Manfred Ltz

Ludilo

Lijeimo pogrene pravi problem su normalni ljudi

Psihijatrija s dakom vedrine

Prevela s njemakoga Maja eok

Dragi itatelji! Ta ni oni sami nisu normalni! najea je predrasuda prema

psihijatrima. Na sreu, ova knjiga tu predrasudu moe samo potvrditi. Manfred Ltz nije normalan, to je sigurno. Meutim, je li normalno suprotno od bolesnoga, neobinoga ili neega posve drugog to morate sami doznati itajui ovu knjigu. Autor je psihijatar duom i srcem, a takve lijenike trebamo. Njegova se klinika nalazi u blizini kelnske zrane luke. Tko se vozi u tom smjeru, ponovno e se uvjeriti da ivot pie najbolje prie. Na tamonjem izlazu s autoceste ne pie uzalud Wahn.1

Umijee lijenike profesije je u tome da ine to je MANJE mogue. To jednako vrijedi za psihijatre i kirurge. Kirurgu trebaju dvije godine da naui kako izvesti neku operaciju, a dvadeset godina da naui kad neku operaciju NE treba izvoditi. Isto tako, psihijatru trebaju godine da naui kad neku neobinu osobu NE treba lijeiti. Tko se bavi psihikim bolesnicima, poinje bolje uoavati to je sve jo uvijek normalno, a to pravi problem. To je uistinu ludo iskustvo, a ovom nam knjigom autor prua priliku da i sami sudjelujemo u njemu.

Kad pomislimo koliko se esto srui sustav na svakom jednostavnom raunalu, ne treba nas uditi da se psihike bolesti ubrajaju u najea od svih. Ova je knjiga uzbudljiva i iznimno zabavna ekspedicija kroz fascinantni svijet nae psihe. Moda ete itajui je poeti gledati drukijim oima svoju udnovatu tetu i bizarnoga bratia. A moda i same sebe.

Ljudski je mozak najsloenija stvar na svijetu. I kao za vraga, ne postoje upute za uporabu. Veina ljudi slijedi intuiciju i automatski ga pogreno koristi. Kau si: elim da mi mozak ostane to due svje pa u ga koristiti najmanje to mogu!

Pogreno! Mozak se moe istrenirati poput miia. Ne koristite ga kao sfinkter. Sve ono to esto inimo mijenja strukturu naega mozga. Tijekom duljeg vremena dua poprima boju naih misli, jo je prije gotovo dvije tisue godina rekao rimski car i filozof Marko Aurelije. Danas to nazivamo neuroplastinou, to znai da se ivane stanice iznova preoblikuju kad ih se koristi. U ovoj se knjizi va mozak moe malo baviti mozgom. Priutite mu to!

Na um eli jednoznano sortirati stvari, ali svijet se protivi

jednostavnoj podjeli na zdravo i bolesno, lijevo i desno, ispravno i pogreno. Proturjenosti moemo uoiti u tri razliita funkcionalna stanja mozga: u snu, psihozi i smijehu. Ova se knjiga bavi svim trima, ali smijeh je najzdraviji od njih.

Lijeniki argon katkad u sebi skriva poeziju. Primjerice, shizofrenija doslovno znai podijeljeni oit. Naime, Grci su mislili da se dua nalazi u oitu. Meni je, kao komiaru, vrlo simpatina ideja da su smijeh, dua i disanje usko povezani. Aristotel je jo mislio da mozak slui samo za hlaenje krvi. Danas znamo da je u sluaju mnogih ljudi imao pravo

Kad su lijenici u pitanju, sumnja u samoga sebe znak je njihove kvalitete. Onoga tko zna odgovor na svako pitanje najbolje bi bilo nita ne pitati. Stoga elim naglasiti da se u nekim stvarima ne slaem s Manfredom Ltzom, ali da je on bio vrlo otvoren za moje prijedloge i vie nego to je normalno. Mi smo ujedinjeni na naem zadatku: elimo pokazati ljudima da smijeh uljepava ivot te da se ak i o tekim stvarima mirne due moe raspravljati svakodnevnim jezikom i uz dozu humora. Komedija nastaje kad promatramo tragedije i pritom mirimo na jedno oko. Ova knjiga tako povremeno ima samo jedno oko, dok nam istodobno namiguje. Nadam se da e mnogim itateljima otvoriti oba oka i da e shvatiti staru rajnsku izreku: Svaka je luda drukija.

Od srca vam elim puno sree.

Dr. Eckart von Hirschhausen, lijenik, kabaretist i autor knjiga Lijeniki argon, Jetra raste sa svojim zadaama i Srea je zarazna, osniva zaklade Humor pomae izljeenju

Ludilo u pojedinaca je rijetkost ali kad je rije o skupinama, strankama, narodima, vremenima, ludilo je pravilo.

Friedrich Nietzsche

Preludij Ja sam psihijatar i psihoterapeut. Kad naveer gledam vijesti, svaki

put se uzrujam. Uvijek se govori o ratnim hukaima, teroristima, ubojicama, gospodarskim kriminalcima, proraunatim hladnim knjigovoama i besramnim egomanijacima a njih nitko ne lijei. tovie, takve likove smatra se posve normalnima. Kad se onda sjetim ljudi kojima sam se bavio tijekom dana dirljivih staraca oboljelih od demencije, tankoutnih ovisnika, iznimno osjetljivih shizofrenika, potresnih depresivaca i oaravajuih maniara katkad mi se u misli uvue grozomorna sumnja. Pa mi lijeimo pogrene ljude! Na problem nisu ludi, na problem su normalni!

Meutim, da bi se potkrijepila ova smiona tvrdnja, nije dovoljno baviti se neobinim ponaanjem normalnih ljudi. Treba i dobro upoznati lude ljude. Dakako, obian graanin to nee tako lako ostvariti. Neko se psihike bolesnike odbacivalo u sanatorije smjetene na zelenoj livadi izvan grada zbog prostodune pretpostavke da im svje zrak ne moe tetiti. Kad su lijenici zatim ustanovili da odluno izdvajanje udnih sugraana iz njihove drutvene sredine dotine ini jo udnijima, urno su ih vratili usred gradova. Meutim, i danas ti ljudi ive u nevjerojatno profesionalno voenim ustanovama te prosjean graanin ima dojam kako mu treba diploma psihijatrije da bi nekog shizofrenika pitao gdje se nalazi eljezniki kolodvor. Sveopa pretencioznost nekih psihijatrijskih strunjaka stvorila je profesionalni geto zbog kojeg se obinom ovjeku psihiki bolesnici esto doimaju strano kao da su stigli s nekoga drugog planeta.

Kako se to moe ispraviti? Ljude valja informirati. Informirati o suludo normalnima i posve normalnim luacima. Stoga sam si postavio u zadatak da u ovoj knjizi na razumljiv nain predstavim sve psihike bolesti i uobiajene metode lijeenja u dananjoj psihijatriji. Gotovo svatko meu svojom rodbinom ima neku udnovatu tetu ili bizarnog bratia o kojima se samo potajice apue. Isto tako, svatko u susjedstvu ima pokoju neobinu osobu koju dosad nikako nije uspio prokljuviti. Nakon itanja ove knjige stvari bi trebale biti jasnije. Ona e vas promijeniti a vi ete se drukije ophoditi s drugim ljudima.

Cjelokupna psihijatrija i psihoterapija na 185 stranica? Ne sluajte one koji nadmeno, podignutih obrva tvrde kako se o psihijatriji i

psihoterapiji mogu pisati samo debele suhoparne knjiurine! Sigurnosti radi, zamolio sam da moju knjigu proitaju vodei strunjaci koji su i sami napisali debele udbenike. Zakljuili su da je ovih 185 stranica posve dovoljno. Velika hvala za vane sugestije ponajprije profesoru Klausu Drneru, nekadanjem predavau na Sveuilitu u Gterslohu, profesoru Wolfgangu Maieru sa Sveuilita u Bonnu, profesoru Klausu Windgassenu sa Sveuilita u Remscheidu, profesoru Martinu Hautzingeru sa Sveuilita u Tbingenu i profesoru Christianu Reimeru, nekadanjem predavau na Sveuilitu u Gieenu. Isto tako zahvaljujem predstavniku oboljelih, dr. Joachimu Brandenburgu, i predstavnici obitelji oboljelih, gi Susanne Heim, to su kritiki proitali moju knjigu. Dr. Eckartu von Hirschhausenu posebno toplo zahvaljujem na duhovitom predgovoru, aktivnom sudjelovanju u raspravama i brojnim dobrim prijedlozima. Knjigu je naposljetku proitao jedan mesar kojega iznimno cijenim, a koji je strogo pazio da bude razumljiva svima. Jedno je, dakle, sigurno: ako ste proitali ovu knjigu, svakako moete razgovarati s bilo kojim luakom. U najgorem sluaju, sami sa sobom.

I jo neto: knjigu mogu itati i kirurzi, ti prirodni neprijatelji psihijatara. Kirurzi se, dodue, u pravilu ne bave knjigama jer one ne krvare. Meutim, s oduevljenjem itaju upute za uporabu a ovo je uputa za uporabu neobinih ljudi i onih koji to ele postati.

Iz pravnih razloga moram jo istaknuti upozorenje. Kao i obino, temi sam pristupio s humorom. Meutim, to nije svakome po volji. Budui da je izdava odbio posebno obiljeiti moje ale, ljudi iz istone Vestfalije moda e se za pomo u njihovu razumijevanju morati obratiti svojim roacima s rajnskoga podruja. Ostfalija je jo u redu, Vestfalija nama iz Porajnja ve predstavlja problem, ali kad doemo do istone Vestfalije,2 vie uope ne znamo kamo krenuti. Upravo klasian primjer dvostruke poruke, koja sa stanovita sistemske terapije moe prouzroiti shizofreniju, granini poremeaj osobnosti ili neku jo goru bolest. Unato tome, ljudi u tom zabaenom kraju doimaju se zauujue normalnima i unato mojim groznim uvredama na njihov raun, uvijek me iznova pozivaju da im drim predavanja. Narod Vestfalije zapravo ima smisla za humor s odgodom!

Ali smije li se uope humoristino govoriti o psihikim bolesnicima? Drim da smije. Naime, humor je nain na koji pojave i ljude oko sebe s ljubavlju moemo ukljuiti u svakodnevni ivot. To sam nauio od jedne skupine koju sam susreo prije 25 godina u Bonnu. U njoj su svoje

slobodno vrijeme zajedno provodili hendikepirani i zdravi mladi. Ako neki od mojih hendikepiranih prijatelja zbija odline ale, ima pravo na to da mu se smijem. Tko, uostalom, misli da se o jadnim psihiki bolesnim ljudima smije govoriti samo ozbiljna, dirnuta lica, i to u sveanim prigodama, izdvaja te ljude kao objekte nae afektirane socijalne svijesti koja se tek povremeno budi. Meutim, ponajprije o nama normalnima zapravo se iskljuivo moe govoriti s humorom. Ruku na srce, ljudi koji su normalni do boli (normopati) uglavnom su urnebesno smijeni.

Uvod Jetra rastu sa svojim zadaama, tvrdi Eckart von Hirschhausen. Nije

li tako i s mozgom? Kabaretist Jrgen Becker ima drukije miljenje. On misli da su, s evolucijskoga stajalita, trakavice naprednije od ljudi jer su izgubile mozak. ive kao nametnici u crijevu, odlino se hrane i openito se osjeaju kao bubreg u loju. Mozak bi im samo smetao. S druge strane, mi ljudi puni smo problema. Iznimno nam je teko kvalitetno se hraniti, uinkovito se razmnoavati i uivati u ivotu. Stoga sa sobom moramo vui mozak, namijenjen rjeavanju problema koje bez tog suvinog luksuznog organa uope ne bismo imali.

Nema veze. U usporedbi sa ivotinjama, mi smo u svakom sluaju manjkava bia, kako nas je opisao filozof Arnold Gehlen. On misli kako nam upravo stoga trebaju ustanove koje nam pomau svladati svoje manjkavosti. Naposljetku, na poetku ivota iziskujemo prilino pomoi sa strane, a na kraju ivota takoer. U kratkom meuvremenu mi smo ti koji organiziramo pomo drugima generaciji koja je tek stigla i generaciji na odlasku. U principu je hendikepiranost nae normalno stanje. Cijelu smo svoju povijest proveli muei se u znoju lica svoga oko izuma dalekozora da bolje vidimo, slunih aparata da bolje ujemo, automobila da se bolje kreemo te odjee da bolje zatitimo svoja smijeno gola tijela bez dlaka.

Sva nam ta nastojanja oigledno nisu ba prijala. Naime, za razliku od ivotinja, skloni smo udnovatim oblicima ponaanja. Biolog Midas Dekkers ukazuje na to da je, primjerice, sport posve neprirodna pojava: Nijedna se ivotinja ne bavi sportom. Naime, nijedna nije tako glupa. Osim toga, zacijelo ne postoji nijedna druga vrsta sisavaca koja tako uporno ubija pripadnike vlastite vrste. Razlog tome nipoto nisu priprosti umovi i jaki miii. Psihijatar Thomas Fuchs kae da vii stupanj kultiviranosti ak poveava sklonost meusobnom likvidiranju. Situacija je kritina. Da postoji kakav globalni sud, mi bismo na optuenikoj klupi imali vrlo slabe izglede. S pravom bismo se bojali da e cijeli ljudski rod zbog dokazanoga ludog ponaanja i akutnoga ugroavanja cjelokupnoga ivog svijeta biti poslan na psihijatriju.

