcima, ali je poriču samo vanjskim postupcima, premda nisu otpadnici ili heretici, čine smrtni grijeh. Takav je bio Salomonov grijeh, jer je on štovao bo­gove svojih žena. I nitko se ne može ispričavati da to čini iz straha; jer sv. Augustin veli: "Bolje je umrijeti od gladi nego uzimati hranu od ido­lopoklonika." Međutim, bez obzira zadržavaju li vještice vjeru u svojim srcima, dok je istodobno poriču riječima, moraju se smatrati otpadnica-ma od vjere, jer su sklopile sporazum sa smrću i ugovor s paklom. Stoga sv. Toma (II, 4), govoreći o takvim vradžbinama i o onima koji se na bilo koji način utječu za pomoć vragu, veli: "Svi su oni otpadnici od vjere jer su sklopili ugovor s đavlom, bilo riječju, kakvim zazivima ili djelom, čak i kada nisu stvarno prinosili žrtve. Jer, nijedan čovjek ne može služiti dvojici gospodara."

Isto piše blaženi Albert Veliki, na mjestu gdje raspravlja je li grijeh čarobnjaka i astrologa otpadništvo od vjere. I odgovara: "Kod njih je uvijek riječ o apostaziji, bilo riječju ili djelom. Jer zazivanja uvijek pre­tpostavljaju sklapanje izričitog ugovora s đavlom, pa je jasno riječ o apo­staziji riječju. A, izvode li čarolije djelima, tada je riječ o apostaziji dje­lom. A budući da na oba načina oskvrnjuju vjeru, jer od đavla traže

ono što bi trebali tražiti od Boga, valja ih uvijek smatrati apostatima." Dakle, jasno je da oni čine dvostruku apostaziju, pri čemu se podrazu­mijeva i ona treća, naime, apostazija mišlju. Čak i kada ta treća vrsta nedostaje, vještice se imaju smatrati otpadnicama od vjere riječju i djelom. Stoga ih se, kako će se pokazati, mora kažnjavati kao heretike i otpadnike.

A njihov je zločin teži i radi treće stvari, koja nadilazi sve druge hereze. Jer, sv. Augustin (XXVIII, 1 i 2) nam kazuje da je čitav život nevjernika grijeh; a glosa o Poslanici Rimljanima (xiv) veli da je gri­jeh sve što ne izvire iz vjere. Što, dakle, trebamo misliti o životu vje­štica, odnosno o njihovim drugim radnjama koje se ne dopadaju vragu, kao što je post, odlazak u crkvu, primanje pričesti i druge stvari? Jer, svim tim djelima, kako je pokazano, one čine smrtni grijeh. One su, naime, toliko duboko zapale u grijeh, premda nisu izgubile svaku mo­gućnost povratka dobru (jer grijeh ne kvari svu dobrotu njihove nara­vi i u njima ipak ostaje prirodno svjetlo); ali, unatoč tomu, sva su njiho­va djela, čak i kada se čine dobrima, zla, jer štuju vraga. A to nije slučaj s drugim nevjernicima.

Kako na pitanje je li svako djelo nevjernika grijeh, sv. Toma (Se-cunda Secundae, 10. pit.) odgovara da djela nevjernika koja su po sebi dobra, kao što je post, milosrđe i slična takva djela, nisu zaslužna djela, a to radi njihova nevjerništva koje je najteži grijeh. Ali, grijeh ne kvari svu dobrotu njihove naravi i u njima ostaje prirodno svjetlo. Stoga nije svako njihovo djelo smrtni grijeh, već samo ona koja proi­zlaze iz njihove nevjere ili su s njome povezana. Naprimjer, Saracen posti iz poslušnosti Muhamedovu zakonu o postu, kao što Židov odr­žava svoje svetkovine; no, takvim radnjama on čini smrtni grijeh. Na taj način valja razumjeti gore spomenutu tvrdnju sv. Augustina da je čitav život nevjernika grijeh.

Da među svim zločincima svijeta, vještice zaslužuju najteže kazne.

Dakle, zločini vještica nadmašuju grijehe svih drugih; ovdje objavlju­jemo koje kazne one zaslužuju kao heretici ili apostati. Prema sv. Rajmundu, heretici se kažnjavaju na različite načine, naime, izopćenjem iz crkve (ekskomunikacijom), uklanjanjem iz službe, konfiskacijom

imovine, te smrću. Čitatelj će se o tome iscrpnije obavijestiti, uputi li se na zakon koji propisuje kaznu ekskomunikacije. Doista, čak i njihovi sljedbenici, zaštitnici, pomagači i branitelji na sebe navlače najteže ka­zne. Naime, osim kazne ekskomunikacije, hereticima, kao i njihovim pomagačima, zaštitnicima i braniteljima, te njihovoj djeci do drugog naraštaja s očeve strane, i do prvog koljena s majčine strane, uskraću­ju se sve crkvene časti i službe. A ukoliko su djeca heretika katolici, ona će radi odvratnosti njegova zločina, biti lišena svog očinskog na­sljedstva. A odbije li osuđenik, ako je svjetovnjak, obratiti se i pod prisegom odreći svoje hereze, mora odmah biti spaljen. Jer, budući da se na istu kaznu osuđuju krivotvoritelji novca, ne zaslužuje li još veću kaznu onaj koji je krivotvorio vjeru? Ali ako je riječ o svećeniku, njega se, nakon svečanog oduzimanja časti, predaje svjetovnom sudu koji ga ima osuditi na smrt. Ali, vrati li se vjeri, bit će osuđen na doživotan za­tvor. U praksi, međutim, prema njima se nakon odricanja krivovjerja, mnogo blaže postupa nego što to zahtijevaju biskupi i inkvizicija, kako ćemo pokazati u Trećem dijelu, gdje raspravljamo o različitim metoda­ma izricanja presude; riječ je, naime, o onima koji su uhićeni i osuđe­ni, nakon čega su se javno odrekli svog krivovjerja.

Međutim, takvo kažnjavanje vještica ne čini se dostatnim, jer one nisu obični heretici, već otpadnici od vjere (apostati). Štoviše, takvom svojom apostazijom one ne poriču vjeru uslijed kakvog straha ili radi tjelesne ugode, kako je gore spomenuto; naime, osim što poriču nauk, one štuju demone predajući im svoja tijela i duše. Iz toga jasno proi­zlazi da ih ne valja kažnjavati kao druge heretike, doživotnim zatvorom, već najstrožom kaznom, bez obzira jesu li se pokajale i ponovno prihva­tile vjeru. Zakon to zahtijeva radi svjetovnih šteta, koje na različite na­čine nanose ljudima i životinjama. Zakoni o gatarima propisuju da nije kažnjivo samo podučavanje takvih opačina, već i njihovo izučavanje. Toliko su, onda, još nedvosmisleniji zakoni o vješticama koji propisuju kazne konfiskacije imovine i odrubljivanja glave. Osim toga, zakoni dosta govore i o onima koji čarobnjaštvom potiču žene na blud, ili o onima koji tjelesno opće sa životinjama. O tome smo, međutim, raspra­vljali u Prvom pitanju.

PITANJE XV Rečeno je da nedužni često bivaju začarani radi grijeha

vještica, a katkad čak i radi svojih grijeha.

Č injenica je da mnogi nedužni ljudi, uz Božje dopuštenje, trpe gu­bitak i bivaju kažnjavani gore spomenutim nesrećama, ali ne radi

svojih, već radi grijeha vještica. Sv. Toma (Secunda Secundae, 8. pit.) otklanja svaku paradoksalnost, dokazujući da to dopušta sam Bog po svom pravednom sudu. On, naime, dijeli kazne ovoga života na tri vrste. Prvo, jedan čovjek pripada drugome; dakle, ako je jedan čovjek kažnjen na svom posjedu, moguće je da će drugi čovjek trpjeti tu kaznu. Jer, s aspekta tijela, sinovi su vlasništvo oca, a robovi i životinje su vlasništ­vo svojih gospodara; tako se sinovi katkad kažnjavaju radi zločina svojih roditelja. Tako je i Davidov sin rođen iz preljuba, umro netom nakon rođenja; radi toga je zapovjeđeno i da se pobiju životinje Amale-čana. Međutim, nedokučiv je razlog zbog kojega se te stvari događaju.

Drugo, grijeh jednoga čovjeka može prijeći na drugoga, i to na dva načina. Oponašanjem, kada djeca oponašaju grijehe svojih roditelja, a robovi i vazali grijehe svojih gospodara, kako bi još smionije griješili. Na taj način sinovi nasljeđuju nepošteno stečenu dobit, a robovi sudje­luju u razbojništvima i nepravednim zavadama u kojima često pogiba­ju. A oni koji su podvrgnuti vlasti upravitelja, još se smionije odaju grijehu kada vide njih kako čine grijeh, čak i kada ne čine iste zločine; stoga se s pravom kažnjavaju.

Nadalje, grijeh jednoga čovjeka zaslugom prelazi na drugoga, kao kada grijesi pokvarenih podanika prelaze na lošeg upravitelja, jer gri­jesi podanika zaslužuju lošeg upravitelja. Vidi Knjiga o Jobu: "On postavlja licemjere da vladaju radi grijeha ljudi."

Grijeh i kazna koja iz njega proizlazi, mogu se prenijeti i pristan­kom ili prikrivanjem. Naime, kada oni koji imaju vlast propuste preko­riti grijeh, tada se uz zle često kažnjavaju i dobri, kako veli sv. Augu-stin u prvoj knjizi O državi Božjoj. Za sljedeći smo primjer saznali u našoj inkvizitorskoj službi. Jedan je grad gotovo opustošen zbog smrti njegovih stanovnika. Naime, kolale su glasine da neka mrtva žena jede pokrov u kojemu je pokopana, te da će kuga prestati tek kada ga čita­voga pojede i probavi u svom želucu. Stoga se sastalo Vijeće, nakon čega su velikaš i gradski upravitelj iskopali grob. Ustanovili su da je

pola pokrova posve probavljeno u želucu, u koji je ušao kroz usta i grlo. Prestravljen tim prizorom, velikaš izvuče svoj mač iz korica, te njime odrubi glavu mrtve žene i baci je iz groba. U istome je času kuga presta­la. Grijesi su te žene, Božjim dopuštenjem, prešli na nedužne radi pri­krivanja događaja iz prošlosti. Naime, inkvizicijskim postupkom je ustanovljeno, da je ta žena tijekom svoga života dugo bila vračara i ča-robnica. Drugi je primjer kažnjavanje naroda kugom radi Davida, koji je zapovjedio da se izradi popis pučanstva.

Treće, grijeh se uz Božje dopuštenje, prenosi radi pohvale ljudskog zajedništva, kako bijedan čovjek skrbio o dragome uzdržavajući se od grijeha; i kako bi se grijeh učinio još odvratnijim, po tome što se gri­jeh jednoga odražava na sve, kao da su svi jedno tijelo. Kao primjer navodimo Akanov grijeh iz Knjige o Jošui (vii).

Navedenima možemo dodati još dva načina prenošenja grijeha: zli se katkad kažnjavaju preko dobrih, a katkad preko zlih ljudi. Gracijan (XXIII, 5) o tome veli da Bog katkad kažnjava zle preko onih, koji izvršavaju svoju zakonitu vlast na Njegovu zapovijed; a to čini na dva načina: zaslugom onih koji kažnjavaju, kao kada je kaznio grijehe Ka-naanaca preko Svoga naroda; ili, pak, tako da oni koji kažnjavaju sami trpe kaznu, kao kada je uništio Benjaminovo pleme, dopustivši samo nekolicini da prežive. Katkad, pak, Bog kažnjava tako da pobuni Svoje narode, zapoviješću ili dopuštenjem, ali ne s ciljem da Mu se pokore, već radi svoje pohlepe koja, prema tome, dovodi i do njihova proklet­stva. Tako danas kažnjava Svoj narod Turcima, a još je češće to činio u starome Savezu, posredstvom stranih naroda.

Međutim, valja naglasiti da čovjek, bez obzira na razlog zbog koje­ga je kažnjen, mora strpljivo podnositi svoje patnje, jer će ona inače prerasti u muku, kojoj, međutim, cilj nije očišćenje, već osveta, odnosno, kazna. Vidi Ponovljeni zakon, xxxii: "Da, moga gnjeva požar je us-plamtio (odnosno, moja kazna; jer u Bogu nema drugog gnjeva) i gor­jet će do dubina šeolskih (odnosno, osveta će početi ovdje i gorjet će do posljednjega suda, kako objašnjava sv. Augustin)." I drugim dokazi­ma potvrđuje kažnjavanje u svojoj Četvrtoj distinkciji. Ali, podnose li ljudi strpljivo svoje muke i ako su strpljivi u stanju milosti, ustupit će mjesto očišćenju, kako tvrdi sv. Toma u svojoj Četvrtoj knjizi. To vri­jedi čak i za onoga tko je kažnjen zbog bavljenja čarobnjaštvom ili, u većoj ili manjoj mjeri, za vješticu, u većoj ili manjoj mjeri, s obzirom na njegovu pobožnost i veličinu zločina.

Ali, prirodna tjelesna smrt, kao posljednja smrt, nije očišćenje, jer je posljedica prvoga grijeha. No, prema Skotu, kada se rezignirano i pobožno iščekuje i u svojoj gorčini nudi Bogu, može prerasti u očiš­ćenje. No, nasilna smrt, bez obzira zaslužuje li je čovjek ili ne, uvijek je očišćenje, ako je podnesena strpljivo i u milosti. Toliko o kažnjava­nju radi tuđih grijeha.

Bog, međutim, kažnjava ljude na ovome svijetu i radi njihovih gri­jeha, osobito kada je riječ o začaranosti. Vidi što o tome veli Tobija (vii): "Zao duh ima prevlast nad onima koji ugađaju svojim strastima." To je jasno i iz onoga što smo govorili o muškom udu i spolnim moći­ma, nad kojima Bog poglavito dopušta da se vrše djela čarobnjaštva.

Međutim, vrijedi istaknuti da, unatoč gore spomenutim kaznama kojima Bog kažnjava ljude radi njihovih i tuđih grijeha, svećenik se u svojoj propovijedi mora pridržavati sljedeće odredbe zakona kao os­novnoga načela, koja kaže: "Nitko ne smije biti kažnjen bez krivnje, osim ako za to postoji neki razlog." Ta odredba vrijedi na nebeskome, odnosno Božjem sudu, kao i na zemaljskim sudovima, svjetovnim i crkvenim.

Propovjednik se može pozvati na sljedeći iskaz o nebeskome sudu. Naime, dvije su vrste Božje kazne, duhovna i svjetovna. Prva uvijek pretpostavlja krivnju. Druga se katkad izriče bez krivnje, ali ne bez ra­zloga. Tri su vrste duhovne kazne: prva je oduzimanje milosti, što čini grijeh težim, a ta kazna uvijek proistječe iz krivnje patnika. Druga je kazna gubitka, odnosno oduzimanje blaženstva, koja se kazna, kod odraslih, nikada ne nanosi bez osobne krivnje, a sporazumnom krivnjom kod djece rođene iz grijeha roditelja. Treća je kazna boli, odnosno, muka paklenog ognja, koja jasno proizlazi iz krivnje. Stoga ono što se kaže u Knjizi Izlaska (xx): "Bog sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca - onih koji me mrze - na djeci do trećeg i četvrtog koljena...", valja protumačiti tako da je riječ o oponašateljima zločina svojih očeva, kako objašnjava Gracijan u I. knjizi, 4. pit., gdje iznosi i druga tumačenja.

Što se tiče druge, svjetovne Božje kazne: ona, kako je rečeno, može proizaći iz tuđeg grijeha, ili čak bez osobnoga ili tuđeg grijeha (ali ne bez razloga) ili, pak, samo iz osobnoga grijeha. No, želite li znati razloge zbog kojih Bog kažnjava čak i bez krivnje patnika ili drugoga grješnika, pogledajte što Učitelj u IV. Knjizi, 15. dist, 2. gl. izlaže o pet metoda. Pri tome uzmite u obzir prva tri razloga, jer se druga dva odnose na osobnu krivnju.

On kaže da je pet razloga, radi kojih Bog prekorava čovjeka na ovome svijetu ili ga kažnjava. Prvo, radi Svoje slave; a to se događa kada neka kazna ili nesreća čudesno nestane, kao što se dogodilo slijep­cu (Evanđelje po Ivanu, ix) ili Lazaru koji je uskrsnuo.

Bog, nadalje, kažnjava radi stjecanja zasluge strpljenjem i očito­vanja drugima unutarnje, skrivene krijeposti. Primjeri su Knjiga o Jobu, i i Tobija, ii.

Treći je razlog očuvanje krijeposti kroz poniženje kažnjavanja. Pri­mjer pruža sv. Pavao koji u Drugoj poslanici Korinćanima, xii, ovako govori o sebi: "Dan mi je trn u tijelu, anđeo Sotonin", a Remigije taj trn tumači kao slabost tijela. To su uzroci koji ne proizlaze iz osobne krivnje.

Četvrti je razlog da vječno prokletstvo počne na ovome svijetu, kako bi se grješnicima obznanilo kakve ih muke očekuju u paklu. Primje­ri su Herod (Djela apostolska, xii) i Antioh (Druga knjiga o Makabej-cima, ix).

Peti je razlog čovjekova očišćenja zatiranjem i brisanjem njegove krivnje patnjama. Sv. Jeronim (XXIII, 4) nam navodi primjere Arono-ve sestre Mirjam, koja je oboljela od gube, te lutanja Izraelaca u pu­stinji. Ili, pak, razlog može biti ispravak grijeha, kako smo pokazali na primjeru Davida koji bijaše istjeran iz kraljevstva nakon što mu je bio oprošten preljub, o čemu govori Druga knjiga o Kraljevima, a komen­tira sv. Grgur u svojoj raspravi o grijehu. Ustvari, može se reći da svaka kazna koju trpimo, proizlazi iz našega osobnog grijeha, ili barem iz prvoga grijeha s kojim smo rođeni i koji je pra-uzrok.

Što se, pak, tiče kazne gubitka, pod kojom se razumijeva vječno prokletstvo na drugome svijetu, nema dvojbe da će svi prokletnici trpjeti najveće muke. Kao što milost donosi blaženu viziju Kraljevstva Ne­beskog, tako i smrtnome grijehu slijedi kazna pakla. I kao što su stupnje­vi blaženstva u raju sukladni stupnjevima milosrđa i milosti na zemlji, tako su i stupnjevi kazne u paklu sukladni težini zločina na ovome svi­jetu. Vidi Ponovljeni zakon, xxv: "Neka mu odbroje onoliko udaraca koliko odgovara njegovoj krivnji." To se odnosi na sve druge grijehe, a osobito na one koje čine vještice. Vidi Poslanicu Hebrejima, x: "Za­mislite koliko li će goru kaznu zavrijediti tko Sina Božjega pogazi, i ne­čistom smatra krv Saveza kojom je posvećen, i Duha milosti pogrdi?"

Takvi su grijesi vještica koje poriču vjeru i izvode mnoge zle čaro­lije kroz najsvetiji sakrament, kako ćemo pokazati u Drugome dijelu.

PITANJE XVI.

Iscrpno dokazivanje prethodno izloženih istina usporedbom vještičjih radnji i drugih pogubnih supersticija.

Ovdje ćemo dokazati gore izloženu istinu o težini vještičjih zločina, uspoređujući ih s drugim radnjama čarobnjaka i divinatora. Četr­

naest je vrsta magije koje izviru iz tri vrste divinacija. Prva od te tri vrste je otvoreno zazivanje demona. Druga je skriveno promatranje položaja i kretanja neke pojave, kao primjerice, zvijezda, dana, sati i sličnih stvari. Treće je promatranje neke ljudske radnje s ciljem otkriva­nja skrivenih stvari i događaja, a ta se divinacija naziva sortilegijem.

Prvom obliku divinacije, naime, izričitom zazivanju demona, pri­padaju sljedeće vrste: vračanje, oniromantija, nekromantija, proroštvo, geomantija, hidromantija, aeromantija, piromantija i gatanje (vidi sv. Toma, Secunda Secundae, 95., 26. i 5. pit.). Drugoj vrsti divinacije pri­padaju horoskopija, haruspicina, augurij, promatranje znamenja, hiro-mantija i spatulamantija.

Vrste treće kategorije međusobno se razlikuju s obzirom na one radnje koje ulaze u kategoriju sortilegija, dakle otkrivanja skrivenih stvari, primjerice, promatranjem trnja i slame, likova u rastaljenom željezu. O tome govori i sv. Toma u gore spomenutim pitanjima.

Grijesi vještica, pak, nadmašuju sve te zločine, što ćemo dokazati na temelju spomenutih vrsta divinacija. Stoga nećemo govoriti o lakšim zločinima.

Razmotrimo, dakle, prvu vrstu kojom oni upućeni u umijeće vraća­nja i opsjenarstva, obmanjuju ljudska osjetila nekim utvarama, tako da im se neka tjelesna tvar čini drukčijom na pogled i na dodir, o čemu smo raspravljali u pitanju koje se bavi načinima stvaranja iluzija. A kako vješticama nije dovoljno vršiti takve radnje na spolnome organu, koji nekom opsjenom čine da nestane (premda taj nestanak nije stva­ran); stoga često svojim umijećima sprječavaju samu spolnu moć, tako da žena ne može začeti, a muškarac ne može spolno općiti premda ima ud. Osim toga, one stvarno izazivaju pobačaje koji su često popraćeni mnogim drugim boljeticama. Nadalje, mogu preuzimati obličja raznih životinja, kako je gore pokazano.

Nekromantija je umijeće prizivanja i razgovaranja s mrtvima, na što upućuje i sama etimologija; naime, ta je riječ izvedenica grčke riječi nekros, što znači truplo i mantheia, što znači gatanje. A to čine tako da

začaraju krv čovjeka ili neke životinje, znajući da vrag uživa u takvo­me grijehu i da voli krv i njezino izlijevanje. Stoga kada misle da pri­zivaju mrtve iz pakla da im odgovore na neka pitanja, pred njima se, zapravo, pojavljuju demoni u obličju mrtvih i s njima govore. Takvim se umijećem služila i ona velika vračara o kojoj govori Prva knjiga o Samuelu (xxviii), koja je umjesto Šaula uskrsnula Samuela.

No, neka nitko ne misli da su takve radnje dopuštene, jer Sveto pi­smo kazuje da se duh pravednoga proroka, zazvan iz Hada da navijesti Šaulov rat, pojavio zahvaljujući ženi koja bijaše vještica. Jer, kako veli sv. Augustin u svom pismu Simplicijanu: "Nije besmisleno vjerovati da je to proizašlo iz volje providnosti, a ne snage kakva čarobnoga umi­jeća, već nekom providnošću nepoznatom vračari i Saulu, kako bi se duh toga pravednika mogao objaviti kralju, da mu navijesti božansku kaznu koja će ga zadesiti. Ili to uopće nije bio duh Samuelov prizvan iz njegova počivališta, već neko priviđenje i maštovna predodžba, koju je vrag izveo svojim spletkama; Sveto pismo to priviđenje naziva ime­nom Samuela, kao što se slike stvari nazivaju imenima stvari koje predstavljaju."59 To veli u odgovoru na pitanje je li proricanje zazivanjem demona dopušteno. U istoj će Sumi čitatelj pronaći odgovor na pitanje postoje li stupnjevi proroštva među blaženima; pri tome neka pogleda i izreke sv. Augustina u XXVI, 5. Navedeno se, međutim, ne može osobito primijeniti na vještičje radnje, u kojima nema ni najmanjega traga pobožnosti, o čemu jasno svjedoče njihova djela; jer one, pod vodstvom demona, ne prezahu prolijevati krv nevinih radi otkrivanja skrivenih stvari i, uništavajući dušu tijelom, ne pošteđuju nikoga, ni žive, ni mrtve.

Oniromantija se može prakticirati na dva načina. Prvi je način kada netko zaziva demone, s kojima je sklopio izričiti ugovor, kako bi mo­gao zaviriti u stvari skrivene u snovima. Drugi je način kada čovjek na temelju snova pretkazuje budućnost, ukoliko takva moć proizlazi iz božanskog otkrivenja, a ne nekog prirodnog unutarnjeg ili vanjskog uzroka; a takva divinacija tada nije nedopuštena, kako tvrdi sv. Toma.

Da bi propovjednici mogli razumjeti barem djelić ovoga o čemu govorimo, valja nam prvo nešto reći o anđelima. Anđeo raspolaže og­raničenom moći i lakše će razotkriti budućnost umu prilagođenome

59) 'Predstavljaju.' Opsežnija rasprava o Samuelovu pojavljivanju u Endoru, nalazi se u mo­joj knjizi 'History of Witchcraft', c.v.: "The Witch in Holy Writ', str. 176-81.

takvim otkrićima, nego onome koji to nije. Naime, um je tako prilago­đen poglavito nakon smirivanja vanjskih i unutarnjih gibanja, naime, tijekom tihih noći kada su pare kretanja uspavane; takvi su uvjeti najpovoljniji u zoru, kada je probava potpuna. A ovo kažem nama koji smo grješnici i kojima anđeli, u svojoj božanskoj pobožnosti i u izvr­šenju svoje službe, otkrivaju izvjesne stvari, da nam se neke skrovite istine Svetoga pisma otkrivaju u zoru. A to je stoga što dobri anđeo upravlja našim razumom, kao što Bog upravlja našom voljom, a zvije­zde našim tijelima. No, nekim savršenijim ljudima anđeo može u bilo koji trenutak otkriti istine, bez obzira je li budan ili usnuo. Međutim, Aristotel (De Somno et Vigilia) tvrdi da su takvi ljudi sposobniji pri­mati spoznaje u određeno vrijeme; a to vrijedi i za sve stvari povezane s magijom.

Drugo, valja istaknuti da zbog Prirode, koja brine i upravlja tijelom, određeni budući događaji imaju prirodan uzrok u čovjekovim snovima. Tada ti snovi i vizije nisu uzroci, kako je rečeno s obzirom na anđele, već samo znakovi koji pokazuju čovjeku što će mu se dogoditi u bu­dućnosti, a što se tiče njegova zdravlja, bolesti ili opasnosti. Tako sma­tra Aristotel. U snovima duha, Priroda predočava duševno stanje, radi kojega će čovjeka u budućnosti prirodno zadesiti neka bolest ili kakva druga nesreća. Dakle, kada čovjek sanja vatru, to je znak kolerične naravi; a sanja li da leti ili tomu sličnu, to je znak sangvinične naravi; sanja li vodu ili neku drugu tekućinu, to je znak flegmatika, a sanja li krute tvari, to je znak melankolične naravi. Stoga liječnicima prilikom postavljanja dijagnoza, veoma često pomažu snovi (o čemu govori i Aristotel u spomenutoj knjizi).

To su, međutim, beznačajne stvari u usporedbi s bezbožnim snovi­ma vještica. A, kako smo gore spomenuli, kada se ne žele tjelesno pre­nijeti na drugo mjesto, jer žele vidjeti što njihove sestre vještice čine, običavaju lijegati na svoju lijevu stranu, zazivajući svoje i imena svih demona; te im se stvari, potom, otkrivaju u viziji. A kada žele saznati neku tajnu, radi sebe ili drugih, demon im je otkrije u snovima, jer su s njime sklopile izričit, a ne prešutan ugovor. A taj ugovor, ponovimo, nije simboličan, zapečaćen žrtvovanjem neke životinje, nekim sveto­grđem ili pristupanjem nekom neobičnom kultu; naime, one se stvarno žrtvuju vragu tijelom i dušom, na temelju izričitog bogohuljenja i ho­timičnog poricanja vjere. Štoviše, ne zadovoljavaju se samo time, nego čak ubijaju ili žrtvuju demonima svoju i tuđu djecu.

Druga je vrsta divinacije umijeće kojim se koriste pitije, koje se tako nazivaju prema imenu Apolona Pitijskog, kojega sv. Izidor ozna­čava izumiteljem te divinacije. To umijeće se ne osniva na tumačenju snova ili putovanju s mrtvima, nego uključuje žive ljude, kao što je slučaj s onima koje đavao nagoni u ludilo, voljno ili prisilno, ali ne radi činjenja nekih grozota, već radi pretkazivanja budućnosti. Tim se umijećem bavila i djevojka o kojoj kazuju Djela apostolska (xvi), koja je vikala za apostolima da su oni sluge pravoga Boga; Pavao, kojemu je to dojadilo, zapovjedio je duhu daje napusti. Jasno je, međutim, da se takve radnje ne mogu usporediti s djelima vještica koje se, prema sv. Izidoru, tako nazivaju radi težine svojih grijeha i odvratnosti svojih zločina.

Stoga radi nužne jezgrovitosti, na ovome mjestu nećemo iscrpnije izlagati sporedne oblike divinacije, jer je o njima dovoljno rečeno izlaga­njem o glavnim oblicima. Propovjednik, pak, ako želi, može primijeniti te argumente na druge oblike divinacije: geomantiju, koja se bavi kru­tim tvarima, kao što su željezo i glatki kamen; hidromantiju, koja se bavi vodom i kristalima; aeromantiju, koja se bavi zrakom; piromantiju, koja se bavi vatrom; te na gatanje, naime, proricanje iz utroba životi­nja žrtvovanih na vražjim oltarima. Premda svi ti oblici divinacije uklju­čuju izričito zazivanje demona, ne mogu se usporediti sa zločinima vještica, jer im izravan cilj nije nanošenje štete ljudima i životinjama, kao i plodovima zemlje, već isključivo predviđanje budućnosti. Oblici divinacije koji uključuju prešutno, a ne otvoreno zazivanje demona su horoskopija i astrologija, koji se tako zovu jer uključuju promatranje položaja zvijezda u trenutku rođenja; haruspicina, odnosno promatra­nje dana i sati; augurij, što je umijeće promatranja ponašanja i pjeva ptica; mantika, što je proricanje na temelju ljudskih riječi; i hiromanti-ja, proricanje na temelju linija dlana ili životinjskih šapa. Čitatelj se može osvrnuti i na Niderova učenja u kojima će se obavijestiti o tome kada su takve radnje dopuštene, a kada nisu. Vještičje radnje, među­tim, nikada nisu dopuštene.

PITANJE XVII. Usporedba njihovih zločina u četrnaest točaka,

s grijesima svih vrsta demona.

Zločini su vještica toliko gnusni, da čak nadmašuju grijehe palih anđela; a, ako je to točno o njihovoj krivnji, ne zaslužuju li, onda,

najgore kazne u paklu? Veličinu njihove krivnje možemo dokazati mnogim argumentima. Prvo, premda je Sotonin grijeh neoprostiv, tomu nije razlog veličina njegova zločina, uzmemo li u obzir anđeosku narav, a osobito mišljenje onih koji tvrde da su anđeli stvoreni samo u stanju naravi, a nikada u stanju milosti. Budući da dobrota milosti natkriljuje dobrotu naravi, grijesi onih koji su izgubili milost, poput vještica jer poriču vjeru primljenu krštenjem, nadmašuju grijehe anđela. Međutim, pretpostavimo li čak da su anđeli stvoreni milošću, ali ne i njome po­tvrđeni, moramo reći da su i vještice, iako u njoj nisu stvorene, milost izgubile svojom voljom, kao što je i Sotona svojom voljom sagriješio.

Drugo, tvrdi se da je Sotonin grijeh neoprostiv iz mnogih drugih razloga. Sv. Augustin veli da je Sotona sagriješio svojom voljom, te da stoga njegov grijeh nitko ne može pravedno otkupiti. A sv. Ivan Damaš-čanski tvrdi da je Sotona sagriješio svojim nerazumijevanjem Božje naravi, i da je njegov grijeh bio veći radi uzvišenosti njegova uma. Naime, sluga koji poznaje volju gospodara... itd. Isti autoritet tvrdi da je Sotona nesposoban za oprost jer je nesposoban za pokajanje; a to proizlazi iz njegove naravi, koja je duhovna, i stoga se može promije­niti samo jednom, kada je ta promjena vječna; no, to ne vrijedi za ljude, u kojima je tijelo uvijek zaraćeno s dušom. Ili stoga što je sagriješio na nebu, dok čovjek griješi na zemlji.

No, unatoč tomu, njegov je grijeh mali u usporedbi sa zločinima vještica. Kako je sv. Anselmo60 pokazao u jednoj od svojih propovijedi,

60) 'Sv. Anselmo'. Crkveni naučitelj; Canterburijski biskup, rođen u Aosti, burgundskom gradu na granici s Lombardijom(?) 1033.-34., umro 21. travnja 1109. Visoka mu je počast odana u Breviary Office for his Feast 21 April, 'Second Nocturn of Matins, Lection VI': "Obdormivit in Domino, famam non solum miraculorum et sanctitatis (praecipue ob insignem devotionem erga Domini nostri passionem, et beatam Virginem eius Matrem) assecutus, sed etiam doctrinae, quam ad defensionem Christianae religionis, animarum profectum, et omnium theologorum, qui sacras litteras shoclastica methodo tradiderunt, normam coelitus hausisse ex eius omnibus apparet. " Postoji nekoliko zbirki Anselmovih djela, ali samo ih se nekolicina može smatrati kri­tičkima, a sva su neprilagođena suvremenim zahtjevima. Postoji, međutim, velik broj zasebnih izdanja, pa čak i prijevoda mnogo značajnijih rasprava, osobito traktata 'Cur Deus Homo'.

on je sagriješio svojom ohološću kada se grijeh još nije kažnjavao. Vještice, pak, nastavljaju griješiti unatoč velikim kaznama koje su već zadesile mnoge druge vještice, i usprkos onome što ih Crkva uči o kazna­ma koje je pretrpio Vrag radi svoga pada; no one se na to ne obaziru, već nepromišljeno srljaju čak i u smrtni grijeh, kao i drugi grješnici koji griješe uslijed svoje slabosti ili opakosti, ali ne iz urođene zlobe, već čine najstrašnije zločine iz duboke zlobe koja im počiva u srcima.

Drugo, premda je zli anđeo pao iz nevinosti u krivnju i, uslijed toga, u jad i kaznu, pao je samo jednom, i to tako da se više nikada nije vratio. Grješnik, pak, koji krštenjem vrati nevinost i onda je opet izgubi, pada veoma duboko. To osobito vrijedi za vještice, što potvrđuju njihovi zločini.

Treće, on je sagriješio protiv Stvoritelja, dok mi, a osobito vještice, griješimo protiv Stvoritelja i Otkupitelja.

Četvrto, on se odrekao Boga koji mu je dopustio da griješi, ali mu nije udijelio milost; dok se mi i nadasve vještice, udaljavamo od Boga svojim grijesima, a premda nam dopušta da griješimo, On nam iznova udjeljuje svoju milost i brani nebrojenim blagoslovima.

Peto, kada je on zgriješio, Bog ga je odbacio bez milosti, dok mi, nesretnici, srljamo u grijeh premda nas Bog iznova poziva natrag.

Šesto, on je bezdušan prema onome koji kažnjava, dok smo mi bez-dušni prema milosrdnom nagovaraču. Svi griješimo protiv Boga. No, on griješi protiv vrhovnog Boga, a mi protiv onoga koji je za nas umro i kojemu opake vještice, kako smo rekli, nanose najveću uvredu.

I ovdje izlažemo istinu usporedbom argumenata. Prijeđimo na argumente. Odgovor na prvi jasno proizlazi iz onoga što je izloženo na početku ovoga pitanja. Rečeno je da se jedan grijeh ima smatrati težim od drugoga, i da su grijesi vještica teži od grijeha drugih ljudi, s obzirom na krivnju, ali ne i s obzirom na kazne koje za sobom povlače. Tomu valja dodati da se Adamova kazna, kao i njegova kriv­nja, mogu protumačiti na dva načina, naime, kao osobna ili univerzalna kazna, dakle, ona koja pogađa čitavo njegovo potomstvo. Što se tiče prvog tumačenja, ljudi su nakon Adama počinili veće grijehe; jer, on je sagriješio samo počinivši ono što nije zlo po sebi, već ono što je za­branjeno: blud, preljuba i ubojstvo, pak, u oba su smisla grijesi, jer su grijesi po sebi i zabranjeni. Stoga takvi grijesi zaslužuju težu kaznu.

Što se tiče drugog tumačenja, točno je da je prvi grijeh za sobom povukao najveću kaznu; no, to je samo metaforički točno, jer je čitav ljudski rod preko Adama okaljan prvim grijehom, jer on je bio prvi otac svima koje je jedini Sin Božji mogao okajati kako je bilo određe­no. Nadalje, Adam se u sebi i posredstvom božanske milosti, pokajao, te je kasnije Kristovom žrtvom bio izbavljen. Grijesi vještica, među­tim, neusporedivo su veći, jer se one ne zadovoljavaju samo svojim grijesima i propašću, nego za sobom uvijek vuku nebrojeno mnoštvo drugih ljudi.

I treće. Iz navedenog proizlazi da je Adamov grijeh slučajno uklju­čivao veću štetu. Naime, kako je svijet na koji je došao bio neiskvaren, nije ga svojom voljom napustio okaljanog, već je to bilo neizbježno; stoga njegov grijeh u suštini nije bio veći od drugih. Štoviše, njegovo bi potomstvo počinilo isti grijeh da je zateklo svijet u istome stanju. Nadalje, onaj kojemu nije bila udijeljena milost, ne može počiniti tako težak grijeh kao onaj koji ju je imao i izgubio. Tako objašnjava sv. Toma (II, 21, čl. 2) u svom odgovoru na drugi argument. A da bi ga čitatelj mogao u cijelosti shvatiti, mora imati na umu da Adam svoju prvotnu nevinost, čak i da ju je zadržao, ne bi mogao prenijeti na po­tomstvo; naime, kako tvrdi sv. Anselmo, svatko je nakon njega mogao sagriješiti. Vidi i što sv. Toma (dist. 20) govori na mjestu gdje raspra­vlja o tome, bi li i novorođena djeca bila potvrđena u milosti; i u dist. 101, gdje razmatra bi li oni koji su izbavljeni uopće bili izbavljeni da Adam nije sagriješio.

PITANJE XVIII. Ovdje izlažemo na koji način valja propovijedajući pobijati pet argumenata svjetovnjaka i neukoga puka, a koje, čini se mnogi

prihvaćaju, naime, da Bog ne daje vragu i vješticama toliko veliku vlast u izvođenju tako moćnih čarobnjačkih radnji.

I na kraju, neka se propovjednik naoruža protiv izvjesnih argumenata svjetovnjaka, pa čak i nekih učenih ljudi koji u izvjesnoj mjeri poriču

postojanje vještica. Premda priznaju da vrag svojom zlobom i moći po svojoj volji izvodi takva djela, poriču da on djeluje uz božanski prista­nak i da Bog dopušta izvršenje takvih radnji. Iako svoje argumente ni-

čime ne uspijevaju potkrijepiti, već slijepo tapkaju u mraku, njihove tvrdnje ipak valja svesti na pet argumenata na kojima osnivaju sve svoje mudrolije. Prvi je od njih taj da Bog ne daje đavlu toliku vlast u njego­vu divljanju protiv ljudi.

Postavlja se pitanje dopušta li Bog svako zlo koje đavao počini posredstvom vještice. Tu se iznosi pet argumenata u dokaz tvrdnje da Bog ne dopušta takva djela, i da stoga na svijetu nema čarobnjaštva. Prvi argument se izvodi od Boga, drugi od đavla, treći od vještica, če­tvrti od nesreća koje se pripisuju čarobnjaštvu, a peti od svećenika i sudaca, pod pretpostavkom da su na takav način propovijedali protiv vještica i kažnjavali ih, da im je ugrožen život.

Prvi je argument sljedeći: Bog može kažnjavati ljude radi njihovih grijeha, a kažnjava ih ratovima, glađu i pošastima; kao i nebrojenim drugim nesrećama kojima je ljudski rod podložan. I s obzirom da osim navedenih, neophodnima ne smatra nikakve druge kazne, Bog ne do­pušta čarobnjaštvo.

Drugo. Ako je točno ono što je rečeno o đavlu, naime, da je kadar spriječiti moć razmnožavanja, tako da žena ne može začeti dijete ili da izaziva pobačaje; ili, pak, da može ubiti novorođenčad; u tom bi slučaju bio kadar uništiti čitav svijet; to bi značilo da su đavolja djela snažnija od Božjih, jer sakrament braka je Božje djelo.

Treći argument izvode iz samoga čovjeka. Naime, tvrde da bi neki ljudi, ukoliko na svijetu doista postoji čarobnjaštvo, bili podložniji čarolijama od drugih; i da je pogrešno tvrditi da ljudi bivaju začarani u znak kazne zbog njihovih grijeha, što potvrđuje neodrživost tvrdnje da na svijetu postoji čarobnjaštvo. Nadalje pobijaju pretpostavku koja proizlazi iz navedenih tvrdnji, naime, da veći grješnici trpe veće kazne; naime, pravednici katkad trpe veće kazne od grješnika, kako se vidi iz primjera nevine djece za koju se pretpostavlja da su začarana.

Četvrti se argument može pridodati njihovoj tvrdnji koju izvode iz Boga, naime, da neko djelo koje čovjek može spriječiti, ali to ne učini, već ga dopušta, proizlazi iz njegove volje. Međutim, Bog, koji je Sve-dobar, ne može željeti i, stoga, ne može dopustiti činjenje zla koje On može spriječiti.

Nadalje, što se tiče njihova argumenta koji izvode iz same nesreće, čiji se uzrok pripisuje čarobnjaštvu; oni tvrde da je ona slična prirodnim nesrećama i poremećajima, te da joj stoga uzrok može biti prirodni

poremećaj. Naime, čovjek može uslijed nekog prirodnog poremećaja osakatiti, oslijepiti ili izgubiti razum, pa čak i umrijeti; stoga se takve stvari ne mogu pouzdano pripisati djelovanju vještica.

I posljednje. Oni tvrde da bi životi svećenika i sudaca, da su na takav način propovijedali i postupali protiv vještica, ako one uistinu postoje, bili ugroženi upravo radi velike mržnje koju vještice prema njima is­kazuju.

Ti argumenti, međutim, mogu se pobiti onime što je rečeno u Prvom pitanju, koje se bavi trećom postavkom Prvoga dijela; te se točke mogu izlagati za to najprikladnijim ljudima. Zašto Bog dopušta da postoji zlo premda ga ne želi; ali dopušta ga radi čudesnog usavršavanja sve­mira, o čemu svjedoči činjenica da su dobre stvari pohvalnije i ugodnije u usporedbi s lošima; to potkrjepljuju i mišljenja autoriteta. Nadalje, dopušta ga radi očitovanja dubine božanske mudrosti, pravednosti i dobrote koja bi, inače, ostala skrivena.

Postoji više rasprava koje razmatraju ovo pitanje, a kojima se ljudi obavještavaju o tome da je Bog s pravom dopustio dva Pada u grijeh, naime, pad anđela i naših praroditelja; a kako su oni bili prouzročeni najvećima od svih grijeha, ne začuđuje što Bog dopušta druge, lakše grijehe. No, ta su dva pada bila najveća radi svojih posljedica, a ne okol­nosti u kojima su počinjeni, a upravo u tom smislu, kako je pokazano u posljednjem pitanju, grijesi vještica nadmašuju grijehe zlih anđela i naših praroditelja. Na istome je mjestu pokazano kako je Bog s pravom dopustio ta prva dva pada u grijeh, pa se čitatelj upućuje na ta, kao i mnoga druga razmatranja.

Moramo, međutim, odgovoriti na njihove argumente. Na prvi argu­ment, da Bog dovoljno kažnjava prirodnim nesrećama, ratovima i glađu, odgovaramo na tri načina. Prvo, Bog nije ograničio Svoju moć na prirodne pojave, čak ni na zvijezde, u toj mjeri da ne može prelaziti te granice; naime, On ih je često prelazio kada je kažnjavao ljudski rod radi njegovih grijeha, pošastima i drugim nesrećama bez ikakva utje­caja zvijezda; kao onda kada je radi Davidova grijeha oholosti kaznio narod kugom jer je dao izbrojiti narod.

Drugo, Bog u Svojoj mudrosti, tako upravlja svim stvarima pa im dopušta da postupaju prema svojoj volji. S obzirom na to, nije Mu cilj spriječiti sva đavolja zla, već ih dopustiti kada smatra da ona služe dobrobiti svemira; premda je točno da dobri anđeli neprestano nadziru

vraga, kako ne bi činio svako zlo koje poželi. Isto tako, nije sukladno Božjem naumu sprječavati grijehe koji proizlaze iz slobodne volje ljudi, kao što je poricanje vjere i štovanje vraga. Iz navedenih dviju premisa proizlazi da Bog, kada mu je nanesena najveća uvreda, opravdano dopušta ona zla kojima poglavito teže vještice i radi kojih one poriču vjeru, a koja proizlaze iz moći Vraga; a takva je moć nanošenja štete ljudima, životinjama i plodovima zemlje.

Treće, Bog pravedno dopušta ona zla koja u vragu posredno izazi­vaju veliko nezadovoljstvo i muke; a to su ona koja vještice čine uz pomoć demona. Naime, vragu predstavlja veliku muku kada vidi da Bog, protiv njegove volje, iskorištava sve zlo radi slave Svoga imena, pohvale vjere, očišćenja odabranih i stjecanja zasluga. Jer, nema većeg udarca vražjoj oholosti, koja ga iznova nagoni da se uzdigne iznad Boga (kako je rečeno: "Oholost je onih koji Te mrze svakim danom sve ve­ća"), nego kada Bog pretvara njegove zle spletke u Svoju slavu. Stoga Bog s pravom dopušta sve te stvari.

Na drugi smo argument već odgovorili. No, dvije su točke tog argu­menta koje iziskuju iscrpno objašnjenje. Prije svega, nije točno da su vrag ili njegova djela snažnija od Božjih djela. Štoviše, njegova je moć bez sumnje ograničena, jer ništa ne može činiti bez Božjeg dopu­štenja. Stoga možemo reći da je vražja moć neznatna u usporedbi s božanskim dopuštenjem, premda je veoma velika u usporedbi sa zemalj­skim silama, koje svojom prirodom nadmašuje, kako pokazuje često navođen odlomak iz Knjige o Jobu (xi): "Nijedna se sila zemaljska s njime ne može usporediti."

Slijedi nam da odgovorimo na pitanje zašto Bog dopušta čarobnja­štvu veću moć nad spolnim, nego li nad drugim ljudskim radnjama. 0 tome smo govorili u pitanju naslovljenom: 'Kako vještice mogu spri­ječiti reproduktivnu moć i spolni čin.' Naime, tomu je uzrok gnusnost toga čina, i činjenica da smo njime naslijedili prvi grijeh naših prarodi­telja. Štoviše, taj čin simbolizira zmija, koja je bila prvo oruđe Vraga.

Na njihov treći argument odgovaramo da vrag radije želi napastovati dobre nego pokvarene, premda potonje uistinu napastuje više nego do­bre, jer su podložniji njegovu iskušenju od krijeposnih. Nadalje, premda radije nanosi zlo dobrima nego opakima, nad opakima mu je to lakše činiti. A sv. Grgur tvrdi da je to stoga, što se čovjek koji češće popušta vragu, protiv njega teže uspijeva boriti. No, kako opaki najčešće popu-

staju vragu, njihove su kušnje najteže, jer se ne mogu obraniti štitom vjere. O tome štitu govori sv. Pavao u svome pismu Efežanima (vi): "U svemu uzmite veliki štit-vjeru; njime ćete moći ugasiti sve goruće stri­jele Zloga!" No, s druge strane, vrag se žešće obrušuje na dobre nego na pokvarene. A to je stoga što pokvarene već posjeduje, pa se više tru­di pod svoju vlast podvrgnuti krijeposne koje ne posjeduje, napastujući ih velikim kušnjama, nego pokvarene koje već posjeduje. Na isti način i zemaljski vladar mnogo strože kažnjava one koji se ne pokoravaju njegovim zakonima ili one koji nanose štetu njegovu kraljevstvu, od onih koji mu se ne suprotstavljaju.

Odgovarajući na njihov četvrti argument, svećenik može, osim onoga što je već napisano o ovoj temi, propovijedati istinu da Bog dopušta zlo, ali ga ne želi, te da se to dopuštenje očituje kroz pet znakova božan­ske volje, koji su zapovijed, zabrana, savjet, djelovanje i dopuštenje. To veoma jasno izlaže sv. Toma, osobito u Prvom dijelu, 19. pit., 12. čl. No, premda u Bogu postoji samo jedna volja, a to je sam Bog, kao što je i Njegova bit jedno; Njegova nam se volja, radi njezina ostvarenja očituje i obznanjuje na mnoge načine, o čemu govori psalam: "Silna djela Gospodina su izvršena u...". Stoga postoji razlika između zbiljske Božje volje i njezinih očitovanja; čak iako je volja, u pravom smislu te riječi, izraz čovjekove dobre volje, u metaforičnom je smislu to volja izražena vanjskim znakovima. Jer, Bog nam znakovima i metaforama očituje Svo­ju volju.

Možemo se poslužiti primjerom zemaljskog oca koji, premda ima samo jednu volju, tu volju izražava na pet načina, naime, osobno ili posredovanjem. Osobno je izražava na dva načina, neposredno i posre­dno. Neposredno, kada osobno nešto čini, a to je djelovanje. Posredno, kada ne sprječava tuđe djelovanje (vidi Aristotelovu Fiziku, IV: "Za­brana je posredan uzrok"), a to se zove znakom dopuštenja. Dalje, ze­maljski otac obznanjuje svoju volju posredstvom drugoga na tri načina. Ili zapovijeda nekome da nešto učini ili zabranjuje; to su znakovi za­povijedi i zabrane. Ili, pak, uvjerava i savjetuje nekoga da nešto učini, što je znak savjeta. I Božja se volja, kao i ljudska, očituje na tih pet načina. Iz Evanđelja po Mateju (vi) vidimo da se Božja volja očituje zapovijedi, zabranom i savjetom: "Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji"; što znači da na zemlji moramo izvršavati Njegove zapovi­jedi, izbjegavati Njegove zabrane i slijediti Njegov savjet. I sv. Augu-

stin u djelu Enchiridion, pokazuje da su dopuštenje i djelovanje zna­kovi Božje volje: "Ništa se ne može učiniti bez volje Svemogućega, koji to dopušta ili Sam čini."

Vratimo se argumentu; posve je točno da neko djelo koje je čovjek u mogućnosti spriječiti, a to ne učini, proizlazi iz njegove volje. S ob­zirom na naklonost Božje volje, kao i četiri znaka Njegove volje, točan je i zaključak da Bog, koji je Svedobar, ne može željeti zlo; naime, ne­potrebno je naglasiti da On ne može činiti zlo ni zapovjediti činjenje zla, niti može trpjeti zlo ili savjetovati njegovo činjenje; ali, On može dopustiti činjenje zla.

Na pitanje kako možemo ustanoviti je li bolest prouzročena čarob­njaštvom ili nekim prirodnim fizičkim nedostatkom, odgovaramo da to možemo učiniti na više načina. Prije svega, na temelju suda liječni­ka. Vidi što kaže sv. Augustin u djelu O kršćanskom nauku: "Ovoj vrsti supersticije pripadaju svi talismani i amuleti koji se vješaju ili za-vezuju oko osobe, a koje medicinska znanost osuđuje." Tako, primje­rice, liječnici mogu na temelju raznih okolnosti, kao što su dob i ten bolesnika ili podražaj očiju, ustanoviti je li njegova bolest prouzroče­na kakvim poremećajem u krvi ili želucu ili, pak, nekom drugom slaboš­ću; iz čega, potom, zaključuju da bolest nije posljedica prirodnog poremećaja, već nekog vanjskog uzroka. A, ako taj vanjski uzrok nije neka otrovna zaraza, popraćena lošim tjelesnim sokovima u krvi i že­lucu, imaju dovoljno razloga zaključiti da je bolest uzrokovana čarob­njaštvom.

Drugo, to možemo utvrditi u slučaju neizlječive bolesti, kada bole­sniku ne pomažu nikakvi lijekovi, već mu, štoviše, dodatno pogorša­vaju stanje.

Treće, zlo može tako nenadano zadesiti čovjeka, da se ono može pripisati samo čarobnjaštvu. S takvim smo slučajem osobno upoznati. Jedan građanin Spiresa, čovjek visoka roda, imao je toliko samovoljnu ženu, da joj nikako nije mogao udovoljiti, jer je na sve načine odbijala pokoriti se njegovim željama, neprestano mu dodijavajući zajedljivim pogrdama. Kada je jednoga dana odlučio izaći iz kuće da izbjegne nje­zina uobičajena zadirkivanja i psovke, žena ga sustigne i zaključa pred njim vrata, te svim glasom uzvikne da u njemu nema ni trunka poštenja ni vjere ukoliko je ne izmlati. Čuvši te teške riječi, muž ispruži ruku, ne naumivši joj nauditi, nego je otvorenim dlanom lagano udari po be­dru; u tom se času sruši na zemlju i izgubi sva osjetila. Tjednima nakon

toga ležao je u krevetu pogođen strašnom bolešću. Očito je da to nije bila neka prirodna bolest, već da ju je izazvala žena svojim čaranjem. Upoznati smo s još mnogo sličnih slučajeva.

Neki mogu takvu bolest prepoznati izvodeći sljedeće radnje. Tako, primjerice, neki nad bolesnikom izlijevaju rastaljeno olovo u posudu s vodom. Zgusne li se pritom olovo u obličju neke slike, prosuđuju da je bolest uzrokovana čarobnjaštvom. A na pitanje je li ta slika izvedena kakvim demonskim radnjama, ili je posljedica prirodnog uzroka, odgo­varaju da je nastala zbog Saturna koji vlada olovom, jer taj planet opće­nito ima štetan utjecaj, te da Sunce na sličan način utječe na zlato. U Drugom dijelu ove rasprave, pak, govorit ćemo o tome je li takvo umije­će dopušteno ili ne. Naime, kanonisti vele da je praznovjerje dopušteno suzbijati praznovjerjem; ali teolozi zastupaju posve suprotno stajali­šte, te tvrde da nije ispravno činiti zlo kako bi iz njega proizašlo dobro.

U svom posljednjem argumentu iznose nekoliko prigovora. Prvo, zašto se vještice ne bogate? Drugo, budući da uživaju naklonost vla­dara, zašto se s njima ne združuju u uništenju svih svojih neprijatelja? Treće, zašto nisu kadre nauditi svećenicima i drugim svojim progo­niteljima?

Što se tiče prvog prigovora, treba reći da vještice ne stječu bogatstva iz sljedećega razloga; demoni svoj prezir spram Stvoritelju vole poka­zivati tako, što kupuju vještice po najnižoj mogućoj cijeni. Osim toga, bogatstvom bi na sebe privukle sumnju.

Drugo, ne nanose štete vladarima jer žele zadržati njihovo prijatelj­stvo koliko je moguće. A na pitanje zašto ne nanose zlo svojim neprija­teljima, odgovara se da dobri anđeo, koji radi na drugoj strani, sprječava takve čarobnjačke radnje. Usporedite s time odlomak iz knjige proroka Daniela:61 "Knez kraljevstva perzijskog protivio mi se dvadeset i jedan dan." Vidi što govori sv. Toma u Drugoj knjizi sentencija, gdje raspra­vlja o tome spore li se među sobom dobri anđeli i radi čega.

Treće, tvrdi se da ne mogu nauditi inkvizitorima i drugim službeni­cima jer oni izvršavaju javnu pravdu. To možemo potkrijepiti još mno­gim dokazima, no vrijeme nas u tome priječi.

61) 'Daniel', x:13: "Knez kraljevstva perzijskog protivio mi se dvadeset i jedan dan, ali Mihael, jedan od prvih Knezova, dođe mi u pomoć. Ostavih ga nasuprot Knezu perzijskome..." Per­zijski knez je anđeo-zaštitnik Perzije, koji je, u skladu sa svojom službom, težeći duhovnoj dobrobiti Perzijanaca, nastojao da među njima ostanu mnogi Židovi.

DIO DRUGI

KOJI GOVORI O NAČINIMA IZVOĐENJA RADNJI ČAROBNJAŠTVA I KAKO SE

MOGU DOPUŠTENO UKLONITI

SVEDENO NA SAMO DVA PITANJA, ALI RAZLOŽENO U VIŠE POGLAVLJA

PITANJE I. Koje govori o onima protiv kojih moć vještica ne djeluje.

Drugi glavni dio ove knjige bavi se načinima kojima vještice vrše svoje čarobnjačko umijeće; njih izlažemo u osamnaest poglavlja,

polazeći od dvaju osnovnih problema. Prvi od njih, o kojemu raspravlja­mo na početku ovoga dijela, odnosi se na zaštitna sredstva kojima se čovjek štiti od čarobnjaštva; drugi, koji razmatramo na kraju ovoga di­jela, bavi se ljekovitim sredstvima pomoću kojih se začarani mogu izliječiti. Jer, kako tvrdi Aristotel (Fizika, IV), prevencija i lijek su međusobno povezani, i nečim su prouzročeni (dakle, posljedica su ne­čega što se dogodilo). Na taj ćemo način moći razjasniti podrijetlo ove strašne hereze.

U dvjema navedenim podjelama poglavito ćemo ukazati na sljedeće točke. Prvo, na posvećenje vještica i njihovo bezbožno umijeće. Drugo, na načine kojima vrše svoje umijeće i izvode svoja strašna djela. Treće,

na preventivna sredstva protiv njihovih čarolija. Budući da se ovdje bavimo pitanjima morala i ponašanja, pa nije potrebno iznositi mnogo argumenata i iscrpnih objašnjenja, jer su stvari o kojima ovdje govo­rimo dovoljno razjašnjene u prethodnim pitanjima; molimo Boga da čitatelj neće tražiti dokaze za potvrdu svakog slučaja, jer je posve do­voljno iznijeti primjere slučajeva kojima smo osobno svjedočili, ili smo o njima čuli, ili su prihvaćeni na temelju iskaza pouzdanih svjedoka.

U prvoj od spomenutih točaka, poglavito ćemo istražiti dva problema: prvi se odnosi na različite načine napastovanja kojima se služi sam Vrag, a drugi na različite načine kojima vještice izvode svoja heretička djela. A u drugoj od glavnih točaka, redom ćemo istražiti šest problema, koji se odnose na postupak vršenja čarobnjačkih radnji i njihova odstranjivanja. Prvi se odnosi na radnje vještica koje su povezane s njima i njihovim tijelima, a drugi na njihove radnje protiv drugih ljudi. Treći se odnosi na radnje protiv životinja. Četvrti na štete koje nanose plodovima zemlje. Peti govori o vrstama čarobnjačkog umijeća kojima se bave samo mu­škarci, a ne žene. Šesto je pitanje uklanjanja čarolija i načina liječenja začaranih. S obzirom na to, Prvo pitanje smo podijelili na osamnaest poglavlja, jer su njihove radnje toliko raznovrsne i mnogobrojne.

Postavlja se pitanje može li čovjek uživati toliku zaštitu dobrih an­đela, da ga vještice ne mogu začarati ni na jedan od načina koje ćemo opisati. A čini se da ne može, jer je već dokazano da demoni često na­pastuju čak i nevine i krijeposne, kakav je bio i Job; a vidjeli smo da su začaranosti pokleknula i mnoga nevina djeca, kao i mnoštvo drugih pravednika, iako ne u istoj mjeri kao grješnici; naime, demoni takve ne napastuju radi uništenja njihovih duša, već samo njihovih zemaljskih dobara i tijela. Međutim, vještice u svojim priznanjima tvrde suprotno, naime, da ne mogu nauditi svakome, već samo onima o kojima od de­mona saznaju da su lišeni božanske pomoći.

Odgovor. Tri su kategorije ljudi koji uživaju Božji blagoslov, i kojima ta gnusna vrsta ne može nauditi svojim čarobnjaštvom. U prvu spadaju oni koji protiv njih izvršavaju javnu pravdu ili ih progone u nekom službenom svojstvu. Drugu kategoriju čine oni koji se, prema tradicio­nalnim i svetim običajima Crkve, zakonito koriste moćima i sredstvi­ma kojima se služi Crkva u svojim egzorcizmima, naime škropljenjem blagoslovljenom vodom, uzimanjem posvećene soli, nošenjem blago­slovljenih svijeća na dan očišćenja Naše Gospe, palminih grančica na

Cvjetnu nedjelju, a ljudi koji se na takav način štite, čine to kako bi osla­bili moći demona; a o njima ćemo govoriti poslije. Treću kategoriju čine oni koji na nebrojene različite načine uživaju blagoslov svetih anđela.

Razlog zbog kojega oni iz prve kategorije uživaju Božji blagoslov, iznijet ćemo i potkrijepiti mnogim primjerima. Naime, kako tvrdi sv. Pavao, budući da sva vlast dolazi od Boga, kao i mač osvete protiv opakih i ponovne uspostave dobra, ne začuđuje da su demoni sprije­čeni djelovati kada se provodi pravda s ciljem odmazde toga strašnog zločina.

I crkveni naučitelji ističu da postoji pet načina kojima se može, u cijelosti ili dijelom, spriječiti vražja moć. Prvo, Božjim ograničenjem njegove moći, kako vidimo u I. i II. odlomku Knjige o Jobu. Drugi je primjer slučaj čovjeka o kojemu čitamo u Niderovu Formicariusu ('Mravinjaku'), a koji je sucu priznao da je prizvao vraga da ubije nje­gova neprijatelja, ili mu nanese tjelesnu štetu ili da ga, pak, pogodi munjom. U svom je iskazu rekao: "Kada sam prizvao đavla u pomoć, odgovorio mi je da nije kadar učiniti ništa takvog, jer je taj čovjek do­bar vjernik, koji se marljivo zaštitio znakom križa, te da, stoga, ne može nauditi njegovu tijelu, već da može nanijeti štetu samo jedanaestini plo­dova njegove zemlje."

Drugi je način sprečavanja vražje moći primjenom neke vanjske sile, kao u slučaju Bileamove magarice (Knjiga o Brojevima, xxii). Na treći se način to može učiniti izvođenjem nekog čuda. Neki su ljudi blago­slovljeni jedinstvenim darom, kako ćemo pokazati poslije, na mjestu gdje govorimo o trećoj kategoriji ljudi koji ne mogu biti začarani. Če­tvrto, to Svojom providnošću čini Bog, koji uređuje sve stvari i šalje dobrog anđela da spriječi vražji naum, kao kada je Asmodej ubio sedam muževa djevice Sare, ali ne i Tobiju.

Peti uzrok proizlazi iz opreza samoga Vraga, koji se katkad uzdr­žava od svoga opakog nauma kako bi iz toga proizašlo još veće zlo. To se, primjerice, događa kada ne napastuje izopćenike, premda je to kadar činiti, kao u slučaju izopćenog Korinćanina (Prva poslanica Korinćanima, v), a to stoga da oslabi vjeru Crkve u snagu takvog pro­gonstva. S obzirom na to, možemo reći da čak i ako izvršitelji javne pravde ne uživaju božansku zaštitu, demoni često svojom voljom odlu­čuju više ne podržavati i štititi vještice, a to stoga što strahuju od njihova obraćenja ili, pak, jer žele i ubrzavaju njihovu propast.

I tu činjenicu potvrđuje iskustvo. Naime, gore spomenuti naučitelj tvrdi, da su vještice u svojim iskazima priznavale da su u trenutku nji­hova uhićenja od strane pravosudnih vlasti, izgubile sve svoje čarob-njačke vještine. Naprimjer, kada je sudac imena Peter, kojega smo prije spomenuli, naredio svojim službenicima da uhite vješca imena Stadlin1, u tome su im trenutku ruke počele toliko snažno drhtati i od­vratan im je smrad zapuhnuo nosnice, da ga se nisu usudili dotaknuti. Sudac im stoga zapovijedi: "Možete sigurno uhititi bijednika, jer će u trenutku kada ga dotakne ruka javne pravde, izgubiti svu opaku moć." Tako i bi, jer su ga uhitili i spalili zbog mnogih čarobnjačkih djela koje je počinio, a koja spominjemo na odgovarajućim mjestima u ovoj knjizi.

Mnogim smo sličnim slučajevima svjedočili u našoj inkvizitorskoj službi, a koji bi čitatelje nedvojbeno potaknuli na razmišljanje, da nam je svrsishodno ovdje ih navesti. No, kako je samohvala prljava i pokva­rena osobina, bolje ih je ovdje prešutjeti nego se izložiti biljegu hvali-savosti i taštine. Moramo, međutim, navesti one slučajeve koji su posta­li toliko poznati da ih ne možemo prešutjeti.

Nedavno su magistrati grada Ratisbona osudili vješticu na smrt spa­ljivanjem. Kada su ih upitali zašto mi, inkvizitori nismo podložni ča­rolijama poput drugih ljudi, odgovorili su da su im vještice često bezu­spješno pokušavale nauditi. A kada su ih upitali zašto u tome nisu uspijevale, odgovorili su da ne znaju razlog, no da je to možda stoga što su ih demoni upozorili da to ne čine. Naime, rekli su, nemoguće je na­brojati koliko su nam puta danju i noću dodijavali, čas u obličju majmu­na, čas pasa ili koza, uznemirujući nas svojim krikovima i uvredama; otimajući nas iz naših postelja svojim bogohulnim molitvama, tako da bismo se našli zatočeni izvan prozora njihova zatvora, koji se nalazio toliko visoko da se do njega ni najvišim ljestvama nije moglo uspeti; potom se činilo da nas ubadaju iglama, kojima su čvrsto privezivale svoje kapuljače, a koje bismo ugledali kada smo se probudili, jer činilo se da tim iglama žele probosti naše glave. No, zahvaljujemo Svemo­gućem Bogu koji nas je svojom milošću, a ne našom zaslugom, zaštitio i sačuvao, nas, nedostojne javne sluge pravde vjere.

1) 'Stadlin'. Stedelein, kojega se nazivalo 'grandis maleficus' - 'najozloglašeniji čarobnjak', živio je u Boltingenu, gradu u vojvodini i biskupiji Lausanne. Jedan od prisjednika na njegovu suđenju bio je John Nider. Vidi 'Formicarius', c. III.

Razlog zbog kojih određeni ljudi pripadaju u navedenu drugu kate­goriju, sam je po sebi jasan. Naime, egzorcizmi koje provodi Crkva služe upravo toj svrsi, i posve su učinkovita sredstva zaštite protiv zlih radnji vještica.

No, prije nego li odgovorimo na koji se način čovjek valja služiti tim zaštitnim sredstvima, moramo reći nešto o onim sredstvima, koja ne pretpostavljaju izgovaranje svetih riječi, a potom i nešto o samim svetim zazivima. Prije svega, dopušteno je u svakoj doličnoj ljudskoj ili životinjskoj nastambi škropiti blagoslovljenu vodu radi sigurnosti i zaštite ljudi i životinja, uz zazivanje Presvetoga Trojstva i Očenaša. Naime, u službenoj molitvi (oficiju) egzorcizma se tvrdi da se takvim škropljenjem prostorije očišćuje sva nečistoća, otklanja sva šteta i u njoj ne može obitavati zao duh, itd. To je stoga što Bog, kako govori Prorok, spašava svakog čovjeka i životinju prema njegovu položaju i vrsti.

Drugo, osim škropljenja svetom vodom, neophodno je i škropljenje blagoslovljenom svijećom, premda je mnogo prikladnije zapaliti je, pri čemu se njezin vosak može prskati po kućama i nastambama. I treće, osobito je korisno postaviti ili zapaliti posvećeno bilje na nekim priklad­nim mjestima u prostorijama.

U gradu Spiresu, iste godine u kojoj smo započeli pisati ovu knjigu, dogodilo se da je jedna pobožna žena razgovarala sa sumnjivom vje­šticom, pri čemu su se, kako je to uobičajeno kod žena, međusobno počele vrijeđati pogrdnim riječima. Kada je uvečer naumila polegnuti svoje dojenče u kolijevku, sjetila se da se toga dana sukobila sa ženom za koju se sumnjalo daj e vještica. Stoga je, strahujući da će mu se nešto dogoditi, pod dijete stavila posvećeno bilje, poškropila ga blagoslov­ljenom vodom, na usne mu stavila malo posvećene soli, prekrstila ga znakom križa i marno zaštitila kolijevku. Oko ponoći je začula dijete kako plače, te ga je, kao svaka žena, poželjela zagrliti i podići dijete na svoj krevet. No, u tom je času ustanovila da u njoj nema djeteta. Prestravljena žena poče očajnički naricati zbog gubitka svoga djeteta, te zapali svijeću i ugleda kako joj dijete neozlijeđeno leži u kutu sobe ispod stolca i plače.

Iz ovoga primjera se vidi kolika je snaga egzorcizma koji provodi Crkva protiv vražjih zamki. Očito je da Svemogući Bog, svojom sve­obuhvatnom milošću i mudrošću, nadzire djela tih opakih ljudi; i da upravlja čarobnjaštvom demona tako da oni, pokušavajući je umanjiti

i oslabiti, ustvari vjeru jačaju i još je čvršće ukorjenjuju u srcima ljudi. Vjernici mogu izvući veliku korist iz tih opačina; jer demoni svojim djelima osnažuju vjeru i očituju Božju milost i moć, te ljude navode da u Njemu traže zaštitu i da štuju Kristovu muku, te da ih nadahnju­ju ceremonije Crkve.

Jedan gradonačelnik grada Wiesenthala, koji je bio začaran najstra­šnijim bolima i tjelesnim grčevima, sam je, a ne uz pomoć drugih vje­štica otkrio kako je na njemu izvršena ta čarolija. Naime, rekao je da se svaku nedjelju običavao zaštititi blagoslovljenom soli i vodom, no da je jedne nedjelje to zaboravio učiniti, jer je bio na svadbi; upravo je toga dana na njega bila bačena čarolija.

U Ratisbonu je jednoga čovjeka napastovao vrag u obličju žene, koja je uporno s njime htjela spolno općiti. Nesretan je čovjek shvatio da se treba zaštititi blagoslovljenom soli, jer je tako čuo na jednoj pro­povijedi. Stoga je prije ulaska u kupaonicu uzeo malo posvećene soli. Žena ga je bijesno pogledala, proklinjući demona koji ga je to naučio, te je istoga časa nestala. Naime, vrag se može, kada mu Bog dopusti, pokazivati u obličju vještice ili opsjednuti tijelo stvarne vještice.

Postoji i priča o tri prijatelja koji su hodali cestom u trenutku kada dvojicu od njih pogodi munja. Treći se zaprepastio kada je u zraku čuo glasove kako govore: "Pogodimo i njega." No, drugi glas odgovori: "Ne možemo, jer je danas čuo riječi 'I Riječ je tijelom postala.'" Čovjek shvati da je bio spašen jer je toga dana slušao svetu misu, na kraju koje je svećenik izgovorio riječi iz Ivanova Evanđelja: "U početku bijaše Riječ, itd."

Čudesnu moć zaštite imaju i svete riječi koje se izgovaraju nad tije­lom, uz pridržavanje sedam uvjeta. Na njih ćemo se, međutim, osvrnuti u posljednjem pitanju ovoga, Drugog dijela knjige, gdje govorimo o ljekovitim sredstvima, budući da na ovome mjestu govorimo o zaštitnim sredstvima. Te svete riječ nemaju samo zaštitnu, već i moć ozdravljenja začaranih.

Međutim, najsigurniju zaštitu mjesta, ljudi ili životinja, pružaju riječi trijumfalnog naslova našega Spasitelja, napisu li se na četiri mjesta u obliku križa: IESUS NAZARENUS REX IUDAEORUM . Tomu se može dodati i ime Djevice MARIJE i evangelista, ili sljedeće riječi sv. Ivana: "I Riječ je tijelom postala."

No, najosobitija je treća kategorija ljudi kojima vještice ne mogu nauditi; oni, naime, uživaju posebnu anđeosku zaštitu, iznutra i izvana. Iznutra, ulijevanjem milosti, dok ih izvana štite zvijezde, odnosno sile koje ih pokreću. Ta kategorija se dijeli na dvije skupine odabranih: jedni su zaštićeni od svih oblika čarobnjaštva, tako da im ništa ne može nauditi; dok krijepost drugih čuvaju dobri anđeli, osobito s obzirom na njihove spolne moći, kao što zli duhovi svojim vradžbinama, u nekim pokva­renim ljudima rasplamsavaju požudu prema jednoj ženi, uništavajući im želju prema drugoj.

Njihova unutarnja i vanjska zaštita, koja proizlazi iz milosti ili utje­caja zvijezda, ovako se objašnjava. Premda sam Bog izlijeva u duše svoju milost, jer nijedno drugo stvorenje nema tako veliku moć (kako je rečeno: "Gospodin će dati milost i slavu"); kada Bog poželi udijeliti neku osobitu milost, to čini posredstvom dobrog anđela, o čemu nas uči sv. Toma u Trećoj knjizi Sentencija.

Ovo je nauk koji izlaže Dionizije u četvrtom poglavlju O božan­skim imenima: "Utvrđen je i nepromjenjiv božanski zakon da viši dolazi do nižega preko posrednika; prema tome, sve dobro koje do nas stiže iz izvora cjelokupne dobrote, dolazi posredovanjem dobrih anđe­la." To je potkrijepljeno primjerima i argumentom. Naime, premda je isključivo božanskom moći, Riječ Božja je začeta u Blaženoj Djevici, preko koje je Bog postao čovjekom; tek je anđeo svojim Pozdravom nadahnuo Bogorodičino srce i spoznajom joj osnažio razum, te ga tako predodredilo za dobrotu. Ova se istina može obrazložiti i na sljedeći način: Gore spomenuti naučitelj smatra da čovjek posjeduje tri svojstva, naime, volju, razum te unutarnja i vanjska osjetila, koja pripadaju tjeles­nim udovima i organima. Na prvo može utjecati samo Bog: Jer srce je kralja u rukama Gospodina. Dobri anđeo može utjecati na razum usmje­ravajući ga k jasnijoj spoznaji istine i dobra, što znači da i Bog i dobri anđeo prosvjetljuju čovjekovo drugo svojstvo. Što se tiče trećeg svojstva, dobri anđeo na sličan način može obdariti čovjeka dobrim vrlinama, a zli ga anđeo, uz Božje dopuštenje, može napastovati zlim kušnjama. Me­đutim, čovjek svojom slobodnom voljom odlučuje hoće li prihvatiti ili odbaciti te zle utjecaje; a pri tome uvijek može zazivati milost Božju.

Što se tiče vanjske zaštite, koja proizlazi od Boga posredstvom po­kretača zvijezda, o tome postoje mnoge predaje koje se slažu sa Svetim pismom i naravnom filozofijom. Naime, sva nebeska tijela pokreću

anđeoske sile, koje Krist naziva Pokretačima zvijezda, a Crkva nebeskim Silama; isto tako, svim tjelesnim stvarima ovoga svijeta upravljaju nebe­ske sile, o čemu svjedoči Aristotel (Metafizika I). Na temelju toga mo­žemo ustvrditi da Bog svojom providnošću nadzire sve Svoje odabra-nike, ali neke od njih podvrgava nesrećama ovoga života radi njihova ispravljanja (popravljanja), dok ostale štiti tako da im ništa ne može nauditi. Taj dar primaju od dobrih anđela koje im šalje Bog kao zaštit­nike, ili on usljeđuje utjecajem nebeskih tijela ili Sila koje ih pokreću.

Dalje valja naglasiti da su neki ljudi zaštićeni od svih, a drugi samo od nekih oblika čarobnjaštva. Naime, neke ljude dobri anđeli u toj mjeri očišćuju u njihovim spolnim radnjama, tako da ih vještice, s obzirom na te radnje, ne mogu začarati. Ali u jednom je smislu suvišno govoriti o tim ljudima, premda je u drugom to neophodno iz ovoga razloga: oni začarani u spolnoj moći, u tolikoj su mjeri lišeni zaštite dobrih anđela, da su uvijek u stanju smrtnoga grijeha ili, pak, uživaju u tim nečistoćama s prevelikim žarom. U svezi toga, u Prvom dijelu ove knjige smo pokaza­li da Bog dopušta vragu veću vlast u spolnom činu, ne toliko radi njegove nečistoće, koliko stoga što je taj čin uzrok pokvarenosti naših prarodi­telja i što je, poput pošasti, zarazio čitav ljudski rod koji je naslijedio njihov prvi grijeh.

No, poslužimo se nekim primjerima kako dobri anđeo katkad blago­slivlja pravedne i svete, osobito njihove spolne nagone. Tako Kasijan2

u svojoj knjizi Propovijedi Otaca, u prvom izlaganju o opatu Serenu, pripovijeda što se tomu opatu dogodilo. Taj čovjek, kazuje nam, silno je radio na postizanju unutarnje čistoće svoga srca i duše, moleći se da­nju i noću, postom i bdjenjima, dok nije shvatio da je milošću Božjom u sebi ugasio sve tjelesne požude. Konačno je, potaknut još većim žarom za čistoćom, svim gore navedenim svetim radnjama molio Svemogu-

2) 'Kasijan'. Ivan Kasijan, redovnik i duhovni pisac iz južne Galije. Prvi je uveo pravila istočnog redovništva na Zapadu. Pretpostavlja se daje rođen u Provansi oko 360., a umro je u blizini Marseillesa oko 435. Dva su glavna Kasijanova djela 'De institutis coenobiorum et de octo principalium vitiorum remediis libri XII' ( '0 cenobitskim uredbama') i 'Propovijedi' ili ' Conlationes XXIV.' Sam je autor ovako prokomentirao povezanost tih dvaju djela: "Ove knjige ('Uredbe') ... uglavnom se bave vanjskim čovjekom i cenobitskim običajima; druge ('Conlationes') govore o uvježbavanju duha i usavršavanju srca." Najbolja zbirka Kasijano-vih djela ona je Petschenigova, objavljena u Beču 1885.-88.

Premda nikada nije službeno kanoniziran, Kasijan je već za života uživao ugled sveca. Nje­gov se blagdan (s osmodnevnim svetkovanjem) u Marseillesu obilježava 23. srpnja, a ime mu nalazimo u julijanskom kalendaru.

ćega i Svedobroga Boga, da mu tom čistoćom koju je osjećao u srcu, obdari i tijelo u vidljivome bbličju. Tada mu se u snu prikaže anđeo Gospodnji, koji kao da mu je otvorio utrobu i iz nje izvadio goruću iz­raslinu mesa, te mu povratio utrobu na mjesto i rekao: "Gle! Izvađena ti je napast tijela i znaj da si danas stekao vječnu čistoću tijela, čemu si posvetio svoje molitve i tako te više nikada neće nagoniti ona priro­dna želja, koja se budi čak i u djeci i dojenčadi."

Slično pripovijeda sv. Grgur u prvoj knjizi svojih Dijaloga, o bla­ženome opatu Ekviciju. Taj je čovjek, kazuje nam, u svojoj mladosti trpio veliku kušnju spolne želje; no upravo se radi te kušnje gorljivije predavao molitvama. Tako mu se jedne noći, kada je svim srcem molio Svemogućega Boga da mu pomogne da ukloni tu napast od njega, pojavi anđeo u viziji i učini mu se da ga je načinio eunuhom i da su mu sva osjetila u spolnome udu nestala; i od toga ga trenutka napusti sva ku­šnja kao da nikada na tijelu nije imao spolovilo. Pogledajte kolika je dobrobit proizašla iz toga očišćenja; jer on bijaše toliko ispunjen krije-pošću, da je uz pomoć Svevišnjega, postao najuzvišeniji među žena­ma, kao što je prije toga bio najuzvišeniji među muškarcima.

Nadalje, u Životima otaca koje je skupio onaj presveti čovjek Hera-klid3, u knjizi koju naziva Raj, pripovijeda nam o nekom svetom ocu, redovniku imena Helias. Taj je čovjek potaknut samilošću, okupio tri­deset žena u samostanu i njima zavladao. Ali, dvije godine potom, kada je napunio trideset ljeta, odlučio je pobjeći napasti tijela, te se povukao u osamu gdje je dva dana postio i molio se Bogu, zazivajući ga: "O Gospodine, ubij me ili me izbavi od ove kušnje." I u snu mu se pojave tri anđela, koja ga upitahu zašto je pobjegao iz toga samostana punog djevica. No, stid ga je spriječio da im odgovori, pa ga anđeli opet upitaju: "Izbaviš li se od napasti, hoćeš li se vratiti da skrbiš o tim ženama?" Odgovori im da rado hoće, i anđeli mu odluče ispuniti molitvu i učini­ti ga eunuhom. Čini se da ga je jedan držao za ruke, drugi za noge, dok mu je treći nožem odsjekao mošnje; premda to nisu stvarno učinili, već samo prividno. I kada ga upitahu osjeća li se izliječenim, odgovori im da je posve izbavljen. Petoga se dana vratio ucviljenim ženama, koje je nakon toga predvodio još četrdeset godina i do kraja života više nije osjetio iskru te prve kušnje.

3) 'Sv. Heraklid.' Episcopus Tamasi in Cypro, cuius Festum agitur die xvii Septembris. Vidi: 'Analecta Bollandina', XXVI, 238-9; i Fr. Nau, 'Revue de l'Orient chretien', XII (197), 125-38.

Čitamo i da je isti blagoslov primio Blaženi Toma4, naučitelj naše­ga Reda, kojega su braća zatočila jer je pristupio ovome Redu; želeći ga podlegnuti kušnji, poslali su mu zavodljivu i raskošno nakićenu blu­dnicu. No, kada ju je naučitelj ugledao, odjurio je do ognjišta, ugrabio goruću baklju i njome istjerao to oruđe požude iz svoje tamnice; potom se ispruži na tlu moleći Boga da mu podari čistoću, te tako zaspe. U snu mu se pojave dva anđela govoreći mu: "Gle, na Božji te nalog opasuje­mo ovim pojasom nevinosti, koji ne smiješ izgubiti nijednom sličnom kušnjom; niti se može steći zaslugom ljudske krijeposti, već ga može darovati samo Bog." Potom osjeti kako mu se oko tijela steže pojas, te krikne i probudi se. Od toga je trenutka znao da mu je darovan tako velik dar nevinosti, da je od tada zazirao od svih tjelesnih ugoda, toli­ko da čak nije mogao razgovarati sa ženom, osim pod prisilom, no bio je uporan u svojoj savršenoj krijeposti. Navedeno izvodimo iz Niderova Mravinjaka.

Dakle, osim te tri kategorije ljudi, nitko nije siguran od vještičjih vra-džbina. Jer svi su ostali podložni čarolijama ili kušnji kakve vradžbine, i to na osamnaest načina koja ćemo sada izložiti. Prvo nam valja redom opisati te načine, kako bismo poslije mogli iscrpnije izložiti kojim se sredstvima začarani mogu izliječiti. A kako bismo jasnije opisali tih osamnaest metoda, izložili smo ih u mnogim poglavljima koja slijede. Prvo ćemo pokazati na koje se sve načine vještice uvode u čarobnjaštvo, i kako navode nevine djevojke da u što većem broju napučuju njihovu nevjerničku družinu. Potom opisujemo kako vještice ispovijedaju svoje svetogrđe i kakvim se prisegama zaklinju na poslušnost vragu. Treće, pokazat ćemo kako se tjelesno ili duševno prenose s mjesta na mjesto. Četvrto, kako opće s demonima inkubima. Peto, kako vrše svoje čaroli­je crkvenim sakramentima, i osobito, kako uz Božje dopuštenje mogu nanositi štetu svim stvorenjima, osim nebeskim tijelima. Šesto, opisat ćemo na koji način sprječavaju regenerativne moći. Sedmo, kako mogu

4) 'Blaženi Toma'. Na nagovor svoje majke Teodore, grofice Teana, Landolfo i Rinaldo, vojnici u službi cara Fridrika, oteli su svoga brata sv. Tomu, koji je otprilike u razdoblju iz­među 1240. i kolovoza 1243., pristupio dominikanskome redu, dok je putovao iz Napulja u Rim, na cesti pokraj Aquapendentea. Gotovo su ga dvije godine držali zatočenog u utvrdi San Giovanni u Rocca Secci. Svoju viziju svetih anđela, koji ga obdariše bijelim pojasom nevinosti, povjerio je svom odanom prijatelju Reginaldu od Piperna. Jedan od simbola pripadnika do­minikanskog reda, bijeli je pojas koji se nosi u znak sjećanja na taj događaj, i za koji je propi­san poseban blagoslov: "Benedictio Cinguli S. Thomae aquinatis Ad Servandam Castiatem. "

opsjenom odstraniti muški ud. Osmo, kako pretvaraju ljude u životinje. Deveto, kako demoni nekom opsjenom ili prividom, mogu ući u um ne ozljeđujući mu dušu. Deseto, kako demoni uz pomoć vještica katkad opsjedaju ljudska tijela. Jedanaesto, kako izazivaju svakojake bolesti, i to općenito. Dvanaesto, pobliže ćemo opisati izvjesne slabosti. Trina­esto, kako vještice-primalje nanose najveću štetu, ubijajući djecu ili ih bezbožno žrtvujući demonima. Četrnaesto, kako izazivaju najrazličitije pošasti kojima nanose štetu životinjama. Petnaesto, kako izazivaju tuče i oluje, grmljavine i munje, kojima pogađaju ljude i životinje. Šesna­esto, sedamnaesto i osamnaesto, tri načina kojima se samo muškarci, a ne žene priklanjaju čarobnjaštvu. Nakon toga će uslijediti pitanje o načinima, kojima se učinci tih vrsta čarobnjaštva mogu odstraniti.

No, neka nitko ne pomisli da će ovdje izloženim različitim načinima, kojima se vrše razni oblici čarobnjaštva, steći potpuno znanje o tim radnjama; jer, takvo bi mu znanje malo koristilo, štoviše, moglo bi mu štetiti. Takvo znanje nije zapisano čak ni u zabranjenim nekromantskim knjigama; jer, čarobnjaštvo se ne uči iz knjiga, niti se njime bave upu­ćeni, već posve neuki i to bez potvrde ili iskustva, bez kojega se nitko ne može baviti čarobnjaštvom u svojstvu vještice.

Nadalje, te smo načine nabrojali ovdje na početku, ne bi li se njihova djela učinila nevjerojatnima, kako se to često do sada mislilo, što je nanijelo veliku štetu vjeri i doprinijelo povećanju broja vještica. No, tvrdi li itko da, s obzirom na to, nekim ljudima čarobnjačke radnje ne mogu nauditi, jer (kako je gore dokazano) uživaju zaštitu zvijezda, zvijezdama valja pripisati i nečiju začaranost, kao da je predodređeno hoće li neki čovjek biti imun ili podložan čarobnjaštvu, takav onda ne razumijeva ispravno tvrdnje naučitelja, i to u nekoliko pogleda.

Stoga, prvo što se može reći jest, da nebeska tijela upravljaju trima ljudskim svojstvima, naime, slobodnom voljom, činom poimanja i tje­lesnim radnjama. Prvim, kako je rečeno, izravno i isključivo upravlja Bog, drugim anđeo, a trećim upravlja, premda ne prisiljava, nebesko tijelo.

Drugo, iz onoga što je rečeno jasno proizlazi da Bog izravno uprav­lja izborom i voljom, kako veli sv. Pavao: "Bog je Svojom dobrom vo­ljom učinio da želimo i da djelujemo": a ljudskim razumom upravlja Bog posredstvom anđela. Sukladno tomu, sve tjelesne osobine, bilo one unutarnje, kao što su moći i spoznaja stečena unutarnjim tjelesnim mo­ćima, ili one vanjske, kao što su bolest i zdravlje, raspodjeljuju nebe-

ska tijela posredstvom anđela. A kada Dionizije u četvrtome poglavlju knjige O božanskim imenima, veli da su nebeska tijela uzrok zbivanja na ovome svijetu, to valja razumjeti kao prirodno zdravlje i bolest. Ali bolesti o kojima govorimo su nadnaravne, jer ih izaziva vrag svojom moći i uz pristanak Božji. Stoga ne možemo reći da je čovjek začaran pod utjecajem zvijezda; premda ne možemo pouzdano reći da neki ljudi ne mogu biti začarani pod utjecajem zvijezda.

Ali na prigovor da ta dva suprotna učinka moraju imati isti uzrok, te da se klatno mora gibati na obje strane, odgovaramo da kada zvijezde štite čovjeka od tih nadnaravnih bolesti, to čine posredno, jer ta zaštita proistječe iz anđeoske sile, koja može osnažiti njihov utjecaj, tako da ga neprijatelj ne može svojom zlobom nadvladati; a ta se anđeoska sila može prenositi posredstvom zvijezda. Naime, može se dogoditi da Bog Svojom moći, koja u takvim slučajevima uvijek djeluje posredno, iznenada promijeni tijek života čovjeka na samrti, šaljući neku silu očuvanja, umjesto prirodnoga nedostatka u čovjeku i u njegovoj prevladavajućoj moći. Slično tomu, možemo reći da čovjek podložan čarobnjaštvu, može biti od njega zaštićen, ili da ta zaštita proizlazi od anđela, kojega mu je Bog poslao kao zaštitnika; a ta vrsta zaštite natkriljuje sve ostale.

I kada se kaže u Jeremiji (xxii): "Upišite za ovoga čovjeka: Bez djece. Život mu se nije posrećio", to valja razumjeti s obzirom na izbor volje, kojim jedan čovjek napreduje, a drugi ne; i to se može pripisati utjecaju zvijezda. Naprimjer: na jednoga čovjeka zvijezde mogu utje­cati tako da donese pravi izbor, kao što je pristupanje nekom vjerskom redu. A kada mu um prosvjetljenjem bude potaknut na promišljanje o toj odluci, i kada mu Bog usmjeri volju ka ostvarenju te odluke, za ta­kvoga se čovjeka kaže da je dobro napredovao. Slično vrijedi za čovje­ka koji naginje kakvome zvanju ili kakvoj drugoj korisnoj stvari. S druge strane, nesretnim ćemo nazvati čovjeka čiji izbor više sile usmje­re k nekim nekorisnim stvarima.

U svojoj trećoj knjizi Summe protiv pogana, kao i na nekim drugim mjestima, sv. Toma govori o tim i mnogim drugim mišljenjima kada raspravlja zašto je neki čovjek visoka, a drugi niska roda, zašto je netko sretan, a netko nesretan, ili zašto neki imaju dobro vodstvo i zaštitu. Naime, za nekoga se čovjeka kaže da je visoka ili niska roda i, shodno tomu, da je rođen sretan ili nesretan zbog određenog položaja zvijezda; a ukoliko ga prosvjetljuje anđeo i on slijedi takvo prosvjetljenje,

kažemo da uživa dobru ili lošu zaštitu. A s obzirom na to kako ga Bog upravlja k dobru i on dobro čini, tvrdi se da se njime dobro upravlja. No, ovdje nema mjesta raspravi o tim izborima, jer se ovdje bavimo načinima zaštite od čarobnjaštva; a o toj smo temi dovoljno rekli. U nastavku ćemo opisati vještičje obrede, a prije svega načine kojima vabe nedužne da sudjeluju u njihovim bezboštvima.

I. POGLAVLJE

O nekoliko načina kojima demoni uz pomoć vještica, potiču i vabe nedužne da u što većem broju napučuju

tu opaku družbu.

Tri su glavna načina kojima demoni posredstvom vještica podjar-mljuju nedužne, i neprestano uvećavaju to bezbožno umijeće. Prvo,

to čine klonulošću, nanoseći strašne gubitke njihovim svjetovnim do­brima. Kako veli sv. Grgur: "Đavao nas često iskušava da pokleknemo umoru." A iz toga valja razumjeti da čovjek ima moć oduprijeti se takvom iskušenju, ali Bog ga dopušta kako bi nas upozorio da ne pokleknemo lijenosti. U tome smislu valja protumačiti izreku iz Sudaca (ii), gdje se kaže da Bog nije uništio one narode kako bi njima stavio Izrael na kušnju; i govori se o susjednim narodima, Kanaacima, Jebusejcima i drugima. I danas ne dopušta uništenje husita i ostalih heretika. Stoga demoni uz pomoć vještica, nanose svjetovne gubitke njihovim nedužnim susjedima, prisiljavajući ih, tako, da preklinju vještice za pomoć i od njih traže savjet; tomu nas je mnogo puta poučilo iskustvo.

Poznajemo stranca iz augsburške biskupije, koji je prije nego li je navršio četrdeset ljeta, čarobnjaštvom izgubio sve svoje konje. Njego­va je žena radi toga klonula duhom, pa se utekla za pomoć vješticama i, slijedeći njihov savjet, premda bezbožan, sve konje koje je muž nakon toga kupio (jer bio je vozar), zaštitila je od čarobnjaštva.

Koliko smo još takvih iskaza čuli u našoj inkvizitorskoj službi, a u kojima su nam žene priznavale kako su radi svojih krava, koje više nisu davale mlijeka, ili su trpjele od kakve druge štete, zatražile savjet sum­njivih vještica, koje su ih čak opskrbljivale potrepštinama, pod uvjetom da nekom duhu nešto obećaju; a kada su ih upitale što mu moraju obe­ćati, vještice su im odgovorile da nije riječ ni o kakvoj velikoj stvari,

već da moraju pristati izvršiti upute toga gospodara u svezi određenih radnji tijekom svete mise, ili da štogod prešute u svojoj ispovijedi sve­ćenicima.

Ovdje valja istaknuti, a što smo prethodno navijestili, da su te opa­čine u početku neznatne i tričave, tako, primjerice, u vrijeme uznesenja Tijela Kristovog pljuju na zemlju, zatvaraju oči ili izgovaraju neke isprazne riječi. Poznajemo ženu koja još uvijek živi pod zaštitom svje­tovnoga zakona, a koja u trenutku kada svećenik na misnoj svečanosti blagoslivlja ljude govoreći Dominus vobiscum, uvijek u sebi tiho izgo­vara proste riječi: "Kehr mir die Zung im Arss umb." ("Gurni jezik u moj čmar" op. ur.). Ili čak slične riječi izgovaraju prilikom ispovijedi, nakon što su primile odrješenje ili ne ispovijedaju sve svoje grijehe, oso­bito one smrtne, pa se tako polako i postupno približavaju potpunom odbacivanju vjere i prihvaćanju te svetogrdne opačine.

Na takav ili sličan način vještice namamljuju čestite žene, koje se ne predaju tjelesnim porocima, već su zaokupljene svjetovnim koristi­ma. Ali što se tiče mladih djevojaka, koje se mnogo više odaju tjelesnim požudama i ugodama, vještice se služe drukčijim načinom, ugađajući njihovim putenim željama i strastima.

Ovdje valja istaknuti da vrag radije napastuje dobre nego zle, premda u stvarnosti zle napastuje češće nego dobre, jer su skloniji iskušenju od dobrih. Stoga je vrag ustrajniji u svojim nastojanjima da zavede one pobožnije među djevicama i djevojkama; a postoji i razlog tomu, kao i mnogo primjera.

Naime, budući da već posjeduje pokvarene, ali ne i dobre, žešće se trudi zavladati dobrima koje nema u svojoj vlasti. Tako i zemaljski vladar ratuje protiv onih koji ne priznaju njegovu vladavinu, a ne protiv onih koji mu se ne opiru.

Navedimo jedan primjer. U Ratisbonu su spaljene dvije vještice, o če­mu ćemo govoriti poslije na mjestu gdje opisujemo njihove metode iza­zivanja oluja. Jedna od njih, koja bijaše pralja, među ostalim je stvarima priznala i da joj je vrag nanio mnoge štete iz sljedećega razloga. Nai­me, postojala je jedna bez sumnje pobožna djevica, kći veoma bogatoga čovjeka čije ime ovdje nema potrebe navoditi, jer je djevojka danas mrt­va i prepuštena božanskoj milosti, a i stoga da ne bismo u um čitatelja uvukli kakve izopačene zle misli; vještici je bilo naređeno da je na dan jedne svetkovine pozove u svoju kuću i zavede, kako bi sam Vrag u

obličju mladića s njome mogao razgovarati. I premda je to veoma če­sto pokušavala učiniti, svaki put kad je s njome razgovarala, djevojka se zaštitila znakom svetoga križa. Nema dvojbe da je to činila na poti­caj dobroga anđela, kako bi spriječila zle vražje radnje.

Jedna druga djevica koja živi u strasburškoj biskupiji, priznala je jednome od nas da ju je jedne nedjelje, dok je bila sama u očevoj kući, posjetila izvjesna starica iz toga grada, i prostačkim joj riječima, između ostaloga, predložila sljedeće; naime, da će je odvesti na mjesto gdje se nalaze neki mladići, koje ostali građani nisu poznavali. Djevica pristade, te za njom ode u njezinu kuću, gdje joj starica reče: "Vidiš, otići ćemo u gornju sobu gdje se nalaze mladići; ali ne mari učiniti znak križa." To sam joj i obećala, pripovijedala nam je djevica, no, dok sam se iza nje uspinjala stubama, krišom sam se prekrižila. Kada smo stigli pred sobu, koja se nalazila na vrhu stubišta, vještica se okrene, mrko me pogleda i zaviče: "Prokletnice! Zašto si se prekrižila? Odlazi odavde. Idi u ime đavla." Tako sam se neozlijeđena vratila kući.

Iz ovih primjera se vidi kako se vješto taj stari neprijatelj trudi za­voditi duše. I spomenuta nam je pralja, koja je na kraju bila spaljena, priznala da ju je na sličan način zavela neka starica. No, njezina je dru­garica bila zavedena na drukčiji način. Naime, ona je susrela vraga u ljudskom obličju, dok je hodala cestom na putu do svoga ljubavnika, s kojim je činila bludne radnje. Inkub ju je ugledao i upitao prepoznaje li ga. Nakon što mu je odgovorila da ga ne poznaje, demon joj reče: "Ja sam đavao. Želiš li, uvijek ću ti ugoditi i svaki put kada me zatrebaš, neću te napustiti." Vještica je pristala i nakon toga se osamnaest godi­na, do kraja svoga života, njemu predavala u demonskim prljavštinama, potpuno se odrekavši vjere, što je bio jedan od vražjih uvjeta.

Postoji i treći način kušnje, tugom i siromaštvom. Naime, iskvarene djevojke koje su njihovi ljubavnici odbacili, nakon što su s njima besram­no općili pod ispraznim obećanjem braka, razočarane i prezrene od svih traže pomoć i zaštitu demona. Tako iz osvete bacaju čine na svoje ljubavnike ili njihove vjenčane supruge, ili se pak dobrovoljno predaju svakojakim pohotama. Avaj! Iskustvo nas uči da ima mnogo takvih djevojaka, i da je bezbroj onih iz takve vrste koje postaju vještice. Nave­dimo samo nekoliko od mnoštva primjera.

Jedan mladić iz briksenške biskupije dao je sljedeći iskaz o začara-nosti njegove supruge.

"Dok sam bio mladić, volio sam djevojku koja me uporno nagovarala daje oženim. Međutim, odbio sam je i oženio djevojku iz druge zemlje. No, radi prijateljstva sam joj odlučio ugoditi, pa sam je pozvao na svadbu. A kada je stigla, umjesto da nam poput drugih poštenih žena poželi sreću i udijeli darove, ona je podigla ruku i pred svim ostalim ženama, koje su ondje bile prisutne, rekla: 'Bit ćeš zdrava još samo nekoliko dana od dana današnjeg.' Moja se nevjesta prestrašila jer ju nije poznavala (naime, kako sam rekao, potjecala je iz druge zemlje), pa se raspitala među okupljenima tko je ta žena koja joj prijeti; uzvanici joj rekoše da je to neka raspuštenica. I dogodilo se upravo ono što je rekla. Nekoli­ko dana nakon toga, moja je žena bila začarana, tako da su joj popu­stili svi udovi, pa se njima više nije mogla služiti i čak se i danas, na­kon deset godina, na njezinu tijelu mogu vidjeti tragovi čarolije."

Da skupimo primjere svih sličnih slučajeva koji su se dogodili u je­dnome gradu te biskupije, za to bi nam trebala čitava knjiga; no oni su zapisani i pohranjeni u kući briksenškog biskupa, koji je još živ i može posvjedočiti o njihovoj istini, koliko god zaprepašćivali i zvučali ne­vjerojatno.

Sada nam, međutim, valja navesti jedan nevjerojatan i zapanjujući primjer. Izvjesni grof iz Westericha u štrasburškoj biskupiji, oženio je plemkinju istoga roda; no, nakon što su se vjenčali, tri godine lije s njome mogao tjelesno općiti i to, kako se pokazalo, radi neke čarolije koja ga je štitila. Zabrinut, jer nije znao što da učini, poče glasno zazivati Božje svece. Kada je jednoga dana otišao u državu Metz kako bi ugovorio neki posao, hodajući ulicama i trgovima grada, u pratnji svojih slugu, susreo je izvjesnu ženu koja mu nekoć bijaše ljubavnica. Ne razmišljajući o čaroliji koja je na njega bačena, spontano joj se i ljubazno obratio u ime nekadašnjeg prijateljstva, upitavši je, je li dobro. Ona se, pak, ohrabrena njegovom ljubaznošću, počne osobito zanimati za njegovo zdravlje i poslove; a kada joj je odgovorio da mu je zdravlje dobro i da mu po­slovi uspješno cvjetaju, žena se iznenadila i na trenutak zašutjela. Zbu­njen njezinom reakcijom, grof joj se opet ljubazno obrati, pozvavši je na razgovor. Tako se raspitivala o njegovoj ženi i dobila je isti odgovor, da je s njome sve u redu. Potom ga je upitala imaju li djecu, a grof joj odgovori da ima tri sina rođena u razdoblju od tri godine. To ju je još više iznenadilo, te je opet zašutjela. Grof ju na to upita: "Zašto, draga moja, postavljate tako neobična pitanja? Siguran sam da mi želite če-

stitati na mojoj sreći." Ona mu odgovori: "Naravno da vam čestitam; ali proklinjem onu staricu koja je rekla da će vam začarati tijelo tako, da se nikada ne možete tjelesno sjediniti sa svojom ženom! A to će vam dokazati vrč u bunaru u vašemu vrtu, u kojemu se nalaze neki predmeti začarani zlom čini, koji je ondje postavljen da vas priječi u općenju sa ženom dokle god ti predmeti budu netaknuti. Ali, eto, sve je bilo uzalud i drago mi je, itd." Vrativši se kući, grof je istoga trenutka naredio da se bunar isprazni. U njemu je pronašao vrč, spalio njega i sve što se u njemu nalazilo, te je istoga časa povratio muževnost koju je izgubio. Nakon toga je grofica pozvala sve plemstvo na novu svadbu, govoreći da je konačno, nakon što je dugo vremena bila djevica, gospodarica zamka i posjeda. Radi grofova ugleda, neumjesno je ovdje navesti ime njegova zamka i posjeda; ali ovu smo priču ispripovijedali da izložimo istinu o onome što ovdje govorimo, i izvrgnemo taj strašan zločin jav­nome preziru.

Iz ovoga što je rečeno jasno proizlazi da se vještice služe različitim načinima kako bi se što više namnožile. Tako je i spomenuta žena, lju­bomorna što je grof oženio drugu ženu, začarala groficu uz pomoć druge vještice; na taj način jedno čarobnjaštvo za sobom povlači bezbroj drugih.

II POGLAVLJE O načinu sklapanja izričitog ugovora s đavlom.

Način na koji vještice vrše svoje bezbožno umijeće na temelju iz­ričitog ugovora o vjernosti sklopljenog s demonima, razlikuje se

s obzirom na različite metode kojima pojedine vještice izvode svoje vradžbine. Da bismo to razumjeli, prije svega nam valja primijetiti da postoje tri vrste vještica, kako je utvrđeno u Prvome dijelu ove rasprave. Naime, jedne nanose štetu, ali ne mogu liječiti; druge liječe, ali zbog ne­kog posebnog ugovora sklopljenog s đavlom ne mogu nanositi štetu; treće nanose štetu i liječe. Među onima koje nanose štetu, jedna se vrsta osobito izdvaja, a njoj pripadaju one vještice koje mogu izvoditi sve vrste čarobnjaštava i vradžbina. Opišemo li, dakle, njihovu metodu ča­robnjaštva, objasnit ćemo i sve ostale. A tu kategoriju čine one vještice koje, protivno svim nagonima ljudske i životinjske naravi, običavaju proždirati i jesti djecu svoje vrste.

To je najmoćnija vrsta vještica, a one nanose i nebrojene druge štete. Tako proizvode oluje, opake tuče i nevremena, uzrokuju neplodnost kod ljudi i životinja, žrtvuju demonima djecu koju ne proždiru ili ih inače ubijaju. No, to čine samo djeci koja nisu krštena, jer ne mogu proždi-rati krštenu djecu, ali ni koju drugu bez Božjeg dopuštenja. Nadalje, one mogu pred očima roditelja, kada ih nitko ne vidi, baciti u vodu djecu koja šeću obalom; kadre su prestrašiti konje pod jahačima; letjeti zra­kom od mjesta do mjesta, tjelesno ili u mašti; kadre su utjecati na suce i prisjednike tako da ih ne mogu kazniti; umiju proizvesti da one same ili drugi ne priznaju pod mučenjem; mogu proizvesti veliku drhtavicu u rukama i izazvati strah u onih koji ih žele uhititi; umiju drugima ot­krivati skrivene stvari i predviđati neke buduće događaje prema uputama đavla, premda je tomu katkad prirodan uzrok (vidi pitanje: Mogu li demoni predvidjeti budućnost u Drugoj knjizi Sentencija); mogu vid­jeti odsutne stvari i pojave kao da su prisutne; mogu u ljudskim srcima pobuditi neumjerenu ljubav i mržnju; kada im se prohtije, mogu munjom pogoditi, pa čak i ubiti neke ljude i životinje; kadre su posve umanjiti spolnu želju ili spriječiti spolnu moć, izazivati pobačaje, ubijati djecu u majčinoj utrobi pukim dodirom; katkad običavaju pogledom opči­njavati i ubijati ljude i životinje, ne dodirujući ih; vlastitu djecu predaju demonima. Ukratko, kako je rečeno, mogu izazivati sve štete koje dru­ge vještice mogu samo dijelom proizvoditi, naime, kada im to Svojim pravednim sudom dopusti Bog. Sve te, dakle, radnje umiju vršiti vje­štice koje spadaju u ovu najvišu vrstu, ali ih nisu kadre poništiti.

Međutim, svima im je zajedničko da spolno opće s demonima; pri-kažemo li, stoga, način kojim se služi ta vrsta vještica u vršenju svog bezbožnog umijeća, čitatelj će lako shvatiti što čine druge vještice.

Takvih je vještica bilo nedavno, prije trideset godina, u savojskome okrugu u smjeru države Bern, kako priča Nider u svome Mravinjaku. Danas ih ima u Lombardiji, u smjeru posjeda austrijskog vojvode, gdje je komski inkvizitor, kako rekosmo u Prvome dijelu, u jednoj godini dao spaliti četrdeset jednu vješticu; tada je imao pedeset i pet godina, i danas još gorljivo obavlja inkvizitorsku službu.

Ugovor s Vragom može se sklopiti na dva načina. Prvi obuhvaća svečano polaganje zavjeta, dok je drugi privatan ugovor, pa se Savez s demonom može sklopiti u bilo koje vrijeme. Prvi, svečani čin, izvodi se kada se vještice okupe utvrđenoga dana na tajnome sastanku, gdje

im se vrag objavljuje u ljudskome obličju, opominjući ih na vjernost koju mu duguju, zauzvrat im obećavajući svjetovnu sreću i dug život. Prisutne mu potom preporučuju novakinju, koju vrag pita hoće li se odreći vjere i odbaciti svetu kršćansku religiju i štovanje debele žene (kako, naime, nazivaju presvetu Djevicu Mariju) i sakramenata. Usta­novi li da je novakinja ili učenica sve to spremna učiniti, vrag pruža ruku, što i ona čini, zaklinjući se na vjernost tome savezu. A kada vrag nakon toga kaže da to nije dovoljno i učenica ga upita što još treba uči­niti, on joj zapovijeda da mu oda počast, što čini prisegom kojom mu se predaje zauvijek, dušom i tijelom i obećava da će svim svojim silama nastojati podvesti pod njegovu vlast druge muškarce i žene. Konačno joj vrag preporuča da iz kosti i udova djece, osobito krštene napravi pomast; a svim će tim sredstvima uz njegovu pomoć moći ostvariti sve svoje želje.

O ovom smo načinu kojim se služe vještice, mi inkvizitori, stekli pouzdano iskustvo u gradu Breisachu u baselskoj biskupiji, kada nas je o tome obavijestila mlada obraćenica, čija je teta također bila spalje­na u strasburškoj biskupiji. Rekla nam je da je sama postala vještica na način kojim ju je teta prvi put pokušala zavesti.

Jednoga ju je dana, naime, navela da s njome ode u sobu na katu kuće, gdje je ugledala petnaest mladića u zelenim odijelima, kakve nose njemački vitezovi. Teta joj je rekla: "Izaberi jednoga od ovih mla­dića i dat ću ti ga, pa će te zaručiti." A kada joj je djevojka rekla da ne želi nijednoga, teta ju je počela toliko snažno udarati, daje morala pri­stati i sudjelovati u navedenome obredu. Nadalje nam je priznala da je s tetom često noću letjela na velike udaljenosti, štoviše, od Strassburga do Kolna.

To je ona o kojoj smo govorili u pitanju Prvoga dijela, gdje smo is­tražili mogu li demoni uistinu zbiljski i tjelesno prenositi vještice od mjesta do mjesta. A to se pitanje postavlja u svezi odredbe Kanona Epi­skopi (6, pit. 5), iz koje se dade zaključiti da se tako prenose samo u ma­šti, dok katkada ipak stvarno i tjelesno lete.

Naime, kada su tu vješticu upitali lete li one samo u mislima i mašti jer ih demoni obmanjuju, odgovorila je da to čine na oba načina; a da je to istina, pokazat ćemo poslije u izlaganju o načinu na koji putuju od mjesta do mjesta. Osim toga, rekla je da najveće štete nanose pri­malje, jer imaju obvezu ubijati ili žrtvovati djecu demonima, te da ju

je njezina teta jednom strahovito pretukla jer je otvorila neki skriveni lonac u kojemu je našla mnoštvo dječjih glava. Još nam je mnogo toga rekla u svom priznanju, nakon što je zakonito prisegnula da će govo­riti istinu.

Njezin iskaz o načinu na koji vještice izvršavaju vražju volju, ned­vojbeno se slaže s onime što piše uvaženi naučitelj Johann Nider, koji se u naša vremena istakao divnim i nadahnjujućim djelima; a osobito valja ukazati na ono što je saznao iz izvještaja inkvizitora u Aedueru, koji je u toj biskupiji vodio mnoge istrage protiv vještica, od kojih je mnoge dao spaliti.

On, naime, kaže da mu je taj inkvizitor rekao da su neke vještice iz lausannske vojvodine, kuhale i jele vlastitu djecu, a da su u takve radnje bile upućene na sljedeći način. Kada su se vještice okupile na sijelu, svojim su umijećem prizvale vraga, koji im se pojavio u tijelu čovjeka. Učenica mu je morala prisegnuti da će se odreći kršćanstva, da nikada neće štovati pričest i da će gaziti po križu svugdje gdje će to moći kri-šom činiti.

Slijedi drugi primjer iz istoga izvora. Sudac Petar u Boltingenu izvje­štava o jednome iskazu, za koji je nedavno saznao, da su vještice u dr­žavi Bern proždrle trinaestoro djece, radi čega je i javna pravda mora­la poduzeti oštre mjere protiv tih ubojica. A kada je Petar upitao jednu od uhićenih vještica na koji su način jele djecu, ova mu je odgovorila: "Način je ovaj. Osobito smo vrebale nekrštenu djecu, ali čak i onu kršte-nu, naročito ako nisu bila zaštićena znakom križa i molitvama." (Čita­telju, uoči da one na vražju zapovijed, poglavito uzimaju nekrštenu djecu kako bi spriječile njihovo krštenje.). "Njih ubijamo", nastavila je vještica, "našim čarolijama dok leže u kolijevci ili pokraj roditelja, na takav način da kasnije izgleda kao da su bila prignječena ili da su umr­la prirodnom smrću. Potom ih krišom ukrademo iz grobova i kuhamo u kotlu tako dugo dok im se meso ne odvoji od kostiju, od kojega, onda, radimo pitku juhu. Iz tvrde mase spravljamo pomast, koja nam poma­že da bez poteškoća ostvarimo naša umijeća, želje i letove, a tekuću masu ulijemo u čuturicu ili mijeh. Tko pije tu tekućinu, vršeći pritom neke druge obrede, bit će upućen u najveće tajne naše sljedbe i postati njezin predvodnik."

Slijedi još jedan jasniji i razgovjetniji primjer. Neki čovjek bijaše u Bernu uhićen zajedno sa svojom ženom, a oboje su se bavili vještičjim

umijećem. Njega su zatvorili u posebnoj kuli. Na suđenju je dao slje­deći iskaz: "Kada bih mogao dobiti oprost za moje grijehe, rado bih otkrio sve što znam o čarobnjaštvu, jer vidim da ću morati umrijeti." Kad su mu prisutni učeni ljudi rekli da će dobiti potpun oprost ako se iskreno pokaje za svoja nedjela, radosno je prihvatio smrt i opisao kako se prvi put zarazio tom herezom. "Slijedi", rekao je, "način na koji sam bio zaveden. Prije svega, budući učenik mora u nedjelju, prije posve­ćenja vode, ući u crkvu s čarobnjačkim učiteljima i ondje se pred njima odreći Krista, vjere, krštenja i cjelokupne Crkve. Potom mora odati po­čast "malome gospodaru", jer tako i nikako drukčije nazivaju đavla." Tu valja primijetiti da se taj način podudara s onima koje smo spome­nuli. Naime, nebitno je, je li vrag ili nije osobno prisutan kada mu se odaje počast, jer u tom slučaju on postupa lukavo, promatrajući raspo­loženje budućega učenika, kojega bi njegova prisutnost mogla pre­strašiti tako da odustane od prisege, radi čega bi njegovi poznanici i prijatelji na njega mogli lakše utjecati. Stoga ga u njegovoj odsutnosti nazivaju malim gospodarom, kako bi se novak ohrabrio, zamišljajući da nije tako opak. "Potom pije iz spomenutog mijeha, i u istome trenutku u sebi osjeća kako spoznaje sve tajne našega umijeća, obrede i ceremo­nije. Na taj sam način i ja bio zaveden. No, vjerujem da je moja žena toliko okorjela, da će radije otići ravno na lomaču nego li priznati i naj­manju istinu. Ali, jao, oboje smo krivi!" Sve što je čovjek rekao u svome iskazu, pokazalo se istinitim. Naime, mladoga smo čovjeka koji je već prije bio pripravan pokajati se, vidjeli umrijeti u velikoj skrušenosti. Njegova žena, međutim, kojoj je krivnja bila dokazana iskazima svje­doka, nikako nije htjela priznati istinu, čak ni pod mukama, a ni uoči smrti. No, kada je krvnik zapalio lomaču, proklela ga je najstrašnijim riječima i tako bijaše spaljena. Navedeni primjeri pokazuju u čemu se sastoji svečani čin sklapanja ugovora s Vragom.

Privatni ugovor se sklapa na različite načine. Katkad, naime, vrag pristupa nekim muškarcima i ženama koji su zapali u kakvu tjelesnu ili svjetovnu nevolju. Nekada to čini osobno, a nekada im se obraća progo­varajući kroz druge osobe. Pri tome im obećava da će im ispuniti svaku želju pristanu li postupati po njegovu savjetu. A sve polazi od malih ra­dnji, kako je rečeno u Prvome poglavlju, pa ih postupno vodi do većih stvari. Mogli bismo u dokaz toga navesti mnogo primjera, s kojima smo se susreli kada smo provodili inkviziciju, ali budući da u ovoj materiji nema poteškoća, možemo je sažeto uključiti u prethodnu.

