2

Mario VargasLlosa

Pripovjedačpriča

El hablador 1987.

3

PROLOG

SREDINOM 1958. godine prvi sam put otputovao u peruansku prašumu. Tamo, u jednojkolibi na jezeru Yarina, u Pucallpi, slušao sam dvoje američkih lingvista, bračni par Sneil,kako pričaju o pripovjedačima priča Machiguengama. Otada, slika tih primitivnihpripovjedača koji obilaze šume prenoseći priče od sela do sela, održavajući na životuzajednicu koja bi se bez pupčane vrpce tih priča, zbog udaljenosti i loših veza, rascjepkala iraspršila, opsjedala me iz dana u dan prisilivši me da izmislim priču o njima. Učinio sam tomnogo godina poslije, nakon što sam pročitao mnogobrojna svjedočanstva folklorista,etnologa i dominikanskih misionara i nakon što sam posjetio, u području visokog i srednjegUrubamba, sela samih Machiguenga. Pripovjedač priča je, naravno, roman, odnosno priča ukojoj preteže mašta nad pamćenjem. Ali sve reference na mitologiju, navade i običaje tezajednice, tako tragično zlostavljane tijekom cijele njihove povijesti, temelji se na naizgledobjektivnim izvorima.

MARIO VARGAS LLOSAMadrid, 8. listopada 2007.

Luisu Llosi Ureti, u njegovoj tišini,i Kenkitsatatsirira Machiguengama

4

I.

DOŠAO SAM U FIRENCU ne bih li zaboravio na neko vrijeme Peru i Peruance, a dogodilose da mi je nesretna zemlja izišla u susret tog jutra na najneočekivaniji način. Posjetio samrekonstruiranu Danteovu kuću, crkvu Svetog Martina od Vescova i uličicu gdje legenda kažeda je prvi put vidio Beatrice, kad me u prolazu Santa Margherita jedan izlog nagnao dazastanem: lukovi, strijele, izrezbareno veslo, vrč s geometrijskim crtežima i manekenska lutkaodjevena u indijansku košulju od divljeg pamuka. Ali zapravo su mi tri ili četiri fotografijevratile, odjednom, miris peruanske šume. Široke rijeke, visoka drveća, krhki kanui, slabašnekolibe na balvanima i rasadišta s muškarcima i ženama, polunagim i oslikanim šarama, zurilisu u mene sa sjajnih snimki.

Naravno, ušao sam. S osjećajem neobičnog golicanja, i s predosjećajem da ću učinitiglupost, izlažući se riziku da zbog kakve trivijalne znatiželje upropastim tako dobro isplaniranprojekt, koji je do sada tekao besprijekorno - čitanja Dantea i Machiavellija i proučavanjarenesansnog slikarstva tijekom nekoliko mjeseci, u potpunoj samoći - i da se izložim jednomod onih diskretnih krvoprolića koja, s vremena na vrijeme, preokrenu moj život naglavačke.Ali, naravno, ušao sam.

- Galerija je bila minijaturna. Tek jedna soba spuštenog stropa, u koju su, da bi se mogleizložiti sve fotografije, dodali dva panoa, također pretrpana slikama s obiju strana. Nekamršava djevojka, s naočalima, koja je sjedila iza nekog stolića, pogleda me. Da li bi se moglapogledati izložba I nativi dellaforesta amazzonica?

- Certo. Avanti, avanti.Nije bilo predmeta u unutrašnjosti galerije, samo fotografije, barem njih pedesetak, većina

njih prilično velikih dimenzija. Ispod njih nije bilo nikakvih tumačenja, ali netko je, moždabaš Gabriele Malfatti, napisao na dva papira objašnjenje da su fotografije snimljene tijekomdvotjednog putovanja po amazonskom području okruga Cuzco i Madre de Dios, naperuanskom istoku. Umjetnik je odlučio opisati, „bez demagogije i esteticizma”, svakodnevniživot jednog plemena koje je, još do prije nekoliko godina, živjelo gotovo bez dodira scivilizacijom, raštrkano u jedinice od jedne do dvije obitelji. Tek u naše doba počeli su seokupljati na tim mjestima koja je izložba dokumentirala, ali mnoga su još uvijek ostala ušumama. Naziv plemena bio je potpuno kasteljaniziran: Machiguenge.

Fotografije su prilično dobro prikazivale Malfattijevu namjeru. Moglo se vidjetiMachiguenge kako bacaju harpun s obale, ili kako se poluskriveni u grmlju pripremaju bacitiluk na ronsoco ili huangana; na nekim su fotografijama skupljali juku na majušnimrasadištima razbacanima oko njihovih blistavih sela - možda prvih u njihovoj dugoj povijesti -ili su plijevili šumu mačetama i prepletali palmino lišće da bi natkrilili svoje nastambe. Jednaje skupina žena plela hasure i košare: druga je pripremala krune umećući upadljivo perjepapagaja i guacamaya u drveno prstenje. Na nekim su fotografijama minuciozno ukrašavalilica i tijela s tinkturom od arnike ili su ložili vatru, sušili kožu, fermentirali juku za pripremumasata u posudama u obliku kanua. Na fotografijama se lijepo moglo vidjeti koliko su sićušnibili usred toga golemog neba, vode i vegetacije koji su ih okruživali, njihov krhki i skromanživot, njihovu izoliranost, arhaičnost, nježnost. Bila je to istina: bez demagogije i esteticizma.

Ovo što ću reći nije naknadno izmišljeno niti je lažno sjećanje. Siguran sam da samprelazio s jedne na drugu fotografiju s osjećajem koji se u određenom trenutku pretvorio utjeskobu. Što ti je? Što bi mogao prepoznati na tim slikama što bi opravdalo takvu tjeskobu?

Već sam na prvim fotografijama prepoznao čistine na kojima se uzdižu mjesta Nueva Luzi Nuevo Mundo - nije prošlo ni tri godine otkako sam bio tamo - i čak, ugledavši panoramuovog drugoga, odjednom se prisjetih osjećaja katastrofe s kojim sam proživio akrobatskoslijetanje koje smo doživjeli tamo, tog jutra, u Cessni Instituta za jezik, izbjegavajući djecuMachiguenga. Također, učinilo mi se da prepoznajem neka lica muškaraca i žena s kojimasam, uz pomoć G. Schneila, razgovarao. A u to više nije bilo sumnje kad sam na drugojjednoj fotografiji ugledao, istog takvoga napuhnutog trbuha i istih živahnih očiju kakve samčuvao u sjećanju, dječaka ustiju i nosa izjedenog bolešću uta. Pokazivao je u kameru, s istomnevinošću i prirodnošću kojom je pokazivao i nama, taj otvor zubiju, nepca i krajnika zbog

5

kojih je izgledao poput tajanstvene zvijeri.Fotografija koju sam očekivao da ću ugledati od časa kad sam ušao u galeriju, pojavila se

među posljednjima. Na prvi pogled moglo se zamijetiti kako je ta zajednica muškaraca i ženakoji su sjedili u krugu, na amazonski način - nalik orijentalnom sjedenju: prekriženih,horizontalno savijenih nogu, leđa u uspravnom položaju - i okupanih nestajućom svjetlošćusumraka koji se pretvarao u noć, bila hipnotički koncentrirana. Njihova nepokretnost bila jeapsolutna. Sva lica okretala su se, poput polumjera kakve kružnice, prema središnjoj točki,muškoj silueti koja je, stojeći u srcu skupa Machiguenga, magnetski okrenuta prema njoj,govorila, gestikulirajući rukama. Osjetih hladnoću po leđima. Pomislih: „Kako je uspio tajMalfatti da mu dopuste, kako je uspio da...?” Spustih se, približih lice tik uz fotografiju.Gledao sam je, mirisao, unoseći se u nju očima i maštom, sve dok ne primijetih da djevojka izgalerije ustaje od svoga stola i prilazi mi, uznemirena.

Pokušavajući se umiriti, upitah jesu li fotografije na prodaju. Ne, misli da nisu na prodaju.Vlasništvo su Izdavačke kuće Rizzoli. Objavit će knjigu s tim fotografijama, čini se. Zamolihje da me poveže s fotografom. Nije moguće, nažalost:

- Il signore Gabriele Malfatti e morto.Preminuo je. Od neke groznice. Od nekoga virusa koji je zaradio u tim šumama, forse.

Jadnik! Bio je modni fotograf, radio je za Vogue, za Homo, za takve časopise fotografirajućimanekenke, namještaj, nakit, odjeću. Proveo je život snivajući da će učiniti nešto drukčije,osobnije, poput tog putovanja u Amazonu. A kad je naposljetku to mogao učiniti i kad su mutrebali objaviti knjigu s njegovim radom, umro je! A sad, le dispiaceva, ali vrijeme je zapranzo i mora zatvoriti.

Zahvalih joj. Prije no što sam izišao da se još jednom suočim s čudima Firence i hordamaturista, bacih još jedan pogled na fotografiju. Da. Nema sumnje. Pripovjedač priča.

II.

SAÚL ZURATAS imao je tamnoljubičasti madež, boje octa, koji mu je prekrivao cijeludesnu stranu lica, i riđu kuštravu kosu poput struna iz metle. Madež nije poštivao uho ni usneni nos na koje se također širio poput kakve venozne otekline. Bio je to najružniji mladić nasvijetu, a također i najsimpatičniji i dobričina. Nisam upoznao nikoga tko bi na početkuostavljao dojam tako otvorene osobe poput njega, bez ikakve himbe, velikodušne i izazitoinstinktivne, nikoga tko bi pokazao takvu jednostavnost i plemenitost koje su bile konstanta unjegovu ponašanju. Upoznao sam ga kad smo polagali prijemne ispite na sveučilištu i bili smoprilično dobri prijatelji - u onoj mjeri u kojoj se može biti prijatelj arhanđelu - osobito na prvedvije godine, koje smo zajedno proveli na Filozofskom fakultetu. Kad sam ga upoznaoupozorio me, umirući od smijeha, pokazujući na madež:

- Zovu me Mascarita, prijatelju. Ne možeš pogoditi zašto.Tim smo ga nadimkom i mi oslovljavali, u San Marcosu.Rodio se u Talari i bio je prijatelj sa svima. Riječi i izrazi iz uličnoga žargona izvirali su

iz svake rečenice koju bi izgovorio, šaleći se čak i u svojim privatnim razgovorima. Njegov jeproblem, govorio bi, u tome što je njegov otac previše zaradio na trgovini tamo u selu, tolikoda je jednoga dana odlučio preseliti se u Limu. A otkad su došli u glavni grad, stari seokrenuo judaizmu. Nije bio jako pobožan tamo u piurskoj luci, koliko se Saúl mogaoprisjetiti. Ponekad bi ga vidio kako čita Bibliju, to da, ali nikada nije pokušao uvjeritiMascaritu da pripada drugoj rasi i drugoj religiji od onih kojima je pripadala seoska mladež.Ovdje u Limi, međutim, bilo je drukčije. Kakve li nevolje! Dječje bolesti pod stare dane. Ili,bolje rečeno, Abrahamova i Mojsijeva religija. Nevjerojatno! Mi smo srećkovići kao katolici.Katolička vjera prava je šala, pola sata na misi svake nedjelje i pričest svakog prvog petka umjesecu, što bi začas došlo. On, naprotiv, morao je svake subote boraviti u sinagogi, sate isate, suzdržavajući se da ne zijeva i hineći kako ga zanimaju rabinove propovijedi - kojeuopće nije razumio - da ne bi razočarao svojega oca koji je, uostalom, bio star i dobrodušan.Da mu je Mascarita rekao kako već jako dugo ne vjeruje u Boga te da mu, ukratko, to što

6

pripada izabranom narodu ne znači ništa, jadni don Salomón bi posve klonuo.Upoznao sam don Salomóna nedugo nakon mog povratka sa Saúlom, jedne nedjelje. On

me pozvao na ručak. Kuća se nalazila u Breñi, iza Colegio La Salle, u jednoj mirnojpoprečnoj ulici koja je izlazila iz avenije Arica. Bio je to taman stan, prepun starog namještajai s jednim brbljavim papagajem kafkijanskog imena i prezimena, koji je cijelo vrijemeponavljao Saúlov nadimak: „Mascarita! Mascarita!”. Otac i sin živjeli su sami, s jednomslužavkom koja je došla s njima iz Talare i, osim što im je kuhala, pomagala je don Salamonuu trgovini kućnim potrepštinama koju je otvorio u Limi. „Ova od metalne mrežice sašestokrakom zvijezdom, prijatelju, zove se Zvijezda prema Davidovoj zvijezdi, razumiješ li?”

Dojmili su me se ljubav i pažnja koju je Mascarita pokazivao prema svojem ocu,pogrbljenom starcu, neobrijanom, koji je vukao stopala, deformirana izbočenim jagodicamaprstiju u velikim cipelama koje su sličile rimskim koturnama. Govorio je španjolski s jakimruskim ili poljskim naglaskom bez obzira što, reče mi, već više od dvadeset godina živi uPeruu. Izgledao je lukavo i simpatično: „Ја, kad sam bio mladić, želio sam biti cirkuskiakrobat na trapezu, ali život se pobrinuo da postanem trgovčić, vidite Vi kakvog li samorazočaranja.” Je li Saúl njegov jedini sin? Jest, to mu je sin jedinac.

A Mascaritina majka? Umrla je dvije godine nakon što se obitelj preselila u Limu.Čovječe, kakva nesreća, ako je suditi prema toj fotografiji tvoja je mama tada bila jako mlada,zar ne Saúl? Jest, bila je. Naravno, sjedne je strane jasno daje Mascarita bio žalostan zbognjezine smrti. Ali, s druge, za njih je možda bilo bolje da napusti ovaj svijet. Jer njegova jejadna majka strašno patila u Limi. Dao mi je znak da se približim utišavši glas (nepotrebnamjera opreza, jer smo ostavili don Salamona u dubokom snu u jednoj stolici za njihanje ublagovaonici, a mi smo razgovarali u sobi):

- Moja je mama bila kreolka iz Talare s kojom se stari oženio nedugo nakon što je došaokao izbjeglica. Čini se da su živjeli kao nevjenčani par, sve dok se ja nisam rodio. Tek su setada vjenčali. Možeš li zamisliti što znači za jednog Židova oženiti kršćanku, ono što zovemogojom? Ne, ne možeš to ni zamisliti.

Tamo u Talari to uopće nije bilo bitno, jer su obje mjesne židovske obitelji bilepoluasimilirane u lokalno društvo. Ali, nakon što se preselila u Limu, Saúlova majka naišla jena brojne probleme. Jako joj je nedostajala njezina zemlja, od vrućine i vedroga neba, suncakoje je sjalo cijele godine, sve do njezinih rođaka i prijatelja. S druge strane, židovskazajednica u Limi nikada je nije prihvatila, bez obzira što je ona, da bi ugodila don Salomónu,prošla obredno kupanje u mikvi i prošla rabinovu poduku kako bi ispunila sve rituale zakonverziju. Zapravo - i Saúl mi nestašno namigne - zajednica je nije prihvaćala ne toliko štoje goj, koliko zato što je kreolka iz Talare, jednostavna žena bez obrazovanja, koja jedva značitati. Jer Židovi u Limi postali su građani, prijatelju.

Govorio mi je to bez imalo prijekora ili dramatičnosti, mirno prihvaćajući nešto što se,kako se čini, nije moglo dogoditi drukčije. „Ја i moja majka slagali smo se kao prst i nokat. Niona se nije željela dosađivati u sinagogi pa bismo se, a da don Salamon to ne primijeti, kakobi nam te religiozne subote prošle što brže, igrali krišom уап-кеп-ро. Na daljinu. Ona bi sjelau prvi red na galeriji, a ja dolje, s muškarcima. Istovremeno bismo gestikulirali i ponekad binas obuzeli napadi smijeha, koji bi plašili pobožne.” Odnio ju je galopirajući rak, u nekolikotjedana. A od njezine smrti don Salomónu se svijet srušio.

- Taj starac kojega si vidio ovdje kako spava siestu bio je prije dvije godine zdrav čovjek,pun energije i ljubavi prema životu. Smrt moje majke ga je dotukla.

Saúl se upisao na San Marcos, da studira pravo, da bi ugodio don Salomónu. Zbog njega,počeo mu je pomagati u La Estrelli, koja je zadavala velike glavobolje njegovu ocu izahtijevala od njega veće napore od onih koji su primjereni njegovim godinama. Ali donSalomón je bio odlučan. Saúl nikada neće raditi s mušterijama. Saúl neće biti trgovac poputnjega.

- Ali zašto, tata? Bojiš li se da ću ti s ovim licem otjerati kupce? - govorio bi mi glasnosmijući se. Istina je da sada, kad bi mogao zaraditi koji dinar, don Salomón želi da obiteljpostane važna. Već vidi kako se prezime Zuratas spominje u diplomaciji ili u parlamentu. Kvragu!

7

Učiniti slavnim obiteljsko prezime, baveći se liberalnim zanimanjem, bilo je nešto što niSaúla nije pretjerano oduševljavalo. Što ga je zanimalo u životu? Zacijelo to još uvijek nijeznao. Otkrivao je to tih mjeseci i godina koji su bili mjeseci i godine našega prijateljstva,pedesetih godina, u tom Peruu koji je prolazio - dok smo Mascarita, ja, naša generacija,postajali odrasli ljudi - od lažnog mira diktature generala Odrija prema nesigurnostima inovostima demokratskog režima, koji se ponovno rodio 1956. godine, dok smo Saúl i ja bilina trećoj godini.

U to doba, nema nikakve sumnje, već je bio otkrio što ga zanima u životu. Ne na munjevitnačin, niti sa sigurnošću koja dolazi s godinama, ali u svakom slučaju nevjerojatni mehanizamveć je bio u pogonu, tjerajući ga čas u jednom čas u drugom smjeru, iscrtavajući taj labirint ukoji će Mascarita ući da iz njega više nikada ne iziđe. Godine 1956. studirao je etnologiju,istodobno kad i pravo, i bio je nekoliko puta u prašumi. Je Ii već tada osjećao tu opčinjenostkojom su ga začarali ljudi iz šume i netaknuta priroda, primitivne majušne kulture, raspršenepo gorovitim brežuljcima planinskog ruba i amazonske nizine? Je li u njemu već tada goijelata solidarna vatra proplamtjela nejasno iz dubine njegove osobnosti za te naše sunarodnjakekoji su od pradavnih vremena živjeli tamo, koje se progonilo i s kojima se suosjećalo, međuširokim i sporim rijekama, s urođeničkim krpama i tetovažama, koji su obožavali duhovedrveća, zmiju, oblak i munju? Da, već je počelo sve to. A ja sam to shvatio nakon onogincidenta na bilijaru, koji se dogodio dvije ili tri godine nakon što smo se upoznali.

Išli bismo ponekad između dvaju sveučilišnih predavanja odigrati partiju bilijara u jednutrošnu salu, koja je bila i kantina, u četvrti Azangaro. Hodajući po ulici sa Saúlom, otkrilibiste koliko je nelagodan morao biti njegov život, zbog neuljudnosti i zlobeljudi. Okretali bise ili bi se zaustavljali pred njim da ga bolje pogledaju, i razrogačili bi oči ne prikrivajućičuđenje ili odvratnost koje im je izazivalo njegovo lice, a nerijetko su mu, posebno djeca, idobacivali gluposti. Činilo da to njega ne smeta; na bezobrazluke bi uvijek reagirao nekomšaljivom primjedbom. Incident, kad smo ušli u dvoranu za bilijar, nije izazvao on, nego ja,koji nemam nikakvih sličnosti s arhanđelom.

Pijanac je pio za šankom. Čim nas je vidio krenuo nam je u susret, teturajući, i zaustaviose pred Saúlom, s rukama na bokovima:

- Kurva, kakvo čudovište! Iz kojeg si zoološkog vrta pobjegao, čuješ li?- Iz kojega, prijatelju? Pa iz jedinoga koji postoji u Barranku - uzvrati mu Mascarita. -

Požuriš li, naći ćeš otvoren moj kavez.I pokuša proći. Ali pijanac ispruži ruke prema njemu zaustavivši ga pokretom ruke, poput

djece kad lažu majci.- Ti nećeš ući, čudovište - odjednom se naljuti. - S tim licem, ne bi smio izići na ulicu,

plašiš ljude.- Ali to je jedino lice koje imam, što hoćeš - nasmija mu se Saúl. - Pusti nas da pređemo i

nemoj gnjaviti.Ja, tada, izgubih strpljenje. Zgrabih pijanca za rever i htjedoh ga tući. Bilo je pokušaja

tučnjave, komešanja, naguravanja, i Mascarita i ja morali smo otići ne odigravši partiju.Sljedeći dan primih od njega poklon, s nekoliko redaka. Bila je to bijela koščica u obliku

romba, izrezbarena s nekoliko geometrijskih likova boje ciglice koja je vukla prema oker boji.Likovi su predstavljali dva paralelna labirinta, sastavljena od pruga različiih veličina, koje subile raspoređene na identičnim razmacima, one manje kao da se skrivaju iza velikih. Unjegovu pisamcetu, vedrome i zagonetnome, pisalo je ovako nešto:

Prijatelju:Neka ti ova magična koščica smiri duh pa da prestaneš tući jadne pijance. Kost je

tapirova i crtež nije nikakva besmislica kakvom se čini, primitivni crtež, nego simboličannatpis. Izdiktirao ga je Morenanchiite, gospodar gromova, jednom tigru, a ovaj jednomevraču, mojem prijatelju iz prašume u Alto Pichu. Pomisliš li da su ovi simboli riječni virovi ilidvije u kolut uvijene boe koje drijemaju siestu, možda si i u pravu. Ali, predstavljaju prijesvega poredak koji vlada svijetom. Onaj kojega svlada bijes iskrivi ove linije i one uvrnute nemogu pridržavati Zemlju. Ne želiš valjda da se život tvojom krivnjom raspadne i da se vratimoprvobitnom kaosu iz kojega su nas izvadili, nakratko, Tasurinchi, bog dobra, i Kientibakori,

8

bog zla, zar ne, prijatelju? Zato se nemoj više ljutiti, a ponajmanje zbog mene. U svakomslučaju, hvala.

Ćao,Saúl.

Zamolih ga da mi još kaže koju priču o gromu, tigru, iskrivljenim linijama, Tasurinchiju iKientibakoriju, i zadržah se čitavog popodneva u njegovoj kući u Breni, zabavljen, slušajućiga kako priča o vjerovanjima i običajima jednog plemena raspršenog po šumama Cuzca iMadre de Dios.

Ležao sam na njegovu krevetu, a on je sjedio na škrinji, sa svojim papagajem na ramenu.Životinja mu je grickala obojene vlasi i često bi ga prekidala svojim zapovjedničkimkreštanjem: „Mascarita!” „Tiho, Gregor Samsa”, umirivao bi ga.

Crteži na njihovu priboru i košuljama, tetovaže na licima i tijelima, nisu hir ni dekoracija,prijatelju. To je šifrirano pismo, koje sadrži tajno ime osoba i svete formule ne bi li sepredmeti zaštitili od propadanja i uroka koji bi, preko njih, mogli stići do njihovih vlasnika.Crteže je izdiktiralo jedno bradato i bučno božanstvo, Morenanchiste, gospodar groma, koji jes vrha brijega, usred oluje, priopćio poruku tigru. Ovaj ju je prenio vraču ili šamanu tijekom„vrtoglavice” od ayahuaske, onih halucinogenih stabljika čiji pripravci su se pili tijekom svihurođeničkih ceremonija. Taj vrač iz Alto Picha - „mudar, zapravo, vještac, kažem čarobnjakda me razumiješ” - podučio ga je filozofiji koja je omogućila plemenu da preživi do danas.Najvažniji za njih bijaše mir. Nikada se ne utopiti u čaši vode niti u poplavi. Trebalo jesuzdržati svaki strastveni ispad, jer postoji zlokobna podudarnost između duha čovjeka iduhova prirode pa žestoka promjena u čovjeku izaziva katastrofu u prirodi.

- Nečije pretvaranje može dovesti do poplave rijeke, a ubojstvo, do toga da munja spaliselo. Možda je za sudar ekspresnog vlaka na aveniji Arequipa, jutros, kriv tvoj jučerašnjiudarac pijanca. Ne grize li te savjest?

Ostadoh iznenađen njegovim znanjem o plemenu. A još više kad primijetih simpatiju kojaje obilato nadilazila to znanje. Govorio je o tim Indijancima, o njihovim običajima imitovima, o njihovu krajoliku i bogovima, s pobožnim poštovanjem s kojim sam ja pričao oSartreu, Malrauxu i Faulkneru, mojim omiljenim piscima te godine. Čak ni o njegovuobožavanom Kafki nisam ga čuo da govori s toliko osjećaja.

Već sam tada trebao posumnjati da Saúl nikada neće biti odvjetnik, kao i to da je njegovozanimanje za Indijance Amazonije nešto više od „etnološkog” interesa. Ne profesionalniinteres, tehnički, nego mnogo intimniji, iako nimalo jednostavan za odrediti. Nešto višeemotivno nego racionalno, sigurno, čin ljubavi prije negoli intelektualna znatiželja, ili negolitaj pustolovni apetit koji se, čini se, ugnijezdio u pozivu tolikih njegovih kolega s Odsjeka zaetnologiju. Saúlovo ponašanje prema njegovoj novoj karijeri, njegova posvećenost svijetuAmazonije, bili su često motiv nagađanja među nama, njegovim prijateljima i kolegama, udvorištu Filozofskog fakulteta na San Marcosu.

Je li doznao don Salomón da Saúl studira etnologiju ili je vjerovao kako se posvetiostudiju prava? Istina, iako je Mascarita još uvijek bio upisan na Pravni fakultet, potpuno jezanemarivao nastavu. S iznimkom Kafke, a osobito Preobrazbe, koju je nebrojeno putaiznova čitao i gotovo u potpunosti zapamtio, sve njegove lektire bile su sada antropološke.Sjećam se njegove preneraženosti time koliko je malo napisano o plemenima, njegovihprosvjeda zbog teškoća na koje je nailazio u konzultiranju te zbog bibliografije raspršene useparatima i časopisima koji nisu uvijek stizali na San Marcos ili u Nacionalnu knjižnicu.

Sve je započelo, ispričao mi je jednom prigodom, putovanjem u Quillabambu tijekomnacionalnog praznika. Otišao je tamo па poziv jednog bratučeda njegove majke, ujaka ratara,koji je u ove zemlje emigrirao iz Piure, a trgovao je drvom. Čovjek je otišao u šumu u potraziza drvetom mahagonija ili sandalovine, a indijanske drvosječe i seljaci radili su za njega.Mascarita se sprijateljio s tim urođenicima - od kojih je većina već bila prihvatila zapadnjačkistil života - koji su ga poveli sa sobom na njihove ekspedicije i smjestili ga u svoje taboreuzduž cijele prostrane regije koju je oplahivala Alto llrubamba, Alto Madre de Dios i njihovepritoke. Cijele noći mi je pripovijedao, oduševljeno, što je njemu značio prelazak na splavi

9

preko riječnog prolaza Mainique, gdje je llrumbamba, stisnuta između dvaju gorskih lanacaKordiljera, postajala labirint brzaca i virova.

- Strah nekih radnika je toliki da ih moraju privezati za splavi, kao što rade s kravama,kako bi se spustili niz riječni prolaz. Ne možeš ni zamisliti što to znači, prijatelju!

Neki španjolski misionar, iz Dominikanske misije u Quillabambi, pokazao mu jetajanstvene petroglife rasute po tome području, hranio se majmunima, kornjačama i strašno senapio pića od juke.

- Domoroci u regiji vjeruju da je u riječnom prolazu Mainique započeo svijet. I kunem tise da se na tome mjestu osjeti sveti dah, nešto neodređeno od čega se naježiš. Ne možeš nizamisliti što je to, prijatelju! Nevjerojatno!

Iskustvo je imalo posljedice koje nitko nije mogao predvidjeti. Čak ni on sam, siguransam.

Vratio se u Quillabambu za Božić i proveo tamo cijelo ljeto. Vratio se za praznike usrpnju i sljedećeg prosinca. Svaki put kad bi u San Marcosu bio štrajk, čak i tek nekolikodana, otisnuo bi se prema šumi u bilo čemu: u autobusu, vlaku, kombiju, omnibusu. Vraćao bise s tih putovanja ushićen i razgovorljiv, očiju blistavih od divljenja prema blagu koje jeotkrio. Sve ga je tamo zanimalo i pretjerano oduševljavalo. Primjerice, to što je upoznaolegendarnog Fidela Pereiru. Sin jednog bijelca iz Cuzca i jedne Machiguenge bio je mješavinafeudalnog gospodara i domorodačkog poglavice. U posljednjoj trećini 19. stoljeća neki čovjekiz Cuzca, iz dobre obitelji, bježeći od pravde otišao je u prašumu, gdje su ga Machiguengeprihvatili. Oženio se jednom ženom iz plemena. Njegov sin, Fidel, živio je između dvijukultura, ponašajući se kao bijelac među bijelcima i Machiguenga među Machiguengama.Imao je nekoliko zakonitih žena, mnoštvo priležnica, kćeri i sinova koje je slao na plantažekave i indijanske farme između Quillabambe i riječnog prijelaza Mainique, na kojima jeprisiljavao ljudi iz plemena da gotovo besplatno rade. Ali Mascarita je, usprkos tome, osjećaosvojevrsnu naklonost prema njemu:

- Iskorištava ih, naravno. Ali barem ih ne prezire. Poznaje temeljito njihovu kulturu iponosi se njome. A kad ih drugi žele uništiti, hrani ih.

U anegdotama koje mi je pričao, Saúlovo oduševljenje pridavalo je i najtrivijalnijojepizodi - plijevljenju šume ili pecanju ribe - junačke razmjere. Ali bio je to prije svega svijetIndijanaca, s njihovim elementarnim i skromnim načinom života, njihovim animizmom imagijom, ono što se činilo da gaje opčinjavalo. Sada znam da su Indijanci, čiji je jezik počeoučiti uz pomoć indijanskih učenika iz Dominikanske misije u Quillabambi - jedanput mi jeotpjevao neku tužnu i nerazumljivu pjesmu u kojoj je bilo puno ponavljanja, uz pratnju ritmatikve napunjene sjemenkama - bili Machiguenge. Sada znam da je te plakate s crtežima,prikazujući opasnosti od pecanja dinamitom, koje sam vidio na hrpi u njegovoj kući u Breni,napravio da bi ih razdijelio bijelcima i mješancima iz Alto Urubambe - sinovima, unucima,nećacima, bastardima i posincima Fidela Pereire - s namjerom da zaštiti vrste što suprehranjivale te iste Indijance koje će, četvrt stoljeća kasnije, fotografirati sada preminuliGabriele Malfatti.

Gledajući s vremenskim odmakom, znajući što mu se poslije dogodilo - često samrazmišljao o tome - mogu reći da je Saúl doživio konverziju. U kulturalnom pogledu, i moždatakođer, u religioznom. To je jedino konkretno iskustvo koje sam uspio primijetiti izbliza, ašto se činilo da podaruje smisao, materijalizira, ono što su nam redovnici u školi koju sampohađao željeli poručiti na satovima katekizma izrazima kao što su „primiti milost”, „bitiobdaren milošću”, „upasti u zamku milosti”. Od prvog kontakta s Amazonom, Mascarita jebio uhvaćen u duhovnu stupicu koja je od njega napravila drukčiju osobu. Ne samo zato jer gaje prestalo zanimati pravo i upisao se na etnologiju i zbog novog smjera njegovih lektira ukojima, osim Gregora Samse, nije preživio ni jedan književni lik, nego što se otada počeozanimati i počele su ga proganjati dvije teme koje će sljedećih godina postati njegova jedinatema razgovora: stanje amazonskih šuma u kojima su boravili.

- Postao si opsjednut, Mascarita. Više se s tobom ne može ni o čemu drugomerazgovarati.

- K vragu, u pravu si, prijatelju, nisi uspio od mene doći do riječi. Pričaj mi, ako želiš, o

10

Tolstoju, klasnim sukobima ili o viteškim romanima.- Nisi li malo pretjerao, Saúl?- Nisam, prijatelju, prije bi se moglo reći da mnogo toga nisam ni spomenuo. Kunem ti

se. Ono što rade u Amazoni pravi je zločin. Nema opravdanja, kako god okreneš. Vjeruj mi,čovječe, nemoj se smijati. Stavi se na njihovo mjesto, makar na jedan tren. Kamo još moguotići? Tjeraju ih s njihove zemlje već stoljećima, gone ih sve više u unutrašnjost, u kontinent.Nevjerojatno je da usprkos tolikim nevoljama još nisu nestali. I dalje su tamo, opiru se. Nezaslužuju li da im se skine šešir? Evo, opet ja po starom. Prebacio se na priču o Sartreu. - Onošto me ljuti jest to što nikoga nije ni najmanje strah onoga što se događa.

Zašto je njemu toliko stalo? U svakom slučaju, ne zbog političkih razloga. Mascariti sepolitika činila najnezanimljivijom stvari na svijetu. Kad smo razgovarali o politici primijetiobih da se on trudi držati te teme samo kako bi meni ugodio, jer sam ja, u to doba, gajiorevolucionarno oduševljenje i usredotočio se na čitanje Магха i razgovore o društvenimproizvodnim odnosima. Saúla su te teme zamarale jednako onoliko koliko i rabinovepropovijedi. A možda ne bi bilo točno ni reći da su ga te teme zanimale zbog nekog općegaetičkog razloga, zbog toga što bi položaj Indijanaca u prašumi odražavao društvene nepravdeu našoj zemlji, jer Saúl nije reagirao na isti način na druge očite nepravde, možda ih čak nijeni primjećivao. Primjerice, na položaj Indijanaca u Andama - kojih je bilo nekoliko milijunaumjesto nekoliko tisuća u Amazoni - ili na to kako su ih plaćali i kako su postupali Indijanciiz srednje i visoke klase prema svojim slugama.

Ne, radilo se samo o tome posebnom očitovanju neodgovornosti, neozbiljnosti i ljudskeokrutnosti, koje su se obrušile na ljude i drveće, životinje i prašumske rijeke, koje su iz meni(a možda i njemu) nekog nerazumljivog razloga, promijenile Saúla Zuratasa, istisnuvši mu izglave svaki drugi nemir i pretvarajući ga u čovjeka fiksnih ideja. Do te krajnosti da bih se, danije bio tako dobra osoba, tako velikodušan i uslužan, vjerojatno prestao družiti s njim. Jerzapravo je postao monoton.

Ponekad, kako bih vidio koliko je daleko spreman ići u razvijanju svojih argumenata, jabih ga provocirao. Što predlaže, naposljetku? Treba li se ostatak Perua, da ne bi mijenjalinačin života i vjerovanja plemena od kojih još mnoga žive kao u komenoa doba, odrećiiskorištavanja Amazonije? Treba li se šesnaest milijuna Peruanaca odreći prirodnih resursa tričetvrtine svojega teritorija da bi šezdeset ili osamdeset tisuća amazonskih Indijanaca mirnonastavilo odapinjati strijele jedni na druge, skidajući si glave i obožavajući udava? Trebamo liignorirati poljoprivredne, stočne i trgovačke mogućnosti te regije da bi etnolozi svijeta uživaliproučavajući uživo potlach, srodničke veze, rituale puberteta, braka, smrti, koje su ti ljudskikurioziteti obavljati, gotovo bez evolucije, još otprije stotinu godina? Ne, Mascarita, zemlja semora razvijati. Nije li Магх rekao da će radi napretka teći krv? Bez obzira koliko to tužnobilo, treba to prihvatiti. Nemamo alternativu. Ukoliko cijena razvoja i industrijalizacije zašesnaest milijuna Peruanaca znači da bi si tih nekoliko tisuća urođenika trebalo odrezati kosu,skinuti tetovaže i preobratiti se u mješance - ili da upotrijebim najomraženiju riječ etnologa:da se akulturiraju - tu nema izbora.

Mascarita se ne bi naljutio na mene, jer on se nikada ne bi ljutio ni zbog čega i ni na koga,a ne bi zauzimao niti nadmoćan, ili stav opraštam-ti-jer-ne-znaš-što-govoriš. Ali ja bih osjetio,kad bih ga tako izazivao, da je bio povrijeđen kao da sam nešto loše rekao o don SalamonuZuratasu. Prikrivao bi to savršeno, to svakako. Dostigao je već, možda, ideal Machiguenga danikada ne osjeća bijes kako paralelne linije koje pridržavaju svijet ne bi popustile. Nijeprihvaćao, inače, raspravljanje o ovome niti o bilo kojem drugom predmetu onako općenito, uideološkim terminima. Osjećao je urođeni otpor prema bilo kojem obliku apstraktnogizjašnjavanja. Problemi bi se uvijek postavljali pred njega na konkretan način: ono što je vidiosvojim očima i posljedice koje je svatko s imalo mozga u glavi mogao predvidjeti u nekojbudućnosti.

- Ribolov s eksplozivom, primjerice. Pretpostavlja se da je zabranjen. Ali pogledaj sad,prijatelju. Ne postoje rijeka niti tjesnac u čitavoj prašumi gdje gorštaci i viracochas - takozovu nas bijelce - ne bi uštedjeli vrijeme pecajući na veliko, s dinamitom. Uzalud troševrijeme! Možeš li zamisliti što to znači? Vrećice dinamita uništavaju danju i noću jata riba.

11

Vrste nestaju, prijatelju.Raspravljali smo za jednim stolom bara Palermo u Colmeni, ispijajući pivo. Vani je sjalo

sunce, užurbani ljudi, trošni automobili agresivnih sirena, a mi smo sjedili u zadimljenomprostoru, okruženi smradom pržene masti i urina koji su dopirali iz kafića u središtu Lime.

- A ribolov s otrovom, Mascarita? Nisu li ga možda izmislili Indijanci koji žive uplemenima? I oni uništavaju Amazoniju.

Rekoh mu to ne bih li ga izazvao da istrese tešku artiljeriju po meni. I osuo je paljbu,naravno. Bilo je to prijetvorno, himbeno. Pecali su služeći se mamcima, ali u tjesnacima iliriječnim rukavcima i u lokvama koje ostaju na otocima kad se voda povuče. I samo u nekimrazdobljima u godini. Nikada u periodima mriještenja, koje su jako dobro poznavali. U tim biperiodima pecali s mrežama, harpunima i smicalicama, ili s golim rukama, ne bi to mogaopovjerovati svojim očima, prijatelju. Naprotiv, kreolci su koristili mamce tijekom cijelegodine, bilo gdje. Otrovana voda tisuće i tisuće puta, desetljećima. Primjećujem li to? Nesamo što su uništavali ikru u vrijeme mriještenja, nego su također su izazivali trulež korijenadrveća i bilja na obalama.

Da li ih idealizira? Siguran sam da je tako. A, također, možda i bez namjere,preuveličavao je katastrofe kako bi osnažio svoje argumente. Ali očito je da je Mascaritasuosjećao s otrovanim jajašcima srdela i somova, i s ribama uništenima eksplozivom ribara izLoreta, Madre de Diosa, San Martina ili Amazone, ni manje ni više nego kao da je žrtvanjegov brbljavi papagaj. A isto je bilo, naravno, kad bi govorio o masovnoj sječi stabala kojuje naručila drvna industrija - „Moj ujak Hipolito jedan je od njih, iako to nerado priznajem,koji su uništavali najdragocjenija stabla.” Opširno mi je pričao o tome kako su viracochasi igorštaci koji su sišli s Anda osvajali šumu, čisteći je paljenjem koje bi karboniziralo golemepovršine zemlje, a nakon jedne ili dviju žetvi, zbog nedostatka biljnog humusa i erozije kojusu izazvale poplave, zemlja bi postala neplodna. A da i ne govorimo, prijatelju, o uništavanjuživotinja, frenetičnoj pohlepi za kožama, koja je, primjerice, jaguare, guštere, pume, zmije ituce drugih životinja, pretvorila u ugrožene biološke rijetkosti. Bio je to dugačak govor,kojega se sjećam jako dobro zbog nečega što je iskrslo već pri kraju razgovora, kad smo ispilinekoliko pivskih boca i najeli se kruha sa čvarcima (koje je on obožavao). Nakon drveća iriba u svojim govorima uvijek bi se vraćao središnjem motivu svojih strahova: plemenima. Iona će, nastavi li se tako, izumrijeti.

- Ozbiljno ti se čini da poligamija, animizam, odsijecanje glava i vraćanje s pripravcimaod duhana, predstavljaju razvijeniji, superiorni oblik kulture, Mascarita?

Neki seljačić je posipao piljevinu po ispljuvcima i drugoj prljavštini na podu scrvenkastim pločicama u baru Palermo, a neki Kinez je za njim meo. Saúl me nastavio jošneko vrijeme gledati, bez komentara. Naposljetku, odmahnu glavom.

- Ne razumijem. Nikada to nisam rekao ni povjerovao, brate - postade odjednom jakoozbiljan. - Nerazvijeniji, možda, ukoliko se mjeri prema mentalitetu djece, položaju žene,monogamiji ili poligamiji, prema obrtu i industriji. Nemoj misliti da ih idealiziram. Nikako.

Zašuti, kao da mu je nešto drugo privuklo pozornost, možda ona rasprava za susjednimstolom koja je čas postajala usijanija, a čas se stišavala cijelo to vrijeme otkad smo sjedilitamo. Ali nije se radilo o tome. Omela su ga njegova vlastita sjećanja. I pomislih kako seodjednom rastužio.

- Postoji među ljudima koji hodaju i onih iz drugih plemena, stvari koje bi te jakoiznenadile, prijatelju. Ne poričem to. Primjerice, da Aguarunu i Huameisi iz Alto Marañónauklanjaju himen svojih kćeri rukama i jedu ga za vrijeme njihove prve menstruacije, da umnogim plemenima postoji ropstvo te da u drugim zajednicama puštaju stare da umru na prviznak slabosti, pod izgovorom da su njihove duše pozvali i da je njihova sudbina ispunjena.Ali najgore od svega, možda najteže za prihvatiti s naše točke gledišta, bilo je to što bi se, snešto crnog humora, moglo zvati perfekcionizmom plemena iz obitelji Arawak.Perfekcionizmom, Saúl? Da, nečim što bi mi se, na prvi pogled, učinilo, kao što se i njemuučinilo, tako okrutnim, prijatelju. Da djecu koja se rađaju s fizičkim nedostacima, šepavi,kljasti, slijepi, s manje ili više prstiju nego što je normalno, ili s rasječenom usnom, ubijunjihove vlastite majke bacajući ih u rijeku ili žive ih sahranjujući. Koga ne bi iznenadili ti

12

običaji, naravno.Dugo me pomno ispitivao, u tišini, zamišljen, kao da se ne može točno sjetiti onoga što

mi želi reći. Iznenada, dotakne svoj golemi madež.- Ja ne bih prošao ispit, prijatelju. Mene bi likvidirali - prošapta. - Kažu da su Spartanci

isto tako postupali, zar ne? Da su nakaze, Gregore Samse, bacali s planine Taigeto, zar ne?Nasmija se, ja se nasmijah, ali obojica smo znali da se ne šali i da nema razloga za smijeh.

Objasnio mi je da su, začudo, ti ljudi koji su tako okrutno postupali s defektnomnovorođenčadi, zapravo, jako tolerantni s onima koji bi, kao djeca ili kao odrasli ljudi, postaližrtvama kakve nesreće ili bolesti koja bi ih fizički iscrpila. Saúl, barem, nije primijetioneprijateljsko ponašanje prema invalidima ili prema plemenskim luđacima. Njegova rukauvijek bi tražila ljubičastu krljušt jedne strane njegova lica.

- Ali to je ono što oni jesu i moramo ih poštivati. Takav način života pomogao im je dažive stotine godina, u skladu sa šumama. Iako ne razumijemo njihova vjerovanja i neki odnjihovih običaja nas bole, nemamo ih pravo uništiti.

Mislim daje tog jutra, u baru Palermo, jedini put dao naslutiti, ne u šali nego zaozbiljno,čak i dramatično, na činjenicu da mu je, bez obzira što je to toliko elegantno nastojao prikriti,vjerojatno tragedija u njegovu životu, guba bila veliki teret pretvarajući ga u hodajući motivporuge i odvratnosti, i što je zacijelo utjecala na sve njegove međuljudske odnose, posebiceone sa ženama. (Prema njima se ponašao s velikim ogradama, primijetio sam, na sveučilištu,da ih izbjegava te da započinje razgovor s ponekom od naših kolegica tek kad bi mu se onaobratila.) Uklonio je naposljetku ruku s lica, s izrazom nezadovoljstva, kao da se kaje što si jedotaknuo madež, i započe novu propovijed:

- Daju li nam pravo automobili, topovi, avioni i Coca-Cola da ih ubijamo zato jer oninemaju ništa od toga? Ili ti vjeruješ u projekt „civiliziranja peruanskih Indijanaca iz prašume”,prijatelju? Kako? Tjerajući ih u vojsku? Prisiljavajući ih da rade na plantažama, kao robovikreolaca poput Fidela Pereire? Primoravajući ih da promijene jezik, vjeru, običaje, kao što tožele misionari? Što se time dobiva? To što ih mogu bolje iskorištavati, to je sve. Pretvoriti ihu zombije, u ljudske karikature kakvi su poluakulturirani Indijanci s ulica Lime.

Seljačić koji je posipao piljevinu po Palermu nosio je cipele - s đonom i dvije krpe odsuncobranskog platna - kakve izrađuju putujući trgovci, i pričvršćivao bi svoje zakrpane hlačekomadom špage. Bilo je to dijete s licem starca, zalizane kose, crnih noktiju i s crvenkastomkrastom na nosu. Zombi? Karikatura? Da li bi za njega bilo bolje da je ostao u svome selu uAndama i nastavio nositi chullo, indijanske sandale i pončo, i da nikada nije naučiošpanjolski? Nisam znao, još uvijek sumnjam. Ali Mascarita je znao. Govorio bi bez žestine,bez bijesa, smireno. Dugo vremena mi je objašnjavao drugu stranu tih okrutnosti („kojepredstavljaju”, govorio je, „cijenu koju plaćaju da bi preživjeli”), što mu se činiloočaravajućim u tim kulturama. Bilo je to nešto što je, bez obzira na razlike koje su međunjima postojale, svima bilo zajedničko: dobro razmijevanje svijeta u kojem su živjeli uronjeni,to znanje rođeno iz drevne prakse koja im je dopustila, preko elaboriranog sustava rituala,zabrana, strahova, rutina što su ponavljane i prenošene s roditelja na djecu, sačuvati tunaizgled tako raskošnu prirodu, a zapravo tako krhku i prolaznu, o kojoj su ovisili da bipreživjeli. Preživjeli su jer su se njihove navade i običaji krotko prilagodili ritmovima ipotrebama prirodnog svijeta ne narušavajući ga niti uništavajući, tek u onome najnužnijem daih taj svijet ne bi uništio. Posve suprotno od onoga što smo činili mi civilizirani, koji smoprotraćili te elemente bez kojih bismo ocvali poput cvijeća bez vode.

Ja sam ga slušao i pretvarao sam se da me zanimaju njegove riječi. Ali, zapravo sammislio na njegov madež. Zašto je posegnuo za njim, odjednom, dok mi je objašnjavao štoosjeća prema domorocima iz Amazonije? Leži li u tome ključ Mascaritine konverzije?Predstavljaju li Shipili, Huambisi, Aguarune, Yague, Shapre, Campe, Mashkori u peruanskomdruštvu nešto što on može shvatiti bolje od ikoga drugoga: pitoreskni užas, iznimku s kojomdrugi suosjećaju ili joj se rugaju, ali ne ukazujući poštovanje i dignitet koji zaslužuju samo onikoji se prilagođuju u svom fizičkom izgledu, običajima i vjerovanjima, „normalnom životu”. IMascarita i ti Indijanci bili su anomalija za ostatak Peruanaca; njegov madež izazivao je unjima, u nama, osjećaj sličan onome koji smo u biti odobravali za ta bića koja su živjela, tamo

13

daleko, polunaga, jedući uši i govoreći na nerazumljivim dijalektima. Je li to bio korijenMascaritine ljubavi na prvi pogled za prašumske Indijance? Je li se nesvjesno poistovjećivao stim marginalnim bićima zahvaljujući svom madežu, koji ga je pretvarao i u marginalca svakiput kad bi zakoračio na ulicu?

Predložih mu to tumačenje ne bih li ga oraspoložio, i doista, prasnu u smijeh.- Jesi li položio ispit iz psihologije kod doktora Guerrite? - zadirkivao me. - Ja bih te

srušio.I stalno se smijući, ispriča mi da mu je don Salomón Zuratas, lukaviji od mene, predložio

judaističko čitanje predmeta.- Da ja poistovjećujem Indijance iz Amazonije sa židovskim narodom, uvijek

marginaliziranim i uvijek progonjenim zbog svoje vjere i različitih običaja od ostalog dijeladruštva. Što misliš? To je plemenitije tumačenje od tvoga, koje bi se moglo nazvatiFrankensteinovim sindromom. Svatko je lud na svoj način, prijatelju.

Uzvratih mu da se oba tumačenja ne isključuju. On završi sanjareći, zabavljen.- Da, odjednom si u pravu. Odjednom, biti polužidov i polunakaza učinilo me

osjetljivijim za sudbinu urođenika od nekoga tako zastrašujuće normalnoga poput tebe.- Jadni urođenici! Koristiš ih kao maramicu za plakanje. I ti se njima koristiš, zar ne?- Dobro, završimo s time jer imam predavanje - pozdravi se, ustade, bez sjene lošeg

raspoloženja prethodnog trenutka. - Ali sjeti me da ti sljedeći put ispravim to o „jadnimurođenicima”. Ispričat ću ti neke stvari od kojih nećeš znati što da misliš, prijatelju.Primjerice, što su s njima radili u doba groznice kaučukovca. Ako su to izdržali, ne treba ihzvati jadnima. Superljudima, prije. Vidjet ćeš, vidjet ćeš.

Čini se da je razgovarao o svojoj „temi” s don Salomónom. Starčić je izgleda naposljetkuprihvatio da će, umjesto u sudnici, Saúl osvjetlati obraz prezimenu Zuratas u sveučilišnimdvoranama i u području antropološkog istraživanja. Je li to ono što je odlučio postati u životu?Sveučilišni profesor? Znanstvenik? Da ima uvjete za to čuo sam jednog poslijepodneva kakogovori jedan od njegovih profesora, doktor José Matos Mar, koji je tada upravljao Odsjekomza etnologiju na San Marcosu.

- Taj mladić, Zuratas, prva je klasa. Proveo je tri mjeseca praznika u Urubambi naterenskom istraživanju kod Machuguenga i donio izvrstan materijal.

Govorio je to Raúlu Porrasu Berrenechei, povjesničaru s kojim sam radio uposlijepodneva i koji je osjećao sveti užas prema etnologiji i antropologiji, okrivljavajući ihda su čovjeka zamijenile alatom kao protagonistom kulture i da su upropastile kastiljskuprozu (na kojoj je on, usput budi rečeno, pisao fantastično).

- Pa dobro, načinimo od ovoga mladića povjesničara, a ne kolekcionara kamenčića,doktore Matos. Budite altruist, pošaljite mi ga na Odsjek povijesti.

Istraživanje koje je Saúl proveo, u ljeto 1956. godine, među Machiguengama postalo jekasnije u proširenoj verziji, njegovom diplomskom radnjom. Obranio ju je kad smo bili napetoj godini fakulteta, a ja se jako dobro sjećam izraza ponosa, intimne radosti don Salomóna.Svečano odjeven, u uštirkanom plastronu ispod sakoa, pratio je svečanost iz prvog redasvečane dvorane i sjajile su mu se oči dok je Saúl čitao svoje zaključke, odgovarajući napitanja žirija - na čijem je čelu bio Matos Mar. Položio je ispit i uručili su mu odgovarajućuakademsku titulu.

Don Salamon nas je pozvao, Saúla i mene, na ručak u Raimondi, u središtu Lime, daproslavimo događaj. Ali on nije kušao ni zalogaj, možda da ne prekrši protivno svojoj voljižidovski režim prehrane. (Jedna od Saúlovih šala kad bi naručio čvarke ili školjke glasila je:„А, osim toga, to što činim grijeh ovim obrokom, pričinja mi posebno zadovoljstvo, a ti,prijatelju, nikada nećeš znati o čemu je riječ”). Don Salomón nije mogao prikriti zadovoljstvozbog diplome svojega sina. U pola ručka, obraćajući mi se svojim intelektualiziranimsrednjoeuropskim naglaskom, zamoli me, silovito:

- Uvjerite svoga prijatelja da prihvati stipendiju - a kad je vidio moje iznenađeno lice,objasni mi - Ne želi ići u Europu da me ne bi ostavio samoga, kao da ja nisam dovoljno velikda se mogu brinuti o sebi. Rekao sam mu da će me, ako se zainati, prisiliti da umrem kako bina miru mogao otići u Firencu na specijalizaciju.

14

Tако sam doznao da mu je Matos Mar osigurao stipendiju za doktorat na Sveučilištu uBordeauxu. Mascarita ju je odbio, jer nije želio ostaviti samoga svojeg oca. Je li to bio razlogzašto nije otišao u Bordeaux? Tada sam tako vjerovao; sada sam siguran da je lagao. Sadaznam da je, čak ako nikome ne bi priznao i čuvajući to u sebi kao najveću tajnu, ta konverzijaključala u njegovoj unutrašnjosti sve dok nije poprimila značajke mistične otmice, moždatraganja za martirologijem. Uopće ne sumnjam, sada, da je tu diplomu iz etnologije dobio,nakon što se potrudio napisati diplomski rad znajući da nikada neće biti etnolog, samo da biudovoljio svome ocu. Ja koji sam se tih dana iscrpljivao prikupljajući dokumente ne bih lidobio stipendiju koja bi mi omogućila da dođem u Europu, pokušao sam ga nekoliko putauvjeriti da ne propusti takvu priliku. „Takva prilika ti se više neće ukazati, Mascarita. Europa!Francuska! Nemoj to propustiti, čovječe!” Bio je odlučan: ne može ići, on je bio jedina osobana svijetu koja je imala don Salomóna i ne bi ga napustio na dvije ili tri godine, znajući kolikoje vremešan.

Naravno da sam mu povjerovao. Onaj tko u to nije do kraja povjerovao bio je onaj tko muje pribavio stipendiju i tko je polagao u njega velike akademske nade, njegov učitelj MatosMar. Pojavio se jednoga popodneva, kao što je to obično činio, u kući Porrasa Barrenechee darazmijeni misli i popije čaj s keksima, kad mu je ožalošćen priopćio:

- Pripremite se, doktore Porras. Stipendiju za Bordeaux može iskoristiti ove godineOdsjek za povijest. Naš je kandidat odbio. Što Vam se čini?

- Koliko ja znam, to je prvi put u povijesti San Marcosa da netko odbije stipendiju zaFrancusku - reče Porras. - Što je bilo tom mladiću?

Ja, koji sam popisivao mitove o El Doradu i o Sedam Gradova u Ciboli u kronikama ookriću i o osvajanjima, u istoj prostoriji u kojoj su razgovarali, umiješao sam se u razgovorkako bih objavio daje razlog odbijanja don Salomón, kojega Saúl nije želio ostaviti samoga.

- To je razlog koji Zuratas navodi, upravo to, i da je barem točan - potvrdi Matos Mar,poprativši to skeptičnom gestom. - Ali bojim se da se tu još nešto skriva. Saúla su počeleopsjedati sumnje u istraživački rad i terenska istraživanja. Etičke sumnje.

Porras Barrenechea izbaci podbradak i namjesti lukavi pogled kakav bi uvijek namjestiokad se spremao reći kakvu zlobnu primjedbu.

- Pa dobro, ako je Zuratas primijetio da je etnologija pseudoznanost koju su izmisliliAmerikanci kako bi uništili humanističke znanosti, inteligentniji je nego što se možeočekivati.

Ali Matos Mar se ne nasmiješi.- Govorim Vam zaozbiljno, doktore Porras. Šteta je, jer mladić ima sjajne preduvjete.

Inteligentan je, perceptivan, dobar istraživač, s velikom radnom sposobnošću. Uvrtio si je uglavu, zamislite samo, da je posao koji radimo nemoralan.

- Nemoralan? Naposljetku, tko bi znao što Vi radite među dobrim Indijancima podpretpostavkom da provjeravate njihove običaje - nasmija se Porras. - Ja, naravno, ne bihstavio ruku u vatru za vrlinu etnologa.

- Navodno ih ugrožavamo, oskrvnjujemo njihovu kulturu - nastavi Matos Mar, neobraćajući pozornost. - Da smo s našim kazetofonima i kemijskim olovkama poput crva kojiuđu u voćku i pokvare je.

Ispričao je kako se prije nekoliko dana, vodila diskusija u Odsjeku za etnologiju. SaúlZuratas sve je zbunio objavivši da su posljedice etnološkog rada slične djelatnosti uzgajivačakaučuka, drvosječama, unovačiteljima vojske i ostalih mješanaca i bijelaca koji desetkujuplemena.

- Rekao je da smo nastavili posao na onom mjestu na kojem su ga ostavili misionari ukolonijama - pridoda. - Kako smo mi, pričom o znanosti, poput njih pričom o evangelizaciji,stavili točku na i na istrebljenje Indijanaca.

- Oživljuje li fanatični pokret za autohtonu indijansku kulturu iz tridesetih godina nadvorištima San Marcosa? - uzdahnu Porras. - Ne bi me iznenadilo, jer se pojavljujepovremeno, poput gripe. Već vidim kako Zuratas piše pamflete protiv Pizarra, španjolskogosvajanja i inkvizicijskih zlodjela. Ne želim ga u Odsjeku za povijest! Neka prihvati tustipendiju, preuzme francusko državljanstvo i ostvari karijeru propagirajući Crnu legendu.

15

Nisam pridavao preveliku pozornost onome što sam čuo tog popodneva da govori MatosMar, među prašnjavim policama prepunim knjiga i figurica Quijotea i Sancha Panze, umiraflorinskoj kući Porrasa Barrenechea, u ulici Colina. A ne vjerujem ni da sam tospomenuo Saúlu. Ali sada, ovdje, u Firenzi, dok se prisjećam i zapisujem bilješke, ta epizodapoprima retroaktivno veliko značenje. Ta simpatija, solidarnost, očaranost ili što bilo,zadobilo je tada vrhunac, promijenivši svoju narav. Dovodilo se u pitanje etnologe, za koje senajmanje moglo reći da, sa svom svojom kratkovidnošću, ne nastoje shvatiti svijet Indijanacaiz šume. Za što se zalaže Mascarita? Nešto toliko nestvarno, kao primjerice da priznajućineotuđivo pravo na njihovu zemlju ostatak Perua proglasi karantenu na prašumu? Zar nikadaviše nitko ne bi smio ući tamo da bi se izbjegla kontaminacija tih kultura s degenerirajućimkužnim isparavanjima naše kulture? Je li do te krajnosti dopro amazonski Saúlov purizam?

Istina je da se nismo često viđali posljednjih mjeseci koje smo proveli na sveučilištu. Jasam također bio jako zauzet, pišući svoj diplomski rad. On je napustio pravo. Sretao bih ga,tek s vremena na vrijeme, onih rijetkih trenutaka kad bi se pojavio na Odsjeku za književnost,koji se tada nalazio blizu Odsjeka za etnologiju. Popili bismo kavu ili bismo popušili cigaretu,brbljajući ispod žućkastih palmi zgrade u sveučilišnom parku. Kad smo se bolje upoznali,usmjerivši se prema različitim obvezama i projektima, naše je prijateljstvo, prilično blisko tihprvih godina, postupno preraslo u sporadični i površan odnos. Ja bih ga upitao kako mu ide,jer se on uvijek vraćao ili samo što se nije vratio u prašumu, a ja bih povezivao to, uključujućii onu primjedbu Matosa Mara doktoru Porrasu, s njegovim sveučilišnim poslom, Saúlovomuznapredovalom specijalizacijom za amazonske kulture. Ali istina je da, izuzme li se tajposljednji razgovor - našeg rastanka i gorljivoga verbalnog napada na Lingvistički institut isupružnike Schneil - mislim da tih posljednjih mjeseci nismo više vodili beskrajne dijaloge,iskrenih ispovijesti, sa srcem u ruci, kakve smo vodili toliko puta između 1953. i 1956.godine.