Ako stvari tako stoje, zakljuit emo da oni koje cijeli ludi ljudski rod dri izrazito ludima doseu astronomski stupanj ludosti. Zaudo, nije tako. Kad psihiki bolesnik poini neko spektakularno zlodjelo, katkad me intervjuiraju za televiziju. Nakon to na primjeren nain odam priznanje

konkretnom sluaju, uvijek upozorim da, statistiki gledano, psihiki bolesnici ine manje zlodjela od normalnih ljudi. Moj zakljuak: uvajte se normalnih!

to je razlog tom neobinom zakljuku? Ljudi koji pate od psihikih smetnja esto jednostavno ne sudjeluju u posve normalnom ludilu naega drutva. U usporedbi s njime, njihovo osobno ludilo katkad prestaje imati odluujue znaenje. tovie, psihiki poremeaj ak moe biti posebna sposobnost. Neutralno reeno, psihiki bolesnici su zapravo samo posebni.

Veina pati zbog takve posebnosti. Stoga su se lijenici odluili pozabaviti njima i izmislili psihijatriju. Razvijene su metode terapije kojima se ublaavaju njihove patnje te se od posebnih ljudi ponovno moe napraviti obine. Ali je li obinost uvijek prednost? Moderni su terapeuti nedavno otkrili da je posve besmisleno psihiki poremeaj tretirati kao nekakvu pogreku koju pod hitno valja ispraviti. Nerijetko se uz nekoliko genijalnih trikova problem moe pretvoriti u rjeenje. to je dobro u loemu? pitao je ve Paul Watzlawick, ameriki psihoterapeut austrijskoga podrijetla i autor bestselera Kako biti nesretan. On je time obrazloio resursno orijentiran stav psihoterapije koja je pokuavala u sredite pozornosti staviti ljudske sposobnosti, dok je ovjek istodobno sam sebe smatrao hrpom problema. Rjeenje nema nikakve veze s problemom, dodao je Steve de Shazer, veliki revolucionar psihoterapije, koji se zalagao za radikalno i iskljuivo isticanje skrivenih ili zaboravljenih sposobnosti pacijenta. Osvijesti li pacijent ponovno svoje sposobnosti, one mogu opet poeti funkcionirati, a to je uvijek dovoljno da se pronau dobra rjeenja.

S druge strane, normalni ljudi ne moraju nita osvijestiti. Zbog svoje predebele koe ili dosadnoga dobrog ivota nikad nee imati priliku dosei granice koje predstavljaju pravi izazov. Normalnost moe znaiti traginu sudbinu. Nije ni udo da se normalni stoga osveuju, pokreu ratove, uputaju u razbojstva, ubojstva i prijevare, a sve ne bi li ivot zainili uzbuenjem kojeg u njemu inae ne bi bilo. Katkad se jednostavno prave ludi. Vrlo je korisno ako vas posvuda smatraju ludim, kae Audrey Hepburn u filmu Doruak kod Tiffanyja.

A) Na problem su normalni ljudi

I. Ludilo

Psihijatri ludilo dijagnosticiraju kod nekih psihikih bolesti. Meutim, u javnosti se znatno ee govori o sluajevima posve normalnoga ludila. Time se ne misli na psihike bolesti, nego na raznorazne neobine pojave o kojima neprekidno izvjeuju masovni mediji. Posljedice toga posve normalnog ludila daleko su katastrofalnije od bezazlenih nebuloza shizofrenika iz susjedstva. To svakodnevno, neskriveno ludilo neosporno dokazuje uznemirujuu tezu ove knjige: na problem su normalni ljudi!

1. Posve normalno ludilo Hitler, Staljin i istraivanje mozga

Je li Hitler bio lud? Mnogi ljudi nimalo ne sumnjaju u odgovor na to pitanje. Taj masovni ubojica takva kalibra morao je biti poremeen! Istina, nije normalno pokrenuti svjetski rat i provoditi genocid. Ali je li to nuno znak bolesti? Nipoto! Naime, kad bi bilo tako, ljude poput Hitlera moda bismo ak morali proglasiti neuraunljivima, to bi znailo da ne mogu odgovarati za svoja zlodjela. Koliko nam je poznato, samo je jedan jedini psihijatar vidio Hitlera izbliza. Bio je to Karl Willmanns, kasniji predstojnik Katedre za psihijatriju u Heidelbergu. Meutim, Hitlera nikada nijedan ozbiljan psihijatar nije ni iz daljine proglasio neuraunljivim. On je nedvojbeno bio udovina pojava: njegova mrnja, agresivnost i destruktivnost nisu imale granica, ali bolestan ipak nije bio. Onaj tko tvrdi da je Adolf Hitler bio bolestan banalizira jezovitost povijesne katastrofe koja se vezuje uz njegovo ime. To bi znailo da je on samo trebao biti podvrgnut dobrom psihijatrijskom lijeenju i cijeli bi se problem rijeio na ope zadovoljstvo. Smrt milijuna ljudi moglo se, dakle, sprijeiti da je jednom psihiki bolesnom minhenskom slikaru propisano malo lijekova, boravak u psihijatrijskom sanatoriju, a ponajvie radna terapija. Meutim, to su gluposti. Hitler je bio normalan, zastraujue normalan. Bio je toliko normalan da je ak posjedovao iznimnu sposobnost uspostavljanja kontakta s normalnima: znao je rei tono ono to su oni eljeli uti, to im se svialo. U uvenoj Hitlerovoj biografiji Joachim Fest ustvrdio je da se veliina neke povijesne osobe utvruje po tome koliko je umjeno znala

spojiti razmiljanje i osjeaje svoga vremena. Time je Fest doao do zastraujueg zakljuka da se Adolfu Hitleru u tom pogledu jednostavno ne moe porei povijesna veliina. injenica je da je morao izvanredno komunicirati s masama kako bi ih populistikom retorikom nadasve uspjeno privukao na svoju stranu, fiksirao ih uz sebe, iskoristio ih za vlastite ciljeve te cijelu dravu tovie, cijeli svijet gurnuo u rat. Taj je proces trajao gotovo trideset godina i iziskivao vrlo mnogo energije. Psihika bolest onemoguila bi ga od samoga poetka. Ne postoji opravdanje za zlo koje je uinio Hitler, ali ni za ono koje su uinili njegovi sljedbenici. Hitler nije bio bolestan, bio je normalan. Upravo je to ono potresno. Ratove ionako nikad ne vode psihiki bolesnici jer ratovanje iziskuje preveliku i dugotrajnu usredotoenost na cilj. Da je Hitler bio psihiki bolestan, ne bi mogao poiniti svoje zloine.

Mnogi vjeruju kako je i nekadanji kandidat za sveeniku slubu Josif Staljin ujedno bio i kandidat za psihijatra. To ponajprije potkrepljuju bolesnom nepovjerljivou staroga diktatora, koja je nebrojene ljude stajala ivota. Meutim, osobi koja uistinu divlja iskljuivo pod dojmom svoje neutemeljene paranoje uskoro bi svi otkazali poslunost. Odreena nepovjerljivost diktatorima je zapravo od ivotne vanosti. Meu milijunima rtava Staljinova posve normalnoga ludila zacijelo je bilo i onih koji su doista mogli ugroziti njegovu vlast. Osim toga, preivjeli Staljinovi protivnici nakon svih su masovnih ubojstava zacijelo vrlo dobro razmislili jesu li uistinu spremni riskirati svoj ivot. Nema nikakvih indikacija da je Josif Staljin mogao biti psihiki bolestan. Upravo suprotno: njegova mu je robusna zloinaka uinkovitost osigurala vlast. No, kad samodrci ostare i razbole se, popuste u sustavnom progonu svojih protivnika. To ih nerijetko stoji vlasti, to nam svojim primjerom dokazuju perzijski ah, Erich Honecker i kongoanski diktator Mobutu.

S druge strane, osoba koja uistinu pati od megalomanije stat e na raskrije u svome provincijskom gradiu i tvrditi da je nesumnjivo najvanija na svijetu. Nakon relativno kratkog lijeenja u lokalnoj psihijatriji, taj se problem brzo rijei i ovjek se moe ponovno posvetiti svome poslu u gradskom arhivu. ovjek po imenu Kim Il Sung stao je na sredinji trg u Pyongyangu, glavnome gradu Sjeverne Koreje, i ustvrdio istu stvar za sebe dodue, okruen brojnim pristaama koji su mu klicali ali to je bio problem koji se nije mogao rijeiti psihijatrijskim lijeenjem. Naime, taj je ovjek bio normalan, nipoto bolestan. A da takvo posve normalno ludilo moe biti i nasljedno vidimo na primjeru njegova

krajnje neobina potomka, koji nesmanjenom okrutnou i posvemanjom neuraunljivou zapovijeda najveim zarobljenikim logorom na svijetu. Poznato je da ni Mao Zedong nije bio drag striek kakvim se u javnosti volio predstavljati, nego sadistiki egomanijak i pohotnik koji je na savjesti zacijelo imao vie ubojstava od bilo kojega drugog ovjeka u povijesti ljudskoga roda. Meutim, sve te osobine nisu kod navedenih subjekata nikad dosegle razmjere koji bi iziskivali psihijatrijsko lijeenje, a to bi na koncu znailo da postoji i mogunost izljeenja.

I u dananje vrijeme imamo primjere posve normalnoga ludila: diktator Sadam Husein, terorist Osama bin Laden, ali i njemaki ljudoder Armin Meiwes, ije se prie primio ak i Hollywood. Meutim, Sadam Husein uspio je jednu veliku zemlju godinama drati pod svojom vlau, Osama bin Laden ve se vrlo dugo uspjeno skriva pred Amerikancima, dok istodobno odrava svoju teroristiku mreu, a Armin Meiwes inscenirao je vlastitu priu s neskrivenim uivanjem. Sve to nije bolesno, nego odvratno. Ti se sluajevi ne mogu lijeiti, moemo ih samo prezirati i osuivati.

U posljednje su nas vrijeme istraivai mozga pokuali uvjeriti da ne snosimo odgovornost za te sramotne mrane strane posve normalnoga ljudskog roda. Neurolog Gerhard Roth zadovoljno obznanjuje da sve to uope nije naa krivnja. On se zalae za ukidanje kaznenoga prava i dri da prijestupnike valja uputiti u ustanove za preodgoj. Odlina ideja! Nismo mi krivi, nego na mozak! A dokazano je da za njega nismo odgovorni. to mogu ako neurotransmiteri u mom prednjem mozgu luduju i tako mi zbrkaju moralne zasade? Ideja gospodina Rotha i njegovih prijatelja neurologa nije posebno nova: ovih dana slavimo njezin 290. roendan. Naime, neki gospodin Toland ve je 1720. mozak proglasio strojem koji stvara nae misli prema vlastitim zakonima. U to su vrijeme ljudi jo uvijek bili dovoljno naobraeni da shvate kako je to zabluda. Naravno da se bez glasovira ne moe odsvirati sonata za glasovir, kao to se ni bez pomicanja tipke ne moe proizvesti nikakav ton. Ipak, da nije genijalnih ideja ljudi poput Ludwiga van Beethovena i pijanista poput mojih keri, uope ne bi bilo sonata za glasovir. Dakako da se iza svake nae misli kriju neke konkretne promjene u mozgu. Prije nego to nae misli postanu artikulirane i jasne, u mozgu se odvijaju mjerljive akcije neurotransmitera. Meutim, kad bi netko pobrkao glasovir sa skladateljem ili pijanistom, zapao bi u slinu zabludu kao gost u restoranu koji bi pomislio da je jelovnik prava hrana i zduno zagrizao u karton. U filozofiji se to naziva

kategorikom pogrekom. Neko su se o tome mogle zbijati ale. Danas se u svetim odajama neurologa ezoterina pogleda mnogi vie uope ne usude glasno govoriti ni smijati, a kamoli otvoreno proturjeiti bjelodanoj besmislici. Potrebni su nam filozofi poput Jrgena Habermasa, koji razotkrivaju sljeparije i upozoravaju nas da e takvo nepromiljeno naklapanje dovesti do propasti naega liberalnog drutvenog ureenja.

