2

Jadranka Varga MARIONETA IZ PROŠLIH VREMENA Urednik Nenad Grbac Lektura Jadranka Varga Recenzije Anđa Jotanović Dr Zlatan Gavrilović Kovač Naslovna slika nepoznati autor s interneta Slike u knjizi nepoznati autori s interneta

© Copyright Jadranka Varga. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kom obliku ili na bilo koji način uklopiti u drugi rad, prenijeti u bilo koju formu: bez pismenog odobrenja autora, uvažavajući sva autorska prava.

3

"Treba stvoriti mjesta, da zaustavimo svoju žurbu i čekamo dušu ". Tonino Guerra

Pripremila : Jadranka Varga

Uredio i obradio: Nenad Grbac

4

5

O AUTORICI Jadranka Varga, rođena je 05.05.1957. u Zagrebu, gdje je završila osnovnu školu, gimnaziju općeg smjera i Ekonomski fakultet, stručna sprema VŠS. Od 02.08.1976. do 31.12.2013. je bila zaposlena, a od 01.01.2014. je u mirovini, živi u Zagrebu, udata, bez djece. Poeziju piše od 1969. godine kad je napisala svoje prve tri pjesme i od tad se nije zaustavila. Pjesme objavljuje na svom blogu http://shadowofsoul.blog.hr gdje će biti objavljene i ove priče iz njenog života i gdje ulazi u njen noćni svijet mašte i snova, a na kraju Ljubav joj se poklonila u svojoj uzvišenosti.

6

ZAHVALA

Ovo je moja 18. knjiga pa se želim zahvaliti dragim osobama koje su mi bile velika podrška oko stvaranja te izdavanja knjige „Marioneta iz prošlih vremena“: - moj suprug Davor, uz čiju pomoć i vjerovanje nastavljam moje pisanje;

- naš mali leptirić, Maša, border collie curica koja je donijela veliku radost svjetlosti u naše živote;

- moj izdavač, gospodin Nenad Grbac, sa portala http://www.digitalne-knjige.com/ koji me isto tako prati u svih do sad izdanih 17 knjiga i 5 zajedničkih zbirki poezije;

- gospođa Anđa Jotanović, književnica, koja je napisala predivan osvrt na ovu knjigu;

- gospodin dr Zlatan Gavrilović Kovač koji je svojim osvrtom obogatio i ovu zbirku, dajući veliki doprinos kompletnoj cjelini.

Jadranka Varga

7

RIJEČ AUTORICE

Dragi moji čitatelji, moja 18. knjiga „Marioneta iz prošlih vremena“, je knjiga proze i nastala je u razdoblju od 2010. do 13.05.2021. To je posebna zbirka proze i obuhvaća istinite priče iz mog osobnog života koje su pisane u tom razdoblju i koje me vraćaju onim temama što me zaokupljaju, a to su teme o životu, snovima, osobnim doživljajima, ulasku u moj tajni svijet mašte i snova pa mislim, da ću i tim istinitim životnim pričama uspjeti doći do srca i duše mojih dragih čitatelja. Recenzenti ove zbirke su moja draga prijateljica Anđa Jotanović, književnica iz Rijeke i dragi prijatelj dr. Zlatan Gavrilović Kovač, književnik iz Australije koji su nepogrešivo dodirnuli samu bit onog što sam htjela poručiti i reći ovom knjigom „Marioneta iz prošlih vremena“.

Jadranka Varga, Zagreb, 23.01.2021.

8

9

SRELA SAM DANAS TVOG PRIJATELJA napisano: 10.12.2003. u 14:16h

(stvaran događaj kad sam srela njegovog najboljeg prijatelja ispred tvrtke gdje sam radila)

Danas sam srela tvog prijatelja, pričali smo o tebi. Rekao mi je samo jedno: da si dobro, a tada su krenula moja sjećanja, tada sam razmišljala što sam sve trebala učiniti, a nisam i što sam sve imala, a nisam dala, tada sam....ah, tada nisam znala sve ono što sada znam. Možda te nisam dovoljno voljela, dok si bio sa mnom, možda ti nisam dovoljno pokazivala sve sitnice koje su mi značile jako puno kad smo bili zajedono, možda te nisam dovoljno dugo voljela tih dana, dok si ti mene volio, možda nagađam sada