Nekoliko točaka na koje valja ukazati u objašnjenju njihove prisege štovanja.

Sada nam valja ukazati na izvjesne točke koje se odnose na štovanje vraga, naime, zašto to vrag zahtijeva i kojim načinima to postiže. Očito je da je glavna vražja pobuda što veća uvreda Božjeg Veličanstva, koju mu nanosi tako da zavlada onima koji su Bogu posvećeni, i na taj način što pouzdanije osigura prokletstvo svoga učenika, što mu je glavni cilj. Ipak, često smo otkrivali da su mu ljudi takvu počast odavali tijekom utvrđenog broja godina od trenutka polaganja bezbožne prisege, te da vrag nekad zahtijeva samo polaganje prisege, odgađajući štovanje za poslije.

Valja nam reći da polaganje prisege uključuje potpuno ili djelomično odricanje vjere. Potpuno odricanje vjere, kako je prethodno rečeno, pretpostavlja odbacivanje cjelokupne vjere, a djelomično kada je vješti­ca, na temelju prvotnog ugovora, obvezna održavati izvjesne ceremo­nije, koje se protive odredbama Crkve, kao što je nedjeljni post, jedenje mesa petkom, neispovijedanje određenih zločina ili kakva druga sveto­grđa. No, valja nam primijetiti da se štovanje sastoji u predavanju ti­jela i duše.

Navest ćemo četiri razloga zbog kojih vrag zahtijeva izvršavanje takvih radnji. U Prvom dijelu ove rasprave, kada smo istraživali mogu li demoni potaknuti ljudska srca na ljubav ili mržnju, pokazali smo da demoni ne mogu saznati unutarnje misli srca, jer one pripadaju samo Bogu. Ali, kako ćemo poslije pokazati, vrag može naslutiti ljudske mi­sli. Stoga, kada taj lukav neprijatelj ustanovi da će novakinju biti teško uvjeriti, pristupa joj obzirno, zahtijevajući od nje izvršenje samo nekih manjih stvari, kako bi je poslije mogao postupno navesti na veće radnje.

Drugo, valja istaknuti da se oni koji poriču vjeru međusobno razli-kuju po tome što neki to čine riječju, ali ne i srcem, dok drugi to čine i riječju i srcem. Stoga, kada vrag želi utvrditi jesu li mu se njegovi uče­nici zavjetovali i srcem, a ne samo riječju, izvjesno vrijeme promatra njihova djela i ponašanje kako bi pronikao u njihove misli.

Treće, kada nakon proteka određenog razdoblja, vrag utvrdi da je njegova učenica manje sklona izvršiti određene radnje i da mu je odana samo riječju, a ne i srcem, pretpostavlja da joj je božanskom milošću dodijeljen anđeo čuvar, za kojega zna da ima veliku moć. Tada je tjera

od sebe i nastoji joj nanositi svjetovne nevolje, ne bi li iz njezina očaja za sebe izvukao neku korist.

Sve rečeno je istina. Naime, postavi li se pitanje zašto neke vještice ne priznaju čak ni pod najvećim mukama, dok druge spremno priznaju svoje zločine prilikom ispitivanja (a neke se od njih, nakon danog prizna­nja, pokušavaju objesiti), odgovaramo ovako. S pravom se može reći da vještica koja priznaje istinu i odbacuje zavjet šutnje, to čini uslijed anđeoskog prosvjetljenja. U suprotnom, pak, na nju utječe vrag koji je navodi na šutnju ili priznanje svojih zločina. Prvi se slučaj odnosi na one za koje vrag zna da su porekli vjeru riječju i srcima i da su mu odali počast, jer je siguran u njihovu odanost. No, u drugom slučaju povlači svoju zaštitu, jer zna da od njih neće imati nikakvu korist.

Često smo od onih koje smo predali lomači čuli priznanja, da nisu dobrovoljno postali posrednici vraga. A to nisu rekli nadajući se da će izbjeći vječno prokletstvo, jer o tome svjedoče rane i ožiljci koje su im nanijeli demoni jer su odbili izvršiti njihove zapovijedi, a često su im i lica bila otečena i modra. Isto tako, nakon što su pod mučenjem priznale svoje zločine, uvijek su se pokušale objesiti; a to znamo kao pouzdanu činjenicu, jer su im nakon priznanja bili dodijeljeni čuvari da ih stalno nadziru, no unatoč tome, uspijevale su iskoristiti njihovu nepažnju, pa su ih čuvari pronalazili obješene o vezice s cipela ili dijelove odjeće. Nai­me, kako smo rekli, na to ih navodi vrag ne bi li se pokajale i ispovije­dale i tako dobile oprost. A one čija srca ne može zavesti i odvratiti od Božje milosti, pokušava natjerati u očaj radi kakvog svjetovnog gubitka ili strašne smrti. Međutim, pobožno je vjerovati da velikom milošću Božjom mogu dobiti oprost ako se skrušeno pokaju i iskreno ispovje­de, i to ako nisu dobrovoljno sudjelovale u tim prljavim opačinama.

O tome svjedoči nekoliko slučajeva, koji su se dogodili prije tri godine u strasburškoj i konstancijskoj biskupiji, te u gradovima Hagenauu i Ratisbonu. U prvome se gradu jedna vještica objesila pomoću otrcanih komadića odjeće. Druga, koja se zvala Walpurgis, bila je na zlu glasu zbog svoje moći šutnje i običavala je učiti druge žene kako da steknu tu moć, pečenjem svojih prvorođenih sinova u pećnici. Osobno smo čuli za mno­ge takve slučajeve, kao i za one vještice spaljene u drugome gradu, neke od kojih ćemo poslije nabrojati.

Četvrti je razlog zbog kojega vrag zahtijeva od učenica da mu odaju različite stupnjeve počasti, a u nekim slučajevima zahtijeva iznimno

malu počast, taj što je upućeniji od astronoma u spoznavanju dužine ljudskog života, radi čega može lako odrediti razdoblje koje će prethoditi smrti ili, pak, na već opisan način, može nekim slučajem predvidjeti pri­rodnu ili nesretnu smrt.

Ukratko, sve navedeno može se pokazati na primjeru vještičjih djela i ponašanja. No, prvo nam valja razmotriti umješnost i pronicavost vraga u takvim stvarima. Tako sv. Augustin u De Natura Daemonis5 navodi sedam razloga zbog kojih demoni mogu predvidjeti moguće buduće događaje, premda ih ne mogu pouzdano znati. Prvi je razlog prirodna suptilnost njihova uma, koja im omogućuje da stječu spoznaje bez čina promišljanja, što mi nismo kadri. Drugo, zahvaljujući svom dugovjekom iskustvu i otkrivenjem uzvišenih duhova, znaju mnogo više od nas. A sv. Izidor veli da su naučitelji često tvrdili da zapanjujuća pronicavost demona izvire iz tri izvora, suptilnosti njihove naravi, dugovjekog is­kustva i otkrivenja uzvišenih duhova. Treći je razlog njihova iznimno velika brzina kretanja, tako da su kadri čudesnom brzinom na zapadu izvijestiti o stvarima, koje se događaju na istoku. Četvrto, kao što su ka­dri, uz Božje dopuštenje, proizvesti bolesti i glad, mogu ih i predvidjeti. Peto, mnogo vještije opažaju znakove smrti od liječnika, koji to čini pro­matranjem urina ili otkucajima srca. Naime, kao što liječnik vidi na bolesnome znakove koje laik nije kadar opaziti, tako i demon vidi ono što nijedan čovjek prirodno ne može vidjeti. Šesto, na temelju znakova koji se očituju iz čovječjega uma, mogu pronicljivije od najvećih mudra­ca utvrditi što neki čovjek misli ili što će misliti. Naime, mogu otpri­like predvidjeti porive i njihove posljedice. Sedmo, bolje od ljudi ra­zumiju djela i izreke Proroka, a budući da o njima ovise mnogi budući događaji, na temelju njih mogu predvidjeti buduća zbivanja. Stoga ne začuđuje što znaju koliko će prirodno trajati čovjekov život, premda je drukčije kada je riječ o nesretnoj smrti vještice koja je spaljena. Naime, tu smrt vrag uzrokuje kada, kako je rečeno, ustanovi da je vještica ko­lebljiva i da se želi obratiti, dok s druge strane, štiti čak i od prirodne smrti one za koje zna da će mu biti vjerni sluge.

Navedimo poznate nam primjere obaju slučajeva. Jedan je skromni župni svećenik u gradu Oberweileru na rijeci Rajni, koji se nalazi u baselskoj biskupiji, čvrsto vjerovao ili, točnije, bio u zabludi, da na

5) 'De Natura Daemonis.' 'De Divinatione Daemonum', napisano 406.-11. Migne, 'Patres Latini', XL, str. 581-92.

svijetu nema čarobnjaštva, već da ono postoji samo u mašti ljudi koji takve stvari pripisuju vješticama. Bog ga, stoga, odluči izbaviti od te zablude tako da shvati da demoni mogu predvidjeti dužinu života vje­štice. Kada je jednoga dana žurno prelazio most, radi nekoga posla koji je trebao hitro obaviti, susreo je neku staricu i, ne želeći je propustiti, toliko ju je snažno odgurnuo da je žena pala u blato. Srdita ga starica potom zaspe bujicom pogrdnih riječi, te mu veli: "Oče, nećeš proći ne­kažnjeno." Premda nije obraćao mnogo pozornosti na te riječi, kada se u noći probudio i poželio izaći iz kreveta, osjetio je da mu je tijelo od struka nadolje začarano. Nakon toga je svaki put kada je odlazio u crkvu, morao hodati pridržavajući se o druge ljude. A takvo mu se stanje za­držalo tri godine, tijekom kojih je o njemu skrbila majka. Nakon toga je stara vještica, za koju je uvijek sumnjao da ga je začarala svojim pogr­dama i prijetnjama, oboljela i zatražila da pošalju po njega da mu se ispovijedi. I premda je svećenik bijesno odgovorio: "Neka se ispovijedi svome gospodaru đavlu", na nagovor je svoje majke otišao u njezinu kuću, hodajući uz pomoć dvojice slugu. Ondje je sjeo na rub kreveta u kojemu je vještica ležala. A sluge su prisluškivale pred prozorom, iščekujući da čuju hoće li vještica priznati da ga je začarala. I, premda starica nije priznala da je ona uzrokovala njegovu nesreću, rekla mu je: "Oče, znate li tko vas je začarao?". On joj nježno odgovori da ne zna, na što mu ona reče: "Sumnjate na mene, i to s pravom. Jer, ovu sam ne­sreću na vas navukla iz sljedećega razloga", pri čemu mu je stala obja­šnjavati što smo prethodno opisali. A kada ju je svećenik zamolio da ga oslobodi čarolije, rekla mu je: "Evo! Stiglo je vrijeme kada moram umrijeti. Ali učinit ću da za nekoliko dana nakon moje smrti ozdra­vite." Tako i bi. Starica je umrla kada je vrag utvrdio da je vrijeme, a jedne noći, trideset dana nakon toga, svećenik je iznenada posve oz­dravio. Ime je toga svećenika otac Hasslin i danas živi u strasburškoj biskupiji.

Sličan se događaj zbio u baselskoj biskupiji, u selu Buchelu, u bli­zini grada Gewylla. Ondje je uhićena i potom spaljena jedna žena, ko­ja je šest godina spolno općila s inkubom, čak i kada je sa suprugom ležala u postelji. A to je činila tri puta tjedno, nedjeljom, utorkom i če­tvrtkom, kao i nekih drugih svetih noći.6 No, obvezala se da će štovati

6) 'Svete noći.' Nedjelja se, međutim, uvijek osobito izbjegavala, jer je to sveti dan Bezgrešne Majke Božje. Vidi moju 'Povijest čarobnjaštva' ('History of Witchcraft'), IV. pogl, str. 115-116.

vraga na takav način, da mu se sedam godina morala predavati tijelom i dušom. Ali, Bog je u svojoj milosti učinio da šeste godine bude uhi­ćena i osuđena na lomaču. A budući da se iskreno ispovijedala, vjeruje se da joj je Bog oprostio. Naime, toliko se spremno predala smrti, go­voreći da bi radije pretrpjela još strašniju smrt kada bi se mogla oslo­boditi vražje vlasti.

III. POGLAVLJE Kako se vještice prenose s mjesta na mjesto.

Sada nam valja razmotriti njihove obrede i način na koji vrše svoje radnje, i to prvo one koje se odnose na njih osobno. Među njima

se osobito izdvajaju radnje tjelesnog prijenosa s mjesta na mjesto, te spolnog općenja s inkubima, o čemu ćemo posebno govoriti, počevši od prve. No, ovdje valja istaknuti da takvi letovi povlače za sobom izvjesnu poteškoću, kako je često spominjano, a koja proizlazi iz samo jednoga autoriteta koji kaže: "Nije istinita tvrdnja da neke opake žene, koje je Sotona pokvario i zaveo demonskim opsjenama i utvarama, stvar­no, kako vjeruju i ispovijedaju, u noćne sate lete na nekim životinjama s poganskom božicom Dijanom ili s Herodijadom i nebrojenim mnoš­tvom drugih žena, te da u gluho doba noći prelijeću preko golemih prostranstava, te da joj se moraju pokoravati kao da im je gospodarica, itd. Stoga svećenici trebaju propovijedati narodu da je to u svakom smislu laž, i da takve utvare ne izviru od Boga, već od zloduha koji zavodi pamet vjernika. Jer, sam se Sotona preobražava u najrazličitija obličja i prilike i, u snovima obmanjujući umove koje zarobljava, na­vodi na najopakija djela, itd."

Postoje neki koji, pozivajući se na primjer sv. Germana i nekih dru­gih ljudi, koji je bdio nad svojom kćerkom da utvrdi je li to istina, katkad propovijedaju da je to posve nemoguće. Dalje tvrde da je nesmotreno pripisivati vješticama takve levitacije, kao i štete koje pogađaju ljude, životinje i plodove zemlje, jer one u svojoj mašti umišljaju takve leto­ve, kao što umišljaju da nanose štetu živim bićima.

Ali, to smo stajalište u Prvom pitanju pobili kao heretičko. Naime, ono ne uzima u obzir dopuštenje Boga, koji vragu daje vlast čak i u većim stvarima od ove koju opisujemo: a protivi se i značenju Svetoga pisma i nanijelo je nesagledivu štetu svetoj Crkvi. Naime, zbog tog

pogubnog nauka, vještice već godinama izmiču ruci pravde, jer su svje­tovni sudovi izgubili ovlast u njihovu kažnjavanju. Stoga će revni čita­telj zadržati u pamćenju gore izložene argumente koji pobijaju takvo stajalište, te će za sada obratiti pozornost na način kojim se tako tjelesno prenose, a koji ćemo obrazložiti i nekim primjerima.

Prethodno smo opisali na koje se sve načine mogu tako tjelesno prenositi, a to prije svega čine posredstvom radnji drugih čarobnjaka. Naime, ukoliko to ne mogu činiti, to je stoga što to Bog ne dopušta ili, pak, vrag to nije kadar učiniti jer je protuprirodno. No, prvi je razlog neodrživ, jer se Božjim dopuštenjem mogu činiti veća i manja djela; a veća se djela često čine na štetu djece i ljudi, čak i pravednika potvr­đenih u milosti.

Postavlja se pitanje mogu li demoni podmetati djecu i prenositi čo­vjeka s mjesta na mjesto protiv njegove volje; a na prvo odgovaramo potvrdno. Naime, William Pariški u posljednjem poglavlju svoga djela De Universo, veli: "Podmetanje je djece moguće uz Božje dopuštenje, tako da đavao može podmetnuti neko dijete ili ga čak preobraziti. A takva su djeca uvijek nesretna i plačljiva. I, premda im je za hranjenje jedva dovoljna količina mlijeka četiriju ili pet majki, ona nikada nisu debela, premda su neuobičajeno teška. No, to se ženama nikada ne smije priznati ni poreći, jer to u njima može izazvati velik strah, ali ih valja uputiti da zatraže savjet mudrih ljudi. Naime, Bog to dopušta radi gri­jeha roditelja, jer katkad muškarci proklinju svoje trudne žene govoreći: "Dao Bog da nosiš đavla!" ili sličnim riječima Slično često govore i nestrpljive žene. Mnoge su druge primjere naveli i neki pobožni ljudi.

Vincent iz Beauvaisa (Spec. Hist., XXVI, 43) pripovijeda priču ko­ju je kazivao Petar Damijanski7, a govori o petogodišnjem sinu neko­ga plemića, koji je izvjesno vrijeme živio u samostanu. Jedne je noći bio prenesen iz samostana u zaključan mlin, u kojemu su ga ujutro pronašli. Kada su ga o tome upitali, rekao je da su ga neki ljudi odnijeli na veliku svečanost i ondje ga prisilili da jede, te ga potom kroz krov unijeli u mlin gdje su ga i ostavili.

A što je s onim čarobnjacima koje općenito nazivamo nekromantima, a koje demoni često prenose zrakom na velike udaljenosti? Katkad čak

7) 'Sv. Petar Damijanski'. Crkveni naučitelj, kardinal-biskup Ostije, rođen u Ravenni 1007., umro u Faenzi, 21. veljače 1072. Njegova djela, više puta sakupljena u zbirkama, mogu se pronaći u: Migne, 'Patres Latini', CXLIV-CXLV.

nagovaraju druge da s njima jašu na konju, koji je zapravo vrag u nje­govu obličju i, kako tvrde, tako upozoravaju svoje drugove da se ne prekrižuju.

A jedan od nas autora ove knjige, veoma je često znao viđati i upo­znavati takve ljude. Tako je neki čovjek, koji je nekoć bio učenjak, a pretpostavlja se da danas obnaša službu svećenika u freisinškoj bisku­piji, običavao govoriti da ga je demon jednom tjelesno prenio zrakom do nekih veoma dalekih mjesta.

U Oberdorfu, gradiću pokraj Landshuta, živi drugi svećenik s kojim je jedan od nas u to doba prijateljevao. On je rekao da je svojim očima vidio nekog čovjeka kako ispruženih ruku uzlijeće visoko u zrak, glasno vičući, ali ne i zapomažući. A to je objasnio na sljedeći način. Jednoga se dana okupila nekolicina učenjaka da zajedno popiju pivo. Pritom se dogovoriše da onaj tko donese pivo, za njega ništa neće morati platiti. Jedan od njih, tako, izađe da donese pivo. A kada je otvorio vrata, ugle­dao je gust oblak ispred sebe. Prestravljen, vrati se drugovima i ispripo-vjedi im zašto ne želi otići po piće, na što onaj koji je letio, ljutito reče: "Pribavit ću pivo makar ondje bio i đavao." Potom izađe i pred očima svih prisutnih, uzleti i počne letjeti zrakom.

A valja priznati da se takve stvari ne događaju samo budnima, već i usnulima. Naime, oni mogu letjeti čak i dok čvrsto spavaju.

To se događa ljudima koji u snu hodaju krovovima kuća i najviših zgrada, i nitko ih pri tome ne može zaustaviti. A kada ih slučajni pro­laznici zazovu njihovim imenom, u istome se trenutku obrušavaju na zemlju.

Mnogi s pravom smatraju da su to vražja djela. Naime, postoji mnogo različitih vrsta demona, od kojih su neki, koji su pali iz nižih anđeoskih razina, kažnjeni lakšim kaznama radi manjih grijeha, kao i kaznom vječnog prokletstva. Ti demoni, pak, nikome ne mogu nauditi, barem ne ozbiljno, jer uglavnom samo zbijaju šale na tuđi račun. Drugi su de­moni inkubi i sukubi, koji napastuju ljude noću, onečišćujući ih grije­hom pohote. Ne treba iznenaditi da katkad izvode i neslane šale poput opisane.

Istinu možemo izvesti iz Kasijanovih riječi (Collationes I), koji ka­že da nema nikakve dvojbe da postoji onoliko vrsta nečistih duhova, koliko je u ljudima najraznovrsnijih želja. Naime, među njima ima i takvih lakrdijaša i šaljivdžija, koje običan puk naziva faunima, a mi trolovima, kojih u Norveškoj ima u obilju, a koji haraju nekim mjestima

i putovima i, premda im ne mogu nauditi, zadovoljavaju se umaranjem prolaznika izrugujući im se i obmanjujući ih. Neki od njih, pak, napastu­ju ljude bezazlenim noćnim morama. No, drugi su toliko divlji i surovi, da se ne zadovoljavaju nanošenjem okrutnih boli tijelima koja opsjedaju, već se na njih obrušuju s visina zadajući im divljačke udarce. Naš pisac pri tome misli da ti demoni, osim što opsjedaju ljude, napadaju ih najstrašnijim mukama, kako su činili oni koje opisuje Matej u svom evanđelju (viii).

Iz toga možemo zaključiti sljedeće. Prije svega da je neodrživa tvr­dnja da vještice ne mogu stvarno letjeti jer to Bog ne dopušta. Jer, dopu­šta li pravednima i nedužnima, kao i drugim čarobnjacima da to čine, zašto isto ne bi dopustio i onima koji su i dušom i tijelom predani vragu? A ovo velimo s dužnim štovanjem: Nije li vrag odveo našega Spasitelja navrh visoke gore, kako svjedoči Evanđelje?

I drugi je argument naših protivnika neodrživ, naime taj da vrag to nije kadar činiti. Kako smo prije pokazali, njegova prirodna moć nadma-šuje sve tjelesne moći, i nijedna se zemaljska sila s njime ne može uspo­rediti; kako je zapisano: "Nijedna se zemaljska sila s njime ne može usporediti, itd." Uistinu, svojom prirođenom moći ili silom, Lucifer natkriljuje sve dobre anđele na nebu. Jer, njegova je narav bila i ostala vrsnija od naravi svih drugih anđela, budući da je svojim padom izgubio samo milost, ali ne i tu narav, premda je ona danas pomračena i spu­tana. Stoga glosa uz izreku: "Nijedna zemaljska sila" veli: "Premda natkriljuje sve stvari, podložan je zaslugama Svetaca."

Netko bi ovdje mogao iznijeti dva, također neodrživa prigovora. Prvi je taj da se ljudska duša može oduprijeti takvoj sili, te da se tekst vjerojatno odnosi na jednog osobitog demona, budući da govori u jedni­ni, naime na Lucifera. A budući da je upravo on iskušavao Krista u pustinji i zaveo prvoga čovjeka, danas je zauzdan. Drugi anđeli nisu toliko moćni, jer on ih svojom snagom sve natkriljuje. Stoga drugi du­hovi ne mogu zrakom prenositi pokvarene ljude s mjesta na mjesto.

Ti su argumenti neodrživi. Naime, što se tiče anđela, moć je čak i najnižeg anđela neusporedivo veća od svih ljudskih moći, što se može dokazati na više načina. Prvo, duševna je moć veća od tjelesne, pa je stoga i moć anđela ili čak duše, veća od tjelesne. Drugo, što se tiče duše, sva tjelesna obličja duguju svoju posebnost tvari, a ljudi, pak, duši koja joj udahnjuje život. No, bestjelesna bića su čiste inteligencije i stoga imaju apsolutnu i univerzalnu moć. Iz toga razloga, duša sjedinjena s tijelom, ne može na takav način iznenada prenijeti svoje tijelo ili ga

uzdići u zrak, premda to može učiniti ako je odvojena od svoga tijela i to uz pristanak Božji. S obzirom na to, bestjelesan duh, kao što je dobri ili zli anđeo, to je još više kadar učiniti. Tako je dobri anđeo za vrlo kratko vrijeme prenio Habakuka8 iz Judeje u Kaldeju. Stoga zaključu­jemo da one koji noću u snu lete ponad visokih zgrada, ne prenose nji­hove duše, niti ih pokreću zvijezde, već neka mnogo veća sila, kako je gore pokazano.

Treće, sukladno je prirodi tijela da ga pokreće duh. Kako tvrdi Ari­stotel {Fizika, VIII), lokalno gibanje je prvo i najsavršenije od svih tje­lesnih gibanja. To dokazuje izrekom da lokalno gibanje ne proizlazi iz prirođene moći tijela, već ga uzrokuje neka vanjska sila.

Iz toga filozofi, češće od crkvenih naučitelja, zaključuju da najviša tijela, dakle, zvijezde, pokreću duhovne esencije i zasebne inteligencije, koje su po svojoj naravi i intenciji dobre. Jer vidimo da je duša prvi i glavni uzrok gibanja u tijelu.

Stoga valja reći da se ljudsko tijelo svojom fizičkom, kao ni duševnom moći ne može oduprijeti duhovnoj esenciji koja ga, uz pristanak Božji, iznenada prenosi i koja je po svojoj naravi i intenciji dobra; ili esenciji koja je po svojoj naravi, ali ne i po intenciji dobra, a koja tako prenosi pokvarene. Čitatelje koji su voljni opsežnije se o tome obavijestiti, upu­ćujemo na izreke sv. Tome u tri članka Prvoga dijela, 90. pit., kao i na njegovo pitanje o grijehu, te na Drugu knjigu Sentencija, dist. 7, gdje se govori o vlasti demona nad tijelom.

Sada ćemo opisati način na koji lete. Kako smo prije rekli, vještice se služe pomasti9 koju su po uputama Vraga izradile od udova djece, oso-

8) 'Habakuk'. 'Daniel', xiv, 33-38: 33: "A prorok Habakuk bijaše u Judeji: upravo bijaše skuhao kašu i nadrobio kruha u posudu te pošao da odnese žeteocima u polje."

34: "I Anđeo Gospodnji reče Habakuku: 'Odnesi ručak koji imaš u Babilon, Danielu u lav­ljoj jami!'"

35: "Habakuk odgovori: 'Gospodine, Babilon ne vidjeh i za jamu ne znam!'" 36: "Anđeo ga Gospodnji uhvati za vrh glave i noseći za kiku spusti ga u Babilonu povrh jame

hitrinom svoga duha." 37: "1 povika Habakuk: 'Daniele, Daniele, uzmi ručak što ti ga šalje Bog!'" 38: "A Daniel reče: 'Spomenuo si se mene, Bože, i nisi zapustio one koji tebe ljube.'" 39: "I ustade Daniel i blagova, a Anđeo Gospodnji odmah vrati Habakuka u njegovu zemlju."

9) Henry Boguet, 'Discours des Sorciers', Lyons, 1590., XVI, 4, tvrdi da je ta pomast za letenje sama po sebi beskorisna. Formula za njezino spravljanje je sačuvana, a većina demonologa tvrdi da nema nikakva učinka jer je riječ o uzaludnoj i ispraznoj Sotoninoj ceremoniji, kojom on zavarava svoje sljedbenike.

bito one koju su ubile prije njihova krštenja. Tom pomasti, potom, pre­mazuju stolac ili metlu kojom se uzdižu u zrak, danju ili noću, te u vidlji­vom ili, kada im se prohtije, nevidljivom obličju. Jer, vrag može pri­kriti tijelo umetanjem neke druge tvari, kako smo pokazali u Prvome dijelu ove rasprave, kada smo govorili o opsjenama i prividima koje izvode demoni. I premda se vrag pri tome uglavnom služi spomenutom pomasti, kako bi lišio djecu milosti krštenja i spasenja, čini se da često prenosi tijela i bez takve pomasti. Tako katkad prenosi vještice na živo­tinjama koje su, ustvari, demoni u životinjskom obličju; a katkad se one vidljivo prenose čak i bez kakve vanjske pomoći, već pukom vra­žjom silom.

Slijedi primjer vidljivog leta danju. U konstancijskoj biskupiji, u gradu Waldshutu na Rajni, živjela je neka vještica koju su građani to­liko prezirali, da je nisu pozvali na svadbeno veselje, premda su mu prisustvovali gotovo svi ostali stanovnici toga grada. Vješticu je to stra­šno rasrdilo, pa im se odlučila osvetiti. Tako je zazvala vraga, povjerila mu razlog svoje srdžbe i zamolila ga da stvori oluju i rastjera sve uzva­nike, koji su se zabavljali plešući. Vrag pristane, te ju uzdigne visoko u zrak i postavi navrh obližnjeg brda pokraj nekih pastira. A, kako je poslije priznala, budući da nije imala vode kojom bi napunila jarak (što je jedan od načina kojim izazivaju oluje, kako ćemo poslije pokazati), koji je sama iskopala, umjesto toga ga je napunila svojim urinom, koji je promiješala prstom, kako je to vještičji običaj. Vrag, koji je sve to promatrao, iznenada podigne tu tekućinu u zrak i stvori razornu oluju s tučom, koja pogodi plesače na svadbi i stanovnike grada. Nedugo na­kon što su se uzvanici razišli, raspravljajući među sobom o mogućem uzroku te oluje, vještica se vrati u grad, što je u njima izazvalo velike sumnje. A te su se sumnje potvrdile nakon što su im pastiri rekli što su vidjeli. Stoga su uhitili vješticu, koja im je priznala da je to učinila jer nije bila pozvana na svadbu. A radi te, kao i mnogih drugih vradžbina koje je počinila, bila je spaljena.

Budući da neprestano, čak i među običnim pukom kolaju potvrđe­ne priče o takvim vještičjim letovima, ovdje ih nije nužno dodatno do­kazivati. Nadamo se, međutim, da će rečeno biti dovoljno za pobijanje stajališta onih, koji posve poriču zbiljnost takvih letova ili, pak, onih koji uvjeravaju da su oni samo proizvod mašte i opsjene. Uistinu, tu zablu­du ne bi bilo nužno pobijati da ona ne štete vjeri. Jer, valja primijetiti da oni na toj zabludi drsko ustraju i drugima je javno obznanjuju, čime

doprinose povećanju broja vještica i nanose veliku štetu vjeri, a to stoga što tvrde da čarobnjaštvo, koje se stvarno pripisuje vješticama kao đa­voljem oruđu, postoji samo u ljudskoj mašti i fantaziji, kao da je posve bezopasno, te su tako prividni i njihovi letovi. Upravo iz toga razloga mnoge vještice ostaju nekažnjene, na veliko poniženje Stvoritelja i u korist njihova svekolikog umnažanja.

A argumenti na kojima osnivaju svoju zabludu ne mogu se dopusti­ti. Tako se prije svega pozivaju na odlomak Kanona (Episcopi, 26, 5. pit.), gdje se kaže da se vještice prenose samo u mašti; no, tko je toliko nerazborit da iz toga zaključi da se ne mogu i tjelesno prenositi? Osim toga, na dnu toga odlomka se veli da se onaj tko vjeruje da se čovjek može promijeniti na bolje ili na lošije, ili da se može preobraziti u neko drugo obličje, ima smatrati gorim od nevjernika ili neznabošca; no tko iz toga može zaključiti da se ljudi ne mogu kakvom opsjenom pretvoriti u životinje, ili da zdravi ne mogu tako oboljeti ili se promijeniti s boljega na lošije? Stajalište onih koji samo površno tumače riječi Kanona, suprot­stavlja se mišljenju svih crkvenih naučitelja i, uistinu, učenju Svetoga pisma.

Tomu suprotno stajalište potkrijepljeno je mnoštvom dokaza na različitim mjestima Prvoga dijela ove rasprave. A neophodno je prou­čiti i skriveno značenje riječi Kanona. To smo učinili u Prvome pitanju Prvoga dijela, pobijajući drugu od tri zablude koje ondje osuđujemo, i na mjestu gdje je rečeno da svećenici moraju narodu propovijedati četiri stvari. Jer, vještice se uistinu prenose tjelesno i u mašti, što su i same priznale, i to ne samo one koje su bile spaljene, već i druge koje su se pokajale i ponovno primile vjeru.

Među njima je i jedna žena iz grada Breisacha, koju smo pitali mogu li se vještice prenositi samo u mašti ili i stvarno, dakle, tijelom. Odgovorila nam je da to mogu činiti na oba načina. Jer, kada ne žele biti tjelesno prenesene, već žele vidjeti što se događa na sastanku njiho­vih sestara, tada čine sljedeće radnje. Zazivajući sve demone, liježu u krevet na svoju lijevu stranu, i tada im iz usta počinje izbijati nekakva plavičasta para, kroz koju mogu jasno vidjeti sve što se događa. No, kada im se prohtije da budu tjelesno prenesene, čine radnje koje smo gore opisali.

Nadalje, tko je toliko glup da čak i iz površnog tumačenja Kanona, bez ikakvih dodatnih objašnjenja, zaključi da su sva njihova čarobnja­štva i povrede koje nanose, samo prividne i umišljene, kada se suprotno

očituje svim osjetilima? Osobito stoga što postoji mnogo vrsta super-sticija, točnije, četrnaest; a vještičja, snagom svojih čarolija i povreda, nalazi se na najvišem stupnju, dok se pitije, pod koju se vrstu one mogu podvesti, i koje se mogu prenositi samo u mašti, nalaze na najnižem stupnju.

Nadalje, smatramo da se njihova zabluda ne može potkrijepiti legen­dama o sv. Germanu10 i nekim drugima, jer demoni mogu osobno lije-gati uz usnule muževe dok nad njihovim ženama bdije straža, tako da se čini kao da spavaju sa svojim muževima. A tvrdimo da se na toga sveca ne pozivaju iz poštovanja prema njemu, jer ističu da se ne može vjerovati da je nemoguće suprotno od onoga što kazuje legenda.

Na isti način možemo pobiti i ostale njihove argumente: pa ističe­mo da se neke vještice mogu prenositi samo u mašti, ali da iz pisanja naučitelja proizlazi da su se mnoge od njih i tjelesno prenosile. Čita­telje koji su voljni upućujemo na raspravu O pčelama Tome iz Braban-ta, gdje će pronaći mnoge čudesne stvari o zamišljenom i tjelesnom pre­nošenju ljudi zrakom.

IV POGLAVLJE Slijedi izlaganje o načinu na koji vještice spolno opće

s demonima koji se nazivaju inkubima.

Što se tiče načina na koji vještice spolno opće s demonima-inkubima, valja ukazati na šest točaka. Prvo, od kakvog je elementa načinjen

demon i tijelo koje on preuzima. Drugo, je li taj spolni čin uvijek popra­ćen unošenjem sjemena, primljenog od drugog muškarca. Treća se to­čka odnosi na mjesto i vrijeme, naime, je li ta radnja učinkovitija u neko određeno vrijeme. Četvrto, mogu li žene vidjeti taj čin, i opće li demoni samo s onima koji su na takav način začeti. Peto, vrše li takve radnje demoni samo s onima, koje su primalje žrtvovale vragu kao novorođen-čad. Šesto, pruža li takav čin veći ili manji spolni užitak. A prvo ćemo govoriti o tvari i svojstvu tijela koje demon poprima.

Valja primijetiti da demon poprima zračno tijelo, koje je u nekim aspektima zemaljsko, naime kada kondenzacijom poprima zemaljsko

10) 'Sv. German'. Biskup Auxerrea, rođen oko 380., umro u Ravenni 31. srpnja 448. Posmrtni su mu ostaci vraćeni u Auxerre i pokopani na mjestu na kojemu je poslije podignuta čuvena benediktinska opatija koja nosi ime sv. Germana.

svojstvo. To se objašnjava na sljedeći način. Zrak sam po sebi ne može preuzeti neki konkretan oblik, već samo oblik nekog drugog tijela koji obuhvaća. U tom slučaju nije sputan svojim, već ograničenjima nečega drugog. A jedan se dio zraka nastavlja na sljedeći. Stoga demon ne mo­že jednostavno poprimiti takvo zračno tijelo.

Nadalje, treba imati na umu da je zrak u svim pogledima veoma promjenjiva i tekuća tvar, na što ukazuje činjenica da nitko nije uspio prerezati ili mačem probosti tijelo koje je demon poprimio, a to stoga što se odijeljeni dijelovi zraka u trenutku iznova spajaju. Iz toga slije­di da je zrak po sebi veoma dostatna tvar, ali stoga što može preuzeti oblik tek kada se s njime združi neka druga (kruta) zemaljska tvar, ne­ophodno je da se zrak koji oblikuje tijelo koje je poprimio demon, na neki način zgusne i poprimi svojstva bliska svojstvima zemlje, istodo­bno zadržavajući svoje izvorno svojstvo. Demoni i bestjelesni duhovi mogu proizvesti takvo zgusnuće posredstvom gustih isparina iz zemlje, koje potom sjedinjuju u oblike u kojima obitavaju, pri čemu ih, međutim, ne oskvrnjuju, već predstavljaju pokretačku silu koja tom tijelu privi­dno daje život, slično kao što duša nadahnjuje tijelo. Štoviše, demoni u tim poprimljenim i oblikovanim tijelima obitavaju kao mornar u bro­du koji pokreće vjetar.

Dakle, na pitanje kakve je vrste tijelo koje demon poprima, odgo­varamo da se tvar od koje je načinjeno, razlikuje prije i nakon toga čina. Naime, u početku je to samo zrak, a potom zgusnuti zrak koji pokazuje neka svojstva zemlje. A demoni sve to mogu činiti svojom prirodnom moći i uz Božje dopuštenje, jer duh natkriljuje tijelo. Stoga se tjelesna bića pokoravaju demonima kada ih pokreću, no nisu im podložna s obzirom na preuzimanje prirodnih obličja, akcidentalnih ili substanci-jalnih (suštinskih), osim u slučaju nekih malih stvorenja (a i tada samo uz pomoć neke druge sile, kako smo gore spomenuli). No, što se tiče gibanja, nijedan im se oblik ne može oduprijeti. Tako ih demoni mogu pokretati kako im se prohtije, i pod svim okolnostima.

Ovo može nametnuti sljedeći problem, naime, kako objasniti činje­nicu da dobri ili zli anđeo izvodi neke životne funkcije posredstvom pravih, a ne zračnih tijela. Takav je bio slučaj s Bileamovom magaricom kroz koju je progovorio anđeo, a to se događa i u opsjednutim tijelima. Treba istaknuti da se takva tijela ne nazivaju poprimljenima, već zapo­sjednutima. Vidi što kaže sv. Toma u II. 8, kada govori o tome mogu li anđeli poprimati tijela. No, zadržimo se na našem argumentu.

Kako objasniti činjenicu da demoni razgovaraju s vješticama, da ih vide, čuju, s njima objeduju i tjelesno se sjedinjuju? A to je drugi dio ovog prvog problema.

Prije svega, valja reći da čin govora iziskuje tri neophodne stvari: pluća kojima se uvlači zrak, čime se ne proizvodi samo glas, već se i hladi srce; a čak i mutavi posjeduju to svojstvo.

Drugo, tijelo mora u zraku proizvesti neki udarac, kao što udarac o drvo u zraku ili o zvono proizvodi jači ili slabiji zvuk. Naime, kada se predmetom koji proizvodi zvuk udari neka, na zvuk osjetljiva tvar, ona će proizvesti zvuk sukladan svojoj veličini, koji se potom prenosi zrakom do ušiju slušatelja, kojemu se taj zvuk, ako je daleko, čini kao da dolazi iz svemira.

Treće, za govor je potreban glas, a može se reći da ono što se naziva Zvukom u tijelima bez duše, naziva Glasom u živih bića. Pri tome jezik udara izdahnuti zrak o predmet ili živi, prirodni organ koji je stvorio Bog. A to nije zvono, koje se naziva zvukom, već glas. A taj treći neop­hodan sastojak može se objasniti na primjeru drugoga. Ovo sam izložio radi svećenika, koji se time mogu poslužiti u svojim propovijedima.

I četvrto, onaj tko proizvodi glas mora tim glasom htjeti izraziti neku ideju svoga uma drugome, te sam mora razumjeti što govori. Pri tome tako proizvodi glas, da iznova jezikom udara o zube, otvarajući i zatvarajući usta i šaljući zrak koji mu se stvara u ustima, u vanjski zrak, na koji se način zvuk proizvodi određenim redom, dopirući do ušiju slušatelja koji potom razumijeva njegovu misao.

Vratimo se predmetu našeg istraživanja. Demoni nemaju ni pluća, ni jezik, premda potonji mogu pokazati, kao i zube i usne, koje su umje­tno stvorene ovisno o stanju njihova tijela; stoga ne mogu razgovarati na pravi način. No, budući da imaju razum, kada žele izraziti svoje mi­sli, tada posredstvom nekih gibanja zraka u svom poprimljenom tije­lu, a ne zraka koji se udiše i izdiše, kako to čine ljudi, oni proizvode zvukove, a ne glasove, koji nalikuju glasovima, te ih razgovijetno šalju kroz vanjski zrak do ušiju slušatelja. A da se nešto nalik glasu može proizvesti bez udisanja i izdisanja zraka, jasno je iz primjera drugih stvo­renja koja ne dišu, ali se čini da proizvode zvuk, kao i nekih drugih in­strumenata, kako Aristotel veli u knjizi O duši. Naime, neke uhvaćene ribe netom prije smrti proizvode neki krik.

Sve navedeno može se primijeniti na ono što ćemo u nastavku govo­riti, barem što se tiče generativne funkcije, ali ne i na ono što se odnosi

na dobre anđele. Želi li se tkogod podrobnije obavijestiti o tome kako demoni progovaraju kroz opsjednuta tijela, neka se uputi na Drugu knjigu Sentencija sv. Tome, dist. 8, čl. 5. Naime, oni se pri tome služe organima opsjednuta tijela, budući da zaposjedaju samo tjelesnu tvar, ne prelazeći granice njegove biti (esencije), bilo tjelesne ili duševne. Uočite razliku supstancije (promjenjive materije) i količine ili pripa-dnoga slučajnog svojstva. No, to je nebitno za ovo razmatranje.

Sada nam valja opisati kako demoni uspijevaju gledati i slušati. Naime, dvije su vrste vida, duševan i tjelesan, a prvi beskonačno nad-mašuje drugi, jer prodire svugdje, neometan daljinom, a to postiže slu­žeći se svjetlošću. Stoga treba reći da anđeo, bilo dobar ili zao, nikada ne gleda očima poprimljenog tijela, niti se služi kakvim tjelesnim svoj­stvom, kako to čini pri govoru, kada se služi zrakom i zračnim titraj ima da proizvede zvuk koji dopire do ušiju slušatelja. Stoga su im oči nasli­kane. A ljudima se slobodno prikazuju u takvome obličju i očituju im svoja prirodna svojstva, i s njima na taj način duhovno razgovaraju.

Upravo su se iz toga razloga sveti anđeli često objavljivali očima na zapovijed i pristanak Božji. Zli se, pak, anđeli prikazuju pokvarenima, kako bi ljudi prepoznali njihova svojstva i s njima se udruživali u gri­jehu ili kazni.

Sv. Dionizije na kraju svoga djela O nebeskoj hijerarhiji veli: "U svim dijelovima ljudskoga tijela, anđeo nas uči da spoznamo njihova svojstva", te zaključuje da demoni imaju samo nešto nalik tjelesnim funkcijama, kao što imaju nešto nalik udovima, pa s obzirom na to, ne­maju ni pravi vid, jer tjelesan je vid posljedica djelovanja tjelesnog organa ljudskog tijela, koji organ demoni nemaju.

Na isti način možemo objasniti i njihov sluh, koji je mnogo istan­čaniji od tjelesnoga, jer demoni mnogo istančanije shvaćaju ideju uma i razgovor duše od čovjeka, kada sluša misao posredstvom izgovore­nih riječi. Vidi što kaže sv. Toma u Drugoj knjizi Sentencija, dist. 8. Jer, ako se skrivene misli čovjeka mogu ocrtati na njegovu licu, i ako liječnici mogu saznati misli srca slušajući njegove otkucaje ili prateći otkucaje pulsa, takve stvari još više mogu saznati demoni.

Što se tiče jedenja, možemo reći da se cjelokupan čin jedenja odvija u četiri postupka. To su žvakanje u ustima, gutanje hrane koja odlazi u želudac, njezino probavljanje i, četvrto, izmjena neophodnih hranji­vih tvari i izbacivanje suvišnih. Prve dvije radnje mogu u poprimljenim tijelima izvršiti svi anđeli, ali ne i treću i četvrtu. No, umjesto probav-

ljanja i izbacivanja hrane, oni posjeduju drugu moć kojom hranu izne­nada rastvaraju u okružujućoj tvari. Krist je bio kadar izvršiti cjeloku­pnu radnju jedenja, jer je posjedovao hranidbenu i metaboličku spo­sobnost. No, on nije imao potrebu pretvarati hranu u Svojemu tijelu, jer su te moći, kao i Njegovo tijelo, bile uzvišene. Tako se hrana u Nje­govu tijelu iznenada rastvarala, kao voda kada se baca na vatru.

Kako u današnja vremena vještice spolno opće s demonima-inkubima, i kako se tim činom razmnožavaju.

Ovo o čemu smo upravo govorili, ne postavlja nikakve poteškoće glav­nom predmetu našega istraživanja, a taj je način na koji inkubi u popri-mljenim tijelima spolno opće s vješticama: osim ako tkogod, možda, dvoji vrše li današnje vještice takve prljave radnje, i jesu li rođene iz takve opačine.

Odgovarajući na te dvije dvojbe reći ćemo, što se tiče prve, nešto o radnjama vještica koje su živjele u prošlosti, otprilike 1400 godina prije Uskrsnuća našega Gospodina u tijelu. Tako, primjerice, nije pozna­to jesu li se odavale tim nečistim radnjama kao što to čine današnje vještice, jer povijest nam o tome ništa ne kazuje. No, svi koji čitaju po­vijesne knjige znaju, da su vještice oduvijek postojale, i da su svojim zlodjelima nanosile velike štete ljudima, životinjama i plodovima zemlje, te da su i inkubi i sukubi oduvijek postojali; a o tome svjedoče više­stoljetne predaje kanona i svetih naučitelja, koji su budućim naraštajima ostavili mnoge zapise o tome. Međutim, postoji razlika. U dalekoj pro­šlosti, inkubi su uglavnom obeščašćivali žene protiv njihove volje, kako često pokazuje Nider u svom Mravinjaku, kao i Thomas iz Brabanta u svojoj knjizi o Univerzalnom Dobru ili o Pčelama.

Ali, teoriju da su današnje vještice okaljane tom demonskom prljav-štinom, ne potkrjepljuje samo naše stajalište, već i iskazi samih vještica koje su o tome stručno posvjedočile. A istina je i da se danas ne predaju demonima protiv svoje volje, kao u prošlosti, već dobrovoljno prigrlju-ju to najopakije i najbjednije ropstvo. Koliko smo, naime, žena ostavili u rukama svjetovnih sudova u različitim biskupijama, osobito u Kon-stanzi i gradu Ratisbonu, a koje su se godinama predavale tim opači­nama, neke od svojih dvadesetih, a neke od dvanaeste ili trinaeste go­dine, i sve su se uvijek u cijelosti ili djelomično odrekle vjere. Tomu mogu posvjedočiti svi stanovnici tih mjesta. Naime, ne ubrajajući one

koje su se tajno pokajale i one koje su se vratile vjeri, u pet je godina spaljeno čak četrdeset osam vještica. A nema nikakve dvojbe u vjero­dostojnost njihovih iskaza, jer su se te žene dobrovoljno pokajale i sve su priznale da su bile prinuđene odavati se tim prljavštinama, kako bi uvećale svoje bezbožne redove. No o tome ćemo podrobnije govoriti u Drugome dijelu ove knjige, gdje posebno opisujemo njihove radnje, osim onih koje je istraživao komski inkvizitor u burbijskoj grofoviji, a koji je u jednoj, naime godini Gospodnjoj 1485., dao spaliti četrdeset i jednu vješticu. A sve su one javno priznale, kako se tvrdi, da su vršile te opačine s vragovima. Stoga je, dakle, ta materija u cijelosti potkrije­pljena neposrednim svjedočanstvima, glasinama i iskazima pouzdanih svjedoka.

Što se tiče druge dvojbe, naime, jesu li vještice rođene iz takvih opačina, složit ćemo se sa sv. Augustinom, koji tvrdi da sve supersticije proizlaze iz pogubnih veza ljudi i demona. On, naime, u svom djelu O kršćanskom nauku, veli sljedeće: "Sve takve radnje, od onih tričavih do štetnih supersticija, proizašle su iz neke pogubne veze ljudi i demona, s kojima kao da su sklopili neko bezbožničko i izdajničko prijateljstvo, i stoga ih sve valja iskorijeniti." Iz rečenoga primjećujemo da postoji više vrsta supersticija ili magijskih umijeća, kao i različitih društava onih koji se tim umijećima bave. Tako je od četrnaest vrsta toga umijeća, najgore ono kojim se bave vještice, jer one sklapaju izričit i otvoren, a ne prešutan Ugovor s Vragom i, štoviše, takvim se odricanjem vjere obvezuju na štovanje vraga. Iz toga, dakle, slijedi da se vještice na naj­gori način povezuju s demonima, što se osobito odnosi na one žene koje uvijek uživaju u zadovoljavanju svoje taštine i pohote.

Čitatelj se upućuje i na riječi sv. Tome u Drugoj knjizi Sentencija (dist. 4, čl. 4), gdje, odgovarajući na argument, postavlja pitanje jesu li oni začeti na takav prljav način moćniji od drugih ljudi. A odgovara da je to točno, što potkrjepljuje tekstom Knjige postanka (vi): "To su oni od starine po snazi glasoviti ljudi", ali i sljedećim razlogom. De­moni znaju utvrditi kolika je moć sjemena i to, prvo, na temelju raspo­loživosti tjelesnog, onoga od kojega uzimaju sjeme; drugo, utvrđivanjem koja je žena najprikladnija da to sjeme primi; treće, utvrđivanjem koja je konstitucijom najpodesnija za ostvarenje učinka takve radnje; a kao četvrto dodajemo da iz iskaza samih vještica znamo da su one, začete na takav način, najviše sklone izvršenju vražjih djela. Tako zaključujemo

da, uz ispunjenje svih navedenih uvjeta, ljudi začeti takvim radnjama imaju veliku moć i tjelesnu snagu.

Vratimo se, stoga, pitanju jesu li vještice proizašle iz takvih opačina, na koji odgovaramo da su proizašle iz nekog pogubnog odnosa s de­monima, kako smo i prije ustanovili. Ali, nitko ne može pouzdano reći da se vještice nisu množile posredstvom takvih prljavština, premda demoni taj čin izvršavaju s ciljem kvarenja duša, a ne radi ugode. A čini se da tu radnju izvode na sljedeći način. Demon-sukub izvlači sjeme iz pokvarenog čovjeka. A ako je on njegov osobni demon, i ne želi se pretvoriti u inkuba kako bi općio s vješticom, prenosi to sjeme demonu dodijeljenom ženi ili vještici. Taj, pak, demon postaje inkub koji opći s vješticom, ako tomu pogoduje konstelacija koja će svojim utjecajem ostvariti njegov cilj, da takvim činom začeta žena ili muškarac budu dovoljno snažni za izvođenje čarobnjačkih radnji.

A nema nikakve dvojbe da oni o kojima tekst govori, nisu bili vještice i vješci, već samo divovi i čuveni i moćni ljudi. Jer, kako je prije rečeno, čarobnjaštvo nije postojalo u vrijeme zakona Prirode, jer je u pamćenju ljudi još uvijek bilo živo sjećanje na Postanak, koje ih je sprječavalo da se odaju idolopoklonstvu. Ali kada se zlo počelo širiti među ljudima, vrag je iznalazio više prilika da po svijetu sije to bezboštvo. Ipak, ne smijemo tvrditi da su osobe koje spominjemo, svoju slavu stekle poradi svojih dobrih vrlina.

Je li tjelesno sjedinjenje inkuba s vješticom uvijek popraćeno unošenjem sjemena.

Na ovo pitanje odgovaramo da je demon kadar na tisuće načina nano­siti zlo, i da od vremena prvoga Pada pokušava razoriti jedinstvo Crkve, i pod svaku cijenu uništiti ljudski rod. Stoga se na ovu materiju ne može primijeniti nikakvo pouzdano pravilo, premda ukazujemo na mo­guću distinkciju: da je vještica stara i neplodna ili, pak, to nije. A ako jest, tada se demon s njome povezuje bez unošenja sjemena, budući da ono neće postići nikakav učinak, pa u takvim slučajevima izbjegava sve suvišne radnje. No, nije li vještica neplodna, zavodi je tjelesnim nasla­dama. A ako se nalazi u stanju u kojemu može začeti, demon ne oklijeva što prije pribaviti sjeme nekoga muškarca da ga u nju unese, i tako onečisti njezine potomke.

Ali, na pitanje može li demon skupiti sjeme izbačeno noćnim polu-cijama u snu, kao što skuplja sjeme potrošeno u spolnom činu, odgo­varamo da to vjerojatno ne može činiti, premda neki smatraju drukčije. Naime, valja imati na umu ono što je rečeno, da demoni obraćaju po­zornost na moć oplodnje sjemena, koja je bolje očuvana u sjemenu pri­bavljenom spolnim činom, dok se ona gubi u sjemenu izbačenom u noćnim polucijama, jer proizlazi samo iz suvišnih tjelesnih tekućina, i nema toliko veliku moć oplodnje. Stoga vjerujemo da se demon pri oplodnji služi takvim sjemenom samo kada zna da ono sadrži takvu neophodnu moć.

Ne može se posve odbaciti ni mogućnost, da demon može zaraziti dijete začeto u utrobi udane vještice koju je oplodio njezin muž, tako da s njegovim izmiješa sjeme drugoga muškarca.

Djeluje li inkub češće u određeno vrijeme i na određenome mjestu.

Na pitanje pazi li demon na okolnosti vremena i mjesta, odgovaramo da, osim što promatra vrijeme i konstelacije kada mu je cilj onečistiti potomke, to čini i kada želi spolno zadovoljiti vješticu. A to čini u naj­svetije dane u godini, kao što je Božić, Uskrs, Duhovi i druge svetkovine.

Demoni to čine iz tri razloga. Prvo stoga što žele usaditi u vješticu grijeh nevjere, navodeći je na apostaziju, ali i grijeh svetogrđa, kao i nanijeti što veću uvredu Stvoritelju, koji će njezinu dušu, stoga, osu­diti na veće prokletstvo.

Drugi je razlog taj da Bog, kada mu je nanesena takva uvreda, daje demonima veću vlast u nanošenju zla čak i nedužnima, kažnjavajući ih u njihovim poslovima ili tijelima. Jer, kada se kaže: "Sin neće trpjeti radi pokvarenosti svoga oca", itd., to se odnosi samo na vječnu kaznu, jer nedužni veoma često trpe svjetovne kazne radi grijeha drugih. Stoga Bog na drugome mjestu kaže: "Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubo­moran. Kažnjavam grijeh otaca, onih koji me mrze, na djeci do trećeg i četvrtog koljena."11 Takvom je kaznom kaznio djecu Sodome radi gri­jeha njihovih očeva.

Treći je razlog taj da imaju više prilike promatrati ljude, osobito mlade djevojke, koje se u dane svetkovina češće predaju dokolici i

11) 'Koljena'. 'Izlazak', xx:5; xxxiv:7

znatiželji, pa ih stoga stare vještice mogu lakše zavesti. Priča koja sli­jedi dogodila se u rodnome kraju jednoga od nas inkvizitora (jer obo­jica pišemo ovo djelo).

Jednu je mladu pobožnu djevicu neka starica navela da ode s njome u sobu na katu kuće, gdje su se nalazili neki lijepi mladići. Kada su se uspinjali stubama, starica je opomene da se ne smije prekrižiti. Premda je pristala, djevojka se krišom prekrižila radi čega u sobi nije vidjela nikoga, jer joj se ondje prisutni demoni nisu mogli pokazati u poprim-ljenim tijelima. Bijesna starica je stoga počne proklinjati govoreći: "U ime svih demona, odlazi! Zašto si se prekrižila?" To mi je iskreno pov­jerila ta dobra i čestita djevica.

Kao četvrti razlog možemo navesti da demoni na taj način mogu lakše zavoditi ljude, koji su stoga skloni vjerovati da to nije tako težak grijeh, ako im Bog dopušta da takve stvari čine u najsvetije dane.

Što se tiče pitanja izvode li demoni takve radnje na nekim određenim mjestima, odgovaramo da riječi i djela samih vještica dokazuju da te opačine ne mogu činiti na svetim mjestima. A to jasno pokazuje koliko je učinkovita zaštita anđela čuvara. Vještice, nadalje, tvrde da ih de­moni ne napastuju samo u crkvi, kada su nazočne svetoj misi. Stoga one u crkvu prve ulaze, i posljednje iz nje izlaze. Međutim, zapovije­daju im da vrše neke druge bezbožne radnje, kao što je pljuvanje pri­likom podizanja hostije, izgovaranje, riječima ili na koji drugi način, najprljavijih misli, kao primjerice: "Želim da si na tome i tome mjestu." O tome ukratko govorimo u Drugome dijelu.

Izvode li inkubi i sukubi taj čin u obličju vidljivome vješticama ili promatračima.

Što se tiče pitanja izvode li demoni te prljavštine u vidljivom ili nevi­dljivom obliku, odgovaramo da je u svim slučajevima o kojima smo čuli, demon uvijek djelovao u obličju vidljivome vještici. Naime, te radnje s njome ne mora činiti u nevidljivom obličju, jer je vještica s njime sklopila otvoren i izričit ugovor. No, što se tiče promatrača, oni su često znali viđati vještice kako u poljima ili šumama leže na svojim leđima gole do pupka, i mogli su po položaju njihovih udova i spolnih organa koji su dovedeni do orgazma, kao i iz položaja njihovih nogu i bedara, utvrditi da se sjedinjuju s inkubima, premda ih nisu vidjeli. Nai­me, katkad, premda rijetko, na kraju toga čina iz vještice izlazi crna

para u obličju muškarca. A to je stoga što Spletkar zna da na taj način može zavesti ili iskvariti misli djevojaka ili drugih prisutnih, koji taj čin promatraju. No, o tim radnjama i načinu na koji su se one obavljale na određenim mjestima, u gradu Ratisbonu i na posjedu rappolsteinskih plemića, te u nekim drugim zemljama, govorit ćemo u Drugome dijelu.

Neosporno je da se događaju i sljedeće stvari. Muževi su katkad znali stvarno vidjeti inkube kako se okreću oko njihovih žena, premda su mislili da su to drugi muškarci, a ne demoni. A kada su se laćali oružja da ih potjeraju, demoni bi iznenada iščeznuli. No, žene su ih i dalje grlile svojim rukama, premda su katkad bile ozlijeđene, te su se stale izrugivati muževima da nemaju oči, i da ih je možda same opsjeo vrag.

Da inkubi ne napastuju samo one žene koje su začete tim prljavim radnjama ili one koje su im predale primalje, već

i sve ostale, pružajući im veći ili manji spolni užitak.

Na kraju možemo zaključiti da ti demoni-inkubi ne napastuju samo one žene koje su rođene iz takvih opačina, ili one koje su im žrtvovale primalje, već da svim svojim silama pokušavaju, uz pomoć raskalašenih i pohotnih vještica, zavesti sve pobožne i krijeposne djevice u čitavome kraju ili gradu. A to veoma dobro iz svoga iskustva znaju magistrati. Tako su u gradu Ratisbonu te bijednice, prije izricanja presude i spalji­vanja, priznale da su im njihovi gospodari zapovjedili da svim sred­stvima pokušaju zavesti pobožne djevice i udovice.

Postavi li se pitanje pruža li im spolni čin manju ili veću ugodu kada ih izvode s inkubima u poprimljenim tijelima, nego s muškarcima u stvarnim fizičkim tijelima, odgovorit ćemo sljedeće. Premda bi ugoda prirodno trebala biti veća kada se slični zabavljaju sa sličnima, taj pre­predeni Neprijatelj umije spojiti aktivne i pasivne elemente, premda ne na prirodan, već na takav način da proizvede određenu toplinu i raspo­loženje, da se čini da puteni žar nije ništa slabiji. O tome ćemo, međutim, raspravljati poslije, kada ćemo govoriti o svojstvima ženskoga spola.

V POGLAVLJE Vještice izvode svoje čarolije pomoću crkvenih

sakramenata. Kako oslabljuju spolnu moć i kako nanose druge štete svim Božjim stvorenjima. Ovdje

ćemo raspraviti pitanje o utjecaju zvijezda.

Ovdje nam valja razmotriti nekoliko stvari, koje se odnose na na­čine kojima vještice nanose štetu drugim stvorenjima oba spola,

kao i plodovima zemlje. Prvo ćemo govoriti kako to čine muškarcima, potom životinjama i na kraju, plodovima zemlje. Što se tiče muškaraca, prije svega moramo razmotriti kako vještice mogu zlom čarolijom spri­ječiti prokreativnu moć, pa čak i spolni čin, tako da žena ne može začeti, a muškarac izvršiti čin oplodnje. Drugo, kako tu moć mogu oslabiti samo u nekih, a ne i drugih žena. Treće, kako mogu prikriti muški ud, tako da izgleda kao da je posve odstranjen. Četvrto, je li moguće utvrditi, uzrokuje li navedene štete vrag osobno ili uz pomoć vještica. Peto, kako vještice nekom opsjenom ili prividom pretvaraju muškarce i žene u ži­votinje. Šesto, kako primalje na različite načine ubijaju tek začetu djecu ili, kada to ne čine, žrtvuju novorođenu djecu demonima. A čine li se te radnje nevjerojatnima, ističemo da su sve one dokazane u Prvome dijelu ove rasprave, argumentiranim pitanjima i odgovorima, pa sum­njičavog čitatelja upućujemo da se ondje obavijesti o istini.

Za sada nam je jedini cilj iznijeti stvarne činjenice i primjere, koje smo osobno skupili ili su ih zapisali drugi, koji se gnušaju tog strašnog zločina, kako bismo potkrijepili navedene argumente da ih svi mogu lako razumjeti. I da onime što je rečeno u ovome Drugome dijelu, vra­timo vjeru svima koji u zabludi misle da na svijetu ne postoje vještice, kao ni čarobnjaštvo.

A što se tiče prve vrste šteta koje vještice nanose ljudskome rodu, valja istaknuti da, osim radnji kojima nanose štete drugim stvorenjima, postoji još šest načina kojima nanose štete ljudskome rodu. Prvi se sa­stoji u tome da muškarca potiču na zlu ljubav prema ženi, ili ženu pre­ma muškarcu. Drugi je taj da u njih usađuju mržnju ili ljubomoru. Na treći ih način opčinjavaju tako da muškarac ne može izvršiti spolnu radnju sa ženom ili obrnuto, ili, pak, različitim sredstvima izazivaju po­bačaje, o čemu smo gore govorili. Četvrti je način da izazivaju obolje­nja nekih ljudskih organa. Peto, ubijaju ljude. Šesto, oduzimaju razum.

S tim u svezi valja reći da demoni mogu i bez utjecaja zvijezda, svojom prirodnom moći stvoriti stvarne poremećaje i bolesti, a to čine svojom prirođenom duševnom moći, koja natkriljuje svaku tjelesnu moć. Jer, svaka je pojedina bolest osobita, što je točno i u slučaju prirodnih poremećaja, koji ne proizlaze ni iz kakve fizičke bolesti. Stoga se slu­že različitim metodama u izvođenju pojedinih bolesti ili poremećaja. Pri­mjere tih metoda iznijet ćemo u ovome djelu kako će tekst zahtijevati.

No, da otklonimo čitateljeve sumnje, prije toga ćemo navesti tri ra­zloga zbog kojih demoni ne mogu utjecati na sile zvijezda. Prvi je razlog činjenica da su im zvijezde nadmoćne čak i u području kazne, koje se nalazi u nižim nebeskim sferama, a to proizlazi iz dužnosti koja im je dodijeljena. Vidi II. pitanje Prvoga dijela, gdje raspravljamo o inkubima i sukubima.

Drugi je razlog taj, što zvijezdama upravljaju dobri anđeli. Vidi mno­ga mjesta gdje govorimo o silama koje pokreću zvijezde, osobito 90. pit., I. dio Tomine knjige. A u tome se filozofi i teolozi općenito slažu.

Treći je razlog taj, da bi za opći red i dobrobit čitavoga svemira bilo veoma pogubno, kada bi zlim duhovima bilo dopušteno da mijenjaju utjecaj zvijezda. Stoga je one čudesne promjene o kojima govore Stari i Novi zavjet, učinio Bog posredstvom dobrih anđela, kao, primjerice, kada je za Jošuu zaustavio Sunce, a za Ezekiju je učinio da ono ide unatrag, ili kada se nebo čudesno smračilo u vrijeme Kristove muke. Ali, u svim drugim stvarima demoni mogu izvoditi svoje čarolije uz Božje dopuštenje, sami ili uz pomoć vještica što je, ustvari, očito.

Drugo, valja istaknuti da demoni prilikom svih svojih zlodjela, go­tovo uvijek upućuju vještice da izrađuju svoje čarolije pomoću sakra­menata, crkvenih sakramentalnih predmeta, ili kakve druge blagoslo­vljene stvari. Tako katkad postavljaju voštane figure ispod oltarnika, uvlače konac u svetu pomast, ili se na takav način koriste nekom drugom posvećenom stvari. A to čine radi tri razloga.

Iz sličnog razloga običavaju izvoditi svoje vradžbine svetih dana u godini, osobito na dan Došašća našega Gospodina i na Božić. A to stoga, kako bi ljude učinili krivima ne samo za grijeh vjerolomstva, već i svetogrđa, zakužujući sve što je u njima božansko; i stoga da tim radnja­ma nanesu još veću uvredu svome Stvoritelju, osude im duše na vječno prokletstvo i još ih mnoge navedu na grijeh.

Drugi je razlog što žele da Bog, zbog tako velike uvrede, dade vra­gu još veću moć u mučenju ljudi. A sv. Grgur veli da Bog u Svom

gnjevu katkad odgovara opakima na njihove molitve i zamolbe, koje drugima milostivo odbija. Treći je razlog taj, da vrag pod prividom dobra može lakše zavarati neke proste ljude, koji misle da su učinili neko pobožno djelo i stekli božansku milost, premda su zapravo još više sagriješili.

Tomu možemo dodati i četvrti razlog, koji se odnosi na neke svetije dane i na svetkovinu Nove Godine. Jer, kako tvrdi sv. Augustin, osim preljuba, i drugi smrtni grijesi mogu ugroziti štovanje svetkovina. Jer, praznovjerje i čarobnjaštvo koji proizlaze iz najpodlijih vražjih radnji, protivni su štovanju koje se duguje Bogu. Stoga demon, kako je rečeno, nastoji navesti čovjeka da sve dublje pada u grijeh, čime nanosi veću uvredu Stvoritelju.

Što se tiče Nove Godine, sv. Izidor u svojim Etimologijama (VIII. 2) veli da je Janus, po kojemu se naziva mjesec januar, koji također poči­nje na dan Obrezanja, bio idol s dva lica, od kojih je jedno predstavljalo kraj stare, a drugo početak nove godine, i bio je zaštitnik i milosrdni tvo­rac nadolazeće godine. Pogani su u njegovu ili, točnije, u čast vraga u obličju toga idola, održavali razuzdane pijanke na kojima su se odavali raskalašenom plesu i gozbi. Njih blaženi Augustin spominje na više mje­sta, a u svojoj ih Dvadeset šestoj knjizi veoma slikovito opisuje.

Danas, pak, loši kršćani oponašaju te prljave običaje, kada raskala­šeno tumaraju uokolo u vrijeme karnevala12, prerušeni u maske, zbijajući šale i odajući se drugim praznovjerjima. I vještice se služe tim đavoljim slavljima za svoju korist, kao i u vrijeme Nove Godine, kada izvode vradžbine povezane s božanskim službama i štovanjem; isto čine i na blagdan sv. Andrije i Božić.

Sada ćemo opisati kako izvode svoja čarobnjaštva pomoću sakrame­nata, a potom i sakramentalnih predmeta, pri čemu ćemo se osvrnuti na ne­koliko poznatih činjenica, koje smo otkrili u našoj inkvizitorskoj službi.

U gradu čije ime ovdje nije milosrdno i primjereno navesti, jedna je vještica, u trenutku kada je primila Tijelo našega Gospodina, izne-

12) 'Karneval'. Te poganske običaje oštro osuđuje sedmi Canterbury]ski nadbiskup, sv. Teodor u 'Liber Poenitentialis'. U XXXVII Knjizi piše: 'Tumara li tkogod unaokolo tijekom siječanjskih kalenda, prerušen u jelena ili tele, odnosno, pretvara li se da je divlja životinja, odijeva u kožu životinja iz stada i prekriva lice životinjskim glavama; oni koji se na takav način prerušavaju u divlje životinje imaju biti kažnjeni trogodišnjom pokorom, jer to što čine đavolje su radnje.' Vidi moju knjigu 'Geography of Witchcraft', II. pogl., 65-73. str. Na kon­cilu u Auxerreu 578. (ili 585.), donesena je odredba kojom se svakome zabranjuje: "preruša-vanje u tele ili jelena prvoga dana mjeseca siječnja, kao i prodaja demonskih amajlija."

nada spustila glavu, kako te žene znaju gnusno činiti, pokrila usta ha­ljinom, te iz njih izvadila Tijelo Gospodinovo i zamotala ga u maramicu. Nakon toga ga je po uputi vraga stavila u vrč, u kojemu se nalazila žaba krastača, te ga zakopala pokraj skladišta u blizini svoje kuće, zajedno s nekoliko drugih stvari neophodnih za izvođenje vradžbina. Ali, Božjom je pomoći taj strašan zločin razotkriven. Naime, kada je sljedećega dana neki radnik prolazio pokraj te kuće na putu do svoga posla, čuo je zvuk nalik djetetovu plaču. A kada se približio kamenu ispod koje­ga je bio skriven vrč, taj je zvuk bio još glasniji, pa je pomislio da je neka žena ondje zakopala dijete. Stoga je obavijestio gradonačelnika ili predsjednika suda, i rekao kako vjeruje da je počinjen zločin čedo­morstva. Gradonačelnik odmah posla svoje sluge na to mjesto, koje se uvjeriše u radnikovu priču. No, nisu željeli iskopati dijete, smatrajući mudrijim postaviti stražu i čekati hoće li se kakva žena približiti tome mjestu. Naime, nisu znali da je ondje skriveno Tijelo Kristovo. Poslije se uistinu pojavila ona ista vještica, koja je pred njima krišom uzela vrč i sakrila ga pod svoju haljinu. A kada su je uhitili i odveli na ispiti­vanje, priznala je svoj zločin, rekavši da je u vrč sa žabom sakrila Tijelo Gospodinovo, kako bi uz pomoć njihova praha mogla nanositi štete ljudima i drugim stvorenjima.

Valja istaknuti i da vještice iste radnje vrše i prilikom uzimanja svete pričesti. Naime, kada to mogu neprimjetno učiniti, primaju Tijelo Kri­stovo ispod, umjesto na vrh jezika. A koliko je poznato, to čine jer nikada, ne žele primiti nikakav lijek, koji bi mogao poništiti njihovo odreknuće vjere, bilo ispoviješću ili primanjem sakramenta pričesti. Drugi je ra­zlog taj da bi lakše izvadile Tijelo Gospodinovo iz ustiju, kako bi ga poslije mogle iskoristiti za svoje zle ciljeve, naime, kako je rečeno, radi veće uvrede Stvoritelja.

Upravo radi toga, svim župnicima i onima koji pričešćuju vjernike, nalaže se da osobito budno prate kada pričešćuju žene, tako da im usta budu dovoljno otvorena i jezik isturen, a odjeća u cijelosti vidljiva. I što će se više paziti na takve stvari, to će više vještica biti na taj način razotkriveno.

Nebrojeno mnogo drugih praznovjerja vještice izvode pomoću sa-kramentalnih predmeta. Katkad postavljaju voštane likove ili neku mi­risnu tvar ispod oltarnice13, kako smo prije spomenuli, i potom ih skri-

13) Oltarnica'. Ti običaji postoje još i danas.

vaju pod pragom kuće, kako bi osobu za koju su ih ondje postavili, začarali kada preko njih prijeđe. Ovdje bismo mogli nabrojati još bezbroj drugih primjera tih manjih vradžbina, no dovoljno su potkrijepljene većima.

VI. POGLAVLJE Kako vještice oslabljuju i sprječavaju prokreativnu moć.

Što se tiče načina na koji vještice sprječavaju prokreativne funkcije ljudi i životinja obaju spolova, čitatelj se o tome može obavijestiti iz

onoga što je prije napisano pod pitanjem: 'Mogu li demoni uz pomoć vještica potaknuti ljudska srca na ljubav ili mržnju', gdje nakon odgo­vora na argumente, spominjemo na koji način one mogu uz Božje do­puštenje spriječiti prokreativnu funkciju.

No, valja istaknuti da to čine iznutra i izvana, a iznutra na dva načina. Prvo, kada izravno sprječavaju erekciju organa za oplodnju. A to nije začuđujuće, uzmemo li u obzir činjenicu da su kadre onemogućiti pri­rodnu funkciju svih organa. Na drugi način to čine i kada sprječavaju protok životnih esencija u organe, u kojima počiva pokretačka moć, zatvarajući sjemenovode, tako da sjeme ne može stići do organa za ra­zmnožavanje ili se ne može izbaciti, ili se, pak, jalovo izlijeva.

Izvana to katkad čine pomoću slika, bilja ili se služe nekim drugim vanjskim sredstvima, poput pijetlovih mošnji. No, ne smije se vjero­vati da te stvari imaju moć izazvati impotenciju, jer vještice pomoću demonskih opsjena proizvode takvu impotenciju u muškarca, koji sto­ga ne može spolno općiti i u žene, koja radi toga ne može zanijeti.

Razlog tomu je što im Bog daje veću vlast nad tim činom, kojim je prvi grijeh prešao na čitav ljudski rod, nego nad drugim ljudskim radnja­ma. A imaju i veću vlast nad zmijama, koje su od svih životinja najpo-dložnije vradžbinama. Tako smo mi, kao i drugi inkvizitori, često otkrivali da vještice tu smetnju izvode uz pomoć zmija, ili drugih sličnih stvari.

Neki je čarobnjak, naime, nakon svoga uhićenja priznao da je godi­nama svojim vradžbinama izazivao sterilnost među ljudima i životinja­ma nekog domaćinstva. Štoviše, Nider pripovijeda o čarobnjaku ime­na Stadlin14, uhićenome u lausanskoj biskupiji, koji je priznao da je u nekoj kući u kojoj je živio bračni par, svojim čarolijama ubio sedmoro

14) 'Stadlin.' 'Formicarius', III. pogl.

djece u ženinoj utrobi, tako da je ona godinama iznova imala pobača­je. I da je na isti način začarao svu stoku i domaće životinje, tako da tijekom toga razdoblja nikada nisu mogle na svijet donijeti žive mlade. A kada su ga upitali kako je to činio i kakva bi mu se kazna trebala izreći, razotkrio je svoj zločin: "Stavio sam zmiju pod vanjski prag kuće. Uklonite li tu zmiju, stanarima će biti vraćena plodnost." Tako je i bilo, jer, premda se zmija već pretvorila u prah, uklonjen je čitav komad zemlje pod pragom, i iste su godine žena i sve životinje ponov­no postali plodni.

Sličan slučaj se dogodio prije otprilike četiri godine u Reichshofe-nu. Ondje je živjela zloglasna vještica, koja je mogla pukim dodirom začarati žene i izazivati pobačaje. Kada je žena nekog gradskog ple­mića zatrudnjela, zaposlila je primalju da o njoj skrbi, koja ju je upozo­rila da ne izlazi iz dvorca, i da ni pod kojim uvjetima ne razgovara sa spomenutom vješticom. Nekoliko tjedana poslije, nesmotrena je žena otišla posjetiti žene koje su se okupile na nekoj gozbi. Kada je nakra­tko sjela da se odmori, priđe joj spomenuta vještica, te joj stavi obje ruke na trbuh, kao da je želi pozdraviti. U tom trenutku žena osjeti snažan trzaj djeteta u svojoj utrobi. Prestrašena, vrati se kući i o tome obavijesti primalju, koja joj reče: "Jao! Već ste izgubili dijete!" Tako se i pokazalo kada je stiglo vrijeme poroda, jer žena nije odjednom pobacila, već su iz nje povremeno izlazili komadići djetetove glave, no­gu i ruku. Tu je veliku nesreću dopustio Bog kako bi kaznio njezina supruga, koji je imao dužnost izvesti vještice pred sud pravde i osvetiti njihove zločine pred Stvoriteljem.

U gradu Mersburgu u konstancijskoj biskupiji, živio je jedan mla­dić koji je zbog neke čarolije koja je na njega bila bačena, mogao spolno općiti samo s jednom ženom. Mnogi su ga čuli govoriti daje često po­kušavao odbiti tu ženu i pobjeći u neku drugu zemlju, ali ga je svake noći nešto nagonilo da se pobuni i veoma brzo vrati, pri čemu bi kat­kad hodao zemljom, a katkad letio zrakom.

VII. POGLAVLJE

Kako vještice, takoreći, odstranjuju muški ud.

Prethodno smo pokazali da vještice mogu odstraniti muško spolo­vilo, no pri tome ga ne otkidaju stvarno s tijela, već ga prikrivaju

nekom opsjenom, i to na način koji smo već opisali. Navest ćemo neko­like primjera kako to čine.

U gradu Ratisbonu živio je neki mladić koji je, u želji da ostavi dje­vojku s kojom je imao vezu, ostao bez svoga spolovila. Ili, točnije, ud mu je bio skriven nekom opsjenom, tako da ga nije mogao vidjeti, ni dotaći. To ga je veoma uznemirilo, pa je otišao u tavernu da se napije vina. Sjedio je ondje nekoliko sati, razgovarajući s nekom ženom, kojoj je povjerio svoju nesreću i pokazao joj tijelo kako bi je uvjerio da je ono što govori istina. Žena se dosjeti što bi tomu mogao biti uzrok, te ga upita sumnja li na koga. A kada je mladić imenovao osobu u koju je sumnjao, žena mu reče: "Ne uspiješ li je nagovoriti, moraš je prisiliti da te izliječi." Iste noći mladić odluči čekati vješticu na putu kojim je običavala hodati. Kada ju je susreo, počeo ju je preklinjati da ga oz­dravi. A kako ga je vještica uvjeravala da je nedužna i da o tome ništa ne zna, mladić je ugrabi i omota joj ručnik oko vrata, te ju stade daviti govoreći: "Ne izliječiš li me, ubit ću te svojim rukama." Ne mogavši vikati jer joj je lice već počelo otjecati i poprimati plavičastu boju, vje­štica mu reče: "Pusti me i izliječit ću te." Mladić je pusti, a ona ga potom rukom dotakne između bedara, te reče: "Sada imaš što želiš." I mladić, ne pogledavši ga, ni dodirnuvši, osjeti da mu je ud vraćen pukim vještičjim dodirom.

Sličnu nam je priču ispripovijedao časni otac iz dominikanske "Kuće tornjeva", koji je u Redu uživao glas čestitoga i učenoga čovjeka. "Je­dnoga dana", rekao je, "dok sam slušao ispovijedi, neki mi mladić tu­žno povjeri da je izgubio svoje spolovilo. To me iznenadilo i nisam bio spreman tako lako povjerovati u njegovu priču, jer mudri vele da je lakoumnost obilježje bezbrižnih, no kada je mladić skinuo sa sebe odjeću i pokazao mi to mjesto na tijelu, osobno sam se uvjerio da govori istinu. Stoga sam ga nakon dugog promišljanja upitao sumnja li da ga je netko začarao. Mladić mi potvrdi da sumnja u nekoga, ali da ta žena sada živi u Wormsu. Rekao sam mu: 'Savjetujem te da je što prije po­sjetiš, i pokušaš je omekšati najumilnijim riječima i obećanjima.' Tako

je i učinio i kada se nakon nekoliko dana vratio, zahvalio mi je govo­reći da je sada potpun. Premda sam mu povjerovao, zatražio sam da mi pokaže dokaz."

Valja, međutim, ukazati na neke stvari radi jasnijeg razumijevanja onoga što je rečeno o ovoj materiji. Prvo, ne smije se vjerovati da ti organi bivaju uistinu odstranjeni, jer ih demoni nekim opsjenarskim umijećem prikrivaju tako da ih ljudi ne mogu ni vidjeti, ni osjetiti. A to dokazuju autoriteti i argumenti, premda smo o tome prije govorili, kada smo spomenuli riječi Aleksandra iz Halesa, koji tvrdi da je pres-tigij vražja iluzija, koja ne nastaje nekom materijalnom promjenom, već postoji samo u predodžbi čovjeka kojemu su omamljena unutarnja ili vanjska osjetila.

S time u svezi valja istaknuti da su u slučaju o kojemu govorimo, čovjeku bila omamljena dva vanjska osjetila, naime vid i dodir, a ne i unutarnja, dakle, zdrav razum, mašta, mišljenje i pamćenje. (Ali, sv. Toma tvrdi da ih ima samo četiri, jer on iz nekog razloga poistovjećuje maštu i fantaziju, među kojima je mala razlika. Vidi sv. Toma, I, 79.) Ta su osjetila, a ne samo vanjska, zavarana kada se čovjeku nešto priviđa najavi ili u snu, a ne kada nešto ne može vidjeti.

To je slučaj kada se budnome čovjeku priviđaju stvari, kao, prim­jerice, kada vidi da nešto proždire konja i jahača, ili kada misli da vidi kako se čovjek pretvara u životinju ili, pak, misli da je on sam životinja i da mora općiti s drugim životinjama. U tim slučajevima mu unutarnja osjetila zavaravaju vanjska. Jer, vrag uz Božje dopuštenje, izvlači men­talne slike, koje su dugo pohranjene u svojoj riznici, odnosno pamćenju, ali ne iz uma u kojemu su pohranjene, već iz pamćenja koje je riznica mentalnih slika i nalazi se u stražnjem dijelu glave, te ih unosi u maštu. Pri tome ih toliko snažno utiskuje u maštu, da čovjek uslijed neodoljivog poriva zamišlja konja ili životinju kada vrag iz njegova pamćenja izvla­či takve slike. Stoga je prisiljen misliti da svojim vanjskim očima vidi tu životinju, premda ona stvarno ne postoji. No, to mu se privida, jer vrag u njegovoj mašti izaziva takve predodžbe.

A nimalo ne začuđuje što demoni mogu to činiti, kad isti učinak proizvode i neki prirodni nedostaci, kao što je pokazano na primjeru mahnitih melankoličnih ili manijakalnih ljudi, kao i pijanaca, koji nisu sposobni razaznati vanjske pojave. Tako luđaci misle da vide neke neobične zvijeri ili druge strahote, premda ih u stvarnosti ne vide. Vidi

što je o tome rečeno u pitanju naslovljenom: "Mogu li vještice navesti ljudska srca na ljubav i mržnju."

I na kraju, razlog tomu je očit sam po sebi. Naime, budući da vrag ima vlast nad nižim stvarima, osim nad dušom, kadar je u njima pro­izvesti neke promjene kada mu to dopušta Bog, tako da se stvari čine drukčijima nego što jesu. A to čini, kako sam spomenuo, zavaravajući ili obmanjujući organ vida, tako da zamućuju neku jasno vidljivu stvar, kao što se čovjeku nakon plača, radi nakupljenih tjelesnih sokova, svjetlost čini drukčijom. Ili, pak, kako je gore rečeno, demon djeluje na maštu preobražavajući mentalne slike. Ili uzburkava razne tjelesne sokove, tako da krute i suhe tvari nalikuju vatri ili vodi. Tako neki ljudi prisiljavaju ukućane da sa sebe skinu svu odjeću, jer umišljaju da pli­vaju u vodi.

U svezi navedenoga, može se postaviti i pitanje jesu li takvim pri­vidima u istoj mjeri podložni dobri i pokvareni, jer i vještice mogu proizvesti neke druge tjelesne slabosti čak i u onima, koji su u stanju milosti. Pozivajući se na Kasijana i ono što je u Drugom nagovoru na­pisao o opatu Sirenu, odgovaramo da to ne mogu činiti. Iz toga proizlazi da se za sve, koji su na takav način obmanjeni, ima pretpostaviti da čine smrtni grijeh. Jer, on kaže, kako jasno proizlazi iz riječi sv. Antuna: "Đavao ni na koji način ne može ući u čovjekov um ili tijelo, niti je kadar prodrijeti u njegove misli, već samo onda ako je takva osoba prije toga prestala razmišljati o svetim stvarima, i ako joj je um posve ogoljen i lišen duhovnih misli."

Isto kazuje i Boetije u Utjesi filozofije15: "Dali smo ti takvo oružje koje bi te sačuvalo od slabosti da ga nisi odbacio."

Kasijan na istome mjestu pripovijeda o dvije poganske vještice, od kojih svaka bijaše zla na svoj način, koje su svojim čarolijama nepre­stano slale demone u ćeliju sv. Antuna kako bi ga odande istjerali svojim kušnjama. A toliko su mrzile toga sveca, jer su ga svakodnevno posje­ćivali brojni ljudi. I, premda su mu ti demoni salijetali misli najoštrijim trnjem, istjerao ih je čineći znak križa na čelu i prsima, i predajući se dubokoj molitvi.

Stoga možemo reći da su svi koje demoni na takav način obmanjuju, ne izazivajući kakve druge tjelesne slabosti, lišeni dara božanske mi-

15) 'Boetije'. 'De Consolatione Philosophiae'. Liber I, Prosa ii. "Atqui talia contuleramus arma, quae nisi prius abiecisses, invicta te firmitate tuerentur. "

losti. Kako govori Tobija (vi): "Zao duh ima vlast nad onima koji uga­đaju samo svojim strastima."

Navedeno potkrepljuje i odgovor na pitanje iz Prvoga dijela o tome, mogu li vještice pretvarati ljude u životinje. Ondje smo govorili o dje­vojci koja bijaše pretvorena u kobilu, u što je sama bila uvjerena, kao i svi drugi koji su je vidjeli, osim sv. Makarija. Ali, kako demon nije mogao zavarati svečeva osjetila, kada su mu doveli djevojku da je izli-ječi, svetac u njoj nije vidio ždrebicu, već pravu ženu, iako su svi drugi tvrdili da je nalikovala konju. Tako ih svetac svojim molitvama sve oslobodi tog privida, govoreći da joj se to dogodilo jer se nije dovoljno predavala svetim stvarima, niti se dovoljno često ispovijedala i pričeš-ćivala. A kako zbog svoje čestitosti nije pristala na sramotan prijedlog jednoga mladića, demon je preko nekog Zidova, koji je bio vještac, začarao djevojku tako da ju je pretvorio u kobilu.

Naše zaključke možemo ukratko ovako izložiti: Demoni mogu radi svoje koristi i iskušavanja, nanositi štetu dobrima u svjetovnim stvarima, kao što su bogatstvo, slava i tjelesno zdravlje. O tome svjedoči primjer Blaženoga Joba, kojega je demon napastovao u takvim stvarima. Ali, dobri ne uzrokuju sami takve štete, jer ne mogu biti zavedeni ili natje­rani u kakav grijeh, premda mogu podlijegati unutarnjim i vanjskim tjelesnim kušnjama. Demoni, međutim, ne mogu dobre aktivno ili pa­sivno napastovati takvim opsjenama.

Aktivno to ne mogu činiti, dakle, obmanjujući im osjetila, kao što čine onima koji nisu u stanju milosti. Niti to mogu činiti pasivno, od­stranjujući im spolovila kakvom opsjenom. Takvim radnjama nisu mogli nauditi Jobu, a osobito nisu mogli nanijeti pasivnu štetu njegovoj spolnoj moći. Jer Job bijaše tako krijepostan da je mogao reći: "Sa svojim očima savez sam sklopio da pogledat neću nijednu djevicu." ("... a kamoli ženu drugoga čovjeka" - vulgata) Ipak, vrag zna da ima ve­liku vlast nad grješnicima (vidi Luka, xi: "Dokle god jaki i naoružani čuva svoj stan, u miruje sav njegov posjed.")

No, što se tiče prikrivanja muškoga uda opsjenama, može se posta­viti pitanje je li demon kadar to činiti aktivno, pretpostavlja li se da takvom opsjenom ne može pasivno zavarati one u stanju milosti. A to se dokazuje time, da je onaj koji je u stanju milosti obmanjen, jer ne vidi, a trebao bi vidjeti svoj ud na pravome mjestu, dok ga onaj koji misli da mu je taj organ odstranjen, kao i drugi promatrači, ne vidi. No, ta se tvrdnja suprotstavlja gore rečenome. Može se reći da je aktivan gubi-

tak manji od pasivnog, pri čemu se pod aktivnim gubitkom razumije­va gubitak onoga koji izvana vidi taj gubitak, a ne onaj koji ga osobno trpi. Dakle, premda čovjek u stanju milosti može vidjeti tuđi gubitak, a u tom je smislu vrag zavarao njegova osjetila, on ne može pasivno trpjeti taj gubitak na svome tijelu, odnosno, ne može, primjerice, trpjeti gu­bitak svoga uda jer nije podložan požudi. S obzirom na to, točna je i suprotna tvrdnja, kako je anđeo rekao Tobiji: "Zao duh ima vlast nad onima koji ugađaju samo svojim strastima."

Što nam, dakle, valja misliti o onim vješticama, koje na takav način običavaju skupljati muške udove u velikome broju, katkad dvadeset ili trideset odjednom, koje potom stavljaju u ptičja gnijezda, ili ih zatva­raju u sanduk, gdje se pokreću kao živi organi i jedu zob i žito, što su mnogi svojim očima vidjeli i posvjedočili? Valja reći da su sve to vražja djela, jer on na opisan način obmanjuje osjetila onih koji ih gledaju. Tako jedan čovjek pripovijeda da mu je neka vještica obećala da će mu vratiti ud koji je izgubio. Naredila mu je da se uspne na određeno drvo, i da iz gnijezda u kojemu je bilo više muških udova, odabere jedan i da ga uzme. A kada je uzeo najveći, vještica mu reče: "Ne smiješ uzeti taj, jer on pripada župnom svećeniku."

Sve te stvari izvode demoni opsjenama na način kako smo opisali, obmanjujući organ vida tako što u mašti pretvaraju predodžbe iz uma. I ne smije se tvrditi da su ti vidljivi organi demoni u poprimljenim or­ganima, kako se katkad prikazuju vješticama i ljudima u poprimljenim zračnim tijelima i s njima tako opće. A to je stoga, što taj privid proiz­vode na lakši način, naime, izvlačeći iz riznice pamćenja unutarnju mentalnu sliku, koju potom utiskuju u maštu.

A ako bi itko želio reći da bi one to mogle raditi na sličan način, kada se govori da opće s vješticama i drugim ljudima u poprimljenim tijelima; tj. da bi mogle uzrokovati takve prikaze promjenom mentalnih slika u mašti, tako da kada su ljudi mislili da su u poprimljenim tijelima bili prisutni demoni, zapravo je to bila tek iluzija prouzročena takvom pro­mjenom mentalnih slika u unutarnjoj percepciji.

Valja primijetiti da demon, koji se samo želi pokazati u ljudskom obličju, ne mora poprimati tijelo, jer to može učiniti i spomenutom ilu­zijom. No, nije točno da demon pri tome ne želi ostvariti i neku drugu svrhu, jer je možda naumio s njima razgovarati, jesti i izvoditi druge opačine. A da bi to mogao činiti, mora biti prisutan, radi čega im se

prikazuje u poprimljenom tijelu. Kako veli sv. Toma: "On djeluje ondje gdje je anđeoska sila."

Nadalje se može postaviti pitanje postoji li razlika između načina odstranjivanja spolovila, ako ga demon može odstraniti sam i bez po­moći vještice. Uz ono što je već rečeno u Prvome dijelu pod pitanjem: "Mogu li vještice odstraniti muško spolovilo", dodajemo da demon, kada to čini sam, tada stvarno odstranjuje spolovilo i ponovno ga vraća kada je to potrebno. Nadalje, odstranjivanje toga organa popraćeno je povredom i osjećajem boli. Treće, demon to čini samo kada ga na to pri­sili dobri anđeo, jer ga time lišava velikog izvora njegove osobne dobiti. Naime, dobri anđeo zna da vrag ima veću vlast nad spolnim činom, nego nad drugim ljudskim radnjama, jer mu takvu vlast, kako je rečeno, do­pušta Bog. Međutim, nijedna gore navedena točka ne može se primi­jeniti na vražje radnje, koje čini posredstvom vještica i uz Božje dopu­štenje.

Postavi li se pitanje nanosi li demon radije štetu ljudima i ostalim stvorenjima sam ili uz pomoć vještice, odgovaramo da se ta dva slučaja ne mogu usporediti. Naime, demon je bez dvojbe pripravniji nanositi zlo posredstvom vještica, poglavito stoga što time nanosi veću uvredu Bogu, jer mu otima vlast nad Njegovim stvorenjem. A kada je Bogu nanesena tako velika uvreda, On vragu daje veću moć u nanošenju zla ljudima. I treće, vrag to čini radi svoga najvećega cilja, naime, unište­nja duša.

VIII. POGLAVLJE O načinu na koji pretvaraju ljude u životinje.

Vještice, međutim, uz pomoć đavla pretvaraju ljude u životinje (jer to je njihov glavni način transmutacije), premda je to dovoljno

dokazano u X. pitanju Prvoga dijela ove knjige, gdje razmatramo mogu li vještice činiti takve stvari. Ipak, budući da se ondje izneseni argu­menti i odgovori, nekima možda mogu činiti nejasnima, osobito jer nisu potkrijepljeni stvarnim primjerima, a nije objašnjeno ni na koji se način tako preobražavaju, u ovom izlaganju razjašnjavamo neke dvojbe.

Prije svega ističemo da se riječi Kanona (26, Q. 5, Episcopi), ne smiju tumačiti na način na koji ih pogrešno razumijevaju čak i mnogi učeni ljudi, koji se ne ustručavaju javno propovijedati da čak ni demoni svojom moći ne mogu izvoditi takve opsjenarske transmutacije. Često smo

ukazivali na štetnost takvoga učenja po vjeru koje, osim toga, prido­nosi povećanju broja vještica koje uživaju u takvim propovijedima.

Takvi propovjednici, kako smo ustvrdili, dotiču samo vanjsku po­vršinu Kanona, zanemarujući unutarnje značenje njegovih riječi. Jer se tvrdi: "Svatko tko vjeruje da se neko stvorenje može načiniti ili promijeniti na bolje ili na gore, ili preobraziti u kakvo drugo obličje ili priliku, bez djelovanja samoga Stvoritelja, koji je sve stvorio i po kojemu je sve nastalo, bez sumnje je nevjernik..."

Čitatelj tu mora obratiti pozornost na dvije osnovne stvari. Prvo, na riječ 'načiniti' i, drugo, na rečenicu 'preobraziti u neko drugo obličje'. Riječ 'načiniti' valja razumjeti na dva načina, naime, u značenju 'stva­ranja' ili prirodnog sazdavanja. A što se tiče prvoga značenja, 'stvarati' može samo Bog, koji u Svojoj beskonačnoj moći može stvoriti nešto ni iz čega.

No, što se tiče drugoga značenja, valja ukazati na razliku među stvore­njima. Naime, neka su stvorenja savršena, kao što je čovjek, magarac, itd., dok su druga nesavršena, a takve su zmije, žabe, miševi i dr., koje mogu nastati zbog truljenja. Kanon jasno govori o prvoj, a ne o drugoj vrsti stvorenja. Naime, to dokazuje blaženi Albert u svojoj raspravi O životinjama, gdje postavlja pitanje mogu li demoni stvoriti prave ži­votinje, pri čemu odgovara da mogu stvarati samo nesavršene životinje, ali da to ne mogu činiti trenutačno, poput Boga, već zbog nekog, čak i iznenadnog kretanja, o čemu svjedoči primjer čarobnjaka iz Knjige Izlaska (vii). Čitatelj se po želji upućuje na neke primjedbe uz pitanje koje navodimo u Prvome dijelu, kao i na odgovor na prvi argument.

Drugo, tvrdi se da demoni ne mogu transmutirati stvorenja. U svezi toga, možemo reći da postoje dvije vrste transmutacije, naime, supstan­cijama i akcidentaina. A dvije su vrste akcidentalne transmutacije. Jedna se očituje u prirodnom obliku neke vidljive stvari, a druga u obliku koji prirodno ne pripada vidljivoj stvari, već postoji samo u organima i osjetilima promatrača. Kanon govori o prvoj vrsti, a osobito o formal­noj i stvarnoj transmutaciji, koja je pretvaranje jedne tvari u drugu. A to može činiti samo Bog, koji je Tvorac takvih zbiljskih tvari. No, Ka­non govori i o drugoj vrsti transmutacije, koju đavao može izvršiti uz Božje dopuštenje, kada izaziva neke bolesti i pridaje neko prividno obličje akcidentalnom tijelu. To je slučaj kada se čovjeku privida da mu je lice gubavo ili tomu slično.

No, ovdje nije riječ o takvim stvarima, već o prividima i opsjenama, zbog kojih stvari izgledaju kao da su preobražene. A tvrdimo da Ka­non ne može isključiti takve transmutacije, jer je njihovo postojanje potvrđeno autoritetom, razumom i iskustvom. Tako sv. Augustin iznosi neka iskustva u 17. poglavlju XVIII. knjige Države Božje i argumen­tima kojima ih dokazuje. On, naime, između ostalog, spominje i onu čuvenu čarobnicu Kirku, koja je opsjenom pretvorila Odisejeve drugove u svinje; kao i slučaj kada su neke gostioničareve žene pretvorile svoje goste u tovarne životinje. Spominje i Diomedove drugove, koji bijahu pretvoreni u ptice, što su još dugo nakon toga letjele iznad Diomedo-va hrama, te Prestancija koji je izjavio da se njegov otac pretvorio u konja, i da je zajedno s drugim konjima nosio žito.

Odisejevi su drugovi bili samo prividno pretvoreni u životinje, ili im je vid bio obmanjen, jer ta je čarobnica iz riznice njihova pamćenja izvukla slike životinja, i utisnula ih u njihovu maštu. Tako je, na način koji smo već objasnili, utječući na druga osjetila i organe promatrača, proizvela maštovnu predodžbu, radi koje su mislili da vide životinje. Kasnije ćemo, međutim, pokazati kako te stvari mogu činiti demoni bez nanošenja ikakvih povreda.

Valja istaknuti da je u slučaju gostiju, koje su žene pretvorile u to­varne životinje, te Prestancijeva oca koji je mislio da je konj i da nosi žito, bila riječ o trostrukoj obmani.

Prvo, ti su ljudi zbog opsjene mislili da su pretvoreni u tovarne ži­votinje, a to je pretvaranje bilo izvedeno na način koji smo već opisali. Drugo, demoni su u nevidljivim obličjima sami nosili teške terete. Treće, oni kojima su drugi nalikovali životinjama, isto su mislili i za sebe. To se dogodilo Nabukodonozoru, koji je sedam godina jeo travu poput goveda.16

A što se tiče Diomedovih drugova pretvorenih u ptice, koje su letjele iznad njegova hrama, valja reći daje taj Diomed bio jedan od Grka koji je sudjelovao u opsadi Troje. Kada je odlučio vratiti se kući, potonuo je zajedno sa svojim drugovima u moru. Nakon toga je neki idol pre­dložio da ga uvrste među bogove i izgrade mu hram. Stoga su demoni, a ne njegovi drugovi, dugo vremena nakon toga zavaravali ljude tom neistinom, leteći oko toga hrama u poprimljenim ptičjim tijelima.

16) 'Govedo'. 'Daniel', 4:30: "I smjesta se riječ izvrši na Nabukodonozoru: bi izgnan iz dru­štva ljudi, jeđaše travu kao goveda, prala ga rosa nebeska; vlasi mu narastoše poput orlova perja, a njegovi nokti kao ptičje pandže."

Na pitanje jesu li demoni mogli zavarati promatrače na gore spo­menut način, naime utječući na njihove mentalne slike, a ne preuzima­jući zračna tijela nalik pticama, odgovaramo da jesu.

Jer, neki misle (kako kazuje sv. Toma u Drugoj knjizi Sentencija, dist. 8, čl. 2) da nijedan anđeo, dobar ili zao, nije nikada poprimio tje­lesno obličje, već da su sva njihova pojavljivanja o kojima čitamo u Svetome pismu, bila rezultat kakve uobrazilje ili maštovite predodžbe.

Mudri svetac ovdje ukazuje na razliku između uobrazilje i mašte. Jer, uobrazilju može izazvati vanjski predmet koji je vidljiv, ali izgleda drugačiji nego što jest, dok maštovita predodžba ne mora nužno biti izazvana nekim vanjskim predmetom, već i unutarnjim mentalnim sli­kama utisnutima u maštu.

S obzirom na takvo njihovo stajalište, zaključujemo da demoni nisu u poprimljenim ptičjim tijelima letjeli umjesto Diomedovih drugova, već da je to bila samo fantastična i zamišljena predodžba, proizašla us­lijed utjecaja na mentalne slike, itd.

Ali, učeni svetac osuđuje takvo stajalište kao pogrešno (premda ga ne označuje heretičkim jer proizlazi iz pobožnog vjerovanja), premda su takva pojavljivanja dobrih i zlih anđela katkad možda uistinu bila prividna, i nije bilo riječ o poprimljenim tijelima. Međutim, kako veli, sveci se slažu da su se anđeli pojavljivali i pred tjelesnim očima i to u poprimljenom tijelu. A Sveto pismo više govori o tjelesnim, nego li o prividnim ili opsjenarskim pojavljivanjima. Stoga za sada možemo o vizijama, poput onih u slučaju Diomedovih drugova, reći da, premda su se njegovi drugovi možda doista, zbog neke demonske radnje, pri­kazivali u mašti promatrača na način koji smo opisali, vjerojatnije je da su to bili demoni u zračnim tijelima nalik pticama ili su, pak, demo­ni poslali neke druge, prirodne ptice da ih predstavljaju.

IX. POGLAVLJE Kako demoni mogu ući u ljudsko tijelo i glavu bez njihova

povređivanja, kada opsjenom proizvode takve preobrazbe.

Što se tiče načina izvođenja takvih prividnih transmutacija, može­mo postaviti i sljedeća pitanja: nalaze li se pritom demoni u tijelima

i glavama onih koje obmanjuju, i imaju li se potonji stoga smatrati op­sjednutima; kako se mentalna slika može bez povrede unutarnjih osje-

tila, prenijeti iz jednog u drugo unutarnje osjetilo; i ima li se takva radnja smatrati čudesnom.

Prvo nam valja iznova ukazati na razliku između takvih privida, jer, katkad se pri tome utječe samo na vanjska osjetila, a katkad obmanjena unutarnja osjetila utječu na vanjska.

U prvom slučaju vrag može izvesti opsjenu vanjskim prividom i ne ulazeći u vanjska osjetila; kao u slučaju kada želi sakriti neko tijelo umetanjem nekog drugog tijela, ili na kakav drugi način; ili kada sam poprima tijelo i prikazuje se promatraču.

No, demon u drugom slučaju mora ući u glavu i osjetila. A to do­kazuje autoritet i zdrav razum.

Neodrživa je tvrdnja da se dva stvorena duha ne mogu istodobno nalaziti na istome mjestu i da duša prožima čitavo tijelo. To se pobija autoritetom sv. Ivana Damaščanskoga, koji kaže: "Anđeo je ondje gdje djeluje." A sv. Toma u Drugoj knjizi Sentencija, dist. 7, 51. 5, veli: "Svi anđeli, dobri i zli, svojom prirođenom moći, koja natkriljuje svu tjele­snu moć, mogu preobražavati naša tijela."

To je posve točno, ne samo s obzirom na odličnost njihove naravi, već i stoga što anđeli upravljaju čitavim mehanizmom svijeta i svim tjelesnim bićima. Tako tvrdi sv. Grgur u 4. dijalogu: "U ovome vidlji­vome svijetu nevidljivo stvorenje sve uređuje." Dakle, svim tjelesnim stvarima upravljaju anđeli koje crkveni naučitelji, ali i filozofi nazivaju i silama koje pokreću zvijezde. To jasno proizlazi i iz činjenice da duše upravljaju tijelima, kao što zvijezde i sile koje ih pokreću, upravljaju svim drugim tvarima. Čitatelj se upućuje na izreke sv. Tome u Prvome dijelu, 90. pit, 1. čl.

Iz navedenoga zaključujemo da su demoni, budući da djeluju ondje gdje su prisutni, prisutni i u mašti i unutarnjim osjetilima kada ih ob­manjuju.

Nadalje, premda u dušu može ući samo Bog koji ju je i stvorio, demoni mogu, uz Njegovo dopuštenje, ući u naša tijela. Pritom mogu utjecati na unutarnje moći povezane s tjelesnim organima. Na taj način utječu na organe u onoj mjeri, u kojoj utječu na unutarnja osjetila, kako smo prethodno pokazali: demon, naime, može izvući neku sliku pohra­njenu u jednome od osjetila; kao što iz pamćenja, pohranjenog u straž­njem dijelu glave, izvlači sliku konja i tu fantazmu premješta u središnji dio glave, gdje se nalazi osjetilo mašte; i na kraju ih premješta u osjetilo

promišljanja, koji se nalazi na prednjoj strani glave. Pritom izaziva takvu iznenadnu promjenu i zbrku, da čovjek neizbježno misli da vidi zbiljske stvari. To se može jasno pokazati primjerom luđaka i drugih umobolnika.

Jednostavno je odgovoriti na pitanje kako to može činiti, a da ne uz­rokuje bol u glavi. Jer, prije svega, on ne izaziva stvarnu fizičku prom­jenu u organima, već samo pokreće mentalne slike. I, drugo, ne izaziva te promjene ubacivanjem kakvog aktivnog svojstva, koje bi neizbje­žno uzrokovalo bol, budući da sam demon nema takvih tjelesnih svoj­stava, pa stoga može djelovati bez uporabe takvog svojstva. Treće, kako je rečeno, te transmutacije vrši samo premještanjem iz jednog organa u drugi, a ne drugim gibanjima koja katkad uzrokuju bolne preobrazbe.

A što se tiče prigovora da dva duha ne mogu istodobno postojati na istome mjestu, i da se demon ne može nalaziti u glavi, budući da u njoj počiva duša, odgovaramo kako se smatra da duša počiva u središtu srca, kroz koje izlijeva život u sve organe. To možemo pokazati na primjeru pauka, koji u središtu svoje mreže osjeća kada je dotaknut neki njezin dio.

Međutim, sv. Augustin u knjizi O duhu i duši17 veli da je duša sve u svemu i sve u svakome dijelu tijela. Pretpostavimo li da duša počiva u glavi, vrag u njoj ipak može djelovati, a pri tome djeluje drukčije od duše. Duša djeluje u čitavome tijelu, nadahnjujući ga i prožimajući životom. Tako ona ne postoji samo na jednome mjestu, već u čitavom biću. Vrag, međutim, djeluje u određenom dijelu tijela i na određenome mjestu, izazivajući promjene u mentalnim slikama. Prema tome, budući da se njihova zasebna djelovanja međusobno ne sukobljavaju, oba mogu istodobno postojati u istome dijelu tijela.

Postavlja se i pitanje treba li smatrati da su takvi ljudi opsjednuti ili pomahnitali, odnosno, jesu li ih opsjeli demoni. To pitanje valja razmo­triti s dva gledišta. Naime, može li demon posredstvom vještica opsje­dnuti čovjeka, odnosno, njime stvarno i tjelesno zavladati. S obzirom na težinu ovoga pitanja, posebno ga raspravljamo u sljedećem poglavlju.

No, što se tiče dvojbe imaju li se svjetovne radnje vještica i demona smatrati čudima ili nadnaravnim djelima, odgovaramo da to doista je­su, ukoliko nadilaze prirodni red kakav poznajemo, i ako ih čine nama nepoznata stvorenja. No, nisu u pravom smislu čuda, poput onih koja

17) 'O duši'. Rasprava 'DeNatura et Origine Animae' napisana je krajem 419. god.

nadilaze red čitave stvorene prirode, kao što su to čuda Božja i sveta­ca. (Vidi što je napisano u Petom pitanju Prvoga dijela ove knjige, u pobijanju treće zablude.)

No, neki tvrde da se takva djela ne smiju smatrati čudima, već vražjim djelima, a to stoga što je svrha čudesa osnaživanje vjere, pa se ona ne smiju pripisivati njezinu neprijatelju. Isto i radi toga, što Apostol naziva znakove Antikristove lažnim znamenjem.18

Prije svega valja istaknuti da je mogućnost izvođenja čuda dar slo­bodno udijeljene milosti. A izvoditi ih mogu zli ljudi i duhovi u granica­ma svoje prirođene moći.

Stoga se čuda koje izvode dobri razlikuju barem na tri načina od onih koje izvode zli. Prvo, dobri očituju znakove posredstvom božanske moći, na takav način da ona nadilaze granice njihove prirođene moći, kao što je moć uskrsavanja mrtvih i slična takva djela, koja demoni ne mogu izvoditi u stvarnosti, već samo prividno. Tako je i Simun Mag okrenuo glavu mrtvaca. No, takva su očitovanja kratkotrajna. Drugo, ta se čuda razlikuju prema njihovoj korisnosti. Tako su čuda koja iz­vode dobri ljudi korisna, jer njima ozdravljaju ljude i čine slična djela. Ali, čuda koja izvode vještice su štetna i beskorisna, kao kada lete zra­kom, obamiru udove ljudima ili čine slične radnje. A sv. Petar ukazuje na tu razliku u Klementovu Itinerariumu.19

Treća se razlika odnosi na vjeru. Čuda koja izvode dobri služe osna­živanju vjere i krijeposnoga života, dok su čuda opasnih izrazito štetna za vjeru i pravednike.

Razlikuju se i prema načinima izvođenja. Tako dobri izvode čuda pobožnim i bogobojaznim zazivanjima božanskog imena, dok ih vje­štice i pokvareni izvode svojevrsnim mahnitim zazivanjima demona.

I Apostol je s pravom nazvao vražja djela lažnim čudesima20, jer su takva čuda koja se izvode uz Božje dopuštenje, u jednom smislu istinita, a u drugom lažna. Istinita su jer ih vrag izvodi u granicama svoje moći, a lažna kada on prividno izvodi djela koja nadilaze njegovu moć, kao što je uskrsavanje mrtvih i ozdravljenje slijepih. Jer, kada navodno

18) 'Apostol'. Sv. Pavao, '2 Poslanica Solunjanima, 2:8,9'

19) 'Itinerarium.' Pseudo-Klementine. 20) 'Lažna čudesa'. Druga poslanica Solunjanima, 2:8,9: "Tada će se otkriti Bezakonik ... njega koji djelovanjem Sotoninim dolazi sa svom silom, lažnim znamenjima i čudesima."

izvodi prvo čudo, on zapravo ulazi u tijelo mrtvaca, ili ga na neki način uklanja i prikazuje se umjesto njega u poprimljenom zračnom tijelu; a u drugome slučaju oduzima vid opsjenom, i potom ga iznenada ponov­no vraća, uklanjajući tu nesposobnost koju je sam izazvao, a ne oba­sjavajući unutarnja osjetila, kako kazuje legenda o Bartolomeju. Uistinu, može se reći da su sva čudesa koja izvode Antikrist i vještice lažna znamenja jer, im je jedini cilj obmana. Vidi što kaže sv. Toma u de Vir-tute Daemonum, dist. 8.

Ovdje možemo navesti i razlikovanje čudesnoga djela i čuda, izlo­ženo u Kompendiju teološke istine. Čudo pretpostavlja ispunjenje četi­riju uvjeta. Prvi je taj da ga izvodi Bog; prema drugome, ono mora nadilaziti sustav prirode kakvu poznajemo; treći je uvjet da se čudo mora očitovati; i četvrto, mora doprinositi potvrdi vjere. A kako vještičja djela ne ispunjavaju prvi i posljednji uvjet, valja ih nazivati čudesnim djelima, a ne čudima.

To možemo objasniti i na sljedeći način. Premda se za vještičja djela u izvjesnom smislu može reći da su čudesna, neka su čuda nadnaravna, neka neprirodna, a neka vrhunaravna. Nadnaravna su kada se ne mogu usporediti ni sa čime svojstvenim prirodi ili prirodnoj moći, kao što je djevičansko rođenje. Neprirodna su kada protuslove uobičajenom tijeku prirode, ali ne nadilaze njezine granice, kao što je ozdravljenje slijepca. A vrhunaravna su kad su učinjena na način sukladan prirodi, kao što je pretvaranje štapova u zmije, što se, međutim, može proiz­vesti i na prirodan način, uslijed dugog truljenja sjemena, pa se stoga djela čarobnjaka mogu nazvati čudesnima.

To vrijedi pokazati na stvarnome primjeru, koji ćemo podrobno obja­sniti. U jednome gradu u strasburškoj biskupiji, čije bi ime ovdje bilo neprimjereno navesti, neki je radnik sjekao drva za potpalu. Iznenada se pred njim pojavila velika mačka i počela ga napadati, a dok ju je od sebe odbijao, pojavila se druga, još veća mačka, koja ga poče još žešće napadati. I, gle, dok se tako pokušavao od njih obraniti, jer su mu ska-kale po glavi i licu, pojavi se i treća mačka, koja mu stade gristi i grepsti noge. Prestravljen i, kako je sam rekao, obuzet panikom kakvu do tada nikada nije doživio, čovjek se prekriži i krene se boriti s mačkama koje su u skupinama izlazile iz šume, bacajući mu se na lice i grlo, te ih s velikom mukom uspije od sebe odbaciti, udarajući ih u glave, noge i leđa. Nakon gotovo sat vremena, kada se čovjek ponovno vratio svome po-

slu, dođoše do njega sluge gradskih magistrata, te ga kao zločinca od-vedoše pred sudskog podvornika i suca. A taj sudac, koji mu se odbijao približiti i saslušati ga, zapovijedi da ga bace u najdublju tamnicu je­dne kule ili zatvora, gdje bijahu utamničeni osuđenici na smrt. Čovjek je tri dana očajnički uvjeravao zatvorske čuvare da mu ondje nije mjesto, jer nije počinio nikakav zločin. No, što su češće čuvari pokušavali za njega ishoditi saslušanje pred sucem, ovaj ih je iznova odbijao, najoš­trije izražavajući svoju srdžbu i ogorčenost, što se tako veliki zločinac usuđuje isticati svoju nedužnost, kada sve činjenice nepobitno doka­zuju strahotu njegova zločina. Ali, premda ga čuvari nisu uspjeli prido­biti, drugi su ga magistrati savjetovali da odobri zatvoreniku saslušanje. Kada je, tako, izveden pred suca, koji ga je i dalje odbijao pogledati, siroti se čovjek u nazočnosti ostalih prisjednika, baci pred njim na ko­ljena, preklinjući da mu kažu zašto ga je zadesila takva nesreća. I sudac mu se ljutito obrati riječima: "Ti opaki i pokvareni čovječe, zašto ne priznaš svoj zločin? Toga si dana u toliko sati pretukao tri ugledne žene ovoga grada, koje još uvijek leže nepokretne u svojim posteljama." I siroti se čovjek prisjeti događaja koji su se zbili toga dana u određeno vrijeme, te reče: "Nikada u svome životu nisam udario ili pretukao ženu, a pouzdani će svjedok potvrditi da sam toga dana u određeno vrijeme sjekao drva. A sat vremena nakon toga, vaše su me sluge zatekle kako još uvijek obavljam taj posao." Sudac iznova srdito reče: "Čujte kako po­kušava prikriti svoj zločin! Žene plaču od nanesenih im udaraca, po­kazujući svoje ožiljke i javno su posvjedočile da ih je pretukao." Siroti se čovjek potom konačno prisjeti toga događaja, te reče: "Sjećam se da sam tada udarao neka stvorenja, ali to nisu bile žene." Zapanjeni mu suci, stoga, narede da im opiše ta stvorenja i on im ispripovijeda sve što se tada dogodilo, a kako sam gore opisao. Zaprepašteni suci shvatiše da je to bilo vražje djelo, te oslobodiše sirotoga čovjeka, zapovjedivši mu da o tome nikome ne govori. No, ti događaji se nisu mogli sakriti od ondje prisutnih pobožnih i gorljivih vjernika.