Da smo nastavili s razgovorima, bi li mi se iskreno povjerio, natuknuvši mi koji je njegovsljedeći korak? Vjerojatno ne. Ta vrsta odluke, kakvu donose sveci i luđaci, ne obznanjuje se.Oblikuje se malo-pomalo, u prijevojima duha, u sjeni vlastita razuma i daleko od neizravnihpogleda, skrivajući je prosudbi drugih - koji je nikada ne bi prikratili - sve dok se ne krene urealizaciju. Zamišljam kako se tijekom tog procesa - osmišljavanja projekta i njegoveprovedbe u djelo - svetac, prosvijećeni ili luđak, izolira, ograđuje zidom u samoći u koju druginisu u stanju prodrijeti. Ja, opet, nisam uopće posumnjao da bi Mascarita mogao proživljavatitih posljednjih mjeseci našeg života na San Marcosu - već smo obojica bili muškarci - sličnuunutarnju revoluciju. Da je postao povučenija osoba od ostatka smrtnika ili, barem, da jepostao rezerviraniji kad je za sobom ostavio adolescenciju, to sam primijetio. Ali pripisah toisključivo njegovu licu, koje je stavljalo između njega i svijeta tu nevjerojatnu ružnoću,otežavajući odnose s drugim osobama. Je li i dalje bio to ležerno, simpatično, dobrodušnobiće prijašnjih godina? Postao je ozbiljniji i lakonskiji, ne tako otvoren kao prije, čini mi se.Iako se u tome baš ne pouzdajem u svoje pamćenje. Možda je i dalje bio isti nasmiješeni ibrbljavi Mascarita kojeg sam upoznao 1953. godine i moja ga mašta mijenja da bi se boljeuklopio s onim drugim, iz godina koje će doći, toga kojega još nisam upoznao i kojega - sobzirom da sam popustio prokletom iskušenju da pišem o njemu - moram izmisliti.

Pamćenje me ne vara, međutim, siguran sam, u pogledu njegove odjeće i fizičkog izgleda.Ta obojana kosa, s kovitlacem na vrhu lubanje, buntovna prema češlju, uvijek je vijorila,gibajući se, plešući na tom dvoličnom licu, koje je na svojoj zdravoj strani bilo blijede ipjegave puti. Imao je slične takve oči i zube. Bio je visok, mršav i siguran sam da ga, osimdana kad je diplomirao, nikada nisam vidio s kravatom. Hodao je uvijek u jeftinim sportskimkošuljama, od grube pamučne tkanine, na koje bi zimi navukao pulover, svejedno kakve boje,i isprane, zgužvane traperice. Preko njegovih glomaznih cipela vjerojatno nikada nije prešlačetka. Ne vjerujem da je imao ljude kojima se povjeravao, niti da bi sklapao bliskaprijateljstva s bilo kime. Vjerojatno su njegovi drugi prijatelji bili slični onima koji su naspovezali, jako srdačni, ali prilično površni. Poznanika je imao mnogo, na sveučilištu inesumnjivo u svojoj četvrti, ali zakleo bih se da nitko nije doznao od njega samoga što mupada na pamet, niti što namjerava učiniti. Ukoliko je to bilo pažljivo planirano, nije se

16

dogodilo postupno, neprimjetno, zbog okolnosti prije njegova odabira. To je nešto o čemusam dosta razmišljao ovih godina i što, naravno, nikada neću doznati.

III.

POSLIJE, ljudi na Zemlji počeše hodati, ravno prema suncu koje je zalazilo. Prije toga sui oni bili mirni. Sunce, njihovo nebesko oko, stajalo je na jednom mjestu. Budno, uvijekotvoreno, gledajući nas, zagrijavalo je svijet. Njegovu svjetlost, iako jako snažnu, Tasurinchije mogao podnijeti. Nije bilo štete, nije bilo vjetra, nije bilo kiše. Žene su rađale čistu djecu.Ako je Tasurinchi želio jesti, uronio bi ruku u rijeku i izvadio bi tarpuna koji se praćakao, ilibi, odapinjući nasumce strijelu, tumarao po šumi iznenada nabasavši na pogođenu pavitu,prepelicu ili pticu Pyroderus. Nikada nije ponestalo hrane. Nije bilo rata. Rijeke su bileprepune riba i šume životinja. Mashcosi nisu postojali. Ljudi na zemlji bili su snažni, mudri,smireni i ujedinjeni. Bili su mirni i nisu gajili bijes. Tako je bilo prije.

Oni koji bi odlazili, vraćali bi se, zaposjedajući duh onih najboljih. Tako, nitko nijeumirao. „Sada je na meni red da odem”, govorio bi Tasurinchi. Silazio bi na obalu rijeke inapravio bi si krevet od suhog lišća i granja i krov od ungurabija. Podigao bi okolo drvenuogradu od oštre trske da dabar u svome haranju obalom ne proždere njegov leš. Otišao bi napočinak, otišao bi i, malo kasnije, vraćao bi se, smjestivši se kod onoga koji je najviše ulovio,najbolje se borio ili najdosljednije poštivao običaje. Ljudi na Zemlji živjeli su zajedno. Mirni.Smrt nije bila smrt. Značila je odlazak i povratak. Umjesto da ih oslabi, osnažila bi ih,umnažajući u onih koji su ostali mudrost i snagu onih koji su otišli. „Jesmo i bit ćemo”,govorio je Tasurinchi. „Čini se da nećemo umrijeti. Oni koji odlaze, vratili su se. Ovdje su.Oni su mi.”

Zašto su onda, ako su tako čisti, krenuli na put ljudi na Zemlji? Jer je jednoga dana suncepočelo zalaziti. Da ne bi još više palo, da mu pomognu da se podigne. To je ono što kažeTasurinchi.

To je barem ono što sam ja doznao.Je li tada već završila borba Sunca s Kashirijem, Mjesecom? Možda. Počelo je žmirkati,

kretati se, njegova se svjetlost ugasila i jedva ga se vidjelo. Ljudi su počeli trljati tijelo,drhteći. To je bila hladnoća. Tako je započelo poslije, čini se. Tada, u polutami, nenavikli,preplašeni, ljudi su padali u iste svoje zamke, jeli bi meso od jelena, vjerujući daje tapir i nisuprepoznavali kako da se vrate kući s plantaže juke. Gdje se nalazim?, očajavali su, naslijepotumarajući, posrćući, gdje li se samo nalaze moji bližnji? Što se događa u svijetu? Počeo jepuhati vjetar. Zavijajući, gestikulirajući, nosio je vrhove palmi i čupao bi iz korijena lupune.Kiša se obrušavala izazivajući poplave. Vidjela su se stada utopljenih huangana kako plutajubujicom. Rijeke su mijenjale smjer, splavovi su se smrskavali o rječne nasipe, bare supostajale rijeke. Duše izgubiše smirenost. To više nije bio odlazak. Bila je to smrt. Trebanešto učiniti, govorili bi. A gledajući nadesno i nalijevo, što nam preostaje?, što ćemonapraviti? govorili bi. „Moramo krenuti odavde”, naredi Tasurinchi. Nalazili su se usredtmine, okruženi štetom. Nisu više imali juke, voda je smrdjela. Oni koji su odlazili, više se nebi vraćali, prestrašeni katastrofama, izgub-ljeni između svijeta oblaka i našega svijeta. Ispodtla kojim su kročili, čuli bi kako teče gusta Kamabirija, rijeka mrtvih. Kao da im se približava,kao da ih zove. Trebali bi otići? „Da”, reče Serpigari, osjećajući vrtoglavicu, zagrcnuvši se odduhanskog dima. „Treba ići, treba ići. I prisjetite se, onoga dana kad prestanete hodati, nestatćete zauvijek. A sunce će zauvijek zaći.”

Tako je započelo. Pokret, akcija. Hodanje pod kišom ili bez nje, po zemlji ili po vodi,penjući se na planinu ili spuštajući se niz klanac. U tako gustim šumama, bila je noć iako jejoš uvijek bio dan i ravnice su se doimale jezerima jer nije bilo guštara, poput ljudske glavekoju je vražićak Kamagarini ostavio bez ijedne vlasi. „Sunce još nije zašlo”, poticao bi ihTasurinchi. „Posrće i diže se. Oprez, tone u san. Probudimo ga, pomozimo mu." Doživjelismo da nas desetkuju i doživjeli smo da nas poubijaju, ali nastavljamo hodati. Da li bi biledovoljne sve iskre na nebu da izbrojimo Mjesece koji su prošli? Ne. Živi smo. Krećemo se.

17

Da bi živjeli hodajući, oni bi prije trebali postati lagani i riješiti se onoga što imaju. Oni.Nastamba, životinja, usjeva, obilja koje ih okružuje. Plažica gdje su odlazili okretati kornjačeslanoga mesa; šumu u kojoj sve vrvi od ptica pjevica. Ostaviše samo najnužnije i krenušehodati. Je li kazna hod kroz šumu? Nalikovalo je to više slavlju, poput odlaska na pecanje ili ulov tijekom suhog razdoblja. Sačuvali su svoje strijele i lukove, rogove s otrovom, svojepisaljke s tinkturom od arnike, noževe, bubnjeve, košulje koje su nosili na sebi, vreće ikomade platna za nošenje djece. Novorođeni su se rađalli u hodu, starci bi umirali hodajući.Kad bi se pojavilo svjetlo, već bi se kretale sjene ritmom njihovih tijela, već bi oni, svi dojednoga, hodali, hodali, muškarci s pripremljenim oružjem, žene noseći drvene pladnjeve ikošare, oči sviju uperene u sunce. Još uvijek nisu izgubili smjer. Upornost nas je očuvalačistim. Sunce nije zašlo, nikako da zađe. Odlazi i vraća se, poput duša koje slijede sudbinu.Zagrijava svijet. Ni ljudi na Zemlji nisu pali. Evo nas ovdje. Ja u sredini, Vi okolo mene. Jagovorim, Vi me slušate. Živimo, hodamo. To je sreća, čini se.

Ali oni, prije, morali su se žrtvovati za ovaj svijet. Preživjeti katastrofe, nevolje i nedaćekoje bi uništile bilo koji drugi narod.

Ovaj put, ljudi koji hodaju zastali su da se odmore. Po noći je urliknuo tigar i gospodargromova riknuo je promuklim glasom. Pojavili su se loši predznaci. Leptiri bi ulazili unastambe i žene su ih morale ukloniti s drvenih plađnjeva s jelom istresajući prostirke. Jesu ličuli hukanje sove i chicue. Što će se dogoditi?, govorili su, preplašeni. Po noći, rijeka je tolikonarasla da su se u zoru našli okruženi nabujalom bujicom u kojoj su se valjali kolci, grmovi,šipražje i leševi koji su se raspadali udarajući u obalu. Na brzinu su narezali drvo,improvizirajući splavi i kanue prije no što će poplave progutati otočić u koji se zemljapretvorila. Morali su se otisnuti u blatnjave vode i prionuti veslanju. Veslali su, veslali, i doksu jedni odguravali motkama, drugi su vikali, pokazujući s desne strane odrone riječnihnasipa, s lijeve strane ušća vrtloga, i tu i tamo praćakanje уаситате koja čeka lukavo, mirno,pod vodom, na trenutak kad će prevrnuti kanu da bi progutala veslače. Unutar šume, gospodardemona, Kientibakori, poludio od sreće, ispijao je masato, plešući, među mnoštvomkamagarinisa. Mnogi su se utopili u poplavi kad bi kakvo potopljeno, nevidljivo deblorascijepilo splav oduzimajući živote obiteljima.

Ovi se ne bi vraćali. Njihova podbuhla tijela, izgrižena ugrizima piranja, nasukala bi seponekad na neku plažu, ili bi se zakvačili za korijenje nekog stabla na obali. Ne treba sezavaravati s prirodom. Oni koji tako odlaze, odlaze. Jesu li to tada znali Seripigari? Tko zna jeli već pristigla mudrost. Jedanput kad ptice i zvijeri pojedu ljušturu, duša, čini se, ne nalaziput povratka. Ostaje izgubljena u nekom svijetu, postaje vražićak Kamagarini i spušta seonima još niže ili postaje mali bog Saankarite i penje se na gornje svjetove. Zbog toga oni,prije, nisu vjerovali rijeci, bari, pa čak ni plitkom jarku. Gajili su neprijateljstvo prema njima.Zato bi prelazili preko rijeke samo onda kad bi svi putovi bili zatvoreni. Možda zato što nisuželjeli umrijeti, možda. Vode su izdajničke, kažu. Otići na vodi znači vjerojatno smrt.

To je barem ono što sam ja doznao.Dno rijeke kod Velikog riječnog prolaza prepuno je naših leševa. Možda ih ima užasno

mnogo. Tamo su im udahnuli život i tamo će se vratiti umrijeti. Tamo se vjerojatno nalaze,dolje, slušajući plač vode koja zapinje o kamenje i razbija se o oštre stijene. Zato neće bitikornjača nakon Prolaza, po gorovitoj zemlji. Dobre su plivačice, a opet nijedna vjerojatno nijemogla plivati po tim vodama. One koje su pokušale, sigurno su se utopile. Sada su zacijelo ione na dnu, slušajući kako gornji svijet drhti. Tamo smo počeli i tamo ćemo završiti miMachiguenge, kako se čini. U Velikom prolazu.

Drugi su se ostali tući. Postoje brojni načini tučnjave. Ovaj put, ljudi koji hodaju načinilisu stanku ne bi li prikupili snagu. Bili su toliko umorni da su jedva uspijevali govoriti. Ostalisu na jednom dijelu šume koji se činio sigurnim. Očistili su ga i izgradili su kuće, isplelikrovove. Zastali su na uzvisini, vjerovali su da se vode koje im je poslao Kientbakori da ihpotopi, neće popeti do tamo ili da će ih, ukoliko nadođu, vidjeti na vrijeme da bi moglipobjeći. Nakon što su oplijevili i spalili šumu, zasadili su juku i zasadili kukuruz, bananu.Bilo je divljeg pamuka da se ispletu indijanske košulje i stabljika duhana čiji je miris držao naudaljenosti zmije. Huacamaji bi dolazili gugutati na ramena ljudi. Mladunčad tigra sisala bi

18

na grudima žena. Majke bi odlazile u dubinu šume i rađale bi, kupale bi se i vraćale s djecomkoja bi micala rukama i nogama, plačući, zadovoljna na sunčevoj toplini. Nije bilo Mashcosa.Kashiri, mjesec, još uvijek nije izazivao nevolje; već je bio na Zemlji, pokazujući ljudimakako da uzgajaju juku. Možda je ostavio zlo sjeme. Ne znaju. Sve je izgledalo dobro.

Tada je jedne noći neki vampir ugrizao Tasurinchija dok je spavao. Zario mu je dvaočnjaka u lice pa, iako ga je on udarao šakama, nije ga se uspio riješiti. Morao gajeraskomadati, trgajući njegove mekane kosti, ljepljive poput ekskrementa. „То je upozorenje”,reče Tasurinchi. Što je sadržaj obavijesti? Nitko to nije razumio. Izgubilo se ili nije započeloznanje. Nisu otišli. Ostali su tamo, bojažljivi, u iščekivanju. Prije no što su narasla polja juke ikukuruza, prije no što su dozrile banane, stigli su Mashcosi. Nisu ih čuli kako dolaze, nisučuli glazbu bubnjeva od majmunove kože. Odjednom, zasuše ih strijele, koplja, kamenje.Odjednom, golemi plamenovi zapališe njihove kuće. Prije nego što su se znali obraniti,neprijatelji su već posjekli mnoge glave, već su oteli mnoge žene. I odnijeli su sve košare solikoje su oni napunili na Brežuljku. Oni koji su tako odlazili, jesu li se vraćali ili bi umirali?Tko zna. Možda su umirali. Njihov je duh možda odlazio iskaliti više bijesa i snage nanjihovim kradljivcima. Ili možda još uvijek napušteni tumaraju šumom.

Tko zna koliko se njih nije vratilo. Pogođeni strijelama, kamenovani, shrvani bolestimazbog otrova u kopljima i vrtoglavicama. Svaki put kad bi Mashosi napadali i kad bi vidiokako je sve manje ljudi, Tasurinchi bi pokazao na nebo: „Sunce pada”, govorio bi. „Neštosmo loše napravili. Pokvarili smo se možda, ostavši toliko vremena na istom mjestu. Trebapoštivati običaj. Treba se ponovno vratiti nevinosti. Nastavimo hodati.” A mudrost se vraćala,srećom, kad su oni trebali nestati. Tada, zaboravljali bi na svoje usjeve, na svoje kuće, na sveono što se nije moglo čuvati u vrećama. Stavljali bi na sebe ogrlice, krune, spaljivali bi ostaloi udarajući u bubnjeve, pjevajući, plešući, krenuli bi hodati. Još jednom, još jednom. Tada,sunce bi se zaustavilo u svojem poniranju između svjetova na nebu. Ubrzo su osjetili da sebudi, da se ljuti. „Živi smo", govorili su. I oni bi nastavili hodati.

Tada su stigli na Brežuljak onaj put, ljudi koji hodaju. Tamo ih je čekao. Na velikojvisini, čist, dok bi se sveudilj penjali prema Menkoripatsi, bijeli svijet oblaka. Pet rijeka jeteklo plešući među slanim kamenjem. Okruživali su Brežuljak neki šumarci od žute slame, sgolubićima i prepelicama, sa zaigranim mišićima i mravima medenog okusa. Stijene su bileod soli, tlo je bilo od soli, korito rijeka također je bilo od soli. Ljudi na Zemlji punili sukošare, vreće, mreže, mirni, znajući da sol neće nikada nestati. Bili su zadovoljni, čini se.Odlazili bi, vraćali bi se, i sol se umnožavala. Uvijek je bilo soli za one koji bi se popeli da jepotraže. Mnogi su se penjali. Ashaninki, Amueshi, Piri, Yaminahui. Penjali su se Mashki. Svisu poznavali Brežuljak. Mi bismo stigli i neprijatelji bi se nalazili tamo. Ne bismo se tukli.Nije bilo ratova ni lova, nego poštovanje, govorili bi. To je, barem, ono što sam ja doznao.Možda je i točno. Jednako kao i s collpama, isto kao i na pojilištima. Možda se na timskrivenim mjestima u šumi, gdje je zemlja slana i kamo je odlaze piti, životinje ne tuku? Tkoje vidio da u jednoj collpi - sajino napadne majaza ili da ronsoco ugrize shimbilla? Ništa nečine. Tamo se nađu i tamo ostanu, svatko na svojem mjestu, jedući mirno sol sa zemlje ilivodu, dok se ne zasite. Nije li možda isto tako dobro otkriti collpu ili pojište? Kako jejednostavno tada uloviti životinje. Tamo su, bezbrižne, neoprezne, jedući sol. Ne osjećajukamen, ne bježe kad prozviždi strijela. Lako padaju. Brežuljak je njihova collpa ljudi, bilo jeveliko pojilište. Možda je imalo svoju magiju. Ashaninka govore da je sveto, da unutarkamenja, razgovaraju duhovi. Možda i jest tako, možda i razgovaraju. Oni bi stigli s košaramai vrećama i nitko ih ne bi lovio. Samo bi se gledali. Bilo je soli i poštovanja za svakoga.

Poslije, više se nije moglo popeti na Brežuljak. Kasnije, oni ostadoše bez soli. Naknadno,onoga koji bi se popeo, lovili bi. Svezanog, odveli u logore. Bilo je to zarezivanje u korudrveća da bi se ispustila tekućina. Naprijed, dovraga! Poslije se zemlja ispuni viracochamakoji su tražili i lovili ljude. Odvodili bi ih i oni bi vadili tekućinu iz drveta i natovarili bikaučukovac. Idemo dalje, dovraga! Logori su bili gori od tame i kiša, čini se, gori od štete iMashcosa. Imali smo golemu sreću. Zar ne hodamo? Bili su lukavi viracochas, pričaju. Znalisu da će se ljudi popeti sa svojim košarama da pokupe sol s Brežuljka. Dočekivali su ih sazamkama i pucnjevima puške. Odnijeli bi onoga tko bi pao. Ashaninka, Pira, Amahuaca,

19

Yaminahua, Mashka. Nitko nije uživao posebnu milost. Onaj tko bi pao, ako je imao ruke davadi tekućinu iz drveta, prste da otvori rane, istuče i ponizi drugoga, ramena za nošenje teretai noge da trči s kuglama kaučukovca u logor. Poneki bi pobjegli, možda. Njih tek nekolicina,pričaju. Nije bilo lako. Nije trebalo trčati nego letjeti. Umire, dovraga! Onoga tko bi bježao,oborio bi pucanj puške. Mrtvi Machiguenga, k vragu! „Beskorisno je bježati iz logora”,govorio je Tasurinchi. „Viracoche imaju svoju magiju. Nešto se događa s nama. Nešto smonapravili. Njih duhovi štite, a nas napuštaju. Krivi smo zbog nečega. Bolje je ubosti se na trnod chambire, ili popiti sok od cuma. Takvim odlaskom, s trnom ili otrovom, svojom vlastitomvoljom, postoji nada za povratak. Onaj tko ode gonjen hicem iz puške, ne vraća se, ostaneplutati u rijeci Kamabiriji, mrtvac među mrtvacima, zauvijek. Čini se da će ljudi nestati. Alizar nemamo sreću? Još uvijek smo ovdje. Još uvijek hodamo. Uvijek sretni. Otada više nisuponovno prikupljali sol s Brežuljka. Uvijek će stajati tamo, dižući se u visine, čiste duše,gledajući sunce u lice.

To je barem ono što sam ja doznao.Tasurinchi, onaj koji živi kod rukavca potoka, onaj koji je prije živio u jezeru gdje, kad se

voda povuče za sušnog razdoblja, ostanu tolike poluisušene kaljuže, hoda. Otiđoh i vidjeh ga.Puhnuh u rog izdaleka, da mu najavim da ga dolazim posjetiti, a kad sam bio bliže objavih muto krikovima: „Došao sam! Došao sam!”. Moj je papagaj ponovio: „Došao sam! Došao sam!Nije mi izišao u susret i pomislih kako je možda otišao živjeti negdje drugdje, te da je mojehodanje dovde beskorisno. Ne. Njegova kuća je i dalje tamo, pokraj potočnog rukavca.Leđima se okrenuh kući, iščekujući da me primi. Morao sam mnogo čekati. On je bio dolje, urijeci, vadeći jedno deblo da si napravi kanu.

Dok sam ga čekao, promatrao sam njegovu ženu. Tamo, blizu, sjedeći pokraj tkalačkogstana, tkala je pamučne niti s usitnjenim korijenjem batića. Nije ustala, niti me pogledala.Nastavila je raditi kao da mene nema ili kao da sam nevidljiv. Imala je na sebi više ogrlicanego prošli put. „Nosiš tolike ogrlice da ti se ne približe vražićci kamagarini, ili da ne možena tebe baciti čaroliju vrač Machikanari?”, upitah je. Ali ona mi ne uzvrati i nastavi tkati nitikao da me i ne čuje. Imala je i puno ukrasa na rukama, na nožnim člancima i na ramenima ina prednjoj strani košulje. Kruna njezine glave bila je duga od perja Huасаmауа, tukana,papagaja, purana i ptice kanari.

Naposljetku se pojavi Tasurinchi. „Stigao sam”, rekoh mu. „Jesi li to ti?” „Evo me”,uzvrati mi, zadovoljan što me vidi, a moj papagaj ponovi: „Ovdje sam, ovdje sam”. Tadanjegova žena ustade i odmota dvije prostirke da bismo sjeli. Donese lonac svježe ispečenihjuka, koje istrese na listove banane, i posudu s masatom. I ona je izgledala zadovoljna što mevidi. Razgovarali smo do idućeg mjeseca, bez prekida.

Žena je trudna i ovaj put sin će se roditi pravovremeno i neće otići. Rekao je to jedan malibog Seripigariju tijekom plime. I priopćio mu je da, ukoliko ovaj put dijete umre prijerođenja, kao i u prethodnim okolnostima, kriva će za to biti žena, a ne Kamagarini. Tijekom teplime Seripigari je provjerio mnogo toga. Prije toga, djeca su bila mrtvorođena jer je onapopila pripravke da umru nerođena. „Је li to istina?”, upitah njegovu ženu. A ona mi uzvrati:„Ne sjećam se. Možda je tako bilo. Tko to zna”. „Da, istina je”, potvrdi mi Tasurinchi. Rekaosam joj da ću je ubiti ukoliko se ovaj put rodi mrtvo dijete. „Ako dođe na svijet mrtvorođeno,stavit će mi oko vrata otrovani obruč i ostavit će me kraj rijeke, da me pojedu ronsocosi”,potvrdi žena. Smijala se, nije bila preplašena, činilo se prije da nam se ruga.

Upitah Tasurinchija zašto toliko želi da njegova žena rodi dijete. Dijete ga ne brine, ona jenjegov nemir. „Nije li čudno da su joj sva djeca mrtvorođena?”, primijeti. Ponovno je upita,preda mnom: „Rođena su mrtva jer si popila pripravak?” Ona mu ponovi ono što mi je rekla:„Ne sjećam se”. „Ponekad mislim da i nije žena nego demon, sopai , povjeri mi se Tasurinchi.Nisu samo djeca ta zbog kojih je kleveta da ima drukčiju dušu. Tu su i ove narukvice, ogrlice,krune i ukrasi koje stavlja na sebe. I doista, nikada nisam vidio nikoga tko bi nosio tolikostvari na tijelu i na košulji. Tko zna kako može hodati pod tolikom težinom. „Pogledaj štosada nosi na sebi”, reče mi Tasurinchi. Pokretom dade do znanja da se približi i počnepokazivati: zvončići od sjemenki, nizovi ogrlica od prepeličinih kostiju, ronsocovi zubi,majmunske kosti, očnjaci majaza, kukuljica crva i mnoge druge stvari kojih se ne sjećam.

20

„Kaže kako je te ogrlice štite od zlog vrača, Machikanarija”, ispriča mi Tasurinchi. „Ali,ponekad, gledajući je, čini se kao da je ona Machikanari i kao da priprema čarobni napitak zanekoga. Ona, smijući se, reče kako ne vjeruje da je vještica ni demon, nego obična žena,poput drugih.

Tasurinchi ne bi imao ništa protiv ostati sam, ukoliko ubije svoju ženu. „Bolje i to, negonastaviti živjeti s nekim tko može ukrasti sve komadiće moje duše”, objasni mi. Ali misli dase to neće dogoditi, s obzirom da, kako je provjerio Seripigari tijekom plime, ovoga će se putasin roditi u hodu. „Možda je tako”, čuo sam ga kako govori svojoj ženi, grohotom se smijući,ne podižući pogleda s pamučnih niti. Dobro su oboje. Hodaju. Tasurinchi mi dade ovumrežicu korijenja. „Da upecaš nešto”, reče mi. Dade mi također juku i kukuruz. „Nije te strahputovati sam?”, upita me. „Mi Machiguenge uvijek prelazimo šumu u društvu s nekim, zbogonoga što bismo mogli sresti na putu.” „I ja putujem u društvu”, uzvratih. „Nisi li moždavidio moga papagaja?” „Papagaju, papagaju”, ponovi papagaj.

Sve to ispričah Tasurinchiju, onome koji je prije živio kod rijeke Mitaya i sada živi ušumi kod rijeke Yavero. Zamišljen, meditativan, primijeti: „Ne razumijem. Boji li se da jenjegova žena sopai jer rađa mrtvu djecu? I to su vjerojatno demoni, jer ne samo što rađamrtvu djecu, nego ponekad i žabe i guštere. Tko je rekao da je žena zla vještica kad nosimnogo ogrlica? Nisam čuo za to. Machikanari je vještac jer služi šaptaču demona,Kientibakoriju, i jer mu kamagarinisi, njegovi vragovi, pomažu pripremiti čarobne pripravke,kao što i Seripigariju, dobrom vješcu, pomažu mali Bogovi koje je stvorio Tasurinchi, dapopravi štetu, poništi uroke i otkrije istinu. Ali i Machikanari kao i Seripigari stavljaju na sebeogrlice, koliko mi je poznato.”

Žene prasnuše u smijeh, slušajući ga. Ne može biti istina da rađaju mrtvu djecu jer tamo uYaverovoj kući sve vrvi od djece. „Mnogo je ustiju”, žalio se Tasurinchi. Prije, u rijeciMitaya, uvijek bi se lovila riba u mrežu, iako zemlja nije dobra za juku. Ali gdje je sadanestao, popravljajući jedan od kanala koji utječu u Yavero, nema riba. Mračno je to mjesto,prepuno žaba i pasanaca. Vlažna zemlja u kojoj biljke gnjiju.

Oduvijek sam znao da se pasančevo meso ne smije jesti, jer pasančeva je majka nečista,proizvodi štetu i tijelo onoga tko ga jede prekrije se mrljama. Ali, ovdje, oni jedu to meso.Žene bi ogulile pasanca i zatim bi ispekle njegovo meso, narezano na komadiće. Tasurinchimi stavi komadić u usta svojim prstima. S naporom ga progutah, zbog straha. Čini se da mi seništa nije dogodilo. Da nije tako, možda i ne bih ovdje hodao.

„Zašto si došao tako daleko, Tasurinchi?”, zapitah ga. „Trebalo mi je dosta da tepronađem. Osim toga, u ovom području, u blizini, žive Mashkosi.” „Zar si bio kod mene uMitayi i nisi susreo viracoche?”, iznenadio se. „Nalaze se posvuda. Osobito na suprotnojstrani mjesta gdje ja živim.”

Stranci su počeli prelaziti rijeku, uzvodno i nizvodno, prije mnogih mjeseci. Bilo jepunaruna, koji su sišli s planine, i mnogi viracochi. Nisu bili u prolazu. Ostali su. Sagradili sukuće, posjekli drveće. Love životinje puškom čiji hici odjekuju šumom. S njima bi stizali ineki ljudi koji hodaju. Od onih koji žive uzvodno, s druge strane Velikog riječnog prijelaza,onih koji su već prestali biti ljudi i pomalo također nalikuju viracochima po načinu odijevanjai govorenja. Došli su im pomoći, tamo, u Mitavu. Došli su u posjet Tasurinchiju. Željeli su gauvjeriti da dođe raditi s njima krčeći šumu i tovareći kamenje za put koji grade, odmah pokrajrijeke. „Ništa ti neće napraviti”, poticali bi ga govoreći mu. „Dovedi sa sobom i žene da tipripreme jelo. Pogledaj nas: jesu li nam možda nešto napravili? Sada to nije kao kad se vadilatekućina iz drveća. Tada, ti su viracoche bili vragovi, željeli su nas iscijediti poput drveća,željeli su ukrasti naše duše. Sada je drukčije. S ovima radiš onoliko vremena koliko želiš.Daju ti jelo, daju ti noževe, daju ti mačete, daju ti harpune za pecanje. Ako ostaneš, možešdobiti pušku.”

Oni koji su bili ljudi, činili su se zadovoljnima, možda. „Mi smo sretnici”, govorili su.„Pogledaj nas, dodirni nas. Zar i ti to ne želiš biti? Nauči. Postupi kao i mi.” Tasurinchi se daonagovoriti. „Dobro”, reče im, „otići ću vidjeti”. I prešavši rijeku Mitaya, isprati ih do logoraviracocha. A kad je stigao tamo, otkri da je pao u zamku. Našao se okružen vragovima. Kakosi primijetio, Tasurinchi? Jer mu je viracocha koji mu je objašnjavao, na teško razumljiv

21

način, što želi da ovaj učini, odjednom, pokazao svu prljavštinu svoje duše. A kako,Tasurinchi? Što se dakle dogodilo? Pitao ga je: „Rukuješ li dobro mačetom?”... i odjednomzašuti, izobličena, namrštena lica. Jako otvori usta i „apćiha, apćiha, apćiha”. Tri putazaredom, čini se. Oči mu zasuziše, zacrvenješe se poput svijeća. Tasurinchi se nikada prijenije toliko uplašio. ,Vidim jednog Kamagarinija”, pomisli. „То je njegovo lice, to je njegovabuka. Već danas ću umrijeti”. Razmišljajući „to je vrag, vrag”, osjeti kako mu se kožaprekrila mjehurićima, kao da je izišao iz vode. Kosti mu zaškripaše od hladnoće i ugleda seiznutra, kao za vrijeme plime. Morao je uložiti golem napor, kaže, da se pokrene. Noge ganisu slušale od tolikog drhtanja. Naposljetku je uspio. Viracoeha je ponovno govorio, neznajući da se izdao. Mlaz sline curio mu je iz nosnica. Govorio je kao da se ništa nijedogodilo, govorio je kao što ja sada govorim. Začudio se, zacijelo, vidjevši Tasurinchija kakobježi ostavljajući stvari nedorečenima. Oni koji su bili ljudi i koji su bili tamo pokušali su gaspriječiti. „Ne plaši se, ništa ti se neće dogoditi”, varali bi ga. „То je samo kihanje. Njih neubija. Imaju svoj lijek.” Tasurinchi se pope na svoj kanu pretvarajući se: „Ра dobro, moram sevratiti, vratit ću se, čekajte me”. Još uvijek su ga iznenađivali njihovi zubi, čini se. „То suvragovi”, mislio je. „Danas ću umrijeti, možda”.

Tek što se našao na drugoj obali, okupio je žene i djecu. „Stigla je nevolja, okruženi smokamagarinisima”, objavi. „Moramo otići daleko. Krenimo, možda još nije kasno, možda jošuvijek možemo hodati.” Tako su napravili i sada žive u tom rukavcu, u šumi kod rijekeYavero. Viracoche neće stići dovde, prema njemu. A ni Mashkosi, čak se ni oni ne binaviknuli na mjesto poput ovoga. „Samo mi, ljudi koji hodamo, možemo živjeti na mjestimapoput ovoga”, govorio bi ponosan. Bio je zadovoljan da me vidi. „Uplašio sam se da menikada nećeš doći posjetiti dovde”, govorio bi. Žene, dok su jedna drugoj čistile uši u kosi,ponavljale su: „Sreća da smo pobjegle, što bi bilo s našim dušama da nismo”. I one suizgledale zadovoljne što me vide. Jeli smo, pili i razgovarali mnogih mjeseci. Nisu željeli daodem. „Kako ćeš otići?”, govorio bi Tasurinchi, „još uvijek nisi završio s pričom. Govori,govori, ostalo ti je još puno za ispričati mi”. Da je do njega, ja bih još uvijek bio u Yaveru,pričajući.

Njegova kuća još nije dovršena. Ali već je očistio teren i narezao drvo i lišće i pripremiosvežnjeve slame za strop. Morao ih je donijeti odozdo jer tamo gdje je on nema palmi nislame. Jedan mladić koji se želi oženiti jednom od njegovih kćeri živi tamo blizu, i pomažeTasurinchiju da pronađe zemlju na najvišem području, da bi zasadio juku. Sve vrviškorpijama i oni ih tjeraju dimeći otvore njihovih skloništa. Također ima mnogo šišmiša noću,već su ugrizli jednog dječaka koji se udaljio od vatre. Kaže kako ovdašnji šišmiši izlaze upotragu za hranom čak i kad pada kiša, nešto što se nigdje drugdje ne vidi. To je zemlja nakojoj životinje imaju drukčije običaje, ta zemlja Yavero. „Još uvijek je upoznajem”, reče miTasurinchi. „Život postaje težak kad se čovjek preseli”, pridodah. „Tako je”, uzvrati. „Svasreća da znamo hodati. Sva sreća da smo proveli toliko vremena hodajući. Sva sreća da smooduvijek mijenjali svoje stanište. Sto bi bilo s nama da pripadamo onima koji se ne kreću!Nestali bismo tko zna gdje. To se dogodilo mnogima, tijekom kljaštrenja drveća. Nema riječida iskažemo koliko smo sretni.”

Kad ponovno posjetiš Tasurinchija, podsjeti ga da je vrag taj koji kiše, a ne žena koja rađamrtvu djecu ili koja si stavlja brojne ogrlice od chakire”, nasmija se Tasurinchi, nasmijavajućižene. I ispriča mi ovu priču koju ću Vam sada ispripovijedati. Dogodilo se to prije mnogihmjeseca, kad su se prvi Bijeli Oci počeli pojavljivati s ove strane Velikoga riječnog prolaza.Oni su već živjeli od drugoga, tamo gore. Imali su svoje kuće u Koribeniju i Chirumbiji, ali sustigli dovde, nizvodno. Prvi koji je prešao Veliki riječni prolaz otišao je do rijeke Timpiaznajući da tamo postoje ljudi koji hodaju. Naučio je govoriti. Govorio je, čini se. Shvaćalo sešto želi reći. Postavljao je brojna pitanja. Tamo je ostao. Pomogli su mu da očisti teren, dapodigne kuću, da zasadi plantažu. Odlazio bi i vraćao se. Donosio bi hranu, mamce, mačete.Ljudi koji hodaju dobro su se nosili s njim. Izgledali su zadovoljni. Sunce je bilo na svojemmjestu, mirno. Ali, vrativši se s jednog od svojih putovanja, Bijeli Otac je već bio promijeniodušu, iako je njegovo lice ostalo isto. Postao je kamagarini i izazivao je nevolje. Ali nitko tonije shvaćao i zato nitko nije krenuo hodati. Izgubili su mudrost, možda. To je, barem, ono što

22

sam ja doznao.Bijeli Otac ležao je na svojoj prostirci i vidjeli su ga kako pravi grimase. „Apćiha!

Apćiha!” Kad se približiše da ga upitaju: „Što ti je? Zašto tako kriviš lice? Kakvi su tozvukovi?”, uzvraćao bi: „Nije ništa, već će proći”. Nevolja se uvukla u duše sviju. Djece,žena, staraca. A kažu i u huacamaye, paujile, planinske svinje, prepelice, sve životinje koje suposjedovali. I oni: „Apćiha! Apćiha!”. Smijali su se, u početku. Mislili su da je to neka veselaplima. Udarali bi se o grudi i naguravali bi se, zaigrano. I krivili bi svoja lica: „Apćiha!”Curila im je slina iz nosova, iz usta. Pljuvali bi i smijali se. Ali više nisu mogli krenuti hodati.Prošlo je vrijeme. Njihove duše, razbijene u komadiće, već su počele izlaziti iz njihovih tijela,iz vrha njihovih glava. Preostalo im je samo rezignirano iščekivanje onoga što će se dogoditi.

Osjećali su kao da su im unutar tijela zapalili vatre. Gorjeli su, plamteći. Kupali bi se urijeci, ali voda, umjesto da im ugasi vatru, samo ju je još više raspirivala. Poslije, osjećali biužasnu hladnoću, kao da je po njima cijelu noć pljuštalo. Iako je sunce bilo tamo, gledajućisvojim žutim okom, oni su drhtali, ošamućeni, preplašeni, ne videći što su gledali, neraspoznajući poznato. Bjesnjeli su, pogađajući da im je nanesena šteta, poput iveri u noktu.Nisu razumjeli upozorenje, nisu krenuli hodati na prvo kihanje Bijeloga Oca. Uginule su čak iuši, čini se. Mravi, skarabeji i pauci koji su tuda prolazili također su uginuli, kažu. Nikadanitko nije ponovno živio na tom mjestu kod rijeke Timpía. Iako se više i ne zna koja je torijeka, jer ju je šuma ponovno posve prekrila. Nije mudro tuda proći, bolje ju je zaobići,izbjeći. Prepoznatljiva je po bijelom dimu koji zaudara i prodornim zvižducima. A što ako seduše onih koji tako odlaze, vrate? Tko zna. Možda će se vratiti. Ili će, možda, ostati plutati uKamibiriji, u susret vodi mrtvih.

Ja sam dobro. Hodam. Sada sam dobro. Bio sam loše prije izvjesnog vremena i misliosam kako je kucnuo čas da podignem svoje sklonište od grana pokraj rijeke. Išao sam usmjeru kuće Tasurinchija, slijepca, onoga koji živi u smjeru Cashiriarija. Odjednom, iziđe izmene sve, dok sam hodao. Shvatih to tek kad ugledah svoje umrljane noge. Kakva je tonevolja? Što je to ušlo u moje tijelo? Nastavih hodati, ali još je dugo trebalo da bi se stiglo doCashiriarija. Kad sjedoh da se odmorim, obuze me groznica. Razmotrih što bih mogao učiniti,zvjerajući naokolo. Naposljetku, otkrih stablo floripondija i otrgnuh mu sve lišće koje samuspio otrgnuti. Napravih pripravak i poprskah si tijelo. Zagrijah ponovno vodu u posudi istavih u nju kamen zagrijan do usijanja koji mi je dao Seripigari. Udahnuh paru dok me neobuze san. Provedoh tako mnoge mjesece, tko zna koliko dugo, ležeći na prostirci, bez snageza hodanje, čak i bez snage za sjedenje. Milili su mravi po mojemu tijelu i ja ih ne bihuklanjao; kad bi se neki jako približio mojim ustima, progutao bih ga, i to je bio sav mojobjed. Među snovima, začuo bih papagaja kako me zove: „Tasurinchi! Tasurinchi!”. Pola ujavi, pola u snu, i uvijek umirući od hladnoće. Osjećao sam možda golemu tugu.

U to, pojaviše se neki ljudi. Vidjeh njihova lica iznad mene, kako se saginju da meosmotre. Jedan me pomaknu nogom, a ja mu ne uspjeh uzvratiti. Nisu to bili ljudi koji hodaju.Na sreću, nisu bili ni Mashkosi. Ashaninka, prije, mislim, jer sam mogao razumjeti nešto odonoga što su govorili. Promatrali su me, postavljajući mi pitanja na koja ja nisam imao snageuzvratiti, iako bih ih čuo, izdaleka. Učinilo mi se da raspravljaju da li bih ja mogao bitikamagarini. A pričali su i što treba učiniti kad čovjek sretne vraga u šumi. Raspravljali su.Jedan je od njih rekao da bi im nanijelo štetu to što su vidjeli nekoga poput mene na putu i dabi najpametnije bilo da me ubiju. Nisu se mogli dogovoriti. Dugo su razgovarali i meditirali.Naposljetku, odlučiše lijepo postupati prema meni, na moju sreću. Ostaviše mi juke i kakovidješe da nemam snage da ih sam pojedem, jedan od njih mi stavi komadić u usta. Nije biootrov. Bila je juka. Zamotaše druge u jedan list od banane i staviše mi ga u dlan. Možda samsve to sanjao. Ne znam. Ali, poslije, kad sam se bolje osjećao i kad mi se povratila snaga, jukase ponovno tu našla. Pojedoh je, a jeo je i papagaj. Mogao sam nastaviti putovanje. Išao sampolagano, svaki se čas zaustavljajući da se odmorim.

Kad stigoh do Tasurinchija, slijepca, koji je živio u rijeci Cashiriari, ispričah mu što mi sedogodilo. Obavi me dimom i pripremi pripravak od duhana. „Tebi se zapravo dogodilo da tise duša podijelila u mnoge duše”, objasni mi. „Bolest je ušla u tvoje tijelo, jer ti ju je poslaoneki machikanari ili zato jer si mu se sasvim slučajno našao na putu. Tvoje tijelo je tek

23

košulja duše. Njegov omot, poput kukuljice crva. Kad je bolest već ušla u tvoje tijelo, duša sepokušala obraniti. Prestala je biti jedna i pretvorila se u mnoge, ne bi li prevarila bolest. Ovaje ukrala one koje je mogla. Jednu, dvije, njih nekoliko. Vjerojatno nije odnijela mnogo njihjer bi otišao zauvijek. Dobro je da su te podvrgnuli kupki s vodom od tahea i da si udisaonjezinu paru. Ali trebao si učiniti nešto još lukavije. Istrljati si s tinkturom od arnota vrhglave, sve dok se jako ne zacrveni. Tada, bolest ne bi mogla izići iz tvoga tijela s teretomduša. To je mjesto odakle izlazi, to su njezina vrata. Arnot je zaustavlja. Kad se osjetizatočenom, unutra, gubi snagu i umire. Tijelo funkcionira jednako kao i kuće. Zar vragovikoji uđu u kuće ne kradu duše bježeći kroz njihov najviši dio, kroz vrh stropa? Zašto tolikobrižno pletemo to drvo, na plafonu? Da vrag ne bi mogao pobjeći, odnoseći duše onih kojispavaju. Isto je i s tijelom. Osjetio si se slabim zbog duša koje si izgubio. Ali one su ti seponovno vratile i zato si ovdje. Vjerojatno su pobjegle i Kientibakoriju, iskorištavajućinepažnju njegovih kamagarinisa. Možda će se vratiti da te potraže, zar ti nisi njihov dom?, ipronaći će te tamo, na istom mjestu, kako izdišeš, na umoru. Ušli su u tvoje tijelo i ponovno sise rodio. Sada, unutar tebe, sve su se duše ponovno okupile. Sada su ponovno jedna jedinaduša. ”

To je, barem, ono što sam ja doznao.Tasurinchi, slijepac, onaj koji živi u Cashiriariju, osjeća se dobro. Iako većinu vremena ne

vidi ništa, može očistiti svoju plantažu. Hoda. Kaže da tijekom vrtoglavice vidi više stvarinego onda kad nije bio slijep. Možda je sreća ono što mu se dogodilo. Tako vjeruje.Pripitomljuje stvari na taj način da mu sljepilo nanese što manje štete, njemu i njegovima.Njegov mlađi sin, onaj koji je puzao posljednji put kad sam ga vidio, otišao je. Ugrizla ga jezmija za nogu. Kad su primijetili, Tasurinchi je pripremio pripravak i učinio je sve što jemogao da ga spasi, ali već je bilo prošlo puno vremena. Promijenio je boju, pocrnio je poputhuita i otišao je.

Ali njegovi su se roditelji imali sreću da ga još jednom vide.Dogodilo se ovako.Otišli su kod Seripigarija i rekli su mu da im je jako žao što je dječak otišao. Zamoliše ga:

„Provjeri što je bilo s njim, u kojem se svijetu nalazi”, rekoše mu. „I zamoli ga da se vrati danas posjeti barem još jedanput.” Seripigari ovako učini. Njegova duša, u vrtoglavici, vođenajednim saankariteom, otputovala je do rijeke čistih duhova, Meshiareni. Tamo pronađedječaka. Saankarite su ga okupali, bio je narastao, imao je kuću i uskoro će se i oženiti.Pričajući mi kako su tužni ostali njegovi roditelji, seripigari ga uvjeri da se vrati u tu zemljuda ih još jednom posjeti. Obećao je to i to je obećanje izvršio.

Tasurinchi, slijepac, priča kako se u kući Cashiriarija iznenada pojavio neki mladić,odjeven u novu košulju. Svi su ga prepoznali, iako više nije bio dječak nego mladić.Tasurinshi, slijepac, znao je da je bio on po mirisu koji je ostavljao za sobom. Sjede međunjih i kuša zalogaj juke i koju kapljicu masata. Pričao im je o svojem putovanju, otkadnjegova duša pobježe iz njegova tijela s tjemena. Bilo je mračno, ali on je mogao prepoznatiulazak u spilju gdje se silazi do rijeke mrtvih duša. Bacio se u Kanabiriju i plutao je po žitkojvodi ne tonući. Nije trebao micati rukama ni nogama. Struja, srebrnkasta poput paučine,nosila ga je polagano. Okolo njega, druge su duše također putovale po Kamabiriji, širokojrijeci na čijim obalama, možda, postoje strmije stijene od onih na Velikome riječnom prolazu.Naposljetku, stiže do mjesta gdje se vode razilaze, vukući se po provaliji vodopada i virovakamo se spuštaju u Gamaironi, da pate. Ista riječna struja odvajala je jedne od drugih.Osjećajući olakšanje, sin Tasurinchija, slijepca, osjeti kako ga vode odvajaju od ponora;sretan, znao je da će nastaviti putovati po Kamabiriji, s onima koji će se popeti, rijekomMeshiareni, do gornjeg svijeta, svijeta sunca, Inkite. Da bi do tamo stigao, još je dugoputovao. Morao je proći kroz završetak te zemlje, Ostiake, u koju se ulijevaju sve rijeke. To jeblatnjavo područje, prepuno čudovišta; Kashiri, mjesec, spušta se ponekad da tamo zbijasvoje nepodopštine.

Pričekali su da se nebo očisti od oblaka i da se zvijezde jasno odraze u vodi. Tada,Tasurinchijev se sin mogao popeti sa svojim prijateljima suputnicima po Meshiareni, koja jenačinjena od zvjezdanih stuba, do Inkite. Saankariti ga dočekaše uz veselje. Pojeo je neku

24

voćku slatkog okusa od koje je narastao, i pokazaše mu kuću gdje će živjeti. Sada, popovratku, pripremili su mu ženu. Bio je zadovoljan, čini se, u gornjem svijetu. Nije se sjećaougriza zmije.

„Ništa ti ne nedostaje s ove zemlje?”, upitaše ga njegovi rođaci. Da, ponešto. Sreća kojuje osjećao kad mu je majka davala da siše s njezinih grudi. I tada, ispriča mu slijepac izCashiriarija, tražeći za to dopuštenje, mladić pristupi majci, otvori svoju košulju, i s mnogoosjećajnosti, napoji se na njezinim grudima, kao kad je bio novorođenče. Je li imala mlijeka?Tko zna. Ali on je bio sretan, možda. Oprosti se od njih, zadovoljan.

Otišle su i dvije najmlađe sestre Tasurinchijeve žene. Jednu od njih uhvatiše nekolicinapunaruna koji su se pojavili oko Cashiriarija i primoraše je da im kuha i iskorištavajući je kaoženu, mnogih mjeseci. Bilo je to razdoblje kad je morala biti čista, s podrezanom kosom,natašte, ne razgovarajući ni s kime i bez dodira s mužem. Kaže Tasurinchi daje on nije ukoriozbog onoga što joj se dogodilo. Ali ona je jadikovala nad svojom sudbinom. „Ne zaslužujemda više itko sa mnom razgovara”, govorila bi. „Ne znam ni zaslužujem li život.” Upredvečerje, otišla bi polagano do obale, napravila bi ležaj od grančica i zabola bi si trn odpalme. „Bila je toliko tužna da sam ja sumnjao da će to učiniti”, rekao mi je Tasurinchi,slijepac. Umotaše je u dvije košulje da je ne napadnu lešinari, i umjesto da je puste u kanuuposred rijeke ili da je zakopaju, objesili su je za vrh drveta. Na jako mudar način, ne bi linjezine kosti grijale sunčeve zrake ujutro i popodne. Tasurinchi mi pokaže gdje i ja seiznenadih. „Kako visoko! Kako si mogao doći do tamo?” „Možda ne vidim, ali da bih sepopeo na drvo nisu neophodne oči nego noge i ruke, a moje su još uvijek jake”, uzvrati mi.

Druga sestra žene Tasurinchija, slijepca iz Cashiriarija, survala se niz jedan klanac,vraćajući se s plantaže juke. Tasurinchi ju je poslao da provjeri stupice koje stavlja okoplantaže i u koje, kaže, uvijek padaju zečevi. Prolazilo je jutro i ona se nije vraćala. Izišli su jetražiti i pronađoše je na dnu provalije. Otkotrljala se, možda poskliznula, ili je došlo doodrona ispod njezinih stopala. Ali mene je iznenadila. Nije to bio duboki ponor. Bilo tko bimogao preskočiti ili otkotrljati se do dna, bez pogibelji. Tasurinchi, slijepac iz Cashiriarija,kaže: „Uvijek smo mislili da će ta djevojka otići bez objašnjenja”. Provodila je životpjevušeći pjesme koje nitko nije čuo. Imala je čudne ispade, pričala je s nepoznatim mjestimai, kako se čini, životinje su joj pričale tajne kad nije bilo nikoga blizu da ih čuje. To suznakovi da će osoba brzo otići, prema Tasurinchiju. „Sad kad su otišle ove dvije, ima hranekoju možemo raspodijeliti, baš imamo sreće”, šalio bi se.

Podučio je svoje najmanje sinove kako da love. Uvježbavao ih cijeli dan, zbog onoga štobi mu se moglo dogoditi. Zamolio ih je da mi pokažu što su sve naučili. Doista, već baratajulukom i nožem, čak i oni koji počinju hodati. Vješti su u izradi stupica i u ribolovu. „Kakomožeš vidjeti, neće im nedostajati hrana”, reče mi Tasurinchi. Sviđa mi se njegova dobravolja. Čovjek je to kojega ništa ne može rastužiti. Bio sam nekoliko dana s njim, praveći mudruštvo u postavljanju mamaca, u izradi stupica, i pomagah mu da očisti plantažu. Radio jepogrbljen, čupajući travu, kao da vidi očima. Otišli smo i do jedne bare na kojoj ima sungara,ali ništa nismo upecali. Nije se umarao slušajući me. Primoravao me da ponavljam iste priče:„Tako, kad odeš, vratit ću se da mi ispričaš ono isto što mi sada pričaš”, reče mi.

„Kako bi jadan morao biti život onih koji nemaju, poput nas, ljude s kojima birazgovarali”, razmišljao bi. Zahvaljujući onome što pričaš, kao da se ono što se događalomože dogoditi mnogo puta. Jednu od kćeri koja je zaspala dok sam ja govorio, naglo jeprobudio: „Slušaj, nemoj zaboraviti te priče, dijete”, govorio bi. „Upoznaj zloćuKientibakorija. Nauči kakve su nam sve nevolje prouzročili i kakve nam još uvijek mogunanijeti njegovi kamagarini.”

Sada znamo mnogo toga o Kientibakoriju što oni, prije, nisu znali. Znamo da ima mnogocrijeva, poput čovječuljka inkira. Znamo da mrzi nas Machiguenge. Pokušao nas je mnogoputa uništiti. Znamo da je on stvorio sve zlo koje postoji, od Mashkosa do bolesti. Oštrihstijena, tamnih oblaka, kiše, blata, duge, on je sve stvorio. I uši, buhe, piques, zmije iotrovnice, štakore i žabe. Stvorio je muhe, komarce, moskitose, šišmiše i vampire, mrave ijastrebove. Stvorio je biljke od kojih se koža upali i biljke koje su nejestive; i crvenu zemlju,koja služi za izradu posuđa, ali ne i za sadnju juke. To sam naučio na rijeci Shirankoreni, iz

25

mita Seripigarija. Onoga koji možda najviše zna o stvarima i bićima koje je stvorioKientibakori. Taj je put bio najbliži tome da nas uništi. Nije više vladalo vrijeme obilja. A nijebilo ni vađenja tekućine iz drveća. Prije ovoga kljaštrenja i nakon onoga, čini se. Došao jejedan kamagarini preodjeven u čovjeka i rekao je ljudima koji hodaju: „Nije Sunce ono kojedoista treba pomoć. Nego Kashiri, Mjesec, koji je Sunčev otac". Pružio im je svojaobjašnjenja, s riječima koje su ih potaknule na razmišljanje. Zar Sunce, onako jako, ne birasplakalo one koji bi ga se usudili netremice gledati, bez treptanja? Kakvu bi onda pomoćtrebalo. To da pada i podiže se obična je smicalica. Kashiri, naprotiv, sa svojom nježnom,dobrodušnom svjetlošću, oduvijek se borila protiv tame, u teškim uvjetima. Da nema tamoMjeseca, po noći, koji čuva nebo, tamo bi zavladala potpuna, gusta tmina: čovjek bi se survaou provaliju, nagazio bi na zmiju, i ne bi mogao pronaći svoj kanu niti izići da uzgaja juku ilida ide u lov. Živio bi kao zatočenik na jednom te istom mjestu i Mashkosi bi ga mogliopkoliti, gađati strijelama, odrubiti mu glavu i ukrasti mu dušu. Da Sunce potpuno zađe,nastala bi noć, možda. Ali dok postoji Mjesec, noć nikada ne bi bila noć, tek napola tama, iživot bi se nastavio, možda. Ne bi li trebali ljudi pomoći Kashiriju? Nije li to njihova obveza?Da tako postupe, mjesečina bi snažnije blistala, a noć ne bi bila tako mračna, već polumrak pokojem se može hodati.

Onaj tko im je to govorio doimao se kao čovjek, ali bio je kamagarini. Jedan od onih kojeje stvorio Kientibakori da bi hodali po ovome svijetu sijući nevolje. Oni, prije, nisu gaprepoznavali. Iako je došao usred velikog nevremena, kao što dolaze uvijek vragovi u sela.Oni, prije, nisu ga razumjeli, možda. Ako se pojavi netko kad urliče gospodar gromova, i kadpada kiša u mlazovima, nije čovjek, nego kamagarini. Sada znamo. Oni to još uvijek nisunaučili. Prepustiše se da ih uvjere. I promijenivši svoje običaje, počeše noću činiti ono što suprije činili danju, a danju ono što su radili noću. Misleći da će tako, Kashiri, Mjesec, jačesjati.

Tek što bi pomolilo svoje sunčevo oko na nebu, sklanjali bi se pod krov, govoreći jednidrugima: Vrijeme je za odmor”, „vrijeme je da se zapali vatra”, „vrijeme je da sjednemo iposlušamo onoga koji govori”. Tako su činili: odmarali bi se sa Suncem ili bi se okupljali dačuju pripovjedača priča dok se ne bi počelo smrkavati. Tada bi, protežući se, govorili:„Kucnuo je čas za život”. Noću bi putovali, noću bi lovili, noću bi podizali svoje nastambe inoću bi plijevili šumu i čistili bi travu i korov iz polja juke. Navikavali su se polako na novistil života. Toliko, da više ne bi podnosili biti na otvorenome za dnevne svjetlosti. Sunčevatoplina bi im žarila kožu i vatra njegova oka bi ih zaslijepila. Trljajući se, govorili bi: „Nevidimo, kako je užarena ova svjetlost, mrzimo je”. Naprotiv, po noći, njihove bi se oči naviklena tamu i vidjeli bi pod njom poput Vas i mene danju. Govorili bi: „Istina je, Kashiri, Mjesecnam zahvaljuje na pomoći koju joj ukazujemo”. Počeli su se dozivati, ne više ljudi sa Zemlje,i ne ljudi koji hodaju, niti ljudi koji govore. Nego ljudi iz mraka.

Sve je bilo dobro, možda. Izgledali su zadovoljno, možda. Život je pretjecao bez ispada.Osjećali su se smireno. Oni koji bi otišli, vraćali su se, i bez obzira kako im loše bilo, hraneim nikada nije nedostajalo. „Bili smo mudri postupajući onako kako smo postupili”, govorilibi. Bili su u krivu, čini se. Izgubili su mudrost. Svi su postajali kamagarinisi, ali nisu toosjećali. Sve dok im se nisu počele događati izvjesne stvari. Tasurinchiju su se jednoga danapojavile krljušti i rep na mjestu gdje je imao noge. Izgledao je poput kakve goleme carachaue.Upravo tako, poput te ribe koja živi u vodi i na Zemlji, te ribe koja pliva i hoda. Teško sevukući povukao se do bare, brundajući mrzovoljno kako ne može podnijeti život na Zemlji,jer mu nedostaje voda. Tasurinchiju, kad se probudio, nekoliko mjeseci poslije, izrasla sukrila na mjestu ruku. Malo je poskočio i vidješe kako se uzdiže i nestaje iznad drveća,lepršajući poput kolibrića. Tasurinchiju je izrasla surla i njegova djeca, ne prepoznajući ga,poviknuše osorno: „Evo, sajina, pojedimo ga”. Kad im pokuša objasniti tko je, urliknu izariče. Morao je žurno pobjeći. Nespretno je kaskao na svoje četiri noge kojima se jedvaslužio, progonjen od gladnih ljudi koji su na njega bacali strijele i kamenje, „uhvatimo ga,ulovimo ga”, govorili su.

Ova zemlja ostajala je bez ljudi. Neki su postajali ptice, drugi ribe, neki opet kornjače,drugi pauci, i odlazili bi živjeti život vragova kamagarinis. „Što nam se događa, kakve su ovo

26

nesreće”, pitali su se, zbunjeni, preživjeli. Bili su uplašeni i slijepi, nisu primjećivali. Jošjednom, izgubljena je mudrost. „Nestat ćemo”, žalili su se. Tužni, možda. Tada, usred tolikezbrke, Mashkosi navališe i napraviše golem pokolj. Odrubiše glave mnogima od njih iodvedoše njihove žene. Činilo se da katastrofama nema kraja. Tada, u svome očaju, jednomeod njih pade na pamet: „Idemo posjetiti Tasurinchija”.