10

što sam ti trebala sve reći, a nisam ti rekla: da sam sretna što sam te pronašla. Ako sam te učinila tužnim, dragi, vrlo sam nesretna zbog toga, ali znam - bit ćeš uvijek u mojim mislima. Voljela bih čuti, da tvoja ljubav nije umrla za mene, voljela bih te opet zagrliti, voljela bih da me voliš, voljela bih - ah, voljela bih puno toga. Samo znam - sve je prošlost, a to što sam srela tvog prijatelja i što je oživio jedno sjećanje na tebe, jednu ljubav koja je bila i više nije, to je ono što me podsjetilo, da ne treba nikada odgađati reći nekome "volim te", "lijepo mi je sa tobom" i slične riječi koje osjećamo, jer nikada ne znamo - kada će nas život razdvojiti. Zato, dragi, bit ćeš uvijek u mojim mislima, ali moj život kreće novim putom - prema nekom u sjeni, prema nekom tko isto tako čeka moj dolazak kao što i ja čekam njegov. www.iskrica.com/weblogs/post.php?web=1461&log=11787

11

LIGNJE, BLITVA I KRUMPIR napisano 02.08.2011. u 10.45h za Temu mjeseca “Ranjeni

iscjelitelj” na portalu Magicus

Neću nikad zaboraviti kad sam prvi put naletjela na “plavu sjenu”. Bilo je to ili proljeće ili jesen 1978. Izlazila sam iz jednog ureda na 1. katu i naletjela na tu visoku plavooku “plavu sjenu” u plavoj kuti, tek je došao u tvrtku, pričalo se da je zgodan, visok, plavook i iznadprosječno inteligentan, IQ mu je bio čak viši od njega!, tako se bar pričalo ☺ a visina mu je bila 1,96 ☺ Neću nikad zaboraviti taj susret, jer me taj susret zalijepio za njega i kao otisak ga ostavio na meni i mene na

12

njemu. Nakon toga se nismo sretali ili smo se sretali – u prolazu, sa „bok“, „bok“. 1981. sam premještena iz Pravnog odjela u Komercijalnu službu, na 1. kat. Dok sam radila, uvijek sam iz susjedne sobe stalno čula neki sonoran glas, grleni smijeh. Kad bih nosila poštu za otpremu u tu susjednu sobu, stalno sam ga nalazila kod cura na kavi. Nisam znala sa kojom je u vezi od ove dvije, ali ona zgodnija mi se činila više, da je sa njim (iako je bio oženjen), nego ona manje zgodnija. Tako su prolazile godine, on se stalno motao po 1. katu i dolazio u sobu do moje. U međuvremenu sam se drugi put udala i shvatila, da u tom braku nemam ništa, nemam sebe, da je to bio samo bijeg pod maskama u malo više slobode, nego sam je imala uz dominantno strogog oca. Jednog dana kolegica me učlanila u ekipu prve pomoći moje tvrtke tako, da smo predstavljale tvrtku na općinskim, gradskim i republičkim takmičenjima, a između ostalog u ekipi su bile i one dvije kolegice iz sobe do moje gdje je dolazio “plava sjena”. U srpnju 1986. smo putovali u Zadar na republičko takmičenje, a već i prije tog puta je počeo zalaziti i u moju sobu gdje sama radila sa još dvije kolegice – na kavicu, preselio se iz susjedne sobe u našu. Na tim kavicama je uvijek bio kao kočoperni paun: izlijevao nam je iz sebe svoje boli, patnje, frustracije, tuge, radosti, ushićenja, veselje i pričao nam sve, povjeravao nam se, ali nas je i slušao. Ako je itko znao slušati, to je on znao. Voljela sam slušati njegove priče, a i ove dvije kolegice iz moje sobe su ga isto tako pozorno slušale. Ništa to meni nije bilo čudno, nisam znala sa kim je, znala sam samo da je oženjen i da ima 2 kćerke.