U svezi te priče možemo postaviti pitanje, jesu li se sami demoni pokazali tome čovjeku u poprimljenim obličjima, ili su to bile vještice, koje su se nekom opsjenom preobrazile u te životinje. Odgovaramo da je vjerojatnije bila riječ o drugome slučaju, premda je moguće da su to učinili sami demoni. Jer, ako su demoni u obličju mačaka napali radnika, mogli su iznenada prenijeti zrakom žene njihovim kućama, s ožiljcima

i masnicama koje je čovjek nanio demonima u poprimljenim tijelima mačaka. I nema nikakve dvojbe da su žene prije toga s njima sklopile ugovor. Jer, na isti način mogu nauditi osobi koju žele začarati, proba­dajući iglama neku sliku ili voštanu figuru, koja predstavlja tu osobu. To se može potkrijepiti mnogim primjerima.

Neodrživ je prigovor da su žene koje su pretrpjele takve povrede bile nedužne, jer iz prethodno navedenih primjera jasno proizlazi da se po­vreda može nanijeti čak i nedužnome, koji nije ni svjestan da mu vješti­ca nanosi štetu pomoću neke umjetne slike. No, taj primjer nije prikla­dan, jer posve je drukčija situacija kada povredu nanosi vrag pomoću vještice, nego kada to čini bez nje. Naime, demon u poprimljenom živo­tinjskom tijelu prima udarce, koje potom prenosi na osobu koja je s njime vezana ugovorom, i koja dobrovoljno na to pristaje. Stoga na takav način može povređivati samo one, koji su s njime sklopili ugovor i koji su radi toga krivci, a nikada nedužni. No, kada demon želi nanositi po­vrede pomoću vještica, tada uz dopuštenje Boga, koji želi osvetiti tako velik zločin, često povređuju čak i nedužne.

Demoni, ipak, katkad sami, uz Božji pristanak, povređuju čak i ne­dužne. Tako su strašnim kušnjama napastovali blaženoga Joba, premda nisu osobno izvodili ta djela, niti su se poslužili kakvom utvarom, kao u primjeru one mačke koji smo naveli, životinje koja je u Svetome pismu prikladan simbol podmuklih nevjernika, kao što je pas simbol propovje­dnika. Mačke, naime, uvijek jedne drugima postavljaju zamke. A sim­bol je utemeljitelja Reda propovjednika pas koji laje na heretike.

Stoga se pretpostavlja da su one tri vještice napale radnika na drugi način, ili stoga što im prvi nije bio po volji ili, su, pak, drugim zadovo­ljile svoju znatiželju.

A to su učinile ovako. Prije svega, na to ih je nagovorio demon, da­kle, to nisu učinili demoni na nagovor vještica. Jer, kako vještice često priznaju u svojim iskazima, demoni ih neprestano potiču na zlodjela, tako da su ih prisiljene činiti više nego što to žele. I posve je vjerojatno da vještice nisu same odlučile napasti sirotoga čovjeka.

Štoviše, nema nikakve dvojbe da su ih na to nagovorili demoni, koji su dobro znali da će Bogu veću uvredu nanijeti očitim zločinom koji ostane nekažnjen, što će istodobno potkopati katoličku vjeru i doprinijeti povećanju broja vještica. Nadalje, ishodivši njihov pristanak, demoni su zahvaljujući svojoj duhovnoj moći, koja nadmašuje svu tjelesnu

moć, s lakoćom prenijeli njihova tijela. Treće, nakon što su ih na opisan način nekom opsjenom pretvorili u životinje, morale su napasti radnika. Demoni ih pri tome nisu branili od njegovih udaraca, premda su i to mogli s lakoćom učiniti. Umjesto toga, dopustili su radniku da ih pretuče, znajući da će ljudi koji nisu bili tako gorljivi branitelji vjere, ostaviti taj zločin nekažnjen.

Poznata nam je i priča o svecu, koji je ugledao demona u obličju pobožnoga svećenika koji je propovijedao u crkvi. Znajući u svome srcu daje to vrag, svetac je budno pratio njegove riječi, kako bi usta­novio propovijeda li ljudima istinu ili laž. Uvjerivši se da je besprije­korno i pokudno govorio o grijehu, pristupi mu nakon završetka mise i upita zašto je tako govorio, na što mu vrag odgovori: "Propovijedam istinu znajući da će to Boga više uvrijediti, jer oni samo slušaju riječ, ne provodeći je u djelo, čime dodatno ostvarujem svoj cilj."

X. POGLAVLJE O načinu na koji demoni posredstvom vještičjih radnji,

katkad stvarno opsjedaju ljude.

Uprethodnom smo poglavlju pokazali, kako demoni mogu ući u glavu i druge dijelove ljudskoga tijela, i premještati unutarnje

mentalne slike s mjesta na mjesto. No, netko bi mogao prigovoriti, da demoni ne mogu na nagovor vještica u potpunosti opsjednuti ljude ili bi, pak, mogao dvojiti o različitim načinima na koji tako opsjedaju ljude, bez obzira na vještice. Kako bismo uklonili te dvojbe, valja nam objasni­ti tri stvari. Prvo, različite metode opsjedanja. Drugo, kako demoni na nagovor vještica i uz pristanak Božji, katkad opsjedaju ljude. A na kon­cu nam valja potkrijepiti naše argumente činjenicama i primjerima.

Što se tiče prvog objašnjenja, moramo izdvojiti onaj uobičajen na­čin na koji demon opsjeda čovjeka koji čini smrtni grijeh. O tome govori sv. Toma u 3. pitanju 3. knjige, gdje razmatra dvojbu da li demon uvi­jek supstancijalno (suštinski) opsjeda čovjeka koji čini smrtni grijeh. A ta dvojba izvire iz činjenice da Duh Sveti koji prebiva, uvijek proži­ma čovjeka milošću, kako veli Prva poslanica Korinćanima, iii: "Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama." A budući da je grijeh opreka milosti, čini se da na istome mjestu djeluju dvije suprotstavlje­ne sile.

Ondje dokazuje da se opsjednutost čovjeka može protumačiti na dva načina: s obzirom na dušu, ili s obzirom na tijelo. A što se tiče prvo­ga, demon ne može opsjesti dušu, jer u nju može ući samo Bog. Stoga demon nije na taj način uzrok grijeha, jer Duh Sveti dopušta duši da ga sama počini. Stoga među njima nema sličnosti.

No, što se tiče tijela, možemo reći da demon može opsjesti čovjeka na dva načina, kao što postoje i dvije vrste ljudi: oni koji su u stanju gri­jeha, i oni koji su u stanju milosti. S obzirom na prvi način, možemo reći da se smatra kako čovječji um, uznemiren svakojakim kušnjama, poput broda bez kormila, nastanjuje vrag, budući da činjenjem smrt­noga grijeha počinje služiti upravo njemu, ukoliko ga on izvana potiče na grijeh, utječući mu na osjetila ili maštu.

Vrag može i stvarno opsjednuti čovjeka, kao u slučaju mahnitih ljudi. No, kako ćemo pokazati, to potpada pod pitanje kazne, a ne grijeha. A tjelesne kazne nisu uvijek posljedica grijeha, već se katkad nanose grješnicima, a katkad nedužnima. Prema tome, nedokučivom dubinom Božjeg suda, demoni mogu opsjedati i one, koji nisu i one koji jesu u sta­nju milosti. A premda takvo opsjedanje nije osobito bitno za naše istra­živanje, naveli smo ga kako bismo otklonili dvojbe onih, koji misle da demoni na zahtjev vještica i uz pristanak Boga, ne mogu katkad sup-stancijalno opsjedati ljude.

S obzirom na to, možemo reći da demoni i na nagovor vještica mogu na pet načina povređivati i opsjedati ljude, kako to čine i sami, bez nji­hove pomoći. A to stoga što time nanose veću uvredu Bogu, koji im tada daje veću moć u napastovanju ljudi posredstvom vještica. Sada ćemo ukratko opisati te načine, izuzimajući činjenicu da nekad napadaju ljude u njihovim vanjskim dobrima: tako katkad napastuju samo njihova tijela; nekad i tijela i unutarnja osjetila; katkad ih napastuju samo iz­vana i iznutra; neke, pak, ljude lišavaju razuma, a neke pretvaraju u ne­razumne životinje. O tim ćemo načinima posebno govoriti.

No, prije toga, da održimo slijed našeg istraživanja, iznova ćemo obrazložiti pet razloga, zbog kojih Bog dopušta demonima da opsjedaju ljude. Naime, čovjek nekad biva opsjednut radi njegove osobne koristi; katkad radi njegova lakog grijeha; nekad radi teškog grijeha drugoga čovjeka ili radi svog teškog grijeha. I neka nitko zbog svega toga ne misli da Bog dopušta demonima da čine takve stvari na zahtjev vještica. Stoga nam vrijedi svaki od tih razloga dokazati riječima Svetoga pi-

srna, a ne primjerima koji su se dogodili u novije vrijeme, jer se nove stvari uvijek potkrjepljuju starim primjerima.

Primjer prvoga razloga jasno je pokazan u Dijalogu Sulpicija Se-vera21, veoma odanog učenika sv. Martina, gdje pripovijeda o jednom veoma pobožnom ocu, koji je velikom milošću posjedovao moć istje­rivanja demona, a njih nije izgonio samo riječima, već čak i svojim pi­smima i košuljom od kostrijeti. A kada se taj otac nadaleko proslavio, osjetio je kako ga obuzima taština i, premda se hrabro odupirao tom poroku, usrdno je preklinjao Boga da ga unizi i dopusti vragu da ga pet mjeseci opsjeda. Tako i bi, jer demon ga je toliko nenadano opsjeo, da su ga morali svezati u lance i primijeniti sve uobičajene metode kojima se u takvim slučajevima pribjegava. No, odjednom je, potkraj petog mjeseca, osjetio da je oslobođen kušnje i da ga je demon napustio. No, u tome djelu ne čitamo, niti za sada tvrdimo da vrag može iz toga razloga opsjednuti čovjeka posredstvom tuđih vradžbina. Ipak, kako rekosmo, sudovi su Božji nedokučivi.

A sv. Grgur nam iznosi primjer slučaja opsjednutosti, radi tuđeg lakog grijeha. Veoma pobožan čovjek, blaženi opat Eleuterije, prenoćio je u blizini samostana djevica, koje su krišom naredile da u ćeliju pokraj nje­gove smjeste nekoga dječaka, kojega je vrag svake večeri napastovao. No, zbog opatove prisutnosti, vrag je iste noći napustio dječaka. Opat je za to saznao, a dječak je poslije premješten u njegov samostan. Mnogo dana nakon toga, svetac se počne neprimjereno veseliti zbog dječakova izbavljenja, govoreći svojoj braći: "Đavao se poigravao s tim sestrama, ali mu se nije usudio pristupiti jer je došao k slugama Božjim." I, gle! Vrag istoga trenutka počne napastovati dječaka. A svetac i njegova braća ga istoga dana teškom mukom izbaviše svojim suzama i postom. Uistinu, dakle, ne iznenađuje da vrag može opsjednuti nedužnoga čovjeka radi tuđeg lakog grijeha, kada opsjedaju ljude radi njihovih lakih prijestu­pa, ili radi tuđih teških grijeha ili, pak, radi njihovih teških grijeha, a nekima to čine i na zahtjev vještica.

Kasijan u Prvoj propovijedi, gdje piše o opatu Serenu, navodi primjer Mošea koji bijaše opsjednut radi svoga lakog grijeha. Taj Moše, pri-

21) 'Sever'. Sulpicije Sever, prozvan kršćanskim Sallustom, rođen u Akvitaniji oko 360., umro oko 420-425. Bio je osobni prijatelj i vjerni učenik sv. Martina, a živio je u blizini Eauzea, u Toulouseu i Luzu u južnoj Francuskoj. Njegovo djelo 'Život sv. Martina', bilo je u srednjemu vijeku veoma popularno, kao i njegova 'Dva dijaloga', prvotno podijeljena na tri. Njegova djela nalaze se u: Migne, 'Patres Latini', XX, 95-248.

povijeda, bijaše pustinjak koji je vodio krijepostan i pobožan život. Ali, kada je jednom prilikom žustro raspravljao o nekoj stvari s opatom Makarijem, suviše se zanio u iznošenju svoga mišljenja, pa ga je isto­ga trenutka opsjeo strašan demon, koji učini da mu iz usta izađe vlastiti izmet. A njegovo čudesno ozdravljenje jasno dokazuje, da mu je tu kaznu nanio Bog da ga očisti svakog traga trenutačnog prijestupa. Naime, tog je zloduha ubrzo iz sebe istjerao neprestanim molitvama i pokor-nošću prema opatu Makariju.

Sličan nam slučaj iznosi sv. Grgur u svom Prvom dijalogu, gdje ka­zuje o redovnici koja je jela salatu prije nego li se prekrižila, a od vraga ju je izbavio blaženi otac Ekvitije.22

U istome Dijalogu sv. Grgur navodi primjer četvrtoga slučaja, kada je neki čovjek bio opsjednut radi tuđeg teškog grijeha. Blaženi biskup Fortunatus je iz njega istjerao vraga, koji je nakon toga tumarao ulicama prerušen u hodočasnika, vičući: "O, sveti biskup Fortunatus! Gledajte. istjerao je mene, hodočasnika iz moga prebivališta, i nigdje ne mogu naći mira." Tada ga je neki čovjek, koji se ondje nalazio sa svojom ženom i sinom, pozvao da kod njih prenoći, a kada ga je upitao zašto je izbačen iz svoga stana, ovaj mu počne pripovijedati izmišljenu priču o svecu. I u tome času vrag uđe u njegova sina, baci ga u vatru i ubije. Nesretni je otac tek tada shvatio koga je ugostio u svojoj kući.

I peto, u Svetome pismu, kao i u zapisima o mukama svetaca, čitamo o mnogim primjerima ljudi koji bijahu opsjednuti radi svojih teških grijeha. Tako Prva knjiga o Kraljevima (xv) kazuje, da je Šaula opsjeo zloduh jer je bio Bogu neposlušan. I, kako rekosmo, sve smo te primjere naveli da uklonimo dvojbe onih, koji misle da demoni ne mogu opsje­dati ljude radi zločina vještica i na njihov zahtjev. A različite načine kojima demoni to čine objasnit ćemo na stvarnim primjerima.

Jedan od nas svjedočio je ovome događaju iz vremena pape Pia II23, prije nego li je preuzeo službu inkvizitora. Neki Čeh iz gradića Dac-hova, doveo je svoga sina jedinca, svjetovnoga svećenika, u Rim da iz njega istjeraju demona koji ga je opsjeo. Jednom sam prilikom ja, jedan od nas inkvizitora, otišao u refektorij, gdje su mi se za stolom pridru­žili svećenik i njegov otac. Izmijenili smo pozdrave i započeli uobiča-

22) 'Ekvitije'. Ekvitije je 487. bio biskup Matelice, biskupije danas pridružene Fabrianu. Po­znat je još samo jedan biskup (Florentius) iz drevne biskupije. 23) 'Pio II.' Enea Silvio de' Piccolomini rođen je u Corsignanu u blizini Siene, 18. listopada 1405. Izabran je za papu 19. kolovoza 1458. Umro je u Anconi 14. kolovoza 1464.

jen razgovor, tijekom kojega se otac jadao i molio Svevišnjega da mu putovanje sretno okonča. Veoma sam se sažalio nad njime, pa sam ga upitao koji je razlog njegova putovanja i tuge. Na to mi otac, u prisut­nosti svoga sina koji je sjedio pokraj mene za stolom, odgovori: "Jao! Moga je sina opsjeo đavao, pa sam ga uz veliku muku i trošak doveo ov­dje da bude izbavljen." A kada sam ga upitao tko mu je sin, pokazao mi je muškarca koji je pokraj mene sjedio. Pomalo prestrašen, pozornije sam ga pogledao, budući da je veoma skromno uzimao hranu i pobožno odgovarao na sva pitanja, počeo sam dvojiti u njegovu opsjednutost, pretpostavljajući da ga je zadesila kakva druga nesreća. Tada mi je sam sin rekao što se dogodilo, objašnjavajući mi kako je i koliko dugo bio opsjednut: "Jedna mi je vještica nanijela to zlo, jer sam joj zamjerio neka stajališta o crkvenom nauku, veoma je oštro ukorivši zbog njezi­ne tvrdoglavosti. Stoga mi je rekla da će me nakon nekoliko dana zade­siti ova nesreća. A demon koji me opsjeda rekao mi je da je vještica sakrila talisman pod neko drvo, i da neću biti izbavljen sve dok on ne bude uklonjen. Ali, nije mi želio otkriti pod kojim je drvetom zakopan." No, ne bih povjerovao nijednoj njegovoj riječi, da me istoga časa nije oba­vijestio o činjenicama toga slučaja. Jer, kada sam ga upitao koliko mu dugo traju trenuci lucidnosti, jer su bili neuobičajeno duži nego u drugih opsjednutih osoba, odgovorio mi je: "Lišen sam razuma samo kada že­lim razmišljati o svetim stvarima ili posjetiti sveta mjesta. Jer, demon mi je izričito, svojim riječima izgovorenim kroz moja usta, rekao da su ga moje propovijedi do sada toliko vrijeđale, da mi neće dopustiti da dalje propovijedam." Naime, njegov mi je otac rekao da je bio veoma po­božan i omiljen svećenik. No, želeći se u to osobno uvjeriti dokazima, četrnaest sam ga dana, pa i više, vodio po raznim svetim mjestima, a osobito u crkvu sv. Djevice Praksede24, gdje se nalazi dio mramornoga stupa o koji bijaše vezan naš Spasitelj dok je trpio muke bičevanja, kao i na mjesto na kojemu je razapet sv. Petar Apostol. Na svim je tim mje­stima tijekom egzorcizama ispuštao strašne krikove, u jednome trenut-

24) 'Sv. Prakseda'. Prakseda i Prudencijana bile su kćeri senatora Pudensa, učenika sv. Petra. U Rimu je nekoć postojala crkva 'titulus Pudentis', poznata i kao 'ecclesia Pudentiana'. Mo­zaik svoda crkve sv. Pudencijane, na putu prema Urbani, prikazuje Pudencijanu i Praksedu. U četvrtom je stoljeću u blizini Santa Maria Maggiore, izgrađena nova crkva, 'titulus Praxedis', a kada je Paskal I. 822. izgradio današnju crkvu (baziliku i crkvu sv. Prassede all' Esquilino), prenio je u nju tijela sv. Praksede, sv. Prudencijane i mnogih drugih mučenika. Ispod glavnoga oltara nalaze se najznačajnije relikvije svetaca. U kapeli sv. Žena, koja potječe iz devetoga

ku govoreći da želi izaći, da bi odmah potom rekao suprotno. I, kako smo prije spomenuli, čitavo se vrijeme ponašao veoma trezveno, ne iz­vodeći nikakve ekscentričnosti, osim tijekom egzorcizama. A nakon egzorcizama, kada mu je stola bila skinuta s vrata, svećenik nije poka­zivao nikakve znakove mahnitosti, niti je izvodio kakve nedolične radnje. No, kada bi ušao u neku crkvu i kleknuo u znak štovanja Svete Bogo­rodice, vrag ga je tjerao da isplazi jezik. A kada su ga upitali zašto se od toga ne može uzdržati, odgovorio je: "Ne mogu si pomoći, jer on kada mu se prohtije pokreće moje udove i organe, moj vrat, jezik i pluća, prisiljavajući me da govorim ili vičem. I pritom čujem riječi kao da ih sam izgovaram, ali ih nikako ne mogu obuzdati. A kada se pokušavam moliti, još me žešće napada i izbacuje mi jezik." U crkvi sv. Petra na­lazio se stup donesen iz Salomonova hrama, uz pomoć kojega mnogi bijahu izbavljeni od vraga, jer je Krist pokraj njega stajao kada je pro­povijedao u Hramu. No, čak ni ondje nisu mogli iz njega istjerati de­mona, a to radi skrovitoga nauma Božjeg, koji ga je odlučio na drugi način izbaviti. Naime, premda je čitav dan i noć proveo zatvoren uz stup, sljedećega dana i nakon mnogih egzorcizama koji su na njemu izvedeni u prisutnosti velikog broja ljudi, upitali su ga uz koji je dio stupa Krist stajao. U tom je času zagrizao stup i počeo vikati: "Ovdje je sta­jao! Ovdje je stajao!" I potom: "Ne idem van." A kada su ga upitali zašto, odgovorio je: "Radi Lombarda." Kada su ga tražili da objasni zašto ne želi izaći radi Lombarda, na talijanskom je jeziku odgovorio (premda siroti svećenik taj jezik nije razumio) da svi oni čine takva i takva djela, navodeći najgori porok bludnosti. A poslije me svećenik pitao: "Oče, što su značile te talijanske riječi koje su izlazile iz mojih usta?" Odgovo­rio sam mu, a on mi reče: "Čuo sam riječi, ali ih nisam razumio." Poslije se pokazalo da je taj demon bio iste vrste, kao i onaj o kojemu Spasitelj govori u Evanđelju: "Ta se vrsta može istjerati samo molitvom i postom." Naime, štovani biskup kojega su Turci istjerali iz njegove biskupije, pobožno mu se smilovao te je, posteći četrdeset dana na kruhu i vodi,

stoljeća, nalazi se sveti Stup bičevanja, koji je 1223. iz Jeruzalema donio kardinal Giovanni Colonna. Drugi dio Svetoga stupa čuva se u crkvi Svetoga groba u Jeruzalemu, gdje je izložen javnosti svake godine na Uskrs. Crkva sv. Prassede jedna je od relikvijama najbogatijih crkvi u Rimu. U njoj su pohranjeni ostaci sv. Zoe, sv. Feldiana, sv. Kandida, sv. Bazila, sv. Celestina I., sv. Nikomeda; bitni ostaci sv. Mateja, Luke, Bartolomeja, Filipa, Andrije, Petra, Pavla i Ivana Krstitelja; neki ostaci Bogorodičine odjeće; djelić neobrubljene halje Našega Gospodina; tri trna iz Trnove krune; i četiri komadića drveta Pravoga križa.

moleći se i izvodeći egzorcizme, milošću Božjom istjerao iz njega demo­na i radosnog ga poslao kući.

Bilo bi pravo čudo da itko na ovome svijetu može podrobno objasniti, na koliko je sve načina demon kadar opsjedati ljude i nanositi im zlo. Ipak, možemo reći da ih ima pet, izostavljajući način na koji nanosi zlo ljudima u njihovim svjetovnim stvarima. Naime, nekima nanosi štetu u tijelima; drugima u tijelima i unutarnjim osjetilima; nekima samo u unutarnjim osjetilima; neke kažnjava tako da povremeno gube razum; a drugi se prividno preobražavaju u nerazumne životinje. Svećenik o kojemu smo govorili, bio je opsjednut na četvrti način. Naime, nije mu bila nanesena nikakva šteta u svjetovnim posjedima, niti u tijelu, kako se dogodilo blaženome Jobu, o kojemu nam Sveto pismo jasno govori da je Bog dao Sotoni vlast rekavši mu: "Sa svime što ima radi što ti drago; samo ruku svoju na nj ne diži." A to se odnosi na vanjske stvari. Ali, poslije mu je Bog dao vlast i nad njegovim tijelom, govoreći: "U tvojoj je ruci, život mu samo sačuvaj!"

Možemo reći da je vrag napastovao Joba i na treći način, naime, pre­ko njegovih unutarnjih duševnih i tjelesnih osjetila. Jer kako piše (Job, vii): "Kažem li: 'Na logu ću se smirit', ležaj će mi olakšati muke', sno­vima me prestravljuješ tada, prepadaš me viđenjima mučnim", premda je te snove izazivao zloduh, kako tvrde Nikola iz Lyra25 i sv. Toma: "Snovima me preplavljuješ tada, prepadaš me budnog viđenjima mučnim, izvrćući mi unutarnje oćute." Jer, utvare koje se danju javljaju u mislima, mogu prestraviti spavače u snovima, a takve je doživio i Job uslijed tjelesne bolesti. Stoga nikako nije mogao pronaći utjehu niti pobjeći od nevolje, te je, prestravljen, spas vidio samo u smrti. I nitko ne dvoji da vještice mogu uz pomoć demona tako nauditi ljudima, kako ćemo po­kazati u nastavku, gdje govorimo o tome kako tučama nanose štetu ljudskim posjedima i tijelima ljudi i životinja.

A mogu nauditi tijelu i unutarnjim osjetilima i na treći način, bez oduzimanja razuma. Kako je rečeno, to čine tako da raspaljuju ljudski duh nedopuštenom pohotom koja ih, zarobljene u mreži tjelesne požude, nagoni da noću putuju svojim ljubavnicama na daleke udaljenosti.

25) 'Nikola iz Lyra'. 'Doctor planus et utilis', slavni egzeget, rođen je 1270. u Lyri u Normandiji, a umro je u Parizu 1340. Autor je brojnih teoloških djela, od kojih je najpoznati­ji njegov monumentalan spis 'Postillae perpetuae in universam S. Scripturam', koji je bio toliko popularan da se počeo smatrati prvim biblijskim komentarom ikada objavljenim.

Možemo spomenuti događaj koji se navodno zbio u gradu Hesseu u marburškoj biskupiji. Nekog je svećenika opsjeo zloduh, a kada su ga prilikom egzorcizma upitali koliko dugo nastanjuje toga svećenika, odgovorio je: "Sedam godina." A kada mu je egzorcist rekao: "Ali, mu­čiš ga tek tri godine. Gdje si, onda, bio svo ovo vrijeme?", demon mu odgovori: "Skrivao sam se u njegovu tijelu." A kada su ga upitali u ko­jem dijelu tijela, rekao je: "Uglavnom u njegovoj glavi." Potom su ga opet upitali gdje je bio kada je svećenik slavio pričest, odgovorio je: "Sa­krio sam se pod njegovim jezikom." Na to mu egzorcist reče: "Bijedni­ce! Zar si se drznuo ostati u prisutnosti svoga Stvoritelja?" A demon mu odgovori: "Svatko se može sakriti pod mostom kada njime prolazi svetac, sve dok se pritom ne zaustavlja." No, božanskom milošću, sve­ćenik bude izbavljen, bez obzira je li, ili nije govorio istinu, jer su i on i njegov otac lašci.

Četvrta se metoda može primijeniti na slučaj svećenika koji je bio izbavljen u Rimu, pod pretpostavkom da demon može ući u tijelo, ali ne i dušu u koju može ući samo Bog. Ali, kada kažem da demon može ući u tijelo, time ne mislim da može prijeći granice tijela.

U nastavku ću to podrobnije objasniti, a pri tome ću pokazati kako demoni katkad mogu opsjedati ljudsko tijelo, a katkad ga lišiti razuma. Naime, možemo reći da postoje dvije granice ljudskoga tijela: fizičke i esencijalne. Kad god neki anđeo, dobar ili zao, djeluje unutar fizičkih tjelesnih granica, ulazi u tijelo na takav način da utječe na njegove fizi­čke moći. Na taj način dobri anđeli izazivaju vizije u dobrima. Ali, oni nikada ne ulaze u tjelesnu bit, jer to ne mogu niti kao dio nje, niti kao njezino svojstvo. Ne mogu u nju ući kao njezin dio, jer se anđeoska i ljudska bit posve razlikuju. Niti mogu u nju ući kao njezino svojstvo, kao da joj pridaje narav, jer joj je tu narav dao Bog stvaranjem. Naime, samo Bog može utjecati na unutarnju tjelesnu bit i sačuvati je kada to Svojom milošću odluči.

Zaključujemo, dakle, da - govoreći o svim drugim savršenstvima dobrih ili nedostacima pokvarenih, kada ih uzrokuje duh koji djeluje u glavi i njezinim svojstvima - taj duh tada ulazi u glavu ne prelazeći fizičke granice fizičkih tjelesnih moći.

No, kada duh djeluje na dušu, i tada djeluje izvana, ali na različite načine. Tvrdi se da bestjelesni duhovi djeluju na dušu kada umu pred­stavljaju utvare ili oblike, a ne samo razumu i vanjskim osjetilima. A kada na takav način djeluju zli anđeli, oni izravno utječu na um, napa-

dajući ga kušnjama, zlim mislima i osjećajima. Dobri anđeli, pak, izazi­vaju viđenja koja prosvjetljuju um. Po tome se i razlikuju: dobri anđeli mogu izravno u um utisnuti prosvjetiteljske fantazije, dok zli anđeli svo­jim prividima ne prosvjetljuju, već pomračuju um i ne mogu na njega utjecati izravno, već samo neizravno, ovisno o tome hoće li um o njima promišljati.

No, tvrdi se da čak ni dobri anđeo ne može ući u dušu, premda ju prosvjetljuje. Isto tako ni viši anđeo ne može ući u nižega, premda ga prosvjetljuje, ali pritom djeluje samo izvana i s njime na opisani način surađuje. Stoga još manje može zli anđeo ući u dušu.

Tako je demon na tri načina opsjeo svećenikovo tijelo. Prvo, budući da je mogao ući u njegovo tijelo unutar fizičkih granica, stvarno se na­stanio u njegovoj glavi. Drugo, mogao je izvana djelovati na njegovu dušu, pomračivši mu um i lišivši ga razuma. Tako ga je mogao napasto­vati neprestano, bez prekida i odgoda. Možemo, međutim, reći da je svećenik od Boga primio taj dar da ga demon ne može neprestano na­pastovati. Treće, premda ga je demon lišio moći suvisloga govora, uvijek je bio svjestan svojih riječi, premda ne i njihova značenja. Po tome se taj način opsjedanja razlikuje od drugih, jer uglavnom čitamo da demoni opsjednute napastuju bez prestanka. O tome jasno svjedoči primjer opsjednutoga mjesečara iz Evanđelja, čiji je otac rekao Isusu: "Gospodine, smiluj se mojemu sinu jer je mjesečar i zlo mu je" (Matej, xvii); te žene koja je osamnaest godina bila zgrbljena, jer ju se opsjeo zao duh, te se nikako nije mogla uspraviti (Luka, xiii). Na te načine demoni bez sumnje mogu na nagovor vještica i uz pristanak Božji, mučiti ljude.

XI. POGLAVLJE O načinu na koji izazivaju svakojake, uglavnom teže bolesti.

Ne postoji tjelesna bolest, uključujući čak kugu ili padavicu, koju vještice ne mogu izazvati Božjim pristankom. To dokazuje činje­

nica da naučitelji Crkve ne isključuju nijednu vrstu bolesti. Točnost te tvrdnje potkrijepit će se i pozornim razmatranjem onoga, što je prije rečeno o moći demona i vještičjoj zlobi. Tom se materijom bavi i Nider u svojoj Knjizi pravila26 i Mravinjaku, gdje postavlja pitanje: "Mogu

26) 'Knjiga pravila'. 'Praceptorum divinae legis Liber', a postoji sedamnaest izdanja te knji­ge objavljenih prije 1500. Ovdje se koristim onim objavljenim u Douaiu 1612.

li vještice stvarno nauditi ljudima svojim vradžbinama", pri čemu ne izostavlja niti jednu bolest, pa i one neizlječive. I odgovara da to stvarno mogu činiti, nakon čega objašnjava kako i kojim sredstvima.

Što se tiče prve dvojbe, odgovara kako je pokazano u Prvom pitanju Prvoga dijela ove rasprave. To potvrđuje i sv. Izidor gdje opisuje vje-štičje radnje (Etimologije, gl. 8, 9.) i kaže da se nazivaju vješticama zbog težine svojih zločina, jer one uz pomoć vraga uznemiruju elemente podižući oluje, na već spomenute načine smućuju pamet ljudima, po­sve im oduzimajući razum, ili ga na drugi način teško oštećuju. Dalje dodaje da su kadre bez ikakvih otrova, već samo svojim pogubnim zazivima oduzeti i život ljudima.

To dokazuje i sv. Toma u Drugoj knjizi Sentencija, dist. 7 i 8, te u IV. Knjizi, dist. 34, a općenito svi teolozi pišu da vještice mogu uz pomoć vraga nanositi štetu ljudima i njihovim poslovima, na one načine kojima vrag sam može činiti zlo ili obmanjivati ljude, dakle, u njihovim poslovima, ugledu, tijelu, razumu i životu. To znači da te štete koje nanosi vrag bez vještice, mogu uzrokovati i vještice, što čak spremni­je čine da nanesu što veću uvredu božanskom Veličanstvu, kako smo naprijed pokazali.

U I. i II. odlomku Knjige o Johu nalazimo jasan primjer nanošenja štete svjetovnim stvarima. O povredi ugleda govori povijest blaženoga Jeronima, koji kazuje kako je vrag preuzeo obličje njegova prijatelja, nazaretskog biskupa sv. Silvana. Taj se zloduh noću uvukao u postelju jedne ugledne žene, počevši je zavoditi prostim riječima, nagovarajući je da s njime počini grješni čin. A kada ga je odbila, zloduh se u obličju svetoga biskupa sakrije ispod njezina kreveta. I kada su ga tražili i ondje pronašli, demon prljavim riječima slaže da je on biskup Silvan. Ujutro kada je demon nestao, svetac bijaše izvrgnut javnoj sramoti. No, kada je demon poslije na grobu sv. Jeronima priznao da je to učinio on u poprimljenom tijelu, biskup je ponovno povratio svoj dobar ugled.

O povredi tijela svjedoči primjer blaženoga Joba, kojega je vrag pogodio strašnim čirevima, za koje se pretpostavlja da je bila guba. A Sigisbert27 i Vincent iz Beauvaisa (Spec. Hist. XXV. 37) kazuju kako

27) 'Sigisbert'. Sigisbert iz Gemblouxa, čuveni benediktinski povjesničar, rođen je u Gem-blouxu (pr. Namur) oko 1035., gdje je i umro 5. studenog 1112. Bio je veoma plodonosan pisac, a najpoznatije mu je djelo 'Chronicon sive Chronographia', na kojemu se osnivaju mnogi kasniji povijesni tekstovi, a doživjelo je više izdanja. Sigisbertova se djela mogu pron­aći u: Migne, 'Patres Latini', CLX. Vrijedi uputiti se i na Hirschovu studiju 'De vita et scrip-tis Sigeberti Monachi Gemblacensis', Berlin, 1841.

je u majnskoj biskupiji u doba cara Luja II28, neki demon počeo obasi­pati kuće kamenjem, udarajući po njima kao maljem. Potom je javnim izjavama i širenjem glasina, izazvao svađu i zabrinutost među ljudima. Nakon toga je sve potaknuo na srdžbu protiv jednog čovjeka, tako da je zapalio sva konačišta u kojima je noćio, govoreći ljudima da svi pate zbog njegovih grijeha. Stoga je taj čovjek na kraju bio prisiljen spavati u poljima. A kada su svećenici radi te nesreće izgovarali molitve, demon je počeo toliko snažno udarati ljude kamenjem, da su mnogi od njih po­čeli krvariti. Povremeno bi se primirio, da bi potom opet počeo divljati, a to se nastavilo još tri godine, dok nije spalio sve kuće u gradu.

Što se tiče načina na koji demon može lišiti ljude razuma ili im uznemirivati unutarnja osjetila, možemo navesti primjere opsjednutih i mahnitih ljudi o kojima govore Evanđelja. A što se tiče smrti i činje­nice da demoni mogu ubiti neke ljude, o tome svjedoči knjiga Tobijina (vi), koja kazuje o sedam muževa djevice Sare, koji bijahu ubijeni radi svoje raskalašenosti i neobuzdane pohote prema toj djevici, kojoj nisu bili dostojni da joj budu muževi. Stoga zaključujemo da demoni mogu sami i još više uz pomoć vještica, na sve načine nanositi ljudima zlo.

Postavi li se, međutim, pitanje treba li te štete pripisati demonima, a ne vješticama, odgovaramo da ih valja pripisati njima kada ih oni izravno uzrokuju. Ali kada djeluju posredstvom vještica s ciljem podcje­njivanja i vrijeđanja Boga i radi uništenja duša, znajući da će im On, u svom gnjevu, dati veću vlast u činjenju zala; i stoga što oni uistinu čine nebrojena čarobnjaštva koja Bog ne bi dopustio samim demonima, već Svojim pravednim i nedokučivim sudom dopušta da ih čine po­sredstvom vještica radi njihova nevjerništva i odricanja katoličke vjere; takve se nesreće, stoga, opravdano pripisuju vješticama, premda je vrag možda njihov glavni pokretač.

S obzirom na to, kada žena uranja šibu u vodu i prska vodom zrak da izazove kišu, premda je sama ne uzrokuje i radi toga se ne može okriviti, ipak, budući daje sklopila ugovor s vragom, koji joj omogu­ćuje izvoditi takve radnje kao vještica, premda vrag izaziva kišu, ona ipak zaslužuje kaznu jer je nevjernica i izvodi vražje djelo, predajući se njegovoj službi.

Isto tako, kada vještica izrađuje voštanu figuru, ili neki drugi sličan predmet kako bi nekoga začarala; ili kada se izlijevanjem rastaljenog

28) 'Luj II.' Sin Lotara I., rođen oko 822. Godine 849. je postao suvladar, a 855. je naslijedio carsku krunu. Umro je 875.

olova u vodu prikaže nečija slika, koja se potom probada ili na neki drugi način oštećuje, uslijed čega čovjek kojega ta slika prikazuje, trpi bol; premda vještica ili neka druga osoba oštećuje samo sliku, dok pravu bol demon u nevidljivom obličju nanosi začaranome, to djelo ipak valja pripisati vještici. Jer, bez nje, Bog nikada ne bi dopustio vragu da nanosi povredu, niti bi on sam pokušao ozlijediti čovjeka.

Međutim, tvrdnja da demoni mogu sami i bez suradnje vještica, na­nijeti štetu čovjekovu ugledu, nameće dvojbu o tome mogu li demoni obeščastiti poštene žene, tako da ih se počne smatrati vješticama, kada se prikazuju u njihovu obličju prilikom opčinjavanja. Takve bi žene tada bez razloga izgubile ugled.

Odgovarajući na tu dvojbu moramo iznijeti nekoliko napomena. Prvo, rečeno je da demoni ništa ne mogu činiti bez Božjeg pristanka, kako je pokazano u posljednjem pitanju Prvoga dijela. Vidjeli smo i da im Bog ne daje toliko veliku vlast u činjenju zla pravednima i onima u stanju milosti, koliko grješnicima. A kako demoni imaju veću vlast nad grješnicima (vidi tekst: "Dokle god jaki29 i naoružani... itd."), Bog im dopušta da ih napastuju više nego pravedne. Konačno, premda im Bog dopušta da nanose štetu pravednima u njihovim poslovima, ugle­du i tjelesnome zdravlju, jer znaju da im je ta moć dana poglavito radi povećanja zasluga pravednika, demoni im stoga oklijevaju činiti zlo.

U svezi toga vrijedi razmotriti nekoliko točaka, a prva se odnosi na Božji pristanak. Druga se bavi pitanjem čovjeka za kojega se pretpo­stavlja da je pravednik, jer oni koji uživaju takav glas nisu uvijek i stvar­no u stanju milosti. Treća, zločinom za koji se sumnjiči nedužan Čovjek. Naime, taj zločin samim svojim podrijetlom nadmašuje sve zločine svijeta. Stoga valja reći da uz Božji pristanak, nedužnom čovjeku, bez obzira je li ili nije u stanju milosti, može biti naneseno zlo u njegovim poslovima ili ugledu. No, s obzirom na osobitost i težinu toga zločina (jer često smo navodili riječi sv. Izidora da se one nazivaju vješticama radi veličine svojih zločina), čini se da demon iz više razloga nikada ne može na opisan način štetiti ugledu nedužnoga.

Prije svega, postoji razlika između klevete za zločine, koji se čine bez sklapanja izričitog ili prešutnog ugovora s vragom, kao što su plja­čka, razbojstvo ili preljub, od klevete za zločine, koji se mogu pripisati nekome čovjeku samo ako je sklopio izričit ugovor s vragom. A takva

29) 'Jak'. 'Evanđelje po Luki' xi, 21.

su djela vještica, koja im se mogu pripisati samo ako uz pomoć vraga opčinjavaju ljude, životinje i plodove zemlje. Prema tome, iako vrag može štetiti ugledu ljudi s obzirom na neke druge zločine, čini se da ne može to činiti s obzirom na zločin, koji se ne može počiniti bez nje­gove suradnje.

Štoviše, do sada nije poznato je li vrag ikada uništio ugled nekom nedužnom čovjeku, i da je radi nekog zločina bio osuđen na smrt. Nadalje, osumnjičenom se izriče samo ona kazna, koju Kanon propisuje za nje­govo očišćenje, kako ćemo pokazati u Trećem dijelu ove rasprave, na mjestu na kojemu opisujemo drugi način izricanja presude vješticama.

Ondje je određeno da se osumnjičeni koji se ne uspije očistiti, mora smatrati krivim, ali da prije izricanja i izvršenja kazne zbog njegova grijeha, treba položiti svečanu prisegu kojom se odriče svih svojih za­bluda. No, ovdje govorimo o stvarnim događajima, jer do sada nije poznato je li neka nedužna osoba ikada bila kažnjena pod sumnjom za čarobnjaštvo, a neosporno je da Bog nikada neće dopustiti da se takvo što dogodi.

Osim toga, budući da On ne dopušta ni da nedužni, koji uživaju an­đeosku zaštitu, budu osumnjičeni za manje zločine, kao što su pljačka i slična zlodjela, tim će više željeti sačuvati one koji uživaju takvu za­štitu, od sumnje za zločin čarobnjaštva.

Neodrživ je prigovor koji se osniva na legendi o sv. Germanu, kada su demoni poprimili tijela drugih žena i sjeli za stol i ušli u postelju s muževima, obmanjujući ih da su to stvarne žene u svojim tijelima, koje su s njima jele i pile, kako smo prije spomenuli. Jer, žene se iz ovoga slučaja ne smiju smatrati nevinima. Kanon (Episcopi 26, pit. 2) takve žene osuđuje, jer misle da se stvarno prenose, iako to samo u svojoj mašti umišljaju, premda ih katkad, kako smo gore pokazali, demoni stvarno tjelesno prenose.

Ovdje, međutim, izlažemo pretpostavku da vještice mogu, uz prista­nak Božji, izazivati sve bolesti. A iz svega do sada rečenog valja zaklju­čiti da je to točno. Jer, crkveni naučitelji ne isključuju nijednu bolest, za što, uostalom, nema ni razloga jer, kako smo često ukazivali, priro­đena moć demona nadmašuje sve tjelesne moći. To nam je potvrdilo i naše iskustvo. Naime, premda je mnogo teže vjerovati kako su vješti­ce kadre izazvati gubu ili padavicu, jer te bolesti uglavnom proizlaze iz neke dugotrajnog fizičkog stanja ili poremećaja, više smo puta usta-

novili da su takve bolesti bile uzrokovane čarobnjaštvom. Tako se u baselskoj biskupiji, u okolici Alsacea i Lorraine, dogodilo da se jedan čestiti radnik grubo obratio nekoj svadljivoj ženi, koja mu je zato ljutilo zaprijetila da će mu se uskoro osvetiti. Čovjek tomu nije pridavao mno­go pozornosti, no iste je noći osjetio kako mu na vratu raste prišt. A kada ga je počešao, cijelo mu je lice i vrat oteklo, a čitavo mu je tijelo bilo prekriveno strašnim čirevima. Istoga je trenutka zatražio savjet pri­jatelja, rekavši im za ženinu prijetnju, te kako je uvjeren da mu je ta ista vještica to učinila nekom čarolijom. Ukratko, žena je uhićena i nakon ispitivanja je priznala svoj zločin. No, kada ju je sudac upitao zašto je i kako to učinila, odgovorila je: "Kada me taj čovjek uvrijedio, razljutila sam se i otišla kući. Moj me duh zaštitnik upitao zašto sam neraspolo-žena. Odgovorila sam mu, na što mi je ponudio svoju pomoć. Rekla sam mu da želim da mu je lice uvijek natečeno. Demon je potom otišao i nanio mu štetu bez moga znanja, jer nisam očekivala da će ga pogo­diti tako teškom gubom." I žena je nakon toga bila spaljena.

A u konstancijskoj biskupiji, između Breisacha i Freiburga, posto­ji jedna gubava žena (osim ako tijekom ove dvije godine nije otplatila dug grješne naravi), koja je ljudima pripovijedala, kako ju je ta ista nevolja zadesila radi slične svađe s drugom ženom. Naime, jedne noći kada je izašla pred kuću da obavi neki posao, lice joj zapuhne topli vjetar koji je dolazio iz smjera kuće druge žene, koja se nalazila nasu­prot njezine. Istoga je trenutka dobila gubu od koje i danas pati.

I konačno, kada je u istoj biskupiji, u području Schwarzwalda, tam­ničar podizao vješticu na lomaču na kojoj je trebala biti spaljena, ova mu reče: "Osvetit ću ti se" i puhne mu u lice. I tijelo mu istoga časa prekriju tako strašni čirevi da je nekoliko dana potom umro. Vrijeme nas priječi da na ovome mjestu nabrajamo strašne zločine te vještice, kao i mnoge druge primjere. A često smo se osobno uvjerili kako su neki ljudi bili začarani padavicom, pomoću jaja spaljenih s truplima, osobito vještica, kao i mnogim drugim čarolijama o kojima ne može­mo govoriti, a osobito kada bi se takva jaja podmetnula u njihovo jelo ili piće.

XII POGLAVLJE O načinu na koji izazivaju druge slične bolesti.

Tko bi mogao nabrojati sve one druge bolesti kojima su napadale ljude, kao što su sljepoća, najstrašniji bolovi i tjelesni grčevi? Ipak

iznijet ćemo nekoliko primjera, kojima smo osobno svjedočili, ili su o njima obavijestili jednoga od nas inkvizitora.

Kada je u gradu Innsbrucku provedena inkvizicija protiv nekih vje­štica, na svjetlo dana je, između ostalih, iznesen i sljedeći slučaj. Jedna čestita žena koja je bila zakonita supruga jednog člana kućanstva nad-vojvodine obitelji, dala je sljedeći službeni iskaz. Prije svoje udaje, obavljala je posao sluškinje u domu nekog građanina, čija je žena patila od velikih glavobolja. Jednoga ju je dana posjetila žena koja joj je rekla daje može izliječiti, te je počela izgovarati neke čarolije i izvoditi ob­rede, tvrdeći da će joj time ublažiti bolove. Pozorno sam promatrala (pripovijedala je spomenuta žena) što radi, i uočila sam da je izlila vodu u vazu, u kojoj se na neprirodan način počela uzdizati, pri čemu je iz­vodila i neke druge obrede koje ovdje nije potrebno opisivati. Uvidjev­ši da glavobolja moje gospodarice ne jenjava, prilično sam se srdito obratila vještici ovim riječima: "Ne znam što radite, ali što god da jest, to je čarobnjaštvo koje izvodite radi svoje koristi." Vještica joj na to odgovori: "Za tri dana ćeš znati jesam li ili nisam vještica." Tako je i bilo, jer kada sam trećega dana sjela za vreteno, iznenada sam u tijelu osjetila strašnu bol. Isprva je to bila unutarnja bol, tako da mi se činilo kao da mi oštrice probadaju svaki djelić tijela. Potom mi se učinilo da mi je glava toliko užarena, kao da u njoj neprestano izgara vrući ugljen. Osim toga, čitavo mi je tijelo, od tjemena do vrhova prstiju, bilo toliko gusto prekriveno bijelim prištevima da se među njih nije mogla umetnuti ni igla. Te sam neizdržive bolove trpjela zapomagajući i prizivajući smrt do četvrtoga dana. Konačno, gospodaričin mi je muž rekao da odem s njime u jednu tavernu. Slijedila sam ga teško hodajući, i kada smo stigli rekao mi je: "Gle! Na nadvratniku taverne leži hljepčić bijeloga kruha." "Vidim", odgovorih, na što mi on veli: "Skini ga ako možeš, jer će ti možda donijeti dobro." To sam i učinila, jednom se rukom jedva pri­državajući o vrata dok sam ga drugom uhvatila. "Otvori ga", reče mi gospodar, "i pozorno pogledaj što je unutra." Kada sam raspolovila hljeb, ugledala sam u njemu mnogo stvari, među kojima i neko bijelo zrnje

nalik prištevima na mojemu tijelu. Vidjela sam i neko sjemenje i bilje koje nisam mogla ni pogledati, a kamoli jesti, te kosti zmija i drugih životinja. Začuđeno sam upitala gospodara što mi valja učiniti, na što mi je rekao da sve to bacim u vatru. To sam i učinila. I, gle! Nije prošlo ni nekoliko minuta i u cijelosti sam ozdravila.

Protiv- supruge građanina, u čijoj je službi bila spomenuta žena, izneseno je još mnogo optužbi, koje su je teretile teškom sumnjom, osobito stoga što je održavala veoma bliske veze s poznatim vješticama. Pretpostavljalo se da je upravo ona rekla suprugu za hljeb koji se nala­zio iznad vrata taverne, jer je znala za vještičju čaroliju u njemu skri­venu, a sluškinja je nakon toga na opisani način ozdravila.

Da uvjerimo ljude u odvratnost tako velikoga zločina, vrijedi ispri­povijedati i priču o drugoj ženi iz istoga grada, koja je također bila začarana. Čestita i udana žena dala je sljedeći iskaz pod prisegom.

"Iza moje kuće", rekla je, "nalazi se staklenik koji graniči sa su­sjednim vrtom. Jednoga sam dana uočila da iz susjedina vrta do moga staklenika vodi staza, koja je prilično oštećivala moju zemlju. I dok sam, tako, stajala ispred vrata staklenika razmišljajući i jadikujući zbog te staze i štete koja je njome nanesena, iznenada mi pristupi susjeda i upita me sumnjam li na nju. Prestrašila sam se, jer je tu ženu pratio zao glas, pa sam joj samo odgovorila: "Otisci stopala na travi dokazuju štetu." Srdita, jer je nisam optužila kako se nadala, otišla je tiho mrml­jajući neke riječi. I, premda sam ih čula, nisam ih razumjela. Nekoliko dana poslije osjetila sam bolove u trbuhu i izrazito bolno probadanje, koje se širilo s lijeve na desnu stranu tijela, te kao da mi prsa probadaju dvije oštrice mača ili noža. Čitav sam dan i noć uznemirivala susjede svo­jim krikovima. A među ljudima koji su me sa svih strana dolazili utješiti, bio je i jedan glinar koji je održavao preljubničku vezu sa spomenutom vješticom. Sažalio se nad mojom bolešću i izrazio mi nekoliko riječi utjehe, te otišao. No, sljedećega je dana užurbano došao i, utješivši me, rekao: "Ispitat ću je li uzrok tvoje bolesti čarobnjaštvo i ako jest, izliječit ću te." I, dok sam tako ležala u krevetu, uzeo je rastaljeno olovo i izlio ga u posudu s vodom koju je stavio na moje tijelo. Kada se olovo ukru-tilo i poprimilo određeni oblik, rekao je: "Gle! Tvoja je bolest uzroko­vana čarobnjaštvom, a jedan od predmeta kojom je čarolija bačena, skriven je ispod tvoga kućnog praga. Izvadimo ga, pa će ti biti bolje." Potom ga je moj suprug otpratio do ulaznih vrata, gdje je glinar podigao

prag i rekao mome mužu da stavi ruku u rupu koja se pojavila, i izva­di sve što u njoj nađe. Tako je i učinio. Prvo je izvadio voštanu figuru veličine dlana, koja je bila posvuda izbušena i na stranama probodena dvjema iglama, točno na mjestima na kojima sam osjećala jaku bol. Potom je izvadio male vrećice u kojima su bili svakojaki predmeti, poput zrnja, sjemenja i kostiju. Nakon što su sve te stvari spalili, osjećala sam se bolje, premda ne u cijelosti. Naime, iako su probadanja i bockanja u tijelu prestala, i premda mi se povratio tek, čak ni danas nisam u potpunosti zdrava." Kada smo je upitali zašto nije posve ozdravila, odgovorila je: "Postoje neki drugi čarobnjački predmeti koji su skriveni i ne mogu ih pronaći. A kada sam upitala čovjeka kako je znao gdje su skriveni prvi predmeti, rekao mi je: 'Saznao sam to ljubavlju, koja navodi prijatelja da svome prijatelju odaje tajne. Naime, tvoja mi je susjeda to otkrila kada me nagovarala da s njome počinim preljub.'" To je priča o bolesnoj ženi.

No, kada bih počeo pripovijedati o svim slučajevima koji su se do­godili u tome gradu, trebao bih napisati čitavu knjigu. Jer, nebrojeno je mnogo muškaraca i žena koji su bili slijepi, hromi, klonuli ili pogo­đeni različitim bolestima, prisegnulo da su bili gotovo uvjereni da su njihove bolesti uzrokovale vještice, i da su te bolesti trpjeli određeno razdoblje ili čak do smrti. I sve što su rekli i posvjedočili bilo je istinito, s obzirom na konkretne bolesti ili smrt drugih osoba. Jer, ta zemlja obiluje štitonošama i vitezovima, koji se lako odaju porocima i zavode žene, koje potom odbacuju kada im se prohtije oženiti se čestitim že­nama. A njihove im se prezrene ljubavnice odlučuju osvetiti uglavnom preko njihovih žena, nadajući se da će se nakon njihove smrti ti mu­škarci vratiti svojim bivšim ljubavnicama.

Kada je, tako, nadvojvodin kuhar oženio skromnu djevojku iz stra­ne zemlje, vještica koja mu je bila ljubavnica, zaustavila ih je oboje na cesti i, u prisutnosti drugih čestitih ljudi, pretkazala djevojčinu začaranost i smrt, ispruženih joj ruku govoreći: "Nećeš još dugo uživati u svome suprugu." I sljedećega dana djevojka oboli i nakon nekoliko dana po­dlegne kletvi. Umirući uzvikne: "Jao! Umirem jer me žena, kako joj Bog dopusti, ubila svojim čarobnjaštvom. Ipak, rado odlazim u drugi, bolji brak s Bogom."

Na isti način, prema službenom izvješću, jedan vojnik bijaše ubijen čarobnjaštvom, kao i mnogi drugi koje ovdje neću spomenuti.

No, među njima je bio i jedan javnosti poznat gospodin, kojega je ljubavnica pozvala da kod nje prenoći. Ali, gospodin je poslao svoga

slugu da joj veli, da je ne može posjetiti te večeri jer je zaposlen, na što se žena razbjesni i reče slugi: "Idi i reci svome gospodaru da me neće dugo uznemirivati." Istoga je dana obolio, a tjedan dana potom i umro.

Postoje i vještice koje mogu začarati svoje suce pukim pogledom, i u javnosti se hvale da ne mogu biti kažnjene. Isto tako, te vještice mogu začarati utamničene zločince takvom upornom šutnjom, da ni pod najstrašnijim mučenjima ne priznaju svoja zlodjela.

A neke, pak, radi ostvarenja svojih opakih vradžbina, udaraju i pro­badaju raspelo i izgovaraju najprljavije riječi protiv čistoće Presvete Djevice Marije, najopakijim kletvama poričući rođenje našega Spa­sitelja iz Njezine netaknute utrobe. Na ovome mjestu nije umjesno po­noviti te odvratne riječi, niti opisivati njihove gnusne zločine, kako pisac ne bi uvrijedio pobožne. Ali, sve su one sačuvane i zapisane na drugim mjestima, uz iscrpan opis načina na koji je neka krštena Židovka upućivala mlade djevojke u tajne čarobnjaštva. A jedna je od njih, ime­na Walpurgis, koju su iste godine okupljeni oko njezine smrtne postelje preklinjali da ispovijedi svoje grijehe, izjavila: "Tijelom sam se i dušom predala đavlu. Nema nikakve nade za moj oprost." I tako je umrla.

Te primjere nismo spomenuli radi sramote, već radi pohvale i slave preuzvišenog nadvojvode. Jer, on je uistinu bio pravi katolički princ, koji je veoma gorljivo surađivao s crkvom u Brixenu na istrebljenju vještica. Spomenuli smo ih, naime, s mržnjom i prijezirom spram tog velikog zločina, i s ciljem da ohrabrimo ljude da nikada ne prestanu osvećivati njihova zlodjela i uvrede, koje te bijednice nanose Stvoritelju i našoj svetoj vjeri, da ne spominjemo tek one svjetovne gubitke koje uzrokuju. A upravo je odricanje vjere njihov najveći i najstrašniji zločin.

XIII. POGLAVLJE Kako primalje koje su vještice, čine najstrašnije zločine kada ubijaju djecu, ili ih na najopakiji način žrtvuju demonima.

Ne smijemo propustiti spomenuti kakve štete vještice-primalje na­nose djeci i to, prvo, ubijajući ih i, drugo, bogohulno ih žrtvujući

demonima. U gradu Zabernu u biskupiji Strasburg, nalazi se čestita žena posvećena Blaženoj Djevici Mariji, koja pripovijeda svoju priču, koju u nastavku iznosimo, svim gostima koji dolaze u njezinu tavernu poznatu pod imenom 'Crni orao'.

"Dok sam bila trudna", priča, "sa svojim zakonitim mužem, koji je danas mrtav i kako mi se vrijeme (poroda) približavalo, jedna me prima­lja neprestano nagovarala da je zaposlim kako bi mi pomogla pri poro­đaju mojega djeteta. No, znala sam da je prati zao glas i, premda sam uposlila drugu ženu, utješnim sam je riječima uvjeravala da ću pristati na njezin zahtjev. A kada su mi počeli trudovi, pozvala sam k sebi onu drugu primalju, što je prvu veoma razljutilo, tako da je jedne noći, ot­prilike tjedan dana nakon poroda, ušla s još dvije žene u moju sobu i stala pokraj moga kreveta. Kada sam pokušala dozvati muža, koji je spavao u drugoj sobi, svi su mi udovi i jezik obamrli, tako da sam mogla samo gledati i slušati, jer nisam mogla pomaknuti nijedan drugi mišić. Tada vještica, koja je stajala između druge dvije žene, reče: "Gledajte! Ova opaka žena koja mi nije dopustila da joj budem primalja, neće proći nekažnjena!" Druge su je dvije preklinjale da me poštedi, govoreći joj: "Nijednoj od nas nije nikada naudila." Ali vještica im odgovori: "Stavit ću joj nešto u utrobu jer me uvrijedila. No, da vam udovoljim, neće pola godine osjetiti nikakvu bol, no nakon toga će iskusiti dovoljno muka." Potom mi je prišla i dotaknula mi trbuh rukama. I učinilo mi se kao da mi je izvadila utrobu i stavila je u nešto što, nažalost, nisam mogla vidjeti. A kada su otišle, ponovno sam zadobila sposobnost govora, te sam od­mah pozvala svoga muža i rekla mu što se dogodilo. On je to, međutim, pripisao mojoj trudnoći i rekao: "Vi trudnice uvijek patite od mašte i privida." I nikako ga nisam mogla uvjeriti da govorim istinu, pa sam mu rekla: "Smilovala mi se na šest mjeseci. Neću li nakon toga osjetiti nikakve muke, vjerovat ću ti.""

Isti je događaj povjerila i svome sinu koji ju je toga dana posjetio, a obavljao je službu nad-đakona u tome kraju. I što se dogodilo? Na­kon točno šest mjeseci, žena osjeti u svome trbuhu tako strašnu bol, da je svojim krikovima danju i noću uznemirivala sve susjede. Budući da je osobito štovala Djevicu Mariju, kako je sama rekla, svake je subote postila jedući kruh i vodu, i bila je uvjerena da je bila izbavljena Nje­zinim posredovanjem. Naime, jednoga dana kada je poželjela obaviti prirodnu radnju, iz njezina tijela ispadoše sve one nečiste stvari. Stoga je pozvala svoga muža i sina i rekla im: "Jesu li ovo prividi? Nisam li rekla da će se istina obznaniti nakon pola godine? Je li me itko vidio da jedem trnje, kosti i iverje?" Jer, među izmetom se nalazilo trnje dugo poput dlana, kao i mnoštvo drugih stvari.

Nadalje (kako smo rekli u Prvome dijelu), sluga kojemu se sudilo u Breisachu, priznao je da vjeri najviše štete nanose primalje koje su vještice. A to su jasnije od dana pokazala svjedočanstva nekih vještica, koje su kasnije spaljene.

Tako je u gradu Dannu u baselskoj biskupiji, vještica prije svoga spaljivanja priznala da je ubila više od četrdesetoro novorođenčadi, probadajući im tjemena iglom sve do mozgova.

Konačno, jedna je druga žena u strasburškoj biskupiji priznala da je ubila više djece nego što ih može nabrojati. A bila je uhićena dok je to činila. Naime, neka ju je žena iz drugoga grada pozvala da joj bude primalja, a nakon što je obavila svoj posao, vratila se kući. Međutim, dok je izlazila kroz gradska vrata, kroz ogrtač u koji se omotala, ispade ruka novorođenčeta. To vidješe ljudi koji su sjedili pokraj kapije. I kada je žena odmakla, podigli su sa zemlje nešto za što su mislili da je komad mesa. No, kada su bolje pogledali, shvatili su da je riječ o prstima dječje ruke. O tome su odmah obavijestili magistrate, koji su ustanovili da je to ruka djeteta koje je umrlo prije krštenja. Vješticu su uhitili i ispitali, pri čemu je priznala svoj zločin i rekla, kako smo spomenuli, da je ubila više djece nego što ih može nabrojati.

Vještice takva djela čine iz sljedećega razloga. Pretpostavlja se da to čine na zapovijed zlih duhova, a katkad i svojom voljom. Naime, demon zna da takva djeca, radi kazne gubitka30 ili radi prvoga grijeha, ne mogu ući u Kraljevstvo Nebesko. Na taj način odgađaju posljednji sud, na kojemu će demoni biti osuđeni na vječne muke, budući da se tako broj odabranih sporije popunjava, a čijim će ispunjenjem svijet biti uništen. Osim toga, kako je prije pokazano, vrag uči vještice kako da iz udova takve djece izrade pomast, koja je veoma korisna za njihove vrad-žbine.

Da ukažemo na odvratnost toga grijeha, ne smijemo prešutjeti slje­deći strašan zločin. Naime, kada ne ubijaju djecu, vještice ih bogohulno nude vragu i to na ovaj način. U trenutku kada se dijete rodi, primalja, nije li sama majka vještica, iznosi novorođenče iz sobe pretvarajući se da ga ide ugrijati, te ga podiže u zrak i nudi Princu svih demona, naime, Luciferu i svim zlim duhovima. A to čine ispred kuhinjskog ognjišta.

Jedan čovjek pripovijeda da njegova žena, u trenutku kada je tre­bala roditi, protivno uobičajenom ponašanju trudnica, nije dopustila

30) 'Kazna gubitka'. Poena damni.

nijednoj dragoj ženi da pristupi njezinu krevetu, osim svojoj kćeri koja joj je pomagala pri porodu. Kako je htio otkriti razlog, muž se sakrio i promatrao čitav svetogrdni obred posvećivanja djeteta vragu koji smo opisali. Pri tome mu se učinilo da se dijete samo, vražjom moći, uspinja-lo lancem o koji bijahu obješeni kuhinjski lonci. Prestravljen strašnim čarolijama kojima su zazivale vraga i drugim nečistim obredima koje su izvodile, muškarac je oštro zahtijevao da dijete bude odmah kršteno. I dok su prelazili preko mosta iznad rijeke, da odvedu dijete u drugo selo gdje se nalazila crkva, muškarac je izvukao svoj mač i nasrnuo na kćer koja je nosila dijete, govoreći u prisutnosti drugih dviju osoba: "Nećeš prenijeti dijete preko mosta. Ili će ga prijeći samo ili ću te utopi­ti u rijeci." Kći se prestrašila, kao i druge dvije žene u njezinu društvu, upitavši ga je li sišao s uma (jer čovjek nikome osim dvojici muškaraca koji su bili s njime, nije odao što je vidio). I on odgovori: "Pokvarena kurvo! Svojim si čarolijama učinila da se dijete uspinje lancem u ku­hinji. Sada učini da samo prijeđe preko mosta ili ću te utopiti u rijeci." Kći, stoga, spusti dijete na most i svojim umijećem zazove vraga. I od­jednom ugledaju dijete na drugoj strani mosta. A kada su se vratili kući nakon što je svećenik krstio dijete, muž, budući daje sada imao svjedoke koji su mogli potvrditi da mu se kći bavi čarobnjaštvom (jer prije nije mogao dokazati zločin žrtvovanja vragu jer mu je jedini svjedočio), optužio je pred sucem kćer i ženu nakon proteka vremena njihova očišćenja. I obje bijahu spaljene, a zločin primalja koje su obavljale taj bezbožni obred žrtvovanja, bijaše razotkriven.

No, ova priča nameće dvojbu s kojim ciljem ili svrhom se izvodi to bezbožno žrtvovanje djece, i kakvu korist od njega imaju demoni? Možemo odgovoriti da demoni to čine iz tri razloga, koji služe njihovim najopakijim ciljevima. Prije svega to čine radi svoje oholosti, koja nikada ne jenjava; kako je rečeno: "I mrzitelji tvoji glave podižu."31

Jer, svim se silama trude pokoriti se božanskim obredima i ceremoni­jama. Drugi je razlog taj, da ljude lakše zavaravaju prividno pobožnim djelima. Na isti način zavode i mlade djevice i dječake. Premda ih mogu vabiti posredstvom zlih i pokvarenih ljudi, radije ih obmanjuju čarobnim zrcalima i odrazima iz vještičjih noktiju, navodeći ih da vjeruju kako vole nevinost, premda je preziru. Jer, vrag iznad svega prezire Blaženu Djevicu jer mu je glavu satrla. Tako i tim prinošenjem djece, obmanju-

31) 'Glave podižu.' Psalam 83:3

ju vještice i navode ih na grijeh nevjere pod prividom krijeposnoga čina. A treći je razlog taj da prisiljavajući vještice da im posvećuju djecu dok su još u kolijevci, doprinose umnažanju njihova bezbožna umijeća radi svoje koristi.

To svetogrđe, pak, na tri načina šteti djetetu. Prije svega, vidljive se žrtve Bogu izrađuju od vidljivih stvari, kao što su vino, kruh ili plodo­vi zemlje, a sve su to znaci štovanja i pokornosti Bogu, kako je rečeno u Knjizi Sirahovoj (xxxv): "Ne pokazuj se pred Gospodom praznih ruku." A takve se žrtve ne smiju poslije upotrijebiti u profane svrhe. Stoga sveti otac Ivan Damaščanski veli: "Žrtve koje se prinose u crkvi pripadaju samo svećenicima, no oni ih ne smiju upotrijebiti u svoje svrhe, veći ih imaju pobožno raspodijeliti tako da dio posvete Bogu, a dio udje­ljuju siromašnima." Iz toga slijedi da dijete, koje je žrtvovano vragu u znak njegova štovanja i pokornosti, katolici nikako ne mogu posvetiti pobožnome životu i predati dostojnoj i plodnoj službi Bogu za nje­govu i dobrobit drugih ljudi.

Tko, naime, tvrdi da djeca ne trpe kazne radi grijeha majki i drugih ljudi? Možda će se netko pozvati na prorokove riječi: "Sin neće trpjeti radi očeva grijeha." No, odlomak iz Izlaska (xx) veli: "Jer, ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca, onih koji me mrze, na djeci do trećeg i četvrtog koljena." A značenje je tih izreka slje­deće. Prva govori o duhovnoj kazni, koja proizlazi iz Nebeskoga ili Božjega, a ne ljudskog suda. A to je kazna koja pogađa dušu, kao što je gubitak ili uskrata milosti ili kazna boli, odnosno vječnih muka pak­lenog ognja. Takvom se kaznom čovjek kažnjava samo radi svojih gri­jeha, onoga naslijeđenoga prvim grijehom ili osobnoga grijeha.

Drugi tekst govori o onima koji oponašaju grijehe svojih otaca, kako objašnjava Gracijan32 (I, 4. pit., itd.), koji pruža druga objašnjenja zašto Bog kažnjava čovjeka drugim kaznama, ne samo radi grijeha koje je počinio ili bi ih mogao počiniti (u čemu ga sprječava kazna koju taj grijeh za sobom povlači), već i radi grijeha drugih ljudi.

32) 'Gracijan'. Malobrojne poznate podatke o autoru djela 'Concordantia discordantium ca-nonum' ('Usklađenje neusklađenih kanona'), poznatijeg pod naslovom 'Decretum Gra-tianum' ('Gracijanov dekret), valja sakupiti iz samoga njegova djela. Gracijan je rođen u Italiji, vjerojatno u gradu Chiusiju. Pripadao je Kalmaldoleškom redu i predavao je na bolonjskoj školi. Nije sigurno kada je točno dovršio svoj 'Dekret', no općenito se smatra da je ta zbirka sastavljena 1151. Neki suvremeni autoriteti, međutim, skloniji su isticati 1140. godinu. Gra­cijan je umro prije 1179. ili, prema nekima, 1160. Smatra se utemeljiteljem znanosti kanon­skoga prava.

Stoga se ne može tvrditi da čovjek trpi kaznu bez razloga i bez gri­jeha, koji je uzrok kazne. Naime, zakon propisuje da nitko ne smije biti kažnjen bez grijeha, osim ako za to ne postoji kakav razlog. No, uvje­reno tvrdimo da takav razlog uvijek postoji, premda ga mi možda ne poznajemo. Vidi što kaže sv. Augustin (XXIV, 4.) Ne možemo li, pak, prodrijeti u dubinu Božjega suda, znamo da je ono što On kaže istina, i da je ono što čini pravedno.

Valja, međutim, ukazati na razlikovanje nedužne djece, koju demo­nima ne žrtvuju njihove majke koje su vještice, već primalje, koje ih krišom, kako smo spomenuli, kradu iz zagrljaja i utrobe čestite majke. Takva djeca nisu izgubila milost u toj mjeri da moraju biti sklona ta­kvim zločinima. Ali pobožno je vjerovati da bi lako mogla prihvatiti majčine vrline.

Djeca koja su tako svetogrdno žrtvovana trpe i sljedeću štetu. Kada čovjek sebe žrtvuje Bogu, tada Ga prihvaća kao svoj Početak i Kraj. Ta je žrtva najvrednija od svih njegovih vanjskih žrtava, jer počinje njegovim stvaranjem, a završava njegovom slavom. ("Žrtva Bogu duh je raskajan; srce raskajano, ponizno, Bože, nećeš prezreti" Psalam 51:19.) Slično tomu, kada vještica žrtvuje dijete vragu, predaje (posvećuje) mu njegovo tijelo i dušu kao njihov početak i kraj u vječnome proklet­stvu. Stoga dijete može samo nekim čudom biti izbavljeno od plaćanja tako velikoga duga.

Često u povijesnim knjigama čitamo o tek rođenoj djeci, koju su nji­hove majke, obuzete nekom strašću ili duševnim poremećajem, nepro­mišljeno žrtvovale vragu, i kako se tek u odrasloj dobi, s velikom mukom i uz pristanak Božji, uspijevaju osloboditi vražjeg ropstva. A o tome Knjiga primjera, Presveta Djevica Marija pruža obilje primjera od kojih osobito vrijedi istaknuti slučaj čovjeka, kojega vrhovni pontif-eks nije mogao izbaviti od vražjih kušnji. No, kada su ga poslali ne­kome svecu koji živi na Istoku, ovaj ga je nakon mnogo muka oslobo­dio od ropstva posredovanjem same Presvete Bogorodice.

Čak i da Bog tako oštro kažnjava nepromišljenu (neću se poslužiti izrazom žrtvu) posvetu srdite majke, kojoj muž nakon tjelesnoga sje­dinjenja kaže: "Nadam se da će iz ovoga nastati dijete", a ona mu odgo­vori: "Neka dijete ide do vraga!" Koliko je, onda, veća kazna za gore opisanu uvredu Božanskog Veličanstva!

Treća posljedica tog svetogrdnog žrtvovanja je usađivanje u dijete sklonosti ka opčinjavanju ljudi, životinja i plodova zemlje. To pokazuje

sv. Toma u 108. pitanju 2. knjige, gdje govori o svjetovnoj kazni, i o tome kako neki bivaju kažnjeni radi tuđih grijeha. On, naime, veli da su sinovi, u smislu tjelesnog, vlasništvo svojih očeva i da sluge i životinje pripadaju svojim gospodarima. Iz toga slijedi da sinovi često ispaštaju radi svojih očeva, kada su oni kažnjeni u svom imetku.

Taj se slučaj posve razlikuje od onoga što je rečeno o tome kako Bog, radi grijeha očeva, kažnjava djecu do trećega i četvrtoga naraštaja. Jer, ondje je riječ o onima koji oponašaju grijehe svojih očeva, dok ovdje govorimo o onima koji ispaštaju umjesto svojih očeva, a nisu opona­šali njihove grijehe, već samo nasljeđuju posljedice tih grijeha. Na taj je način Davidov sin rođen iz preljuba prerano umro; i radi toga su na zapovijed bile pobijene sve životinje Amalečana. Ipak, mnogo je toga nedokučivo.

Na temelju svega što smo do sada izložili, možemo zaključiti da su takva djeca do kraja života, sklona čarobnjaštvu. Jer, kao što Bog očiš-ćuje od grijeha sve što Mu je posvećeno, čemu svjedoče djela sveta­ca, kada roditelji predaju Bogu plodove koje su izrodili, tako i vrag ne prestaje kužiti zlom ono što mu se žrtvuje. To potkrepljuju mnogi pri­mjeri iz Staroga i Novoga zavjeta. Tako su mnogi patrijarsi i proroci, poput Izaka, Samuela i Samsona, kao i Aleksije i Nikola33 i mnogi dru­gi, bili milošću vođeni u sveti život.

I na kraju, iz osobnoga iskustva znamo da se kćeri vještica uvijek sumnjiče za bavljenje sličnim umijećima, jer oponašaju zločine svojih majki, i da je uistinu sve vještičje potomstvo zaraženo. A tomu je ra­zlog, kao i svemu što je do sada rečeno, činjenica da vještice radi ugo­vora koje su sklopile s vragom, za sobom uvijek moraju ostaviti naslje­dnika i pozorno ga uputiti u tajne svoga umijeća, kako bi mogle ispuniti svoj zavjet da će učiniti sve za umnažanje broja vještica.34 Jer, kako je moguće, a što se često pokazalo točnim, da nježne djevojčice u dobi

33) 'Aleksije'. Sv. Aleksije, ispovjednik. Spomendan: 17. srpnja. U bazilici i crkvi svetih Bo-nifacija i Alesija all'Aventina u Rimu, ispod glavnoga oltara, pohranjeni su ostaci tijela sv. Bonifacija i sv. Aleksija. Sv. Agla pokopan je u ispovjedaonici.

34) 'Broj vještica.' Francesco Maria Guazzo u 'Compendium Maleflcarum' (Milano, 1608.), veli da vještice obećavaju vragu: "da će svim svojim silama i nagovorima nastojati privući druge muškarce i žene svojim gnusnim umijećima i pridobiti ih za štovanje Sotone." Tako je Janet Breadheid iz Auldearnea, njezin muž "potaknuo na bavljenje tim umijećem." (Pitcaim, 'Criminal Trials', Edinburgh, 1833.) U Salemu su neke vještice optužile svećenika Georgea Burroughsa da ih je: "zaveo i uhvatio u zamku čarobnjaštva." Vidi moju knjigu 'History of Witchcraft', III. pogl., str. 83-84.

od osam ili deset godina, podižu oluje i tuče, osim ako ih njihove majke nisu žrtvovale vragu na temelju takvoga s njime sklopljenoga ugovora? A djeca ne mogu sama činiti takva djela odričući se vjere, čime zapo­činju odrasle vještice, a to stoga što nisu upoznata ni s jednim člankom vjere. Izložit ćemo primjer jednog takvog djeteta.

Jedan ratar iz vojvodine Švabije, poveo je svoju mladu kćer, koja je tek navršila osam godina, sa sobom na polje da provjeri kako mu rastu usjevi. Kada se počeo žaliti zbog suše govoreći: "Jao! Kada će pasti kiša?", djevojčica ga, u svoj nevinosti srca, upita: "Oče, želiš li kišu mogu ti je brzo poslati." A otac joj veli: "Što? Zar ti znaš proizvesti kišu?" Na što mu djevojčica odgovori: "Znam proizvesti kišu, kao i oluje i tuče." I otac ju upita: "Tko te to naučio?" "Moja majka", odgovori, "ali rekla mi je da to nikome ne kažem." A otac će na to: "Kako te to naučila?", na što mu kći odgovori: "Poslala me učitelju koji će učiniti sve što ga zatražim u bilo koje vrijeme." A otac joj veli: "Jesi li ga ikada vidjela?" "Katkad sam viđala muškarce kako dolaze k mojoj majci i odlaze, a kada sam je pitala tko su oni, rekla mi je da su to naši gospodari kojima me predala, i da su veoma moćni i bogati zaštitnici." Otac se zaprepasti i upita je može li onda uistinu izazvati oluju. I kći mu odgovori: "Da, ako imam malo vode." Potom odvede djevojčicu do obližnjega potoka i reče joj: "Učini to, ali samo iznad naše zemlje." I djevojčica uto stavi svoju ruku u vodu i promućka je zazivajući ime svoga gospodara, kako ju je majka naučila i, gle! Kiša se spusti samo na njihovo polje. Vidjevši to, otac reče: "Učini da sada padne tuča, ali samo na jedno od naših polja." I kada je djevojčica i to učinila, otac se posve uvjerio, te je optužio svoju ženu pred sucem. Ženu su uhitili i osudili na lomaču. No, kćeri bijaše oprošteno i svim se srcem posvetila Bogu, jer od tada više nikada nije mogla izvoditi te vradžbine.

XIV POGLAVLJE Ovdje izlažemo različite načine kojima vještice nanose štetu stoci.

Kada je sv. Pavao rekao: "Zar je Bogu do volova?"35, time je mislio da su sve stvari podložne Božanskoj providnosti, dakle i ljudi i

životinje, kako veli psalmist36, no da sinovi čovječji uživaju Njegovu osobitu zaštitu. Stoga kažem, ako vještice uz pristanak Božji nanose zlo ljudima, nedužnima i grješnicima, i ako su roditelji začarani po svojoj djeci, koja se smatraju njihovim vlasništvom, tko, tada, može dvojiti da vještice, uz pristanak Božji, mogu nanositi razne štete stoci i plodovima zemlje, koji su također njihovo vlasništvo? A vrag je tako udario i na Joba, da mu je pobio svu stoku. Stoga nema ni najmanje farme na kojoj žene jedna drugoj ne povređuju krave, isušujući im mlijeko i često ih ubijajući.

No, razmotrimo prvo najmanju od tih šteta, naime, isušivanje mlijeka. Na pitanje kako to čine, odgovaramo pozivajući se na blaženoga Al­berta, koji u svojoj knjizi O životinjama veli da je mlijeko prirodna mjesečnica kod svih životinja. I, poput svake druge tekućine u ženi, nije li zaustavljena nekim prirodnim uzrokom, tomu je uzrok čarobnjaštvo. Istjecanje mlijeka prirodno se zaustavlja kada je životinja bremenita. A zaustavlja se bolešću izazvanom nekim vanjskim uzrokom, kada ži­votinja jede neko bilje koje je takve naravi da isušuje mlijeko, i krava radi toga obolijeva.

A vještice to mogu uzrokovati na različite načine čarobnjaštvom. Tako će u noći nekih svetkovina, radi veće uvrede božanskog Veličanstva i slijedeći upute vraga, vještica sjesti u kut svoje kuće s vjedrom među nogama, zabost će nož ili kakvo oruđe u zid, i pretvarati se kao da ga svojim rukama muze. Potom će pozvati svoga duha zaštitnika, koji s njome uvijek surađuje i reći mu da želi mlijeko određene krave iz od­ređene kuće, koja je zdrava i ima ga u obilju. I zloduh će u času izmu­sti mlijeko iz vimena te krave, i odnijeti ga vještici na mjesto na koje­mu sjedi, tako da izgleda kao da istječe iz noža.

Kada se o tome javno propovijeda ljudima, time ne stječu nikakvo pogubno znanje, jer, bez obzira može li tkogod prizvati vraga misleći

35) 'Volovi.' 1 Korinćanima, 9:9. 36) 'Psalmist' Psalam 36:7,8.

da će mu to biti dovoljno da izvede takvu čaroliju, obmanjuje se, jer svoju nevjeru nije potvrdio prisegnuvši na štovanje vraga ili odricanjem vjere. Ovo sam izložio radi onih koji misle da neke stvari o kojima pišem, ne bi trebalo propovijedati ljudima jer bi mogli steći loše spoznaje. Međutim, nema nikakve opasnosti da će itko od svećenika saznati kako se izvode radnje koje ovdje spominjemo. A zapisane su upravo s ciljem odvraćanja ljudi od toga gnusnog zločina, i korisno ih je javno propovi­jedati kako bi se suci potaknuli da gorljivije kažnjavaju strašan zločin poricanja vjere. Ipak, ne valja ih uvijek propovijedati na takav način, jer laici uglavnom razmišljaju o svjetovnim gubicima, poglavito se zamara­jući zemaljskim, negoli duhovnim stvarima. Stoga suci revnije kažnja­vaju vještice optužene za nanošenje svjetovnih gubitaka. No, tko može dokučiti prepredene naume vraga?

Poznajem ljude iz jednoga grada, koji su se u svibnju zaželjeli svi­banjskog maslaca. Dok su, tako, šećući stigli do livade, sjeli su uz potok i jedan od njih, koji je sklopio nekakav izričit ili prešutan ugovor s vragom, reče: "Pribavit ću vam najbolji svibanjski maslac." I istoga tre­nutka svuče sa sebe odjeću, uđe u potok, te sjedne leđima okrenut struji i, dok su ga ostali promatrali, izgovori neke riječi i prebaci vodu preko leđa, te u kratko vrijeme iz nje izvadi veliku količinu masla, kakvo su lokalne žene u svibnju prodavale na tržnici. Ostali ga kušaše i izjaviše da je uistinu veoma dobar maslac.

Iz toga o njima možemo zaključiti sljedeće. Ili je riječ o pravim vješ-cima, koji su sklopili izričit ugovor s vragom, ili na temelju kakvog prešutnog dogovora znaju da će vrag učiniti što ga zatraže. Prvi slučaj nije potrebno objašnjavati, jer takve su prave vještice. No, ako je riječ o drugoj vrsti, tada su ih primalje ili njihove majke još kao djecu bo­gohulno žrtvovale vragu, koji im stoga pomaže.

Može se, međutim, prigovoriti da je sam vrag pribavio maslac bez ikakva izričitog ili prešutnog ugovora, i bez prethodno iskazanog mu štovanja od strane ljudi. Odgovaramo da nitko nikada ne može prib­jeći vražjoj pomoći u takvim stvarima bez njegova zazivanja, i da je onaj tko na takav način traži njegovu pomoć, otpadnik od vjere. Tako tvrdi sv. Toma u Drugoj knjizi Sentencija, dist. 8, u pitanju: 'Može li se otpa­dnikom od vjere smatrati onaj, koji se utječe za pomoć đavlu.' I premda se blaženi Albert Veliki slaže s ostalim naučiteljima, on izričitije tvrdi da je u takvim slučajevima riječ o apostaziji riječju ili djelom. Jer se

zazivanja, zaklinjanja, kađenja i klanjanja izvode kada je s vragom sklopljen otvoren ugovor, čak i kada mu čovjek nije predao dušu i tijelo, niti se u cijelosti ili dijelom odrekao vjere. Naime, čovjek pukim zazi­vanjem vraga čini otvorenu verbalnu apostaziju. No, nema li izričitog zazivanja, već samo radnje koja rezultira nekom posljedicom, koju može uzrokovati samo vrag, i bez obzira izvršava li je čovjek odmah zazivanjem vraga, izgovaranjem nekih drugih nepoznatih riječi ili bez izgovaranja riječi, ali s tim naumom - to je slučaj, kako tvrdi blaženi Albert, apostazije djelom, jer tu radnju zahtijeva vrag. Ali, kako je očekivanje ili prihvaćanje vražje pomoći uvijek uvreda vjere, i to je apo-stazija.

Zaključuje se, dakle, da je vračar, bez obzira na koji je način pribavio maslac, učinio to uslijed prešutnog ili izričitog ugovora sklopljenog s vragom. A da je bila riječ o izričitom ugovoru, ponašao bi se na način uobičajen vješticama. Stoga je vjerojatnije da je s njime bio vezan pre­šutnim ili tajnim ugovorom, koji je s vragom sklopio osobno ili je to uči­nila njegova majka ili primalja. A tvrdim da ga je sklopio osobno, jer je on izveo samo neke radnje, očekujući da vrag proizvede posljedicu.

Drugi zaključak koji izvodimo iz opisane i sličnih radnji jest sljedeći. Vrag ne može stvarati nove vrste. Stoga, kada je prirodni maslac izne­nada izronio iz vode, vrag ga nije proizveo pretvarajući vodu u mlijeko, već je uzeo maslac s nekog mjesta na kojemu se čuvao, i stavio ga u čovjekove ruke. Ili je, pak, uzeo prirodno mlijeko iz stvarne krave, i hitro ga smućkao u prirodan maslac. Jer, kako su umješne žene kadre veoma brzo proizvesti maslac, vrag to može učiniti u najkraćem roku i odnijeti ga čovjeku.

Na isti način neki čarobnjaci, kada im se prohtije piti vino ili požele nešto drugo, jednostavno noću izađu u selo s čuturom ili vrčem, koji se ubrzo napuni vinom. Naime, to čini demon koji ih puni prirodnim vi­nom uzetim iz neke bačve.

Što se, pak, tiče načina na koji vještice ubijaju životinje i stoku, va­lja reći da tada postupaju isto kao s ljudima. Mogu ih začarati dodirom i pogledom ili samo pogledom. Ili, pak, tako da ispod praga stajskih vrata ili u blizini pojilišta, sakriju kakav talisman ili drugu čaroliju.

Na takav su način, vještice spaljene u Ratisbonu, o kojima ćemo poslije nešto više govoriti, demoni uvijek nagovarali da začaraju naj­bolje konje i najugojeniju stoku. A kada su ih upitali kako su to radile,

jedna od njih, imena Agnes je rekla da su običavale skrivati određene predmete ispod praga stajskih vrata. A upitavši je koji su to bili pred­meti, odgovorila je: "Kosti različitih vrsta životinja." Potom su je pitali u čije je ime to činila, na što je rekla: "U ime vraga i drugih zlih duho­va." Druga vještica imena Anna, ubila je dvadeset tri konja nekog gra­đanina koji je bio vozar. Kada je taj čovjek kupio dvadeset četvrtog konja, radi čega je posve osiromašio, ušao je u staju i rekao vještici koja je stajala pred vratima njegove kuće: "Gle, kupio sam konja i zaklinjem se Bogom i Njegovom Svetom Majkom da ću te svojim rukama ubiti ugine li taj konj." To prestraši vješticu, te ona ostavi konja na miru. No, kada su je uhitili i pitali kako je činila te stvari, odgovorila je da je jednostavno iskopala malu rupu, u koju je vrag potom stavio neke njoj nepoznate predmete. Iz toga se zaključuje da vještica surađuje s vra­gom makar i svojim dodirom ili pogledom. Jer, Bog ne dopušta vragu da nanosi zlo stvorenjima bez nekog oblika suradnje vještice, o čemu smo prije govorili. A on to čini radi veće uvrede božanskog Veličanstva.

Pastiri su često običavali vidjeti, kako životinje na polju prije smrti tri ili četiri puta skoče visoko u zrak. A to izazivaju vještice na nagovor vraga.

Jedan veoma bogati čovjek iz područja između grada Fiessena i planine Ferrer u strasburškoj biskupiji, potvrdio je da je u Alpama tije­kom godine dana uginulo više od četrdeset volova i krava u njegovu i vlasništvu drugih ljudi, koje su bile začarane jer u to vrijeme nije vla­dala nikakva prirodna pošast ili bolest. To je dokazao tvrdnjom da stoka, kada je riječ o nekoj prirodnoj pošasti ili bolesti, ne ugiba odjed­nom, već postupno, a da je u slučaju o kojemu govori, sva stoka bila začarana nekom čarolijom koja im je iznenada oduzela svu snagu, radi čega su svi zaključili da je pobijena čarobnjaštvom. Premda sam spome­nuo da je uginulo četrdeset grla, mislim da je rekao veći broj. Međutim, posve je točno da je u nekim područjima, osobito u Alpama, bilo zača­rano mnogo stoke. A poznato je da je takav oblik čarobnjaštva, nažalost, veoma raširen. Slične ćemo slučajeve razmotriti poslije, u poglavlju u kojemu raspravljamo o načinima uklanjanja takvih čarolija.

XV. POGLAVLJE Kako izazivaju i podižu tuče, oluje i munje,

kojima udaraju ljude i životinje.

Č injenicu da demoni i njihovi učenici mogu čarobnjačkim umi­jećem izazivati munje, tuče i oluje i da demonima Bog daje moć

da izvode takva djela, a njihovi učenici to čine uz Njegovo dopuštenje, dokazuje Sveto pismo u I. i II. odlomku Knjige o Johu. Naime, u trenut­ku kada mu je Bog dao svoje dopuštenje, vrag je učinio da Sabejci ukra­du Jobu petsto jarmova goveda i petsto magarica, a potom je s neba udario oganj i spalio sedam tisuća deva, a oluja je izbrisala kuću sa ze­mlje, ubivši sedam Jobovih sinova i tri kćeri i sve sluge, osim onoga koji ga je o tome izvijestio. I, na kraju, vrag udari sveca najstrašnijim pri-števima, pa se njegova žena i tri prijatelja nad njim strašno sažališe.

U svome komentaru o Jobu, sv. Toma piše: "Moramo priznati da su demoni kadri, uz pristanak Božji, gibati zrak, podizati vjetrove i činiti da s neba pada vatra. Jer, premda tjelesnim bićem, kada ono preuzima različita obličja, ne upravlja nikakav anđeo, ni dobar ni zao, već samo Bog Stvoritelj, tijelo se pri gibanju pokorava duhovnom biću. A tu istinu jasno potvrđuje primjer čovjeka. Jer njegovi se udovi pokreću na za­povijed njegove volje, koja počiva u duši, čineći ono što im nalaže volja. Stoga sve što se postiže gibanjem, mogu svojom prirođenom moći či­niti ne samo dobri, već i zli duhovi, osim ako im to Bog ne zabranjuje. Međutim, vjetrovi, kiša i druga slična gibanja zraka, mogu biti izazvana isparavanjima iz zemlje ili vode. Stoga demoni svojom prirođenom moći mogu prouzročiti takve stvari." Tako veli sv. Toma.

Jer, Bog se Svojim pravednim sudom, koristi demonima kao svojim posrednicima u kažnjavanju, kada nas pogađa nesrećama na ovome svijetu. Stoga glosa uz psalam: "Prizvao je glad na zemlju... itd" veli: "Bog je zlim anđelima koji su zaduženi za takve stvari, dopustio da počine to zlo" A pod glađu se razumijeva anđeo koji upravlja glađu.

Upućujemo čitatelja i na ono što je gore napisano pod pitanjem, moraju li se vještice uvijek utjecati za pomoć demonima, kao i na ono što je rečeno o tri vrste šteta koje demoni katkad nanose bez pomoći vještica. No, demoni radije čine zlo ljudima uz pomoć vještica, jer time nanose veću uvredu Bogu, koji im, stoga, daje veću vlast u napastova­nju i kažnjavanju.

Za navedeno je razmatranje bitno i to, što su naučitelji napisali u Dru­goj knjizi Sentencija, dist. 6, o pitanju je li zlim anđelima dodijeljeno posebno mjesto u zračnoj sferi. Naime, tri su stvari povezane s demonima koje valja imati na umu, a to su njihova narav, dužnost i grijeh. A po svo­joj naravi, oni pripadaju najvišoj nebeskoj sferi, svojim grijehom naj­nižem paklu, a dodijeljenom im dužnošću, jer, kako smo rekli, oni su posrednici u kažnjavanju pokvarenih i u iskušavanju dobrih, njihovo je mjesto u zračnoj sferi. Demoni, naime, ne obitavaju s nama na zemlji kako nas ne bi suviše napastovali. No, u zraku i u području oko vatre, mogu na taj način sjedinjavati aktivne i pasivne sile da, kada im to Bog dopusti, s neba izbacuju vatru i munje.

U Mravinjaku37 se pripovijeda o nekom čovjeku kojega su vlasti uhitile i, kada ga je sudac pitao kako su izazivali tuče i oluje i jesu li to lako činili, odgovorio je: "Možemo lako izazivati tuče, ali zbog zaštite dobrih anđela ne možemo proizvoditi sve štete koje poželimo." I dodao je: "Možemo nauditi samo onima, kojima je uskraćena Božja pomoć, ali ne i onima koji čine znak križa. A ta djela činimo ovako: prvo u polju izgovaramo određene riječi, kojima prizivamo glavnog demona da po­šalje jednoga od svojih slugu da napastuje čovjeka kojega imenujemo. A kada se taj demon pojavi, žrtvujemo mu crnoga pijetla na raskrižju38

puta, bacajući ga u zrak. I, kada ga demon primi, ispunjava nam želju i uzburkava zrak, ali ne uvijek na mjestima koja mu spomenemo, a onda, uz pristanak Božji, šalje tuče i munje."

U istome djelu saznajemo o nekom vještičjem vođi ili herezijarhu imena Staufer39, koji je živio u Bernu u susjednoj zemlji, i posvuda se u javnosti hvalio da može kada mu se prohtije, pretvoriti se pred svojim suparnicima u miša i skliznuti kroz ruke svojih smrtnih neprijatelja. A tvrdio je da je često na takav način izbjegao pogibiju u rukama svojih

37) 'Mravinjak'. III. poglavlje 38) 'Raskrižja.' Prilikom suđenja Dame Alice Kyteler iz Kilkennyja 1324., ustanovilo se da je na raskrižjima žrtvovala žive životinje (Holinshed veli devet crvenih pijetlova) svom duhu za­štitniku, Roberta Artissonu: "qui se facit appellari Artis Filium. " U grčkoj predaji, , ili poltergeist je duh koji obitava na raskrižjima. Lemoine (VI, str. 109) nam kazuje: "Celui qui veut devenir sorcier doit aller a un 'quatre chemins' avec une poule noire', ou bien encore au 'cimetiere', sur une 'tombe' et toujours a 'minuti'. Il vient alors quelqu'un qui demande: 'Que venez-vous faire ici?' 'J'ai une poule a vendre', repond-on. Ce quelqu'n (est) le Mechant. "

39) 'Staufer.' Staufus. 'Mravinjak', iii. pogl. U frankfortskom izdanju iz 1588., svez. I, str. 722, piše 'Scavius', a u bilješci na dnu stranice piše 'Schasius'. (Bilješka na dnu stranice: "De Scha-sio in murem se convertente. ")

smrtnih neprijatelja. No, kada je pravedni Bog odlučio okončati ta nje­gova zlodjela, neki su ga njegovi neprijatelji čekali u zasjedi. Ugledav­ši ga kako sjedi u košari pokraj prozora, iznenada su ga proboli svo­jim mačevima i kopljima, tako da je bijednom smrću umro radi svojih zločina. No, za sobom je ostavio učenika imena Hoppo, kojemu je učitelj bio onaj isti Stadlin kojega smo spomenuli u šestome poglavlju.

Ta su dvojica, kada im se prohtjelo, mogla učiniti da trećina gnojiva, slame ili žita neprimjetno prijeđe sa susjedova polja na njihovo; izazi­vali su najveće tuče, razorne vjetrove i munje; mogli su pred očima ro­ditelja u vodu bacati djecu, koja su hodala uz obalu kada nikoga dru­goga nije bilo u blizini; mogli su osljepljivati ljude i životinje; ljudima otkrivati skrivene stvari; mogli su na razne načine nanositi štetu ljudskim poslovima ili tijelima; katkad su ubijali ljude munjama; i mogli su prou­zročiti mnoge druge pošasti, kadgod im je to pravedni Bog dopustio da čine.

Na ovome je mjestu vrijedno spomenuti i primjer iz našega iskustva. U konstancijskoj biskupiji, dvadeset osam njemačkih milja od grada Ra-tisbona u smjeru Salzburga, razorna je tuča uništila voćke, usjeve i vino­grade u pojasu širokom jednu milju, nakon čega loza nije tri godine uro­dila vinom. O tom je događaju obaviještena inkvizicija, jer su stanovnici zahtijevali da se provede istraga. A mnogi su, osim građana, bili uvje­reni da je ta nesreća bila prouzročena čarobnjaštvom. Konačno je nakon petnaestodnevne rasprave, utvrđeno da je uistinu bila riječ o čarobnja­štvu, što smo trebali dokazati. Među velikim brojem osumnjičenih, nalazile su se dvije žene, koje smo osobito podrobno ispitali. Jedna od njih bila je pralja imena Agnes, a druga Anna von Mindelheim. Dvije su žene bile zatvorene u različitim zatvorima, tako da nijedna nije znala što se s onom drugom događa. Sljedećega su dana glavni sudac imena Gelre, veoma gorljivi branitelj vjere i drugi prisjednici, veoma blago ispitali pralju u prisutnosti bilježnika. I premda je nedvojbeno bila za­čarana onom moći šutnje, koja je uvijek velika smetnja sucima, na prvom je suđenju izjavila da nije počinila nijedan zločin protiv muškarca ili žene. Ipak, kako tako veliki zločin božanskom milošću nije mogao ostati nekažnjen, kada su je oslobodili okova, jer se nalazila u prostoriji za mučenje, odjednom je priznala sve zločine koje je počinila. Naime, prili­kom ispitivanja od strane inkvizicijskog bilježnika, o optužbama koje su protiv nje podnesene, a koje su se odnosile na štete koje je nanijela ljudima i stoci, i teretile su je teškom sumnjom za zločin čarobnjaštva,

premda nijedan svjedok nije mogao dokazati da se odrekla vjere ili da je tjelesno općila s demonom inkubom (jer je o tome uporno šutjela), ipak je priznala štetu koju je nanijela životinjama i ljudima; a kada su je pitali je li se odrekla vjere i spolno općila s inkubom, odgovorila je da mu se tjelesno predavala više od osamnaest godina, i da se u cijelosti odrekla vjere.

Nakon toga su je pitali zna li što je prouzročilo tuču o kojoj smo govorili, na što je odgovorila potvrdno. Naredivši joj da to objasni, rekla je: "U podne toga dana došao je moj duh zaštitnik i rekao mi da uzmem malo vode i odem na polje ili ravnicu Kuppel (kako se naziva ta ravnica). A kada sam ga upitala što je naumio učiniti s vodom, rekao mi je da od nje želi proizvesti kišu. Poslušala sam ga i kada sam izašla kroz gradska vrata, ugledala sam demona kako stoji pokraj drveta." Sudac je želio znati pokraj kojeg drveta, na što mu je odgovorila pokazujući prstom: "Pokraj drveta nasuprot onoga tornja." A na pitanje što je ondje radila, rekla je: "Demon mi je rekao da iskopam malu rupu i u nju izlijem vodu." Sudac ju je upitao jesu li zajedno sjedili: "Ja sam sjela, a demon je stajao." Potom joj je sudac naredio da opiše kojim je riječima i na koji način uzburkala vodu, na što je odgovorila: "Uzburkala sam je svojim prstom, i zazvala ime samoga Vraga i drugih demona." Sudac ju je opet upitao što je učinila s vodom: "Voda je nestala jer ju je demon podigao u zrak." Potom su je upitali je li imala pomoćnika. Odgovo­rila je: "Pod drugim drvetom nasuprot toga, stajala je moja drugarica (pri čemu je imenovala drugu uhićenu vješticu, Annu von Mindelheim), ali ne znam što je ona radila." Konačno su je upitali koliko je vremena prošlo od podizanja vode u zrak i tuče, na što je odgovorila: "Prošlo je dovoljno vremena da se prije oluje vratim u kuću."

Međutim (što je veoma zanimljivo), kada su sljedećega dana naj­blažim načinima ispitivali drugu vješticu, koja je pritom bila palčevima svezana o mučilo, nakon što su je oslobodili, priznala je svoj zločin, a njezin se iskaz u svim pojedinostima podudarao s iskazom prve vje­štice. Naime, potvrdila je da je bilo podne, kako je uzburkala vodu koju je ulila u rupu prizivajući vraga i sve demone, da je proteklo isto onoliko vremena, naime, da je oluja nastupila nakon što je demon podigao vodu u zrak i nakon što se ona vratila kući. Obje su vještice trećega dana bile spaljene. Pralja se prije smrti pokajala i predala Bogu, izjavivši da će umrijeti smirena srca ako bude izbavljena od vražjih muka, pri čemu je poljubila križ koji je držala u rukama. No, druga joj se vještica radi

toga prijekorno izrugivala. A ona je više od dvadeset godina spolno općila s inkubom, potpuno se odrekavši vjere i nanijela je mnogo više štete ljudima, stoci i plodovima zemlje od prve, o čemu svjedoče saču­vani zapisi s njezina suđenja.

Smatramo da su navedeni primjeri dostatni, jer, uistinu postoji ne­brojeno mnogo drugih primjera takvih zlodjela. Nadalje, demoni svo­jom moći veoma često izazivaju munje kojima pogađaju ljude, živo­tinje i spremišta. A izgleda da je uzrok tomu mnogo tajniji i skrovitiji, jer čini se da se takve stvari često događaju pristankom Božjim i bez vještičje suradnje. Međutim, vještice su dobrovoljno priznavale da su izvršavale takva djela, o kojima svjedoče mnogi primjeri koji bi se mo­gli pridodati gore navedenima. Stoga je razumno zaključiti da vještice mogu izazivati munje i oluje na moru, jednako lako kako proizvode i tuče, te o tim pitanjima više nema nikakve dvojbe.

XVI. POGLAVLJE O tri vrste čarobnjačkog umijeća kojima se predaju

muškarci, a ne žene, podijeljeno u tri poglavlja, od kojih prvo govori o čarobnjaštvu strijelaca.

Naše istraživanje zahtijeva da na ovome mjestu razmotrimo po­sljednju kategoriju čarobnjaštva, kojim se bave muškarci i to na

tri načina. A prvo nam valja raspraviti o sedam smrtnih i strašnih grijeha, koje čine čarobnjaci koji su "strijelci". Prvi je od tih načina sljedeći. Ti čarobnjaci na blagdan Muke Gospodnje, odnosno, na Veliki Petak, kako se taj dan naziva, tijekom održavanja presvete službe Božje, ga­đaju svojim strijelama kao u metu, presvetu sliku Raspela. O, kakve li okrutnosti i uvrede protiv Spasitelja! Drugo, premda nije sigurno da su uz tu apostaziju djelom prinuđeni počiniti i apostaziju riječju, sigurno je da nijedan kršćanin ne može nanijeti veću štetu vjeri. Jer, nema ni­kakve dvojbe da bi takva djela bila bez učinka da ih počine nevjernici, kojima se ne ukazuje takva zahvalnost zbog njihova neprijateljstva prema vjeri. Stoga ti bijednici imaju spoznati istinu i snagu katoličke vje­re, radi čije potvrde Bog dopušta činjenje takvih zločina.

Treće, takav strijelac mora izbaciti tri ili četiri strijele na opisan na­čin i, uspije li u tome, dobiva mogućnost da istoga dana ubije isti broj ljudi. Četvrto, vrag im obećava sljedeće: premda prvo moraju svojim

očima pogledati osobu koju žele ubiti, i na taj se naum posve usredo­točiti, demon ih uvjerava da se ta osoba pred njima nigdje ne može sa­kriti, jer će upravo on odnijeti strijele koje izbace i njima ih pogoditi.

Peto, strijelu40 mogu tako precizno izbaciti, kao da kovanicom ga­đaju glavu nekoga čovjeka a da ga pritom ne povrijede, i to mogu čini­ti beskonačno dugo. Šesto, da bi zadobili tu moć, moraju se tijelom i du­šom predati vragu. Navest ćemo neke primjere toga umijeća.

Izvjesni je princ Rajnske oblasti, poznatiji pod imenom Eberhard Dugobradi, jer nije nikada šišao bradu, prije svoje šezdesete godine osvojio neku carsku zemlju i postavio opsadu pred zamkom Lenden-brunnen radi pljačkaških pohoda, koje su organizirali stanovnici toga zamka. U njegovoj se vojsci nalazio čarobnjak vrste kakvu smo opi­sali, a zvao se Puncker, i toliko je mučio branitelje zamka da ih je sve osim jednoga, pobio svojim strijelama. A ovo je način na koji je to činio. Kadgod je pogledao nekog čovjeka, bez obzira gdje se ovaj skrio ili otišao, izbacio je svoju strijelu koja ga je u istome trenutku smrtno ranila i ubila. A bio je kadar svakoga dan izbaciti tri takve strijele pred slikom Spasitelja. Možda je vragu broj tri miliji od drugih brojeva, jer simbo­lizira poricanje Svetog Trojstva. No, nakon što bi izbacio takve tri stri­jele, gađao je jednako neprecizno kao i drugi strijelci. Nešto poslije, zazove ga neki branitelj zamka i podrugljivo mu vikne: "Punckeru, hoćeš li, barem, poštedjeti prsten koji visi o kapiji?" A on mu izvana od­govori: "Ne, odnijet ću ga onoga dana kada osvojimo zamak." I ispu­nio je svoje obećanje, jer, kako smo spomenuli, nakon što su poginuli svi, osim jednog stanovnika zamka, koji je konačno osvojen, čarobnjak je uzeo taj prsten i objesio ga na svoju kuću u Rorbachu u wormskoj biskupiji, gdje se i danas može vidjeti. Poslije su ga, međutim, svojim lopatama ubili neki seljaci kojima je naudio, te je, tako, zasluženo umro zbog svojih grijeha.

Postoji i druga priča o tome strijelcu, koja kazuje kako se neki veo­ma ugledan čovjek želio uvjeriti u njegovu vještinu, pa je postavio svoga mladoga sina ispred mete, stavivši mu novčić na kapu, naredivši mu da pogodi novčić strijelom tako da ne sruši kapu. Čarobnjak je nevoljko

40) 'Strijelu.' Ova drevna tradicija tema je i čuvene Weberove opere 'Der Freischutz', libreto za koju je napisao Kind. Prvi je put izvedena u Berlinu 1821., a englesku premijeru je doživjela 22. srpnja 1824. u Lyceum Theatre u Londonu, pod naslovom Der Freischutz ili Sedmi metak'.

pristao, jer nije bio siguran obmanjuje li ga to vrag koji ga je naumio ubiti. Ipak, popustivši kneževim nagovorima, stavio je jednu rezervnu strijelu u tobolac koji mu je visio o ramenu, a drugu umetnuo u luk, te izbio novčić s kape ne ozlijedivši dječaka. Vidjevši to, knez ga upita zašto je stavio strijelu u tobolac, na što mu ovaj odgovori: "Da je to bila vražja varka i da sam ubio svoga sina, radi čega bih trebao umrijeti, odmah bih te pogodio drugom strijelom da osvetim svoju smrt."

I premda Bog katkad dopušta takva zlodjela radi iskušavanja i ka­žnjavanja vjernika, Spasitelj svojom milošću izvodi mnogo veća čuda radi osnaživanja i slave vjere.

Naime, u konstancijskoj biskupiji, pokraj dvorca Hohenzorna i sa­mostana redovnica, nalazi se novoizgrađena crkva u kojoj se može vidje­ti slika našega Spasitelja probodena strijelom, iz koje teče krv. A sljedeća priča svjedoči o istinitosti toga čuda. Jedan je nesretni bijednik poželio da mu vrag osigura tri ili četiri strijele, kojima će moći ubiti koga želi, na način koji smo opisali. Tako je strijelom (koja ondje i danas stoji) probo raspelo koje je stajalo na raskrižju puta, a kada je iz njega počela čudesno istjecati krv41, bijednik se nije mogao pomaknuti s mjesta, jer bi pogođen Božanskom kaznom. A kada ga je neki prolaznik upitao zašto ondje nepokretno stoji, klimnuo je glavom, a ramena i ruke u kojima je držao luk, a potom i čitavo tijelo, počeše mu se tresti i nije mogao iz­govoriti ni riječ. Prolaznik tada ugleda raspelo sa strijelom i krvlju, te mu reče: "Razbojniče, proboo si lik našega Gospodina!" Potom pozva druge ljude i naredi im da se pobrinu da ne pobjegne (premda se, kako

41) 'Istjecati krv.' Dana 29. svibnja 1187., neki su plaćenici i razbojnici bacali kocku ispred vrata crkve u Deolsu. Jedan od njih, koji je izgubio jedno bacanje, počeo je srdito psovati, pa je uzeo kamen i bacio ga o kip Naše Gospe s Djetetom koji je stajao iznad svetoga portala. Ruka djetešca Isusa u istome se času prepolovila. "Iz ruke slomljenoga kipa je počela istjecati krv praveći lokvu na zemlji. Bijednik koji je bacio kamen počeo je mahnito divljati i na mjestu se srušio mrtav." Krv je pažljivo skupljena u staklenu bočicu, koja je pohranjena u Gospinoj ka­pelici. Poslije je njome izliječeno mnogo ljudi i u sjećanje na to čuda utemeljeno je Bratstvo, koje je djelovalo do Revolucije. Ponovno je osnovano 1830., a 31. svibnja se u crkvi Naše Gospe u Deolsu održava svečana misa posvećena tom Prolijevanju krvi.

Nakon posljednje propovijedi sv. Pavla od Križa (1694.-1775.) koju je održao u crkvi u Pia-garu, vjernici su vidjeli kako iz Raspela, koje je stajalo iznad jednoga od sporednih oltara, izbija krv. Tisuće je ljudi svjedočilo tome čudu, a poslije je izgrađena kapela u kojoj je pohra­njen Čudesni Križ. Godine 1630. u Spaletu, iz glave kipa Našega Gospodina s Trnovom kru­nom, počela je istjecati krv. Čak i u ovo nevjerničko doba, iz Presvetoga Raspela u Limpiasu, u El Santo Cristo de la Agonia, istječe krv, a neki svjedoče da su vidjeli kako mu teku suze iz očiju, koje se okreću lijevo-desno, a glava se katkad pomiče kao u znak slabosti i velike patnje. Mogli bismo navesti mnoštvo drugih primjera sličnih čuda.

je rečeno, nije mogao pomaknuti), te odjuri u dvorac da izvijesti što se dogodilo. Kada su stanovnici dvorca stigli, našli su ga na istome mjestu. I prilikom ispitivanja je priznao svoj zločin, a sudske su ga vlasti od­vele iz te oblasti i osudile na bijednu smrt, kakvu je zaslužio radi ispa-štanja svojih grijeha.

Radi toga se takvi zaštitnici, branitelji i pomagači imaju smatrati hereticima, ali i apostatima, i valja ih kazniti na način koji ćemo opisati. Ti čarobnjaci čine sedmi smrtni grijeh. Prije svega, zakon za njih od­ređuje kaznu izopćenja iz crkve, a ako su ti zaštitnici svećenici, bit će uklonjeni iz službe i lišeni svih časti, a služba im može biti vraćena samo posebnim papinskim oprostom. Nadalje, nastave li se ti zaštitnici i tije­kom godinu dana nakon izricanja kazne izopćenja, baviti svojim djeli­ma, valja ih osuditi kao heretike.

To je sukladno kanonskome zakonu, koji se u VI. knjizi bavi pitanjem izravnog ili neizravnog uplitanja u postupke dijecezanskih biskupa i inkvizitora u stvarima vjere, i određuje da se gore spomenuta kazna ima izvršiti nakon jednogodišnjeg razdoblja. Ondje, naime, piše: "Zabra­njujemo svako uplitanje velmoža, svjetovnih gospodara, vladara i nji­hovih službenika, itd." Čitatelj se upućuje na taj odlomak.

Nadalje, iz odredbe Kanona, koja govori o iskorjenjivanju čarob-njačke hereze, jasno proizlazi da se vještice i njihovi zaštitnici imaju zakonski ekskomunicirati, osobito iz odredbe: "Mi izopćujemo i istje­rujemo iz Crkve sve heretike, katare, sektaše .... i druge, kakvim se god imenima nazivaju, itd." A među njih uključuje sve njihove pristaše, zaštitnike i druge, nastavljajući: "Također izopćujemo iz Crkve sve sljedbenike, zaštitnike, branitelje i pomagače takvih heretika."

Kanonski zakon propisuje različite kazne koje na sebe navlače ti heretici u razdoblju od godinu dana, bez obzira jesu li laici ili svećenici, te veli: "Stavljamo pod kaznu izopćenja sve njihove zaštitnike, pomagače i branitelje, tako da će se svaki među njima koji je tako osuđen, a odbio je odreći se svoje hereze, godinu dana nakon toga smatrati odmetnikom od zakona, i neće mu se dopustiti da uđe ni u jednu službu ili vijeće, niti će moći sudjelovati u izboru takvih službenika, niti će moći davati iskaze; neće ga se smjeti pozivati kao svjedoka, niti će mu se omogu­ćiti da iznosi dokaze o svom slučaju; neće moći biti nasljednikom ikakve imovine, niti će tko snositi odgovornost pri sklapanju poslova s njime. Ako je takav čovjek sudac, njegova će presuda biti nevažeća, i pred njim se neće iznositi nijedan slučaj. Ako je odvjetnik, neće mu

biti dopušteno obraćati se sudu. Ako je bilježnik, nijedna isprava koju je sastavio neće biti važeća, već će biti proglašena štetnom kao i njezin autor. Slične se kazne određuju i za druge javne službenike. Međutim, ako je riječ o svećeniku, bit će mu oduzeta služba, sve časti i povlastice, jer njegov je grijeh veći, pa zaslužuje težu kaznu. I ako itko od tih he­retika, koje je kao takve označila Crkva, prezrivo zanemari svoju kaznu, nad njima se ima provesti kazna izopćenja iz Crkve do krajnjih granica osvete. A svećenstvo neće smjeti takvim hereticima udjeljivati crkve­ne sakramente, niti ih pokapati u skladu s kršćanskim obredom, ili pri­mati njihove milodare i prinosnice, jer će u suprotnom biti lišeni svo­jih službi, koje im se mogu vratiti tek posebnim papinskim oprostom."

Konačno, postoje mnoge druge kazne koje na sebe navlače takvi heretici, čak i kada ne ustraju u svojoj herezi godinu dana, kao i njihova djeca i unuci. Njih, naime, biskup ili inkvizitor može suspendirati, lišiti svih naslova, posjeda, časti i crkvenih povlastica, ukratko, svih vrsta jav­nih službi. No, to se događa samo ako su okorjeli ne-pokajnici. I njihovi potomci do drugoga naraštaja mogu biti lišeni prava na unapređenje u crkvenim ili javnim službama. No, to se odnosi samo na potomke s očeve strane, a ne i majčine i samo na okorjele ne-pokajnike. Isto tako, svi nji­hovi sljedbenici, zaštitnici i pomagači bit će lišeni prava na podnošenje molbi ili žalbi. A to valja protumačiti tako, da se nakon izricanja presude koja ih proglašava hereticima, ne mogu žaliti na tu presudu, bez obzira je li se prema njima na bilo koji način loše i okrutno postupalo. Još bismo mnogo toga mogli ovdje reći u potvrdu našega stajališta, no navedeno je sasvim dostatno.

