Mario Vargas Ljosa

7/28/2019 Mario Vargas Ljosa

1/10

Mario Vargas Ljosa-govor na dobijanju

Nobela

Nauio sam da itam kada sam imao pet godina. To je najznaajnija stvar koja mi se uivotu desila. Bezmalo sedamdeset godina kasnije jasno se sjeam kako je ta magija,prenoenje rei iz knjige u slike, obogatilo moj ivot, probijajui granice vremena iprostora i omoguivi mi da putujem s kapetanom Nemom dvadeset hiljada milja ispodmora, da se borim s d'Artanjanom, Atosom, Portosom i Aramisom protiv spletki kojeugroavaju kraljicu u vremenima smutljivca Rieljea, ili da se vuem po mranimulicama Pariza, pretvoren u ana Valana, s gotovo beivotnim Marijusovim tijelom naleima.

itanje je pretvaralo san u ivot i ivot u san, i meni, tada jo djeaku, pribliavaloknjievni univerzum. Majka mi je priala da su prve stvari koje sam napisao bile nastavcipria koje sam itao jer mi je bilo ao da se zavre ili sam elio da im izmijenim kraj. Imoda sam upravo to radio cijelog ivota, a da nisam ni znao: produavao u vremenu,dok sam rastao, sazrijevao i stario, prie koje su moje djetinjstvo ispunile uzbuenjem iavanturama.

Volio bih da je moja majka sada ovdje, ena koja je do suza bila dirnuta dok je italapjesme Amada Nerva i Pabla Nerude, i djed Pedro, sa svojim velikim nosom i sjajnomelavom glavom, koji je hvalio moje stihove, i ika Lucho, koji me je tako zduno hrabrio

da se predam i duom i tijelom pisanju, uprkos tome to je knjievnost u to vrijeme i natom mjestu bijedno nagraivala svoje poklonike. Kroz cijeli ivot sam imao takve ljudepored sebe, ljude koji su me voljeli i ohrabrivali svojom vjerom kada bih ja posumnjao.Zahvaljujui njima, i zasigurno vlastitoj tvrdoglavosti i neto sree, mogao sam posvetitiveinu svog vremena strasti, poroku, udu pisanja, stvarajui paralelni ivot u kojemmoemo nai utoite od nevolje, ivot koji nevjerovatne stvari ini prirodnim, a prirodnenevjerovatnim, koji ureuje haos, uljepava runou, ovjekovjeuje trenutak, i pretvarasmrt u prolazni spektakl.

Nije bilo lako pisati prie. Pretvorene u rijei, ideje i slike bi izblijedjele. Kako ihoivjeti? Sreom, imao sam uitelje od kojih sam mogao uiti i iji primjer sam mogaoslijediti. Flober me je uio da je talenat nepopustljiva disciplina i veliko strpljene. Fokner,da forma pisanje i struktura izdie ili unitava temu. Martorel, Servantes, Dikens,Balzak, Tolstoj, Konrad, Tomas Man, da su opseg i ambicija jednako vani za jedanroman koliko i stilska vjetina i narativna strategija. Sartr, da su rijei djela, da roman,drama, ili esej koji se bave sadanjim trenutkom i boljim opcijama mogu izmijeniti tokistorije. Kami i Orvel, da je knjievnost bez morala nehumana, a Malro da su herojstvo iepovi mogui danas kao i u vrijeme Argonauta, Ilijade i Odiseje.

1


2/10

Kada bih u ovom govoru htio pomenuti sve pisce kojima dugujem neto, ili neto vie,njihove sjenke bi nas gurnule u mrak. Ima ih bezbroj. Pored toga to su mi otkrili tajnepripovjedakog zanata, obavezali su me da istraim bezdane dubine ovjeanstva, da sedivim herojskim djelima, i da se zgrozim nad divljatvom. Oni su mi bili najodanijiprijetelji, koji su udahnuli ivot u moj poziv i u ijim sam knjigama otkrio da postoji nada

ak i u najgorim okolnostima, da je ivot vrijedan trudan ako ni zbog ega drugog, ondamakar zbog toga to bez ivota ne bismo mogli itati ili smiljati prie.

Ponekad sam se pitao nije li je pisanje zapravo solipstistiki luksuz u zemljama kao to jemoja, gdje je bilo malo italaca, a toliko ljudi koji su bili siromani i nepismeni, tolikonepravde, i gdje je kultura bila privilegija nekolicine. Ove sumnje, meutim, nikada nisuutiale moj poziv, i uvijek sam nastavljao pisati ak i tokom perioda kada je zaraivanjeza ivot oduzimalo veinu mog vremena. Vjerujem da sam uinio pravu stvar, jer ako je,da bi knjievnost cvjetala, prvo neophodno da drutvo dostigne visoku kulturu, slobodu,prosperitet i pravdu, ona nikada ne bi ni postojala. Ali zahvaljujui knjievnosti, svijestikoju ona oblikuje, eljama i enjama koje ona inspirie, i naem razoarenju u realnost