13

Jednog dana je ekipa prve pomoći moje tvrtke putovala u Zadar, a on nas je vozio, zajedno sa još jednim jako zgodnim kolegom kao suvozačem i bilo nas je sve skupa oko 8 u tom kombiju. Tada sam bila u braku 2 godine, vjerna do groba, iako sam znala da od te vjernosti nemam ništa, ali hajde, rekoh sebi: u braku si, pokušaj to spasiti, ako se može. Međutim, kako Bog određuje jedno, a čovjek sniva drugo, tog dana u Zadru, oko 13.30h ja i “plava sjena” smo zaplesali usred srednjoškoglskog igrališta jedno sa drugim. Meni je to bila dobra zafrkancija, ali sam osjetila neki drugačiji stisak oko mog struka. Te večeri je opet bio ples i opet sam zaplesala sa “plavom sjenom”. Naslonila sam se na njega i zagrljena utonula u njega i on u mene, ali sam bila bez onog ljubavnog osjećaja u sebi. Osjećala sam se kao da sam došla doma, osjećala sam se kao da sam popila najljekovitiju vodu na svijetu, osjećala sam se kao da me grli anđeo, osjećala sam se toliko sigurno, da sam željela ostati vječno tako zagrljena, sigurna i sretna. Nisam znala što se u njemu događa, samo sam čula jednu rečenicu koju je izrekla jedna od one 2 kolegice iz sudjedne sobe: „Način kako te je grlio, dok ste plesali, svima je poručivao: 'to je moje i ne diraj!'“ Slatko sam se nasmijala, odradili smo to natjecanje, vratili se u Zagreb i život je opet krenuo dalje. Opet su zaredale kavice, opet smo ga slušale, opet je bio centar naših pauza uz kavicu i cigaretu (tad su cure pušile u sobi, pile kavicu, ja nikad nisam konzumirala cigarete). Postali smo dobri prijatelji, počela sam mu otvarati svoje srce čak i kad sam bila sama u sobi, češće je dolazio, nego kad su bile ove druge 2 kolegice. Počeli smo se nalaziti na kavama i

14

počela sam mu povjeravati svoje boli, priznala sam mu da sam nesretna u braku, da sam stalno sama, kdaako je suprug bešćutan u nekim suptilnim igrama tijela i duše i da smo totalno nesukladni. Slušao me, rasvjetljavao je sa mnom neke dileme koje nisam mogla sama rasvijetliti, davala sam šansu suprugu, ali sam sve više osjećala, da mi je lijepo sa “plavom sjenom” i osjećala sam veliku sigurnost i povjerenje, dok smo razgovarali. Došao je i k nama doma, on i suprug su se odmah razumjeli, skompali, zafrkavali, pričali (obojica su rođeni u znaku „jarca“) i meni je bilo drago što mi on olakšava taj život i što u njemu imam onu zavjetrinu u koju se vraćam nakon životnih oluja. Još uvijek u sebi nisam osvijestila ljubav prema njemu, onaj muško-ženski princip koji se javlja. Bila sam totalno slijepa za tu ljubav koja je kao oblak obavila cijelu dušu i tijelo i koja je činila, da je svaki novi dan bio divan i da je svaka nevoljna noć u naručju nevoljenog čovjeka bila podnošljivija. Tada, tog dana 24.03.1987. je zazvonio telefon kod moje kolegice i samo mi ga je pružila. Kad sam se javila, iz slušalice je dopirala glazba, ista ona glazba iz Zadra, s onog srednjoškolskog igrališta uz koju smo plesali u 13.30h po najvećem suncu. Slušala sam i zadrhtala sam kao vrba na povjetarcu, zatreperila, čula sam njegov sonoran glas: „Je li ti sada konačno jasno?“ i nasmijao se. Rekla sam samo: „da“. Odgovorio je: „Kad se vidimo?“, rekla sam: „Ne znam, čujemo se“ i spustila slušalicu. Ne znam ni sama kako sam se vratila za svoj stol i ne znam ni sama gdje sam gledala i ne znam ni sama je li se vidjelo na meni ili nije ono što se upravo dogodilo (otkriće ljubavi), samo sam naglo ušutjela i spustila glavu nad dokumentaciju koju