Bio jedan već postariji Seripigari, koji je živio sam, kod rijeke Timpía, iza jednogvodopada. Saslušao ih je bez riječi. Otiđe s njima do mjesta gdje su živjeli. Svojimkrmeljavim očima pogleda bijedu i nered koji su vladali svijetom. Postio je nekoliko mjeseci,nijem, povučen u sebe, meditirajući. Napravi pripravke za vrtoglavicu. Usitni zeleni duhan upreši, iscijedi lišće na cjedilu, ispusti vodu i stavi posudu da provrije dok se pripravak nijezgusnuo i provrio. Izmrvi korijen ayahuaske, iscijedi njegov smeđi sok, stavi da provrije iostavi da se ohladi. Ugasiše vatru, obložiše kuću bananinim lišćem da bi tama bila potpuna.Seripigari jednog po jednog obavije dimom i zapjeva, a oni mu uzvratiše pjesmom. Zatimpopi njihove pripravke i dalje pjevajući. Oni su željno iščekivali. On je i dalje mahaostručkom lišća i pjevao. Nisu razumjeli što im je govorio. Naposljetku, kad je već postao duh,ugledaše njegovu sjenu kako se penje uz kolac u središtu kolibe i kako nestaje na stropu, naistom mjestu na kojem vrag odnosi duše. Ubrzo se vrati. Tijelo mu je bilo isto, ali više nijebio on nego saankarite. Bijesno ih izgrdi. Podsjeti ih na ono što su bili, što su učinili, tolikežrtve otkad su počeli hodati. Kako su se dali prevariti lukavstvima njihovoga vječnogneprijatelja? Kako su mogli izdati Sunce za Kashiri, Mjesec? Promijenivši svoj način životanarušili su poredak svijeta, zbunjujući duše od kojih su otišli. U mraku u kojem su se kretali,duše ih nisu prepoznavale, nisu znale griješe li. Zato su se događale nesreće, možda. Duhoviod kojih bi odlazili i vraćali se, zbunjeni promjenama, ponovno bi odlazili. Lutali bi po šumi,siročići, jecajući u vjetar. U napuštena tijela, koje su duše ostavile, kamagarini bi ulaziounutra da ih pokvari; zato bi im naraslo perje, krljušt, gubice, pandže, bodlje. Ali još uvijek suimali vremena. Rasap i nečistoća donijeli su im vraga, koji je živio među njima odjeven kaočovjek. Iziđoše u potragu za njim, odlučni da ga ubiju. Ali kamagarini je već pobjegao udubinu šume. Oni tada shvatiše. Posramljeni, vratiše se poslu koji su i prije činili, dok susvijet, život bili ono što su bili i što su trebali biti. Žalosni, pokajani, krenuše hodati. Ne trebali svatko činiti što ga je dopalo? Nije li njih dopalo da hodaju, pomažući Suncu da iziđe?Svoju su obvezu ispunili, možda. Da li mi ispunjavamo svoju? Hodamo li? Živimo li?

Između najrazličitijih vrsta kamagarinisa koje je stvorio Kientibakori, najgori od svihvragova bio je kasibarenini, čini se. Sitan poput dječaka, pojavi se u svojoj košulji boje zemljena nekom mjestu, to je stoga jer se tamo nalazi neki bolesnik. Želi se dočepati njegove dušekako bi ga natjerao da čini okrutnosti. Zato bolesnike ne treba ostavljati niti na trenutak same.Dovoljna je mala nepažnja da bi kasibarenini učinio po svome. Tasurinchi kaže da se tonjemu dogodilo. Ovaj koji se vratio, ovaj koji sada živi u rijeci Camisea. Tasurinchi. Premanjemu, Kasibarenini je kriv za ono što mu se dogodilo tamo u Shivankoreniju, gdje ljudi jošuvijek bjesne kad se toga prisjete. Otiđoh ga posjetiti, na plažicu u Camisei gdje si je napraviokuću. Preplašio se kad me ugledao. Uze svoju pušku. „Zar me dolaziš ubiti?”, upita. „Oprez,pazi što imam u rukama.” Nije bio bijesan nego tužan. „Dolazim ti u posjet”, primirih ga. „Ida razgovaram s tobom, ako me želiš čuti. Ako bi radije da odem, otići ću.” „Kako ne bihpoželio da razgovaraš sa mnom”, uzvrati mi, postavljajući svoje prostirke. „Dođi, dođi. Pojedisvu moju hranu, odnesi sve juke koje imam. Sve je tvoje.” Gorko se požalio što mu nedopuštaju da se vrati u Shivankorenija. Približi se i njegovi stari prijatelji izlaze mu u susret sastrijelama i kamenjem, vičući mu: „Vrag, prokleti vrag”.

Osim toga, zamolili su zbog vrača, machikanarija da mu nanese zlo. Tasurinchi gaiznenadi sakrivši se u njegovu kuću, po noći, ne bi li ukrao jedan pramen njegove kose, ilineku njegovu stvar, i tako bacio na njega bolest i usmrtio ga da umre užasnom smrću. Mogaoje ubiti machikanarija, ali samo ga je natjerao da trči, ispalivši hitac u zrak. To dokazuje,prema njemu, da je njegova duša ponovno čista. „Nije pravedno da me toliko mrze”, reče.Ispričao mi je da je otišao tamo gdje je Tasurinchi, uzvodno, noseći sa sobom, hranu ipoklone. Ponudivši se da mu otvori novu plantažu u šumi, zamoli ga da mu dade za ženu bilokoju od kćeri. Tasurinchi ga uvrijedi: „Gnjido, bitango, lažljivče, kako se usuđuješ doći ovdje,

27

ubit ću te na licu mjesta”. I pokušao ga je izbosti mačetom.Požali se, plačući, na svoju sudbinu. Reče kako nije istina da je on vrag kashibarenini

prerušen u čovjeka. Bio je to neko vrijeme, možda, prije. Ali, sada, isti je kao i bilo kojiMechiguenga iz Shivankorenija koji mu ne dopušta da se približi. Njegova nesreća jezapočela onaj put kad je bio bolestan. Bio je toliko mršav i slab da se nije mogao podignuti sasvoje prostirke. Nije mogao ni pričati, otvarao je usta i glas mu ne bi izlazio. „Postajem riba”,čini se da je mislio. Ali vidio bi i razumio ono što se oko njega zbiva, u drugim nastambamaShivankorenija. Jako se uplaši kad primijeti kako su svi, u kući, skinuli narukvice i ukrase sručnih zglobova, ruku i nogu. Čuo bi ih kako govore: „Ubrzo će umrijeti. Ali, prije nego štoode, njegov će si duh izvaditi vene i s njima, kad budemo spavali, svezat će one dijelove našihtijela po kojima nosimo ukrase”. On ih je želio primiriti, reći im da to nikada neće s njimaučiniti i kako nije točno da umire. Ali glas mu nije izlazio. I u to, spazi ga, pod kišom.Tumarao je po selu hineći naivčinu. Bio je to dječak u košulji boje zemlje i činilo se da jezabavljen igranjem sa sjemenkama floripondija i oponašajući dlanom lepršanje kolibrića.Tasurinchiju nije palo na pamet da bi mogao biti vrag. Zato se i nije uznemirio kad su njegovirođaci otišli na pecanje na baru. Tada, kad gaje ugledao samoga, kasibarenini se pretvorio umrava i ušao je u tijelo Tasurinchija kroz rupicu nosa na koju se udiše miris dima. Smjesta seosjeti izliječenim od bolesti od koje je patio, na licu mjesta povratiše mu se snage i on seudeblja. Ali osjeti također i neodoljivu želju da učini ono što je učinio. I ne čekajući ni trena,trčeći, urličući, udarajući se o grudi poput majmuna, poče paliti nastambe Shivankorenija.Reče kako nije on, nego vrag, onaj koji je palio slamu i koji bi raspršivao svijeće s jednog nadrugi kraj, urličući i ritajući se, sretan. Tasurinchi se sjeća graje papagaja i zagušljivosti kojuje osjećao, među oblacima dima, dok je naprijed, natrag, zdesna i slijeva, sve plamtjelo. Danisu pristigli ostali, danas, Shivankoreni ne bi postojao. Reče da se tek što je vidio ljude kakodolaze, pokajao zbog onoga što je učinio. Morao je pobjeći, jako preplašen, govoreći samomesebi: „Što se događa sa mnom?”. Željeli su ga ubiti, progonili su ga vičući: „Vrag, vrag”.

Ali prema Tasurinchiju, to je stara priča. Vraga koji je potpalio Shivankoreni ubio jeSeripigari iz Koribenija: isisao mu je krv kroz pazuh i zatim ga je progutao. Tasurinchi je tovidio: izgledao je poput bijele košćice. Kaže da je, otada, on opet poput njega ili poput bilokoga od Vas. „Zašto misliš da me ne puštaju da živim u Shivankoreniju?”, upita me. „Jernemaju povjerenja u tebe”, objasnih mu. „Svi se sjećaju onoga dana kad si se izliječio samoda bi spalio njihove kuće. I, osim toga, znaju da si živio tamo, s druge strane Velikogariječnog prolaza, među viracochama.” Jer Tasurinchi nije bio odjeven u indijansku nego uobičnu košulju i hlače. „Tamo, među njima, osjećao se poput siročeta”, reče mi. „Snivao je daće se vratiti u Shivankoreni. I sada, kad sam ovdje, zbog svojih se rođaka također osjećam kaosiroče. Hoću li uvijek živjeti u takvoj samoći, bez obitelji? Jedino što želim je žena koja biispekla juku i s kojom bih imao djecu.”

Bio sam s njim tri mjeseca. On je plah i rastresen čovjek koji ponekad razgovara sam sasobom. Netko tko je živio s vragom kasibarenini unutar tijela, ne može ponovno postati onajtko je bio, možda. „То što si ti došao da me posjetiš početak je promjene, možda”, reče mi.„Misliš li da će mi ubrzo ljudi koji hodaju dopustiti da hodam s njima?” „Tko zna”, uzvratihmu. „Nema ništa tužnijega od osjećaja da si postao netko tko više nije čovjek”, reče mi, narastanku. Kad sam odlazio rijekom Camisea, zamijetih ga u daljini. Popeo se na jedanproplanak i pratio me pogledom. Ja sam se sjećao njegova mrkog, bespomoćnog lica, ali gaviše nisam vidio.

To je, barem, ono što sam doznao.

IV.

UPOZNAO SAM amazonsku prašumu sredinom 1958. godine, zahvaljujući mojojprijateljici Rositi Corpancho. Njezine dužnosti na Sveučilištu San Marcos bile su neizvjesne;njezina moć, neizmjerna. Kretala se među profesorima, a da nije bila jedna od njih, i svi biradili ono što bi ih Rosita zamolila; zahvaljujući njezinoj umješnosti, krmeljiva vrata

28

administracije su se otvarala i papiri su se rješavali.- Ima jedno mjesto u ekspediciji za Alto Maranon, koju organizira Jezični institut za

jednoga meksičkog antropologa - reče mi, jednog dana kad sam je sreo u dvorištu Filozofskogfakulteta. - Želiš li ići?

Ja sam naposljetku uspio dobiti žuđenu stipendiju za Europu i morao sam krenuti uŠpanjolsku sljedećeg mjeseca. Ali, ne razmišljajući ni trena, prihvatih.

Rosita je iz Loreta i, obrati li se pozornost, još uvijek se u njezinu govoru može zamijetititrag pjevnog naglaska na kojem govore Peruanci na istoku zemlje. Bila je - i još uvijek to jest,nesumnjivo - zaštitnica i promotorica Ljetne jezične škole, institucije koja je, u četrdesetgodina svoga postojanja u Peruu, bila predmetom snažnih kontroverzi. Shvaćam da sada, dokpišem ove retke, sprema svoju prtljagu da napusti zemlju. Ne zato što bi ga izbacili (skoro seto dogodilo za vrijeme diktature generala Velasca); želimo li doista reći istinu, zato jerprevladava mišljenje da je ispunjena misija koja ga je dovela u Yarinacochu, njegovu djelatnubazu, uz obalu Ucayabija, nekih deset kilometara od Pucallpe, a otuda ga proširivši praktičnopo svim zakucima i zabitima Amazonije.

U čemu se sastoji misija Instituta? Prema njegovim neprijateljima, produljena je rukasjevernoameričkog imperijalizma, koja, pod izgovorom znanstvenih istraživanja, djeluje kaointeligencija obavljajući djelatnost neokolonijalne akulturacije među amazonskimIndijancima. Te optužbe dolaze prije svega od ljevice. Ali njegovi protivnici su i neki sektoriKatoličke crkve - poglavito, misionari u prašumi - koji ga optužuju kako i nisu ništa drugo dofalanga protestantskih evangelizatora preodjevenih u lingviste. Među antropolozima ima onihkoji mu predbacuju kako uništava domorodačke kulture, pokušava ih okcidentalizirati ipriključiti tržišnoj ekonomiji. Neki konzervativci kritiziraju prisustvo Instituta u Peruu zbognacionalističkih i hispanizirajućih motiva. Ovima posljednjima pripadao je moj učitelj itadašnji šef, povjesničar Porras Barrenechea, koji me je, kad je doznao da ću se priključiti tojekspediciji, posavjetovao: „Budite na oprezu, ovi Gringosi će Vas pokušati kupiti”. Za njega,bilo je neprihvatljivo da bi, zbog krivnje Instituta, Indijanci u prašumi naučili govoriti prijeengleski nego španjolski.

Njegovi prijatelji, poput Rosite Corpancho, branili su Institut pragmatičnim argumentima.Rad lingvista - proučavanje jezika i dijalekata u Amazoniji, formiranje vokabulara i gramatikarazličitih plemena - učvršćivao je državne interese i, osim toga, barem u teoriji, nadziralo ih jeMinistarstvo obrazovanja, koje je trebalo odobriti njihove projekte i kojima su slane kopijecjelokupnog materijala koji bi Institut prikupio. Sve dok se samo Ministarstvo ili peruanskasveučilišta ne potrude napraviti taj posao, Peruu je odgovaralo da to netko učini. S drugestrane, od infrastrukture koju je Institut postavio u Amazoniji, s njihovom flotom hidroavionai njegovim sustavom komuniciranja radijom između sjedišta u Yarinacoci i mreže lingvistakoji su živjeli među plemenima, država je također imala koristi, s obzirom da su im se učitelji,činovnici i vojnici udaljenih lokaliteta u prašumi običavali, i ne samo u hitnim slučajevima,obratiti.

Kontroverzija nije završila niti će završiti, naravno.Ta ekspedicija od nekoliko tjedana u kojoj sam imao sreće sudjelovati, ostavila je na

mene tako snažan dojam da je se, dvadeset i sedam godina poslije, još uvijek sjećam s obiljempojedinosti i još uvijek pišem o njoj. Kao sada, u Firenci. Bili smo prvo u Yarinacochi,razgovarajući s lingvistima, a zatim, daleko od tog mjesta, u području Alto Maranona,obilazeći niz kućeraka i sela dvaju plemena porijeklom Jibaro: Aguarune i Fluambise. Nakontoga, popeli smo se do jezera Morona u posjet Shaprama.

Putovali smo u malom hidroavionu i ponegdje u indijanskim kanuima, kroz tanke kanalenatkriljene tako gustom vegetacijom da je, usred bijela dana, izgledalo poput noći. Snaga isamoća prirode - golemog drveća, glatkih jezera, postojanih rijeka - podsjećali su na nedavnostvoreni svijet, bez ljudi, biljni i životinjski raj. Kad bismo stigli do plemena, naprotiv, suočilibismo se s pretpoviješću. Tamo se nalazilo elementarno i prvotno postojanje dalekih predaka:lovaca, skupljača plodova, strijelaca, nomada, opsjednutih, čarobnjaka, animista. I to je bioPeru i tek bih tada postao potpuno svjestan toga: još uvijek nepripitomljenog svijeta, kamenogdoba, magijsko-religijskih kultura, poligamije, skidanja glava (u jednom naselju Shapra, u

29

Moroniju, poglavica Tariri nam je objasnio, preko prevoditelja, kompliciranu tehnikupripravaka koja je zahtijevala operaciju), odnosno, praskozorja ljudske povijesti.

Tijekom cijelog putovanja siguran sam da sam neprestano mislio na Saúla Zuratasa. Agovorio sam često o njemu i s njegovim učiteljem, doktorom Matasom Marom, koji je biočlan ekspedicije i s kojim sam, od tog putovanja, sklopio prijateljstvo. Matos Mar mi ispričada je pozvao Saúla da dođe s nama, ali on je to odbio jer se oštro protivio djelatnosti Instituta.

Putovanje mi je omogućilo da bolje shvatim Mascaritino oduševljenje ovom zemljom iovim ljudima, da odgonetnem snagu njegova zanosa koji mu je promijenio smjer života. Ali,osim toga, pružio mi je konkretna iskustva da bih mogao opravdati mnoga razilaženja umišljenju sa Saúlom o amazonskim kulturama, koja su više intuitivna nego utemeljena nastvarnom poznavanju predmeta. Kakvog li je oduševljenja moglo biti u želji da se očuvaju taplemena onakvima kakva jesu, onako kako su živjela? Na prvom mjestu, to nije bilo moguće.Neka plemena sporije, druga brže, sva su se kontaminirala zapadnjačkim i hibridnimutjecajima. A osim toga, je li bila i poželjna ta nestvarna konzervacija? Čemu bi služiloplemenima da nastave živjeti svojim starim životom i kao što su antropolozi puristi poputSaúla željeli da nastave živjeti? Prije bi se moglo reći da ih je njihov primitivizam pretvorio užrtve najgorih krađa i okrutnosti.

U aguarunskom selu llrakusa, kamo smo stigli u predvečerje, vidjeli smo, s prozorčićahidroaviona, prizor koji bismo ugledali svaki put kad bismo se spustili na vodu kraj obalekakvoga plemena: čitavo selo polunagih i oslikanih muškaraca i žena, privučenih bukommotora, pratilo bi manevriranje aviona, dok bi si svi udarali lice i grudi objema rukama (ne bili preplašili insekte). Ali, u Urakusi, osim bakrenastih tijela, obješenih grudi, djece čiji sutrbusi bili natečeni od uboda insekata, a koža prekrivena crnim i crvenim šarama, čekao nas jeprizor koji nikada nisam zaboravio: prizor čovjeka kojega su mučili. Bio je to mjesnipoglavica, imenom Jum.

Ekspedicija bijelaca i mulata iz Santa Maria de Nieve - tvornice na obali rijeke Nieva,gdje smo također bili smješteni u jednoj katoličkoj misiji - stigla je nekoliko tjedana prije nasu Urakusu. Sve civilne vlasti u mjestu, zajedno s još jednim vojnikom iz pograničnogagarnizona, bile su dio ekspedicije. Jumu, koji ih je izišao dočekati, razbili su čelo udarcem.Zatim, zapalili su kolibe u Urakusi, izudarali su Indijance koji su bili radno sposobni i silovalinekoliko žena. Juma su odveli u Santa Mana de Nieve, gdje su ga podvrgnuli zlostavljanjuobrijavši ga do kože. Zatim su ga mučili na javnome mjestu. Bičevali su ga; palili su mupazuha vrućim jajima i, naposljetku, objesili su ga za stablo, kao što se postupa s riječnimribama da se ocijede. Nakon što su ga zadržali tamo nekoliko sati, pustili su ga i dopustili muda se vrati u svoje selo.

Neposredni uzrok ovog divljaštva bio je manji incident koji se zbio u Urakusi međuAguarunama i skupinom vojnika koji su tamo prošli. Ali dubinski razlog bio je to što je Jumpokušao organizirati zadrugu među narodima Aguaruna u Alto Maranonu. Poglavica je bioambiciozan čovjek, bistra uma, i lingvist iz Instituta koji je radio među Aguarunama,potaknuo ga je da se upiše na tečaj u Yarinacochi, ne bi li postao dvojezični učitelj. Takav jeprogram osmislilo Ministarstvo obrazovanja uz pomoć Lingvističkog instituta. Vodio je uYarinacochu ljude iz plemena koji su, poput Juma, izgledali sposobni za razvijanje pedagoškedjelatnosti u svome selu. U Yarinacochi bi prošli trening - prilično površan, pretpostavljam -koji su vodili peruanski lingvisti i učitelji, da bi mogli opismenjavati svoje na svomevlastitom jeziku.

Zatim, vraćali bi ih u mjesto odakle su potekli s didaktičnim materijalom i s diplomom,pomalo optimističnom, dvojezičnog učitelja.

Program nije ostvario predviđeni cilj - opismenjavanje Indijanaca u Amazoniji po Juma jeimalo nepredviđene posljedice. Njihov boravak u Yarinacochi, kontakt s „civilizacijom”,razotkrili su poglavici Urakuse - zahvaljujući njegovim vlastitim naporima, ili uz pomoćinstruktora - da njega i njegove nepravedno eksploatiraju gospodari s kojima trguju. Trgovci,bijelci ili mulati iz Amazonije, periodično bi obilazili plemena ne bi li od njih otkupili kaučuki životinjske kože. Oni sami bi formirali cijenu onoga što su kupovali i plaćali bi začinima,mačetama, mamcima, odjećom, puškama, cijene kojih bi također određivali onako kako bi im

30

se tog trena prohtjelo. Njihov boravak u Yarinacochi uvjerio je Juma da će dobiti za tu robumnogo veći iznos ukoliko se, umjesto da trguju s gospodarima, Aguarune odluče za prodajukaučuka i kože u gradovima - uredima Hipotekarne banke, primjerice. I da bi tamo moglijeftinije kupiti proizvode koje im prodaju gospodari.

Otkriće vrijednosti novca bilo je tragično za Urakusu. Jum je dao do znanja gospodarimada više neće trgovati s njima. Takva odluka je jednostavno značila propast onih viracocha izSanta Maria de Nieva koji su nas tako srdačno primili. Bijedni bijelci i mulati, k tome,polupismeni i bosi, koji su živjeli u gotovo jednako bijednim uvjetima kao i njihove žrtve.Okrutni ekscesi koji bi znali prirediti Aguarune nisu ih obogatili, bilo je tek dovoljno zapreživljavanje. Izrabljivanje u ovom kutku svijeta provodilo se na razini koja je bila gotovoispod svake razine ljudske časti. Zato su organizirali kažnjeničku ekspediciju protiv Urakuse izato, dok su mučili Juma, ponavljali su mu: „Zaboravi na zadrugu”.

To se naposljetku dogodilo. Jumove rane još uvijek nisu bile zacijelile. Kosa mu nijenarasla. Dok su nam na mirnoj zaravni Urakuse prevodili tu priču - Jum jedva da je znao rećikoju rečenicu na španjolskome - ja sam mislio: „Moram o tome razgovarati sa Saúlom”. Štobi rekao Mascarita? Bi li priznao da se, u ovakvom slučaju, jasno vidi da ono što odgovaraUrakusi, Jumu, nije kretanje unazad nego naprijed? Odnosno, osnivanje zadruge, trgovina sgradovima, ekonomski i društveni napredak, tako da bi mogli živjeti onako kao što su„civilizirani” napravili u Santa María de Nievi. Ili bi mi Saúl rekao, nerealno, kako pravorješenje leži u tome da viracoche otiđu odande, a u Urakusi se nastavi tradicionalan načinživota?

Te noći, Matos Mar i ja proveli smo budni, razgovarajući o Jumovoj priči i o užasu koji seiz nje mogao zaključiti o položaju slabih i siromašnih u našoj zemlji. Nevidljiv i nijem,sudjelovao je u razgovorima s duhom Saúla Zuratasa, kojega bismo oboje rado imali tamo,iznoseći svoje mišljenje i diskutirajući. Matos Mar je vjerovao kako će, iz Jumove nevolje,Mascarita izvući zaključke koji će poduprijeti njegovu tezu. Nije li to dokazivalo da je suživotnemoguć, da se fatalno pretvara u vlasništvo viracocha nad Indijancima, u postupno isustavno razaranje najslabije kulture? Ti divlji pijanci iz Santa Maria de Nieve neće otvoritinikada, ni u kojem slučaju, Urakusama put prema modernosti, samo put njihova istrebljenja,njihova „kultura” nema veće pravo na hegemoniju od one koju imaju Aguarune, koji su, bezobzira koliko primitivni bili, razvili dovoljno znanja i umješnosti da bi koegzistirali - oni, da -s Amazonijom. Iz razloga starine, povijesti i morala, trebalo im je priznati suverenitet nadovim područjem i istjerati strance uljeze iz Santa María de Nieve.

Ja se nisam slagao s Matosom Marom; mislio sam kako će Jumova priča možda navestiSaúla na praktičnija razmišljanja, na rezignaciju pred manjim zlom. Je li možda postojala bilokakva mogućnost da neka peruanska vlada, bez obzira na njezin predznak, dopusti plemenimapravo na eksteritorijalnost u prašumi? Bilo je očito da ne. Zašto onda ne promijeniti viracochedok njihov način postupnja s Indijancima ne postane drukčiji?

Spavali smo na tlu, dijeleći zajedno štitnik protiv komaraca, u jednoj kolibi impregniranojmirisom kaučuka (bilo je to skladište u Urakusi), okruženi disanjem naših prijatelja inepoznatim zvukovima iz prašume. Matos Mar i ja dijelili smo tada i zanose i socijalističkeideje, a tijekom razgovora iskrsli su, naravno, i ti čuveni društveni proizvodni odnosi koji su,poput čarobnog štapića, služili da bi se objasnili i riješili svi problemi. Problem Urakusa - kaoi svih plemena - trebalo je shvatiti kao dio općeg problema proisteklog iz klasne struktureperuanskog društva. Socijalizam, zamijenivši opsjednutost ekonomskim uspjehom -individualnom zaradom - pojmom služenja kolektivu kao poticajem za rad i ponovno uvodećisolidarno i ljudsko značenje u društvene odnose, dopustio bi supostojanje modernog iprimitivnog Perua za koji je Mascarita vjerovao da je nemoguć i nepoželjan. U novom Peruu,nadahnutom znanošću Магха i Mariateguija, amazonska bi se plemena mogla istodobnomodernizirati i sačuvati ono esencijalno u svojoj tradiciji i običajima unutar tog mozaikakultura od čega će se sastojati buduća peruanska cvilizacija. Vjerujemo li doista da bisocijalizam zajamčio integritet naših magijsko-religijskih kultura? Ne postoje li već dovoljnidokazi da industrijski razvoj, bio on kapitalistički ili komunistički, znači zlokobno uništenjetih istih? Postoji li jedna jedina iznimka u svijetu toga užasnog, neumitnog zakona? Ako

31

čovjek dobro razmisli - i iz perspektive prohujalih godina i iz ove tople Firence - jednako smonestvarni i romantični poput Mascarite s njegovom arhaičnom i antipovijesnom utopijom.

Taj dugi razgovor s Matasom Marom, ispod štitnika za komarce, gledajući kako sa stupaod palmina lišća vise tamne vreće koje su tajanstveno nestale u svitanje - bilo je na stotinepauka, doznali smo kasnije, koji bi se uvijali u klupko na taj način, po noći, u toplini vatre ukolibi - jedna je od nezaboravnih slika s tog putovanja. Druga uspomena na jednogzatočenika, nekog neprijateljskog plemena, kojega su Shapre s jezera Morona držale naslobodi, dopuštajući mu da se mirno kreće selom. Ali, njegov pas, naprotiv, bio je zatočen ujednom kavezu i predmet brižnog nadzora. Zatvorenik i tamničari očito su se slagali uznačenju te metafore; iza njih i iza njega, zatočena životinja nije dopuštala da zatvorenikpobjegne, vezala je ovoga za njegove tamničare još snažnije - snagom rituala, vjerovanja,magije - nego željezni lanac. I još nešto, brbljanje i maštarije koje su nas progonile tijekomcijelog putovanja u vezi s jednim pustolovom, lupežom i feudalnim gospodarom, nekimJapancem po imenu Tushia, za kojega se govorilo da živi na jednom otoku na rijeci Pastaza sharemom djevojčica otetih uzduž i poprijeko Amazonije.

Ali, gledano iz vremenske perspektive, najupečatljivija i najčešća uspomena s togputovanja - uspomena koja u ovoj firentinskoj večeri plamti gotovo jednako tako silovito kaoi žeravice ljetnog sunca u Toscani - bila bi ona koju sam ih čulo kako je priča u Yarinacochijedan par lingvista: bračni par Schneil. U početku, učinilo mi se sam tada prvi putčuo ime togplemena. Ali, odjednom shvatih da je riječ o istom plemenu o kojem sam često čuo Saúla dapripovijeda, ono isto pleme s kojim je stupio u kontakt već tijekom svojega prvog putovanja uQuillabambu: o Machiguengama. A opet, osim po imenu, činilo se da ta dva plemena imajumnogo toga zajedničkoga.

Malo po malo, odgonetao sam razlog nepodudaranja slika. Iako se radilo o istomplemenu, Machiguenge - za koje se pretpostavljalo da broje između četiri i pet tisuća - bili surazličito povezani s ostatkom Perua i međusobno. Bio je to slomljeni narod. Razdjelna linija,čija je glavna točka bio riječni prijelaz Mainique, dijelila je Machiguenge raspršene po rubuplanine, koja je graničila s gorskim lancem - brdovit kraj, gdje su bili jako zastupljeni bijelci imulati - od Machiguenga u istočnom području, kod riječnog prijelaza, gdje počinjeamazonska ravnica. Geografska slučajnost, taj uski prolaz između planina gdje bi seUrubamba razlijevala i pjenila, kovitlala i bučila, odvajala je ove s gornjih strana koji su imalidodire sa svijetom bijelaca i mulata i koji su započeli proces akulturacije - od drugih,raštrkanih po šumama u ravnici, koji su živjeli gotovo u posvemašnjoj izolaciji i koji su čuvalimanje-više netaknutim svoj oblik tradicijskog života. Dominikanci su organizirali misijemeđu onima prvima - kao što je slučaj s Chirunbijom, Koribenijem i Panticollom - a u tompodručju bile su plantaže viracochasa, na kojima su neki Machiguenge radili. To je bilopodručje čuvenoga Fidela Pereire i svijet Machiguenga na koji su upućivala Saúlovaprisjećanja: najviše okrenut utjecajima izvana i sa Zapada.

Drugom dijelu zajednice - ali može li se, u ovim mjestima, govoriti o zajednici? -raspršenom po golemu području korita rijeka Urubamba i Madre de Dios, bilo je jako stalo joškrajem pedesetih godina da se drži podalje od civilizacije i opirao se svakom oblikukomuniciranja s bijelcima. Do njih nisu doprli dominikanski misionari i u tom području nijebilo ničega što bi za sada privuklo viracoche. Ali čak ni taj sektor nije bio homogen. Međunajprimitivnijim Machiguengama postojala je još arhaičnija mala skupina ili frakcija, uneprijateljstvu s ostalima. Takozvani Kogapakori. Okupljeni u području koje su oplakivaledvije pritoke Urubambe - rijeke Timpía i Tikompíma - Kogapakori su hodali potpuno nagi,osim nekolicine ljudi koji su nosili kutije načinjene od bambusa i koji bi napadali svakoga tkobi prodro u njihova područja, čak i ako bi pripadali istoj etničkoj grupi. Njihov je slučaj bioizniman, jer su u usporedbi s bilo kojim drugim plemenom Machiguenge bili tradicionalnomiroljubivi. Njihova blaga, krotka narav učinila je od njih privilegirane žrtve u razdobljukaučuka, za vrijeme velikog lova na Indijance ne bi li poslužili kao radna snaga naplantažama kaučukovca - razdoblje kad je pleme bilo doslovno desetkovano i kad je zamalopotpuno istrijebljeno — i zato bi uvijek najlošije prošli u okršajima s njihovim okorjelimneprijateljima, Yaminahuasima i Mashkosima, posebno ovim posljednjima, poznatim po

32

svojoj ratobornosti. To su bili Machiguenge o kojima su nam pričali supružnici Schneil. Dvijei pol godine sve su pokušali ne bi li ih ovi prihvatili i još uvijek bi nailazili na nepovjerenje iponekad na neprijateljstvo skupina s kojima su uspjeli uspostaviti kontakt.

Yarinacocha, u vrijeme sumraka, kad crvena lađa sunca počinje titrati iza krošanja drvećai jezero zelenkaste vode plamti pod nebom indigo boje na kojemu trepere prve zvijezde, jedanje od najljepših prizora koje sam ikada vidio. Bili smo na terasi jedne drvene kuće ipromatrali, iznad Schneilova ramena, kako nad horizontom prašume pada noć. Prizor je bioveličanstven. Ali svi smo se, vjerujem, osjećali nelagodno i deprimirano. Jer ono što su nampričali supružnici - oboje prilično mladi i sportskoga, jednostavnog, puritanskog i marljivogizgleda, koji su na sebi nosili odjeću nalik uniformi, oboje su bili lingvisti - bila je žalosnapriča. Čak su oboje antropologa iz skupine - Matos Mar i Meksikanac Juan Comas - biliiznenađeni količinom iscrpljenosti i pesimizma koje su, prema Schneilovima, obuzelislomljeno društvo Machiguenga. Prema onome što smo čuli, činilo se da se virtualno raspada.

Gotovo da nisu bili istraživani. Osim jedne male knjige, koju je 1943. godine objaviojedan dominikanac, otac Vicente de Cenitagoya, i nekoliko članaka drugih misionara onjihovu folkloru i jeziku, koji su se pojavili u časopisima toga religioznog reda, nije postojaonijedan ozbiljan etnografski rad o njima. Pripadali su obitelji Arawak i bili su donekle sličniCampasima s rijeka Ene i Perene i Gran Pajonal, jer su njihovi jezici imali srodne korijene.Njihovo podrijetlo je bilo potpuno tajanstveno; njihov identitet, nejasan. Neodređeno nazvaniAntisima, od strane Inka, koji su ih izbacili iz istočnog dijela Cuzca, ali nisu nikada uspjelinapasti njihova prašumska područja niti ih pokoriti, pojavljivali su se u kolonijalnimkronikama i izviješćima pod arbitrarnim imenima - Manares, Opataris, Pilcozones — dok ih uXIX. stoljeću, napokon, putnici nisu počeli zvati njihovim imenom. Jedan od prvih koji im jedao ime bio je Franco Charles Wiener, koji je 1880. godine pronašao „dva leša Machiguengaritualno ostavljena na rijeci”, koje je smaknuo i pribrojio svojoj zbirci kurioziteta prikupljenihu peruanskoj šumi. Od pradavnih vremena bili su u pokretu i bilo je vjerojatno da nikada nisuživjeli u zajednicama, u kolektivu. Činjenica da su svako malo bili premještani od straneratobornijih plemena, i od bijelaca - u razdoblju groznica: one kaučuka, zlata, ružinog drveta,ratarske kolonizacije - prema sve nezdravijim i sterilnijim područjima, gdje je bio nemogućsuživot za brojne skupine, naglasila je njihovo raspadanje i razvila u njima gotovo anarhičanindividualizam. Nije bilo ni jednog naselja Machiguenga. Nisu imali poglavice i činilo se dane poznaju drugog autoriteta od onoga očevog u obitelji. Bili su raspršeni u malobrojnejedinice koje su brojile najviše tucet osoba, u tom golemom perimetru koji je obuhvaćao svešume Cuzca i Madre de Dios. Siromaštvo područja obvezivao je te ljudske ćelije da seneprestano kreću, držeći se na znatnoj udaljenosti jedni od drugih, da ne bi previše iscrpililovište. Zahvaljujući eroziji i osiromašenju zemlje, morali su najmanje svake dvije godineseliti svoje plantaže juke.

Ono što su Schneilovi uspjeli provjeriti iz njihove mitologije, vjerovanja i običaja,upućivalo je na težak život koji su vodili i dalo je naslutiti tragove njihove povijesti. Stvorioih je Bog Tasurinchi, tvorac svega postojećeg, i nisu posjedovali osobna imena. Njihovo jeime bilo uvijek privremeno, relativno i prolazno: onaj koji stiže ili koji odlazi, supružniknetom preminule žene ili onaj koji se spušta kanuom, onaj koji se rodio ili koji je odapeostrijelu. Njihov jezik dopuštao je samo te veličine: jedan, dva, tri i četiri. Sve druge izražavalesu se s pridjevom „mnoge”. Njihov pojam raja bio je skroman: mjesto na kojem je u rijeci biloriba i šuma, životinja za ulov. Povezivali su svoj nomadski život s prolaskom zvijezda ponebu. Indeks dragovoljnih smrti bio je jako visok među njima. Schneilovi su nam ispričali onekim slučajevima kojima su prisustvovali kad su Machiguenge - muškarci i žene, ali osobito,ove posljednje - oduzimali sebi živote, zabadajući si trnje od chambire u srce ili usljepoočnice, ili kad bi ispijali otrovne napitke, zbog ispraznih razloga, poput diskusije,promašivanja strijele ili obiteljskog ukora. Beznačajna neprilika mogla je natjeratiMachiguengu na samoubojstvo. Kao da se njegova volja za životom, njegov instinkt zapreživljavanjem, smanjila na najmanju moguću mjeru.

I najmanja bolest mogla ih je dotući. Gajili su smrtni strah prema prehladi, poput mnogihamazonskih plemena - kihanje u njihovoj nazočnosti uvijek bi ih preplašilo - ali, za razliku od

33

drugih plemena, opirali bi se ozdraviti kad bi se razboljeli. Na pojavu glavobolje, krvarenja,nesreće, spremali bi se za smrt. Odbijali bi uzeti lijekove ili podvrgnuti se liječenju. „Čemu,kad u svakom slučaju moramo otići”, uzvraćali bi. Savjetovali bi se i tražili bi svoje vračeve inadriliječnike - Seripigarije - da tjeraju zle duhove i duševne boli; ali jednom kad bi se ovimanifestirali u tjelesnim bolestima smatrali bi ih gotovo neizlječivima. Često se moglo vidjeti,među njima, da bolesnik ode leći kraj rijeke, u iščekivanju smrti.

Njihova neosjetljivost i nepovjerenje prema strancima bila je golema, kao i njihovfatalizam i stidljivost. Patnje koje je zajednica iskusila tijekom doba kaučuka, kad su ih loviliosnivači naselja ili Indijanci iz drugih plemena koji su na ovaj način plaćali svoje dugovegospodarima, ostavili su trag užasa u njihovim mitovima i legendama što su se odnosile naono doba, koje su nazivali krvarenjem drveća. Možda je bilo točno, kao što je tvrdiodominikanski misionar, otac José Pio Aza - prvi koji je proučavao njihov jezik - da su oniprežici jedne panamazonske civilizacije (o kojoj su svjedočili tajanstveni petroglifi raštrkanipo Alto Urubambi) koja je, od njihova sudara s Inkama, doživjela poraz za porazom i koja semalo-pomalo ugasila.

Schneilovima je trebalo puno truda da uspostave prve kontakte. Tek godinu dana nakonšto su započeli sa svojim pokušajima, uspio je, on, da ga primi jedna obitelj Machiguenga.Ispričao nam je kakvo je ugodno iskustvo bila njegova tjeskoba i iščekivanje toga jutra, ujednom od sjedišta kod rijeke Timpía, kad se potpuno nag, zaputio prema usamljenoj kolibiod iveraka kore drveta i sa slamnatim krovom, u kojoj je već prije bio u tri navrataostavljajući darove - ne našavši nikoga, ali osjećajući za svojim leđima poglede Machiguengakoji su ga promatrali iz šume - i vidje kako pola tuceta mještana ovaj put ne trči.

Otada, Schneilovi su proveli kratka razdoblja – odvojena ili zajedno - s ovom i drugimobiteljima Machiguenga iz Alto Urubambe i njezinih pritoka. Pratili su skupine za sušnihrazdoblja, kad bi izlazili pecati i loviti, i snimati zapise koje bi nam puštali da čujemo. Bučnopucketanje, s naglim oštrim tonovima, i ponekad, strašno guturalno krkljanje koje su, kako sunam objasnili, pjesme. Posjedovali su transkripciju i prijevod jedne od tih pjesama, koju jenačinio neki dominikanski misionar tridesetih godina i koje su Schneilovi ponovno poslušali,četvrt stoljeća poslije, u jednom klancu rijeke Sepahua. Tekst je sjajno ilustrirao to duševnostanje zajednice koje su nam opisali. U tolikoj mjeri, da sam ga prepisao. Otada, nosio sam gasa sobom, presavijenog, u jednom kutu moga novčanika, kao amulet. Još uvijek se možedešifrirati:

Opampogyakyena shinoshinonkarintsiPromatra me tugaopampogyakyena shinoshinonkarintsipromatra me tugaogakyena kabako shinoshinonkarintsituga u mene gledaogakyena kabako shinoshinonkarintsituga u mene gledaokisabintsatana shinoshinonkarintsijako me žalosti tugaokisabintsatana shinoshinonkarintsijako me žalosti tugaаmаkyеnа tampia tampia tampiadonijela mi je zrak, vjetarogaratinganaa tampia tampiapodigao me je zrakokisabintsatana shinoshinonkarintsijako me žalosti tugaokisabintsatana shinoshinonkarintsijako me žalosti tugaamaanatyomba tampia tampia

34

donijela mi je zrak, vjetaronkisabintsatenatjo shinonkajako me žalosti tugashinoshinonkarintsitugaаtаkуеnа popyenti pogyentima pogyentidonijela mi je nemir, nemirtampia tampia tampiazrak, vjetar, zrak.

Iako su dovoljno poznavali jezik Machiguenga, Schneilovima je još puno nedostajalo dashvate tajne njegove strukture. Bio je to arhaičan jezik, titrajuće i aglutinativne sonornosti, ukojem je jedna jedina riječ sastavljena od mnogih drugih mogla izraziti složenu misao.

Gospođa Schneil bila je trudna. To je bio razlog zašto su se oba supružnika nalazila usjedištu u Yarinacochi. Jednom kad se rodi njihov prvi sin, par će se vratiti u Urubambu. Bezobzira hoće li biti dječak ili djevojčica, govorili su, odrastat će tamo i govorit će jezikomMachiguenga bolje i, možda, prije nego što su oni njime ovladali.

Schneilovi su dobili diplomu, jednako kao i drugi lingvisti, u Sveučilištu u Oklahomi, alibili su, prije svega, poput njihovih kolega, bića koja je pokretao jedan duhovni projekt: širenjeBiblije. Ne znam koja je bila njihova istinska vjerska opredijeljenost, jer među lingvistima uInstitutu pripadnici su različitih crkava. Namjera koja ih je vodila proučavanju primitivnihkultura bila je religiozna: prevesti Bibliju na one jezike da bi ti narodi mogli čuti riječ Božju,u ritmu i modulacijama svoje vlastite glazbe. To je bila motivacija koja je vodila doktoraPetera Townsenda - jednog zanimljivog lika, mješavine misionara i pionira, prijateljameksičkog predsjednika Lazara Cardenasa i autora jedne knjige o njemu - da osnuje Institut, ipoticaj koji još uvijek pokreće lingviste njihovu strpljivom radu. Prizor čvrste postojane vjere,koja potiče čovjeka da mu posveti svoj život i da prihvati zbog nje bilo kakvo odricanje,uvijek bi me ganulo i preplašilo, jer iz takvog ponašanja mogu se izroditi podjednako junaštvoi fanatizam, altruistička djela i zločini. Ali, u slučaju lingvista iz Instituta, njihova mi se vjeraučinila, na tom putovanju, dobrohotna. Još uvijek se sjećam te žene - gotovo djevojke - kojaje godinama živjela među Shaprama u Moroni, i te obitelji koja je živjela među Huambisimačija su naga djeca - riđokosi gringosi - gackala po obalama rijeke s dječacima bakrenaste bojeiz sela, razgovarajući i pljujući poput njih. (Huambisi pljuju dok govore ne bi li pokazali dagovore istinu. Čovjek koji ne pljuje dok govori za njih je lažljivac.)

Točno je da su, bez obzira kako primitivni bili uvjeti u kojima su živjela ta plemena,uživali u infrastrukturi koja ih je štitila: avionima, radijskim prijemnicima, liječnicima,lijekovima. Ali, čak i tako, postojalo je među njima duboko uvjerenje i nimalo uobičajenasposobnost prilagodbe. Lingvisti koje smo vidjeli smještene među plemenima, s tom razlikomšto su bili odjeveni, a njihovi domaćini polunagi, živjeli su gotovo na isti način: u istovjetnimkolibama ili gotovo bez krova nad glavom, ispod slabašnog pamacarija, dijeleći skromnudijetu i spartanski režim domorodaca. Među svima njima bilo je također nešto od te urođenesklonosti za pustolovinom - opčinjenost granicom - tako česte u sjevernoameričkommentalitetu i koja je zajednički nazivnik ljudi najrazličitijeg statusa i profesije. Schneilovi subili jako mladi, počinjali su svoj bračni život, i prema onome što su nam dali naslutiti u tomrazgovoru, nisu smatrali svoj dolazak u Amazoniju nečim prolaznim, nego životnimkompromisom dugoga trajanja.

Ono što su nam ispričali o Machiguengama vrtilo mi se u glavi tijekom cijeloga našegputa po Alto Maranonu. Bila je to tema koju sam želio prokomentirati sa Saúlom; osjećao sampotrebu da čujem njegove kritike i primjedbe na Schneilovo svjedočanstvo. Iznenadio sam ga,osim toga. Jer sam napamet naučio tekst te pjesme i izrecitirao bih ga na jeziku Machiguenga.Mogao sam zamisliti njegovu grimasu, srdačan grohotan smijeh...

Plemena koja smo posjetili, u Alto Maranonu i u Moroni, bila su jako različita od onih uUrubambi i Madre de Dios. Aguarune su održavali kontakte s ostatkom Perua i neka odnjihovih sela prolazila su kroz proces miješanja stanovništva očitog na prvi pogled. Shapre su

35

bile izoliranije i donedavna - osobito zato jer su odrubljivali glave - bili su na glasu da susiloviti, ali nije se u njima mogao zamijetiti nikakav simptom obeshrabrenja, moralnog pada,kakav su nam Scheneilovi opisali kod Machiguenga.

Kad smo se vratili u Yarinacochu, da bismo krenuli natrag za Limu, proveli smoposljednju noć s lingvistima. Bila je to radna sesija, tijekom koje su ovi ispitivali MatosaMara i Juana Comasa o njihovim dojmovima s putovanja. Kad je sastanak završio, upitahEdwina Schneila bi li mu smetalo da malo porazgovaramo. Odveo me svojoj kući. Njegovasupruga nam je pripremila šalicu čaja. Živjeli su u jednoj od posljednjih koliba, gdje je Institutzavršavao i gdje je započinjala prašuma. Pravilno cvrkutanje, harmonično, simetrično, kukacaizvana, poslužilo je kao popratna glazba našem razgovoru, koji je dugo potrajao i u kojem je,na trenutak, sudjelovala i gospođa Schneil. Upravo je ona bila ta koja mije pričala ofluvijalnoj kozmogoniji Machiguenga, gdje je Mliječna staza bila rijeka Meshiareni kojom suse spuštali bezbrojni bogovi i božići njihovog panteona na Zemlju i kojom su se u raj penjaleduše njihovih pokojnika. Upitah ih da li posjeduju fotografiju obitelji s kojom su živjeli.Rekoše mi da ne. Ali pokazaše mi brojne predmete Mechiguenga. Tamburine i velikebubnjeve od majmunske kože, flaute povezane biljnim nitima u kosi niz koje su, naslonjenena donju usnu i dok bi se puhalo u njih, proizvodile bogatu ljestvicu zvukova od krajnjeoštrog visokog tona do dubokoga niskoga. Sito od listova trstike izrezanih u trakice iupletenih u pletenicu, poput košarica, da bi se cijedila juka s kojom se izrađivao masato.Ogrlice i zvečke od zrnja, zubi i kostiju. Ogrlice za nožne članke, narukvice. Krune odpapagajeva perja, huacamaya, tkana i paujila, inkrustriranih u drveno prstenje. Lukove, vrškestrijela isklesanih u kamenu i nekoliko rogova gdje su čuvali curare ne bi li otrovali svojestrijele i tinkture za tetoviranje. Schneilovi su napravili crteže, na dopisnicama, s likovimakoje su Machiguenge slikale na svojim licima i tijelima. Bile su geometrične, neke jakojednostavne, a druge poput kompliciranih labirinata, objasniše mi da se nose premaprigodama i statusu pojedine osobe. Njihova je funkcija privući dobru sreću i spriječiti zlusreću. Neke su od njih bile napravljene za samce, druge su bile za oženjene, neke pak zaizlazak u lov, a za druge nisu baš znali kome su bile namijenjene. Simbolika Machiguengabila je krajnje profinjena. Jednu od tih figura - s dvije poprečno ukrštene linije unutarpolukruga - oslikavali su na sebi oni koji bi se spremali umrijeti.

Tek na kraju, kad sam tražio priliku u razgovoru da se oprostim, slučajno je iskrsnulatema koja, gledano s distance, briše sve druge teme o kojima smo razgovarali te noći, i koja jezacijelo razlog zašto ja danas posvećujem svoje dane u Firenzi, ne toliko Danteu, nitiMachiavelliju i renesansnoj umjetnosti, koliko prepletanju uspomena i fantazija iz ove priče.Ne znam kako je iskrsnula. Ja sam im postavljao mnoga pitanja i neka od njih zacijelo su seticala vračeva i nadriliječničkih plemena Machiguenga (razlikovale su se dvije vrste:dobrohotni, Seripigaris, i zlonamjerni, Machikanaris). Možda ih je to izazvalo. Ili je možda,kad ih upitah o mitovima, legendama, pričama, koje su mogli prikupiti tijekom svojihputovanja, došlo do povezivanja ideja. Nisu baš puno znali o praksi čarobnjaštva Seripigarisai Machikanarisa, osim da su se i jedni i drugi, kao što se događalo sa šamanima iz drugihplemena, koristili duhanom, ayahuascom i drugim halucinogenim biljkama - koromkobuinirija, primjerice - tijekom svojih sesija, koje su zvali vrtoglavicama, ni manje ni višenego kao i obično pijanstvo od masata. Machiguenge su bili sami po sebi jako govorljivi,sjajni kazivači, ali Schneilovi nisu željeli previše inzistirati po pitanju vračeva, bojeći se da nebudu previše nastrljivi.

- Dobro, a osim Seripigarija i Machikanarija, postoji među njima i ta čudna osoba, kojane nalikuje ni nadriliječniku ni svećeniku - reče odjednom gospođa Schneil. Okrenu se premasvome mužu, u nedoumici. - Dobro, možda je istodobno i jedno i drugo, nije li tako, Edwin?

- Ah, misliš na... - reče gospodin Schneil, i zastane. Iz grla mu se prolomi snažan,dugačak, guturalan i piskutav glas. Zašuti, tražeći pravu riječ. - Kako bi se moglo prevesti?

Ona pritvori oči i prinese članak ustima. Bila je plavokosa, izrazito modrih očiju i tankihusana i imala je dječji osmijeh.

- Možda, razgovarač. Ili, možda prije, pripovjedač priča - reče, naposljetku. I ponovno jojse iz grla razliježe glasan zvuk: hrapav, piskutav, otegnut.

36

- Da, nasmiješi se on. - Mislim da je to najtočniji prijevod. Pripovjedač priča.Nikada nisu nikoga vidjeli. Zbog te svoje cjepidlačke diskrecije - straha da će ih naljutiti -

nikada nisu zatražili od svojih domaćina podrobno objašnjenje o funkcijama koje ovaj imameđu Machiguengama, niti da im podrobnije objasne je li riječ o jednom ili o mnogima, ili,čak, iako su bili skloni odbaciti tu hipotezu, radi li se umjesto o konkretnim i suvremenimosobama, o nekome izmišljenome, poput Kientibakorija, gospodara demona i tvorca svegaotrovnoga i nejestivoga. Sigurno je bilo to da se riječ „pripovjedač priča” izgovarala sizuzetnim izrazima poštovanja prema svim Machiguengama, te da bi, svaki put kad bi jenetko izgovorio pred Schneilovima, drugi promijenili temu razgovora. Ali nisu vjerovali da jeriječ o tabuu. Jer radilo se o tome da im je čuvena riječ često bila na usnama, što se činilo daupućuje na to da je pripovjedač priča uvijek u njihovim mislima. Je li on bio šef ili vođa cijelezajednice? Ne, nije se činilo da posjeduje ikakvu posebno moć nad tim tako opuštenim, takoraspršenim arhipelagom: društvom Machiguenga. Što se drugoga tiče, ovo nije posjedovalodruge autoritete. Po tom pitanju Schneilovi nisu imali nikakve nedoumice. Poglavice su dobilitek onda kad su im ih nametnuli viracochasi, kao u malim aglomeracijama u Koribeniju iChirumbiji, koje su organizirali dominikanci, ili u razdoblju plantaža i naselja podignutih naeksploataciji kaučuka, kad bi gospodari imenovali jednoga od njih poglavicom da bi ih boljekontrolirao. Možda je pripovjedač priča imao ulogu duhovnoga vođe, možda je obavljaoodređene vjerske prakse. Ali, prema aluzijama uhvaćenima tu i tamo, i nekoj izdvojenojrečenici i u replici nekoga drugoga, funkcija pripovjedača priča činilo se da je prije svegaupisana u njegovu nazivu: pripovijedanje.

Gospođi Schneil zbio se neobičan događaj prije nekoliko mjeseci, na obali rijekeKompiroshiato. Iznenada, obitelj Machguenga s kojom je živjela - osmero ljudi: dva starca,jedan čovjek u zrelim godinama, četiri žene i jedna djevojčica - nestali su, bez ikakvaobjašnjenja. Jako ju je to iznenadilo, jer nikada prije nisu napravili ništa sličnog. Svih osmerovratilo se nekoliko dana poslije, jednako tajanstveno kao što su i otišli. Kamo su otišli na tajnačin? „Poslušati pripovjedača priča”, reče djevojčica. Značenje rečenice bilo je jasno, aligospođa Schneil nije mogla više doznati, jer nitko nije dodao još pojedinosti, niti ih je onatražila. Međutim, sljedećih dana osmero Machiguenga bili su krajnje nemirni, neprestano sedošaptavajući. A gospođa Schneil ugledavši ih uronjene u svoje beskonačne tajne sastanke,znala je da se prisjećaju pripovjedača priča.

Schneilovi su donijeli neke pretpostavke, iznijeli hipoteze. Pripovjedač priča, ilipripovjedač, vjerojatno je nešto poput poštanskih službi u zajednici. Likovi koji su sepremještali od jednog do drugog naselja, prostranim područjem na koje su pobjegliMachiguenge, izvještavajući jedne o tome što rade drugi, obavješćujući se uzajamno odogađajima, pustolovinama i udesima braće koju su viđali jako rijetko ili nikada. Ime ih jeodređivalo. Razgovarali su. Njihova su usta bila aglutinirajuće spone tog društva koje je borbaza preživljavanje prisilila da se raskole i raštrkaju na sve strane svijeta. Zahvaljujućipripovjedačima, očevi su znali za djecu, braća za sestre, i zahvaljujući njima, doznavali su osmrtima, rođenjima i drugim događajima u plemenu.

- I također, još nešto - reče gospodin Schneil. - Imam dojam da pripovjedač priča nedonosi samo aktualne vijesti. Nego i vijest o prošlosti. Vjerojatno predstavlja svojevrsnopamćenje zajednice i obavlja funkciju nalik onoj srednjovjekovnih trubadura i žonglera.

Gospođa Schneil ga prekinu kako bi mi objasnila da je to teško ustanoviti. Verbalnisustav Machiguenga zamršen je i zbunjujući, između ostaloga i zato jer se lako miješajuprošlost i sadašnjost. Kao što je riječ „mnogi” - tobaiti - služila da bi se izrazile sve količinekoje nadmašuju četiri, pojam „sada” obuhvaćao je često danas i jučer, a glagol u sadašnjemvremenu koristili su često za označavanje radnje u bliskoj prošlosti. Čini se da je samobudućnost bila za njih nešto precizno ograničeno. Razgovor je skrenuo prema lingvističkojtematici i završio je nizom primjera koje su mi ispripovijedali o vedrim i uznemirujućimproturječjima jednog oblika govorenja u kojem se slabo može razlikovati između onoga prije isada.

Ideja o tome biću, o tim bićima, u nezdravim šumama istoka Cuzca i Madre de Dios, kojisu prevaljivali goleme udaljenosti što su trajale danima i tjednima prenoseći i donoseći priče

37

od jednih Machiguenga do drugih, podsjećajući svakog plemenskog člana da drugi postoje, dausprkos velikim udaljenostima koje ih razdvajaju tvore jednu zajednicu i dijele jednutradiciju, vjerovanja, pretke, nesreće i neke sreće, skrivena, možda legendarna silhueta tihpripovjedača koji su s jednostavnim i drevnim načinom - obvezom, potrebom, ljudskommanijom - pripovijedanja priča, predstavljali živu energiju koja je od Machiguenga činilajedno društvo, narod solidarnih i povezanih bića, iznimno me potresla. Još uvijek me gane,kad mislim na njih, i upravo sada, ovdje, dok pišem ove retke, u Caffè Strozzi u staroj Firenci,pod srpanjskom žegom, još uvijek se naježim.

- A zašto se naježiš? - upita Mascarita. - Što je to što ti toliko privlači pozornost? Počemu su pripovjedači priča tako iznimni.

Doista, zašto ih od te noći ne mogu izbaciti iz glave?- Oni su opipljiv dokaz da pripovijedanje priča može biti nešto više od puke zabave -

sjetih se da mu kažem. - Nešto iskonsko, nešto o čemu ovisi samo postojanje jednog naroda.Možda je to ono što me toliko impresioniralo. Čovjek ne zna uvijek zašto ga stvari mogutoliko ganuti, Mascarita. Diraju te u neku tajnu žicu i to je sve.

Saúl se nasmija, potapšavši me po ramenu. Ja sam mu ozbiljno govorio, ali on je toshvatio kao šalu.

- Ah, tebe tema zanima s književnog aspekta - poviče razočarano, kao da taj zaključakmože umanjiti moju znatiželju. - Dobro, nemoj se unaprijed veseliti. Najvjerojatnije je da suoni koji su ti ispričali priču o pripovjedačima priča ti Amerikanci. Stvari ne mogu biti onakvekakve njima padnu na pamet. Uvjeravam te da Amerikanci razumiju Machiguenge još manjeod misionara.

Nalazili smo se u jednom kafiću na aveniji Espana, jedući kruh sa čvarcima. Proteklo jenekoliko dana od mog povratka iz Amazonije. Cim sam se vratio, iako sam ga potražio nasveučilištu i ostavio mu poruku u La Estrelli, nisam se uspio s njim naći. I već sam se bojaoda ću otići u Europu ne oprostivši se sa Saúlom, kad ga večer uoči mog odlaska u Madridsretoh, sišavši s omnibusa, na jednom uglu avenije Espana. Otišli smo do tog kafića gdje ćemi, reče, ponuditi rastanak uz sendviče sa čvarcima i ledeno pivo, uspomenu koja će mepratiti cijelog mog boravka u Europi. Sjećanje koje sam ipak ponio sa sobom bilo je ononjegova okolišanja i njegove nerazumljive nezainteresiranosti za jednu temu, pripovjedačeMachiguenge, za koju sam vjerovao da će ga jako oduševiti. Da li se radilo o stvarnojnezainteresiranosti? Naravno da nije. Sada znam da je hinio kako ga tema ne zanima i da mije lagao kad mi je, pod salvom mojih pitanja, potvrdio da nikada nije čuo ni riječi o timpripovjedačima priča.

Pamćenje je čista prijevara: ispravlja, tankoćutno prilagođuje prošlost sadašnjosti.Pokušao sam toliko puta rekonstruirati taj razgovor u kolovozu 1958. godine s mojimprijateljem Saúlom Zuratasom, u toj krčmi strganih stolaca i klimavih stolova u avenijiEspana, da sada više nisam ni u što siguran, osim, možda, u njegov veliki madež jarkocrveneboje, koji je privlačio poglede mještana, u njegov nestašni čuperak crvenkaste kose, njegovuflanelsku potkošulju s crvenim i plavim kvadratićima i njegove goleme cipele iskusnogpješaka.