Ali zato su takve teorije tako privlane? Zato to nas oslobaaju odgovornosti! Oslobaaju nas, normalne ljude, od sve neugodnije potpune odgovornosti za djela posve normalnoga ludila koja inimo svaki dan. ao nam je, nismo mi bili krivi, nismo ni sad niti emo to biti! Tako nam naih neurotransmitera! Nismo mi odgovorni za sve one ratove, za masovnu glad, za izrabljivanje ovjeka i prirode. Nismo mi ljudi krivi za sve te primjere iskazivanja prijezira spram ovjeka. Neurotransmiteri su ti koji nas preziru. Time smo na zabavan nain uspjeli sami sebe maknuti iz jednadbe. Nas u naelu uope nema; u svakom sluaju nismo ni za to krivi. Tako smo se, pod okriljem znanosti, odjednom nali s onu stranu dobra i zla. Ondje se moemo dobro osjeati, uivati u godinjem odmoru i radovati se iduoj zabavi. Ali ako se malo razbolimo moda ak neizljeivo razbolimo moramo, naalost, oekivati da se to nee svidjeti neurotransmiterima drugih ljudi. Dodue, malo drutvenoga angamana dobro doe kako bi se ovjek ugodno osjeao u vlastitoj koi, a korisno je i s evolucijskoga stajalita. Po tome se vidi da je ovjek ipak ovjek, a ne vuk. Ali bez pretjerivanja, molim! Ako ljudi slijeu na Mjesec, onda je zacijelo mogue humanim metodama rijeiti problem dugogodinjih tekih bolesnika! Patnja je gadno neurotransmitersko stanje za samoga bolesnika, za one koji pate jer se za bolesnika skrbe, ali i za cijelo drutvo, koje radije ulae u dvorce na napuhavanje nego u madrace protiv dekubitusa. Midas Dekkers je sveprisutne saune i salone za wellness nazvao dvorcima na napuhavanje za odrasle. U svome romanu Suvini vedska spisateljica Ninni Holmqvist opisuje drutvo iz ne predaleke budunosti. U njemu se, po odluci parlamenta, sve osobe iznad 50 godina koje drutvu nisu podarile djecu odvode u neko luksuzno ureeno podruje. Ondje stoje na raspolaganju za darivanje organa, ali od njih se ponajprije oekuje da ubrzo u ugodnoj atmosferi oslobode svoje mjesto. Tko na kraju krajeva eli postii najveu moguu sreu za najvei mogui broj ljudi, moe biti zadovoljan. Neurotransmiteri se smjekaju.

Posve normalno ludilo danas se, dakle, vie ne javlja u zastraujuim pojavama od krvi i mesa u jednom Hitleru, Staljinu, Mao

Zedongu. U meuvremenu je prodrlo ak i u beskrvne teorije, odakle se njegov podmukli otrov iri na cijelo drutvo. Uostalom, ni vi, dragi itatelju koji ovo upravo itate, ne izgledate vie tako svjee. Nekako vam nedostaje radosti, vitalnosti, zdune predanosti budunosti naega drutva. Ne elite valjda doista pokvariti bilancu sree svojega sretnog drutva svojim otunim opstankom? Dobro znate: i za vas postoji izlaz

2. Suludo normalna osoba Vano je ne isticati se i stajati u stavu mirno

Ne postoji samo posve normalno ludilo. Postoje i suludo normalni ljudi. To su one bezline blijede pojave kojih se uope ne moemo sjetiti, iako smo u vlaku satima sjedili preko puta njih. To su neugledni likovi naega normalnog drutva, a njihova je krilatica: Nipoto se ne isticati! U koli su bili dobri, prosjeni, pomalo treberi, ali ne toliko da bi se ostali uenici osjeali ugroenima. Tijekom puberteta uiteljima su lijepili vakae gume na stolac ali nisu to nikome rekli, da ne bi bili uhvaeni. ivotnu su suputnicu upoznali u lokalnoj praonici rublja, enu kojoj je istoa na prvome mjestu. Dubinska istoa, razumije se. Postali su knjigovoe u financijskoj upravi, gdje su se oduprli potrebi za noenjem titnika za rukave, i to samo kako se time ne bi isticali. Odjeu su uvijek birali onako kako to pristoji jednom gospodinu koji dri do sebe: mukarac zna da se dobro odjenuo ako se kasnije vie nitko ne moe sjetiti to je imao na sebi. Svojim razmiljanjem takoer uvijek prate trendove. Pomalo su kritiki nastrojeni, ali ne previe. Umiru posve nespektakularno, od sranog udara, kao i veina njihovih prijatelja. Na nadgrobnoj ploi pie im: ivio je tiho i neupadljivo, umro je jer je takav bio obiaj. Tako ak i kao leevi potpuno prate trend. Takvi ljudi nikad ne bi mogli zavriti na psihijatriji. Na svim bi psiholokim testiranjima postigli krajnje normalan rezultat. Kad ih ovjek gleda, nije uvijek siguran jesu li uope ivi, a ako jesu, kako je to mogue? Vjerojatno su ipak ivi na neki nain, samo mi to ne primjeujemo.

Nije nam cilj iskazati svoj prijezir prema takvim suludo normalnim ljudima. Oni su naposljetku potka naega drutva. Preduvjet su bilo kakvog reda u cestovnom prometu. Radost su svih statistiara, koji nita ne mrze vie od ljudi koji odskau od statistike. Suludo normalni su okvir koji omoguuje iznimnima da se doista i osjeaju iznimno.

Meutim, ima jedan problem s takvim normalnim ljudima. Oni ne

vole druge. Mrze sve arene, upadljive, glasne. Ljuti ih to su posvuda prisutni ti anarhisti koji ne potuju nikakva pravila, koji se nepropisno parkiraju, voze iznad doputene brzine, a na autocesti predugo ostaju u lijevoj traci. Normalnima nikada ne bi palo na pamet razgovarati s takvim ljudima. Ipak, kad se aa prelije, iz njih sve prosuklja. Uzorni graanin tad se moe pretvoriti u pravu furiju i zagrmjeti u svome pravednikom gnjevu. Psihoterapeut Paul Watzlawick u svojoj je uvenoj prii o ekiu opisao muke takva ivota. Neki ovjek eli objesiti sliku, a onda ustanovi da nema eki. Razmilja ne bi li susjeda pitao za eki. Ali, taj mu udni ovjek na pitanja uvijek odgovara jednoslonim rijeima, vjerojatno je ohol, arogantan, egoistian, moda je ak i toliko podmukao tip da, dodue, ima eki, ali ga ne eli nikome posuditi. Nevjerojatno, kakva drskost, nevien bezobrazluk! I tako on pozvoni susjedu kojeg uope ne poznaje i crven u licu izdere se na zapanjena ovjeka: Ma samo vi zadrite svoj eki!

Suludo normalni ljudi su, dodue, normalni, ali mogu biti neuraunljivi. Nedavno sam itao o nekom ovjeku koji se na svome malom posjedu izvan grada sa susjedima stalno svaao oko triarija. A onda je jednoga dana bez razmiljanja zatukao trolanu obitelj iz susjedstva. Svi podaci o njegovu ivotu govore da je taj ovjek bio suludo normalan.

Onaj tko ne moe podnijeti krv i iz tog razloga ne eli odmah zatui susjeda, danas ga moe psihiki unititi. U ovo vrijeme politike korektnosti ponovno je uveden stup srama. U srednjemu su vijeku ljudi za kaznu bili privezani za stup srama na javnome mjestu, a uz njih je stajala ploa na kojoj je pisalo to su loe uinili. Danas se takvo to smatra bezonom povredom ljudskoga dostojanstva. Meutim, istodobno nas uope ne mui kad nekoga zbog kakve nekorektne izjave mediji izlau podsmijehu i prijeziru. U srednjemu se vijeku na stupu srama stajalo tek nekoliko sati, na tono odreenome mjestu. rtve politike korektnosti u pravilu dobiju doivotnu kaznu, i to kamo god krenuli. Naime, preko elektronikih medija javno diskreditiranje ima globalno djelovanje i praktiki neogranieno trajanje. Stjee se dojam da ljudski rod posjeduje prirodnu, ali i neutaivu, duboku potrebu za inkvizicijom. Budui da nas Crkva vie ne eli poastiti tom institucijom, inkviziciju smo demokratizirali. Sad svatko svakoga moe proglasiti podmuklim avlom, odvratnom vjeticom, nepopravljivim heretikom. Novija su istraivanja pokazala da je inkvizicija zapravo slijedila stroga pravila i bila daleko

suzdranija nego to tvrdi udovian glas koji je prati. Inkvizicija je esto smatrala kako joj je zadaa osigurati pravdu rtvama difuznoga narodnoga gnjeva. Progona vjetica bilo je samo u krajevima u kojima inkvizicija nije funkcionirala. Primjerice, nije ga bilo u panjolskoj, ali u nas jest. Meutim, danas rtve politike korektnosti nemaju sud pravde na kojem bi se mogle braniti. Svi suludo normalni neumorno ustraju na tome da svi, ali ba svi, govore ono to svi govore. Dakle, da govore normalno. A o tome to je normalno odluuju oni sami, suludo normalni.

Stoga nije ni udo da sve to odskae od norme ti normalni ljudi doivljavaju kao pravi skandal. Dakako, protiv onih koji od norme odskau prema gore neugledni se mali ovjek ne usuuje pobuniti. Tako se sav neiivljeni bijes prema onima gore pretvara u agresiju protiv onih dolje. Ponizno spustiti glavu pred onima gore i gaziti one dolje suludo normalnima to odlino ide. Oni to dre svojim pravom, ak svojim ljudskim pravom. Nisu li oni ti koji cijelo drutvo odravaju na ivotu? Nisu li oni ti koji svojim porezima sve plaaju, koji svojom posvemanjom poslunou jame sigurnost i blagostanje svih ljudi? Stoga se obruavaju na strance, invalide, posrnule lanove drutva. Dodue, gaaju ih samo rijeima, ali te su rijei esto poput puanih zrna. Ne ine to nepromiljeno. Tek poto brino provjere razmilja li i njihov sugovornik normalno, u ugodnoj atmosferi jednako normalnih izrei e sva svoja normalna razmiljanja: da bi se stranci trebali lijepo vratiti odakle su i doli, da su posrnuli na kraju krajeva sami krivi za to to im se dogodilo, jer nema kruha bez motike, a to se invalida tie, ta sad ve postoje precizne pretrage kojima se moe sprijeiti raanje invalida: Danas takvih stvari vie uope ne bi trebalo biti

U takvim krugovima vlada umala malograanska atmosfera. Zacijelo je tako bilo ve u staroj Ateni, kad je Diogen iz Sinope usred bijela dana s fenjerom u ruci prolazio pokraj svojih normalnih suvremenika i, kad su ga pitali to to radi, rekao da trai ovjeka. Suludo normalnih oigledno je uvijek bilo, a potjeu iz svih drutvenih slojeva. Ima ih i meu lijenicima. Pokret za eutanaziju bezvrijednih ivota nipoto nisu izmislili nacisti, nego lijenici, psihijatri. Ugledni kolega Hoche, zajedno s nekim gospodinom Bindingom, ve se 1920. zalagao za to da se bezvrijednim ivotima priuti dobra smrt (rije eutanazija u prijevodu s grkoga znai upravo to). Bilo je to, dakle, u vrijeme dok je Hitler jo vjebao. Hoche je drao da nenormalni vie ne bi trebali previe optereivati drutvo normalnih. Dobro je kad lijenici bolesti smatraju nedostacima

koje pokuavaju ukloniti. To je razlog to ih cijenimo. Meutim, kad od svoga profesionalnoga gledita stvore svjetonazor, lijeniko naklapanje poinje izraavati prijezir prema ovjeku. Taj je mentalitet bez problema preivio propast nacizma i iri se diljem drutva. Nobelovac Watson, koji je zajedno s gospodinom Crickom pedesetih godina prologa stoljea otkrio dvostruku zavojnicu DNK-a, najozbiljnije je predlagao da se osobama niskoga kvocijenta inteligencije nametnu vii porezi ako imaju djecu jer time nepotrebno optereuju drutvo. Tek kad je mnogo kasnije izjavio da crna rasa posjeduje niu inteligenciju, oglasila se politika korektnost. Naime, iz svima znanih povijesnih razloga vie se ne govori o rasi. Valja se drukije izraziti. Primjerice, mogu se spominjati stranci pa se tako izraz poplava stranaca udomaio kod normalnih, od krajnje desnice do krajnje ljevice.

Suludo normalnih ima u svim kulturama. U nekim dijelovima Turske nitko ne bi na psihijatrijsko lijeenje poslao oca koji prisili svoju ker na udaju za ovjeka kojeg je on izabrao, a zatim je ubije kad ona prekri brani zavjet, iako sam sebi jer je mukarac doputa povremene izvanbrane izlete. U nekim dijelovima Sicilije navodno je i danas posve normalno postupiti onako kako svojim uvjerljivim argumentima savjetuje mafija. Omert, zakon utnje, nalae to se smije, a ponajprije to se ne smije rei. To ide na ruku suludo normalnima oni zapravo ne vole govoriti, pogotovo ne u javnosti.