kada se vratimo sa putovanja kroz prelijepu fantaziju, civilizacija je sada manje okrutnaod vremena kada su pripovjedai tek poinjali da humanizuju ivot svojim priama. Bilibismo gori nego to jesmo bez dobrih knjiga koje smo proitali, bili bismo veikonformisti, ne bismo bili tako nemirni, bili bismo posluniji, a kritiki duh, pokretarazvoja, ne bi ni postojao. Kao i pisanje, itanje je protest protiv manjkavosti ivota.Kada u fikciji traimo ono to nam nedostaje u ivotu, mi govorimo, bez potrebe da tokaemo ili ak da toga budemo svjesni, da ivot takav kakav jeste ne gasi nau e zaapsolutnim temeljem svega to nas ini ljudima i da treba da bude bolji. Miizmiljamo fikcije kako bi na neki nain ivjeli mnogim ivotima kojima bismo eljeli daivimo kada jedva da na raspolaganju imamo i ovaj jedan.

Bez fikcije, bili bismo manje svjesni znaaja slobode da bi se moglo ivjeti, pakla u kojise ivot pretvara kada ga gazi tiranin, ideologija ili religija. Neka se oni koji sumnjaju uto da nas knjievnost ne samo uranja u san o ljepoti i srei ve nam ukazuje na svakuvrstu represije, zapitaju zato se svi reimi odluni da kontroliu ponaanje graana odkolijevke do groba toliko plae knjievnosti da uspostavljaju sisteme cenzure kako bi jekontrolisali i budnim okom motre nezavisne pisce. Oni to ine jer znaju koliki je rizikdozvoliti mati da slobodno luta u knjigama, znaju kako fikcija moe biti subverzivnakada italac poredi slobodu koja je ini moguom i koja se u njoj uiva sa zatajom istrahom koji vrebaju u stvarnom ivotu. Htjeli oni to ili ne, svjesno ili nesvjesno, kadaizmiljaju prie, pisci podstiu nezadovoljstvo, demonstrirajui da je svijet loenapravljen i da je ivot fantazije bogatiji od ivota nae svakodnevnice. Ova injenica,ako pusti klicu u njihovom senzibilitetu i svijesti, ini graane teim za manipulisanje,manje spremnim da prihvate lai isljednika i tamniara koji bi htjeli da ih natjeraju davjeruju da iza reetaka vode sigurnije i bolje ivote.

Dobra knjievnost gradi mostove meu razliitim ljudima, i omoguavajui nam dauivamo, patimo ili budemo izneneeni, ujedinjuje nas pod jezicima, uvjerenjima,navikama, obiajima i predrasudama koje nas razdvajaju. Kada veliki bijeli kit povuekapetana Ahaba u more, srca italaca osjete strah na potpuno isti nain u Tokiju, Limi, ili

2


3/10

Timbuktu. Kada Ema Bovari proguta arsenik, kada se Ana Karenjina baci pod voz, kadase ilijen Sorel popne na vjeala, drhtaj jednako prome itaoca koji vjeruje u Budu,Konfuija, Hrista, Alaha, ili je agnostik, nosi sako i kravatu, jalaba, kimono, ilibombachas. Knjievnost stvara bratstvo meu razliitim ljudima i rui brane koje sumeu mukarcima i enama podigli neznanje, ideologije, religije, jezici ili glupost.

Poto svaki period ima svoje strahote, nae doba je doba fanatika, terorista samoubica,drevne vrste koja je uvjerena da ubijanjem zasluuje raj, da krv nevinih pere kolektivneuvrede, ispravlja nepravde, i namee istinu umjesto pogrenih uvjerenja. Svaki dan, iromsvijeta, nebrojene rtve padnu od ruke onih koji vjeruju da posjeduju apsolutne istine. Sapadom totalitarnih reima, vjerovali smo da e zavladati zajedniki ivot, mir,pluralizam, i ljudska prava i da e svijet ostaviti u prolosti holokauste, genocide,invazije, i ratove za istrebljenje. Nita od toga se nije desilo. Novi oblici varvarizmacvjetaju, voeni fanatizmom, i napretkom u proizvodnji oruja za masovno unitenje. Nemoemo previdjeti injenicu da bilo koja aica zaluenih osvetnika moe jednog danaizazvati nuklearnu kataklizmu. Moramo ih onemoguiti, suprotstaviti im se i poraziti ih.

Njih nema mnogo, iako njihovi zloini gromoglasno odjekuju irom planete i none morekoje oni uzrokuju nas preplavljuju strahom. Ne smijemo dozvoliti da nas zastrae oni kojiele da nam oduzmu slobodu koju smo sticali tokom duge istorije civilizacije. Hajde dabranimo liberalnu demokratiju koja, sa svim svojim ogranienjima, i dalje znai politikipluralizam, koegzistenciju, toleranciju, ljudska prava, uvaavanje kritike, legalnost,slobodne izbore, smjenu vlasti, sve to nas je izvlailo iz divljatva i vodilo nas blie iako to nikad neemo dostii lijepom, savrenom ivotu koji je izumila knjievnost,onom koji moemo zasluiti samo tako to emo ga izmisliti, napisati ili proitati.Suprotstavljajui se krvoednim fanaticima mi branimo nae pravo da sanjamo i daostvarimo nae snove.