Ali moje sjećanje nije moglo potpuno izmisliti žestoku Mascaritinu dijatribu protivLjetnoj lingvističkoj školi, koju, čini mi se da još uvijek čujem, dvadeset i sedam godinaposlije, niti moje iznenađenje zbog gorke žestine kojom je govorio. Bio je to jedini put da samga takvog vidio: poplavjelog od bijesa. Tog sam dana doznao i da je arhanđelski Saúlsposoban, poput ostatka smrtnika, prepustiti se bijesu koji je, prema njegovim prijateljimaMachiguengima, mogao uneravnotežiti univerzum. Rekoh mu to, pokušavajući ga primiriti:

- Izazvat ćeš apokalipsu tom govorancijom, Mascarita.Ali on me nije slušao.- Oni su najgori od svih, tvoji apostolski lingvisti. Dolaze u plemena ne bi li ih uništili

iznutra poput plimnoga vala. Njihov duh, njihova vjerovanja, njihovu podsvijest, korijenenjihova načina postojanja. Drugi im oduzimaju životni prostor i iskorištavaju ih ili ih gurajuunutra. U najgorem slučaju, fizički ih ubijaju. Tvoji lingvisti su profinjeniji, žele ih ubiti nadrugi način. Prevodeći Bibliju na jezik Machiguenga, što misliš o tome!

38

Vidjeh ga tako uzbuđenog, da mu nisam proturječio. Nekoliko puta, slušajući ga, ugrizohse za jezik da ga ne bih osporavao. Znao sam da, u slučaju Saúla Zuratasa, primjedbe naInstitut nisu bile frivolne niti inspirirane političkim predrasudama, već su, bez obzira kolikomi se upitnim činile, odražavale duboko promišljeno i proćućeno stajalište. Zašto mu se posaoInstituta činio još štetnijim od onoga bradatih dominikanaca i španjolskih redovnika uQuillabambi, Koribeni i Chirumbiji?

Vjerojatno je oklijevao odgovoriti, jer se gospođa koja je posluživala približila u tomtrenutku s novom porcijom kruha sa čvarcima. Nakon što je stavila tanjur na stol, ostade nekovrijeme promatrajući Saúlov madež, opčinjena. Vidjeh je kako se povlači prema kuhinjikrižajući se.

- Ne čini mi se štetnijim, griješiš - uzvrati mi naposljetku, sarkastično, uvijek ljutit. - I oniim žele ukrasti dušu, naravno. Ali misionare guta prašuma, kao što je progutala Artura Cova uVrtlogu. Nisi ih vidio na tom putovanju? Polumrtvi od gladi i osim toga, malobrojni. Žive ukrajnjoj osamljenosti, s obzirom da nisu u situaciji da ikoga evangeliziraju, srećom. Izolacijaim je otupila katehetski duh. Uglavnom samo preživljavaju. Prašuma im je odrezala nokte,prijatelju. I ritmom kako se stvari zbijaju u Katoličkoj crkvi, uskoro neće više biti svećenikaniti u Limi, da ne govorimo o Amazoniji.

Lingvisti su bili nešto bitno različito. Posjedovali su, kao svoju pozadinu, ekonomskumoć i učinkovite mehanizme koji bi im dopustili, možda, da utemelje svoj napredak, religiju,vrijednosti, kulturu. Učenje domorodačkih jezika, kakve li prijevare! Čemu? Da bi se odamazonskih Indijanaca napravilo dobre zapadnjake, dobre moderne ljude, dobre kapitaliste,dobre reformirane kršćane? Čak niti to. Tek da bi se s mape izbrisalo njihove kulture, njihovebogove, njihove institucije i da bi ih izopačili čak i u njihovim snovima. Kao što su učinili scrvenokošcima i s drugima, tamo u njihovoj zemlji. Da li to priželjkuješ našim zemljacima uprašumi? Da se pretvore u ono što jesu, sada, domoroci u Sjevernoj Americi? Da postanusluge i čistači cipela viracochasa?

Načini stanku jer primijeti da su za susjednim stolom, trojica ljudi prestali razgovaratikako bi ga čuli, privučeni njegovim madežom i bijesom. Zdrava polovica njegova lica bijašecrvena; usta su mu bila poluotvorena i njegova napućena donja usna, drhtala je. Ustadohnevoljko pomokriti se, misleći kako će ga moje odsustvo primiriti. Gospođa iz kuhinje upitame dok sam prolazio, stišavajući glas, je li to što moj prijatelj ima na licu jako ozbiljno.Prošaptah joj da nije, da je to tek madež, baš poput onoga koji Vi imate na ruci, gospođo.„Jadničak, baš ga je tužno vidjeti”, prošapta. Vratih se za stol, i Mascarita se pokušanasmiješiti dok je podizao čašu:

- Nazdravlje, prijatelju, za tebe. Oprosti što sam se naljutio.Ali, zapravo, nije se primirio i moglo se vidjeti da je nemiran i da samo što opet ne

eksplodira. Rekoh mu da mi njegov izraz priziva u sjećanje jednu pjesmu i izrecitirah mu, najeziku Machiguenga, stihove kojih sam se sjećao iz one pjesme o tugi.

Pošlo mi je za rukom da mi se nasmiješi, na trenutak.- Govoriš jezik Machiguenga s blagim kalifornijskim naglaskom - nasmija se. - Zašto je

tome tako?Ali trenutak poslije, ponovno je navalio na ono što ga je toliko razdraživalo. I ne želeći,

dirnuo sam nešto duboko, što gaje ljutilo i vrijeđalo. Govorio je bez stanke, kao da zadržavadah.

- Do sada nitko nije uspio, ali može biti da su ovaj put lingvisti uspjeli u svojem naumu.U četiri stotina, pet stotina godina pokušaja, nitko drugi nije uspio. Nikada nisu uspjelipokoriti mala plemena koja su prezirali. Ja sam to vjerojatno pročitao u kronikama koje sampopisivao kod Porrasa Barrenechee, zar ne prijatelju? Ono što se dogodilo Inkama, svaki putkad bi poslali vojsku u Antisuyo. Prije svega, Tupaca Yupanquija, zar nisam pročitao? Kakosu ratnici nestali u prašumi, kako su im se Antisi izmigoljili između prstiju. Nisu pokorilinijednoga i razočarani, civilizirani Cuscanci tada ih počeše prezirati. Zato su izmislili sve tepejorativne riječi na jeziku quechua protiv amazonskih Indijanaca: divljih, izopačenih. A opet,što se dogodilo Tahuantinsuyu kad se morao suočiti s civilizacijom koja je bila moćnija?Barbari iz Antisuya barem, i dalje su bili ono što jesu, zar ne? A zar nisu Španjolci imali više

39

uspjeha od Inka? Zar nisu svi njihovi pokušaji bili apsolutni poraz? Ubijali su ih kad su immogli pružiti ruku, ali to se rijetko kad dogodilo. Zar tisuće vojnika, pustolova, bjegunaca,misionara, koji su se spustili s Istoka između 1500. i 1800. godine, nije moglo privesti jednojedino pleme prosvijetljenoj kršćanskoj i zapadnoj civilizaciji? Zar sve to meni ništa ne znači?

- Reci mi, što to znači za tebe, Mascarita, - uzvratih mu.- Da te kulture treba poštivati - reče, blago, kao da se naposljetku počeo smirivati. - A

jedini način da ih se poštuje jest da im se ne približava. Da ih se ne dira. Naša kultura jepreviše snažna, isuviše agresivna. Ono što dotakne, proguta. Treba ih ostaviti na miru. Zarnisu već dovoljno pokazali kako imaju pravo i dalje biti ono što jesu?

- Ti si okorjeli ljubitelj indijanskih kultura, Mascarita - zadirkivao sam ga. - Ni manje niviše nego poput intelektualaca iz tridesetih godina. Poput liječnika Luisa Valcarcela umladosti, kad je zahtijevao da se sruše sve kolonijalne crkve i samostani jer predstavljaju anti-Peru. Znači da moramo uskrsnuti Tahuantinsuyo? Zajedno sa žrtvovanjem ljudi, quipuznakovnog pisma, trepaniranjem lubanja nožem od kamena? Dražesno je što je posljednjiljubitelj indijanskih kultura u Peruu upravo Židov, Mascarita.

- Pa dobro, Židov je bolje potkovan od drugih da brani pravo na postojanje manjinskihkultura - uzvrati mi. - Naposljetku, kao što kaže moj otac, problem Bora, Shapra, Pira, naš jeproblem već tri tisuće godina.

- Je li to tako rekao? Je li se moglo, u najmanju ruku, iz onoga što mije govorio, doći dosličnog zaključka? Nisam siguran. Možda je riječ samo o mojem naknadnome mozganju. Saúlnije držao do vjerskih obreda i običaja, čak nije bio niti vjernik, često sam ga čuo govoritikako odlazi u sinagogu tek da ne bi razočarao don Salomóna. S druge strane, ta asocijacija,površna ili promišljena, vjerojatno je postojala. Činjenica da je čuo, u svojoj kući, u školi, usinagogi, tijekom neizbježnih kontakata s drugim članovima zajednice, tolike priče oprogonima i o dijaspori, o pokušajima podjarmljivanja židovske vjere, jezika i običaja odstrane jačih kultura, pokušajima kojima se, pod cijenu velikih žrtvi, židovski narod oduprosačuvavši svoj identitet, nije li objašnjavao, barem djelomično, gorljivu Saúlovu obranuživota Peruanaca u kameno doba?

- Ne, nisam obožavatelj Indijanaca poput intelektualaca iz tridesetih godina. Oni suželjeli uspostaviti Tahuantinsuyo i ja vrlo dobro znam da za potomke Inka nema povratka.Njima preostaje jedino da se integriraju. Neka se to privođenje zapadnjačkoj kulturi, koje jepolovično provedeno, ubrza, i što se prije završi tim bolje. Za njih sada, to je manje zlo. Kakovidiš, nisam utopist. Međutim, u Amazoniji je drukčije. Još uvijek ih nije zadesila velikatrauma koja je preobratila Inke u narod mjesečara i vazala. Jako smo ih tukli, ali nisupobijeđeni. Sada nam je već poznat užas koji pretpostavlja provođenje napretka, nastojanje dase modernizira jedan primitivan narod. To jednostavno znači njegov kraj. Nemojmo počinitito zlodjelo. Ostavimo ih s njihovim strijelama, perima i prekrivalima. Kad im se približiš ipromatraš ih, s poštovanjem, uz malo suosjećanja, primijetiš kako nije pravedno nazivati ihbarbarima ili zaostalima. Za sredinu u kojoj se nalaze, za okolnosti u kojima žive, njihova imje kultura dovoljna. I, osim toga, posjeduju duboko i suptilno poznavanje stvari koje smo mizaboravili. O vezi čovjeka i prirode, primjerice. Čovjeka i drveta, čovjeka i ptice, čovjeka irijeke, čovjeka i zemlje, čovjeka i neba. Čovjeka i Boga, također. O tom skladu koji postojiizmeđu njih i tih stvari za koje mi niti ne znamo što jest, jer smo ga zauvijek slomili.

Upravo je to rekao. Zacijelo, ne tim riječima. Ali na način koji bi se tako mogao prevesti.Je li govorio o Bogu? Da, uvjeren sam da je govorio o Bogu jer se sjećam da sam ga upitao,iznenađen onim što je rekao, pokušavajući preokrenuti na šalu nešto što je bilo krajnjeozbiljno, znači li to da sada moramo početi vjerovati i u Boga.

Nastavi šutjeti, zamišljen. Jedan je obad uletio u kafić udarajući u pocrnjele Židove.Gospođa koja je posluživala neprestance je promatrala Mascaritu sa šanka. Kad Saúl podižepogled, učini se zlovoljnim. Glas mu se uozbilji:

- Ja, prijatelju, više doista ne znam vjerujem li ili ne vjerujem u Boga. To je jedan odproblema naše tako moćne kulture. Od Boga je načinila nešto što nije neophodno. Za njih,Bog je zrak, voda, hrana, životna potreba, nešto bez čega ne bi bio moguć život.Produhovljeniji su od nas, iako nemoj biti tako siguran. Čak i Machiguenge, koji su u

40

usporedbi s drugima, prilični materijalisti. Zbog toga je toliko velika šteta koju im nanose oviiz Instituta, oduzimajući im njihove bogove da bi ih nadomjestili svojim, nekim apstraktnimBogom koji njima nimalo ne služi u njihovu dnevnom životu. Lingvisti su uništavateljiidolatrija našega vremena. Zajedno s avionima, penicilinom, cjepivom i svime što jeneophodno da bi se uništila šuma. A kako su fanatici, kad im se dogodi ono što se dogodiloonim Amerikancima u Ekvadoru, osjećaju veću inspiraciju. Ništa poput mučeništva ne možetako potaknuti fanatike, zar ne, prijatelju?

U Ekvadoru se dogodilo, prije nekoliko tjedana, da je sjevernoameričkog misionara, izneke protestantske crkve, ubilo pleme Jibara, u kojem je živio jedan od njih trojice. Drugadvojica bila su u prolazu. Nisu bile poznate pojedinosti te epizode. Leševe, obezglavljene iprostrijeljene, pronašla je jedna vojna patrola. Kako su Ji'bari dželati, motiv dekapitacije bioje očit. To je izazvalo veliki skandal u tisku. Žrtve nisu pripadale Jezičnom institutu. UpitahSaúla, naslućujući što će mi reći, što misli o ona tri leša.

- Barem ti mogu zajamčiti jednu stvar - reče mi. - Bili su obezglavljeni bez okrutnosti.Nemoj se smijati! Tako se dogodilo, vjeruj mi. Bez namjere da ih se izvrgne patnji. U tome,bez obzira na razlike koje postoje među plemenima, svi sliče jedni drugima. Ubijaju samo izpotrebe. Kad se osjećaju ugroženima. Kad je u pitanju ubiti ili biti ubijen. Ili kad osjećajuglad. Ali Jibari nisu ljudožderi, nisu ih ubili da ih pojedu. Nešto su rekli, nešto su učinilimisionari što je navelo Ji'bare odjednom da se osjete u velikoj opasnosti. Neka tužna priča,naravno. Nema ništa u njoj što bi bilo nalik nacističkim plinskim komorama ili atomskojbombi nad Hiroshimom.

Bili smo jako dugo zajedno, možda tri ili četiri sata. Pojeli smo brojne sedviče sačvarcima i naposljetku, vlasnica kafića nas kao „kuća časti” posluži kašom od kukuruznogbrašna sa šećerom i medom. Kad smo se opraštali, ne uspijevajući se suspregnuti, gospođaupita Saúla, pokazujući mu na madež, „da li ga ta njegova nesreća jako boli”.

- Ne, gospođo, na sreću uopće me ne boli. Niti ne primjećujem da imam to na licu -nasmiješi se Saúl.

Prošetali smo, razgovarajući još uvijek o jedinoj temi tog popodneva, u to uopće nesumnjam. Na rastanku, na uglu trga Bolognesi i šetališta Colón, zagrlismo se.

- Moram ti se ispričati - reče mi, iznenada ganut. - Brbljao sam poput papige i nisam tidopustio da otvoriš usta. Čak mi nisi mogao ni ispričati tvoje planove za Europu.

Obećasmo jedan drugome da ćemo si pisati, makar povremenom razglednicom, daostanemo u kontaktu. Ja sam mu pisao tri puta, sljedećih godina, ali on mi nikada nijeodgovorio.

Tada sam posljednji put vidio Saúla Zuratasa. Slika ispliva, neoštećena, iz vihora godina.Sivi zrak, nebo s oblacima, i izjedajuća vlaga zime u Limi, kao pozadina. Iza njega,nepregledna gomila automobila, kamiona i omnibusa, ovijenih oko spomenika Bolognesiju, aMascarita sa svojom tamnom mrljom na licu, svojom plamtećom kosom i košuljom nakvadratiće, pozdravlja se sa mnom i mašući mi viče:

- Vrati se kao pravi Madriđanin, govoreći vosotros i izgovarajući interdentalno z. I neka tije sretan put! Neka te sreća prati tamo, prijatelju!

Prošle su četiri godine, a da nisam primio nikakvih vijesti od njega. Nikada, nitko odPeruanaca u prolazu, tamo u Madridu, ili u Parizu gdje sam živio nakon što sam završio svojposlijediplomski studij, nije mi znao prenijeti nikakve vijesti o Saúlu. Ja bih ga se čestoprisjetio, osobito u Španjolskoj, i ne samo zbog poštovanja koje sam gajio prema njemu, negoi zbog Machiguenga. Priča o pripovjedačima priča koju sam slušao od Schneilovih uvijek mise vraćala u sjećanje, prepuna poticaja. Podbadala je moju maštu i moje želje poput kakvelijepe djevojke. Išao bih na sveučilište samo ujutro; popodne bih proveo nekoliko sati uNacionalnoj knjižnici, u ulici Castellana, čitajući viteške romance. Jednoga se dana prisjetihimena dominikanskog misionara koji je pisao o Machiguengama: fra Vicentea de Cenitagoye.Potražih u katalogu i pronađoh tu knjigu.

Pročitah je u jednom dahu. Bila je kratka i Machiguenge, koje je dominikanac čestonazivao divljima, i koje je znao paternalistički ukoriti da su djetinjasti, lijeni, pijanci, i zbognjihovih čaranja - koje je fra Vicente nazivao „noćnim aquelarrima” - prikazani su neprecizno

41

i s priličnom distancom, iako je misionar živio među njima više od dvadeset godina. Ali fraVicente je uznosio njihovo poštenje, poštovanje prema gorljivoj riječi i njihove fine manire.A, osim toga, njegova je knjiga potkrepljivala neke informacije koje su me naposljetkuuvjerile. Posjedovali su gotovo boležljivu sklonost slušanju i pripovijedanju priča, bili sunepopravljivi tračeri. Nisu mogli ostati na miru, nisu osjećali ni najmanju povezanost smjestom gdje su živjeli i reklo bi se da su bili opsjednuti demonom kretanja. Šuma ih je naizvjestan način očaravala. Misionari, služeći se različitim vrstama mamaca, privlačili su ihprema centrima u Chirumbiji, Koribeniju i Panticollu. Iscrpljivali su se pokušavajući ihiskorijeniti. Poklanjali bi im zrcala, jelo, sjemenke, učili su ih o prednostima života uzajednici iz aspekta njihova zdravlja, obrazovanja, čistog preživljavanja. Izgledalo je da susigurni u ono što čine. Gradili su kuće, sadili plantaže, prihvaćali su slati svoju djecu u maluškolu u naselju i oni sami pojavljivali bi se namazani bojama i točni, na popodnevnoj molitvi ina jutarnjoj misi. Vjerovalo se da su krenuli stazom kršćanske civilizacije. I odjednom,jednoga dana, bez zahvale ili pozdrava, nestadoše iz šume. Bilo je snažnije od njih: drevniinstinkt neodoljivo ih je tjerao na nomadski život, raspršivao ih je po neprohodnim šumama.

Te sam iste noći pisao Mascariti komentirajući mu knjigu oca Cenitagoya. Napisah mukako sam odlučio napisati priču o pripovjedačima Machiguengama. Hoće li mi pomoći?Ovdje, u Madridu, možda zbog nostalgije, ili zato jer sam toliko razmišljao o našimrazgovorima, njegove mi se ideje više nisu činile tako besmislenima niti irealnima. U mojojpripovijesti, u svakom slučaju, uložio bih krajnji napor ne bih li prikazao intimu Machiguengana najautentičniji način. Hoćeš li mi pomoći, prijatelju?

Prionuh na posao s golemim oduševljenjem. Ali rezultati su bili jako slabi. Kako se moženapisati priča o pripovjedačima bez makar i površnog poznavanja njihovih vjerovanja,mitova, običaja, povijesti? Od samostana dominikanaca, u ulici Claudio Coello, imao samveliku korist. Čuvali su kompletnu zbirku Dominikanskih misija, glasila misionara iz reda uPeruu, i tamo pronađoh brojne članke o Machiguengama, kao i studije o jeziku o folkloruplemena oca Joséa Pía Aze, od iznimne vrijednosti.

Ali možda najpoučnija suradnja bio je razgovor, u prostranoj i akustičnoj biblioteci usamostanu - visokog stropa, gdje nam je eho vraćao riječi koje smo izgovarali - s jednimbradatim misionarom. Fra Elicesio Maluenda živio je brojne godine u Alto Urubamba izanimao se za mitologiju Machiguenga. Bio je to oprezan i učen starac, pomalo divljih navikaonoga koji je život proveo bez krova nad glavom, živeći surov život prašume. Svaki čas,gotovo kao da me želi što više impresionirati, miješao bi svoj učeni španjolski sa besmislenimriječima Machiguenga.

Ostadoh opčaran njegovim informacijama o plemenskoj kozmogoniji, bogatojsimetričnošću, i - otkrivam to sada, u Firenzi, čitajući prvi put Commediu na talijanskome -aluzijama na Dantea. Zemlja je bila središte svemira i postojala su dva područja iznad nje idva ispod. Svaka sa svojim vlastitim suncem, svojim mjesecom i svojim riječnim klupkom.Na najuzvišenijem, Inkiteu, živio je Tasurinchi, onaj koji sve može, tvorac ljudi, a tamo jetekla, oplakujući plodne obale, s drvećem koje se savijalo od voća, Meshiareni ili rijekabesmrtnosti, koja se mogla uočiti sa Zemlje jer je bila Mliječna staza. Ispod Inkitea, plutalo jenepostojano područje oblaka ili Menkoripatsa, sa svojom prozirnom rijekom, Manaironchaari.Zemlja, Kipacha, bila je stanište Machiguenga, peripatetičnog naroda. Ispod, smjestilo seturobno područje mrvih prekriveno gotovo u potpunosti rijekom Kamairiom, gdje su plovileduše preminulih prije no što bi pronašle novo boravište. I naposljetku, najstrašnije i najdubljepodručje, zona Gamaironi, rijeka crnih voda, bez ribe, pustopoljina na kojima se također nijemogla naći nikakva hrana. Bilo je to područje Kientibakorija, tvorca prljavštine, duha zla ipoglavara legije demona: kamagarinisa. Sunce svakog područja gubilo je na snazi, sjaju, uodnosu na prethodna. Sunce Inkite bilo je postojano i blistavo, bijelo Sunce. SunceGamaironi, tamno i ledeno. Sumnjičavo Zemljino Sunce odlazilo bi i vraćalo se: njegovopstanak bio je mitski povezan s ponašanjem Machiguenga.

Koliko je bilo istinskoga u tome i u drugim podacima koje mi je dao fra Maluenda? Nijeli taj misionar isuviše toga dodao i izmijenio u građi koju je prikupio? Upitah to Mascaritu, umojem drugom pismu. Ni tu ne dobih odgovora.

42

Poslah mu treće pismo otprilike godinu dana poslije, kad sam već bio u Parizu. Korio samga zbog njegove ustrajne tišine i povjerio sam mu da sam odustao od pisanja pripovijesti opripovjedačima priča. Ispunio sam brojne bilježnice i proveo mnoge sate na trgu Trocadero, ubiblioteci i među vitrinama Muzeja čovjeka, pokušavajući ih shvatiti i odgonetnuti, uzalud.Od mene izmišljeni, glasovi pripovjedača priča su odudarali. Tako da odustah od pisanjadrugih priča. Pitao sam ga čime se bavi, kako mu ide, što je radio cijelo ovo vrijeme, nakakvim projektima? Bilo je to tek potkraj 1963. godine, kad se Matos Mar pojavio u Parizu,pozvan na jedan antropološki kongres, kad sam doznao vijesti gdje se smjestio. Ono što samčuo, ostavi me bez riječi.

- Saúl Zuratas je otišao živjeti u Izrael?Nalazili smo se u Old Navy, u Saint-Germain-des-Presu ispijajući grog ne bi li se malo

zagrijali od hladnoće i pretužne pepeljaste prosinačke večeri. Pušili smo i ja nisam stizaopostaviti mu sva pitanja o prijateljima i situaciji u dalekom Peruu.

- Uredio je to njegov otac, čini se - objasni mi Matos Mar, skutren ispod tako velikog šalai kaputa da se doimao Eskimom. - Don Salamona, iz Talare, jesi li ga upoznao? Saúl ga jejako volio. Sjećaš li se da je odbio onu stipendiju za Bordeaux kako ga ne bi ostavio samoga?Starčić si je umislio da mora otići umrijeti u Izrael, kako se čini. A onako odan kakav je bio,naravno da mu je Mascarita izišao u susret. Sve su jako brzo odlučili, preko noći. Jer, kad mije Saúl to rekao, već su bili prodali malu trgovinu koju su imali u Breni, La Estrelli i imali supripremljene kofere.

A da li je Saúlu bilo drago što ide živjeti u Izrael? Jer tamo, vjerojatno je trebao naučitihebrejski, odslužiti vojni rok, preurediti si život od glave do pete. Matos Mar je, možda,mislio da će ga zbog njegova madeža osloboditi vojske. Naprezao sam pamćenjepokušavajući se sjetiti jesam li ga kad čuo da govori o sionizmu, da će napraviti alia. Nikada.

- Pa dobro, možda nije bila loša stvar za Saúla započeti sve od nule - razmišljao je MatosMar. - Vjerojatno se priviknuo na Izrael, jer otada je prošlo već nekih četiri godine i, koliko jaznam, nije se vratio u Peru. Mogu ga jako dobro zamisliti kako živi u kibucu. Istina je da Saúlu Limi nije radio ništa. Razočarao se u etnologiju i u sveučilište zbog razloga koje nikadanisam potpuno shvatio. Ostavio je nedovršenom svoju doktorsku disertaciju. Pa čak vjerujemda je posustala i njegova ljubav prema Machiguengama. „Neće li ti nedostajati tvoji urođeniciiz Urubambe?”, upitah ga, na rastanku. „Sasvim sigurno neće”, reče mi. „Ја se prilagođujemsvemu. Tamo u Izraelu vjerojatno također ima mnogo urođenika.”

Protivno onome što je vjerovao Matos Mar, pomislih kako Saúlu zacijelo nije bilo takojednostavno napraviti alia. Jer je bio jako ukorijenjen u Peruu, previše razuzdan i uronjen uperuanske poslove - barem u jedan od njih - da bi se oslobodio svega toga preko noći, poputnekoga tko si mijenja košulju. Često sam ga pokušao zamisliti na Srednjem istoku.Poznavajući ga, moglo se pretpostaviti da je izraelskoga građanina Saúla Zuratasa vjerojatnozaskočio u njegovoj novoj domovini čitav niz moralnih dilema o palestinskom pitanju izauzetim područjima. Razmišljao sam, pokušavajući ga sagledati u njegovu novomambijentu, kako natuca svoj novi jezik, obavlja svoj novi posao - koji? - i zamolihTasurinchija da ga ne sustigne metak u ratovima i pograničnim izraelskim sukobima otkad seMascarita tamo nalazi.

V.

TASURINCHI, nestašni Kamagarini, prerušen u osu, ozlijedio ga je dok je mokrio. Onhoda. Kako? Ne znam. Ali hoda, vidio sam ga. Nisu ga ubili. Mogao je izgubiti oči i glavu,mogla mu je izići duša zbog onoga što je učinio, tamo, među Yaminahuasima. Ništa mu senije dogodilo, čini se. Dobro je, hoda, zadovoljan. Ne bjesni i smije se, možda. „Nema razlogaza takvu galamu”, govori. Dok sam išao u smjeru rijeke Mishahua njemu u posjet, razmišljaosam: „Neću ga pronaći. Ako je točno da je to učinio, vjerojatno je daleko pobjegao, gdje gaYaminahuasi neće pronaći. Ili su ga možda već ubili, i njega i njegove rođake”. Ali tamo gazatekoh, kao i njegovu obitelj i ženu koju je ukrao. „Jesi li tamo, Tasurinchi?” „Не, he, tu

43

sam.”Ona uči govoriti. „Učini to, neka i pripovjedač vidi da i ti govoriš”, naredi joj. Jedva se

moglo razumjeti što je Yainahua govorila, kao i druge žene, rugajući se, „kakva je to bukakoju čujemo?”, pretvarajući se da traže, „koja se to životinja uvukla u kuću?”, podižućiprostirke. Tjeraju je da radi i loše s njom postupaju. „Kad podigne nogu i njoj će izići ribe,kao Pareniju”, govorila je. Ali točno je, uči govoriti. Nešto od onoga što je govorila,razumjeh. „Čovjek hoda”, razumjeh je.

„Onda, točno je da si ukrao Yaminahuu”, primijetih Tasurinchiju. Kaže da je nije ukrao.Zamijenio ju je za jednu pseudokravu, vreću kukuruza i još jednu vreću juke. ,,Yaminahuasise vjerojatno vesele, ono što sam im dao vrijedi više od nje”, potvrdi mi. Upita Yaminahuu umojem prisustvu: „Zar nije tako?” I ona potvrdi: „Da, tako je.” reče. I to je razumjeh.

Otkad ga je Kamagarini ozlijedio, Tasurinchi mora raditi stvari koje mu iznenada padnuna pamet, a da ne zna kako ni zašto. „То je zapovijed koju čujem i moram je poslušati”, kaže..Vjerojatno potječe od nekoga Boga ili od vraga, tko će ga znati.” Otmica te žene bila je jednaod tih zapovijedi, čini se.

U duši mu se nastanio duh koji mu je zapovjedio da bude drukčiji i da radi ono što drugine razumiju. Pokazao mi je gdje je mokrio kad ga je Kamagarini ranio. „Jao, jao!”, vrisnuo je,poskočio i više nije mogao nastaviti mokriti. Preplašio je osu jednim udarcem ruke i začukako se možda smije. „U nekoj od mojih duša skriva se hirovita majka”, kaže. „Zato dovedohYaminahuu”.

Čini se da se ona navikla na svoga novog muža. Evo je tu, u Mishahui, smirena je, kaodaje oduvijek bila Tasurinchijeva žena. Druge, naprotiv, bjesne okolo, vrijeđaju je, i ne trebaim izgovor da je tuku. Ja sam ih vidio i čuo sam ih. „Ova nije poput nas”, reče, „nije ljudskobiće, tko je onda. Možda majmun, možda riba koja je zapela Kashiriju u grlu”. Ona nastavižvakati juku kao da ih ne čuje.

Drugi put, nosila je vrč vode i ne primijetivši, sudarila se s dječakom, srušivši ga nazemlju. U tom trenutku, sve se obrušiše na nju: „Namjerno si to učinila, željela si ga ubiti”,govorile su. Nije to bila istina, ali tako su govorile. Ona zgrabi palicu i suprotstavi im se, bezljutnje. „Jednoga će je dana ubiti”, rekoh Tasurinchiju. „Zna se braniti”, uzvrati mi. „Loviživotinje, nešto za što nisam mislio da su žene sposobne. I ona je ta koja ponese najviše teretana leđima kad donosimo juku s plantaža. Bojim se da će ona poubijati druge. Yaminahuasi suborbeni ludi, isto kao i Mashcosi. I njihove žene, možda.”

Rekoh mu da bi upravo zbog toga trebao biti uznemiren. I preseliti se na drugo mjesto štoprije. Yaminahue bjesne zbog onoga što im je učinio. A ako se dođu osvetiti? Tasurinchiprasnu u smijeh. Sve je bilo sređeno, čini se. Muž Yaminahue došao ga je vidjeti, s jošdvojicom. Razgovarali su, ispijajući masato. Dakle, međusobno su se razumjeli. Nisu voljeliženu nego pušku, uz pseudokrave, kukuruza i juke koje im je dao. Bijeli Oci su im rekli daima pušku. „Tražite”, ponudi im. „Ako je pronađete, odnesite je.” Naposljetku, otiđoše.Zadovoljni, čini se. Tasurinchi neće vratiti Yaminahuu njezinim rođacima. Jer ona već učigovoriti. „Druge će se naviknuti na nju kad dobiju dijete”, primijeti Tasurinchi. Jer djeca su seveć navikla. Ponašaju se prema njoj kao da je ljudsko biće, žena koja hoda. „Majka”,oslovljavaju je.

To je, barem, ono što sam ja doznao.Tko zna hoće li Tasurinchiju, onome iz Mishahue, ta žena donijeti sreću. Može mu

donijeti i nesreću. Kashirija, Mjeseca, silazak na ovaj svijet da bi se oženio jednomMachiguengom, unesrećio ga je. Tako barem kažu. Ne bismo se trebali žaliti, možda.Kashirijeve nesreće hrane nas i dopuštaju nam da se zagrijemo. Zar nije Mjesec Sunčev bratkad je u pitanju jedna Machiguenga?

To je bilo prije.Snažan, vedar, mladić, Kashiri se dosađivao na najgornjem nebu, Inkiteu, na kojem još

nije bilo zvijezda. Ljudi, umjesto juke i banane, jeli su zemlju. Bilo je to njihovo jedino jelo.Kashiri se spustio niz rijeku Meshiareni, veslajući svojim rukama, bez motke. Kanu jezaobilazio virove i kamenje. Spuštao se, plutajući. Svijet je još uvijek bio u tami i jako jepuhao vjetar. Kišilo je kao iz kabla. Kod Oshiaje, tamo gdje se Zemlja spaja s nebeskim

44

svjetovima, gdje žive čudovišta i gdje poniru sve rijeke, Kashiri iskoči na obalu. Osvrnu seoko sebe. Nije znao gdje se nalazi, ali vidjelo se daje zadovoljan. Počne hodati. Nedugo zatimugleda u sjedećem položaju, kako plete prostirku, pjeva potiho pjesmu da bi otjerala zmiju,jednu Machiguengu koja će mu donijeti sreću i nesreću. Nosila je šare na obrazima i na čelu;dvije crvene crte protezale su joj se od ustiju do sljepoočnica. Bila je, dakle, neudana; tek ćenaučiti kuhati i praviti masato.

Da bi joj ugodio, Kashiri, Mjesec, pokaže joj što je juka, što banana. Pokaže joj kako sesade, beru i jedu. Otada postoji na svijetu jelo i masato. Tako je započelo poslije, čini se.Zatim, Kashiri se pojavi u kući djevojčina oca. Imao je pune ruke životinja koje je upecao iulovio za njega. Naposljetku, predloži mu da napravi plantažu na najgornjem dijelu šume i daradi, sijući i čupajući travu, sve dok juka ne naraste. Tasurinchi prihvati da odvede njegovukćer. Morali su pričekati prvu djevojčinu menstruaciju. Dugo je trebalo da se pojavi i umeđuvremenu Mjesec je oplijevio, spalio i očistio šumu i posadio bananu, kukuruz, juku, zaono što će biti njegova obitelj. Sve je išlo kako treba.

Djevojka tada dobi menstruaciju. Ostade zatvorena, ne uputivši ni riječ svojim rođacima.Starica koja ju je štitila nije se odvajala od nje ni danju ni noću. Djevojka je neumorno prela iprela pamučne niti. Ni jedan jedini put nije se približila vatri niti je jela crvenu papriku da nebi na sebe, ili na svoje rođake, navukla nesreće. Ni jedan jedini put nije pogledala premaonome koji će postati njezin muž niti je razgovarala s njim. Tako ostade sve dok nije prestalakrvariti. Zatim, odreže si kosu i starica joj pomogne da se okupa u mlakoj vodi; škropila joj jetijelo polijevajući je iz vrča. Naposljetku, djevojka je mogla otići živjeti s Kashirijem.Naposljetku, mogla je biti njegova žena.

Sve je bilo po starom. Svijet je bio miran. Jata papagaja letjela su iznad njih, bučni izadovoljni. Ali u seocetu je živjela druga djevojka koja, možda, nije bila žena nego itoni,perverzni vražićak. Sada se odijeva kao golubica, ali tada se odijevala kao žena. Razbjesnilase, čini se, ugledavši Kashirijeve poklone njegovim novim rođacima. Ona je vjerojatno željelada joj on bude muž, ona je pak možda željela, poroditi Sunce. Jer Mjesečeva žena rodila je togsnažnog dječaka koji će kad naraste zagrijati i osvijetliti naš svijet. Da bi svi znali koliko jebijesna, lice je namazala crvenom bojom, tinkturom od arnota. I stade stražariti kod jednogugla na putu kojim je Kashiri morao proći na povratku s plantaže juke. U čučećem položaju,pomokri se. Snažno se naprezala, nadimajući se. Zatim, uroni ruke u prljavštinu i pričeka,preplavljujući se bijesom. Kad vidje kako se približava, nasrnu na Kashirija, među drvećem. Iprije no što je Mjesec uspio pobjeći, natrlja mu lice svojim svježim izmetom.

Kashiri smjesta doznade kako mu se nikada neće izbrisati te mrlje. Što će raditi na ovomsvijetu s takvom sramotom? Tužan, vrati se Inkiteu, na gornje nebo. Tamo ostade. Ugasi muse svjetlost zbog tih mrlja. Ali njegov sin blista. Zar Sunce ne blješti? Zar ne grije? Mi smomu pomogli da prohoda. „Podigni se”, rekli bismo mu svake noći kad bi pao. Njegova majkaje bila Machiguenga.

To je barem ono što sam ja doznao.Ali Seripigari iz Segakiata priča to drukčije.Kashiri siđe na Zemlju i uoči djevojku na rijeci. Kupala se i pjevala. Približi joj se i

dobaci joj grumen zemlje koji je udari u trbuh. Ljutita, ona počne bacati kamenje na njega.Počelo je kišiti, iznenada. Kientibakori je vjerojatno u šumi, pleše, sit masata. „Glupa ženo”,govorio je Mjesec djevojci, „bacio sam ti blato da bi dobila dijete”. Svi su vragovi bili sretnimeđu drvećem, dobacujući jedan drugome vjetrove. I tako se dogodilo. Djevojka ostade udrugom stanju. Ali, kad je došlo vrijeme porodu, preminu. Umre i njezin sin. Machiguenge suse tada vjerojatno razbjesnili. Uzeli su zacijelo svoje strijele, svoje noževe. Otiđoše sigurnokod Kashirija govoreći mu „moraš pojesti ovaj leš ’, okupiše se oko njega. Zaprijetiše musvojim lukovima, natjeraše ga da pomiriše njihovo kamenje. Mjesec je vjerojatno oklijevao,drhteći. A oni: „Pojedi ga, moraš proždrijeti mrtvu ženu”.

Naposljetku, plačući, nožem otvori utrobu svoje žene. Tamo se nalazilo dijete,zabljesnuvši. Izvadi ga i dijete odmah oživje. Micalo se i kričalo, zahvalno. Bijaše živo. Nakoljenima, Kashiri počne proždirati tijelo svoje supruge od stopala. „U redu je, možeš otići”,rekoše mu Machiguenge, kad je došao do trbuha. Tada se Mjesec, bacajući iza kamena

45

ostatke, vrati na gornje nebo, pješice. Tamo je zacijelo, promatra nas. Vjerojatno me sluša.Njegove mrlje su komadići koje nije pojeo.

Bijesan zbog onoga što su napravili Kashiriju, njegovu ocu, Sunce se primirilo, pržećinas. Isušivalo je rijeke, palilo plantaže i šume. Životinje je iscrpljivalo žeđu. „Nikada se višeneće pokrenuti”, govorili su Machiguenge čupajući si kosu. Bili su strašljivi. .Treba umrijeti”,pjevali su, tužni. Tada se Seripigari porazgovara sa Suncem. Uvjeri ga, čini se. Ponovno će sepokrenuti. „Zajedno ćemo hodati”, kažu da mu je rekao. Život je otada tekao tako, takavkakav jest. Tamo je završio prije i počeo poslije. Zato i dalje hodamo.

„Је li zato tako blijeda Kashirijeva svjetlost?”, upitah Seripigarija iz rijeke Segakiato.„Da”, uzvrati mi. „Mjesec je tek napola čovjek. Drugi kažu da mu je, kad je jeo ribu, zapelakoščica u grlu. I da se otada ugasio.”

To je, barem, ono što sam ja doznao.Na dolasku iako sam poznavao put, izgubih se. Za to je zacijelo bio kriv Kientibakori,

njegovi vražići ili neki jako moćni Machikanari. Kiša započe iznenada, bez upozorenja, a dase nebo prethodno nije naoblačilo niti se zrak pretvorio u rasol. Ja sam prelazio rijeku i kiša jesad već padala toliko snažno da mi nije dopuštala uspon uzbrdo. Načinio bih dva, tri koraka,poskliznuo bih se, zemlja se urušavala pod mojim nogama i vratio bih se na dno jarka.Preplašen, papagaj počne lepršati i kričeći pobježe. Ubrzo, padina se pretvori u korito bujice.Blato i voda, kao i kamenje, granje, šipražje, drveće koje je oluja raskolila, mrtve ptice ikukci. Sve se to korljalo prema meni. Nebo posta crno; povremeno bi munje zapalile nebo upožaru. Grmjelo je kao da su sve šumske životinje počele urlikati. Kad gospodar groma takobjesni, nešto se ozbiljno zbiva. Ja sam se i dalje pokušavao uspeti strminom. Da li bih mogao?Ako se ne popnem na neko poviše drvo, otići ću, pomislih. Ubrzo će se sve pretvoriti uproključalu vodu na nebu. Više nisam imao snage da se uspinjem; moje noge i ruke bile suprepune rana od udaraca koje bih zadobio kad bih pao. Gutao bih vodu na nos i na usta. Čak ina oči i kroz anus bi mi ulazila voda u tijelo. To je vjerojatno tvoj kraj, Tasurinchi, tvoja ćeduša pobjeći tko zna gdje. I dotaknuo bih si vrh glave ne bih li osjetio kako izlazi.

Ne znam koliko vremena provedoh tako, puzajući, kotrljajući se, ponovno puzajući,iznova padajući. Jarak se pretvorio u široku rijeku, nakon što je njegove obale preplavilavoda. Dok naposljetku od umora ne potonuh. „Odmorit ću se”, rekoh, „dosta beskorisneborbe”. Ali, oni koji tako odlaze, da li se odmaraju? Nije li utapljanje najgori oblik smrti?Ubrzo ću se naći kako plutam u rijeci mrtvih, Kamabiriji, prema bezdanu, bez Sunca i bezribe, koji je donji svijet, mračna Zemlja Kientibakorija. A u međuvremenu, a da to nisamprimijetio, rukama se uhvatih za deblo koje je oluja možda srušila u rijeku. Ne znam kakosam se uspio održati. Niti jesam li u tome istom trenutku zaspao. Sunce je zašlo. Tama je bilahladna. Na mojim leđima osjećao sam kapljice poput kamenja.

U snu, razotkrih prijevaru. Ono za što sam ja vjerovao da je deblo, bila je nekavodozemna životinja. Ta tvrda kora, tako bodljikava, kojemu biću može pripadati? To sukajmanova križa, Tasurinchi. Je li aligator primijetio da sam mu se popeo na slabine? Moždabi započeo udarati repom. Ili bi uronio ne bi li me prisilio da ga pustim i izgrizao me ispodvode, kao što to uvijek čine kajmani. Je li možda uginuo? Da je tako, plutao bi na leđima. Štoćeš učiniti, Tasurinchi? Skliznuti u vodu, polagano, i otplivati do obale? Nikada ne bi stigao,po ovoj oluji. Čak se ne vidi ni drveće. Možda više i nema zemlje na ovome svijetu. Hoću lipokušati ubiti aligatora? Nemam s čime. Tamo u jarku, dok sam se borio sa strminom, izgubiosam svoju torbu, svoj nož i strijele. Bolje da se primirim, na reptilu. Bolje da pričekam danetko ili nešto odluči.

Plutali smo prepušteni na milost i nemilost vodi. Osjećao sam strašnu hladnoću, drhtaobih i cvokotao zubima. „Gdje li je sada papagaj?”, mislio sam. Reptil nije micao nogama nitirepom, prepuštao se da ga nosi riječni tok. Malo pomalo se ravedravalo. Blatnjava voda,životinjska trupla, komadi krovova, kuća, granja i kanua. Povremeno, od piranja napolaizgriženi leševi i druge vodene životinje. Tmasti oblaci komaraca, vodenih pauka plazili su pomojemu tijelu. Osjetio bih kad bi me uboli. Osjećao sam strašnu glad i mogao sam, možda,uzeti neku od tih mrtvih riba koje je voda nosila sa sobom, ali što ako tako skrenem na sebekajmanovu pozornost? Pio sam, i to je sve. Da bih utažio žeđ, nisam se trebao kretati, samo

46

otvoriti usta. Kiša mi je utaživala žeđ svježom vodom.Tada, na moje rame sleti ptičica. Prema njezinoj crvenoj i žutoj kresti, perju, pozlaćenim

grudima i tako oštrom kljunu, izgledao je kao kirigueti. Ali bio je možda tek kamagarini ilimožda saankarite. Jer, tko je vidio da ptičice govore? „Nalaziš se u jako teškoj situaciji”, rečekreštavim glasićem. „Opustiš li se, reptil će te otkriti. Njegove iskošene okice gledaju dugo.Ošamutit će te udarcem repa, zgrabit će te za trbuh svojom zubatom čeljusti i pojesti. Pojestće te s kostima i s kosom, jer je jednako tako gladan kao i ti. Ali, možeš li ostati na leđima togkajmana cijeli svoj život?”

„Čemu mi služi što mi govoriš ono što i sam jako dobro znam?”, uzvratih mu. „Zar mi nebi prije mogao dati koji savjet? Reci mi što trebam učiniti da iziđem iz vode.”

„Poletjeti", zacvrkuta, tresući svojom crvenožutom krestom. „Nema drugog načina,Tasurinchi. Kao što je učinio tvoj papagaj na strmini ili, tako, poput mene.” I poskočivši,kružeći okolo, nestade. Zar je tako jednostavno letjeti? Seripigari i Machikanari lete, zavrijeme plime. Ali oni posjeduju mudrost; pripravci, mali bogovi i vragovi im pomažu. A ja,što posjedujem? Stvari koje mi pričaju i koje pričam, ništa više. To, možda, još uvijek nikoganije natjeralo da leti. Proklinjao sam Kamagarinija odjevenog u Kiriguetija, kad osjetih kakomi nešto struže stopala.

Na reptilov rep sletjela je jedna čaplja. Vidjeh njezine duge ružičaste noge, vidjeh njezinuvrnuti kljun. Kljucala je moja stopala tražeći crve ili vjerujući, možda, da su za jelo. I ona jebila gladna. Koliko sam god osjećao strah, spopadne me smijeh. Nisam se mogao suzdržati.Počeh se smijati. Tako kao i Vi sada, smijao sam se. Previjao sam se i previjao od grohotnogsmijeha. Jednako kao i ti, Tasurinchi. I reptil se probudi. Tamo smjesta primijeti kako senjemu za leđima zbijaju stvari koje niti je vidio, niti je shvaćao. Razjapi čeljusti, oglasi se,udari repom bijesno i ja, ne znajući što činim, već sam se uhvatio za čaplju. Poputmajmunčića za majmunicu, poput novorođenčeta za majku koja ga doji. Preplašena udarcimarepa, čaplja je pokušavala otići, leteći. I kako nije uspijevala, jer sam se ja držao za nju, cičalaje. Njezina cika još je više preplašila aligatora, a i mene. Sve troje smo, čini se, cijukali. Takose nije znalo tko je od nas troje jače vrištao.

I iznenada, ugledah, dolje, aligatora u rijeci, u blatu, a snažan vjetar jedva mi je dopuštaoda dišem. Tu sam bio ja. Da, u zraku, tamo gore. Tamo ide Tasurinchi, pripovjedač priča, leti.Čaplja je letjela i ja, viseći o njezinu vratu i nogu ovijenih oko njezinih. Tamo dolje, vidjela sezemlja na kojoj je svitalo. Voda se sjajila posvuda. Te tamne mrlje vjerojatno su drveće; tezmije, rijeke. Bilo je tako hladno kao nikada. Jesmo li napustili Zemlju? Ovo je vjerojatno,Menkoripatsa, svijet oblaka. Nigdje se ne nazire rijeka. Gdje je Manaironchaari, pamučnihvoda? Da lija to doista letim? Čaplja je narasla kako bi me mogla nositi. Ili sam se možda jasmanjio na veličinu štakora. Tko zna što je posrijedi. Ona je letjela, mirno, mašući krilima,prepuštajući se da je nosi vjetar. A da je moja težina nije smetala, možda. Koje li dubine, kakoje daleko Zemlja! Osjećao sam tugu zbog nje, možda. Kad otvorih oči, ugledah njezina bijelakrila, ružičaste rubove, ritmičan lepet. Toplina njezinih pluća štitila me od hladnoće. Ona bipovremeno pročistila grlo, istežući vrat, podižući kljun, kao da sama sebi govori. To je, dakle,Menkoripatsa. Do tog su se svijeta uzdizali Seripigari tijekom plima; među oblacima bi seposavjetovali s bogovima Saankaritsima o spletkama i štetama zlih duhova. Jako bih želiovidjeti nekog Seripigarija tamo, kako lebdi. „Pomozi mi, oslobodi me nevolje, Tasurinchi”,govorio mi je. Jer, tamo gore, leteći među oblacima, zar nije bilo još gore nego ležeći naleđima kajmana?

Tko zna koliko sam letio sa čapljom. A sada, Tasurinchi? Nećeš dugo izdržati. Ruke inoge su ti sve umornije. Pustit ćeš se, u zraku će se tvoje tijelo raspasti kad padneš na zemlju,postat ćeš voda. Prestalo je kišiti. Sunce se uspinjalo na nebu. To me ispuni poletom.Naprijed, Tasurinchi! Udarih nogom, ritnuh se, udarih glavom, pa čak i ugrizoh čaplju ne bihli je prisilio da sleti. Nije to ona shvaćala. Preplašena, više nije ni izbacivala sluz; počnecijukati okrećući glavu na sve strane. Praveći piruete ne bi li me zbacila. Gotovo da me je ipobijedila. Nekoliko sam puta gotovo spuznuo. I iznenada, primijetih da bismo, kad bih jezgrabio za krilo, padali, kao da se spotaknula u zraku. To me možda i spasilo. Skupihpreostalu snagu i svezah svoja stopala zajedno od njezinih krila, svladavši je. Gotovo da više

47

nije uspijevala mahati tim krilom. Naprijed, Tasurinchi! Tada se dogodilo ono što sam i želio.Mašući samo drugim krilom, bez obzira što je mahala brzo, jako brzo, nije više letjela kaoprije. Umorila se, počne se spuštati. Sve niže i niže, ispuštala je krikove, možda očajna. Ja,naprotiv, bijah sretan. Zemlja se približavala. Sve bliže i bliže, baš imaš sreće, Tasurinchi.Gotovo je. Kad smo dodirnuli krošnje stabla, pustih se. Padajući sve niže i niže, ugledahčaplju. Graktala je, mahala krilima, ponovno sretna sa svoja dva krila, penjala se. Udarala me,grebala. Udarala je o granje, lomila ih, gulila debla i osjećala je da se i ja lomim. Pokušavalame pridržati, rukama, stopalima, „baš su majmuni sretni, da mi je barem rep da se objesim”,pomislih. Lišće i grančice, lijane, penjačice, paučina, zaustavljale su me u padu, možda. Kadpadoh na Zemlju, udarac me nije ubio, vjerujem. Kakve li sreće, osjetiti Zemlju pod svojimtijelom. Bila je mekana, topla. I vlažna. Evo me, ovdje sam, stigao sam. To je moj svijet. Toje moja kuća. Najbolje što mi se dogodilo jest život ovdje, na ovoj zemlji, ne u vodi, ne uzraku.

Kad otvorih oči, tamo je bio Tasurinchi, Seripigari, gledajući me. „Tvoj papagaj te je jakodugo čekao”, reče mi. I tamo je bio on, kašljucajući. „Kako znaš da je moj?”, našalih se. „Imamnogo papagaja u šumi.” „Ovaj je sličan”, uzvrati mi. Bio je to moj papagaj, da. Brbljao je,zadovoljan što me vidi. „Spavao si ne znam koliko mjeseci”, reče mi Seripigari.

„Svašta mi se dogodilo na ovom putovanju, dok sam ti išao u posjet, Tasurinchi. Bilo jeteško doći ovdje. Nikada i ne bih stigao da nije bilo jednog guštera, jednog kiriguetija i jednečaplje. Pa možeš li mi ti objasniti kako je to bilo moguće.”

„Spasilo te to što nisi bio ljut tijekom cijele tvoje pustolovine”, reče mi, nakon što muispričah ono što Vam upravo ispričah. Neka bude tako. Bijes unosi neravnotežu u svijet, činise. Da ljudi nisu tako gnjevni, život bi bio bolji nego što jest. „Zlovolja je kriva što postojekometi - Kachiborerine - na nebu”, primijeti. „Njihovi vatreni repovi i njihove putanje prijeteda će zavladati kaos među četiri svijeta univerzuma.”

To je priča Kachiborérinea.To je bilo prije.Komet je bio Machiguenga u početku. Mlad i smiren. Hodao je. Vjerojatno je bio sretan.

Umrla mu je žena, ostavljajući mu dijete koje je naraslo zdravo i snažno. On ga je odgajao ioženio se novom ženom, mlađom sestrom žene koju je izgubio. Jednog dana, kad se vraćao specanja boquichicosa, zatekao je svoju drugu suprugu s nekim mladićem. Kachiborerine seudalji od kolibe, zabrinut. „Moram nabaviti ženu svome sinu”, pomisli. „Potrebna mu jesupruga.”

Otiđe se posavjetovati sa Seripigarijem. Ovaj je razgovarao sa Saankariteom i vratio se:„Jedino mjesto na kojem možeš naći ženu za svoga sina je u području gdje žive Chonckoiti”,reče mu. „Ali budi na oprezu, znaš već zašto.”

Kachiborérine otiđe tamo, znajući jako dobro da i Chonchoiti oštre zube nožem i proždiruljudsko meso. Čim je došao na njihovo područje, tek što je došao na pampu gdje počinje,osjeti da propada u Zemlju. Sve mu se zamrači pred očima. „Pao sam u jednu Tseibarintsi”,pomisli. Da, tamo je bio u jednoj rupi prekrivenoj granjem i lišćem i kopljima ne bi u nju palisajino i tapir. Chonchoiti ga izvadiše otamo natučenog i prestrašenog. Nosili su vražje krinkeiza kojih su se nazirale gladne čeljusti. Bili su zadovoljni, njušeći ga i ližući. Posvuda su ganjuškali i lizali. Ne časeći ni trena, izvadiše mu utrobu, kao kakvoj ribi. I na licu mjesta,staviše ga da se peče na vruće kamenje. Dok su Chonchoiti, zbunjeni, sretni, proždiralinjegovu utrobu, poluprazna koža Kachiborérinea pobježe i napusti pampu.

Dok se vraćao kući, napravi pripravak od duhana. I on je bio Seripigari, možda. Premavrtoglavici koju je osjećao, znao je da mu žena podgrijava napitak od otrova od biljke cumoda ga ubije. Ne prepuštajući se još uvijek bijesu, Kachiborerine joj posla glasnika savjetujućije. „Zašto želiš ubiti svog muža?”, reče. „Nemoj to učiniti. Jako je patio. Pripremi mu radijepripravak koji će mu ozdraviti utrobu koju su pojeli Chonchoiti.” Ona je slušala bez riječi,gledajući postrance mladića koji je sada bio njezin muž. Bili su zadovoljni oboje živećizajedno.

Nedugo zatim, Kachiborerine stiže svojoj kući. Umoran od tolikog puta; tužan zbog svogneuspjeha. Žena mu donese posudu. Žućkasta tekućina izgledala je poput masata, ali bila je to

48

rakija od kukuruza. Otpuhujući pjenu s površine, on žudno ispi. Ali tekućina mu se razlije potijelu, koje je bilo sama koža, pomiješana s mlazovima krvi. Plačući, Kachiborerine shvati daje prazan; plakao je, jer je čovjek bez utrobe i srca.

Tada, osjeti bijes.Kišilo je, sijevale su munje. Svi će vragovi izići u šumu plesati. Preplašena, žena potrči.

Trčala je posrćući prema farmi, uzbrdo. Tamo se sakri u deblo stabla koje je njezin mužizdubio da napravi kanu. Kachiborerine ju je tražio, vičući bijesno. „Moram je rastrgati.”Pitao je gdje je utaknula juke na poljima, i kako mu nisu znale uzvratiti, čupao ih je usnopovima. Pitao je magunu, floripondio: „Ne znamo”. Niti biljke, niti drveće nisu znali gdjese sakrila. Tada, posjekao bi ih svojom mačetom i zatim bi ih gazio. U dubini šume, ispijajućimasato, Kientibakori je plesao, sretan.

Naposljetku, osjećajući vrtoglavicu od potjere, slijep od tolikog bijesa, Kachiborérine sevrati svojoj kući. Ubere jednu trstiku od bambusa, zgnječi jedan od njezinih vrhova, dobro jenatopi u smolu od drveta ojee i potpali je. Gledao je tlo, gledao je šumu, ritajući se i urličući.Naposljetku, gušeći se od bijesa, pokazujući na nebo, uzviknu: „Kamo mogu poći, a dauteknem od ovog prokletog svijeta? Tamo ću gore poći, tamo će mi biti bolje, možda”. Sadveć preobražen u vraga, poče se uspinjati, uspinjati. I otada, nalazi se tamo. Otada je on tajkojega vidimo, povremeno, u Inkiteu: Kachiborérine, kometa. Ne vidi se njegovo lice. Ne vidise njegovo tijelo. Tek trska u plamenu. Uvijek će hodati gnjevan, možda.

„Sva sreća da ga nisi susreo kad si letio obješen o čaplju”, naruga mu se Tasurinchi,Seripigari. „Spalio bi te svojim repom.” Prema njemu, Kachiborerine se spušta na ovaj svijet,ponekad, prikupiti leševe Machiguenga, s rječnih obala. Natovari ih na leđa i podigne ih,tamo. Pretvori ih u zvijezde padalice, kažu.

To je, barem, ono što ja doznah.Razgovarali smo na tom području gdje ima toliko krijesnica. Pala je noć dok sam

razgovarao s Tasurinchijem, Seripigarijem. Šuma bi se zapalila na jednome mjestu, ugasila nadrugome, opet bi negdje buknuo plamen. Činilo se kao da nam namiguje. „Ne znam kakomožeš živjeti na ovom mjestu, Tasurinchi. Ja ne bih ovdje živio. Hodajući okolo, vidio sammnogo toga među ljudima koji hodaju. Ali tvrdim ti da nigdje nisam vidio toliko krijesnica.Sa svakog drveta počele su frcati iskre. Ne nagovješta li to nesreću? Svaki put kad ti dolazimu posjet, drhtim, sjećajući se tih krijesnica. Čini se kao da nas gledaju, slušaju ono što tigovorim.”

„Naravno da nas promatraju”, potvrdi mi Seripigari. „Naravno da pažljivo osluškuju štogovoriš. Poput mene, čekaju da dođeš. Vesele se gledajući kako dolaziš i dok slušaju tvojepriče. Krasi ih dobro pamćenje, za razliku od onoga što se meni događa. Ja gubim zdravrazum, ponestaje mi i snage. Njih čovjek ima, čini se, samo dok je mlad. Kad ti odeš,zabavljaju me podsjećajući me na ono što su čuli da si im ispričao.”

„Izruguješ mi se, Tasurinchi? Posjetio sam mnoge Seripigarije i od svih sam čuo neštoiznimno. Ali nikada da bi netko razgovarao s krijesnicama.”

„Evo, imaš pred sobom jednoga od takvih”, reče mi Tasurinchi, smijući se mojemiznenađenju. „Da bi čovjek čuo, treba znati slušati. Ja sam naučio. Da nisam, prestao bihhodati već davno prije. Sjeti se, imao sam obitelj. Svi su otišli, dotukla ih je bolest, rijeka,munja i tigar. Kako misliš da sam se uspio othrvati tolikim nesrećama? Slušajući,pripovjedača. Ovdje u ovaj kutak šume, nikada nitko ne zalazi. Tek s vremena na vrijeme,poneki Machiguenga iz nekog klanca iz donjih strana, u potrazi za pomoći. Dođe, ode i japonovno ostanem sam. Nitko me neće doći ubiti ovdje, nema viracocha, Mashcosa, Punarunaili kakvog vraga koji bi se popeo na ovu planinu. Ali život ljudski tako brzo mine.”