Od takvih se bezlinih pojava moemo, dakako, i najeiti. One, dodue, nita ne govore, ali su roeni sljedbenici. Jedan od mitova u poslijeratnoj Francuskoj bio je da su gotovo svi Francuzi pruali aktivan otpor Hitleru i njegovu vazalu, starom maralu Ptainu. Meutim, u Francuskoj se poetkom sedamdesetih godina prologa stoljea pojavio obrazovni film utemeljen na pomnim istraivanjima, koji je malice ispravio poetnu pretpostavku. U njemu se tako moglo vidjeti kako se maral Ptain poetkom 1944. vozi kroz Pariz pod njemakom okupacijom. Ulice i trgovi bili su dupkom puni naroda. Cijeli je Pariz klicao verdunskom junaku. Dva milijuna ljudi bilo je na nogama. Bila je to trijumfalna povorka! etiri mjeseca kasnije isti prizor. Meutim, taj je put kroz osloboeni Pariz prolazio Ptainov zakleti neprijatelj, general de Gaulle. I opet je na nogama bilo dva milijuna ljudi. Cijeli je Pariz klicao osloboditelju. Uslijedio je komentar: Pariz je u to vrijeme imao dva milijuna stanovnika. Oba su puta morali klicati jedni te isti ljudi.

I u Njemakoj su normalni ljudi sadrajno bili nevjerojatno

fleksibilni. Werner Hfer bio je prava novinarska potenjaina i voditelj kultne emisije Frhschoppen,3 koja je na njemakoj televiziji poslijeratnoga razdoblja slavila posve normalan demokratski svjetonazor posve normalne nove demokracije. Meutim, naposljetku je zavrio manji od makova zrna jer je neko i nacistike stavove smatrao posve normalnima te ih komentirao s posve normalnoga izrazito nacistikoga stajalita. George Orwell u svome je vizionarskom romanu 1984. prikazao kakvu premo masa ima nad pojedincem i kako se on teko moe othrvati njezinoj golemoj snazi. Utopljeni u masu, suludo normalni rado pljeu s odobravanjem. Kliu i Hitleru, Staljinu, Mao Zedongu i Kim Il Sungu. Tada prestaju biti sivi: postaju smei,4 crveni ili poprimaju neku drugu boju. Bitno je samo da ostanu jednobojni. A onda tisue tih suludo normalnih formira vojnike redove pred nekim ogavnim predstavnikom posve normalnoga ludila i osjea se dobro u svojoj koi. Sad mogu izraziti svoj prijezir prema svima onima koji su inae prezirali mediokritete. Sad e oni na svojoj koi osjetiti da mediokriteta ima itekako puno i da imaju mo nad svim tim devijantnim arenim pticama. Kroz masu suludo normalnih prolazi uzdah olakanja, a njihova normalnost postaje militantna.

Normopati pomalo je ironian naziv za ljude koji su suludo normalni do boli. U najmanju ruku, bol osjea njihova okolina. Meutim, ak i takva ironija moe biti opasna. Naime, humor, to propitivanje samoga sebe, zagrienim je normopatima potpuno stran. Oni nisu u stanju ivot sagledati s manje ozbiljne strane, katkad im moda ak posve nedostaje bezbrinosti. Stoga odlaze na komiarske nastupe i smiju se samo onda kad se smiju svi ostali. Nije vano to ne razumiju poalice, osjeaju se dobro u atmosferi opeg slaganja. Meutim, kad predstava zavri, ivot ponovno postaje smrtno ozbiljan kao i prije. Takvim ljudima, kojima je bitno da sve uvijek uine kako valja i koji se nikad nepropisno ne parkiraju, raspoloenje se jednostavno nikad ne popravlja. Rije glupost za njih je destruktivna psovka.

II. Glupost

Glupost, meutim, moe biti i neto vrlo ugodno. Rajnski karneval proslava je gluposti: odrasli ljudi postaju djetinjasti i blesavi i u tome

uivaju. Uobiajeni mehanizmi samokontrole prestaju funkcionirati. Dijete u ovjeku moe se izludirati ba kao i sva ostala djeca. Mi se kao djeca nikada nismo odijevali u kupljene kostime, nego smo navlaili odbaenu, posve neprimjerenu obinu odjeu. Oboruan slamnatim eirom bake po ocu i kunim ogrtaem bake po majci, trebao sam jo samo malo nagrditi lice kako bi dojam bio bolji i ve sam bio spreman baciti se u karnevalsko mnotvo. Svi su ludovali i u tome uivali. Neki ljudi tvrde da stanovnici Porajnja samo u vrijeme karnevala pokazuju svoje pravo lice, dok se ostatak godine pretvaraju i navlae kostime normalnosti.

Neto slino doivio sam na karnevalu u Veneciji. Taj se karneval posve razlikuje od rajnskoga. Ispunjen je umjetnikom kreativnou. U to se vrijeme Venecija pretvara u pozornicu, a Talijani, odjeveni u najmatovitije kostime, glume sami sebe i druge ljude. Tom sam prilikom posumnjao kako i Talijani moda cijelu godinu samo igraju propisane uloge, a tek se na karnevalu preputaju i postaju ono to jesu. Imao sam priliku vidjeti kako se nekoliko papa s velikom svitom odjednom susrelo na ulici i improviziralo odlinu komediju. Egzotine maske satima su se pokazivale na gradskim trgovima, nita nije bilo ozbiljno, sve je bilo vedro, ali ipak ne aljivo. Nehotice aljivo djelovala je samo nekolicina prognanih maski iz Porajnja, koje su sa svojim identinim karnevalskim kapama usred arene gomile djelovali kao aka u oko.

Svaki kazalini komad posve je beskoristan, ali iznimno smislen. On potie ljudski duh, budi matu, ispunjava neponovljivi ivotni trenutak u kojem se odigrava i na taj nain uvlai gledatelja u duhovnu pustolovinu. Tako svaka matovita igra, pa i kazalina predstava, iri na vidokrug izvan uskih okvira normalnoga ivota.

Postoje, dakle, matoviti ljudi koji samo izigravaju glupost. Oni na taj nain samo pokuavaju izvesti vjebu oputanja i izvui sebe i druge iz koloteine. Dodue, postoje, naalost, i ljudi koji kao da pokuavaju osobno utjeloviti glupost. Meutim, to onda ne djeluje veselo, bezbrino i zabavno. Djeluje smrtno ozbiljno. U meuvremenu se ta pojava javlja posvuda, iri se poput poasti. Rije je o posve normalnoj gluposti.

1. Posve normalna glupost Dieter Bohlen, Paris Hilton i ivotne istine

Dieter Bohlen osrednje je talentiran glazbenik koji voli da ga nazivaju velikanom pop-glazbe. Uspio je pridobiti naklonost medija kao

malo tko prije njega. Njegova autobiografija, u kojoj ponajprije izvjetava o aktivnostima donjega dijela svoga tijela, jo je prije nekoliko godina postala bestseler. U emisijama kojima trai nove pjevake talente blista sa svojim patentiranim prostatvima, kojima pridaje veliku vrijednost. Njima zasipa narod skromnih mogunosti, koji nastup na televiziji i posvemanju blamau dri vrhuncem svoga ovozemaljskog ivota. Dieter Bohlen svoje rtve nemilosrdno bombardira prezirnim komentarima i time zarauje nevjerojatno bogatstvo. Naposljetku, Dieter je dijete ulice i ne eli umrijeti od dosade na svijetu na kojem postoji samo jedan takav izvanredan primjerak. On je ionako jedina osoba koja ga iskreno zanima. Koja je tajna Dietera Bohlena? Prodaje samoga sebe kao proizvod. Primjerice, netko bi moda rekao da je on teko emocionalno hendikepiran. Ali, on je taj hendikep pretvorio u marketinki trik kojim se probio na trite. Dieter Bohlen zapravo je dobar materijal za tragediju. U vezama sa enama izdri tek nekoliko godina. Nakon toga u oima svojih partnerica gubi sjaj zvijezde i postaje obian ovjek te mu one vie ne iskazuju divljenje kakvo taj velikan zasluuje. Ili se pak na licu njegovih privremenih ivotnih suputnica pojavila koja bora previe ili je nastupila kakva druga katastrofa. Kako god bilo, Dieter u tom sluaju smjesta mora promijeniti partnericu. O dramatinom kraju svake svoje veze uredno izvjeuje tabloide. Nedugo zatim javnosti predstavi novu. Naravno, to se mora oglasiti i u tisku. Nova uglavnom izgleda gotovo isto kao stara, a ako nije tako, morat e u skorije vrijeme izvriti neke prepravke. Dieter Bohlen je onda sretan, o emu opirno govori u medijima sve dok i novoj ne odzvoni. Kako bi ta sapunica iz stvarnoga ivota bila malo dramatinija, povremeno se promijeni redoslijed. Najprije u utom tisku obznani da ima novu, a tek onda ostavi staru. To je, dodue, neugodno po staru ljubav, ali barem e ve znati na emu je kad joj Dieter Bohlen kae da je biva. Nitko je nee aliti odrasle ene prosjene inteligencije i psihikoga zdravlja znaju na to mogu raunati upuste li se u vezu s velikanom.

Nijedan moj pacijent nije tako pomaknut kao Dieter Bohlen, a nijedna moja pacijentica tako naivna kao njegove druice. Unato tome to je cijela situacija suluda, ni Dieter Bohlen ni njegove stare i nove ljubavi nikad ne bi mogli zavriti na psihijatrijskom lijeenju. Po svemu sudei, Dieter Bohlen blagoslovljen je tjelesnim i duevnim zdravljem. Koliko god se vi tome opirali, dragi itatelju, Dieter Bohlen je normalan. Tko jo moe osporiti moju tezu da na problem nisu psihiki bolesnici. Ovaj nam

primjer posve normalne gluposti zorno dokazuje: na problem su normalni ljudi.

Dieter Bohlen nije usamljen sluaj. Nije ak ni prvi takav sluaj. U istoj toj Njemakoj prije njega je ve postojao izvjesni Gunter Sachs. On je u doba njemakoga gospodarskog uda pokazao da ovjek nita ne mora znati raditi, a da svejedno moe troiti puno novca. Po zanimanju je bio nasljednik i tome se poslu pred oima javnosti zduno predao. Nije sauvana nijedna njegova iole duhovita izjava. U novije vrijeme Boris Becker je pokazao izvanrednu koordinaciju desne ruke i nogu. Zahvaljujui toj sposobnosti, igrajui tenis zaradio je puno novca. Tome se doista nema to prigovoriti. Meutim, pomisao da njegova sposobnost dobre koordinacije odreenih miinih skupina automatski signalizira kako taj ovjek moe prosipati bisere ivotne mudrosti neobina je i pogrena. Nisam siguran trebamo li za stalnu produkciju takve posve normalne gluposti kriviti one koji umna ivotna pitanja uporno postavljaju pogrenom sugovorniku ili samoga Borisa Beckera, koji ne proputa nijednu kameru i mikrofon. Ni Gunteru Sachsu ni Borisu Beckeru psihijatrijsko lijeenje ne bi donijelo poboljanje. Naime, oni ne zadovoljavaju osnovni preduvjet za izljeenje: nisu bolesni. Ba naprotiv, zastrauje injenica da pucaju od psihikoga zdravlja.

U Americi takoer postoji osoba takva kalibra: izvjesna Paris Hilton. Bogata nasljednica hotelskoga lanca odluila je ivjeti ivot pod povealom javnosti. ini se da je spremna na svaku glupost. Njezino devijantno ponaanje nedavno je s pravom kanjeno odreenim brojem sati drutveno korisnoga rada. Slavna manekenka Naomi Campbell takoer povremeno pokazuje drutveno neprihvatljivo ponaanje kad telefonima i aama gaa svoje kune pomonice. I ona tada na ope zadovoljstvo i uz veliku medijsku pompu mora nekoliko sati istiti za dobro zajednice. Suludo, pomislili biste. Meutim, nijedna od tih narcisoidnih zvijezda nije bolesna. One ne pate zbog svoje bjelodane narcisoidnosti, nego zarauju zahvaljujui njoj. Sa svom svojom egocentrinou, nude se kao uzori. Time, dodue, dugorono srozavaju drutvene standarde naih drutava, ali ih to ne zabrinjava previe jer se posve normalna glupost, koju generiraju iz dana u dan, fantastino dobro prodaje. Nijedna moja pacijentica nikad se nije ponijela tako glupo i neodgovorno kao te gospoice koje ive za zabavu. Unato tome, ni gici Hilton ni gici Campbell nije potrebno psihijatrijsko lijeenje. One su posve normalne!

Posve normalna glupost u meuvremenu se razvila u zasebnu

struku. Rije je o improviziranim komiarskim nastupima na televiziji: uz isforsirane poalice obino se montira pljesak publike snimljen nekom drugom prilikom. Takva vrsta komedije nema veze s humorom, ona rauna na psihologiju mase. Komiari u takvim emisijama jednostavno sve ismijavaju. Svaka neduhovita opaska koja iole moe asocirati na spolne organe u publici izaziva histerian smijeh. Razina humora je negdje izmeu posljednje godine djejega vrtia i poetka puberteta. Bezvezni lakrdijai jurcaju po scenografiji koja neodoljivo podsjea na djeji roendan. U usporedbi s tim mrcvarenjem, kompulzivan smijeh pacijenata koji pate od bolesti srednjega mozga ini se kao prava blagodat. Poalice nekoga armantnog maniara svakako su duhovitije od takvoga komiarskog smea. Posve normalna glupost improvizirane komedije sad ve trajno ugroava dobar ukus. Meutim, tome nema lijeka. Takva posve normalna glupost je, naalost, upravo to posve normalna.