U mladosti sam, kao mnogi pisci moje generacije, bio marksista i vjerovao sam da bisocijalizam bio lijek za eksploataciju i socijalnu nepravdu koji su postajali sve izraenijiu mojoj zemlji, Latinskoj Americi, i u ostalim zemljama Treeg svijeta. Moje razoarenjeu etatizam i kolektivizam i moje preobraenje u demokratu i liberala to nastojim biti je bilo dugo i teko i odigralo se sporo, kao posljedica epizoda poput pretvaranjakubanske revolucije, u vezi s kojom sam isprva bio entuzijastian, u autoritarni vertikalnimodel Sovjetskog Saveza; svjedoenja disidenata koji su uspjeli da se provuku krozograde od bodljikave ice i pobjegnu iz gulaga; invazije na ehoslovaku od stranenacija Varavskog pakta; i zbog mislilaca poput Rejmonda Arona, an Fransoa Revela,Isaije Berlina, i Karla Popera, kojima dugujem svoju reevaluaciju demokratske kulture iotvorenih drutava. Ovi uitelji su bili primjer lucidnosti i galantne hrabrosti kada seinilo da je inteligencija Zapada, kao rezultat frivolnosti ili oportunizma, podlegla inimasovjetskog socijalizma ili, jo gore, krvavom vjetijem piru kineske kulturne revolucije.

Kao djeak sam sanjao da jednog dana odem u Pariz jer sam, oaran francuskomknjievnou, vjerovao da bi mi, da ivim tamo i udiem vazduh koji su udisali Balzak,Stendhal, Bodler, i Prust, to pomoglo da postanem pravi pisac, i da u ako ne napustimPeru biti kvazi-pisac koji pie samo vikendom i praznicima. Istina je da dugujemFrancuskoj i njenoj kulturi nezaboravne lekcije, na primjer da je knjievnost poziv isto

3


4/10

koliko i disciplina, rad i upornost. Tamo sam ivio dok su Sartr i Kami jo bili ivi ipisali, u vrijeme Joneska, Beketa, otkria Brehtovog teatra i filmova Ingmara Bergmana,pozorita National Populaire ana Vilara i Odon an-Lui Baroa, Nouvelle Vague iNouveau Roman i govora, divnih literarnih djela, Andr Malroa, i onog to je moda bilonajvei pozorini spektakl u Evropi u to vrijeme, pres konferencija i olimpijskih gromova

Generala de Gola. Ali moda sam najzahvalniji Francuskoj na otkriu Latinske Amerike.Tamo sam nauio da je Peru dio iroke zajednice ujedinjene istorijom, geografijom,drutvenim i politikim problemima, specifinim nainom ivota, i prelijepim jezikomkojim se govori i pie. I upravo tih godina je proizvodio novu, snanu knjievnost. Tamosam itao Borhesa, Oktavija Paza, Kortazara, Garsiju Markeza, Fuentesa, KabreraInfantea, Rulfa, Onetija, Karpentijera, Edvardsa, Donosa, i mnoge druge ija djela surevolucionalizovala narativu na panskom jeziku, i zahvaljujui kojima su Evropa i dobardio svijeta otkrili da Latinska Amerika nije samo kontinent prevrata, operetskih despota,bradatih gerila, mambe i a-a-a ve i ideja, umjetnikih formi i literarnih fantazija kojesu nadilazile specifinosti i govorile univerzalnim jezikom.

Od tog vremena pa do danas, ne bez posrtanja i greaka, Latinska Amerika jenapredovala iako je, kao to je Csar Vallejo rekao u svojoj pjesmi, Hay, hermanos,muchsimo que hacer [Brao, jo uvijek ima puno da se radi]. Imamo manje manjediktatorskih reima nego ranije, samo Kuba i njen imenovani nasljednik, Venecuela, ineke pseudo populistike demokratije kao one u Boliviji i Nikaragvi. Ali u drugimdijelovima kontinenta demokratija funkcionie, podrana irokim narodnimkonsenzusom, i po prvi put u naoj istoriji, kao u Brazilu, ileu, Urugvaju, Peruu,Kolumbiji i Dominikanskoj Republici, Meksiku, i gotovo cijeloj Centralnoj Americi,imamo i desnicu i ljevicu koje potuju legalitet, slobodu kritike, izbore, i smjenu vlasti.To je ispravan put, i ako ostane na njemu, izbori se sa zloudnom korupcijom i nastaviintegraciju sa svijetom, Latinska Amerika e konano prestati biti kontinent budunosti ipostae kontinent sadanjosti.Nikada se nisam osjeao kao stranac u Evropi, niti bilo gdje drugo. U svim mjestima ukojima sam ivio, u Parizu, Londonu, Barseloni, Madridu, Berlinu, Vaingtonu,Njujorku, Brazilu, ili Dominikanskoj Republici, osjeao sam se kao kod kue. Uvijek bihnaao kutak gdje sam mogao ivjeti u miru, raditi, uiti, gajiti snove, i nalaziti prijetelje,dobre knjige za itanje i teme za pisanje. Ne ini mi se da sam time to sam nehoticepostao graanin svijeta oslabio svoje korijene, svoju vezu sa vlastitom zemljom, jer da jetako, moje peruansko iskustvo ne bi nastavilo da me hrani kao pisca i ne bi se uvijekjavljalo u mojim priama ak i kada se ini da su se one desile daleko od Perua. Upravosuprotno, ja vjerujem da je to to sam tako dugo ivio van zemlje u kojoj sam roenuvrstilo tu vezu, dodajui joj lucidniju perspektivu, i nostalgiju koja moe razluitiizmeu bitnog i nebitnog i koja odrava sjeanja ivim. Ljubav prema zemlji gdje siroen ne smije biti obavezna, ve kao i svaka druga ljubav mora biti spontan in srca, kaoonaj koji sjedinjuje ljubavnike, roditelje i djecu i prijatelje.