„Što sam mogao učiniti? Ljutiti se? Očajavati? Otići na obalu rijeke i ubosti si trn odchambire?” Dadoh se u meditaciju i prisjetih se krijesnica. I meni su izazivale određeni nemir,kao i tebi. Zašto ih je toliko bilo? Zašto se niti na jednom drugom dijelu šume nisu okupljalekao na ovome mjestu? Tijekom plime to provjerih. Upitah to duha jednog Saankaritea, tamona krovu moje kuće. „Nije li to zbog tebe?”, uzvrati mi. „Nisu li došli da ti prave društvo?Čovjeku je potrebna obitelj da bi hodao.” Ostadoh razmišljati o njegovim riječima. I tada imse obratih. Osjećao sam se čudno, razgovarajući sa svjetlima koja se pale i gase, ne dobivajući

49

odgovora. „Doznao sam kako su ovdje da bi mi pravili društvo. Mali bog mi je tako objasnio.Glupo je da to i prije sam nisam odgonetnuo. Zahvaljujem vam što ste došli, da ste se okupilioko mene.” Prošla je jedna noć, pa još jedna, i još jedna. Svaki put kad bi se šuma smračila iispunila svjetlašcima, ja bih se pročišćavao vodom, pripremio bih si duhan, pripravak igovorio bih im, pjevajući. Cijele bih im noći pjevao. Pa iako mi ne bi uzvraćale, slušao samih. Pažljivo. S poštovanjem. Ubrzo sam bio siguran da me shvaćaju: „Razumijem, razumijem.Stavljaju na kušnju Tasurinchijevo strpljenje." Šutljiv, nepokretan, smiren, zatvorenih očiju, uiščekivanju. Slušao sam ih, a da nisam ništa čuo. Naposljetku, jedne noći nakon mnogih,dogodilo se. Ovdje, sada. Neka buka različita od zvukova u šumi kad se spušta noć. Čuješ liih? Zuborenje, šaptaje, jecaje. Slap tihih glasova. Vrtlozi glasova, glasovi koji se spotiču imimoilaze, jedva čujni glasovi. „Poslušaj, poslušaj, pripovjedaču. Uvijek je tako, ispočetka.Poput nekakve zbrke glasova. Kasnije se već mogu razaznati. Osvojih njihovo povjerenje,možda. Ubrzo, mogli smo razgovarati. A sada su moji rođaci.”

Tako je bilo, čini se. Navikle su se i one i Tasurinchi. Sada provode noći u razgovoru.Seripigari im priča o ljudima koji hodaju i one mu pričaju svoju uobičajenu priču. Nisuzadovoljne, krijesnice. Prije, vjerojatno su bile. Izgubile su sreću prije mnogo mjeseca, iako idalje bliješte. Jer sve krijesnice odavde su muške krijesnice. To je njihova nesreća. Njihoveženke su svjetlost tamo gore. Da, Inkiteove zvijezde. Što one rade na gornjem svijetu, a oni naovome? Ovo je priča koju pripovijedaju, prema Tasurinchiju. Gledajte, pogledajte ih.Svjetlašca koja se pojave i nestanu? Njihove riječi, možda. Sada, ovdje, oko nas, zacijelopričaju jedne drugima kako su izgubile svoje žene. Ne umaraju se od priče o tome, primijeti.Žive prisjećajući se svoje nesreće i proklinjući Kashiri, Mjesec.

To je priča o krijesnicama.To je bilo prije.U to doba tvorili su jednu obitelj, muške krijesnice imale su svoje ženske krijesnice i

ženske krijesnice imale su svoje muške krijesnice. Vladao je mir, bilo je jela i one koje suodlazile, vraćale bi se nošene dahom Tasurinchija.

Mi Machiguenge još uvijek nismo počeli hodati. Mjesec je živio među nama, oženjenjednom Machiguengom. Nezasitan, samo je želio biti s njom. Ona zatrudni i rodi se Sunce.Iznenada dođe do strašnih poremećaja. Svijet zadrhti, rijeke iziđoše iz korita, iz Velikogkanjona izroniše čudovišna bića koja su pustošila područja. Ljudi koji hodaju, zbunjeni,zavedeni na krivi put, živjeli su noću, bježeći od dana, da bi što više udovoljili Kashiriju. Jerje Mjesec, ljubomoran na svoga sina, prezirao Sunce. Hoćemo li svi umrijeti? Činilo se da jetako. Tada, Tasurinchi popuhnu. Iznova huknu. Nastavi puhati. Nije ubio Kashirija, ali gaugasi, ostavljajući ga sa slabom svjetlošću kojom sada sjaji. I ponovno ga vrati Inkiteu,odakle je sišao u potrazi za ženom. Tako će poslije započeti.

Ali, da se Mjesec ne bi osjećao usamljenim, „povedi nekoga sa sobom, koga želiš”, rečesvome ocu Sunce. Kashiri, tada, pokaže na ženske krijesnice. Zašto svijetle svojomsvjetlošću? Podsjećaju li ga možda na svjetlost koju je izgubio. Inkiteovo područje kamo jeSunčev otac bio protjeran, vjerojatno je noć. Zvijezde posvuda, ženske krijesnice. One suzacijelo tamo, gore. A oni, bez svojih žena, čekaju ih. Da li zato kad se pojavi zvijezdarepatica, kotrljajući se, krijesnice polude? Možda zato jedna udara o drugu, sudarajući se ostabla, lepršajući amo-tamo? „Jedna je to od naših žena”, zacijelo misle. „Pobjegla je odKashirija”, govore. Sve muške krijesnice snivaju: „Ona koja pobjegne, ona koja dođe, moja ježena”.

Tako će poslije početi, možda. Sunce također živi samo; svijetli i pruža toplinu. Kashiri jekriv što se spustila noć. Sunce bi željelo imati obitelj, ponekad. Biti blizu svojega oca, bezobzira koliko zločest ovaj bio. Sigurno će ga ići potražiti. I tada, pada, jedanput, drugi put. Tosu sunčevi zalasci, čini se. Zato smo mi vjerojatno krenuli hodati. Da bismo svijet doveli u redi izbjegli zbrku. Tasurinchi, Seripigari, dobro je. Zadovoljan. Hoda. Okružen je krijesnicama.

To je barem ono što sam ja doznao.Mnogo naučim na svakom putovanju, slušajući. Zašto muškarci mogu saditi i brati juku

na plantažama juke, a žene ne mogu? Zašto žene mogu saditi i brati pamuk na plantažama, amuškarci ne smiju? Sve dok jedanput, tamo na rijeci Piuguitinari, dok sam slušao

50

Machiguenge, nisam shvatio. „Jer je juka mužjak i pamuk ženka, Tasurinchi. Biljka voli biti sdrugom biljkom.” Ženka sa ženkom, mužjak s mužjakom. To je mudrost, čini se. Nije li tako,papagajčići?

Zašto žena koja je izgubila svog muža može ići pecati, dok naprotiv, ne može ići u lovbez opasnosti po svijet? Kad ustrijeli neku životinju, majka stvari pati, kažu. Vjerojatno pati,možda. Na zabrane i na opasnosti mislio sam dok sam dolazio. „Nije te strah putovati sam,pripovjedaču?”, pitaju me. „Povedi nekoga sa sobom.” Ponekad nekoga i pozovem. Akonetko ide u mojem smjeru, hodamo zajedno. Ako vidim neku obitelj kako hoda, hodam snjom. Ali nije uvijek lako naći suputnika. „Nije li te strah, pripovjedaču?” Prije me nije bilostrah, jer nisam znao. Sada osjećam strah. Sada znam da bih mogao susresti u nekom klancu,u nekome riječnom jarku, nekog Kamagarinija, ili jednog od Kientibakorijevih čudovišta. Stobih tada učinio? Ne znam. Ponekad, kad bih podignuo sklonište, zakucao kolac na obalirijeke, posložio preko svega palmino lišće, počelo bi kišiti. A ako se pojavi vražićak, što ćešučiniti?, pomišljam. I provodim noć budan. Do sada se nije pojavio. Možda ga plaše trave umojem rancu; možda, ogrlica koju mi je Seripigari objesio, govoreći: „Zaštitit će te protivdemona i nepodopština machikanarija”. Otada ga nikada nisam skinuo. Onaj tko vidiKamagarinija izgubljenog u šumi, umre na licu mjesta, govore. Vjerojatno još nikada do sadanisam ubio nijednoga. Možda.

Nije dobro sam putovati šumom ni zbog lovnih zabrana, objasnio mi je Seripigari. „Štoćeš napraviti kad uloviš majmuna ili ustrijeliš pavitu?”, reče. „Tko će pokupiti lešinu?Dotakneš li životinju koju si ubio, zarazit ćeš se. ” Opasno je, čini se. Slušajući, naučih štotreba činiti. Prvo, očistiti krv, travama ili vodom. „Očistiš joj dobro krv i možeš je dotaknuti.Jer lešina nije gnjila u mesu, niti u kostima, nego u krvi one koja je stradala.” Tako ja činim ievo me ovdje. Razgovaram. Hodam.

Zahvaljujući Tasurinchiju, Seripigariju krijesnica, nikada se ne dosađujem dok putujem.Ne osjećam niti tugu. „Koliko još Mjeseca nedostaje do susreta s prvim čovjekom koji hoda”,pomislih. Prije svega, naćulim uši. I učim. Pažljivo slušam, poput njega. Oprezno, spoštovanjem, slušam. Nakon nekog vremena zemlja započne pričati. Kao i za vrijemevrtoglavice, razveže se jezik svakome i svima. Čak i stvari za koje ne biste uopće povjerovali,govore. Evo ih tamo: zbore. Kosti, trnje. Kamičci, lijane. Grmovi i lišće koje klija. Škorpija.Povorka mrava koja nosi obada u mravinjak. Leptir s dugom na krilima. Kolibrić. Glagoljimiš koji se uzverao na granu i žubore vodeni krugovi. Nepokretan, u ležećem položaju,zatvorenih očiju, pripovjedač osluškuje. Neka svi zaborave na mene, razmišlja. Jedna odmojih duša odlazi, eto. I dolazi mi u posjet majka nečega što me okružuje. Slušam, počinjemslušati. Već počinjem razumijevati. Svi imaju nešto za ispričati. To je, možda, ono što samnaučio slušajući. Skarabej, primjerice. Kamenčić koji se tek vidi, vireći iz blata. Čak i uš izkose koja se može noktom prepoloviti, ima nešto za ispričati. Da se barem mogu prisjetitisvega što čujem. Ne bi se umorili od mojih priča, možda.

Neke stvari znaju svoju priču i priče drugih ljudi; druge, znaju samo svoju. Onaj tko znasve priče, zacijelo je mudar. Od nekih sam životinja naučio njihovu priču. Svi su bili ljudi,prije. Rodili su se pričajući, ili bolje rečeno, iz govora. Riječ je postojala prije njih. Poslije,bilo je samo ono što je značila riječ. Čovjek je govorio i ono što bi govorio, pojavilo bi se. Toje bilo prije. Sada, pripovjedač priča, i to je sve. Životinje i stvari postoje. To bijaše poslije.

Prvi pripovjedač vjerojatno je bio Pachakamue. Tasurinchi je dahom stvorio Pareni.Bijaše to prva žena. Okupala se u Velikom kanjonu i odjenula je bijelu tuniku. Tamo bijašeona: Pareni. Živi. Zatim, Tasurinchi stvori Parenijina brata: Pachakamue. Okupa se u Velikomkanjonu i odjenu tuniku boje ilovače. Tako posta on: Pachakamue. Onaj koji će, govoreći,poroditi tolike životinje. 1 ne primijetivši, čini se. Nadijevao im je svoje ime, izgovorio biriječ i muškarci i žene postajali su ono što bi Pachakamue govorio. Nije to želio učiniti. Ali,posjedovao je tu moć.

To je priča Paehakamue, iz čijih su riječi nastale životinje, drveće i stijene.To je bilo prije.Jednom otiđe posjetiti svoju sestru, Pareni. Kad počeše piti masato, sjedeći na

prostirkama, on je upita za njezinu djecu. „Igraju se tamo, na drvetu”, uzvrati ona. „Kad će

51

postati majmunčići”, nasmija se Paehakamue. I tek što je to rekao, oni koji su bili djeca, čas skosom, čas s repovima, dignuše urnebesnu buku. Držeći se za grane svojim repovima, njihalisu se, zadovoljni.

Kad je drugi put posjetio svoju sestru, Paehakamue upita Pareni: „А tvoja kći?” Djevojkaje dobila prvu menstruaciju i čistila se u jednom skloništu od lišća i trstike, iza svoje kuće.„Držiš je zatvorenu poput kakve sachavace”, primijeti Paehakamue. „Što znači sachavaca?”,povika Pareni. Smjesta začuše mukanje i udaranje kopitima o zemlju. I tada iziđe, prestrašena,njuškajući, u smjeru šume, sachavaca. „Znači upravo to”, promrmlja Paehakamue pokazujućina nju.

Tada se Pareni i njezin muž Yagontoro uzbuniše. Zar takvim riječima Paehakamue neunosi nered u svijet? Bilo je razborito ubiti ga. Kakve će sve štete nastati ukoliko nastavigovoriti. Pozvaše ga da popije masato. Kad se napio, spretno ga odvedoše do ruba jedneprovalije. „Gledaj, gledaj”, rekoše mu. On pogleda i tada ga gurnuše. Paehakamue se kotrljaoi kotrljao. Kad je pao na dno, čak se nije niti probudio. Nastavio je spavati i podrugivati se, ponjegovoj tunici vidjele su se mrlje od masata.

Otvorivši oči, jako se iznenadi. Pareni ga je špijunirala odozgora. „Pomozi mi da iziđemodavde!”, zamoli ga. „Pretvori se u životinju i uspni se uz provaliju”, naruga se ona. „Ne činišli to sa Machiguengama?” Slijedeći njegov savjet, Paehakamue izgovori riječ „sankori”. I nalicu mjesta pretvori se u mrava sankori, koji pravi viseće galerije na deblima i na stijenama.Ali, ovaj put, mravlje konstrukcije čudno su se ponašale; urušavale bi se svaki put kad bi sepribližili rubu provalije. „Što ću sada učiniti?”, zajeca pripovjedač, očajno. Pareni gaposavjetova: „Reci nešto, učini da nešto naraste među kamenjem. I popni se na to”.Pachakamue izgovori „šaš” i šaš propupa i izraste. Ali svaki put kad bi se on uspravio, trstikabi se prepolovila i pripovjedač bi se otkotrljao do dna provalije.

Tada, Pachakamue otiđe u drugom smjeru, slijedeći rub ponora. Bijaše bijesan. „Izazvatću nesreće”, govorio je. Yagontora ga je progonio ne bi li ga ubio. Bila je to teška, dugapotjera. Mjeseci su izlazili, a trag Pachakamue se gubio. Jednoga jutra, Yagontoro pronađebiljku kukuruza. Tijekom vrtoglavice je doznao da je biljka narasla iz nekoliko preprženihkukuruznih zrna koje je Pachakamue nosio u svojemu rancu; pali su na tlo, a da nije niprimijetio. Konačno ga je uspio dostići. Zapravo, nedugo potom uspije ga zamijetiti.Pachakamue je zaustavio tijek rijeke, začepivši ga drvećem i kamenjem koje je dokoturao.Želio je preusmjeriti rijeku ne bi li poplavio zaselak i podavio Machiguenge. Ispuštao jevjetrove, bijesan. Tamo u šumi, Kientibakori i njegovi kamagarinisi vjerojatno su plesali,pijani od sreće.

Tada mu se obrati Yagontoro. Osvježio mu je pamćenje i uvjerio ga, čini se. Pozvao ga jeda se zajedno vrate do Pareni. Ali tek što su krenuli na put, usmrti ga. Spusti se oluja kojauzburka rijeke i iščupa mnoga stabla. Pljuštalo je kao iz kabla, uz grmljavinu. Yogontoro,ravnodušan, i dalje je pokušavao odrubiti glavu lešu Pachakamua. Zatim, probode glavu s dvapalmina trna, jednim okomitim, i drugim vodoravnim, i zakopa je na nekom tajnom mjestu.Ali zaboravi da joj odreže jezik i tu grešku plaćamo i dan-danas. Dok ga ne odrežemo, bitćemo u opasnosti, čini se. Jer taj jezik ponekad govori, unoseći nered u poredak stvari. Gdje lije samo zakopana ta glava, ne zna se. Mjesto smrdi na pokvarenu ribu, kažu. A okolna papratuvijek se dimi, poput kakve tinjajuće lomače.

Yagontoro, nakon što je odrubio glavu Pachakamuu, spremi se vratiti Pareni. Bio jezadovoljan, vjerovao je da je spasio ovaj svijet od nereda. Sada će svi mirno živjeti, vjerojatnomisli. Ali, nedugo nakon što je krenuo hodati, osjeti nelagodu. I zašto je, osim toga, takonespretan? Preplašen, osjeti da su njegova stopala šape; njegovi dlanovi - ticala; njegove ruke,krila. Umjesto čovjeka koji hoda, bio je već carachupa, kako to kazuje njegovo ime. Ispodšume, gutajući zemlju, preko obaju sulica, Pachakamuev jezik bi rekao: ,,Yagontoro”. IYagontoro postade, dakle, Yagontoro.

Mrtav i obezglavljen, Pachakamue je i dalje pretvarao stvari ne bi li postale naliknjegovim riječima. Što bi dakle postalo od ovoga svijeta? U to doba, Pareni je imala drugogamuža i hodala je, zadovoljna. Jednoga jutra, dok je tkala tuniku, preplećući i rasplićući vlaknapamuka, priđe joj muž oblizujući znoj koji joj se slijevao niz leđa. „Nalikuješ kakvoj pčelici

52

koja siše sok iz cvijeća”, reče neki glas iz njegove nutrine zemlje. On ga više nije mogaoslušati jer je letio okolo i zujao, lagan u zraku, sretna pčela.

Pareni se oženi nedugo zatim za Tzonkiri, koji je još uvijek bio čovjek. On primijeti damu žena daje jesti, uvijek kad bi se vraćao s pljevljenja plantaža juke, neku nepoznatu ribu:boquichicos. Iz koje li su rijeke, iz koje li su bare te ribe? Pareni nikada ne bi okusio nizalogaj. Tzonkiri posumnja da se nešto ozbiljno događa. Umjesto da ode na plantažu, sakri seu gustiš izviđajući. Jako ga preplaši ono što je vidio: boquichicos izlaziše Pareni između nogu.Rađala ih je, poput djece. Tzonkiri se razbjesni. I nasrnu na nju da je ubije. Ali nije to mogaoučiniti, jer neki udaljeni glas, koji iziđe iz zemlje, izgovori prethodno njegovo ime. A zarkolibrići mogu ubiti ženu? „Nikada više nećeš jesti boquichicos”, naruga se Pareni. „Sada ćešlepršati od cvijeta do cvijeta, sišući cvjetni prah.” Tzonkiri je, otada, ono što jest.

Pareni nije više željela imati drugoga muža. U pratnji svoje kćeri, krenu hodati. Pope se ujedan kanu i prevali rijeke; popne se gudurama, prijeđe gustiše. Nakon mnogo Mjeseca,stigoše do Brda Soli. Tamo, oboje začuše, izgovorene izdaleka, izdaleka, riječi zakopaneglave koje ih okameniše. Sada su to dvije goleme sive stijene, prekrivene mahovinom.Vjerojatno su još uvijek tamo, možda. U njihovoj sjeni sjedili su ispijajući masato irazgovarajući s Machiguengama, čini se. Kad bi se popeli pokupiti sol.

To je, barem, ono što ja doznah.Tasurinchi, travar, onaj koji živi na rijeci Tikompima, hoda. Trave koje nosim u svojem

rancu dao mi je on, da se poslužim svakim listićem i svakim stručkom, tumačeći mi. Ova, saspaljenim rubovima, začepi njuh tigru pa više ne može nanjušiti čovjeka koji hoda. Ovadruga, žućkasta, štiti od zmije. Toliko ih je da me zbunjuju. Svaka služi nečemu drugome.Protiv bolesti i stranaca. Da ribe iz bare uđu u mrežu. Da strijela ne zaobiđe svoj cilj. A ovada se ne spotakneš i ne upadneš u provaliju.

Otiđoh posjetiti travara znajući da su u ovo područje nahrupili viracoche. Istina; jošuvijek su tamo. I ima ih mnogo. Kad bih šetao stazom, ugledao bih čamce na rijeci, kakogrme na rijeci, režući valove i spuštajući se nizvodno, prepuni viracocha. Na pješčanimsprudovima, gdje bi po noći izlazile kornjače ostaviti svoja jajašca, i gdje bi ljudi odlazilipreokrenuti ih, žive sada viracoche. Čak i tamo gdje se nalazi travarova kuća. Ovi tamo, činise, nisu otišli po kornjače, niti zasaditi plantaže, niti posjeći drveće. Nego odnijeti kamenčiće ipijesak s rijeke. U potrazi za zlatom, čini se. Ne približih se, ne dopustih da me vide. Ali, iakoizdaleka, uočih da ih je puno. Sagradili su svoje kuće. Tamo su da ostanu, možda.

Ne pronađoh traga Tasurinchiju, travaru, niti njegovim rođacima, niti ijednome drugomčovjeku koji hoda u okolici. „Krenuo si na beskorisno putovanje”, pomislih. Bio sam nemirans tolikim viracochasima okolo. A što ako naletim na nekoga od njih? Tako da se pritajih, svedok se ne spusti noć, kako bih otišao do Tikonpinije. Uzverah se na jedno drvo, i skrivenmeđu granjem, pažljivo sam ih motrio. Na obje obale rijeke vadili su zemlju i kamenje,rukama, kolcima i lopatama. I prosijavali bi ih kroz velika rešeta, kao što se rešeta juka zamasato. Mljeli su i kamenčiće u koritu. Neki bi odlazili u šumu u lov i čuli bi se njihovipucnji. Od buke bi drhtalo drveće, a raspjevane ptice bi se preplašile. Zbog tolike buke uskoroneće ostati ni jedne životinje u ovom području. Otići će, poput Tasurinchija, travara. Jedanputkad se smračilo, sidoh s drveta i brzo se udaljih. Kad sam bio dovoljno daleko, napravihskrovište od lišća ungurabija i usnuh.

Kad sam se probudio, ugledah šćućurenoga jednog od travarovih sinova. „Što ćeš tiovdje?”, upitah ga. „Iščekujem da se probudiš”, uzvrati. Pratio me je otkad me prethodnogdana opazio na stazi, kako idem prema rijeci gdje su bili viracochasi. Njegova obitelj preselilase tri Mjeseca hodanja, uzvodno uz jarak Tikompima. Putovali smo polagano, da ne bismonaletjeli na strance. Šuma je tamo teško prohodna. Nema puteljka. Drveće je gusto izraslo izapliće se jedno o drugo, tukući se. Čovjeku se zamore ruke od probijanja mačetom krozgranje i gustiš koji se zatvara kao da govori „nećeš proći”. Sve je prekrito blatom. Naobroncima, klizavima od kiše, upadali bismo u blato i kotrljali bismo se. Smijući se samimasebi zbog tako blatnog i izgrebanog prizora. Naposljetku, stigosmo. Tamo se nalazioTasurinchi. „Jesi li tamo?” „Aha, evo me.” Njegova žena izvadi prostirke da sjednemo. Jelismo juku i pili masato.

53

„Povukao si se toliko u unutrašnjost da ovamo sigurno nikada neće stići viracoche”, rekohmu. „Stići će”, uzvrati mi. „Možda će zakasniti, ali sigurno će i ovdje stići. Moraš to shvatiti,Tasurinchi. Oni nas uvijek dostignu. Tako je bilo od samoga početka. Koliko li sam samoputa morao otići jer su dolazili? Još i prije nego što sam se rodio, čini se. A tako će biti i kadodem i vratim se, ukoliko moja duša ne ostane u onostranim svjetovima. Uvijek smo odlazilijer je netko dolazio. U koliko li sam mjesta živio? Tko zna, ali bilo ih je mnogo.” „Hajdemopotražiti neko tako teško dostupno, tako zamršeno mjesto kamo nikada neće stići. „Ili, ukolikostignu, na kojem nikada neće poželjeti ostati.” A oni su uvijek stizali i uvijek su željeli ostati.To je poznata stvar. Nema prijevare. „Doći će i ja ću otići. Je li to loše? Pa dobro. Bit će tonaša sudbina, Tasurinchi. Zar nismo oni koji hodaju? U tom slučaju treba zahvalitiMashcosima i Punarunama. Kao i viracochasima. Upadaju li i u mjesta gdje živimo?Prisiljavaju nas da izvršavamo svoje obveze. Bez njih bismo se iskvarili. Sunce bi se survalo,možda. Svijetom bi zavladala tama; zemlja, Kashirijeva. Ne bi bilo ljudi i zavladala bihladnoća.”

Tasurinchi, travar, priča poput pripovjedača.Najgore vrijeme prema njegovu mišljenju bilo je puštanje krvi stablima. Nije to doživio,

ali njegov otac i njegova majku jesu. I čuo je tolike priče da se čini kao da ih je proživio.„Tolike da mi se ponekad čini da sam i ja zarezao debla ne bi li im izvadio sok, pa su i meneulovili kao kakvog sajina otprativši me u logor.” Kad se dogode takve stvari, ne nestanu.Ostanu, u jednom od četiri svijeta, a Seripigari ih može otići vidjeti za vrijeme vrtoglavice.Oni koji ih vide, vratit će se poremećeni, zubi će im cvokotati od gađenja. Zavladao je tolikoveliki strah i takva zbrka da je nestalo povjerenja. Nitko nije vjerovao nikome, djecasumnjajući da će ih roditelji uloviti i roditelji da će ih djeca, iskoristivši i najmanje njihovoodsustvo nepažnje, odvesti vezane u logore. „Nije im trebala magija da ukradu ljude koji suim potrebni. Oslonivši se samo na lukavstvo uspjeli su u svemu što su željeli. Viracoche ćebiti mudri”, kaže zadivljeno Tasurinchi.

U početku, oni obilaziše zemlju u lovu na ljude. Ulazili su u sela, pucali iz pušaka.Njihovi su psi lajali i grizli; bijahu i lovci.

Preplašeni bukom, ljudi koji hodaju preplašili bi se, poput ptica koje vidjeh na rijeci. Alioni nisu uspijevali poletjeti. Lovili bi ih u kućama; lovili bi ih po putovima i u kanuima,ukoliko su bježali rijekom. Naprijed, hrabro! Naprijed, Machiguenga! One koji su imali rukeda puste krv stablima, odvodili bi. Ali, novorođenčad i starce, nisu. „Ovi su beskorisni”,govorili bi. Žene bi također odvodili da čuvaju plantaže i pripremaju hranu. Naprijed! Hrabro!Privezani za njihove vratove, ulazili bi u logore. Tamo su bili svi koji su pali. Naprijed,Machiguenge! Naprijed, Piro! Naprijed, Yaminahua! Naprijed, Ashaninka! Tamo bi ostali,uzbunjeni. Čuvali su ih dobro, čini se. Bijahu zadovoljni s viracochasima. Iz logora bi rijetkotko izišao. Brzo će otići, onako ljutiti ili onako tužni da se njihove duše neće vratiti, možda.

Najgore od svega, priča Tasurinchi, travar, bijaše kad je u logorima počelo manjkati ljudizbog tolikih ljudi koji su odlazili. Naprijed, dovraga! Nisu više imali snage. Iščeznula im jesva krepkost. Bez mogućnosti da podigu ruke, umirali su. Viracoche su bjesnili. „Što nam ječiniti bez ruku?”, govorili su. „Što trebamo raditi?” Slali bi tada bijednike da love ljude.„Kupi si svoju slobodu”, govorili bi im. A, osim toga, i poklone. „Ovdje je hrana. Ovdje,odjeća. Tu je i puška. Je li ti potrebna?” Svima treba, čini se. Savjetovaše Pira: „Ulovi triMachiguenge i možeš otići zauvijek. Evo ti puška”. A Mashku: „Ulovi nekoliko Pira i možešse vratiti kući, sa svojom ženom i poklonima. Uzmi psa, neka pomogne”. Bili su sretni,možda. Da bi izišli iz logora, postojali su lovci na ljude. Jednako kao i drveće, i obitelji supočele krvariti. Svi su lovili sve. Puškom, strijelom, stupicama, lasom, nožem. Naprijed,dovraga! I pojavili bi se u logorima: „Tu je, ulovio sam je za tebe. Daj mi moju ženu”,govorili bi. „Daj mi pušku. Daj mi poklon. Sada odlazim.”

Nestade povjerenja. Svatko je svakome bio neprijatelj. Da li Kientibakori pleše, sretan?Drhti li zemlja? Hoće li rijeke otplaviti kuće? Tko zna. „Svi moramo otići”, govorili su oni,preplašeni. Izgubili su i svijest. „Što smo to učinili da smo se toliko pokvarili”, plakali su.Svakodnevno su izvršavane likvidacije. Rijeke su bile crvene i drveće poprskano krvlju. Ženesu porađale mrtvu djecu; odlazili su i prije no što bi se rodili, ne želeći živjeti u posvemašnjoj

54

zbrci i metežu. Mnogi od njih su bili ljudi koji hodaju, prije; poslije, malo ih ostade. To bijašepuštanje krvi drveću. „Svijet postade kaos”, bjesnili su. „Potonulo je sunce.”

Stvari koje su se dogodile mogu se ponovno dogoditi? Travar kaže da je tako. „Nalaze setamo, u nekom od svjetova, i poput duša, mogu se vratiti. Bit će naša krivnja ako se dogodi,možda.” Bolje je biti mudar i imati dobro pamćenje.

Troje od sinova Tasurinchija, travara, otišli su otkad živi tamo gore. Vidjevši da jedan zadrugim odlaze, pomisli: „Vraća li se to pošast koja je odnijela čitave obitelji?” Nije mogaoprovjeriti jesu li se njihove duše vratile. „Kako će biti, onda”, reče mi. Još uvijek ne poznajedobro mjesto na kojem živi i ne zna zašto se događaju neke stvari. Sve je tamo za njega jošuvijek tajanstveno. Ali ima i dosta trava. Neke već otprije poznaje, za druge, nikada nije čuo.Uči da ih prepozna. Skuplja ih, provodi puno vremena promatrajući ih, uspoređujući,mirišući, i ponekad ih stavlja u usta. Žvače ih i ispljune, ili ih proguta. „Ova nije loša”, kaže.

Njegova tri sina jednako su tako otišla. Probudivši se smeteni, dršćući i znojeći se. I takoslabašni, kao da su pijani. Nisu se mogli držati na nogama. Pokušali su hodati, plesati i padalibi. Nisu čak uspijevali ni govoriti, čini se. Tasurinchi, kad se to dogodilo najstarijemu,povjerava da je to opomena da ode. Mjesto nije bilo dobro za život, možda. „Nisam to mogaoznati”, kaže. „Bijaše to bolest drukčija od ostalih, nije bilo trava protiv toga.” ProtivKamagarinijeve zloće, možda. Ti vražićci uvijek iziđu praviti štetu kad kiši. Kientibakori ihšpijunira s ruba šume, smijući se. Jako je grmjelo i pljuštala je kiša prethodnoga dana, apoznato je da, kad se to dogodi, svaki čas treba očekivati kakvoga Kamagarinija.

Kad je taj sin otišao, Tasurinchijeva obitelj se još malo popela gore, u šumu. Nedugozatim, drugi sin poče osjećati vrtoglavicu i nesvjesticu. Isto kao i prvi. Kad ovaj preminu,ponovno se preseliše. I tada, dogodi se isto trećemu sinu. Odluči da više nikamo neće ići.„Oni koji su otišli pobrinut će se da nas zaštite od Kamagarinija koji nas želi izbaciti odavde”,reče. Tako je zacijelo bilo. Nitko više nije osjećao vrtoglavicu niti nesvjesticu, otada.

„То ima objašnjenje”, kaže travar. „Sve ima svoje tumačenje. I lov na ljude kad drvećupuštaju krv. Ali nije to jednostavno provjeriti. Niti Seripigari to uvijek provjerava. Možda jenjih sve troje otišlo razgovarati tamo, s tamošnjim majkama. S tri mrtvaca ovdje, one neće nanas gledati kao na uljeze. Mi smo ovdje, sada. Zar nas ne poznaje to drveće, te ptice? Zar nasne poznaju ovdašnje vode i zrak? Možda je to objašnjenje. Otkad su otišli, nismo osjetilineprijateljstvo. Kao da su nas prihvatili, ovdje.”

Proveo sam mnoge Mjesece s njim. Malo je nedostajalo da ostanem tamo živjeti, utravarovoj blizini. Pomagao sam mu da postavi stupice pticama i odlazio bih s njim naplantažu, pecati boquichicose. Radio sam s Tasurinchijem plijeveći šumu, na mjestu gdje ćepodići novu plantažu kad ova koju sada posjeduje, bude zahtijevala počinak. Tijekom večeribismo razgovarali. Dok su žene ubijale gnjide, prele, tkale prostirke i košulje, i žvakale ipljuvale juku, pripremajući masato, mi bismo razgovarali.

Travar me je zapitkivao o ljudima koji hodaju. O onima koje je upoznao i koje nikada nijevidio. O Vama mu ispričah, kao i Vi o njemu. Prolazili su Mjeseci i nisam imao volje otići.Događalo mi se nešto što mi se prije nije bilo dogodilo. „Jesi li umoran od hodanja?”, upitame. „То se mnogima događa. Ne trebaš se brinuti, pripovjedaču. Ukoliko je tako, mijenjajnavade. Pusti korijene na jednom mjestu i osnuj obitelj. Sagradi kuću, oplijevi šumu, urediplantažu. Djecu ćeš imati. Prestani hodati i prestani govoriti. Ovdje ne možeš ostati, u mojojnas je obitelji mnogo. Ali možeš otići gore, krećući se dva ili tri mjeseca putovanja. Jednastrmina te čeka, vjerujem. Mogu te otpratiti do tamo. Želiš li obitelj? I u tome ti mogupomoći, ako to želiš. Odvedi ovu ženu. Stara je i mirna i pomoći će ti jer zna kuhati i presti,kao rijetko tko. Ili, ako to radije želiš, mogu ti dati najmlađu od svojih kćeri. Nakon što dobijemenstraciju, dovest ćeš mi jednog sajina, ribu, nekoliko plodova zemlje, iskazujući mipriznanje i štovanje. Želiš li to, Tasurinchi?

Razmišljao sam o njegovu prijedlogu. Osjetih želju da ga prihvatim. Čak sam i sanjao dasam ga prihvatio i da sam promijenio način života. Život koji sada vodim je dobar život, toveć znam. Ljudi koji hodaju dočekuju me s radošću, daju mi jesti i laskaju mi. Ali živimputujući i koliko ću još vremena moći tako? Udaljenosti među obiteljima su sve veće. Uzadnje vrijeme često mislim, dok hodam, da jednoga dana neću imati snage. Nije li tako,

55

papagajčiću? Ostat ću tamo, iscrpljen, na nekoj stazi. Nijedan Machiguenga neće proći,možda. Moja će duša otići i moje prazno tijelo počet će gnjiliti dok ga budu kljucale ptice i ponjemu puzali mravi. Narast će trava između mojih kostiju, možda. Ronsoco će pojesti haljinumoje duše. Kad čovjeka spopadne taj strah, treba li promijeniti svoje navade? Tako se učiniTasurinchiju, travaru.

„Tada prihvaćam tvoj prijedlog”, rekoh mu. On me otprati do mjesta koje me čekalo.Trebalo nam je dva Mjeseca da dođemo. Trebalo je uspeti se i sići po šumama u kojima segubila staza, a kad bismo se popeli na neki obronak, s najviših grana, neki majmunishimbillos koji su pravili užasnu graju, počeše na nas bacati ljuske. U klancu nađosmomladunče tigra upletenog u korov prepun trnja. „Ovaj tigrić želi nešto reći”, zabrinu se travar.Ali nije znao provjeriti što želi reći. Zato, umjesto da ga ubije i ođere mu kožu, pusti ga ušumu. „Nije li ovo dobro mjesto za život?”, upita me, pokazujući mi na njega. „Možešposaditi plantažu juke u ovoj šumi na uzvisini. Tamo sigurno neće biti poplava. Ima mnogodrveća i malo trave, tako da će zemlja biti dobra i juka će dobro narasti.” Da, bilo je to mjestona kojem se može živjeti. Iako, po noći, hladnije je nego što sam ikada osjetio na bilo kojemdrugom mjestu. „Prije nego što se odlučiš, pođimo vidjeti ima li životinja za ulov”, rečeTasurinchi. Postavismo stupice. Upadoše u njih jedan ronsoco i jedan majaz. Zatim, izskloništa na krošnji nekog drveta, ustrijelismo pticu kanari. Odlučih ostati tamo i sagraditi sikuću.

Ali, prije nego što sam počeo rušiti drveće, pojavi se travarov sin, isti koji me je odveo dosvoje nove kuće. „Dogodilo se nešto”, reče. Vratismo se. Starica koju mi je Tasurinchi trebaodati za ženu bijaše mrtva. Usitnio je barbasco i napravio pripravak, mumljajući: „Ne želim dabjesne na mene, govoreći: Zbog nje ćemo ostati bez pripovjedača. Reći će da sam ganamamila lukavstvom, da sam mu dala napitak da me uzme za ženu. Radije ću otići”.

Pomagao sam travaru da spali kuću, košulju, lonce, ogrlice i ostale stvari koje supripadale ženi. Umotasmo je u nekoliko prostirki i stavismo je na jedan mali splav od iverakaameričke palme. Pogurasmo splav sve dok ga riječna struja ne odnese, nizvodno.

„То je opomena koju možeš prihvatiti ili odbiti”, reče mi Tasurinchi. „Da sam ja natvojem mjestu, ne bih to odbio. Svaki čovjek ima svoju obvezu. Zašto hodamo? Da bi bilosvjetla i topline, da bi sve bilo mirno. Takav je poredak svijeta. Onaj tko je razgovarao skrijesnicama čini ono što mora učiniti. Ja se preselim kad se pojave viracochasi. Bit će tomoja sudbina, možda. A tvoja? Posjetiti ljude, razgovarati s njima. Opasno je usprotiviti sesudbini. Pogledaj, već je otišla ona koja je trebala postati tvojom ženom. Da sam ja na tvojemmjestu, krenuo bih što prije hodati. Što si odlučio?”

Odlučih što mi je posavjetovao Tasurinchi, travar. A sljedećeg jutra, kad je sunčevo okopočelo promatrati ovaj svijet s Inkitea, ja sam već bio hodao. Sada mislim na tu Machiguengukoja je otišla da ne bi postala moja žena. Sada se obraćam Vama. Kako će biti sutra.

To je, barem, ono što ja doznah.

VI.

GODINE 1981. šest mjeseci vodio sam na peruanskoj televiziji program naslovljen Kulababilonska. Vlasnik kanala, Genaro Delgado, uvukao me u tu pustolovinu zasvijetlivši predmojim očima trima stakalcima: potrebom da se uzdigne razina televizijskog programa koji je,u dvanaest prethodnih godina dok je televizija bila u rukama države tijekom vojne diktature,dotaknula dno u pogledu gluposti i vulgarnosti; izazov eksperimentiranja s medijem koji je, uzemlji poput Perua, jedini sposoban da istodobno dopre do najrazličitije publike; i dobraplaća.

To je i za mene bilo doista jedinstveno iskustvo, iako i jedno od najnapornijih inajiscrpljujućih koje sam ikada doživio. „Ako se dobro organiziraš i posvetiš polovicu danaprogramu, bit će ti dovoljno”, predskazao mije Genaro. „Popodne ćeš moći nastaviti pisati.”Ali ni u tom slučaju praksa se nije poklopila s teorijom. Zapravo, morao sam se posvetiti Kulibabilonskoj svakoga jutra, popodneva i večeri tih mjeseci, a posebno sate kad naizgled nisam

56

radio ništa konkretno, nego bih se nervirao prisjećajući se onoga što je loše ispalo uprethodnoj emisiji i pokušavajući predvidjeti što bi moglo poći po još većem zlu u idućoj.

Kulu babilonsku pripremale su četiri osobe: Luis Llosa, koji je bio producent i kamerman;Moshć Dan Furgang, kao urednik; kamerman Alejandro Pérez i ja. Lucha i Moshéa sam jadoveo na televiziju. Obojica su imali iskustvo u radu u kinematografiji - ali, isto kao i ja, nioni prije nisu radili na televiziji. Naziv programa otkrivao je njegove naivne ambicije: potrpatiu njega sve, načiniti kaleidoskop tema. Pokušavali smo dokazati gledateljima da kulturnaemisija ne mora nužno biti uspavljujuća, ezoterična ili sitničava, nego da može biti zabavna isvima nadohvat ruke, s obzirom da kultura nije sinonim za znanost, književnost ili bilo kojedrugo specijalizirano znanje, nego prije svega način da se pristupi svijetu oko sebe, motrištekoje može obuhvatiti sve ljudske sadržaje. Naša namjera je bila, u tjednome televizijskomterminu - onome koji bi se obično oduljio na sat i pol - svaki put otvoriti dvije ili tri teme,međusobno potpuno različite, koje bi pokazale publici kako kulturni program nije u klinču,recimo, s nogometom ili boksom, niti sa salsom ili humorom, te da politička reportaža ilidokumentarac o plemenima iz Amazonije može biti lagodan kao i poučan.

Kad smo, s Luchom i Moshéom sastavljali popise tema, osoba i mjesta kojima bi setrebala baviti Kula babilonska i kad smo planirali najspretniji način predstavljanja, sve bifunkcioniralo savršeno. Bili smo prepuni ideja i s golemom željom da otkrijemo kreativnemogućnosti jednoga od najpopularnijih medija našega doba.

No, ono što smo otkrili bilo je robovanje nerazvijenosti, suptilan način na koji sepodmeće i najboljim namjerama i frustriraju najgorljiviji napori. Bez pretjerivanja, mogu rećida većinu vremena koje smo Lucho, Moshé i ja posvetili Kuli babilonskoj potrošilo se -protraćilo se - ne na kreativne poslove, pokušavajući intelektualno i umjetnički obogatitiprogram, nego pokušavajući riješiti naizgled beznačajne probleme, koji ne zaslužuju da ih seuzme u obzir. Sto učiniti, primjerice, da nas mali televizijski kamioni pokupe u dogovorenovrijeme, tako da ne zakasnimo na sastanke, na avione, na intervjue? Rješenje je bilo osobnoprobuditi vozače u njihovim kućama i zajedno s njima otići do postaje da pokupe snimateljskuekipu i zatim na aerodrom ili gdje bilo. Ali bilo je to rješenje koje nam je oduzimalo sate isate spavanja i koje također nije uvijek funkcioniralo, jer moglo se dogoditi da se, osim toga,blaženim kamionima isprazni akumulator ili da im administracija ne javi na vrijeme dapromijene karter, ispušnu cijev ili kotač koji se raspao večer prije u samoubilačkim rupama naaveniji Arequipa...

Od prve reportaže koju smo snimili, primijetih kako su slike bile zatamnjene nekimružnim mrljama. Što su ti prljavi polumjeseci? Alejandro Pérez nam je objasnio da je riječ oproblemu filtera kamere. Istrošeni su i treba ih promijeniti. Pa dobro, neka ih onda promijene.Koja bi sredstva trebalo primijeniti da bi se to postiglo? Dali smo sve od sebe i ništa nijeposlužilo. Poslali smo memorandume u Logistiku, molili smo, zvali telefonom i osobnorazgovarali s inženjerima, tehničarima, administratorima, a došli smo, mislim, i do samogvlasnika kanala. Svi su se složili s nama, svi su se naljutili, svi su naredili da se hitnopromijene filtri. Možda su se promijenili. Ali sivkasti polumjeseci zamrljali su sve našeemisije, od prve do posljednje. Još uvijek vidim, ponekad, te nametljive sjene, s određenommelankolijom, kad upalim televizor i pomislim: „Ah, kamera Alejandra Péreza”.

Ne znam tko je na televiziji odlučio da Alejandro Pérez radi s nama. Ispala je dobraodluka, jer - imajući u vidu, naravno, robovanje nerazvijenosti, koje je on prihvaćao spostojanom filozofijom - Alejandro je bio jako vješt s kamerom u ruci. Njegov je talentpotpuno intuitivan, s osjećajem za kompoziciju, pokret, kut snimanja, udaljenost, koji su muurođeni. Jer Alejandro je slučajno postao kamerman. Bio je običan ličilac, koji je došao izHuanuca, i netko mu je jednog dana predložio da zaradi dodatni džeparac pomažući punititelevizijske kamere, na stadionu, tijekom nogometnih dana. Od toliko punjenja naučio jenjima rukovati. Jednoga je dana zamijenio nekog odsutnoga kamermana, drugoga dananekoga drugog i kao svatko tko se skanjuje, postao je kamerman televizijska zvijezda.

Ispočetka, njegova me šutnja činila nervoznim. Samo je Lucho uspijevao razgovarati snjim. Ili, u svakom slučaju, razumijevali su se subliminalno, jer ja se ne sjećam da sam u tihšest mjeseci čuo ikada da je Alejandro izgovorio jednu cjelovitu rečenicu, sa subjektom,

57

glagolom i predikatom. Tek neko potvrdno ili niječno mumljanje, i usklik, od kojega sam jazazirao kao od crne kuge, jer sam želio reći da smo bili - još jednom — poraženi od stranesvemoćnih i sveprisutnih bezveznjaka: „Sad je nastradao!” Koliko li je samo puta upropastiokazetofon, vrpcu, reflektor, bateriju, monitor? Sve se moglo upropastiti bezbroj puta: bilo jeto svojstvo stvari s kojima smo radili, možda jedino prema kojemu su svi oduvijek pokazivalipasju vjernost. Koliko puta su minuciozno isplanirani, pripremljeni projekti, intervjuidogovoreni nakon iscrpljujućih pregovora, otišli dovraga jer je lakonski Alejandrosudbonosno promrmljao: „Sve je propalo!”

Sjećam se, osobito, onoga što nam se dogodilo u Puerto Maldonado, jednome gradu uAmazoniji, kamo smo otišli da bismo snimili kratki dokumentarac o smrti pjesnika i gerilskogborca Javiera Herauda. Alaín Elías, Heraudov pratilac i šef gerilskog odreda koji je biorazbijen ili zatočen onoga dana kad su ubili Herauda, stao je pred kamere da ispriča sve što setom prilikom dogodilo. Njegovo je svjedočanstvo bilo zanimljivo i emotivno - Alaín senalazio s Javierom Heraudom u kanuu u kojemu je na ovoga osuta paljba, a i on sam izišao jeranjen iz puškaranja - i odlučili smo dopuniti to sa slikama mjesta gdje su se zbili ti događaji,a ako nam pođe za rukom, i sa svjedočanstvima susjeda iz Puerto Maldonado koji bi se sjetilidogađaja što su se zbili prije dvadeset godina.

Osim Lucha, Alejandra Péreza i mene, čak je i Moshé - koji bi uvijek ostao u Liminastavljajući s emitiranjem programa - otputovao s nama u prašumu. U Puerto Maldonadu,nekoliko svjedoka pristalo je da budu intervjuirani. Naše veliko otkriće bio je jedan odpolicajaca koji je sudjelovao, prvo, u početnom događaju, u središtu grada, koji je otkriovlastima prisustvo gerilaca u Puerto Maldonadu - epizodu u kojoj je poginuo jedan policajac -a zatim i u potjeri i u puškaranju Javiera Herauda. Bio je to čovjek koji se već povukao izslužbe, koji je radio na jednoj plantaži. Nagovoriti ga na intervju bilo je jako teško, jer je bivšipolicajac bio prepun ograda i strahova. Naposljetku, uvjerismo ga. I uspjeli smo, čak, dobitidopuštenje da snimimo razgovor u postaji iz koje su tada izišle patrole.

U istom tom trenutku kad je počeo razgovor s bivšim policajcem, počeli su pucati, poputkarnevalskih balona, reflektori Alejandra Péreza. A kad su svi popucali, kako ne bi bilonikakve sumnje da su bogovi manes iz Amazonije bili protiv Kule babilonske, ispraznila sebaterija našega prijenosnog motorčića i zvučnik je zanijemio. Sve je propalo! Da, i jedan odglavnih hitova televizijskog programa. Morali smo se vratiti u Limu praznih ruku.

Da li preuveličavam stvari ne bi li ih učinio vidljivijima? Možda. Ali mislim da nisamjako pretjerao. Mogao bih ispričati na tucet sličnih anegdota. Kao i nekih drugih, kako bihilustrirao ono što je, možda, simbol zaostalosti: razilaženje između teorije i prakse,raspoloženja i činjenica. Tijekom tih šest mjeseci mi smo osjećali te nesvodljive razlike usvim fazama našega rada. Bilo je nekoliko službi koje su ravnomjerno raspoređivalemontažne kabine i studije za snimanje među različitim televizijskim režiserima. Ali, zapravo,nisu bile presudne te službe, nego su domišljatost i bezobzirnost producenata ili tehničaraodređivali hoće li netko raspolagati s više ili manje vremena za redigiranje i snimanje i hoće liraspolagati s najboljom ekipom.

Brzo smo, naravno, naučili smicalice, lukavstva, vragolije ili ljupkosti na koje je trebaloračunati da bismo uspjeli, nikako u smislu neke povlastice, nego tek ne bismo li uz minimumdostojanstva napravili ono za što su nas plaćali. Sve su to bile prihvatljive smicalice, ali sve suimale taj nedostatak da su nas lišavale dragocjena vremena koje smo trebali posvetiti tekkreativnom poslu. Nakon što smo prošli kroz to iskustvo, kad mi se dogodi da poneki putvidim na televiziji neku dobro snimljenu i uređenu emisiju, spretno snimljenu, originalnu,mojemu divljenju nema kraja. Jer znam da se iza svega toga krije mnogo više od napora italenta: čarobnjaštvo, čudo. Nekih tjedana, nakon što bismo posljednji put pregledaliprodukciju nekoga televizijskog programa, u potrazi za kakvim detaljem koji bi se još mogaopromijeniti, govorili bismo: „Ра dobro, naposljetku je ispalo savršeno”. No, međutim, tenedjelje, na televizijskom ekranu, nestao je zvuk, slika je titrala, pojavljivali su se prekidi... Pašto je sada krenulo loše? Je li se to dežurni tehničar, zadužen da presnimi vrpce, napio ili jezaspao, protisnuo neispravan gumb ili je sve krivo isprogramirao... Za onoga tko pati odperfekcionizma, televizija je opasna, uzrok beskrajnih briga, lupanja srca, čireva, srčanih

58

udara...A opet, kad čovjek podvuče neku crtu, tih šest mjeseci bili su također strastveni i

intenzivni. Prisjećam se s emocijama intervjua s Borgesom, u njegovu stanu u središtuBuenos Airesa - nije mi nikada oprostio, čini se, to što sam rekao da mu je stan skroman i daprokišnjava - i u kojem je majčina soba sačuvana u istom stanju kako ju je ona ostavila na dansvoje smrti (jedna ljubičasta haljina, starije gospođe, stajala je raširena na krevetu), i portretapisaca koje je naslikao Sabato, a koje nam je ovaj dopustio da snimimo, u njegovoj kućici uSantos Lugares kamo smo ga otišli posjetiti. Otkad sam otišao živjeti u Španjolsku, početkomsedamdesetih godina, želio sam intervjuirati jednu spisateljicu melodrama i ljubića, CorínTellado, čije su priče proždirale u obliku romana, radio-romana, fotoromana i teleromananeizmjerne mase u Španjolskoj i Latinskoj Americi. Prihvatila je pojaviti se u Kulibabilonskoj i provedoh jednu večer s njom, u okolici Gijóna, u Asturiasu - pokazala mi jepodrum s tisuće svojih odbačenih romana: završila bi po jedan roman svaka dva dana, uvijekod nekih stotinjak stranica - gdje se povukla jer je, u tom trenutku, bila žrtvom pokušajaiznuđivanja, nije bilo jasno da li od neke političke grupe ili običnih delinkvenata.

Iz kuća pisaca nosili bismo kamere na stadione — snimili smo emisiju o jednom odnajboljih brazilskih klubova, Flamengo, i intervjuirali smo Žica, ondašnju zvijezdu, u Rio deJaneiru - ili u Panami, gdje bismo istraživali, obilazeći ringove amatera i profesionalaca, kakoi zašto je ta mala srednjoamerička zemlja kolijevkom tolikih latinoameričkih i svjetskihšampiona u gotovo svim kategorijama. U Brazilu, ušli smo u ekskluzivnu kliniku atletičaraliječnika Pintaguya, čiji su skalpeli uljepšavali i pomlađivali sve žene koje su bile u stanjuplatiti njegove usluge, a u Santiago de Chileu razgovarali smo s Chicago Boysima oPinochetu i o demokršćanskoj opoziciji koja je, usred jedne okrutne represije, pružala otpordiktaturi.

Otišli smo u Nikaragvu snimiti reportažu o sandinistima i njihovim protivnicima, nadrugu obljetnicu revolucije, kao i na Sveučilište Berkeley, nedaleko San Franciska, gdje je ujednom sobičku na Odsjeku za slavenske jezike radio veliki pjesnik Czeslaw Milosz, poznatinobelovac za područje književnosti. Posjetili smo i Coclecito, u Panami, u kući generalaOmara Torrijosa, koji je, iako teoretski nije bio u vladi, i dalje bio gospodar i vladar zemlje.Provedosmo čitav dan s njim, pa iako se ponio ljubazno prema meni, nije na mene ostaviotako dobar dojam kakav je ostavio drugim piscima koji su bili njegovi gosti. Učinio mi se kaotipični nezahvalni latinoamerički vođa, snažan, odlučan, autoritaran i mačistički čovjek,kojemu se ulagivala čitava povorka civila i vojnika (koji su tijekom dana prodefilirali krozkuću) i to s toliko servilnosti da je bilo mučno gledati. Najupadljivija osoba u Coclecitovojkući bila je jedna od generalovih ljubavnica, neka zavodljiva plavuša koju smo zatekli kako seodmara u visećoj ležaljci. Nalazila se tamo kao još jedan predmet namještaja, jer joj segeneral uopće nije obraćao, niti ju je predstavljao bilo kome od gostiju koji su dolazili iodlazili...

Dva dana nakon dolaska u Limu, nakon puta u Panamu, Lucho Llosa, Alejandro Pérez i jabili smo zapanjeni: Torrijos je stradao u malom avionu u kojem nas je bio poslao da odemo izCoclecita u grad Panamu. Pilot je bio isti onaj s kojim smo mi letjeli.

U Puerto Ricu, jednoga dana nakon što smo završili snimanje kratke reportaže oprekrasnoj rekonstrukciji starog San Juana, u kojoj smo pratili čovjeka koji je sve i pokrenuo,Ricarda Alegriju, padoh s nogu od umora. Bio sam dehidriran zbog trovanja u nekojrakijašnici u jednom seocetu na peruanskom sjeveru, u Catacaosu, gdje smo otišli snimitiemisiju o izrađivačima slamnatih šešira - umijeću koje lokalni žitelji njeguju već stoljećima -o tajnama tonđera, nekoga regionalnog plesa, kao i o lokalnim pikanterijama, o dobroj rakiji ivrućim specijalitetima (naravno, uspio sam se otrovati upravo zahvaljujući njima). Nemamdovoljno riječi zahvale za sve portorikanske prijatelje koji su praktično zaprijetili ljubaznimliječnicima iz Bolnice San Jorge da me izliječe na vrijeme kako bi Kula babilonska izišla ueter točno u nedjelju.

Emisije su se emitirale redovito, svakoga tjedna, i uzimajući u obzir kako smo radili, to jebio popriličan junački pothvat. Ja sam pisao scenarije u snimateljskim kolima ili u avionima, as aerodroma bih odlazio odmah u studije ili u montažne kabine, i izlazio bih tek da bih sjeo na

59

drugi avion i prevalio stotinu kilometara kako bih u nekom gradu ili zemlji proboravio kraćenego što mi je trebalo da dođem do tamo. U tih šest mjeseci zaboravio sam spavati, jesti, čitatii naravno, pisati. Kako je televizijska postaja raspolagala s ograničenim proračunom, nekasam od tih putovanja usuglašavao s kakvim pozivom za prisustvovanje na nekomeknjiževnom kongresu ili za kakvim predavanjem, tako da bih svojoj postaji uštedio putne iboravišne troškove. Problem je bio u tome što me takav način života prisiljavao nashizofrenični rascjep osobnosti, jer sam se u sekundi morao preobraziti iz uloge predavača uonu novinara, morao sam od pisca uskočiti u ulogu onoga kojemu podmeču mikrofon dagovori, u ulogu novinara koji vodi intervjue koji bi, kao po prisili, izvlačio odgovore od ljudis kojima je razgovarao.

Iako smo snimili poveći broj emisija o inozemstvu, programi su uglavnom bili operuanskim temama. O tradicijskim plesovima i praznicima, o sveučilišnim problemima, oprethispanskim arheološkim središtima, o nekome starom sladoledaru čiji je tricikl i nakonpola stoljeća, još uvijek obilazio ulice Mirafloresa, o predaji o nekoj javnoj kući iz Piure, ozatvorskom podzemlju. Otkrili smo kako je Kula babilonska naišla na dobar odaziv kodpublike i to prema preporukama i pritiscima koji su nas počeli sustizati od najrazličitijihličnosti i institucija ne bismo li se pozabavili i njima. Najneočekivaniji je možda došao odIstražne policije (PIP). Neki poručnik pojavio se jednoga dana u mojemu uredu s prijedlogomda posvetim jednu emisiju Kule babilonske PIP-u, povodom neke obljetnice: da bi emisija bilašto zanimljivija, institucija bi oponašala akciju hvaćanja preprodavača kokaina uz pucnjavu...

Jedan od poziva koje sam primio, već kad je rok od šest mjeseci na koji sam se obvezao stelevizijom bio gotovo istekao, došao je od jedne prijateljice koju nisam jako dugo vidio:Rosite Corpancho. Njezin je glas bio topao, s blago loretanskim prizvukom, ni manje ni višenego kao tijekom mojih sveučilišnih godina. Oduševljenje Rosite Corpancho za Jezičnu ljetnuškolu bilo je nepromijenjeno i možda još veće. Sjećam se Škole, zar ne? Ali, Rosita... Padobro, dakle. Trebalo se uskoro navršiti ne znam točno koliko godina Škole u Peruu, i osimtoga, ubrzo se trebala preseliti, smatrajući misiju u Amazoniju završenom. Ne bi li možda bilomoguće da Kula babilonska...? Prekidoh je pristajući. S velikim ću zadovoljstvom snimitidokumentarac o radu lingvista-misionera. I iskoristit ću putovanje u prašumu, osim toga, dasnimim reportažu o nekome od manje poznatih plemena, nešto što je bilo sastavnim dijelomnašega plana otpočetka. Rosita, sretna, reče mi da će ona sve dogovoriti s Institutom kakobismo se mi mogli kretati po unutrašnjosti prašume. Imam li na umu neko posebno pleme? Nerazmišljajući dvaput uzvratih joj: „Machiguenge”.

Još od neuspjelih pokušaja sedamdesetih godina da napišem priču o pripovjedačimaMachiguengama, ta mi se misao vrtila po glavi. Vraćala bi mi se, svako malo, poput kakvestare ljubavi koja nikada nije prestala tinjati, čije iskre mogu odjednom planuti. Nastavio sampraviti bilješke i škrabati natuknice koje bih uvijek poderao. I čitati, uvijek kad bih uspio naćimalo vremena, studije i članke koji bi se tu i tamo pojavili u znanstvenim časopisima, oMachiguengama. Neznanje o tome da su bili žrtvama ustupalo je mjesto drukčijojradoznalosti. Jedna francuska antropologinja, France-Marie Renard-Cesevitz i AmerikanacAllen W Johnson proveli su dugo vremena među njima i opisali njihovu organizaciju, njihoveradne metode, njihovu rodbinsku strukturu, simbole, njihov osjećaj vremena. Švicarskietnolog, Gerhard Baer, koji je također živio među njima, proučio je do u tančine njihovureligiju, a otac Joaquin Barriales počeo je objavljivati, prevedeno na španjolski jezik, svojugolemu zbirku mitova i pjesama Machiguenga. I neki peruanski antropolozi, Mascaritinikolege, poput Alejandra Camina Díeza Canseca i Víctora J. Guevare, istražili su običaje ivjerovanja plemena.