Ezoterija je neko bila zabavna tema dokonim damama s previe slobodnoga vremena. Horoskopi su se prouavali na ope veselje i uz meusobno namigivanje. Meutim, sve te gluposti nitko, naravno, nije ozbiljno shvaao. Kad se pojavila opasnost da bi skromniji umovi sve to uistinu mogli povjerovati, Hans Jrgen Eysenck i drugi znanstvenici osamdesetih su godina prologa stoljea neosporno dokazali da astrologija i druge sline gluposti ne dre vodu. Ipak, ve je bilo kasno: val iracionalnosti ve se nezaustavljivo pokrenuo. Tako su normalni ljudi otkrili svoje oduevljenje tom temom. Akribijom se tako ovjek moe udubiti u mrane tajne ovoga svijeta, koje se ba zgodno ipak mogu odgonetnuti. Isto tako, posve normalni ljudi slute, tovie, znaju da se u posve obinom kamenju skriva nesluena koliina energije koja je njima uvijek nedostajala. S raljama u rukama jure po neprohodnom terenu ne bi li pronali vodene ile. Osim toga, vrsto vjeruju u neidentificirane letee objekte kojima putuju bia tako nadmone inteligencije da se moramo zapitati to bi ih uope moglo zanimati na ljudskome rodu koji je tako oduevljen glupou. Tajanstveno ezoterino aputanje uvelike je povezano s nevjerojatno dobrim osjeajem da napokon znamo neto vie od nae priproste susjede. Osim toga, u ovome kratkom ivotu nita ne elimo propustiti. Slabo obrazovanje i polupismenost hrane suludu ideju da nam nekakvo tajno znanje moe u trenu omoguiti uvid u ivotne istine. Suoen s takvom sveprisutnom, opipljivom, posve normalnom glupou, Sokrat bi se ironino, a Buda blago nasmijeio, dok bi se Luther zajapurio od bijesa.

Ba kao u doba kasne antike, jo uvijek vrijedi pravilo: tko vie ni u to ne vjeruje, vjeruje u sve. Vratio se poganski strah. Kako ne bi uinile neto krivo, odrasle, visokoobrazovane osobe viskom krue nad raznoraznim predmetima kako bi doznali to im je initi. Odlaze gatarama i ele da im se ita iz karata. Bez problema razgovaraju s ljudima na onome svijetu kao da sjede s njima za stolom i pritom se smatraju savreno normalnima, dok pacijentu u psihijatrijskoj bolnici iza ugla poveavaju dozu lijekova jer opet uje glasove. Ipak, da izbjegnemo nesporazume: prisiljavanje pokojnika da nam se iz nekih glupih razloga obrate, i to u drutvu jo nekolicine istomiljenika, nije bolest. To je glupost. Posve normalna glupost.

Jedan posve normalan, simpatian poduzetnik ispriao mi je kako su nakon puniine smrti on i ena potraili pomo medija u gorju Taunusu elei ostvariti kontakt s pokojnicom. Protiv sve jaeg straha od smrti ljudi se ne bore samo sveprisutnom religijom zdravoga ivota, kojom se pomou pridravanja odreenih pravila pokuava prevariti smrt. Kako bi se posve osigurali, neki ljudi vjeruju i u reinkarnaciju. Stari mudraci su se u rijetko emu slagali, ali u jednome jesu: da beskrajni ivot mora biti pakao. Zamislimo uitak ponovnog raanja s praktinoga gledita: valjalo bi opet proi svu neugodnost dojenake dobi i neprekidno plakanje (s dobrim razlogom), pubertetske muke s pritiima, a onda jo i sva ostala ivotna iskuenja, koja su nas naposljetku ipak uinila malo oputenijima. Onoga tko ozbiljno prieljkuje da se ponovno rodi trebalo bi zapravo podvrgnuti psihijatrijskom testiranju. Ipak, sa strunoga psihijatrijskoga stajalita moramo, naalost, odustati od te zamisli. I u ovom sluaju moramo pretpostaviti da je u pitanju ono najgore: izljeenje nemogue. Naime, pacijent je posve normalan!

Danas se u ezoterinim krugovima vjeruje u iste stvari u koje se vjerovalo u apsurdnim tajanstvenim kultovima staroga svijeta. U usporedbi s posvemanjim besmislicama u koje se tamo vjeruje, mnogi su shizofrenici u akutnoj fazi bolesti olienje iste racionalnosti. Naime, takvi se sluajevi daleko tee rjeavaju od povremenog shizofrenog uvjerenja da vas susjeda mui laserskim zrakama. Meutim, poklonike ezoterije u naemu drutvu to uope ne uznemirava. Oni su sigurni da napokon sve vide mrvicu dublje i tonije. to je pria kompliciranija i nerazumljivija, to joj se oni u svom vjerskom ushienju vie dive. Meutim, i komplicirane gluposti su, naalost, samo gluposti. Ezoterici se tako neprekidno bave brojnim oaravajuim, zagonetnim i artikuliranim bedastoama.

Najradije bismo sve to proglasili apsolutnom slaboumnou. Ali sa psihijatrijskoga stajalita, takvi ljudi nisu slaboumni. Sa psihijatrijskoga stajalita inteligencija poklonika ezoterije komotno se nalazi u prosjeku. Sve te ezoterine gluposti nisu znak slaboumnosti, nego posve normalne gluposti. A njoj se, dakako, ne smijemo smijati. Ezoterija je podruje lieno humora.

2. Glupo normalna osoba O enama koje peru sue i jelenima koji riu

Norme su stoljeima oznaavale skup tradicionalnih mjerila. Tajna njihove moi bila je u tome to su obvezivale sve lanove drutva. Bile su neupitne i pouzdane. Vjerovalo se da se na tom temelju drutvo moe razvijati unutar sigurnih granica. Grka tragedija zasniva se na naizgled bezizlaznim sukobima tradicionalnih normi i samovolje vladara. I danas je dojmljiv lik Sofoklove Antigone, koja vlastiti ivot stavlja na kocku kako bi ispunila svoju sestrinsku dunost i pokopala brata. Skup svih vrijedeih norma nekog drutva naziva se moralom. Ve su se stari Grci suoili s injenicom da je obveza djece pokopati roditelje nakon smrti, ali znali su i da su u nekim dijelovima Azije djeca duna potovanje svojim preminulim roditeljima odati time to ih pojedu. Prema tome, to je normalno i dobro doznat emo tek kad dobro upoznamo moral odreenoga drutva. O moralu se ne mora razmiljati, u njemu se ivi, njega se provodi. Grci koji su pokapali svoje roditelje obino to nisu inili na temelju teoretskog promiljanja, nego zato to su znali da se tako pristoji. Za udnovate obiaje u dalekoj Aziji ionako su znali samo neki uenjaci. Meutim, danas je sve drukije. Otkrie, kolonizacija i dekolonizacija Novoga svijeta doveli su do fenomena globalizacije. Mi se danas odjednom nalazimo u situaciji da u odreenom trenutku na odreenome mjestu vie ne znamo to bismo zapravo trebali initi. Naravno, u zadanom asu moemo si zorno predoiti to su sve inili ljudi diljem svijeta tijekom povijesti i kakve su sve norme potivali. Koje su onda jo sad vrijedee i zato ba te? Dakako, znanje o raznim normama moe nas, na nae veliko zadovoljstvo, osloboditi od svih onih naslijeenih norma koje su nam trebale posluiti kao orijentacija, a koje nas gue i ograniavaju. Naime, uvijek negdje postoji sretan nain ivota koji ne poznaje posebne norme koje su igrom sluaja nama usaene.

Dakako, cijena takvoga osloboenja je gubitak tla pod nogama. Naime, ako su sve norme jednako vane, nisu li onda automatski posve

nevane? Doputeno je to se kome svidi, geslo je Goetheova Torquata Tassa. Meutim, vratimo se u svakodnevicu. U njoj takvo osloboenje ne funkcionira. Ako vie ne postoje neupitna pravila, javlja se stres. Rije je o istom onom stresu zbog kojega je pubertet tako naporan. U oba sluaja osoba eli sve, ali ba sve, uiniti na svoj poseban nain i, naravno, posve drukije od ostatka ljudskog roda. Ali koje kriterije treba slijediti? U kojem se smjeru orijentirati ako sve stoji na raspolaganju? Ako je u principu ba sve u nekom trenu negdje na svijetu bilo normalno ili jo uvijek jest to je onda jo uope normalno?

Ne bi li izbjegli stres, ljudi su stvorili nove, umjetne miljee, u kojima odjednom opet vlada svojevrsna normalnost. Dodue, esto je rije o prilino glupoj normalnosti. Ve su studenti koji su aktivno sudjelovali u prosvjedima 1968. neizbjean traper prepoznavali kao uniformu svoga drutva nekonformista. Danas znamo da su ak i u uvenoj Komuni 1, koja je svojim golim fotografijama uinila revolucionaran korak, nakon gaenja kamera vrijedila neizgovorena pravila: ene su prale sue, dok su se mukarci bavili revolucijom.

Meutim, i ne tako revolucionarni ljudi trebaju svoje neupitne normalnosti. Kad su crkve nedavno razmiljale kako se to bolje pribliiti dananjim ljudima, angairale su nekoliko mudrih sociologa, koji su, kao to se moglo i oekivati, ustanovili ono to sociolozi uvijek ustanove: da ljudi uope ne postoje. Otkrili su da postoje vrlo razliiti tzv. sinusni miljei, u kojima dananji ljudi zadovoljavaju svoju potrebu za normalnou. Takve ugodne kutke naega drutva ponajprije karakterizira njihova jedinstvena estetika. Tako postoji rustikalni milje, vrsto ukorijenjen u tradiciji (slika jelena koji rie iznad kaua u dnevnoj sobi), ali i etablirani otkaeni milje sa stanovima koji su sami po sebi umjetnike instalacije (supermoderna umjetnost i postmaterijalistike, ekoloki stilizirane garniture za sjedenje, od kojih arheolozi u budunosti nita nee nai jer e se one u potpunosti pretvoriti u kompost). Ni monotoni srednjostrujaki miljei, u kojima je normalnost normalna, ni hedonistiki miljei, u kojima je dobra zabava graanska dunost, ne popravljaju stanje stvari. Danas postoje predstavnici crkava koji svakom od tih miljea ele odaslati poruku po njihovoj mjeri. Meutim, to je posve pogreno shvaanje funkcije ozbiljne religije. Religija je vaan izvor iritacije koji ljude moe izvui iz njihove dosadne svakodnevice. Ona bi u principu sve glupo normalne krugove ljudi, usmjerene protiv svih koji su drukiji i paljivo odvojene od takvih, mogla dobro protresti. To bi ba bilo zgodno.

S druge strane, meke verzije religije, prilagoene svakom pojedincu, jednako glupo normalne kao to to glupo normalni ljudi ve ionako jesu, postaju posve suvine. Katkad ovjek ne moe rei tko je ovdje lui: oni koji ive u takvim svjetovima ili oni koji u njih uistinu vjeruju, kao da to nisu tek zanimljivi socioloki pojmovi, nego konkretne izvorne stvarnosti. Ipak, u sinusnim miljeima ba nita nije ludo, u njima je sve na svome mjestu. Ljudi u takvim sinusnim miljeima osjeaju se savreno normalno, glupo normalno.

Sinusni miljei su simptomi krize drutva koje eksplodira iz svojih okvira. Jo jedan simptom su brojni savjetnici. Sociolog Ulrich Beck jednom je ustanovio da raznorazna savjetodavna literatura za sobom ostavlja pusto. I uistinu: za sve ono to se neko razumjelo samo po sebi, to se uilo od majke ili oca, to se moglo uti i vidjeti u svome selu, danas postoji struna literatura koja nudi savjete. Mnogi ljudi misle da vie nisu kompetentni sami za sebe. Tako postoje savjetnici za sve i svata. Zapravo posve obine situacije pretvaraju se u tajanstvene fenomene koje se moe svladati samo uz hitnu pomo strunjaka. Milijunima je godina dojenad homo sapiensa (o tom potom koliko je uistinu ovjek koji misli) u veoj ili manjoj mjeri dojila majka. I to uspjeno, to se vidi po vama, dragi itatelju. Danas postoje savjetnici za dojenje namijenjeni enama. Mukarcima ostaje bolna praznina. Naime, i oeve mue neki problemi: kad ljuljaju djetece u naruju, a malom vragolanu odjednom se aktivira refleks za sisanje, koji, naravno, ostaje posve nezadovoljen. Neizbjeno slijedi glasna vriska. Oevi su danas jo preputeni sami sebi u noenju s takvom bolnom frustracijom. Oho, neiskoritena trina nia! Uskoro e biti i savjetnika za kopanje nosa kako sluajno ne biste ozlijedili kakvu arteriju. Savjetodavna literatura jedan je od normalizatora, koji nesigurnom drutvu barem u malim razmjerima jasno govore kako stvari stoje. Meutim, ni na taj nain ne moete postati doista normalni, nego u najboljem sluaju glupo normalni.