Ja nosim Peru duboko u sebi jer sam tu roen, odrastao, tu sam formiran i doivioiskustva djetinjstva i mladosti koja su oblikovala moju linost i moj poziv, i tamo samvolio, mrzio, uivao, patio i sanjao. Ono to se tamo desi vie me pogaa, pokree ifrustrira nego neto to se desi bilo gdje drugo. Ja to nisam elio ili nametnuo sebi; to je

4


5/10

jednostavno tako. Neki sunarodnici su me optuili da sam izdajnik i zamalo sam izgubiodravljanstvo kada sam, tokom posljednjeg diktatorskog reima, traio od demokratskihvlada svijeta da kazne reim diplomatskim i ekonomskim sankcijama, kao to sam uvijekinio sa diktatorskim reimima svih vrsta, bilo da se radilo o Pinoeu, Fidelu Castru,Talibanima u Afganistanu, Imamima u Iranu, aparthejdu u Junoj Africi, uniformisanim

satrapima u Burmi (koja se sada zove Mijanmar). I opet bih to uinio sutra kada bi nekasudbina to nehtjedne, a Peruanci to ne dozvole Peru opet bio rtva prevrata koji biponitio nau krhku demokratiju. To nije bila impulsivna, emotivna reakcija ozlojeenogovjeka, kako su neka piskarala napisala, naviknuti da sude o drugima iz ugla vlastitenebitnosti. Taj in je bio u skladu sa mojim ubjeenjem da diktatorski reim predstavljaapsolutno zlo za zemlju, izvor brutalnosti i korupcije i dubokih rana kojima treba dugo dazarastu, da truje budunost nacije, i stvara tetne navike koje traju generacijama i odlaudemokratsku rekonstrukciju. Zbog toga se protiv diktatorskih reima mora boriti bezoklijevanja, svim raspoloivim sredstvima, ukljuujui ekonomske sankcije. Tuno je todemokratske vlade, umjesto da budu primjer tako to e se boriti za zajedniki cilj saonima koji se hrabro suprotstavljaju diktatorskom reimu koji trpe, esto stanu ne na

njihovu stranu, ve na stranu njihovih muiteljima. Ti hrabri ljudi, koji se bore za svojuslobodu, se takoe bore za nau.

Moj sunarodnik, Jos Mara Arguedas, nazvao je Peru zemljom svake krvi. Nevjerujem da ga ni jedna formula bolje definie: to smo mi i to je ono to svi Peruanci noseu sebi, svialo nam se to ili ne: ukupnost tradicija, rasa, uvjerenja i kultura koja proistieiz nae etiri kljune take. Ponosan sam to se osjeam nasljednikom prehispanskihkultura koje su proizvele tekstil i perjane odore Nazca Paracas i mohikansku ili keramikuInka koja je izloena u najboljim svjetskim muzejima, gradilaca Mau Piu, Gran Chim,

Chan Chan, Kuelap, Sipn, grobalja La Bruja i El Sol i La Luna, i panaca koji su, usvojim vreama za sedlom, maevima i konjima, donijeli u Peru Grku, Rim,judeohriansku tradiciju, renesansu, Servantesa, Quevedo, i Gngora, i grubi jezikKastilje zaslaen Andima. A sa panijom je dola Afrika sa svojom snagom, svojommuzikom, i ivom matom, da obogate peruansku heterogenost. Ako samo maloistraimo, otkrivamo da je Peru, kao Borhesov Alef, cijeli svijet u malom. Kakvaizvanredna privilegija za zemlju da nema jedan identitet jer ih ima sve!