Ali nikada, ni u jednom od tih suvremenih radova nisam pronašao bilo kakvu informacijuo pripovjedačima. Neobično, reference o njima nisu se više pojavljivale otprilike od pedesetihgodina. Nije li oslabjela da bi se naposljetku i ugasila institucija pripovjedača i to upravo uvrijeme kad su ih supružnici Schneil otkrili? U tekstovima dominikanskih misionara koji supisali o njima tridesetih i četrdesetih godina - svećenika Pía Aze, Vicentea de Cenitagoye iAndresa Ferrera — sve vrvi aluzijama na pripovjedača priča. Također, i kod nekih putnika izXIX. stoljeća. Jedno od prvih spomena nalazi se u knjizi istraživača Paula Магсоуа, koji je,

60

na obali llrubambe, nabasao na orateurea, kojega je francuski putnik gledao kako doslovnohipnotizira auditorij antisa tijekom dugih sati. „Misliš li da su ti Antisi Machiguenge?”, upitaome antropolog Luis Roman, ukazujući mi na citat. Ja sam bio siguran da jesu. Zašto modernietnolozi nikada ne spominju pripovjedače? To sam si pitanje postavljao svaki put kad bi mi uruke došla neka od tih studija ili terenskih istraživanja i otkrivao bih kako se ni tada čak niusputno ne spominju ti lutajući pripovjedači priča koji su za mene najdelikatniji inajdragocjeniji dio tog malog naroda i koji su, u svakom slučaju, formirali tu neobičnusentimenalnu sponu između Machiguenga i moga vlastitog zvanja (da ne kažem jednostavnomojega života).

Zašto nisam bio u stanju, tijekom svih tih godina, napisati pripovijest o pripovjedačima?Objašnjenje koje sam si običavao dati, uvijek kad bih bacio u smeće polunapisani rukopis otoj nestalnoj priči, bijaše poteškoća koju mi je predstavljalo izmišljanje na španjolskome, iunutar logičkih intelektualnih shema, književnog oblika koji bi vjerodostojno dočarao načinpripovijedanja primitivnog čovjeka, magijsko-religioznog mentaliteta. Svaki moj pokušajzavršio bi uvijek stilom koji mi se činio toliko otvoreno prijetvornim, tako neuvjerljivim,poput stila kojim su u XVIII. stoljeću, kad je u Europi postao moderan plemeniti divljak,prosvjetiteljski filozofi i romanopisci davali pravo na riječ svojim egzotičnim likovima. Ali,usprkos neuspjehu, a možda upravo zahvaljujući njemu, iskušenje je uvijek bilo prisutno isvako malo bi ponovno oživjelo zbog neke pogodne okolnosti, zadobilo bi sjaj i nejasna,prolazna prašumska silueta pripovjedača zaposjela bi moju kuću i moje snove. Kako onda nebi, postojala emotivna mogućnost da naposljetku ugledam lica Machiguenga?

Od toga putovanja iz sredine 1958. godine, kad sam otkrio peruansku šumu, bio samnekoliko puta u Amazoniji: u Iquitosu, u San Martinu, u Alto Maranonu, u Madre de Dios, uTingo Maria. Ali nisam se vratio u Pucallpu. U dvadeset i tri godine koje su prošle otada, tomalo i prašnjavo mjestašce, kojega sam se ja sjećao prepunog pogrebnih poduzeća ievangeličkih crkava, preživjelo je industrijski i trgovački boom, zatim jednu krizu, a togpopodneva u mjesecu rujnu 1981. godine kad smo Lucho Llosa, Alejandro Pérez i ja ateriralitamo da bismo snimili ono što će biti pretposljednja emisija Kule babilonske, počelo jeproživljavati novi boom, ali ovaj puta zbog loših razloga: trgovine kokainom. Val vrućine iognjenog svjetla, u čijem naručju osobe i stvari zadobiaju tako bistre obrise (za razliku odLime, gdje čak i blještavo sunce ima nešto sivkasto), nešto je što me, čim zakoračim uAmazonu, uvijek obavije valom oduševljenja.

Ali još snažniji dojam od amazonskog pejzaža i njegove temperature ostavilo je na mene,toga jutra na aerodromu u Pucallpi, otkriće osoba koje je Institut poslao da nas dočekaju:supružnika Schneil. Bili su to oni glavom i bradom. Proveli su četvrt stoljeća u Amazonijistalno radeći među Machiguengama. Iznenadili su se što ih se sjećam - imao sam dojam da seoni mene nisu uopće sjećali - te da se još uvijek sjećam s toliko pojedinosti onoga što su mipričali, tada, tijekom ona dva razgovora u Bazi Yarinacocha. Dok smo se truckali u jeepuprema Institutu, pokazaše mi fotografije svoje djece, skupine mladih ljudi, nekih već sdiplomom, koji su živjeli u Sjedinjenim Državama. Jesu li svi govorili jezik Machiguenga?Naravno, bijaše to drugi obiteljski jezik, još i prije negoli španjolski. Razveselilo me saznanjeda će nam Schneilovi biti vodiči i prevoditelji u selima koje ćemo posjetiti.

Jezero Yarina i dalje je izgledalo kao na razglednici, a zalasci sunca na njemu bili su jošljepši. Na obalama jezera, na sve strane su iznikli institutski bungalovi. Tek što smo sišli izdžipa, dadosmo se na posao s Luchom i Alejandrom i dogovorismo se da će nam navečer, kaonajavu putovanja u prašume Alto llrubamba, Schneilovi podastrijeti kakvu informaciju omjestima i osobama koje ćemo tamo vidjeti.

Osim Schneilovih, u Yarinacochi nije ostao nijedan lingvist kojega bih znao s prethodnogputovanja. Neki su se vratili u Sjedinjene Države, drugi su se bavili terenskim israživanjima udrugim prašumama po svijetu, a netko, poput osnivača Instituta, doktora Tovvnsenda, nijeviše bio među živima. Ali lingvisti koje smo upoznali i s kojima smo razgovarali, i koji sunam bili vodiči dok smo fotografirali različita mjesta, izgledali su poput braće blizanaca kojihsam se ja sjećao. Oni, ošišani jako nakratko i atletskog i zdravog izgleda, osobe kojesvakodnevno vježbaju i jedu prema uputama dijetetičara, koji ne puše niti piju alkohol ili

61

kavu, a one, odjevene u halje koliko jednostavne toliko i čedne, bez trunka šminke ili tragovakoketiranja, i ostavljajući dojam nevjerojatne efikasnosti. I jedni i drugi s tim uvijeknasmiješenim i kao nesalomljivim pogledima osoba koje vjeruju, koje rade ono u što vjeruju ikoje poznaju svoju istinu, i koje su mene oduvijek fascinirale i plašile.

Sve dok nam je to dopuštalo svjetlo i hirovi ekipe Alejandra Péreza prikupljali smo građuza emisiju o Institutu. Seminar dvojezičnih učitelja iz različitih sela koji se održavao tih dana;početnice i gramatike koje su napisali lingvisti; njihova svjedočanstva; panorama malogagrada Baza Yarinacocha, sa svojom školom, bolnicom, prostorom za tjelovježbu, knjižnicom,crkvama, poštom i aerodromom.

Navečer, nakon jedne isto takve radne večere s kojom smo stavili točku na dio emisijeposvećen Institutu, počeli smo pripremati drugu, koju ćemo snimiti sljedećih dana: oMachiguengama. U Limi, ja sam iskopao i konzultirao dokumentaciju koju sam prikupio onjima otprije mnogo godina. Ali upravo je razgovor sa Schneilovima - ponovno u njihovojkolibi, ponovno dok smo ispijali šalicu čaja s keksima koje je pripremila gospođa Schneil -bio taj koji nam je pružio građu iz prve ruke o stanju te zajednice koju su oni napametpoznavali, jer im je bila dom posljednjih dvadeset i pet godina.

Stvari su se dosta promijenile za Machiguenge iz Alto Urubamba i Madre de Dios oddana kad je Edwin Schneil nag pristupio toj obitelji i ona nije pobjegla. Je li došlo dopromjena na bolje? Bili su čvrsto uvjereni da je tako. Prije svega, i za Machiguenge koji suživjeli s onu stranu riječnog prolaza Mainique, prestala je u velikoj mjeri disperzija u kojoj suprije živjeli, ta dijaspora skitničkih grupica koje su pobjegle tu i tamo, gotovo bez međusobnadodira, boreći se svaki od njih svim silama za preživljavanje, koje bi, da se nastavilo, donijeločisti i potpuni rasap zajednice, topljenje njihova jezika, asimilaciju njihovih članova u drugeskupine i kulture. Nakon mnogih napora, koji su došli od strane vlasti, katoličkih misionara,antropologa i etnologa, i samoga Instituta, Machiguenge su prihvatili ideju da osnuju sela, dase okupe na mjestima pogodnima za obradu zemlje, uzgoj životinja i razvoj trgovine sostatkom Perua. Stvari su se brzo razvijale. Bilo je već šest sela, neka su od njih nedavnonastala. Mi ćemo posjetiti dva: Nuevo Mundo i Nueva Luz.

Od pet tisuća Machiguenga - približne računice - gotovo polovica je živjela u tim selima.U jednome je od njih, osim toga, pola su žitelja bili Machiguenge a polovina Campe(Ashaninke) i, do sada, suživot pripadnika tih dvaju plemena nije predstavljao ni najmanjiproblem. Schneilovi su bili optimisti i vjerovali su da će i ostatak Machiguenga, čak i oninajnepristupačniji među njima - takozvani kogapakori - kad vide kako je osnivanje zajednicanjihovoj braći donijelo niz pogodnosti - manje nesiguran život, mogućnost da dobiju pomoć uslučaju nužde - postupno napustiti svoja skloništa u unutrašnjosti šume da bi osnovali novanaselja. S istinskim oduševljenjem, Schneilovi su nam ispripovijedali koje su konkretne mjerepoduzeli u naseljima da ih integriraju. Osnivanje škola i poljoprivrednih zadruga, primjerice. Iu mjestu Nuevo Mundo kao i u Nueva Luz djelovale su dvojezične škole, s domorodačkimučiteljima. I njih ćemo vidjeti.

Znači li to da će Machiguenge prestati biti primitivan narod, zatvoren u sebe,pesimističan, poražen, kakvog su mi opisali 1958. godine? Donekle je tako. Bilo je međunjima, barem među Machiguengama koji su sada živjeli u zajednici, manje zazora premanovome, prema napretku, možda više životnog elana. Ali u pogledu izolacije, nije se moglogovoriti još uvijek o radikalnim promjenama. Jer iako bismo mi uvijek stigli do njihovihnaselja za dva ili tri sata u avionima Instituta, putovanje rijekom do tih sela, iz bilo kojegvažnijeg mjesta u Amazoniji, moglo je potrajati danima i ponekad tjednima. Tako dačinjenica njihove integracije u Peruu nije više bila nešto tako daleko kao u prošlosti, ali jošuvijek nije postala stvarnošću.

Mogu li razgovarati na španjolskome s nekim Machiguengama? Da, s nekima, snekolicinom. Primjerice, poglavica ili upravitelj mjesta Nueva Luz govori tečno španjolski.Kako? Zar sada ima poglavica među Machiguengama? Zar nije možda bilo najupečatljivijeobilježje plemena to što nikada nije imalo hijerarhijski organiziranu političku organizaciju, spoglavarima i podređenima? Da, istina je. Prije. Ali taj anarhični sustav kakav je bio njihovmogao se protumačiti njihovom disperzijom; sada, okupljeni u sela, imali su potrebu za

62

vlastima. Administrator ili poglavar Nueva Luza bijaše mlad čovjek i sjajan vođa zajednice,školovan u Biblijskoj školi Mazamari. Treba li im onda protestantski pastor? Pa dobro,donekle. Postoji li već prijevod Biblije na jezik Machiguenga? Naravno, i oni su je samipreveli. U Nuevo Mundo i Nueva Luz moći ćemo snimiti primjerke Novoga zavjeta na jezikuMachiguenga.

Sjetih se Mascarite, našega posljednjeg razgovora u onom kafiću u aveniji Espana.Ponovno začuh njegove prijekore i proročanstva. Prema onome što su nam ispričaliSchneilovi, strahovi Saúla Zuratasa, tog popodneva, samo su se potvrdili. Kao i drugaplemena, Machiguenge su se nalazile usred procesa akulturacije: Biblija, dvojezične škole,evangelistički vođa, privatno vlasništvo, vrijednost novca, trgovina, bez sumnje zapadnjačkaodjeća... Je li sve to donijelo dobro? Da li su od toga imali konkretne prednosti kao pojedinci ikao narod, kako su naglašavali Schneilovi? Ili su se od slobodnih i samodostatnih „divljaka”počeli pretvarati u zombije, karikature zapadnjaka, prema Mascaritinu izrazu? Hoće li mi bitidovoljan posjet od samo dva dana da se u to uvjerim? Ne, naravno da mi neće biti dostatno.

Te noći, u bungalovu Yarinacoche, ostadoh dugo budan, razmišljajući. Kroz metalnoprozorsko platno, vidio sam komadić jezera, s jednom pozlaćenom zvijezdom, ali mjesec -koji sam zamišljao okrugao i sjajan - skrivao mi je od pogleda šumarak. Je li dobar ili lošznak da mi Kashiri, ta muška zvijezda, ponekad zloćudna, a drugi put dobrohotna, premamitologiji Machiguenga, skriva svoje lice s mrljama? Prošlo je dvadeset i tri godine otkakosam spavao u jednom od tih bungalova prvi put, i za to vrijeme ne samo što sam se japromijenio, proživio na tisuće novih iskustava, ostario. I ti su Machiguenge, o kojima samznao tek po dvama kratkim svjedočanstvima toga američkog para, iz mojeg razgovora uMadridu s jednim dominikancem i iz nekoliko etnoloških radova, doživjeli velike promjene.Kako se čini, više se nisu uklapali u slike koje sam ja stvorio o njima. Više nisu bili skupinicaneukrotivih i tragičnih bića, društvo iscjepkano u majušne obitelji, koje su bježale, uvijek ubijegu od bijelog čovjeka, od mješanca, od gorštaka, od drugih plemena, iščekujući i stoičkisudbonosno prihvaćajući individualni i kolektivni nestanak, ali ne odustajući od svoga jezika,od svojih bogova, od svojih običaja. Neka nesavladiva melankolija obuze me kad pomislihkako ovo društvo, raspršeno po vlažnim i golemim šumama, kojemu je nekolicina putujućihpripovjedača priča služilo kao životni eliksir, nestaje.

Koliko sam puta u ove dvadeset i tri godine mislio na Machiguenge? Koliko sam ih putapokušao shvatiti, pisati o njima, koliko sam projekata napravio da otputujem u njihovuzemlju? Oni su krivi što su svi likovi ili institucije koje su im mogle nalikovati ili se na nekinačin povezati sa svijetom pripovjedača Machiguenge, u meni izazvali takvu nevjerojatnuopčaranost. Poput putujućih trubadura iz područja Bahije koji su uz pratnju svojega oslonca -gitare - tumarali po prašnjavim selima brazilskog sjeveroistoka prenoseći staresrednjovjekovne romance i regionalne tračeve. Bilo mi je dovoljno to što sam vidio jednogaod njih, tog popodneva, na tržnici Uauá, da bih naslutio, potiskujući siluetu cabocla, unjegovu sakou i kožnatim šeširom, koji je pričao, pjevajući, ispred jednog podrugljivog skupapriču o princezi Magaloni i dvanaestorici paževa iz Francuske, žućkastozelenkastu kožu,ukrašenu simetričnim crvenkastim linijama i tamnim mrljama, polunagog pripovjedača kojije, daleko, na nekoj plažici skrivenoj ispod grana Madre de Diosa, pripovijedao nekojpažljivoj obitelji, koja je čučala, o svađi oko izdaje Tasurinchija i Kientibakorija, iz koje sunastala sva dobra i sva zla bića ovoga svijeta.

Ali još i više od trubadura, bijaše to irski seanchaí, koji me podsjetio, i to kako samosnažno, na pripovjedače Machiguenge. Seanchaí: „Kazivač starih priča”, „onaj koji znastvari”, prevede na engleski, rastreseno, netko, u nekom dublinskom baru. Kako objasniti, akone Machiguengama, tu emociju, to naglo ubrzanje u grudima, koje me dovelo do toga da seumiješam, da zapitkujem i kasnije, da dodijavam i izluđujem poznate i irske prijatelje sve dokme ne odvedoše pred jednog seanchaíja? Živuća relikvija starih aeda iz Hibernije koji, poputonih njihovih predaka čije se siluete miješaju, u noći vremena, s keltskim mitovima ipredajama, koji predstavljaju kulturne temelje Irske, a seanchaí još uvijek pripovijeda, donaših dana, u zadimljenoj toplini nekoga puba, na nekoj proslavi prekinutoj iznenada zbogzatravljenosti njegovom riječi, ili u nekoj bliskoj kući, pokraj ognjišta, dok vani sipi kiša ili

63

bjesni oluja, drevne bajke, epske priče, užasna ljubakanja, uznemirujuća čuda. On je vlasnikbara, vozač kamiona, pastir, prosjak, netko kojega je čudesno dodirnuo čarobni štapićmudrosti i umijeća pripovijedanja, prisjećanja, izmišljanja i obogaćivanja onoga što sepripovijedalo tijekom stoljeća, glasnik iz vremena mitova i magije koji prethode povijesti,koje suvremeni Irci još uvijek slušaju, sate i sate, jako pozorno. Oduvijek sam znao da tajintenzivan osjećaj s kojim sam doživio to putovanje u Irsku zahvaljujući seanchaíu, bijašemetaforičan, jedan način da se putem njega čuje pripovjedača i da se doživi iluzija da i samčiniš sastavni dio publike Machiguenga, onako stisnut među slušateljima.

I, naposljetku, sutradan, na taj nepromišljeni način, i vođen ni manje ni više nego samimsupružnicima Schneil, upoznat ću Machiguenge. Život ponekad sliči romanu, zar ne? Upravotako. „Rekao sam ti, dovraga, da želim završiti jednim zoomom, dovraga, Alejandro”, buncaoje Lucho Llosa u krevetu do mene, vrteći se ispod štitnika od komaraca.

Krenusmo u zoru, u dvama institutskim jednomotorcima Cessna, s tri putnika u svakome.Pilot aviončića u kojemu sam se ja vozio, usprkos svojemu adolescentskom licu, već jenekoliko godina proveo s misionarima lingvistima i prije nego što je upravljao avionima uAmazoniji, to je već učinio u prašumama Srednje Amerike i u Bornejskim prašumama. Bijašeto jednoga prozračnoga jutra, tijekom kojega se iz zraka moglo lijepo pratiti meandriranjeUcayalija, prvo, a zatim i Urubambe - njihove otočiće, njihove mucave jahte s izvanbrodskimmotorom ili pequepeques, njihove kanue, kanale, uske rječne prolaze, pritoke - i majušna selakoja su se, povremeno, otvarala u čistine s kolibama i crvenkastom zemljom u beskrajnojzelenoj ravnici. Prodosmo iznad Kažnjeničke kolonije Sepa i iznad dominikanske misijeSepahua i zatim napustismo tijek Gornje Urubambe, da bismo nastavili komplicirani tijekrijeke Mipaya, blatnjave zmije na čijim smo obalama, oko deset sati ujutro, ugledali naše prvoodredište: Nuevo Mundo.

Ime Mipaya izaziva povijesne reminiscencije. Ispod toga biljnog gustiša nalazilo se prijejednog stoljeća mnoštvo logora za skupljanje kaučukovca. Nakon užasnog pomora koje jepleme doživjelo, pasivno, u godinama kaučukovca, nekadašnji propali proizvođačikaučukovca pokušali su, dvadesetih godina, otvoriti haciende u tom području, osiguravajući siradnu snagu zahvaljujući starom sustavu lova na Indijance. Tada je ovdje, na obalamaMipaya, došlo do jedinog poznatog slučaja u povijesti otpora Machiguenga. Kad je jedanmjesni zemljoposjednik došao po mlade i po žene, Machiguenge su ih dočekali strijalama iubili su i ranili nekoliko viracocha, prije nego što će ih istrijebiti. Prašuma je prekrilapozornicu svojim gustim pokrovom trupaca, granja, lišća, i nije ostalo ni traga tim sramotama.Prije no što će sletjeti, pilot je napravio nekoliko krugova iznad dvadesetak koliba čunjastihkrovova, ne bi li Machiguenge iz Nuevo Munda povukli djecu iz jedine ulice u mjestu, koja jeslužila kao pista za ateriranje.

Schneilovi su stigli istim avionom kao i ja i čim su ih ugledali kako silaze iz aviona,stotinjak se mještana sjati oko njih, pokazujući izraze velikog uzbuđenja i radosti. Natjecali suse među sobom tko će ih dotaknuti, potapšati, ijedni i drugi govorili su istodobno na nekomritmičnom, grubom jeziku, prepunom oštrih modulacija. Osim učiteljice, koja je nosila suknjui bluzu i koja je na nogama imala sandale, svi su drugi Machiguenge hodali bosonogi,muškarci s minijaturnim pokrivalom i u tunici, a žene također u pamučnim tunikama,žutosmeđe ili sive boje, koje su karakteristične za mnoga plemena. Samo su neke staricenosile krpe ispod struka, tanki ogrtač skupljen oko struka koji im je grudi ostavljaonepokrivene. Gotovo svi, muškarci i žene, nosili su na sebi crvenkaste i crne tetovaže.

Tamo su bili, dakle. To bijahu Machiguenge.Nisam imao vremena niti osjetiti sućut. Da bismo što više iskoristili danju svjetlost,

dadosmo se smjesta na rad i srećom, nikakva nas katastrofa nije spriječila da uslikamo kolibe- sve jednake među sobom: jednostavna platforma od trupaca koji su stajali na stupovima,tanke pregrade od trske koje su pokrivale samo polovicu stranica, perjanica od palmina lišćakoja je predstavljala krov, i nekoliko strogih interijera jer su se u njima nalazile tek smotuljciprostirki, korita, mreže za pecanje, lukovi i strijele i hrpice juke, kukuruza i tikvi - ni traga nebijaše učiteljici, jedinoj koja se mogla izražavati, iako s poteškoćama, na španjolskome.Bijaše ona i administratorica seoske trgovine, gdje je dvaput mjesečno stizao čamac s

64

potrepštinama. Moji pokušaji da od nje doznam kakve informacije o pripovjedačima bijahubeskorisni. Je li uspijevala razumjeti na koga mislim? Čini se da nije. Promatrala bi me siznenađenim izrazom, pomalo nemirna, kao da me preklinje da postanem razumljiviji.

Iako nismo mogli razgovarati izravno s njima, nego preko Schneilovih, ostaliMachiguenge ponijeli su se prilično uslužno i uspjeli smo snimiti neke pjesme i plesove iprofinjeni obred tijekom kojega si je jedna starica oslikavala, po licu, geometrijske crteže,tinkturom od arnike. Snimili smo kadrove usjeva u cvatu, peradarnike, školu, a učiteljica jeinzistirala da poslušamo kako učenici pjevaju Nacionalnu himnu na jeziku Machiguenga.Jedan od dječaka imao je lice uništeno onom vrstom gube koja se zove uta - Machiguenge jepripisuju ubodu krijesnice ružičaste boje, abdomena prepuna sjajnih točkica - ali, premanesputanosti i prirodnosti ponašanja i trčkaranja među drugim dječacima, nije izgledao, baremne na prvi pogled, predmetom diskriminacije i poruge zbog svoje unakaženosti.

Kad smo, početkom večeri, utovarivali stvari da krenemo na put u selo gdje ćemoprenoćiti - Nueva Luz - saznasmo kako će Nuevo Mundo vjerojatno uskoro morati promijenitilokaciju. Što se to dogodilo? Jedna od onih geografskih nepredvidljivost koje su svakodnevnapojava u prašumi. Rijeka Mipaya, tijekom posljednjeg kišnog razdoblja, zbog povećanogvodostaja, potpuno je promijenila svoj tok, udaljivši se toliko od Nuevo Mundo da su sada,kad su se vode spustile na zimski vodostaj, stanovnici morali jako dugo pješačiti kako bi stiglina njezine obale. Zato su se nalazili u potrazi za drugim mjestom, koje neće biti tako izloženonepogodama, da utabore svoje selo. Neće to biti komplicirano onima koji su čitav životproveli u selidbama - njihovi gradovi, čini se, također su nicali pod atavističkim znakomkretanja, peripatetičke sudbine – a s druge strane, te kolibe od trupaca, trstike i palmina lišća,lakše su se mogle demontirati i ponovno podignuti nego kućice u civilizaciji.

Objasnili su nam kako dvadeset minuta leta, koliko nam treba da od Nuevo Mundostigneno do Nueva Luza, zavarava jer hodajući po prašumi ta udaljenost zahtijeva baremtjedan dana putovanja, a u kanuu dva dana.

Nueva Luz bijaše najstarije od svih sela Machiguenga - upravo je navršio svoj drugirođendan - i imalo je otprilike dvostruko više koliba i žitelja od Nuevo Munda. I ovdje jejedino Martín, poglavica upravitelj i učitelj u dvojezičnoj školi, nosio košulju, hlače i cipele, iimao je frizuru podšišanu na zapadnjački način. Bijaše poprilično mlad, sićušan, smrtnoozbiljan, i govorio je spretan, tečan i sinkopirani španjolski, prepun apokopa. Jednako kao i uprethodnom selu, u Nueva Luzu Machiguenge su Schneilove dočekali ekstatično i bučno, iostatak dana i dobar dio noći vidjeli smo kako skupine pojedinaca strpljivo iščekuju da sedrugi oproste ne bi li im se približili i zapodjenuli bučan razgovor, urešen gestikulacijom ipokretima.

I u Nueva Luzu snimili smo plesove, pjesme, bubnjarska sola, školu, trgovinu, usjeve,tkalačke stanove, tetovaže, i intervju s upraviteljem koji je diplomirao na Biblijskoj školiMazamari, mladim čovjekom, jako mršavim, kose ošišane gotovo do tjemena, ceremonijalnihmanira. Bijaše on pravi učenik svojih učitelja, jer je, radije nego o Machiguengama, govorio oRiječi, Glagolu, Svetome Duhu. Imao je on mrzovoljan običaj da se zaustavlja na nevažnimpojedinostima, i da odugovlači o biblijskim nejasnim mjestima, uvijek kad ne bi želioodgovoriti na neko pitanje. Dvaput sam ga pokušao isprovocirati da nešto kaže o temipripovjedača, i obadva puta, gledajući me bez razumijevanja, ponovno mi objasni kako je taknjiga koju drži na koljenima riječ Božja i riječ njegovih apostola na jeziku Machiguenga.

Nakon što smo završili s poslom, otiđosmo se okupati u jedan klanac Mipaye, nekihpetnaestak minuta udaljenog od sela, vođeni dvama avijatičarima iz Instituta. Bijaše početaksutona, najtajanstvenijeg i najljepšeg sata u Amazoniji, pod uvjetom da nema pljuskova.Mjesto je bilo pravo otkriće. Jedan rukavac Mipaye se odvajao zbog prirodnog grebenastijena, tvoreći svojevrsnu uvalu u kojoj se moglo plivati u mirnim i mlakim vodama, ili ukojoj se, ukoliko je to netko htio, mogao prepustiti struji zaustavljenoj stijenama. Čak je ilakonski Alejandro Pérez počeo gacati po vodi i smijati se, lud od sreće, u tom amazonskomjacuzziju.

Kad smo se vratili u Nueva Luz, mladi Martín (njegova je ljubaznost bila pretjerana injegovi pokreti kraljevski elegantni) pozove me na topli napitak od hierbaluise, u njegovu

65

kolibu, odmah pokraj škole i seoske trgovine. Imao je radio-prijemnik s kojim je uspostavljaovezu sa Sjedištem u Yarinacochi. Bijasmo obojica sami u sobi, koja je bila toliko čista kao isam Martín; Lucho Llosa i Alejandro Pérez otišli su pomoći pilotima da istovare ležaljke zanjihanje i štitnike od komaraca ispod kojih ćemo spavati. Svjetlost je brzo padala i rasle sumrlje od sjena okolo nas. Čitava je prašuma počela sinkronično škripati, kao uvijek u taj sat,podsjećajući nas kako ispod njezina zelena šipražja mirijade kukaca vladaju svijetom. Ubrzo,nebo će se ispuniti zvijezdama.

Vjeruju li doista Machiguenge da su zvijezde bljesak koji izlazi iz aura duhova? Martín,postojano, potvrdi. Da su zvijezde pađalice vatrene strijele tih božićaka-djece, Ananeriitea, ajutarnja rosa njihova mokraća? Martín se ovaj put nasmije; da, tako vjeruju. A sada, kad suMachiguenge prestale hodati, da bi se ukorijenili u selima, hoće li Sunce pasti? Sigurno neće:Bog će se pobrinuti da ga zadrži. Odmjeri me na trenutak, zabavljajući se: kako sam ja doznaoza ta vjerovanja? Rekoh mu da me Machiguenge zanimaju otprije gotovo četvrt stoljeća; kakood tada pokušavam pročitati sve što postoji napisano o njima. I ispričah mu zašto. Dok samgovorio, njegovo lice koje je ispočetka bilo dobrohotno i nasmiješeno, postajalo je sveozbiljnije, nepovjerljivije. Saslušao me s ozbiljnošću, ne mičući ni jedan mišić na licu.

- Vidite, moja pitanja o pripovjedačima nisu puka znatiželja, nego nešto mnogoozbiljnije. Ona su jako važna za mene. Možda jednako onoliko koliko i za Machiguenge.Martín - on bi ostao nijem i miran, s bljeskom koji mu je stražario u dnu zjenica. Zašto ministe htjeli ništa ispričati o njima? Niti učiteljica iz Nuevo Munda nije mi željela ništa reći.Otkuda toliko tajanstvenosti s pripovjedačima, Martín?

Potvrdi mi kako ne razumije što mu ja to govorim. O čemu je riječ kad spominjempripovjedače? Nikada nije čuo da se oni spominju, ni u ovom selu niti u bilo kojem drugommjestu. Možda postoje u drugim plemenima, ali ne među Machiguengama. Upravo mi je togovorio, kad uđoše Schneilovi. Nismo valjda popili svu hierbaluisu, koja je najmirisnija učitavoj Amazoniji, zar ne? Martín promijeni temu i meni se učini razboritim ne ustrajavati natemi.

Ali, sat vremena kasnije, kad smo se oprostili od Martína i nakon što smo postavili mojunjihaljku i štitnik od komaraca u kolibi koju su nam posudili, iziđoh sa Schneilovima udahnutisvježi noćni zrak, šećući po pustopoljini okruženoj nastambama Nueva Luza, tema mi seponovno nametnu sama od sebe, a da se tome nisam mogao oduprijeti.

- Ono malo sati koje sam proveo među Machiguengama nisam mogao uočiti mnogo toga- rekoh im. - Ali, primijetio sam barem jednu stvar. Jednu važnu stvar.

Nebo bijaše šuma zvijezda i mrlja oblaka skrivala je mjesec, koji se primjećivao tek poraspršenu sjaju. U Nueva Luzu zapalili su lomaču na jednom kraju sela i oko nje iznenada biiskrsnule nestalne siluete. Sve su kolibe bile u mraku, osim one koju su nam posudili, koja jebila osvijetljena, pedeset metara od nas, zelenom svjetlošću prijenosne svjetiljke. Schneilovisu iščekivali da ja nastavim. Hodali smo polagano, po mekanoj zemlji, usred visoke trave.Unatoč čizmama, počeo sam osjećati na člancima i na preponama ubode komaraca.

- A što ste to shvatili? - upita, naposljetku, gospođa Schneil.- Da je sve to jako relativno - nastavih, nepromišljeno.- Hoću reći, nadjenuti tom selu ime Nueva Luz, a za poglavicu izabrati Martína. Pa to što

postoji Novi zavjet na jeziku Machiguenga, pa onda što se urođenike šalje u biblijske škole izkojih izlaze kao pastori. Prenagli prijelaz iz nomadskog života u sjedalački. Ubrzanaokcidentalizacija i kristijanizacija. Navodna modernizacija. Primijetio sam daje to puki privid.Bez obzira što su počeli trgovati, služiti se novcem, njihova im je tradicija još uvijek mnogovažnija od svega toga.

Ušutjeh. Da li ih time vrijeđam? Ja sam nisam znao kakav zaključak mogu izvući iz tenepromišljene refleksije.

- Da, naravno - nakašlja se Edwin Schneil, pomalo zbunjeno.- Naravno. Stotine godina nekih vjerovanja, nekih običaja, ne nestaju preko noći. Za to je

potrebno vrijeme. Važno je da su se počeli mijenjati. Sadašnje Machiguenge više nisu ono štosu bile kad smo došli ovdje, to Vam mogu potvrditi.

- Primijetio sam da za njih postoji dno koje je još uvijek nedodirljivo - prekinuh ga. - Kao

66

što sam upitao i učiteljicu u Nuevo Mundo, upitah ovdje i Martína o pripovjedačima. Areakcija i učiteljice i Martína bila je jednaka: zanijekali su da ovi postoje, pravili su se da čak ine znaju o čemu im pričam. Želite reći kako se čak i među najzapadnjačkijimMachiguengama, poput učiteljice i Martína, zadržao redukt vjernosti prema vlastitimvjerovanjima. Prema nekim tabuima kojih se nisu spremni odreći. Zato ih tako strogo skrivajuod stranaca.

- Pripovjedači? - upita Edwin Schneil. Njegovo se iznenađenje doimalo iskrenim.Uslijedila je duga pauza, tijekom koje se učinilo da je zujanje nevidljivih kukaca postalo

zaglušujuće. Hoće li to on mene upitati tko su pripovjedači? Hoće li mi i Schneilovi reći,poput učiteljice i poglavice-pastora, kako nikada nisu čuli da se govori o njima? Pomislihkako, doista, pripovjedači ne postoje: ja sam ih izmislio i smjestio zatim u lažna sjećanja dabih ih učinio stvarnim.

- Ah, pripovjedači! - uskliknu gospođa Schneil, napokon. I zašušta ovom riječju ilifrazom poput šuštanja lišća po kojemu se gazi. Učini mi se da dopire do mene, prelazećivrijeme, od bungalova do obala plantaže na Yarini gdje sam je prvi put čuo kad sam bio jošgotovo adolescent.

- Ah - ponovi Edwin Schneil, oponašajući šuštanje, jedanput, dvaput, pomalo zbunjeno. -Pripovjedači. Speakers. Da, naravno, to je jedan od mogućih prijevoda.

- I kako ste Vi doznali za njih? - reče gospođa Schneil, okrećući malo glavu prema mjestuna kojem sam stajao.

- Od Vas, od Vas dvoje - promrmljah.Naslutih kako su u polusjeni, razrogačili oči, kako međusobno razmjenjuju meni

nerazumljive poglede. Otkrih im tada kako od te noći, u njihovu bungalovu na obali jezeraYarina, u kojem su me prihvatili kao svoga, pripovjedači Machiguenge žive sa mnom,intrigirajući me, uznemiravajući me i kako sam ih od tada tisuću puta pokušao zamisliti nanjihovim hodočašćima kroz prašumu, kako prikupljaju i prenose pripovijetke, priče, tračeve,maštarije, od jednog otočića Machiguenga do drugoga, u tom amazonskom moru na kojem suplutali prepušteni sudbini na milost i nemilost. Rekoh im kako je, zbog razloga koji je teškoobjasniti, postojanje tih pripovjedača, znanje o onome što oni rade i kakvu funkciju njihoviposlovi imaju u životu njihova naroda, u ove dvadeset i tri godine bilo velik poticaj mojemuvlastitom radu, izvor inspiracije i primjer koji bih želio oponašati. Shvatih kako govorim sprevelikim zanosom i ušutjeh.

Bez prethodnog dogovora, zaustavismo se pokraj neke uzvisine s deblima i granama,nagomilanih u središtu čistine da bi se zapalila lomača. Sjedosmo, ili naslonismo se o drvo.Sada se mogao vidjeti Kashiri, u prvoj četvrti, žuto-narančaste boje, okružen svojim golemimharemom pucketajućih krijesnica. Osim komaraca, bilo je tamo mnogo moskitosa i bili smoprisiljeni mahati rukama cijelo to vrijeme da bismo ih udaljili s naših lica.

- Pa dobro, baš neobično, tko bi pomislio da se Vi toga sjećate, a osobito da će to postatitako značajno u Vašem životu - reče naposljetku, da bi nešto rekao, Edwin Schneil. Izgledaoje zbunjeno i pomalo s nelagodom. Ja se nisam ni sjećao da smo tada dotaknuli temufabulatora, zar ne?, ne, pripovjedača, nije li tako? Baš neobično, baš neobično.

- Uopće me ne iznenađuje da Martín i učiteljica iz Nuevo Munda nisu ništa željeli reći onjima - pridometnu, nakon jednog trenutka, gospođa Schneil. - To je tema koju ne želidodirnuti ni jedan Machiguenga. Jako privatan predmet, jako tajan. Pa čak ni u našojprisutnosti, koji ih poznajemo već toliko dugo, koji smo vidjeli rođenje mnogih od njih. Ja tone razumijem. Jer oni sve ispričaju, svoja vjerovanja, svoje rituale s Ayahuaskima, vradžbine.Ne ustručavaju se ničega. Ali o pripovjedačima nerado kazuju. To je jedino što će uvijekpreskočiti. Edwin i ja često smo se zapitali otkud taj tabu.

- Da, čudna je to stvar - potvrdi Edwin Schneil. - Nije razumljivo, jer su oni jakokomunikativni i nikada se ne ustručavaju odgovoriti niti na jedno pitanje. Najboljeinformirane osobe na svijetu, upitajte bilo kojeg antropologa koji se tu pojavio. Možda nevole pričati o sebi, niti da ih se upozna, jer u pripovjedačima su pohranjene obiteljske tajne.Poznaju sva otajstva Machiguenga. Kako glasi ona poslovica? Da se prljava roba treba pratisamo kod kuće, nije li tako? Možda tabu o pripovjedačima sadrži takav osjećaj.

67

U tami, gospođa Schneil se nasmija.- Pa dobro, meni se ta teorija ne čini uvjerljivom - reče. - Jer Machiguenge nisu nimalo

rezervirani o privatnim stvarima. Samo da znate koliko sam puta ostala bez riječi i crvena odstida zbog onoga što su pripovijedali...

- Ali, u svakom slučaju, uvjeravam Vas da griješite ukoliko vjerujete da je riječ ovjerskom tabuu - primijeti Edwin Schneil. - Nije tako. Pripovjedači nisu ni vračevi nisvećenici, poput Seripigarija ili Machikanarija. Oni su jednostavno to, pripovjedači.

- Znam ja to - rekoh. - Već ste mi to prvi put objasnili. I upravo je to ono što me ganulo.Da ih Machiguenge smatraju toliko važnima da bi ih čuvali kao tajnu, obične pripovjedačepriča.

S vremena na vrijeme neka šutljiva sjena prošla bi pokraj nas, šušnula bi nakratko,Schneilovi bi prošušljali odgovor koji je otprilike trebao zvučati kao „dobra večer”, i sjena binestala u magli. Nikakva buka nije dolazila iz koliba. Da li je to čitavo selo usnulo?

- I sve ove godine niste nikada čuli nekog pripovjedača? - upitah ih.- Ja nisam imala tu sreću - reče gospođa Schneil. - Meni se do sada nije pružila prilika.

Ali Edwinu jest.- I to dvaput - nasmija se on. Iako u četvrt stoljeća, to nije mnogo, zar ne? Nadam se da

Vas ovo što Vam govorim neće razočarati, ali mislim da mi se neće svidjeti ponoviti toiskustvo.

Prvi put bilo je to sasvim slučajno, ima tome manje od deset godina. Schneilovi su živjelinekoliko mjeseci u maloj naseobini Machiguenga kod rijeke Tikompima, a jednoga jutra,ostavivši tamo svoju suprugu, Edwin otiđe posjetiti drugu jednu obitelj u zajednici, nekolikosati vožnje kanuom uzvodno. Putovao je u pratnji nekog dječarca, koji mu je pomagao veslati.Kad stigoše, otkriše kako, umjesto pet ili šest Machiguenga koji su živjeli tamo, i koje jeEdwin Schneil poznavao, bijaše njih barem dvadesetero, od kojih su neki pristigli iz udaljenihzaselaka. Klečali su u polukrugu, starci i djeca, muškarci i žene, okupljeni oko jednogmuškarca koji je držao govor, sjedeći prekriženih nogu, okrenut prema njima. Bijaše topripovjedač. Nitko nije imao ništa protiv kad su Edwin Schneil i dječak također sjeli slušati.A pripovjedač nije prekinuo monolog dok su se oni priključivali publici.

- Bio je poprilično star i govorio je tako brzo da mi je bilo teško pratiti ga. Vjerojatno jeveć bio dugo govorio. Nije ni najmanje izgledao umoran. Priredba je potrajala još nekolikosati. Povremeno došla bi mi do ruku tikvica s masateom da si osvježim grlo kojim gutljajem.Ne, nikada prije nisam vidio tog pripovjedača. Poprilično star, na prvi pogled, iako, kakoVam je poznato, ovdje se u prašumi brzo stari. Vremešan, što među Machiguengama možeznačiti trideset godina. Bijaše on nizak, snažan, jako izražajan muškarac. Ja, Vi, bilo tkodrugi, tko provede sate i sate pričajući, promuknuo bi ili ostao bez glasa. Ali on, ne. Pričao jei pričao, jako energično. Naposljetku, bijaše to njegov poziv i nesumnjivo ga je dobroobavljao.

O čemu je govorio? Pa dobro, nemoguće je prisjetiti se. Kakve li zbrke! O svemu pomalo, o stvarima koje su mu padale na pamet. O onome što je radio večer prije i o četirisvijeta kozmosa Machiguenga, o svojim putovanjima, magičnim travama, o ljudima koje jeupoznao i o bogovima, malim bogovima i fantastičnim bićima iz plemenskog panteona. Oživotinjama koje je vidio i o nebeskom zemljopisu, labirintu rijeka čijih se imena nitko nesjeća. Edwinu Schneilu bijaše teško pratiti koncentrirano tu bujicu riječi u kojoj se skakalo odrazgovora o branju juke pa do demonskih vojski Kientibakorija, duha zla, a od tih tema doporoda, brakova i obiteljskih smrti ili o nedaćama vremena puštanja sokova drveću, kako suoni nazvali razdoblje kaučukovca. Ubrzo se Edwin Schneil više zainteresirao, umjesto zapripovjedača, za zadivljujuću, nepomičnu pozornost kojom su ga Machiguenge slušali, pratećinjegove viceve grohotnim smijehom, ili suosjećajući zajedno s njim. Lakomih zjenica,poluotvorenih ustiju, uspravnih glava, ne bi im promaknula ni stanka, ni promjena umodulaciji glasa onoga što je čovjek govorio.

Ja sam slušao lingvista kao što su oni slušali pripovjedača. Da, postojali su i izgledali sukao iz mojih snova.

- Zapravo, malo se sjećam onoga što je pričao - reče Edwin Schneil. Dat ću Vam samo

68

nekoliko primjera. Kakve li konfuzije! Sjećam se, toga se dobro sjećam, kako je ispričaoobred inicijacije nekog mladog šamana, s Ayahuascom, koji je vodio neki Seripigari. Ispričaoje kakve je sve vizije imao. Čudne, nepovezane, poput kakvih modernih pjesama. Govorio je,također, o svojstvima neke ptičice, chobiburiti; ukoliko se zakopaju koščice krila, u kućnuzemlju zajamčena je obiteljska sloga.

- Primijenili smo recept i zapravo nismo dobili tako dobre rezultate - našalila se gospođaSchneil. Što ti kažeš, Edwine?

On se nasmija.- Zabavljaju se, to su njihovi filmovi, njihova televizija - pridoda, sad već ozbiljno, nakon

stanke. Njihove knjige, njihovi cirkusi, te zabave u kojima uživamo u civilizaciji. Za njihpostoji samo jedna zabava na svijetu. Pripovjedači su za njih upravo to.

- Ni manje ni više - ispravih ga blago.- Molim? - upita rastreseno. - Pa dobro. Ali, oprostite mi što inzistiram, ne vjerujem da se

iza toga krije bilo što vjerskoga. Zato privlači toliku pozornost sav taj misterij, tajna koja ihokružuje.

- Okruženo je tajnom ono što nam je važno - usudih se primijetiti.- U to nema nikakve sumnje - potvrdi gospođa Schneil. Njima su pripovjedači važni. Ali

nismo otkrili zašto.Prođe još jedna plaha sjena, zašušlja i Schneilovi također. Upitah Edwina je li razgovarao

tada sa starim pripovjedačem.- Jedva sam imao vremena. Doista, kad je prekinuo priču već sam bio premoren, boljele

su me sve kosti. Tako da smjesta zaspah. Zamislite, četiri ili pet sati u sjedećem položaju, bezpromjene položaja, nakon što ste veslali usuprot struji gotovo čitav dan. I slušajući to šuškanjeanegdota. Nisam imao volje ni za što. Otiđoh spavati, a kad se probudih, pripovjedač je većbio otišao. Kako Machiguenge nerado pričaju o tome, nisam više čuo za njega.

Tamo je bio. U šumovitoj tami Nueva Luza koja me obavijala, ugledah ga: puti pomalobakrenaste, a pomalo zelenkaste, naborane zbog godina u bezbrojne bore; jagodice, nos, čelanakićena linijama i krugovima čija je funkcija bila da ga zaštiti od pandži i očnjaka zvijeri,vremenskih nepogoda i magije strelica neprijatelja; niska rasta, kratkih i čvornatih nogu, smalim platnom oko struka, i nesumnjivo, s lukom i tobolcem prepunim strijela u ruci. Tamobijaše on: hodajući među šipražjem i deblima, poluvidljiv u gustoj šikari, hodajući, hodajući,nakon što je govorio deset sati, u susret svojoj sljedećoj publici, da bi nastavio pripovijedati.Kako je započeo? Je li to posao koji se nasljeđuje? Da li ga čovjek odabire? Da li ga namećudrugi?

Glas gospođe Schneil izbrisa sliku:- Ispričaj mu o drugom pripovjedaču - reče. Onome koji je bio onako agresivan. O albinu.

Zanimat će ga, sigurno.- Pa dobro, ne znam je li bio pravi albino - nasmija se, u tami, Edwin Schneil. Među nama

zvali smo ga i gringo.Ovaj put nije se radilo o slučaju. Edwin Schneil boravio je u nekom taborištu na rijeci

Timpia, s jednom obitelji starih poznanika, kad iznenada dođoše druge obitelji iz okolice, ustanju velikog uzbuđenja. Edwin sazva tajni skup; pristadoše, odvojiše se da bi raspravili.Dokuči razlog njihove uznemirenosti. Reče im da se ne brinu, smjesta će otići. Posavjetovašese, iako na inzistiranje vlasnika kuće, i rekoše mu da može ostati. Ali, kad stiže onaj kojega sučekali, planu nova rasprava, gruba, dugačka, jer je pripovjedač na neugodan način zahtijevaoda stranac ode, dok je lokalna obitelj bila uporna u tome da ostane. Edwin Schneil se odlučioprostiti od svojih domaćina, rekavši im kako ne želi biti povodom rasprave. Skupi svojestvari u smotuljak i otiđe. Išao je u smjeru drugog taborišta, stazom, kad ga Machiguenge kodkojih je bio smješten, dostigoše. Mogao se vratiti, mogao je ostati. Uvjerili su pripovjedača.

- Doista, nisu bili sigurni ni jedni drugi trebam li ostati, a još manje je to znao pripovjedač- pridoda. Njemu se nikako nije sviđala moja prisutnost tamo. Osjetih njegovo neprijateljstvopo tome što me ni jedan jedini put nije pogledao. Tako postupaju Machiguenge: učinedrugoga nevidljivim svojim bijesom. Ali ta obitelj iz Timpije i mi imali smo jako blizakodnos, duhovnog srodstva, odnosili smo se jedni prema drugima kao roditelji i „djeca”...

69

- Je li zakon gostoprimstva jako snažan među Machiguengama?- Prije je riječ o zakonu srodstva - uzvrati gospođa Schneil. Ukoliko im rođaci dođu u

posjet, s njima se postupa kao prema prinčevima. Nije to jako često, zbog velikih udaljenostina kojima žive. Zato su prisilili Edwina da se vrati i pomirili se s time da čuje pripovjedača.Nisu željeli uvrijediti rođaka.

- Bolje bi bilo da nisu bili tako gostoljubivi i da su me pustili da odem - uzdahnu EdwinSchneil. Još uvijek me bole kosti, a osobito usta, od tolikog zijevanja, prisjećajući se te noći.

Pripovjedač je počeo svoje priče uvečer, prije no što se skrilo sunce, i pripovijedao jecijele noći, bez prekida. Kad zašuti, svjetlost zapali krošnje stabala. Bilo je oko podneva.Edwinu Schneilu noge su bile toliko zgrčene, osjećao je bolove po čitavu tijelu, da su mumorali pomoći da stane, zakorači, ponovno nauči hodati.

- Nikada nisam čuo toliko besmislica u svojemu životu - promrmlja. Nije znao što odumora, od neudobnosti. Cijele noći nije sklopio oka, hrvajući se s bolovima u mišićima. Dasam ustao, jako bi se naljutili. Tek sam prvog sata, ili možda dva prva sata, pratio priče.Poslije, nisam ništa drugo radio osim borio se sa samim sobom da ne utonem u san. I unatočmojim naporima, cijelo mi je vrijeme glava klimala s jedne na drugu stranu, poput klatnakakvog zvona.

Nasmija se, potiho, uronjen u svoja sjećanja.- Edwin još uvijek pati od noćnih mora sjećajući se te probdjevene noći, pokušava

suspregnuti zijevanje i masira noge - nasmija se gospođa Schneil.- A pripovjedač? - zapitah.- Imao je golem madež - reče Edwin Schneil. Načini stanku, prebirući po uspomenama ili

riječima kojima bi ga mogao opisati. I kosu koja je bila mnogo izrazitije riđokosa od moje.Čudan neki tip. Ono što Machiguenge zovu Serigórompi. To znači ekscentričan, netko tko jedrukčiji od normalnog. Po toj kosi boje mrkve prozvali smo ga među nama albinom, gringom.

Na mojim nožnim člancima komarči započeše krvavu gozbu. Osjećao sam njihova rilca ičinilo mi se da ih osjećam kako se zabadaju u moju kožu, koja će sada nateći u male plikoveod kojih ću osjećati nepodnošljiv svrab: tu sam cijenu morao platiti svaki put kad bih došao uprašumu. Amazonija mi nikada nije prestala naplaćivati tu cijenu.

- Veliki madež? - upitah zamuckujući. - Želite reći da se radi o gnojnim čirevima? Kao štoih je imao dječarac kojega smo ovoga jutra vidjeli u Nuevo Mundo...?

- Ne, ne, riječ je o madežu, tamnome madežu - prekinu me Edwin Schneil, dižući ruku.Prekrivao mu je cijelu desnu stranu lica. Dojmljiv prizor, uvjeravam Vas. Nisam nikada vidiočovjeka s takvim madežom, ni među Machiguengama, ni negdje drugdje. I nisam ga višeponovno vidio. I ja osjetih ubode moskitosa na svim razotkrivenim dijelovima tijela: po licu, vratu,rukama, dlanovima. Oblaci koji su ga skrivali razmaknuli su se i sada, Kashiri je bio tamo,nepotpun i sjajan, promatrajući nas. Drhtavica mi prođe tijelom, od glave do stopala.

- Je li riđokos? - promrmljah, polagano. Osušila su mi se usta dok su mi se ruke,naprotiv, znojile.

- Više od mene - nasmija se on. Pravi gringo, vjerujte mi na riječ. Možda je ipak albino.Nisam, doduše, ni imao puno vremena da ga promotrim. Već sam Vam rekao kako sam seosjećao nakon te sesije priča. Kao da sam pod anastezijom. A kad se probudih, on je već biootišao, naravno. Da ne bi morao pričati sa mnom niti mi gledati u lice.

- Koliko bi godina mogao imati? - promrmljah, osjećajući veliki umor, kao da sam japroveo cijelu noć pripovijedajući.

Edwin Schneil slegnu ramenima.- Tko zna - uzdahnu. - Zacijelo ste već primijetili koliko je teško dokučiti koje su životne

dobi. Oni ne znaju, ne računaju poput nas, a osim toga, svi jako brzo dosegnu sredovječnost.Godine Machiguenga, reći ćemo. Ali mlađi od mene, to je izvjesno. Poput Vas, možda, ili čaki mlađi.

Nakašljah se, bezvoljno, dvaput ili triput, prikrivajući tjeskobu. I osjetih, iznenada,snažnu, nezadrživu želju da zapalim cigaretu. Kao da su mi se sve pore tijela odjednomotvorile zahtijevajući da udahnem jedan ili tisuću udaha dima. Prošlo je pet godina otkako

70

sam popušio cigaretu za koju sam vjerovao da mi je posljednja, bio sam siguran da sam sezauvijek oslobodio duhana, čak i jednostavan miris cigarete bio mije odbojan, a evo, sada,odjednom, u noći u Nueva Luzu, ne znam iz kakvih tajanstvenih dubina, javila se u meninesavladiva, neodgodiva želja za pušenjem.

- Da li je dobro govorio jezikom Machiguenga? - začuh se kako tiho izgovaram.- Dobro? - zapita Edwin Schneil. Pa dobro, govorio je tečno, bez stanke, bez

zastajkivanja - nasmija se pretjerujući. Kao što govore pripovjedači. Pripovijedajući o prošlimi o budućim stvarima. Eto, tako je to bilo.

- Da - uzvratih ja. Hoću reći, jezik Machiguenga, je li dobro govorio? Da se ne radi o...?- Da? - reče Edvvin Schneil-- Ništa - rekoh. Glupa ideja. Ništa, ništa.Još uvijek kao da snivam, vjerujući da sam još jako usredotočen na žalce komaraca i

moskitosa i na svoju želju za cigaretom, vjerojatno upitah Edvvina Schneila, s čudnom boli uvilicama i na jeziku, kao da su mi se istanjili od tolike uporabe, koliko je vremena prošlootkad se to dogodilo - „Oh, bit će da tome ima nekih tri i pol godine”, uzvrati - i da li seponovno čuo s njim, vidio ga ili čuo vijesti o njemu, a on mi vjerojatno odgovori niječno nasva tri pitanja: ja sam to već znao, bijaše to tema o kojoj Machiguenge nisu bili spremnirazgovarati.

Kad se oprostih od Schneilovih - spavali su u Martinovoj kući - i kad otiđoh do kolibegdje je bila moja njihaljka, probudih Lucha Llosu, moleći ga za cigaretu. „Otkad pušiš?”,iznenadi se, dodajući mi jednu, ruku nespretnih od sna.

Nisam je zapalio. Zadržah je među prstima, u ustima, milujući pokrete otpuhivanja dima,tijekom te duge noći, dok sam se lagano njihao u ležaljci, slušao polagano disanje Lucha,Alejandra i pilota, osluškivao škripanje šume i osjećao kako jedna za drugom prolaze,polagano, veličanstveno, nevjerojatno, ushićeno, sekunde.

Vratili smo se u Yarinacochu jako rano. Vjerojatno smo aterirali nepredviđeno, u polaleta, jer nas je iznenadila oluja. U malom mjestašcu Campa gdje potražismo utočište, na obaliUrubambe, živio je neki sjevernoamerički misionar koji je bio poput kakvog faulknerijanskoglika nositelj samo jedne ideje, neustrašive tvrdoglavosti i alarmantnog junaštva. Zivi u tojpustari već godinama, sa ženom i mnoštvom male djece, a u sjećanju ga još uvijek vidim,ispod olujnog pljuska, kako energičnim pokretima dirigira himne koje on sam, da bi pružioprimjer, pjeva ispod nadstrešnice koju mlazovi vode prijete svaki čas urušiti. DvadeseteroCampa jedva je micalo ustima, ostavljali su dojam da ne ispuštaju zvuka, ali gledali sunetremice u njega, s pozornošću i zatravljenošću kojom Machiguenge vjerojatno promatrajusvoje pripovjedače.

Kad smo nastavili let, Schneilovi me upitahu osjećam li se dobro. Uzvratih kako samdobro, iako pomalo umoran, jer sam malo spavao. U Yarinacochi, zaustavismo se tek tolikovremena koliko je bilo potrebno da se prebacimo u džip koji će nas odvesti u Pucallpu, dabismo stigli na let Faucetta za Limu. U avionu, Lucho me upita: „А to lice? Što je loše ispaloovaj put?”. Zamalo sam mu otkrio zašto sam zanijemio i pomalo otupavio, ali čim otvorihusta, shvatih da neću moći. Ne bi stalo u jednu anegdotu; bijaše previše irealno i književno dabi bilo vjerodostojno, i previše ozbiljno da bih se šalio kao da je riječ o kakvoj dosjetki.

Sada znam razlog tabua. Znam li ga? Da. Je li moguće? Jest, moguće je. Zato suizbjegavali razgovarati o sebi, zato su se brižno skrivali od antropologa, od lingvista, oddominikanskih misionara posljednjih dvadeset godina, zato se nisu pojavljivali u tekstovimasuvremenih etnologa o Machiguengama. Nisu štitili instituciju, nekog apstraktnogpripovjedača. Štitili su sami sebe. Na njegovu molbu, nesumnjivo. Ne buditi znatiželjuviracocha o tome neobičnome plemenskom pridošlici. A oni su se ponašali kao što ih je onzamolio, prije toliko godina, štiteći ga kao dio tabua koji je djelovao zarazno na cijeluinstituciju, na apstraktnog pripovjedača. A ako je tome tako bilo, značilo je da ga jako cijene.Ako je bilo tako, za njih je on već jedan od njih.

Počeli smo uređivati emisiju još te iste ponoći u televizijskoj postaji, nakon što smo otišlinašim kućama da se istuširamo, presvučemo, a ja sam svratio u ljekarnu u potrazi za kremamai antialergijskim preparatima protiv uboda komaraca. Odlučili smo da će emisija imati formu

71

putopisnih zapisa, u kojima će se miješati primjedbe i sjećanja na razgovore koje smo vodili uYarinacochi i Alto Urubambi. Kao uvijek, Moshé, dok je pregledavao materijal, prigovaraonam je što nismo drukčije snimili te kadrove ili što smo snimili upravo te kadrove. Tada sesjetih da je i on Židov.

- U kakvim si odnosima s izabranim narodom, ovdje u Peruu?- U dobrim, naravno - uzvrati. - Zašto? Želiš proći ritual obrezivanja?- Ako bi mi htio napraviti jednu uslugu. Postoji li način da se provjeri što se zbiva s

obitelji iz židovske zajednice koja je otišla u Izrael?- Hoćemo li jednu emisiju Kule babilonske posvetiti kibucima? - upita Lucho. U tom

slučaju, drugu emisiju trebalo bi snimiti o palestinskim izbjeglicama. Ali, kako, zar nezavršavamo sa snimanjem emisije sljedeći tjedan?

- Zuratasi. Otac, don Salomón imao je malu trgovinu u Breñi. Ja bijah prijatelj njegovasina, Saúla. Otišli su u Izrael početkom šezdesetih godina, čini se. Kad bih mogao doznatinjihovu adresu tamo, učinio bi mi veliku uslugu.

- Vidjet ću što mogu učiniti - uzvrati mi Moshé. - Pretpostavljam da u zajednici posjedujunekakav zapisnik.

Emisija o Lingvističkom institutu i Machiguengama ispala je dulje od predviđenoga. Kadsmo je predali Uredu za provjeru, upozorili su nas da u nedjelju postoji fiksno određen termin,tako da, ukoliko ga mi sami ne skratimo točno na jedan sat trajanja, učinit će to ugrubooperater, kad je bude pustio u eter. Morali smo na brzinu napraviti rezove i osjećali smoljutnju jer nismo imali dovoljno vremena. Tada smo već uređivali posljednju Kulu babilonsku,program koji će se emitirati sljedeće nedjelje. Dogovorili smo se da ta emisija bude antologijadvadeset i četiri prethodne. Ali, kao i uvijek, morali smo promijeniti planove. Otkad smozapočeli sa snimanjem, ja sam pokušao uvjeriti Doris Gibson da nam dopusti intervju s njom ipomogne nam da napravimo kratku bilješku o njezinu životu osnivačice i glavne urednicečasopisa, žene poduzetnice, borca protiv diktature i njezinih žrtava - u jednoj slavnoj priliciistukla je policajce koji su došli zaplijeniti primjerke Caretasa - a osobito nas je zanimalo dasnimimo reportažu o ženi koja je u jednom društvu, koje je tada bilo mnogo izrazitijemačističko, i s mnogo više predrasuda nego sada, bila sposobna utrti sama sebi put i postićiuspjeh u područjima koja su smatrana monopolom muškarca. Istodobno, Doris je bila jednaod najljepših žena u Limi, kojoj su se udvarali milijunaši, i muza glasovitih slikara i pjesnika.Odlučna Doris, koja je ipak jako stidljiva, odbila je moju molbu, jer reče da se osjećanelagodno pred kamerom. Ali, tog posljednjeg tjedna, promijeni mišljenje i poruči mi daprihvaća pojaviti se u emisiji.