Radi boljeg razumijevanja svega što je do sada rečeno, u nastavku nam valja raspraviti nekoliko točaka. Prije svega, uposli li princ ili svje­tovni gospodar takvoga čarobnjaka radi osvajanja kakvoga zamka u opravdanome ratu, kako smo gore opisali, i uz njegovu pomoć okonča tiraniju zlih ljudi, imaju li se svi njegovi vojnici smatrati zaštitnicima i braniteljima toga čarobnjaka, i radi toga kazniti na gore spomenut način? Čini se da je ispravan odgovor da radi njihova velikoga broja pravda mora biti snošljivija. Naime, vođa, njegovi povjerenici i savje­tnici imaju se smatrati pomoćnicima i poticateljima takvoga čarob­njaštva, radi čega prema zakonu na sebe navlače gore spomenute kazne, ako i nakon upozorenja njihovih duhovnih savjetnika, ustraju u svom opakom naumu. U tom ih slučaju valja smatrati zaštitnicima i pomaga­čima, i s obzirom na to ih kazniti. Što se tiče ostalih vojnika, budući

da oni ne sudjeluju u savjetovanju svojih vođa, već su jednostavno spremni žrtvovati živote u obranu svoje zemlje, premda možda oprav­davaju čarobnjačke pothvate, neće biti izopćeni iz Crkve. Međutim, dužni su priznati krivnju čarobnjaka i svom ispovjedniku, koji ih od-rješuje od grijeha, moraju svečano prisegnuti da će zauvijek uzmicati od takvih djela, i da će svim silama nastojati iz svoje zemlje istjerati sve takve čarobnjake.

Postavlja se pitanje od koga takvi prinčevi mogu tražiti odrješenje grijeha, nakon što uvide odvratnost svoga zločina, naime, da li od svojih duhovnih savjetnika ili inkvizitora? Odgovaramo da to mogu učiniti i njihovi duhovni savjetnici i inkvizitori, ukoliko se takvi zločinci pokaju. To proizlazi iz odredaba kanonskoga zakona, koje se bave načinom na koji valja postupati, u strahu od Boga i radi upozorenja ljudi, protiv heretika, njihovih sljedbenika, zaštitnika, branitelja i pomagača, kao i protiv svih koji su optuženi ili se terete sumnjom za herezu. No, ako tko od njih pod svečanom prisegom prizna svoj pad u herezu i želi biti ponov­no primljen u zajednicu crkve, sveta ga Crkva može odriješiti grijeha.

Za princa ili nekog drugog vladara može se reći da se priveo pame­ti, kada je predao čarobnjaka sudu da ga kazni radi njegovih prijestupa protiv Stvoritelja; kada je iz svojih zemalja istjerao sve optužene za čarobnjaštvo ili herezu; kada se iskreno pokajao radi svojih prošlih grijeha; i kada je čvrsto u svom srcu odlučio da kao katolički vladar neće pokazivati nikakvu naklonost drugim takvim čarobnjacima.

Možemo, međutim, postaviti pitanje, kojoj vlasti takvoga čovjeka treba predati, koji mu sud valja presuditi i treba li ga smatrati otvorenim he­retikom? O prvoj dvojbi, naime, o tome trebaju li takve ljude kažnjavati svjetovni ili crkveni sudovi, posebno raspravljamo na početku Trećega dijela. Kanonski zakon jasno propisuje, da nijedan magistrat ili svjetovni sudac ne može presuđivati u slučaju hereze bez dopuštenja biskupa i inkvizitora ili, barem, osobe koju su oni ovlastili. Međutim, čini se da ta odredba, prema kojoj svjetovni sudovi nemaju ovlast presudivanja u zločinima hereze, ne vrijedi u slučaju vještica. A to stoga što zločini vještica ne ulaze isključivo pod jurisdikciju crkvenih, već i svjetovnih sudova, s obzirom na svjetovne štete koju nanose. Međutim, kako ćemo poslije pokazati, premda crkveni sudac mora presuđivati u tom slučaju, svjetovni sudac je ovlašten izricati i izvršavati kazne, kako pokazuju odredbe Kanona o poništenju optužbe za herezu i o izopćenju iz Crkve.

Prema tome, čak i da preda čarobnjaka na suđenje ordinariju, svjetovni sudac zadržava ovlast kažnjavanja nakon što mu biskup ponovno preda osuđenika. Štoviše, svjetovni sudac može uz pristanak biskupa, izvr­šavati obje službe, dakle, izricati i izvršavati kaznu.

Nadalje, neodrživa je tvrdnja da su takvi čarobnjaci apostati, a ne heretici, a to stoga što su i jedni i drugi zločinci protiv vjere. Međutim, dok heretik gaji neku zabludu o vjeri, čarobnjaštvo pretpostavlja nami-sao otpadništva od vjere. Jer, veći je grijeh kvariti vjeru koja daje život duši, nego krivotvoriti novac koji je oslonac tijela. Budući da svje­tovni sudovi izriču trenutačne smrtne kazne krivotvoriteljima novca i drugim zločincima, nije li još pravednije spomenute heretike i otpad­nike od vjere osuditi na smrt, neposredno nakon izricanja presude?

Ovime smo odgovorili i na drugu dvojbu, naime, koji sudovi i suci trebaju kažnjavati takve ljude. O tome ćemo, međutim, podrobnije ra­spravljati u Trećem dijelu ove knjige, gdje govorimo o metodama kažnja­vanja zločinaca i otvorenih heretika (vidi osmu i dvanaestu metodu), te odgovaramo na pitanje treba li pokajnike osuditi na smrt.

Naime, kanonski zakon propisuje da se običan heretik i pokajnik, koji ponovno upadne u svoj grijeh, ima osuditi na smrt. A sv. Toma tvrdi da je to primjereno i razumno radi opće dobrobiti svih ljudi. Jer, ako se povratničkim hereticima iznova oprašta i dopušta da žive i zadrže svoja svjetovna dobra, to bi moglo ugroziti spasenje drugih, i to stoga što bi ih mogli zaraziti ako opet zapadnu u svoju herezu, a izbjegnu li kaznu, drugi će manje strahovati da će biti zaraženi herezom. A ponovnim za­padanjem u herezu potvrđuju da nisu postojani u svojoj vjeri, pa ih se stoga s pravom valja osuditi na smrt. U svezi toga moramo reći sljedeće. Ako je sama nedosljednost crkvenome sucu dovoljna, da takvog, koji ponovno zapada u stari grijeh preda svjetovnome sudu radi izricanja smrtne kazne, tada to još više mora učiniti u slučaju onoga, koji odbija dokazati da se uistinu pokajao tako što će svjetovnome sudu predati apostata, ili kakvog čarobnjaka ili vješticu, već onemogućuje svjetov­nome sucu da takvu osobu ispita i osudi na smrt pod optužbom za bav­ljenje čarobnjaštvom, na temelju zakona i radi svjetovnih šteta koje je počinila. No, pokaje li se takav vještac ili vještica, crkveni sud prvo mora poništiti presudu o izopćenju, koju mu je izrekao radi čarobnjačke hereze. Isto tako, pokajani heretik može biti ponovno vraćen pod okrilje Crkve, radi spasenja svoje duše. Budući da o tome raspravljamo u

Prvom pitanju Trećega dijela, navedeno je na ovome mjestu dostatno. Ukazujemo, međutim, na to da svi vladari moraju znati da neće moći iz­bjeći sudu strašnoga Suca, jer, uistinu, najteže će kazne trpjeti svi oni na vlasti, koji dopuštaju takvim čarobnjacima da žive i da izvode svoja djela protiv Stvoritelja.

Druge dvije vrste čarobnjaka pripadaju općoj kategoriji, u koju ulaze svi koji se služe kakvim zazivima i bogohulnim čarolijama, kako bi proizveli oružja koja ih ne mogu ozlijediti ili raniti. Takvi se dijele u dvije skupine. Pripadnici prve skupine nalik su čarobnjacima-strijelcima o kojima smo gore govorili, po tome što i oni unakazuju sliku raspetoga Krista. Naprimjer, kada žele da im oružja ili udarci ne ozlijede glavu, skidaju glavu s Raspela; žele li da ne budu ranjeni u vrat, skidaju mu vrat; žele li zaštititi ruku, skidaju ili, barem, prepolovljuju ruku s križa, itd. Katkad, pak, uzimaju dio tijela kipa do struka ili ispod njega. Sve to dokazuje činjenica, da na raskrižjima putova gotovo nema nijednog posve netaknutog Raspela. Neki čarobnjaci sa sobom nose tako otrgnute udove, a drugi izgovaraju svete ili nepoznate riječi kako bi postali neranjivi. Po tome se, dakle, razlikuju. Čarobnjaci prve vrste mogu se usporediti s onim strijelcima po tome, što preziru vjeru i unakazuju Spasiteljev lik, te ih stoga valja smatrati pravim apostatima i izvesti pred sud. No, ne smije im se suditi tako strogo kao strijelcima, jer je očito da ih prvi daleko nadmašuju svojom opakošću. Naime, čini se da oni te radnje izvode samo radi zaštite čitavoga svoga tijela, ili njegova gornjeg i donjeg dijela. Stoga ih valja smatrati pokajanim, a ne okorjelim hereticima kada ih se nakon pokajanja optuži za čarobnjaštvo. A kazniti ih treba na osmi način opisan u Trećem dijelu ove rasprave, pokajanjem uz svečanu pri­segu i utamničenjem.

Čarobnjaci druge vrste kadri su začarati oružje tako, da po njemu mogu bosi hodati i izvoditi druga neobična djela (kako tvrdi sv. Izidor u Etimologijama VIII, čarobnjaci su oni koji su kadri nekim umijećem izvoditi čudesne radnje izgovaranjem riječi). A među njima postoji ra­zlika. Neki, tako, izvode čarolije izgovaranjem svetih riječi ili zapisi­vanjem čarolija iznad bolesnika, a te su radnje zakonom dopuštene ako je ispunjeno sedam neophodnih uvjeta, kako ćemo poslije pokazati na mjestu gdje govorimo o metodama liječenja začaranih. Sudac, me­đutim, mora razmotriti slučajeve opčinjavanja oružja izgovaranjem svetih riječi, ili uklanjanja čarolija zapisanih radi izlječenja bolesnih.

Naime, kada ti čarobnjaci izgovaraju riječi, čije značenje ni sami ne razumiju, ili se služe kakvim slovima i znakovima, a ne znakom križa, takve su radnje nedopuštene i dobri se ljudi moraju paziti opakih radnji tih čarobnjaka. A ako ustraju u takvim djelima, mora ih se teretiti sum­njom, premda lakom, i kazniti ih na način koji opisujemo nešto poslije. Ti su ljudi, naime, okaljani grijehom hereze, jer takva se djela mogu izvr­šavati samo uz vražju pomoć, a, kako smo pokazali, onaj koji se utječe vražjoj pomoći ima se smatrati otpadnikom od vjere. Ipak, brani li se čarobnjak svojim neznanjem ili prisegne da će se popraviti, prema njemu se može postupati blaže nego prema čarobnjacima-strijelcima.

Općenito je poznato da zanatlije i trgovci običavaju sa sobom nositi takve talismane i rune. Budući da sudjeluju u izvođenju takvih čarolija, moraju biti izbavljeni od grijeha, što može učiniti svećenik u ispovjedao-nici, ili crkveni sudac u sudnici. Naime, te nepoznate riječi i slova pretpo­stavljaju sklapanje prešutnog ugovora s vragom, koji se krišom koristi takvim stvarima za svoju korist, ispunjavajući želje onima koji ih nose, kako bi ih mogao namamiti na mnogo gore stvari. Takvi se ljudi, stoga, moraju u sudnici upozoriti i kazniti na temelju druge metode. Svećenik u ispovjedaonici mora proučiti talisman i, odluči li ga uništiti, mora iz­brisati nepoznate riječi i znakove, pri čemu može ostaviti zapisane riječi Evanđelja ili znak križa ako ih ima.

Nadalje, što se tiče svih tih vrsta čarobnjaka, a osobito strijelaca, valja odgovoriti, kako smo gore spomenuli, trebaju li se oni smatrati otvore­nim hereticima. O tome smo ukratko govorili u Prvom pitanju Prvoga dijela ove rasprave, gdje smo ukazali na tvrdnju sv. Bernarda da čovjek može biti optužen za herezu na tri načina. Prvo, dokazom činjenice, kada javno propovijeda svoju herezu; drugo, iskazom pouzdanih svjedo­ka; i treće, osobnim priznanjem. Osim toga, sv. Bernard objašnjava zna­čenje nekih s time povezanih odredaba kanonskoga zakona, kako je po­kazano u Prvome pitanju Prvoga dijela.

Iz toga, dakle, jasno proizlazi da se čarobnjaci-strijelci i oni magovi, koji opčinjavaju svoja oružja, imaju smatrati krivima za očitu herezu koja se osniva na sklapanju kakvog izričitog ugovora s vragom, i to stoga što je očito da svoje majstorije ne bi mogli izvoditi bez vražje pomoći.

Nadalje, također je jasno da se takvima imaju smatrati i zaštitnici, branitelji i pomagači takvih ljudi, koje valja podvrgnuti propisanim

kaznama. Jer, u njihovu slučaju ne možemo dvojiti zaslužuju li teretiti se lakom, ozbiljnom ili teškom sumnjom. Naime, takvi su ljudi uvijek teški grješnici, i Bog ih uvijek kažnjava bijednom smrću.

Tako saznajemo o nekome princu koji je u svojoj službi imao takve čarobnjake, koji su mu pomagali da neprimjereno trgovinski ugnjetava stanovnike određenog grada. Kada mu se jedan od njegovih vazala zbog toga požalio, zavikao je na njega, bez ikakva strahopoštovanja prema Bogu: "Molim Boga da ovoga časa umrem ako ih nepravedno ugnjeta­vam." Božanska ga je osveta veoma brzo dostigla i princ je umro. A ta osveta nije uslijedila samo zbog njegove nepravednosti, već još više jer je bio zaštitnik hereze.

Treće, jasno je da se i svi biskupi i vladari, koji ne ustraju svim silama istrebljivati i potiskivati takve zločine, njihove tvorce i zaštitnike, imaju smatrati očitim suučesnicima u zločinu i kazniti ih propisanom kaznom.

II. PITANJE Postupak uništavanja i uklanjanja čarolija.

Uvod u kojemu razmatramo poteškoću koja proizlazi iz ovoga pitanja.

Je li dopušteno uklanjanje čarolija čarobnjaštvom, ili kakvim drugim nedopuštenim sredstvima? Odgovara se da nije, jer već smo pokazali da se u Drugoj knjizi

Sentencija i u 8. Distinkciji, svi crkveni naučitelji slažu da je nedopu­šteno služiti se vražjom pomoći, jer to pretpostavlja apostaziju. Tvrdi se da se nijedna čarolija ne može odstraniti bez pomoći demona, a to stoga što se može ukloniti samo ljudskom, demonskom ili Božanskom moći. A prvom se ne može ukloniti, jer niža sila ne može poništiti učinak više sile, budući da ne može djelovati izvan granica svoje moći. Ne može se ukloniti ni božanskom moći, jer bi to tada bilo čudo, a Bog izvodi čuda samo Svojom voljom, a ne na zahtjev ljudi. Jer, kada je Marija zatražila Krista da čudom stvori vino, odgovorio joj je: "Ženo, što ja imam s tobom?" A naučitelji to tumače u značenju: "Što imam s tobom da izvedem čudo?"42 Osim toga, čini se da ljudi veoma rijetko bivaju oslobođeni začaranosti, zazivajući Božju pomoć ili moleći se

svecima. Iz toga, dakle, proizlazi da se mogu osloboditi čarolija samo uz pomoć demona, što je nedopušteno.

Nadalje, začarani se često, premda je to zabranjeno, umjesto sveće­nicima ili egzorcistima, utječu za pomoć mudrim ženama, koje ih ne­rijetko ozdravljaju. Iskustvo pokazuje da se takva izlječenja ishode od demona, čiju je pomoć zabranjeno tražiti. Stoga je nezakonito na takav način uklanjati začaranost, već je začarani mora strpljivo podnositi.

Nadalje se ističu riječi svetih Tome i Bonaventure (IV. Knjiga, 34. dist.), koji tvrde da je začaranost trajna kada se ne može ukloniti ljud­skim sredstvima, jer, postoji li takvo sredstvo, ono je ljudima nepoznato ili je nedopušteno. Te se njihove riječi tumače u značenju da je ta bo­lest neizlječiva, i stoga se ima smatrati trajnom, a pritom dodaju da, čak i da Bog prinudi vraga da pribavi lijek kojim će ukloniti to zlo s čovjeka, nakon čega ovaj ozdravi, takav lijek sigurno nije ljudski. Prema tome, ako ga Bog ne izliječi, čovjek ne smije ni na koji način pokušati priba­viti lijek.

Na istome mjestu ta dva naučitelja dodaju, da je nedopušteno čak i uklanjanje čarolije drugom čarolijom. Oni, naime, tvrde da se začara­nost ima smatrati trajnom, čak i kada se na takav način prva čarolija uspješno ukloni, a to stoga što je zabranjeno čarobnjaštvom zazivati vražju pomoć.

Nadalje, tvrdi se da egzorcizmi koje provodi Crkva nisu uvijek učin­kovito sredstvo istjerivanja demona43 u slučaju tjelesnih bolesti, jer ta­kve ljude ozdravlja samo Bog. Učinkoviti su, međutim, protiv takvih demonskih napasti protiv kojih su poglavito i ustanovljeni, kao, primje­rice, protiv demonske opsjednutosti ili za istjerivanje demona iz djece.

Nadalje, nije točno da vlast, koju je Bog dao demonu nad nekim čovjekom radi njegovih grijeha, prestaje nakon prestanka grijeha. Jer, često se događa da čovjek prestane griješiti, a da time ne nestaje i njegov grijeh. Iz navedenoga, dakle, možemo zaključiti da gore spomenuti

42) 'Čudo.' Pravo je značenje toga odlomka ovdje posve pogrešno protumačeno. Ispravno bi tumačenje bilo: "Gospo, je li moja i tvoja briga" imaju li ovi ljudi vina? Naš Gospodin je začuđen velikodušnošću i milosrdnošću Naše Gospe. Prvo je čudo izveo na Marijin zahtjev. Quod Deus imperio tu prece, Virgo, potes. Možemo reći da se sva čuda izvode na zahtjev Naše Gospe jer, kako veli sv. Bernard, Bog želi da kroz Nju sve postižemo (pribavljamo). Totum nos voluit habere per MARIAM.

43) 'Demoni.' Uzrok neučinkovitosti egzorcizma je nedostatak vjere.

naučitelji smatraju da je nedopušteno uklanjati začaranost, već je za­čarani mora trpjeti, jer ju je dopustio sam Gospodin Bog, koji je može i ukloniti kada Mu se prohtije.

Protiv navedenog stajališta iznosi se tvrdnja da Bogu i Prirodi ne nedostaje potrebitosti, kao što ne obiluju suvišnostima. A vjerniku je protiv takvih vražjih djela potrebno pružiti zaštitna (o čemu smo govorili na početku ovoga Drugog dijela), kao i ljekovita sredstva. Jer u suprot­nom Bog ne bi dovoljno skrbio o vjernicima, i činilo bi se da su vražja djela jača od Božjih.

Treba ukazati i na onu glosu uz odlomak Knjige o Johu: "Nijedna zemaljska sila... itd." Glosa veli da je zloduh, premda ima vlast nad svim ljudskim stvarima, podložan zaslugama svetaca, pa čak i zaslu­gama pobožnih ljudi na ovome svijetu.

Nadalje, sv. Augustin (De moribus Ecclesiae)44 veli: "Nijedan an­đeo nije snažniji od naše duše kada čvrsto prianjamo uz Boga. Jer, ako je snaga vrlina na ovome svijetu, tada je duša predana Bogu uzvisenija od čitavoga svijeta. Stoga takve duše mogu poništiti đavolja djela."

Odgovor. Dva su stajališta koja proizlaze iz navedene izreke, a koja su naizgled posve suprotstavljena.

Naime, neki teolozi i kanonisti smatraju, da je dopušteno uklanjati čarobnjaštvo čak i praznovjernim i drugim jalovim sredstvima. A takvo je stajalište Dunsa Skota45, Henrika iz Segusija, Godfrida i svih kano-nista. Drugi, pak, teolozi, osobito oni drevni, kao i neki suvremeni, poput sv. Tome, sv. Bonaventure, blaženoga Alberta, Petera Paludanusa i mno­gih drugih, smatraju da zlo nikako ne može rezultirati dobrim, i da je čovjeku bolje umrijeti nego li pristati na izlječenje praznovjernim i drugim jalovim sredstvima.

Razmotrimo njihova stajališta u pokušaju da ih što više približimo. U svojoj Četvrtoj knjizi, 34. dist, gdje govori o smetnjama i impotenci­ji uzrokovanoj čarobnjaštvom, Skot veli da je nesmotreno ustrajati na

44) 'De Moribus.' Djelo 'De Moribus ecclesiae catholicae et de moribus Manichaeorum' napisano je 388.-389.

45) 'Duns Skot.' Ivan Duns Skot (Johannes Duns Scotus), Doctor Subtilis ['Oštroumni nau-čitelj', op. prev.], čuveni franjevački skolastik, umro 8. studenog 1308. Živio je i predavao u Oxfordu i izvjesno vrijeme u Parizu. Zbirka njegovih djela, popraćena komentarima i sabrana u dvadeset šest svezaka, objavljena je u Parizu 1891 .-95., kao drugo izdanje zbirke od dvana­est spisa, koju je prvi puta objavio Luka Wadding 1639. u Lyonsu.

nedopuštenosti uklanjanja čarolija praznovjernim i drugim beskorisnim sredstvima, koje se ne protivi vjeri. Naime, onaj tko uništava takva vra­žja djela nije njegov suučesnik, ali vjeruje da vrag ima moć i nakanu nanositi takvo zlo samo onoliko dugo, koliko traje vanjski biljeg ili obi­lježje te nesreće. Stoga, kada se takav biljeg uništi, uklanja se i nesreća. I dodaje da je pohvalno uništavati vražja djela. No, s obzirom da spo­minje obilježja, navest ćemo jedan primjer.

Neke žene otkrivaju vješticu na temelju sljedećeg obilježja. Kada začarana krava više ne donosi mlijeka, žene vješaju vjedro s mlijekom iznad vatre, koje potom udaraju štapom izgovarajući neke praznovjer­ne riječi. I premda to vjedro udaraju žene, demon te udarce odnosi na vještičja leđa, što ih oboje veoma oslabljuje i umara. Međutim, demon to čini kako bi naveo ženu, koja udara vjedro, na činjenje još gorih djela. Dakle, bez te opasnosti koju takva radnja za sobom povlači, mogli bismo s pravom prihvatiti mišljenje ovoga mudrog naučitelja. Postoje još mnogi slični primjeri.

U svojoj nadahnjujućoj Summi o spolnoj impotenciji prouzročenoj čarobnjaštvom, Henrik iz Segusija veli da u takvim slučajevima valja pribjeći medicinskim sredstvima i, premda se neka od njih čine posve beskorisnim i praznovjernim čarolijama, vrijedi vjerovati onima koji obavljaju svoju profesiju, pa stoga i Crkva mora biti snošljiva prema suzbijanju praznovjerja drugim praznovjerjima.

Slično stajalište iznosi i Ubertinus46 u svojoj Četvrtoj knjizi, kada kaže: "Začaranost se može ukloniti molitvom ili istim umijećem kojim je čarolija izvedena."

Godfrid u svojoj Summi veli sljedeće: "Začaranost ne može uvijek ukloniti onaj koji ju je prouzročio, i to stoga što je mrtav, ili je ne zna ukloniti, ili je neophodna čarolija izgubljena. No, dopušteno mu je odstraniti čaroliju, zna li proizvesti lijek protiv nje." Spomenuti autor govori protiv onih, koji su tvrdili da nemogućnost izvršenja spolnoga čina ne može biti prouzročena čarobnjaštvom, i da ona nikada ne može biti trajna, te da stoga ne poništava već sklopljen brak.

Nadalje, oni koji su tvrdili da nijedna čarolija nije trajna, pozivali su se na sljedeće razloge. Mislili su da se svaka začaranost može uklo-

46) 'Ubertinus.' Ubertino iz Casala, vođa spirituala, koji je izražavao radikalna stajališta o evanđeoskom siromaštvu. Rođenje 1259., a umro je oko 1330. Radi izrazito gorljivog zago­varanja radikalnih ideja, vlasti su ga oštro osudile, pa je njegova povijest veoma dvojbena. Općenito se smatra da mu je glavno djelo 'Arbor vitae crucifixae JESU Christi. '

niti drugom čarolijom, propisnim egzorcizmima Crkve ili, pak, iskrenim pokajanjem, jer vrag ima vlast samo nad grješnicima. Stoga se slažu s ostalima, da čarolija može biti uklonjena supersticioznim sredstvima.

No, sv. Toma gaji suprotno stajalište: "Može li se čarolija ukloniti samo nedopuštenim sredstvima, dakle uz vražju pomoć ili na kakav sličan način, čak i kada se zna da ju je moguće tako ukloniti, i dalje se ima smatrati trajnom radi nedopuštenosti navedenoga sredstva."

Isto smatraju sveti Bonaventura, Peter Paludanus, Blaženi Albert i svi teolozi. Iz njihovih kratkih osvrta na pitanje prešutnog ili izričitog prizivanja vraga, možemo zaključiti da oni smatraju kako se takve ča­rolije mogu ukloniti samo dopuštenim egzorcizmom ili iskrenom po­korom (kako izlaže i kanonski zakon u odredbi o sortilegiju), a to staja­lište, čini se, osnivaju na razmatranjima koja izlažemo na početku ovoga pitanja.

Vrijedi, međutim, pokušati što uspjelije pomiriti stajališta tih mudrih naučitelja, a to možemo učiniti na sljedeći način. U svrhu ovoga istraži­vanja, valja ukazati na sljedeće metode uklanjanja čarolije: prvo, ona se može ukloniti posredstvom druge vještice i druge čarolije; ili posred­stvom vještice, ali magijom i nedopuštenim ceremonijama. Potonja se metoda može podijeliti na dvije, koje uključuju nedopuštene i besko­risne, odnosno beskorisne, ali dopuštene radnje.

Prvo je sredstvo u cijelosti nedopušteno, dakle, što se tiče posrednika i samoga sredstva. Međutim, ono se može primijeniti na dva načina: povređivanjem onoga tko je čaroliju izveo, ili magijom i nedopuštenim obredima, ali bez spomenutog povređivanja. U potonjem se slučaju to sredstvo može uključiti u drugu metodu, odnosno metodu uklanjanja čarolije bez pomoći vještice, već magijom i nedopuštenim obredima. I takva se radnja, međutim, ima smatrati nedopuštenom, premda u manjoj mjeri od prve.

Navedeno stajalište možemo ukratko objasniti na sljedeći način. Tri su okolnosti koje neko sredstvo čine nedopuštenim. Prva je kada čaroli­ju uklanja druga vještica kakvim drugim magijskim umijećem, odnosno, uz pomoć vraga. Druga je okolnost kada ju uklanja neka čestita osoba, a ne vještica, no na takav način da čaroliju nekom magijom prenosi s jedne osobe na drugu, što je također nedopušteno. Treći je slučaj kada se čarolija ne prenosi na drugu osobu, već se uklanja izričitim ili prešut­nim zazivanjem demona, što je također nedopušteno.

Upravo na to misle teolozi kada tvrde da je čovjeku bolje umrijeti, negoli prihvatiti pomoć Vraga. Postoje, međutim, još dvije metode ukla­njanja čarolija, koje kanonisti smatraju dopuštenima ili ih, barem, ne smatraju beskorisnima i uzaludnima. Osim toga, tvrde da se takve metode mogu primijeniti nakon što zakažu crkvena sredstva, poput egzorcizama, molitvi upućenih svecima i pokore. Radi jasnijeg razumijevanja tih sredstava, iznijet ćemo neke primjere iz našeg iskustva.

U doba pape Nikole, u Rim je nekim poslom došao jedan biskup iz Njemačke, kojega ovdje ne bi bilo dobrostivo imenovati, premda je već platio radi svojih grijeha. Ondje se zaljubio u neku djevojku, koju je u pratnji dvoje slugu, poslao u svoju biskupiju, povjerivši joj i neku svoju imovinu, uključujući dragocjen nakit. Na putu se djevojka, kako je svojstveno ženskoj naravi, polakomila za tim nakitom koji je uistinu bio veoma dragocjen, te je u sebi počela razmišljati kako bi bilo dobro da biskup nekom vradžbinom umre, čime bi ona prisvojila njegove pr­stene, privjeske i lance. Sljedeće noći biskup iznenada oboli, a njegovi liječnici i sluge ozbiljno posumnjahu da je otrovan. Naime, prsa su mu iznutra toliko gorjela, da je neprestano pio hladnu vodu da ugasi žeđ. Trećega je dana, kada više nitko nije vjerovao da će preživjeti, došla neka starica, preklinjući da joj dopuste da ga vidi, jer ga ona može izliječiti. Odobrili su joj molbu i kada je došla k biskupu, obećala mu je da će ga izliječiti ako pristane na njezine zahtjeve. Biskup je upita na što mora pri­stati da bi ozdravio, što je veoma želio, a starica mu odgovori: "Tvoja je bolest prouzročena čarolijom i možeš ozdraviti samo drugom čaro­lijom, koja će prenijeti tu bolest s tebe na vješticu, koja ju je prouzro­čila i koja će, tako, umrijeti." Biskup se zaprepasti, no uvidjevši da će sa­mo tako ozdraviti i ne htijući donijeti ishitrenu odluku, odluči zatražiti papin savjet. A Sveti Otac ga je veoma volio i kada je saznao da će pre­živjeti samo uz pomoć vještice, dopustio mu je da od dva zla počini ono manje, a to je dopuštenje potpisao i zapečatio. Nakon toga su opet po­zvali staricu, i izvijestili je da su i biskup i papa pristali na vještičinu smrt, pod uvjetom da biskup potpuno ozdravi. Starica ode, obećavši mu da će ozdraviti sljedeće noći. I, gle! Kada je usred noći osjetio da je posve ozdravio, biskup pošalje glasnika da sazna što se dogodilo djevojci. Glasnik se vratio s viješću da je djevojka te večeri, dok je spavala uz svoju majku, iznenada oboljela.

Treba imati na umu da je, posredovanjem vještice, bolest u istome trenutku napustila biskupa i pogodila mladu vješticu. Čini se, dakle,

da je zloduh slučajno ozdravio biskupa, prestajući ga napastovati, no zapravo mu je Bog dopustio da ga napastuje i upravo mu je On povra­tio zdravlje. A demon je na temelju ugovora, koji je s njime sklopila druga vještica, koja je zavidjela djevojci na njezinoj sreći, morao nauditi biskupovoj ljubavnici. I treba istaknuti da te dvije zle čarolije nije pro­izveo jedan demon, koji je pomagao dvjema osobama, već dva demona koja su služila dvjema vješticama. Jer demoni ne rade protiv sebe47, već pokušavaju što više surađivati s ciljem uništenja duša.

Konačno, biskup se sažali nad djevojkom i odluči ju posjetiti. No, kada je ušao u sobu, ona ga počne proklinjati: "Neka ti i ona koja te izliječila budete zauvijek prokleti!" A biskup je umilnim riječima po­kuša nagovoriti da se pokaje, govoreći joj da joj je oprostio sva zlodjela. No djevojka okrene od njega lice i reče: "Za mene nema oprosta, jer sam predala svoju dušu svim demonima u paklu" i u tom času umre. Ali biskup se vratio kući sretan i zahvalan.

Ovdje valja istaknuti da blagoslov udijeljen jednome čovjeku ne predstavlja univerzalan presedan, te da papinski oprost dan u ovom slu­čaju, nije nužno dopušten u svim drugim slučajevima.

O tome govori i Nider u svom Mravinjaku, gdje veli: "Sljedeća se metoda katkad primjenjuje za uklanjanje čarolije ili osvećivanje zbog začaranosti. Osoba koja je začarana u tijelu ili svom imetku, dolazi vještici kako bi od nje saznala tko joj je nanio štetu. Vještica, potom, izlijeva rastaljeno olovo u vodu, sve dok se ono nekom vražjom radnjom, ne ukruti. Potom vještica pita začaranog kojem dijelu tijela želi nauditi svome neprijatelju, kako bi ga po toj ozlijedi mogla prepoznati. A kada osoba odabere mjesto, vještica istoga trenutka počinje nožem probadati ili ozljeđivati olovni lik na tome dijelu, te joj pokazuje mjesto po kojemu će prepoznati krivca. A iskustvo je pokazalo da vještica, koja je bacila čaroliju, trpi bol na onome mjestu na kojemu se oštećuje olovni lik."

Za opisanu metodu, međutim, tvrdim da je nedopuštena, kao i sva druga slična sredstva, premda ljudi u svojoj slabosti, nadajući se da će im Bog oprostiti, često padaju u zamku takvih umijeća, skrbeći se više za zdravlje svoga tijela negoli duše.

Druga vrsta lijeka, koji proizvode vještice koje uklanjaju čarolije, također pretpostavlja sklapanje izričitog ugovora s vragom, ali ne i

47) 'Protiv sebe.'Evanđelje po Mateju, 12:26: "Et si Satanas Satanam eiicit, adversus se divi-sus est: quomodo ergo stabit regnum eius?" ("Ako Sotona Sotonu izgoni, u sebi je razdijeljen. Kako će dakle opstati kraljevstvo njegovo?"

ozljeđivanje druge osobe. Poslije ćemo, na mjestu gdje opisujemo pet­naestu vrstu presude protiv vještica, reći kako valja postupati protiv takvih vještica, i kako se one mogu prepoznati. Velik je broj takvih vještica, a može ih se pronaći u svakome mjestu u razmacima od jedne ili dvije njemačke milje, i čini se da one mogu izliječiti svakoga koga je začarala druga vještica iz njezina kraja. Neke od njih tvrde da to mogu činiti uvijek, druge da mogu izliječiti samo začarane u susjednom vla­stelinstvu, a treće da mogu liječiti samo uz pristanak vještice koja je bacila prvu čaroliju.

Poznato je da su te žene sklopile otvoren ugovor s vragom, jer otkri­vaju tajne začaranima koji se k njima dolaze izliječiti. Naime, otkrivaju im uzrok njihove nesreće, govoreći im da su začarani u tijelu ili u svojoj imovini, radi neke svađe sa susjedom ili nekom drugom ženom i muškar­cem. A nekad, kako bi zatajile svoja zlodjela, preporučuju začaranima da odlaze na hodočašća ili čine druga pobožna djela. Tražiti pomoć takvih žena, međutim, veoma je pogubno, jer čini se da one nanose mno­go veću štetu vjeri od onih, koje uklanjaju čarolije na temelju prešut­nog ugovora sklopljenog s vragom.

A oni koji se utječu za pomoć takvim ženama, više razmišljaju o zdravlju svoga tijela nego li o Bogu i, osim toga, Bog ih kažnjava skra­ćujući im život, jer se osobno osvećuju zbog svojih prijestupa. Tako je božanska osveta sustigla Šaula jer je prvo iz zemlje istjerao sve vrača­re i čarobnjake, a potom je zatražio savjet vještice, radi čega je zajedno sa svojim sinovima poginuo u bitki. Vidi Prvu knjigu o Samuelu, xxvi-ii i Prvu knjigu Ljetopisa, x. Iz istoga je razloga morao umrijeti i bo­lesni Ahazja48 (Druga knjiga o Kraljevima, i i A. V).

Ozloglašenima se imaju smatrati i oni koji se savjetuju s takvim vješticama, koji stoga nemaju pravo iznositi tužbe, kako ćemo poka­zati u Trećem dijelu. Zakon za njih propisuje smrtnu kaznu, kako je rečeno u Prvom pitanju ovoga djela.

Ali, jao, Gospodine Bože, koji si tako pravedan u svim Svojim su­dovima, tko će izbaviti sirote koji su začarani, i nariču nad svojim bes­krajnim bolovima? Jer, naši su grijesi tako veliki, a naš neprijatelj tako

48) 'Ahazja', koji, nakon što oboli: "posla glasnike kojima reče: 'Idite, pitajte Baal Zebuba, boga ekronskog, hoću li ozdraviti od ove bolesti.' Ali je Anđeo Jahvin rekao Iliji Tišbijcu: 'Ustani! Idi u susret glasnicima samarijanskoga kralja i reci im: 'Zar nema Boga u Izraelu te se idete savjetovati s Baal Zebubom, bogom ekronskim?' I zato veli Jahve ovako: 'Nećeš sići s postelje u koju si se popeo; sigurno ćeš umrijeti.'"

snažan. Gdje su, onda, oni koji mogu poništiti vražja djela dopuštenim egzorcizmima? Čini se da smo jedan lijek izostavili, a to je onaj koji zahtijeva da suci što je više moguće obuzdavaju to zlo, kažnjavajući vještice koje ga uzrokuju, kako bi spriječili bolesne da se s njima savje­tuju. Ali, jao! To nitko u svome srcu ne uviđa, jer svi teže samo svojoj koristi, zanemarujući Isusa Krista.

Mnogi su ljudi, tako, odlazili onoj vještici u Reichshofenu, koju smo prije spomenuli, da ih oslobodi začaranosti, tako da je grof zamka po­stavio mitnicu, u koju su svi koji su bili začarani u tijelu ili u svojoj imo­vini, morali ubaciti novčić prije nego li su mogli ući u njezinu kuću. I grof se hvastao da je tako zaradio poprilično veliku svotu novca.

Iz osobnoga iskustva znamo da u konstancijskoj biskupiji živi velik broj takvih vještica. To ne znači, međutim, da je ta biskupija zaražena herezom više od ostalih, jer takva je vrsta nevjere veoma uobičajena u svim biskupijama. Ali, navedena je biskupija temeljitije istražena. Ondje smo ustanovili da prosti puk svakodnevno posjećuje čovjeka imena Hengst, a osobno smo vidjeli kako se takva svjetina okuplja u selu Enigenu, a sigurno je da se siromasi nikada nisu okupljali u tolikom broju ni u jednome svetištu Blažene Djevice, na Svetome vrelu ili u ermitažu, koliko ih je odlazilo tome vraču. Jer, svjetina je k njemu od­lazila čak i tijekom najhladnijih zimskih dana iz okolnih područja uda­ljenih dvije ili tri milje, usprkos snijegu kojim su sve ceste i putovi bili zatrpani. A neke bi od njih izliječio, no mnoge nije. Pretpostavljam, nai­me, da se ne mogu sve čarolije na isti način lako odstraniti i to zbog različitih smetnji, kako je gore rečeno. A takve vještice uklanjaju čaro­lije otvorenim zazivanjem demona, dakle na drugi opisani način koji je nedopušten, no u manjoj mjeri od prvoga.

Treća metoda uključuje izvođenje određenih praznovjernih obreda, ali bez povređivanja drugih osoba, i bez posredovanja vještice. Slijedi primjer:

Neki je trgovac u gradu Spiresu dao sljedeći iskaz o svom osobnom iskustvu. Rekao je: "Odsjeo sam u Švabiji u zamku jednog poznatog plemića. Kada sam se nakon večere u pratnji slugu otišao prošetati poljem, ondje smo naišli na neku ženu. No, moji su je pratioci iz daljine prepo­znali, te mi rekli: 'Brzo se prekrižite.' Upitavši ih čega se boje, odgo­vorili su mu: 'U susret nam dolazi najopakija vještica u čitavoj pokrajini, koja može začarati čovjeka pukim pogledom.' Pohvalio sam se da nikada nisam strahovao od takvih stvari, no, u trenutku kada sam to izgovorio,

osjetio sam tako strašnu bol u lijevome stopalu, da se nisam mogao ni pomaknuti. Moji sluge stoga brzo pošalju po konja, kojim su me odveli natrag u zamak. No, još sam tri dana nakon toga trpio neizdržive bolove.

Shvativši da sam začaran, stanovnici zamka ispripovijedaju taj do­gađaj jednome seljaku koji je živio oko milje daleko, i za kojega su znali da je kadar uklanjati čarolije. Kada je taj čovjek pregledao moje stopa­lo, rekao mi je: 'Ispitat ću je li uzrok tim bolovima prirodan, a ustano­vim li da su izazvani čarobnjaštvom, uz Božju ću vas pomoć izliječiti. Ali, ako nisu, morat ćete pribjeći prirodnome lijeku.' Odgovorio sam mu: 'Možete li me izliječiti bez ikakve magije, već samo uz Božju pomoć, pristajem. No, ne želim imati ikakve veze s vragom, niti želim njegovu pomoć.' I seljak mi obeća da će se služiti samo dopuštenim sredstvima, i izliječiti me uz Božju pomoć, ako se uvjeri da su bolovi prouzročeni čarolijom. Pristao sam na to, nakon čega je uzeo željeznu kutlaču u koju je stavio rastaljeno olovo (kako je učinila i vještica o kojoj smo gore govorili), i počeo ga izlijevati u posudu s vodom, koju je stavio iznad mog stopala. Istoga su se trenutka u posudi počeli obli­kovati različiti oblici, nalik trnju, kosi i kostima. Seljak potom reče: 'Vi­dim da ova bol nije prirodna, nego je bez sumnje prouzročena čaro­bnjaštvom.' Zanimalo me kako je to mogao zaključiti iz rastaljenog olova, na što mi je odgovorio: 'Postoji sedam metala kojima vlada sedam planeta. A kako je Saturn gospodar olova, kada se ono izlije iznad za­čarane osobe, svojom prirođenom moći otkriva čaroliju. To se dokazalo i vašem slučaju, pa ćete uskoro ozdraviti. No, morat ću vas posjećivati onoliko dana koliko ste bili začarani.' Odgovorio sam mu da je prošlo tri dana od kada sam prvi put osjetio bol. Stoga me posjećivao sljedeća tri dana, tijekom kojih mi je ispitivao i dodirivao stopalo, izgovarajući u sebi neke riječi, kojima je posve odstranio čaroliju i povratio mi zdra­vlje."

Iz ovoga slučaja jasno proizlazi da iscjelitelj nije bio vještac, prem­da se poslužio prilično praznovjernom metodom. A valja ga pohvaliti što je obećao izliječiti ga uz Božju, a ne vražju pomoć, i jer je rekao da Sa­turn utječe na olovo. Dvojbeno je, međutim, kakvom je moći uklonjena vještičina čarolija, i čijim su se djelovanjem iz olova oblikovali likovi. Jer, nijedna se čarolija ne može ukloniti prirodnim sredstvima, prem­da se njezino djelovanje može ublažiti, kako ćemo pokazati poslije, na mjestu gdje govorimo o liječenju opsjednutih. Stoga se čini da je seljak sklopio barem neki prešutan ugovor s vragom. A prešutno sklopljen

ugovor s vragom pretpostavlja, da se sudionik barem krišom služi vra­žjom pomoći. Na takav se način izvode mnoge supersticiozne radnje, kojima se, međutim, ne nanosi jednako velika uvreda Stvoritelju.

Međutim, budući da je spomenuti seljak bio siguran da će ga izlije­čiti, i stoga što je posjećivao bolesnika onoliko dana koliko je bio bo­lestan i, premda se nije poslužio prirodnim lijekovima, već ga je izliječio onako kako mu je obećao, iz tih, dakle, razloga, premda nije sklopio otvoreni ugovor s vragom, valja ga ne samo sumnjičiti, već ga smatrati nedvojbeno krivim za herezu, te ga kazniti barem onim kaznama izlo­ženima u opisu drugog načina izricanja presude. Ta kazna, međutim, mora biti popraćena svečanom prisegom odricanja hereze, osim ako nije zaštićen drugim zakonima, čija je svrha posve suprotna. U razja­šnjenju argumenata ćemo pokazati što ordinarij u takvom slučaju mora činiti.

Četvrta kategorija protu-čarobnjačkih lijekova smatra se beskorisnom, u čemu se kanonisti i neki teolozi djelomično slažu, jer je riječ o pukom praznovjerju, i ne uključuje sklapanje ugovora s vragom s obzirom na nakanu ili svrhu počinitelja. A ističem da se kanonisti i neki teolozi samo djelomično slažu da se takva metoda može dopustiti, stoga što njihovo međusobno slaganje ili neslaganje ovisi o tome, uključuju li takva sredstva u treću kategoriju. To smo protu-čarobnjačko sredstvo pokazali na primjeru žene, koja udara vjedro s mlijekom iznad vatre kako bi naudila vještici koja je začarala kravu, premda se ta radnja može izvršiti zazivanjem vraga, ali i bez njegove pomoći.

Ovdje možemo navesti i neke druge slične primjere. Tako se u slu­čajevima kada krava zbog neke čarolije više ne daje mlijeko, pa se želi ustanoviti tko ju je začarao, istjeruje na polje tako da joj se na glavu ili leđa stave hlače ili neka druga prljava stvar. Te radnje se isključivo obavljaju tijekom blagdana i svetkovina, i vjerojatno uz neki oblik zazi­vanja vraga. Potom kravu tjeraju udarajući je štapom, a ona trči prema kući vještice, i glasno mučući rogovima udara o njezina vrata. Pritom vrag tjera kravu da to čini, sve dok se kakvom drugom čarolijom ne umiri.

Gore spomenuti naučitelji tvrde da se takva djela mogu dopustiti, ali da nisu zaslužna, kako neki žele dokazati. Jer, sv. Pavao veli da sve što činimo riječju ili djelom, moramo činiti u ime Našega Gospodina, Isusa Krista. Nadalje, opisana radnja ne mora uključivati izričito zazi­vanje vraga, premda se njegovo ime može spomenuti. Pri tome nije nužno da čovjek koji uklanja čaroliju, ima nakanu sklopiti kakav izri-

čit ili prešutan ugovor s vragom, premda može reći: "Želim to učiniti bez obzira na vražju pomoć." A samom svojom drskošću vrijeđa Stvo­ritelja, jer zanemaruje svoj strah od Boga, koji stoga daje vragu moć da proizvodi takve lijekove. Stoga se one koji izvode takve radnje mora izvesti na put pokajanja, i prisiliti da se okane takvih stvari i pribjegnu sredstvima o kojima ćemo poslije govoriti, premda smo ih prije već ukratko spomenuli, a ta su blagoslovljena voda, posvećena sol, egzor­cizam, itd.

Na isti način valja postupati i prema onima, koji čine sljedeće rad­nje. Kada je neka životinja ubijena čarobnjaštvom, i oni žele otkriti vješticu koja ju je začarala ili, pak, ustanoviti je li smrt prirodna ili po­sljedica čarobnjaštva, odlaze na mjesto na kojemu se guli koža životinja, te vuku njezinu utrobu zemljom do vještičine kuće. No, pritom ne ula­ze u kuću kroz glavna vrata, već preko stražnjeg praga u kuhinju. Ondje životinjsku utrobu vješaju na ogradu iznad ognjišta. I kako smo prije opisali, kako se utroba uginule životinje kuha na vatri, tako i vještica koja je prouzročila čaroliju osjeća strašne bolove u svojoj utrobi.49 No, prije izvođenja tog pokusa, pobrinu se da su vrata čvrsto zatvorena i za-

49) 'Bolove u utrobi.' Sljedeći je navod uzet iz članka lady Peirse, naslovljenog 'Čarobnjašt­vo u prošlosti i sadašnjosti', objavljenom u časopisu 'World-Lore', svez. I, br. 3 (str. 122-28), svibanj-lipanj 1926. Navedeni se događaj zbio u mjestu opisanom kao: "selo najugu Engleske". "Lokalni farmer čije su krave i ovce tajanstveno oboljele, pokazujući sve uobičajene znakove začaranosti 'zlim pogledom', te radi nesreća koje su ga općenito zadesile, obratio se za pomoć nekoj vračari, koja mu je rekla da uvečer ponavlja određene čarolije, da pribije ovčju glavu na ulazna vrata, te ih zakračuna, a kuću obloži daskama, te da u nju sjedne sam i da ni pod kojim uvjetima do jutra ne otvara vrata, bez obzira što se dogodilo.

Tako je i učinio, a kada je njegova obitelj otišla na spavanje, sjeo je pred kuhinjsko ognjište i budno stražario. Nakon određenog vremena, čuo je neko glasno kucanje na vratima i glas kako govori: 'Otvori i pusti me unutra.' Premda se počeo tresti od straha, farmer je odlučno ostao sjediti na stolcu. Potom je opet začuo kucanje i glas s druge strane, koji ga je očajnički prekli­njao da ga pusti, no farmer se nije dao pokolebati. Nakon toga iznova začuje tiho udaranje i jecanje koje se postupno utišalo. Prestrašeni je farmer, tako, nepomično ostao sjediti do jutra, kada je otvorio vrata i ugledao susjeda kako mrtav leži na njegovu pragu.

Liječnik je bio uvjeren, kako je rečeno mom prijatelju, daje susjed umro od srčanog udara. Možemo samo pretpostaviti da su se farmer i njegova obitelj oglušili o kucanje i glasove, a možda ih je čuo samo on. Za liječnikaje to bio jednostavan, premda tragičan slučaj, a za far­mera strašna osveta. Javnost bi, pak, tu priču mogla protumačiti na različite načine. Ipak, neka ta priča posluži kao lekcija svima koji je pročitaju, naime, da se bavljenje čarobnjačkim umi­jećem nikada ne isplati, kao ni udovoljavanje osobnom hiru uz pomoć kakvoga vrača koji živi u vašem susjedstvu, jer izgleda da je posve lako ubiti vješticu uz pomoć kakva okultnog znanja! Čini se da su vještice stoljećima gotovo uvijek izvlačile kraći kraj. Kao što su one svoju snagu crpile iz vjere i straha vjernika, tako su i pravednici imali pomoć vjere i ljubavi."

kračunata, jer ako bi vještica u strahoti svojih bolova uspjela ući u kuću i maknuti ugljen s vatre, sve bi njezine muke okončale. Često su nam govorili da vještica koja to ne uspije učiniti, obavije kuću gustom ma­glom i proizvode tako strašna gibanja i komešanja, da oni koji su u njoj misle da će se sam krov na njih srušiti ne otvore li vrata.

Postoje i drugi slični pokusi. Tako ljudi katkad odabiru vještice me­đu ženama u crkvi, sprječavajući ih da iz nje izađu bez njihova dopu­štenja, čak i nakon završetka svete mise. A to čine ovako. U nedjelju namažu cipele mladića uljem, mašću ili svinjskim salom, pretvarajući se da to čine kako bi očuvali svježinu kože. Potom mladići ulaze u crkvu, iz koje vještice nikako ne mogu izaći prije onih koji su ih odlu­čili uhoditi, ili im sami dopuste da odu kućama.50

Jednako su učinkovite i određene riječi, koje ovdje nije umjesno spomenuti, ne bi li tkogod bio zaveden od vraga da ih upotrijebi. A suci i magistrati ne smiju pridavati suviše težine dokazu onih, koji se pre­tvaraju da na takav način otkrivaju vještice, ne bi li ih taj prepredeni neprijatelj zaveo tako da pod tim izgovorom kleveću nedužne žene. Sto­ga se takvim osobama mora narediti izvršenje pokore. Međutim, opi­sane se radnje u nekim slučajevima mogu trpjeti i dopustiti.

Prije nekoliko godina, jedan farmer i njegova žena iz nekog sela izvan Milana, zaključiše daje njihovu kćer, koja je dugo patila od tajanstvene bolesti, koju najbolji liječnici u Milanu nisu mogli dijagnosticirati ni izliječiti, začarala stara žena iz njihova sela, ozloglašena bijednica, koju je djevojka nehotice neznatno uvrijedila. Stoga su njezini roditelji zatražili pomoć 'mu­draca', koji je živio u gradiću prilično udaljenom od njihova sela. On im je dao snop nekog bilja, rekavši im da ga stave u vodu, i pri tom izgovaraju neke čarobne riječi koje ih je naučio. Rekao im je i da će u slučaju daje njihovoj kćeri uistinu netko zlobno naudio, u trenutku kada voda u loncu počne kuhati, vještica koja je proizvela čaroliju osjetiti strašne muke i odjuriti u njihovu kuću, gdje će im se razotkriti preklinjući je da uklone lonac s vatre. Potom im je pre­poručio da prisile vješticu da prije toga izliječi djevojku. Roditelji učiniše sve što im je rekao. U trenutku kada je voda u loncu počela ključati, do njih dotrči stara vještica na koju su sum­njali, i u očitoj agoniji radi neizdrživih bolova, počne ih preklinjati da bace sadržaj lonca. Od­bili su to učiniti prije nego li je uklonila čaroliju s njihove kćeri. Stoga očajna starica obeća da će ozdraviti djevojku. U tom času djevojka počne iznenada ozdravljati, sve dok nije ponov­no postala snažna i krepka poput drugih čilih djevojaka u selu.

50) Navedeni tekst dijelom je iskrivljen i razlikuje se od onoga u kasnijim izdanjima ove knji­ge. U najstarijem primjerku 'Malleusa' pohranjenom u British Museum-u, piše: "Nam die dnico sotularia iuvenu fungia seu pinguedie porci ut moris e p restauratoe fieri pungut et sic ubi ecclesia intrat tadiu malefice exire eccias non poterut quo adusq: exploratores aut exeunt aut illis licentia sub expssione ut sup exeundi peedat. " 'Die dnico 'je gotovo odmah promije­njeno u 'die dominica'. Uobičajen tekst glasi: "die Dominica Sotularia, iuvenum fungia... ". U izdanju iz 1576. objavljenom u Veneciji, nalazimo drugu pogrešku: "die dominica Solutaria iuvenum fungia... " U lyonskom izdanju iz 1669. navedena je pogreška izvrsno i ne­dvojbeno točno ispravljena: "die Dominica Sotularia iuvenum axungia... "

Time smo odgovorili na tvrdnje o nedopustivosti uklanjanja čarolija. Prva dva lijeka su nedopuštena, dok zakon tolerira treći, premda je dužnost crkvenoga suca da takve slučajeve podrobno ispita. O onome što svjetovni zakon dopušta govorimo u poglavlju o vješticama, gdje piše da oni koji su kadri kakvim umijećem sprječavati da tuče i oluje unište plodove ljudskoga rada, zaslužuju nagradu, a ne kaznu. I sv. An-tonin u svojoj Sumi ukazuje na taj nesklad između kanonskoga i svje­tovnog zakona. Naime, čini se da svjetovni zakon dopušta takve radnje s ciljem očuvanja usjeva i zaštite stoke, te da nije samo snošljiv prema ljudima koji se koriste takvim umijećima, već propisuje da ih zato treba i nagraditi. Stoga crkveni sudac mora osobito paziti, podudaraju li se radnje kojima se sprječavaju tuče i oluje, s duhom zakona ili su na bilo koji način supersticiozne. U tom slučaju, ako nisu protivne vjeri, mogu se dopustiti. Međutim, takve radnje ne spadaju u treću, već u četvrtu i petu kategoriju, o kojoj ćemo govoriti u sljedećim poglavljima, gdje se bavimo crkvenim i dopuštenim sredstvima, uz koje se katkad pri­mjenjuju neke supersticiozne radnje koje spadaju pod četvrtu metodu.

1. POGLAVLJE Sredstva koja propisuje Sveta Crkva

protiv inkuba i sukuba.

Uprethodnim poglavljima vezanima uz Prvo pitanje, govorili smo o načinima kojima se mogu začarati ljudi, životinje i plodovi ze­

mlje, a osobito o ponašanju vještica, naime, kako zavode mlade djevoj­ke i tako uvećavaju svoju opaku družbu, kako ispovijedaju svoju herezu i kome odaju počast, kako demonima žrtvuju svoju i tuđu djecu, i kako lete s mjesta na mjesto. U svezi toga tvrdim da protiv takvih opa­čina nema lijeka, poradi čega su suci dužni svim silama nastojati isko­rijeniti vještice, ili ih barem kažnjavati, kako bi od tog zlog umijeća odvratili druge koji bi ih htjeli oponašati. No, o tome ćemo govoriti u posljednjem dijelu ove rasprave, gdje izlažemo dvadeset načina pos­tupanja protiv vještica i njihova kažnjavanja.

Za sada ćemo se usredotočiti samo na ona sredstva, kojima se od­stranjuju štete koje one nanose. Tako ćemo prvo govoriti o tome kako se mogu izliječiti začarani ljudi, potom životinje i, treće, kako se plo­dovi zemlje mogu zaštiti od snijeti ili trsne uši.

Što se tiče začaranosti ljudi od strane demona inkuba i sukuba, tvr­dimo da se to može dogoditi na tri načina. Prvo, kao u slučaju samih vještica, kada se žena dobrovoljno predaje inkubima. Drugo, kada mu­škarci spolno opće sa sukubima, premda se čini da oni ne čine taj vražji blud grješno kao žene, a to stoga što se muškarci, budući da su po svojoj naravi razboritiji od žena, mnogo više gnušaju nad takvim radnjama. Treće, može se dogoditi da muškarci ili žene protivno svojoj volji, a uslijed nekog čarobnjaštva, nečisto opće s inkubima i sukubima. Pritom se čini da su takve začarale vještice koje, kao i pri izazivanju drugih sličnih bolesti, zazivaju demone da napastuju djevice u obličju inkuba, kako bi ih zaveli da se pridruže njihovu opakom društvu. Navedimo jedan primjer.

U gradu Koblenzu živi jedan siroti čovjek, koji trpi od takve zača­ranosti. Naime, sa svojom se ženom ponaša onako kako se muškarac ponaša prema ženi, naime, s njome izvršava spolni čin, ali to radi bez prestanka, i nikakvi ga povici i preklinjanja njegove žene ne mogu od toga uzdržati. I nakon što tako dva ili tri puta počini razvratan blud, uzvikne: "Počet ćemo ispočetka", premda pokraj njega ne leži nijedan smrtnik. A nakon nebrojeno mnogo takvih napada, nesretnik konačno iscrpljen padne na pod. A kada ga upitaju kako mu se to dogodilo, i je li s njime bila kakva žena, odgovara da nije nikoga vidio, već da mu je um bio na neki način opsjednut, pa se nikako nije mogao uzdržati od pohote. I, uistinu, sumnjao je da ga je jedna žena začarala jer ju je uvri­jedio, radi čega ga je proklela prijetnjama, govoreći mu što bi željela da mu se dogodi.

Nikakvi zakoni, međutim, ni izvršitelji pravde ne mogu zajamčeno osvetiti tako velik zločin, na temelju kakve nesigurne optužbe ili teške sumnje. A to stoga što nitko ne može biti osuđen bez osobnoga priz­nanja ili iskaza tri pouzdana svjedoka, budući kako sama činjenica da je počinjen zločin, popraćena čak i najtežim sumnjama protiv neke oso­be, nije dovoljna da osigura njezino kažnjavanje. 0 tome ćemo, međutim, podrobnije govoriti poslije.

Što se tiče slučajeva kada su inkubi na takav način napastovali mla­de djevice, valja reći da ih ima suviše mnogo da bismo ih na ovome mjestu nabrajali, a uistinu postoji velik broj vjerodostojnih priča o takvim začaranostima. No, činjenicu da se takve začaranosti mogu veoma teško odstraniti, potvrđuje i priča koju pripovijeda Toma iz Brabanta u svojoj Knjizi o pčelama.

"Vidio sam", piše on, "i čuo ispovijed pobožne djevice, koja je prvotno tvrdila da nikada nije dobrovoljno sudjelovala u razvratu, no iz njezinih sam riječi mogao shvatiti da je već dugo radi toga bila na zlu glasu. Kako u to nisam mogao povjerovati, preklinjao sam je i nagova­rao, te je tako teškom mukom uvjerio da progovori istinu radi spasenja svoje duše. Konačno je u suzama priznala da joj je duša bila pokva-renija od tijela, ali premda se poslije radi toga pokajala i svakodnevno se ispovijedala, nikakvim se sredstvima, naporima, ni umijećima nije mogla osloboditi inkuba51, pa tako ni uz pomoć križa, ni blagoslovlje­nom vodom kojima se istjeruju demoni, pa čak ni sakramentom Tijela Našega Gospodina, od kojega čak i anđeli zaziru. No, nakon mnogo godina molitve i posta, ipak je bila izbavljena."

Iz navedenog primjera možemo zaključiti (u nedostatku boljeg objašnjenja) da je taj inkub, nakon što se djevojka pokajala i ispovje­dila svoj grijeh, predstavljao kaznu radi njezina grijeha, a ne sam grijeh.

Jedna pobožna redovnica iz brabantske vojvodine, koja se zove Christina, rekla mi je sljedeće o toj ženi. Večer uoči blagdana Duhova, ta ju je žena posjetila kako bi joj se požalila da se ne usuđuje uzeti sa­krament, jer ju vrag neprestano napastuje, na što joj Christina suosje­ćajno reče: "Idi i budi uvjerena da ćeš sutra primiti Tijelo Našega Go­spodina, jer ja ću na sebe preuzeti kaznu." I radosna je žena napusti i te je noći nakon molitve mirno spavala. Ujutro se ustala i spokojne duše sudjelovala u svetoj službi. Ali, Christina, ne razmišljajući o kazni koju je na sebe preuzela, te je noći, kada je otišla na počinak, odjednom osjetila kako je nešto snažno napada. Uhvatila je svojim rukama tu nevidljivu spodobu za vrat, i pokušala je od sebe odbaciti. A kada je opet legla, iznova je nešto počne napastovati, pa je prestrašena ustala. To se dogodilo više puta, jer joj je sva slama s kreveta bila posvuda razbacana. I Christina konačno shvati da je progoni zloduh. Stoga je odlučila da ne legne ponovno u svoju slamnjaču, već da tu noć probdije. A kada se pokušala moliti, vrag ju je tako silno napadao, da je poslije rekla da nikada prije nije iskusila takve patnje. Stoga je ujutro rekla onoj ženi: "Premda sam gotovo mrtva od slabosti, odričem se tvoje kazne", i ta-

51) 'Inkub.' Sinistari pripovijeda o slučaju iz osobnoga iskustva, kada je jednoga redovnika i đakona iz Certose di Pavije, teško napastovao inkub. Svi su se egzorcizmi pokazali uzaludni­ma, jer je sam inkub u obličju priora blagoslovio to mjesto posvećenom vodom. No, demon je poslije ipak istjeran. Vidi moj prijevod, 'Demoniality', str. 57-59. i dr.

ko je pobjegla od nasilja tog zlog napasnika. Iz navedenoga se može vidjeti kako je teško odstraniti takvo zlo, bez obzira je li ili nije prou­zročeno čarobnjaštvom.

Postoje, međutim, još neki načini kojima se ti demoni mogu istje­rivati, a o kojima Nider piše u svome Mravinjaku. On veli da se djevojke ili muškarci mogu osloboditi demona na pet načina. Prvo, sakramental-nom ispovijedi; drugo, svetim znakom križa ili izgovaranjem Anđeos­kog pozdrava; treće, egzorcizmima; četvrto, preseljenjem na drugo mjesto; i peto, pomoću izopćenja koje oprezno provode sveti ljudi. Iz navedenoga jasno proizlazi da prva dva načina nisu pomogla redovnici, no ne smijemo ih radi toga zanemariti, jer ono što izliječi jednu osobu, ne pomaže nužno i drugoj i obrnuto. A u zapisima je potvrđena činje­nica, da su se inkubi često uspješno istjerivali molitvom Očenaš ili pr­skanjem blagoslovljene vode, a osobito Anđeoskim pozdravom.

A sv. Cezarije52 u svom Dijalogu veli, da je nakon smrti nekog sve­ćenika koji se objesio, njegova ljubavnica pristupila samostanu, gdje ju je demon neprestano spolno napastovao. Istjerala ga je znakom križa i blagoslovljenom vodom, no demon se iznova vraćao. No, kada je izgovorila 'Zdravo Marijo', iščeznuo je poput strijele odapete iz luka. Premda se i nakon toga vraćao, nije se usudio prilaziti, upravo radi molitve Ave Maria.

Sv. Cezarije spominje i sredstvo sakramentalne ispovijedi. Tako veli da je inkub posve napustio gore spomenutu ljubavnicu, nakon što se ona ispovijeđu očistila. Pripovijeda i o čovjeku iz Leydena, koji je sakramentalnom ispovijedi istjerao sukuba koji ga je napastovao.

Pritom dodaje i primjer jedne kontemplativne redovnice, koju in­kub nije ostavljao na miru unatoč svim njezinim molitvama, ispovi­jedima i drugim religijskim obredima. A bio je uporan u svom naumu da joj se uvuče u postelju. No, kada je na savjet jednog crkvenjaka, izgovorila riječ Benedicite, demon je istoga trena iščeznuo.

O četvrtoj metodi, naime, preseljenju na drugo mjesto, veli da je kći nekog svećenika poludjela od tuge jer ju je inkub onečistio. No,

52) 'Cezarije.' Učeni redovnik iz cistercitskog samostana u Heisterbachu pokraj Bonna, rođen oko 1170. u Kolnu, umro oko 1240., kao prior navedenog samostana. Opat Henrik je zatražio od Cezarija da napiše kratak pregled svojih učenja, što je rezultiralo njegovom čuvenom knji­gom 'Dialogus magnus visionum atque miraculorum, Libri XII', a bez pretjerivanja možemo reći da je to bila vjerojatno najpopularnija knjiga u Njemačkoj toga doba. Od toga djela, saču­vano je više od pedeset rukopisa, a poznato je da je tiskano u sedam izdanja. Posljednja dva sveska uredio je Strange (Koln, 1851.), kojima je uslijedio registar (Koblenz, 1857.).

kada se odselila u mjesto na drugoj obali rijeke Rajne, više je nije na­pastovao. Međutim, njezina je oca, radi toga što ju je odaslao daleko, demon pogodio strašnom bolešću kojoj je nakon tri dana pokleknuo.

Dalje spominje i slučaj žene koju je inkub često napastovao u njezinoj postelji, radi čega je pozvala vjernu prijateljicu da s njome spava. Ova je pristala, no iste je noći osjetila strašan nemir i nelagodu, dok je prva žena spokojno spavala. William Pariški također veli da inkubi uglavnom napastuju žene i djevojke s prekrasnim kosama, čemu je možda razlog pretjerana pažnja koju posvećuju njezinu uređivanju, želja da njome zavedu muškarce, ili su jednostavno suviše tašte ili, pak, Bog u Svojoj dobroti to dopušta kako bi prestrašio žene, koje na takav način žele za­vesti i uzbuditi muškarce, na što ih potiče vrag.

Peta je, metoda izopćenja, koja bi se mogla usporediti s egzorcizmom, a sv. Bernard navodi mnogo primjera takvih slučajeva iz povijesti. Ne­ku je žena u Akvitaniji inkub šest godina napastovao svakojakim ne­vjerojatnim razbludnim radnjama. Pri tome je čula kako joj je prijetio da se ne približava svecu koji je onuda putovao, govoreći: "To ti neće pomoći, jer kada on ode, ja, koji sam ti do sada bio ljubavnik, postat ću ti najokrutniji neprijatelj." Ipak je otišla sv. Bernardu, koji joj je rekao: "Uzmi moj štap i stavi ga u postelju, i neka ti demon pokuša prići." I kada je to učinila, demon se nije usudio ući u njezinu sobu, već joj je izvana prijetio da će je progoniti kada sv. Bernard ode. A kada je sv. Bernard za to saznao, okupio je ljude i naredio im da u ruke uzmu za­paljene svijeće, te je pred svima njima prokleo vraga, zabranivši mu da se ikada više približi toj i drugim ženama. Tako je žena bila oslo­bođena te kazne.

Ovdje valja istaknuti da je moć ključeva, koje je Bog predao sv. Petru i njegovim nasljednicima, a čiji zvuk odjekuje zemljom, ustvari moć izlječenja dana Crkvi u korist svih putnika pod papinskom juris­dikcijom. Stoga se čini čudesnim da svojom moći mogu suzbiti čak i zračne Sile. No, valja imati na umu da osobe koje demoni napastuju, potpadaju pod jurisdikciju Pape i njegovih ključeva. Stoga ne začuđuje što ti ključevi posredno štite od takvih sila, kao što i u čistilištu posre­dno izbavljaju duše od muka paklenog ognja; kako ta sila štiti i na zemlji i izbavlja duše pod zemljom.

Ovdje nam, međutim, nije mjesto raspravljati o moći ključeva pre­danih crkvenome poglavaru kao Kristovu Namjesniku, jer poznato je

da je Krist radi njezine dobrobiti, dao Crkvi i Svome Namjesniku ono­liku vlast, koliku Bog može dati nekome smrtniku.

I pobožno je vjerovati, da nakon što bolesti i štete, koje su nanijele vještice uz vražju pomoć, kao i same vještice i demoni, budu izgnani, njihove žrtve više neće bivati napastovane; a još će prije biti izbavljene istodobnom primjenom drugih dopuštenih egzorcizama.

Prema jednom službenom izvješću tvrdi se da su se privolom Bo­žjom, u području oko rijeke Etsch, kao i na drugim mjestima, pojavili rojevi skakavaca koji su uništili sve vinove loze, zelenilo i usjeve na polju, te da su se nakon takvog izopćenja i proklinjanja, iznenada ra­spršili i nestali. Želi li tkogod pripisati to moći kakvog sveca, a ne Ključeva, neka to u ime Gospodina i učini. Ali, uvjereni smo da i moć izvođenja čuda, kao i moć Ključeva, nužno pretpostavlja stanje milo­sti u onome tko takvo djelo izvodi, budući da obje te moći proizlaze iz posebnoga dara milosti.

Nadalje, također treba istaknuti da u slučaju kada zakažu sva nave­dena sredstva, valja pribjeći uobičajenim egzorcizmima, o kojima će­mo govoriti poslije. No, pokažu li se i oni uzaludnima u istjerivanju vražjeg zla, tada se ta bolest mora smatrati kaznom okajanja zbog gri­jeha, koja se mora skrušeno trpjeti, kao i sve druge slične bolesti, koje nas terete kako bi nas odvele na put ka Bogu.

Osim toga, međutim, treba spomenuti da neki ljudi katkad samo mi­sle da ih napastuju inkubi, što je češći slučaj kod žena nego muškara­ca, jer su one sklonije zastrašivanju i umišljanju nevjerojatnih stvari.

S tim u svezi često se navode riječi Williama Pariškoga, koji veli: "Osobe koje pate od melankolije, osobito žene, što se vidi iz njihovih snova i vizija, često imaju fantazije i privide. Atomu je razlog, što znaju i liječnici, činjenica da je ženska duša svojom prirodom mnogo pod-ložnija dojmovima od muške duše." I dodaje: "Osobno sam vidio ženu koja je umišljala da spolno opći s demonom iznutra, i tvrdila je kako je bila tjelesno svjesna tih nevjerojatnih stvari."

Štoviše, žene katkad misle da su zatrudnjele s inkubima, uslijed čega im i trbusi narastu do golemih razmjera. No, kada dođe vrijeme poroda, ta oteklina splasne samo uz glasan i jak vjetar. Naime, kada se s pićem uzimaju mravlja jaja, sjemenke mliječike ili crnog bora, u ljudskom se trbuhu nakupi ogromna količina vjetra i plinova. A demon veoma lako može izazvati te i druge veće poremećaje u želucu." Na­vedeno smo izložili radi upozorenja da ne treba olako vjerovati žena-

ma, osim onima čiju je vjerodostojnost potvrdilo iskustvo, kao i onima koje su spavajući u svojim krevetima ili pokraj njih, osobno posvje­dočile stvarima o kojima ovdje govorimo.

2. POGLAVLJE Dopuštena sredstva za uklanjanje čarolija koje

sprečavaju izvršenje spolnoga čina.

Premda među ženama ima mnogo više vještica nego među muškar­cima, kako smo pokazali u Prvome dijelu ove rasprave, muškarci

su češće žrtve začaranosti od žena. Razlog je tomu činjenica da Bog daje vragu veću moć nad spolnim činom, kojim je prvi grijeh prešao na čovjeka, nego li nad drugim ljudskim radnjama. Isto tako, On dopušta da se više vradžbina izvodi uz pomoć zmija, koje su mnogo podložnije čaranjima od drugih životinja, jer upravo je zmija bila prvo oruđe vraga. Nadalje, mnogo je lakše začarati muškarca s obzirom na spolnu radnju, nego ženu, kako smo jasno pokazali. Jer, pet je načina kojima demon može spriječiti čin oplodnje, a koje je mnogo lakše izvršiti na muškar­cima.

U nastavku ćemo izložiti lijekove za svaku pojedinu vrstu te smetnje, pa neka onaj tko je začaran po tom svojstvu, obrati pozornost na to u koju kategoriju spada njegova smetnja. Peter de la Palude u svojoj Četvrtoj knjizi, 34. dist, navodi da se ta vrsta začaranosti može odstra­niti na pet načina.

Naime, demon, kao spiritualno biće, po svojoj prirodi ima od Boga danu moć nad tjelesnim bićima, osobito s obzirom na njihova gibanja. Tako on može izravno ili neizravno spriječiti zbližavanje tijela muškar­ca i žene. Na prvi način to čini kada ih međusobno udaljava, ne dopu­štajući im da se približe, a neizravno kada prouzroči neku smetnju ili se među njih umeće u poprimljenom tjelesnom obličju. To se dogodilo i onome mladom poganinu, koji se oženio idolom, premda je sklopio brak sa smrtnicom, poradi čega, kako smo pokazali, s njome nije mogao spolno općiti.

Nadalje, demon može u muškarcu izazvati požudu prema jednoj ženi, te ga istodobno učiniti impotentnim prema drugoj. A to može uči­niti krišom, uz pomoć određenog bilja ili drugih tvari, s čijim je svojstvi­ma veoma dobro upoznat.

Treće, demon može zavarati moć opažanja u ljudi, tako da u njima izazove privid odvratnosti neke osobe. A to stoga što je kadar, kako smo pokazali, utjecati na ljudsku maštu.

Četvrto, demon može oslabiti krepkost organa za oplodnju, kao što može svaki organ lišiti sposobnosti pokretanja.

Peto, demon može spriječiti istjecanje sjemena u one organe u kojima počiva pokretačka sila, zatvaranjem sjemenovoda, kako sjeme ne bi moglo ući u spolne organe, iz njih ponovno istjecati ili, pak, ne može izbijati ili se jalovo troši.

No, kaže li bolesnik: "Ne znam na koji sam od ovih načina začaran. Znam samo da sa svojom ženom ne mogu ništa raditi", valja mu odgo­voriti na sljedeći način. Može li spolno općiti s jednom ženom, ali ne i sa svojom suprugom, začaran je na drugi način, dakle, može biti uvje­ren da su ga obmanuli sukubi ili inkubi. Nadalje, ne osjeća li odvratnost prema svojoj ženi, ali s njome ipak ne može općiti, ali opći s drugim ženama, također je začaran na drugi način. Ali, ako mu se njegova žena gadi i s njome ne može općiti, začaran je na drugi i treći način. No, ne osjeća li odvratnost prema svojoj ženi i s njome se želi tjelesno sjedinja-vati, ali mu ud za to nema snage, začaran je na četvrti način. Ali, ima li snage u spolovilu, ali iz njega ne izbija sjeme, začaran je na peti način. Način na koji se liječe tako začarani ljudi, opisujemo na mjestu gdje razmatramo mogu li i oni koji su u milosti i oni koji to nisu, biti jednako podložni takvom opčinjavanju. A odgovaramo da ne mogu, uz iznimku četvrtog načina, no čak i u tom slučaju veoma rijetko. Naime, takva nesreća može zadesiti čovjeka koji živi u milosti i pravednosti. Ali, čitatelj mora imati na umu da ovdje govorimo o tjelesnom sjedinjenju muškarca i žene vezanih brakom, jer svi su ostali podložni čarolijama. Naime, svaki izvanbračni spolni čin je smrtni grijeh, a čine ga samo oni koji nisu u stanju milosti.

Uistinu, to potvrđuje autoritet Svetoga pisma, koje nas uči da Bog dopušta zloduhu da napastuje grješnike češće nego pravednike. I premda je velikom kušnjom napastovao i onoga velikog pravednika Joba, nije ga izravno pogodio u njegovoj prokreativnoj funkciji. Možemo reći da jedan od supružnika koji trpi takvu nesreću, nije živio u milosti, ili čak oboje. To stajalište potkrjepljuje Sveto pismo autoritetom i razumom. Jer, anđeo je rekao Tobiji:53 "Zao duh ima vlast nad onima koji ugađaju samo svojim strastima", a to je dokazao ubivši sedam muževa djevice Sare.

Kasijan u svojim Propovijedima otaca navodi riječi sv. Antuna, koji veli da zao duh može ući u naš um ili tijelo, tek nakon što ga liši svih svetih misli i ogoli ga i isprazni svih duhovnih promišljanja. Te se riječi ne odnose na zlo naneseno čitavome tijelu, jer kada je Job tako bio po­gođen, nije izgubio božansku milost. Međutim, odnose se na određene tjelesne bolesti prouzročene osobnim grijehom A takva bolest može biti prouzročena samo grijehom bludne pohote. Jer, kako rekosmo, Bog daje vragu veću vlast nad spolnim činom, nego nad drugim ljudskim radnjama, a to radi odvratnosti toga čina i stoga što je njime prvi grijeh prešao na sav ljudski rod. Dakle, kada su bračni drugovi radi nekog grijeha lišeni božanske pomoći, Bog dopušta demonima da ih začaraju prije svega u njihovim spolnim funkcijama.

Postavi li se, međutim, pitanje kakvi su to grijesi, možemo odgovo­riti pozivajući se na sv. Jeronima, koji veli da je čak i u braku moguće počiniti grijeh bludnosti, i to na više načina. Vidi tekst: "Preljubnik je onaj koji neumjereno voli svoju ženu." A oni koji tako ljube mnogo su podložniji opisanoj začaranosti.

Prema tome, dvije su vrste crkvenih lijekova za uklanjanje čarolija. Jedna se primjenjuju na javnome sudu, a druga na ispovjednom sudu. Što se tiče prvih, kada se javno ustanovi da je impotencija uzrokovana čarobnjaštvom, treba se utvrditi je li privremena ili trajna. Ako je samo privremena, ne poništava brak, a pretpostavlja se da je privremena, ako se u razdoblju od tri godine uspije ukloniti svim dostupnim crkvenim sakramentima i drugim sredstvima. No, zakažu li ta sredstva, pretpo­stavlja se da je začaranost trajna.

Nadalje, valja razmotriti prethodi li ta nesposobnost sklapanju i kon­zumaciji braka. A u navedenom slučaju sprječava sklapanje braka ili, pak, slijedi nakon njegova sklapanja i prije konzumacije u kojem slučaju poništava brak. Naime, muškarci su veoma često žrtve takve začaranosti, jer su odbacili svoje ljubavnice, koje su se nadale da će ih oženiti, pa su im se, razočarane, odlučile osvetiti opčinjavajući ih tako da ne mogu spolno općiti niti s jednom ženom. A mnogi se slažu da se u takvom slu­čaju već sklopljeni brak ima smatrati nevažećim, osim ako su bračni drugovi spremni živjeti zajedno u svetoj čistoći, kao naša Blažena Go-

53) 'Tobija.' Tobija, 6:16 i 17: "Tada mu reče anđeo Rafael: 'Slušaj me, i pokazat ću ti one nad kojima zao duh ima prevlast. Ima ih koji ženidbom iz svoga srca protjeraju Boga i ugađaju samo svojim strastima kao nerazumni konj ili mazga. Na takvima ima vlast zao duh.'" (Vulgata)

spa i sv. Josip. To stajalište potvrđuje i Kanon odredbom (23, pit. I) da se brak potvrđuje spolnim činom. Na drugome mjestu Kanon veli da impotencija, koja nastupi prije potvrde braka, razrješava taj brak.

Ili je pak, ta zapreka uslijedila konzumaciji braka, i tada ga ne razrje­šava. Još mnogo više o tome govore naučitelji u svojim zapisima, gdje raspravljaju o smetnjama prouzročenima čarobnjaštvom. No, njihove izreke ovdje ispuštamo, jer nisu bitne za ovo istraživanje.

Neki bi, međutim, mogli imati poteškoća u razumijevanju zašto ta­kva smetnja pogađa muškarca samo prema jednoj, ali ne i drugim ženama. Sv. Bonaventura odgovara da je to možda stoga, što je neka vještica uvjerila vraga da prouzroči takvu smetnju samo s obzirom na određenu ženu ili je, pak, Bog dopustio takvu smetnju samo u pogledu neke određene žene. Nedokučiv je sud Božji u takvim stvarima, kao i u slučaju Tobijine žene. Ali, rečeno jasno pokazuje kako to demon čini. A sv. Bonaventura veli da demon ne sprječava izvršenje spolnoga čina iznutra, oštećujući spolovilo, već izvana, onemogućujući ga u dje­lovanju; a takva je zapreka, dakle, umjetna, a ne prirodna, te stoga i može učiniti da pogađa muškarca samo prema određenoj ženi. Ili, pak, demon uklanja svaku želju muškarca prema nekoj ženi, što čini sam svojom prirođenom moći ili primjenom nekog bilja, kamenja ili uz po­moć nekog tajanstvenog stvorenja. U tome se sv. Bonaventura slaže s Peterom Paludanusom.

Kanon govori o crkvenom lijeku, koji se primjenjuje na Božjem sudu: "Ako uz pravedno i skrovito dopuštenje Boga, umijećima vračara i vještica i đavoljim radnjama, ljudi budu začarani u svojim prokreativ-nim funkcijama, valja im narediti da iskreno ispovjede Bogu i Njegovu svećeniku sve svoje grijehe skrušenoga srca i poniznoga duha, i neka Bogu daju zadovoljštinu obilnim suzama i velikim žrtvama, molitvama i postom."

Iz navedene odredbe jasno proizlazi da su takve nesreće prouzroče­ne samo osobnim grijehom, i da pogađaju samo one koji ne žive u stanju milosti. Kanon dalje govori kako svećenici mogu odstraniti tu začara-nost egzorcizmima, kao i drugim zaštitama i lijekovima kojima raspolaže Crkva. Na taj je način Abraham, uz Božju pomoć, izliječio svojim mo­litvama Abimeleka i sav njegov dom.54

54) 'Abimelek'. Knjiga Postanka, xx.

I na kraju možemo zaključiti, da postoji pet dopuštenih lijekova za uklanjanje takvih čarolija, a ta su: hodočašće u neko veliko svetište; skrušena ispovijed i okajanje grijeha; česti blagoslovi križanjem i pobo­žne molitve; dopušten egzorcizam izgovaranjem svetih riječi, o kojemu ćemo podrobnije govoriti poslije; i konačno, mudrim i opreznim ra­zgovorom s vješticom, kako je pokazano u slučaju grofa, koji tri godine nije mogao spolno općiti s djevicom koju je oženio.

3. POGLAVLJE Dopuštena sredstva za uklanjanje čarolije koja u ljudima

rasplamsava neumjerenu ljubav ili veliku mržnju.

Kao što ljudi mogu biti začarani u svojoj prokreativnoj moći, i nji­hova se srca mogu opčiniti neumjerenom ljubavlju ili mržnjom.

Prvo ćemo razmotriti uzrok takve začaranosti, a potom i sredstva kojima se ona može ukloniti.

Philocaption ili neumjerena ljubav jedne osobe prema drugoj, može biti prouzročena na tri načina. Katkad je ona posljedica nedostatka nad­zora nad očima, demonske kušnje ili nekromantskih i vještičjih čarolija, koje izvode uz pomoć demona.

O prvome slučaju govori sv. Jakov u svojoj poslanici (1:14,15): "Nego svakoga napastuje njegova požuda koja ga privlači i mami. Po­žuda, zatim, zatrudnjevši, rađa grijehom, a grijeh izvršen rađa smrću." Tako je i Sekemu srce prionulo za Dinu, kada ju je vidio dok je odlazila posjetiti neke žene onoga kraja, pa je s njome na silu legao (Postanak, xxxiv). Glosa veli da se to dogodilo radi slabosti njezine duše, jer je Dina radi tuđih poslova zapostavila svoje brige. A takva duša biva za­vedena lošim navikama i tako pristaje na zabranjene radnje.

Drugi su uzrok demonske kušnje. Na takav je način Amnon volio svoju lijepu sestru Tamaru, i to ga je toliko mučilo da se gotovo razbolio (Druga knjiga o Samuelu, xiii). A duša mu sigurno nije bilo toliko po­kvarena, da ga navede na tako strašan zločin, već je zacijelo podlijegao vražjoj kušnji. Knjiga svetih otaca spominje takvu vrstu ljubavi, te veli da su čak i oni u svojim ermitažima bili napastovani svakojakim ku­šnjama, uključujući onu tjelesne požude. Teško je povjerovati kakvim su se snažnim ljubavnim kušnjama prema ženama neki od njih opirali. I sv. Pavao u Drugoj poslanici Korinćanima, xii veli: "...dan mi je trn

u tijelu, anđeo Sotonin, da me udara da se ne uzoholim", što glosa ob­jašnjava u značenju putene kušnje.

No, tvrdi se da čovjek ne griješi ako se ne predaje kušnji, već da time uvježbava svoju krepost. Ali, to valja razumjeti kao vražju, a ne tjelesnu kušnju, jer to je laki grijeh čak i kada mu čovjek ne poklekne. Na mnogim mjestima čitamo o takvim primjerima.

Što se tiče trećega uzroka neumjerene ljubavi, naime demonskih i vještičjih radnji, mogućnost takve začaranosti podrobno je raspravljena u pitanjima Prvoga dijela, koja govore o tome, mogu li demoni uz po­moć vještica navesti ljudska srca na neumjerenu ljubav ili mržnju, što je dokazano primjerima iz našega vlastitog iskustva. Uistinu, to je naj­poznatiji i najrasprostranjeniji oblik čarobnjaštva.

Ovdje se, međutim, nameće sljedeće pitanje: Petar je opsjednut takvom vrstom neumjerene ljubavi, ali ne zna je li tomu prvi ili drugi uzrok. Valja odgovoriti da je vrag uzrok mržnje, koja postoji među supružnicima radi zločina preljuba. Ali, kada je muškarac toliko duboko uhvaćen u zamku putene požude da ga nikakav stid, ni riječi, udarci ili djela od nje ne mogu uzdržati; i kada se muškarac često odvraća od svoje žene radi drugih, najopakijih žena, i noću, neobuzdan u svojoj zaluđenosti, pro­nalazi najpodlije putove kojima će stići do svoje ljubavnice; i kada se zna da su oni najuzvišenija roda, namjesnici i drugi bogataši, najoka-ljaniji tim grijehom (jer ovo je era vladavine žena koju je pretkazala sv. Hildegarda55, kako bilježi Vincent iz Beauvaisa u Zrcalu povijesti, prem­da je on rekao da neće potrajati ovoliko dugo); i kako preljub obiluje u današnjem svijetu, osobito među onima najuzvišenija roda, sve to,

55) 'Sv. Hildegarda.' Rođena 1098. u Bockelheimu na rijeci Nahi, a umrla je 1179. uRuperts-bergu pokraj Bingena. Ova slavna benediktinska vidovnjakinja i proročica svojedobno je nosila nadimak Rajnske Sibile. Od najranijih dana svoga djetinjstva Hildegarda je imala vizionarska iskustva, a u dobi od oko četrdeset godina primila je Božanski nalog da objavi svijetu što je vidjela i čula. Radi svoje velike poniznosti, dugo je oklijevala to učiniti, no 1114. je počela pisati svoju duboku raspravu 'Scivias' ('scire vias Domini ')('Upoznaj putove'), koju je dovršila nakon deset godina. To djelo je prožeto ekstatičkim i proročkim mislima i iziskuje iznimno duboku studiju. Herwegen u knjizi 'Kirch. Handlexikon' (1908.) primjećuje da je za ispravno razumijevanje ove izvanredne spisateljice, neophodno izraditi novo i kritičko izdanje njezinih rasprava, što iziskuje iznimno težak i zamršen istraživački rad. Premda nije službeno kanonizirana, sv. Hildegardi se pripisuju mnoga čuda, a ime joj je uvršteno i u Rimski marti-rologij. Njezin se spomendan obilježava 17. rujna u biskupijama Speyer, Mainz, Trier i Lim-burg, a redovnici benediktinske opatije Solesmes u Francuskoj, obilježavaju taj dan 18. rujna uz sve počasti. Ostaci sv. Hildegarde pohranjeni su u Eibingenu, gradu čija je ona zaštitnica i u kojemu je 17. rujna 1904. utemeljen i samostan koji nosi njezino ime.

dakle, uzimam u obzir i kažem, ima li svrhe govoriti o lijeku onima koji ga ne ište? Ipak ćemo ugoditi pobožnome čitatelju, pa ćemo ukratko izložiti neka sredstva kojima se može liječiti Philocaption, kada ona nije prouzročena čarobnjaštvom.

Avicena spominje sedam lijekova kojima se čovjek može izliječiti od tjelesne boli prouzročene takvom ljubavlju. No, oni su za naše istraži­vanje bitni samo ukoliko mogu pomoći bolesnoj duši. On, naime, u III. knjizi veli da se uzrok bolesti može otkriti pipanjem bila, i zazivanjem imena bolesnikove ljubavi. Nakon toga, dopušta li zakon, muškarac se tom ženom može oženiti i tako će, podlegnuvši prirodi, ozdraviti. Na­dalje, bolesniku se mogu dati određeni lijekovi i uputiti ga kako da ih koristi. Ili se, pak, bolesnika može odvratiti od njegove ljubavi dopu­štenim sredstvima, koja će njegovu ljubav usmjeriti prema mnogo do­stojnijem objektu. Ili mu se, pak, preporučuje da izbjegava njezinu prisutnost i tako odvrati svoje misli od nje. Ili ga se, pak, može ukoriti i opomenuti da je takva ljubav koju osjeća najbjednija. Ili ga se može uputiti na nekoga tko će uz Božje dopuštenje, pred njim ocrnjivati nje­zino tijelo i narav, te tako u njemu izazvati odvratnost prema tako ružnoj i izopačenoj ženi. I na kraju, bolesniku se može narediti da obavlja naj-tegobnije poslove i dužnosti koji će mu odvratiti misli.

A ta sredstva kojima se može izliječiti životinjska narav čovjekova, mogu poslužiti i u obnavljanju njegova duha. Čovjeku valja slušati zakone svoga uma, a ne prirode, usmjeriti svoju ljubav prema sigurnim ugodama, ne smije zaboraviti da su puteni užici kratkotrajni, a kazna vječna, neka traži ugodu u onome životu u kojemu radosti nema kraja, i neka zna da će mu ova zemaljska ljubav kojoj se odaje, biti jedina nagrada, jer će izgubiti nebesko blaženstvo i trpjeti kaznu vječnoga pro­kletstva, jer, gle: tri su nepovratna gubitka koja proizlaze od neumje­rene požude.

Lijekovi protiv te Philocaption, koje smo naveli u prethodnome po­glavlju, mogu se primijeniti i u ovim slučajevima, što se osobito odnosi na egzorcizme svetim riječima, koje može izgovarati i sama začarana osoba. Neka začarani svakodnevno zaziva anđela čuvara kojega mu je dodijelio Bog, neka se ispovijeda i često odlazi u svetišta, osobito Bla­žene Djevice, jer će tako bez sumnje biti izbavljen.

No, nisu li prezreni oni snažni ljudi koji se odbijaju braniti, odba­cujući svoje prirodne darove i štit krijeposti, dok se same djevojke u svojoj nesavladivoj krhkosti, brane upravo tim odbačenim oružjem od

ovoga čarobnjaštva. Stoga u njihovu pohvalu izlažemo jedan od mno­gih primjera.

U selu pokraj Lindaua u konstancijskoj biskupiji, živjela je jedna veo­ma pristala djeva, još uzoritija svojim ponašanjem. Neki je raspuštenik, premda bijaše crkvenjak, ali ne i svećenik, svaki put kada ju je pogle­dao osjetio oštre ljubavne žalce. Ne mogavši više prikrivati rane svoga srca, otišao je na mjesto gdje je djevojka radila, i lijepim joj riječima' pokazao da ga je vrag uhvatio u svoju mrežu, odvaživši se uvjeravati je da mu uzvrati ljubav. Božanski nagon u djevojci otkrije joj značenje njegovih riječi, te mu ona, budući da bijaše čestita dušom i tijelom, hrabro odgovori: "Gospodaru, ne dolazite k mojoj kući govoreći mi ta­kve riječi koje čednost zabranjuje." Na to joj on reče: "Premda te svojim nježnim riječima neću uvjeriti da me zavoliš, obećavam ti da ću te svojim djelima uskoro prisiliti da mi uzvratiš ljubav." Taj je muškarac uživao zao glas da je opsjenar i čarobnjak. A djevojka nije pridavala važnost njegovim riječima, te do tada nije osjetila ni iskru putene ljubavi prema njemu. No, nedugo nakon toga počele su je mučiti ljubavne misli. Bog je stoga nadahne da se skloni zaštiti Majke Milosti, koju je pobožno preklinjala da se za nju zauzme kod Svoga Sina. A kako je osjećala žu­dnju da se pridruži pobožnim ljudima, ode na hodočašće u ermitaž56 u biskupiji u kojoj se nalazila čudesno posvećena crkva Majke Božje. Ondje je ispovjedila svoje grijehe kako u nju nikada ne bi ušao zao duh, i na­kon što se pomolila Samilosnoj Majci, vrag ju je prestao napastovati, i više nikada nakon toga na nju nisu djelovale takve zle čini.

Ipak, mnogo je drugih snažnih muškaraca koje vještice okrutno po­buđuju na takvu ljubav, tako da se čini kako se nikada neće moći

56) 'Ermitaž.' Čuveno svetište Naše Gospe od Pustinjaka u benediktinskoj opatiji u Einsiedel-nu, u švicarskom kantonu Scwyz. Sv. Meinrad, koji je poginuo od ruku razbojnika 861., pri­grlio je samotnjački život i utemeljio svoj pustinjački stan na padinama brda Etzel, kada je izgradio mali oratorij za čudotvorni kip Naše Gospe, koji mu je darovala opatica Hildegarda Ciriška. Ondje gaje naslijedilo nekoliko pustinjaka, među kojima i izvjesni Eberhard, koji je na tome mjestu podigao samostan i crkvu. Taj je hram 948. čudesno posvetio sam Isus Krist i četiri evangelista, sveti Petar i Grgur Veliki. Čak ni racionalistički otac Thurston, D.I, ne bi mogao poreći to sveto čudo, koje je istražio i potvrdio papa Lav VIII. i mnogi pontifeksi nakon njega, a posljednji Pio VI., koji je 1793. potvrdio povelje svojih prethodnika.. Čudotvorni je kip pohranjen u kapelici u sklopu velike opatijske crkve, na sličan način na koji se čuva Sveta kuća u Loretu, zatvorena u mramornoj škrinji raskošno urešenoj drvenim ornamentima, i mjesto je koje godišnje posjećuje deset tisuća hodočasnika. Dva su glavna datuma, 14. rujna i 13. listopada. Prvi je blagdan božanskog posvećenja Eberhardove bazilike, a drugi prijenosa ostataka sv. Meinrada iz Reichenaua u Einsiedeln 1039.

uzdržati od svoje neobuzdane pohote, premda se često veoma mužev­no odupiru nečistim kušnjama, i gore spomenutim oružjem nadvlada­vaju sve vražje lukavštine.

Bogati mladić iz grada Innsbrucka pruža uobičajen primjer takve borbe. Njega su vještice toliko salijetale, da je gotovo nemoguće rije­čima opisati njegove napore i borbe, ali uvijek je ostajao hrabar u srcu, te se izbavio uz pomoć sredstava koja smo opisali. Stoga s pravom za­ključujemo kako su ti lijekovi pouzdani za suzbijanje te bolesti, i da će se oni koji se koriste takvim oružjem bez sumnje izbaviti.

Valja imati na umu, da se ono što smo rekli o neumjerenoj ljubavi, može primijeniti i na neumjerenu mržnju, jer isto pravilo koristi dvama suprotnim krajnostima. Ali, premda je opčinjenost u oba slučaja jednako snažna, osoba opčinjena mržnjom mora se podvrgnuti drugim lijeko­vima. Jer se muškarac koji mrzi svoju ženu i više joj ne poklanja svoje srce, ako je preljubnik, neće tako lako vratiti svojoj ženi, čak i ako re­vno hodočasti.

Od vještica saznajemo da se pri takvom čaranju služe zmijama, jer zmija je bila prvo vražje oruđe, a njezinim su prokletstvom žene nasli­jedile mržnju. Stoga pri takvim vradžbinama stavljaju zmijsku kožu ili glavu ispod praga sobe ili kuće. Radi toga valja pomno pregledati sve kutove i zakutke kuće u kojoj živi takva žena, ili se ona mora privreme­no smjestiti u neku drugu kuću.

A kada se veli da se začarani muškarci mogu sami izliječiti egzor­cizmom, to valja razumjeti tako da, ne umiju li čitati ili izgovarati blago­slove, oko vrata mogu nositi zapisane svete riječi, blagoslove ili kakve svete zazive. No, poslije ćemo pokazati na koji način to valja činiti.

4. POGLAVLJE Dopuštena sredstva za liječenje onih kojima

je opsjenarskim umijećem odstranjeno spolovilo ili su prividno pretvoreni u životinje.

U prethodnim poglavljima jasno su opisani dopušteni lijekovi za pomoć obmanjenima kakvom opsjenom, tako da umišljaju da su

izgubili svoje spolovilo, ili da su pretvoreni u životinje. Jer, takvi su ljudi posve lišeni Božanske milosti, pa je ljekovitu pomast protiv njihove

začaranosti nemoguće primijeniti, dok je oružje još uvijek zariveno u rani. Stoga se takvi prije svega moraju pomiriti s Bogom iskrenom ispovijesti. Nadalje, kako je pokazano u Prvom pitanju Drugoga dije­la, takvi udovi nisu stvarno odstranjeni iz tijela, već su samo skriveni nekom opsjenom, koja zavarava osjetila vida i dodira. Osim toga, ja­sno je da oni koji žive u milosti, ne mogu lako podleći takvoj obmani, ni aktivno ni pasivno, odnosno tako da umišljaju da su njihovi ili tuđi udovi odstranjeni. Stoga tu bolest, kao i lijek kojim se ona suzbija, opi­sujemo u tom poglavlju, gdje piše da tako začarani ljudi moraju nasto­jati uspostaviti prijateljski odnos sa samom vješticom.

Što se tiče onih koji umišljaju da su pretvoreni u životinje, valja imati na umu da se takva vrsta čarobnjaštva više primjenjuje u zemlja­ma Istoka, nego li na Zapadu. Na Istoku, naime, vještice mnogo češće opčinjavaju ljude na takav način, premda se čini da se češće tako preo­bražavaju u našem kraju svijeta, naime, kada preuzimaju životinjska obličja, kako smo pisali u osmom poglavlju. A u Trećem dijelu, gdje se bavimo istrebljenjem vještica od strane svjetovne vlasti, izloženi su lijekovi koji se primjenjuju protiv takve začaranosti.

Na Istoku, pak, takve se obmane uklanjaju na sljedeći način. O tome smo mnogo saznali od vitezova sv. Ivana Jeruzalemskog na Rodosu, a osobito o ovome slučaju koji se dogodio u gradu Salamisu u Ciparskoj kraljevini. Jednoga se dana u spomenutome gradu, koji je, naime, luka, natovarivao brod robom koja se trebala otpremiti u strane zemlje. Bu­dući da su svi članovi posade pribavljali neophodne namirnice, jedan je snažan mladić među njima otišao u kuću koja se nalazila na obali izvan grada, te tamošnju vlasnicu pitao ima li jaja koja želi prodati. Žena, pak, vidjevši pred sobom snažnoga mladića, za kojega shvati da je trgovac iz strane zemlje, pomisli da građani neće posumnjati ukoliko nestane, pa mu reče: "Čekaj trenutak, donijet ću ti što želiš." Potom je ušla u kuću zatvorivši pred njim vrata, pa ju mladić izvana počne zvati da se požuri kako ne bi zakasnio na brod. Žena mu, stoga, donese jaja i reče mu da se što prije vrati na brod. Mladić tako i učini, a kada je vidio da je brod još uvijek usidren u luci, jer se sva posada još nije ukrcala, odluči ondje pojesti jaja da se okrijepi. I, gle! Sat vremena poslije, mladić izgubi moć govora i zanijemi i, kako je poslije rekao, uzaludno je pokušavao shva­titi što mu se dogodilo. A kada se pokušao ukrcati na brod, članovi posade koji su još uvijek bili na obali, neprestano su ga svojim štapo-

vima odguravali vičući: "Gledajte što radi ovaj magarac! Prokleta ži­votinjo, nećeš se ukrcati." Mladić iz njihovih riječi shvati da misle da je magarac. Promislivši, zaključi da ga je ona žena začarala, osobito jer nije mogao izustiti ni riječ, premda je razumio sve što su ljudi govo­rili. A kada se drugi put pokušao ukrcati na brod, istjerali su ga još snažnijim udarcima, pa je bio prisiljen ostati na obali i ogorčeno pro­matrati kako njegov brod isplovljava iz luke. I dok je, tako, trčkarao unaokolo, svi su se prema njemu ponašali kao prema magarcu. Budući da više ništa nije mogao učiniti, preostalo mu je samo vratiti se onoj ženi, za koju je tri godine morao raditi noseći joj drvo i žito, te prenositi stvari kako to čine tovarne životinje. Jedina mu je utjeha bila što su neke druge vještice, koje su se često okupljale u kući one žene, u njemu prepoz-navale muškarca, te je s njima mogao pričati i ponašati se kao čovjek, premda su svi drugi u njemu vidjeli magarca.

Upitamo li kako je mogao nositi teret kao kakva životinja, odgova­ramo da je taj slučaj istovjetan onome koji spominje sv. Augustin u 17. pogl. XVIII. knjige O državi Božjoj, gdje govori o gostioničarki koja je svoje goste pretvorila u tovarne životinje, te slučaju Prestancijeva oca koji je umislio da je konj, pa je nosio žito zajedno s drugim životi­njama. Naime, obmana proizvedena takvom opsjenom bila je trostruka.

Prije svega, obmanjeni su bili ljudi koji su u mladiću vidjeli magar­ca, kako je pokazano gore u VIII. poglavlju, gdje objašnjavamo na koji način to demoni mogu činiti. Drugo, ti tereti nisu bili prividni, ali kada ih mladić više nije mogao nositi jer su bili preteški, to je umjesto njega činio demon u nevidljivom obličju. Treće, kada je mladić razgo­varao s drugim ljudima, u svojoj je mašti ili, barem, u svojim tjelesnim osjetilima opažanja, umišljao da je magarac, ali ne i u svom razumu, jer je znao da je čovjek, premda je zbog začaranosti umišljao da je životinja. Na isti je način bio obmanjen i Nabukodonozor.

Nakon što je u toj obmani živio tri godine, mladić je jednoga jutra četvrte godine otišao u grad u pratnji one žene, koja je za njime prili­čno zaostajala. Dok je prolazio pokraj crkve u kojoj se održavala sveta misa, začuo je zvono koje je označavalo podizanje hostije (jer u tom se kraljevstvu misa slavi prema latinskome, a ne grčkom obredu). Okrenuo se prema crkvi, ne usudivši se u nju ući u strahu da ga ne istje­raju udarcima, te klekne pred nju savivši stražnje noge i uzdigne pred­nje noge, odnosno, ruke, prekriživši ih iznad, kako je umišljao, svoje

magareće glave, te počne promatrati dizanje sakramenta.57 A kada su neki đenoveški trgovci vidjeli to čudo, zapanjeni su počeli slijediti ma­garca, medu sobom razgovarajući o tome čudesnome događaju. I, gle! Tada stigne vještica i pretuče magarca svojim štapom. Budući da je takva vrsta čarobnjaštva, kako spomenusmo, uobičajena u tim krajevima, tr­govci odvedoše magarca i vješticu pred suca, koji ju je ispitao i podvrgao mukama, uslijed čega je vještica priznala svoj zločin i obećala da će povratiti mladića u njegov prvotni oblik, dopuste li joj da se vrati kući. Tako je otpustiše i vještica se vrati kući, gdje je ponovno vratila mla­diću ljudsko tijelo. I nakon što su je opet uhitili, zasluženo je kažnjena zbog svojih zločina. A radostan se mladić vratio u svoju zemlju.

57) 'Sakrament.' Jedno od najpoznatijih čuda sv. Antuna Padovanskog, koje je izveo radi obraćenja krivovjernika, ono je, vezano uz magarca bogohulnika Bovidille, koji je odbijao vjerovati u prisutnost Kristovu u euharistiji. Nakon trodnevnog posta, životinja je odbila jesti zob koju joj je nudio njezin gospodar, već je kleknula pred sakramentom koji je svetac nosio u pokaznici. Neki pripovjedači iz četrnaestoga stoljeća kazuju da se to dogodilo u Toulouseu, a neki u Brugesu, ali točno je da se taj događaj zbio u Riminiju. Bazilika II Santo u Padovi ukra­šena je mnogim prikazima toga čuda. Tako se u tamošnjoj Kapeli sakramenta nalazi Donatel-lov brončani bareljefi Campagnolina freska. Istu temu naslikao je i Van Dyck za rekolekcije u Malinesu.

Poznato je da su životinje kadre prepoznati Tijelo Našega Gospodina u hostiji, što nimalo ne iznenađuje s obzirom na njihova osjetljiva čula i inteligenciju.

Na suđenju sotonisti Louisu Gaufridi, dokazano je da je prilikom održavanja jednoga od njihovih bezbožnih obreda, doveden pas koji je trebao proždrjeti posvećene predmete. No, u tome je trenutku pas ispružio svoje šape i poklonio glavom u znak štovanja Tijela Kristova, te ga nikakvim udarcima nisu mogli od toga odvratiti. Neki su Sotonini sljedbenici na to briznuli u plač, glasno naričući nad svojim grijesima, nakon čega je određeno da se hostija u buduć­nosti ima oskvrnjivati, ali da se nijednoj životinji ne smije dopustiti da joj priđe. Vidi moju knjigu 'Geography of Witchcraft', str. 410-411.

Sv. Optatus nam kazuje o nekim donatistima koji su bacili hostiju pred gladne pse, koji su se u tom času okrenuli protiv heretika te ih rastrgali.

5. POGLAVLJE Propisani lijekovi za one koji su nekom čarolijom opsjednuti.

UX. poglavlju prethodnog pitanja smo pokazali da demoni katkad, posredstvom čarobnjačkog umijeća, tjelesno opsjedaju neke ljude,

te objasnili zašto to čine. Naime, rekli smo da tomu može biti uzrok neki težak zločin, koji je počinila sama začarana osoba, i da je to radi njegove dobrobiti; ili je katkad tomu uzrok neki laki osobni ili tuđi grijeh; a katkad i teški grijeh drugoga čovjeka. Iz svih tih razloga demon može na različite načine opsjedati čovjeka. Nider u svom Mravinjaku tvrdi, da ne treba nimalo iznenađivati što demoni uz pomoć vještica i Božjom privolom, opsjedaju ljudska tijela.

Nadalje, u spomenutom poglavlju jasno su opisana sredstva, kojima se opsjednuti mogu osloboditi demona, a ta su sljedeća: egzorcizmi Crkve, te skrušena pokora i ispovijed, u slučaju čovjeka opsjednutog radi nekog smrtnog grijeha. 0 tome svjedoči primjer češkog svećenika, koji se oslobodio demonske opsjednutosti. Osim navedenih, postoje još tri djelotvorna sredstva: sveta euharistijska pričest, hodočašća u svetišta i molitve upućene svecima, te oslobođenje od kazne ekskomunikacije. Premda su ta sredstva jasno opisana u raspravama crkvenih naučitelja, o njima ćemo govoriti u nastavku, jer te rasprave nisu dostupne svim či­tateljima.

Kasijan u svojim Propovijedima opata ovako govori o euharistiji: "Ne pamtimo jesu li naši starješine ikada zabranili podjeljivanje svete pričesti onima opsjednutima zlim duhovima. Takvi bi je čak trebali pri­mati svakodnevno ako je moguće.58 Jer, valja vjerovati da je to od veli­ke koristi za očišćenje i zaštitu duše i tijela, i kada je čovjek primi, zao duh koji mu napada udove ili u njima skriven vreba, bit će istjeran kao da je spaljen vatrom. Nedavno smo vidjeli kako je opat Andronicus na taj način ozdravio. Zao duh će početi mahnito divljati kada osjeti da ga taj nebeski lijek obuzdava, te će svim silama nastojati što žešće napadati

58) 'Svakodnevno.' Jer je sakrament 'medicina animae'. Opat Gevresin u V. pogl. knjige 'En Route', piše: "Je comprends tres bien le systeme du pere Milleriot qui forcait a communier des gens qu' il apprehendait de voir retomber dans lew peches, apres. Pour toute penitence, il les obligeait a recommunier encore et il finissait par les epurer avec les Saintes Especes prises a de hautes doses. C'est une doctrine tout a la fois realiste et surelevee. " Pere Mille­riot, D. I. osobito je skrbio za obraćenje (1879.-1880.) Paula-Maximiliena-Emilea Littrea, koji je umro u Parizu 2. lipnja 1881.

i mučiti opsjednutoga, jer osjeća da će ga taj duhovni lijek izgnati." Tako govori sv. Ivan Kasijan.

I dalje dodaje: "Valja ustrajno vjerovati u dvije stvari. Prvo, da ti duhovi nikoga ne opsjedaju bez Božjeg dopuštenja. I drugo, da sve stvari koje nam se događaju, kako one tužne, tako i one sretne, radi našeg do­bra dopušta Bog kao samilosni Otac i milosrdni Liječnik. Jer, demoni su učitelji poniznosti, pa će oni koji napuste ovaj svijet biti očišćeni za život vječni ili kažnjeni vječnim prokletstvom radi svojih grijeha. A takvi, prema sv. Pavlu, u ovome životu bivaju predani Sotoni na propast tijela, da bi se spasio duh u dan Gospodina Isusa Krista.

No, ovo izaziva jednu dvojbu. Naime, sv. Pavao veli: "Neka se dakle svatko ispita pa tada od kruha jede": kako, onda, opsjednuti može pri­miti pričest kada je lišen svoga razuma? Na to odgovara sv. Toma u 80. pit. Trećega dijela, gdje kaže da postoji više stupnjeva ludosti. Tvrdnja da čovjek ne raspolaže svojim razumom može se protumačiti na dva načina. S jedne strane, možda je slabouman, kao u slučaju čovjeka za kojega se tvrdi da je slijep premda je slabovidan. A budući da takvi ljudi mogu u izvjesnoj mjeri sudjelovati u primanju tog sakramenta, on im se ne smije uskratiti.

Za neke se, pak, tvrdi da su ludi od rođenja, a takvi ne mogu primiti sakrament, jer se za njega ne mogu predano pripremiti.

Ili, možda, nisu oduvijek bili lišeni razuma, u kojem slučaju, ako se činilo da su pri zdravom razumu pokazivali dužno štovanje prema tom sakramentu, on im se ima udijeliti na smrtnoj postelji, osim ako postoji opasnost da će ga ispovratiti ili ispljunuti.

Sljedeća je odredba donesena na koncilu u Kartagi (26, 6. pit.)59. Kada se bolesnik želi ispovjediti, te nakon dolaska svećenika radi svoje bolesti iznenada zanijemi ili pomahnita, svjedočiti moraju oni koji su ga čuli kako govori. A smatra li se da se približava smrti, mora mu se omogućiti pomirenje s Bogom, polaganjem ruku i stavljanjem sakramen­ta u usta. I sv. Toma tvrdi da se isti postupak može primijeniti na kr-štene osobe, koje nečisti duhovi tjelesno napastuju, kao i na druge du-

59) 'Kartaga.' Pretpostavlja se da je prvi koncil u Kartagi održan oko 198. po Kr., a na njemu je sudjelovalo sedamdeset biskupa pod predsjedanjem kartaškog biskupa Agripina. Nakon toga je u Kartagi održano više od dvadeset koncila, od kojih su najznačajniji oni kojima je pred­sjedao sv. Ciprijan, a na kojima se raspravljalo o 'lapsima', novacijanizmu i ponovnom kršte­nju heretika, te sinodi održani 412., 416. i 418. na kojima su osuđena Pelagijanova učenja.

ševno rastrojene ljude. A u IV. knjizi, 9. dist., dodaje da se pričest ne smije uskratiti opsjednutima, osim ako nema dvojbe da ih zao duh napa­stuje radi nekog zločina koji su počinili. Na to Peter de la Palude dodaje: "U tom se slučaju takve osobe imaju ekskomunicirati i predati Sotoni."

Iz navedenoga jasno proizlazi da se božanski sakrament euharistije ne smije uskratiti osobi, koja se u trenucima zdrave pameti, čak i da je zloduh opsjeda radi nekog osobnog grijeha, skrušeno pokaje i ispovije­di svoje grijehe, budući da je pred Bogom odriješena.

U legendama o svecima saznajemo kako opsjednuti mogu biti iz-bavljeni zagovorima i molitvama svetaca. Jer, radi zasluga svetaca, mučenika, ispovjednika i djevica, nečisti duhovi njihovim molitvama bivaju ukroćeni u njihovim predjelima, kao što su ih sveci podjarmili na svom zemaljskom putovanju.

Nadalje čitamo kako su putnici svojim pobožnim molitvama često izbavljali opsjednute. Stoga ih Kasijan poziva na molitve, govoreći: "Smatramo li ili, bolje, vjerujemo li u ono što sam gore napisao, da Gospodin sve stvari dopušta radi dobrobiti naših duša i usavršavanja svemira, nikada nećemo prezirati opsjednute, već ćemo se neprestano za njih moliti kao i za nas same i svim ih srcem žaliti."

Što se tiče posljednje metode, naime, oslobođenja patnika od kazne ekskomunikacije, valja imati na umu da to veoma rijetko provode samo oni, koje zakon ovlašćuje da to čine na temelju otkrića da je neki čovjek opsjednut radi izopćenja iz crkve. Takav je bio i slučaj razbludnoga Korinćanina {Prva poslanica Korinćanima, v), kojega je sv. Pavao izopćio iz crkve i predao ga Sotoni radi propasti tijela, kako bi mu se duh spasio u Dan Gospodina Isusa Krista. A glosa tumači da je to radi oživlja­vanja milosti pokajanjem ili radi osude.

Sotoni je predao i lažne učitelje koji izgubiše vjeru, Himeneja i Aleksandra, kako više ne bi bogohulili (Druga poslanica Timoteju, ii). Glosa veli da je snaga Pavlove milosti bila tolika, da je pukom rječju mogao predati Sotoni one koji zastraniše od vjere.

Sv. Toma (IV. 18) na sljedeći način tumači tri učinka ekskomunika­cije. Ako su čovjeku, veli on, uskraćene crkvene molitve, on trpi trostru­ki gubitak koji odgovara blagoslovima koje stječe onaj koji je u zajednici s crkvom. Jer, izopćenima se uskraćuje izvor iz kojega se milost pre­lijeva na one koji je imaju, kao i sredstvo kojim milost mogu primiti

oni koji je nemaju. A tako lišeni milosti, oni gube i moć očuvanja svoje pravednosti, premda se ne smije misliti da su time u potpunosti isklju­čeni od božanske providnosti, već samo one posebne providnosti koja bdije nad sinovima Crkve. A gube i izvor zaštite od neprijatelja, jer je đavlu dana veća moć da takvima nanosi tjelesnu i duševnu bol.

U doba Pracrkve, kada su ljude k vjeri mogli privući samo znakovi, kao što se Duh Sveti očitovao vanjskim znakom, tako je i tjelesna bol koju je nanio đavao bila vanjski znak izopćenog čovjeka. Stoga onoga koji nije posve izgubljen s pravom valja predati Sotoni; a to stoga što ga se ne predaje radi njegova prokletstva, već ispravljanja, jer Crkva ima moć iznova ga izbaviti iz đavoljih ruku kada to odluči. Tako tvrdi sv. Toma. Stoga je oslobođenje od kazne ekskomunikacije, kada to sred­stvo egzorcist mudro i promišljeno koristi, prikladan lijek za oslobođe­nje opsjednutih.