Osvajanje Amerike je bilo okrutno i nasilno, kao sva osvajanja, naravno, i to trebakritikovati, ali, kada kritikujemo, ne smijemo zaboraviti da su oni koji su poinili pljakui zloine bili, najveim dijelom, nai pradjedovi i ukundjedovi, panci koji su doli u

Ameriku i usvojili ameriki nain ivota, a ne oni koji su ostali u svojoj zemlji. Takvakritika, da bi bili pravedni, treba da bude samokritika. Jer kada smo dobili nezavisnost odpanije prije dvije stotine godina, oni koji su preuzeli vlast u bivim kolonijama, umjestoda oslobode Indijance i isprave stare nepravde, nastavili su da ih eksploatiu sa jednakompohlepom i okrutnou kao i osvajai i, u nekim zemljama, da ih unitavaju i istrebljuju.Hajde da to kaemo sasvim jasno: tokom dva vijeka, emancipacija domicilnogstanovnitva je bila iskljuivo naa odgovornost, i mi je nismo ispunili. To je i daljenerijeeno pitanje u cijeloj Latinskoj Americi. Nema ni jednog jedinog izuzetka za ovu

5


6/10

bruku i sramotu.

Ja volim paniju koliko i Peru, i moj dug njoj je velik koliko i moja zahvalnost. Da nijepanije, nikada ne bih dospio na ovaj podijum ili postao poznat pisac i moda bih, kaotoliko nesretnih kolega pisaca, lutao u limbu pisaca bez sree, izdavaa, nagrada ili

italaca, koje e slabe li utjehe jednog dana moda otkriti budui narataji. Sve mojeknjige su objavljene u paniji gdje sam dobio prekomjerno priznanje i prijatelje kao tosu Carlos Barral, Carmen Balcells, i toliki drugi su bili ushieni to moje prie imajuitaoce. panija mi je dodijelila drugo dravljanstvo kada samo umalo izgubio svoje.Nikada nisam osjetio ni najmanju nekompatibilnost izmeu toga to sam Peruanac i toimam panski paso, jer sam uvijek osjeao da su panija i Peru dvije strane istognovia, ne samo u mojoj malenkosti ve u esencijalnim stvarima kao to su istorija, jeziki kultura.

Od svih godina koje sam proivio na panskom tlu, kao najbrilijantnijih se sjeam onihpet koje sam proveo u voljenoj Barseloni ranih sedamdesetih. Frankov diktatorski reim

je jo uvijek bio na vlasti, ali tada je ve bio na izmaku, a naroito na polju kulture,nemoan da odri raniju kontrolu. Pojavljivale su se pukotine i otvarale su se rupe kojecenzori nisu mogli zakrpiti, i kroz koje je pansko drutvo apsorbovalo nove ideje, knjige,struje misli, i umjetnike vrijednosti i forme do tada zabranjene kao subverzivne. Nijedan grad nije bolje iskoristio taj poetak otvaranja ili doivio slino uzbuenje na svimpoljima ideja i kreativnosti od Barselone. Barselona je postala glavni grad kulturepanije, mjesto u kojem ste morali biti da biste udahnuli iekivanje dolazee slobode. I,na neki nain, ona je takoe bila glavni grad kulture Latinske Amerike zbog velikog brojaslikara, pisaca, izdavaa i umjetnika iz zemalja Latinske Amerike koji su se ili doselili uBarselonu ili su putovali tamo i nazad: to je bio grad u kojem si morao biti ako si elio dabude pjesnik, romanopisac, slikar ili kompozitor u nae vrijeme. Za mene su to bilenezaboravne godine solidarnosti, prijateljstva, planova i plodnog intelektualnog rada. Kaoprije toga Pariz, Barselona je postala Vavilonska kula, kosmopolitski, univerzalni gradgdje je bilo stimulativno ivjeti i raditi i gdje su se, po prvi put od vremena graanskograta, panski i latinoameriki pisci mijeali i bratimili, priznajui jedni druge kaoposjednike iste tradicije, ujedinjene u zajednikom poduhvatu i neminovnosti: krajdiktatorskog reima je bio izvjestan, a u demokratskoj paniji, kultura e biti glavniprotagonist.

Iako se sve nije ba tako odigralo, panski prelaz sa diktatorskog reima na demokratijuje jedna od najboljih pria modernog doba, primjer kako se, kada prevlada razum, apolitiki protivnici ostave po strani sektarijanizam radi opteg dobra, mogu desiti udesnestvari kao u romanima maginog realizma. panski prelaz sa autoritarnosti na slobodu, odnerazvijenosti do prosperiteta, od kontrasta i nejednakosti karakteristinih za privredutreeg svijeta do zemlje srednje klase, njena integracija u Evropu i njeno usvajanje usvega nekoliko godina demokratske kulture, je zapanjilo cijeli svijet i ubrzalomodernizaciju panije. Bilo je dirljivo i pouno za mene to sam ovo iskusio iz blizine,ponekad i iznutra. arko sam se nadao da nacionalizam, neizljeiva bolest modernogsvijeta i panije takoe, nee upropastiti ovu sretnu priu.