Ono to pripadnike glupo normalnih sinusnih miljea ponajvie dri na okupu jest prijezir. Prijezir prema drugima. Kojem miljeu netko pripada najoitije pokazuje gnuanje to ga spopadne u drugim miljeima. Zbog svoje malograantine samoga sebe, naravno, doivljava olienjem normalnosti. Brani savjetnik Jrg Willi primijetio je da parove ne povezuju zajednike sklonosti, nego odbojnosti. Prema njegovim rijeima, malo toga unosi stabilnost u vezu kao trenutak kad se par iz gostiju vraa kui i u etiri oka ogovara ostale goste na sva usta: Haljina ge Schmitz

doista je bila grozna! Bogme, ima pravo! Priznajte, dragi itatelju, vama i meni takvo to se jo nikada nije dogodilo

Kako se na najsigurniji nain moe zaraditi hrpa love? Naravno, iskoritavajui ljudske slabosti. Na njih moete raunati kao na amen u crkvi. Konformizam je jedna od takvih neiskorjenjivih slabosti ljudskoga karaktera i kao takav majka svih modernih marketinkih strategija. Ono to svi ine ne moe biti pogreno, zar ne? Sigurnosti radi, i ja u kao i svi ostali! ovjek pod svaku cijenu eli sudjelovati, nebitno u emu. Na sve drugo se reagira s prijezirom. arobna rije je moda. Ako svi nose kariranu odjeu, elim je nositi i ja. To svi rade, a to svi rade mora biti normalno. Tako moemo jedino izgledati glupo normalno, a to nema nikakve veze s pravom ljepotom, to e se pokazati kada deset godina kasnije odjeu koju smo nosili glavom i bradom smatramo zastraujue odvratnom.

Pretpostavka da e se za deset godina isti scenarij ponoviti s krpicama kojima se danas diimo je tabu. Naime, pomno razraena strategija stalne promjene normalnoga ukusa je ekonomska poenta cijele stvari. Ako modna industrija uz bojni pokli Ovo je sad moderno! svake godine uspijeva sve ljude na silu ugurati u novu posve normalnu odjeu, opravdana su najsvjetlija ekonomska oekivanja. Nalijepimo li joj etiketu modernoga, svaku glupost moemo proglasiti normalnom. Zbog tiranije mode tako svake godina svi ljudi iznova izgledaju glupo normalno, a upravo to hrani tekstilnu industriju. Novac pokree svijet. rtve su modni konzumenti, sljedbenici novoga vremena koji se neprekidno presvlae i spremno sudjeluju u svakoj bedastoi. Ne zaboravimo da je i dobar ukus rtva takve strategije. Meutim, to je cijena koju moramo platiti elimo li biti u trendu zajedno sa svim ostalim normalnim ljudima. To nije bolesno. Ba naprotiv. Naposljetku, ovako izgledamo posve normalno, a bude li potrebno, i glupo normalno.

Taj i taj se nemogue ponio, tijekom mojega je djetinjstva bila uobiajena formulacija za osobe koje sluajno ili namjerno ne bi potovale neki proizvoljni kanon oekivanoga ponaanja. Meutim, s filozofskog stajalita, ponaanje takve osobe bilo je ne samo mogue nego i dokazano stvarno. Unato tome, drutvo je takvom devijantnom pojedincu negiralo ne samo realnost njegova postojanja nego ak i mogunost da postoji. Taj i taj je nemogu! bio je zapravo zao komentar nekih glupo normalnih koji su mislili da se svijet okree oko njih. Danas se u govoru mladih te kategorije izraavaju rijeima kuler i luzer.

Zemljo, otvori se! pak bezvremenski je osjeaj koji nas spopadne kad se odjednom naemo u okolini koja nam ne odgovara ili kojoj mi ili barem naa odjea ne odgovaramo. Pubertetlije, koje se jo nisu odluile ni za jedan od normalnih miljea, u prvu ruku zabavlja stav da je sve blamaa. Prije svega vlastiti roditelji.

Mi zapravo nemamo nikakav psihiki problem, doktore. Na bi problem bio rijeen kad bi moj mu napokon shvatio da ja imam pravo! potpuno je samouvjereno izjavila jedna ena na poetku prve seanse brane terapije. Njezin je suprug bio ve iskusan borac pa je ljutito uzvratio: Tako je, nemamo psihiki problem. Na bi problem bio rijeen kad bi moja ena opet radila to joj kaem kao neko. Kad stvari tako stoje, terapeut je u nezahvalnom poloaju. Naime, on mora pristojno odbiti koalicijske ponude obaju partnera. S vlastitim se postrojbama umijeati u takav rat do unitenja bilo bi iznimno nepromiljeno. U najboljem sluaju, zaraene strane udrue se protiv terapeuta, to barem stabilizira njihov brak. Terapeut u takvoj situaciji moe pokuati razgovarati o nekadanjim mirnim fazama braka i oprezno diskutirati o tome kako ponovno uspostaviti takve uspjene faze. Meutim, katkad u ratobornim brakovima suprunici nisu zainteresirani za dosadan mir. Mogue je rjeenje rat voditi tedei snagu. Dakako, brana terapija bit e uspjena tek kad partneri uspiju shvatiti da njihov stav nije jedini normalan. Meutim, normalnim ljudima to uvijek teko polazi za rukom. Za razliku od nekih shizofrenika, koji samo u akutnoj fazi bolesti misle da su jedino oni normalni, kod tzv. normalnih ljudi takvo stanje u veoj ili manjoj mjeri traje cijeli ivot. Pokuati propitati same sebe dobro bi dolo takvim normalnim ljudima, ali i svima nama jer, ruku na srce, svi mi povremeno reagiramo pomalo suludo ili glupo normalno. Humor bi bila dobra, prokuana metoda. Naalost, pravi je humor u normalnom ivotu rijedak.

Meutim, pravi nas humor moe osloboditi od suhoparnoga svijeta glupo normalnih. On nam pomae da iz daljine promatrano sami sebe, svoju uvjerenost kako ba mi imamo pravo, svoje umale miljee. Tako moemo nauiti kako bismo zbog ljubaznoga ophoenja s drugim ljudima trebali, dodue, ovladati odreenim formama oekivanoga ponaanja, ali da nikada ne smijemo dopustiti da forme ovladaju nama. Humorom katkad moemo do mile volje biti velianstveno nenormalni. Upravo to glupo normalni mrze vie od bilo ega.

Na kraju poglavlja o posve normalnom ludilu, suludo normalnima, posve normalnoj gluposti i glupo normalnima bjelodano je da su upravo ti

normalni pravi problem naega drutva. Pune su ih vijesti na televiziji, ali i uti tisak. Poboljanju se ne moramo ni nadati jer ne postoji mogunost lijeenja. Suludo normalne politiare moemo svrgnuti tek nakon etiri godine. Meutim, takvi u mnogim zemljama jednostavno ukinu izbore, ime onemogue i to rjeenje te se godinama u medijima slikom i zvukom nameu iivciranoj javnosti. S druge strane, budui da se predstavnike posve normalne gluposti ne moe ni birati ni svrgnuti, protiv likova poput Dietera Bohlena, naalost, uope nema lijeka. Situacija se doima bezizlazno. Svi ti suludo i glupo normalni odreuju na ivot i pretvaraju ga u pakao. eznemo za neim izvanrednim, a dobivamo samo obino.

B) Zato lijeiti i koga? O besmislicama i smislu psihijatrije i psihoterapije

Ipak, moda ima nade. U davna vremena ljudi jo nisu tako strogo razlikovali bolest i zdravlje. Epilepsiju je tako krasio naziv morbus sacer, sveta bolest, jer se pretpostavljalo da je epileptiar za svoga napadaja u izravnom kontaktu s boanstvom. Ni psihike bolesnike neko se nije tako rigidno i sustavno izdvajalo iz normalnoga drutva, kao to je to sluaj danas. Zbog svoje su osobitosti takvi ljudi stvarali matovitiji svijet. Podsmjehivali su se normalnosti i taj je podsmijeh grijao sve, pa ak i normalne.

Ne bi li novi pogled na psihike bolesti mogao pomoi cijelom malograanskom drutvu da se opusti i oslobodi iz elinoga stiska suludo i glupo normalnih? Mogue je. Daleko od oiju ire javnosti, u psihijatriji i psihoterapiji razvio se novi stav koji u psihikim bolestima ne vidi samo pogreke, nego i resurse, posebne sposobnosti koje mogu pomoi pacijentu da se sam izbavi iz psihike krize. Ali to kad bismo te sposobnosti mogli upotrijebiti na korist cijelome drutvu?

Dakako, da bismo to proveli u djelo, prvo moramo informirati ljude. Stoga u na stranicama koje slijede zainteresiranom itatelju pokuati na razumljiv nain predstaviti cjelokupnu psihijatriju i psihoterapiju u okviru trenutanih znanstvenih spoznaja. Pritom neu uzimati u obzir blagotvorna djelovanja apsurdnih skupina u kojima ljudi ne umiru od smijeha, nego se njime lijee, a kojih danas ima sve vie. Ipak, knjigu u zainiti primjerenom dozom humora.

I. Zato uope lijeiti?

1. Za dlaku se ipak broji kao promaaj Kad psihijatri grijee?

Bio sam u oku. Upravo sam s jednim katolikim psihijatrom razgovarao o svojim prvim spoznajama s podruja psihijatrije i ogorilo me ono to mi je taj visokokvalificirani simpatini kolega rekao leernim tonom. Naime, rekao je kako mu je uvijek imponirao nain na koji se sveti Franjo Asiki nosio sa svojom shizofrenijom. Sveti Franjo Asiki shizofrenik! Bila je to kap koja je prelila au. Ja sam, kao i mnogi drugi

ljudi, uvijek cijenio svetoga Franju Asikog. Poverello, sirotan iz Umbrije protresao je srednjovjekovnu elitu, zagovarao radikalno siromatvo, ponovno je otkrio ivi svijet oko sebe, propovijedao je pticama. Taj je buntovni, radini sin bogatoga industrijalca svakako bio udnovat, ali da je bio shizofrenik? Ponovno sam u mislima proao biografiju toga omiljenog sveca i pokuao na njoj primijeniti psihijatrijske termine koje sam upravo nauio. I uistinu, rezultat je bio zastrauju! inilo se da je moj kolega imao pravo! Sveti Franjo Asiki nedvojbeno je imao slune halucinacije imperativnoga karaktera, tj. uo je glasove koji su mu neto nareivali, a to se smatra jednim od glavnih simptoma shizofrenije. U San Damianu, maloj tronoj crkvi u blizini Assisija, sveti Franjo je s raspela zauo Isusov glas: Obnovi moju crkvu! On te rijei nije shvatio samo u prenesenom znaenju, nego vrlo konkretno, zapravo konkretistiki, kako to nazivaju psihijatri. Obnovio je Boji hram kamen po kamen. Zamiljam to bi bilo da sutra na gravitacijskom podruju bolnice u kojoj radim neki mladi u prnjama pone obnavljati tronu kapelicu koja mu uope ne pripada. To bi primijetili prolaznici i pozvali bi policiju. Kad bi ga pitali to to radi, presretno bi ustvrdio kako mu je to naloio glas s raspela. Ruku na srce, vjerojatno bismo tad imali novog pacijenta. Zapravo je rije o jasnom sluaju. Ili ipak nije?

Problem mi nije dao mira. Rjeenje mi se inilo prejednostavnim. Zar je mogue da svi oni izvanredni pripadnici raznih naroda koji su katkad doivljavali i udnovate stvari uope nisu bili izvanredni, nego jednostavno ludi: Buda, Ivan Krstitelj, car Konstantin, Martin Luther, a naposljetku i sveti Franjo? Neosporna je injenica da je psihijatar Kurt Schneider odreeni oblik slunih halucinacija nazvao prvorazrednim simptomom u dijagnozi shizofrenije. Neosporno je da su kasnije na isti nain okarakterizirani glasovi koji nareuju. Meutim, neto u cijeloj prii nije valjalo. Stoga sam se zadubio u znanstvene temelje psihijatrije i doao do iznenaujueg rezultata.

Rije psihijatrija potjee iz grkoga jezika. Psyche znai dua, a iatros lijenik. Jedina prava zadaa lijenika je izlijeiti oboljele ili im barem olakati patnje. U tu svrhu i samo u tu svrhu! lijenicima trebaju dijagnoze. Prema tome, dijagnoza je, kao to je ve Aristotel shvatio, posebna vrsta spoznaje. Dijagnoza nije spoznaja sama po sebi, kao to su to spoznaje s podruja prirodnih znanosti. Ona je u svojoj biti spoznaja sa svrhom a jedina svrha dijagnoze jest terapija, lijeenje ljudi koji pate. Patnja psihikih bolesnika ne sastoji se samo od tereta neobinih

fenomena koji ih tite. Njihovoj patnji pridonosi i esto duboko poremeena komunikacija s drugima, s normalnim svijetom. Mnogi se psihiki bolesnici posve zatvaraju u svoj vlastiti svijet. Oni imaju vrsta uvjerenja koja nema nijedan drugi ovjek, a zbog svog osjeaja nesposobnosti zaziru od kontakta s drugim ljudima. Uspjena terapija u psihijatriji stoga, znai, nije samo uklanjanje ili barem ublaavanje psihikog poremeaja. Terapija djeluje i na njegove drutvene posljedice. ovjek mora ponovno biti u stanju promotriti sebe kao slobodno i komunikativno drutveno bie. Postizanje takvih rezultata svim sredstvima psihoterapije, terapije lijekovima i brojnim drugim metodama je, ukratko, jedina zadaa psihijatrije.