Nider, međutim, dodaje da se egzorcist mora osobito uzdržati od nepromišljene primjene svojih moći, od uplitanja kakvim porugama ili prostačkim govorom u ozbiljno djelo Božje, primjene ičega što odiše praznovjerjem ili čarobnjaštvom, jer će tada teško izbjeći kaznu, što pokazuje i primjerom.

A Blaženi Grgur u svom Prvom dijalogu, pripovijeda o nekoj ženi koja je protivno svojoj savjesti, pokleknula pred uvjeravanjima svoga muža da sudjeluje u ceremonijama uoči posvećenja crkve sv. Seba-stijana. I jer se protivno svojoj savjesti pridružila crkvenoj procesiji, opsjednuo ju je zao duh, te je u javnosti počela mahnito divljati. A kada je to vidio svećenik te crkve, skinuo je pokrov s oltara i njime je prekrio, no u tom je trenutku zloduh ušao u svećenika. A kako si je time previše dopustio, pod strašnim je mukama bio prinuđen razotkriti svoj identitet. Tako govori sv. Grgur.

A da pokaže kako u svetoj službi egzorcizma nema mjesta nikak­vim prostotama60, Nider pripovijeda kako je u kolnskom samostanu vidio brata koji je običavao govoriti pogrdnim jezikom, ali je bio veoma poznat istjerivač zlih duhova. Taj je redovnik u samostanu iz nekog

60) 'Prostote.' U 'De exorcizandis Obsessis a Daemonio' propisano je sljedeće: 'Necessarie vero interrogationes sunt, ut de numero et nomine spirituum obsidentium, de tempore quo ingres-si sunt, de causa, et aliis huiusmodi. Ceteras autem daemoniis nugas, risus, et ineptias Exorcista cohibeat, aut contemnat, et circumstantes, qui pauci esse debent, admoneat, ne haec curent, neque ipsi interrogent obsessum: sed potius humiliter et enixe Deum pro eo precentur. "

čovjeka istjerivao demona, koji ga je zamolio da mu dopusti da se po­vuče na drugo mjesto. To uzradova brata, te mu podrugljivo veli: "Idi u moj nužnik." I tako je demon izašao iz opsjednutoga, a kada je te noći brat poželio isprazniti svoj želudac, demon ga je u nužniku toliko divljački napao, da je jedva sačuvao živu glavu.

Valja, međutim, osobito naglasiti da se oni, koji su opsjednuti uslijed kakvog čarobnjaštva, ne smiju upućivati vješticama za pomoć. Tako sv. Grgur dalje pripovijeda o ženi koju smo spomenuli: "Njezina je braća i svi kojima bijaše draga, odvedoše nekim vješticama da ju izliječe. One su je, pak, odvele do rijeke u koju su je više puta uranjale, izgo­varajući neke čarobne riječi, no umjesto da istjeraju jednoga demona, u nju uđe čitava vojska zlih duhova, tako da je žena počela vikati nji­hovim različitim glasovima. Njezina se braća zbog toga pokajaše, pa odvedu ženu svetome biskupu Fortunatusu61, koji joj je povratio zdravlje svojim svakodnevnim molitvama i postom.62

No, s obzirom da je rečeno da se egzorcisti ne smiju služiti ničime što odiše praznovjerjem ili čarobnjaštvom, neki bi egzorcisti mogli dvojiti o dopuštenosti primjene nekih neposvećenih biljaka i kamenja. Odgovaramo da se preporučuje primjena posvećenog bilja, ali da se ne smatra supersticioznom primjena biljke zvane demonifuge63 ili čak prirodnih moći kamenja. No, pritom ne smiju misliti da te stvari svo­jim moćima istjeruju demone, jer bi tada zapali u zabludu vjerovanja da jednaku moć imaju i druge biljke i zazivi. U takvoj su zabludi ne-kromanti, koji misle da učinke svoga umijeća proizvode posredstvom prirodnih i skrovitih moći takvih predmeta.

Stoga sv. Toma u IV. knjizi, 7. dist, posljednjem članku, veli: "Po­grešno je vjerovati da su demoni podložni kakvim tjelesnim silama. Zato ih se ne smije istjerivati zazivima ili kakvim vradžbinama, osim ako su sklopili neki ugovor s vješticom." O tome govori Izaija (xxvi-ii): "Sklopismo savez sa smrću i s Podzemljem učinismo sporazum." A time objašnjava odlomak iz Knjige o Johu (xli): "Zar loviš Levijatana

61) 'Fortunatus.' Napuljski biskup kojega je na to mjesto imenovao sv. Grgur Veliki 593., na­kon Demetrijeva svrgnuća.

62) 'Post.' Evanđelje po Mateju, 17:20: "Hoc autem genus non eiicitur nisi per orationem et ieiunium. "

63) 'Demonifuge.' Vidi: Sinistrari, 'De Daemonialitate' LXVIII, u mom prijevodu te knjige naslovljene 'Demoniality'.

udicom?" i sljedeće riječi. Jer on veli: "Ispravnim razumijevanjem svega što je do sada rečeno, zaključujemo da nekromanti gaje heretičku za­bludu da svatko može sklopiti sporazum s demonima i obuzdati ih, ili ih na bilo koji način podvrgnuti svojoj volji."

Pokazavši, dakle, da čovjek ne može sam nadvladati đavla, zaklju­čuje: "Položite na njega svoje ruke, ali znajte da moć kojom ga nad­vladavate proizlazi samo od Boga." I dodaje: "Sjeti se bitke koju vodim protiv njega, odnosno, bitke sadašnjosti za budućnost, borit ću se protiv njega na križu gdje će Levijatan biti uhvaćen udicom, odnosno, božan­stvo u obličju Čovjeka, jer će obmanuti đavao misliti da je naš Spasi­telj tek čovjek." (Vulgata) I potom veli: "Nijedna se zemaljska sila s njime ne može usporediti", čime se podrazumijeva da nijedna tjelesna moć nije istovjetna đavoljoj moći, koja je čisto duhovna sila. Tako veli sv. Toma.

No, opsjednut može posredno biti izbavljen snagom glazbe, kako je David zvukom svoje harfe istjerao zloduha iz Saula ili, pak, bilja ili kakve druge tjelesne stvari koja posjeduje neku prirođenu moć. Stoga su takva sredstva dopuštena, što zaključujemo na temelju autoriteta i zdravoga razuma. Jer, sv. Toma (XXVI. 7) veli da kamenje i bilje može ublažiti patnje čovjeka kojega opsjedaju zli duhovi. Isto tvrdi i sv. Je­ronim.

Što se, pak, tiče odlomka iz knjige o Tobiji, gdje anđeo veli: "Srce i jetra (koju si izvadio iz ribe) služe kad koga muči demon ili zao duh: treba to pred takvim, bio muškarac ili žena, spaliti, i nikad ga zao duh više neće mučiti", sv. Toma kaže: "Tomu se ne treba čuditi, jer čini se da isti učinak ima dim koji nastaje spaljivanjem određenog drveta, kao da po­sjeduje kakvu duhovnu moć ili snagu duhovne molitve za budućnost."

Isto tvrdi i Blaženi Albert u svom komentaru ix. odlomka Evanđe­lja po Luki, kao i Nikola iz Lyre i Pavao iz Burgosa64 u komentaru xvi. odlomka Prve knjige o Samuelu. Potonji pisac homilija zaključuje da se opsjednutima zlim duhom mora dopustiti olakšanje muka, pa čak i

64) 'Pavao iz Burgosa.' Paul de Santa Maria, španjolski nadbiskup, glavni kancelar i egzeget, rođen u Burgosu oko 1351., a umro 29. kolovoza 1435. Taj najbogatiji i najutjecajniji Židov iz Burgosa (židovsko mu je ime Solomon-Ha-Levi) i prvorazredni učenjak, stručnjak za tal­mudsku i rabinsku književnost, rabin židovske zajednice, obratio se na kršćanstvo pod utjeca­jem neosporne logike 'Sume' sv. Tome. Krštenje 21. srpnja 1390. Ugled velikog bibličara poglavito je stekao svojim 'Additiones' 'Postilama 'Nikolasa iz Lyre, Niirnberg, 1481.; Vene­cija, 1481.; i mnoga druga izdanja.

potpuno oslobađanje uz pomoć materijalnih stvari, osim ako ih zloduh u posljednjem slučaju osobito žestoko ne napastuje. A to dokazuje ovako: demoni ne mogu utjecati na tjelesnu stvar svojom voljom, već samo sjedinjenjem aktivnih i pasivnih sila, kako tvrdi Nikola. Na isti način neki fizički predmet može u ljudskome tijelu izazvati takvo stanje, koje će ga učiniti prijemčivim za demonske operacije. Naprimjer, lije­čnici tvrde da manija veoma često rezultira demencijom i, posljedično, demonskom opsjednutošću. Stoga, ako se u takvom slučaju ukloni pa­sivni uzrok takvoga stanja, čovjek će se izliječiti od aktivnog učinka, dakle boli koju mu demon nanosi.

Na takav način možemo protumačiti riblju žuč i glazbu Davidove harfe, kojom je prvo olakšao Šaulove muke, a potom iz njega i pot­puno istjerao zloduha, jer piše: "A zao bi duh odlazio od njega." Ali, nije sukladna značenju Svetoga pisma tvrdnja da je to učinjeno Davi-dovim zaslugama ili molitvama, jer Sveto pismo to nigdje ne spominje, a zacijelo bi o njemu govorilo velikim riječima pohvale da je to bilo točno. Tako umuje Pavao iz Burgosa. Postoji i drugi razlog, koji smo naveli u V. pitanju Prvoga dijela, naime, da je Šaul bio izbavljen zna­kom križa. Jer, Davidova je harfa imala oblik križa s ispruženim svetim udovima Kristova tijela. Ondje je zapisano i još mnogo toga što valja razmotriti u svezi ovog istraživanja. No, zaključit ćemo samo tvrd­njom, da primjena fizičkih predmeta u dopuštenim egzorcizmima nije supersticiozna. Sada nam vrijedi raspraviti o samim egzorcizmima.

6. POGLAVLJE Propisani lijekovi, naime, dopušteni crkveni egzorcizmi pro­tiv svih vrsta bolesti i slabosti prouzročenih čarobnjaštvom,

kao i postupak istjerivanja zlih duhova iz opčinjenih.

Prethodno smo rekli da vještice mogu izazivati različite tjelesne bo­lesti. Prema tome, može se smatrati općim pravilom da se različi­

ta verbalna ili praktična sredstva za uklanjanje bolesti, o kojima smo upravo govorili, mogu primijeniti i na sve druge bolesti, poput, primje­rice, padavice ili gube. Budući da smo među verbalnim sredstvima uglavnom isticali dopuštene egzorcizme, oni se mogu smatrati općim sredstvom takve vrste. U svezi njih, valja razmotriti tri stvari.

Prvo, treba ustanoviti je li dopušteno osobi koja nije zaređeni eg­zorcist, kao što je laik ili svjetovnjak, istjerivati zle duhove i njihova djela. Ovo pitanje za sobom povlači i tri druga: prvo, na čemu se osniva zakonitost te radnje; drugo, kojih sedam uvjeta mora ispunjavati osoba koja se privatno koristi čarolijama i blagoslovima; i treće, na koji se način uklanja bolest i istjeruje zloduh.

Drugo, valja razmotriti što treba učiniti u slučaju, kada egzorcizam ne rezultira milošću ozdravljenja.

Na trećem nam mjestu valja razmotriti praktična, a ne verbalna sred­stva, pri čemu ćemo iznijeti i rješenja nekih argumenata.

O prvoj stvari govori sv. Toma u IV. knjizi, 23. dist, gdje kaže: "Osobi koja je stupila u red egzorcista, ili u neki drugi niži svećenički red, dodjeljuje se ovlast izvršenja egzorcizma u njezinu službenom svojstvu. A tom se ovlašću mogu čak i zakonito služiti i oni koji ne pri­padaju nijednom redu, ali oni je ne izvršavaju u svom službenom svojstvu. Na sličan se način i sveta misa može slaviti u neposvećenoj kući, prem­da je sama svrha posvećenja crkve upravo bogoslužje. No, to je više radi milosti pravednika, nego milosti sakramenta."

Iz tih riječi možemo zaključiti da, premda se u slučaju liječenja opsjednutih preporučuje pribjeći egzorcistu ovlaštenom uklanjati takvu opčinjenost, katkad i druge pobožne osobe mogu istjerivati takve bolesti egzorcizmom ili bez njega.

Tako slušamo o jednoj sirotoj i veoma pobožnoj djevici, čiji je pri­jatelj trpio tako strašne bolove u stopalu, prouzročene čarobnjaštvom, da su liječnici zaključili kako mu nikakvi lijekovi ne mogu pomoći. No, kada je tog bolesnika posjetila djevica, on ju je počeo preklinjati da mu nekim blagoslovom izliječi stopalo. Ona je pristala, te je počela tiho izgovarati molitve Očenaš i apostolsko Vjerovanje, držeći u ruci znak Križa koji daje život. Bolesnik je gotovo istoga trenutka osjetio kako je posve ozdravio, te zamolio djevicu da mu oda čarolije kojima se poslužila kako bi si osigurao lijek za budućnost. Ona mu, međutim, odgovori: "Nemaš vjere i ne obdržavaš svete i zakonite crkvene običaje, te često pribjegavaš zabranjenim čarolijama i lijekovima za uklanjanje svojih tegoba. Stoga ti tijelo gotovo nikada nije zdravo, jer si uvijek bolestan u duši. No, počneš li vjerovati u snagu molitve i dopuštenih simbola, često ćeš veoma lako ozdravljati. Jer ja sam samo ponavljala molitvu Očenaš i apostolsko Vjerovanje, i radi toga si izliječen."

Ovaj primjer nameće pitanje učinkovitosti ostalih blagoslova i za­ziva, pa čak i zaklinjanja i egzorcizama.

Da bismo razumjeli potonje, valja nam utvrditi odakle potječu i kako su se počeli zlorabiti. Jer, prvotno su te riječi bile svete, ali su ih de­moni i zli ljudi onečistili, kako to čine svim stvarima. Jer, sv. Marko, u posljednjem poglavlju svoga evanđelja, ovako govori o apostolima i svecima: "U ime će moje izganjati zloduhe", te su tako posjećivali bolesne i nad njima se molili svetim riječima, a u potonja vremena, svećenici su pobožno izvodili slične obrede. Stoga i danas u drevnim crkvama nalazimo pobožne molitve i svete egzorcizme kojima se vjerni­ci mogu služiti ili njima biti podvrgnuti, primjenjujući ih kao nekada, bez ikakvih praznovjerja. Čak i danas postoje učeni ljudi i naučitelji svete teologije, koji posjećuju bolesne i takvim ih riječima ozdravljaju, i to ne samo demonima opsjednute, već i druge bolesnike.

Ali, jao! Praznovjerni su po uzoru na njih, za sebe iznašli mnoga beskorisna i nedopuštena sredstva, kojima danas ozdravljaju bolesne ljude i životinje. A svećenici su postali suviše nemarni i lijeni da izgo­varaju dopuštene riječi kada posjećuju bolesne. O tome Gulielmus Durandus65, komentator sv. Rajmunda kaže da takve dopuštene egzor­cizme mogu provoditi zaređeni i povjerljivi svećenici, laici ili čak krje-posna i pouzdano povjerljiva žena, i to isključivo izgovaranjem dopu­štenih molitvi nad bolesnima, a ne nad plodovima zemlje ili životinja­ma. Jer u Evanđelju piše: "Na nemoćnike će ruke polagati... itd." Ta­kvim se osobama ne smije zabraniti da izvode takve radnje, osim ako postoji opasnost da će neke druge nepouzdane i praznovjerne osobe slijediti njihov primjer, i na neprimjeren način izgovarati te zazive. Takve je praznovjerne vračeve osudila ona djevica koju smo spomenuli, kada je rekla da su oni koji pribjegavaju takvim sredstvima, slabi, odnosno loši vjernici.

65) 'Durandus.' William Duranti (pr), kanonist i jedan od najznačajnijih srednjovjekovnih liturgijskih pisaca, rođenje oko 1237. u Puimissonu, Provansa, a umro je 1. studenog 1296. u Rimu. Izgradio je veoma cijenjenu i znakovitu karijeru. Na opsežnom epitafu na njegovu spomeniku u Santa Maria sopra Minervi, pripovijeda se priča o njegovu životu i navodi popis njegovih djela. Među njima je najznačajnije ono naslovljeno 'Rationale divinorum officiorum', koje su prvi put objavili Fust i Schoeffer u Mainzu 1459. Ta je knjiga doživjela više izdanja, od kojih je posljednje ono objavljeno u Napulju 1839. Djela 'Speculum Iudiciale' i 'Commentarius in canones Concilii Lugdunensis II', dragocijene su rasprave o kanonima i kanonskim postupcima.

Radi razjašnjenja ove materije postavlja se pitanje, kako se može ustanoviti jesu li takve riječi i blagoslovi dopušteni ili supersticiozni, i kako ih valja upotrebljavati, te može li se demon i bolest zaklinjanjem istjerati.

Prije svega, u kršćanskoj je religiji dopušteno sve što nije supersti-ciozno. A supersticiozno je sve što nadilazi pravila službeno ustanov­ljene religije. Vidi Poslanicu Kološanima, ii: "Ti propisi, istina imaju neku prividnu mudrost u samovoljnom bogoštovlju, krivom štovanju i trapljenju tijela", na što glosa veli da je supersticija religija bez pravila, odnosno, religija koja se štuje uz primjenu kobnih metoda sa zlim na­kanama.

Nadalje, supersticija je i sve ono što je ljudskom predajom prisvo­jilo ime religije: umetanje himni na svetoj misi, izmjena uvodnih riječi rekvijema, skraćivanje Vjerovanja koje se izgovara na svetoj misi, uvođenje orgulja umjesto kora, zanemarivanje uloge poslužitelja oltara, i slične radnje. No, vratimo se našoj temi. Kada se neka radnja izvršava u skladu s pravilima kršćanske religije, kao kada netko želi ozdraviti bolesnoga uz pomoć molitve, blagoslova i svetih riječi (o čemu ovdje raspravljamo), takva osoba mora ostvariti sedam uvjeta, koji takve bla­goslove čine dopuštenima. Čak i da se koristi zaklinjanjima Božanskim imenom i u ime djela Kristovih, Njegova Rođenja, Muke i Smrti, kojima se demon pobjeđuje i istjeruje, takvi će se blagoslovi, zazivi i egzorci­zmi smatrati dopuštenima, a oni koji ih koriste nazivaju se egzorcisti­ma ili zakonitim čarobnjacima. Vidi što veli sv. Izidor u Etimologijama, VIII: "Čarobnjaci su oni čije se umijeće i vještina osnivaju na primje­ni riječi."

A prvi od tih uvjeta, kako saznajemo od sv. Tome, jest da u tim riječima ne smije biti ništa što navješćuje o kakvom izričitom ili prešutnom prizivanju demona. Takvi su izričiti zazivi očito nedopušteni. Prešutni se, pak, mogu razmatrati s obzirom na namjeru ili činjenicu: u prvom slučaju, zazivač ne mari pomaže li mu pritom Bog ili vrag, sve dok os­tvaruje željeni rezultat; drugi je slučaj kada osoba nema prirođeni dar za izvođenje takvih radnji, radi čega izvodi neka umjetna sredstva. A takvima trebaju presuđivati liječnici i astronomi, a osobito teolozi. Jer, upravo to čine nekromanti, koji na umjetan način izrađuju slike, prstene i kamenje, koji predmeti nemaju nikakvu prirođenu moć da izazovu oče­kivane učinke. Stoga im u njihovim radnjama nedvojbeno pomaže vrag.

Drugi je uvjet da blagoslovi ili zazivi ne smiju sadržavati nikakva nepoznata imena, jer, kako tvrdi. sv. Ivan Zlatousti, od takvih treba za­zirati jer možda skrivaju kakva praznovjerja.

Treće, te riječi moraju biti posve istinite, jer u suprotnom njihov učinak ne proizlazi od Boga, koji ne svjedoči laži. Neke stare žene, međutim, u svojim zazivima ponavljaju neke nesuvisle i besmislene stihove, nalik ovome:

"Blažena Marija je šetala uz rijeku Jordan. Susretne je Stjepan i stanu zboriti, itd."

Četvrto, iznad znaka križa se ne smiju nalaziti nikakvi praznovjerni znakovi ili slova. Stoga se osuđuju talismani koje uz sebe običavaju nositi vojnici.

Peto, ne smije se vjerovati u moć zapisivanja, čitanja ili vezivanja čarolija oko vrata osobe, niti drugih takvih besmislica, koje nemaju ni­kakve veze sa štovanjem Boga, radi čega su takvi zazivi supersticiozni.

Šesto, pri izgovaranju božanskih riječi i izreka Svetoga pisma, valja obraćati pozornost samo na te riječi i njihovo značenje, te na štovanje Boga, a njihov učinak može proizlaziti od Boga ili svetačkih relikvija, koje su sekundarna sila, budući da njihova moć izvire isključivo od Boga.

Sedmo, očekivani se učinak mora ostaviti na volju božanske provi­dnosti, jer samo Bog zna je li za čovjeka bolje ozdravljenje, bolest ili smrt. Taj je uvjet postavio sv. Toma.

Dakle, zaključujemo da je zazivanje dopušteno ako su ispunjeni svi navedeni uvjeti. A sv. Toma ovako piše komentirajući posljednji odlo­mak Markova evanđelja: "A ovi će znakovi pratiti one koji uzvjeruju: u ime će moje izganjati zloduhe, novim će jezicima zboriti, zmije uzi­mati." Iz toga jasno proizlazi da je dopušteno svetim riječima istjeri­vati zmije, pod pretpostavkom ispunjenja gore navedenih uvjeta.

A na drugome mjestu sv. Toma veli: "Božje riječi nisu manje svete od relikvija svetaca." Kako govori sv. Augustin: "Riječ Božja nije sla­bija od Tijela Kristova." Svi se, međutim, slažu da je dopušteno dosto­janstveno obilaziti osobu noseći relikvije svetaca, stoga zazivajmo ime Božje ispravnim izgovaranjem molitve Očenaš i Zdravo Marijo, riječi Njegova rođenja i Muke, Njegovih pet rana i Sedam riječi koje je iz­govorio na Križu, riječi slavodobitnog natpisa, snagom tri čavla i drugog oružja Kristove vojske protiv vraga i njegovih djela. Sve su to dopu-

štena sredstva u čiju moć moramo vjerovati, ostavljajući konačan uči­nak na volju Boga.

A ono što je rečeno o istjerivanju zmija, vrijedi i za druge životinje, pod uvjetom da se pri zazivima usredotočuje samo na svete riječi i božan­sku pomoć. No, pri takvim zazivima valja biti veoma oprezan, jer sv. Toma veli: "Takvi se vračevi često koriste nedopuštenim radnjama i ishode čarobne učinke uz pomoć demona, osobito u slučaju zmija. Jer zmija je bila prvo đavolje oruđe kojim je zavarao ljudski rod."

Tako je u gradu Salzburgu postojao neki mag, koji je jednoga dana pred čitavim svijetom odlučio čarolijom odvući sve zmije u području jedne milje u neku jamu, te ih ondje pobiti. Dok je, tako, stajao ispred te jame u koju ih je namamio, među posljednjima je dopuzala golema i strašna zmija, koja nikako nije htjela ući u jamu, dajući znakove ča­robnjaku da je pusti da otpuže kamo želi. Ali, čarobnjak je ustrajao u svojim zazivima, odlučan da je potjera u jamu u kojoj su ostale zmije bile već mrtve. Ta je zmija, međutim, stajala nasuprot čarobnjaku, s druge strane jame, koju je odjednom preskočila te mu se omotala oko trbuha i odvukla ga sa sobom u jamu, gdje su oboje umrli. Iz navedenoga se može vidjeti da se takvi zazivi mogu primjenjivati samo za korisnu svrhu, kao što je istjerivanje zmija iz ljudskih kuća, te da se to mora činiti uz božansku pomoć, te sa štovanjem i strahom prema Bogu.

Nadalje nam valja razmotriti kako se takvi egzorcizmi ili talismani trebaju upotrebljavati, i smiju li se nositi oko vrata ili ušivati u odjeću. Či­ni se da su takve radnje nedopuštene, jer sv. Augustin u Drugoj knjizi o kršćanskom nauku veli: "Postoji tisuću čarobnih naprava, amajlija i talismana koji su svi od reda praznovjerni, a liječnička ih znanost sve osuđuje, bez obzira je li riječ o zazivima, takozvanim znakovima ili za­pisanim čarolijama koje se nose oko vrata."

I sv. Ivan Zlatousti, komentirajući Evanđelje po Marku, veli: "Neke osobe vješaju oko svojih vratova neke zapisane riječi Evanđelja. No, ne slušamo li Evanđelje svakoga dana u crkvi? Kako će, onda, čovjeku pomoći što nosi evanđelje oko vrata, kada nije ništa naučio slušajući ga svojim ušima? U čemu, naime, počiva snaga evanđelja: u slovima ili u značenju njegovih riječi? Počiva li u slovima, tada ih s pravom vje­šate oko vrata, no počiva li njihova snaga u značenju, mnogo će vam više koristiti usadite li te riječi u srce, nego da ih nosite oko vrata."

No, s druge strane, naučitelji odgovaraju sljedeće, osobito sv. Toma koji se pita je li dopušteno vješati svete riječi oko vrata; naime, srna-

traju da prilikom nošenja takvih talismana i zapisanih riječi, treba iz­bjegavati dvije stvari.

Prvo, takvi zapisi ne smiju sadržavati riječi koje odišu zazivima de­mona, jer tada su očito praznovjerne i nedopuštene, i takve se radnje ima­ju smatrati otpadništvom od vjere, kako smo prije često naglašavali.

Isto tako, s obzirom na gore spomenutih sedam uvjeta, ne smiju sadržavati nikakva nepoznata imena. Izbjegnu li se te dvije zamke, do­pušteno je takvim talismanima dodirivati usta bolesnika, koji ih, osim toga, smije nositi oko vrata. No, naučitelji osuđuju njihovu primjenu ako čovjek pridaje veću pozornost i snagu samim slovima, nego njihovu značenju.

Može se reći da laik koji ne razumije riječi, ne može obratiti po­zornost na njihovo značenje. Dovoljno je, međutim, da duboko u svo­jim mislima traži božansku pomoć, i da Njemu na volju ostavi da učini što Svojom milošću smatra ispravnim.

Na trećemu mjestu nam valja razmotriti treba li istodobno zaklinjati demona i istjerivati bolest ili, pak, slijediti drukčiji redoslijed, ili se te radnje mogu izvršiti odvojeno. Tu valja ukazati na nekoliko točaka. Prvo treba ustanoviti je li demon uvijek prisutan kada bolesnik trpi na­pade, a potom koje se stvari uopće mogu istjerati ili popraviti. I, treće, trebamo razmotriti na koji se način vrši egzorcizam.

Što se tiče prve točke, na temelju spomenute izjave sv. Ivana Da-maščanskog da je vrag ondje gdje djeluje, čini se da je vrag prisutan uvijek kada bolesnik trpi napade. Tako nam i povijest sv. Bartolomeja govori da je čovjek izbavljen od vraga kada ozdravi.

Na to možemo odgovoriti ovako. Kada se tvrdi da je zao duh prisutan u tijelu bolesnika, to se može protumačiti na dva načina: ili je osobno prisutan, ili je prisutan u učinku koji je izazvao. U prvom je smislu prisutan kada je on uzrok bolesti, a u drugom smislu nije prisutan osobno, već svojim učinkom. Na taj način, kada naučitelji postavljaju pitanje nastanjuje li demon tijelo čovjeka koji čini smrtni grijeh, odgovaraju da demon nije osobno prisutan, već samo svojim učinkom, kao što se za gospodara tvrdi da prebiva u svojim slugama jer ih posjeduje. Posve je drukčiji slučaj, međutim, kod ljudi koji nisu opsjednuti zlim duhom.

Što se tiče druge točke, dakle, koje se vrste stvari mogu egzorciz­mom istjerati, valja ukazati na stajalište sv. Tome izraženo u IV. knjizi, 6. dist, gdje kaže da vrag radi čovjekova grijeha dobiva vlast nad njime, i nad svime čime se taj čovjek koristi, a čime mu nanosi zlo. A

budući da Krist ne čini nikakve ustupke Belijalu, sve što zahtijeva posvećenje Bogu, mora se najprije egzorcizmom istjerati kako bi Mu se moglo posvetiti oslobođeno vražje vlasti, koji bi to mogao okrenuti na štetu ljudi. To se vidi na primjeru blagoslivljanja vode, posvećenja crkve i drugim takvim radnjama. Prema tome, kako je krštenje prvi čin pomirenja kojim se čovjek posvećuje Bogu, valja ga prije krštenja egzorcizmom očistiti, što je uistinu potrebnije u toj nego li u drugim okolnostima. Jer, u samome čovjeku počiva uzrok zbog kojega vrag stječe moć u drugim stvarima koje uzrokuje čovjek, naime, grijehom, iskonskim ili osobnim. To je, dakle, značenje riječi, koje se izgovaraju prilikom egzorcizma: "O, Sotono, odlazi od njega", kao i radnji koje se pritom obavljaju.

Vratimo se, međutim, našem istraživanju. Na pitanje treba li egzor-cirati bolest i zaklinjati demona, i koju od tih radnji valja prvu izvršiti, odgovaramo da se egzorcizmom ne utječe na bolest, već na samoga opsjednutog bolesnika: kao i u slučaju djeteta, egzorcizmom se ne istje­ruje oganj zaraze, već se egzorcira samo dijete. Nadalje, kao što se naj­prije egzorcira dijete, a potom demon da ga napusti, tako se i opsjednu­ta osoba najprije egzorcira, nakon čega se nalaže demonu i njegovim djelima da je napuste. Isto tako, osim soli i vode, egzorciraju se i sve stvari koje bolesnik može upotrebljavati, pa je veoma korisno egzorcizmom očistiti i blagosloviti njegovu hranu i piće. Prilikom krštenja, izvodi se sljedeći egzorcistički obred: prvo, izvlačenje zraka iz tjelesne šupljine prema zapadu i odricanje demona; drugo, dizanje ruku uz svečano ispo­vijedanje kršćanske vjere; treće, izgovaranje molitve i blagoslova, te polaganje ruku; četvrto, svlačenje i pomazanje svetim uljem; i, nakon krštenja, pričest i oblačenje krštene košulje. No, sve te radnje nije po­trebno izvoditi prilikom egzorcizma začarane osobe, koja se, umjesto toga, prvo mora skrušeno ispovjediti, pri čemu, ako je moguće, neka u ru­kama drži zapaljenu svijeću, i potom neka primi svetu pričest. A umjesto oblačenja krštene košulje, neka se začarani gol priveže o blagoslovljenu svijeću dužine Kristova tijela ili o križ. Nakon toga se mogu izgovoriti sljedeće riječi:

"Istjerujem demona iz tebe Petre ili tebe Barbara, koji/a si slab/a, ali ponovno rođen/a svetim krštenjem, od živoga Boga, pravoga Boga, Boga koji te otkupio Svojom dragocjenom Krvlju, kako bi bio egzorciran i oslobođen svih privida i zlih vražjih obmana, i svih nečistih duhova,

koje je zazvao Onaj koji će doći suditi živima i mrtvima i vatrom oči­stiti zemlju. Amen.

Pomolimo se. O milosrdni i samilosni Bože, koji Svojom nježnom ljubavlju opo-

minješ one koje ljubiš i nježno primoravaš one koje primaš da se obrate, preklinjemo Te, o, Gospodine, da dobrostivo udijeliš Svoju milost Svome slugi, koji pati od slabosti udova svojega tijela, kako bi sve što je pokvareno vremenitom slabošću, sve što je povrijeđeno vražjom ob­manom, pronašlo otkupljenje u jedinstvu tijela Crkve. O, Gospodine, smiluj se njegovim bolnim uzdasima, smiluj se njegovim jecajima i suzama; a kako se predao Tvojoj milosti, primi ga u sakramentu Svoje­ga pomirenja, kroz Isusa Krista Našega Gospodina, Amen.

Slušaj, stoga, prokleti đavle, sudbu svoju i pokloni se pred pravim i živim Bogom, pokloni se pred Gospodinom Isusom Kristom, i sa svojim djelima napusti ovoga slugu, kojega je Gospodin Isus Krist otkupio Svojom dragocjenom Krvlju."

Nakon toga nad njim provode egzorcizam drugi i treći put, uz nave­dene molitve.

"Pomolimo se. Bože, koji uvijek milosrdno upravljaš svim stvarima koje si stvo­

rio, poslušaj naše molitve i smiluj se Svojemu slugi koji pati od bolesti tijela; posjeti ga i izbavi Svojim spasenjem i ozdravi ga Svojom nebes­kom milošću, kroz Krista našega Gospodina. Amen.

Slušaj, stoga, prokleti đavle, itd."

Molitva za treći egzorcizam. "O, Bože, jedini zaštitnice krhkosti ljudske, Svojom silnom moći

izbavi našeg bolesnog brata/sestru, kako bi milošću Tvojom bio dosto­jan/na ući u Tvoju Svetu Crkvu, kroz Krista našega Gospodina. Amen."

I neka ga pritom egzorcist neprestano škropi blagoslovljenom vodom. Valja imati na umu da se ova metoda ne preporučuje samo sto­ga što se mora strogo poštivati, ili stoga što drugi egzorcizmi nisu to­liko učinkoviti, već radi nužnosti za nekim općim sustavom egzorciz­ma i zaklinjanja. A u starim povijesnim zapisima i crkvenim knjigama nalazimo mnogo gorljivije i moćnije egzorcizme. Međutim, kako je iznad svega najhitnije štovanje Boga, neka svatko provodi egzorcizam kako smatra najpodesnijim.

I na kraju, radi razjašnjenja, preporučujemo i sljedeći oblik egzor­cizma nad opsjednutim. Neka se takva osoba prvo skrušeno ispovijedi (kako veli često navođen Kanon: "Ako sortilegijem... itd."). Potom neka se radi mogućeg otkrivanja čarobnjačkih oruđa, pomno istraže svi kutovi kuće, kreveti, madraci i vratni pragovi. Lešine životinja ubi­jenih čarolijom neka se odmah spale. Korisno je i promijeniti svu poste­ljinu i odjeću, pa čak i preseljenje opsjednutog u drugu kuću ili boravište. Ne otkriju li se, međutim, nikakvi čarobnjački predmeti, neka opsjednu­ti nad kojim treba izvršiti egzorcizam, ode ujutro u crkvu, osobito na kakav sveti dan, kao što su svetkovine Naše Gospe ili neka sudjeluje na bdjenju, a korisno je i da se svećenik ispovijedi i da je u stanju mi­losti, jer će tada biti snažniji. Potom neka opsjednuti, nad kojim će biti izvršen egzorcizam, sjedne ili klekne, kako mu je lakše i u ruci neka drži blagoslovljenu svijeću, a prisutni neka se pobožno mole za njegovo izbavljenje. Svoju litaniju neka započne riječima: "Naša pomoć dolazi u Ime Gospodnje", na koju neka odgovara jedan među njima kojega izaberu (tzv. responzorij), i koji će ga škropiti svetom vodom i oko vrata mu staviti stolu, te recitirati psalam: "Pohiti [Jahve] da me oslobodiš!"; i neka do kraja nastavlja izgovarati litaniju za bolesne, uz zaziv sveci­ma: "Molite za njega i preporučite ga; O, Gospodine, izbavi ga." No, umjesto izgovaranja molitvi, neka započne egzorcizam i dalje postu­pa kako smo opisali, ili na kakav drugi način koji smatra podesnim. Takva vrsta egzorcizma može se provoditi barem tri puta tjedno, kako bi se nakon mnogih zagovora ishodila milost ozdravljenja.

I na kraju bolesnik neka primi sakrament svete pričesti, premda neki smatraju da to valja učiniti prije egzorcizma. A ispovjednik mora od njega saznati je li osuđen na kaznu ekskomunikacije i ako jest, je li nepromišljeno od svoga suca propustio zatražiti oslobođenje. Jer, u tom slučaju, premda ga ispovjednik prema svom nahođenju može odrije­šiti, bolesnik nakon ozdravljenja mora zatražiti oslobođenje i od suca koji ga je izopćio iz crkve.

Nadalje valja naglasiti da egzorcist koji nije zaređen u red egzor­cista, može izgovarati molitve, a umije li čitati Sveto pismo, neka čita početke četiriju evanđelja, te ono koje počinje riječima: "Evo šaljem glasnika svoga", kao i Muku našega Gospodina, jer sve to ima veliku moć u istjerivanju vražjih djela. Osim toga, neka se riječi Ivanova Evan­đelja 'U početku bijaše Riječ', zapišu i objese oko bolesnikova vrata, kako bi se od Boga ishodila milost ozdravljenja.

Pita li se tkogod u čemu je razlika između škropljenja svetom vodom i egzorcizma, budući da su oba namijenjena za istjerivanje vražjih napasti, sv. Toma će mu odgovoriti ovako: "Vrag nas napada iznutra i izvana." Stoga je sveta voda namijenjena suzbijanju njegovih napada iznutra, a egzorcizam protiv onih izvana. Radi toga se oni nad kojima se provodi egzorcizam nazivaju energoumenoi, od riječi en koja znači 'u' i ergon, što znači 'djelo', jer su opsjednuti iznutra. No, pri egzor­cizmu opsjednute osobe, primjenjuju se obje metode, jer takvog čovje­ka demon opsjeda iznutra i izvana.

Druga točka koju nam valja razmotriti govori o tome, što treba uči­niti kada egzorcizmi zakažu. To se može dogoditi zbog šest razloga, a postoji i sedmi od čijeg se objašnjenja privremeno uzdržavamo. Naime, kada neka osoba ne ozdravi, tomu je uzrok nevjera promatrača ili onih koji bolesnika predstavljaju ili, pak, osobni grijeh opsjednutog. Nadalje, uzrok može biti zanemarivanje nužnih i prikladnih lijekova, kakva pogreška u vjeri egzorcista, nedostatak povjerenja u moći drugog egzorcista, ili u potrebu za očišćenjem i povećanjem zasluge začarane osobe.

Sto se tiče prva četiri od tih razloga, evanđelje nam pripovijeda događaj sina jedinca koji bijaše mjesečar, a čijem su ozdravljenju svje­dočili Kristovi učenici (Matej, xvii i Marko, ix). Jer, prije svega, On je rekao da je svjetina nevjerna, nakon čega Ga je otac preklinjao govo­reći: "Vjerujem! Pomozi mojoj nevjeri!", a Isus se obratio mnoštvu rekavši: "O rode nevjerni i opaki! Dokle mi je biti s vama!"

Drugo, Isus je ukorio opsjednutog sina, jer, kako govori sv. Jeronim, zloduh ga je napastovao radi njegovih grijeha.

Treće, navedeni je događaj primjer zanemarivanja ispravnih lijekova, jer dobri i savršeni ljudi nisu otpočetka sudjelovali u tomu činu. A sv. Jeronim kaže: "Stupovi vjere, naime, Petar, Jakov i Ivan, nisu bili pri­sutni jer su svjedočili Kristovu Preobraženju: a nije bilo ni molitve i posta bez kojih se taj rod nečistih duhova, kako je rekao Krist, ne može iza­gnati." Stoga Origen, komentirajući taj odlomak, veli: "Ne može li se čovjek ozdraviti molitvom, ne začuđujmo se i ne propitkujmo, niti go­vorimo, ako nas nečisti duh može čuti. Umjesto toga istjerajmo naše zle duhove molitvom i postom." A glosa kaže: "Ta vrsta nečistog duha, odnosno, kolebljivost putenih požuda koje je izazivao taj zloduh, mo­že se pobijediti samo osnaživanjem duše molitvom i obuzdavanjem tijela postom."

Četvrto, pogreška u vjeri egzorcista može se pokazati primjerom Kristovih učenika, koji su nazočili činu istjerivanja. Naime, kada su Ga oni kasnije nasamo upitali zašto oni nisu uspjeli istjerati tog zloduha, odgovorio im je: "Zbog vaše slabe vjere. Zaista, kažem vam, ako imad-nete vjere koliko je zrno gorušičino te reknete ovoj gori: 'Premjesti se odavde onamo!'66, itd." A sv. Hilarije veli: "Apostoli su uistinu vjero­vali, ali još nisu bili savršeni u vjeri. Jer, njihova je vjera oslabila kada su ostali među svjetinom, dok se njihov Gospodin nalazio na gori s os­talom trojicom,."

O petom razlogu se govori u Životima crkvenih otaca, gdje čitamo da sv. Antun nije mogao izbaviti neke opsjednute, već je to umjesto njega učinio njegov učenik Pavao.

Šesti smo razlog već objasnili. Naime, čovjek oslobođen od svoga grijeha nije uvijek oslobođen i od kazne, već ona katkad ostaje kao ka­zna i ispaštanje radi toga grijeha.

Postoji i drugi lijek, za koji su mnogi tvrdili da im je pomogao u istjerivanju nečistih duhova. Riječ je o ponovnom krštenju opsjednu­tih. No, kako rekosmo, to je materija o kojoj ne možemo donositi nika­kve konačne sudove. Ipak, točno je da Bog daje vragu veću vlast nad osobom, nad kojom prije njezina krštenja nije propisno izveden egzor­cizam. A jasno smo i nedvojbeno pokazali ovime što smo upravo govo­rili, da su neupućeni svećenici (u kojem se slučaju radi o četvrtom od gore spomenutih smetnji, dakle, o pogrešci egzorcista), veoma nemarni ili su takve stare žene, koje se pravodobno ne pridržavaju propisanog načina krštenja.

Time, međutim, nikako ne tvrdimo da opaki ne mogu dodjeljivati sakramente, ili da obred krštenja koje takvi izvode nije valjan, pod uvje­tom da se pritom pridržavaju propisanih formi i riječi. Tako i egzorcizam

66) 'Premjesti se odavde onamo.' Čudo premještanja planine uistinu je izveo sv. Grgur Čudotvorac (Gregorius Thaumaturgus), neocezarejski biskup (umro oko 270.-275.), kako nam kazuje Časni Beda u svom komentaru xi. odlomka Evanđelja po Marku: "Hoc quoque fieri potuisset, ut mons ablatus de terra mitteretur in mare, si necessitas id fieri poscisset. Quomodo legimus factum precibus beati patris Gregorii Neocaesareae Ponti Antistitis, viri mentis et virtutibus eximii, ut mons in terra tantum loco cederet, quantum incolae civitatis opus habebant. Cum enim volens aedificare ecclesiam in loco apto, vident eum angustiorem esse quam res exigebat, eo quod ex una parte rupe maris, ex alia monte proximo coarctare-tur; venit node ad locum, et genibus flexis admonuit Dominum promissionis suae, ut montem longius iuxta fidem petentis ageret. Et mane facto reversus invenit montem tantum spatii reliquisse structoribus ecclesiae, quantum opus habuerant. "

moraju izvoditi veoma oprezno, ni plaho ni nepromišljeno. I neka se nitko ne upušta u takve svete službe slučajnim ili naviknutim propuš­tanjem neophodnih formi ili riječi, jer četiri su stvari na koje valja obratiti pozornost prilikom ispravnog izvođenja obreda egzorcizma, a te su slijedom: tvar, oblik, nakana i poredak. A kada jedna od njih nedo­staje, egzorcizam nije potpun.

Neodrživa je primjedba da se u doba Pracrkve obred krštenja izvo­dio bez egzorcizma, i da se čak i danas smatra da se sakrament krštenja može podijeliti bez egzorcizma. Jer, to bi značilo da je sv. Grgur uza­lud ustanovio službu egzorcista, te da je Crkva u zabludi u pogledu svojih obreda.67 Stoga se nismo drznuli u cijelosti osuditi ponovno krštenje opsjednutih pod određenim uvjetima, kako bi se moglo ispraviti ono što je prvotno propušteno učiniti.

Isto tako, za one koji noću hodaju u snu, i bez ikakve se muke uspi­nju na visoke zgrade, govori se da ih pri tome vode zli duhovi, a mnogi tvrde da takvi ljudi imaju veliku korist od svoga ponovnoga krštenja. Začuđuje da u trenutku kada ih netko pozove imenom, padaju na ze­mlju, kao da im to ime prilikom krštenja nije na propisan način dano.

Čitatelj se poziva da obrati pozornost na gore spomenutih šest razlo­ga, premda se oni odnose na energoumenoi ili opsjednute, a ne zača­rane ljude. Naime, premda se u oba slučaja primjenjuje ista sila, mno­go je teže izliječiti začaranu od opsjednute osobe. Stoga se te zapreke još više odnose na slučaj začaranih, što dokazuje sljedeće umovanje.

U X. poglavlju Drugoga dijela pokazano je da zao duh katkad ne napada ljude radi njihova grijeha, već radi tuđeg lakog grijeha i raznih drugih uzroka. Što se, pak, tiče čarobnjaštva, u slučaju začaranosti od­raslih, demon takve uglavnom teško opsjeda iznutra, s ciljem uništenja njihovih duša. Stoga se valja dvostruko pomučiti u izlječenju začaranih nego opsjednutih. O takvoj najtežoj opsjednutosti govori Ivan Kasijan

67) 'Obredi.' Naime, točno je da je obred krštenja egzorcizmom postojao prije sv. Grgura. Naime, egzorcizmi su se provodili nad prvim katekumenima kao priprema za sakrament krš­tenja. U tom je smislu egzorcizam simbolično iščekivanje jednog od glavnih učinaka sakra­menta ponovnoga rođenja, no, budući da se izvodio i nad djecom koja nisu imala osobnih gri­jeha, sveti ga Augustin, pišući protiv pelagijanista, osuđuje jer očito implicira nauk o prvome grijehu. Sv. Ćiril Jeruzalemski u svojim 'Katehezama' (347. po Kr.) iscrpno opisuje obred krštenja egzorcizmom, iz čega se na Istoku taj obred izvodio uz pomazanje egzorciranim uljem. Najstarije zapadno svjedočanstvo o pomazanju kao dijelu obreda krštenja egzorcizmom, pruža Hipolit u arapskim kanonima.

u svojoj Propovijedi o opatu Serenu: "Uistinu su nesretni i bijedni oni koji, premda se onečišćuju svim zločinima i opačinama, ne pokazuju nikakva vanjskog znaka da su obuzeti zlim duhom, niti se čini da se ikakva kušnja može mjeriti s njihovim djelima, ni da bi ih ikakva kazna mogla obuzdati. Takvi ne zaslužuju čak ni izlječenje čistilištem nakon smrti, jer u otvrdnutosti svoga srca i svojoj okorjelosti, izmiču svakoj vremenitoj kazni, na sebe navlačeći bijes i osvetu, koja će ih dostići u onaj dan gnjeva i otkrivenja pravednoga suda, kada njihova muka neće zamrijeti."

A nešto prije na istome mjestu, kada uspoređuje opsjednutost tijela i napastovanje duše grijehom, veli: "Mnogo je teža i silnija muka onih, koji nikakvim znakovima ne pokazuju da im je nečisti duh opsjeo tijelo, već im je na najstrašniji način opsjednuo duše, napastujući ih grijesima i porocima. Jer, kako veli Apostol, čovjek postaje robom onoga koji ga je nadvladao." U tom se smislu oni nalaze u gotovo bezizlaznoj situa­ciji, jer su sluge nečistih duhova čijoj se vlasti ne mogu oduprijeti, niti joj se mogu pokoriti. Iz toga jasno proizlazi da je radi mnogih zapreka, mnogo teže izliječiti one začarane u svojim tijelima i opsjednute iznutra radi propasti njihovih duša, od onih koje zloduh opsjeda izvana.

Treća glavna točka koju nam valja razmotriti, odnosi se na ljekovi­te čarolije (čarolije ljekovitim biljem), a ističemo da postoje dvije vrste takvih: dopuštene i provjerene, te sumnjive i dijelom dopuštene. O pr­voj smo vrsti govorili na kraju V. poglavlja, gdje smo iznijeli dvojbu o dopuštenosti uklanjanja čarolija biljem i kamenjem.

Sada nam valja razmotriti drugu vrstu, naime, sumnjive i dijelom dopuštene čarolije. Pri tome moramo obratiti pozornost na ono što je rečeno u uvodu Drugog pitanja Drugog dijela, o četiri ljekovita sred­stva, od kojih se tri smatraju nedopuštenima, a četvrto dijelom dopu­štenim, ali beskorisnim, a riječ je o onome za koje kanonisti tvrde da je dopušteno praznovjerje suzbijati praznovjerjem. Ali, mi inkvizitori, dijelimo mišljenje svetih naučitelja, da se u slučaju kada svete riječi i dopušteni egzorcizmi zakažu, radi onih šest ili sedam zapreka o kojima smo govorili, tako začarane osobe moraju savjetovati da strpljivoga duha podnose sve nesreće ovoga života, radi očišćenja od svojih grijeha, te da ne pribjegavaju nikakvim supersticioznim i beskorisnim lijekovima. Dakle, svi nezadovoljni gore spomenutim egzorcizmima, koji stoga žele pribjeći sredstvima koja su, u najmanju ruku, uzaludna, a o kojima smo prije govorili, neka znaju da to ne čine s našim odobravanjem i pri-

stankom. No, razlog zbog kojega smo tako iscrpno objasnili te lijeko­ve, bio je pokušaj da pomirimo stajališta naučitelja kakvi su, s jedne strane, Duns Skot i Henrik Segusijski i s druge, ostali teolozi. Ipak, slažemo se s mišljenjem sv. Augustina koje je iznio u svojoj Propovi­jedi protiv gataoca i divinatora, koja nosi naslov Propovijed o auguri-ma68, gdje kaže: "Braćo, znate da sam vas često preklinjao da ne slije­dite običaje pogana (neznabožaca) i vračeva, no na neke od vas ti moji pozivi nisu imali učinka. No, ne upozoravam li vas na to, odgovarat ću za vas na Sudnji dan, i vi ćete zajedno sa mnom trpjeti muke vječno­ga prokletstva. Stoga se odrješujem pred Bogom da vas iznova opomi­njem i preklinjem, da nitko od vas ne pribjegava pomoći divinatora ili gatalaca, i da se s njima ne savjetujete ni zbog kakvih razloga ili bo­lesti. Jer, onaj tko počini taj grijeh, istoga trenutka gubi sakrament kr­štenja, i postaje bezbožnik i poganin i, ne pokaje li se, zauvijek će biti uništen."

I poslije dodaje: "Neka nitko ne vjeruje u znakove o povoljnim da­nima kada može izlaziti i vraćati se, jer Bog je sve stvari dobro uredio, te je Onaj, koji je uredio jedan dan, uredio i drugi. Ali, uvijek kada nešto trebate učiniti ili kamo otići, prekrižite se u ime Kristovo i pobožno iz­govorite molitvu Vjerovanja ili Očenaš, i budite sigurni da ćete uz Božju pomoć sigurno obavljati svoje poslove."

Neke, pak, praznovjerne duše našega vremena, nezadovoljne gore spomenutim zaštitama, koje u sebi gomilaju jednu zabludu za drugom, i pogrešno tumače riječi ili nakanu Skotovu i kanonista, bezuspješno se opravdavaju sljedećim argumentima. Oni, naime, tvrde da prirodne stvari posjeduju neke skrivene moći, čije uzroke ljudi ne mogu objasniti, kao, primjerice, zašto magnet privlači željezo, i druge slične stvari koje sv. Augustin nabraja u Državi Božjoj, xxi. Stoga smatraju da pribjega­vanje moćima takvih stvari pri izlječenju, kada egzorcizmi i prirodni lijekovi ne pomažu, nije nedopušteno, premda se možda čini uzaludnim. Takav bi bio slučaj čovjeka, koji pokušava izliječiti sebe ili neku drugu osobu pomoću slika, i to astroloških, a ne nekromantskih, ili prstenima i kakvim drugim napravama. Dalje tvrde da su i tvorevine, kao što su slike, podložne utjecaju zvijezda, kao što su to i prirodne tvari, jer ti predmeti od zvijezda primaju neku skrovitu moć, kojom mogu izazi-

68) 'De Auguriis', tekst se često pripisuje drugome piscu, može se pronaći u: Migne, Sv. Au­gustin, Ap. V, 2268.

vati određene učinke: stoga nije nedopušteno koristiti se takvim pred­metima.

Osim toga, demoni su kadri mijenjati (ljudska) tijela na najrazličitije načine, kako tvrdi sv. Augustin u O Trojstvu, 3, što se jasno vidi na primjeru začaranih ljudi: stoga je dopušteno koristiti se moćima takvih tijela pri uklanjanju čarolija.

Činjenica je, međutim, kako smo pokazali na više mjesta u ovoj ra­spravi, da svi crkveni naučitelji gaje posve suprotno stajalište.

Stoga na njihov prvi argument odgovaramo ovako: nije nedopušteno služiti se prirodnim predmetima, za koje se pretpostavlja da posjeduju ne­ku prirođenu moć, radi proizvođenja određenih učinaka. No, upotreblja­vaju li se takvi predmeti zajedno s nekim slovima ili nepoznatim znako­vima, te uz praznovjerna promatranja, koja očito nisu po svojoj prirodi učinkovita, tada je to supersticiozno i nedopušteno. Stoga sv. Toma (II, 96. pit., 2. čl.) u svezi toga veli da pri primjeni nekog predmeta, s ciljem izazivanja kakvog tjelesnog učinka, primjerice, radi izlječenja bolesnih, treba obratiti pozornost imaju li takvi predmeti kakvo prirođeno svojstvo, kojim mogu uzrokovati takav učinak; i ako imaju, tada to nije nedopušte­no, jer je dopušteno primjenjivati prirodne uzroke za proizvođenje pri­rodnih učinaka. No, čini li se da nemaju prirođenu moć da izazovu takve učinke, to znači da nisu primijenjeni kao uzroci tih učinaka, već kao znakovi ili simboli; stoga proizlaze iz nekog simboličnog ugovora sklo­pljenog s demonima." I sv. Augustin u Državi Božjoj, xxi, veli: "Demoni nas vabe uz pomoć stvorenja koja nisu stvorili oni, već Bog, i najrazno­vrsnijim užicima, jer i oni sami su nestalni u svojoj svestranosti. Ne kao životinje hranom, već kao duhovi, znakovima, najrazličitijim kamenjem, biljem i drvećem, životinjama, činima i obredima."

Sv. Toma dalje veli: "Prirodne moći prirodnih stvari, slijede svoja fizička obličja koja proizlaze iz utjecaja zvijezda, i iz istog izvora pro­istječu i neke njihove aktivne moći. Ali, obličja umjetnih stvari proiz­laze iz predodžbe zanatlija. A budući da su to samo umjetne tvorevine, kako veli Aristotel u I. knjizi Fizike, ne posjeduju nikakvu prirođenu moć da izazivaju učinke." Iz toga, dakle, slijedi, da moć, koja proizla­zi iz zvijezda, mogu posjedovati samo prirodni, a ne umjetni predmeti. Stoga je Porfirije, kako tvrdi sv. Augustin u Državi Božjoj, x, bio u za­bludi, jer je mislio kako travama, kamenjem, životinjama, stanovitim znacima, te glasovima i kipićima, pa i promatranjem nekih gibanja ne­beskih zvijezda, ljudi na zemlji proizvode sile koje odgovaraju razli-

čitim učincima zvijezda, kao da čarobnjački učinci proizlaze iz sila zvijezda. Sve to, međutim, dodaje sv. Augustin, pripada onim istim de­monima, koji zavaravaju duše koje su im podvrgnute. Tako su i one slike koje se nazivaju astronomskima, djelo zlih duhova, na kojima urezuju određena slova i znakove, koji nemaju nikakvu prirođenu moć da izazivaju učinke, a to stoga što slika ili znak ne može prouzročiti nikakav prirodan učinak. No, postoji razlika između astronomskih i nekromantskih slika, jer u potonjem se slučaju radi o otvorenom zaziva­nju, što, dakle, uključuje sklapanje otvorenog i izričitog ugovora s de­monima. Znakovi i slova na astronomskim slikama, pak, podrazumi­jevaju samo prešutan ugovor.

Treće, ljudi nemaju nikakvu prirođenu moć nad zlim duhovima, premda se njima smiju koristiti u svoje svrhe. No, kako su ljudi i de­moni među sobom zaraćeni, čovjek ni u kojem slučaju ne smije pribje­gavati njihovoj pomoći, dakle, ne smije s njima sklapati ni prešutan, ni izričit ugovor. Tako tvrdi sv. Toma.

Vratimo se predmetu našeg istraživanja: sv. Toma kaže: "ni u kojem slučaju", što znači čak ni posredstvom kakvih beskorisnih stvari, s kojima demon može biti na neki način povezan. Ali, ako su takve stva­ri samo beskorisne, i čovjek im u svojoj slabosti pribjegava radi svoga izlječenja, valja mu se pokajati za prošle grijehe i pobrinuti za svoju budućnost, i moliti se da mu grijesi budu oprošteni i da više nikada ne padne u iskušenje. Tako govori sv. Augustin na kraju svoga Pravila.

7. POGLAVLJE Propisana sredstva za zaštitu od tuča i za izlječenje

začaranih životinja.

Što se tiče lijekova za uklanjanje začaranosti u životinja, te čaroli­ja protiv oluja, prvo nam valja ukazati na neka nedopuštena sred­

stva kojima se služe neki ljudi. To, naime, čine supersticioznim riječima i djelima; tako, primjerice, odstranjuju crve u prstima ili udovima iz­govaranjem određenih riječi ili čarolija69, a o načinu utvrđivanja njihove

69) 'Čarolije.' Usp. Shirleyevu komediju 'Sestre', premijemo izvedenu u travnju 1642., gdje Antonio kaže jednom od pretpostavljenih astrologa, II, i:

"Ti si jedan od onih lupeža koji lutaju naokolo zemljom, I preživljuju od vađenja crva iz prstiju budala."

dopuštenosti raspravljali smo u prethodnom poglavlju. Drugi, pak, zača­ranu stoku ne škrope svetom vodom, već im je ulijevaju u usta.

Osim prethodno navedenih dokaza o nedopuštenosti takvih riječi, William Pariški, kojega smo često navodili, pruža i sljedeći razlog. Ako same riječi posjeduju kakvu moć, tada je tomu jedan od tri uzroka: tvar od koje su sastavljene, naime, zrak; njihov "oblik", naime, zvuk; njihovo značenje; ili, pak, sva tri uzroka. A tomu ne može biti uzrok zrak, koji nema moć da ubija, osim ako je zatrovan; niti to može biti radi zvuka, čiju snagu suzbija kruti predmet; niti radi njihova značenja, jer bi u tom slučaju riječi 'vrag', 'smrt' ili 'pakao' uvijek bile štetne, a riječi 'zdravlje' i 'dobrota' uvijek blagotvorne. Niti tomu mogu biti sva tri uz­roka, jer je cjelina neodrživa kada su takvi i njezini dijelovi.

Neprihvatljiva je tvrdnja da je Bog udijelio moć riječima isto kao i biljkama i kamenju. Jer, moć nekih sakramentalnih riječi, blagoslova i dopuštenih zaziva, ne proizlazi iz samih riječi, već iz božanski utvr­đenog reda i Njegova obećanja. Jer, Božjim će obećanjem svatko, tko čini određena djela, primiti takvu i takvu milost. Stoga učinkovitost sa­kramentalnih riječi proizlazi iz njihova značenja, premda neki smatraju da imaju i svoju prirođenu, unutarnju moć. Ta dva stajališta, međutim, nisu nepomirljiva. Što se, pak, tiče drugih riječi i zaziva, iz onoga što je već rečeno jasno proizlazi daje puko zamišljanje, izgovaranje ili zapi­sivanje takvih riječi, posve neučinkovito. Ali stoga je zazivanje Bo­žanskog imena i javna molitva, kao sveta izjava o povjeravanju učinka božanskoj Volji, blagotvorno.

Gore smo raspravljali o lijekovima, koji se primjenjuju naizgled nedopuštenim radnjama. Sada ćemo opisati običaj raširen u nekim dije­lovima Švabije. Prvoga dana mjeseca svibnja prije zore, seoske se žene okupljaju u šumi, gdje skupljaju lišće i granje s vrbinih stabala, koje potom pletu u vijenac koji vješaju iznad stajskih vrata, vjerujući da će time sva stoka tijekom čitave godine biti zaštićena i sigurna od čarob­njaštva. A oni koji smatraju da se praznovjerje može suzbijati prazno­vjerjem, tvrde da ta radnja nije nedopuštena, kao što je dopušteno i otklanjanje bolesti nepoznatim čarolijama i zazivima. No, isto tako, mogli bismo reći, bez nakane da koga uvrijedimo, da žena ili muškarac, mogu izaći prvoga ili bilo kojeg drugog dana u mjesecu, bez obzira na izlazak ili zalazak sunca, te skupljati bilje, lišće i granje, izgovarajući pri tom molitvu Očenaš ili Vjerovanje, i potom ih vješati iznad stajskih

vrata, povjeravajući njihov zaštitni učinak Božjoj volji. Ali, čak i takva radnja zaslužuje prijekor, kako smo pokazali u prethodnom poglavlju riječima sv. Jeronima. Jer, čak i ako se pri tome ne zaziva, demon ipak dijelom utječe na učinkovitost toga bilja i kamenja.

Isti je slučaj s onima koji lišćem i posvećenim cvijećem na Cvjetnu nedjelju, izrađuju znak križa i potom ga umeću među svoje trsove ili usjeve, uvjereni da će ih zaštititi od tuče. O takvim stvarima treba od­lučivati sukladno razlikovanju, na koje smo gore ukazali.

Nadalje, neke žene, kako bi spriječile začaranost svojih krava tako da ne mogu donositi mlijeko, u Božje ime daruju siromašnima sav ne­djeljni prinos mlijeka, tvrdeći da radi takvih milostinja njihove krave daju još više mlijeka, i zaštićuju se od čarobnjaštva. To se ne treba sma­trati supersticijom, ukoliko se takva djela čine za dobrobit siromašnih, i ako se oni koji ih izvode uzdaju u milost Božju, ostavljajući učinak na volju božanske providnosti.

Nadalje, Nider u prvom poglavlju svog Praeceptoriuma, veli da je dopušteno blagoslivljati stoku na isti način kao i bolesne ljude, uz pomoć zapisanih čarolija i svetih riječi, premda možda podsjećaju na zazive, ali uz obvezno ispunjenje gore spomenutih sedam uvjeta. On, naime, tvrdi da su pobožni ljudi i djevice često blagoslivljali kravu znakom kri­ža, uz izgovaranje molitve Očenaš i Zdravo Marijo, čime su uspješno uklanjali vražje djelo, ako je ono bilo izazvano čarobnjaštvom.

A u svom Mravinjaku veli kako vještice priznaju, da revno obdrža-vanje crkvenih obreda sprječava djelovanje njihovih vradžbina; dakle, škropljenje blagoslovljenom vodom ili uzimanje posvećene soli, dopu­štena primjena svijeća na dan Očišćenja i blagoslovljenih palminih grančica, itd. Crkva se upravo radi toga u svojim egzorcizmima služi takvim sredstvima da oslabi vražju moć.

Isto tako, kada vještice žele spriječiti da neka krava daje mlijeko, običavaju od njezinih vlasnika tražiti malu količinu mlijeka ili maslaca, kako bi je svojim umijećem začarale. Stoga žene moraju biti na oprezu kada im na takav način pristupe osobe, koje se sumnjiče da su počinile takav zločin, ne bi li im dale neku od tih stvari.

Nadalje, događa se da neke žene, uvidjevši da već dugo uzaludno nabijaju stap, posumnjaju da je to djelo neke vještice, te pokušavaju pribaviti malo njezina maslaca. Potom taj maslac dijele u tri dijela koja bace u stap, zazivajući Sveto Trojstvo, Oca, Sina i Duha Svetoga, i

tako odstranjuju sve čarolije. I to je primjer suzbijanja praznovjerja praznovjerjem, jer se maslac mora posuditi od sumnjive vještice. No, ne zaslužuje prijekor žena koja, zazivajući Sveto Trojstvo i izgovarajući molitvu Očenaš, baci u stap svoj ili, u nedostatku svoga, maslac neke druge osobe, te učinak povjeri Božanskoj volji. Međutim, takvo baca­nje triju dijelova maslaca se ne preporučuje, jer je umjesto toga bolje poništiti čaroliju škropljenjem svetom vodom ili bacanjem posvećene soli, uz obvezne molitve koje smo spomenuli.

Nadalje, budući da se katkad događa da zbog nekog čarobnjaštva ugine sva stoka neke osobe, preporuča se da vlasnik ukloni zemlju pod pragom konjušnice ili staje, kao i na pojilištima, i zamijeni je svježom zemljom poprskanom blagoslovljenom vodom. Jer, vještice su često priznavale da su na takva mjesta podmetale neke čarobnjačke predmete, i da su katkad, uz pomoć zlih duhova, trebale samo iskopati rupu u koju je demon po­tom stavio čarobnjačko oruđe, uglavnom neki vidljiv predmet, poput ka­mena, komadića drveta, miša ili zmije. Naime, točno je da demon može takve radnje izvršavati sam bez ičije pomoći, premda uglavnom prisilja­va vješticu da s njim surađuje, i to jer teži propasti njezine duše.

Osim spomenutog postavljanja znaka križa, sljedeća se radnja iz­vodi za zaštitu protiv tuča i oluja. U vatru se baca tri zrna tuča (bronce) uz zazivanje Presvetoga Trojstva i izgovaranje molitve Očenaš i Zdravo Marijo dva ili tri puta, kao i rečenice U početku bijaše Riječ iz Ivanova Evanđelja. Istodobno se čini znak križa u svakom smjeru, prema sva­koj od četiri strane svijeta. Na kraju se tri puta ponavljaju riječi I Riječ tijelom postade, te 'Neka riječi ovoga Evanđelja rastjeraju ovu oluju'. A, ako je oluja prouzročena čarobnjaštvom, odmah će prestati. To je posve točno i ne treba u to sumnjati. Jer, bace li se zrna tuča u vatru bez zazivanja Božanskog Imena, to bi se smatralo supersticijom.

Međutim, netko bi mogao dvojiti može li se oluja umiriti bez upora­be zrna tuča. Mi odgovaramo da su samo svete riječi one koje proiz­vode krajnji učinak, dok čovjek baca zrna tuča kako bi mučio demona i uništio njegova djela zazivanjem Svetoga Trojstva. Stoga ih baca u vatru, a ne u vodu, jer što se brže rastope, to će vražje djelo biti brže uni­šteno. Međutim, očekivani učinak mora povjeriti božanskoj volji.

U svezi toga vrijedi spomenuti što je vještica odgovorila sucu na pitanje, postoji li kakav način smirivanja oluje prouzročene čarobnjaš­tvom: "Postoji, a način je sljedeći: Zaklinjem vas tuče i vjetrovi, u ime pet Kristovih rana i tri čavla kojima su Mu probodene ruke i stopala,

i četiri sveta evangelista, Mateja, Marka, Luke i Ivana, da se raspršite i pretvorite u kišu."

Mnoge su vještice priznale, dobrovoljno ili pod mučenjem, da ih u njihovim radnjama osobito sprječava pet stvari, i to dijelom ili u cije­losti, tako da nekad ne mogu nauditi nekom čovjeku, a nekad njegovim prijateljima. Te su stvari sljedeće: takav čovjek mora imati čistu vjeru i mora slijediti Božje zapovijedi; mora se zaštititi znakom križa i mo­litvom; poštivati crkvene običaje i obrede; revno izvršavati javnu prav­du; te mora glasno ili u svom srcu duboko razmišljati o Muci Kristo­voj. I o tim stvarima govori Nider. Upravo radi toga Crkva slijedi uvri­ježen običaj oglašavanja zvona kao zaštite protiv oluja, kako bi od njih otjerali zle duhove kao da ih posvećuju Bogu da se uzdrže od svoje opa­kosti, i radi upozorenja ljudima, pozivajući ih da zazivaju Boga da spriječi oluje. Iz istoga se razloga uobičava protiv oluja štititi sakramen­tom oltara i svetim riječima, što je veoma drevan crkveni običaj u Fran­cuskoj i Njemačkoj.

Međutim, takav način uporabe sakramenata za smirivanje oluja, ne­dvojbeno odiše supersticijom, jer oni koji to čine ne razumiju pravila na temelju kojih je moguće razlučiti supersticiozne radnje od onih koje to nisu. Stoga valja ukazati na pet pravila, na temelju kojih svatko može utvrditi je li neka radnja supersticiozna, odnosno, odstupa li od kršćanskih običaja, ili je sukladna ispravnom štovanju Boga, dakle, proizlazi li iz prave vjere, mišlju i djelom. A njih objašnjava glosa uz ii. odlomak Poslanice Kološanima, gdje sv. Pavao veli: "Ti propisi, is­tina, imaju neku prividnu mudrost u samovoljnom bogoštovlju", o čemu glosa veli: "Supersticija je religija koja se štuje bez utvrđenog pravila", kako smo prije spomenuli.

Prvi je od tih uvjeta da sva naša djela moraju biti na slavu Božju, kako je rečeno: "Dakle, ili jeli, ili pili, ili drugo što činili, sve na slavu Božju činite."70 Prema tome, čovjek mora nastojati da svako njegovo djelo povezano s kršćanskom religijom, bude na slavu Božju i da njime svu slavu daje samo Bogu, kako bi mu se samim tim djelom duša mo­gla predati Bogu. I premda se danas, s obzirom na to pravilo, više ne pri­mjenjuju starozavjetni obredi i zakonski propisi, već se tumače simbo­lički, jer je istina objavljena u Novome zavjetu, čini se da se uporaba sa­kramenata ili relikvija radi smirivanja oluja, ne sukobljava tom pravilu.

70) 'Na slavu Božju.' I Korinćanima x, 31.

Drugo pravilo zahtijeva da čovjek ima na umu, kako je rad trapljenje kojim se obuzdava pohota ili uvježbava tjelesna uzdržljivost, ali krije-posno, odnosno, u skladu s crkvenim obredima i moralnim naukom. Jer, sv. Pavao u svom pismu Rimljanima (xii) veli: "Cijenite se razumno". Budalasti su, stoga, oni koji se zavjetuju da subotom neće češljati kosu, ili koji poste nedjeljom, govoreći: "U bolji dan, bolje djelo", i njima slični. Ipak, ne čini se supersticioznom uporaba sakramenta, itd.

Treće pravilo zahtijeva da su sva djela sukladna odredbama Kato­ličke crkve, svjedočanstvu Svetoga pisma ili, barem, obredima neke posebne crkve ili da služe univerzalnom dobru, za što sv. Augustin veli da se s pravom može smatrati zakonom. Stoga je i sv. Grgur u svom pismu engleskim biskupima, kada su bili u dvojbi ima li se sveta misa u različitim crkvama slaviti na različite načine, rekao da se mogu poslu­žiti svim načinima za koje smatraju da su Bogu najugodniji, bez obzira slijede li obrede Rimske, Galikanske (Francuske) ili neke druge crkve. Naime, činjenica da različite crkve na različite načine štuju Boga, ne sukobljava se s istinom, i stoga treba očuvati takve običaje i oni se ne smiju zanemarivati. Kako smo rekli na početku ovoga poglavlja, crkve u Francuskoj i u nekim dijelovima Njemačke, štuju veoma drevni običaj prema kojemu se euharistijski kruh nakon posvećenja iznosi van iz cr­kve, što je posve dopušteno, pod uvjetom da je zatvoren u čestičnjaku.

Četvrto pravilo zahtijeva da sva djela na prirodan način dovedu do očekivanog učinka, jer će se u suprotnome smatrati supersticijama. S obzirom na to, sumnjivima se imaju smatrati nepoznati znakovi i ime­na, nekromantske ili astronomske slike i karte. Ne možemo, međutim, s obzirom na to reći da je supersticiozno protiv vražjih napasti štititi se svetim relikvijama ili euharistijom, jer to je veoma pobožan i pohva­lan običaj, budući da iz tog sakramenta izvire sva naša snaga protiv Neprijatelja.

Peto pravilo zahtijeva da naše radnje ne izazivaju nikakvu sablazan ili spoticaj, jer u tom slučaju, premda nisu supersticiozne, od njih treba odustati, odgoditi ih ili ih, pak, krišom izvršiti bez izazivanja sablazni. Prema tome, može li se taj sakramental provesti bez skandala ili čak krišom, tada se ne smije zanemariti. Stoga mnogi svećenici zanemaru­ju blagoslove izgovaranjem pobožnih riječi iznad bolesnih ili osuđe­nih na smrt. Tvrdim da ne treba, barem ne u javnosti, činiti nikakve ra­dnje koje bi među prostim pukom mogle izazvati sablazan.

Neka rečeno bude dovoljno za raspravu o zaštitama protiv oluja, kako onima koja pretpostavljaju uporabu riječi, tako i onima koja se vrše dopuštenim radnjama.

8. POGLAVLJE Neki propisani lijekovi protiv najstrašnijih

šteta koje ljudima nanose zli duhovi.

Iznova ćemo se uzdržati od donošenja suda o zaštitama od šteta na plodovima zemlje, uzrokovanih gusjenicama ili najezdama skaka­

vaca, i inih insekata na golemim područjima zemlje, i čini se kao da prekrivaju svaki djelić tla, do samih korijena, izjedajući sav urod u vi­nogradima i proždirući čitava polja zrelih usjeva. Na isti način razma­tramo i zaštite protiv otmica djece uz pomoć demona.

Što se tiče prve vrste šteta, možemo se pozvati na riječi sv. Tome u Secunda Secundae, 90. pit., gdje odgovara na pitanje je li dopušteno zaklinjati nerazumno stvorenje. A odgovara da jest, ali samo tako da se to stvorenje silom vraća vragu, koji se služi takvim nerazumnim stvo­rovima da nam nanosi štetu. Takva se zaklinjanja koriste i u crkvenim egzorcizmima, kojima se vrag otklanja od nerazumnih stvorenja. No, besmisleno je i uzaludno zaklinjati samo nerazumno stvorenje koje ništa ne razumije. Iz toga se zaključuje da se demoni smiju istjerivati dopu­štenim egzorcizmima i zaklinjanjima, uz dopuštenje i milošću Božjom. Ali, ljudima se nalaže da prije toga poste i sudjeluju u procesijama, te da obdržavaju ostale pobožne radnje. Jer, uzrok su takve vrste zla pre­ljubi i mnogostruki zločini, radi čega se ljude mora uvjeriti da ispovi­jedaju svoje grijehe.

U nekim se pokrajinama izriču čak i svečane ekskomunikacije, no time zadobivaju moć zaklinjanja demona.

Druga strašna nesreća, kojom Bog dopušta zlim duhovima da po­gađaju ljude, jest otimanje i podmetanje djece. A tri su vrste takve djece, koja se u narodu nazivaju podmenutim ili njemačkim jezikom, Wech-selkinder. Jedna je vrsta uvijek boležljiva i plačljiva, jer im uvijek nedo­staje majčina mlijeka. Druga je vrsta rođena iz odnosa s demonima-in-kubima, premda nisu njihova, već su djeca muškarca od kojega je demon u obličju sukuba primio sjeme, ili čije je sjeme skupio iz noćnih polucija u snu. Takva se djeca katkad, uz Božji pristanak, podmeću pod pravu djecu.

Postoji i treća vrsta, a to su demoni koji se u obličju male djece vežu uz dojilje. No, svim je trima vrstama zajedničko da su uvijek boležlji-va i, premda su veoma teška, slabo rastu, te im majčino mlijeko nikada nije dovoljno, a često se za njih izvješćuje da su nestala.

Može se reći da se takve stvari događaju, milošću Božjom, iz tri razloga. Prvo, kada roditelji posvećuju suviše mnogo ljubavi svojoj djeci, što je kazna radi njihove dobrobiti. Drugo, valja pretpostaviti da su žene kojima se događa takva nesreća, veoma praznovjerne, i da su od demona zavedene na mnoge druge načine. Ali, Bog je uistinu lju­bomoran, u pravom smislu te riječi, koja znači snažnu ljubav muža prema ženi, koji ne samo što ne dopušta drugome muškarcu da joj se približi, već poput ljubomornoga supruga ne trpi ni najmanju slutnju ili sumnju na preljub. Tako je i Bog ljubomoran na dušu koju je svojom dragocjenom Krvlju otkupio i zaručio je u vjeri. I stoga ne trpi da je vrag, taj neprijatelj i protivnik spasenja, dodiruje, s njome liježe, ni da ona na bilo koji drugi način s njime opći. A budući da ljubomoran suprug ne trpi čak ni slutnju o preljubu, koliko će ga tek uznemiriti stvaran pre­ljub! Stoga ne začuđuje što se takvima otimaju djeca i zamjenjuju djecom preljubnika.

A da je uistinu silna ljubomora Božja, koji ne trpi ništa što bi moglo izazvati sumnje, pokazuje Stari zakon, gdje se govori kako je On, da iskorijeni idolopoklonstvo iz Svoga naroda, zabranio štovanje kumira, ali i mnoge druge stvari koje bi mogle dati povoda idolopoklonstvima, koji sami po sebi ničemu ne koriste, premda se idolima na neki čudesan način i dalje pridaje neka tajanstvena moć. Tako kad veli u Knjizi Iz­laska, xxii: "Ne dopuštaj da vračarica živi", dodaje: "Neka ne ostanu u tvojoj zemlji da te ne navode na grijeh protiv mene." Isto tako, smrću su se kažnjavali i bludnici i preljubnici, koji su se isključivali iz zajednice.

Pogledajte koliko je silna ljubomora Boga, Koji u Ponovljenom zakonu (xxii) govori: "Ako putem naiđeš na ptičje gnijezdo sa ptićima ili s jajima, na stablu ili na zemlji, a majka bude ležala sa ptićima ili na jajima, nemoj uzimati majke sa ptićima: pusti majku na slobodu", jer su pogani njima izazivali neplodnost. Ljubomorni Bog ne trpi takve znake preljuba među Svojim narodom. Tako i danas stare žene, kada na cesti nađu novčić, vjeruju da je to znak velike sreće, a sanjaju li novac, to smatraju nesretnim znakom. Bog je zapovjedio i da se svi ljudi moraju prekrivati, jer se inače imaju smatrati nečistima.

Neki su u zabludi vjerovali da zli duhovi koji dolaze noću (ili 'dobri ljudi'71, kako ih nazivaju stare žene, premda su to vještice ili demoni u njihovim obličjima) moraju pojesti svu hranu kako bi spremišta po­slije obilovala zalihama. Neki tu priču dodatno ukrašavaju, nazivajući ih kreštavim sovama; crkveni naučitelji, međutim, pobijaju te priče tvrdeći da ne postoje druga razumna stvorenja osim ljudi i anđela, te da stoga mogu biti samo zli duhovi.

Nadalje, u Levitskome zakonu (xix) čitamo: "Ne zaokružujte kose na svojim sljepoočnicama; ne šišajte okrajka svoje brade", jer su to činili u znak štovanja idola.

A u Ponovljenom zakonu, xxii: "Žena ne smije na se stavljati muške odjeće, a muškarac se ne smije oblačiti u ženske haljine", što su činili u znak štovanja božice Venere ili, pak, boga Marsa ili Prijapa.

Iz istoga je razloga Bog zapovjedio da se unište žrtvenici podignuti kumirima, te je, tako, Ezekija uništio mjedene zmije kojima su ljudi prinosili žrtve. Iz istoga je razloga zabranio ljudima da se obraćaju za-zivačima duhova i vračarima, i zapovjedio da se smaknu muškarac ili žena u kojima obitava zao duh. Danas se takvi nazivaju gatarima. I stoga što sve te stvari pobuđuju sumnju na duhovni preljub, Bog ih je zabranio u svojoj ljubomori prema dušama koje je Sobom zaručio, kao što muž zaručuje ženu.

Radi toga mi, svećenici, također moramo imati na umu da nijedna žrtva nije Bogu milija od ljubomore duša, kako veli sv. Jeronim u svom komentaru knjige proroka Ezekiela.

Stoga ćemo u Trećem dijelu ove knjige raspravljati o istrebljenju vje­štica, što je krajnji lijek kojemu pribjegava Crkva, a uz koji je vezana Božanskom zapovijedi, jer je rečeno: "Ne dopuštaj da vračarica živi." Osim toga, ondje ćemo raspravljati i o zaštitama protiv čarobnjaka-stri-jelaca, jer se takvi mogu iskorijeniti samo svjetovnim zakonom.

Lijek. Utvrđeno je da neke osobe, koje se radi vremenite koristi du­šom i tijelom predaju vragu, bivaju mučene dugim i strašnim napastima, osobito noću, premda se mogu izbaviti od vražje vlasti. A Bog to dopu-

71) 'Dobri ljudi.' U Irskoj, primjerice, vile se nazivaju 'dobrim ljudima', a u pučkim im se predajama pripisuje dobrohotna, ali hirovita, pa čak i pakosna narav. U nekim dijelovima škotskih visoravni, vile se nazivaju 'daoine sithe' ili 'miroljubivi ljudi' i vjeruje se da vrag svake godine uzima desetinu svake od njih.

Valja primijetiti da su Grci vile nazivali , što znači dobrostive božice.

šta radi njihova kažnjavanja. Ali, kada im nakon ispovijedi, iz njihovih kesa nestane sav novac, to je znak da su izbavljeni. Mogli bismo navesti još mnogo primjera, no sažetost nam priječi da ih ovdje nabrajamo.

DIO TREĆI

KOJI GOVORI O SUDSKIM POSTUPCIMA PRED CRKVENIM I SVJETOVNIM SUDOVIMA, PROTIV

VJEŠTICA I, UISTINU, SVIH HERETIKA

SADRŽI XXXV PITANJA U KOJIMA SE JASNO IZLAŽU FORMALNA PRAVILA POKRETANJA SUDSKOG POSTUPKA, PRAVILA

POSTUPANJA PRED SUDOM I NAČIN IZRICANJA PRESUDE

OPĆENITO

UVOD

Tko su podesni suci za suđenje vješticama?

P itanje: Potpadaju li vještice, kao i njihovi pokrovitelji, zaštitnici i branitelji, u tolikoj mjeri pod jurisdikciju dijecezanskog crkvenog

suda i svjetovnog suda, da inkvizitori heretičke opačine mogu biti u cijelosti oslobođeni dužnosti sudjelovanja u izricanju presuda protiv njih. A tvrdi se da je to točno. Jer Kanon (c. accusatus, § sane, knjiga VI.) veli: "Oni koji imaju visoku čast da presuđuju u pitanjima vjere, ne smiju se baviti drugim poslovima, koji bi ih mogli ometati u njihovoj dužnosti. A inkvizitori, koje je Apostolska stolica ovlastila da istražuju heretičku opačinu, ne smiju se zamarati divinatorima i vračevima, osim ukoliko nisu i heretici, niti ih smiju kažnjavati, već ih moraju izručiti njihovim sucima, koji će nad njima izreći kaznu."

Nikakvu teškoću ne predstavlja činjenica da taj Kanon ne spominje herezu vještica, jer one su, poput svih drugih, podložne onome sudu sa­vjesti, kako na drugome mjestu određuje Kanon (dist. I, pro dilectione). Ako se protiv zločina divinatora i vještica sudilo u tajnosti, odredit će im se četrdesetodnevna pokora, a ako je suđenje bilo javno, uskratit će im se primanje svete pričesti. A oni nad kojima je izrečena ista kazna, primit će je od istoga suda. Nadalje, budući da je težina njihovih grijeha ista, jer vračevi ishode svoje učinke na neobične i sumnjive načine, kao što se i vještice protivno zakonu utječu za pomoć demonima, umje­sto Bogu, kako bi nanosile povrede i štete Njegovim stvorenjima, tada su i jedni i drugi krivi za zločin idolopoklonstva.

Ovako govori Ezekiel (21:26): "Jer kralj babilonski stoji na početku puta, na raspuću dvaju putova, i pita znamenja - miješa strijele1, ispi­tuje terafime i motri jetru...."

Nadalje, može se reći da Kanon svojom odredbom 'osim ako su ujedno i heretici', dopušta da su neki divinatori i vračevi heretici, radi čega ih treba podvrgnuti inkvizicijskom postupku. No, iz toga proiz­lazi da tom sudu treba podvrgnuti i lažne divinatore, o čemu ne govori nijedan pisani autoritet.

Nadalje, inkvizitori mogu suditi vješticama samo radi zločina here­ze. No, očito je da vještice mogu počiniti zločine bez hereze. Naime, kada u blatu gaze Tijelo Kristovo, što nije najstrašniji zločin, jer ga možda čine iz zablude u razumijevanju, to prema tome, ne proizlazi iz njihova krivovjerja. Jer, posve je moguće da netko vjeruje da je to Ti­jelo Gospodinovo, ali ga ipak baca u blato da zadovolji vraga s kojim

1) 'Strijele.' Esar Hadon se služio umijećem čaranja pomoću strijela, takozvanom belomanti-jom, koja je bila veoma uvriježena praksa među Kaldejcima i Arapima. Sv. Jeronim ovako komentira taj odlomak: "Stajat će na putu i promatrati znamenja prema običaju svoga naro­da, kako bi mogao strijele, na kojima su urezana imena svakoga naroda, baciti u tobolac i izmiješati ih, da vidi čija će strijela prva izaći i koji grad valja prvi napasti." Arapi su se obično služili trima strijelama. Na prvoj su bile urezane riječi 'Gospodin mi je zapovjedio', na drugoj: 'Gospodin mi je zabranio', dok je treća bila prazna. Ako bi osoba koja traži savjet od takvoga vrača izvukla prvu strijelu, to je bio predznak uspjeha, druga je označavala neuspjeh, a ako bi izvukao treću, strijele bi se ponovno miješale i izvlačile. U nekim su se zemljama umjesto strijela upotrebljavali štapovi, koji su se izvlačili iz posude ili bacali u zrak, pri čemu se obraćala pozornost na način na koji su pali na tlo. To se umijeće naziva rabdomantija. LXX uz odlomak knjige Ezekielove 21:21, piše , a ne , a rabdo-mantiju spominje sv. Ćiril Aleksandrijski. Kuran (V) zabranjuje pretkazivanje strijelama, koje se osuđuje kao 'Satanova opačina'. Vidi moju knjigu 'History of Witchcraft', V. pogl., str. 182-183.

je sklopio kakav ugovor, da mu pomogne ostvariti neki njegov cilj, primjerice, da pronađe neko skriveno blago ili tomu slično. Stoga nije nužno da vještičja djela uključuju zabludu vjere, bez obzira na težinu njihova grijeha. U tom slučaju one nisu podložne sudu inkvizicije, već se predaju svojim sucima.

Nadalje, budući da je Salomon radi popustljivosti štovao bogove svojih žena, nije počinio grijeh otpadništva od vjere, jer je u svom srcu zadržao pravu vjeru. Tako se i vještice, kada se radi ugovora koje su s njima sklopile, klanjaju demonima, ali u svojim srcima zadržavaju pravu vjeru, ne smiju smatrati hereticima.

Ali, može se reći da sve vještice poriču vjeru, i da se stoga imaju smatrati hereticima. Međutim, čak i ako se svojom dušom i srcem odre­knu vjere, ne mogu se smatrati hereticima, već otpadnicama od vjere. No, heretik se razlikuje od apostata, i upravo su heretici podložni inkvi-zicijskom sudu. Stoga vještice nisu podložne tom sudu.

Nadalje, c. 26, pit. 5, propisuje: "Neka biskupi i njihovi predstavnici svim silama nastoje iz svojih župa istrijebiti pogubno, i od Zaratustre pronađeno umijeće vraćanja i magije. I otkriju li da su neki muškarac ili žena počinili taj zločin, neka budu sramotno istjerani iz svojih župa." A kada na kraju kanona 348. veli: "Neka se predaju njihovim sucima" i budući da govori u množini o crkvenom i svjetovnom sudu, prema tom, dakle, Kanonu, podložni su biskupijskome sudu.

Ako se, međutim - kako se ovi argumenti pokazuju razumnim u slu­čaju inkvizitora - biskupijske vlasti također žele osloboditi te odgo­vornosti, i prepustiti kažnjavanje vještica svjetovnim sudovima, takav im zahtjev može biti odobren iz sljedećih razloga. Jer, Kanon veli (c. ut inquisitionis): "Strogo zabranjujemo svjetovnim gospodarima i vla­darima, i njihovim službenicima, da na bilo koji način istražuju ili presu­đuju o tome zločinu, budući da je to isključivo crkveno pitanje", a pritom misli na zločin hereze. Iz toga, dakle, slijedi da se, u slučaju kada taj zločin nije čisto crkveni (duhovni), kao što je zločin vještica koje čine vre­menite povrede, mora kažnjavati pred svjetovnim, a ne crkvenim sudom.

Nadalje, posljednji kanonski zakon o Židovima ovako govori: "Nje­gova se dobra imaju zaplijeniti, a on neka se osudi na smrt, jer se izo­pačenim naukom suprotstavio vjeri Kristovoj." No, neodrživa je primje­dba da se taj zakon odnosi i na obraćene Zidove, koji su kasnije opet prihvatili židovsku vjeru. Naime, svjetovni sudac mora takve Zidove kažnjavati kao otpadnike od vjere. Na isti način valja postupati protiv

vještica koje se odriču vjere. Jer je potpuno ili djelomično odricanje od vjere, osnovno načelo vještica.

I premda kanonski zakon propisuje da se prema apostatima i here­ticima treba jednako postupati, o vješticama ne odlučuje crkveni, već svjetovni sudac. Jer, nitko ne smije ljude uznemirivati suđenjima za here­zu, ali sam se upravitelj mora pripremiti za takve slučajeve.

Justinijan u svojim Istinama, gdje govori o svjetovnim vladarima, veli: "Nikome ne smijete dopustiti, da u vašoj provinciji među ljudima izaziva nemir sudskom istragom o stvarima koje se tiču religije ili here­ze, niti na bilo koji način dopustiti izricanje zabrane nad provincijom kojom vladate. No, sami ste obvezni pribaviti novac i druga sredstva neophodna za provođenje istrage, i ne smijete dopustiti da postupanje u stvarima koje se tiču vjere, odstupa od naših propisa." Iz navedenoga jasno proizlazi da se osim samoga upravitelja, nitko drugi ne smije upli­tati u pobunu protiv vjere.

Štoviše, ne potpada li suđenje i kažnjavanje vještica u cijelosti pod jurisdikciju svjetovnoga suca, koja je, onda, svrha zakona koji propisuju sljedeće? Svi koji se općenito nazivaju vješticama, moraju biti pogubljeni. I dalje: Oni koji čarobnjačkim umijećem nanose štetu nedužnima, imaju biti bačeni zvijerima. Dalje se određuje da se takvi imaju podvrgnuti ispitivanju pod mučenjem, i da se s njima nijedan vjernik ne smije udruži­vati, pod kaznom progona i zapljene cjelokupne imovine. Nabrajaju se i mnoge druge kazne, o kojima se čitatelj može obavijestiti u tim zakonima.

Ali, protiv tih argumenata govori činjenica, da vješticama mogu pre­suđivati i kažnjavati ih združeno svjetovni i crkveni sudovi. Naime, o kanonskom zločinu moraju presuđivati provincijski upravitelj i metro­polit: dakle, metropolit u suradnji s upraviteljem. To jasno proizlazi iz Istina, gdje se svjetovnim vladarima nalaže sljedeće: "Treba li presuditi o nekom kanonskom pitanju, istražit ćete ga zajedno s provincijskim metropolitom." A glosa uklanja sve moguće dvojbe o toj odredbi, kada kaže: "Radi li se o jednostavnoj stvari koja se tiče vjere, upravitelj o njoj može sam presuditi, ali ako je ta stvar složenija, o njoj presuđuju biskup i upravitelj. Nadalje, odlučivanje o toj stvari valja povjeriti osobi, koja uživa naklonost Boga, i koja će štititi pravu vjeru, te nametnuti odgovara­juću novčanu odštetu i zaštititi naše podanike od kvarenja njihove vjere."

I nadalje, premda svjetovni vladar može izreći smrtnu kaznu, to ne isključuje presudu Crkve, koja je u tom slučaju ovlaštena provesti sud­ski postupak o tom slučaju. Doista, to jasno proizlazi iz odredbi kanon-

skoga de summa trin. i fid. Cath, kao i zakona o herezi, c. ad abolendam i c. vergentis i c. excommunicamus, 1 i 2. Iste kazne propisuju svjetov­ni i kanonski zakoni, što se vidi iz kanonskih zakona o manihejskoj2 i arijanskoj herezi. Stoga su oba suda ovlaštena kažnjavati vještice, a ne svaki od njih pojedinačno.

Nadalje, zakoni propisuju da svećenicima presuđuju njihovi, a ne građanski ili svjetovni sudovi, a to stoga što se njihovi zločini smatraju čisto crkvenim zločinima. Zločin vještica je, pak, dijelom svjetovan, a dijelom crkveni, jer one nanose svjetovnu štetu i krše vjeru. Stoga su oba suda ovlaštena voditi postupke protiv vještica, izricati presude i kažnjavati ih.

To stajalište potvrđeno je u Istinama, gdje piše: "O crkvenom zločinu, koji iziskuje crkvenu kaznu i novčanu naknadu, presuđuje bi­skup koji uživa naklonost Božju, te, stoga, o njemu ne mogu odluči­vati čak ni najbolji provincijski suci. Ne želimo da se svjetovni suci izvješćuju o takvim postupcima, jer takve se stvari moraju istraživati u okviru Crkve, a duše zločinaca se moraju ispravljati crkvenim kaz­nama, u skladu sa svetim i božanskim odredbama, koje naši zakoni dostojno slijede." Tako je rečeno. Iz toga, dakle, slijedi da o zločinu, koji je dijelom crkveni i svjetovni, moraju presuđivati oba suda.

Na sve navedeno odgovaramo na sljedeći način. Glavna nam je na­kana da na ovome mjestu pokažemo da mi, inkvizitori Gornje Njema­čke, voljom Božjom, možemo biti oslobođeni dužnosti suđenja vješticama, i izručivati ih na kažnjavanje njihovim provincijskim sucima, čemu je razlog naš mukotrpan posao: pod uvjetom da takvo postupanje neće ni na koji način ugroziti očuvanje vjere i spasenje duša. Stoga smo se pri­hvatili ovoga djela, kako bismo samim sucima izložili metode vođenja sudskog postupka, presuđivanja i izricanja presude u takvim stvarima.

Stoga, da pokažemo kako biskupi mogu u mnogim slučajevima po­stupati protiv vještica bez inkvizitora, premda to ne mogu činiti bez građanskih i svjetovnih sudaca kada je riječ o zločinima, koji iziskuju izricanje smrtne kazne, veoma je korisno da izložimo stajališta nekih inkvizitora iz Španjolske i (unatoč štovanju koje smo im uvijek dužni iskazivati), budući da svi pripadamo istome Redu propovjednika, da ih pobijemo, kako bi se svaka pojedinost mogla što jasnije razumjeti.

2) 'Manihejstvo.' O uskoj povezanosti manihejaca i vještica raspravljam u svojoj knjizi 'Hi­story of Witchcraft', I. pogl.

Naime, spomenuti inkvizitori smatraju da su inkvizicijskom sudu podložne sve vještice, divinatori, nekromanti i, ukratko, svi koji se bave divinatorskim umijećem, ako su jednom prigrlili i propovijedali svetu vjeru, kao u tri slučaja koja se spominju na početku poglavlja, Multo-rum querela, u dekretalima* pape Klementa3 o herezi, a koji propisuju da inkvizitor ne smije postupati bez suglasnosti biskupa, kao ni potonji bez inkvizitora: premda postoji pet slučajeva u kojima jedan može postupati bez suglasnosti drugoga, o kojima se čitatelj može obavijestiti u tome poglavlju. O jednom, pak, slučaju izričito se propisuje, da nijedan od njih ne smije postupati bez suglasnosti drugoga, a to je slučaj kada se gore spomenuti divinatori označuju hereticima.

U istu kategoriju svrstavaju i bogohulnike, kao i one koji na bilo koje načine zazivaju zle duhove, kao i ekskomunicirane, koji tijekom godine dana pod kaznom izopćenja, ustraju u svom prijestupu i to radi neke stvari koja se tiče vjere, ili uslijed nekih drugih okolnosti koje se ne tiču pitanja vjere, te u tu kategoriju nadalje uključuju i neke druge slične prijestupe. Iz toga je razloga smanjena ovlast ordinarija, jer toliko je težak teret postavljen na leđa nas, inkvizitora, s kojim se ne možemo sigurno nositi, znajući da će onaj strašni sudac od nas zahtijevati da mu položimo izvješće o dužnostima koje su nam nametnute.

A budući da se njihovo stajalište može pobiti samo dokazivanjem neosnovanosti njihove glavne teze, valja istaknuti da se ona osniva na komentarima kanona, osobito odredbe accusatus i § sane, kao i izraza 'odiše herezom'. Svoje stajalište, nadalje, osnivaju na izrekama teologa, sv. Tome, Blaženoga Alberta i sv. Bonaventure u Drugoj knjizi Senten-cija, dist. 7.

Vrijedno je neke od njih iscrpno razmotriti. Naime, kako je poka­zano u prvom argumentu, kada Kanon kaže da se inkvizitori hereze ne smiju zamarati vračevima i divinatorima, osim ukoliko očito odišu he­rezom, ističu da postoje dvije vrste vračeva i divinatora, naime, lažni i heretički. Prvi se nazivaju običnim divinatorima, jer djeluju samo na temelju svoga umijeća, a o takvima se govori u odredbi de sortilegiis, gdje se kazuje kako je prezbiter Udalrik otišao na neko tajno mjesto s jednom ozloglašenom osobom, odnosno, divinatorom, kako veli glosa,

* dekretal - papinska odluka

3) 'Papa Klement' Papa Klement V., rođen u Villandrautu 1264.; izabran na Papinsku stolicu, 5. lipnja 1305.; umro u Roquemaru 20. travnja 1314.

ali ne s namjerom zazivanja vraga, što bi bila hereza, već ne bi li uz pomoć astrolaba saznao neku tajnu. A to je, tvrde, čista divinacija ili sortilegij.

U drugu, pak, vrstu spadaju oni koje se naziva heretičkim divinato-rima, a njihovo umijeće uključuje neki oblik štovanja ili pokoravanja zlim duhovima, te takvi nastoje divinacijom predvidjeti budućnost ili neke druge slične okolnosti, a te radnje očito odišu herezom. Takvi su, poput svih drugih heretika, podložni inkvizitorskom sudu.

To značenje Kanona oni potkrjepljuju komentarima kanonista o riječi 'odiše'. Tako Giovanni d'Andrea, pišući o kanonu accusatus, veli: "Oni odišu herezom na način da izgovaraju zle molitve i prinose žrtve idolima, te se savjetuju sa zlim duhovima od kojih dobivaju od­govore; ili se, pak, okupljaju kako bi izvodili heretička čaranja ždrije­bom, pretkazivali buduće događaje uz pomoć krvi ili Tijela Gospodi­nova; ili prilikom svojih čaranja, kako bi ishodili neki odgovor, ponovno krste neko dijete i izvode druge slične radnje."

U potvrdu svoga stajališta navode i riječi mnogih drugih kanonista, uključujući Ivana Modesta, sv. Rajmunda i Williama de Lauduna, O. P. (ordo predikatorum). Pozivaju se i na crkvenu odredbu donesenu na koncilu u Akvitaniji, c. 26, pit. 5, Episcopi, u kojoj se takve prazno­vjerne žene nazivaju nevjernicama i veli: "Neka takve uništi njihovo vjerolomstvo." A vjerolomstvo se u kršćanstvu naziva herezom. Stoga su one podložne sudu inkvizitora heretičke opačine.

Navode i riječi teologa, osobito sv. Tome u Drugoj knjizi Senten-cija, dist. 7, gdje on raspravlja je li grijeh rabiti pomoć zlih duhova. Naime, komentirajući odlomak iz knjige proroka Izaije (viii): "Narod mora pitati svoje 'bogove'", on, između ostaloga, veli: "Svaka radnja čije se ostvarenje prepušta đavlu, zbog ugovora koji je s njime sklop­ljen, predstavlja otpadništvo od vjere, i to riječju, ako se on priziva, ili djelom, čak i bez prinošenja kakve žrtve."

Isto tako navode riječi Alberta, Pierrea de Tarentaisea [Inocent V., op. prev] i Giovannija Bonaventure4, koji je poslije kanoniziran, ali ne

4) 'Bonaventura.' Roditelji sv. Bonaventure bili su Giovanni di Fidanza i Maria Ritella. Rođen je 1221. u Bagnoreggiu pokraj Viterba. Kkršteno mu je ime Giovanni, koje je promijenio u Bonaventura, jer su ga u djetinjstvu, kada je bio teško bolestan, odveli sv. Franji da ga izliječi, koji je pri tom uskliknuo: 'O buona ventura' ('O, dobre li sreće', op. prev.). (Ovo izvješće je veoma dvojbeno, jer su mnogi prije njega nosili ime sv. Bonaventura.) Kanonizirao ga je Siksto IV., 14. travnja 1482., a razlog dugog odgađanja tog službenog uvrštavanja u katalog svetaca,

pod svojim krsnim imenom Giovanni. Nadalje se pozivaju i na riječi Aleksandra iz Halesa i Guida Karmelićanina.5 Svi oni tvrde da su oni koji zazivaju zle duhove, otpadnici od vjere i, prema tome, heretici, te stoga podložni sudu inkvizitora heretičke opačine.

Međutim, spomenuti španjolski inkvizitori nisu nijednim gore na­vedenim argumentom dovoljno potkrijepili tvrdnju, da takvim vračevima i itd., ne mogu suditi ordinariji ili biskupi bez inkvizitora, te da se inkvizitori ne mogu osloboditi dužnosti suđenja takvim divinatorima i nekromantima, pa čak i vješticama: premda se inkvizitorima ne smije predbacivati što presuđuju u takvim slučajevima kada to biskupi ne čine, već ih radi toga treba pohvaliti. Upravo iz toga razloga nisu do­kazali svoju tezu. Inkvizitori se moraju usredotočiti samo na slučajeve hereze, a ta hereza mora biti očitovana, kako je pokazano u često navo­đenom kanonu accusatus, § sane.

Iz navedenoga, dakle, proizlazi da, bez obzira na težinu grijeha koji je počinila neka osoba, ne uključuje li on i herezu, takav se prijestupnik ne smije smatrati heretikom, premda zaslužuje kaznu. U skladu s tim, inkvizitor se ne treba uplitati u slučaj čovjeka, koji se treba kazniti kao zločinac, ali ne i heretik, već ga treba prepustiti njegovim provincij­skim sucima.

Iz navedenoga, dalje, proizlazi da zločini zazivanja i prinošenja žr­tava zlim duhovima, o kojima govore komentatori, kanonisti i teolozi, ne ulaze u ovlast inkvizitora, već se mogu prepustiti na odlučivanje svjetovnim ili biskupijskim sudovima, osim ukoliko ne impliciraju i zločin hereze. S obzirom na to, kao i na činjenicu da zločini o kojima mi presuđujemo često ne impliciraju i herezu, osobama koje su počinile takve zločine ne smije se suditi, niti ih osuđivati kao heretike, što do­kazuju autoriteti i argumenti koje izlažemo u nastavku.

Da bi se neka osoba s pravom mogla osuditi za herezu, mora ispu­njavati pet uvjeta. Prvo, mora postojati zabluda u njezinu poimanju. Drugo, ta zabluda se mora odnositi na pitanja vjere, tako da se protivi službenom nauku Crkve o pravoj vjeri ili moralnom načelu, i stoga ne vodi k postizanju vječnoga života. Treće, u takvoj zabludi mora biti ka­tolik, jer bi u suprotnom bilo riječ o Židovu ili poganinu, a ne heretiku.

neke su nesretne nesuglasice među franjevcima nakon svečeve smrti 15. srpnja 1247. Siksto V. ga je 14. ožujka 1587. uvrstio među glavne crkvene naučitelje. Spomendan: 14. srpnja.

5) 'Guido Karmelićanin.' Guy de Perpignan, 'Doctor Parisiensis', umro 1342. Predstojnik Reda karmelićana od 1318.-1320. Glavno mu je djelo 'Summa de Haeresibus'.

Četvrto, osoba koja gaji takvu zabludu mora i dalje ispovijedati neku istinu o Kristu, u pogledu Njegove božanske ili ljudske naravi; naime, ako čovjek u potpunosti poriče vjeru, tada je apostat. Peto, takva osoba mora ustrajno i tvrdokorno vjerovati u tu zabludu. A da je to smisao riječi Kanona, gdje se govori o herezi i hereticima, dokazuje se sljede­ćim (ne pobijanjem, već potvrdom glosa kanonista).

Naime, iz općega iskustva je poznato da heretici poglavito gaje za­bludu u razumijevanju. No, dva su neophodna uvjeta koja nekog neu­kog čovjeka čine heretikom - prvi je materijalan, a taj je zabluda u ra­zumijevanju, a drugi formalan, odnosno, tvrdokornost uma. To potvr­đuje sv. Augustin kada veli: "Heretik je onaj koji stvara ili slijedi nova i kriva mišljenja." To se može dokazati i sljedećim umovanjem: hereza je oblik nevjere, a nevjera subjektivno počiva u umu i to tako, da čovjek vjeruje u nešto posve oprečno pravoj vjeri.

S obzirom na to, heretik nije onaj koji postupa bez zablude u razumi­jevanju. Naprimjer, čovjek koji počini blud ili preljub, premda slijedi zapovijed Ne učini preljuba, nije heretik, osim ukoliko smatra dopu­štenim počiniti preljub. Ta se tvrdnja može ovako razložiti: Kada su za postojanje neke stvari, s obzirom na njezinu prirodu, neophodne dvije sastavnice, nedostaje li jedna od njih, sama stvar ne može postojati. Jer, suprotno bi značilo da postojanje takve stvari ne ovisi o toj nedostaju­ćoj sastavnici. Tako su za izgradnju kuće neophodni temelji, zidovi i krov, a nedostaje li ijedan od tih dijelova, ne može postojati ni kuća. Isto tako, budući da je zabluda u razumijevanju neophodan uvjet hereze, nijedno djelo počinjeno bez takve zablude, ne može čovjeka činiti here­tikom.

Stoga se mi, inkvizitori Njemačke slažemo s Blaženim Antoninom, koji tu materiju razmatra u drugom dijelu svoje Sume, gdje tvrdi da krštenje slika, štovanje i prinošenje žrtava zlim duhovima, gaženje Tijela Kristovog i svi takvi strašni zločini, čine čovjeka heretikom samo ako isti gaji zabludu u razumijevanju. Stoga nije heretik onaj koji, primje­rice, krsti sliku, ali ne gaji pogrešno vjerovanje o sakramentu krštenja ili njegovu učinku, niti misli da sam čin krštenja slike može izazvati kakav učinak, već takvom radnjom želi udovoljiti demona s kojim je sklopio neki prešutan ili izričit ugovor, nadajući se da će mu ovaj is­puniti neku osobnu ili tuđu želju. Na taj način ljudi koji, na temelju pre­šutnog ili izričitog ugovora prizivaju demone čarobnjačkim znakovima i figurama, radi ispunjenja svojih želja, nisu nužno heretici. Ali, pri

tome od demona ne smiju tražiti ništa što nadilazi njegovu moć ili znanje, koje pogrešno razumijevaju. U takvoj su zabludi oni koji vje­ruju da demon može utjecati na čovjekovu slobodnu volju; ispunjavati ljudima želje, zahvaljujući ugovoru koji su s njime sklopili, unatoč svim božanskim zabranama; ili da demon može predviđati budućnost, ili izvoditi kakva djela koja su svojstvena samo božanskoj naravi. Nedvoj­beno je da su takvi ljudi u zabludi o razumijevanju, jer pogrešno poi­maju demonsku moć. S obzirom na to, te pod pretpostavkom postojanja ostalih sastavnica zločina hereze, takvi su ljudi heretici i bez iznimke su podložni vlasti ordinarija i inkvizitorskog suda.

Postupaju li, međutim, iz razloga koji smo naveli, dakle, ne uslijed kakvog pogrešnog vjerovanja o krštenju ili drugim stvarima koje smo spomenuli, što je čest slučaj, jer, budući da vještice i nekromanti znaju da je vrag neprijatelj vjere i protivnik spasenja, iz toga neosporno pro­izlazi da su prisiljeni u svojim srcima vjerovati da velika moć počiva u vjeri, i da svaki lažni nauk proizlazi od princa laži. Prema tome, dakle, premda je njihov grijeh bez sumnje strašan, takvi ljudi nisu heretici. A to je stoga što nisu u zabludi poimanja sakramenta, premda ga oskvrnju-ju. Radi toga se takvi ljudi imaju smatrati vračevima, a ne hereticima, i valja ih svrstati u onu kategoriju za koju gore spomenuti kanon accu-satus propisuje da ne potpada pod jurisdikciju inkvizicijskog suda, budući da očito ne odiše herezom: jer njihova je hereza skrivena ili je čak nepostojeća.

Isto vrijedi i za one koji štuju vraga i prinose mu žrtve. Jer, čine li to vjerujući u božanstvenost demonske naravi, ili misle da demone treba štovati jer će tako od njih ishoditi ostvarenje kakve želje, unatoč Bo­žjoj zabrani ili dopuštenju, takvi su, onda, heretici. No, čine li to ne vjeru­jući u takvu moć demona, već kako bi mnogo lakše ostvarili svoje želje, s obzirom na neki s njime sklopljen ugovor, tada nisu nužno heretici, premda čine najteži grijeh.

Neke prigovore valja, radi boljeg razumijevanja, odbaciti i pobiti. Naime, čini se da naš argument protuslovi zakonu, koji propisuje da simonist nije heretik (I, 1. pit: "Svatko tko novcem, ali bez zablude u razumijevanju..."). Simonist nije heretik u užem i doslovnom smislu te riječi, ali, prema sv. Tomi, u širem smislu i analogijom jest, kada ku­puje ili prodaje svete predmete, vjerujući da se novcem priskrbljuje dar milosti. Ali nije heretik ne postupa li iz takvog uvjerenja, kako je često

slučaj. Premda je uistinu heretik vjeruje li da se novcem priskrbljuje dar milosti.

Čini se da se opet suprotstavljamo kanonskom stajalištu o hereticima, prema kojemu je heretik onaj koji štuje heretika, premda onaj koji štuje vraga čini teži grijeh od onoga koji štuje heretika, stoga, itd.

Nadalje, da bi se nekom čovjeku moglo suditi kao heretiku, mora manifestno biti heretik. Jer Crkva može presuđivati samo o očitim stva­rima, dok one skrovite zna samo Bog, i samo im On sudi (dist. 33, eru-bescant). Ali, unutarnje misli se mogu očitovati samo unutarnjim rad­njama, koje se mogu vidjeti ili dokazati. Stoga se čovjeku koji je po­činio djela o kojima govorimo, mora suditi kao heretiku.

Nadalje, čini se nemogućim da bi itko mogao počiniti tako strašan zločin kao što je gaženje Tijela Kristova, osim ako ne gaji pogrešno mišljenje o Kristovu Tijelu. Jer, volja čovjekova ne može biti usmjerena ka zlu bez zablude razumijevanja. Kako tvrdi Aristotel, ljudska opa­kost proizlazi iz neznanja ili zablude. Dakle, oni koji svjesno čine zlo, bez sumnje su i u zabludi razumijevanja.

Tim trima prigovorima odgovaramo na sljedeći način, a prvi i treći razmatramo zajedno. Dvije su vrste suda, Božji i ljudski. Bog sudi čo­vjekovoj duši, dok čovjek može suditi samo unutarnjim mislima, koje se odražavaju u vanjskim postupcima, kako iskazuje treći od navedenih argumenata. Onaj tko je heretik prema Božjem sudu, uistinu je i stvar­no heretik, jer Bog osuđuje kao heretike samo one, koji su u nekoj za­bludi poimanja vjere. Ali, heretik prema ljudskom sudu nije nužno i stvarno heretik, no kako njegova djela ukazuju na pogrešno poimanje vjere, na temelju zakonske presumpcije se smatra heretikom.

Što se, pak, tiče pitanja treba li Crkva bez premišljanja označavati hereticima one koji štuju zle duhove ili krste slike, obratite pozornost na sljedeće odgovore. Prvo, takva razlikovanja više dolikuju kanoni-stima nego li teolozima. Kanonisti će reći da se takvi ljudi, na temelju zakonske pretpostavke, moraju smatrati hereticima i kao takve ih treba kažnjavati. Teolog će reći da je na prvome mjestu Apostolska stolica ovlaštena odlučivati o tome postoji li hereza činjenično, ili je ona samo zakonska pretpostavka. A to je slučaj kada se ne može donijeti konkretan sud o stvarnoj prirodi uzroka samo na temelju učinka, kada taj učinak proizlazi iz dva uzroka.

Prema tome, budući da učinci, kao što su štovanje vraga ili traženje njegove pomoći u ostvarenju čarobnjačkih radnji, krštenje slika, žrtvo-

vanje djece vragu ili njihovo ubijanje, te druge slične radnje, mogu pro­izlaziti iz dva zasebna uzroka, naime, iz vjerovanja u ispravnost štovanja vraga i prinošenja žrtava, kao i u to da slike mogu primati sakramente ili, pak, činjenice da je čovjek sklopio neki ugovor s vragom, kako bi ovaj spremnije pomogao u onim stvarima koje ne nadilaze vražju moć, kako smo gore objasnili. Iz toga proizlazi da nitko ne smije nepromišlje­no donijeti konačan sud o učinku samo na temelju njegova uzroka, od­nosno, na temelju toga da li čovjek čini takve stvari zbog zablude o vjeri. Dakle, ne postoji li dvojba o učinku, ipak je neophodno što podro­bnije istražiti uzrok. Ustanovi li se da je čovjek postupao uslijed iskri­vljenog i pogrešnog stajališta o vjeri, tada se ima smatrati heretikom, i mora biti podvrgnut suđenju od strane inkvizitora i ordinarija. Nije li, međutim, postupao iz takvih razloga, ima se smatrati vračem i veoma opakim grješnikom.

Drugi odgovor koji pobliže dotiče ovu materiju jest, da je bez obzira na sve pretpostavke, utvrđeno da su svi divinatori i vještice, koji se na temelju zakonske pretpostavke, a ne stvarne činjenice smatraju hereti­cima, podložni sudu ordinarija, a ne inkvizitora. A gore spomenuti strani inkvizitori ne mogu braniti svoje stajalište, pozivajući se na Kanon i njegove komentatore, jer se oni koji demonima prinose žrtve i štuju ih, smatraju hereticima na temelju zakonske pretpostavke, a ne stoga što na to očito ukazuju činjenice. Tekst Kanona, naime, veli da takvi mo­raju očito odisati herezom, dakle, stvarno i samom svojom naravi. A nama je inkvizitorima dovoljno baviti se onima, koji su očito po svojoj naravi heretici, prepuštajući ostale njihovim sucima.

Rečeno je da je neophodno istražiti uzrok, kako bi se ustanovilo postupa li čovjek iz zablude vjere ili ne, što je lako. Jer, duh vjere oči­tuje se činom vjere, a to je vjerovanje i ispovijedanje vjere, kao što se duh krijeposti očituje krijeposnim životom. Na isti način, Crkva mora heretikom smatrati čovjeka, čija djela pokazuju da poriče bilo koji čla­nak vjere. Tako je čak i vještica, koja je u cijelosti ili dijelom poricala vjeru ili je oskvrnjivala Tijelo Kristovo i štovala vraga, tako možda po­stupala samo da udobrovolji vraga, a čak i da se u svome srcu posve odrekla vjere, treba se smatrati apostatom i to stoga što nedostaje četvr­ti preduvjet hereze.