6


7/10

Prezirem svaki oblik nacionalizma, tu provincijsku ideologiju - ili, bolje reeno, religijukoja je kratkovida, iskljuiva, koja skrauje intelektualni horizont i gaji u svojimnjedrima etnike i rasistike predrasude, jer sluajnu okolnost mjesta roenja pretvara unajviu vrijednost, u moralnu i ontoloku povlasticu. Kao i religija, nacionalizam je jedanod uzroka najgorih krvoprolia u istoriji, poput onih u svjetskim ratovima i sadanjeg

prolijevanja krvi na Bliskom Istoku. Nita kao nacionalizam nije toliko doprinijelobalkanizaciji Latinske Amerike i krvarenju u besmislenim sukobima i sporovima terasipanju astronomskih sredstava za kupovinu oruja umjesto da se grade kole,biblioteke i bolnice.

No ne smije se brkati nacionalizam onih zaslijepljenih i njihovo odbacivanje "drugog",to uvijek sije nasilje, sa patriotizmom, zdravim i plemenitim, s ljubavlju prema zemlji ukojoj smo se rodili, gdje su ivjeli nai preci i gdje su se zaeli nai snovi, gdje su nampejzai poznati, sa dragim biima i dogaajima koji su postali vane uspomene i naititovi protiv samoe. Domovina nisu zastave, ni himne, ni nepobitni govori o herojimasimbolima, nego aica mjesta i osoba koje nastanjuju nae sjeanje preplavljujui ga

melankolijom, toplim osjeajem da, bez obzira gdje se nalazili, uvijek postoji ognjite nakoje se moemo vratiti.

Peru je za mene Arequipa, grad u kojem sam roen, ali u kojem nikad nisam ivio, kojisam upoznao kroz sjeanja i enje moje majke, djeda i bake, ujaka i tetki, jer je mojacijelo porodino pleme, kao to Arequepeos imaju obiaj, uvijek nosilo Bijeli Grad sasobom u svojim seobama. To je Piura u pustinji, gdje sam otkrio da rode ne donose bebena svijet ve ih parovi prave inei neuvene stvari, koje su smrtni grijeh.To je akademijaSan Miguel i pozorite Varieties gdje sam prvi put vidio kratko djelo koje sam napisaoizvedeno na sceni. To je oak ulica Diego Ferr i Coln, u naselju Miraflores u Limi koje smo zvali sretno naselje gdje sam iz bermuda preao u dugake pantalone,zapalio svoju prvu cigaretu, nauio plesati, zaljubio se i otvorio svoje srce djevojkama.To su pranjave, pulsirajue prostorije redakcije novina La Crnica, gdje sam se, saesnaest godina, poeo baviti novinarstvom, zanatom kojim sam se, zajedno saknjievnou, bavio gotovo cijeli ivot i koji je, kao i knjige, uinio da proivim vie, daupoznam svijet bolje, i da upoznam ljude odsvakuda iz svih slojeva drutva, odlineljude, dobre, loe i odurne ljude. To je vojna akademija Leoncio Prado, gdje sam saznaoda Peru nije malo utvrenje srednje klase gdje sam do tada ivio, ograen i zatien, vevelika, drevna, okrutna, nejednaka zemlja, potresana svim vrstama socijalnih oluja. To supodzemne elije Cahuide gdje smo, sa aicom San Marcos studenata, pripremalisvjetsku revoluciju. Peru su i moji prijatelji u Mirovnom pokretu sa kojima smo trigodine, usred bombardovanja, zamraenja, i teroristikih ubistava, radili na odbranidemokratije i kulture slobode.

Peru je Patricia, moja roaka prastog nosa i vrstog karaktera kojom sam bio dovoljnosretan da se oenim prije etrdeset pet godina i koja jo uvijek trpi manije, nervoze inapade bijesa koji mi pomau da piem. Bez nje bi moj ivot davno nestao uturbulentnom tornadu, a Alvaro, Gonzalo, Morgana i estoro unuadi koji produuju naepostojanje i unose radost u njega ne bi se rodili. Ona radi sve i to radi dobro. Ona rjeavaprobleme, upravlja budetom, unosi red u haos, dri podalje novinare i nametljivce, brani

7


8/10

moje vrijeme, odluuje o sastancima i putovanjima, pakuje i raspakuje kofere, i toliko jevelikoduna da ak i kada misli da me kritikuje, zapravo mi daje najvei kompliment:Mario, jedino u emu si dobar je pisanje.