15

sam obrađivala. Pojavio se u sobi nakon sat vremena, sa vrata me pogledao ravno u oči, osmijehnuo se onim svojim osmijehom i taj dan je moja ljubav ugledala svjetlost dana. Iz jednog prekrasnog prijateljstva rodila se moja tada životna ljubav, ta ljubav koja je trajala i koja u meni nikad nije umrla. Neke osobe možemo voljeti, dok smo živi iako i odu od nas, a to je ovaj slučaj. Tu ljubav osjećam za nas onakve kakvi smo bili onda i sjećam se nas onakvih kakvi smo onda bili. Naravno, postali smo zaljubljeni, drhtala sam u njegovom naručju, na svaki telefonski poziv ili doma ili na poslu treperila sam kao struna, viđali smo se i život je postao čarobna planeta gdje smo postojali samo nas dvoje. U međuvremenu se on rastao, preselio se kod mame, mi smo se nalazili kako smo znali i gdje smo znali i te 1989. u siječnju kao uvijek pozvao me u restoran “Libertas” na Savici na lignje. Voljela sam te naše ručkove, jer su bili isprepleteni nježnim rečenicama, suptilnim zavođenjem, dvosmislenim pogledima i rečenicama, njegovim zagonetnim smješkom i tim divnim velikim plavim očima. Dakle, tog dana u siječnju 1989. smo sjedili za našim stolom, između nas tanjur sa lignjama, blitvom i krumpirom, na stolu pola litre bijelog vina i voda, lignje su se već ohladile, a on vodi dijalog sa mnom. U stvari, to je bio njegov monolog, dok sam ja na kraju uzela žlicu i stavila lignje na tanjur, blitvu i krumpir, posolila i krenula jesti, a on je još uvijek pričao - o njoj! Rekao mi je: „Ja sam se zaljubio“. Zadrhtala sam opet kao struna, misleći – u mene se zaljubio!

16

„Ime joj je Ksenija. Otišao sam i od mame i od žene sa kojom povremeno živim /to sam znala/, prelazim k njoj, spakirao sam se, danas se selim“. „Gdje si je upoznao?“, upitala sam. „U banci, dok sam plaćao račune.“ Nisam znala da li bih se nasmijala ili zaplakala, ali bilo mi je smiješno: “u banci, dok je plaćao račune?” Što li se to moralo dogoditi na šalteru u banci dok osoba plaća račune, a druga osoba uzima novac I daje potvrde o plaćenim računima? Zacvilila sam u sebi i znam, da nikad neću zaboraviti te lignje, te proklete lignje koje su me umrtvile za sljedećih tisuću godina. Nakon ručka me pitao gdje da me odveze, rekla sam da idem pješice k mami koja je blizu. K mami sam došla plačući i sa pitanjima: "A što radi sa mnom kad mi cijelo vrijeme priča o njoj?" Mama: "Pa tek se zaljubio, ti si mu najbolja prijateljica i ljubavnica, a on se ne zadržava samo na jednoj ženi i sama znaš, da vaše prijateljstvo trpi puno toga i jače je od svake njegove nove ljubavi!" Zatulila sam: "Ali ja ga volim i to ne samo kao prijatelja!" Cijeli dalji život mi je bio u košmaru i ne znam kako je došlo i prošlo to proljeće i ne znam kako je došlo ljeto i stigla je jesen 1989. Dana 22.09.1989. smo išli na izlet sa tvrtkom u Crikvenicu i tad sam upoznala drugu ljubav mog tadašnjeg života, dečka sa