Ali, ako nas, inkvizitore, protivno tome zaključku, naš Sveti Otac Inocent VIII., svojom bulom ovlasti da sudimo vješticama, odgovaramo ovako. To ne znači da ni biskupijski sudovi ne mogu izricati konačne

presude protiv vještica u skladu s onim drevnim zakonima, kako je prethodno rečeno. Jer ta nas je bula ovlastila radi velike skrbi i truda, kojima smo obavljali naš posao uz Božju pomoć.

Iz toga razloga ne možemo dopustiti prvi argument onih gore spo­menutih inkvizitora, jer je točan upravo suprotan zaključak. Naime, simonisti se smatraju hereticima samo na temelju zakonske pretpo­stavke, a suditi im mogu ordinariji bez inkvizitora. Doista, inkvizitori se ne trebaju zamarati najrazličitijim simonistima, ili svima ostalima koji se označuju hereticima samo na temelju zakonske pretpostavke. Naime, oni ne mogu postupati protiv šizmatičnih biskupa i drugih vi­sokih dostojanstvenika, kako propisuje odredba o inkviziciji pod na­slovom O hereticima, VI. knjiga, gdje piše: "Inkvizitori heretičke opačine koji imaju ovlaštenje Apostolske stolice ili nekog drugog auto­riteta, nisu nadležni suditi takvim prijestupnicima na temelju takve optužnice, ili protiv njih postupati pod izlikom svoje službe, osim ako u pismima papinske ovlasti nije izričito istaknuto da su to ovlašteni či­niti."

No, znaju li inkvizitori, ili to saznaju, da su biskupi ili drugi visoki dostojanstvenici optuženi za herezu, ili je protiv njih anonimno podne­sen denuncij, ili se terete sumnjom za taj zločin, dužnost im je o toj činjenici obavijestiti Apostolsku stolicu.

Isto tako, iz navedenoga jasno proizlazi odgovor na njihov drugi argument. Onaj tko štiti i štuje heretika i sam je heretik, postupa li tako iz uvjerenja da je ovaj dostojan zaštite ili štovanja radi njegova nauka ili mišljenja. No, štuje li ga iz nekog svjetovnog razloga, a ne uslijed svoje zablude poimanja vjere, nije heretik u pravom smislu riječi, prem­da je takav na temelju zakonske fikcije, pretpostavke ili analogijom, jer postupa kao da gaji istu zabludu vjere kao i onaj kojega štuje: stoga u tom slučaju nije podložan inkvizicijskom sudu.

Slično odgovaramo na treći argument. Naime, premda Crkva mora neku osobu označiti heretikom na temelju njegovih vanjskih postupaka, vidljivih i dokazanih, to nužno ne znači da je stvarno heretik, već ga se takvim označuje samo na temelju zakonske pretpostavke. Stoga u tom slučaju nije podložan suđenju pred inkvizicijskim sudom, budući da očito ne odiše herezom.

Što se tiče njihova četvrtog argumenta, pogrešna je pretpostavka da Tijelo Kristovo ne može gaziti onaj, koji ne gaji neko izopačeno ili krivo vjerovanje o Tijelu Kristovu. Naime, netko to može činiti posve

svjestan svoga grijeha, i čvrsto vjerujući da se pred njim uistinu nalazi Tijelo Kristovo. No, to čini da udovolji vragu, nadajući se da će mu ovaj stoga spremnije ispuniti neku njegovu želju. I, premda svaki gri­jeh uključuje zabludu, to ne mora nužno biti zabluda u razumijevanju, što je hereza ili pogreška u vjerovanju, već je možda riječ o pogrešnoj uporabi neke moći s opakim ciljem. Tada se radi samo o prvome od onih pet neophodnih preduvjeta hereze, radi kojega je heretik opravdano podložan inkvizicijskom sudu.

Neodrživ je i prigovor da inkvizitor ipak može postupati protiv onih, koji su denuncirani kao heretici, ili se terete lakom, teškom ili oz­biljnom sumnjom za herezu, premda se ne čini da očito odišu herezom. Odgovaramo da Inkvizitor protiv takvih može postupati, ukoliko su denuncirani ili osumnjičeni za herezu u pravom smislu te riječi. A to je ona vrsta hereze o kojoj govorimo (kako smo često isticali), koja uključuje zabludu razumijevanja, uz ostala četiri preduvjeta. Drugi od tih preduvjeta jest, da se takva zabluda mora odnositi na stvari koje se tiču vjere, jer je inače protivna istinitim odlukama Crkve o pitanjima vjere i dobrom ponašanju (moralu), kao i onome što je neophodno za dostizanje vječnoga života. Jer ako se ta zabluda odnosi na neko pitanje koje se ne tiče vjere, kakvo je, primjerice, vjerovanje da Sunce nije veće od Zemlje ili tomu slično, tada to nije opasna zabluda. Ali, zabluda pro­tivna Svetom pismu, člancima vjere ili odlukama Crkve, kako je gore rečeno, jest hereza (čl. 24, pit. 1., haec est fides).

Nadalje, rješavanje dvojbi o vjeri u isključivoj je nadležnosti Crkve, osobito vrhovnoga pontifeksa, Kristova namjesnika, nasljednika sv. Petra, kako je izričito rečeno (čl. 24, pit. 2., quotiens). A mišljenje nijednog naučitelja ili sveca, kako veli sv. Toma (2. čl., 2. pit.), ne pro­tuslovi odlukama Crkve, tako ni ono sv. Jeronima, kao ni sv. Augusti-na. Jer, kao što je onaj koji tvrdoglavo pobija vjeru heretik, tako je i onaj koji tvrdoglavo zastupa mišljenje protivno odlukama Crkve o pitanjima vjere i onoga što je neophodno za spasenje. A Crkva nikada nije bila u zabludi o pitanjima vjere (kako piše u 24. čl, 1. pit., a recta, i u drugim kanonima). Izričito je rečeno da je heretik onaj, čije se mišljenje suprotstavlja odlukama Crkve, ne u pogledu otvorenih i iskrenih pita­nja, već u stvarima koja se tiču vjere i spasenja. A nije heretik svatko tko protuslovi drugim stvarima, kao što je neprimjena zakona u stvarima na koje primjena utječe. To je pitanje papa Ivan XXII. raspravio u svojim

Extravagantes6, gdje veli da su oni koji protuslove tom stajalištu tvr­doglavi i pobunjuju se protiv Crkve, ali nisu heretici.

Treći je neophodan uvjet da je onaj tko je u takvoj zabludi propovi­jedao katoličku vjeru. Jer, ako čovjek nikada nije propovijedao kršćan­sku vjeru, nije heretik, već samo nevjernik, poput Zidova ili neznabo-žaca koji ne poznaju vjeru. Stoga sv. Augustin u Državi Božjoj veli: "Vidjevši kako je ljudski rod izbavljen od štovanja idola i zlih duhova, đavao je pobunio krivovjernike koji se pod krinkom kršćana, trebaju suprotstavljati kršćanskome nauku." Dakle, da bi se netko mogao sma­trati heretikom, takav je morao krštenjem primiti vjeru.

Četvrti uvjet zahtijeva da čovjek, koji je u takvoj zabludi, zadrži vjero­vanje u neka učenja o Kristu, koja se odnose na Njegovu božansku ili, pak, ljudsku narav. U protivnom se ima više smatrati apostatom, nego heretikom. Radi toga je i Julijan bio apostat. Jer, među njima (aposta­tom i heretikom) postoji razlika, premda se katkad brkaju. Naime, po­stoje ljudi koji potaknuti svojim siromaštvom i najrazličitijim nevolja­ma, predaju svoje tijelo i dušu vragu i poriču vjeru, pod uvjetom da im vrag pomogne u stjecanju bogatstva i časti.

A mi inkvizitori i sami smo upoznali takve, od kojih su se neki kasnije pokajali, a tako su se ponašali u težnji za pukim svjetovnim dobrima, a ne zbog kakve zablude u razumijevanju. Stoga takvi nisu u pravom smislu riječi heretici, pa čak ni apostati u svojim srcima, kakav je bio Julijan, premda se imaju takvima smatrati.

One koji su apostati u svojim srcima i odbijaju se vratiti vjeri, treba izručiti svjetovnome sudu kao okorjele heretike. Ali, pokažu li želju za pomirenjem, Crkva će ih primiti natrag, kao i pokajane heretike. Vidi kanon ad abolendam, § praesenti, de haeretic., 6. knjiga. Isto stajalište iznosi i sv. Rajmund u svom djelu de Apostolica, gl. revertentes, gdje

6) 'Extravagantes.' Ta riječ označava neke papinske dekretale koji nisu sadržani u određenim autoritativnim kanonskim zbirkama, odnosno, koji nisu uvršteni (već 'lutaju', 'extra vagari') u Gracijanov dekret ili tri velike službene zbirke djela 'Corpus luris')(Dekretali Grgura IX.; Šesta knjiga Dekretala; i Klementine). Danas se tim izrazom označavaju zbirke poznate pod naslovom 'Extravagantes loannis XXII' i Extravagantes Communes'. Kada je Ivan XXII. (1316.-1334.) objavio dekretale već tada poznate pod naslovom 'Clementinae', postojali su i razni dragi papinski dokumenti, koji su, doduše, obvezivali cjelokupnu Crkvu, premda nisu bili uključeni u 'Corpus luris', a nosili su naziv 'Extravagantes'. Godine 1325., Zenselinus de Cassanis je uvrstio glose među dvadeset konstitucija Ivana XXII. i tu zbirku naslovio 'Viginti Extravagantes papae loannis XXII' Iste je svrstao i Chappuis pod četrnaest naslova sadržanih u svih dvadeset poglavlja.

kaže da će se apostati koji su se vratili vjeri, premda su heretici, primiti natrag kao pokajnici heretici. A, kako smo istaknuli, ta se dva pojma ovdje brkaju. Rajmund dodaje: "Oni koji poriču vjeru uslijed straha od smrti (odnosno, koji poriču vjeru u težnji za svjetovnom dobiti, koju se nadaju ishoditi od đavla, ali u svoju zabludu ne vjeruju) heretici su u očima zakona, ali to nisu u pravom smislu te riječi." I dalje dodaje: "Premda ne gaje pogrešno vjerovanje, budući da Crkva mora suditi na temelju vanjskih znakova, imaju se smatrati hereticima (obratite pozor­nost na ovu pravnu fikciju). A povrate li se vjeri, treba ih primiti natrag kao pokajnike heretike. Jer, strah od smrti ili težnja za svjetovnim dobrom, nisu dostatan uzrok da se postojan čovjek odrekne Kristove vjere." Pri čemu zaključuje da će veći svetac biti onaj, koji umre umje­sto da se odrekne vjere ili poklekne pred idolatrijom, kako veli sv. Augustin.

S obzirom na to, isto se presuđuje i u slučaju vještica koje poriču vjeru: žele li se vratiti vjeri, bit će primljene kao pokajnice, ali u su­protnom će biti izručene svjetovnome sudu. Ali, Crkva ih mora primiti natrag u svoje okrilje uvijek kada se pokaju, a ne žele li se vratiti, imaju se izručiti svjetovnome sudu. A to je radi svjetovnih šteta koje izazivaju, kako ćemo pokazati na mjestu gdje govorimo o metodama izricanja presude. O svemu tome može odlučiti ordinarij, tako da mu inkvizitor može prepustiti tu dužnost, barem u slučaju apostazije, jer je u ostalim slučajevima riječ o vračevima.

Peti uvjet prema kojemu se neki čovjek s pravom može smatrati heretikom, zahtijeva da tvrdoglavo ustraje u svojoj zabludi. S obzirom na to, kako ističe sv. Jeronim, etimološko je značenje riječi hereze 'izbor'. A sv. Augustin dalje kaže: "Heretikom se ima smatrati onaj koji tvrdo­korno brani kriva učenja, a ne onaj tko ih stvara ili slijedi." Prema tome, heretik nije onaj koji ne ustraje iz svoje zlobe u vjerovanju u kakav krivi nauk, već griješi uslijed svoga neznanja i spremanje ispraviti se i spoznati, da je njegovo mišljenje pogrešno i protivno Svetome pismu i odlukama Crkve. To stajalište potvrđuje i sv. Pavao. A sv. Augustin je običavao govoriti: "Možda griješim, ali neću biti krivovjernik." Jer, on je bio spreman ispraviti se kada bi mu ukazali na njegovu zabludu. A poznato je da naučitelji svakoga dana iznose različita mišljenja o bo­žanskim stvarima, koja su katkad oprečna, pa su neka od njih nedvoj­beno pogrešna. Ipak, prije nego li se Crkva o njima izjasni, za nijedno

se od njih ne pretpostavlja da je pogrešno. Vidi čl. 24, pit. 3, qui in ecclesia.

Iz svega navedenog zaključuje se da tumačenja kanonista uz izraz 'očito odiše herezom', u odredbi accusatus, primjereno ne dokazuju da su vještice i drugi koji na različite načine zazivaju zle duhove, podložni inkvizicijskom sudu. Jer, takve smatraju hereticima samo na temelju pravne fikcije. To ne dokazuju ni riječi teologa, koji takve osobe nazivaju apostatima riječju ili djelom, ali ne i mišlju i srcem. A izraz 'odiše here­zom' govori upravo o toj posljednjoj zabludi.

Premda se takve osobe trebaju označiti hereticima, to ne znači da biskup ne može bez inkvizitora protiv njih postupati i izricati konačne presude, ili ih kazniti zatvaranjem ili mučenjem. Štoviše, čak i kada se čini da takva odluka nije dovoljna da nama, inkvizitorima osigura izu­zeće od dužnosti suđenja vješticama, nerado priznajemo da nas zakon prisiljava izvršavati takve dužnosti, budući da možemo našom službom ovlastiti biskupijske suce, barem što se tiče dužnosti izricanja presude.

A takva je odredba sadržana u kanonskome zakonu (c. multorum in prin. De haeret. in Clem.): "Slijedom opće pritužbe, te kako bi se ova inkvizicija mogla što uspješnije nastaviti, i istraživanje ovoga zločina što umješnije, revnije i opreznije provesti, nalažemo da u ovoj vrsti slučaja mogu presuđivati dijecezanski biskupi, kao i inkvizitori s ovlaštenjem Apostolske stolice, da se uklone sve svjetovne mržnje, bojazni ili ka­kve vremenite bolesti takve vrste. S obzirom na to, svatko od gore na­vedenih može postupati sam, te uhititi ili pritvoriti vješticu, pod negva-ma ili u željeznim okovima, smatra li to neophodnim, te postupanje u toj stvari ostavljamo takvome na savjest. No, istraživanje u takvim stvari­ma, na način sporazuman Bogu i pravdi, mora biti lišeno nemara; stoga takve vještice valja radi kažnjavanja smjestiti u zatvor, a ne u pritvor ili ih podvrgnuti mučenju ili im, pak, izreći neku kaznu. A biskup može postupati bez suglasnosti inkvizitora, kao i inkvizitor bez biskupa. Ili, pak, ne obnaša li nitko te službe, njihovi zamjenici mogu postupati neo­visno jedni od drugih, ukoliko se ni u kojem slučaju ne mogu sastati radi zajedničkog postupanja tijekom osam dana od početka istrage. Ne postoji li, međutim, opravdan razlog zbog kojega se ne mogu sastati, sve će se radnje po zakonu smatrati ništetnima."

Navedena odredba i u nastavku potkrjepljuje našu tvrdnju: "Ali ako biskup ili inkvizitor ili, pak, neki od njihovih zamjenika, nisu iz bilo

kojih razloga koje smo spomenuli, u mogućnosti sastati se ili to ne žele, mogu uzajamno povjeriti svoje dužnosti ili u pisanom obliku potvrditi svoj savjet i suglasnost."

Iz rečenog jasno proizlazi da čak i u onim slučajevima, u kojima bi­skup ne može postupati posve neovisno od inkvizitora, potonji ga može ovlastiti da djeluje umjesto njega, osobito u dužnosti izricanja pre­sude. Stoga smo odlučili postupati sukladno navedenoj odredbi, prepu-stivši drugim inkvizitorima u ostalim okruzima na volju da postupaju kako smatraju najpodesnijim.

Prema tome, iz odgovora na argumente jasno proizlazi, da inkvizi­tori ne moraju nužno suditi vješticama i vračevima. Što se, pak, tiče dru­gih argumenata, koji teže omogućiti biskupima oslobođenje od dužno­sti suđenja vješticama, prepuštajući tu dužnost svjetovnome sudu, jasno je da se biskupi, za razliku od inkvizitora, ne mogu tako jednostav­no osloboditi te odgovornosti. Jer, kanonski zakon (c. ad abolendam, c. vergentis i c. excommunicamus utrumque) propisuje da je crkveni sudac dužan presuđivati u zločinu hereze, dok izricanje i izvršavanje presude potpada pod dužnost svjetovnoga suca, odnosno kada je riječ o izricanju smrtne kazne, premda to ne vrijedi u slučaju drugih pokaj­ničkih kazni.

Nadalje, čini se da u slučaju hereze vještica, premda ne i u pogledu drugih zločina hereze, biskupijski sudovi također mogu ovlastiti svje­tovne sudove da presuđuju i izriču presude, i to iz dva razloga: prvo, kako smo ukazali našim argumentima, zločin vještica nije čisti crkveni, već i svjetovni zločin, s obzirom na svjetovne povrede koje čine; drugi je razlog što postoje posebni zakoni, koji se bave postupanjem protiv vje­štica.

Na kraju, čini se da takav način olakšava istrebljenje vještica i ujedno pruža veliku pomoć ordinariju, kojega nadgleda onaj strašni sudac pred kojim će morati, kako svjedoči Sveto pismo, položiti najstrože izvješ­će, i najoštrije će suditi onima koji su na vlasti. U nastavku ćemo slije­diti takvo shvaćanje, naime, da svjetovni sudac može suditi u takvim slučajevima i izricati smrtnu kaznu, ali da izricanje ostalih pokajničkih kazni mora ostaviti u ovlasti ordinarija.

Sažetak ili klasifikacija pitanja o kojima smo raspravljali u ovom Trećem dijelu.

Dakle, da bi suci crkvenog i svjetovnog suda bili što bolje upoznati s metodama ispitivanja, suđenja i izricanja presuda u takvim slučajevima, iste ćemo izložiti u tri poglavlja. U prvom izlažemo metodu pokretanja postupka u stvarima vjere; u drugome metodu postupanja pred sudom; a u trećemu metodu okončanja postupka izricanjem presude protiv vještica.

Prva glava razmatra pet poteškoća. Prva je dvojba o najpodesnijoj zakonskoj metodi postupanja. Druga se odnosi na broj svjedoka. Treća govori o tome smiju li se svjedoci prisiliti na polaganje prisege. Četvrta govori o stanju vještica. A peta o tome može li se dopustiti svjedočenje smrtnim neprijateljima.

Druga glava sadrži jedanaest pitanja. I. Kako valja ispitivati svje­doke, a tom ispitivanju uvijek mora prisustvovati pet osoba. To pitanje razmatra i opći i pojedinačan način ispitivanja vještica. (Premda o tome govorimo u šestom pitanju ovoga dijela, ovdje tu materiju svrstavamo pod prvo pitanje radi lakšeg upućivanja čitatelja.) II. Uklanjaju se različite dvojbe o poricanjima, o tome kada vješticu valja zatočiti, a kada smatrati očito krivom za herezu čarobnjaštva. III. Metoda uhićenja vještica. IV. O dvjema dužnostima koje sudac preuzima nakon uhićenja, i o tome treba li optuženom obznaniti imena podprisegnutih svjedoka. V. O uvjetima pod kojima se branitelju dopušta da podnosi prigovor. VI. O mjerama koje poduzima branitelj kada nije upoznat s imenima svjedoka, i kada želi pred sucem iznijeti prigovor da su svjedoci smrtni neprijatelji zatvorenika. VII. Kako sudac mora ispitati sumnju o takvom smrtnom neprijateljstvu. VIII. O točkama koje sudac mora razmotriti prije odluke o predaji zatvorenika torturi. IX. O metodi izricanja kazne ispitivanja mučenjem. X. O metodi postupanja prilikom mučenja i o na­činima mučenja, te o zaštitama protiv vještičje šutnje. XI O konačnim ispitivanjima i mjerama opreza kojih se sudac mora pridržavati.

Treća glava rješava tri pitanja o stvarima koje mora razmotriti sudac, a o kojima ovisi čitav postupak izricanja presude. Prvo, može li zatvo­renik biti osuđen na temelju suda užarenim željezom. Drugo, o načinu izricanja svih vrsta presuda. Treće, koji stupnjevi sumnje opravdavaju suđenje, i kakvu kaznu povlači svaki pojedini stupanj sumnje. I na

kraju raspravljamo o dvadeset metoda izricanja presude, od kojih se trinaest izriče u slučaju svih vrsta hereze, a ostale samo u pogledu he­reze vještica. No, budući da se o njima govori na posebnim mjestima, ovdje ih radi jezgrovitosti nećemo iscrpno izlagati.

GLAVA PRVA

PRVO PITANJE

Metoda pokretanja sudskog postupka.

Prvo je, dakle, pitanje koja je prikladna metoda pokretanja sudskog postupka u ime vjere protiv vještica. U svezi toga valja odgovoriti

da kanonski zakon propisuje tri metode. Na prvi način postupak se po­kreće podizanjem privatne optužbe za zločin hereze ili pružanje zaštite hereticima, pri čemu tužitelj prilaže i dokaze i prihvaća odgovornost talionske kazne, ukoliko tu optužbu ne uspije dokazati. Na drugi se na­čin postupak pokreće na temelju anonimne denuncijacije, no denuncijant ne pruža nikakve dokaze, niti je spreman uplitati se u proces, već tvrdi da tu prijavu podnosi radi gorljivosti vjere ili radi kazne ekskomunikacije, koju mu je izrekao ordinarij ili njegov zamjenik; ili radi svjetovne kazne, koju izriče svjetovni sudac protiv onih koji takve prijave prešućuju.

Treća metoda pokretanja sudskog postupka uključuje inkviziciju, odnosno, postupak se pokreće bez optužbe i denuncijacije, već na teme­lju glasina o postojanju vještica u nekom gradu ili mjestu. U tom slu­čaju sudac postupa po svojoj službenoj dužnosti, a ne na temelju zahti­jeva neke stranke.

Ovdje vrijedi istaknuti da sudac ne smije nepromišljeno pokrenuti postupak na temelju privatne optužbe. Prije svega stoga što takva optužba nije potaknuta motivima vjere, niti je osobito održiva u slučaju vještica, budući da one izvode svoja djela u tajnosti. Nadalje, takav postupak predstavlja veliku opasnost za tužitelja, jer za sobom povlači talionsku kaznu, koja mu se izriče u slučaju neuspjelog dokazivanja optužbe. Osim toga, takav postupak uključuje izrazito dugotrajne parnice.

Postupak neka započne postavljanjem javnih sudbenih priopćenja o zidove župne crkve ili gradske vijećnice, koja bi trebala glasiti ovako:

"Mi, vikar toga i toga ordinarija (ili sudac toga i toga okruga), na­stojimo svim svojim silama, i svim srcem težimo zaštititi kršćanski

narod povjeren nam u jedinstvu i sreći katoličke vjere, i od njega ot­kloniti svaku pošast heretičke opačine. Stoga mi, gore spomenuti sudac, kojoj službi pripada, u slavu i čast presvetoga imena Isusa Krista i radi uznesenja svete i prave vjere, i istrebljenja heretičke opačine, osobito u svim vješticama općenito i u svakoj pojedinačno, svih stanja i svakoga roda: (Na ovome mjestu, ako je riječ o crkvenome sucu, neka tomu doda pozive svim svećenicima i crkvenim dostojanstvenicima toga grada i svih mjesta u okolici od dvije milje, koji su upoznati s ovom obaviješću. Neka doda (Ovlašću koja nam je povjerena u ovome okrugu i na temelju svete poslušnosti i pod prijetnjom ekskomunikacije, mi upućujemo, zapovijedamo, zahtijevamo i opominjemo da unutar dvana­est dana (ovdje neka svjetovni sudac zapovijedi u skladu sa svojim načinom, pod prijetnjom izricanja kazni sukladnih njegovoj službi), prva četiri koja će trpjeti radi prvoga upozorenja, drugi radi drugoga i treći radi trećega upozorenja; izdajemo ovo trostruko upozorenje da nam otkrije svatko tko zna, tko je vidio ili čuo glasine o nekoj osobi da je heretik ili vještica, ili da je netko sumnjiv za bavljenje takvim rad­njama, kojima se nanosi šteta ljudima, stoci ili plodovima zemlje, na štetu Države. Ne odazove li se tkogod na gore spomenute zapovijedi i upozorenja o otkrivanju takvih stvari u utvrđenom vremenskom roku, neka zna (ovdje neka crkveni sudac doda) da je pokošen mačem ekskomunikacije (svjetovni sudac neka doda 'svjetovnih kazni'), koju kaznu ekskomunikacije namećemo od ovoga trenutka ovim priopćenjem, svima i onima koji se uporno oglušuju na ova naša kanonska upozo­renja i naš zahtjev za poslušnošću, pri čemu isključivo u svojoj nadle­žnosti ostavljamo odrješenje od takve kazne (tako neka zaključi svje­tovni sudac). Doneseno, itd."

Što se tiče drugog načina pokretanja postupka, valja obratiti pozornost na sljedeće. Naime, rečeno je da druga metoda postupanja i pokretanja postupka u ime vjere, ovisi o prijavi potkazivača (prijavitelja), koji ne nudi dokazati svoju tvrdnju, niti je spreman uplesti se u taj slučaj, već tu prijavu podnosi samo radi prijetnje kaznom izopćenja iz crkve, ili iz svoje vjerske gorljivosti i radi dobrobiti Države. Stoga svjetovni sudac u svom gore spomenutom javnom priopćenju ili upozorenju, mora iz­ričito istaknuti da nitko ne misli da će kazneno odgovarati ne uspije li dokazati svoju tvrdnju, a to stoga što ne nastupa u ulozi tužitelja, već potkazivača.

A kada izgleda da će nekolicina podnijeti prijavu pred sucem, po­tonji treba postupiti na sljedeći način. Prvo neka osigura prisutnost bilježnika i dvije čestite osobe, koje mogu biti svećenici ili laici, a ne može li ishoditi prisutnost bilježnika, neka se on zamijeni drugim dvjema podesnim osobama. O tome govori kanon u c. ut officium, § verum, 6. knjiga, gdje piše: "A budući da je u suđenju za težak zločin nužno pos­tupati s velikim oprezom, kako bi se izbjegle sve pogreške u izricanju zasluženo oštre kazne okrivljeniku, želimo i zahtijevamo da prilikom is­pitivanja svjedoka neophodnom pri takvoj optužbi, osigurate prisutnost dviju pobožnih i diskretnih osoba, crkvenjaka ili laika."

Dalje se tvrdi: "U prisutnosti tih osoba, javni će službenik, ako je dostupan ili, ako nije, dvije podesne osobe vjerno zapisati iskaze svje­doka." Uočite, dakle, da će sudac u prisutnosti tih osoba, zapovjediti prijavitelju da podnese svoju prijavu u pismenom obliku, ili da je barem vjerno usmeno izloži. Nakon toga će bilježnik ili sudac započeti po­stupak na sljedeći način.

U ime Gospodnje. Amen.

Godine Gospodnje , dana mjeseca , u prisutnosti mene, bilježnika i niže potpisanih svjedoka, N. N., u gradu bi­skupiji , gore spomenuti su se osobno pojavili na pred časnim sucem i podnijeli sljedeći iskaz.

(Ovdje slijedi tekst iskaza. No, nije li iskaz dan u pismenom, već u usmenom obliku, nastavlja se na sljedeći način.)

Pojavio se, itd. i pred sucem podnio prijavu da je N. N. iz grada ili župe biskupije rekao i potvrdio da zna kako se izazivaju odre­đene štete, ili je iste nanio svjedoku (prijavitelju) ili drugim osobama."

Nakon toga će narediti svjedoku da prisegne na uobičajen način, na četiri Evanđelja ili na Križ, s tri uzdignuta prsta i dva spuštena, pred Svetim Trojstvom i na prokletstvo svoje duše i tijela, da će u svojim iskazima govoriti istinu. Nakon polaganja prisege, ispitat će ga na čemu osniva istinitost svoga iskaza, i je li osobno vidio ili čuo ono o čemu je prisegnuo. Kaže li, primjerice, da je vidio optuženoga na nekome mjestu tijekom oluje, daje dotaknuo neku životinju ili je ušao u staju, sudac će ga upitati kada ga je vidio i gdje, te koliko često i na koji na­čin, te tko je ondje još bio nazočan. A kaže li da to nije vidio, već čuo,

sudac će ga upitati od koga je to čuo, gdje, kada i koliko često, te u čijoj prisutnosti, pri čemu će redom sastavljati svaku navedenu točku. A bilježnik ili pisar će ih zabilježiti neposredno nakon gore spomenute prijave; potom se nastavlja ovako:

Nakon podnesene prijave, inkvizitor je naredio svjedoku da prisegne na gore spomenut način, na četiri Evanđelja, itd., da je u svojim iskazima govorio istinu, i pitao ga je na temelju čega zna ili sumnja daje ono što je rekao točno. Prijavitelj je nakon toga odgovorio da je to vidio ili čuo. Potom gaje inkvizitor pitao gdje je to vidio ili čuo, na što je ovaj odgovorio dana mjeseca godine u gradu ili župi. Potom ga je pitao koliko je često to vidio ili čuo, itd. Nakon toga se spajaju sve pojedine točke toga iskaza i dalje postupa na gore opisan način. Osobito će se pitati tko je još svjedočio, ili je mogao svjedočiti slučaju o kojemu govori.

Nakon svega toga, postavit će mu se pitanje podnosi li svoju prija­vu iz zle namjere, mržnje ili pakosti ili je, pak, iz naklonosti ili ljubavi štogod izostavio ili, pak, tu prijavu podnosi na nečiji zahtjev ili nagovor.

I na kraju, dana ga prisega obvezuje da zadrži u tajnosti sve što je ondje iskazao, ili sve što mu je sudac rekao, i potom se čitav postupak bilježi u zapisnik. Nakon svega toga, izlaže se sljedeće. "Ovo je uči­njeno na tome mjestu dana , mjeseca , godine , u nazo­čnosti mene, bilježnika ili pisara, te sa mnom povezanih osoba u pisar­skoj službi, te tih i tih pozvanih i ispitanih svjedoka."

Treća metoda pokretanja postupka je najuobičajenija, a to stoga što se odvija u tajnosti, bez nužne prisutnosti tužitelja ili denuncijanta (prijavitelja). No, u slučaju glasina o postojanju čarobnjaštva u nekome gradu ili župi, sudac može, na temelju takvog izvješća, postupati bez gore spomenute javne obavijesti ili upozorenja, budući da takve glasine često dopiru do njega osobno. I u tom slučaju može započeti postupak u prisutnosti gore spomenutih osoba.

U ime Gospodnje. Amen.

Godine Gospodnje , dana mjeseca ili tijekom mjeseci , do ušiju toga i toga službenika ili suca, iznova su pristi­zale glasine da je N. N. iz grada ili župe učinio ili rekao neku stvar koja odiše čarobnjaštvom, protivno vjeri i općeg dobra Države."

Potom se ta glasina pismeno bilježi. A nakon toga: "Slučaj je saslušan dana , mjeseca godine , u prisut­

nosti mene, bilježnika i tog i tog autoriteta ili tog i tog pisara, i tih i tih pozvanih i ispitanih svjedoka."

No, prije nego li krenemo na Glavu drugu, koja se bavi načinom vođenja takvih postupaka, valja nam nešto reći o svjedocima koji se moraju ispitati, o njihovu broju i stanju.

DRUGO PITANJE

O broju svjedoka.

Budući da smo rekli da se prilikom drugog načina pokretanja pos­tupka, iskaz svjedoka mora pismeno zabilježiti, neophodno je

znati koliki se broj i kakvo stanje svjedoka zahtijeva. Pitanje je može li sudac zakonito osuditi neku osobu za zločin hereze ili čarobnjaštva, na temelju usklađenih iskaza samo dvaju pouzdanih svjedoka. Odgova­ramo da iskazi svjedoka nisu posve održivi kada se samo djelomično podudaraju, odnosno, kada se razlikuju, ali se slažu u pogledu osnovnog sadržaja ili posljedice, kao, primjerice, kada jedan od njih kaže: "Za­čarala je moju kravu", a drugi: "Začarala je moje dijete", no slažu se u pogledu činjenice čarobnjaštva.

Ovdje se, međutim, bavimo slučajem potpune usuglašenosti iskaza dvaju svjedoka. Pri tome odgovaramo da, premda se čini da su dva svje­doka dovoljna da udovolje strogosti zakona (koji određuje da se istinom smatra ono o čemu su prisegnula dva ili tri svjedoka), u slučaju navedene optužbe, čini se da iskaz dvaju svjedoka nije dovoljan za donošenje pravične presude u slučaju tako opakog zločina. Naime, dokaz optužbe mora biti jasniji od danjega svjetla, što osobito vrijedi u slučaju teške optužbe za herezu.

Može se, međutim, reći da u slučaju takve optužbe nije potrebno iz­nositi velik broj dokaza, jer se krivnja neke osobe može veoma lako argumentirati: a u Kanonu de Haereticis, II. knjiga, piše da se sam čo­vjek potkazuje heretikom, ako se samo nekim svojim mišljenjima uda­ljava od učenja i puta katoličke vjere. Odgovaramo da je to točno u pogledu pretpostavke da je neka osoba heretik, ali ne s obzirom na osudu. Jer, u slučaju takve optužbe, sudski je postupak uglavnom skraćen, jer optuženik ne prisustvuje polaganju prisege svjedoka, niti je upoznat s

njihovim identitetom, jer ih to može izvrgnuti velikoj opasnosti. Stoga zatvoreniku, sukladno odredbi statuta, nije dopušteno da sazna imena svojih tužitelja. Ali, sam sudac mora, po svojoj službenoj dužnosti, istražiti postoji li osobno neprijateljstvo između svjedoka i zatvorenika, te ako postoji, iskazi takvih svjedoka su neodrživi, kako ćemo kasnije pokazati. A kada svjedoci daju nejasan iskaz o nečemu što im leži na savjesti, sudac ih je ovlašten podvrgnuti drugom ispitivanju. Jer, sudac mora pomnije i revnije voditi istragu ako zatvorenik ima manju mo­gućnost obrane.

Prema tome, unatoč postojanju zakonitih i usuglašenih iskaza dvaju svjedoka protiv neke osobe, tu činjenicu smatram nedostatnom za izri­canje osude protiv okrivljenika, na temelju tako teške optužbe. No, ako je okrivljenik žrtva klevete, valja odrediti razdoblje za njegovo očišće­nje, a ako se na temelju iskaza dvaju svjedoka tereti teškom sumnjom, sudac mu treba naložiti da se odrekne hereze, podvrgnuti ga ispitivanju ili odgoditi izricanje kazne. Naime, ne čini se pravednim na temelju tako teške optužbe i iskaza samo dvaju svjedoka, osuditi čovjeka koji uživa dobar glas, premda je drukčiji slučaj s ozloglašenom osobom. O tome podrobno raspravlja kanonski zakon o hereticima, gdje piše da biskup mora naložiti dvjema ili trima osobama, dobroga i neokaljanog ugle­da, da prisegnu da će govoriti istinu o tome znaju li ima li heretika u određenoj župi.

Nadalje, postavlja se pitanje može li sudac opravdano osuditi neku osobu za takvu herezu, samo na temelju iskaza svjedoka, koji se u ne­kim aspektima razlikuju, ili samo na temelju glasina. Odgovaramo da to ne može učiniti ni iz jedne od navedenih osnova, osobito stoga što dokazi optužbe, kako smo rekli, trebaju biti jasniji od danjeg svjetla, a što se tiče optužbe o kojoj govorimo, nitko ne može biti osuđen samo na temelju presumpcije. Prema tome, protiv zatvorenika, koji se tereti na temelju glasina, određuje se razdoblje očišćenja, a osoba koja se na te­melju iskaza svjedoka tereti teškom sumnjom, bit će prisiljena javno od­reći se svoje hereze. Međutim, kada se iskazi svjedoka, unatoč određe­nih nesuglasja, slažu u pogledu osnovnih činjenica, o tome će odlučiti sudac. To posredno nameće pitanje o učestalosti podvrgavanja svjedoka ispitivanju.

TREĆE PITANJE

O svečanoj abjuraciji (prisezi) i ponovnom ispitivanju svjedoka.

Postavlja se i pitanje može li sudac prisiliti svjedoke da prisegnu da će govoriti istinu u slučaju, koji se odnosi na stvari vjere ili vještice,

i može li ih više puta ispitati. Odgovaramo da to može učiniti, što se osobito odnosi na crkvenog suca, a, osim toga, svjedoci se u slučaju crkvenih zločina, mogu prisiliti da prisegnu da će govoriti istinu, jer je u suprotnom njihov iskaz ništetan. Naime, kanonski zakon određuje sljedeće: "Nadbiskup ili biskup može obići župu u kojoj kolaju glasine o postojanju heretika, te može prisiliti troje ili više ljudi dobroga ugleda ili, čak, učini li mu se to korisnim, sve okolne stanovnike, da daju iskaz. A ako itko od njih uporno i tvrdokorno odbija prisegnuti, radi toga će se smatrati heretikom."

Kanon pokazuje i da se svjedoci mogu nekoliko puta podvrgnuti ispitivanju, i to u slučaju kada su dali nejasan iskaz ili se sumnja da su iz nekog razloga nešto prešutjeli. U tom ih slučaju sudac mora iznova ispitati, što mu, uostalom, dopušta i zakon.

ČETVRTO PITANJE

O svojstvu i stanju svjedoka.

Valja primijetiti da se u postupku za obranu vjere, kao svjedoci pri­puštaju osobe pod kaznom ekskomunikacije, suradnici i suučesnici

u zločinu, zloglasni zlotvori i zločinci, te sluge koje svjedoče protiv svojih gospodara. A kao što heretik može svjedočiti protiv heretika, tako i vještica može svjedočiti protiv vještice, ali samo u nedostatku drugih dokaza, i takav se dokaz može prihvatiti samo u korist optužbe, a ne obrane. To vrijedi i za iskaz zatvorenikove supruge, sinova i srod­nika, jer njihov iskaz ima veću težinu u dokazivanju, nego li u pobija­nju optužbe.

To jasno proizlazi iz c. in fidei de haer, gdje piše: "Radi zaštite vje­re, dopuštamo da u slučaju istraživanja grijeha hereze, osobe pod kaznom ekskomunikacije, ortaci i suučesnici u zločinu, budu pripušteni kao svjedoci, u nedostatku drugih dokaza protiv heretika i njihovih pokro­vitelja, zaštitnika i branitelja, a pod uvjetom vjerojatnosti da oni, s

obzirom na broj svjedoka, kao i onih protiv kojih oni svjedoče, te dru­gih okolnosti, neće dati lažni iskaz."

O iskazu krivokletnika, kada se pretpostavlja da postupaju iz vjerske gorljivosti, govori Kanon c. accusatus, § licet, gdje kaže da je iskaz krivokletnika koji su se pokajali, prihvatljiv kao dokaz, te nastavlja: "Ako je očito da ne svjedoče u prevrtljivom duhu, potaknuti osobnim nepri­jateljstvom ili potkupljivošću, već iz čiste gorljivosti prave vjere, jer žele ispraviti ono što su rekli ili otkriti nešto što su prešutjeli, njihov će se iskaz, radi obrane vjere, smatrati vjerodostojnim kao i svaki drugi, pod uvjetom da ne postoje nikakvi drugi prigovori."

Iz iste odredbe Kanona jasno proizlazi da su dopušteni i iskazi ozlo­glašenih osoba i zločinaca, kao i slugu protiv njihovih gospodara, jer piše: "Pošast je hereze toliko velika da se u postupcima protiv toga zločina, kao svjedoci pripuštaju čak i sluge protiv svojih gospodara, a i svi zločinci mogu svjedočiti protiv bilo koje osobe,"

PETO PITANJE

Mogu li svjedočiti smrtni neprijatelji.

Postavi li se pitanje može li sudac u takvom slučaju prihvatiti iskaz smrtnih neprijatelja zatvorenika protiv kojega svjedoče, odgova­

ramo da ne može, a to stoga što gore spomenuta odredba Kanona pro­pisuje: "To ne znači da se u ovoj vrsti optužbe može kao dokaz prih­vatiti iskaz smrtnog neprijatelja." To objašnjava i Henrik Segusijski. Međutim, kako je ovdje riječ samo o smrtnim neprijateljima, valja ista­knuti da se nužno ne isključuje svaki takav svjedok. A činjenica posto­janja smrtnog neprijateljstva utvrđuje se na temelju sljedećih okolnosti: ako između stranaka postoji smrtna zavada ili vendeta (krvna osveta); ako je jedna od stranaka pokušala ubiti drugu ili joj je nanijela tešku ozljedu ili štetu, koja očito potvrđuje postojanje velike mržnje od strane svjedoka, koji daje iskaz protiv zatvorenika. U takvom se slučaju pret­postavlja da će svjedok, kao što je pokušao ubiti svjedoka nanijevši mu tešku ozljedu, nastojati ostvariti svoj cilj optužbom za herezu; i da će mu htjeti oduzeti dobar glas, kao što mu je želio oduzeti život. Stoga se iskaz takvih smrtnih neprijatelja opravdano isključuje.

Postoje, međutim, drugi stupnjevi velikog neprijateljstva (jer žene su često potaknute osjećajem mržnje), koji nužno ne isključuju svje-

doka, premda njegov iskaz čine veoma dvojbenim, tako da se njegovim riječima može u cijelosti vjerovati samo ako su potkrijepljene drugim, neovisnim dokazima, i ako ih nepobitno dokazuju iskazi drugih svje­doka. Naime, sudac mora pitati zatvorenika smatra li da ima neprija­telja, koji bi se, iz motiva mržnje, drznuo optužiti ga za taj zločin i tako ishoditi njegovu smrt, nakon čega će sudac istražiti je li tako imenovana osoba uistinu dala iskaz potaknuta zlobom. Ustanovi li da jest, i nakon što pouzdane osobe potvrde pred sucem uzrok tog neprijateljstva, te ako navedeni dokaz nije potkrijepljen drugim dokazima i iskazima drugih svjedoka, sudac takav dokaz može sigurno odbaciti. No, kaže li zatvorenik da se nada da nema takvih neprijatelja, ali prizna da je u nekoj zavadi sa ženama, ili, pak, odgovori da ima neprijatelja, ali imenuje osobu koja možda nije svjedočila u tom slučaju, čak i da drugi svjedoci kažu da je ta osoba dala iskaz potaknuta neprijateljstvom, sudac ne smije odbaciti njegov dokaz, već ga treba prihvatiti zajedno s drugim dokazima.

Mnogi nepromišljeno i nesmotreno tvrde, da iskaze takvih svadlji-vih žena treba posve odbaciti kao nepouzdane, jer su takve žene gotovo uvijek potaknute motivima mržnje. A takvi ljudi ne postupaju suptilno i smotreno poput drugih magistrata, već govore i sude poput onih koji su slijepi za boje. O takvim mjerama opreza, međutim, raspravljat ćemo u XI. i XII. pitanju.

GLAVA DRUGA

ŠESTO PITANJE

Koje govori o načinu vođenja sudskog postupka i o načinu ispitivanja svjedoka u prisutnosti četiriju drugih osoba,

te o dva načina ispitivanja optuženika.

Što se tiče načina vođenja sudskog postupka protiv vještice u obra­nu vjere, valja prije svega istaknuti da se takvo suđenje mora odvi­

jati na najjednostavniji i najbrži način, bez raspravljanja i prepiranja od­vjetnika.

Kanon to objašnjava na sljedeći način: "Često se događa da zapo­čnemo kazneni postupak, nalažući da se vodi na jednostavan i izravan način, bez pravničkih smicalica i rasprava, koje se dopuštaju u drugim postupcima." Iznesene su mnoge dvojbe u pogledu značenja tih riječi,

kao i o točnom načinu postupanja u takvim slučajevima. No, u poku­šaju da otklonimo sve takve dvojbe što je moguće više, izlažemo jed­nom i zauvijek sljedeći valjani postupak: Sudac kojemu povjeravamo takav slučaj, ne treba donijeti nikakav sudski nalog ili zahtjev za početak postupka; može voditi postupak i tijekom blagdana, što je podesno za javnost; valja nastojati što je moguće više skratiti sudski postupak, uskra­ćivanjem svih odgađajućih prigovora, priziva i opstrukcija, suvišnih rasprava, branitelja i tužitelja, kao i suočavanja svjedoka, ali ne na takav način da zanemari neophodne dokaze. Pri tome ne mislimo da sudac treba izostaviti izricanje javnog upozorenja i prisegu svjedoka, da će govoriti istinu i da ništa neće prešutjeti.

Budući da sudski postupak, kako smo rekli, treba biti jednostavan, te pokrenut na zahtjev tužitelja, gorljivog doušnika, ili na temelju općih prosvjeda i glasina, sudac valja nastojati izbjeći prvu metodu pokretanja postupka, dakle, na zahtjev stranke tužitelja. Naime, vještice svoja djela izvode u tajnosti i u suradnji s vragom, radi čega tužitelj ne može, kao u drugim slučajevima, svoje tvrdnje osnivati na konkretnom dokazu. Stoga ga sudac mora savjetovati da odustane od svoje službene optužbe i da, umjesto toga, radije nastupi kao doušnik (potkazivač), a to radi velike opasnosti koju na sebe navlači u prvom slučaju. Tako sudac mo­že započeti postupak na drugi način, koji je najuobičajeniji, kao i na treći način, kada se postupak ne pokreće na zahtjev neke od stranaka.

Valja istaknuti da sudac, na što smo već ukazali, mora osobito nasto­jati saznati od doušnika tko osim njega zna za određeni zločin. Sukladno tomu, sudac mora pozvati kao svjedoke sve koji su upućeni u taj slučaj, a pisar će zapisati njihova imena. Nakon što ustanovi da gore spome­nuta denuncijacija o herezi samom svojom prirodom uključuje tako tešku optužbu, koja se ne može i ne smije zanemariti, jer bi to značilo uvredu Božanskog Veličanstva, povredu katoličke vjere i nanošenje štete Državi, sudac će započeti ispitivanje svjedoka na sljedeći način.

Ispitivanje svjedoka. Svjedok N.N., iz tog i tog mjesta, bio je pozvan, prisegnuo je i upitan poznaje li N.N. (ime optuženog), te je odgovorio potvrdno. Na pitanje odakle ga poznaje, odgovorio je da ga je nekoliko puta vidio i s njime razgovarao, ili da su prijatelji (objasnivši, tako, razlog njihova poznan­stva). Na pitanje koliko ga dugo poznaje, odgovorio je deset ili toliko i toliko godina. Na pitanje o njegovu ugledu, osobito što se tiče vjere,

odgovorio je da je to čovjek dobrog (ili) lošeg morala, ali s obzirom na vjeru, prema nekom je izvješću viđen kako na nekome mjestu izvodi neke vještičje radnje protivne vjeri. Odgovorio je na pitanje o kakvom se izvješću radi. Odgovorio je i na pitanje je li ga osobno vidio ili čuo da izvodi takve radnje. Na pitanje gdje ga je čuo da izgovara takve rije­či, odgovorio je na tome i tome mjestu. Na pitanje u čijoj je prisutnosti to vidio ili čuo, odgovorio je u prisutnosti te i te osobe.

Potom je odgovorio na pitanje, je li netko od optuženikovih srodnika nedavno bio spaljen ili osumnjičen da je vještica. Odgovorio je na pi­tanje je li surađivao s osumnjičenim vješticama. Odgovorio je na pitanje o načinu i razlogu, zbog kojega je optuženi izgovorio navodne riječi. Na pitanje smatra li da je zatvorenik te riječi izgovorio nesmotreno i nepromišljeno, ili svjesno i namjerno, odgovorio je da ih je izgovorio u šali ili u bijesu, nepromišljeno i ne vjerujući u njih, ili bez svjesne namjere.

Na pitanje na čemu osniva svoju tvrdnju o optuženikovu motivu, odgovorio je da to zna, jer je podrugljivo govorio.

Ovo je pitanje koje iziskuje veoma revno istraživanje, jer ljudi če­sto citiraju tuđe riječi ili nešto govore iz bijesa ili, pak, iskušavaju tuđa mišljenja, premda katkad takve riječi nedvojbeno izgovaraju svjesno.

Potom je upitan daje li svoj iskaz potaknut mržnjom ili pakošću, ili je štogod prešutio iz naklonosti ili ljubavi, na što je odgovorio, itd. Na­kon toga mu je naređeno da sve što je rekao drži u tajnosti. To je učinjeno na tome i tome mjestu, toga i toga dana, u nazočnosti tih i tih pozvanih i ispitanih svjedoka, i od strane mene, bilježnika ili pisara.

Ovdje valja istaknuti da takvom ispitivanju mora biti nazočno najma­nje pet osoba, odnosno, sudac-predsjedatelj, svjedok ili doušnik, tuženi, koji se pojavljuje poslije, te bilježnik ili pisar. U odsutnosti bilježnika, pisar će kooptirati drugu čestitu osobu, i njih će dvoje, kako je rečeno, obavljati dužnost bilježnika. A, kako je gore pokazano, papinskim je autoritetom odobreno da u navedenom slučaju, dvije čestite osobe svje­doče davanju iskaza.

Također treba istaknuti da pozvani svjedok također mora prisegnuti na opisan način, jer bi se inače lažno označio pozvanim i zaprisegnutim.

Na isti se način ispituju i drugi svjedoci. Nakon toga će sudac odlu­čiti je li činjenica u potpunosti dokazana, te ako nije, postoje li snažne indikacije i ozbiljne sumnje u njezinu istinitost. Valja primijetiti, da ovdje ne govorimo o lakoj sumnji koja proizlazi iz nagađanja, već iz

izvješća koja stalno pristižu o tome da je optuženi opčinjavao djecu, životinje, itd. Nakon toga će sudac narediti zatvaranje optuženika, smatra li da postoji opasnost od njegova bijega. U suprotnom, pak, po­zvat će ga na ispitivanje. No, u svakom slučaju, prije toga će narediti pretres njegove kuće, pri čemu će se otvoriti sve škrinje u kutovima kuće, i oduzet će mu se sva otkrivena čarobnjačka oruđa. Nakon toga će sudac usporediti sve točke optužbe, kao i sve na temelju čega je osu­đen ili osumnjičen na temelju iskaza svjedoka, koje će potom ispitati u prisutnosti bilježnika, itd., kako je gore opisano, te će narediti optu­ženome da prisegne na četiri Evanđelja da će govoriti istinu o sebi i drugima. Potom se sve to na sljedeći način bilježi u zapisnik.

Opće ispitivanje vještice ili čarobnjaka —prva radnja.

Optuženi N. N., iz toga i toga mjesta, osobno je prisegnuo na četiri Evanđelja, da će govoriti istinu o sebi i drugima, nakon čega je upitan odakle dolazi i gdje je rođen. Odgovorio je da dolazi iz toga i toga mje­sta u toj i toj biskupiji. Na pitanje tko su mu roditelji i jesu li živi ili mrtvi, odgovorio je da žive na tome i tome mjestu, ili da su pokopani na tome i tome mjestu.

Na pitanje jesu li umrli prirodnom smrću ili su spaljeni, odgovorio je tako i tako. (Čitatelj se obavješćuje da se ovo pitanje postavlja jer vještice, kako je pokazano u Drugome dijelu ove knjige, običavaju žr­tvovati ili posvećivati svoju djecu demonima, kojim činom zakužuju sve svoje potomstvo; a ako vještica poriče iskaz doušnika, smatrat će se osumnjičenom.)

Na pitanje gdje je odrastao i gdje je uglavnom živio, odgovorio je na tome i tome mjestu. A pretpostavi li se da je promijenio mjesto sta­novanja jer mu je, možda, majka ili netko od njegove obitelji bio osum­njičen, te da je živio u stranim zemljama, osobito na mjestima u kojima živi najveći broj vještica, sukladno tomu će se ispitati.

Na pitanje zašto se odselio iz svoga rodnog mjesta, i otišao živjeti u to i to mjesto, odgovorio je iz tog i tog razloga. Potom je upitan je li u navedenim ili nekim drugim mjestima, čuo neke glasine o vješticama, kao, primjerice, da su izazivale oluje, opčaravale stoku, kravama uskra­ćivale mlijeko ili o kakvim drugim stvarima za koje je optužen: ako je odgovorio potvrdno, mora mu se postaviti pitanje što je čuo, i sve što kaže mora se zabilježiti. No, odgovori li niječno, valja ga upitati vjeruje

li da postoje vještice i da one mogu činiti navedena djela, dakle, podi­zati oluje i opčinjavati ljude i životinje.

Valja primijetiti da vještice to uglavnom isprva poriču, čime na sebe navlače mnogo veću sumnju, nego da su odgovorile da ostavljaju nekom višem sudu da odgovori postoje li takve stvari ili ne. Dakle, poriču li to, moraju odgovoriti na sljedeće pitanje: Jesu li vještice koje su osu­đene na spaljivanje nedužne?

Pojedinačno ispitivanje istih.

Sljedeća pitanja sudac ne smije odgađati, već ih mora odmah postaviti. Vješticu treba pitati zašto prosti ljudi od nje zaziru, i zna li da je ozlo­glašena i prezrena, te zašto je prijetila određenoj osobi riječima: "Nećeš nekažnjeno proći pokraj mene", i neka se njezini odgovori zabilježe u zapisnik.

Potom neka joj se postavi pitanje što joj je ta osoba učinila, da joj je tako prijetila da će je povrijediti. Treba istaknuti da je navedeno pi­tanje neophodno radi utvrđivanja uzroka njihova neprijateljstva, jer bi optuženi u suprotnom mogao tvrditi da ga doušnik potkazuje potaknut neprijateljstvom. Međutim, to pitanje nije neophodno ako nije riječ o smrtnom neprijateljstvu ili ženskoj zavadi. Jer, uobičajeno je da vje­štice među sobom izazivaju neprijateljstva nekim riječima ili djelima, primjerice, kada nekome prijete da će uništiti vrt, ne posudi li im neku stvar, ili da će učiniti nešto slično, a to samo kako bi imale priliku iz­voditi svoje vradžbine; a pri tome ih odaju riječi ili djela, budući da ih na to prisiljavaju demoni, tako da je u tom slučaju grijeh sudaca veći ostane li vještica nekažnjena.

Nadalje valja istaknuti da vještice ne izvode takve radnje u prisut­nosti drugih osoba, tako da doušnik ne može navesti svjedoke. Osim toga, vještice djeluju na poticaj demona, kako su nam priznale mnoge od njih koje su poslije spaljene; stoga su često prinuđene protivno svoje volje izvoditi čarobnjačka djela.

Potom vještica odgovara na pitanje na koji je način ostvarila svoju prijetnju, te je tako brzo začarala neko dijete ili životinju. Odgovara i na pitanje: "Zašto si rekla da neće proći nijedan dan kada neće biti bo­lestan, što se i dogodilo?" A porekne li sve, valja je ispitati o njezinim drugim čarolijama kojima je opčinjavala stoku ili djecu, a o kojima su

iskaz dali drugi svjedoci. Mora odgovoriti na pitanje što je radila u polju ili u staji sa stokom, te zašto ju je dodirivala, kako to vještice obi­čno čine.

Odgovara i na pitanje zašto je dodirivala dijete koje je potom obolje­lo. Postavlja joj se i pitanje što je radila u polju u vrijeme oluje, i nekih drugih događaja. Nadalje, zašto njezina jedna ili dvije krave proizvode više mlijeka, od susjedovih četiri ili šest krava. Nadalje, zašto ustraje u preljubu ili konkubinatu. Naime, takva pitanja, premda nisu neposre­dno vezana uz slučaj, povlače za sobom mnogo veću sumnju nego u slučaju krijeposne i čestite žene, koja je optužena.

Valja istaknuti da se vještica iznova ispituje i u pogledu iskaza svje­doka protiv nje, kako bi se ustanovilo odgovara li uvijek na isti način ili ne. Nakon tog postupka ispitivanja, njezini se odgovori bilježe u zapisnik, bez obzira jesu li niječni, potvrdni ili dvosmisleni: Izvršeno na tome i tome mjestu, itd., kako je gore opisano.

SEDMO PITANJE

U kojemu se izlažu razne dvojbe o prethodno navedenim pitanjima i niječnim odgovorima. Treba li se optužena zatvoriti i kada se ima smatrati očito obuzetom opakom

herezom čarobnjaštva. Ovo je druga radnja suca.

Prije svega valja odgovoriti na pitanje kako postupati u slučaju kada vještica, kako se to često događa, poriče sve optužbe iznesene protiv

nje. Mi odgovaramo da sudac mora razmotriti tri točke: njezin loš ugled, činjenični dokaz i iskaze svjedoka, te potom utvrditi njihovu međuso­bnu suglasnost. Ako se te točke, kako je često slučaj, međusobno ne podudaraju, jer se vještice različito optužuju za različita djela počinjena u nekom selu ili gradu; ali, s obzirom na to, bjelodanost činjeničnog dokaza, kao što je, primjerice, činjenica da je neko dijete povrijeđeno vračanjem ili, što je češći slučaj, kada je neka životinja začarana ili ne donosi mlijeka; i ako postoji više svjedoka, čiji iskazi, čak i ako sadrže neka protuslovlja (primjerice, kada jedan od njih kaže da mu je začarala dijete, drugi životinju, dok treći svjedoči o njezinu ugledu, itd.), ali se sadržajno podudaraju u pogledu činjenice, odnosno, čarobnjaštva, te da se ta osoba sumnjiči da je vještica; premda iskazi tih svjedoka nisu do-

voljni da osiguraju osudu bez činjenice postojanja glasina ili čak uz postojanje te činjenice, kako smo pokazali na kraju III. pitanja, koja se razmatra zajedno s bjelodanim i opipljivim činjeničnim dokazom, sudac može, uzimajući u obzir te tri točke zajedno, odlučiti da se optužena ima smatrati, premda ne na temelju ozbiljne ili teške sumnje (te sumnje ćemo objasniti poslije), očito obuzetom herezom čarobnjaštva; pod uvje­tom da su svjedoci pouzdani i da nisu dali iskaz potaknuti neprijatelj­stvom, te da ih je najmanje šest, osam ili deset pristalo na polaganje pri­sege. Nakon toga joj sudac, sukladno kanonskom zakonu, mora izreći kaznu, bez obzira je li ili nije priznala zločin. A to se dokazuje na sljedeći način.

Premda je rečeno da se vještica, na temelju podudarnosti svih triju gore navedenih okolnosti, ima smatrati očito obuzetom herezom, to ne znači da se sve tri okolnosti nužno moraju podudarati, već da ta činje­nica osnažuje dokaz. Naime, samo je jedna od tih triju okolnosti, primje­rice, činjenični dokaz i iskaz vjerodostojnih svjedoka, dovoljna da se neka osoba može smatrati očito obuzetom herezom, što još više vrijedi u slučaju suglasnosti svih triju okolnosti.

Naime, na pitanje pravnika na koliko se načina može utvrditi je li neka osoba očito obuzeta herezom, odgovaramo da postoji tri načina, koja je objasnio sv. Bernard. O tome smo raspravljali u Prvom pitanju na početku ovoga djela, gdje govorimo o dokazu činjenice u slučaju osobe koja je javno propovijedala herezu. Ovdje, međutim, razmatramo činjenični dokaz koji proizlazi iz javnih prijetnji izrečenih od strane optužene, kao, primjerice, kada netko kaže: "Neće proći nijedan dan kada ćeš biti zdrav" ili slično, nakon čega se ta prijetnja ostvari. Drugi je način vjerodostojan iskaz svjedoka, a treći njezino priznanje. Prema tome, ako je samo jedan od tih uvjeta dostatan da se neka osoba smatra očito sumnjivom, koliko je to tek točno u slučaju kada na isti zaključak navode ugled optužene, dokaz činjenice i iskazi svjedoka. Premda je točno da sv. Bernard govori o očitoj činjenici, a mi o dokazu činjenice, to je stoga što vrag ne djeluje javno, već u tajnosti. Radi toga se povrede i otkrivena čarobnjačka oruđa smatraju dokazom činjenice. Dok je u drugim herezama dovoljna samo očita činjenica, u ovom joj slučaju do­dajemo i tri dokaza.

Nadalje, činjenica da osoba očito obuzeta herezom zaslužuje kažnja­vanje u skladu sa zakonom, premda poriče optužbe, dokazuje se i na

sljedeći način. Optuženi može priznati ili ne priznati zločin, koji po­tvrđuje dokaz činjenice ili iskaz svjedoka. Prizna li, ali se ne pokaje za taj zločin, mora se izručiti svjetovnom sudu koji će joj izreći najstrožu kaznu, u skladu s kanonom ad abolendam ili će je osuditi na doživotan zatvor, sukladno kanonu excommunicamus. No, ne prizna li zločin i ustraje u svom poricanju, predat će se kao ne-pokajnik svjetovnome sudu, koji će joj izreći zasluženu kaznu, kako pokazuje Henrik iz Segusija u svojoj Sumi, gdje raspravlja o načinu postupanja protiv heretika.

Prema tome, zaključuje se da je najpravednije da sudac na opisan način postavlja pitanja i dopušta iskaze svjedoka, budući da se suđenje o zločinu protiv vjere, kako je rečeno, može odvijati na jednostavan i skraćen način; osim toga, umjesno je da sudac optuženu smjesti na od­ređeno vrijeme u zatvor, ili čak na nekoliko godina, u nadi da će mo­žda, nakon godinu dana provedenih u prljavome i bijednom zatvoru, očajna priznati svoje zločine.

No, ne bi li tkogod zaključio da sudac nepromišljeno izriče presu­du, te da pokažemo kako uistinu postupa sukladno zakonu i pravdi, is­tražimo kako se suđenje valja u nastavku odvijati.

OSMO PITANJE

Koje proizlazi iz prethodnih pitanja, a govori o tome treba li vješticu zatvoriti i o načinu njezina uhićenja. To je treća radnja suca.

Postavlja se pitanje treba li vješticu, koja je porekla optužbe, držati u pritvoru kada se podudaraju sve tri gore spomenute okolnosti,

naime, njezin ugled, dokaz činjenice i iskazi svjedoka, ili je, pak, treba pustiti uz jamstva, kako bi se opet mogla pozvati na ispitivanje. Tri su moguća odgovora na to pitanje.

Prvo, neki smatraju da vješticu treba zatvoriti, i da je se ni pod ko­jim uvjetima ne smije pustiti uz jamčevinu, a to mišljenje osnivaju na snazi argumenata iznesenih u prethodnom pitanju, naime, na tvrdnji da se vještica treba smatrati očito krivom, ako se podudaraju sve tri go­re navedene okolnosti.

Drugi, pak, smatraju da se vještica prije zatvaranja može pustiti uz osiguranje jamaca, tako da se u slučaju bijega može smatrati osuđenom. No, nakon što je zatvorena radi poricanja optužbe, više se ne smije pustiti ni pod kakvim jamstvom, odnosno, kada se podudaraju one tri spomenu-

te okolnosti, a to stoga, što se u tom slučaju poslije;više ne može optu­žiti ni kazniti smrću. A tvrde da je to uvriježen običaj.

Prema trećem stajalištu, ne može se izreći nikakva konačna presu­da, već sudac mora postupiti sukladno težini slučaja, što utvrđuje na temelju iskaza svjedoka, ugleda optužene i činjeničnog dokaza, te u kojoj se mjeri te okolnosti uzajamno podudaraju; pri tome mora slije­diti i običaje zemlje. Oni koji zastupaju takvo stajalište, zaključuju da se vještica treba zatvoriti, ako se ne mogu pribaviti ugledni i odgovorni jamci, i sumnja se da optuženica kani pobjeći. Čini se da je to treće sta­jalište najrazboritije, pod pretpostavkom ispravnog postupanja, koje se sastoji od tri stvari.

Prvo, da joj se kuća temeljito pretraži7, uzduž i poprijeko, sve udu­bine, kutovi i škrinje, a ako je to poznata vještica, nedvojbeno će se ondje pronaći različita čarobnjačka oruđa, kako smo gore pokazali, osim ako ih prethodno nije sakrila.

Drugo, neka se njezina sluškinja ili pratilje, ako ih ima, ušutkaju, jer, premda one nisu optužene, pretpostavlja se da su upućene u optuženi-čine tajne.

Treće, prilikom uhićenja vještice, ako se uhićuje u njezinoj kući, neka joj se ne dopusti da ode u svoju sobu, a to stoga što vještice obi­čavaju na taj način skriti, ili sa sobom ponijeti neki čarobnjački predmet, koji će ih obdariti moći šutnje pri ispitivanju.

U svezi toga nameće se pitanje, jesu li neke metode uhićenja vještica dopuštene. Primjerice, smiju li je organi vlasti podići s tla i iznijeti u ko­šari ili na daski, kako više ne bi mogla dotaknuti tlo. Možemo odgovo­riti pozivajući se na mišljenja kanonista i nekih teologa, koji tvrde da je to dopušteno iz tri razloga. Prvo stoga što iz stajališta mnogih auto­riteta, kako je pokazano u uvodnom pitanju ovoga Trećeg dijela, kao i onih naučitelja koje se nitko ne bi drznuo pobiti, kao što su Duns Skot, Henrik Segusijski i Godfroy de Fontaines, jasno proizlazi daje dopušteno

7) 'Kuću pretraži.' Tijekom čuvenog suđenja vještici Dame Alice Kyteler i njezinoj družbi, pred biskupom Osorija 1324., njezin je suprug John le Poer, posvjedočio da u ormaru svoje supruge otkrio tajanstvene bočice i eliksire, neobične nekromantske predmete i sablasne reli­kvije, kojima se koristila u svom strašnom umijeću. U svojoj knjizi 'Chronicle of Ireland'(Lon­don, 1587., str. 93), sub anno 1323, Holinshed piše: "Prilikom pretraživanja gospojina ormara, otkrivena je hostija, na kojoj je umjesto imena Isusa Krista, bilo utisnuto đavolje ime, kao i po­mast, kojom je premazivala štap pomoću kojega je običavala hodati i letjeti kamo joj se god i kako joj se god prohtjelo. Vidi moju knjigu 'Geography of Witchcraft', II. pogl., str. 85-91.

praznovjerje suzbijati praznovjerjem. Osim toga, iz osobnoga iskustva, kao i njihovih priznanja znamo, da vještice mnogo češće gube moć šu­tnje prilikom ispitivanja kada se na takav način uhićuju: uistinu, mnoge su žene koje su bile osuđene na smrt spaljivanjem, tražile da im se do­pusti da dotaknu tlo barem jednim stopalom, a kada su ih upitali za ra­zlog te molbe, koja im je bila odbijena, odgovorile su da bi se na taj način mogle osloboditi, a ostale pogoditi munjom i ubiti.

Drugi je razlog sljedeći. U Drugom dijelu ove rasprave jasno smo pokazali, da vještica gubi svu svoju dotadašnju moć kada padne u ruke javne pravde. Nakon toga će priznati sve svoje zločine, osim ako joj demon iznova ne obdari moći šutnje. Pozovimo se, stoga, na riječi sv. Pavla8: "I sve što god riječju ili djelom činite, sve činite u imenu Gospo­dina Isusa." A, ako je vještica nedužna, takvo joj uhićenje neće nauditi.

Treće, naučitelji tvrde daje dopušteno suzbijati čarobnjaštvo jalovim sredstvima, a u tome se svi slažu, premda nisu suglasni oko pitanja kada su takva sredstva nedopuštena. Stoga, kada Henrik Segusijski kaže da je dopušteno suzbijati praznovjerje praznovjerjem, to se objašnjava u značenju da on govori o jalovim, a ne nedopuštenim sredstvima. S ob­zirom na to, još je više dopušteno suzbijati čarobnjaštvo. A ovdje je riječ upravo o takvom suzbijanju, a ne o nekim nedopuštenim radnjama.

Nadalje, sudac mora imati na umu da postoje dvije vrste kazne zatvo­ra: jedna je kazna zatvora koja se izriče zločincima, a druga je pritvor. O tim vrstama zatvaranja govori se u kanonskoj odredbi multorum querela; prema tome, vješticu bi trebalo barem smjestiti u pritvor. Me­đutim, ako je optužena za neki lakši zločin, i ne bije je zao glas, te ne postoji dokaz da je opčinjavala djecu ili životinje, može se poslati svojoj kući. Ali, ako je sigurno da se udruživala s vješticama, i da je upućena u njihove tajne, mora pribaviti jamce, a ako ne može, prisegnut će, pod prijetnjom kazne, da neće izlaziti iz kuće osim ako bude pozvana pred sud. No, njezine se sluge i članovi kućanstva moraju bez kazne smje­stiti u pritvor.

8) 'Sv. Pavao.' Poslanica Kološanima, 3:17

DEVETO PITANJE

Koje govori o načinu postupanja nakon uhićenja, i o tome trebaju li se optuženome odati imena svjedoka. To je četvrta radnja.

Dvije su radnje koje sudac mora učiniti nakon uhićenja, ali sam mo­že odlučiti kojim će ih redoslijedom izvršiti. Naime, mora odlu­

čiti hoće li optuženoj dopustiti obranu i treba li se, umjesto mučenju podvrgnuti ispitivanju, premda ne nužno radi mučenja. Prvo se dopušta samo prilikom podnošenja izravnog zahtjeva, a drugo samo kada su sluge i pratilje optužene, ako ih ima, prije toga bile ispitane u kući.

Nastavimo, međutim, gornjim redoslijedom. Ako optuženica tvrdi da je nedužna i lažno optužena, te da želi vidjeti i čuti svoje tužitelje, to znači da zahtijeva svoju obranu. No, otvoreno je pitanje, je li sudac obvezan obznaniti joj imena svjedoka i s njima je izravno suočiti. Nai­me, s obzirom na to, sudac valja imati na umu, da nije obvezan javno obznaniti imena svjedoka ili ih suočiti s optuženom, osim ukoliko oni dobrovoljno pristanu pojaviti se pred optuženom i dati svoj iskaz u nje­zinoj nazočnosti. A to radi sprječavanja opasnosti koju svjedoci time na sebe navlače. Naime, premda su pape različito rješavali to pitanje, nijedan od njih nije nikada rekao da je sudac u takvom slučaju obve­zan obznaniti optuženoj imena doušnika ili tužitelja (iako u ovom slučaju ne govorimo o tužitelju). Štoviše, neki su od njih ustvrdili da sudac to ni u kojem slučaju nije dužan učiniti, dok su drugi smatrali da je na to obvezan pod određenim okolnostima.

Međutim, papa Bonifacije VIII.9 je donio sljedeću odredbu: "Ako u slučaju hereze, biskup ili inkvizitor posumnja da svjedocima ili doušnicima prijeti velika opasnost od strane osoba protiv kojih daju svoje iskaze, jer im ove mogu svojim moćima nauditi, ako im imena budu objavljena, tada ih ne smije objaviti. No, ne postoji li takva opasnost, neka im objavi imena kao i u drugim slučajevima."

9) 'Bonifacije VIII.' Benedetto Gaetani, rođen u Anagniju oko 1235., izabran za papu 24. prosinca 1294.; umro u Rimu 11. listopada 1303. Bio je jedan od najistaknutijih kanonista svoga vremena, a tijekom svoga pontifikata je obogatio zakonodavstvo objavljivanjem (bula 'Sacrosanctae', 1298.) velikog broja svojih, kao i konstitucija svojih prethodnika od 1234., kada je Grgur IX. objavio pet knjiga svojih dekretala. S obzirom na to, Bonifacijeva zbirka crkvenih propisa poznata je pod naslovom 'Liber Sixtus', tj. o papinskim konstitucijama.

Valja istaknuti da se ta odredba ne odnosi samo na biskupa ili inkvizi­tora, već i na svakog suca koji vodi postupak protiv vještica uz suglasnost inkvizitora ili biskupa. Jer, kako je pokazano u uvodnom pitanju ovoga dijela, potonji mogu na suce prenijeti svoje dužnosti. Na taj način, svi suci, pa čak i svjetovni, osim carskom, raspolažu i papinskom ovlašću.

Revni će sudac obratiti pozornost i na moći optuženika, kojih je tri vrste: rodovska i obiteljska moć, moć bogatstva i moć zlobe. A posljednja je najopasnija za svjedoke s čijim su identitetom optuženi upoznati. Razlog je tomu činjenica, da je mnogo opasnije obznaniti imena svje­doka siromašnom optuženiku, jer su njihovi suučesnici najrazličitiji zločinci, poput razbojnika i ubojica s kojima surađuje, i koji svojim djelima riskiraju samo svoj život, za razliku od osoba plemenita roda ili bogataša, koji obiluju svjetovnim dobrima. Papa Ivan XXII. objašnjava takve opasnosti, nabrajajući, između ostalog, ubojstvo ili uništenje tak­vih osoba, njihove djece i srodnika, rasipanje njihova imetka i slično.

Nadalje, sudac mora imati na umu da, postupajući u toj stvari s papin­skom i ovlašću ordinarija, on sam, kao i njegovi suradnici pri uzimanju iskaza ili poslije, tijekom izricanja kazne, ne smije, pod prijetnjom eksko-munikacije, odati imena svjedoka. U suprotnom će trpjeti kaznu, koju će njemu/njima izreći ovlašteni biskup. Stoga ih treba na samome po­četku sudskog postupka, izričito upozoriti da ne odaju imena.

U gore spomenutoj odredbi pape Bonifacija VIII., dalje piše: "A da se što učinkovitije spriječi opasnost koja prijeti tužiteljima i svjedocima, te kako bi se istraga mogla što opreznije provesti, dopuštamo, na te­melju autoriteta ovoga statuta, da biskup ili inkvizitori (ili, kako smo rekli, sudac) zabrani svim zainteresiranima u toj istrazi, da bez njihova dopuštenja odaju tajne, koje su saznali od biskupa ili inkvizitora, pod prijetnjom ekskomunikacije, koja će im kazna biti izrečena odaju li te tajne."

Nadalje treba istaknuti, da nije kažnjivo samo obznanjivanje imena svjedoka, već i njihovo neopravdano prikrivanje, primjerice, pred oso­bama koje ih imaju pravo znati, kao što su odvjetnici i sudski prisjednici, čije je mišljenje neophodno za postupak izricanja kazne. Osim toga, ta se imena ne smiju prešutjeti kada ih se može obznaniti bez ikakve opasno­sti za svjedoke. O tome ovako govori spomenuta odredba: "Zapovije­damo da biskup ili inkvizitori, u svim slučajevima osobito nastoje spri­ječiti prešućivanje imena svjedoka, kao da bi to za njih predstavljalo

opasnost, premda ona u stvarnosti ne postoji, te da ih ne odlučuju ob­znaniti kada takva prijetnja postoji, koja se odluka prepušta njihovoj savjesti i diskreciji." A u komentaru te odredbe se ističe: "Vi koji ste suci u takvom slučaju, dobro zapamtite ove riječi, jer ne govore o maloj, već velikoj i strašnoj opasnosti. Stoga ne lišavajte zatvorenika njegovih zakonskih prava bez veoma dobrog razloga, jer to predstavlja uvredu Svemogućega Boga."

Čitatelj se obavješćuje da svi postupci koje smo do sada opisali, kao i sve o čemu smo do sada govorili, do izricanja presude (osim one ko­jom se izriče smrtna kazna), a koje postupke je ovlašten voditi crkveni sudac, može voditi i svjetovni sudac, uz suglasnost biskupijskog suda. S obzirom na to, čitatelj će lako shvatiti činjenicu, da gore spomenuti dekret govori o crkvenom, a ne svjetovnom sucu, jer potonji se pri izricanju smrtne kazne može povesti za primjerom ordinarija pri izri­canju pokore.

DESETO PITANJE

O dopuštenoj obrani i imenovanju branitelja. Peta radnja.

Dakle, zatraži li optuženi svoju obranu, kako mu se ona može dopu­stiti ako nisu obznanjena imena svjedoka? Odgovaramo da prije

odluke o dopuštanju obrane, treba razmotriti tri stvari. Prvo, da je bra­nitelj dodijeljen optuženiku. Drugo, da branitelj neće biti upoznat s ime­nima svjedoka, čak ni pod prisegom tajnosti, ali će biti upućen u sadržaj njihovih iskaza. Treće, tijekom čitavog postupka, koliko je to moguće, polazit će se od pretpostavke optuženikove nedužnosti, pod uvjetom da to neće naškoditi vjeri, niti na bilo koji način odstupati od pravde, ka­ko ćemo pokazati. Isto tako će i prokurator (namjesnik) imati neometan pristup čitavom postupku, ali mu se neće odati imena svjedoka; osim toga, branitelj može nastupati i u ime prokuratora.

Što se tiče prve od tih točaka, valja istaknuti da se branitelj ne može dodijeliti po želji tuženika, jer bi tada odabrao osobu za koju želi da ga brani. Sudac, međutim, ne smije imenovati osobu sklonu parničenju, zlonamjernu ili potkupljivu osobu (a takvih je mnogo), već čestitoga čovjeka neokaljana ugleda.

Nadalje, sudac mora ustanoviti, ispunjava li branitelj četiri neopho­dna uvjeta da mu se odobri zastupanje optuženika. Prvi od tih uvjeta

je da branitelj ispita prirodu optužbe. Ustanovi li da je opravdana, mo­že prihvatiti slučaj, a u suprotnom ga mora odbiti, jer ne smije nesmo­treno prihvatiti nepravedan ili beznadan slučaj. Ako, pak, nepromišljeno prihvati zastupanje, kao i honorar od nekoga tko mu želi nauditi, te tije­kom postupka ustanovi da je slučaj beznadan, mora izvijestiti svoju stranku (odnosno optuženika) da napušta slučaj i vratiti primljeni hono­rar. Takvo mišljenje zastupa Godfroy de Fontaines, i ono je posve su­kladno odredbi Kanona de jud. I, rem non novam. Henrik Segusijski, međutim, ističe suprotno stajalište o povratku honorara u slučaju, na kojemu je branitelj veoma naporno radio. Isto tako, ako je branitelj ne­promišljeno preuzeo obranu zatvorenika za kojega zna da je kriv, mora nadoknaditi sve troškove (de admin, tut. I, non tamen est ignotum).

Drugi se uvjet odnosi na umjesno ponašanje branitelja prilikom zastupanja, pri čemu se uzimaju u obzir tri stvari. Prije svega, mora biti skroman i uzdržavati se od opsežnih ili pretencioznih govora. Drugo, mora biti vjeran istini, dakle, ne smije iznositi lažne argumente ili sudove, niti pozivati lažne svjedoke, vješto se služiti pravničkim dosjetkama i smicalicama, niti iznositi protuoptužbe, osobito u ovoj vrsti suđenja koje mora biti što jednostavnije i sažetije. Treće, njegov honorar mora od­govarati honorarima uobičajenima za taj okrug.

No, vratimo se glavnom predmetu naše rasprave. Sudac mora brani­telju jasno ukazati na gore spomenute uvjete, te ga potom upozoriti da se ne izlaže optužbi za obranu hereze, koja za sobom povlači kaznu ekskomunikacije.

Pri tome se ne može pred sucem opravdati tvrdnjom da ne brani tu zabludu, već osobu. Naime, ne smije ni na koji način provoditi svoju obranu, tako da spriječi jednostavno i skraćeno vođenje postupka, što bi nedvojbeno učinio da u njega uvodi kakve nedopuštene smetnje ili pritužbe. A pretpostavlja se da ne brani zabludu, jer bi u tomu slučaju bio veći krivac od samih vještica, i smatrao bi se čak heretikom, a ne samo krivovjernim čarobnjakom. U svakom slučaju, zastupa li neprimjere­no osobu otprije osumnjičenu za herezu, smatrat će ga se zaštitnikom te hereze, i na sebe će navući ne samo laku, već tešku sumnju, ovisno o načinu zastupanja, te će biti prinuđen javno, pred biskupom odreći se te hereze.

Ovu smo materiju iscrpnije izložili i sudac je ne smije zanemariti, jer nepravilno zastupanje od strane branitelja ili prokuratora, za sobom

povlači mnoge opasnosti. Stoga sudac mora razriješiti branitelja du­žnosti, kada su protiv njega izneseni kakvi prigovori, te nastaviti voditi postupak u skladu s činjenicama i dokazima. Ali, ako je branitelj optuže­nika pobožan i pravedan čovjek, sudac mu može otkriti imena svjedoka, obvezujući ga prisegom tajnosti.

JEDANAESTO PITANJE

Kako branitelj treba postupati kada nije upoznat s imenima svjedoka. Šesta radnja.

Može se, međutim, postaviti sljedeće pitanje: "Kako treba postu­pati branitelj u svojstvu prokuratora, kada su njemu i njegovoj

stranci uskraćena imena svjedoka, premda optuženi gorljivo želi da budu objavljena?" Odgovaramo da branitelj mora od suca ishoditi podatke o svakoj točki optužbe, koji mu se na njegov zahtjev moraju ustupiti, izu­zev podatka o imenima svjedoka. O svim tim podacima mora izvijestiti optuženika, te ga u slučaju veoma teške optužbe, savjetovati strpljivost.

Ako, pak, optuženica uporno zahtijeva saznati imena svjedoka, može joj odgovoriti sljedeće: "Na temelju optužbi koje su protiv tebe iznesene, možeš pretpostaviti tko su svjedoci. Jer su dijete ili životinja te i te osobe bili začarani; ili ta i ta žena ili muškarac, koji su ti odbili posuditi neku stvar, radi čega si im zaprijetila: 'Shvatit ćete da vam je bilo pametnije da ste mi ispunili molbu' i posvjedočili su da je nakon te tvoje prijetnje neka osoba iznenada oboljela; a činjenice su snažniji dokaz od riječi. Znaš da te bije loš glas, i da već dugo sumnjaju da opči-njuješ i nanosiš štetu ljudima." Obraćajući joj se tako, možda će je navesti da podnese prigovor da su ti svjedoci potaknuti motivom mržnje, ili da će reći: "Priznajem da sam to rekla, ali ne s nakanom da ikome nanesem štetu."

Stoga branitelj mora, prije svega, pred sucem i prisjednicima, izni­jeti taj prigovor o osobnom neprijateljstvu, koji sudac mora ispitati. Ustanovi li se da uistinu postoji motiv smrtnog neprijateljstva, primje­rice, da su muževi ili srodnici stranaka nekoga ubili ili pokušali ubiti, ili da je jedna od stranaka drugu optužila za neki zločin, predavši je u ru­ke javne pravde, ili da su njihove svađe i zavade rezultirale ozbiljnim ozljedama. Pošten će se i brižljiv sudac u takvom slučaju savjetovati sa svojim zamjenikom o krivnji optužene ili svjedoka u toj stvari. Jer,

ako su, primjerice, muž ili prijatelji optužene neopravdano ugnjetavali prijatelje svjedoka, a ne postoji činjenični dokaz o začaranosti djece, životinja ili ljudi, kao ni drugih svjedoka, a optuženu ne bije zao glas da se bavi čarobnjaštvom, u tom se slučaju pretpostavlja da su svjedoci bili potaknuti osvetom, te će se optuženica proglasiti nedužnom i oslobo­diti, nakon što je sudac, sukladno običaju, upozori da ne pribjegava osobnoj osveti.

Vrijedno je navesti primjer jednoga slučaja. Katarinino je dijete, ili ona sama, začarano ili je izgubila velik broj grla svoje stoke, a sumnjiči optuženu jer su njezin suprug ili braća prije toga lažno optužili njezina supruga ili brata. U ovom su slučaju dva uzroka njezina neprijateljstva, naime, njezina začaranost i nepravedna optužba podnesena protiv njezi­na muža ili brata. Treba li, dakle, njezin iskaz odbaciti ili ne? S jedne stra­ne čini se da treba, jer je svjedokinja potaknuta neprijateljstvom, ali s druge ga strane ne treba odbaciti, jer postoji činjenični dokaz njezine začaranosti.

Odgovaramo na sljedeći način. Ako u takvom slučaju ne postoje dru­gi svjedoci, a o optuženoj čak ne kolaju ni zle glasine, iskaz takvog svje­doka se mora odbaciti. Ali, ako je optužena osumnjičena i bolest nije izazvana prirodnim uzrocima, već čarobnjaštvom (a poslije ćemo obja­sniti razliku među njima), treba je podvrgnuti kanonskom očišćenju.

Na pitanje mogu li drugi svjedoci dati iskaz o činjenici, kojoj su svjedočili oni sami ili druge osobe, ili samo o javnom ugledu optužene, odgovaramo da je mnogo korisnije daju li iskaz o činjeničnom dokazu. No, svjedoče li samo o njezinom karakteru, sudac će, premda mora odbaciti iskaz tog svjedoka radi motiva osobnog neprijateljstva, prihva­titi činjenični dokaz, kao i iskaz drugih svjedoka o njezinu lošem ugledu, kao dokaz da se optužena mora teretiti ozbiljnom sumnjom, te joj na temelju tih dokaza može izreći trostruku kaznu: kanonsko očišćenje od grijeha radi njezina ugleda; abjuraciju, radi sumnje koja ju tereti, a postoji više vrsta abjuracije za različite stupnjeve sumnje, kako ćemo pokazati na mjestu gdje govorimo o četvrtoj metodi izricanja presude; ili, na temelju činjeničnog dokaza i ako je priznala svoj zločin i pokajala se, neće biti izručena svjetovnom sudu radi izvršenja smrtne kazne, već će joj crkveni sudac izreći kaznu doživotnog zatvora. Ali, usprkos činjenici da ju je crkveni sudac osudio na doživotan zatvor, svjetovni je sudac može, na temelju svjetovnih šteta koje je prouzročila, osuditi

na smrtnu kaznu spaljivanjem. O svim ćemo tim stvarima raspravljati poslije, prilikom objašnjavanja šeste metode izricanja kazne.

Ukratko, dakle: Sudac, prije svega, ne smije nesmotreno vjerovati braniteljevu prigovoru o postojanju motiva smrtnog neprijateljstva, jer u takvim slučajevima, zbog velike mržnje prema vješticama, veoma rijetko itko svjedoči nepotaknut neprijateljstvom. Drugo, neka ima na umu da vještica može biti osuđena na četiri načina, naime, na temelju iskaza svjedoka, neposrednog činjeničnog dokaza, posrednog činjenič­nog dokaza i na temelju njezina priznanja. Zadrži li se u pritvoru zbog glasina, može se osuditi na temelju iskaza svjedoka; ako se s obzirom na konkretnu sumnju, može osuditi na temelju neposrednih ili posrednih dokaza, te se obzirom na to može teretiti lakom, ozbiljnom ili teškom sumnjom. Sve se to odnosi na slučaj kada vještica odbija priznati krivnju. U suprotnom, pak, postupak se odvija na već opisan način.

Treće, neka sudac razmotri sve gore spomenute okolnosti prilikom ispitivanja braniteljeve pritužbe, dakle, tereti li se optužena samo na temelju glasina, ili postoje i neki dokazi koji potkrjepljuju optužbu i terete je lakom ili teškom sumnjom. Nakon toga će moći odgovoriti na braniteljeve navode o motivu osobnog neprijateljstva, a na kojemu mo­že osnivati prvu crtu svoje obrane.

Međutim, polazi li branitelj od druge crte obrane, odnosno, od pri­znanja da je optužena prijetila svjedoku riječima: "Uskoro ćeš saznati što će ti se dogoditi" ili "Uskoro ćeš požaliti što mi nisi posudila ili prodala što sam tražila", ili na sličan način; i ako tvrdi da, premda je svjedok nakon toga pretrpio neku povredu ili štetu osobno ili na svome vlasništvu, to ne znači da je tu štetu prouzročila optužena svojim vradžbi-nama, jer takve posljedice mogu proizaći iz različitih uzroka. I ako, osim toga, tvrdi da su takve svađe i prijetnje uobičajene među ženama, itd.

Sudac na takve navode može odgovoriti na sljedeći način. Ako je bolest izazvana prirodnim uzrokom, prigovor je opravdan. Ali, ako do­kaz ukazuje suprotno, jer se bolest ne može izliječiti prirodnim lijeko­vima ili, pak, liječnici smatraju da je izazvana čarobnjaštvom, ili je riječ o takozvanoj noćnoj ozljedi, kako se u puku naziva. Ili, pak, druge čarobnice tvrde da je prouzročena čarobnjaštvom; ili je možda bolest nastupila iznenada, bez ikakvih prethodnih mučnina, jer prirodne se bolesti postupno razvijaju. Ili je možda tužitelj pronašao neka čarobnja-čka oruđa pod svojim krevetom, među svojom odjećom ili na drugim

mjestima, te je, uklonivši ih, odjednom ozdravio, kako se često događa, a o čemu govorimo u Drugom dijelu ove knjige, gdje raspravljamo o lijekovima protiv čarobnjaštva. Sudac, dakle, na temelju jednog od na­vedenih odgovora, može odlučiti o braniteljevu prigovoru, i utvrditi da je bolest prouzročena čarobnjaštvom, a ne nekim prirodnim uzrocima, te da se optužena ima smatrati osumnjičenom za takvo čarobnjaštvo jer je izrekla navedenu prijetnju. Isto tako, ako netko kaže: "Neka ti staja izgori u požaru", te se to poslije i dogodi, osoba koja je izgovorila tu prijetnju, teretila bi se velikom sumnjom da je zapalila staju, čak i da je to učinila neka druga osoba.

DVANAESTO PITANJE

Koje se bavi istim predmetom, uz iscrpnije izlaganje o načinu utvrđivanja postojanja motiva osobnog

neprijateljstva. Sedma radnja.

Valja istaknuti da se od svjedočenja isključuju samo smrtni nepri­jatelji, kako je pokazano u Petom pitanju. Sudac, međutim, može

gore opisane načine utvrđivanja postojanja takvog motiva, smatrati veo­ma dvojbenima i nezadovoljavajućima. A optužena ili njezin zastupnik možda neće biti voljni prihvatiti tako donesenu odluku o postojanju motiva smrtnog neprijateljstva. Stoga sudac mora pribjeći drugim na-činima, kako ne bi kaznio nedužnog, već izvršio pravdu nad krivcem. I premda takvi načini možda odišu prepredenošću ili čak prijevarom, sudac se njima može poslužiti za dobrobit vjere i Države. Takvim se načinima valja osobito poslužiti u slučaju zatvorenika, koji nije ozloglašen i ne sumnjiči se na temelju činjeničnog dokaza, kao i protiv zatvorenika, koji tvrde da su svjedoci optužbe potaknuti motivom neprijateljstva, radi čega zahtijevaju da im se obznane imena.

Prvi je način sljedeći. Optuženoj ili njezinu branitelju se uručuje prijepis postupka s imenima svjedoka ili doušnika, ali ne onim redoslije­dom kojim su davali iskaze, već tako da se ime prvog svjedoka u prije­pisu nalazi na šestom ili sedmom mjestu, a drugog na posljednjem ili pretposljednjem mjestu. Tako optužena ne može znati koji je svjedok dao koji iskaz, te će reći da su joj svi neprijatelji ili, pak, nitko od njih. A kaže li da su joj svi neprijatelji, sudac će je lakše uhvatiti u laži prilikom istraživanja uzroka tog neprijateljstva. Imenuje li, pak, samo neke svje­doke, uzrok neprijateljstva će se još lakše istražiti.

Drugi je način sličan navedenome, a sastoji se u tome da se brani­telju uruči prijepis postupka i, posebno, popis imena svjedoka, na koje­mu su zabilježena i druga djela, koja su počinile vještice u drugim mje­stima, ali se ne osnivaju na pisanom iskazu svjedoka ili doušnika. Tako optuženica neće moći točno reći koji je od njih njezin smrtni neprija­telj, jer ne zna što su protiv nje izjavili.

Treći smo način ukratko opisali u Petom pitanju ovoga dijela, a sas­toji se u tome da se optuženoj, nakon drugog ispitivanja i prije nego li je postavila zahtjev za braniteljem ili joj je on dodijeljen, postavi pitanje smatra li da ima smrtne neprijatelje, koji bi je, ne oklijevajući, pred Bogom lažno optužili za zločin hereze i čarobnjaštva. Tada će možda bez razmišljanja, i budući da nije vidjela iskaze svjedoka, reći da misli da nema takvih neprijatelja. Ako, pak, odgovori 'Mislim da imam', te ime­nuje neke svjedoke koji su dali iskaz, te navede razlog tog neprijatelj­stva, sudac će ga istraživanjem moći mnogo lakše utvrditi, nakon što joj se uruči prijepis postupka i popisa imena svjedoka, na gore opisan način.

Četvrta metoda je sljedeća. Na kraju drugog ispitivanja optužene i njezina priznanja (kako je pokazano u Šestom pitanju), prije nego li postavi zahtjev za obranu, neka se optuženica na sljedeći način ispita o svjedocima, koji su protiv nje iznijeli mnogo teže optužbe: 'Znaš li tu i tu osobu?', pri čemu se navode imena svjedoka, na što ona odgovara 'Da' ili 'Ne'. Odgovori li niječno, neće se moći pozivati na njihovo smr­tno neprijateljstvo, nakon što joj se dopusti obrana i zastupanje, budući da je pod prisegom rekla da tu osobu/e ne poznaje. No, odgovori li potvrdno, valja je ispitati zna li, ili je čula da je ta osoba izvodila neke vradžbine protivne kršćanskoj vjeri. Odgovori li potvrdno i opiše li što je ta osoba učinila, neka ju se upita je li joj ona prijatelj ili neprijatelj. Na to će optužena odgovoriti da joj je ta osoba prijatelj, jer se iskaz takvog svjedoka ne smatra posve vjerodostojnim. Uslijed toga optuže­na poslije neće moći pod prisegom i preko svoga branitelja, iznijeti pri­govor da joj je ta osoba neprijatelj, jer je prethodno već rekla suprotno. Ali, odgovori li da o toj osobi ne zna ništa, neka se ponovno pita je li joj ona prijatelj ili neprijatelj, na što će optuženica odgovoriti da joj je prijatelj, jer je uzaludno pozivati se na neprijateljstvo osobe o kojoj ni­šta ne zna. Stoga će odgovoriti: 'Prijateljica sam mu, ali ne bih prešutjela ono što o njemu znam.' Stoga se poslije neće moći pozivati na neprija­teljstvo te osobe. Ili će, možda, od početka navoditi razloge njezina

neprijateljstva, uslijed čega se mora barem dijelom uvažiti braniteljev prigovor.

Prema petom načinu, branitelju ili optuženici se uručuje prijepis postupka bez imena doušnika. Optuženica će u tom slučaju, vjerojatno točno pretpostaviti tko je dao koji iskaz protiv nje. Ako pritom kaže: 'Ta i ta osoba mi je smrtni neprijatelj i spremna sam to dokazati pomoću svjedoka', sudac mora utvrditi je li imenovana osoba navedena i u popisu. A budući da je rekla da je to spremna dokazati pomoću svjedoka, sudac će te svjedoke ispitati i istražiti uzrok neprijateljstva, nakon što se u tajnosti savjetovao s učenim i starijim ljudima neprijeporne mudro­sti i razboritosti. Otkrije li dovoljno razloga za smrtno neprijateljstvo, odbacit će taj dokaz i pustiti zatvorenicu, osim ako protiv nje nisu izne­sene neke druge teške optužbe, koje se osnivaju na iskazima prisegnutih svjedoka.

Ta peta metoda je veoma uobičajena, a praksa je pokazala da vje­štice iz prijepisa postupka, veoma brzo pogađaju tko ih je potkazao. A budući da se u takvim slučajevima veoma rijetko utvrđuje stvarno postojanje motiva smrtnog neprijateljstva, osim ako ono ne proizlazi iz vještičjih zlih djela, sudac na opisan način lako može donijeti odluku. Valja, osim toga, istaknuti da se doušnici često žele osobno suočiti s vješticom, i izravno je optužiti da ih je začarala.

Postoji još jedan način kojemu sudac može pribjeći, kada se čini da druge metode, osobito prve četiri, suviše odišu prepredenošću i obmanom. Naime, da zadovolji savjesne, i od sebe otkloni svaki mogući prijestup, neka sudac postupi na sljedeći način, nakon što je gore spomenutim načinima utvrdio da između svjedoka i optuženice ne postoji smrtno neprijateljstvo, pa želi ukloniti sve osnove za pritužbu, i uz savjeto­vanje sa svojim pomoćnicima donijeti konačnu odluku. Neka optuže­noj ili njezinu branitelju uruči prijepis postupka bez imena svjedoka ili doušnika. A, budući da optuženica osniva svoju obranu na tvrdnji da ima smrtne neprijatelje, pri čemu je možda navela i razloge tog neprija­teljstva, bez obzira podudaraju li se s njezinim tvrdnjama činjenice ili ne, neka se sudac savjetuje s mudrim i učenim ljudima (ako takvi postoje) ili, barem, s čestitim i uglednim osobama (jer to je smisao odredbe koju smo često navodili), kojima će, na njegov zahtjev, bilježnik ili pisar pročitati prijepis čitavog postupka od početka do kraja, i obznaniti ime­na svjedoka, ali pod prisegom tajnosti. Pri tome neka ih prvo pita jesu

li spremni položiti takvu prisegu, jer im se u suprotnom ta imena ne smiju obznaniti.

Potom neka ih izvijesti, kako je na određen način istraživao navodno neprijateljstvo, te da nije utvrdio vjerodostojnost te činjenice i neka ih pozove da, ako žele, postupe na jedan od sljedećih načina: da donesu odluku treba li odbaciti iskaz nekog od svjedoka radi postojanja motiva osobnog neprijateljstva, ili da odaberu tri, četiri ili pet osoba iz toga grada ili sela, koje su najbolje upućene u odnos između optuženice i doušnika, koji neće biti nazočni tom savjetovanju, te neka im objave imena optu­ženice i svjedoka, no bez odavanja sadržaja iskaza, i potom neka odluče o tom pitanju. Odluče li se za prvi način postupanja, neće moći odbaciti nijedan iskaz svjedoka, budući da se već sudac poslužio tim načinom istraživanja, no druga ga metoda posve zaštićuje i oslobađa svih neugod­nih sumnji. Stoga se sucu preporučuje ta druga metoda, u slučaju kada je optužena uhićena u stranom gradu ili zemlji. Navedene su metode dostatne za utvrđivanje postojanja motiva osobnog neprijateljstva.

TRINAESTO PITANJE

O točkama koje sudac mora razmotriti prije službenog

ispitivanja u mjestu pritvora i mučenja. Osma radnja.

Sljedeća je radnja suca nedvosmislena. Naime, pravda zahtijeva da se vještica osudi na smrt samo na temelju presude, koja se osniva na

njezinom priznanju. Ovdje, međutim, razmatramo slučaj osobe za koju se smatra da je nedvojbeno obuzeta herezom, na temelju jednog od dva izložena razloga u Prvom pitanju, naime, neposrednog ili posrednog činjeničnog dokaza, ili na temelju vjerodostojnih iskaza svjedoka. U tom se slučaju optužena podvrgava ispitivanju i mučenju, radi ishođenja njezina priznanja o zločinima.

Radi boljeg objašnjenja te materije, opisat ćemo poznati slučaj koji se dogodio u Spiresu. Jedan se čestiti čovjek cjenkao s nekom ženom, no kako nije htio pristati na njezinu cijenu robe, srdita žena mu je za­prijetila: "Uskoro ćeš požaliti što nisi pristao." A vještice običavaju govoriti na takav ili sličan način, kada žele začarati neku osobu pogle­dom. Čovjek, koji se s pravom na nju naljutio, osvrne se preko ramena da vidi s kakvom je namjerom izgovorila te riječi. I, gle! Istoga je tre­nutka bio začaran tako da su mu se usta nakazno iskrivila do vrhova

ušiju, te ih nikako nije mogao povući, već su dugo nakon toga ostala tako iskrivljena.

To je pred sucem izneseno kao neposredan činjenični dokaz. Posta­vlja se pitanje, treba li se navedena žena smatrati očito obuzetom ča-robnjačkom herezom. Vrijedi odgovoriti riječima sv. Bernarda, koje smo gore naveli, da postoje tri načina kojima se to može utvrditi, premda se te tri okolnosti ne trebaju u cijelosti podudarati, već je za dokazivanje dovoljna samo jedna od njih, naime, činjenični dokaz, iskaz pouzda­nih svjedoka ili njezino priznanje.

Međutim, posredan činjenični dokaz se razlikuje od neposrednog do­kaza. Premda nije tako presudan, osniva se na riječima i djelima vje­štica, kako je pokazano u Sedmom pitanju, i prosuđuje se s obzirom na čarobnjaštvo, čiji učinci nisu tako izravni, već slijede nakon proteka od­ređenog vremena od izgovaranja prijetnje. Iz toga možemo zaključiti da je to slučaj s onim vješticama koje su bile optužene, i nisu se uspjele obraniti (ili se nisu mogle braniti, jer im je to pravo bilo uskraćeno, a to stoga što ga nisu ni zahtijevale). Sada nam, međutim, valja razmotriti kako sudac mora postupiti prilikom ispitivanja optuženice s ciljem isho­đenja priznanja, tako da se protiv nje može konačno izreći smrtna kazna.

S obzirom na to, a radi velikih poteškoća prouzročenih šutnjom vje­štica, sudac mora obratiti pozornost na nekoliko točaka, koje ćemo razmotriti u nekoliko poglavlja.

Prije svega, sudac ne smije ishitreno podvrgnuti vješticu ispitivanju, već mora obratiti pozornost na neke od sljedećih znakova. Naime, mora se uzdržati od ishitrenosti iz sljedećega razloga: osim ako Bog, posredstvom dobrog anđela, ne prisili vraga da prestane pomagati vješti­ci, ona će biti toliko neosjetljiva na muke torture, da će radije pustiti da joj trgaju udove, nego da prizna istinu.

Međutim, mučenje se ne smije zanemariti, i to stoga što nisu sve vje­štice obdarene takvom moći, a katkad im i sam Vrag, bez posredovanja dobrog anđela, dopušta da priznaju. Čitatelj se radi boljeg razumijevanja rečenog, upućuje na Drugi dio ove knjige, gdje se govori o tome kako vještice štuju vraga.

Naime, vrag dopušta nekim vješticama da mu iskažu štovanje tek nakon proteka šest, osam ili deset godina, nakon čega mu se predaju dušom i tijelom. Druge, pak, iskazuju počast vragu u trenutku odricanja vjere. A vrag to dopušta, jer tijekom toga razdoblja može ustanoviti je li

se vještica odrekla vjere samo riječju, a ne i srcem, te hoće li i njemu na takav način iskazivati počast.

Naime, vrag ne može saznati unutarnje misli srca, već ih može sa­mo naslutiti na temelju vanjskih znakova, kako smo pokazali u Prvom dijelu ove knjige, gdje razmatramo pitanje mogu li demoni navesti ljud­ska srca na mržnju ili ljubav. A vještice su, u nadi da će priznanjem steći oprost, zavele mnoge, potaknute nekom potrebom ili siromaštvom, da se u cijelosti ili dijelom odmetnu od vjere. Upravo takve vrag napušta svojom voljom, bez prinude dobrog anđela, i stoga one spremno prizna­ju svoje zločine, dok druge, koje su se dušom predale vragu, uživaju njegovu zaštitu i ustraju u svojoj šutnji.

To je jasan odgovor na pitanje zašto neke vještice spremno prizna­ju svoje zločine, dok druge to ni pod kojim uvjetima ne žele učiniti. Naime, u prvom slučaju, vrag napušta vještice svojom voljom, a ne Božjom prinudom, kako bi vremenitom nesrećom i strašnom smrću, natjerao u očaj one, čijim dušama nije uspio zavladati. Jer, iz njihovih sakramentalnih ispovijedi jasno se vidi, da nikada nisu dobrovoljno slu­šale vraga, već da ih je on prisiljavao da izvode čarobnjačke radnje.

Poznato je i da su se neke vještice, nakon priznanja svojih zločina, pokušale ubiti gušenjem ili vješanjem10. A na to ih potiče Protivnik, kako im Bog ne bi udijelio oprost sakramentalnom ispoviješću. To se

10) 'Vješanje.' Zabilježeno je mnogo takvih slučajeva. Godine 1597., škotski je čarobnjak Playfair, nakon što je čarobnjaštvom ubio lorda Lothiana, bio 'uskoro uhićen i utamničen u zvoniku crkve u Dalkeithu, te je ondašnjem svećeniku, gosp. Archibaldu Simsonu, ispovijedio mnoga druga opaka djela koja je počinio, a za koju je ispovijed saznao Robert, earl od Lothia­na, sin mojega gospodara, koji je naredio nekim osobama, kojima je bilo dopušteno razgova­rati sa zatvorenikom, da ga noću posjete, pri čemu su ga ujutro pronašli mrtvog obješenog o vrhove svojih hlača, ali se nikada nije istražilo tko je to učinio.'

Alice Gooderidge, vještica iz Derbyshirea koja je osuđena 1597., 'trebala je biti pogubljena, ali ju je onaj njezin duh ubio u zatvoru.' Godine 1618., čarobnjak iz Irvinea, John Stewart: 'smješten je u zatvor do dana ispitivanja ... i kako bi ga spriječili da na sebe digne ruku, pred tamnicu mu postave naoružanu stražu.' Posjetila su ga dva svećenika koji su ga pozivali na pokajanje, i činio se veoma skrušenim, te je priznao svoja čarobnjačka zlodjela. Međutim, gotovo neposredno nakon njihova odlaska: "Dva su ga zatvorska stražara pronašla zadavljena i obješena o kuku na vratima pomoću strune od konoplje (navodno izvučene iz njegove odjeće ili kape)dugačke dva pedlja, dok je koljenima jedva doticao tlo, te su ga, tek izdahnuloga, iznijeli odatle. Premda je učinjeno sve kako bi ga se vratilo u život, on nije oživio, nego je tako okončao potpomognut od svoga gospodara, đavla". Godine 1649., gospoja Henderson iz Pittahra: 'koju mnogi potkazivahu kao vješticu, uhićena je i odvedena u Edenbroughe, gdje je zatvorena u strogo čuvanoj tamnici; nakon što je neko vrijeme provela u tamnici, jednoga su je jutra pronašli mrtvu, premdaje te večeri bila čila i zdrava. Pretpostavilo se, a mnogi tako govorahu, da je digla ruku na sebe, tako što se objesila ili otrovala."

poglavito događa vješticama koje nisu dobrovoljno radile za vraga, premda se to može dogoditi i njegovim dobrovoljnim pomoćnicama, nakon što su priznale svoje zločine. No, u tom slučaju je vrag prinuđen napustiti vješticu.

Na kraju možemo reći da je jednako teško ili čak teže, prisiliti vješti­cu da govori istinu, nego istjerivati vraga egzorcizmom. Stoga sudac ne smije nesmotreno pribjeći takvom ispitivanju, osim ukoliko treba izreći smrtnu kaznu, kako je gore rečeno. U tom slučaju mora postupati veoma oprezno, kako ćemo pokazati, a prvo ćemo govoriti o načinu na koji se vještice osuđuje na takvo mučenje.

ČETRNAESTO PITANJE

O načinu na koji optuženu treba osuditi na ispitivanje, i kako se to ispitivanje treba

provesti prvi dan, te smije li joj se obećati da će biti pošteđena smrti. Deveta radnja.

Sudac potom treba izreći sljedeću presudu: "Mi, sudac i prisjednici, uzevši u obzir i ocijenivši sve pojedinosti postupka što ga vodimo

protiv tebe, N. N., iz toga i toga mjesta, te i te biskupije, ustanovili smo, nakon pomnog ispitivanja svih točaka, da si u svojim iskazima koleblji­va, jer, primjerice, kažeš da nisi izrekla te i te prijetnje u zloj namjeri, premda postoje različiti dokazi, koji nalažu da te podvrgnemo ispiti­vanju na mukama. Stoga, da istina bude obznanjena iz tvojih usta, i da svojim riječima ne uvrijediš suca, izjavljujemo i presuđujemo da ćeš

Iz zapisa o suđenjima u Renfrewshireu (1697.) saznajemo da je John Reid, znameniti ča­robnjak iz Bargarrana: "nakon priznanja, sa prozora svoje tamnice zazove podvornika Scotta i zamoli ga neka pripazi na njegova staroga druga Angusa Forrestera, zatočena u istome zatvoru. Na to čuvari upitahu Johna hoće li ga biti strah samome u tamnici kada ga oni napuste navečer u petak, 21. svibnja ili, pak, želi društvo, a on im odgovori da se ničega ne boji. Tako ga osta­više do subote prijepodne, kada su ga pronašli u ovome položaju, naime, sjedio je na stolcu na ognjištu, pri čemu su mu stopala bila na tlu, tijelo mu bijaše ispruženo, a ramenima je do­dirivao vrh kamina, dok mu je oko vrata bio svezan njegov vlastiti rubac (čiji je čvor bio odos­traga), privezan oko maloga štapa koji je izbijao iz rupe iznad nadvoja kamina. Budući da su stražari, osobito John Campbel, kirurg kojega su pozvali, odmah uočili uobičajen sjedeći po­ložaj u kojemu se nalazio, te rubac oko njegova vrata koji nije bio svezan poput omče, nego jednostavno i prilično nepravilno, a štap nije mogao podnijeti težinu njegova tijela ili koprca-nje, stoga to nije moglo dovesti do smrti, zaključili su da to nije mogao sam učiniti, nego uz pomoć nekog čudesnog posrednika, osobito uzme li se u obzir da su vrata bila zaključana, a preko prozora stavljena daska koje ondje nije bilo u noći kada su ga stražari napustili."

na današnji dan, u taj i taj sat, biti podvrgnuta ispitivanju i mučenju. Ova je osuda izrečena, itd."

S druge strane, kako smo naprijed izložili, sudac možda neće biti voljan predati optuženicu na ispitivanje, ali je može zadržati u zatvoru sa sljedećim ciljem. Naime, neka pozove njezine prijatelje i izvijesti ih, da će optužena izbjeći smrtnu kaznu, premda će biti na drugi način kažnjena, prizna li istinu, te neka ih opomene da je pokušaju uvjeriti na priznanje. Jer, duboko razmišljanje, bijeda zatvora i opetovani sav­jeti od strane čestitih ljudi, često navode optuženicu da prizna istinu.

Ustanovili smo da su takvi savjeti veoma ohrabrivali vještice, da su u znak otpora, pljuvale na zemlju kao da pljuju đavlu u lice, govoreći: "Odlazi, prokleti đavle! Učinit ću što je pravo!", a nakon toga su priznale svoje zločine.

No, ako sudac vjeruje da optužena poriče istinu, nakon što ju odre­đeno razdoblje drži u neizvjesnosti, iznova odgađajući dan ispitivanja, te je često izlaže savjetima i uvjeravanjima, tada je treba podvrgnuti ispiti­vanju, ali pod umjerenim mučenjem, bez prolijevanja krvi, jer se zna da su ispitivanja pod mukama varljiva i, kako je spomenuto, često neu­činkovita.

A način na koji treba započeti takvo ispitivanje je sljedeći. Dok se službenici (odnosno, krvnik i pomoćnici) pripremaju za ispitivanje, neka se optužena skine. Ako je žena, neka je druge čestite žene dobra glasa, odvedu u zatvoreničke ćelije i ondje s nje skinu odjeću. A to stoga da se utvrdi ima li u svojoj odjeći ušiveno kakvo čarobnjačko oruđe, koje prema uputama demona vještice često izrađuju od udova nekrštene djece, kako bi tu djecu lišile blaženstva. Nakon što se takvi predmeti uklone, sudac će je osobno, ili uz pomoć drugih čestitih ljudi i gorljivih vjernika, poticati da dobrovoljno prizna istinu. A odbije li priznati, sudac neka naloži službenicima da je svežu užetom i postave na neku od sprava za mučenje. I neka to poslušno odmah učine, no ne suviše oduševljeno, nego radije kao da ih ta dužnost uznemiruje. Nakon toga okrivljenicu treba, na nečiju usrdnu molbu, ponovno osloboditi i povući na stranu, te neka se iznova pokuša uvjeriti da prizna, pri čemu je treba upozoriti da će tako izbjeći smrtnu kaznu.

Ovdje se postavlja pitanje je li sucu dopušteno obećati život optu­ženici, kojoj je krivnja dokazana njezinom ozloglašenošću, iskazima svjedoka i činjeničnim dokazom, pa nedostaje samo njezino osobno priznanje, jer priznanje zločina za sobom povlači smrtnu kaznu.

Odgovaramo da različiti ljudi o tome misle različito. Neki, naime, smatraju da se optuženoj, koja je na veoma zlu glasu i ako se na temelju nepobitnog dokaza tereti teškom sumnjom, i ako sama predstavlja ve­liku opasnost time što je bila učiteljica drugih vještica, može obećati očuvanje života pod sljedećim okolnostima: da će biti osuđena na do­životnu tamnicu uz vodu i kruh, pod uvjetom da pruži dokaz, koji će dovesti do osude drugih vještica. Ali, ta kazna utamničenja joj se ne smije u takvom slučaju priopćiti, nego joj se treba prividno obećati da će se kazniti nekom pokorom, primjerice, progonstvom ili na neki drugi način. A nema sumnje da se na životu trebaju održati ozloglašene vještice, oso­bito one koje se služe čarobnjačkim lijekovima, i koje supersticioznim radnjama liječe začarane, i to zato da pomažu začaranima i potkazuju druge vještice. Ali, budući da je đavao lažljiv, ne treba se zadovoljiti njihovom izjavom i na njoj osnivati osudu, osim ako tu stvar potvrđuju i činjenični dokazi, kao i iskaz svjedoka.

Drugi, pak, smatraju da joj se, u slučaju da je bačena u tamnicu, neko vrijeme mora obećavati da će joj život biti pošteđen, a potom je nakon određenog razdoblja, treba spaliti.

Prema trećem stajalištu, sudac može okrivljenici mirne duše obeća­ti život, ali na takav način da se nakon toga rastereti izricanja presude, prepuštajući tu dužnost drugome sucu.

Čini se da prvi od tih načina ima mnoge prednosti, s obzirom da bi mogao koristiti začaranima. Ali, čarobnjaštvo nije dopušteno suzbijati protučarobnjaštvom (kako smo pokazali u prvom i uvodnom pitanju ovoga, Trećeg dijela), premda se općenito smatra da je dopušteno ukla­njati čarolije beskorisnim i supersticioznim sredstvima. Međutim, isku­stvo, praksa i velika raznolikost takvih slučajeva, sucima će biti mnogo vrjedniji od nekog umijeća ili nauke. Stoga se rješenje tog pitanja pre­pušta sucima. Ipak, iskustvo nas je podučilo, da bi mnogi priznali is­tinu kada pred time ne bi uzmicali zbog straha od smrti.

Ali, kada ni prijetnje ni takva obećanja ne uvjere okrivljenicu da prizna istinu, krvnik i njegovi pomoćnici moraju izvršiti izrečenu pre­sudu, i optuženicu podvrgnuti ispitivanju, ali ne na nov ili poseban, već na uobičajen način, lakše ili teže, sukladno prirodi njezinih zločina. Tijekom ispitivanja o svakoj pojedinoj točki, okrivljena se ima često i iznova podvrgavati mučenju, počinjući s najlakšim metodama, jer sudac ne smije suviše hitriti s onim teškim. A bilježnik treba taj postupak

bilježiti u zapisnik: kako je muče, pitanja koja joj se postavljaju i nje­zine odgovore.

Ovdje treba istaknuti da se okrivljenicu, koja prizna pod mučenjem, treba odvesti na neko drugo mjesto kako bi se iznova saslušala, da se utvrdi da priznanje nije dala samo radi mučenja.