Da se vratimo knjievnosti. Raj djetinjstva nije knjievni mit za mene ve stvarnost koju

sam doivio i uivao u velikoj porodinoj kui sa tri dvorita u Cochabamba, gdje sam sesa roacima i kolskim prijateljima igrao Tarzana, i u pokrajini Piura, gdje su se slijepimievi gnijezdili na tavanu, neujne sjenke koje su punile zvjezdane noi te vrele zemljemisterijom. Tih godina, pisanje je bilo igra koju je moja porodica hvalila, netoarmantno za ta sam dobijao aplauz, kao njihov unuk, neak, sin bez oca, jer je moj otacumro i otiao u raj. On je bio je visok, zgodan mukarac u uniformi mornarice ija jefotografija krasila moj noni ormari, kojoj sam se molio i koju sam ljubio prije odlaskana spavanje. Jednog jutra u Piuranu mislim da se jo nisam oporavio od toga majkami je otkrila da je taj gospodin zapravo iv. I da emo ba tog dana ii da ivimo s njim uLimu. Imao sam 11 godina, i od tog trenutka sve se promijenilo. Izgubio sam djejunevinost i otkrio usamljenost, autoritet, ivot odraslih, i strah. Spas sam nalazio u itanju,

itanju dobrih knjiga, bjeanju u svijet gdje je ivot bio slavan, intenzivan, avantura zaavanturom, gdje sam ponovo mogao biti slobodan i sretan. I u pisanju, potajnom, kaoneko ko se predaje groznom poroku, zabranjenoj strasti. Knjievnost je prestala biti igra.Postala je nain da se oduprem nevolji, bila je protest, pobuna, bijeg od nepodnoljivog,razlog da ivim. Od tada, kad god se osjeam obeshrabreno ili potiteno, na rubu oaja,predavanje duom i tijelom svom pripovjedakom radu predstavlja svjetlo na krajutunela, dasku koja brodolomnika nosi ka obali.

Iako je pisanje veoma teak i mukotrpan posao, i mada kao svaki pisac ponekad osjeamblokadu, sunu sezonu mate, nita nije toliko doprinijelo da uivam u ivotu kao mjesecii godine provedeni na pisanju prie, od nesigurnih poetaka, slike sauvane u sjeanju,doivljenog iskustva koje postaje nemir, entuzijazam, sanjarenje koje se zatim zametne uprojekat i odluku da se uzbudljivi oblak fantoma pokua pretvoriti u priu. Pisanje jenain ivota, kazao je Flober. Jeste, apsolutno, nain ivota sa iluzijama i radou ivatrom koja baca iskre u tvojoj glavi, borba sa neuhvatljivim rijeima dok ih ne savlada,istraivanje irokog svijeta, kao lovac koji traga za eljenim plijenom kako bi nahranioembrionsku fikciju i utaio nezasiti apetit svake prie koja kako raste eli da progutasvaku drugu priu. Kada roman dobije oblik i pone da ivi vlastitim ivotom, salikovima koji se kreu, ine, osjeaju i zahtijevaju potovanje i uvaavanje, kojima vienije mogue proizvoljno nametati ponaanje ili im oduzeti njihovu slobodnu volju bez daih ubijete, bez da pria izgubi mo da ubijedi to je iskustvo koje me i dalje oarava kaoi prvi put, potpuno i vrtoglavo kao voenje ljubavi sa enom koju volite danima,sedmicama, mjesecima, bez prestanka.

Kada govorimo o fikciji, dosta sam priao o romanu a veoma malo o pozoritu, drugojnajistaknutijoj formi. To je velika nepravda, naravno. Pozorite je bilo moja prva ljubav,od kada sam, kao adolescent, gledao Smrt trgovakog putnika, Artura Milera, u pozorituSegura u Limi, predstavu koja me fascinirala i ubrzala moje pisanje drame sa Inkama. Daje tada postojala pozorina scena u Limi 1950-ih, ja bih bio dramski pisac, a neromanopisac. Nije je bilo, i zbog toga sam se vie okrenuo pripovijedanju. Ali moja

8


9/10

ljubav prema pozoritu nije nikada prestala; ona je kunjala, sklupana pod sjenkomromana, kao iskuenje i nostalgija, naroito kad god bih pogledao neku sjajnu predstavu.Kasnih sedamdesetih, ivot stogodinjakinje, pra-tetke Mama, koja je u svojim zadnjimdanima odbacila stvarnost koja ju je okruivala kako bi nala utoite u sjeanju i fikciji,inspirisao je priu. I osjeao sam, proroanski, da je to pria za pozorite, da bi samo na

sceni ona mogla dobiti ivotnost i rasko uspjene fikcije. Napisao sam je sa nesigurnimuzbuenjem poetnika i toliko sam uivao gledajui je na sceni sa Normom Aleandro uglavnoj ulozi da sam se od tada, izmeu romana i eseja, nekoliko puta vraao drami. Imoram dodati, nikada nisam pomiljao da u se sa sedamdeset godina popeti (ili boljereeno doteturati) na pozornicu da glumim. Ta opasna avantura mi je omoguila da poprvi put na svojoj koi iskusim kako je udesno za nekoga ko je proveo ivot piuifikciju da utjelovi na nekoliko sati lik iz mate, da proivi fikciju pred publikom. Nikadaneu moi dovoljno zahvaliti dragim prijateljima reiseru Joan Oll i glumici AitanaSnchez Gijn, to su me ohrabili da podijelim sa njima to fantastino iskustvo (uprkospanici koja ga je pratila).