Odluujue pitanje, dakle, glasi: je li sveti Franjo Asiki patio? Je li imao tekoa u odnosu s drugim ljudima, je li imao problema u komunikaciji? Oigledno nije. Bio je vedre prirode, doslovno ni muhu ne bi bio zgazio, a usto je bio nevjerojatno spretan u komunikaciji, i to toliko da je svojim propovijedima uspio odueviti tisue mladih suvremenika. Jo i danas deseci tisua ljudi diljem svijeta slijede zavjet siromatva svetoga Franje. Njegova linost ak ima posebnu ulogu u pokuajima da se ujedine svi krani. Naime, on je blistav uzor kranskoga ivota katolicima, protestantima, pa ak i pravoslavcima. Drugim rijeima, svi razlozi koji psihijatre navode da lijee oboljele od psihikih bolesti kod svetog Franje Asikog padaju u vodu. Da postoje samo ljudi poput njega, psihijatrija nikad ne bi ni nastala. Sveti Franjo Asiki bio je, dodue, iznimno neobian ovjek kojemu su se dogaale uistinu posebne stvari, ali prtao je od zdravlja. Posve je nebitno dri li netko glas s raspela Bojim glasom ili nema sluha za religiju pa misli da je rije o produktu bujne mate. Ni jedno ni drugo nije bolesno.

Dakle, bjelodano je da je opasno na zdrave ljude bezrazlono prenositi zakljuke koje je psihijatrija donijela prouavajui bolesne. Runa navika nekih psihijatara da dijagnoze postavljaju i ljudima koji se nisu kod njih prijavili na lijeenje posebice kolegama zloporaba je tih istih dijagnoza. Mora se potovati osnovno naelo: ako nismo sigurni da je bolestan, ovjek je zdrav. Inae e se svijet pretvoriti u diktaturu dosadnih normopata, neuglednih sivih likova kakvi postoje u svakom drutvu, koji svojom ideologijom ispravne normalnosti sve posebno ele utopiti u moru obinoga, a voljnu psihijatriju zloporabe da sve to ih iritira zakljuaju u dijagnostike ladice. Tad bi cijelim ovim arenim svijetom totalitaristiki zavladala nepotrebna i tetna psihijatrijska lijeenja i vie

ne bi bilo vremena za lijeenja pravih bolesnika.

Afera oko svetoga Franje Asikog otvorila mi je oi za puno toga pa sam ubudue znao leernije baratati psihijatrijskim znanjem. Moderna teorija znanosti kae da znanost nije nauka o istini. Psihijatrija poiva na hermeneutikoj metodi, tj. daje nam vie ili manje korisne opise sluajeva na temelju kojih moemo donijeti odreene zakljuke o tome kako lijeiti bolesne. Nita vie i nita manje.

2. Fantastino nenormalno O geniju i ludosti

Psihijatrija sa sve veim imperijalistikim tenjama ne bi posve pogreno lijeila samo nekog matovitog poput svetoga Franje Asikog. Ljudima koji su u potpunosti produkti neije mate doslovno bi radila o glavi. Pomislimo samo na Don Camilla iz besmrtnih pria o Don Camillu i Pepponeu. Moda se sjeate kako Don Camillo (u izvedbi odlinoga glumca Fernandela) u seoskoj crkvi vodi djelomino vrlo estoke rasprave s raspetim Isusom, koji nije uvijek sretan zbog eskapada svoga nadobudnog sluge. Nerijetko tako Boji sin kori Bojeg ovjeka. Komentarske halucinacije, prosiktat e pokoji psihijatrijski egrt, prema Kurtu Schneideru, prvorazredni simptom u dijagnozi shizofrenije. Pomislimo na mogue posljedice! Komunist Peppone bio je Don Camillov zakleti neprijatelj. Kao gradonaelnik bio je, naravno, prvi ovjek gradskoga redarstva, koje je zadueno za odravanje javnoga reda i sigurnosti. Ako netko zbog psihike bolesti ugroava sebe ili druge, preko nadlenog redarstva moe i protiv svoje volje biti poslan u lokalnu psihijatrijsku bolnicu. Takvo to se relativno rijetko dogaa. Meutim, s aspekta gradonaelnika Pepponea, Don Camillo je itekako odgovarao opisu ovjeka kojega treba prisilno lijeiti zbog ugroavanja drugih, a pogotovo njega, gradonaelnika. I tako bi dobroga Don Camilla dijagnoza shizofrenije odvela ravno na psihijatriju te bi sve lijepe prie zavrile i prije nego to su poele a sve zbog drastine pogreke u dijagnozi i skandalozne sudske zablude. Naime, bezbrini seoski upnik nije pokazivao ni najmanji znak bolesti. Bio je vitalan, neobian, pun ideja. Jednom rijeju, lik Don Camilla bio je olienje tjelesnog i duevnog zdravlja.

Nedavno su ekscentrinoga glumca Klausa Kinskog pokuali svesti na zajedniki psihijatrijski nazivnik jer je jednom prilikom proveo nekoliko dana u psihijatrijskoj klinici. Pritom su postavljene raznorazne

mogue dijagnoze. Nije neobino da tankoutni ljudi u nekom trenutku ivota svoju tanku kou tite iza zidova psihijatrijske bolnice. To ipak nita ne dokazuje, pogotovo kad je rije o hipersenzibilnom neobinom umjetniku. Psihijatrija ne smije dopustiti da je se iskoristi za umirivanje neobinih i ekscentrinih postavljanjem dijagnoza. Svi mi vie-manje spretno pleemo na rubu ponora sigurne smrti. Ljudi obino ne vire u taj jaz. To, dodue, ne znai da sve te ljude jednostavno trebamo proglasiti kratkovidnima. Meutim, isto tako ne smijemo proglasiti ludima one koji se svako malo zabulje u taj ponor i onda se doimaju malo drukije od veine. Nitko nije toliko razmiljao o granicama naega postojanja, napisao toliko pjesama o njima i patio zbog njih kao veliki Friedrich Nietzsche. Mnogi krani njegov cjelokupan filozofski opus vole prikazivati kao nusprodukt ludila, meutim, to nije znak njihova zdravog razuma. Friedrich Nietzsche nije bio lud. Tek je pred kraj ivota obolio od posljedica upale mozga izazvane bakterijama sifilisa. To ga je privremeno dezorijentiralo. Meutim, njegovi veliki filozofski eksperimenti uope nisu bili sumanuti, bila je to najdosljednija formulacija njegova bolnog ateizma. Nije takav nain razmiljanja otjerao Friedricha Nietzschea u ludilo, kao to mnogi tvrde, nego male bakterije koje su mu unitile mozak. Zavidni i ogranieni kavanski filozofi stvorili su mit da previe razmiljanja moe izluditi ovjeka. U psihijatriji takav sluaj nije poznat. Stoga psihijatrija nije pogodna za deaktiviranje tekih ili opasnih misli. Malo je ispravnih misli, mnogo je pogrenih, ali najmanje je onih bolesnih.

Tanka je granica izmeu genijalnosti i ludosti, kae narodna poslovica. Meutim, ovdje narod iznimno nema pravo. Ljudi koji stvaraju genijalna djela nisu, dodue, normalni, ali to nipoto ne znai da su ludi. Ba naprotiv, da bi stvorio genijalno djelo, ovjeku itekako moraju biti sve daske na mjestu. Dodue, katkad i luaci znaju pokazivati genijalnost, ali to je uglavnom u trenucima kad njihova bolest nije u akutnoj fazi. S vremena na vrijeme die se previe praine o umjetnosti psihikih bolesnika. Zbirka Prinzhorn u Heidelbergu je legendarna. Ipak, ludost nije istoznana s umjetnou. Psihiki bolesni umjetnici svoju umjetnost u pravilu ne stvaraju zbog bolesti, nego usprkos njoj, iako ih je bolest moda dovela u neposredniji kontakt s egzistencijalnim dubinama. Dakako, psihiki bolesnici koji stvaraju znaajna umjetnika djela imaju pravo na jednako divljenje kao i njihovi zdravi kolege. U tom su pogledu vane zbirke umjetnosti psihiki bolesnih autora. Ipak, valja se uvati pretjerane ljubaznosti. Drimo li rkarije kakvoga dezorijentiranog

pacijenta umjetnou samo stoga to su nam jednako neshvatljive kao i mnogi Picassovi radovi, to pokazuje da ba i ne razumijemo modernu umjetnost a same psihike bolesnike ba i ne potujemo. Takvi ljudi zasluuju nae iskreno miljenje kao i svi drugi.

S druge strane, bilo je pokuaja da se poznate umjetnike razotkrije kao psihike bolesnike. Kao to sam upravo rekao, to ne bi nimalo promijenilo sud o njihovoj umjetnosti. Meutim, veinom je ionako rije tek o refleksu zavisti suludo ili glupo normalnih, koji najradije smatraju ludim svakoga tko nije tako prazan kao oni. Salvador Dal sa svojim fantastinim kompozicijama, Joseph Beuys sa svojom upadljivom odjeom, Andy Warhol sa svojom ekscentrinou svi oni sigurno nisu bili normalni, ali nisu zato automatski bili bolesni.

Koliko je uope vano je li neka iznimna osoba bolesna ili zdrava? Nazivanje nekoga bolesnim ili zdravim u velikoj mjeri ovisi o drutvenim konvencijama. ini se da smo danas manje tolerantni nego nekadanji ljudi, dakle, da smo skloniji neto osobito proglasiti bolesnim. Meutim, psihijatrija se ne smije staviti u slubu takve prakse. Dok itamo knjigu Johana Huizinge Jesen srednjega vijeka, uranjamo u fascinantno arenilo petnaestoga stoljea, u vrijeme ekscentrinih vladara i upadljivih dvorjana te puka koji prti od vitalnosti. Burleskne dvorske lude, seoske budale i ostali neobini likovi u obinom puku bili su zasluni to je normalnost obuhvaala irok spektar karaktera i obrazaca ponaanja. Tako je normalnost, dodue, bila irokogrudnija, ali istodobno vrlo krhka. Vladar ili neki drugi monik mogao je iznenada poludjeti i svi bi zbog toga patili.

3. Luaci i njihovi lijenici Kako je nastala psihijatrija?

Dakako da je i u ono vrijeme bilo psihikih bolesnika. Meutim, nisu ih tako doivljavali. Naime, psihijatrija jo uope nije bila izumljena. Stoga se vjerovalo da su psihiki bolesnici opsjednuti zlim duhovima ili su jednostavno obini zloinci te su se prema njima odnosili na odgovarajui nain. Neke od njih su na sajmovima izlagali javnom prijeziru. Jo su od 1807. pa sve do njegove smrti 1843. psihiki bolesnoga pjesnika Hlderlina drali zatvorenog kao ivotinju u njegovoj sobi u Tbingenu, unato svoj ljubaznosti njegovih stanodavaca.

Nije znanost prva prepoznala da su psihiki bolesnici zapravo ljudi koji pate, nego nekolovani kranski redovnici, koji su im odluili i pomoi. Tzv. aleksijanska braa u Belgiji, Nizozemskoj i sjevernoj

Njemakoj ve su se od sedamnaestoga stoljea nadalje brinula za takve ljude, primala ih u svoje kue i tako ih spaavali od ope poruge i progona. Tek puno kasnije, krajem osamnaestoga stoljea, psihike bolesnike otkrila je i znanost. Na slici izloenoj u Medicinskoj akademiji u Parizu na dramatian je nain prikazano kako francuski psihijatar Philippe Pinel psihike bolesnike oslobaa njihovih okova. Bilo je to godine 1793., u Parizu je buktjela revolucija, a Revolucionarno vijee upravo je imenovalo Pinela predstojnikom klinike Bictre. Uz mnogo bujne mate, taj se dogaaj kasnije pretvorio u mit o osnutku moderne psihijatrije. Ostaje otvoreno pitanje nije li se ve nekoliko godina ranije dogodio takav proboj na tom podruju. U svakom sluaju, znanost je tad odjednom otkrila psihike bolesnike. Nova je disciplina eksplodirala u devetnaestome stoljeu. Wilhelm Griesinger shvatio je da je mozak korijen svih zala: psihike bolesti su bolesti mozga. Poele su se graditi ustanove za lijeenje i njegu bolesnih. U ustanovama za lijeenje lijeila su se akutna stanja, dok su one za njegu sluile primjerenom zbrinjavanju kroninih bolesnika. Tad je to bio velik napredak. Klinike su preseljene izvan gradova, na zelene livade, jer se vjerovalo da svje zrak i odmor povoljno djeluju na bolesne. Dakako, to je dovelo do pucanja ionako krhkih drutvenih kontakata tih ljudi te su se javili psihiki poremeaji izazvani samim lijeenjem. Taj je fenomen kasnije nazvan hospitalizmom. Bolesnici su ukoeno stajali naokolo, stalno se odsutno njihali, a pokazivali su i druge neobine oblike ponaanja. U ustanovama su tako, dodue, zatitili psihike bolesnike od zanemarivanja, ali time su istodobno stvorili nove probleme.