Sljedeća radnja koju sudac treba poduzeti, sastoji se u tome da ok­rivljenicu, koja nije priznala pod umjerenim mučenjem, postavi na druge sprave i kaže joj da će ih morati izdržati ako ne prizna istinu. Ako se ni na taj način ne može zastrašiti i navesti na priznanje, ispiti­vanje će se nastaviti drugoga ili trećega dana, ali ne toga dana, osim ako se ne pojave neke nove indicije o mogućem uspjehu.

A presuda se izriče u prisutnosti optužene i to na sljedeći način: "Mi, gore spomenuti sudac, određujemo da se tebe N. N., toga i toga dana, nastavi ispitivati pod mukama, kako bi istina proizašla iz tvojih vlastitih usta." Bilježnik će sve to staviti u zapisnik.

Unutar utvrđenog razdoblja, sudac će osobno ili preko drugih čestitih ljudi, okrivljenicu poticati i uvjeravati da prizna istinu gore opisanim načinom, obećavajući joj da će joj poštedjeti život, čini li se to korisnim.

Sudac neka pazi i na to, da tijekom toga razdoblja okrivljenicu ne­prestano čuva straža, jer bi je inače đavao mogao posjetiti i navesti da na sebe digne ruku. No, đavao bolje od ikoga zna hoće li okrivljenicu napustiti svojom voljom, ili će ga na to prisiliti Bog.

PETNAESTO PITANJE

O nastavku ispitivanja pod mučenjem, i o varkama i znakovima na temelju kojih sudac može prepoznati

vješticu, te kako se treba zaštititi od njezinih čarolija. O tome kako ih treba obrijati na mjestima na kojima običavaju skrivati đavolje krinke i obilježja, uz izla­ganje različitih načina sprječavanja njihove uporne

šutnje i odbijanja priznanja. Deseta radnja.

Unastavku ispitivanja pod mučenjem, sudac valja postupiti na slje­deći način. Prije svega treba imati na umu da, kao što svi lijekovi

ne mogu pomoći u ozdravljenju svih organa, već se svaki pojedini organ liječi drukčijim lijekom, tako se ni svi heretici ili optuženi za he­rezu, ne mogu podvrgnuti istom načinu ispitivanja i mučenja, s obzi-

rom na optužbe koje su protiv njih iznesene, već se, sukladno njihovoj različitoj naravi i osobnosti, primjenjuju različite metode. Tako kirurg odstranjuje trule udove, a šugave se ovce odvajaju od zdravoga stada. Mudri se, pak, sudac neće ograničiti samo na jedno nepromjenjivo pra­vilo u ispitivanju vještice obdarene čarobnjačkom moći šutnje, koju nije kadar suzbiti. Jer, naviknu li se sinovi tame na jedno opće pravilo, uspješnije će ga izbjegavati kao dobro poznatu zamku postavljenu radi njihova uništenja.

Stoga će mudri i revni sudac iskoristiti priliku, i odabrati svoj način ispitivanja sukladan odgovorima ili iskazima svjedoka, ili će se, pak, voditi svojim prethodnim iskustvom ili prirođenom domišljatošću, te poduzeti sljedeće mjere opreza.

Želi li saznati je li optužena začarana čarobnjaštvom šutnje, neka obrati pozornost na to, može li plakati u njegovoj prisutnosti ili samo pod mukama. A riječi drevnih mudraca, kao i naše osobno iskustvo, podučilo nas je da je to najsigurniji znak, jer se ustanovilo da vještica neće moći plakati, čak i kada ju se najusrdnije preklinje, premda će i-zrazom lica odavati prividnu tugu, tako što će obraze i oči premazati slinom da izgleda kao da plače. Stoga je svi prisutni trebaju pozorno promatrati.

Prilikom izricanja kazne, sudac ili svećenik je može na sljedeći na­čin preklinjati da pusti iskrene suze, ako je nedužna, ili da se uzdrži od lažnih suza. Naime, neka položi svoju ruku na glavu optužene i kaže: "Preklinjem te gorkim suzama koje je naš Spasitelj, Gospodin Isus Krist prolio po Križu za spasenje svijeta, i gorućim suzama koje je te večeri nad Njegovim ranama prolijevala presveta Djevica Marija, Njegova Majka, i svim suzama11 koje su na ovome svijetu prolili sveci i izabra­nici Božji, sa čijih je očiju sada izbrisao sve suze kako bi ti mogla plaka­ti ako si nedužna, te da ne pustiš nijednu suzu ako si kriva. U ime Oca, Sina i Duha Svetoga, Amen."

11) 'Suze.' Dobro su poznate prekrasne molitve posvećene Svetim suzama Našega Gospo­dina. Premonstratenzi, primjerice, služe misu 'De Lacryma Christi'.

Naša Gospa od suza, Santa Maria delle Lagrime, zaštitnica je grada Spoleta, jer su iz slike Naše Gospe, koja se nalazila na zidu kuće Diotallevija d'Antonija, potekle obilne suze. Pred tom čudesnom slikom mnogi su primili milost i zaštitu. Na tome je mjestu u kolovozu 1485., podignuta kapelica u kojoj se svaki dan služi sveta misa. Dana 27. ožujka 1487., počela je iz­gradnja velike bazilike, koja je nakon dovršenja, 8. kolovoza 1489., povjerena olivetancima.

A iskustvo je pokazalo da su vještice kadre manje plakati što ih se više preklinje, bez obzira koliko se trude ili premazuju obraze slinom. Ipak, događa se da poslije, u odsutnosti suca i ne na mjestu mučenja, uspijevaju plakati pred svojim uzničarima.

Što se, pak, tiče razloga zbog kojega vještice ne mogu plakati, tvrdi se da su suze jedna od najvećih milosti koja se udjeljuje pokajniku. Jer, sv. Bernard nam kazuje da suze skrušenih mogu prodrijeti do neba i nad­vladati nesavladivo. Stoga nema nikakve dvojbe da vrag od njih zazire, i da ih svim svojim silama nastoji obuzdati i tako spriječiti vješticu da se pokaje.

Međutim, neki bi mogli reći da vrag u svojoj podmuklosti, i uz privolu Božju, može dopustiti vještici da plače, jer je ženama svojstveno da budu plačljive, tugaljive i prijetvorne. A kako su nedokučivi sudovi Božji, odgovaramo da u tom slučaju optuženicu valja osloboditi, ne mo­že li se na koji drugi način osuditi, naime, na temelju iskaza svjedoka, činjeničnog dokaza, te ozbiljne ili teške sumnje. Ali, ako se na temelju iskaza svjedoka o njezinu lošem glasu, tereti lakom sumnjom, naredit će joj se da se odrekne čarobnjačke hereze, kako ćemo opisati na mje­stu, gdje govorimo o drugom načinu izricanja presude.

Sudac i svi prisjednici moraju se pridržavati i druge mjere opreza, i to ne samo na ovom stupnju ispitivanja, već tijekom čitavog postupka. Naime, ne smiju dopustiti vještici da ih tjelesno dodiruje, osobito svo­jim golim rukama ili dlanovima, radi čega uvijek sa sobom moraju no­siti sol posvećenu na Cvjetnu nedjelju i blagoslovljeno bilje. A ti se predmeti mogu pohraniti u posvećenom vosku12, i nositi oko vrata, kako smo pokazali u Drugom dijelu, kada smo raspravljali o lijekovima pro­tiv slabosti i bolesti prouzročenih čarobnjaštvom. O njihovoj čudesnoj zaštitnoj moći ne svjedoče samo vještice, već se u nju uvjerila i Crkva, koja egzorcira i blagoslivlja te predmete upravo u tu svrhu, kako se vidi iz ob­reda egzorcizma kada je rečeno: "Radi istjerivanja đavolje moći, itd."

No, ne smije se misliti da će se zaštititi samo sprječavanjem tjelesnog dodirivanja zglobovima ili udovima, jer su vještice katkad kadre, uz Božje dopuštenje i vražju pomoć, začarati suca pukim zvukom riječi koje izgovaraju, osobito kada su podvrgnute mukama.

12) 'Posvećeni vosak.' 'Agnus Dei', voštana medaljica s utisnutim likom jaganjca, koji u određene dane blagoslivlja Sveti otac. Te 'Agnus Dei' se mogu nositi oko vrata ili mogu služiti kao molitveni predmeti, i smatraju se blagoslovinama.

Iz iskustva znamo da su neke vještice u zatvoru uporno dodijavale svojim uzničarima, moleći ih da im dopuste da pogledaju suca prije nego li on njih pogleda. Tim su pogledom uspijevale utjecati na njegov ili umove prisjednika, koji stoga prema njima više nisu osjećali srdžbu, te su odustajali od mučenja i puštali ih na slobodu. O tome istinito svje­doči onaj, koji to zna iz osobnoga iskustva, i stoga neka im se ne dopusti činiti takve radnje!

Suci se pozivaju da ne zaziru od takvih mjera opreza i zaštite, jer, zanemaruju li takva upozorenja, riskiraju kaznu vječnoga prokletstva. Naš je Spasitelj rekao: "Da nisam došao i da im nisam govorio, ne bi imali grijeha; no sada nemaju izgovora za svoj grijeh."13 Stoga neka se suci zaštite na opisan način, sukladno crkvenim propisima.

Nadalje, neka se vještica privodi leđima okrenuta sucu i prisjednicima. I neka se sudac, ne samo u ovom, već i u prethodnim i svim potonjim stupnjevima postupka, prekriži i hrabro joj pristupi, pa će uz Božju po­moć, ta stara Zmija biti nadvladana. A neka nitko ne pomisli da je su-persticiozno privoditi vješticu unatrag, jer, kako smo često ukazivali, kanonisti dopuštaju i mnoge druge radnje za zaštitu protiv čarobnjaštva, i uvijek ističu da je dopušteno praznovjerje suzbijati praznovjerjem.

Treća neophodna mjera opreza u ovoj desetoj radnji, jest uklanjanje svih dlaka s tijela optuženice. Tomu je razlog isti kao i u slučaju svla­čenja odjeće s optuženice, koji smo naprijed spomenuli. Naime, vještice običavaju u svojoj odjeći ili kosi, pa čak i na najskrovitijim dijelovima svoga tijela, koja ovdje ne smijemo imenovati, skrivati neke supersti-ciozne predmete.

Može se, međutim, prigovoriti da je i bez takvih čarolija vrag kadar toliko otvrdnuti vještičino srce, da ona nikada neće priznati svoje zločine. To se često pokazalo i u slučaju drugih zločinaca, koji su odbijali prizna­ti čak i pod najvećim mukama, usprkos činjeničnom dokazu i iskazu svjedoka. Odgovaramo da vrag uistinu može prouzročiti takvu muča-ljivost bez primjene kakvih čarolija, ali je skloniji primjenjivati ih s ciljem uništenja duša, i veće uvrede Božanskog Veličanstva.

To se može objasniti na primjeru vještice iz grada Hagenaua, koju smo spomenuli u Drugom dijelu ove rasprave. Ona se običavala kori­stiti tim darom šutnje14 na sljedeći način: ubila je prvorođence koje još

13) 'Grijeh.' Evanđelje po Ivanu, 15:22

nije bilo kršteno, te ga potom ispekla zajedno s nekim drugim tvarima, koje ovdje nije mudro spomenuti, i tu je smjesu samljela u prah i pepeo. Nosi li neka vještica ili zločinac sa sobom neku od tih tvari, nikada neće moći priznati svoje zločine.

Jasno je, međutim, da ni stotine tisuća djece ubijeno na takav način, nema prirođenu moć obdarivanja neke osobe takvom moću šutnje. Ali, svaka razumna osoba će razumjeti, da se vrag koristi takvim sredstvima radi uništenja duša i uvrede Božanskog Veličanstva.

Nadalje, može se reći, da takvu moć šutnje veoma često pokazuju zločinci/ke koji nisu vješci/vještice. U svezi toga odgovaramo da ta moć šutnje može proizaći iz tri uzroka. Prvo, uslijed naravne otvrdnutosti srca, jer neki su ljudi mekoga srca ili čak slabog duha, pa mogu pod najlakšim mukama priznati čak i ono što nije istina. Drugima je, pak, srce toliko otvrdnuto, da ni pod najvećim mukama neće priznati istinu. To osobito vrijedi u slučaju onih koji već imaju iskustva s mučenjem, pa ne priznaju čak ni kada im ruke nenadano istežu i iskrivljavaju.

Nadalje, ta moć može proizlaziti iz nekog čarobnjačkog predmeta koji osoba, kako smo rekli, skriva u svojoj odjeći ili dlakama na tijelu. A ne skriva li zatvorenik na sebi takve predmete, tom ga moći mogu obdariti druge vještice, bez obzira koliko su od njega udaljene. Tako se jedna vještica iz Issbruga hvastala, kako može tako začarati nekog za­tvorenika samo uz pomoć jedne niti iz njegove odjeće, da ni pod najve­ćim, pa čak i smrtnim mukama, neće ništa priznati. Dakle, odgovor na taj prigovor je jasan.

Kako se, međutim, može objasniti slučaj koji se dogodio u ratisbon-skoj biskupiji? Neki heretici su bili osuđeni na temelju svojih priznanja, kao okorjeli i otvoreni zagovornici takvog nevjerništva. A kada su bili stavljeni na lomaču, vatra ih uopće nije ozlijedila. Stoga je donesena nova presuda kojom su kažnjeni smrću utapanjem, no također neuspješno.

14) 'Dar šutnje.' De Lancre, u djelu 'Tableau de l'inconstance des mauvais anges et demons' (Pariz, 1612.), piše: "Pourne confesser iamais le secret del 'escole, onfaict au sabbat une paste de millet noir, avec de la poudre du foyer de quelque enfant non baptise qu 'on faict secher, puis meslant cette poudre avec ladicte paste, elle a cette vertu de taciturnite; si bien que qui en mange ne confesse iamais. " Pet vještica iz Forfara, među kojima je bila i Helen Guthrie, 1661. su iskopale tijelo nekrštenog djeteta, pokopanog na crkvenom groblju pokraj jugoistočnih vrata: "i uzele nekoliko dijelova tijela, stopala, ruke, dio glave i dio bedra, te od njih napravile pitu, vjerujući da će, ako je pojedu, zadobiti moć da nikada ne priznaju svoja čarobnjaštva."

Taj je slučaj izazvao sveopću sablazan, pa su neki čak počeli vjerovati u istinitost te hereze, radi čega je biskup zapovjedio trodnevni post. Nakon tog posta se ustanovilo da su heretici ušili pod kožu svojih ruku čarobni talisman. Nakon što je taj predmet otkriven i uklonjen, bili su spaljeni na lomači. Neki govore da je jedan nekromant saznao tu tajnu od vraga i potom je odao drugima. Ali, bez obzira kako su tu tajnu saznali ostali, gotovo je sigurno daje vrag, koji uvijek spletkari radi potkopavanja vjere, bio božanskom snagom prisiljen razotkriti tu tajnu.

Iz navedenoga se može vidjeti, kako sudac treba postupati u takvom slučaju. Naime, prije svega se mora osloniti na Božju zaštitu, te mo­litvama i postom pobožnih ljudi, otkloniti takvo vražje djelo od vještica, kada ih se ne može pod mukama prisiliti na priznanje, čak i nakon što je s njih skinuta sva odjeća, i s tijela im uklonjene sve dlake.

U nekim se krajevima Njemačke, međutim, to brijanje, osobito skri­venih dijelova tijela, smatra prilično neumjesnim, pa ga mi inkvizitori ne primjenjujemo. Ipak, običavamo optuženicama brijati glavu i stavljati komadić posvećenog voska u kalež s blagoslovljenom vodom, koju im, zazivajući Presveto Trojstvo, dajemo da piju tri puta na prazan želudac. A, milošću Božjom, na takav smo način mnoge prisilili na priznanje. U drugim, pak, zemljama inkvizitori nalažu da se uklone sve dlake s tijela vještice. Komski nas je inkvizitor prošle godine izvijestio, da je 1485. zapovjedio spaljivanje četrdeset jedne vještice, nakon što su im bila obrijana tijela. To se dogodilo u okolici grofovije Burbije, pozna­tij i pod imenom Wormserbad, u zemljama austrijskog nadvojvode, u smjeru Milana.

Može se, nadalje, postaviti pitanje je li u slučaju, kada svi drugi nači­ni za suzbijanje vještičine šutnje zakažu, dopušteno uteći se savjetu vra­čara koje su kadre liječiti začarane. Odgovaramo da, bez obzira na ono što se dogodilo u Ratisbonu, najusrdnije opominjemo u ime Gospodina, da nitko, bez obzira koliko to slučaj zahtijeva, ne pribjegava savjetu vračara u ime Države. A to stoga što se time Božanskom Veličanstvu nanosi velika uvreda, jer nam na raspolaganju stoje mnoga druga sred­stva, kojima možemo prisiliti vještice na priznanje i tako ih predati lo­mači. A, pokažu li se takvi načini uzaludnima, Bog će u međuvremenu vješticu kazniti nekom drugom smrću.

Naime, dostupna su nam i sljedeća sredstva, kojima možemo suz­biti takvu moć šutnje. Prvo, neka se čovjek u suzbijanju tih laži služi

svojim prirođenim moćima, iznova ustrajući u metodama koje smo opi­sali, a osobito neka te radnje čini određenih dana, kako ćemo pokazati u sljedećem pitanju. Vidi Drugu poslanicu Korinćanima, ix: "Da u sve­mu svagda imate svega dovoljno za se i obilno za svako dobro djelo."

Drugo, ne uspije li u tome, neka se savjetuje s drugim osobama, jer se one možda dosjete nekog drugog sredstva koje je on previdio, budući da postoje različiti načini suzbijanja čarobnjaštva.

Treće, ne uspiju li te prethodne radnje, neka se utekne za pomoć pobožnim ljudima, kako veli Knjiga Sirahova, xxxvii: "Nego se uvi­jek obrati na pobožnika o kome znadeš da vrši zapovijedi." Osim toga, valja mu zazivati i svece zaštitnike te zemlje. No, zakažu li sve te radnje, neka sudac i svi drugi ljudi prizovu u pomoć Boga molitvama i postom, kako bi svojom pobožnošću suzbili to čarobnjaštvo. Jer tako se i Joša-fat molio (Druga knjiga Ljetopisa, xx): " . . . trebamo okrenuti svoje oči Tebi". A Bog nas sigurno neće napustiti u našoj nevolji.

O tome govori i sv. Augustin (26, 7. pit, non observabitis): "Neka onaj koji se služi kakvim divinacijama ili gatanjima, ili se onima koji se time bave utječe za pomoć ili savjet, ili oponaša njihove radnje, odlazi u njihove kuće ili ih pušta u svoju kuću ili im postavlja pitanja, zna da je izopačio kršćansku vjeru i svoje krštenje i da je poganin, otpadnik od vjere i neprijatelj Boga, te da na sebe navlači veliku opasnost od vječnoga gnjeva Božjega, osim ako se ne ispravi crkvenim pokajanjima i pomiri s Bogom." Stoga sudac ne smije uvijek zanemariti takva do­puštena sredstva, koja smo opisali, kao ni one krajnje mjere opreza koje ćemo izložiti u nastavku.

ŠESNAESTO PITANJE

O vremenu kada je najprikladnije izvršiti drugo ispitivanje, i o načinu na koji se ono obavlja. To je

jedanaesta radnja, koja se odnosi na posljednje mjere opreza kojih se sudac mora pridržavati.

U svezi onoga što smo do sada napisali, valja ukazati na još neke točke. Prva je ta da se vještice trebaju podvrgnuti ispitivanju tije­

kom većih svetkovina i tijekom slavljenja svete mise, te da je vrijedno pozvati narod na molitvu, ali ne na neki poseban način, već zazivanjem svetaca za pomoć u otklanjanju vražjih napasti.

Drugo, a o tome smo već govorili, sudac neka oko svoga vrata nosi posvećenu sol i druge predmete, te da se u zapisniku postupka zapiše sedam riječi, koje je Krist izgovorio na križu, i neka se sve to zajedno priveže. Osim toga, ako je moguće, neka te stvari sveže oko Raspela, zajedno s drugim svetim predmetima, te ih tako nosi uz sebe. Jer, isku­stvo nas je podučilo da ti predmeti veoma uznemiruju vještice i navode ih na priznanja. Osobito veliku moć imaju i relikvije svetaca.

Poduzevši te mjere opreza, i nakon što je vještici dao da popije svetu vodu, sudac je iznova ispituje i na opisan način savjetuje i opominje da prizna. A nakon što je dignu s tla, ako je bila podvrgnuta takvom mučenju, sudac će joj osobno ili posredstvom drugih osoba, pročitati is­kaze svjedoka i njihova imena, govoreći: "Gle! Svjedoci su te osudi­li!" Osim toga, ako svjedoci pristanu osobno se suočiti s optuženicom, sudac će je upitati hoće li tada priznati. Ako pristane, neka se dovedu svjedoci, kako bi se pred njima posramila i tako priznala svoje zločine.

Konačno, uvidi li sudac da optužena ne želi priznati svoje zločine, upitat će ju je li spremna biti podvrgnuta sudu usijanim željezom radi dokazivanja svoje nedužnosti. A sve na to rado pristaju, znajući da će ih vrag zaštititi. Stoga se na takav način ispituje prava vještica. Sudac će ju potom upitati zašto je tako spremno prihvatila takav rizik, a čitav postupak će se bilježiti u zapisnik. Kasnije ćemo, međutim, pokazati da ih se nikada ne smije podvrgnuti takvoj ordaliji15 usijanim željezom.

Sudac, osim toga, treba imati na umu da vještice veoma često priznaju svoje zločine petkom, kada se ljudi okupljaju na svetoj misi u iščekivanju našega Spasitelja.

Sada nam, međutim, valja opisati kako se postupa u krajnjim sluča­jevima, kada vještica i nakon svih podesnih sredstava uporno odbija priznati. Sudac će je tada osloboditi i, uz mjere opreza koje ćemo u nastavku opisati, odvesti je od mjesta kažnjavanja na drugo mjesto pod strogom stražom. No, neka osobito pazi da je ne otpusti bez ikakve oružane pratnje. Jer vještice tada nikada ne priznaju istinu, već postaju još gore.

Prije svega, međutim, sudac se mora pobrinuti da joj osigura dovolj­no hrane i vode, i da je često posjećuju čestite i krijeposne osobe, te da

15) ordalija - srednjovjekovni tzv. "Božji sud" na kojemu su okrivljeni, da bi dokazali svoju nevinost, vadili stvari iz vrele vode ili nosili usijano željezo

s njome razgovaraju o uzgrednim stvarima, te da je na kraju u povje­renju savjetuju da prizna istinu, obećavajući joj da će sudac biti milo­srdan, i da će oni kod njega za nju posredovati. Potom neka je posjeti sam sudac, i obeća joj da će biti milosrdan, no da pritom u sebi obeća da će biti milosrdan prema sebi ili Državi, jer milosrdna je svaka radnja učinjena za sigurnost Države.

Ali, obeća li joj život, na jedan od tri načina koje smo opisali u XIV. pitanju, neka bilježnik zabilježi kojim je riječima i s kakvom nakanom dao to obećanje. A preklinje li optužena za milost na takav način, te prizna svoj zločin, neka joj se posredno i neodređeno obeća, da će joj se ostvariti čak i više nego što je tražila, kako bi se ohrabrila na priznanje.

Druga mjera opreza se odnosi na slučaj kada optuženica odbija pri­znati istinu, pri čemu sudac, kako smo naprijed rekli, bez njezina znanja ispituje njezine prijatelje i suradnike, a ako su oni u svojim iskazima rekli nešto što bi moglo dovesti do njezine osude, te se tvrdnje trebaju podrobno ispitati. Nadalje, ako su u njezinoj kući otkriveni kakvi pre­dmeti, pomasti ili kutije, neka joj se isti pokažu i neka odgovori čemu su joj služili.

Treća mjera opreza se može poduzeti kada optuženica ustraje u šutnji i nakon ispitivanja njezinih suradnika, koji su protiv nje posvjedočili. A, nema li optuženica prijatelja, treba se pozvati neka druga povjerljiva osoba, koju optuženica poznaje i koja je, u izvjesnom smislu, njezin zaštitnik, te neka je jedne večeri posjeti i s njome započne opsežan ra­zgovor. A, nije li takva osoba njezin suučesnik, neka im se dopusti da zajedno jedu i piju, te razgovaraju o stvarima koje su zajedno činili. Pritom neka se vani na prikladno mjestu postave uhode, koje će ih pri­sluškivati i bilježiti njihove riječi, pa, ako je potrebno, neka sa sobom povedu pisara.

Sto se tiče četvrte mjere opreza, ako optuženica tada počne govoriti istinu, neka sudac ni u kojem slučaju ne odgodi saslušanje, čak ni ti­jekom noćnih sati, već ga mora nastaviti kako najbolje umije. A ako se ispitivanje provodi tijekom dana, neka ne brine što će zakasniti na ručak ili večeru, nego valja ustrajati u saslušanju sve dok optuženica ne prizna barem veći dio istine. Jer, općenito se događa da se optuženice, nakon mnogih odgađanja i prekida, vraćaju16 svojoj bljuvotini i neće otkriti istinu koju su počele priznavati.

A nakon što prizna štete koje je nanijela ljudima i životinjama, neka je sudac pita koliko je dugo općila s demonom-inkubom, i kada se prvi puta odrekla vjere. Jer, vještice takve stvari priznaju samo nakon prizna­nja svojih drugih zlodjela. Stoga im takva pitanja valja postavljati po­sljednja.

Što se tiče pete mjere opreza, ako su sve prethodne zakazale, neka se vještica, ako je moguće, nekoliko dana drži zatvorena među stokom, i potom neka se kaštelan pretvara kao da odlazi na dugo putovanje. Ti­jekom toga razdoblja, neka je posjećuju neki članovi njegova kućanstva, ili čak neke čestite žene, obećavajući joj da će biti puštena na slobodu ako ih poduči nekim njezinim vještinama. Sudac treba znati da su vje­štice na takav način veoma često priznavale svoje zločine, i na temelju toga bile osuđene.

Nedavno je neka vještica bila zatočena u zamku Konigsheim u bli­zini grada Schlettstadta, u strasburškoj biskupiji, i nikakvim je mučenji­ma, ni ispitivanjima nisu mogli natjerati da prizna svoje zločine. No, kaštelan je na kraju primijenio upravo opisanu metodu. Vješticu, kojoj su rekli da je otputovao, premda se nalazio u zamku, posjetila su tri člana njegova kućanstva, koji su joj obećali da će je osloboditi poduči li ih nekim stvarima. Prvotno je odbijala, govoreći da je pokušavaju navabiti u zamku, no potom ih je pitala zašto to žele naučiti. Jedan od njih ju je zatražio da mu pokaže kako da podiže oluje, a drugi da ga poduči nekim putenim stvarima. Kada je konačno pristala prvome po­kazati kako da izaziva oluje, donijeli su joj posudu s vodom, a vještica mu je rekla da vodu promiješa prstom, pri čemu je ona izgovarala neke riječi. U tom je trenutku mjesto koje je ta osoba označila, naime, šuma pokraj zamka, pogodila tako strašna oluja i tuča, kakva se ondje nije pamtila mnogo godina.

U nastavku ćemo pokazati kako sudac treba postupati prilikom izrica­nja kazne, kada su se sva do sada navedena sredstva pokazala bezuspje­šnima, ili što nadalje treba učiniti nakon vještičina priznanja, kako bi se čitav postupak mogao okončati. Posljednji dio ove rasprave dovršit ćemo razmatranjem o tim pitanjima.

16) 'Vraćaju se.' Mudre izreke, 27:11: "Bezumnik se vraća svojoj ludosti kao što se pas vraća na svoju bljuvotinu." Druga Petrova poslanica, 2: 22: "Dogodilo im se što veli istinita izreka: 'Pas se vraća svojoj bljuvotini i okupana svinja valjanju u blatu.'"

GLAVA TREĆA I posljednji dio ove rasprave: O načinu postupanja

prilikom izricanja konačne i pravedne presude.

Nakon što smo, milošću Božjom, objasnili ispravne načine na koji se utvrđuje postojanje čarobnjačke hereze, te pokazali kako valja

započeti i voditi postupak protiv vjerskih delikata, ostaje nam razmo­triti kako taj postupak treba na ispravan način okončati donošenjem odgovarajuće presude.

Ovdje valja istaknuti da se ta hereza, kako smo pokazali na početku ovoga posljednjeg dijela, ne smije brkati s drugim običnim herezama, jer to nije običan i jednostavan zločin, nego je dijelom crkveni, a dijelom svjetovni. Stoga raspravljajući o načinima izricanja presude, prije svega nam valja razmotriti osobitu vrst presude na koju se vještice običavaju pozivati, a koju svjetovni sudac može izreći neovisno o ordinariju. Potom ćemo razmotriti one presude, koje svjetovni sudac ne može izreći bez ordinarija. Na trećemu mjestu ćemo pokazati kako se ordinariji mogu odriješiti svojih dužnosti.

SEDAMNAESTO PITANJE

O svjetovnom očišćenju i osobito o ordaliji ("božjem sudu") usijanim željezom, na koju se vještice pozivaju.

Ovdje postavljamo pitanje smije li svjetovni sudac dopustiti vještici da bude podvrgnuta svjetovnom očišćenju (vidi Kanon 2, pit. 4,

consuluisti, i cap. Monomachiam), na način na koji se svjetovnom zlo­čincu dopušta suđenje ordalijama, primjerice, usijanim željezom. A či­ni se da mu je to dopušteno.

Naime, ordalija dvobojem se dopušta u suđenju za kazneno djelo radi zaštite života, a u slučaju civilnog zločina radi zaštite imovine. S obzirom na to, treba li dopustiti ordaliju usijanim željezom ili kipućom vodom? Sv. Toma prvu ordaliju dopušta u samo nekim slučajevima, jer u posljednjem članku svog Secunda Secundae, 95. pit., kaže da je dvoboj dopušten kada se ne protivi zdravom razumu. S obzirom na to, i ordalija usijanim željezom bi trebala biti dopuštena u nekim slučajevima.

Taj su Božji sud primjenjivali i mnogi sveti vladari na savjet čestitih ljudi. Isto je, primjerice, učinio i sveti car Henrik17, kada je djevica Kunegond, koju je oženio, bila osumnjičena za preljub.

Nadalje, sudac odgovoran za sigurnost zajednice, smije dopustiti da se veće zlo izbjegne manjim zlom, kao što bludnicama dopušta da žive u gradovima, kako bi spriječio sveopću pomutnju požude. A sv. Augu-stin u djelu O slobodnoj volji18 piše: "Uklonite bludnice i izazvat ćete sveopći kaos i pomutnju požude." Prema tome, kada zajednica zatrpava nekoga uvredama i povredama, ta se osoba može osloboditi kaznene ili civilne optužbe sudom ordalijama.

Nadalje, budući da usijano željezo povređuje samo ruke, što je manja šteta od gubitka života u dvoboju, ako je u mjestima gdje je takav sud uvriježen dvoboj dopušten, tim bi se više trebalo dopustiti sud usijanim željezom.

Međutim, Kanon iznosi oprečno stajalište na mjestu (2, pit. 5, mo-nomachiam), gdje veli da se čini kako oni koji pribjegavaju takvim i sličnim radnjama, iskušavaju Boga. U svezi toga naučitelji ističu da se, kako tvrdi sv. Pavao (Prva poslanica Solunjanima, v), moramo kloniti ne samo zla, već i svake sjene zla. Stoga Kanon spomenutom odredbom veli da oni koji primjenjuju takve stvari prividno iskušavaju Boga, što valja razumjeti tako da, čak i ako čovjek pribjegne takvoj ordaliji s po­sve dobrim nakanama, ona odaje privid zla, i stoga je treba izbjegavati.

Odgovaram da su takve kušnje ili sudovi nedopušteni iz dva razloga. Prvo stoga što im je svrha suditi o skrivenim stvarima, o kojima samo Bog može suditi. Drugi je razlog da takve ordalije ne odobrava nikakav božanski autoritet, niti ih dopuštaju sveti oci u svojim zapisima. A u kanonu consuluisti, 2, 5. pit. piše: "Ono što nije dopušteno u pisanjima svetih otaca, ima se smatrati supersticioznim." U istom odlomku, papa

17) 'Henrik.' Sv. Henrik II., njemački i rimski car, rođen 972., umro u svojoj palači u Gronu, Gottingen, 13. srpnja 1024. Papa Eugenije III. ga je kanonizirao 1146., a njegovu ženu Kune­gond, kanonizirao je Inocent III., 3. ožujka 1200. Kasniji pisci uglavnom vjeruju da asketski elementi priče o njegovu vjenčanju s djevicom, nisu istiniti. Zasjevši na carsko prijestolje, sveti Henrik je oženio kćer luksemburškog grofa Siegfrieda, Kunegond. Govorilo se da Kunegond ne dijeli samo zemaljsku, već i nebesku krunu svojega supruga. Kada su počele kolati glasine o njezinoj okaljanoj časti, premda njezin suprug nije nikada posumnjao u njezinu čistoću, Kune­gond je zahtijevala da bude podvrgnuta ordaliji, te je, neozlijeđena prehodala preko usijanih rala, javno dokazala svoju nedužnost. Ova je priča iznimno popularna u njemačkom pjesništvu i umjetnosti. Hans Burgkmair je izradio odljev koji prikazuje Kunegond kako hoda preko užarenih plugova, noseći jedan od njih u ruci. Isti se prikaz nalazi na bareljefu Hansa Thiel-manna od Warzburga, koji stoji iznad njezina svetišta u Bamburškoj katedrali. Sv. Kunegond se nakon smrti svoga supruga povukla u benediktinski samostan, gdje se i zaredila.

18) 'O slobodnoj volji.'Djelo sv. Augustina, 'De gratia et libero Arbitrio', napisano je 426.-27., a može se pronaći u: Migne, 'Patres Latini', xliv, str. 881-912.

Stjepan19 veli: "Tvojemu je sudu prepušteno da presuđuješ zatvoreni­cima osuđenima na temelju svojih priznanja ili neospornih dokaza. Ali, ono što je skrovito i nepoznato, ostavi Onome koji poznaje ljudska srca."

Ipak, postoji razlika između dvoboja i ordalije usijanim željezom ili kipućom vodom. Naime, za razliku od suda usijanim željezom, dvoboj se čini mnogo humanijim i razboritijim, jer obje suprotstavljene strane raspolažu sličnom snagom i vještinom. A premda je cilj obaju sudova otkrivanje nečega skrivenog posredstvom ljudske radnje, u slučaju suda usijanim željezom, teži se za čudesnim učinkom, dok dvoboj može re­zultirati samo smrću jednog ili obaju natjecatelja. Stoga je sud usijanim željezom, za razliku od dvoboja, u cijelosti nedopušten. Tako, barem, s obzirom na dvoboj, uzgred dopuštaju vladari i svjetovni suci.

Valja istaknuti da, zbog riječi sv. Tome, koji ukazuje na gore spo­menuto razlikovanje, Nikola Lirski u svom komentaru o dvoboju ili borbi između Davida i Golijata (Prva knjiga o Samuelu, xvii), pokušava dokazati da je dvoboj u nekim slučajevima dopušten. No, Pavao iz Bur-gosa dokazuje da Tomine riječi imaju sasvim suprotno značenje, te da svi vladari i svjetovni suci moraju osobito obratiti pozornost na taj dokaz.

To prije svega dokazuje činjenicom da je cilj dvoboja, kao i drugih ordalija, presuđivanje o nečemu skrovitome, što, kako rekosmo, valja prepustit samo sudu Božjem. A ne možemo se pozivati na Davidov slu­čaj kao na autoritet koji dopušta dvoboj, jer njemu je Bog, nekim unu­tarnjim poticajom objavio da mora sudjelovati u toj borbi, i osvetiti se Filistejcima radi Njemu nanesenih uvreda, što potvrđuje sam David rije­čima: "Ja idem na te u ime Jahve Sebaota." Stoga nije bio u pravom smislu sudionik dvoboja, već izvršitelj Božanske pravde.

Svoju tvrdnju, nadalje, dokazuje time da suci moraju osobito paziti da obje strane u dvoboju imaju jednako pravo ili, barem, dopuštenje za ubojstvo. No, budući da je jedna od njih nedužna, to se pravo ili dopušte­nje daje za ubojstvo nedužnoga čovjeka. A to je nedopušteno, jer se su­protstavlja prirodnome zakonu i učenju Boga. Stoga je dvoboj u cijelosti nedopušten, i to ne samo s obzirom na tužitelja i tuženog, već i u odnosu na suca i njegove savjetnike, koji se također imaju smatrati ubojicama ili suučesnicima u ubojstvu.

19) 'Papa Stjepan.' Stjepan (IX.) X., ustoličen 3. kolovoza 1057.; umro u Firenci 29. ožujka 1058. Pokopan je u crkvi sv. Reparata. Bio je iznimno cijenjen zbog svoje učenosti, a čak se i tije­kom samo nekoliko mjeseci dugog pontifikata, pokazao veoma gorljivim reformatorom.

Na trećemu mjestu, svoju tvrdnju dokazuje time, da je dvoboj borba između dvoje ljudi, kojoj je svrha da se istina utvrdi pobjedom jedne strane, kao da je utvrđena božanskim sudom, unatoč činjenici da se jedna od strana bori nepravedno. A to je iskušavanje Boga. Stoga je nedopu­šteno i s obzirom na tužitelja, kao i s obzirom na tuženog. Ali, s obzirom na činjenicu da suci raspolažu drugim načinima nepristranog i praved­nog okončanja spora, ali im ne pribjegavaju, već savjetuju ili čak dopu­štaju dvoboj, premda ga mogu zabraniti, time pristaju na smrt nedužne osobe.

No, kako je malo vjerojatno da Nikola Komentator nije razumijevao ili bio upoznat s gore navedenim argumentima, zaključuje se da govori u ime sudaca ili savjetnika, kada kaže da se dvoboj u nekim slučajevima može voditi bez počinjenja smrtnoga grijeha, naime u slučaju kada se takav sud ne primjenjuje na njihovu, već isključivo na odgovornost ili savjet tužitelja i tuženoga.

Međutim, budući da nam ovdje nije svrha naširoko raspravljati o takvim tumačenjima, već nam se valja vratiti na pitanje vještica, jasno je da, budući da je takva ordalija zabranjena u slučaju drugih zločina, kao što je krađa ili razbojništvo, tim ga još više treba zabraniti u sluča­ju vještica koje, kako je poznato, svoju moć da izazivaju ili liječe bo­lesti, opčinjavaju ili uklanjaju učinke čarobnjaštva, dobivaju od vraga.

I ne začuđuje što vještice mogu proći neozlijeđene kušnju takve ordalije, i to uz pomoć vraga, jer od prirodoslovaca saznajemo da ruke premazane sokom određenog bilja, neće izgorjeti u vatri. A vrag točno zna kakvu moć ima to bilje. I premda može zaštititi ruku optuženice od usijanog željeza, tako da među njih neprimjetno umetne neku drugu tvar, isti učinak može postići i prirodnim predmetima. Stoga radi njihove bliske veze s vragom, vješticama više nego drugim zločincima, treba zabraniti dokazivanje ordalijama, te se upravo poradi činjenice da su zahtijevale taj sud, imaju teretiti sumnjom za vještičju herezu.

Taj argument može potvrditi jedan događaj, koji se zbio prije manje od tri godine u konstancijskoj biskupiji. U zemljama grofova Fiirsten-berga i Schwartzwalda, živjela je zloglasna vještica na koju se narod neprestano tužio. Grof ju je konačno, na zahtjev javnosti uhitio i optu­žio za razna opaka čarobnjaštva. Prilikom ispitivanja pod mučenjem, vještica je, u želji da izbjegne smrt, zahtijevala da je podvrgnu ordaliji usijanim željezom, što joj je grof, uslijed svoga neiskustva, dopustio.

Tako je optužena nosila usijano željezo, ali ne samo ugovorena tri, već šest koraka, a ponudila se da ga nosi čak i duže. I premda je to bio očit dokaz da je vještica (budući da se nitko od svetaca nije drznuo na takav način iskušavati božju pomoć), oslobodili su je okova i ta vještica i danas živi u tim krajevima, na veliku sablazan vjere.

OSAMNAESTO PITANJE

O načinu izricanja konačne i zaključne presude.

Pri razmatranju onih slučajeva u kojima sudac može izreći presudu sam, bez suradnje dijecezanskog biskupa i ordinarija, predmnije­

vamo da mi inkvizitori moramo biti oslobođeni dužnosti izricanja pre­sude u takvim slučajevima, i to ne samo radi zaštite vjere i pravde, već i stoga što u istom duhu iskrenosti nastojimo te dužnosti osloboditi biskupijske suce. Ali, ne stoga što nam je nakana umanjiti njihov au­toritet i jurisdikciju, jer odluče li primijeniti svoj autoritet na takve slučajeve, mi se inkvizitori o tomu također moramo sporazumjeti.

Osim toga, valja imati na umu da zločini vještica o kojima govori­mo, nisu samo crkveni, radi čega se svjetovni vladari i gospodari ne smiju isključiti od suđenja i presuđivanja u takvim stvarima. Istodobno, pak, pokazat ćemo da u nekim slučajevima ne smiju izreći konačnu presudu bez ovlaštenja dijecezanskih sudaca.

Prvo ćemo, međutim, razmotriti samu presudu, potom prirodu nje­zina izricanja, a na kraju ćemo raspraviti o različitim načinima njezina izricanja.

U svezi prvoga pitanja, sv. Augustin tvrdi, da se osuđujuća presuda ne smije izreći protiv optuženika, kojemu krivnja nije dokazana ili nije priznao zločin. A tri su vrste presude: tijekom parnice, konačna i nala-žuća, koje sv. Rajmund objašnjava na sljedeći način. Presuda tijekom parnice je ona, koja se ne izriče u pogledu glavne točke optužbe, već s obzirom na neke posredne, koje izranjaju tijekom sudskog postupka. Takva je odluka o tome treba li dopustiti iskaz svjedoka ili kakve digre­sije, te o tomu sličnim pitanjima. Nadalje, presuda bi se mogla nazvati privremenom, ako je izrečena samo usmeno, bez njezina formalnog bilježenja u zapisnik.

Konačna presuda je ona kojom se objavljuje konačna presuda o glavnoj točki optužbe.

Nalažuća presuda je ona koju izriče niži autoritet na nalog višega. Ovdje ćemo, međutim, raspravljati o prve dvije presude, osobito o ko­načnoj.

Zakon određuje da je konačna presuda, izrečena bez poštivanja pra­vila zakonskog postupka, prema zakonu ništetna. A zakonski postupak uključuje dva osnovna pravila. Prvo se odnosi na osnove presude, jer je neodrživa presuda koja se ne osniva na ispravnom saslušanju argu­menata tužitelja i branitelja. Drugo pravilo ne uključuje poštivanje osno­va presude, već određuje da presuda ne smije biti uvjetna. Naprimjer, o pravu posjeda ne smije se uvjetno odlučiti na temelju neke kasnije izne­sene tvrdnje o pravu vlasništva. No, ne postoji li takva dvojba, presuda je osnovana.

Međutim, u slučaju o kojemu ovdje govorimo, naime, o postupku koji se vodi u ime vjere na temelju optužbe za herezu (premda optužba nije jednostrana), taj se postupak ima voditi bez odlaganja i skraćeno. Drugim riječima, sudac ne treba ustrajati na donošenju sudbenog naloga ili zahtjeva za pobijanje optužbe. No, mora dopustiti mogućnost iznošenja neophodnih dokaza, te mora objaviti svoje priopćenje, zahtijevati sve­čano polaganje prisege o kleveti, itd. Stoga je nedavno donesen nov zakon o načinu postupanja u takvim slučajevima.

S obzirom na drugi predmet naše rasprave, naime, na prirodu izrica­nja presude, valja istaknuti da presudu može izreći isključivo sudac, jer se u suprotnom neće smatrati valjanom. Nadalje, sudac mora pred­sjedati na javnom i počasnom mjestu, te izreći presudu tijekom dana, a ne u noći. Pri tome se moraju poštivati i neki drugi uvjeti. Tako se, primjerice, presuda ne smije izricati svetih dana, niti se tih dana smije objaviti u pismenom obliku.

Međutim, valja iznova istaknuti, da sudski postupak u takvim slu­čajevima mora biti jednostavan i skraćen, te se zakonski smije voditi tijekom svetih dana, što je podesnije javnosti, a sudac smije skratiti svaka udaljavanja od predmeta (digresije). Stoga sudac po svom nahođenju može postupiti na takav način, pa čak i izreći presudu bez njezina pret­hodnog izricanja u pismenom obliku. Jer, autoriteti nas izvješćuju da se presuda u nekim slučajevima, može smatrati pravomoćnom, premda nije donesena u pismenom obliku, kada je to, primjerice, uvriježen običaj nekog mjesta ili suda. Postoji i izvrstan presedan za biskupa, koji nastu­pa u dužnosti suca, prema kojemu se dopušta da presudu izreče neka druga osoba.

Međutim, iznova ističemo da, premda se u kaznenim slučajevima ne smije odgađati izricanje presude, to pravilo ne vrijedi u četiri slučaja, kao ni u ona dva o kojima ovdje raspravljamo. Prvi je slučaj kada je za­tvorenica trudna, pri čemu se izricanje presude odgađa do trenutka ro­đenja djeteta. Drugi je slučaj kada je zatvorenica priznala svoj zločin, no to je priznanje poslije zanijekala, odnosno, kada priznanje nije po­novljeno na način koji smo opisali u Četrnaestom pitanju.

Prije nego li počnemo raspravljati o trećem predmetu našeg istraži­vanja, dakle, o različitim načinima izricanja presude, kojima ćemo se baviti na kraju ovoga djela, valja nam osvrnuti se na različite osnove koje zatvorenika terete sumnjom, a iz kojih proizlaze i različiti načini izricanja presude.

DEVETNAESTO PITANJE

O različitim stupnjevima očite sumnje, koji opravdavaju izricanje presude protiv optuženika.

Staro i novo zakonodavstvo pružaju nam odgovor na pitanje o ra­znolikosti načina, kojima se može utvrditi postoji li sumnja za he­

rezu ili neki drugi zločin, te može li se presuda i kazna protiv optuženika osnivati na takvim sumnjama. Naime, glosa uz kanon nos in quemquam, koju smo citirali u posljednjem pitanju, kaže da se zatvorenik može osuditi na četiri načina: na temelju iskaza svjedoka na sudu, činjeničnog dokaza, prethodnih presuda protiv zatvorenika ili na temelju teške sumnje.

Kanonisti ukazuju na tri vrste sumnje. O prvoj govori Kanon: "Neće­te osuditi nikoga na temelju vaše subjektivne sumnje." Druga je vrsta sumnje koja se osniva na vjerojatnosti, a ona, za razliku od prve, vodi do kazne očišćenja. Treća je vrsta ozbiljne sumnje, i ona vodi do osude. O toj sumnji govori sv. Jeronim, kada kaže da muž može zatražiti rastavu zbog preljuba, ili kada postoji osnovana sumnja za preljub.

Dalje valja istaknuti da se druga vrsta, odnosno sumnja koja se os­niva na velikoj vjerojatnosti ili indicijama, dopušta kao svojevrstan polu-dokaz, drugim riječima, ona dodatno potkrjepljuje druge dokaze. Stoga također može dovesti do presude, i to ne samo kazne očišćenja. Što se, pak, tiče teške sumnje, dostatne za osudu, dvije su vrste. Jedna je zakonska, kada zakon određuje i utvrđuje neku točku koja se ne smije

pobijati nikakvim dokazima. Naprimjer, kada je muškarac spolno općio sa ženom prije sklapanja braka, na koji joj se obvezao, pretpostavljat će se da je brak sklopljen, i ta se pretpostavka ne smije nikakvim do­kazima pobijati. Druga je vrsta teške sumnje zakonska, ali se ne osniva na zakonu, što je slučaj kada zakon presumira, ali ne utvrđuje činjenicu. Naprimjer, zakon pretpostavlja da je neka žena spolno općila s muškar­cem s kojim je dugo živjela, ali ta se pretpostavka smije pobijati do­kazima.

Primijenimo li sve rečeno na našu raspravu o herezi vještica i na su­vremene zakone, zaključit ćemo da zakon utvrđuje tri stupnja sumnje u slučaju hereze: laku, tešku i izrazito tešku.

Prvu zakon naziva lakom sumnjom, a o njoj govori i kanon Accu-satus, de Haeret. lib. 6: "Ako je optužena na sebe navukla samo laku i malu sumnju, te ako se iznova tereti takvom sumnjom, premda je ra­di toga već bila oštro kažnjena, ne smije joj se pripisati kazna utvrđena za povratničke heretike." A takva se sumnja naziva malom ili lakom jer se može ukloniti malom i slabom obranom, te stoga što se osniva na lakim i slabim slutnjama. Dakle, naziva se malom jer je potvrđuju slabi dokazi, a lakom jer se osniva na lakim slutnjama.

Slijedi nekoliko primjera obične hereze: kada se za neke ljude usta­novi da su se krišom sastajali radi štovanja, ili da svojim načinom ži­vota i ponašanjem odstupaju od uobičajenih navika vjernika; ili su se okupljali u kolibama i stajama, ili tijekom nekih svetih dana godine, u osamljenim poljima ili šumama, danju ili noću, ili su se na bilo koji način izdvajali, i nisu pohodili svetu misu u uobičajeno vrijeme ili na uobičajen način, ili su krišom prijateljevali s osumnjičenim vješticama. Takvi se ljudi imaju teretiti barem lakom sumnjom za herezu, jer se usta­novilo da se heretici često ponašaju na opisane načine. A o toj lakoj sum­nji Kanon veli sljedeće: "Oni za koje se na temelju neznatne tvrdnje ustanovi da su odstupali od učenja i puta katoličke vjere, ne smiju se smatrati hereticima, niti se protiv njih može izreći presuda."

S time se slaže Henrik Segusijski, koji u svojoj Sumi; de Praesum-ptione veli: "Valja istaknuti da se heretik, premda je osuđen na temelju neznatne tvrdnje o stvari za koju se sumnjiči, ne smije na temelju toga smatrati heretikom." A to dokazuje na način koji smo naprijed opisali.

Druga se vrsta sumnje u zakonu naziva teškom ili silnom (žesto­kom), a o njoj Kanon (Accusatus) kaže sljedeće: "Onaj tko je optužen

ili osumnjičen za herezu, i koji se tereti teškom ili silnom sumnjom za taj zločin... itd." I dalje: "To nisu dvije vrste sumnje, već samo jedna." Isto objašnjava i Giovanni d'Andrea: "Silno je istovjetno snažnom, kako tvrdi arhiđakon govoreći o ovome Kanonu." A Bernardus Papiensis20

i Huguccio21 također tvrde da je silno istovjetno snažnom ili velikom. I sv. Grgur, u Prvoj knjizi svojih Komentara veli: "Silan se vjetar dignuo." Stoga kažemo da je silan svaki argument koji se osniva na snažnim doka­zima. Toliko o tome.

Prema tome, velika se sumnja naziva silnom ili snažnom, a to stoga što se može pobiti samo silnim ili čvrstim dokazom, te stoga što proizlazi iz velikih, silnih i snažnih nagađanja, argumenata i dokaza. Ilustrirajmo to primjerom obične hereze, kada se ustanovi da su neki ljudi pružali utočište poznatim hereticima, i iskazivali im svoju naklonost, ili su ih posjećivali i s njima se udruživali i darivali ih, primali u svoje domove i pružali im zaštitu, te slično. Takvi se ljudi terete silnom sumnjom za herezu. Istom se sumnjom terete i u slučaju vještičje hereze jer sudje­luju u njihovim zločinima.

Tu valja osobito ukazati na one muškarce ili žene, koji gaje neku neo­bičnu ljubav ili neumjerenu mržnju, čak i kada ni na koji drugi način ne nanose štetu ljudima ili životinjama. Naime, kako smo rekli, ljudi koji se tako ponašaju u bilo kojoj herezi, terete se snažnom sumnjom. To određuje i Kanon kada veli da nema nikakve dvojbe, da postupanja takvih ljudi proizlaze iz njihove naklonosti herezi.

Treća i najveća sumnja se u zakonu naziva teškom ili žestokom sumnjom, jer Kanon, kao i arhiđakon i Giovanni d'Andrea u svojim

20) 'Papiensis.' Bernardus Papiensis, čuveni talijanski kanonist iz trinaestog stoljeća, umro je 18. rujna 1213. Rođen je u Paviji, a na Bolonjskom sveučilištu je studirao pravo i teologiju. Do 1191. obnašao je službu nadstojnika katedrale u Paviji, do 1198. bio je biskup Faenze, nakon čega je, do svoje smrti, obnašao službu pavijskog biskupa. Među njegovim mnogobrojnim djelima, najpoznatija je zbirka kanonskih tekstova naslovljena 'Breviarium extravagantium' (kasnije poznata pod nazivom 'Compilatio prima antiqua'), u kojoj su sadržani drevni kanoni koji nisu bili uvršteni u Gracijanov Dekret, kao i razni potonji dokumenti. Ta je zbirka nasta­la između 1187. i 1191. (ur. Friedberg u 'Quinque compilationes antiquae', Leipzig, 1882.

21) 'Huguccio.' Hugo iz Piše, ugledni talijanski kanonist, umro 1210. Rođenje u Pisi (datum rođenja nepoznat). Studirao je na Bolonjskom sveučilištu, gdje je poslije predavao kanonsko pravo. Godine 1190. je izabran za biskupa Ferrare. Među njegovim djelima nalazi se i etimo­loška rasprava 'Liber derivationum', a autor je i Sume o Gracijanovu Dekretu, koja se smatra najopsežnijim i jednim od najvrjednijih komentara toga vremena. Neke propuste u tom djelu ispravio je i popunio Joannes de Deo.

glosama objašnjavaju da riječ silno i žestoko nisu istoznačnice. O toj sumnji Kanon (dist. 34) kaže sljedeće: "Ta pretpostavka ili sumnja se naziva žestokom, jer suca žestoko primorava da u nju vjeruje, i nikakvim se izgovorima ne može ukloniti; također i stoga što proizlazi iz žestokih i uvjerljivih slutnji."

Tako, primjerice, u slučaju obične hereze, kada se ustanovi da neke osobe gaje duboku ljubav i privrženost prema hereticima, od njih prima­ju utjehu ili čine druge slične radnje sukladne njihovim običajima i obredima, takve se osobe terete žestokom sumnjom za herezu, te se na temelju toga imaju osuditi. (Vidi mnoge odredbe o tome u VI. knjizi Kanona.) A nedvojbeno je da takve osobe tako postupaju jer vjeruju u neku herezu.

Isto vrijedi i u slučaju vještičje hereze, za osobe koje izvode radnje sukladne obredima vještica. No, više je vrsta takvih radnji. Neke uklju­čuju samo izgovaranje prijetnji, kao što je, primjerice: "Uskoro ćeš spoznati što će ti se dogoditi" ili sličnih riječi. Katkad uključuju samo dodir, neobično polaganje ruku na čovjeka ili životinju. Katkad se takvi ljudi samo pokazuju, danju ili noću, drugim osobama dok leže u kreve­tu, a to čine kada žele začarati ljude ili životinje. No, prilikom izazivanja oluja služe se drugim radnjama i obredima, koje izvode pokraj rijeke, kako smo pokazali prije, na mjestu gdje smo raspravljali o načinima iz­vođenja čarobnjačkih djela. Kada se takvi ljudi otkriju i potkažu, osuđuju se na temelju žestoke sumnje za herezu čarobnjaštva. To osobito vrijedi u slučaju kada je neposredno nakon izvođenja tih radnji, ili nakon od­ređenog vremena, uslijedio neki čarobnjački učinak. Tada, naime, postoji neposredan činjenični dokaz ili, pak, posredan, u slučaju otkrivanja čarobnjačkih naprava i predmeta skrivenih na nekome mjestu. I premda, uslijed proteka određenog vremena, činjenični dokaz više nije toliko snažan, takva se osoba i dalje tereti snažnom sumnjom za čarobnjaštvo, a tim više za običnu herezu.

Postavi li se pitanje može li vrag nanijeti štetu ljudima i životinjama bez pomoći žene, koja se pojavljuje u viziji ili bez njezina dodira, od­govaramo da može, i to kada mu Bog dopusti. No, Bog mnogo češće dopušta opčinjavanja osobe koja Mu je posvećena, ali je, međutim, poričući vjeru, pristala na činjenje drugih strašnih zločina. Stoga se vrag mnogo češće koristi takvim načinima pri nanošenju zla živim bi­ćima. Nadalje, možemo reći da vrag, premda može izvoditi svoja djela

bez vještice, to radije čini uz njezinu pomoć, i to zbog mnogih razloga koje smo objasnili prethodno u ovome djelu.

Zaključimo, dakle, s obzirom na gore navedena razlikovanja, da se osumnjičeni za herezu čarobnjaštva svrstavaju u tri kategorije, budući da se mogu teretiti lakom, ozbiljnom i teškom sumnjom. Lakom sum­njom se terete oni, koji postupaju na takav način da protiv sebe izazivaju malu ili laku sumnju za tu herezu. I, kako je rečeno, premda se takva osoba ne smije označiti heretikom, mora biti podvrgnuta kanonskom očišćenju ili abjuraciji, kao i u slučaju osobe osuđene za laku herezu.

Jer Kanon propisuje (cap. Excommunicamus) sljedeće: "Oni koji se terete vjerojatnom sumnjom (odnosno, prema Henriku Segusijskom, lakom sumnjom), osim ako im se, uvažavajući prirodu sumnje i svojstva njihove naravi, ne dopusti da dokažu svoju nedužnost prikladnim očiš­ćenjem, imaju se kazniti mačem izopćenja, što će svim ljudima pružiti dostojnu zadovoljštinu. A ustraju li u svojoj herezi i tijekom jednogo­dišnje ekskomunikacije, bit će osuđeni kao heretici."

Valja imati na umu da se na temelju očišćenja kojemu su podvrgnu­ti, bez obzira jesu li na njega pristali ili ne, i bez obzira jesu li njime do­kazali svoju nedužnost ili ne, trebaju smatrati pretpostavljenim hereti­cima kojima je nametnuta kazna kanonskog očišćenja.

A da se takva osoba koja se tereti lakom sumnjom, može i treba prinu­diti na javnu abjuraciju, pokazuje kanon Accusatus, gdje piše: "Osoba optužena ili osumnjičena za herezu, koja se tereti snažnom sumnjom za taj zločin, i koja počini herezu nakon što se pred sucem odrekla te hereze, bit će, na temelju zakonske fikcije, smatrana povratnikom u herezu, premda mu ta hereza prije abjuracije nije bila dokazana. Ako je, pak, prvotna sumnja bila mala ili laka, premda optuženi svojim povrat-ništvom navlači na sebe oštru kaznu, neće mu biti izrečena kazna pro­pisana za povratnike u herezu."

Ali, čak se ni oni koji se terete snažnom sumnjom, odnosno, oni koji su postupali na takav način da su na sebe navukli veliku i snažnu sumnju, nužno ne smatraju hereticima, niti se kao takvi imaju osuditi. Jer, Kanon izričito određuje da se nitko ne može osuditi za tako velik zločin na te­melju snažne sumnje:

"Stoga nalažemo da se optuženi, koji se tereti čak i snažnom sum­njom, ne smije osuditi za tako velik zločin. No, tereti li se tako snaž­nom sumnjom, mora mu se zapovjediti da se odrekne svake hereze, a osobito one za koju se tereti snažnom sumnjom."

Ali, ako optuženi poslije ponovno upadne u svoju prvotnu ili neku drugu herezu, ili se udružuje sa osobama za koje zna da su vještice ili he­retici, ili ih posjećuje, prima, s njima se savjetuje, oprašta im ili im iska­zuje naklonost, neće izbjeći kaznu propisanu za povratnike, kako je određeno u odlomku Accusatus. Jer ondje piše: "Onaj koji se upleo u neku herezu ili heretičku sljedbu, ili je bio u kakvoj zabludi o nekom članku vjere ili crkvenom sakramentu, te se poslije konkretno i općenito odrekao svoje hereze; i ako je nakon toga prihvatio neku drugu here­zu, ili je postao sljedbenikom kakve druge heretičke sljedbe ili gaji kakvu zabludu u pogledu nekog članka vjere ili sakramenta Crkve, takav se, prema našoj odluci, ima smatrati povratnikom u herezu. Prema tome, ustanovi li se da osoba, za koju se zna da je prije javne abjuracije zapala u herezu, nakon te prisege prima heretike, posjećuje ih ili im uručuje i šalje darove, iskazuje im naklonost, itd., takva se osoba ima zasluže­no i istinito smatrati povratnikom u herezu. Jer taj dokaz nedvojbeno dokazuje njegovu prvotnu krivnju." To je smisao riječi Kanona.

Iz navedenoga jasno proizlazi da postoje tri slučaja kada će osoba pod snažnom sumnjom za herezu, biti nakon abjuracije kažnjena kao povratnik u herezu. Prvi je slučaj kada takva osoba ponovno upadne u istu herezu, za koju se snažno sumnjičila. Drugi je slučaj kada se odre­kla svake hereze, čak i ako prije nije bila osumnjičena ili optužena za herezu. Treći je slučaj kada takva osoba prima i iskazuje naklonost he­reticima. Ovaj posljednji slučaj sažima i obuhvaća mnoge druge slučajeve.

Postavlja se, međutim, pitanje kako valja postupati kada se osoba, koja se tereti snažnom sumnjom, uporno oglušuje o sučevu zapovijed za odricanje hereze. Treba li takvu osobu odmah izručiti svjetovnom sudu na kažnjavanje? Odgovaramo da se to ne smije ni pod kojim uvjetima učiniti, jer Kanon (ad abolendam) to izričito propisuje, premda ne govori o osumnjičenima, već o osobama očito obuzetima herezom. Ajoš oštrije valja postupati protiv onih, koji su očito obuzeti herezom, nego protiv onih koji su samo osumnjičeni za herezu.

Postavi li se, dakle, pitanje kako valja postupiti protiv takvih osoba, odgovaramo da sudac protiv takve osobe mora postupiti sukladno od­redbi excommunicamus, te je treba ekskomunicirati. A ustraje li ta osoba u svojoj herezi i nakon jednogodišnje ekskomunikacije, treba je osuditi kao heretika.

Tu su i osobe koje se terete silnom ili teškom sumnjom, koje svojim postupcima na sebe navlače silnu ili tešku sumnju. Takvi se trebaju

smatrati hereticima, te prema njima valja uvijek postupati sukladno kanonskome zakonu. Jer, takve osobe ili priznaju ili ne priznaju svoj zločin. A, priznaju li ga i žele ponovno prihvatiti vjeru i odreći se svoje hereze, bit će vraćene u pokori. No, odbiju li odreći se hereze, izručit će se svjetovnom sudu radi kažnjavanja.

Međutim, ne prizna li optuženik svoj zločin nakon izricanja presude, i ne pristaje li odreći se svoje hereze, osudit će se kao nepokajani he­retik. Jer, žestoka sumnja je dostatna za osudu, i isključuje mogućnost pobijanja drugim dokazima.

Budući da ovdje raspravljamo o običnoj herezi, kada ne postoji ni­kakav neposredan ili posredan činjenični dokaz, kako ćemo pokazati pri izlaganju šestog načina izricanja presude, kada se optuženik osuđuje za herezu, premda možda stvarno nije heretik, navedeno još više vrijedi u slučaju hereze vještica, gdje uvijek postoji još i neposredan dokaz začaranosti djece, ljudi ili životinja ili, pak, posredan dokaz u obliku otkrivenih čarobnjačkih predmeta.

I, premda se u slučaju obične hereze, pokajanima koji su izvršili abju-raciju, određuje kazna pokore i doživotnog zatvora, u slučaju ove here­ze, premda crkveni sudac može zatvorenici izreći pokoru, svjetovni joj sudac, radi svjetovnih povreda, odnosno, šteta koje je vještica prouzro­čila ljudima, stoci i imovini, može izreći smrtnu kaznu; a crkveni sudac ne može spriječiti izricanje te kazne, jer, čak i da je ne izruči svjetovnome sucu na kažnjavanje, to mora učiniti na njegov zahtjev.

DVADESETO PITANJE O prvom načinu izricanja presude.

Dakle, optužena se može proglasiti nedužnom i osloboditi, ili se mo­že ustanoviti da je oklevetana, ili se na temelju njezina ugleda,

smatra osnovanim podvrgnuti je ispitivanju i mučenju, ili se tereti snaž­nom ili teškom sumnjom za herezu, ili se istodobno javno potkazuje i sumnjiči za herezu, ili je priznala svoju herezu i pokajala se, te se usta­novi da neće ponovno upasti u herezu, ili je priznala herezu i pokajala se, ali se ustanovi da će vjerojatno ponovno upasti u herezu, ili je priznala i nije se pokajala, ali se ustanovi da neće stvarno ponovno upasti u herezu, ili je priznala i nije se pokajala, ali će sigurno ponovno upasti u herezu, ili nije priznala, ali je osuđena za herezu na temelju iskaza vjerodostojnih svjedoka i na druge zakonite načine, ili je osuđena za

herezu, ali je pobjegla ili se drsko udaljila, ili se ustanovilo da nije prouz­ročila nikakvu štetu čarobnjaštvom, već je uklonila začaranost neprikla­dnim i nedopuštenim sredstvima, ili se ustanovilo da je riječ o čarobnjaku-strijelcu ili čarobnjaku koji je začarao oružje s ciljem ubijanja, ili je riječ o vještici-primalji koja je poput neprijatelja žrtvovala djecu vragu ili je iznosila frivolne i lažne tvrdnje s ciljem da izbjegne smrt:

S obzirom na to, ustanovi li se da je optužena posve nedužna, izreći će se konačna presuda i to na sljedeći način:

Ovdje prije svega ističemo da se optužena smatra posve nedužnom, ako se tako ustanovi nakon revnog raspravljanja o činjenicama pos­tupka, uz savjetovanje pravnih stručnjaka, nakon čega se ne može osudi­ti ni na temelju osobnoga priznanja, ni na temelju činjeničnih dokaza ili iskaza zakonitih svjedoka (jer im se iskazi nisu podudarali s obzi­rom na glavni predmet optužbe); i kada optužena nikada prije nije bila osumnjičena ili ozloglašena radi tog zločina (što ne vrijedi u slučaju kada je ozloglašena za neki drugi zločin); te kada se njezin zločin ne može dokazati činjeničnim dokazom. U tom slučaju se postupa na sljedeći način. Biskup ili sudac je oslobađa sljedećom presudom:

"Mi, N. N., biskup, milošću Božjom, toga i toga grada (ili sudac, itd.), na temelju optužbe koja je protiv tebe, N. N., iz toga i toga mjesta, te i te biskupije, podnesena pred nama, za zločin hereze i poglavito ča­robnjaštva; te na temelju činjenice da tu optužbu nismo mogli prešutjeti i zanemariti, drznuli smo se istražiti istinitost gore spomenute optužbe, pozivanjem svjedoka i tvojim saslušanjem, te koristeći se drugim nači­nima koje dopuštaju kanonske odredbe. Nakon što smo, dakle, revno pregledali i ispitali sve što je u ovome slučaju učinjeno i rečeno, te se utekli savjetu učenih pravnika i teologa, i sve to iznova ispitali i istra­žili; predsjedavajući kao suci na ovome sudu, odgovorni pred Bogom i istinom, te pred svetim Evanđeljem koje je pred nama, kako bi naša odluka proizašla od Boga i da nam oči vide samo pravdu, donosimo konačnu presudu na ovaj način, zazivajući ime Kristovo. Jer, na temelju onoga što smo vidjeli i čuli, te što je pred nama u ovome slučaju izneseno, priloženo, učinjeno i izvršeno, ustanovili smo da nijedna točka optužbe, koja je protiv tebe pred nama iznesena, nije zakonito dokazana, izjavlju­jemo, objavljujemo i iznosimo našu konačnu presudu, da protiv tebe nijedno djelo nije zakonito dokazano, a na temelju kojega bi se trebala ili mogla smatrati heretikom ili vješticom, ili se na bilo koji način teretiti

sumnjom za grijeh hereze. Stoga te ovom objavom, istragom i odlukom oslobađamo. Ova je presuda donesena, itd."

Valja imati na umu da se nigdje u presudi ne smije napisati da je optužena nedužna ili zaštićena (izuzeta), već da optužba protiv nje nije zakonito dokazana. Jer, dogodi li se da nakon kratkog razdoblja, optužena ponovno bude izvedena pred sud, te joj se krivnja zakonski dokaže, bit će osuđena, usprkos prethodnoj oslobađajućoj presudi.

Nadalje se ističe da se ista oslobađajuća presuda može donijeti u slučaju osobe optužene da je primala, štitila ili na drugi način hereticima pružala utjehu i naklonost, kada protiv nje nije ništa drugo zakonski dokazano.

Svjetovni sudac kojeg je ovlastio biskup, na svoj će način izreći ta­kvu presudu.

DVADESET PRVO PITANJE

O drugom načinu izricanja presude, kada je optuženi samo ozloglašen.

Drugi način izricanja presude primjenjuje se kada se nakon revne rasprave o temeljima optužbe, uz savjetovanje stručnih i učenih

pravnika, ustanovi da je optužena ili optuženi samo javno oklevetan da je heretik, u nekom selu, gradu ili provinciji. U tom slučaju optužena neće biti osuđena ni na temelju osobnog priznanja, ni činjeničnog do­kaza, ni iskaza zakonitih svjedoka; i ako je protiv nje dokazano samo to da je žrtva klevete, a nije se mogla dokazati istinitost nijedne čarob-njačke radnje, koja bi ju mogla teretiti snažnom ili teškom sumnjom, kao što bi bio slučaj da je izrekla neku prijetnju, primjerice: "Uskoro ćeš vidjeti što će ti se dogoditi", ili nešto slično, nakon čega je tu osobu ili njezinu stoku, zadesila neka nesreća.

Dakle, sljedeći se postupak primjenjuje u slučaju osobe protiv koje je dokazano samo da je žrtva klevete. Tada se optužena ne može osuditi, niti se može osloboditi na prvi način, već se mora podvrgnuti kanonskom očišćenju. Stoga neka biskup, njegov zamjenik ili sudac, prije svega ima na umu da se, u slučaju hereze, ozloglašenost optužene ne mora osnivati samo na izvješćima čestitih i uglednih ljudi, već da jednaku težinu ima i objeda običnog i prostog puka.

Razlog tomu je činjenica da osobe koje mogu nastupiti kao tužitelji u slučaju hereze, mogu nastupiti i kao potkazivači. Naime, budući da

heretika može optužiti svatko osim njegovih smrtnih neprijatelja, tako ga i svatko može potkazati.

Stoga neka biskup ili sudac izreče kaznu kanonskog očišćenja na sljedeći ili neki drugi sličan način:

"Mi, N. N., milošću Božjom biskup toga i toga grada, ili sudac tog i tog okruga, nakon što smo revno ispitali temelje slučaja koji smo vodili protiv tebe, N. N. iz te i te biskupije, pred nama optužene za zločin hereze, itd., ustanovili smo da nisi priznala, niti si bila osuđena za gore spomenut zločin, niti te za taj zločin tereti čak ni laka sumnja, već smo ustanovili da su dobri i loši ljudi toga i toga sela, grada ili biskupije, protiv tebe iznijeli istinite i zakonite tvrdnje; i kako bi uživala dobar glas među vjernicima, na temelju zakona te obvezujemo na kanonsko očiš­ćenje, i propisujemo da se toga dana toga mjeseca, u toliko sati, pojaviš pred nama u pratnji toliko i toliko osoba istoga roda, kako bismo te oči­stili od zlog glasa. A tomu moraju jamčiti krijeposni katolici, koji pozna­ju tvoje sadašnje i prošle navike i način života. I ističemo da ćemo te, zakažeš li u svom očišćenju, kazniti u skladu s odredbama Kanona."

Tu valja istaknuti da će optuženi, za kojega se ustanovi da je javno oklevetan za herezu, pri čemu se osim toga protiv njega ništa drugo nije dokazalo, biti podvrgnut kanonskom očišćenju. To znači da će morati pribaviti sedam, deset, dvadeset ili trideset ljudi, ovisno o težini klevete, te o veličini i značaju mjesta o kojemu je riječ, a to moraju biti ljudi njegova položaja i roda. Naprimjer, ako je ozloglašeni crkvenjak, i oni moraju biti crkvenjaci; ako je svjetovnjak, i oni moraju biti svjetovnjaci; ako je vojnik, vojnici ga trebaju očistiti zločina za koji se kleveće. Ti jamci moraju biti krijeposni ljudi katoličke vjere, koji poznaju njegove prošle i sadašnje navike i način života.

Odbije li optuženi to očišćenje, bit će ekskomuniciran. A ustraje li u svojoj zabludi tijekom jednogodišnje ekskomunikacije, bit će osu­đen kao heretik.

Prihvati li, pak, očišćenje, ali u njemu zakaže, odnosno, ne uspije li pribaviti potreban broj i soj ljudi, bit će smatran krivim i osuđen za herezu.

Ovdje valja primijetiti da, kada kažemo da se optuženik mora očistiti posredstvom tolikog broja ljudi njegova položaja i roda, to valja pro­tumačiti općenito, a ne isključivo. S obzirom na to, osobe koje trebaju povratiti dobar glas nekom biskupu, ne trebaju nužno biti biskupi, već to mogu biti i opati i drugi zaređeni svećenici. Slično vrijedi i u drugim slučajevima.

A ozloglašeni će se očistiti na sljedeći način. U vrijeme propisano za njegovo očišćenje, pojavit će se sa svojim jamcima pred biskupom, koji je sudac, u mjestu u kojemu je javno ozloglašen. Potom će položiti ruku na Knjigu Evanđelja i izgovarati sljedeće riječi:

"Prisežem na ova četiri sveta Evanđelja Božja, da nikada nisam sli­jedio, vjerovao ili propovijedao, niti da slijedim ili vjerujem u takvu herezu (koju će imenovati) za koju sam oklevetan."

Drugim riječima, pod prisegom će poreći tvrdnje koje su predmet klevete.

Nakon toga će njegovi jamci položiti ruke na Evanđelje i svaki će od njih pojedinačno prisegnuti sljedeće: "Prisežem na ovo sveto Evanđelje Božje, da vjerujem da je prisegnuo na istinu." Potom će biti podvrgnut kanonskom očišćenju.

Nadalje vrijedi istaknuti da će osoba koja se kleveće za herezu, biti očišćena na mjestu u kojemu je ozloglašena. A, ako je ozloglašena u više mjesta, bit će joj naređeno da ispovijedi katoličku vjeru, i porekne herezu u svim tim mjestima.

I neka takva osoba ne podcjenjuje značaj takvog kanonskog očiš­ćenja, jer kanonski zakon određuje da će ozloglašeni, upadne li ponovno u herezu od koje je očišćen, biti izručen svjetovnom sucu kao povratnik u herezu. Nešto je drukčije u slučaju osobe koja upadne u neku drugu he­rezu, od koje prije nije bio očišćen.

DVADESET DRUGO PITANJE

O trećoj vrsti presude, koja se izriče nad ozloglašenom osobom koja se ima podvrgnuti ispitivanju.

Treći način zaključenja postupka koji se vodi u ime vjere, odnosi se na slučaj kada se nakon pozornog razmatranja utemeljenosti pos­

tupka, uz savjetovanje stručnih pravnika, ustanovi da je osoba optužena za herezu nedosljedna u svojim iskazima, ili da postoji dovoljno osnova da bude podvrgnuta ispitivanju pod mučenjem. A ako nakon takvog is­pitivanja ne prizna svoju krivnju, smatrat će se nedužnom. To je slučaj zatvorenika koji nije obuzet herezom, niti je osuđen na temelju osobnog priznanja, Činjeničnog dokaza ili iskaza zakonitih svjedoka, i ne postoje nikakve indicije da se tereti takvom sumnjom, a koje bi ga mogle ob­vezati na abjuraciju, ali su u svim tim slučajevima njegovi iskazi dani

prilikom ispitivanja, nedosljedni. Ili, pak, mogu postojati drugi razlozi, zbog kojih se može podvrgnuti mučenju. U takvom se slučaju postupa na sljedeći način.

Budući da takva presuda uključuje međutomnu presudu, koja mora ići na štetu, a ne u korist zatvorenika, inkvizitor je ne smije podijeliti na dvije presude, već ih mora objediniti u jednu. Prije svega, ustraje li optuženi u svojim poricanjima, i čestiti ga ljudi svojim uvjeravanjima nikako ne mogu potaknuti na priznanje, donijet će se sljedeća presuda, koja je u izvjesnom smislu konačna.

"Mi, N. N., milošću Božjom biskup toga i toga grada, ili sudac na području pod vladavinom toga i toga princa, nakon razmatranja svih argumenata tijekom postupka, koji smo vodili protiv tebe N. N., u tome i tome mjestu, te i te biskupije, te nakon pozornog ispitivanja, ustano­vljujemo da nisi dosljedna u svojim odgovorima, i da te na temelju mno­gih drugih indicija, možemo osnovano podvrgnuti ispitivanju i mučenju. Stoga, kako bi istina bila izrečena iz tvojih usta, i da svojim dvosmi­slenostima ne uvrijediš svoje suce, izjavljujemo, objavljujemo i presu­đujemo da ćeš današnjega dana u toliko sati, biti podvrgnuta ispitivanju pod mučenjem. Ova je presuda donesena, itd."

Ustanovi li se da su iskazi optuženika koji se podvrgava ispitivanju, dvosmisleni i neodređeni, a istodobno postoje i druge indicije koje op­ravdavaju mučenje, neka se obje te činjenice uključe u gore spomenutu presudu. No, ako je osnovana samo jedna od tih dviju činjenica, neka se samo ona uključi u presudu. Ali, presuda se treba odmah izvršiti, ili neka suci barem u to uvjere optuženika. U svakom slučaju, sudac ne smije suviše voljno podvrgavati optuženika/optuženicu mučenju, već neka toj mjeri pribjegava samo u nedostatku drugih dokaza. Stoga se poziva da pronađe druge dokaze. Ukoliko takvih dokaza nema, a sudac pretpo­stavlja da je optuženik kriv, ali iz straha odbija priznati, neka pokuša drugim dopuštenim načinima, uz uvijek neophodne mjere opreza, te uvjeravanjima od strane optuženikovih prijatelja. A taj postupak ne smije ubrzavati, jer će duboko razmišljanje i bijeda zatvora, kao i ustraj­na uvjeravanja čestitih ljudi, veoma često navesti optuženika da otkrije istinu.

Međutim, ako se biskup i sudac, nakon proteka određenog vremena u kojemu zatvorenika drže u neizvjesnosti, te mnogih nagovaranja, uvje­re da optuženi, s obzirom na sve okolnosti, poriče istinu, neka ga podvr-

gnu lakim mukama, bez prolijevanja krvi, imajući na umu da je muče­nje često varljivo i neučinkovito. Jer neki su ljudi toliko mekog srca i slaboga duha, da će pod najblažim mukama priznati sve, bila to istina ili laž. Drugi su, pak, toliko tvrdoglavi da se ni pod najvećim mukama is­tina iz njih neće moći istjerati. Neki koji su već prije podvrgnuti mu­čenju, drugi ga put mnogo lakše podnose, jer su im se ruke već navikle na istezanja i iskrivljavanja pod spravama, kojima je cilj da ispitanika toliko oslabe, da teško podnosi mučenje. Drugi su začarani tako, da će radije umrijeti nego li priznati istinu, jer su postali neosjetljivi na bol. Stoga valja biti veoma oprezan prilikom mučenja, i najveću pozornost treba obratiti na stanje ispitanika.

Nakon izricanja presude, krvnici će optuženu bez odlaganja pripre­miti za mučenje. U međuvremenu će biskup ili sudac osobno ili posred­stvom onih čestitih i gorljivih vjernika, nastojati optuženu uvjeriti da dobrovoljno prizna istinu i, ako je potrebno, kako smo naprijed pokazali, obećavajući joj da će joj poštedjeti život.

Ne uspije li se, međutim, optužena tako zastrašiti i natjerati na prizna­nje, mučenje će se nastaviti drugoga ili trećega dana. No, ne smije se ponoviti istog dana na istome mjestu, jer takva su ponavljanja dopu­štena samo ako se pojave kakve druge indicije protiv optužene. Među­tim, dopušteno je nastaviti mučenje sljedećega dana.

Potom neka se objavi sljedeće: "Mi, gore spomenuti N. N., biskup i N. N., sudac (ako je nazočan), odlučujemo da ti, N. N., toga i toga dana, budeš iznova podvrgnuta mučenju, kako bi iz tvojih usta izašla istina." I neka se sve to zabilježi u zapisnik postupka. A tijekom propisanog razdoblja do nastavka mučenja, neka osobno ili posredstvom drugih če­stitih ljudi, nastoji uvjeriti optuženu da prizna.

No, odbije li optužena priznati, ispitivanje se može nastaviti utvr­đenog dana, pod manjim ili većim mukama, sukladno težini njezinih zločina. Suci neka pri tome obraćaju pozornost na njezine riječi i djela, na temelju kojih mogu saznati istinu, premda se te mjere opreza ne mogu jednostavno naučiti, već one proizlaze iz iskustva u primjeni u različitim slučajevima.

Ako ni nakon odgovarajućeg ispitivanja pod mučenjem, optužena ne prizna svoje zločine, ne smije se podvrgnuti daljnjem mučenju, već se mora otpustiti. Međutim, ukoliko prizna svoju krivnju i od Crkve zatraži oprost, tada će se prema njoj postupati sukladno kanonu ad

abolendam, dakle, kao prema heretiku koji je priznao svoju krivnju, ali se pokajao, te će joj se narediti da se javno pod prisegom odrekne te hereze, i potom će se protiv nje izreći presuda, kao u slučaju onih koji su osuđeni za herezu na temelju svoga priznanja. To ćemo objasniti u pi­tanju gdje razmatramo osmu metodu izricanja presude, na koju se či­tatelj ovdje upućuje.

S druge strane, prizna li optužena istinu, ali se ne pokaje, nego ustra­je u svojoj herezi, ali nije povratnica, bit će, sukladno Kanonu, nakon određenog razdoblja i upozorenja, osuđena kao heretik i izručena svje­tovnom sudu, koji će joj izreći najtežu kaznu, kako ćemo pokazati u pitanju gdje razmatramo desetu metodu. No, ako je optužena povratnica u herezu, bit će osuđena na način opisan u istom pitanju, na koje se či­tatelj upućuje.

Ovdje, međutim, valja osobito naglasiti da na isti, gore opisan na­čin, treba postupati i u onim slučajevima kada ispitanik pod mučenjem ne prizna nijednu točku optužbe, niti se protiv njega išta dokaže, a na temelju čega bi mu se moglo narediti da se odrekne hereze ili da se osudi za herezu. No, u drugim slučajevima, kada je optuženik obuzet herezom ili postoje drugi posredni dokazi na osnovu kojih se može prisiliti na abjuraciju ili teretiti lakom ili teškom sumnjom, u takvim se, dakle, slu­čajevima optuženik ne smije podvrgnuti mučenju. Međutim, ako optu­ženik poriče neke točke optužbe koje nisu dokazane, ali su dostatne da opravdaju njegovo mučenje, i, nakon što nije pod mučenjem priznao te točke optužbe, na temelju toga se ne može osloboditi sukladno prvom načinu izricanja presude. Umjesto toga, postupak se mora nastaviti s obzirom na ono što je protiv njega dokazano, te se optuženik mora javno odreći hereze kao osoba osumnjičena za herezu ili obuzeta herezom, kako već zahtijeva priroda postupka. I ako tada, nakon mučenja, prizna sve ili neke točke optužbe protiv njega iznesene, bit će prinuđen na jav­nu abjuraciju hereze, koja mu je dokazana, i s obzirom na obje te činje­nice, protiv njega će se izreći presuda.

DVADESET TREĆE PITANJE

Četvrti način izricanja presude u slučaju optuženika koji se tereti lakom sumnjom.

Četvrti se način okončanja postupka, koji se vodi u ime vjere, pri­mjenjuje kada se, nakon revnog razmatranja svih točaka postupka i

savjetovanje stručnih odvjetnika, ustanovi da se optužena tereti samo lakom sumnjom za herezu. To je slučaj kada optužena nije obuzeta here­zom, niti je osuđena na temelju svoga priznanja, činjeničnih dokaza ili iskaza zakonitih svjedoka, te protiv nje ne postoje nikakve druge čvrste ili teške indicije o herezi, već samo male i lake indicije koje su, prema mišljenju suda, povod lake sumnje protiv nje. Takva će se optuženica prisiliti na javno odricanje od hereze za koju je optužena. A, upadne li ponovno u herezu, neće biti podvrgnuta kazni koja se izriče povratni­cima u herezu, premda se mora mnogo strože kazniti nego što bi to bio slučaj da se prethodno nije odrekla hereze (vidi Kanon c. accusatus). U takvom se slučaju postupa na sljedeći način. Naime, ako se postupak vodi pred javnošću, optužena će u crkvi javno prisegnuti sljedeće:

"Ja, N. N., iz te i te biskupije, građanka toga i toga grada ili mjesta, nazočna na svome suđenju, prisežem pred tobom, gospodine biskupe toga i toga grada, i na sveta Evanđelja preda mnom na koja polažem svoju ruku, da svojim srcem vjerujem i ustima ispovijedam svetu kato­ličku i apostolsku vjeru, u koju Sveta Rimska Crkva vjeruje, ispovijeda, propovijeda i štuje. Nadalje prisežem da svojim srcem vjerujem i ustima ispovijedam, da se Gospodin Isus Krist i svi sveci, gnušaju heretičke opačine vještica, i da će svi koji ju slijede i uz nju pristaju, biti s đavlom i njegovim anđelima, kažnjeni vječnim prokletstvom ne preobrate li se i skrušenom pokorom pomire sa Svetom Crkvom. Stoga se odričem, poričem i opovrgavam tu herezu za koju me vi, moj gospodine biskupe i vaši službenici, sumnjičite: naime, da sam prijateljevala s vješticama, da sam iz svoga neznanja branila njihove zablude, da sam prezirala nji­hove inkvizitore i progonitelje, ili da nisam razotkrila njihove zločine. Nadalje prisežem da nikada nisam vjerovala u gore spomenutu herezu i da u nju ne vjerujem, i da nikada uz nju nisam pristajala i da uz nju ne pristajem, i da nikada neću vjerovati, pristajati uz nju ili je propovijedati, niti je imam nakanu propovijedati. I ako ću ikada biti kriva za neka od gore spomenutih djela (koja Bog zabranjuje), dobrovoljno ću se pod-

vrgnuti kazni koju zakon utvrđuje protiv lažno zaprisegnutih; i voljna sam prihvatiti svaku pokoru koju mi smatrate prikladnom nametnuti, poradi ovih riječi ili djela za koje me sumnjičite; i prisežem da ću svim silama nastojati izdržati pokoru u cijelosti, tako mi pomogao Bog i ova sveta Evanđelja."

Navedena će se prisega izgovoriti pučkim jezikom, kako bi je svi mo­gli razumjeti. Nakon toga će joj se sudac, ako je prisutan, ili njegov zamjenik, obratiti jezikom puka na sljedeći način:

"Sine (ili kćeri) moja, nisi se nezasluženo odrekla sumnje, koju smo prema tebi gajili, i očistila se gorespomenutom abjuracijom. Upozora­vamo te da nakon ovoga ne padneš u herezu koje si se odrekla. Jer, premda nećeš biti izručena svjetovnome sudu ako se pokaješ, jer si se odrekla svoje hereze kao optužena pod lakom, a ne teškom sumnjom, bit ćeš mnogo oštrije kažnjena nego što bi bila da nisi prisegnula, i tada ćeš na sebe umjesto lake, navući tešku sumnju. A nakon što se ovakvom prisegom odrekneš hereze, i nakon toga ponovno u nju upad-neš, protiv tebe će biti izrečena kazna kakvu zaslužuju svi povratnici, i bez milosti ćeš biti predana svjetovnome sudu da nad tobom izvrši najstrožu kaznu."

No, odrekne li se optužena svoje hereze u tajnosti, u odajama bisku­pa ili suca, što se čini kada se postupak ne vodi pred javnošću, prisegnut će na isti način. Nakon toga će se donijeti sljedeća presuda:

"Mi, milošću Božjom biskup toga i toga grada, ili (ako je prisutan) sudac na području pod vlašću toga i toga vladara, nakon podrobnog razmatranja tijeka postupka koji smo vodili protiv tebe, N. N., pred nama optužene za herezu, ustanovili smo da si počinila te i te zločine (ime­nujući ih), koji te terete lakom sumnjom za herezu, na temelju čega smo zaključili neophodnim zapovijediti ti, da se pod prisegom odrekneš te hereze za koju si osumnjičena lakom sumnjom. Ali, radi toga nećeš biti oslobođena bez kažnjavanja. I, kako bi u budućnosti bila opreznija, nakon što smo zatražili savjet mnogih uglednih i stručnjaka i crkvenjaka, te nakon što smo pomno ispitali i razmotrili čitav slučaj, imajući pred očima Boga i neoborivu istinu svete katoličke vjere, te sveta Evanđe­lja, kako bi naša presuda proizlašla od Boga i da naše oči vide samo pravdu, predsjedavajući na ovome sudu, tebe N. N. ovdje prisutna, osuđujemo, kažnjavamo i namećemo ti pokoru na sljedeći način. Naime, da nakon današnjega dana, više nikada nećeš svjesno vjerovati, udru-

živati se, riječju braniti, čitati (ako si učena), ili itd. I neka se u zapisnik zabilježi koja je sve djela počinila, a na temelju kojih se sumnjiči za zločin hereze. Ova je presuda i pokora izrečena, itd.

Potom bilježnik mora zabilježiti u zapisnik postupka da je tu prise­gu položio optuženik pod lakom, a ne teškom sumnjom za herezu, jer bi u suprotnom to moglo za sobom povući veliku opasnost.

DVADESET ČETVRTO PITANJE

O petom načinu izricanja presude protiv optuženika koji se tereti teškom sumnjom.

Peti način okončanja postupka u ime vjere, primjenjuje se kada se nakon pomnog razmatranja tijeka postupka i savjetovanja stručnih

pravnika, ustanovi da se osoba optužena za herezu tereti teškom sum­njom. To je slučaj kada optužena nije stvarno obuzeta herezom, niti je osuđena na temelju svoga priznanja, činjeničnih dokaza ili iskaza za­konitih svjedoka, već postoje druge snažne i dokazane indicije, koje je terete teškom sumnjom za herezu.

U tom se slučaju postupak odvija na sljedeći način. Optuženoj se nalaže da se pod prisegom odrekne hereze za koju se teško sumnjiči, a ako nakon toga ponovno padne u herezu, bit će izručena svjetovnom sudu da nad njom izvrši najtežu kaznu. Tu će prisegu dati javno ili u tajnosti, ovisno o tome je li javno ili tajno osumnjičena, ili više-manje, kako je opisano u slučaju optužene koja se tereti lakom sumnjom; i mora se pod prisegom odreći te hereze.

Pripreme za tu abjuraciju se odvijaju na sljedeći način: U nedjelju, koja je utvrđena kao dan polaganja prisege i saslušanja optužbe ili odre­đivanja pokore, svećenik će održati javnu misu. Nakon toga će bilježnik ili pisar javno nabrojati zločine za koje je optužena osuđena, kao i one na temelju kojih se tereti teškom sumnjom za herezu.

Potom će se sudac ili njegov zamjenik osuđenoj obratiti sljedećim riječima: "Čuj! Na temelju onoga što je pročitano, teškom te sumnjom teretimo za zločin te hereze. Stoga ti se dolikuje očistiti se i odreći gore spomenute hereze." Potom će se pred nju staviti knjiga Evanđelja na koju će položiti ruku. Ako umije čitati, predat će joj se sljedeća pismena prisega, koju će pročitati u prisutnosti čitave pastve.

No, ne umije li čitati, to će umjesto nje učiniti bilježnik, pri čemu će optužena glasno na sljedeći način ponavljati svaku pročitanu rečenicu.

Bilježnik ili pisar će reći: "Ja, N. N., iz toga i toga mjesta i optužena, ponovit ću za njim iste riječi, ali prostim jezikom", te tako do kraja prisege, a prisegnut će na sljedeći način:

"Ja, N. N., iz toga i toga mjesta u toj i toj biskupiji, kojoj se ovdje sudi u prisutnosti vas, štovane gospode, biskupa toga i toga grada, i su­ca iz područja pod vlašću toga i toga gospodara, prisežem na ova sveta Evanđelja koja su preda mnom izložena, i na koje polažem svoje ruke, da u svome srcu vjerujem i svojim usnama ispovijedam onu svetu kato­ličku i apostolsku vjeru, koju Sveta Rimska Crkva naučava, ispovijeda, propovijeda i štuje. Nadalje prisežem da u svome srcu vjerujem i svojim usnama ispovijedam, itd." Potom neka izgovori katolički članak vjere protiv hereze za koju se teško sumnjiči.

Ako je, primjerice, riječ o herezi čarobnjaštva, neka kaže sljedeće: "Prisežem da vjerujem da neće samo obični heretici i raskolnici biti

podvrgnuti mukama paklenog ognja, već da će tako biti kažnjeni pogla­vito oni koji su zaraženi herezom vještica, koje pred vragom poriču onu vjeru koju su primili svetim krštenjem pred krstionicom, i koji izvršavaju besramne demonske opačine radi ostvarenja svojih opakih želja, nano-seći najrazličitije štete ljudima, životinjama i plodovima zemlje. Na­dalje se odričem, poričem i opovrgavam tu herezu ili nevjeru, koja po­grešno i lažljivo podučava da na svijetu nema vještica, i da nitko ne smije vjerovati da te nesreće mogu proizaći uz pomoć demona; jer takva se nevjera, kako sada priznajem, izričito suprotstavlja odlukama naše Svete Majke Crkve i svih katoličkih naučitelja, kao i carskim zakonima koji određuju da sve vještice imaju biti spaljene.

Nadalje prisežem da nikada nisam čvrsto vjerovala u gore spome­nutu herezu, kao što ni danas ne vjerujem i uz nju ne pristajem, niti sam je propovijedala, niti je kanim propovijedati, niti ću je propovijedati. Nadalje prisežem i obećavam da nikada neću učiniti ta i ta djela (ime­nujući ih), radi kojih me teško sumnjičite za herezu. I ako nakon ovoga (što Bog zabranjuje) učinim ijedno gore spomenuto djelo, voljna sam podvrgnuti se kazni koju zakon propisuje za povratnike u herezu, i spre­mna sam podvrgnuti se svakoj pokori koju mi odlučite nametnuti zbog onih mojih djela i riječi, radi kojih me snažno sumnjičite za spomenu­tu herezu. I prisežem i obećavam da ću tu pokoru svim silama nasto­jati u cijelosti izdržati, neka mi pomogne Bog i ovo sveto Evanđelje."

Navedena će se prisega potom izreći prostim jezikom kako bi je mo­gli razumjeti svi, osim ako je izrečena pred svećenstvom koje poznaje

latinski jezik. Na sličan će se način izreći i prisega u tajnosti, u biskup­skoj palači ili odaji, kada se postupak ne vodi pred javnošću. Nakon toga će biskup osuđenu upozoriti, kako je gore spomenuto, da ne padne po­novno u herezu, jer će time na sebe navući kaznu propisanu za povratnike. Bilježnik pritom mora izričito zabilježiti da je spomenutu prisegu dala osoba teško osumnjičena za herezu, kako bi se poslije, ukoliko ponov­no padne u herezu, mogla kazniti kako povratnici zaslužuju.

Nakon toga će se na sljedeći način izreći kazna ili pokora: "Mi, N. N., biskup toga i toga grada i brat N. N. (ako je prisutan),

inkvizitor heretičke opačine u područjima pod vladavinom toga i toga vladara, posebno izaslan apostolskom vlašću, ustanovili smo, na temelju zakonito utvrđenog postupka, pozorno razmotrivši sve pojedine točke toga postupka, da si ti, N. N., iz toga i toga mjesta u toj i toj biskupiji, počinila ta i ta djela (imenujući ih), radi čega te opravdano teretimo teškom sumnjom za tu herezu, i promišljeno potraživši savjet pravnih stručnjaka, naredili smo ti da se tako osumnjičena, pod prisegom odrek-neš te hereze. No, kako bi u budućnosti bila smotrenija, i da više nikada ne bi naginjala takvim djelima, i da tvoji zločini ne ostanu nekažnjeni, te da svojim primjerom odvraćaš druge grješnike, nakon savjetovanja s mnogim istaknutim i učenim pravnicima i učiteljima ili naučiteljima teološkog nauka, te imajući pred očima Boga i istinu katoličke i apo­stolske vjere, kao i sveto Evanđelje, da naš sud potekne od lica Božjega i da naše oči vide pravednost, sjedeći na sudištu kao suci, tebe N. N., ovdje prisutna pred nama, osuđujemo ili ti namećemo pokoru: naime, da od sada pa nadalje, više nikada nećeš učiniti, reći ili propovijedati te i te stvari." I neka se u zapisnik zabilježe sva djela na temelju kojih se teško sumnjiči za gore spomenutu herezu, kao i neka druga djela radi kojih bi, da ih počini, bila smatrana krivom za ponovno blago upadanje u herezu. No, to valja učiniti kako zahtijeva priroda svakog pojedinog slučaja. Primjerice, osuđenoj se može zapovjediti da više nikada hoti­mice ne izvodi takva djela, i da ne prima one za koje je poznato da su porekli vjeru, itd. Ova je presuda donesena, itd.

Međutim, vrijedi primijetiti da se osumnjičeni, koji nisu obuzeti he­rezom, premda se terete teškom ili lakom sumnjom, ne smiju zatvoriti ili osuditi na doživotnu kaznu zatvora. Jer, takva se kazna izriče pokajnici­ma hereticima. Međutim, s obzirom na djela radi kojih su osumnjičeni, može im se izreći kazna zatvora na određeno vrijeme, nakon čega će, kako ćemo vidjeti, biti oslobođeni.

Osim toga, neće biti obilježeni ni znakom križa, jer to je biljeg poka-janog heretika, a takvi nisu osuđeni, već samo osumnjičeni heretici, te se stoga ne smiju na takav način obilježavati. Može im se, međutim, zapovjediti da određenih svetih dana tijekom mise, stoje pred vratima crkve ili pokraj oltara, noseći u ruci zapaljenu svijeću određene težine22

ili, pak, da hodočaste ili nešto slično, sukladno prirodi i zahtjevima slu­čaja.

DVADESET PETO PITANJE

Šesta vrsta presude koja se izriče protiv optuženika pod teškom sumnjom.

Šesti način okončanja postupka koji se vodi u ime vjere, primjenjuje se kada se nakon pomnog razmatranja prirode postupka i savjeto­

vanja učenih pravnika, ustanovi da se optužena tereti teškom sumnjom za herezu. To je slučaj kada optužena nije osuđena na herezu na temelju svoga priznanja, činjeničnih dokaza ili iskaza zakonitih svje­doka, ali postoje indicije, ne samo slabe ili jake, već veoma jake i snažne, koje je terete teškom sumnjom za spomenutu herezu, te radi kojih se ima osuditi kao teško osumnjičena za navedenu herezu.

Radi jasnijeg razumijevanja rečenog, navest ćemo primjer obične hereze i hereze vještica. O običnoj je herezi riječ kada optuženi nije zakonito osuđen na temelju svoga priznanja, itd., kako je gore opisano, već na temelju nečega što je rekao ili učinio. Naprimjer, ako se optuženi poziva na suđenje u postupku o stvari koja se ne tiče vjere, te mu je izrečena kazna ekskomunikacije. Ustraje li u svojoj herezi godinu ili više dana tijekom ekskomunikacije, teretit će se lakom sumnjom za he­rezu, jer takvo je ponašanje uvijek povod nekog oblika sumnje za herezu. No, bude li nakon toga pozvan na sud radi nekog vjerskog delikta, no neposlušno se odbije pojaviti pred sudom, uslijed čega bude ekskomuni­ciran, teretit će se teškom sumnjom za herezu, jer će prvotno laka su­mnja prerasti u tešku. A ustraje li u toj herezi tijekom jednogodišnje

22) 'Određene težine.' Ta se težina pri izricanju presude točno naznačavala. Tako je 18. kolo­voza 1634. u Loudunu, Urbainu Grandieru izrečena presuda koja mu je nalagala: "časno oka-janje, tako da obrijane glave i s omčom oko vrata, te noseći u ruci zapaljenu baklju tešku dvije funte (0.90 kg), stoji pred glavnim portalom crkve Sain-Pierre du Marche i crkve sv. Ursule u tome gradu, te na koljenima moli Boga i kralja za oprost." Nakon toga je bio pogubljen.

ekskomunikacije, ta će snažna sumnja prerasti u tešku sumnju za he­rezu, koja se ne može pobijati nikakvim dokazima. Tada će takva osoba biti osuđena kao heretik, sukladno odredbi Kanona c. cum contuma-cia, lib. 6.

Primjer teške sumnje za vještičju herezu bio bi u slučaju da optuženi kaže ili učini nešto što je uobičajeno za vještice kada žele nekoga za­čarati. Tri su razloga zbog kojih su vještice često prinuđene razotkriti se prijetnjama, djelima, pogledom ili dodirom. Prije svega, time se njihovi grijesi pred sucima uvećaju i jasnije manifestiraju. Drugo, to čine radi lakšeg zavođenja prostih ljudi, a treće, da nanesu što veću uvredu Bogu, koji će im u svome gnjevu dopustiti da ljudima nanose još veća zla. Stoga se vještica mora teretiti teškom sumnjom kada nakon njezinih pri­jetnji, poput: "Uskoro ćeš osjetiti...", neku osobu ili njezinu stoku po­godi neka nesreća. Tada se ne smije smatrati samo lako osumnjičenom za herezu, kao u slučaju optuženih koji su bliski s vješticama, ili onih koji žele u nekome pobuditi neumjerenu ljubav. O tome vidi naprijed, gdje raspravljamo o tri stupnja sumnje, lakoj, ozbiljnoj i teškoj.

Sada nam valja razmotriti kako sud postupa u takvom slučaju. Pri suđenju osobi teško osumnjičenoj za običnu herezu, sud postupa na sljedeći način. Premda osumnjičeni možda nije uistinu heretik, jer ne gaji zabludu razumijevanja ili je možda ipak u takvoj zabludi, ali u njoj ne ustraje svojom voljom, ipak se mora osuditi kao heretik i to zbog teške sumnje, koja se ne može pobijati nikakvim dokazima.

Protiv takvog heretika se izriče presuda kojom se upozorava da će, odbije li vratiti se vjeri i odreći se svoje hereze, te dati odgovarajuću zadovoljštinu, biti izručen svjetovnom sudu na kažnjavanje. No, ako je voljan ponovno prigrliti vjeru i odreći se hereze, bit će osuđen na ka­znu doživotnog zatvora. Isto vrijedi i u slučaju optuženog pod teškom sumnjom za vještičju herezu.

Međutim, premda se uglavnom na isti način postupa prema optuže­nome pod teškom sumnjom za herezu, postoje neke razlike. Naime, u slučaju da vještica ustraje u svom poricanju, ili tvrdi da te prijetnje nije izrekla s navedenom nakanom, već srdito i na ženama svojstven način, sudac je neće moći osnovano osuditi na kaznu spaljivanjem, unatoč po­stojanju teške sumnje. Stoga je mora smjestiti u tamnicu i naložiti da se provede istraga o tome, je li poznato da je takva djela činila i prije. Ustanovi li se da jest, sudac mora ispitati je li bila oklevetana za tu

herezu, nakon čega može naložiti da se optužena, prije svega ostalog, podvrgne ispitivanju pod mučenjem. Ustanovi li se tom prilikom da optužena pokazuje znakove kakve hereze ili čarobnjačke šutnje, primje­rice, ako ne može plakati ili je neosjetljiva na bol i nakon mučenja veo­ma brzo iznova povrati snagu, sudac može poduzeti razne druge mjere opreza, koje smo već objasnili prilikom raspravljanja o takvim sluča­jevima.

Ukoliko sve navedene metode zakažu, sudac je ne smije odmah osloboditi, ako je već prije činila slična djela, već je mora zatočiti u bijednome zatvoru na godinu dana, gdje će biti podvrgnuta torturi, i to dovoljno često, a osobito tijekom većih svetkovina. No, ako je optužena, osim toga, ozloglašena, sudac može postupiti kao u slučaju obične he­reze, na način koji smo prethodno opisali, te je osuditi na spaljivanje, osobito ako je protiv nje svjedočio velik broj ljudi, i ako je često bila viđena kako čini slična ili neka druga čarobnjačka djela. No, odluči li sudac biti milosrdan, može joj naložiti kanonsko očišćenje, pri čemu će optužena morati pribaviti dvadeset ili trideset jamaca, i upozorit će je da će, zakaže li u tom očišćenju, biti osuđena na lomaču. Sudac, dakle, može postupiti na sljedeći način.

Ukoliko se optužena očisti, sudac će joj zapovjediti da se pod pri­segom odrekne hereze, pod prijetnjom kazne propisane za povratnike, te će joj nametnuti stalnu pokoru, i to na sljedeći način. Pripreme za abjuraciju odvijat će se na način, koji smo opisali pri objašnjavanju četvrte i pete metode izricanja presude u postupku za vjerski delikt.

Valja imati na umu da pri svakom načinu izricanja presude, koje ćemo u nastavku izložiti, sudac koji se odluči biti milosrdan, može postupiti na gore opisan način. No, budući da svjetovni suci primjenjuju svoje različite metode, koje su uglavnom veoma oštre, ali ne uvijek i pravedne, oni nisu vezani nikakvim utvrđenim pravilom ili metodom postupanja, za razliku od crkvenih sudaca koji mogu prihvatiti abjura­ciju i nametnuti stalnu pokoru na sljedeći način:

"Ja, N. N., iz toga i toga mjesta u toj i toj biskupiji, ovdje prisutna pred vama, mojim štovanim gospodinom biskupom toga i toga grada, i sucima, polažem ruku na sveto Evanđelje koje je preda mnom izlože­no, i prisežem da u svome srcu vjerujem i svojim ustima ispovijedam svetu katoličku i apostolsku vjeru, koju Sveta Rimska Crkva ispovijeda, vjeruje, propovijeda i naučava. Stoga se odričem svake hereze, i pori-

čem i opovrgavam sve koji se pobunjuju protiv Svete rimske i apostol­ske Crkve, kojoj god sljedbi pripadali i koju god zabludu gajili. Nada­lje prisežem i obećavam da više nikada neću učiniti, reći ili uzrokovati ta i ta djela (imenujući ih) koja sam počinila i rekla, i radi kojih me, u mojoj krivnji, ozbiljno sumnjičite za spomenutu herezu. Nadalje prise­žem i obećavam, da ću svim silama nastojati u cijelosti izvršiti svaku pokoru koju mi nametnete radi spomenutih zločina, neka mi pomogne Bog i sveto Evanđelje. I ako se (što Bog zabranjuje) nakon ovoga ne po­našam sukladno ovoj prisezi, sada i ovdje se obvezujem da ću trpjeti sve i najteže kazne koje zaslužuju povratnici."

Nakon toga neka bilježnik zabilježi, da je navedenu prisegu položila osoba teško osumnjičena za herezu, tako da bi joj se poslije, ustanovi li se da je ponovno pala u herezu, moglo sukladno tomu suditi i izručiti je svjetovnom sudu.

Potom će je biskup odriješiti kazne ekskomunikacije, koju je na sebe navukla radi teške sumnje za herezu. Naime, kada heretik ponovno prigrli vjeru i odrekne se svoje hereze, bit će nužno odriješen kazne ekskomunikacije, koja se izriče nad svim hereticima. Dakle, nakon što se optužena, koja je na sličan način osuđena za herezu, odrekne te he­reze, bit će oslobođena ekskomunikacije, a nakon odrješenja od te kazne, izreći će joj se sljedeća presuda:

"Mi, N. N., biskup toga i toga grada, i (ako je prisutan) sudac u po­dručju pod vlašću toga i toga gospodara, ustanovili smo da si ti, N. N., iz toga i toga mjesta u toj i toj biskupiji, optužena pred nama za ta i ta djela protiv vjere (imenujući ih), o kojima smo se obavijestili kako pravda zahtijeva, pozornim razmatranjem prirode postupka i svega što je učinjeno i rečeno u ovome slučaju, ustanovili smo da si počinila te i te zločine (imenujući ih). S obzirom na to da te s pravom teretimo teškom sumnjom za tu herezu (imenujući je), tako osumnjičenoj smo ti nalo­žili da se javno odrekneš svake hereze, na što nas obvezuju odredbe Kanona. A budući da spomenute kanonske odredbe sve takve osuđuju kao heretike, tebe, koja si poslušala mudriji savjet i vratila se pod okrilje svete Majke Crkve i, kako smo rekli, odrekla se svake opake hereze, odrješujemo kazne ekskomunikacije kojom si s pravom bila vezana jer si prezrela Crkvu Božju. Ako se iskrena srca i prave vjere vratiš jedinstvu Crkve, od ovoga ćemo te trenutka smatrati pokajnicom i primiti te na­trag u milosrdno njedro svete Crkve. No, budući da bi sablažnjivo bilo

slijepo progledati kroz tvoje zločine protiv Boga i zla koja si nanijela ljudima i ostaviti ih nekažnjenima, jer mnogo je strašnija uvreda nane­sena Božanskom Veličanstvu nego li svjetovnom vladaru, te da tvoji zlo­čini ne potaknu druge grešnike na zlo, i da u budućnosti budeš smotre-nija i manje sklona iznova počiniti gore spomenute zločine, kako bi izbjegla strašnu kaznu na onome svijetu: Mi, gore spomenuti biskup i sudac, utekavši se savjetu mudrih i učenih ljudi, sjedeći na sudištu kao suci, imajući pred očima samo Boga i nepobitnu istinu svete vjere, i sveto Evanđelje, kako bi naš sud potekao od lica Božjega i da naše oči vide pravednost, tebe N. N., koja stojiš pred nama toga i toga dana i u toliko i toliko sati, kako ti je prije određeno, osuđujemo na kaznu ili ti nameće­mo sljedeću pokoru. Prvo, preko odjeće koju nosiš na sebi, odjenut ćeš sivo-plavu halju nalik redovničkom škapularu, bez kapuljače, na kojoj su ušiveni križevi žute boje dugi tri i široki dva dlana, i to ćeš platno nosi­ti preko ostale odjeće toliko i toliko vremena (određujući razdoblje od jednu ili dvije godine, ovisno o težini krivnje osuđenika). U spomenutoj ćeš halji s križevima stajati toliko i toliko dugo ispred vrata te i te crkve, ili tijekom četiri glavne svetkovine23 Presvete Djevice, ili u tim i tim gra­dovima pred vratima tih i tih crkava, i osuđujemo te kaznom doživotnog zatvora ili zatvora u trajanju toliko i toliko godina. (Neka se to zabilježi u zapisnik kako se čini najbolje u čast vjere i ovisno o većoj ili manjoj krivnji i okorjelosti optužene.) Nadalje, uvjereni da tako propisuje kanon­ski zakon, zadržavamo sebi pravo ublažiti spomenutu pokoru, pove­ćati je, promijeniti ili ukloniti, u cijelosti ili dijelom, koliko nam se često to čini umjesnim i pogodnim. Ova je presuda donesena, itd."

Presuda će biti izvršena neposredno nakon čitanja, te će se optuže­na odmah odjenuti u gore spomenutu tkaninu s križevima.

23) 'Četiri glavne svetkovine.' Vjerojatno je riječ o Navještenju, Pohođenju, Uznesenju i Ro­đenju naše Gospe. Možda se umjesto Pohođenja misli na Svijećnicu, koja je u srednjem vijeku bila uobičajena svetkovina s osminom u mnogim biskupijama. Posljednji papa, Siksto V, objavio je 1470. djelo o bezgrješnome začeću. Svojim je dekretom 28. veljače 1476., ute­meljio svetkovinu začeća Marijina za cjelokupnu Latinsku crkvu i davao indulgencije svima koji sudjeluju u božanskoj službi te svetkovine.

DVADESET ŠESTO PITANJE Metoda izricanja presude nad osumnjičenom i ozloglašenom.

Sedmi način okončanja postupka protiv vjerskog delikta, primjenjuje se kada se, nakon pozornog razmatranja prirode postupka i savjeto­

vanja pravnih stručnjaka, ustanovi da je osoba optužena za grijeh hereze istodobno osumnjičena i ozloglašena za taj zločin. To je slučaj kada optu­žena nije zakonito osuđena na temelju svoga priznanja, činjeničnog dokaza ili iskaza zakonitih svjedoka, već je javno oklevetana, a postoje i druge indicije koje je terete lakom ili teškom sumnjom za herezu, kao što je, primjerice, njezino često prijateljevanje s hereticima. Takva osoba mora, radi svoje ozloglašenosti izvršiti kanonsko očišćenje, a radi sum­nje kojom se tereti, mora se pod prisegom odreći hereze.

U takvom se slučaju postupa na sljedeći način. Budući da je ta osoba ozloglašena zbog hereze i, osim toga, na temelju nekih drugih naznaka osumnjičena za herezu, prije svega će se javno očistiti na način, koji smo objasnili raspravljajući o drugoj metodi izricanja presude. Neposredno nakon toga očišćenja, odreći će se te hereze pod prisegom, kao osoba pro­tiv koje postoje i druge naznake pretpostavljene hereze, i to na sljedeći način, imajući pred sobom knjigu Evanđelja:

"Ja, N. N., iz toga i toga mjesta u toj i toj biskupiji, osobno prisutna pred vama moja gospodo, N. N., biskupe toga i toga grada i suče u podru­čju pod vlašću toga i toga princa, svojih ruku položenih na sveto Evan­đelje preda mnom, prisežem da svojim srcem vjerujem i svojim ustima ispovijedam svetu apostolsku vjeru, u koju Rimska Crkva vjeruje, koju ispovijeda, propovijeda i štuje. Nadalje se odričem, prezirem, poričem i opovrgavam svaku herezu koja se pobunjuje protiv svete i apostolske Crkve, svih sljedbi ili zabluda, itd., kao gore.

Nadalje prisežem i obećavam da više nikada neću učiniti, reći ili ra­diti ta i ta djela (imenujući ih), radi kojih me s pravom potkazuju da sam ih počinila, i radi kojih me vi sumnjičite. Nadalje prisežem i obećavam da ću svim silama nastojati što bolje i u cijelosti izvršiti svaku pokoru koju mi nametnete, neka mi pomogne Bog i ovo sveto Evanđelje. A ako od ovoga trenutka nadalje, učinim bilo što, što se protivi ovoj prisezi i abjuraciji (a što Bog zabranjuje), ovdje se i sada dobrovoljno podvrga­vam i obvezujem na zakonsku kaznu za takva djela, bez obzira na ve­ličinu patnje, kada se dokaže da sam počinila ta i ta djela."

Valja, međutim, istaknuti da će se optuženi na gore spomenut način odreći svih hereza općenito, ako se ustanovi da su indikacije protiv njega toliko snažne da ga, bez obzira na gore spomenutu ozloglašenost, terete snažnom sumnjom za herezu. A padne li iznova u neku herezu, trpjet će kaznu kakvu zaslužuju povratnici. No, ako su indicije toliko slabe da ga, čak i uz činjenicu ozloglašenosti, terete samo lakom sumnjom za herezu, dovoljno je da se odrekne samo one hereze za koju se sumnjiči, jer, padne li nakon toga u neku drugu herezu, neće biti podvrgnut povrat­ničkoj kazni. Međutim, čak i da ponovno padne u herezu koje se od­rekao, neće biti podložan spomenutoj kazni, premda će biti kažnjen mno­go strože nego da se prethodno nije odrekao te hereze.