Knjievnost je varljiva predstava ivota koja nam, pak, pomae da ga bolje razumijemo,da se orijentiemo u lavirintu u kom se raamo, kroz koji prolazimo i u kome umiremo.Ona nas spasava od nedaa i frustracija koje nam donosi stvarni ivot i zahvaljujui njojuspijevamo da deifrujemo, barem djelimino, hijeroglif koji egzistencija predstavlja zaveinu ljudi, naroito nas koji gajimo vie sumnji nego izvjesnosti, i ispoljavamo svojuzbunjenost pred temama kao to su transcendencija, sudbina pojedinca i grupe, dua,smisao ili besmisao istorije, ono to je iznad i izvan racionalnog saznanja.

Oduvijek sam fasciniran zamiljao neizvjesne okolnosti u kojima su nai preci koji suse jo uvijek jedva razlikovali od ivotinja, jezik koji im je omoguavao da komunicirajujedni sa drugima tek roen u peinama, oko vatre, u noima punim prijeteih opasnostiod munja, gromova, urliuih zvijeri, poeli da izmiljaju i pripovijedaju prie. To je biokljuni trenutak u naoj sudbini, jer u tim krugovima primitivnih stvorenja zaokupljenihglasom i matom pripovjedaa, poela je civilizacija, dugi put koji e nas postepenohumanizovati i dovesti nas do toga da izumimo nezavisnog pojedinca, da ga odvojimo odplemena, da izumimo nauku, umjetnost, zakon, slobodu i da istraimo najskrivenije kutkeprirode, ljudskog tijela, svemira, da putujemo do zvijezda. Te prie, basne, mitovi,legende koje su odzvanjale po prvi put kao nova muzika pred sluaocima koji su se plailimisterija i opasnosti svijeta u kojem je sve bilo nepoznato i prijetee, mora da supredstavljale trenutke oputanja za one duhove koji su uvijek bili na oprezu, za koje jepostojati znailo jesti, nalaziti sklonite od nepogoda, ubijati i mnoiti se. Od vremenakada su poeli da sanjaju kolektivno, da dijele snove, podstaknute od strane pripovjedaa,prestali su da budu vezani za pokretnu traku opstanka, vrtlog brutalnih zadataka, i njihovivot je postao san, zadovoljstvo, fantazija, i revolucionarni plan: osloboditi se izzatoenitva i promijeniti i poboljati, borba da se zadovolje elje i ambicije koje supokretale zamiljene ivote u njima, i znatielja da se rijee misterije koje su ispunjavalenjihovo okruenje.

Ovaj neprekidni proces je obogaen kada je izumljeno pismo i kada su se prie mogle nesamo sluati, ve i itati, dobijajui trajnost koju im knjievnost podaruje. Zbog toga se

9


10/10

ovo mora neprekidno ponavljati dok nove generacije ne budu ubijeene u to: fikcija jevie od zabave, vie od intelektualne vjebe koja otri senzibilitet i budi kritiki duh. Toje apsolutna neophodnost kako bi civilizacija nastavila da postoji, obnavljajui i uvajuiu nama ono najbolje ljudsko. Da se ne vratimo divljatvu izolovanosti i da se ivot nesvede na pragmatizam specijalista koji vide stvari u dubinu ali ignoriu ono to okruuje

te stvari, to im prethodi ili nakon njih slijedi. Tako da nam se ne desi da mi postanemosluge i robovi maina koje smo izumili da nama slue. I poto bi svijet bez knjievnostibio svijet bez elja ili ideala ili drskosti, svijet automata kojima je oduzeto ono to ljudezaista ini ljudima: sposobnost da izaemo iz sebe i uemo u drugog, u druge, izvajaneglinom naih snova.

Od peine do nebodera, od tapa do oruja masovnog razaranja, od tautolokog ivota uplemenu do ere globalizacije, knjievne fikcije su uveale ljudska iskustva, spreavajuinas da utonemo u letargiju, u samoivost, u rezignaciju.

Nita nije unijelo toliko nemira i pokrenulo nau matu i nae elje kao izmiljeni ivot

koji, zahvaljujui knjievnosti, dodajemo ovom koji imamo, tako da moemo bitiprotagonisti velikih avantura, velikih strasti koje nam stvarni ivot nikada nee dati. Laiknjievnosti postaju istine preko nas, italaca, transformisanih, zaraenih enjom i,krivicom fikcije, vjeno propituju osrednju stvarnost. arolija, kada nam knjievnostnudi nadu da emo imati ono to nemamo, pristajui na tu nemoguu egzistenciju gdjekao paganski bogovi osjeamo smrtnost i vjenost u isto vrijeme, to u na duh unosinekonformizam i pobunu, stoji iza svih herojskih djela koja su doprinijela smanjenjunasilja u ljudskim odnosima. Smanjenju nasilja, ne njegovom kraju. Jer naa pria e,sreom, uvijek biti nedovrena. Zbog toga moramo nastaviti da sanjamo, itamo i piemo,jer je to najbolji nain koji smo pronali da ublaimo nau smrtnost, da pobijedimokoroziju vremena, i da nemogue uinimo moguim.

10

Documents

Mario Vargas Ljosa