Tako sam snimio intervju, i taj razgovor, zajedno s antologijom, bila je zadnja emisijaKule babilonske. Kako joj je već bilo suđeno, posljednja emisija, koju smo Moshé, Lucho,Alejandro i ja pogledali kod mene, okupljeni oko stola s kineskom hranom i čašama hladnogapiva, postala je žrtvom nepredvidljivog tehničara. Zbog jednog od tih tajanstvenih razloga -nebeske sabotaže - koja je bila kruh naš svagdašnji na televiziji, u trenutku emitiranja, pojavise neka nepredviđena jazz glazba koja je kao zvučna podloga pratila sve anegdote koje jeDoris pripovijedala o diktaturi generala Odria, policijskim otmicama Caretasa ili o slikamaSérvula Gutiérreza.

Kad je program završio i dok smo nazdravljali njegovoj smrti i ne-uskrsnuću, zazvonitelefon. Bijaše to Doris s pitanjem ne bi li bilo primjerenije da smo intervju popratili umjestotim pomalo neuobičajenim jazz ritmovima, glazbom Yaraviesa iz Arequipe (ona je, izmeđuostaloga, tvrdoglava Arequipanka). Kad su se Lucho, Moshé i Alejandro prestali smijatiobjašnjenjima koje sam ja izmislio ne bih li opravdao prisutnost jazza u programu, Moshéreče:

- Skoro sam zaboravio. Već sam provjerio.Prošlo je više od tjedan dana i ja se toga nisam bio sjetio, jer sam zamišljao odgovor i

plašio sam se da će se moje pretpostavke potvrditi.- Čini se kako nisu otišli u Izrael - reče. - Otkuda si doznao da su otišli?- Zuratasi? - zapitah ga, znajući jako dobro o čemu je govorio.- Barem don Salomón Zuratas nije otišao. Preminuo je ovdje. Zakopan je na židovskom

72

groblju u Limi, na aveniji Colonial - Moshé izvadi papirić iz džepa i pročita. - Dana 23.listopada 1960. godine. Tog su ga dana sahranili, još jedan podatak. Moj ga je djed poznavao ibio je na njegovu pokopu. Što se njegova sina tiče, tvoga prijatelja, možda je otišao u Izrael,ali nisam mogao ništa provjeriti. Nitko koga sam priupitao nije znao ništa.

„Ali ja jesam”, pomislih. „Ја sve to znam.”- Je li imao veliki madež na licu? - zapita Moshé. Moj se djed čak i toga sjeća. Jeste li ga

zvali Fantom iz opere?- Imao je golem madež. Zvali smo ga Mascarita.

VII.

DOGAĐAJU se dobre stvari i događaju se loše stvari. Loše je da se gubi mudrost. Prije,bijaše mnogo više Seripigarija, i ako ste imali nedoumice što pojesti, kako izliječiti neku ranu,o kamenju koje štiti protiv Kientibakorija i njegovih vražićaka, čovjek koji hoda otišao bipitati. Uvijek bi se našao neki Seripigari u blizini. Pušio bi, pio pripravak, razmišljao irazgovarao sa Saankariteom o gornjim svjetovima, on bi provjerio odgovor. Sada, ima ihmalo, i neki se ne bi trebali zvati Seripigari, jer znaju li oni davati savjete? Mudrost im sesasušila poput trulog korijena, možda. To donosi veliku zbrku. Tako govore, tamo gdje idemljudi koji hodaju. Je li to zato jer se dovoljno ne krećemo?, govore. Jesmo li postali lijeni?Možda ne izvršavamo svoje obveze.

To je barem ono što sam ja doznao.Najmudriji Seripigari kojega sam upoznao je otišao. Možda se i vratio; možda i nije.

Živio je s druge strane Velikog kanjona, na rijeci Kompiroshiato. Zvao se Tasurinchi. Zanjega nije bilo tajni na ovome svijetu niti na drugima. Znao je razlikovati jestive crve po bojinjihovih kolutića i po načinu na koji pužu. Promatrao bi ih tako, mršteći se, svojim dubokimpogledom. Dugo bi ih tako promatrao. I tada bi doznao. Sve što doznah o crvima, doznao samod njega. Crvi koji žive u trstici, chakokieni, dobri su crvi, a loši su oni koji žive u lupuni. Padobro, neki crvi žive u gnjilim deblima, shigopi, a neki u granama juke. Jako su loši oni kojise ugnijezde u oklopu kornjače. Najbolji i najukusniji crv je onaj što živi u komini koja ostajeiza juke i kukuruza prosijanih da bi se napravio masato. Taj crv, kororo, zasladi usta, pročistitrbuh, zasiti i uljuljka vas u san. Naprotiv, crv iz krokodilske lešine izvučene na obalu bare,prlja tijelo i izaziva vizije loše vrtoglavice.

Tasurinchi, onaj iz Kompiroshiata, poboljšao je život ljudi. Raspolagao je sa svimmogućim receptima najraznovrsnijih namjena. Mnoge mi je pokazao. Sad se sjećam ovoga.Kad netko umre od zmijskog ugriza treba ga brzo spaliti; u protivnome, iz njegova će lešanastati reptili i okolna će se šuma napučiti otrovnim životinjama. Evo još jednog recepta. Nijedovoljno spaliti kuću onoga koji odlazi, treba to učiniti iza leđa. Gledati u plamen donosinesreću. Razgovor s tim Seripigarijem ulijeva strah. Čovjek dozna koliko mnogo ne zna. Izneznanja njegove opasnosti, možda. „Kako si naučio toliko toga?”, pitao bih ga ja, govorećimu: „Čini se da si živio prije nego što smo počeli hodati i da si vidio sve i da si kušao sve”.

„Najvažije je da čovjek ne izgubi strpljenje i da se dogodi ono što se mora dogoditi”,uzvrati mi. „Ukoliko čovjek živi mirno, bez uzbuđenja, ima vremena da razmišlja i da seprisjeti”, reče. Tako će pronaći svoju sudbinu, možda. Živjet će zadovoljno, možda. Ono štoje naučio, neće zaboraviti. Ukoliko izgubi strpljenje, pohitavši ispred vremena, svijet sezamuti, čini se. I duša padne u blatnu paučinu. Tako nastane zbrka. Što je najgore, kažu. Uovome svijetu i u duši čovjeka koji hoda. Tada ne zna što bi napravio, kamo bi pošao. Ne znani kako bi se obranio; što ću učiniti?, što moram učiniti?, govori. Tada, vragovi i njihovivražićci umiješaju se u njihov život i poigravaju se s njim. Poput djece koja tjeraju žabe daskaču igrat će se. Greške se počine uvijek zbog zbunjenosti, čini se.

„Što treba raditi da se ne izgubi smirenost, Tasurinchi?” Treba jesti zdravo i poštivatizabrane, pripovjedaču. U protivnom slučaju, svakome se može dogoditi što i Tasurinchiju,tada.

Što mu se dogodilo?

73

Ovo se dogodilo. To je bilo prije.Bijaše on veliki lovac. Znao je kako je velika stupica za sajina, čvor užeta za paujila.

Znao je improvizirati kavez da bi u njega namamio ronscoa. Ali znao je, prije svega, baratatilukom. Njegove su strelice uvijek pogađale u cilj otprve, uvijek.

Jednoga dana iziđe u lov, nakon posta i nakon što na sebe nanese šminku onako kako je toželio, osjeti kako se nedaleko od njega pomiče lišće. Predosjeti neki oblik i zaustavi se,goleme li životinje, reče. Približi se polagano, neoprezno. Ne provjeravajući tko je, požurivšise, odape strijelu. Potrča vidjeti. I pronađe ga tamo, mrtvoga. Što je palo? Jelen. Jako seprestraši, naravno. Sada će mu se nešto ružno dogoditi. Što se dogodi onome tko ubijezabranjenu životinju? Nije bilo nikakvog Seripigarija u blizini da ga priupita. Hoće li senjegvo tijelo ispuniti plikovima? Hoće li ga mučiti strašni bolovi? Hoće li mu iščupati dušu tenoći Kamagarinisi i odnijeti ga na vrh drveta da ga očerupaju lešinari? Prošli su mnogimjeseci i ništa mu se ne dogodi. Tada, Tasurinchi se uzoholi. „То da ne treba ubijati jeleneprava je obmana”, začuše ga kako govore njegovi rođaci, „govorkanja plašljivaca, i ništaviše”. „Kako se usuđuješ to reći!”, prekoriše ga, gledajući postrance, gore i dolje, preplašeni.„Ја sam ubio jednoga i osjećam se mirno i sretno”, uzvrati im.

Govoreći, govoreći, Tasurinchi počne raditi ono što je govorio. Počne loviti jelene. Pratioim je trag do collpe gdje bi dolazili lizati slanu zemlju. Pratio ih je do rukavca rijeke gdje suse okupljali na pojilu. Tražio je spilje gdje su ženke dolazile da se okote. Sklonio bi se u nekizaklon i ugledavši jelena odapeo bi strijelu. Oni bi umirali gledajući ga svojim velikim očima.Ranjeni, kao da su pitali: „Što si mi učinio? ” On bi ih prebacio preko ramena. Sretan, možda.Nije se brinuo neće li se isprljati krvlju ulovljenih životinja. Ništa mu više nije bilo važno.Ničega se više nije bojao. Odnio bi ih svojoj kući obraćajući se svojoj ženi: „Skuhaj to. Kaosachavacu, jednako tako”, govorio bi. Ona bi ga slušala drhteći od straha. Ponekad,pokušavala bi to spriječiti. „Ovo jelo će nam nanijeti štetu”, jecala je. „Tebi i meni i svima,možda. To je kao da pojedeš svoju vlastitu djecu ili djecu svoje majke, Tasurinchi. Jesmo lichonchoites, možda? Kad je Machguenga pojeo ljudsko meso?” On joj se izrugivao. Gušećise zalogajima mesa, žvačući, govorio je: „Ako su jeleni preobraćeni ljudi, chonchoites imajupravo. Hrana je to, ukusna. Pogledaj samo kakvu sam si gozbu priredio, pogledaj kakouživam u ovom jelu." I ispuštao je vjetrove. U šumi, Kientibakori je pio masato, plešući najednoj svečanosti. Njegovi su prdeži nalikovali gromovima; njegovo podrigivanje rici jaguara.

I upravo tako, usprkos jelenima koje je lovio i jeo, Tasurinchiju se ništa nije dogodilo.Neke su se obitelji uzbunile; druge, poučene njihovim primjerom, baciše se na zabranjenomeso. Svijet postade konfuzan, tada.

Jednoga dana, Tasurinchi pronađe neki trag u šumi. Bijaše jako sretan zbog toga. Trag jebio širok, teško se mogao pratiti i njegovo mu iskustvo reče da se radi o krdu jelena. Lutao jetamo tijekom mnogih Mjeseca, oduševljen, a njegovo je srce udaralo. „Koliko ću ih uloviti?”,snivao je. „Možda onoliko koliko strijela nosim. Odvući ću ih jednoga po jednoga do mojekuće, izrezat ću ih, posoliti i imat ćemo hrane još jako dugo.”

Trag se gubio u jednome malom jarku tamnih voda; u jednome uglu romonio je slap,poluskriven granjem i lišćem drveća. Vegetacija je prigušivala buku vode i mjesto nijeizgledalo kao ovaj svijet nego kao Inkite. Tako krotko, možda. Ovdje je dolazilo krdo napojilo. Ovdje su se okupljali jeleni da pojedu dnevne ostatke hrane. Ovdje su vjerojatno ispavali, grijući jedan drugoga. Uzbuđen svojim otkrićem, Tasurinchi pretraži okolicu. Ipronađe najbolje drvo. Otuda će imati dobar pogled, otuda će im baciti strijele. Popne se nastablo načinivši skrovište među granjem i lišćem. Pritajen, tih, kao da bi njihove dušepobjegle i njegovo tijelo ostalo poput prazne ljušture, čekao je.

Ne zadugo. Nakon kratkog vremena njegov istančan sluh velikog lovca, koji je reagiraona svaki šušanj, osluhnu u daljini bubnjanje kopita jelena u šumi: troc, troc, troc. Ubrzo gazamijeti: visokog jelena, arogantnog, tužnog pogleda čovjeka kakav je nekada bio.Tasurinchiju zablistaše oči. Ovlažiše mu se usne, možda, „kako li je nježan, kako ukusan”,pomisli. Nanišani i odapnu strijelu. Ali strelica prozvižda pokraj jelena, kao ugibajući se da gane dotakne, i izgubi se negdje u dnu šume. Koliko puta može umrijeti čovjek? Mnogo puta,čini se. Ovaj jelen nije uginuo. Niti se preplašio. Što se događa? Umjesto da pobjegne, počne

74

piti vodu. Istežući vrat s obale kanala, uranjajući njušku u vodu da se napoji, pucketajućijezikom, pio je, shh shh. Shh, shh, zadovoljno. Kao da ne osjeća opasnost. Mirno. Možda jegluh? Nedostaje li tom jelenu njuh? Tasurinchi je već imao spremnu drugu strelicu. Troc,troc. Tako primijeti drugog jelena kako dolazi, razmičući granje, uklanjajući lišće. Zaustavi sepokraj prvoga i poče piti. Oba jelena izgledaše zadovoljno, dok su se napajali vodom. Shh shhshh. Tasurinchi odape strijelu. Niti ovaj put nije uspio. Što se zbiva? Oba jelena su i dalje pila,ne ustrašivši se, ne bježeći. Pa što je onda s tobom, Tasurinchi? Drhti li ti ruka? Jesi li izgubiovid? Više ne znaš izračunati udaljenost? Što će učiniti. Razmišljao je, nesigurno. Svijet mu sepretvori u sumrak. I tako ostade, odapinjući strelice. Odape sve strelice. Troc, troc. Troc, troc.Jeleni i dalje pristizahu jedan za drugim. Bilo ih je sve više, i više, bezbroj. U Tasurinchijevimušima, bubnjevi njegovih kopita nisu prestali odzvanjati. Troc, troc. Činilo se da ne dolaze sovoga svijeta nego odozdola ili odozgora. Troc, troc. Tada vjerojatno shvati. Možda. Jesu li tooni ili si ti pao u stupicu, Tasurinchi?

Jeleni su stajali tamo mirno i postojano. Pili su, jeli, oklijevajući otići, u redovima.Zaplićući svoje vratove, sudarajući se glavama. Kао da se ništa nije dogodilo, i kao da se ništaneće dogoditi. Ali Tasurinchi je znao kako oni znaju da je on tamo. Hoće li tako osvetiti svojemrtve? Puštajući ga da pati tako iščekujući? Ne, to je bio tek početak. Ono što se moradogoditi neće doći sa suncem Inkitea, nego poslije, u vrijeme Kashirija. Zlovoljnog,umrljanog. Smračilo se. Nebo se ispuni zvijezdama. Kashiri posla svoju blijedu svjetlost.Tasurinchi je vidio kako u očima jelena blista nostalgija što još nisu postali ljudi, tuga što nehodaju. Životinje su se, iznenada, kao da su čule naredbu, počele meškoljiti. Istodobno, činise. Svi su prilazili Tasurinchijevu drvetu. Tamo bi zastali. Bilo ih je mnoštvo. Šuma jelena.Jedan za drugim, poredani, ne gubeći strpljenje, ne uznemirujući se, udarali bi glavom o drvo.Isprva kao da se igraju, zatim jače. Sve jače. On bijaše tužan. „Moram pasti”, reče. Nikad nebih mogao povjerovati da bih prije nego što odem bio poput majmuna shimbilla okačenog ograni, pokušavajući da ne padnem u tu tamu jelena. Pružao je otpor cijele noći, ipak. Znojećise i jecajući izdržao je, prije nego što osjeti zamor ruku i nogu. U zoru, iscrpljen, odustapružati otpor. „Moram prihvatiti svoju sudbinu”, reče.

Sada je i on jelen, poput drugih. Tamo sad vjerojatno hoda, gore i dolje po šumi, troc,troc. Bježeći od tigra, strahujući od zmije. Troc, troc. Čuvajući se od pume i od strelice lovcakoji iz neznanja ili zloće, ubija i jede svoju vlastitu braću.

Kad sretnem jelena, prisjetim se priče koju sam čuo od jednog Seripigarija na rijeciKompiroshiato. A ako je to Tasurinchi, lovac? Tko bi to mogao znati. Ja barem ne bih znaoreći je li jelen prije bio čovjek koji hoda. Klonim se, i to je sve, takvome pogledu. Možda meprepozna; možda će, kad me vidi, pomisliti: „Ја sam bio poput njega”. Tko zna.

Tijekom jedne loše vrtoglavice Machikanari s dugine rijeke, Yoguieto, pretvorio se utigra. Kako je to shvatio? Po potrebi koju je iznenada osjetio da ubija jelene i jede ih.„Oslijepio sam od bijesa”, reče. I ričući od gladi, dade se u trk šumom, prateći ih. Sve doknije naletio na jednoga i ubio ga. Kad ponovno postade Machikanari, u zubima je imaoostatke mesa i nokti su mu krvarili od tolikih udaraca pandžom. „Kientibakori je zacijelozadovoljan”, govorio je. Vjerojato je sretan, možda.

To je, barem, ono što doznah.Poput jelena, svaka šumska životinja vjerojatno ima svoju priču. I mala, i srednja i velika.

Oni koji lete, poput kolibrića. Oni koji plivaju, poput boquichica. Oni koji uvijek trče u krdu,poput huangane. Svi su nekada bili nešto drugo nego što su sada. Svima će se dogoditi nešto očemu se može pričati. Biste li rado doznali što im se dogodilo? Ja bih. Mnoge priče kojeznam, čuo sam od Seripigarija iz Kompiroshiata. Da se mene pita, još bih ih uvijek slušao,tamo, poput Vas ovdje, sada. Ali on me, jednoga dana, izbaci iz svoje kuće: „Do kada ćešostati ovdje, Tasurinchi”, korio me. „Moraš otići. Ti si pripovjedač, ja sam Seripigari, i sada, stolikim pitanjima, pozivima na razgovor, mijenjaš me u onome što ti jesi. Da li bi voliopostati Seripigari? Morao bi se ponovno roditi. Proći sva iskušenja. Pročistiti se. Doživjetimnoge vrtoglavice, dobre i loše, a prije svega, morao bi patiti. Doseguti mudrost je teško. Većsi star, ne vjerujem da ćeš je dosegnuti. Osim toga, tko zna hoće li to biti tvoja sudbina.Odlazi, počni hodati. Govori, govori. Ne mijenjaj poredak svijeta, pripovjedaču.”

75

Istina je, ja sam mu uvijek postavljao pitanja. Sve je znao i to je uvećavalo njegovuznatiželju. „Zašto si ljudi koji hodaju oslikavaju tijelo arnikom?”, upitah ga jedanput. „ZbogMoritonija”, uzvrati mi. „Zbog one ptičice, želiš reći?” „Da, upravo zbog nje.” I tada počehmeditirati. Zašto misliš da Machiguenge izbjegavaju ubijati Moritonije? Zašto, kad gapronađu na pašnjaku, izbjegavaju stati na njega? Zašto kad se pojavi na drvetu i kad primijetišnjegove bijele pandžice, njegove crne grudi, osjećaš zahvalnost? Zahvaljujući biljci arniki iptičici Moritoni hodamo, Tasurinchi. Bez nje, bez njega, ljudi koji hodaju bi nestali. Prokuhalibi, goreći od plikova, rasprskavali su se njihovi mjehurići.

To bijaše prije.Moritoni je bio dječak koji hoda. Jedna od njegovih majki je bila Inaenka. Da, bolest koja

razara tijelo bijaše žena. Bolest koja pali lice ostavljajući ga prepuno ožiljaka. Inaenka. Ona jeta bolest i ona je majka Moritonija. Izgledala je poput bilo koje druge žene, ali šepala je. Zarsvi vragovi šepaju? Čini se da je tako. Kažu da i Kientibakori šepa. Njegovo bi šepanjerazbjesnilo Inaenku; nosila je dugačku tuniku, jako dugu, i nikada joj se nisu vidjela stopala.Nije ju bilo lako prepoznati, shvatiti da nije žena nego to što jest.

Tasurinchi je pecao kraj obale rijeke. Iznenada, neki golemi Súngaro uplete se u njegovumrežu. On bijaše prezadovoljan. Mogao je izvući korito ulja, možda. Tada ugleda, predsobom, kanu koji siječe vodu. Uoči ženu koja vesla, nekoliko djece. Jednoga Seripigarijakako udiše duhan sjedeći u Tasurinchijevoj kolibi, upravo je tamo uočio opasnost. „Nemoj jezvati”, upozori ga. „Zar ne vidiš da je Inaenka?” Ali Tasurinchi tada već nestrpljiv, ispustizvižduk, već je dobacio pozdrav. Tangane koji su upravljali kanuima ustadoše. Tasurinchiugleda kako se brod približava obali. Žena skoči na plažu, zadovoljna.

„Kakvog si lijepog Súngara upecao, Tasurinchi”, približi mu se govoreći. Hodala jepolagano i nije primjećivao njezino šepanje. „Hajde, odnesi ga svojoj kući, ja ću ti ga skuhati.Za tebe.”

Tasurinchi posluša, ohol. Prebaci ribu preko ramena i krenu put svoje kolibe, ne znajućida je pronašao svoju sudbinu. Znajući što će mu se dogoditi, Seripigari ga je tužno promatrao.Nedostajalo je još nekoliko koraka do cilja, ali Súngaro mu izmigolji s ramena, privučennekim nevidljivim Kamagarinijem. Tasurinchi ugleda kako je, dotaknuvši tlo, životinja počelagubiti kožu, kao da su je polili kipućom vodom. Bijaše toliko iznenađen da se nije usuđivaopozvati Seripigarija niti se maknuti s mjesta. To bijaše strah. Cvokotali su mu zubi, možda.Ošamutilo ga je, nikako nije mogao shvatiti da se njemu također dogodilo ono isto što iSúngaru. Tek kad osjeti vrenje i namiriše spaljeno meso, pogleda svoje tijelo: i on se ljuštio.Na nekim mjestima, već je mogao vidjeti svoju sukrvičastu utrobu. Pade na zemlju prestrašen,vičući. Udarao je nogama i Tasurinchi je plakao. Tada, približi mu se Inaenka i pogleda gavlastitim licem, vodeni plik koji je ključao. Dobro ga zali, po čitavu tijelu, uživajući gledatikako se i Tasurinchi, jednako kao i Súngaro, linja, ključa i umire od štete.

Inaenka počne plesati, zadovoljna. „Ја sam vlasnica bolesti koja brzo ubija”, vikala je,izazivajući ljude. Jako je podizala glas, kako bi to cijela šuma čula. „Ubio sam ih i sada ihskuhane i začinjene arnikom, moram pojesti”, govorio je. Kientibakori i njegovi vražićcitakođer su plesali, veseli, gurajući se i grizući se u šumi. „Ehé, ehé, ona je Inaenka”, pjevalisu.

Tek tada primijeti žena, čije je lice bilo poput proključalog plika, da je tamo i Seripigari.Gledao je smireno što se događa, bez bijesa, bez straha, udišući duhan kroz nos. Kihao je,mirno, kao da se ona ne nalazi tamo, ili kao da se ništa nije dogodilo. Inaenka ga odluči ubiti.Približi mu se i već ga je htjela politi s malo vruće vode kad joj Seripigari, hladnokrvno,pokaže dva bijela kamena koja su poskakivala viseći mu o vratu.

„Ne možeš mi ništa učiniti dok imam ovo kamenje”, podsjeti je. „Ona me štite od tebe iod svih bolesti svijeta. Zar ti to nije poznato?”

„Točno je”, uzvrati Inaenka. „Pričekat ću ovdje, pokraj tebe, da zaspeš. Tada, skinut ću tikamenje, bacit ću ih u rijeku, i zalit ću te onako kako ja to budem željela. Ništa te neće moćispasiti. Oljuštit ćeš se poput Sungara i rasprsnut će ti se koža u plikovima kao Tasurinchiju.”

To će se dogoditi, možda. Koliko god se borio protiv sna, Seripigari nije mogao izdržati.Po noći, omamljen lažljivim svjetlom Kashirija, umrljan, zaspe. Inaenka mu se približi

76

šepajući. Jako oprezno skinu mu dva kamena i baci ih u rijeku. Tada ga je već moglapoprskati vodom iz velikog plika koji je bio njezino lice i uživala je gledajući kakoSeripigarijevo tijelo ključa, kako se nadima u bezbroj mjehurića i kako se počinje ljuštiti,rasprskavati.

„Kakvu li ću si sada gozbu prirediti”, začuh je kako viče, poskakujući i plešući. Njezinadjeca, iz kanua privezanog za obalu, vidjeli su Inaenkina nedjela. Vjerojatno su bili zabrinuti,možda. Tužni, možda.

Tamo se u blizini nalazila jedna biljka arnike. Jedan od sinova žene-bolesti primijeti kakobiljčica pruža svoje grane i njiše lišće u njezinu smjeru. Želi li joj nešto reći, možda? Dječakjoj se približi i skutri se pod gorućom zaparom njezinih plodova. „Ја sam Potsotiki”, začu jekako govori drhtavim glasom. „Inaenka, tvoja majka, dokrajčit će narod koji hoda ako neštone učinimo.” „Što možemo učiniti?”, rastuži se dječak. „Ona raspolaže s moći, ona je bolestkoja brzo ubija.” „Ako mi želiš pomoći spasiti ljude koji hodaju, možemo. Ako oni nestanu,Sunce će nestati. Prestat će zagrijavati ovaj svijet. Ili bi radije da sve postane mrak i da seKientibakorijevi demoni domognu svega?” „Pomoći ću ti”, reče dječak. „Što trebam učiniti?”

„Pojedi me”, pokaže mu biljku arnike. „Promijenit ćeš lice i majka te neće prepoznati.Pristupit ćeš joj i reći ćeš: „Poznajem mjesto gdje nesavršeni postaju savršeni; čudovišta,ljudi. Tamo, tvoja će stopala postati poput stopala drugih žena”. I tada, odvest ćeš je tamo.”Razmaknuvši mudro lišće i granje, dovodeći svoje plodove da veselo plešu, Potsotiki objasnidjetetu smjer kojim treba krenuti.

Inaenka, zabavljena komadanjem životinja koje je ubila, gledajući njihove iznutrice,njihovo srce, nije primjećivala kakve planove kuju. Kad je naposljetku izrezala meso, ispečega i začini arnikom, koju je jako voljela. Do tada, dječak je već bio pojeo Potsotikija.Ponovno postade riđokosi dječak, kose boje ilovače, boje arnike. Pristupi svojoj majci i ovaga ne prepozna. „Tko si ti?”, upita je. „Kako mi se osuđuješ prići? Zar ti još ne znaš tko samja?”

„Naravno da znam”, reče dječak-arnika. „Došao sam po tebe, jer znam jedno mjesto nakojem možeš biti sretna. Dovoljno je da kročiš nogom na tu zemlju i da se okupaš u njezinimrijekama, i svaki prijelom zacijeli. Svi osakaćeni udovi ponovno narastu. Odvest ću te dotamo. Prestat ćeš šepati. Bit ćeš sretna, Inaenka. Dođi, pođi za mnom.”

Govorio je tako uvjerljivo da je Inaenka, oduševljena tim dječakom čudne boje, koji je senije plašio i koji joj je obećavao ono što je najviše priželjkivala - normalna stopala - pošla zanjim.

Putovanju se nije nazirao kraj. Prošli su kroz šume, prešli su rijeke, jarke, kanjone; popelisu se i spustili niz planine i zatim bi ponovno ušli u druge šume. Pokisli su nekoliko puta.Munja se zažarila iznad njihovih glava i oluja im je prijetila, zaglušujući ih. Nakon jednekaljuže koja se isparavala, s leptirima koji su zujali, stigoše. Bio je to Oskiaje. Tamo sesastaju sve rijeke ovoga svijeta i drugih svjetova; Meshiareni se spušta do tamo s nebazvijezda, a Kamabiria, čije vode nose duše mrtvih do dubokih svjetova, također prolaziovuda. Bijaše tamo svakojakih čudovišta svih veličina koja su dozivala svojim surlama ipandžama Inaenku. „Dođi, dođi, ti pripadaš nama”, rikali su.

„Zašto si me doveo dovde”, promrmljala je Inaenka, nemirna, bijesna, osjećajućinaposljetku prijevaru. „Zakoračila sam na ovu zemlju i moja su stopala još uvijekdeformirana.”

„Doveo sam te ovdje poslušavši savjet Potsotikija, biljke arnike”, otkri joj njezin sin. „Daviše ne uništavaš narod koji hoda, eto zato. Sunce ne smije nestati tvojom krivnjom.”

„Ра dobro”, reče Inaenka, mireći se sa sudbinom. „Možda si ih uspio spasiti. Ali tebe ćuprogoniti danonoćno. Danonoćno, dok te ne poškropim svojom vatrenom vodom. Posut ćeš seplikovima. Vidjet ću kako se guliš, pocupkujući. I smijat ću se tvojim patnjama. Nećeš me semoći osloboditi.”

Ali on se uspio osloboditi. Doduše, da bi pobjegao od Inaenke, njegova je duša moralaodbaciti čovječji lik. Otišao je i, lutajući, lutajući u potrazi za utočištem, smjestio se kod tecrne ptičice, bijelih pandži. Sada je Moritoni. Sada živi kraj rijeke i spava na livadama,ušuškan u travi. Zahvaljujući njemu i Potsotikiju, ljudi koji hodaju spasili su se od nevolje

77

koja ih oguli, spali i ubrzo ubije. Zato svoje tijelo farbamo tinkturom od arnike, čini se. Upotrazi za zaštitom Potsotikija, eto. Nitko ne staje na Moritonija kojega zatekne kako spava nalivadi; prije će se ukloniti. Kad Moritoni padne u stupicu od smole koju lovac postavlja napojilištima, oslobodi ga iz zamke, ugrije ga i utješi svojim dahom, a žene ga uspavaju nasvojim grudima sve dok ne može opet letjeti. Zato možda sve to.

Ništa od onoga što se događa, ne događa se tek tako, govorio bi Tasurinchi, SeripigariKompiroshiata. Sve ima svoje tumačenje, sve je uzrokom ili posljedicom nečega. Možda. Imaviše malih bogova i vražićaka nego kapljica vode u najvećim kanalima i rijeci, govorio bi.Pomiješani su sa stvarima. Kientibakorijeva djeca da bi unijela nered u svijet i Tasurinchijevadjeca da bi taj red sačuvala. Onaj koji poznaje uzroke i posljedice posjeduje mudrost, možda.Ja je još uvijek nisam dosegnuo, govori, iako sam pomalo mudar i mogu učiniti stvari kojedrugi ne mogu. Koje, Tasurinchi? Letjeti, razgovarati s dušama mrtvih, posjetiti podzemlje igornji svijet, ući u tijelo živih, dokučiti budućnost i razumjeti jezik nekih životinja. I to jemnogo. Ali tolike druge mudrosti nisu mi poznate.

To je barem ono što sam ja doznao.Istina, on je to odgonetnuo: da nisam pripovjedač, volio bih da sam Seripigari. Upravljati

plimama svojom mudrošću da bi uvijek bile dobre. Jedanput, tamo, u tapirovoj rijeci,Kimariato, doživio sam lošu vrtoglavicu i doživio sam tijekom nje priču koje se ne želimprisjetiti. Ali, usprkos svemu, uvijek ću je se sjećati.

Ovako glasi priča.To bijaše poslije, na tapirovoj rijeci.Ja bijah čovjek. Imao sam obitelj. Spavao sam. I baš sam snivao, kad se trgnuh iz sna.

Tek što sam otvorio oči, shvatih, aj, Tasurinchi! Pretvorio sam se u kukca. U cvrčka-machacuya, možda. Tasurinchi-Gregorio bijah. Ležao sam na leđima. Svijet je postao veći,tada. Sve sam primjećivao. Te dlakave, kolutićave nožice, bijahu moje nožice. Ta krila bojeblata, prozirna, koja su škripila dok sam se kretao, izazivajući u meni veliku bol, prije su bilemoje ruke. Smrad koji me obavijao, je li to bio moj miris? Gledao sam ovaj svijet na drukčijinačin: gore i dolje, ispred i iznad vidio sam istovremeno. Jer sada sam, kao kukac, posjedovaonekoliko očiju. Što ti se dakle dogodilo, Tasurinchi-Gregorio? Neki zli vrač pojeo je čuperaktvoje kose i ti si se promijenio? Neki vražićak Kamagarini, koji ti je ušao kroz guzicu,pretvorio te u kukca? Osjetih golem stid gledajući se takvim. Što će reći moja obitelj? Jer jasam imao obitelj poput drugih ljudi koji hodaju, čini se. Što će pomisliti kad vide da sam sepretvorio u nečistu životinju? Cvrčka-machacuya možete samo zgnječiti. Može li ga sepojesti? Od njega se mogu liječiti bolesti? Ne koristi ni da bi se napravili Machikanarijeviprljavi pripravci, možda.

Ali moji rođaci nisu ništa rekli. Pretvarajući se da ništa ne vide, hodali su gore-dolje pokolibi, po rijeci, kao da ne primjećuju nevolju koja mi se dogodila. Možda su se i stidjeli.Kako li su ga samo promijenili!, govorili su, i zato me nisu oslovljavali. Tko zna. A umeđuvremenu, ja sam sve vidio. Svijet je izgledao sretan, jednako kao i prije. Gledao samdjecu kako podižu kamenje s mravinjaka i kako jedu, svi sretni, tukući se međusobno, mraveslatke ljušture. Ljude, kako odlaze očistiti travu s polja juke ili nanoseći па sebe arniku i huitoprije nego što će izići u lov. Žene, kako režu juku, žvaću je, ispljunu, ostavljajući je da odstojiu koritima za masato i rasplećući pamuk da bi istkale tunike. U sumrak, stari bi pripremalivatru. Gledao sam ih kako režu dvije lijane i kako je zarezuju tamo gdje je najkraća, kako jepostavljaju na tlo, držeći je nogama, prislanjaju drugu lijanu u rupu i zatim je okreću, okreću,strpljivo, dok se naposljetku ne pojavi tračak dima. Gledao sam ih kako skupljaju prašinu najedan list banane, kako je zamataju u pamuk, kako mašu s njim sve dok se ne rasplamsa vatra.Tada bi zapalili lomače i obitelji bi okolo legle na počinak. Muškarci i žene su dolazili iodlazili, nastavljajući sa svojim životom, zadovoljni, možda. Ne komentirajući mojupromjenu, ne pokazujući ljutnju ili iznenađenje. Tko pita za pripovjedača? Nitko. Je li netkoSeripigariju donio vrećicu s jukom i drugu s kukuruzom govoreći: „Pretvori ga ponovno učovjeka koji hoda?” Nitko. Mnogi su se muvali. Izbjegavali su gledati prema kutu gdje sam seja nalazio. Tasurinchi-Gregorio, aj, jadnik! Maše krilima i nogama bjesno. Pokušavali su dame okrenu, upirali sve sile da me osove, aj, aj!

78

Kako zamoliti za pomoć kad čovjek ne govori? Ne znam. To je možda i najveća muka.Znati da me nitko neće doći podići na noge, patit ću. Zar nikada više neću hodati? Prisjetiosam se malih kornjača charapas. Kad bih odlazio u lov na njih, na malu plažu na kojoj bizakapale jaja. Kako bih ih okretao, držeći ih za oklop. A sada sam ja bio u takvoj situaciji,poput njih, mahao sam nogama, klatarao se bespomoćno, a da se nisam mogao uspraviti. Biosam cvrčak-machacuy, a osjećao sam se konjačom. Jednako kao i one, bio sam žedan, biosam gladan i poslije će moja duša otići. Da li se duša jednog cvrčka-machacuya vraća? Moždaće se vratiti.

Iznenada, shvatih. Zatvorili su me. Tko je to učinio, tko? Moji rođaci, upravo oni.Zakračunali su kolibu, zagradivši sve pukotine kroz koje bih mogao pobjeći. Poput djevojakatijekom njihova prvog krvarenja, držali su me. Ali Tasurinchija-Gregorija tko će doći okupati,ponovno ga vratiti u život, sad već pročišćenog, čistog? Nitko neće doći, možda. Zašto su mito napravili? Zbog osvete, vjerojatno. Da me nijedan posjetitelj ne bi mogao vidjeti niti sezgaditi nada mnom i izrugivati mi se. Jesu li mi moji rođaci iščupali čuperak kose i odnijeli jeMachikanariju da me pretvori u Tasurinchija-Gregorija? Ne, možda je to neki vražićak, ilimožda Kientibakori. Nešto sam i ja skrivio, možda, kad su me, pored sve te nevolje, ovakozatvorili poput neprijatelja. Zašto mi nisu poslali nekog Seripigarija koji će mi vratiti mojpokrov? Možda su i otišli do Seripigarija, možda su te zatvorili da se ne povrijediš izišavši uprirodu.

Ta mi je nada pomogla. Nemoj rezignirati TasurinchiGregorio, još uvijek ne, bijaše tračaksunca usred oluje. U međuvremenu, pokušavao sam se okrenuti. Boljele su me nožice odtolikog bacakanja na jednu i na drugu stranu i krila su krčkala zbog mojih napora kao da secijepaju. Koliko je vremena tako prošlo, tko zna. Ali, iznenada, uspio sam. Naprijed,TasurinchiGregorio! Učinio sam još jedan energičniji pokret, istegnuo sam koliko sam mogaojednu od nožica. Ne znam. Ali moje se tijelo skupilo, nagnulo na stranu, okrenulo i osjetih ga,ispod sebe, tvrdo. Čvrsto, kruto. Bijaše to tlo. Zatvorih oči, pijan. Ali radost što sam seuspravio, smjesta nestade. A ta snažna bol u leđima? Kao da su me palili, tako. Dok sam takoenergično poskakivao, ili prije, dok sam se mučio, rasparao sam desno krilo o jedan iverak.Tamo je bilo krilce, rascijepljeno na dvoje, vukući se. To je bilo moje krilo, možda. Počehosjećati i glad. Bilo me je strah. Svijet je postao nepoznat. Opasan, možda. U bilo kojemtrenutku mogli su me zgnječiti. Zdrobiti. Mogli su me pojesti. Aj, Tasurinchi-Gregorio!Gušteri! Drhteći, drhteći. Zar nisam vidio, možda, kako jedu žohare, skarabeje, sve kukcekoje bi ulovili? Slomljeno krilo sve me više i više boljelo i jedva sam se mogao kretati. Istalno od gladi bodlja, koja mi je razdirala utrobu. Pokušao sam progutati suhu slamu zabijenuu pregrade, ali mi je povrijedila usta, ne razgradivši se, tako da je ispljunuh. Počeh čeprkati, tui tamo, po vlažnoj zemlji, sve dok, nakon mnogo vremena, ne naiđoh na gnijezdo ličinki.Male larve micale su se, želeći pobjeći. Bile su to majušne ličinke, crvi koji napadaju drvo.Progutah ih polagano, sklopivši oči, sretan. Osjećajući kako se vraćaju u moje tijelo komadićiduše koji su odlazili. Da, sretan.

Još nisam bio progutao larve, kad mi neki različiti smrad natjera da skočim visoko uvis,pokušavajući letjeti. Osjetih neko strano dahtanje, nedaleko. Toplina tog daha ulazila je u mojnos. Mirisalo je i bijaše opasnost, možda. Gušterica! Pojavila se, dakle. Tamo bijaše njezinatrokutasta glava, između dvije crvotočinom nagrižene pregrade. Tamo bijahu njezinekrmeljive oči, gledajući me. Blistajući od gladi. Usprskos boli ja sam lepršao, bez mogućnostida se podignem, neprestano pokušavajući. Posrnuh nekoliko puta nespretno, čini se. Gubećiravnotežu, šepajući. Pojačavala se bol moje rane. Eno je kako dolazi. Uvijajući se poputzmije, iskrivljavajući se, njezino tijelo provuče se između pregrada i uniđe. Tamo se daklesmjesti gušterica. Približavala mi se polagano i netremice me promatrala. Kako li je samogolemo izgledala! Brza, brza na svoje dvije šapice, trčala je prema meni. Vidjeh je kakorazjapi svoja velika usta. Vidjeh dva niza njezinih zubiju, zakrivljenih, bijelih, i njezin me dahzaslijepi. Osjetih njezin ugriz, osjetih kako mi čupa oštećeno krilo. Osjećao sam toliki strah daje bol minula. Osjetih vrtoglavicu, kao da tonem u san. I vidjeh njezinu zelenu naboranu kožu,bušu koja joj drhti, dok je preživala, i kako žmirka proždirući taj zalogaj preda mnom. Pomiritću se sa svojom sudbinom, dakle. Prije svega. S tugom, možda. Iščekujući da me cijelog

79

proguta. Zatim, kad me pojede, moći ću vidjeti, iz njezine nutrine, iz njezine duše, prekonjezinih velikih očiju, sve je zeleno, kako se vraća moja obitelj.

Ulazili su u kolibu s nekadašnjom strepnjom. Više je nije bilo. Kamo je mogla otići?,govorili su. Prišli su uglu gdje se nalazio cvrčak-machacuy, gledajući, tražeći. Nema ničega!Uzdahnuli su s olakšanjem, kao da su spašeni velike opasnosti. Smijali su se, zadovoljno. Većsmo se oslobodili tolikog srama, mislili su. Neće morati ništa skrivati od posjetilaca. Moći ćesada nastaviti sa svojim svakodnevnim životom, možda.

Tako je završila priča o Tasurinchiju-Gregoriju, tamo kod Kimariata, tapirove rijeke.Upitah Tasurinchija, Seripigarija, za značenje onoga što je doživio tijekom te loše

vrtoglavice. Razmisli na trenutak i napravi pokret kao da će ukloniti nekoga nevidljivog. „Da,bijaše to loša vrtoglavica”, priznade naposljetku, zamišljeno. „Tasurinchi-Gregorio! Kako jeto moguće! Loše je krenulo. Postati cvrčak-machacuy vjerojatno je Kamagarinijevo djelo. Nebih ti to znao reći sa sigurnošću. Morat ću se popeti po štapu u kolibi i upitati Saankaritea usvijetu oblaka. On će to znati, možda. Najbolje je da zaboraviš. Nemoj više o tome govoriti.Ono čega se sjećamo, živi, može se ponovno dogoditi.” Ali ja nisam mogao zaboraviti ihodam okolo pričajući to.

Nisam oduvijek bio ovakvim kakvim me vide. Ne mislim samo na svoje lice. Ovu mrljuboje ljubičastog kukuruza, imao sam oduvijek. Nemojte se smijati, govorim Vam istinu.Rođen sam s njom. Doista, nema razloga za smijanje. Ja znam da mi ne vjerujete. Znam štosada vjerojatno mislite. „Da si takav rođen, Tasurinchi, tvoja bi te majka bacila u rijeku. Akojesi ovdje, i hodaš, rođen si čist. Tek poslije, netko ili nešto učinit će te takvim kakav jesi.” Jeli to ono što misle? Vidite vi sada, odgonetnuo sam to, a da nisam vrač i bez potrebe zadimom ili vrtoglavicom.

Seripigarija sam mnogo puta upitao: „Što znači imati lice poput mojega?” NijedanSaankarite nije ti znao dati odgovor, čini se. Zašto mi je to udahnuo Tasurinchi? Mir, mir,nemojte se ljutiti. Zašto vičete? Pa dobro, nije bio Tasurinchi. Je li možda bio Kientibakori?Nije? Pa dobro, nije ni on. Ne kaže li Seripigari da sve ima svoje uzroke? Još uvijek nisampronašao razlog mojemu licu. Neke stvari dakle nemaju razloga. Jednostavno se dogode. Vise s time ne slažete, to mi je poznato. Da, naravno, nepoznavanje stvari ne znači da one nepostoje.

Prije, ova mi je mrlja jako puno značila. Nisam to govorio. Rekao bih to samome sebi,svojoj nutrini. Čuvao bih je i ta me je tajna izjedala. Malo-pomalo me izjedala ovdje iznutra.Tužna je živjela, čini se. Sad mi to nije bitno. Barem, tako mislim. Zahvaljujući Vama,vjerojatno. Tako se to dogodilo, možda. Jer shvatih kako ni onima koje ću otići posjetiti, skojima ću razgovarati, nije bilo bitno. Upitah to prvi put, prije mnogo Mjeseci, jednu obitelj skojom sam živio na rijeci Koshireni. „Smeta li im da me vide? Smetam li im takav kakavjesam?” „Ono što ljudi čine i ono što ne čine, i te kako je važno”, objasni mi Tasurinchi,najstariji. Govoreći: „Ako hodaju, ispunjavajući svoju sudbinu, važno je. Kad lovac ne diraono što je ulovio, niti ribar ono što je upecao. Poštovanje prema zabranama. Važno je ukolikosu sposobni hodati, da Sunce ne bi palo. Da svijet bude sređen. Da se ne vrati tama, nedaće.To je ono što je važno. Mrlje na licu, ne, možda”. To je mudrost, kažu.

Želio sam Vam reći kako ja zapravo prije nisam bio ono što sam sada. Postadohpripovjedač nakon što sam postao ovo što ste sada Vi u ovom trenutku. Slušatelji. To bijah ja:slušatelj. Dogodilo se neželjeno. Malo-pomalo zbilo se. Nesvjesno sam malo-pomalo otkrivaosvoju sudbinu. Polagano, smireno. Pojavila se malo-pomalo. Ne sa sokom iz duhana niti izpripravka od ауаhuaske. Niti uz pomoć Seripigarija. Sam sam ja to otkrio.

Odlazio bih s jednoga mjesta do drugoga, u potrazi za ljudima koji hodaju. Jesi li ovdje?Aha, ovdje sam. Odsjeo bih kod njih i pomagao bih im da očiste polje juke od korova i dapostave stupice. Čim bih doznao u kojoj rijeci, u kojem klancu živi obitelj ljudi koji hodaju,otišao bih je dakle posjetiti. Iako sam morao krenuti na jako dugačak put i prijeći Velikikanjon, išao bih. Stigao bih, naposljetku. Tamo bijahu oni. Jesi li došao? Aha, došao sam.Neki su me poznavali, drugi su me polako upoznavali. Prihvaćali su me, davali su mi jesti ipiti. Posuđivali su mi prostirku za spavanje. Ostajao bih mnogo mjeseci sa njima. Osjećao bihse kao jedan iz obitelji. „Zar si došao dovde?”, pitali bi me. „Naučio sam kako se priprema

80

duhan prije nego što ga udahnem kroz nosnice”, uzvraćao bih im. „Da bih doznao kako sekatranom lijepe kosti ptice kanari kako bi se mogao udisati dim”, govorio sam im. Puštali sume da slušam ono o čemu pričaju, da naučim što su oni. Ja sam želio, dakle, upoznati kakožive. Čuti to iz njihovih ustiju. Kakvi su, što rade, odakle dolaze, kako se rađaju, kako odlaze,kako se vraćaju. Ljudi koji hodaju. „Dobro je”, govorili su mi. „Hajdemo, dakle.”

Ostah zadivljen slušajući ih. Sjećao sam se svega što su govorili. O ovome svijetu i odrugima. O onome prije i o onome poslije. Prisjećao bih se tumačenja i razloga. Ispočetka,Seripigariji nisu imali povjerenja u mene. Poslije, jesu. Puštali su da ih i ja saslušam.Tasurinchijeve priče. Kientibakorijeve pakosti. Tajne kiše, munje, duge, boja i crta koje siljudi oslikavaju prije no što iziđu u lov. Ništa od onoga što bih čuo, nisam zaboravljao.Ponekad, obitelji koju bih išao posjetiti pričao bih što sam vidio i naučio. Nisu svi znali sve i,ako su i znali, rado bi to ponovno poslušali. Kao i ja. Prvi put kad sam čuo priču oMorenanchiiteu, gospodaru gromova, jako me impresionirala. Kod svih sam se o njojraspitivao. Molio bih ih da mi je sveudilj ponovno i ponovno ispričaju. Raspolaže li gospodargromova s lukom? Da, s lukom. Ali, umjesto da odapinje strelice, baca gromove. Hoda liokružen tigrovima? Da. I s dvije pume, čini se. Pa iako nije viracocha, nosi bradu? Da, bradu.Ja sam ponavljao priču o Morenanchiiteu gdje god bih išao. Oni bi me slušali i bili bizadovoljni, možda. „Ispričaj nam to ponovno”, govorili su. „Pričaj nam, pričaj nam." Malopomalo, ne znajući što se događa, počeh se baviti onim što sada radim.

Jednoga dana, stigavši kod neke obitelji, iza mojih leđa, rekoše mi: „Ovdje stižepripovjedač. Idemo ga poslušati”. Ja poslušah. Ostah jako iznenađen. „Govore li o meni?”,upitah ih. Svi kimnuše glavama, „aha, aha, o tebi govorimo”, uzvratiše. Ja dakle bijahpripovjedač. Ostah zapanjen. Takav ostah. Moje je srce izgledalo poput bubnja. Udarao sam usvoje grudi, bum, bum. Jesam li pronašao svoju sudbinu? Možda. Tako je vjerojatno, onaj put.U jedan mali kanjon rijeke Timphla otiđoh, gdje su bile Machiguenge. Više nikoga nematamo. Ali, svaki put kad prođem kraj tog kanjona, moje srce ponovno zapleše. „Ovdje se podrugi put rodih”, pomislih. „Ovdje se vratih, a da nikamo i nisam otišao”, rekoh. Tako postahono što jesam. Bijaše to najbolje što mi se dogodilo, mislim. Otada govorim. Hodajući. Inastavit ću tako dok budem mogao, čini se. Jer ja sam pripovjedač.

To je, barem, ono što sam doznao.Je li grijeh imati lice poput mojega? Roditi se s manje ili više prstiju od normalnog, je li

bolest? Nesreća, izgledati poput čudovišta, a da to ipak nisi? Možda je nevolja i bolestistodobno. Možda. Giniti se da izgledate, a da to ipak niste, kao jedan od iskrivljenih,napuknutih, zgrbljenih, obilježenih, opremljenih očnjacima i pandžama koje je stvorioKientibakori na dan stvaranja, tamo u Velikom kanjonu. Praviti se da si demon ili vrag kad sisamo čovjek kojega je stvorio Tasurinchi, nesreća i nevolja mora biti. Bit će da je tako.

Kad sam počeo hodati, začuh kako je neka žena utopila u rijeci svoju tek rođenu kćer jerjoj je nedostajalo jedno stopalo ili nos, jer je imala mnogo mrlja ili zato jer su joj se rodila dvasina umjesto jednoga. Nije shvaćala, čini se. „Zašto to radiš? Zašto si je ubila?” „Nije bilasavršena, dakle, morala je otići.” Ja nisam shvaćao. „Tasurinchi je stvorio tek savršene žene imuškarce”, objasniše mi. „Čudovišta je stvorio Kientibakori.” Nikada neću to dobro shvatiti,možda. Onakav kakav jesam, s ovakvim licem kakvo imam, bit će mi teško. Kad čujem:„Bacih je u rijeku jer se rodila kao vražićak, ubio sam je jer se rodio vrag”, iznova nisamrazumio. Čemu se smijete?

Ako su nesavršeni nečisti, Kientibakorijeva djeca, zašto postoje ljudi koji šepaju, sobilježjem na koži, slijepi, sputanih ruku? Kako su bili tamo, i hodali? Zašto ih nisu ubili,dakle? Zašto mene nisu ubili, s mojim licem? Pitao sam ih. I oni su se smijali: „Kako će bitiKientibakorijeva djeca, kako će biti vragovi ili čudovišta!” Jesu li se možda tako rodili? Bilisu čisti; rodili su se savršeni. Ovakvi postadoše poslije. Njihova je krivnja, ili krivnja nekogKamagarinija ili kakvog drugoga Kientibakorijeva demona. Tko zna zašto su ih promijenili.Njihov je pokrov čudovištan, iznutra će uvijek biti čisti.

Iako Vi u to ne vjerujete, mene nisu takvim stvorili Kientibakorijevi vražićci. Rodio samse kao čudovište. Moja me majka nije bacila u rijeku, ostavila me na životu. Ono što mi se,prije, činilo okrutnošću, sada mi izgleda kao sreća. Uvijek kad odem u posjet nekoj obitelji

81

koju još ne poznajem, padne mi na pamet da će se preplašiti, „ovo je čudovište, ovo jevražičak”, govorili bi kad bi me vidjeli. Ponovno se smiju. Tako se svi smiju kad ih upitam:„Hoću li biti vrag? Želi li ovo lice to reći?” „Ne, ne, nisi, nisi ti čudovište. Ti si Tasurinchi, tisi pripovjedač”. Umire me tako. Zadovoljniji sam, možda.

Duša djece koju majke utope u rijekama i kanalima spuštaju se na dno Velikog kanjona.Tako kažu. Na dno, u dubine. Unutar vodenih virova i slapova prljave vode, do spiljaprepunih rakova. Tamo su vjerojatno, među golemim stijenama, gluhi od tolike graje, pateći.Tamo će se sastati duše te djece sa čudovištima koje je stvorio Kientibakori kad se posvađao sTasurinchijem. To bijaše početak, čini se. Prije toga, svijet po kojem hodamo bijaše prazan.Onaj koji se utopi u Velikom kanjonu, da li se vraća? Utopi se, tone uz zaglušnu buku vode,vir zarobi njegovu dušu i vrteći je, vrteći, spusti je. Do mračnog, blatnjavog dna, spustit će je,tamo gdje žive čudovišta. Tamo će sjesti među duše druge utopljene djece. Vragove,čudovišta, čut će kako se žale na onaj dan kad je Tasurinchi počeo stvarati. Tog dana kad sepojaviše toliki Machiguenge.

To je povijest stvaranja.To je borba Tasurinchija i Kientibakorija.To bijaše prije.Tamo se dogodilo, u Velikom kanjonu. Tamo na početku početaka. Tasurinchi se spustio

s Inkitea rijekom Meshiareni s jednom zamisli u glavi. Udahnuvši duboko, počne puhati.Dobra zemlja, rijeke prepune riba, krcate šume, toliko jestivih životinja, pojavljivalo se.Sunce je čvrsto stajalo na nebu, zagrijavajući svijet. Zadovoljno, promatrajući što se zbiva.Kientibakori se strašno razbjesni. Vjerojatno je povraćao zmije i žabe gledajući što se tamogore događa. Tasurinchi je puhao i počeli su se pojavljivati i Machiguenge. Tada,Kientibakori napusti svijet voda i crnih oblaka Gamaironija i uspne se rijekom od mokraće iizmeta. Bjesneći, pušeći se od bijesa, „ја to moram bolje napraviti”, govorio je. Tek što jestigao do Velikog kanjona, počne puhati. Ali iz njegova daha ne pojaviše se Machiguenge.Gnjila zemlja na kojoj ništa nije raslo; močvarni kanali gdje su se samo vampiri moglioduprijeti tome smrdljivu zraku. Pomaljale su se zmije. Otrovnice, gušteri, miševi, moskitosi išišmiši. Mravi, jastrebovi. Nicale su sve te biljke koje izazivaju plikove, koje peku kožu, kojesu nejestive. Samo te biljke. Kientibakori je i dalje puhao, i umjesto Machiguenga pojavljivalisu se Kamagarinisi, vražićci krivonogi i britkih nogu s mamuzama. Ženski vragovi su sepojavljivali, sa svojim magarećim licima, jedući zemlju i mahovinu. A četveronožni ljudi,Achaporo, onako kosmati i krvoločni. Kientibakori je bjesnio. Toliko je bijesan bio da su bićakoja je ispuhivao izlazila, poput zala i štetočina, još prljavija i još krvoločnija. Kad prestadošepuhati i vratiše se, Tasurinchi Inkiteu i Kientibakori Gamaironiju, ovaj svijet postade ono štoje sada.

Tako počne poslije, čini se.Tako počesmo hodati. U Velikom kanjonu. Otada dakle hodamo. Opirući se zlima,

ispaštajući okrutnosti Kientibakorijevih vragova i vražićaka. Veliki je kanjon prije biozabranjen. Vraćali su se tamo tek mrtvi, duše koje su odlazile nepovratno. Sada mnogi odlaze;viracoche i Punarune idu. Kao i Machiguenge. Sa strahom i uz poštovanje idu. Vjerojatnomisle: ta snažna buka je li to tek voda koja udara o stijene pri padu? Je li to samo rijeka kojaprolazi između kamenih Židova? Ne čini se. Buka je to koja se penje odozdo. Možda su jecajii plač utopljene djece. Penju se iz dubinskih spilja. Čuje se u noćima Mjeseca. Vjerojatnojecaju tužni. Kientibakorijeva čudovišta ih zlostavljaju, možda. Hoće li im naplatiti mukamato što su tamo. Neće misliti da su nečisti nego Machiguenge, možda.

To je, barem, ono što sam ja doznao.Neki mi Seripigari reče: „Najgore zlo nije roditi se s licem poput tvojega: nego ne znati

koja ti je obveza”. Ne pomiriti se sa svojom sudbinom, znači? To mi se događalo prije negošto sam postao ovo što sam sada. Bijah tek ljuštura, ljuska, tijelo iz kojega je pobjegla dušakroz glavu. I za obitelj i za narod najgore je zlo ne znati koja je tvoja obveza. Obitelj-čudovište, narod-monstrum je to, kojemu nedostaju ruke, stopala ili ih ima previše. Mihodamo, Sunce je gore. Vjerojatno je to naša dužnost. Izvršavamo je, čini se. Zaštopreživljavamo nedaće od tolikih vragova i vražićaka? Vjerojatno zato. Zato smo sada ovdje, ja

82

govorim, Vi slušate. Tko zna.Narod koji hoda sada je moj. Prije, ja sam hodao s drugim narodom i mislio sam da je

moj. Još uvijek se nisam bio rodio. Uistinu sam se rodio tek otkad hodam kao Machiguenga.Onaj drugi narod ostao je tamo, iza. Također je imao svoju povijest. Bio je mali i živio je jakodaleko odavde, na jednom mjestu koje je nekada bilo njegovo i sad više ne pripada njemu,nego drugima. Jer su ga zauzeli neki lukavi i snažni viracoche. Kao tijekom puštanja krvistablima? Upravo tako. Unatoč prisutnosti neprijatelja u njihovim šumama, oni su se bavililovom na tapire, sijanjem juke, pripremom masata, plesom, pjevanjem. Neki ih je moćni duhudahnuo. Nije imao ni lica ni tijela. Bijaše Tasurinchi-Jehova. Štitio ih je, čini se. Naučio ih ješto moraju činiti kao i zabrane. Poznavali su svoje obveze. Vjerojatno žive mirno. Zadovoljnii smireni žive, možda.

Sve dok jednoga dana, u jednome zabačenom kanjonu, nije rođen dječak. Bijaše različit.Serigorompi? Da, možda. Počne govoriti: „Mene je udahnuo Tasurinchi, ja sam Tasurinchijevsin, ja sam Tasurinchi. Ja sam istodobno sve tri stvari”. Tako je govorio. I da se spustio sInkitea na ovaj svijet, poslan od svog oca, koji je bio on sam, da promijeni običaje jer su seljudi iskvarili i više nisu znali hodati. Oni su ga vjerojatno slušali, iznenađeni. Vjerojatno jepripovjedač”, govorili su. „Vjerojatno su to priče koje priča”, govorili su. On je tumaraookolo, poput mene. Govorio je, govorio je. Zaplitao je i rasplitao stvari, dajući savjete.Posjedovao je drukčiju mudrost, čini se. Želio je nametnuti nove običaje jer su, prema njemu,običaji koje ljudi prakticiraju, nečisti. Bijahu zlo. Donosili su nesreću. I svima bi ponavljao:„Ја sam Tasurinchi”. Morate me slušati, poštivati. Samo on, nitko drugi osim njega. Druginisu bili bogovi nego vragovi i vražićci koje je udahnuo Kientibakori.