Meutim, znanost je uistinu napredovala. Prije stotinjak godina njemaki je psihijatar Emil Kraepelin podijelio tzv. duevne bolesti u dvije skupine. S jedne strane nalazilo se izljeivo manino-depresivno ludilo, koje se javljalo u fazama, dok je s druge strane bila neizljeiva dementia praecox, kronino prijevremeno otupljivanje, kako je to nazivala drastina terminologija tadanje psihijatrije, a koje e Eugen Bleuler kasnije preimenovati u shizofreniju. Uvesti takvu podjelu u posvemanje arenilo razliitih vrsta ludila bio je velik napredak. Naime, pacijentu i njegovoj obitelji prognoza je imala odluujue znaenje. Temelj nove znanstvene discipline bio je postaviti dijagnozu ne samo na temelju laboratorijskih nalaza i razliitih mjerenja nego i pomou opisa udnovatih psihikih fenomena. Pria se da je jedan poznati psihijatar prolazio kroz svoju kliniku i klinikim pogledom dijagnosticirao: Ozdravit e nee ozdraviti. Kasnije je ve spomenuti Kurt Schneider definirao tzv.

prvorazredne simptome, ija je pojava jasan pokazatelj shizofrenije. Njemaki su psihijatri naposljetku cijeli svijet psihijatrije podijelili na tri skupine: 1. organske psihoze (krvarenja, tumori ili upale mozga), 2. endogene psihoze (klasine duevne bolesti, kako ih se neko nazivalo, a koje se dijele na manino-depresivan poremeaj i shizofreniju), te napokon 3. duevne varijacije, tj. psihopatije (bolesne varijante osobnosti neuroze, ovisnosti i drugi bolesni fenomeni koji se mogu razviti tijekom ivota). Izraz psihoza pritom je oznaavao psihiku bolest s konkretnim (1.) ili barem pretpostavljenim (2.) organskim uzrokom. Za razliku od toga, pojam neuroza odnosio se na poremeaj nastao tijekom ivota zbog odreenih psihikih uinaka. Stajalite psihoanalize je bilo da neuroze korijen ponajprije vuku iz nerazrijeenih konflikata nastalih u ranom djetinjstvu. Psihijatri na drugim govornim podrujima odluili su se za drukije podjele psihikih poremeaja. Amerikanci su, primjerice, uveli DSM (Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders).5 Zbog toga se rezultati psihijatrijskih istraivanje gotovo uope nisu mogli usporeivati na meunarodnoj razini. Naposljetku se pred petnaestak godina i na podruju srednje Europe etablirala deseta verzija Meunarodne klasifikacije bolesti (ICD-10), koju je uvela Svjetska zdravstvena organizacija. Ona odbija podjelu bolesti prema uzroku i prognozi te se koncentrira na prikaz vanjskih znaajki, koje se diljem svijeta vjerojatno mogu slino opisati.

4. Nesporazumi Zato dijagnoze nikad nisu istinite?

Iz svega toga jasno je da dijagnoze i klasifikacije zapravo uope nisu stvarne. Naravno da ne postoji shizofrenija, depresija, ovisnost. Postoje samo ljudi koji pate od razliitih fenomena, a dijagnoze su rijei koje su izmislili psihijatri kako bi na pravilan struan nain pomogli tim bolesnicima. Dijagnoze ukazuju na to koju terapiju primijeniti. Dakle, ako se susreete s ljudima koji pate od psihikih poremeaja, mirne due moete zaboraviti dijagnoze. Naime, ne postoje ni shizofrenici, depresivci, ovisnici. Rije je o vrlo razliitim dojmljivim ljudima koji privremeno ili dugoronije pate od odreenih neobinih fenomena svaki na drugaiji, posve osoban nain. Prema tome, dijagnoze se ne mogu tumaiti kao da su iva istina. One su tek vie-manje korisni opisi razliitih fenomena, a tako e biti predstavljene i u ovoj knjizi. Naposljetku, ne smijemo zaboraviti da su se u Njemakoj dijagnoze neko vrijeme brutalno zlorabile. Nisu vie sluile kako bi se bolesnima pomoglo, nego ih se dralo ivim istinama,

smrtno ozbiljnim istinama. Poistovjeivanje ljudi s njihovim dijagnozama je perverzija.

Nije se samo teorija psihijatrije promijenila tijekom proteklih desetljea. U praksi su psihiki bolesnici iz perifernih klinika vraeni u drutvo. Mnoge su velike umobolnice ukinute, a kronini psihiki bolesnici sada ive slobodno u obinim stanovima ili sustanarskim zajednicama. Glavno pravilo glasi: Pokuati s ambulantnim lijeenjem prije dnevnoga bolnikog (pacijent noi kod kue), s dnevnim bolnikim prije potpuno bolnikog. Tako danas pacijenti tek rijetko, u akutnoj krizi, moraju boraviti u bolnicama, u kojima su nekadanje velike bolesnike dvorane zamijenile obine, ugodne bolnike sobe. Postoje i moderni modeli alternativnoga stacionarnog lijeenja, koje karakteriziraju ustaljeniji meuljudski odnosi i vei mir nego to je to bio sluaj s klasinim bolnikim lijeenjem. Neko su psihiki bolesnici godinama boravili u umobolnicama. Danas pacijenti u njima prosjeno provedu tri do etiri tjedna! To moemo zahvaliti ponajprije injenici da sad svaki bolestan u svojoj blizini moe potraiti uinkovitu ambulantnu pomo, koja mu omoguuje da ostane u svome normalnom drutvenom okruenju. to je psihijatrijska pomo udaljenija, to su vei izgledi da e se bolesni osjeati kao jadnik koji sada mora potraiti velikog gurua psihijatrije. Takva je situacija kontraproduktivna za lijeenje pacijenta, a k tome i poniavajua. Stoga danas svako selo u Njemakoj ima nadlenu psihijatrijsku ustanovu koja je duna smjesta primiti svakoga psihikog bolesnika u akutnom stanju sa svoga gravitacijskog podruja te ga potom to prije otpustiti na dobro ambulantno lijeenje. Naime, najvanije je pitanje na psihijatriji, naravno: Kako da odem odavde? Odgovor: to bre!

Razvoj moderne psihijatrije psihikim je bolesnicima otvorio brojne mogunosti. To je dobro, ali krije i opasnosti. Naime, nismo li sigurni da je osoba bolesna, moramo pretpostaviti da je zdrava! Meutim, Svjetska zdravstvena organizacija svojom je starom, apsurdnom definicijom zdravlja uvelike pridonijela nerealistinoj, utopistikoj slici o njemu. Potpuno tjelesno, duevno i drutveno blagostanje, glasio je njezin dekret iz tih davnih vremena. To je, naravno, neostvarivo, a utopistiki pojmovi pozivaju na bezgranino oboavanje. Tako je nastala apsurdna religija zdravog ivota, iji poklonici ive preventivno kako bi na koncu umrli zdravi. Ta je religija zdravoga ivota odlian recept za nesreu. Jer, ako je zdravlje zapravo nemogue postii, svi se moraju osjeati nekako bolesno. Zdrav je samo onaj ovjek kojeg nisu dovoljno temeljito

pregledali, jednom je rekao neki ugledni internist. Karl Kraus bio je zloguki prorok: Najea bolest je dijagnoza. Kultu zdravlja koji tako hara naim drutvom moraju se othrvati upravo psihijatri jer imajui pred oima utopistiki ideal psihikoga zdravlja, nesreu mogu proizvoditi kao na tekuoj vrpci. Naravno da se svakom ovjeku moe ustanoviti nedostatak, moda ak i dva. Katkad je dovoljno bezazleno pitanje: Neto se smjekate, to potiskujete? da nekoga zbunite. uveni njemaki psihijatar Klaus Drner u ozbiljnim je dnevnim novinama pokuao procijeniti postotak Nijemaca kojima treba psihoterapija. Koliki je, dakle, postotak Nijemaca koji pate od tjeskobnih poremeaja, napadaja panike, poremeaja u prehrani, depresija, shizofrenija, ovisnosti, demencija itd.? Jednostavna je raunica pokazala: vie od 21 posto Nijemaca iziskuje psihijatrijsko lijeenje zbog toga nam trebaju imigranti!

Stoga mnoge alarmantne izvjetaje iz svijeta psihijatrije itam podijeljenih osjeaja. Svatko je zdrav dok mu se ne dokae da je bolestan. A zbog imperijalistikoga irenja carstva psihijatrije, koje sad obuhvaa i nekakve vie-manje banalne poremeaje raspoloenja, ljudima koji su uistinu bolesni oduzimaju se nune mogunosti lijeenja.

Posljednjih su godina smiljeni testovi kojima se i kod naizgled posve zdravih ljudi mogu utvrditi odreeni nedostaci. To moe biti zanimljivo sa znanstvenoga stajalita, u otkrivanju novih spoznaja. Meutim, drim da je osporavanje psihikoga zdravlja takvim ljudima etiki opravdano samo ako e iz tih studija proizii relevantne opcije lijeenja bolesti koje su doista prisutne. Isto vrijedi i za ranu dijagnostiku bolesti, koju promiu razliita podruja psihijatrije. To svoje duboko uvjerenje ovdje iznosim ponajprije imajui u vidu opise razliitih bolesti koji slijede.

Za privatni ivot psihijatara vrijedi pravilo: onaj tko po zavretku radnoga vremena ne moe svoje struno psihijatrijsko znanje ostaviti na radnome mjestu, nego i u privatnome ivotu veselo postavlja dijagnoze gdje god stigne, taj nije roen za psihijatra. Uskoro vie uope ne bi imao prijatelja. Osim toga, nepristojno je postavljati dijagnozu nekome tko od vas uope nije zatraio lijeniku pomo. A sad ozbiljno: obijesna ili cinina potraga za psihikim nedostacima kod zdravih ljudi nedostojna je ovjeka. To je zloporaba ljudi i psihijatrije.

Zadaa je psihijatrije pomoi uistinu bolesnim ljudima. Ona mora braniti prava pacijenata i ne smije postati sluga drutva koje se eli rijeiti

iritacija to mu ga stvaraju njegovi psihiki bolesnici. Umjesto toga, psihijatrija se mora truditi pomoi psihikim bolesnicima da sa svim svojim udnovatim osobinama i navikama ive usred toga drutva. Stoga ona mora dokazati svoju neovisnost: hoe li se dosljedno odupirati pritisku drutva da osobite i nezgodne ljude proglasi bolesnima? I drutvo mora pokazati svoj liberalan stav: hoe li ono doista pustiti sve svoje udnovate, neprilagoene lanove da slobodno hodaju naokolo? To se odnosi i na one koje bi se moglo lijeiti, ali koji to ne ele. Sve dok ne ugroavaju druge, a ni sami sebe, liberalno drutvo mora potovati njihovu odluku.

Vratimo se na pitanje je li u procjeni osobitih ljudi doista vano jesu li zdravi ili bolesni. I nakon stolje na to je pitanje i dalje teko odgovoriti, a svaki je odgovor ionako bespredmetan. Ekscentrini zdravi ljudi, ali i psihiki bolesnici mogu drutvu prenijeti impuls nadahnua, mogu fascinirati i pridonijeti napretku ovjeanstva. Samo je to vano u odavanju poasti povijesnim linostima. A ako je jedini smisao dijagnoze odreivanje odgovarajue terapije, postavljanje dijagnoza mrtvima ionako nije od neke koristi.

II. Koga lijeiti?

1. Mali svijet psihijatrije Moj mozak i ja

Svime o emu sam upravo govorio uveliko smo ograniili podruje djelovanja psihijatrije. Tek vrlo mali broj posebnih ljudi koje tijekom ivota susretnemo tu svoju posebnost duguju bolesti.

a) to je dobro u loemu? O izgledima za izljeenje

Dakako, ovjek se lecne kad uje da netko neto duguje bolesti. Meutim, injenica je da ak i teke psihike bolesti, uz one mune, imaju i dobre strane. Mnogi pacijenti dugo nakon ozdravljenja svoju bolesnu fazu doivljavaju kao pozitivnu prekretnicu u ivotu. Oni ne idealiziraju svoju bolest, za to ionako nema potrebe, ali svrstavaju je u pustolovne djelie svoga ivotnog puta, koji su ih doveli i do mnogih vanih spoznaja. Zvui banalno, ali osoba koja je ve jednom pretrpjela iznenadnu fazu depresije vie nikad ne moe nepripremljena zapasti u novu. Moda e ak tijekom svijetlih faza ivota ivjeti zahvalnije i intenzivnije od osobe koja je uvijek

bila zdrava, kojoj cijeli ivot protjee u istoj mutnoj svjetlosti. Osoba koja je u napadu shizofrenije doivjela slune halucinacije osjetila je ivot intenzitetom koji je teko nadmaiti. To je patnja, ali postoje ljudi koji je ak shvaaju i prihvaaju kao obogaivanje njihova ivota