Dvojbeno je, međutim, je li takav optuženik podložan kazni propisa­noj za povratnike, ako nakon tog kanonskog očišćenja ponovno padne u istu herezu od koje se očistio. A čini se da jest, jer to proizlazi iz odre­daba kanonskoga zakona, c. excommunicamus i c. ad abolendam. Stoga bilježnik mora osobito paziti da zabilježi, je li se optuženik odrekao he­reze kao lako ili teško osumnjičen za herezu, jer, kako smo često isticali, velika je razlika između tih dviju vrsti sumnje. Nakon toga će se kazna ili pokora izreći na sljedeći način:

"Mi, N. N., biskup toga i toga grada ili sudac u područjima pod vlašću toga i toga vladara, revno imajući na umu da si ti, N. N., iz toga i toga grada u toj i toj biskupiji, optužena pred nama za tu i tu herezu (imenujući je), i u želji da zakonito istražimo jesi li pala u spomenutu herezu, nakon ispitivanja svjedoka i nakon tvojega pozivanja i saslu­šanja pod prisegom, te svim prikladnim načinima kojima raspolažemo, postupili smo kako se dostoji.

Nakon što smo razmotrili, pregledali i revno ispitali sve činjenice, te nakon što smo raspravili o prirodi postupka, ispitali sve što je učinjeno i rečeno, te se utekli savjetu i mudrom mišljenju mnogih učenih teologa i pravnika, ustanovili smo da su te dobri i trezveni ljudi iz toga i toga mje­sta, javno potkazali (oklevetali) zbog spomenute hereze. Stoga smo te obvezali, kako nam kanonski zakon nalaže, na kanonsko očišćenje kojim si se preko svojih jamaca, pred nama javno očistila. Nadalje smo ustano­vili da si počinila ta i ta djela (imenujući ih), radi kojih te s pravom tere­timo teškom ili lakom sumnjom (pri čemu se mora točno naznačiti kak­vom sumnjom) za spomenutu herezu, i uslijed čega smo ti s pravom zapovjedili da se pod prisegom odrekneš hereze kao tako i tako osum-

njičena (a ukoliko je takvu prisegu položila optužena koja se tereti teškom sumnjom, neka kažu: 'svake hereze', a ako je lako osumnjičena, 'spomenute hereze').

No, budući da ne možemo i ne smijemo ni iz kojega razloga biti snošljivi prema onome što si učinila, već nam pravda nalaže da se nad time gnušamo, i kako bi u budućnosti bila mnogo smotrenija, te da tvoji zločini ne ostanu nekažnjeni, ne bi li ostale ohrabrili da padnu u slične grijehe, te da se ne prelazi olako preko uvreda nanesenih Stvoritelju, stoga te mi, gore spomenuti biskup ili sudac, sjedeći na ovome sudištu, imajući pred sobom sveto Evanđelje, kako bi naš sud potekao od lica Božjega i da naše oči vide samo pravednost, protiv tebe, N. N., koja si se tako očistila i odrekla hereze, koja stojiš pred nama na ovome mjestu i u vrijeme koje smo ti odredili, izričemo kaznu ili pokoru na sljedeći način, naime, da moraš... itd."

A ta se presuda mora izreći na način najpodesniji za čast vjere i istre-bljenje heretičke opačine: tako da se osuđenoj zapovijedi da tijekom određenih nedjelja i blagdana, tijekom održavanja svete mise, otkrivene glave i bosih nogu, stoji pred vratima te i te crkve, noseći u ruci svijeću određene težine; te da joj se naredi da svaki petak posti, i da tijekom određenog razdoblja ne smije napustiti to mjesto, već da se pojavi pred biskupom ili sucem određenih dana u tjednu; a može se izreći i neka druga slična pokora sukladna prirodi i težini njezina grijeha, jer nemoguće je u takvim stvarima povoditi se za nekim strogim pravilom. Ova je pre­suda donesena... itd. Presuda se mora izvršiti neposredno nakon izrica­nja, a može se poništiti, ublažiti ili izmijeniti, iziskuje li to stanje po­kajnika, i ako se time može ostvariti svrha, naime, njegovo ispravljanje i poniženje. A biskup tim pravom zakonski raspolaže.

DVADESET SEDMO PITANJE

Metoda izricanja presude nad optuženikom koji je priznao herezu, ali se nije pokajao.

O smi način okončanja postupka protiv vjerskog delikta, primjenjuje se kada se nakon pozornog razmatranja prirode postupka i savjeto­

vanja s pravnim stručnjacima, ustanovi da je osoba optužena za herezu priznala svoju herezu, ali se nije pokajala, no nije ni stvarno ponovno pala u herezu. To je slučaj kada je optuženi na sudu, pred biskupom i

inkvizitorom, pod prisegom priznao da je određeno razdoblje živio i ustrajao u toj herezi za koju je optužen, ili nekoj drugoj, te da je u nju vjerovao i slijedio je, no da se nakon uvjeravanja biskupa i drugih osoba, želi vratiti pod okrilje Crkve, i odreći se te i svake druge hereze i pružiti zahtijevanu zadovoljštinu; te se ustanovi da se prethodno nije nikada pod prisegom odrekao neke druge hereze, ali da je sada voljan i spreman to učiniti.

U takvom se slučaju postupa na sljedeći način. Naime, premda je takva osoba dugo godina ustrajavala u spomenutoj, pa čak i nekim drugim herezama, vjerovala u njih i propovijedala, te je u tu zabludu povela i mnoge druge osobe; unatoč tomu, pristane li odreći se tih hereza i pružiti zadovoljštinu koju će mu odrediti biskup i crkveni sudac, neće biti izručen svjetovnom sudu na izvršenje najstrože kazne, niti će, ako je riječ o svećeniku, biti svrgnut sa svoje dužnosti. Umjesto toga, prema ka­nonu adabolendam, bit će obuhvaćen milošću (pripušten milosti). Nakon što se odrekne svoje prvotne hereze, bit će osuđen na kaznu doživotnog zatvora (vidi Kanon excommunicamus, gdje se govori o spomenutom odrješenju). Međutim, valja pozorno istražiti, nije li se optuženi lažno pokajao kako bi bio primljen natrag u crkvenu zajednicu. Osim toga, svjetovni sudac nije u cijelosti obvezan izreći gore spomenutu kaznu.

Optuženi će izreći prisegu na prije opisan način, uz sljedeću razliku. Na određeni blagdan, svojim će riječima priznati svoje zločine pred crkvenom zajednicom, i to na sljedeći način. Svećenik-pisar će ga upitati: "Jesi li toliko i toliko godina ustrajao u vještičjoj herezi?" Na što će on odgovoriti potvrdno, a potom će ga upitati: "Jesi li učinio to i to djelo koje si priznao?", na što će optuženi opet odgovoriti potvrdno. I tako dalje. Na kraju će dati prisegu klečeći na koljenima. Budući da je eksko­municiran, jer je osuđen kao heretik, nakon što na temelju te prisege, bude vraćen pod okrilje Crkve, udijelit će mu se oprost, na način na koji tu milost udjeljuju biskupi s apostolskom ovlašću za odrješenje od naj­teže ekskomunikacije. Neposredno nakon toga će se izreći sljedeća pre­suda:

"Mi, biskup toga i toga grada, ili sudac u područjima pod vlašću toga i toga vladara, ustanovili smo da si ti, N. N., iz toga i toga grada u toj i toj biskupiji, na temelju glasina i izvješća pouzdanih osoba, optužen pred nama za grijeh hereze. I budući da si mnogo godina bio zaražen tom herezom koja prijeti propasti tvoje duše, i jer je ova optužba protiv

tebe oštro ranila naša srca: mi, koji smo primili dužnost da sijemo svetu katoličku vjeru u srcima ljudi i da iz njihovih duša otklonimo svaku herezu, u nastojanju da se što bolje obavijestimo o istinitosti izviješća koje je do nas stiglo, kako bismo, ukoliko je istinito, na njega odgovorili korisnim i prikladnim sredstvom i postupili na najbolji način koji nam stoji na raspolaganju, saslušavanjem svjedoka i tvojim ispitivanjem pod prisegom, o djelima za koja si optužen, čineći sve općenito i pojedinačno što od nas zahtijeva pravda i odredbe Kanona, a u želji da tvoj slučaj dovedemo do prikladnoga završetka, te da dobijemo jasan uvid u prvo­bitno stanje tvoje duše, da ustanovimo jesi li hodao u mraku ili pod svjetlom i jesi li ili nisi pao u grijeh hereze; nakon tako provedenog po­stupka, pozvali smo učene teologe i stručnjake za kanonsko i svjetovno pravo, znajući da je, sukladno kanonskim odredbama, razborit sud onaj koji je potvrđen mišljenjem većine; i nakon što smo se o svim pojedino­stima savjetovali sa spomenutim učenim ljudima, te revno i pozorno razmotrili sve okolnosti postupka, na temelju tvojega priznanja koje si dao pod prisegom pred nama na sudu, osuđujemo te zbog mnogih vje-štičjih grijeha. (Koja se na ovome mjestu moraju izričito opisati.)

Ali, budući da Gospodin u Svojoj bezgraničnoj milosti, katkad dopušta ljudima da padaju u hereze i zablude, ne samo kako bi se oni mudri katolici mogli poučiti svetim sudovima, već i da oni koji su pali u grijeh budu nakon toga skrušeni i da izvršavaju djela pokore: nakon što smo, dakle, pozorno razmotrili okolnosti ovoga istog postupka, us­tanovili smo, nakon učestalih promišljanja i savjetovanja s drugim česti­tim ljudima, da si se zdravog razuma vratio u zajednicu i pod okrilje svete Majke Crkve, nakon što si prezreo spomenute zablude i hereze i priznao nepobitnu istinu svete katoličke vjere, koja ti leži duboko u srcu. Stoga smo ti, slijedeći stope onoga Koji nikome ne želi uništenje, naredili tu prisegu i javno odricanje od spomenute i svih drugih hereza. A nakon što si to učinio, odrješujemo te kazne najteže ekskomunikacije, koja ti je bila nametnuta jer si upao u herezu, i pomirujući te sa svetom Majkom Crkvom, vraćamo te sakramentima Crkve, pod uvjetom da ćeš se is­krenoga srca i nehimbene vjere, vratiti u zajednicu Crkve, kako vjeruje­mo i nadamo se da si učinio.

No, kako bi sablažnjivo bilo osvetiti povrede nanesene svjetovnim gospodarima, a previdjeti uvrede nanesene Bogu, Stvoritelju nebesa, jer mnogo je veći grijeh uvreda Vječnog, negoli svjetovnog Veličanstva,

te kako bi Bog koji je milosrdan prema grješnicima, bio milosrdan i prema tebi, te da tvoji grijesi ne ostanu nekažnjeni, i kako bi u budućno­sti bio mnogo smotreniji i manje sklon činjenju spomenutih i drugih zločina: Mi, spomenuti biskup i sudac, ili suci, u ime vjere sjedeći na sudištu, itd., kao gore.... da odjeneš sivo-plavu halju, itd. Nadalje, osu­đujemo te na kaznu doživotnog zatvora, u kojemu ćeš biti držan na kruhu i vodi24; zadržavajući pravo da ublažimo, uvećamo, izmijenimo ili opro­stimo, u cijelosti ili dijelom, spomenutu kaznu ako i kada nam se to učini ispravnim. Ova je presuda donesena, itd."

Nakon toga će sudac iznijeti svaku točku presude pojedinačno, na sljedeći ili sličan način:

"Sine moj, tvoja se kazna ili pokora sastoji u tome da ćeš nositi ovaj križ tijekom čitavoga svog života, da ćeš, noseći ga, stajati pred oltarom ili vratima te i te crkve, i da ćeš biti doživotno zatvoren u tamnici na suhom kruhu i vodi. Ali, sine moj, smatraš li tu kaznu suviše okrutnom, uvjeravam te da ćeš zaslužiti našu milost ako je strpljivo podnosiš, stoga ne dvoji i ne očajavaj, već gaji snažnu nadu."

Ta će se presuda izvršiti neposredno nakon izricanja, tako što će se osuđenik odjenuti u spomenutu tkaninu i postaviti na najviše stube ispred oltara, okružen službenicima svjetovnoga suda, kako bi ga mogli vidjeti svi koji izlaze iz crkve. Potom će ga, u vrijeme večere, službenici suda odvesti u tamnicu, gdje će se izvršiti ostatak presude. Nakon što osuđe­nika izvedu kroz vrata crkve, crkveni sudac više neće imati nikakve veze s njegovim slučajem. Ako se svjetovni sudac zadovolji takvom presudom, dobro, ako ne, neka poslije postupi prema svome nahođenju.

DVADESET OSMO PITANJE

Metoda izricanja presude nad optuženikom koji je priznao herezu, ali je ponovno u nju upao, premda se sada pokajao.

Deveti način okončanja postupka u ime vjere, primjenjuje se kada se nakon pozornog razmatranja okolnosti postupka, i savjetovanja s

razboritim i učenim ljudima, ustanovi da je optužena osoba priznala svoju herezu i pokajala se, ali je u nju iznova upala. To je slučaj kada

24) 'Kruhu i vodi.' Treća knjiga o Kraljevima (A.V., Prva knjiga o Kraljevima), xxii, 27: "Bacite ovoga u tamnicu i držite ga na suhu kruhu i vodi dok se sretno ne vratim."

optužena na sudu pod prisegom, pred biskupom ili sucima, prizna da se nekada prije odrekla svake hereze, što je zakonito dokazano, te da je poslije upala u takvu i takvu herezu ili zabludu; ili da se odrekla neke konkretne hereze, primjerice vještičje, u koju je potom iznova upala; no, nakon što je poslušala mudar savjet i pokajala se, sada vjeruje u kato­ličku vjeru i vratila se zajednici Crkve. Takvoj optuženici se ne smiju, na njezinu skrušenu molbu, odbiti sakramenti pokore i pričesti. Međutim, bez obzira na pokajanje, bit će smatrana povratnicom u herezu i izru­čena svjetovnom sudu na izvršenje najteže kazne. No, ističe se da se to odnosi samo na optuženu, koja se pod prisegom odrekla hereze kao osoba očito obuzeta herezom, ili pod teškom sumnjom za herezu, a ne kao osoba koja se tereti lakom sumnjom za herezu.

U takvom se slučaju postupa na sljedeći način. Kada se nakon revnog i podrobnog, te, ako je potrebno, ponovljenog istraživanja od strane učenih osoba, ustanovi da je spomenuta zatvorenica stvarno i hotimi­čno ponovno upala u herezu, biskup ili sudac će na mjesto na kojemu je spomenuta pritvorena, poslati dva ili tri čestita i gorljiva vjernika ili svećenika, u koje zatvorenica ima povjerenja. Oni će je u odgovarajuće vrijeme posjetiti, i umilnim joj riječima govoriti o prezrenosti ovoga svijeta i jadima ovoga života, te o blaženstvima i slavi raja. Potom će je u ime biskupa ili suca upozoriti da neće izbjeći vremenitu smrt, pora­di čega mora misliti na spas svoje duše, i pripremiti se da prizna svoje grijehe i primi sakrament pričesti. Te će je osobe često posjećivati, uvje­ravajući je na pokajanje i strpljenje, svim je svojim silama osnažujući u katoličkoj vjeri, i revno će je nastojati potaknuti na priznanje, kako bi na svoju skrušenu molbu mogla primiti sakrament pričesti. Jer, spo­menuti se sakramenti ne smiju odbiti takvim zločincima.

Nakon dva ili tri dana od primanja spomenutih sakramenata, a tije­kom kojih su je spomenute osobe osnaživale u katoličkoj vjeri i uvjerile u pokajanje, biskup ili sudac toga mjesta će izvijestiti kraljeva pred­stavnika u tome mjestu, ili službenike svjetovnoga suda, da toga i toga dana u toliko i toliko sati (ali ne na svetkovinu), dođe sa svojom pratnjom na taj i taj trg ili mjesto (koje se mora nalaziti izvan crkve) kako bi mu biskup ili sudac izručio povratnika u herezu.

A ujutro utvrđenoga ili prethodnoga dana, javno će se obznaniti u gradu ili mjestu u onim gradovima ili selima gdje se takve javne obavi­jesti obično proglašavaju, da će se toga i toga dana u toliko i toliko sati, na tome i tome mjestu, održati misa za obranu vjere, te da će biskup i

drugi suci osuditi određenu osobu, koja je ponovno upala u grijeh he­reze, izručujući je svjetovnoj pravdi.

Međutim, ovdje valja istaknuti, da će osuđeniku koji je ponovno upao u herezu, ukoliko je pripadnik nekog svetog reda, svećenik ili redov­nik bilo kojeg reda, prije izručenja svjetovnom sudu biti oduzeta služba, i lišit će se svih privilegija i časti svoga crkvenog reda. Nakon što bude tako uklonjen iz svih crkvenih službi, bit će izručen vlasti svje­tovnog suda da nad njim izvrši zasluženu kaznu.

Dakle, nakon što se takav osuđenik liši svih časti svoje službe i izruči svjetovnom sudu, biskup će pozvati sve prelate i crkvenjake u svojoj biskupiji. Naime, samo u tom slučaju biskup može, zajedno s drugim prelatima i pobožnim i učenim ljudima svoje biskupije, lišiti službe onoga koji je primio sveti red, prije nego li bude izručen svjetovnom sudu, ili doživotno utamničen radi grijeha hereze.

Na dan utvrđen za lišavanje službe povratnika u herezu, i njegovo izručenje svjetovnome sudu, ako je optuženi svećenik ili svjetovnjak (laik), kada će odslušati konačnu presudu koja mu je izrečena, na ne­kom trgu ili otvorenome mjestu izvan crkve će se okupiti ljudi, a inkvi­zitor će održati propovijed. Zatvorenik će pri tome stajati na visokome mjestu među predstavnicima svjetovne vlasti. A ako je zatvorenik sve­ćenik koji se treba lišiti časti, biskup će biti odjeven u svoje pontifi-kalno odijelo, kao i ostali prelati njegove biskupije u svojim službe­nim odorama, isto tako i zatvorenik. Potom će ga biskup lišiti njegovih časti, počevši od najviših, pa sve do najnižih. I kao što biskup prilikom dodjeljivanja duhovnih staleža (svetih redova) izgovara propisane riječi, prilikom lišavanja časti zatvorenika, s njega će skinuti misnicu i stolu, kao i ostale dijelove crkvenog ruha, izgovarajući te riječi s posve suprot­nim značenjem.

Nakon takvog lišavanja časti, postupak se mora nastaviti na zakonit i uvriježen način, te će se pozvati bilježnik, svećenik ili pisar da pročita presudu i to na sljedeći način, ovisno o tome je li osuđenik laik ili suspen­dirani svećenik:

"Mi, N. N., milošću Božjom biskup toga i toga grada, i sudac na područjima pod vlašću toga i toga vladara, zakonito smo ustanovili da si ti, N. N., iz toga i toga mjesta u toj i toj biskupiji, pred nama (ili pred tim i tim biskupima i sucima) optužen za tu i tu herezu ili hereze (ime­nujući ih), radi koje si zakonito osuđen na temelju svoga vlastitoga pri­znanja i iskaza svjedoka, i da si toliko dugo ustrajao u tim herezama,

no da si poslije, poslušavši mudar savjet, porekao i odrekao se tih he­reza na način kako ti je naredila Crkva, a na temelju čega su te spome­nuti biskup i inkvizitor, vjerujući da si se uistinu vratio pod okrilje svete crkve Božje, odriješili kazne ekskomunikacije kojom si bio vezan, nametnuvši ti korisnu pokoru ako se iskrena srca i prave vjere vratiš jedinstvu svete Crkve. No, ako nakon svega gore rečenoga i nakon proteka toliko i toliko godina, iznova budeš pred nama optužen i upad-neš li opet u te i te hereze kojih si se odrekao (imenujući ih), i premda ćemo s velikom tugom primiti takvo saznanje o tebi, pravda će nas ob­vezati da istražimo tu stvar, ispitamo svjedoke i pozovemo te i sasluša­mo pod prisegom, postupajući na način na koji nas obvezuju odredbe Kanona.

A budući da nam je bila namjera okončati ovaj slučaj bez ikakvih dvojbi, okupili smo učene teologe i stručnjake za kanonski i svjetovni zakon, s kojima smo se savjetovali i podrobno razmotrili sve što je učinjeno, rečeno i viđeno u postupku, te smo revno raspravili svaku okolnost, procjenjujući ih svejednako kako nam dostoji. I na temelju zakonitog iskaza svjedoka, kao i tvoga priznanja danoga na sudu, ustanovili smo da si upao/la u hereze kojih si se odrekao/la. Jer sma­tramo da si rekao/la ili učinio/la to i to (imenujući sva djela pojedi­načno), poradi čega smo te, nakon savjetovanja s gore spomenutim učenim ljudima, presudili i sada presuđujemo da si povratnik/ca u he­rezu, u skladu s odredbama Kanona, na koje se s tugom i žalošću pozi­vamo.

No, budući da je do nas i mnogih čestitih katolika, stigla vijest da si se, nadahnuta božanskom milošću, ponovno vratila pod okrilje Crkve i istini vjere, prezirući gore spomenute zablude i hereze, i da iskreno vjeruješ i ispovijedaš pravu katoličku vjeru, dopustili smo ti, na tvoju skrušenu molbu, da primiš crkvene sakramente pokore i svete pričesti. Ali, kako Crkva Božja za tebe više ništa ne može učiniti, jer je, učinivši što smo spomenuli, prema tebi bila milosrdna, a ti si tu milost zlouporabila tako što si iznova upala u hereze kojih si se odrekla: stoga Mi, spomenuti biskup i sudac, sjedeći na sudištu i presuđujući, imajući pred sobom sveto Evanđelje, kako bi naš sud potekao od lica Božjega, i kako bi naše oči vidjele samo pravednost i nepobitnu istinu svete vjere, te radi istrebljenja heretičke opačine, protiv tebe, N. N., na ovome mje­stu, dana i sata koji smo odredili za izricanje konačne presude, u pre­sudi objavljujemo da si uistinu ponovno pala u grijeh hereze, premda

si se pokajala. I kao takvu povratnicu u herezu, izgonimo te iz ovoga na­šeg crkvenog suda i izručujemo svjetovnoj vlasti. Ali, iskreno se mo­limo da spomenuti svjetovni sud milosrdno ublaži svoju kaznu, kako bi se izbjeglo prolijevanje krvi ili smrt."

Nakon toga će se biskup i njegovi pomoćnici povući, a postupak će nastaviti svjetovni sud.

Valja istaknuti da, premda biskup i inkvizitor trebaju osobno, kao i posredstvom drugih osoba, revno i svim silama nastojati uvjeriti zatvo­renika da se pokaje i vrati katoličkoj vjeri, nakon što se zatvorenik po­kaje i vijeće odluči da je, premda pokajnik, ipak okorjeli povratnik u herezu, izručit će ga svjetovnom sudu, pri čemu ga ne smiju izvijestiti o toj presudi i kazni. Jer, zatvorenik uzmiče od straha pred licem svoga suca, čije će ga riječi prije uvjeriti da ostane ne-pokajnik, nego da se po­kaje. Stoga se od toga trenutka, kao i prije ili nakon izricanja presude, gore spomenuti ne smiju pred zatvorenikom pojavljivati, ne bi li ga uz­nemirili, što se prilikom izricanja takvih smrtnih kazni treba oprezno izbjegavati. Umjesto toga, kako smo prije ukazali, neka mu pošalju neke čestite ljude, osobito redovnike ili svećenike, u koje ima povjerenja, i koji će ga izvijestiti o presudi koja će mu biti izrečena, i o kazni smrti koja ga iščekuje, i osnaživati ga u vjeri pozivajući ga na pokajanje. Neka ga te osobe posjete i nakon izricanja presude da mu pruže utjehu i molitvu, ne napuštajući ga sve dok svoju dušu ne preda Stvoritelju.

Stoga moraju veoma oprezno izbjegavati da učine ili kažu nešto, iz čega bi zatvorenik mogao naslutiti svoju smrt, ili se postaviti u neprimje­ren položaj. A budući da su na sebe preuzeli obvezu skrbi o njegovoj duši, neka s njime podijele i njegovu kaznu i krivnju.

Valja također istaknuti da se takva presuda, kojom se osuđenik izru­čuje svjetovnom sudu, ne smije izreći na blagdan ili kakvu svetkovinu, niti u crkvi, već vani na nekom otvorenome mjestu. A to stoga što ta presuda vodi u smrt, i mnogo je primjerenije obznaniti je običnoga dana i izvan crkve, jer su svetkovine i crkva posvećeni Bogu.

DVADESET DEVETO PITANJE

Metoda izricanja presude nad optuženikom koji je priznao

herezu, ali je nepokajnik, premda nije povratnik u herezu.

Deseti način okončanja postupka, koji se vodi u ime vjere, primje­njuje se kada se nakon pozornog razmatranja svih okolnosti slu­

čaja i savjetovanja s pravnim stručnjacima, ustanovi da je osoba optu­žena za herezu priznala svoju herezu, ali se nije pokajala, premda nije ponovno upala u herezu. Takvi su slučajevi veoma rijetki, premda smo se u našoj inkvizitorskoj službi s njima susreli. Stoga u takvom slučaju, biskup i sudac ne smiju ishitreno izreći presudu nad zatvorenikom, već ga moraju držati u tamnici pod stražom i u okovima, te ga navoditi na obraćenje, čak i tijekom nekoliko mjeseci, upozoravajući ga da će, us­traje li u svom nepokajanju, trpjeti prokletstvo svoga tijela i duše.

No, ne uspiju li ga ni utjehom, ni mučenjem, prijetnjama ni uvjera­vanjima, nagovoriti da se odrekne svojih zabluda, a propisano razdoblje oproštaje isteklo, biskup i sudac će se pripremiti da ga izruče ili prepuste svjetovnom sudu. Potom će izvijestiti glasnika ili kraljeva predstavnika ili svjetovne vlasti, da toga i toga dana, ne na blagdan, i u toliko i toliko sati, dođu sa svojom pratnjom na to i to mjesto izvan crkve, gdje će im nepokajani heretik biti predan. Osim toga, izdat će javno priopćenje na uobičajenim mjestima, da će toga i toga dana u toliko i toliko sati na gore spomenutome mjestu, biti održana propovijed za obranu vjere, te da će izručiti heretika svjetovnoj pravdi, te da tome trebaju biti nazočni svi mje­štani, pri čemu će im se udjeljivati uobičajene indulgencije (oprosti grijeha).

Nakon toga će se zatvorenik izručiti svjetovnome sudu na sljedeći način. Prije toga, međutim, neka ga se često opominje da se odrekne svo­je hereze i pokaje. Ako i nakon toga odbije to učiniti, izreći će se presuda.

"Mi, N. N., milošću Božjom biskup toga i toga grada, ili sudac u područjima pod vlašću toga i toga vladara, utvrdivši da si ti, N. N., iz toga i toga mjesta u toj i toj biskupiji, bila pred nama optužena za he­rezu na temelju glasina i izvješća pouzdanih osoba (imenujući ih), te da si mnogo godina ustrajala u tim herezama, čime si nanijela veliku štetu svojoj besmrtnoj duši; i budući da smo se mi, koji imamo dužnost is­korijeniti heretičku opačinu, željeli bolje obavijestiti o toj stvari, i utvr­diti jesi li hodala u tami ili na svjetlu, pozorno istražili spomenutu

optužbu, pozvavši te na obvezno saslušanje, ustanovili smo da si uistinu zaražena spomenutom herezom.

Ali, kako najusrdnije želimo sijati svetu katoličku vjeru u srcima našega naroda i iskorijeniti pošast hereze, poslužili smo se različitim prikladnim načinima, osobno i posredstvom drugih, da te uvjerimo da se odrekneš svojih spomenutih zabluda i hereza koje si zagovarala, pa čak i sada drsko i tvrdoglavo zagovaraš. No, kako neprijatelj ljudskoga roda obitava u tvome srcu, obuzimajući te i zaplićući u spomenute za­blude, i jer si odbila i još uvijek odbijaš odreći se spomenutih hereza, odabirući smrt svoje duše u paklu i svoga tijela na ovome svijetu, umje­sto odricanja od spomenutih hereza i povratka pod okrilje Crkve te očiš­ćenja svoje duše, i budući da si odlučila ustrajati u svome grijehu: i bu­dući da si vezana okovima izopćenja iz svete Crkve, i s pravom si istje­rana iz Gospodinova stada i lišena svih crkvenih blagodati, Crkva za tebe više ništa ne može učiniti, jer je učinila sve što je bilo u njezinoj moći. Mi, spomenuti biskup i suci u ime vjere, sjedeći na sudištu i presu­đujući, imajući pred sobom sveto Evanđelje, kako bi naš sud potekao od lica Božjega, i da naše oči vide samo pravednost, i imajući pred svojim očima samo Boga i istinu svete vjere, kao i uništenje heretičke opačine, ovoga dana i ovoga sata i na ovome mjestu, koji smo utvrdili za izri­canje konačne presude protiv tebe, presuđujemo da si uistinu nepokaj-nik heretik i da se kao takva imaš izručiti i prepustiti svjetovnome sudu. Ovom te presudom, kao nepokajanog heretika izgonimo iz našeg crkve­nog suda, i izručujemo te i prepuštamo svjetovnome sudu, moleći se da spomenuti sud bude milosrdan u svojoj osudi pri izricanju kazne smrti. Ova je presuda donesena, itd."

TRIDESETO PITANJE

O optuženome koji je priznao herezu, ali je povratnik i nepokajani heretik.

Jedanaesti način zaključivanja i okončanja postupka koji se vodi u ime vjere, primjenjuje se kada se nakon pomne rasprave o okolnostima

postupka, uz savjetovanje učenih i stručnih ljudi, ustanovi da je optuže­ni priznao svoju herezu i da je nepokajan, te da je ponovno upao u he­rezu. To je slučaj kada optužena svojim ustima prizna na sudu, da vjeruje i da propovijeda takvu i takvu herezu. U takvom se slučaju postupa na

prethodno opisan način, a budući da je optužena očigledno heretik, presuda će biti izrečena u prisutnosti biskupa i sudaca, i to na sljedeći način:

"Mi, N. N., milošću Božjom biskup toga i toga grada, ili sudac u području pod vlašću toga i toga vladara, utvrdivši da si ti, N. N. iz toga i toga mjesta u toj i toj biskupiji, prethodno optužena pred nama (ili pred tim i tim osobama, našim prethodnicima), i da si bila zakonito osuđena za taj zločin na temelju svoga priznanja i svjedočanstva čestitih ljudi, i da si na tome grijehu tvrdokorno ustrajala tijekom toliko i toliko godina, no da si se poslije, poslušavši bolji savjet, javno odrekla tih hereza na tome i tome mjestu, i u obliku koji propisuje Crkva, na temelju čega su ti spomenuti biskup i sudac, vjerujući da si se uistinu odrekla spomenutih zabluda i u katoličkoj vjeri vratila pod okrilje Crkve, dali blagoslov odrješenja, oslobodivši te kazne ekskomunikacije kojom si prvotno bila vezana i, odredivši ti korisnu pokoru ako iskrenoga srca i prave vjere ostaneš obraćena u jedinstvu svete Crkve, milosrdno te pri­mili natrag. Jer sveta Crkva Božja ne zatvara svoja vrata pred onima koji se vraćaju u njezino krilo.

Ali, nakon svega gore rečenoga, na našu si veliku žalost, optužena pred nama da si ponovno upala u one proklete hereze, kojih si se pre­thodno pod prisegom javno odrekla. Da, učinila si to i to djelo (imenu­jući ih) protivno spomenutoj abjuraciji, i time si nanijela veliku štetu svojoj duši. I premda nam te stvari koje o tebi čujemo, ranjavaju srce, pravda nam nalaže da te stvari istražimo, da ispitamo svjedoke i da tebe pozovemo radi saslušanja pod prisegom, kako nam dostoji i da o svakoj točki postupimo kako nam to nalažu odredbe Kanona. A budući da nam je nakana bila da ovaj slučaj okončamo ne ostavljajući nikakve dvojbe, sazvali smo vijeće učenih teologa i stručnjaka za kanonske i svjetovne zakone.

I nakon što smo pribavili razborit sud spomenutih učenih ljudi o svakoj pojedinoj točki, koja je u ovom postupku rečena i učinjena, i na­kon ponovljenog ispitivanja čitavoga postupka, i podrobne i revne raspra­ve o svim okolnostima, kako zahtijeva pravo i pravda, utvrdili smo da si zakonito osuđena na temelju dokaza pouzdanih svjedoka i tvoga ponovljenoga priznanja, da si upala i iznova upala u hereze kojih si se odrekla. Utvrdili smo da si rekla ili učinila te i te stvari (imenujući ih), radi čega te s pravom, i na temelju mišljenja spomenutih učenih ljudi,

te na to prinuđeni tvojim prijestupima i odredbama Kanona, osuđuje­mo kao povratnicu u herezu. A da to objavljujemo s tugom, zna Onaj pred kojim se ništa ne može skriti i koji vidi tajne svih srca. A usrdno smo željeli i još uvijek želimo, odvesti te natrag u zajednicu svete Crkve i istjerati iz tvoga srca spomenutu gnusnu herezu, kako bi spasila svoju dušu i izbjegla uništenje svoga tijela i duše u paklu, i svim smo te svojim naporima i različitim prikladnim sredstvima, nastojali obratiti na spase­nje. Ali, ti si se predala svome grijehu, i dopustila da te zao duh odvede i zavede, te si odabrala strašne i vječne muke u paklu i smrt svoga vre­menitog tijela u vatri, umjesto da si poslušala bolje savjete i odrekla se svojih mrskih i pogubnih zabluda, odbivši se vratiti u milosrdna nje­dra naše svete Majke Crkve.

I budući da Crkva Božja za tebe više ništa ne može učiniti, jer je uči­nila sve što je mogla da te obrati: Mi, biskup i suci, imenovani da pre­suđujemo u ovoj stvari u ime vjere, sjedeći na sudištu i imajući pred sobom sveto Evanđelje, kako bi naš sud potekao od lica Božjeg, i da naše oči vide samo pravednost, i imajući pred svojim očima samo Boga i slavu svete katoličke vjere, ovoga dana i ovoga sata koji smo ti odredili za saslušanje konačne presude koja će protiv tebe biti izrečena, protiv tebe, N. N., ovdje pred nama prisutne, izričemo presudu i osuđujemo te kao pravo nepokajanog i okorjelog (povratničkog) heretika, i kao takva bit ćeš izručena ili prepuštena svjetovnoj pravdi. Ovom konačnom presudom te izgonimo kao pravog nepokajanog i okorjelog heretika, iz našega crkvenog suda i izručujemo te i prepuštamo vlasti svjetovnoga suda, moleći se da spomenuti sud bude milosrdan u svojoj osudi protiv tebe u izricanju smrtne kazne. Ova je presuda donesena, itd."

TRIDESET PRVO PITANJE

O uhićenoj i osuđenoj osobi koja sve poriče

Dvanaesti način zaključivanja i okončanja postupka, koji se vodi u ime vjere, primjenjuje se kada se nakon podrobnog razmatranja

prirode postupka, uz savjetovanje pravnih stručnjaka, ustanovi da je osoba optužena za herezu na temelju činjeničnih dokaza ili iskaza za­konitih svjedoka, ali ne na temelju svoga priznanja. Drugim riječima, takav optuženik može biti osuđen na temelju činjeničnih dokaza, jer je javno propovijedao herezu; ili na temelju iskaza svjedoka koje optu-

ženi ne može zakonito pobijati. No, tako uhićena i osuđena osoba us­trajno i iznova poriče optužbe. Vidi što kaže Henrik Segusijski u djelu O herezi, 34. pitanje.

U takvom se slučaju postupa na sljedeći način. Optuženi se mora držati u strogo čuvanoj tamnici u lancima i okovima, gdje ga često mora­ju posjećivati službenici suda, skupno ili pojedinačno, koji će svim svojim naporima, te posredstvom drugih osoba, nastojati potaknuti ga na prizna­nje, uvjeravajući ga da će, učini li to i prizna svoju zabludu i odrekne se te heretičke opačine, biti pomilovan, no ako to odbije i dalje ustraje u poricanju, na kraju biti prepušten svjetovnome zakonu i neće moći izbjeći vremenitu smrt.

Ako optuženik dugo odbija priznati svoje zločine, biskup i njegovi službenici, katkad u skupini, a katkad pojedinačno, te nekad uz pomoć drugih čestitih i krijeposnih ljudi, pozivat će svakog svjedoka posebno, upozoravajući ga da oprezno sasluša svoj iskaz, i da kaže je li sve što je iskazao istina, jer proklinjući drugu osobu na ovome svijetu, na sebe navlači opasnost vječnoga prokletstva, te ako ga je strah, neka im barem u povjerenju kaže istinu, kako optuženi ne bi nepravedno umro. Pritom neka s njime razgovaraju tako, da mogu jasno utvrditi jesu li mu iskazi točni ili ne.

Ako svjedoci nakon toga upozorenja, ostaju pri svojim iskazima, a optuženi ustraje u svom poricanju, biskup i njegovi službenici ne smiju ishitreno izreći konačnu presudu, i izručiti zatvorenika svjetovnoj vlasti. Umjesto toga, neka ga zadrže u tamnici još neko vrijeme, i neka ga iznova pokušaju uvjeriti da prizna, pozivajući svjedoke (svakog pojedinačno) da oprezno ispitaju svoju savjest. Pritom im valja osobito obratiti pozor­nost na onog svjedoka, za kojega im se čini da je najčišće savjesti i da najviše naginje dobru, te neka takvog mnogo upornije pozivaju na savjest da kaže istinu, bez obzira je li prethodno dao istinit iskaz. Ustanove li da je netko od svjedoka kolebljiv, ili da postoje neke druge naznake o tome da je dao lažan iskaz, neka ga nakon savjetovanja s učenim oso­bama, zaprisegnu i dalje postupaju kako nalaže pravda.

Jer, veoma se često događalo da je osoba optužena na temelju iskaza pouzdanih svjedoka, nakon što je veoma dugo odbijala priznati, konačno popustila, osobito nakon što su je izvijestili da neće biti izručena svjetov­nom sudu, već da će biti pomilovana ukoliko prizna svoj grijeh, uslijed čega je optuženik dobrovoljno priznao istinu koju je toliko dugo pori-

cao. A često se događalo da su se svjedoci, potaknuti zlobom i neprija­teljstvom, zavjerenički dogovorili da optuže nedužnu osobu za grijeh hereze, no poslije su se, nakon čestih preklinjanja od strane biskupa i njegovih službenika, u svojoj savjesti pokajali i, potaknuti Božanskim nadahnućem, povukli svoj iskaz, priznavši da su iz puke zlobe optužili nedužnu osobu. Stoga se zatvorenik u takvom slučaju ne smije nesmotre­no osuditi, već ga se prije izručenja svjetovnom sudu, mora držati u tam­nici godinu ili više dana.

Ako optuženi, koji je na takav način zakonito optužen, nakon proteka odgovarajućeg razdoblja, tijekom kojeg su poduzete sve potrebne mjere opreza, prizna svoju krivnju i na zakonit način prisegne da je tijekom određenog razdoblja bio zaveden u zločinu hereze, te ako je pristao od­reći se te i svake druge hereze, i izvršiti onu pokoru koju biskup i in­kvizitor nameću osobi optuženoj za herezu na temelju osobnoga priznanja i iskaza zakonitih svjedoka, u tom slučaju, dakle, neka se optuženi kao pokajani heretik javno odrekne svake hereze, na način koji smo opisali prilikom raspravljanja o osmoj metodi izricanja presude u postupku pro­tiv vjerskog delikta.

Međutim, prizna li optuženik daje upao u određenu herezu, ali je i dalje tvrdokorno zagovara, bit će izručen svjetovnom sudu kao okorjeli grješnik, i to na način koji smo opisali prilikom razmatranja desete me­tode izricanja presude.

Ali, ustraje li optuženik u poricanju optužbi koje su protiv njega iznesene, a svjedoci povuku svoje optužbe i iskaze, priznajući svoju krivnju jer su, potaknuti zlobom i mržnjom, ili stoga što su bili zavedeni ili podmićeni na lažno svjedočenje, nedužnu osobu optužili za tako strašan zločin, optuženi će biti oslobođen, dok će se lažni svjedoci, kri-vokletnici ili tužitelji kazniti. O tome jasno govori Pavao iz Burgosa u svom komentaru Kanona c. mutlroum. Protiv navedenih osoba bit će izrečena kazna ili pokora, koju biskup ili sudac smatraju primjerenom. U svakom slučaju, lažni svjedoci se moraju osuditi na kaznu doživotnog zatvora na kruhu i vodi, te na doživotno izvršavanje pokore, tako što će stajati na stubama pred crkvenim vratima, itd. Međutim, biskupi su ovla­šteni ublažiti ili čak povećati kaznu nakon godinu dana ili određenog razdoblja, na uobičajen način.

Međutim, ustraje li optuženi u svom poricanju i nakon godinu ili više dana, a zakoniti svjedoci ostaju pri svojim iskazima, biskup i suci će

izvršiti pripreme za njegovo izručenje svjetovnome sudu, tako što će narediti nekim čestitim i gorljivim vjernicima, osobito crkvenjacima, da ga posjećuju i govore mu da neće izbjeći vremenitu smrt ustraje li u svom poricanju, već će kao nepokajani heretik biti predan vlasti svje­tovnoga suda. Potom će biskup i njegovi službenici izvijestiti kraljeva predstavnika ili svjetovne sudbene vlasti, da određenoga dana u određeno vrijeme, dođe sa svojom pratnjom na određeno mjesto (izvan crkve), gdje će mu izručiti nepokajnika heretika. Biskup će, osim toga izdati i javnu obavijest na uobičajenim mjestima, da se svi stanovnici okupe određenoga dana u određeno vrijeme na određenome mjestu, na propo­vijedi koja će se voditi u ime vjere, kada će biskup i njegovi službenici izručiti određenog okorjelog heretika svjetovnome sudu.

Dana utvrđenog za izricanje presude, biskup i njegov službenik će se nalaziti na gore spomenutome mjestu, a optuženik će stajati na poviše­nome mjestu pred okupljenim svećenstvom i narodom, kako bi ga svi mogli vidjeti, okružen predstavnicima svjetovne vlasti. Potom će se izreći sljedeća presuda:

"Mi, N. N., milošću Božjom biskup toga i toga grada, ili sudac u područjima pod vlašću toga i toga princa, utvrdili smo da si ti, N. N., iz toga i toga mjesta u toj i toj biskupiji, optužena pred nama za tu i tu herezu (imenujući je). U želji da se bolje obavijestimo o tome, jesu li optužbe protiv tebe iznesene istinite i jesi li hodala u tami ili na svjetlu, pozorno smo ispitali svjedoke i tebe smo često pozivali radi saslušanja pod prisegom, dopustivši tvom branitelju da iznese tvoju obranu, te postupajući na sve načine na koje nas obvezuju odredbe Kanona.

I u želji da okončamo tvoje suđenje ne ostavljajući nikakve dvojbe, okupili smo časno vijeće učenih osoba upućene u nauk teologije i ka­nonske i svjetovne zakone. I nakon što smo revno istražili i razmotrili sve okolnosti postupka, i uz savjetovanje gore spomenutih učenih osoba, razborito i smotreno raspravili sve što je rečeno i učinjeno u ovome slučaju, utvrdili smo da si ti, N. N., zakonito osuđena, jer si bila toliko dugo zaražena grijehom hereze, i da si rekla i učinila ta i ta djela (imenu­jući ih), iz kojih očito proizlazi da si zakonito osuđena za gore spome­nutu herezu.

No, kako nam je bila, i još uvijek nam je želja, da priznaš istinu i odrekneš se spomenute hereze, i vratiš se pod okrilje svete Crkve i jedin­stva svete vjere, kako bi spasila svoju dušu i izbjegla uništenje svoga

tijela i duše u paklu, osobno smo te, kao i posredstvom drugih osoba, i na dugo razdoblje odgodivši izvršenje tvoje kazne, pokušali potaknuti na pokajanje. Ali ti si se uporno predavala svojoj opačini i prijezirno oglušila o naš zdrav savjet, ustrajala si i dalje ustrajavaš, tvrdoglavo i pr­kosno, u svojim buntovnim i nepopustljivim poricanjima. A to izjavljuje­mo s tugom i velikom žalošću. No, Crkva Božja je toliko dugo čekala da se pokaješ i priznaš svoju krivnju, što si odbila i još uvijek odbijaš, radi čega je njezina milost dosegnula granicu.

Stoga, da pružiš primjer drugima kako bi se odvratili od svih takvih hereza, i da takvi zločini ne ostanu nekažnjeni: Mi, biskup i suci imeno­vani u ime vjere, sjedeći na sudištu i presuđujući, imajući pred sobom sveto Evanđelje, kako bi naš sud potekao od lica Božjeg i da naše oči vide pravednost, te imajući pred svojim očima samo Boga i slavu i čast svete vjere, presuđujemo, izjavljujemo i obznanjujemo presudom da si ti, pred nama ovdje prisutna, ovoga dana i sata na mjestu koji smo ti odredili za saslušanje naše konačne presude, nepokajnik heretik, i kao takva bit ćeš izručena ili prepuštena svjetovnom sudu. A kao okorjelog i nepokajanog heretika, ovom te presudom izgonimo iz crkvenoga suda i izručujemo i prepuštamo vlasti svjetovnoga suda. Ipak molimo da spomenuti sud ublaži smrtnu kaznu koju će protiv tebe izreći. Ova je presuda donesena, itd."

Osim toga, biskup i suci mogu urediti da čestitim i gorljivim vjerni­cima, koji uživaju povjerenje svjetovnoga suda, bude dopušten pristup zatvoreniku tijekom postupanja toga suda, kako bi mu pružili utjehu, i možda ga naveli da prizna istinu i svoju krivnju, te da se odrekne svojih zabluda.

Međutim, dogodi li se da nakon izricanja presude, kada se zatvore­nik već nalazi na mjestu u kojemu će biti spaljen, izjavi da želi priznati istinu i svoju krivnju, te to i učini; i ako bude voljan odreći se te i svake druge hereze, premda se može pretpostaviti da to čini poradi straha od smrti, a ne istinoljubivosti, smatram da bi ga u milosti trebalo primiti kao pokajanog heretika, i odrediti mu kaznu doživotnog zatvora. Vidi glosu uz odredbe ad abolendam i excommunicamus. Ipak, sukladno strogosti zakona, suci ne smiju pridavati suviše vjere takvom obraćenju i, štoviše, uvijek ga mogu kazniti zbog svjetovnih povreda koje je prou­zročio.

TRIDESET DRUGO PITANJE

O osuđenome koji je pobjegao ili se neposlušno udaljio.

Trinaesti i posljednji način izricanja konačne presude u postupku koji se vodi u ime vjere, primjenjuje se kada se nakon podrobnog

raspravljanja o prirodi postupka i savjetovanja s pravnim stručnjacima, ustanovi da je optuženi osuđen za herezu, ali je pobjegao ili se drsko udaljio nakon proteka utvrđenog vremena. A to se događa u tri slučaja.

Prvo, kada je optuženi osuđen za herezu na temelju svoga priznanja, činjeničnog dokaza ili zakonitog iskaza svjedoka, ali je pobjegao ili se udaljio, i odbio se pojaviti pred sudom nakon zakonskog poziva.

Drugo, kada je protiv optuženika iznesen određeni podatak, koji ga tereti sumnjom, makar i lakom, i radi čega je pozvan da obrani svoju vjeru. Budući da se drsko odbio pojaviti pred sudom, izrečena mu je ka­zna izopćenja, nakon čega je u tome odbijanju tvrdokorno ustrajavao tijekom jednogodišnje ekskomunikacije, i uvijek se prkosno udaljavao.

Treći je slučaj kada se neka osoba izravno suprotstavlja biskupovoj ili sučevoj presudi ili postupku koji se vodi u ime vjere, ili pruža svoju po­moć, savjet ili zaštitu u takvoj stvari, te je stoga takva osoba pogođena mačem ekskomunikacije. A ustraje li tvrdokorno u takvom ponašanju tijekom jednogodišnje ekskomunikacije, bit će osuđen kao heretik, koji je prkosio izvršenju pravde.

U prvom slučaju, takva se osoba, prema odredbi Kanona ad abolen-dam, osuđuje kao nepokajani heretik. U drugom i trećem slučaju, neće se osuditi kao nepokajnik, već kao pokajnik heretik. U svakom od ta tri slučaja postupa se na sljedeći način. Nakon određenog razdoblja, biskup i njegov službenik poziva optuženika u katedralnu crkvu biskupije u kojoj je počinio grijeh, te u druge crkve mjesta u kojemu je obitavao, kao i mjesta iz kojega je pobjegao. A poziva se na sljedeći način:

"Mi, N. N., milošću Božjom biskup toga i toga grada, itd., ili sudac u toj i toj biskupiji, skrbeći o dobrobiti duša, i usrdno želeći da u naše vrijeme u spomenutoj biskupiji, crkva buja i da plodnom i obilnom žet­vom rodi onaj vinograd Gospodara nebeskih vojski, kojega je desnom rukom Svevišnji Otac zasadio u njedrima pravednika, i koji je Sin toga Oca obilno zalijevao Svojom krvlju koja daje život, koji je plodnim uči­nio oživljujući Duh Sveti Svojim čudesnim i neizrecivim darovima, ko­jega je nedokučivo i neizrecivo Blaženo Trojstvo obdarilo i obogatilo

mnogim velikim i svetim blagodatima; no, divlji vepar iz šume, pod kojim se razumijevaju sve vrste heretika, proždro ih je i orobio, opusto-šivši čestite plodove vjere i posadivši trnje među trsove. I ta vijugava zmija, zli neprijatelj našega ljudskog roda, koja je Sotona i vrag, svojim je otrovom zatrovala plodove vinograda najezdom hereze: a ovo je polje Gospodinovo, Katolička crkva, koja obrađuje i njeguje ono što je prvorođeni Sin Boga spustio s nebeskih visina, i posijao ga čudesima i svetim propovijedima, putujući gradovima i selima, poučavajući ve­likim naporima. A On je za Svoje apostole odabrao čestite radnike i po­kazao im put, obdarivši ih vječnim nagradama. I sam Sin Božji očekuje da na dan Posljednjega suda, iz toga polja ubere obilnu žetvu, te da je rukama Svojih svetih anđela, pohrani u Svoju svetu žitnicu na Nebu. No, Samsonove lisice25, dvolične poput onih koji upadoše u grijeh here­ze, lica okrenutih na obje strane, ali svezanih svojim gorućim repovima, tumaraju s plamenim bakljama među Gospodinovim poljima tijekom žetve, bijelima i blještavima od sjaja vjere, pustošeći ih dok vješto ju­rišaju ovdje-ondje, silovitim naletima paleći, rasipajući i uništavajući, te podmuklo i kleto podrivajući istinu svete katoličke vjere.

I stoga što si ti, N. N., upala u proklete vještičje hereze, javno ih propovijedajući na tome i tome mjestu (imenujući ga), i jer si na temelju iskaza zakonitih svjedoka osuđena radi grijeha hereze, ili na temelju svoga priznanja koje si dala na ovome sudu, i jer si nakon uhićenja po­bjegla, odbivši primiti lijek svoga spasenja: radi toga smo te pozvali da osobno pred nama odgovaraš zbog spomenutih zločina, ali odvedena i zavedena od nečistog duha, odbila si se pojaviti."

Ili na sljedeći način:

Budući da si ti, N. N., optužena pred nama za grijeh hereze, i na te­melju izvješća koje smo protiv tebe primili, utvrdili da se za taj grijeh teretiš lakom sumnjom, pozvali smo te da se pred nama osobno pojaviš i odgovaraš u ime katoličke vjere. A budući da si se oglušila na naš poziv, i prkosno odbila pred nama pojaviti, izopćili smo te iz crkve i naredili da budeš označena izopćenikom. U tom si stanju tvrdokorno ostala go­dinu ili toliko i toliko dana, posvuda se skrivajući, tako da čak ni sada ne znamo kamo te zao duh odveo. I premda smo dobrostivo i milosrdno

25) 'Samson'. Suci, 15:1-6.

čekali da se vratiš pod okrilje i u zajednicu svete vjere, to si prezreno odbila učiniti, jer si se posve predala zlu. Ipak, želimo, i pravda nas ob­vezuje, da ovaj slučaj zaključimo ne ostavljajući nikakve dvojbe, i da ne progledamo slijepo kroz tvoje pokvarene zločine.

Mi, biskup i suci u spomenutom slučaju koji se vodi u ime vjere, za­htijevamo i strogo zapovijedamo ovim javnim proglasom, da se ti, gore spomenuta, koja se ovoga trenutka skrivaš kao bjegunac, toga i toga dana, toga i toga mjeseca, te i te godine, u toj i toj katedralnoj crkvi te i te biskupije, osobno pred nama pojaviš u treću uru dana, da čuješ ko­načnu presudu koja će se protiv tebe izreći. Pritom ističemo da ćemo, pojaviš li se pred nama ili ne, izreći svoju konačnu presudu protiv tebe kako nam zakon i pravda nalažu. A da te naši pozivi predusretnu ne bi li se mogla zaštititi isprikom svojega neznanja, želimo i zapovijedamo da naša spomenuta pisma, zahtjev i pozivi, budu javno izvješeni na vra­tima spomenute katedralne crkve. U nazočnosti svih kojima smo naredili da ova naša pisma budu potvrđena našim pečatima. Doneseno, itd."

Pojavi li se bjegunac dana utvrđenog za izricanje konačne presude, i pristane li javno pod prisegom odreći se svake hereze, skrušeno pre-klinjući za milost, bit će primljen u zajednicu Crkve ukoliko nije okorjeli heretik. A, ako je osuđen na temelju osobnoga priznanja, ili iskaza za­konitih svjedoka, pod zakletvom će se odreći svoje hereze i pokajati kao pokajnik heretik, na način koji smo opisali prilikom razmatranja osme metode okončanja postupka u ime vjere. Ukoliko se optuženi tereti teš­kom sumnjom, i oglušuje se na poziv da obrani svoju vjeru, radi čega je ekskomuniciran i tvrdokoran je u svome ponašanju tijekom godinu dana ekskomunikacije, ali se pokajao, bit će primljen, te će se pod pri­segom odreći svoje hereze i pokajati kao osoba teško osumnjičena za herezu, na način koji smo objasnili pri razmatranju šeste metode izricanja presude. No, pojavi li se optuženik pred sudom, ali ne pristane izvršiti abjuraciju, bit će predan svjetovnome sudu kao okorjeli nepokajnik he­retik, kako smo opisali pri objašnjavanju desete metode. No, oglušuje li se i dalje na pozive suda, protiv njega će se izreći sljedeća presuda:

"Mi, N. N., milošću Božjom biskup toga i toga grada, utvrdivši da si ti, N. N., iz toga i toga mjesta u toj i toj biskupiji, bila pred nama optužena za grijeh hereze, na temelju glasina i izvješća čestitih ljudi: Mi, koji imamo dužnost da istražimo i ispitamo je li izvješće koje je do nas stiglo, istinito; i, utvrdivši da si bila osuđena za herezu na temelju

iskaza mnogih pouzdanih svjedoka, naredili smo da nam budeš dove­dena pod nadzor. (Ovdje neka se naznači je li se optužena pojavila i bila ispitana pod prisegom ili nije.) No, nakon toga si pobjegla (ili, ako je to slučaj: Pobjegla si iz svoga zatvora i mjesta pritvora), odvedena i zavedena od zlog duha, strahujući da će ti rane zacijeliti vinom i uljem, a mi ne znamo kamo te taj zao duh odveo.

Ili na sljedeći način:

Utvrdivši da protiv tebe, na spomenuti način pred nama optužene za grijeh hereze, postoje mnoge indicije, na temelju kojih te teretimo lakom sumnjom za spomenutu herezu, javnim proglasom izvješenim na vratima tih i tih crkvi u toj i toj biskupiji, pozvali smo te da se u odre­đeno vrijeme osobno pojaviš pred nama i odgovoriš na spomenute optu­žbe, kao i na druge stvari koje se tiču vjere. Ali ti si poslušala neki su­ludi savjet, i oglušila se na naš poziv. A kada smo te izopćili iz crkve, kako nam pravda nalaže, i javno te proglasili izopćenikom, tvrdoglavo si ustrajala u tom izopćenju više od godinu dana, posvuda se skrivajući, tako da sada ne znamo kamo te zao duh odveo.

A sveta te Crkva Božja, do ovoga dana dobrostivo i milosrdno če­kala, da pohitaš pod okrilje njezine milosti, odričući se svojih zabluda i ispovijedajući katoličku vjeru, i da primiš obilje njezine milosti. No, ti si to tvrdokorno odbijala. Budući da smo željeli i još uvijek želimo, što nam se dostoji učiniti i to nam pravda nalaže, pravedno okončati tvoj slučaj, pozvali smo te da se osobno pred nama pojaviš toga dana i sata na tome i tome mjestu, da čuješ konačnu presudu koja će protiv tebe biti izrečena. No, kako si se tvrdoglavo oglušila na naš poziv, jasno si dokazala da ćeš trajno ustrajati u svojim zabludama i herezama, što s tugom izjavljujemo.

Ali, budući da ne možemo i nećemo oklijevati izvršiti pravdu, niti ćemo biti snošljivi prema tako velikom neposluhu i prkosu prema Crkvi Božjoj, radi uznošenja katoličke vjere i istrebljenja opake hereze, i na nalog pravde, te radi tvojega neposluha i tvrdokornosti, ovoga te dana i ovoga sata, na ovome mjestu, strogo i izričito propisanom za izricanje konačne presude protiv tebe, nakon što smo revno i podrobno razmo­trili sve okolnosti postupka, uz savjetovanje učenih teologa i stručnjaka za kanonski i svjetovni zakon, sjedeći na sudištu i presuđujući, imajući pred sobom sveto Evanđelje, kako bi naš sud potekao od lica Božjega

i da naše oči vide pravednost, te imajući pred svojim očima samo Boga i nepobitnu istinu svete vjere, te slijedeći stope Blaženoga apostola Pavla, ovom ispravom izričemo konačnu presudu protiv tebe, N. N., odsutna ili pred nama prisutna, kako slijedi, zazivajući ime Kristovo.

Mi, biskup i suci imenovani u ime vjere, nakon okončanja ovoga postupka koji se vodi u ime vjere, kako nalažu zakoni; i budući da si se ti oglušila na naš zakoniti poziv, ne ispričavši se osobno ili preko drugih osoba; i budući da si tijekom dugog razdoblja ustrajala, i još uvijek tvrdokorno ustrajavaš u spomenutim herezama, i toliko si godina trpjela kaznu izopćenja, koja ti je izrečena u ime vjere; i budući da sveta Crkva Božja za tebe više ništa ne može učiniti, jer si ustrajala i kaniš i dalje ustrajati u svom izopćenju i spomenutim herezama: Stoga, slijedeći stope Blaženoga apostola Pavla, objavljujemo, presuđujemo i osuđujemo, tebe, odsutnu ili prisutnu, kao okorjelog heretika i kao takvu te prepuštamo svjetovnoj pravdi. Ovom te našom konačnom pre­sudom, izgonimo iz crkvenoga suda i prepuštamo sili svjetovnoga suda, usrdno moleći da spomenuti sud, ako ikada potpadneš pod njegovu vlast, ublaži svoju smrtnu kaznu koju će protiv tebe izreći. Ova je pre­suda donesena, itd."

Ovdje valja naglasiti da u presudi treba naznačiti, da se uporni bjegunac, ako je bio osuđen za herezu na temelju svoga priznanja ili iskaza po­uzdanih svjedoka, i pobjegao je prije abjuracije, smatra nepokajanim heretikom. No, s druge strane, ukoliko nije bio osuđen, već je kao osum­njičenik pozvan pred sud da obrani svoju vjeru, no budući da se na taj poziv oglušio, izrečena mu je kazna ekskomunikacije, u kojem je stanju ustrajao u svom ponašanju tijekom više od godine dana, no poslije se odbio pojaviti pred sudom, smatrat će se pravim heretikom i kao takav će se osuditi. I to se mora izričito naznačiti u presudi.

TRIDESET TREĆE PITANJE

O načinu izricanja presude nad osobom koju je optužila druga vještica, koja je spaljena na lomači ili će to tek biti.

Četrnaesti način okončanja postupka u ime vjere, primjenjuje se kada se nakon podrobnog razmatranja svih okolnosti postupka, s

obzirom na izvješće doušnika, i savjetovanje pravnih stručnjaka, usta­novi da je neku osobu za herezu optužila druga vještica, koja je bila, ili će biti spaljena. To se može dogoditi na trinaest načina u trinaest slu-

čaja. Naime, može se utvrditi da je tako optužena osoba nedužna, nakon čega će se osloboditi; ili da je ozloglašena zbog te hereze; ili će radi te ozloglašenosti biti u izvjesnom stupnju podvrgnuta mučenju; ili će se teretiti ozbiljnom sumnjom za herezu; ili, pak, teškom sumnjom za he­rezu; ili će se utvrditi da je istodobno ozloglašena i osumnjičena; i tako dalje do trinaestog slučaja, kako smo opisali u Dvadesetom pitanju.

Prvi je slučaj kada je neku osobu optužila vještica, koja se nalazi u pritvoru, a nije osuđena na temelju svoga priznanja ili vjerodostojnih iskaza svjedoka, i ne postoje nikakve druge indicije, koje bi je teretile tak­vom sumnjom. U tom će slučaju optužena biti oslobođena, a oslobo­diti ga može i sam svjetovni sudac, koji je spalio, ili će tek spaliti dou­šnicu na temelju vlastite ovlasti ili ovlaštenja biskupa i ordinarija. A bit će oslobođena optužbe na način opisan u Dvadesetom pitanju.

Drugi je slučaj kada je neka osoba optužena na temelju iskaza vješti­ce, koja se nalazi u pritvoru i, osim toga, ozloglašena je u nekom selu ili gradu, radi koje ozloglašenosti je veoma trpjela, a dodatno ju je ote­žala vještica svojim iskazom.

U takvom se slučaju postupa na sljedeći način. Sudac treba razmo­triti činjenicu da, osim klevete, protiv optuženice nije ništa dokazano na temelju iskaza drugih pouzdanih svjedoka iz toga sela ili grada; i premda je spomenuta vještica možda iznijela neke ozbiljne optužbe protiv te osobe, jer je izgubila svoju vjeru, porekavši je u ime vraga, suci ne smiju pridavati suviše povjerenja njezinim riječima, osim ako posto­je neke druge okolnosti, koje dodatno otežavaju to izvješće; u takvom se slučaju postupa na treći način. Takvoj se optuženici nameće kanonsko očišćenje, a presuda se izriče na način opisan u Dvadeset prvom pitanju.

Ako svjetovni sudac zapovijedi da se to očišćenje izvrši pred bisku­pom, na kraju će svečano objaviti da će je, ukoliko zakaže, crkveni i svjetovni suci radi primjera drugima, kazniti mnogo težom kaznom. No, želi li spomenuti sudac osobno nadgledati to očišćenje, zapovjedit će optuženici da pribavi deset ili dvadeset jamaca svojega staleža, koji će prisegnuti, nakon čega će postupiti sukladno drugom načinu izricanja presude. Međutim, ako se nad optuženicom treba izreći kazna eksko-munikacije, svjetovni će sudac morati surađivati s ordinarijem. To će biti slučaj kada optužena odbija svoje očišćenje.

Treći je slučaj kada tako optužena osoba nije osuđena na temelju svoga priznanja, činjeničnih dokaza ili vjerodostojnih iskaza svjedoka, niti postoje neke druge naznake, koje bi potvrdile činjenicu da su je

drugi stanovnici toga grada ili sela ikada prozivali kao heretika, osim što među njima općenito uživa zao glas. No, te je glasine dodatno osna­žila svojim iskazom pritvorena vještica, time što je rekla da je optužena s njome surađivala u svemu, i bila joj je suučesnica u zločinima. Ali, ako optužena, usprkos tomu, poriče sve optužbe, a drugi stanovnici s njima nisu upoznati, već, štoviše, potvrđuju samo njezino dobro pona­šanje, premda priznaju da se družila sa spomenutom vješticom, postupa se na sljedeći način. Prije svega valja suočiti vješticu i optuženu, pri čemu će se zabilježiti njihovi odgovori i uzajamne optužbe, kako bi se utvrdilo postoje li kakva protuslovlja u njihovim riječima, a na temelju kojih sudac, iz njezinih priznanja i poricanja, može odlučiti treba li ju podvrgnuti mučenju. Utvrdi li da treba, može postupiti sukladno trećem načinu izricanja presude, objašnjenom u Dvadeset drugom pitanju, tako da je podvrgne lakoj torturi, uz pridržavanje svih mogućih mjera opreza koje smo podrobno izložili na početku ovoga, Trećeg dijela, kako bi utvrdio njezinu nedužnost ili krivnju.

Četvrti je slučaj, kada se tako optužena osoba tereti lakom sumnjom, i to radi svoga priznanja ili iskaza druge vještice, koja se nalazi u pri­tvoru. Neki među tako osumnjičene osobe uključuju i sve one, koji se savjetuju s vješticama u pogledu svakojakih pitanja, ili su sebi pribav­ljali ljubavnike, izazivajući mržnju među supružnicima, ili su se utjecali vješticama za pomoć pri ostvarenju kakve vremenite koristi. Takvi se, međutim, trebaju kazniti izopćenjem, prema odredbi Kanona, c. exco­mmunicamus, koji propisuje: "Na isti način hereticima smatramo one koji vjeruju u njihove zablude." A to stoga, jer činjenice upućuju na posljedicu. Iz toga proizlazi da takve treba mnogo teže osuditi i kazniti, nego one koji se terete lakom sumnjom za herezu, i kojima se treba su­diti na temelju slabih slutnji. Naprimjer, ne smatra se da su nužno vje­rovali u njihove zablude, ako su za vještice izvršavali kakve radnje ili su im dostavljali pisma: no nisu pružili nikakav podatak protiv njih, ali su od njih primali novčane nagrade i mito. No, bez obzira treba li ili ne takve osobe podvesti pod ovaj slučaj, prema mišljenju učenih ljudi, sudac protiv njih valja postupati kao protiv osoba, koje se terete lakom sumnjom, i to na sljedeći način. Takva će se osoba odreći hereze ili oči­stiti izvršenjem kanonske pokore, kako smo objasnili u Dvadeset trećem pitanju, pri opisivanju četvrte metode izricanja presude.

Međutim, čini se najprimjerenijim takvoj osobi narediti abjuraciju, jer je to sukladno značenju Kanona c. excommunicamus, koji govori o

osobama koje se terete samo nekom znakovitom sumnjom. A upadnu li takvi ponovno u herezu, neće na sebe navući kaznu propisanu za po­vratnike. Tada će se postupiti na gore opisan četvrti način.

Peti je slučaj kada se takva osoba tereti teškom sumnjom za herezu, također na temelju njezina priznanja ili iskaza druge pritvorene vještice. Neki u ovu kategoriju uvrštavaju i osobe, koje izravno ili neizravno ome­taju sud u vođenju postupka protiv vještice, pod uvjetom da to čine s namjerom.

Nadalje, pod tu se kategoriju svrstavaju i svi koji pomažu, savjetuju ili štite one koji tako ometaju suđenje; kao i one koji upućuju pozvane ili uhićene heretike da ne odaju istinu, ili da je na neki način prikriju; one koji svjesno primaju ili posjećuju poznate heretike ili se s njima udružuju, šalju im poklone ili im pokazuju naklonost, jer sva takva djela, kada se čine s punom sviješću, govore o njihovoj naklonosti grijehu, a ne osobi. I stoga tvrde da se optužena, kada je kriva zbog počinjenja neke od navedenih radnji, treba osuditi sukladno petom načinu, koji objašnjavamo u Dvadeset četvrtom pitanju. Dakle, bit će joj naređeno da se odrekne svake hereze, pod prijetnjom kazne koja se nameće po­vratnicima u herezu.

S obzirom na te tvrdnje, možemo reći da sudac treba uzeti u obzir, iz kakvog roda i obitelji potječe vještica koja je spaljena ili pritvorena, a za koje se općenito ustanovljuje da su zaraženi.

Naime, demoni upućuju vještice da im žrtvuju čak i vlastitu djecu. Stoga nema nikakve dvojbe, da su i ta djeca upućena u različite zloči­ne, kako smo pokazali u Prvome dijelu ove knjige.

Nadalje, u slučaju obične hereze, događa se da se snažnom sumnjom za herezu terete i srodnici osobe optužene za herezu, s obzirom na njiho­vu prisnost. Isto vrijedi i u slučaju hereze vještica.

O potonjem slučaju jasno govori odlomak Kanona, inter sollicitu-dines. Naime, izvjesni je dekan bio na zlu glasu radi svoje hereze, te mu je bilo naređeno da se očisti. Radi svoje prisnosti s hereticima, mo­rao se javno pod prisegom odreći svoje hereze, nakon čega je bio lišen časti, kako bi se ublažila sablazan koju je taj događaj izazvao.

Šesti je slučaj osobe koja se tereti teškom sumnjom, ali ne na teme­lju običnog i oskudnog iskaza druge pritvorene vještice, jer moraju postojati i neke druge posredne činjenice, izvedene iz nekih riječi ili djela koje je izgovorila ili počinila spomenuta vještica, a iz kojih proiz­lazi barem to, da je optuženi sudjelovao u nekim njezinim zločinima.

Čitatelj se radi boljeg razumijevanja navedenog upućuje na Devet­naesto pitanje, osobito na ono što je napisano o teškoj sumnji, koja pro­izlazi iz ozbiljnih i uvjerljivih pretpostavki, te da sudac mora vjerovati, na temelju puke sumnje, da je ta osoba heretik, premda je možda u srcu iskreni katolik. Kanonisti taj slučaj obične hereze pokazuju na primjeru čovjeka, koji je bio pozvan da obrani svoju vjeru pred sudom, no prko­sno se oglušio na taj poziv, radi čega je ekskomuniciran, a ustraje li u tom stanju tijekom godine dana, teretit će se teškom sumnjom za herezu.

Tako i u slučaju osobe optužene na način koji ovdje razmatramo, treba ispitati indicije o činjenicama koje je terete teškom sumnjom. Razmotrimo slučaj kada uhićena vještica tvrdi da je optužena sudjelovala u njezinim zlim čarobnjačkim djelima, što optužena poriče. Kako tada valja postupiti? Prije svega valja utvrditi postoje li takve činjenice koje je terete ozbiljnom sumnjom, i može li takva sumnja prerasti u tešku. S obzirom na to, ako je neka osoba pozvana da odgovori na neku op­tužbu, no uporno se oglušuje o taj poziv, teretit će se lakom sumnjom za herezu, čak i da nije pozvana na ispitivanje o stvari koja se tiče vjere. No, odbije li pojaviti se pred sudom u takvoj stvari, i radi toga je nepo­sluha ekskomunicirana, teretit će se snažnom sumnjom, a ustraje li u izopćenju godinu dana, ta će sumnja prerasti u tešku. Tada će sudac utvrditi tereti li se optužena snažnom sumnjom, radi njezine prisnosti s uhićenom vješticom, na način opisan u gore izloženom petom slučaju, a potom treba utvrditi postoje li kakve indicije, radi kojih bi ta snažna sumnja prerasla u tešku. A pretpostavlja se da je to moguće, jer je op­tužena vjerojatno sudjelovala u zločinima uhićene vještice, ako je s njome često saobraćala. Tada sudac mora izreći presudu sukladno šestom nači­nu opisanom u Dvadeset petom pitanju. Međutim, postavlja se pitanje kako sudac valja postupiti, ako osoba koju je pritvorena vještica tako optužila, ustraje u svom poricanju, unatoč svih štetnih indicija. Odgova­ramo ovako:

Sudac prije svega mora utvrditi proizlaze li ta poricanja iz njezine poročnosti, čarobnjaštva ili mučaljivosti. Kako smo pokazali u Petna­estom i Šesnaestom pitanju ovoga dijela, sudac to može utvrditi na teme­lju njezine sposobnosti ili nemogućnosti plakanja, ili njezine neosje­tljivosti na bol prilikom torture, nakon koje ubrzo ponovno zadobiva snagu. To, naime, pojačava ozbiljnu sumnju, i u tom slučaju se optužena ni pod kojim uvjetima ne smije osloboditi, već će se, sukladno šestom načinu izricanja presude, osuditi na kaznu doživotnog zatvora i pokoru.

No, nije li začarana vještičjom šutnjom, i pri torturi osjeća najveće muke (dok neke druge, kako smo rekli, postaju neosjetljive na bol nakon što bivaju začarane šutnjom), sudac mora pribjeći svom krajnjem sred­stvu, kanonskom očišćenju. Naredi li to očišćenje svjetovni sudac, ona se naziva "zakonitim običnim očišćenjem", jer se ne može svrstati pod ostala obična očišćenja. A zakaže li u tom očišćenju, bit će proglašena krivom.

Sedmi je slučaj kada optužena nije proglašena krivom na temelju osobnoga priznanja, činjeničnih dokaza ili iskaza zakonitih svjedoka, već samo na temelju optužbe pritvorene vještice, no osim toga, postoje i neke druge naznake koje je terete lakom ili teškom sumnjom. Naprim-jer, ako se utvrdi da je bila veoma prisna s vješticama, u kojem slučaju će, sukladno odredbi Kanona, biti podvrgnuta kanonskom očišćenju radi glasina. A, s obzirom na to da se tereti sumnjom, naredit će joj se da se odrekne hereze, pod prijetnjom kazne koja se izriče nad povratnicima, ako se tereti snažnom, ali ne i lakom sumnjom za herezu.

Osmi je slučaj kada se ustanovi da je tako optužena osoba priznala herezu, ali se pokajala i više se nikada nije povratila herezi. Ovdje, me­đutim, valja istaknuti da su u navedenom i drugim slučajevima, kada je riječ o pokajanima i nepokajanima, o onima koji su ponovno pali u he­rezu ili nisu, ta razlikovanja neophodna samo radi sudaca, koji nemaju namjeru izreći najtežu kaznu. Stoga svjetovni sudac može postupiti sukladno svjetovnom i carskom zakonu, kako nalaže pravda, u slučaju optužene koja je priznala krivnju, bez obzira je li ili nije pokajnica, i je li ponovno upala u herezu ili nije. Samo on može pribjeći jednoj od na­vedenih trinaest metoda izricanja presude, i u skladu s njima postupati, pojave li se kakva dvojbena pitanja.

TRIDESET ČETVRTO PITANJE

O metodi izricanja presude nad vješticom koja poništava čarolije izazvane čarobnjaštvom, te nad vješticama-primaljama

i čarobnjacima-strijelcima.

Petnaesti način okončanja postupka koji se vodi u ime vjere, primje­njuje se kada se ustanovi da osoba optužena za herezu nije bacala

pogubne čarolije, već ih je uklanjala. U takvom će se slučaju postupiti na sljedeći način. Optužena se može služiti dopuštenim ili nedopuštenim

sredstvima uklanjanja čarolija. Ako su dopuštena, neće biti smatrana vješticom, već dobrom kršćankom. No, već smo prije podrobno opisali koja se sredstva smatraju dopuštenima.

Nedopuštena sredstva, pak, dijele se na apsolutno ili djelomično nedopuštena. Prva se također mogu podijeliti u dvije vrste, ovisno o tome nanose li kakvu štetu drugoj osobi, no u oba slučaja uvijek su po­praćena izričitim zazivanjem demona. Ako su, pak, djelomično nedopu­štena, drugim riječima, primjenjuju li se samo uz prešutno, a ne izričito prizivanje demona, smatrat će se beskorisnima (praznovjernima), a ne nedopuštenima, jer, kako smo pokazali, tako smatraju neki kanonisti i teolozi.

Stoga sudac, crkveni ili svjetovni, ne smije kazniti prvu i posljednju od gore opisanih radnji, već će umjesto toga prvu pohvaliti, a posljednju tolerirati, jer kanonisti tvrde da je dopušteno praznovjerje suzbijati praznovjerjem. Međutim, ni u kojem slučaju ne smije tolerirati radnje kojima se čarolije uklanjaju izričitim zazivanjem demona, osobito ako pri tome nanose kakvu štetu trećoj osobi. To je slučaj kada se uklanja čarolija s jedne osobe i prenosi na drugu. Prethodno smo u ovome djelu objasnili, da pritom nije bitno je li osoba na koju se prenosi čarolija i sama vještica ili nije, te je li ili nije osoba koja je bacila tu čaroliju, i je li čovjek ili neko drugo živo biće.

Postavlja se pitanje kako sudac treba postupiti kada takva osoba tvrdi da uklanja čarolije na dopušten, a ne nedopušten način, i kako su­dac tada može utvrditi istinu. Odgovaramo da sudac tada treba pozvati vješticu da odgovori, koja je sredstva primjenjivala. No ne smije se pouzdati u njezine riječi. Stoga će crkveni sudac provesti detaljnu istra­gu, osobno ili posredstvom nekog župnog svećenika, koji će o tome pod prisegom ispitati sve svoje župljane. Ustanovi li se, kako je obično slu­čaj, da se vještica koristila supersticioznim sredstvima, ona se neće to­lerirati, jer kanonski zakon, kako ćemo pokazati, za njih propisuje stra­šne kazne.

Nadalje, može se postaviti pitanje kako se mogu razlučiti dopuštena od nedopuštenih sredstava, budući da vještice uvijek tvrde da uklanjaju čarolije određenim molitvama i biljem. Odgovaramo da se to lako može utvrditi na temelju detaljne istrage. Naime, premda su vještice prinuđene skrivati svoje supersticiozne lijekove, ili stoga da izbjegnu uhićenje ili da mnogo lakše zavode umove prostih ljudi, u javnosti se razmeću

svojim molitvama i biljem kojim se služe. Ipak, četiri su supersticiozne radnje, na temelju kojih mogu biti osuđene kao vračare i vještice.

Prvo, neke od njih su kadre proricati i govoriti stvari, koje im mogu otkriti samo zli duhovi. Naprimjer, kada ih posjeti začarana osoba, mo­gu otkriti uzrok njegove začaranosti, dakle, je li ona proizašla iz neke svađe sa susjedom ili nekog drugog uzroka.

Drugo, katkad mogu pristati ukloniti neku štetu ili čaroliju s neke osobe, ali ne žele to učiniti nekoj drugoj osobi. Tako u jednome mjestu u spireskoj biskupiji, živi vještica imena Zunhofen, koja priznaje da neke osobe nikako ne može izliječiti, premda je mnoge već izliječila. A stanovnici toga mjesta su potvrdili da je to stoga što su druge vještice, uz pomoć demona toliko snažno začarale neke osobe, da ni sami demo­ni ne mogu s njih ukloniti te čarolije, jer jedan demon ne može ili ne želi uvijek pokoriti se drugome demonu.

Treći je slučaj kada vještice znaju, da katkad moraju učiniti neke ustupke ili iznimke prilikom izlječenja takvih povreda. Takav se slučaj dogodio u gradu Spiresu. Jednoj je čestitoj ženi bila čarolijom povrije­đena goljenica, pa je k sebi pozvala takvu gataricu da je izliječi. Kada je vještica ušla u kuću i pogledala je, rekla je: "Ako u rani nema ljuštura i dlaka, mogu iz nje izvaditi svu zlu tvar." I premda je vještica došla iz kraja udaljenog dvije milje, otkrila je uzrok povrede: "To ti se dogo­dilo jer si se toga i toga dana svađala sa susjedom." Potom je iz rane izvadila najrazličitije tvari, među kojima nije bilo dlaka i ljuski, te joj povratila zdravlje.

Četvrti je slučaj kada vještice katkad izvode neke praznovjerne obrede, ili navode druge ljude da to čine. Tako, naprimjer, navode ljude da budu nazočni takvim obredima u određeno vrijeme, obično prije izlaska sunca, ili govore da ne mogu izliječiti povrede prouzročene iz­van granica posjeda na kojemu žive, ili da u jednoj godini mogu izliječiti samo dvije ili tri osobe, premda ih samo prividno liječe, dok im, ustvari, prestaju nanositi bol.

Mogli bismo navesti još mnogo drugih primjera o stanju takvih oso­ba. Tako, primjerice, te žene nakon određenog razdoblja, počinju među ljudima uživati loš glas radi svoje poročnosti ili ih nazivaju preljubnica-ma, nasljednicama drugih vještica. Svoj dar izlječenja, stoga, nisu pri­mile od Boga jer vode pobožan i krijepostan život.

Ovdje nam se valja osvrnuti na vještice-primalje, koje svojim zlo­činima nadmašuju sve druge vještice, kako smo pokazali u Prvom dijelu

ove knjige. A, kako su mnoge od njih priznale, njih ima u toliko velikom broju, da ne postoji gotovo nijedno seoce u kojemu ne živi barem jedna takva vještica. Da bi magistrati mogli barem pokušati spriječiti takvu opasnost, ne smiju nijednoj primalji dopustiti da izvršava taj posao prije, nego li prisegne da je dobar katolik, pri čemu im valja provesti i druge mjere opreza, koje smo spomenuli u Drugom dijelu.

Osim toga, valja nam razmotriti i slučaj čarobnjaka-strijelaca koji predstavljaju veliku opasnost kršćanskoj vjeri, jer uživaju zaštitu pleme-nitaša i kraljevića koji ih primaju na svoje posjede, pomažu im i za­štićuju ih. A sljedeći primjer pokazuje da su takvi primatelji i zaštitni­ci još opakiji od vještica, osobito u nekim slučajevima. Naime, kanonisti i teolozi svrstavaju zaštitnike takvih čarobnjaka-strijelaca, u dvije sku­pine, ovisno o tome u kojoj mjeri brane njihove zablude. Oni koji brane zabludu, opakiji su od samih čarobnjaka, jer ih treba smatrati ne samo hereticima, već herezijarsima (24, 3. pit.). A zakoni ne spominju izričito takve zaštitnike, jer ih ne razlikuju od ostalih heretika.

Postoje, međutim, i oni koji brane grješnika, ali ne opravdavaju grijeh. Takvi će, primjerice, učiniti sve što je u njihovoj moći da zaštite te čarob­njake (ili druge heretike) od suđenja i kažnjavanja od strane crkvenog suca.

Nadalje, neki pripadnici vlasti, odnosno, javne osobe, kao što su svje­tovni, ali i duhovni gospodari, koji imaju svjetovnu jurisdikciju, pro­pustom ili, pak, svojom ovlašću, štite takve čarobnjake i heretike.

A tvrdi se da ih štite uslijed propusta, kada zanemaruju izvršiti svoju dužnost protiv takvih čarobnjaka i osumnjičenika ili njihovih sljedbe­nika, primatelja, zaštitnika i pokrovitelja, kada im to zapovjede bisku­pi ili inkvizitori: dakle, kada ih ne uhićuju ili ih ne drže pod strožim nadzorom nakon uhićenja, kada ih ne odvedu u pritvor na mjestu pod njihovom jurisdikcijom, ako bez odlaganja nad njima ne izvrše propi­sanu kaznu, te kada na druge načine zanemaruju svoju dužnost.

Drugi je slučaj kada ih štite na temelju svoje ovlasti, što se događa kada uhićene heretike oslobađaju iz zatvora, bez dopuštenja ili zapovije­di biskupa ili suca, kada izravno ili neizravno ometaju suđenje, izricanje presude i izvršenje kazne, ili čine neke slične radnje. O kaznama pro­pisanima za takve prijestupnike pisali smo u Drugom dijelu ove knjige, gdje raspravljamo o čarobnjacima-strijelcima i drugim koji opčinjavaju oružja.

Ovdje je dovoljno reći da se takvi zločinci zakonski ekskomunici­raju, i mogu se kazniti jednom od dvanaest teških kazni. A ostaju li nepo­pustljivi godinu dana tijekom tog izopćenja, bit će osuđeni kao heretici.

Dakle, koga valja nazivati primateljima (zaštitnicima) takvih zloči­naca, i treba li te osobe smatrati hereticima? Odgovaramo da su svi koji pružaju utočište čarobnjacima-strijelcima, opčinjavateljirha oružja, ne-kromantima ili heretičkim vješticama, suučesnici u njihovim zlodjelima. A te primatelje možemo svrstati u dvije skupine, kao što postoje i dvije vrste branitelja i zaštitnika navedenih zločinaca.

Naime, u prvu skupinu spadaju oni, koji često pružaju sklonište takvim zločincima, dakle to nisu učinili samo jednom ili dvaput, a takvi se nazivaju latinskim imenom receptatores, što proizlazi iz toga glagol­skog oblika koji izražava učestalost neke radnje. Primatelji te skupine katkad su nedužni, jer postupaju uslijed svoga neznanja, i stoga se ne mogu teretiti nikakvom zlokobnom sumnjom. Međutim, nekada su uis­tinu krivi, jer su svjesni grijeha koje su počinili ljudi kojima pružaju utočište, a to stoga što Crkva uvijek proziva čarobnjake kao najokrutni­je neprijatelje vjere. A svjetovni gospodari, koji takve zločince primaju, brane, itd., s pravom se nazivaju primateljima heretika. Zakon za takve prijestupnike propisuje kaznu ekskomunikacije.

U drugu, pak, skupinu spadaju oni, koji takvim čarobnjacima ili hereticima ne pružaju utočište često, već su to učinili samo jednom ili dvaput, radi čega ih se ne može nazivati receptatores, već receptores, budući da to ne čine često. (No, arhiđakon se ne slaže s tim gledištem, premda to nije osobito bitno, jer ovdje ne razmatramo riječi, već djela.)

Receptatores i receptores se razlikuju u sljedećem: svjetovni vlada­ri su uvijek receptatores kada ne žele ili ne mogu istjerati takve hereti­ke. Receptores, pak, katkad mogu biti posve nedužni.

Na kraju možemo postaviti pitanje, tko su oni za koje se tvrdi da ome­taju inkvizitore i biskupe u izvršenju njihovih dužnosti protiv heretika, te treba li ih smatrati hereticima. Odgovaramo da postoje dvije vrste takvih opstrukcionista. Prvoj vrsti pripadaju oni koji izravno ometaju izvršenje pravde, tako što nepromišljeno, na osobnu odgovornost, oslo­bađaju iz tamnice optužene za herezu, ili tako što se upliću u postupak inkvizicije, osvećujući se nanošenjem kakve povrede svjedocima u ob­ranu vjere, zbog nekog njihova iskaza. Ili se, pak, može dogoditi da svjetovni gospodar zapovijedi, da nitko osim njega ne smije suditi u tom slučaju, te da svi optuženici za takve zločine budu dovedeni isklju-

čivo pred njega, i da se svi dokazi podnesu isključivo njemu, te ako čini neke druge slične radnje. Takvi počinitelji, kako tvrdi Giovanni d'An-drea, izravno ometaju izvršenje pravde. Oni koji izravno ometaju postu­pak, izricanje presude ili izvršenje kazne protiv vjerskog delikta ili po­mažu, savjetuju, pokazuju naklonost drugima koji to čine, po toj se osnovi ne mogu smatrati hereticima, premda čine veći grijeh, osim ako ne po­stoje neke druge naznake, koje ukazuju na to da uporno i voljno sudjelu­ju takvim čarobnjačkim herezama. Ipak, ti će počinitelji biti pogođeni mačem ekskomunikacije, a ako su nepokolebljivi u svom ponašanju go­dinu dana tijekom ekskomunikacije, bit će osuđeni kao heretici.

Drugu skupinu čine oni, koji neizravno ometaju izvršenje pravde. Giovanni d'Andrea objašnjava da su to oni svjetovni gospodari, koji izdaju zapovijedi da nitko osim njihovih slugu ne smije nositi oružje prilikom uhićenja heretika. Oni čine manji grijeh od prethodnih i nisu heretici. Međutim, oni, kao i svi koji ih savjetuju, pomažu im ili zaštićuju u takvim radnjama, bit će ekskomunicirani. A ustraju li u takvom pona­šanju tijekom jednogodišnjeg izopćenja, bit će osuđeni za herezu. Ovdje treba istaknuti da će biti pomilovani, ako nakon takve osude za herezu budu voljni vratiti se vjeri i odreći se svoje zablude. U suprotnom, pak, bit će izručeni svjetovnom sudu kao nepokajani grješnici.

Ponovimo, dakle, ukratko. Vještice-primalje, kao i druge vještice, treba osuđivati sukladno prirodi njihovih zločina. Kako smo rekli, to vrijedi i za sve one koji uklanjaju čarolije supersticioznim sredstvima i uz pomoć demona, jer nema dvojbe da te vještice mogu bacati čarolije, budući da su ih kadre i uklanjati. Naime, činjenica je da vještice s demo­nima sklapaju ugovor, prema kojemu neke dobivaju moć nanošenja zla, a druge liječenja, i to stoga da bi mogle lakše zavoditi umove prostih i popunjavati redove svoje napuštene i prezrene družbe. Čarobnjaci-stri-jelci i oni koji opčinjavaju oružja, a uživaju zaštitu i pomoć svjetovnih gospodara, podložni su istim kaznama. Oni koji im pružaju zaštitu, itd., ili ometaju pravosudne vlasti u svom postupanju protiv njih, podložni su svim kaznama kojima podliježu zaštitnici heretika, kao i ekskomuni-kaciji. A, ako su tijekom jednogodišnjeg izopćenja ustrajali u takvoj zabludi i žele se pokajati, bit će pomilovani odreknu li se pod prisegom takve zablude. U suprotnom, pak, bit će izručeni svjetovnom sudu kao nepokajnici. No, čak i da nisu ustrajali u toj zabludi godinu dana, pro­tiv takvih se opstruktora ipak može postupati kao protiv zaštitnika he­retika.

Sve što je do sada rečeno o zaštitnicima, braniteljima, primateljima i opstruktorima u slučaju čarobnjaka-strijelaca i dr., vrijedi i za sve druge vještice koje nanose najrazličitije štete ljudima, životinjama i plodovima zemlje. No, čak i vještice bivaju pomilovane kada na sudu savjesti skru­šeno i pokajnički nariču zbog svojih grijeha, i iskreno se ispovjede traže­ći oprost. No, kako smo pokazali, oni koji imaju dužnost pozivati, ispi­tivati i uhićivati poznate vještice, te u svim stvarima postupati sukladno prirodi njihovih zločina, do donošenja konačne i zaključne presude, to moraju činiti žele li izbjeći zamku vječnoga prokletstva, koje će trpjeti zbog ekskomunikacije koju je nad njima izrekla Crkva, jer su hotimi­ce zakazali u izvršenju svoje dužnosti.

TRIDESET PETO PITANJE

Posljednje, koje govori o načinu izricanja presude protiv vještica koje podnose žalbu osobno ili posredstvom drugih,

bez obzira je li ta žalba banalna ili zakonita i opravdana.

Zaključi li sudac da će optužena vjerojatno pribjeći pravu žalbe, pri­je svega valja imati na umu da su takve žalbe katkad valjane i za­

konite, a katkad posve banalne. Prethodno smo već objasnili da postup­ci protiv vjerskih delikata moraju biti jednostavni i skraćeni, radi čega se u njima ne smiju dopustiti nikakvi prizivi. Međutim, događa se da suci, s obzirom na težinu slučaja, voljno prekidaju i odgađaju postupak. Dakle, suci mogu smatrati opravdanim dopustiti podnošenje žalbe, kada optužena tvrdi da je sudac prema njoj postupao protivno zakonu i prav­di. Naprimjer, ako ju je sudac lišio prava na obranu, ili je na vlastitu odgovornost i bez savjetovanja drugih ili, čak, bez dopuštenja biskupa ili njegova namjesnika, izrekao presudu protiv optužene, premda je trebao uzeti u obzir i mnoge druge dokaze optužbe i obrane. Žalba će se do­pustiti samo iz tih razloga, ali ne i u drugim slučajevima.

Nadalje, valja istaknuti da sudac mora, nakon podnošenja žalbe, bez ikakvih ometanja i uznemiravanja, zatražiti prijepis žalbe, i obećati da se ta stvar neće odgoditi. Nakon što mu optužena preda prijepis žalbe, sudac će je izvijestiti da će na nju odgovoriti za dva dana, te da će nakon proteka ta dva dana, još trideset dana pripremati apostilu* o

* apostila - pismeni odgovor na neku molbu

tom slučaju. I premda veoma stručan i iskusan sudac može odmah od­govoriti na žalbu, preporučuje se da postupa smotreno i unutar utvrđe­nog razdoblja od deset, dvadeset ili dvadeset pet dana, zadržavajući si pravo odgode odlučivanja o žalbi, do proteka zakonski utvrđenog roka.

Treće, sudac treba paziti da, tijekom zakonski utvrđenog razdoblja, revno ispita i razmotri osnove žalbe i pretpostavljene osnove prigovora. Uvidi li nakon mudrog savjetovanja, da je protiv optužene postupao nezakonito i nepravedno, odbivši joj pravo na obranu, podvrgnuvši je ispitivanju u neprikladno vrijeme ili učinivši kakvu drugu sličnu rad­nju, neka nakon proteka utvrđenog vremena, ispravi svoju pogrešku i vrati postupak do one točke i stupnja, kada je optužena zatražila dopu­štenje za obranu, ili kada je odredio vrijeme njezina ispitivanja, itd., te tako otkloni prigovor i dalje postupi na opisani način. Naime, uklanja­njem osnova za prigovor, zakonita žalba postaje neosnovana.

No, oprezan i mudar sudac će imati na umu, da se neke osnove prigo­vora mogu ispraviti, a to su one o kojima smo upravo govorili, i s kojima valja postupati na gore opisani način. Druge su, pak, nepopravljive. Primjerice, to je slučaj kada je optužena već bila podvrgnuta ispitivanju, nakon čega je pobjegla i uložila žalbu; ili su neke kutije, posude ili dru­gi slični predmeti kojima se vještice služe, zaplijenjeni i spaljeni; ili je počinjena neka druga slična nepopravljiva i nepovratna pogreška. U takvom se slučaju ne može postupiti na gore opisan način, dakle, postu­pak se ne može vratiti do točke iznošenja prigovora.

Četvrto, sudac valja imati na umu i sljedeće. Naime, premda može proteći trideset dana od zaprimanja žalbe i donošenja apostila, i premda sudac može podnositelju žalbe odrediti posljednji, odnosno, trideseti dan za odlučivanje o žalbi, sudac može odlučiti da neće dodijavati optu­ženiku, ili na sebe navući sumnju zbog neprimjereno okrutnog postupanja prema njemu, a njegovo ponašanje ne opravdava prigovor koji je osno­va žalbe, preporuča se da sudac odredi neki dan unutar zakonitog roka, primjerice, deseti ili dvadeseti, nakon čega može odgoditi odlučivanje o žalbi do posljednjeg zakonski utvrđenog dana, ukoliko ne želi ishitreno postupiti, pod izgovorom da je zauzet drugim poslovima.

Peto, sudac treba imati na umu, da utvrđivanjem roka optuženoj, koja podnosi žalbu i traži odgovor na nju, mora osigurati podnošenje i pri­manje, a ne samo podnošenje apostila. Naime, osigura li samo podnošenje odgovora, sudac protiv kojega je žalba podnesena, bit će prinuđen oslobo­diti podnositelja žalbe. Stoga mu mora odrediti rok, odnosno, utvrditi

dan u godini za podnošenje i primanje takvih apostila od strane suca, koje će on prema svojoj odluci podnijeti.

Šesto, sudac treba imati na umu da određujući takav rok, u svom odgovoru neće reći da će dati negativne ili potvrdne odluke. Umjesto toga i kako bi imao mogućnost opsežnijeg razmatranja, neka kaže da će donijeti odluku kakvu želi u propisanom roku.

Nadalje, sudac valja imati na umu da određujući taj rok, sprječava podnositelja žalbe da počini kakve opake mjere opreza ili spletki, jer on utvrđuje mjesto, dan i sat. Naprimjer, preporuča se sucu da kao rok odredi dvadeseti dan mjeseca kolovoza te godine, u vrijeme večernjice, kada će se u sučevoj odaji u toj i toj kući u tom i tom gradu, podnijeti i primiti apostile o žalbi.

Sedmo, sudac valja imati na umu da određivanjem toga roka, uko­liko je odlučio da se optuženi, s obzirom na težinu optužbe, s pravom treba zadržati u pritvoru, mora istaknuti da taj rok propisuje radi pod­nošenja ili primanja apostila od strane samoga podnositelja žalbe, te da određuje da se potonji pojavi na tome i tome mjestu, gdje će podni­jeti te apostile koje će sudac ondje zaprimiti. Sudac je u tom slučaju ovlašten podnositelja žalbe zadržati u pritvoru, pod uvjetom da prije toga svojom apostilom negativno odgovori na žalbu. U suprotnom to ne mo­že učiniti.

Osmo, nakon podnošenja žalbe do trenutka kada je vratio negativnu apostilu, sudac ne smije izvršiti neke druge radnje protiv podnositelja žal­be, primjerice, ne smije ga uhititi, ispitivati ili ga osloboditi iz zatvora.

Dakle, ukratko ponovimo. Prije svega valja istaknuti da se često do­gađa da optuženi, kada nije siguran kakva će presuda protiv njega biti izrečena, budući da je svjestan svoje krivnje, pribjegava pravu podno­šenja žalbe, ne bi li izbjegao sučevu presudu. Stoga podnosi žalbu protiv toga suca iz nekog tričavog razloga. Tako, primjerice, tvrdi da ga je sudac držao u pritvoru lišivši ga uobičajenog jamstva, ili na neki sličan način oblikuje svoju tričavu žalbu. U tom će slučaju sudac zatražiti prijepis žalbe, na koju će odgovoriti odmah ili nakon dva dana, te pro­pisati podnositelju dan, sat i mjesto, unutar zakonskog roka, primjerice, 25., 26. ili 30. dan u mjesecu, za podnošenje i primanje takvih prigovora o kojima sudac mora odlučiti. Tijekom tog propisanog razdoblja, su­dac će revno ispitati prijepis žalbe i razloge ili prigovore na kojima se ona osniva, te će se savjetovati sa stručnim odvjetnicima o tome treba li podnijeti negativne apostile, odnosno, negativne odgovore i tako

odbaciti žalbu, ili dopustiti žalbu i podnijeti potvrdne i prikladne apos-tile sucu kojemu je žalba podnesena.

Ustanovi li, međutim, da su osnove žalbe banalne i posve neuteme­ljene, te da podnositelj želi samo izbjeći ili odgoditi donošenje presude, sucu se preporuča da podnese negativan odgovor i tako odbije žalbu. Međutim, utvrdi li da su prigovori opravdani i zakoniti, ali da se mogu nadoknaditi; ili ako dvoji da mu optuženi zlobno namješta, pa želi sa sebe ukloniti svaku sumnju, neka donese potvrdne i prikladne apostile. Ako sudac na utvrđeni dan, nije pripremio svoje apostile ili odgovore, ili iz kojeg drugog razloga nije spreman, podnositelj žalbe može zahtije­vati odlučivanje o njegovoj žalbi odmah ili svakoga dana do tridesetog, odnosno posljednjeg, zakonski utvrđenog dana za podnošenje apostila.

No, ako je sudac pripremio apostile, može ih odmah predati pod­nositelju žalbe. Ukoliko je odlučio na nju negativno odgovoriti i odbiti žalbu, predat će ih nakon isteka utvrđenog roka, na sljedeći način:

"I spomenuti sudac, odgovarajući na spomenutu žalbu, može li se takvom nazvati, kaže da je on, sudac, postupao i uistinu imao namjeru postupati sukladno odredbama Kanona i carskih statuta i zakona, te da nije skrenuo s puta zakona, niti je imao takvu nakanu, te da prema po­dnositelju žalbe ni na koji način nije nepravedno postupao, niti je imao nakanu tako postupati, kako jasno proizlazi iz ispitivanja pretpostav­ljenih osnova njegove žalbe. A prema njemu nije nepravedno postupio, tako što ga je uhitio i zadržao u pritvoru jer je bio optužen za tu i tu herezu, a protiv njega postoje takvi i takvi dokazi, radi kojih je zaslu­ženo osuđen za herezu ili teško osumnjičen, te je stoga bilo i jest prave­dno zadržati ga u pritvoru. Nije postupio nepravedno ni odbivši mu jamce, jer zločin hereze je jedan od najtežih zločina, a podnositelj žalbe je bio osuđen, no ustrajno je poricao optužbu, radi čega se nisu mogli dopu­stiti ni najbolji jamci, te stoga jest i bit će zadržan u zatvoru." Tako će postupiti i s drugim prigovorima.

Potom neka sudac kaže sljedeće: "Budući da je bjelodano da je sudac postupio propisno i pravedno, te da nije skrenuo s puta pravde, niti je na bilo koji način neprimjereno napastovao podnositelja žalbe; već je podnositelj, iznoseći tričave i lažne prigovore, nedopuštenom i neopravdanom žalbom pokušao izbjeći svoju kaznu. Budući da je njego­va žalba frivolna i tričava, jer je posve neutemeljena i sadržajem i formom neispravna. I budući da zakoni ne priznaju tričave žalbe, niti je sudac takve obvezan prihvatiti, radi toga je sudac rekao da je ne prihvaća i

nema nakanu prihvatiti, niti predložiti njezino prihvaćanje. Sudac takvim negativnim apostilama odgovara spomenutom optuženom, koji iznosi tu nedopuštenu žalbu, i koji nalaže da mu budu podnesene neposredno nakon podnošenja spomenute žalbe. Stoga će ih predati bilježniku koji mu je uručio žalbu.

Nakon što se te negativne apostile uruče podnositelju žalbe, sudac će nastaviti izvršavati svoju dužnost te će, kako mu odgovara, odmah zapovjediti uhićenje optužene, ili će mu narediti da se određenoga dana pred njim pojavi. Naime, on time ne prestaje biti sudac, već nastavlja postupak protiv podnositelja žalbe, dok mu sudac, kojemu je ona pod­nesena, ne zapovijedi suprotno.

Sudac, međutim, valja imati na umu da ne smije nastaviti postupak protiv podnositelja žalbe tako što će ga uhititi ili, ako se nalazi u pri­tvoru, osloboditi, od trenutka podnošenja žalbe do podnošenja negativnih apostila. No, kako smo rekli, nakon proteka tog razdoblja to može učiniti, ako to nalaže pravda, sve dok ga u tome ne spriječi sudac, koji je žalbu zaprimio. Podnositelj se nakon toga, pošto se postupak zapečati, uz sigur­nu pratnju i, ako je potrebno, prikladna jamstva, odvodi pred spome­nutog suca.

No, ako je sudac odlučio vratiti negativne apostile, neka ih na slje­deći način podnese u pismenom obliku, dana utvrđenog za podnošenje i zaprimanje apostila:

"I spomenuti sudac, odgovarajući na spomenutu žalbu, može li se takvom nazvati, kaže da je u ovom slučaju postupao pravedno i suk­ladno svojoj dužnosti, te da nije napastovao niti je imao nakanu napas­tovati podnositelja žalbe, što jasno proizlazi iz pomnog ispitivanja pre­tpostavljenih prigovora. Jer, nije ga napastovao tako što je, itd. (Ovdje će odgovoriti na svaki prigovor naveden u žalbi, na najbolji i najiskre­niji mogući način.)

Budući da je bjelodano da spomenuti sudac nije ni na koji način postupio nepravedno prema podnositelju žalbe, niti mu je dao povoda za žalbu, već podnositelj strahuje da će mu biti pravedno izrečena za­služena kazna. I budući da je žalba tričava i frivolna, te neosnovana i nedopustiva od strane zakona i suca. No, u znak štovanja prema Apo­stolskoj stolici, kojoj je žalba podnesena, spomenuti sudac kaže da prihvaća žalbu, i da je ima nakanu prihvatiti, predajući čitavu stvar našem Presvetom Papi i prepuštajući je svetoj Apostolskoj stolici: odre­đujući da se spomenuti podnositelj žalbe, određenog razdoblja, naime,

tijekom sljedećih toliko i toliko mjeseci, pojavi pred Rimskim sudom i našim Gospodinom papom, kada će mu spomenuti sudac predati za­pečaćeni postupak, ili nakon što je dao prikladna jamstva da će se po­javiti pred Rimskim sudom, ili pod sigurnom pratnjom koju mu je dodijelio spomenuti sudac. Tako spomenuti sudac odgovara spomenutom podnositelju žalbe u obliku potvrdnih apostila, te zapovijeda da mu se predaju neposredno nakon podnošenja žalbe. Stoga će ih predati bilje­žniku koji mu je uručio žalbu."

Razborit sudac će pri tome imati na umu, da u trenutku predaje ta­kvih umjesnih apostila podnositelju žalbe, prestaje biti sudac u tom slu­čaju, te da u njemu više ne može postupati, osim ako ga na taj slučaj ne vrati naš Presveti Gospodin papa. Stoga više ne smije izvršavati nikakve radnje u toj stvari, osim što će na gore spomenuti način izručiti podnositelja žalbe našem Gospodinu Papi, određujući mu prikladno vrijeme, primjerice, dva ili tri mjeseca, za pripremu za pojavljivanje pred Rimskim sudom, uz odgovarajuća jamstva. Ili, ne može li to učiniti, neka ga izruči, osiguravši mu sigurnu pratnju. Naime, podnositelj se mora na najbolji mogući način obvezati, da će se pojaviti pred našim Gospo­dinom papom na Rimskom sudu, jer će se njegova žalba u suprotnom smatrati neosnovanom.

Presuđuje li, međutim, sudac u nekom drugom slučaju, u kojemu nije podnesena nikakva žalba, taj će sudac i dalje izvršavati svoju sudačku dužnost. I čak i da se podnositelj, nakon prihvaćanja žalbe i uručivanja potvrdnih apostila, optuži i potkaže pred sucem zbog drugih hereza, o kojima se ne raspravlja u slučaju u kojemu je podnesena žalba, sudac ne prestaje biti sudac, već nastavlja postupak istrage i ispitivanja svjedo­ka kao i prije. A nakon okončanja prvog postupka pred Rimskim su­dom, ili nakon što se postupak vrati u nadležnost suca, potonji će moći suditi i u drugom slučaju.

Suci, nadalje, moraju znati da slučajeve koje šalju Rimskom sudu pod zaštitom i zapečaćene, šalju sucima imenovanim za izvršenje prav­de, zajedno sa sažetim pregledom svih točaka postupka. Inkvizitori se, pak, ne trebaju pojaviti pred Rimskim sudom protiv podnositelja žalbe, već ih trebaju prepustiti njihovim sucima koji će, ukoliko se inkvizi­tori ne žele pojaviti protiv podnositelja, osigurati podnositelju svoje odvjetnike, žele li ubrzati slučaj.

Suci, nadalje, ukoliko ih je podnositelj žalbe pozvao, trebaju pod svaku cijenu izbjeći parničenje, nastojeći čitav postupak prepustiti tim

sucima, i što se prije vratiti, ne bi li se u Rimu nepotrebno uznemiri­vali napornim radom, iscrpljivanjem i troškovima. Jer time se nanosi velika šteta Crkvi, što ohrabruje heretike u čijim očima suci više ne uživaju dostojno štovanje, niti od njih strahuju kao prije. Na isti će na­čin i drugi heretici, uvidjevši da su suci tako iscrpljeni i zadržani na Rimskome sudu, uzdići svoje rogove, te ih prezirati i podcjenjivati, te odvažnije ispovijedati svoje hereze. A kada budu optuženi, podnosit će navedene žalbe. To će oslabiti i autoritet drugih sudaca koji postupaju u ime vjere, i gorljivi su u svojim nastojanjima da iskorijene heretike, jer će se zamarati nedaćama i problemima, koji proizlaze iz podnošenja sličnih žalbi. Sve to je veoma štetno za vjeru i svetu Crkvu Božju. Stoga neka je njezin Mladoženja milošću Svojom zaštiti od takvih nedaća.

Papa Inocent VIII (1484.-1492.) autor bule "Summis desiderantes affectibus" ("Žarko želeći")

BULA PAPE INOCENTA VIII. "Summis desiderantes affectibus"

("Žarko želeći") Inocent, biskup, sluga slugu Božjih, na trajnu uspomenu.

Žarko želeći i kako to iziskuje naša apostolska dužnost, da se kato­lička vjera naročito u ovo naše vrijeme posvuda širi i cvjeta, a svaka

heretička opačina odagna daleko od zemalja vjernika, rado objavljuje­mo i iznova podjeljujemo ono, uz čiju će pomoć takva naša pobožna želja postići očekivani uspjeh, a revnost i obdržavanje vjere, nakon što sve zablude budu iskorijenjene našim djelovanjem kao motikom brižna radnika, jače se utisnuti u srca vjernika.

Upravo nedavno dočuli smo, uz silno negodovanje, da se u nekim krajevima gornje Njemačke, kao i u provincijama, gradovima, područjima, okruzima i biskupijama majnzskoj, kolnskoj, trierskoj, salzburškoj i bremenskoj, velik broj osoba obaju spolova, zaboravivši na svoje spa­senje i zastranivši od katoličke vjere, odaje zabranjenom bludu s demo­nima inkubima i sukubima, te svojim čarolijama, činima, zaklinjanjem i drugim kletim vraćanjima (supersticijama) i umijećima, zločinima i nedjelima, ubijaju ljudsku djecu dok su još u majčinoj utrobi, kao i mlade životinje, uništavaju plodove zemlje, grožđe u vinogradima, voćke na stablima, pa muškarce i žene, tegleću marvu, ovce i ostalu sitnu stoku, nadalje, vinograde, voćnjake, livade, pašnjake, žito u klasu i ovršeno. Te hulje, nadalje, podvrgavaju i muče muškarce i žene, tegleću marvu, ovce i ostalu sitnu stoku, kao i druge životinje, užasnim unutarnjim i vanjskim bolovima i mukama, te sprječavaju muškarce da oplođuju, a žene da ne mogu začeti, muževe da ne mogu vršiti bračne čine sa ženama, a žene da to ne mogu s muževima. Ponad svega, bogohulno se odriču vjere koju su primili na svetom krštenju, te potaknuti od neprijatelja ljudskoga roda, ne uzmiču od činjenja i izvršenja najgnusnijih opačina i najprljavijih prijestupa na opasnost svoje duše, na uvredu božanskog Veličanstva i na poguban primjer i sablazan mnogih. Ljubljeni naši si­novi, Heinrich Institoris i Jakob Sprenger, profesori teologije i domi­nikanci, bili su apostolskim pismom izaslani, kao što su to i sada, za inkvizitore heretičke opačine, i to prvi u spomenute krajeve gornje Nje­mačke, u koje se smatraju uključenima istospomenuti gradovi, okruži,

biskupije i druga takva mjesta, a drugi u neke krajeve uz Rajnu. Ipak, neki klerici i laici tih krajeva - precjenjujući se više no što bi trebali, stoga što u pismu kojim su bili izaslani nisu poimence i izričito navedene pokrajine, gradovi, biskupije, okruži i druga mjesta, osobe u njima i prije­stupi koje su izaslani istražiti - te se, dakle, osobe, ne stide uporno i drsko tvrditi da ti zločini nikako nisu prisutni u navedenim provincijama, i da stoga spomenuti inkvizitori nemaju pravo u provincijama, gradovima, biskupijama, okruzima i područjima izvršavati svoje dužnosti, i da im se ne smije dopustiti da kažnjavaju, zatvaraju i popravljaju zločince osuđene zbog tih gnusnih prijestupa i mnogih drugih izloženih zločina. Stoga u spomenutim provincijama, gradovima, biskupijama i okruzima, takvi prijestupi i zločini ostaju nekažnjeni, uz očitu opasnost propasti duša mnogih i gubitak vječnoga spasenja.

Mi, dakle, kako je to naša dužnost, žarko želeći ukloniti sve zapreke koje bi na bilo koji način mogle inkvizitorima ometati vršenje dužno­sti, i prikladnim sredstvima spriječiti da zaraza heretičke opačine i drugih takvih zlodjela, ne širi svoj otrov na propast mnogih nevinih duša, na što nas najviše potiče naša vjerska gorljivost, pa da se ne bi dogodilo da spomenute provincije, gradovi, biskupije, okruži i područja u tim kra­jevima gornje Njemačke, budu lišeni potpore inkvizicije, na temelju apostolske vlasti ovim pismom određujemo, da spomenuti inkvizitori imaju pravo ondje vršiti takvu inkvizitorsku službu, i da im se mora do­pustiti da zbog navedenih prijestupa i zločina pravedno popravljaju, zatvaraju i kažnjavaju takve zločince, bez zapreka i smetnji, potpuno i u svemu jednako kao da su te pokrajine, gradovi, okruži, područja, kao i osobe i njihovi prijestupi poimence i izričito navedeni u spomenutom pismu. Nadalje, poradi veće sigurnosti, protežući ovo pismo i izaslanstvo na navedene provincije, gradove, biskupije, okruge, područja, te na takve osobe i zločine, na temelju iste vlasti ovlašćujemo spomenute inkvizi­tore, da obojica ili jedan od njih, uzevši sa sobom našega ljubljenog sina Ivana Grempera, svećenika konstancijske biskupije, magistra nauka, njihova bilježnika ili bilo kojega drugog javnog bilježnika, te da ga obojica ili jedan od njih, privremeno ovlasti na vršenje dužnosti inkvizi­cije u tim provincijama, gradovima, biskupijama, okruzima i područjima, protiv svake osobe ma kakvog dostojanstva, ugledna roda ili položaja, pa da one osobe koje ustanove krivima popravljaju, globe, zatvaraju i kažnjavaju, svakoga prema njihovoj krivnji i prijestupu. Nadalje, da u

pojedinim župnim crkvama spomenutih provincija, vjernom narodu iznose i propovijedaju riječ Božju, koliko bude korisno i kako pronađu za shodno, i da u vršenju svoga zadatka slobodno i dopušteno poduzima­ju na sličan način i sve druge preporučene i prikladne mjere. Našom najvišom vlašću iznova ih u cijelosti ovlašćujemo.

Apostolskim pismom također nalažemo našemu štovanom bratu, biskupu strasburškom, da on sam ili preko drugoga, odnosno drugih, dade svečano proglasiti sadržaj naše bule, kada i koliko puta bude smatrao korisnim, ili kada ga to zakonito zamole spomenuti inkvizitori ili jedan od njih. Nadalje neka ne dopusti da im itko, na osnovu bilo koje vlasti, pravi u tome neprilike protivno sadržaju ovoga pisma, i da ih na bilo koji način ometa. Sve one koji bi ih ometali ili uznemirivali, protuslovili i opirali im se, sve takve buntovnike, bili oni ma kako uglednoga položaja, roda i časti, isticali se oni visokim službama, plemstvom, ugledom i društvenim položajem i bili izuzeti ma kakvim privilegijem, neka ih obuzdaju izopćenjima, suspenzijama, interdiktima ili, prema svom na­hođenju, još strašnijim kaznama, cenzurama i presudama, i to bez pra­va na priziv, pa i kada provode protiv njih zakonski postupak, neka na temelju našeg ovlaštenja koliko smatra neophodnim, jednom ili opeto­vano pooštri izrečene presude, pozivajući u pomoć i svjetovnu vlast.

Non obstantibus ... Stoga neka ne bude dopušteno nikome ... Drzne li se tkogod to učiniti, neka zna da će na sebe navući gnjev Svemogu-ćega Boga i blaženih apostola Petra i Pavla.

Dano u Rimu, kod sv. Petra, godine od Utjelovljenja Gospodnjega 1484., dana 9. prosinca, prve godine našega pontifikata.

Dodatak Načini mučenja. Preuzeto iz knjige

CONSTITUTIO CRIMINALIS THERESIANA, Beč 1769.