Znao je dobro uvjeravati, kažu. Seripigari s velikim moćima. Posjedovao je i magiju. Je lion bio zli vrač, Machikanari? Ili dobri vrač, Seripigari? Tko zna. Mogao je pretvoriti onomalo juka i nekoliko somova u mnoštvo, u mnoštvo juka i riba da bi svi ljudi mogli jesti.Vraćao je ruke kljastima, oči slijepcima pa je čak i vraćao svojem vlastitom tijelu duše koje suotišle. Impresionirani, neki ga počeše slijediti i slušati ono što je govorio. Odricali su se svojihobičaja, nisu slušali nekadašnje zabrane. Pretvarali su se u druge ljude, možda.

Seripigari su se jako uznemirili. Putovali su, okupili su se u kući najstarijega. Popili sumasato, sjedeći na prostirkama, u krugu. „Naš će narod nestati”, govorili su. Raščinit će sepoput oblaka, možda. Postat će možda vjetar naposljetku. „Što će nas razlikovati od drugih?”,plašili su se. Hoće li postati poput Mashcosa? Hoće li biti Ashaninka ili Yaminahua? Nitkonije znao tko je tko, ni oni ni drugi to nisu znali. „Nismo ono što vjerujemo da jesmo, šarekoje si oslikavamo, način na koji postavljamo stupice?”, raspravljali su. Zar, slušajućipripovjedača priča, ukoliko sve budu radili drukčije, naopačke, neće pasti Sunce? Što će ihodržati zajedno ukoliko postanu jednaki drugima? Ništa, nitko. Hoće li nastati sveopća zbrka?Seripigariji ga tada osudiše jer je došao uprljati čistoću svijeta. „On je varalica”, govorili su,„lažljivac; vjerojatno Machikanari.”

Viracoche, moćnici, također se uznemiriše. Nastade posvemašnji nered, ljudi su hodaliusplahireni, sumnjičavi prema brbljarijama tog pripovjedača priča. „Је li to laž ili istina?Trebamo li ga poslušati?” I ostadoše razmišljati o onome što je pričao. Tada, vjerujući da ćega se tako osloboditi, oni koji su zapovijedali, ubiše ga. Prema njihovim običajima, kad binetko počinio neku zloću, kad bi krao ili kad bi prekršio neku zabranu, viracoche bi gaizbičevali i stavili bi mu krunu od trnja chambire. Zatim, poput riječnih paichesa da bi mu seocijedila voda, prikovali bi ga na dva prekrižena debla drveta, ostavljajući ga da mu se iscijedikrv. Pogriješili su. Jer, nakon što je otišao, taj se pripovjedač priča vratio. Da bi nastaviounositi još veći nered u ovaj svijet, vratit će se. Počeše si međusobno govoriti: „То je točno.On je Tasurinchijev sin, Tasurinchijev dah, to je Tasurinchi glavom i bradom. Sve tri stvarizajedno. Došao je. Otišao je i ponovno se vratio”. I tada, počeše obavljati ono što im jepokazao i poštivati njihove zabrane.

Otkad je taj Seripigari ili Bog umro, ukoliko je uopće umro, užasne nesreće dogodiše senarodu u kojem se rodio. Ovome, kojega je udahnuo Tasurinchi-Jehova. Viracochasi gaistjeraše iz šume u kojoj je do tada živio. Van, van! Poput Machiguenga, morao je otićitumarati šumama. Rijeke, kanali i kanjoni ovoga svijeta vidješe ga kako dolazi i odlazi. U

83

neizvjesnosti hoće li moći ostati u mjestu do kojega je došao, naviknuo se živjeti hodajući ion. Život postade opasnost, kao da ga u bilo kojem trenutku može zaskočiti tigar, ili kao damu može doletjeti strijela Mashcosa. Oni vjerojatno žive prestrašeni, iščekujući zlo.Iščekujući čarolije Machikanarisa. Oplakujući svoju sudbinu, možda.

Sa svih mjesta na kojima bi se utaborili, naposljetku bi ih istjerali. Podigli bi kolibe i tamobi se pojavili viracochasi. Punarune, Yaminahuasi bi banuli, optužujući ih. Optuživali bi ih zasvakojake zloće i nesreće. Čak i za to da su ubili Tasurinchija. „On postade čovjekom, dođena ovaj svijet i Vi ste ga izdali”, govorili su im, bacajući na njih kamenje. Ako bi negdjeprošla Inaenka prolijevajući svoju kipuću vodu na ljude, a ovi bi se oljuštili i umirali, nitko nebi rekao: „То su nesreće gorućeg plika, i kihanje i ispuštanje vjetrova Inaenke to su također .Krivnja je na ovim prokletim strancima koji su ubili Tasurinchija”, govorili bi. „Sad sunapravili čaroliju, da dokrajče sa svojim gospodarom koji je Kientibakori.” Posvuda seproširilo to vjerovanje: da pomažu vragove, da plešu i piju masato zajedno, možda. Tada,odlazili bi u kolibe onih koje je udahnuo Tasurinchi-Jehova. Tada bi ih udarali; uzimali bi odnjih ono što imaju, bacali bi na njih strelice, žive bi ih palili. A oni su morali trčati. Bježeći,skrivajući se. Raštrkani po najraznovrsnijim šumama svijeta hodali su. „Kad će nas doćiubiti?”, mislili su. „Tko će nas ovaj put ubiti? Viracochasi? Mashcosi?” Nigdje ih nisu željelismjestiti. Kad bi došli u posjeti i priupitali gospodara kuće: „Jesi li ovdje?”, odgovor je uvijekbio: „Ne, nisam”. Kao i narod koji hoda, morale su se razdvojiti obitelji jedne od drugih da bibile prihvaćene. Ukoliko ih je bilo malo, ako nisu pravili sjene, drugi bi im narodi ostavljalimjesta za sijanje, lov i pecanje. Ponekad bi im naređivali: „možeš ostati, ali nemoj sijati. Ilinemoj loviti. Takav je obićaj”. Tako bi prošli Mjeseci; mnogi, možda. Ali uvijek bi završililoše. Ako bi jako kišilo ili ako je bila suša, ako bi se dogodila kakva katastrofa, počeli bi ihmrziti. „Na Vama je krivnja”, govorili su. ,Van!” Istjerali bi ih ponovno i činilo se da ćenestati.

Jer ta se priča ponavljala na mnogim mjestima. Uvijek jedna te ista, poput Seripigarijakoji se ne može povratiti od loše vrtoglavice i ostaje vrteći se u krug, dezorijentiran, međuoblacima. A ipak, usprkos tolikim nesrećama, nije nestao. Unatoč njegovim patnjama,preživio je. Nije bio ratnik, nikada nije pobijedio u ratu, i evo ga ovdje. Živi posvuda, njegovaobitelj istjerana u šume svijeta, a on je ostao. Veći narodi, ratnika, jakih naroda, Mashcosa,viracocha, mudrih Seripigarija, naroda koji su izgledali neuništivi, odlazili su. Nestajući. Nitraga nije ostalo ođ njih na ovome svijetu; nitko ih se nije sjećao, poslije. Oni su, naprotiv, idalje bili tamo. Putujući, odlazeći i živeći, u bijegu. Živi i hodajući, naposljetku. Odpamtivijeka i posvuda.

Možda zato jer, unatoč svemu što mu se dogodilo, narod Tasurinchi-Jehova, nije odustaood svoje sudbine. Ispunit će svoju obvezu, uvijek. Poštivajući i zabrane. Hoće li ga mrziti zatošto je drukčiji od ostalih? Je li ga zato nisu prihvatili narodi među kojima je bio? Tko zna.Ljudi ne vole živjeti s drukčijim ljudima. Nemaju povjerenja, možda. Drugi običaji, drukčijinačin govora možda ih plaše, kao da je svijet iznenada postao konfuzan, neproziran. Ljudi bivoljeli da su svi jednaki, da drugi zaborave na svoje običaje, ubiju Seripigarije, ogluše se ozabrane i da oponašaju njihove običaje. Da je tako postupio, narod Tasurinchi-Jehova binestao. Ne bi ostao od njega ni pripovjedač da ispriča svoju priču. Ja ne bih bio ovdje,pripovijedajući, možda.

„Dobro je da čovjek koji hoda - hoda”, kaže Seripigari. To je mudrost, vjerujem. Dobroće to biti. Da čovjek bude ono što jest. Zar mi Machiguenge nismo sada onakvi kakvi smo biliprije mnogo vremena? Kao tog dana, na Velikom kanjonu, kad je Tasurinchi počeo puhati.Zato nismo nestali. Zato i dalje hodamo, možda.

To sam naučio od Vas. Prije rođenja, mislio sam: „Narod se mora mijenjati, preuzetiobičaje, zabrane, čarolije, jakih naroda. Prihvatiti bogove i male bogove, vragove i malevragove mudrih naroda. Tako će svi postati čišći”, mislio je. I sretniji. Nije to bilo točno. Sadaznam da nije bilo. Naučih to od Vas. Tko je čišći i sretniji kad se odriče svoje sudbine? Nitko.Budimo ono što jesmo, bolje je tako. Onaj tko prestane ispunjavati svoje obveze da bi izvršioobveze drugih, izgubit će svoju dušu. I svoju ljušturu, možda, poput Tasurinchija-Gregoriakoji se pretvorio u cvrčkamachacuya tijekom te loše vrtoglavice. Možda se, kad čovjek izgubi

84

dušu, najodbojnija bića, najpogubnije štetočine nasele u praznom tijelu. Muhu će progutatiobad; obada će pojesti ptičica; ptičicu zmija. Želimo li da nas progutaju? Ne. Želimo li nestatine ostavljajući za sobom traga? Ni to. Ako nas nestane, nestat će i svijeta. Bolje je da i daljenastavimo hodati, čini se. Pridržavajući Sunce na nebu, rijeku u njezinu toku, drvo u korijenui šumu na zemlji.

To je barem ono što sam ja doznao.Tasurinchi je dobro. Hoda. Baš sam ga želio posjetiti u njegovoj kući, na rijeci Timpía,

kad ga sretoh na stazi. S dvojicom svojih sinova vraćao se s mjesta Bijelih roditelja, onih kojižive na obali Sepahua. Odnio im je svoj urod kukuruza. Time se već odavno bavi, ispričao mije. Bijeli roditelji mu daju sjemenke, mačete za plijevljenje šume, lopate za razgrtanje zemlje iza sadnju krumpira, camotea, kukuruza, duhana, kave i pamuka. Poslije, on im proda ono štomu ne treba i tako kupi druge stvari. Pokazao mi je ono što je imao: odjeću, jelo, uljnusvjetiljku, mamce, nož. „Možda ću sljedeći put moći kupiti i jednu pušku”, reče, i da bi tadamogao svašta uloviti u šumi. Ali Tasurinchi nije bio zadovoljan. Prije je bio zabrinut; njegovočelo bijaše naborano i oči neprozirne. „U ovim zemljama Timpíe može se samo dvaput saditina jednom mjestu, ne više puta”, žalio se. „А na nekim mjestima, samo jedanput. Loša je tozemlja, čini se. Posljednja sjetva juke i krumpira urodila je lošom berbom.” To je zemlja kojase brzo umori, čini se. „Želi da je se ostavi na miru”, govorio je Tasurinchi. Gorko mi sepožalio. „Lijene zemlje su ove zemlje Timpíe”, rekao je. „Tek što ih se počne obrađivati,zahtijevaju odmor. Takve su.”

Razgovarajući o tim i o drugim stvarima, stigosmo njegovoj kući. Iziđe nam u susretnjegova žena, jako uznemirena. Oslikala si je lice bojama žalosti, i gestikulirajući rukama,pokaže, reče kako je rijeka lopov. Ukrala je jednu od njezine tri kokoši. Ona ju je držala urukama da je zagrije, jer je izgledala bolesno, dok je cijedila vodu u posudu. I iznenada, sve sepočne tresti. Zemlja, šuma, kuća, sve, počne drhtati. „Kao u nevolji”, reče. „Kao da pleše jedrhtala”. Preplašena pusti kokošku i ugleda kako je struja nosi i kako nestaje u njoj, a da nijeimala vremena daje spasi. U tom kanjonu Timpía, voda je jako uzburkana, nije li tako. Čak ina obalama je uzbibana.

Tasurinchi je počne tući, pobješnjelo. „Ne tučem te jer si je pustila da je odnese rijeka, tose svakome može dogoditi”, reče. „Nego zbog laži. Zašto, umjesto što izmišljaš da je zemljapodrhtavala, ne kažeš da si zaspala? Iskliznula ti je iz ruku, nije li tako? Ili si je ispustila tamona obali i ova se otkotrljala. Ili si je bacila u rijeku jer te obuzeo bijes. Ne govori o onome štose nije dogodilo. Zar si ti pripovjedač priča, ti? Zar ne nanose obiteljima štetu laži? Tko će tipovjerovati da je zemlja počela plesati. Ja bih to također osjetio.”

I kad je Tasurinchi poče tako grditi, bjesneći i tukući je, zemlja počne drhtati. Nemojte sesmijati. Nije izmišljaj, nisam to sanjala. Dogodilo se. Počne plesati. Začusmo prvo hrkanje,duboko, kao da je gospodar gromova tamo ispod izazvao svoje jaguare da riču. Ratna buka,bubnjevi koji udaraju istodobno, ispod, u unutrašnjosti Zemlje. Duboka buka; prijeteća. Itamo osjetismo kako svijet više nije na miru. Zemlja se micala, plesala, skakala kao da senapila. Micalo se drveće, Tasurinchijeva kuća, riječna voda je ključala, uznemireno, poputjuke koja vrije u koritu. Osjećao se bijes u zraku, možda. Nebo se ispuni prestrašenimpticama, papagajima koji su kričali na stablima, a iz šume dopiraše rika, zvižduci, graktanje,prestrašenih životinja. „Drugi put, drugi put”, vikala je Tasurinchijeva žena. A mi, zbunjeni,gledali bismo na jednu i na drugu stranu, ne znajući hoćemo li ostati ili potrčati. Dječicapočeše plakati; uhvaćeni od Tasurinchija, plakali su. I on se uplašio, kao i ja. „Da li je stigaokraj svijeta?”, reče. „Hoće li ponovno pasti mrak, hoće li zavladati kaos?”

Kad naposljetku prestade drhtati, nebo se zamrači kao da je Sunce počelo padati. Brzo sezamrači, jako brzo. I podignu se velika prašina, odasvuda, prekrivajući ovaj svijet bojompepela. Gotovo da nije mogao vidjeti Tasurinchija niti njegovu obitelj u oblaku prašine. Svebijaše sivo. „Događa se nešto jako ozbiljno i ne znamo što”, reče Tasurinchi, ustrašen. „Је lidošao kraj nas koji hodamo? Je li kucnuo čas da odemo, možda. Sunce je palo. Više se nećepodići.”

Znam da nije palo. Znam da ne bismo bili ovdje da je palo. Prašina se slegla, nebo seponovno razbistrilo i zemlja se napokon primiri. Osjećao se miris rasola i gnjilih biljaka, miris

85

koji je izazivao mučninu. Svijet nije bio zadovoljan, možda. . „Vidiš da nisam lagao, vidiš dase treslo. Dogodilo se to stoga jer je rijeka progutala kokoš”, govorila je Tasurinchijeva žena.Ali on se zainatio, govoreći: „Nije točno”. Bjesnio je: „Lagala si”, vikao je svojoj ženi,„možda će se zato zemlja sada ponovno zatresti”. Ponovno je istuče, napuhnuvši se, ričući odtolike sile koju je u to unosio. Tasurinchi, onaj iz Timpíe, jako je tvrdoglav čovjek. Nije toprvi put da ga je obuzeo bijes. I drugi put sam ga vidio da bjesni. Možda mu zato rijetki ljudidolaze u posjet. Nije prepoznao da je pogriješio, ali ja sam primijetio, svatko bi to shvatio, daje njegova žena rekla istinu.

Jeli smo, otiđosmo se odmoriti na prostirkama i, nedugo zatim, mnogo prije nego što jesvanulo, osjetih kako je ustao. Vidjeh da odlazi sjesti na jedan kamen, nekoliko koraka odkolibe. Tamo bijaše Tasurinchi, pod svjetlošću mjesečine, nepovjerljiv. Ustadoh u polumrakui otiđoh s njim porazgovarati. Mljeo je duhanski prah, da bi ga udisao. Vidjeh ga kako stavljamalo praha u šuplju kost pave i zamoli me da je otpuhnem. Stavih mu prah u nosnicu iotpuhnuh; on je snažno udisao, tjeskobno, sklapajući oči. Zatim učinih isto s drugomnosnicom. Poslije, prah koji je ostao, on otpuhnu u moj nos. Bijaše nemiran, Tasurinchi.Tjeskoban. „Ne mogu spavati”, reče, glasom jako umornog čovjeka. „Dogodile su se dvijestvari koje pozivaju da se o njima promisli. Rijeka je ukrala jednu od mojih kokoši i zemlja jepočela drhtati. Nebo se smračilo, osim toga. Što mi je za činiti?” Ja to nisam znao, bijahjednako zbunjen poput njega. Zašto me to pitaš, Tasurinchi? „Tо što su se dogodile te stvari,jedna odmah nakon druge, gotovo istodobno, znači da nešto moram učiniti”, reče mi. „Ali neznam što. Nemam koga priupitati, ovdje. Seripigari je udaljen mnoge Mjesece, uzvodno uzSepahuu.”

Tasurinchi ostade čitavog dana sjediti na tom kamenu, ne razgovarajući ni s kim. Bez pićai jela. Kad mu njegova žena donese kašu od banana, nije joj dopustio ni da mu se približi;zaprijeti joj rukom, kao da će je ponovno istući. I te noći ne uđe u njezinu kuću. Kashiri jejako sjajio gore u visinama i ja bih ga vidio, ostajući sveudilj na istome mjestu, glave uronjeneu grudi, pokušavajući shvatiti te nesreće. Što su mu zapovijedali da učini? Tko to zna. Svi suu obitelji bili nijemi, nemirni, čak i djeca. Špijunirajući ga, mirni, tjeskobni. Što će sedogoditi?, mislili su.

Oko podneva, Tasurinchi, onaj s rijeke Timpía, ustade s kamena. Žustrim korakompristupi kući; dozivajući nas s obje ruke, vidjesmo ga kako dolazi. Imao je odlučan izraz lica,čini se.

„Počnimo hodati”, reče, ozbiljnim glasom, naređujući. „Hodati. Ovoga časa. Treba otićidaleko odavde. To je ono što znači. Ako ostanemo, bit će nevolja, dogodit će se katastrofe. Toje poruka. Naposljetku sam to shvatio. Na ovome mjestu više nismo poželjni. Moramo otići,dakle.”

Teško mu je bilo odlučiti se. Prema licima žena, muškaraca, prema tuzi njihovih rođaka,vidjelo se koliko im je teško otići. Već su dugo vremena kod rijeke Timpía. Urodima koje suprodavali Bijelim roditeljima iz Sepahue kupovali su stvari. Izgledali su zadovoljno, možda.Pronašli su svoju sudbinu, možda? Nije bilo tako, čini se. Propadaju li zato što su tolikovremena bili mirni? Tko zna. Ostaviti sve to, tako, iznenada, ne znajući kamo poći, ne znajućihoće li ponovno imati ono što ostavljaju, velika bi to žrtva bila. Bol za sve, eto.

Ali nitko u obitelji nije prigovorio; niti žena, niti djeca, niti mladić koji živi tamo u blizinijer se želi oženiti starijom Tasurinchijevom kćerkom, nisu se žalili. Veliki i mali počeše spripremama. „Brzo, brzo, treba otići odavde, ovo je mjesto postalo neprijateljsko", požurivaoih je Tasurinchi. Izgledao je ogorčeno, nestrpljiv da ode. „Da, brzo, krenimo, dakle,pobjegnimo”, reče, požurujući se, tjerajući samoga sebe.

Ja im pomogoh u pripremama i također pođoh s njima. Prije toga, spalismo dvije kolibe isve što nismo mogli ponijeti sa sobom, kao da je netko umro. „Ovdje ostaje sve nečisto što jebilo naše”, potvrdi Tasurinchi svojoj obitelji. Hodali smo nekoliko Mjeseca. Bilo je malo jela.Životinje se nisu dale uloviti u stupice. Naposljetku, u jednom kanalu, ulovismo nekolikobagresa. Jeli smo. Po noći, sjedili smo i razgovarali. Cijele sam im noći pričao, možda.

„Sada sam mirniji”, reče mi Tasurinchi, kad sam se oprostio od njih, nekoliko Mjesecaposlije. ,yiše neću biti bijesan, vjerujem. U posljednje sam vrijeme bio jako srdit. Sada više

86

nisam, možda. Dobro sam učinio kad sam krenuo hodati, čini se. Ovdje u grudima toosjećam.” „Kako si znao da moraš poći odavde?”, upitah ga. „Sjetio sam se nečega saznanjem čega sam se rodio”, uzvrati mi. „Ili što sam naučio tijekom vrtoglavice, možda. Akose nedaće događaju na Zemlji, to je stoga jer se ljudi više ne brinu, jer se ne brinu onako kakobi se trebali brinuti. Može li Zemlja govoriti, poput nas? Da bi rekla ono što želi, nešto moraučiniti. Drhtati, možda. Nemojte zaboraviti na mene, govori. I ja živim, govori. Ne želim dame zlostavljaju. Na to se žalio dok je plesuckao. Možda sam je ja natjerao da se takopreznojava. Možda Bijeli roditelji nisu onakvima kakvima se čine, nego Kamagarinisipovezani s Kientibakorijem, i savjetujući me da uvijek tamo živim, žele nanijeti štetu zemlji.Tko zna. Ali, ukoliko se ona žali, morat ću nešto učiniti. Kako ćemo pomoći Suncu, rijekama?Kako ćemo pomoći ovome svijetu, životu na Zemlji? Hodajući. Ispunio sam obvezu,vjerujem. Gledajte, već daje rezultate. Poslušaj tlo pod svojim nogama; kroči njime,pripovjedaču. Kako li je samo mirno i čvrsto! Vjerojatno je ponovno zadovoljno, sada kadponovno osjeća da hodamo po njemu.”

Gdje li se sada nalazi Tasurinchi? Ne znam. Je li ostao u ovom području gdje smo seoprostili? Tko zna. Jednoga ću to dana saznati. Mora da je dobro. Zadovoljan. Hoda, možda.

To je, barem, ono što sam ja doznao.Kad se odvojih od Tasurinchija, napravih polukrug i uputih se u smjeru rijeke Timpía.

Nisam bio u posjetu Machiguengama već dugo vremena. Ali prije no što stigoh, padoše mi napamet razna iznenađenja i bio sam prisiljen promijeniti smjer. Zato sam vjerojatno ovdje sVama, možda.

Pokušavajući preskočiti šipražje s koprivama, ubodoh se na trn. Ovdje, u stopalo. Isisahranu i ispljunuh. Neka je nevolja ostala, jer me nedugo zatim počne boljeti. Jako me boljelo.Prestadoh hodati i sjedoh. Zašto mi se to dogodilo? Potražih u svojoj torbi. Tamo su i daljebile trave koje mi je dao Seripigari protiv zmijskog ugriza, protiv bolesti, protiv čudnih stvari.A na komadiću moje tunike nalazio se iserepito koji štiti od zlih uroka. Taj kamenčić, jošuvijek nosim sa sobom. Zašto me ni trave ni iserepito nisu zaštitili protiv vražićka iz koprive?Stopalo mi je toliko nateklo; nalikovalo je nečijem drugom stopalu. Mijenjam li se ja to učudovište? Napravih veliku vatru i postavih stopalo blizu plamena da bi sa znojem, izišao iznjega i trn. Jako me bolio; ričući, pokušah preplašiti bol. Od tolikog znoja i vike, zaspao sam.A u snu, čuo sam brbljanje i smijeh papagaja.

Morao sam ostati mnogo Mjeseca na tom mjestu dok je moje stopalo splašnjavalo.Pokušao sam hodati i, aj, aj, jako me boljelo. Nije mi ponestalo hrane, na sreću; u rancu samnosio juku, kukuruz i nekoliko banana. Osim toga, sreća će biti sa mnom. Na istom mjestu,bez potrebe da ustanem, vukući se, zabodoh komadić mekog drveta, i zaoblih ga čvornatimkonopom koji sakrih na tlu. Nedugo zatim, u stupicu pade jarebica. Posluži mi kao hrana zadva dana. Ali bijahu to dani mučenja, ne zbog trna, nego zbog papagaja. Zašto ih bijašetoliko? Otkud takav nadzor? Bijaše mnogo jata; sjatili su se na sve okolne grane i žbunje.Svaki čas pristizala bi nova. Sva su se okupila oko mene buljeći netremice. Događa li senešto? Zašto toliko kriče? Ima li to kričanje kakve veze sa mnom? Razgovaraju li to oni samnom? Ponekad, začuo bi se njihov grohotan smijeh, od onih koje ispuštaju papagaji, ali kojikao da potječe od ljudi. Izruguju li se to oni? Odavde nikada nećeš izići, pripovjedaču,govore? Bacih na njih kamenje da ih preplašim. Beskorisno, na trenutak se uskomešaše ivratiše na svoja mjesta. Tamo bijahu, mnoštvo njih, na mojoj glavi. Što žele? Što će sedogoditi?

Drugoga dana, odjednom, otiđoše. Jako preplašeni otiđoše papagaji. Svi istodobno, uzgraju, rasipajući svoje perje, sudarajući jedni o druge, kao da se približava neprijatelj.Namirisali su opasnost, čini se. Jer na istom tome mjestu prođe iznad mene, skakućući sastabla na stablo, majmun pripovjedač. Yaniri. Da, upravo on, taj crveni, veliki i brbljavimajmun, yaniri. Golem, bučan, okružen skupinom ženki. One su skakutale, mašući rukamaokolo, sretne što su s njim. Sretne što su njegove ženke, možda. „Yaniri, yaniri!”, povikahmu. „Pomozi mi! Nisi li prije bio Seripigari? Siđi, izliječi mi ovo stopalo, želim nastaviti svojput.” Ali majmun pripovjedač nije na mene obraćao pozornost. Je li točno da prije bijašeSeripigari koji hoda? Zato ih ne treba ni loviti niti jesti, možda. Kad se kuha majmuna

87

pripovjedača, zrak se ispuni mirisom duhana, kažu. Aromom koju je udahnuo i popio uvrtoglavicama onaj koji je jednom bio Seripigari.

Tek što je nestao yaniri sa svojim krdom ženki, vratiše se papagaji. I to u pratnji drugihpapagaja. Stadoh ih promatrati. Bijahu najrazličitijih vrsta. Veliki, mali, majušni; zaobljenih ijako dugačkih kljunova, kao i spljoštenih kljunova; bilo je malih papagaja, tukana i ara. Ali,najviše je bilo papigica. Brbljale bi istodobno, snažno, neprekidno, do ušiju mi je dopiralagrmljavina papagaja. Bijah nemiran, promatrajući. I jedne i druge sam gledao, dugo ipozorno. Što li tamo rade? Nešto će se dogoditi, zacijelo, usprkos mojim travama protivčudnih stvari. „Što žele, što govore”, počeh im vikati. „О čemu govore, čemu se rugaju?”Prestrašen, ali istodobno znatiželjan. Nikada ih prije nisam vidio najednom mjestu. Nije li tomožda podudarnost, nije li to možda čista koincidencija. Koji bijaše motiv? Tko mi ih jeposlao?

Prisjećajući se Tasurinchija, prijatelja krijesnica, pokušao sam razumjeti njihovobrbljanje. Ukoliko su tamo, uokolo mene, govoreći tako uporno, nisu li možda došli zbogmene? Žele li mi nešto reći? Sklapao bih oči, izoštravao pažnju, usredotočavao se na njihovobrbljanje. Pokušavajući se osjećati papagajem. Teško je to bilo. Ali zbog napora zaboravio bihna bol u stopalu. Oponašao sam njihovo kričanje, njihovo grgljanje; oponašao sam njihovomrmljanje. Sve njihove zvukove. A, između stanke i stanke, malo pomalo, začuo bihizdvojene riječi, svjetlašca u tami. „Smiri se, Tasurinchi”, „nemoj se plašiti, pripovjedaču”,„nitko ti neće nauditi." Razumijevao sam što su govorili, možda. Nisu se smijali, nije to biosan. Ono što su oni govorili, razumio sam. Svaki put čuo sam sve razgovjetnije. Osjetihsmirenost. Moje tijelo prestade drhtati. Hladnoća nestade. Nije li ih tamo poslao Kientibakori,u tom slučaju. Ni u kojem Machikanarijevom slučaju. Iz znatiželje, možda? Da bi mi praviodruštvo?

„Upravo zato, Tasurinchi”, proćereta neki glas izdvajajući se nad drugim glasovima. Sadaviše nema nikakve dvojbe. Govorio je i ja sam ga razumio. „Ovdje smo da ti pravimo društvo,da te bodrimo dok ne ozdraviš. Ovdje ćemo i ostati dok ponovno ne prohodaš. Zašto si nas seuplašio? Škripali su ti zubi, pripovjedaču. Jesi li vidio da papagaj pojede Machiguengu?Naprotiv, mi smo vidjeli mnoge Machiguenge kako jedu papagaje. Samo se ti smij,Tasurinchi. Već te odavno pratimo. Kamo god kreneš, mi ćemo biti uz tebe. Jesi li to tek sadashvatio?

Tek sada to razumijem. Drhtavim glasom ga upitah: „Da li mi se ti to rugaš?” „Govorimistinu”, bijaše uporan papagaj, prevrćući lišće udarcima krila. „Morao si zabosti trn u svojetijelo da otkriješ svoje družbenike, pripovjedaču.”

Vodili smo jedan dugi razgovor, čini se. Cijelo to vrijeme koliko bijah tamo, iščekujući danevolja prođe, razgovarali smo. Dok sam preznojavao stopalo u vatri, ne bi li me prošla bol,pričali smo. S tim papagajem; i s drugima. U toj graji, svi ostadoše bez glasa. Povremeno, nebih razumio što govore. „Tišina, tišina. Govorite sporije, ijedan po jedan.” Nisu me slušali.Bijahu poput Vas, jednaki. Čemu li se samo toliko smiju? Izgledaju kao papige. Ne čekaju dajedan prestane govoriti da bi svi graknuli. Zadovoljni su što se naposljetku razumijemo.Naguravali su se, lepršajući. Osjetih olakšanje. Zadovoljstvo. „Kako je nevjerojatno ono štose događa”, pomislih.

„Hajde, sva sreća, shvatio si da smo pripovjedači”, reče iznenada, jedan od njih. A drugizanijemiše. Sumom zavlada duboka tišina. „Sada ćeš razumjeti zašto smo ovdje, u tvojojpratnji. Sada ćeš razumjeti zašto te, otkad si se ponovno rodio i počeo hodati, govoriti,pratimo. Danju i noću; po šumama i rijekama. I ti si pripovjedač, nije li tako, Tasurinchi?Nismo li slični, možda?”

Sjetih se, tada. Svaki čovjek koji hoda ima svoju životinju koja ga prati, nije li tako? Čak iako je on ne vidi, niti je uspije prepoznati. Već prema onome što jest, prema onome što radi,majka životinje odabire ga, govoreći svome mladunčetu: „Ovaj je čovjek za tebe, čuvaj ga”.Životinja postane njegovom sjenom, čini se. Je li moja životinja papagaj? Da, bijaše papagaj.Nije li to životinja koja puno priča? Znao sam to i činilo mi se da sam to još otprije znao.Zašto bih inače, uvijek osjećao ljubav prema papagajima? Često, na svojim putovanjima,slušao bih njihovo brbljanje, smijući se njihovu lepršanju i graji. Bili smo, dakle, rođaci,

88

možda.Dobro je znati da je moja životinja papagaj. Sada, putujem s više povjerenja. Nikada se

više neću osjećati usamljen, možda. Ako me obuzme umor, strah, ako me zbog nekog razlogazaokupi bijes, sad znam što mi je činiti. Podići pogled prema drveću i čekati. Neće meiznevjeriti, mislim. Poput kišice nakon vrućine, poteći će graja. Tamo će biti papagaji, eto.„Da, ovdje smo, nismo te napustili”, govore. Zato sam mogao putovati sam toliko vremena.Jer nisam putovao usamljen.

Kad odjenuh tuniku i kad se namazah huitom i arnikom, i počeh udisati duhan i hodati,mnogi su se čudili što putujem sam. „То je drskost”, upozoravali su me. „Zar nije šumaprepuna užasnih demona i prljavih đavolica koje je stvorio Kientibakori? Što ćeš učiniti akose pojave pred tobom? Putuj kao Machiguenga, dakle. S dječakom i barem s jednom ženom.Nosit će životinje koje uloviš, pokupit će one koje padnu u stupice. Nećeš se razboliti, dokbudeš skupljao lešine koje si ubio. Imat ćeš osim toga nekoga s kim možeš pričati. Grupa jeuvijek jača ako se pojave Kamagarinisi. Gdje si još vidio Machiguengu kako sam tumarašumom!” Ja nisam obraćao pažnju na njih jer se nikada nisam osjećao usamljeno u mojimlutanjima. Tamo, među granjem, pomiješani s lišćem drveća, gledajući me svojim zelenimvelikim očima, pratili su me moji prijatelji. I osjećao sam ih čak i da toga nisam bio svjestan,možda.

Ali nije to razlog zbog kojega imam ovog papagaja. To je druga jedna priča, čini se.Mogu je sada ispričati kad je zaspao. Ako odjednom zašutim i počnem govoriti gluposti,nemojte misliti da sam izgubio glavu. Bit će da se papagaj probudio. Priča je to koju neradosluša, priča koja ga vjerojatno boli onoliko koliko je mene bolio koprivin trn.

To se dogodilo poslije.Išao sam u Cashiriari u posjet Tasurinchiju i ulovio sam jednog paujila, na stupicu.

Skuhao sam ga i počeo sam ga jesti, kad osjetih brbljanje pokraj moje glave. Bijaše tamo nekognijezdo, među granjem, poluskriveno jednom velikom paučinom. Ovaj se tek rodio. Nije jošotvorio oči; bijaše umotan u svoju bijelu slinu, kao što je već mladunčad kad iziđe iz svojeljuske. Špijunirao sam ga, bez i najmanjeg pokreta, mirno, da ne bih razljutio papagajku, da jene bih razbjesnio previše se približivši njezinu mladunčetu. Ali papagaj nije na mene obraćaopozornost. Proučavao je tek rođeno mladunče, jako ozbiljno. Izgledao je nezadovoljno. Iodjednom ga počne kljucati. Da, kljucati svojim zaobljenim kljunom. Da li mu želi uklonitinjegovu bijelu sluz? Ne. Želi ga ubiti. Je li gladan? Uzeh ga za krila, ne dopustih mu da ganastavi kljucati, uklonih papagaja iz gnijezda. I da se primiri, dadoh mu ostatke paujila.Zadovoljan, on ih pojede; brbljajući i lepršajući je jeo. Ali njegove su goleme oči i dalje bilebijesne. A kad završi s jelom, odleprša natrag u gnijezdo. Otiđoh pogledati i zatekoh ga kakoponovno kljuca mladunče. Nisi se probudio, papagajčiću? Nemoj se probuditi, pusti me daprije toga završim priču o tebi. Zašto želi ubiti svoje mladunče? Nije zbog gladi, dakle.Zgrabih papagaja za krila i bacih ga snažno u zrak. Nakon što napravi nekoliko krugova, vratise. Suprotstavljajući mi se. Bijesno, vrati se uz neopisivu graju spreman da ponovno napadnemladunče. Zainatio se da će ubiti mladunče, čini se.

Tek tamo shvatih zašto. Nije se rodilo kako je očekivao, možda. Imalo je iskivljenupandžu i tri okljaštrena prstića. Sve do tada ja nisam naučio ono što svi Vi znate: da životinjeubijaju mladunčad koja se izleže drukčija. Zašto puma zarije pandže u svoje šepavo ili slijepomladunče? Zašto kobac raščereči svoga ptića slomljena krila? Pogodit ćete jer bi, kako nisusavršeni, njihov život bio težak, patnički, s obzirom da se ne bi znali braniti, letjeti, loviti,pobjeći niti ispuniti svoje obveze. Da bi živjeli kratko, jer bi ih druge životinje ubrzo pojele.„Radije ću ga onda ja pojesti, neka mi barem posluži kao hrana”, reče. Ili možda i one, poputMachiguenga, ne prihvaćaju nesavršenosti? Možda i oni vjeruju da je mladunče koje nijesavršeno stvorio Kientibakori? Tko zna.

Ovo je papagajeva priča. Oduvijek je takav, šćućuren na mojem ramenu. Baš me briga štonije čist, što je ljutit, što šepa, što čim uzleti na visinu, padne. Jer i krila su mu ispala jakokratka, čini se. Jesam li ja savršen? Nalik jedno drugome, razumijemo se i pravimo jedandrugome društvo. Putuje na ovom ramenu i svako malo, iz razonode, popevši se na mojuglavu, prijeđe na drugo rame. Ode i vrati se, dođe i ode. Uhvati se za moju kosu dok se vere.

89

Čupajući me kao da me upozorava: „Pazi da ne padnem, pazi da me ne moraš kupiti sazemlje”. Nije uopće težak, niti ga ne osjećam. Spava ovdje, u mojoj tunici. Kako ga ne moguzvati ocem, ni rođakom, ni Tasurinchijem, oslovljam ga jednom riječju

koju sam izmislio za njega. Papagajska graja, dakle. Da vidimo, oponašajte je. Probudimoga, pozovimo ga. On je to naučio i jako to dobro ponavlja: Mas-ca-ri-ta, Mas-ca-ri-ta, Mas-ca-ri-ta...

VIII.

FIRENTINCI su poznati, u Italiji, po svojoj aroganciji i po tome što mrze turiste koji ihpreplavljuju, svakoga ljeta, poput kakve amazonske rijeke. U ovome trenutku teško jeprovjeriti je li to točno, jer gotovo da više i nema pravih Firentinaca. Otišli su, malo-pomalo,onako kako se povećavala vrućina, povlačio se večernji lahor, isparavale vode Arna, amoskitosi polako zauzimali grad. Oni predstavljaju prave leteće mirijade, koje se uspješnoopiru sredstvima za uništavanje gamadi i insekticidima obrušavajući se na svoje žrtve danju inoću, posebno u muzejima. Jesu li firentinske zanzare totemske životinje, anđeli čuvariLeonarda, Cellinija. Botticellija, Filippa Lippisa, fra Angelica? Čini se da je tako. Jer upravou podnožju tih skulptura, freski i slika ja primih najveći broj uboda koji su mi ostavili tragovena rukama i nogama i to uvijek kad putujem u peruansku šumu.

Ili su moskitosi instrumenti kojim se služe odsutni Firentinci ne bi li otjerali odvratneosvajače? U svakom slučaju, beskorisno je. Niti kukci, niti vrućina, niti išta drugo na svijetune može zaustaviti mnogoljudnu invaziju. Jesu li to tek slike, palače, kamenje zamršene starečetvrti ono što privlači tako snažno u Firenci, unatoč ljetnih neudobnosti, nas, horde stranaca?Ili je taj savez fanatizma i viška, pobožnosti i okrutnosti, spiritualnosti i senzualneprofinjenosti, političke korupcije i odvažnosti inteligencije, njegove prošlosti, ono što nasprivlači ovome zagušljivome gradu, koji su napustili njegovi mještani? U ova dva mjeseca,sve se pozatvaralo: trgovine, praonice, neudobna Nacionalna knjižnica pokraj rijeke, kina kojabijahu moje utočište u noćima, i naposljetku, kafići u koje sam odlazio čitati Dantea iMachiavellija, i razmišljati o Mascariti i Machiguengama s izvorišta rijeka Alto Urubamba iMadre de Dios. Prvo se zatvorio koketni Caffè Strozzi, s njegovim namještajem i art décodekoracijom, koji je osim toga, raspolagao s air conditionom, čudesnom oazom za vrele noći;zatvorio se zatim i Caffè Paszkowski gdje ste se mogli, čak i u znoju, osamiti, na drugom katustarog démodé izgleda, s njegovim udobnim kožnim namještajem i tamnocrvenimbaršunastim zastorima; zatvoren je zatim i Caffè Gillio, i naposljetku, turistima najzanimljivijii najposjećeniji Caffè Rivoire na Piazzi della Signoria, gdje me ispijanje machiata koštalokoliko i večera u nekoj obližnjoj tratorriji. Kako nije ni najmanje moguće čitati niti pisati ugelateriji ili u pizzeriji (to su rijetke gostoljubive enklave koje su nastavile raditi), morao samse pomiriti s čitanjem u mojem pansionu Borgo del Santi Apostoli, mučeći se pod prigušenomsvjetlošću svjetiljke koja se čini kao daje dizajnirana s namjerom da se oteža čitanje ili kaznisvojeglavi čitatelj naglim sljepilom. To su neudobnosti koje, kao što bi rekao užasni fratarčićiz San Marcosa - neočekivane posljedice tog boravka u Firenzi značile su, za mene, otkriće,zahvaljujući njegovu biografu Robertu Ridolfiju, da je prezreni Savonarola bio, naposljetku,zanimljiv lik i možda bolji od lika njegovih krvnika - pripremaju duh da bolje shvati, dagotovo proživi danteovske muke tijekom paklenog hodočašća, ili za meditaciju, uz neophodanmir, o zastrašujućim zaključcima koje je o gradu, ljudima i o upravljanju njihovim poslovimaizvukao iz njihovih iskustava kao činovnik ove republike, Machiavelli, ledeni analitičarnjegove povijesti.

Zatvorila se također, prirodno, mala galerija u ulici Santa Margherita gdje su, izmeđujedne optičke radnje i druge sa željeznarijom, nasuprot takozvane Danteove crkve, bileizložene fotografije Machiguenga od Gabriela Malfattija. Ali uspio sam ih još nekoliko putavidjeti prije ljetnog odmora. Treći put kad me vidjela kako ulazim, mršava djevojka, snaočalama, zaposlena u galeriji, naglo mi dade do znanja da ona ima fidanzata. Morao sam jojpotvrditi, na mojem nespretnom talijanskome, da je moja revnost prema toj izložbi

90

ravnodušna, donekle patriotska, i kako nema veze s njezinom ljepotom nego tek sMalfattijevim fotografijama. Nikada mi nije povjerovala da sam toliko vremena provodiogledajući te fotografije zbog čiste nostalgije za svojom zemljom. A osobito, onu, fotografijuskupine Indijanaca koji sjede u položaju nalik lotosovu cvijetu, koji zadivljeno slušaju togčovjeka koji gestikulira? Siguran sam da nikada nije ozbiljno shvatila moje tvrdnje kako je tafotografija savršeno remek-djelo, nešto u čemu se treba uživati polagano, kao što se u GalerijiUffizi promatra Alegorija proljeća ili Bitka Svetog Romana. Ali, naposljetku, nakon četvrti ilipeti put što me vidjela u praznoj galeriji, njezino se nepovjerenje smanjilo i jednoga mi sedana, čak, srdačno obratila obavješćujući me kako ispred Chiesa di San Lorenzo, svake noći,„skupina Inka” svira peruansku glazbu na tipičnim instrumentima: zašto ih ne bi otišaopogledati, prisjetit ću se tako i svoje domovine. (Poslušah je, otiđoh i otkrih kako su Inkezapravo dvojica Bolivijaca i dvojica Portugalaca iz Rima koji izvode nespojivu mješavinufada i carnavalita iz Santa Cruza.) Prije tjedan dana, galerija Santa Margherita zatvorila se imršavica s naočalama ljeto provodi u Anconi, tamo gdje su njezini genitori.

Tu fotografiju, u svakom slučaju, nemam potrebu ponovno vidjeti. Naučio sam jenapamet, u svim njezinim pojedinostima, milimetar po milimetar. I toliko sam razmišljao onjoj da začudo znam kako goli likovi na njoj, u sjedećem položaju, ravnih kosa, lik govornikakoji stoji i obzor perjanica drveća masivnih debala i isprepletenih grana ispod vrela sivih itrbušastih oblaka, vjerojatno predstavljaju najtrajniju uspomenu na to firentinsko ljeto.Trajniju i ganutljiviju možda i od arhitektonskih i skulpturalnih čuda renesanse, skladnogžubora danteovske tercine ili prašumskih ritomella (u njihovu slučaju uvijek kompatibilnih slueiferskom inteligencijom) Machiavellijeve proze.

Siguran sam da fotografija prikazuje pripovjedača priča Machiguengu. To je jedino ono očemu nema nikakve dvojbe. Čovjek koji drži govor, pred tim ushićenim auditorijem, tko bimogao biti ako ne onaj lik zadužen da od pamtivijeka pobuđuje znatiželju, maštu, sjećanje,želju za snom i za laži naroda Machiguenga? Kako je uspio Gabriele Malfatti nazočiti tojsesiji i kako su mu dopustili da snimi fotografije? Možda razlog tajnovitosti koja je obavijalapripovjedače priča u suvremeno doba - prisutnost stranca koji je postao Machiguenga - višenije postojala kad je Talijan posjetio područje. Ili je, možda, ovih posljednjih godina, situacijana Alto Urubamba tako brzo evoluirala da pripovjedači priča više nemaju svoju stoljetnufunkciju, izgubili su autentičnost i postali su, poput ceremonija s ayahuascom i liječenja kojesu izvodili šamani iz drugih plemena, organizirana pantomima za turiste.

Ali sumnjam da je tako. Život se promijenio u tom području, da, ali ne u smislu dajeuspio pospješiti turizam. Prvo su se pojavili naftni bazeni, logorišta za one koji su bilizaposleni kao težaci, mnoge Kampe, Yaminahue, Pire, i sigurno Machiguenge. Poslije, iliistodobno, trgovina drogom počela se širiti Amazonijom, poput kakve biblijske kuge, mrežaplantaža koke, tajnih laboratorija i aerodroma, i kao logična posljedica, nastupiše periodičnaklanja, raščišćavanje računa među rivalskim bandama Kolumbijaca i Peruanaca, paljenjeusjeva, lovačke ekspedicije i policijske čistke. I naposljetku - ili možda i istodobno,zatvarajući trokut užasa - terorizam i antiterorizam. Revolucionarni odredi sandinista, oštropotučenih u Andama, spustili su se u prašumu i također operiraju u toj zoni Amazonije, kojujednako tako napada i vojska, kaže se čak i da je bombardira avijacija.

Kakve je sve to posljedice ostavilo na narod Machiguenga? Je li ubrzao njihov raspad irasipanje? Postoje li još uvijek naselja koja su ih počela okupljati prije pet ili šest godina? Tasela, na-ravno, bila su izložena neodoljivo uznemirujućem mehanizmu te proturječnecivilizacije, koju predstavljaju dobre plaće Shella i Petra Peru, škrinje prepune dolara odtrgovine kokom, te izloženost rizicima da će upasti u stupicu krvavih ratova preprodavačadrogom, gerilaca, policajaca i vojnika, ne razumijevajući ni riječ od onoga što je u igri. Kaokad su ih napale vojske Inka Indijanaca, istraživači, španjolski konkvistadori i misionari,republikanski plantažeri kaučuka i trgovci drvom, tragači zlata i imigranti gorštaci iz XX.stoljeća. Za Machiguenge povijest ne napreduje niti se vraća: vrti se, ponavlja. Ali, iako jerazaranje zajednice bilo veliko zbog svega toga, najvjerojatnije je dobar dio njih, našavši seusred zbrke posljednjih godina, odabrao tradicionalni način da bi preživio dijasporu. Jošjednom krenuti hodati, kao u najizdržljivijem njihovu mitu.

91

Hoda li među njima, svojim kratkim korakom, ptice plivačice koja kroči istodobno punimstopalom po tlu, tipičnim za ljude amazonskih plemena, moj bivši prijatelj, bivši Židov,nekadašnji bijelac i nekadašnji zapadnjak, Saúl Zuratas? Odlučih da je pripovjedač priča sMalfattijeve fotografije on. Očito, nemam mogućnosti da to doznam. Izvjesno je da se nastojećem liku primjećuje na licu intenzivnija sjena - na desnoj strani, gdje mu je nekada biomadež - koja bi mogla biti ključ za njegovu identifikaciju. Ali, na toj udaljenosti, dojam bimogao biti pogrešan, možda je riječ tek o pukoj sunčevoj svjetlosti (lice je okrenuto na takavnačin da svjetlost sutona, koje dopire sa suprotne strane, osjenčava čitavu desnu stranu ljudi,drveća i oblaka). Možda je najvažniji trag oblik siluete. Iako se nalazi daleko, nema sumnje:to nije tipična tjelesna građa jednog Indijanca iz prašume, čovjeka uglavnom niskoga stasa,kratkih i zaobljenih nogu i širokoga prsnog koša. Onaj tko govori ima izduljeno tijelo i zakleobi se da mu je put - nag je od pasa nagore - mnogo svjetlija od puti njegove publike. Alinjegova kosa otkriva, to je izvjesno, frizuru u obliku kruga, poput srednjovjekovne kapuljače,jednog Machiguenge. Odlučih đa je ta spodoba koja se nalazi na lijevom ramenu pripovjedačapriča na fotografiji papagaj. Ne bi li bilo najprirodnije na svijetu da pripovjedač priča tumarašumama s papagajem kao totemom, prijateljem ili ministrantom?

Nakon što ste mnogo puta presložili i ponovno složili kockice, dijelovi se puzzleanapokon slažu. Ocrtavaju manje ili više koherentnu priču, pod uvjetom da se zadržite nasamoj anegdoti i ne postavljate pitanje o onome što je Fray Luis de Leon nazvao „pravim iskrivenim principom stvari”.

Još od onoga prvog putovanja koje je poduzeo u Quillabambu, gdje je živio ratar rođaknjegove majke, Mascarita je došao u dodir sa svijetom koji ga je zaintrigirao i zaveo. Ono štoje vjerojatno u početku bilo izraz intelektualne znatiželje i simpatije za način života i uvjete ukojima žive Machiguenge, postade s vremenom kako ih je bolje upoznavao, učio njihov jezik,proučavao njihovu povijest i počeo provoditi razdoblja života s njima, koja su postajala svedulja i dulja, pretvorivši se u svojevrsnu konverziju u kulturalnom i u religioznom značenjutermina, u poistovjećenje s njihovim običajima i tradicijama u kojima je - zbog razloga kojemogu naslutiti, ali ne i potpuno razumjeti - Saúl pronašao svoju duhovnu hranu, poticaj,životnu radost, poziv, na koje nije naišao među drugim plemenima Peruanaca - međuŽidovima, kršćanima, marksistima, i tako dalje - među kojima je živio.

Preobrazba je vjerojatno tekla jako sporo, nešto što se odvijalo nesvjesno, tih godina kojeje posvetio studiju etnologije na San Marcosu. To da se razočarao u studiju, daje uočio uznanstvenom stavu etnologa prijetnju toj primitivnoj i arhaičnoj kulturi (on, tada, vjerojatnone bi prihvatio te atribute), upletanje destruktivnog moderniteta, oblika podilaženja, nešto ješto mogu razumjeti. Ideja ravnoteže između čovjeka i zemlje, svijest o skrnavljenju okolišakoje dolazi od industrijske kulture i moderne tehnologije, prevrednovanje mudrostiprimitivnog čovjeka, i koji je primoran poštivati svoje stanište ukoliko ne želi biti istrijebljen,nešto je što je, tih godina, ukoliko se nije radilo o pukoj intelektulnoj modi, već započelopuštati korijenje posvuda, čak i u Peruu. Mascarita je vjerojatno sve to proživio osobitointenzivno, nakon što je vlastitim očima vidio golema razaranja koje su civilizirani provodili uprašumi, i s druge strane, gledajući kako su Machiguenge skladno živjeli sa svijetom prirode.

Odlučujući korak za veliki pomak bijaše nesumnjivo smrt don Salomóna, jedine osobe zakoju je Saúl bio vezan i prema kojoj je osjećao obvezu polagati račune o svom životu.Moguće je, prema načinu na koji je promijenio svoje ponašanje na drugoj ili na trećoj godinisveučilišta, daje odlučio otprije kako će nakon očeve smrti sve napustiti i otići živjeti u AltoUrubambu. Do tog mjesta nema ništa neobično u njegovoj priči. Šezdesetih i sedamdesetihgodina - godina studentske pobune protiv potrošačkog morala - mnogi mladi srednje klasenapustili su Limu, tjerani mješavinom želje za pustolovinom i nezadovoljstvom životom uglavnome gradu, i otišli su živjeti na planinu ili u prašumu, životom u ponekad jakonesigurnim uvjetima. Jedna od emisija Kule babilonske - koju su na nesreću jako upropastilekronične anomalije kamere Alejandra Péreza - bila je posvećena upravo jednoj skupinimladića iz Lime koji su emigrirali u Cuzco, gdje će preživjeti obavljajući pitoreskne službe.Da će, poput njih, Mascarita odlučiti odreći se građanske budućnosti i otići živjeti uAmazoniju, u pustolovinu - povratak elementarnom, izvorima - ne treba previše privlačiti

92

pozornost.Ali Saúl nije bio poput njih. Brisao je tragove svojega odlaska i svojih namjera, navodeći

svoje poznanike da pomisle kako odlazi u Izrael. Što bi drugo mogao značiti čitav taj alibiŽidova koji čini aliá, nego da je napuštajući Limu, Saúl Zuratas odlučio, nepovratno,promijeniti kožu, ime, običaje, tradiciju, Boga, sve što je do tada bio? Očito je napustio Limus namjerom da se ne vrati i da zauvijek postane netko drugi.

Iako mi je u to trebalo uložiti određeni napor, do tog mjesta ga još uspijevam razumjeti.Mislim da je njegovo poistovjećivanje s malom lutajućom i marginalnom zajednicomAmazonije bilo pomalo povezano - jako povezano - kao što je pretpostavio njegov otac, sčinjenicom što je Židov, član druge zajednice koja je također bila nomadska i marginalnatijekom cjelokupne povijesti, parije među društvima u svijetu u kojem je, poput Machiguengau Peruu, živjela uklopljena, iako nikada pomiješana, niti u potpunosti prihvaćena. A zacijelo,na tu je solidarnost utjecao, kako sam se znao šaliti, taj golemi madež koji ga je pretvarao umarginalca među marginalcima, u čovjeka čiju će sudbinu zauvijek pratiti ljaga ružnoće.Mogu čak i prihvatiti kako se među obožavateljima duha drveća i gromova, ritualistimaduhana i pripravka od ayahuaske, Mascarita osjećao prihvaćeniji - utopljen u kolektiv - negomeđu Židovima ili kršćanima u svojoj zemlji. Na osoban i suptilan način, otišavši u AltoUrubamba da se ponovno rodi, Saúl načini aliá.

Tamo gdje mi ga je jako teško pratiti - što me žalosti i frustrira - je u sljedećoj fazi: utransformaciji preobraćenog Židova u pripovjedača priča. To je, naravno, činjenica koja mi sečini najpotresnijom u čitavoj Saúlovoj priči, zbog čega neprestano mislim na nju, zaplićući jei rasplićući po tisuću puta, i to je ono što me potaknulo da je zapišem, ne bi li se njeoslobodio.

Jer preobraćenje u pripovjedača priča značilo je nevjerodostojnome pridodati nemoguće.Vraćanje u vremenu, iz hlača i kravate do krpice za pokrivanje sramote i do tetovaže, odkastiljskog do aglutinativnog šušljanja Machiguenga, od razuma do magije i od monoteističkereligije ili zapadnjačkog agnosticizma do poganskog animizma, teško je progutati ali jošuvijek moguće, uz određeni napor mašte. Drugo mi je, međutim, prekriveno mrakom koji je,što ga više pokušavam razgrnuti, sve gušći.

Jer govoriti onako kako govori pripovjdač priča znači početi osjećati i doživljavati ononajintimnije u toj kulturi, prodrijeti u njezine tajne, doći do srži njezine povijesti i mitologije,somatizirati njezine tabue, odraze, apetite i drevne strahove. Znači to pretvoriti se unajesencijalnijem mogućem smislu, u korijenskog Machiguengu, još jednog pripadnika tedrevne vrste koja je, već u tom razdoblju u kojem je ova Firenca u kojoj pišem proizvodilazasljepljujuće mnoštvo ideja, slika, zgrada, zlodjela i intriga, tumarala po šumama mojezemlje odnoseći i donoseći anegdote, laži, izmišljotine, tračeve i viceve koji su učinili odovog naroda raštrkanih bića - zajednicu i koja održava živim među njima osjećaj zajedništva,pripadnosti nečemu bratskome i kompaktnom. Tо što je moj prijatelj Saúl Zuratas odustao bitisve ono što je bio i što je mogao postati da bi, već više od dvadeset godina, prenosio poprašumama Amazonije, produljuju, unatoč svim neprilikama - a osobito, usprkos samihpojmova moderniteta i napretka - tradiciju te nevidljive loze lutajućih pripovjedača priča,nešto je što mi se, s vremena na vrijeme, vrati u sjećanje i kao onoga dana kad sam to doznao,u tami sa zvijezdama nad mjestom Nueva Luz, potresa moje srce jače nego što su to ikadauspjeli strah ili ljubav.

Smračilo se i mogu se vidjeti zvijezde, iako nisu tako svjetle kao one nad prašumom, ufirentinskoj noći. Predosjećam kako ću svaki čas ostati bez tinte (gradske trgovine u kojimabih mogao pronaći uložak za moje naliv-pero također su u fazi chiusura estiva, naravno).Vrućina je nepodnošljiva i soba u Pansionu Alejandra ključa od komaraca koji zuje i lete okomoje glave. Mogao bih se istuširati i otići se prošetati, u potrazi za razonodom. Moguće je dau Lungarnu puše neki vjetrić, i ako se prošetam tamo, prizor kejova, mostova i osvijetljenihpalača, uvijek lijep, pretapa se u drugi prizor, bezdušniji, pogled na Cascine, danju blaženogšetališta gospođa i djece, a u ove sate, jazbine prostitutki, homoseksualaca i preprodavačadroge. Mogao bih se pomiješati s mladeži opijene glazbom i marihuanom na Piazzi SantoSpirito ili na Piazzi della Signoria koja u ove sate predstavlja šareni Dvorac čuda gdje se

93

istodobno improviziraju četiri, pet ili ponekad deset predstava: skupine svirača na maracainstrumentima s Kariba i tumbadores, pa turski pelivani, gutači vatre iz Maroka, nekišpanjolski ulični sastav - tuna, francuski mimičari, američki svirači jazza, Ciganke gatare,njemački gitaristi, mađarski flautisti. Ponekad je ugodno izgubiti se na trenutak u toj šarolikoji mladalačkoj gomili. Ali ove bih noći uzalud pošao bilo gdje. Znam da ću na kamenimžutosmeđim mostovima nad Arnom, ispod prostitutskog drveća na Cascineu ili ispod mišićana Neptunovoj fontani i bronce Cellinijeva Perzeja isprljane golubljim izmetom, bilo gdje dase sklonim pokušavajući ublažiti vrućinu, komarce, egzaltaciju mojega duha, i dalje čuti,pokraj sebe, neprekidno, pucketavo, pradrevno, tog pripovjedača priča Machiguengu.

Firenca, srpanj 1985.London, 13. svibnja 1987.

ZAHVALA

KAO I SVI DRUGI romani koje sam napisao i ovaj mnogo duguje, slučajno ili namjerno,različitim institucijama i osobama. Želim spomenuti Ljetnu jezičnu školu, dominikanskumisiju u Urubambi i CIPA (Centar za istraživanje i promociju amazonske kulture) i zahvalitiVam na ljubaznosti koju ste mi pružili u prašumi; Vicenteu Szyszlu i Luisu Romanu, dobrimsuputnicima po Amazoniji, i ocu Joaquinu Barrialesu, O.P, skupljaču i prevoditelju mnogihpjesama i mitova Machiguenga koji se pojavljuju u mojoj knjizi.