17

kojim sam bila u vezi 2 godine. Izgledao je stariji (tad sam imala 32 godine), a on je izgledao kao da ima oko 28 godina, ispostavilo se da ima 22, ali to nije bilo ni bitno ni upitno, zaljubili smo se isti tren i ostalo je povijest. Kad je “plava sjena” saznao za moju novu ljubav, sve je odjednom postalo smiješno, ali i žalosno, postao je to - cirkus. Pozvao me u kavanu ‘’Dubrovnik’’ na Trgu, počeo je pričati, da je ostavio Kseniju, da je shvatio koliko mu značim, da je shvatio svoju grešku. Slušala sam ga, dok je on pričao onim svojim zavodljivim glasom i dok me gledao tim svojim prelijepim vleikim plavim očima, ali kao da mi je to pričao stranac, neki dragi prijatelj koji priča o nekome, a ne o meni, o njemu, čovjek koji priča o sebi i svojoj želji da u svoj život vrati ženu koju je tako olako ispustio iz ruku. Rekla sam mu: „Znaš, dragi O., mi smo prije svega jako dobri prijatelji, to znaš i sam, ali ja sam zaljubljena preko ušiju u drugog čovjeka, supruga ne volim to isto znaš i samo je pitanje dana kad ću se rastati.“ Ostala sam u novoj vezi 2 godine, “plava sjena” me posjećivao, razgovarali smo iskreno kao prijatelji, hodao je hodnicima poguren, nije se viđao sa nikim, vidjela sam da umire iznutra. Netko mu je uzeo njegovu slatku lutkicu i sad se taj drugi igra sa njom, a on je smije samo gledati bez ikakvog dodira. 22.01.1991. je završila i ta moja ljubav sa mladim crnim zgodnim “gusarom” (kako sam ga u sebi zvala) i opet sam ostala sama. Tu godinu sam provela kao u nekom drugom

18

svijetu: vidjela sam svaki dan tog dečka sa kojim sam prekinula, jako sam smršavjela (iako nikad nisam imala previse kg-a), počela sam se oblačiti drugačije, skratila sam kosu, obojila je u plavo i živjela sam kao sjena koja prolazi kroz život. Tad je počeo i Domovinski rat i sve se vrtjelo oko toga. U srpnju 1991. je suprug otišao od mene i nikad se više nije vratio, ostala sam u tom stanu sama. U studenom 1991. sam se rastala od supruga i postala slobodna kao ptica. “Plava sjena” je stalno bio tu oko mene i pitao me želim li, da se on doseli k meni, da će ostaviti sve kako bismo živjeli skupa. Glatko sam ga odbila i rekla mu, da sa njim nikad ne bih mogla živjeti, ali ga volim imati u svom životu i samo sam ga pogledala i opet smo se pretopili jedno u drugo, vratila se stara ljubav, aterirala sam opet u moj čarobni svijet. Sad je jako dobro pazio, da me netko ne ukrade, ali nije bio pažljiv. Čim je spoznao da je siguran, da sam uvijek ona ista – vjerna i odana, opustio se i počeo je zavoditi druge mlade žene ☺ čemu sam se nasmiješila i odlepršala u zagrljaj jednom prekrasnom muškom primjerku, zaljubila sam se preko glave. Naravno, opet mu nije bilo po volji, fanatično me pazio, vozio me gdje god treba, na svaki moj poziv da mi nešto treba učiniti – odmah je dolazio, sve je ostavljao, bio je uvijek moj, ali bez dodira i ljubavi. Završila sam i tu ljubav koja je trajala godinu dana, a i on je opet ostao sam. U međuvremenu, 1992. je otišao tata u Nebo, a 1993. i mama za njim, preselila sam u drugo naselje krajem 1992. 1994. je ponovo sve krenulo divno na čarobnoj planeti, čuvao me pazio, prijateljevao sa mnom i tad mi je prvi put rekao:

19

„Volim te“. Nakon par dana je to ponovio, a meni ništa nije bilo jasno. Jednog dana, dok smo ležali na krevetu u mom stanu u Gajnicama iz mene je isteklo: „volim te.“ Pao je sa kreveta, taj tren je čovjek bukvalno pao sa kreveta i gledao me. Nikad više nismo jedno drugom rekli „volim te“, ali naša je pjesma „I will always love you“, naš film, prvi i jedini film koji smo skupa gledali u kinu je „Bodyguard“ – “Tjelohranitelj” (Kevin Costner i Whitney Houston). Da, on je bio moj čuvar, moj iscjelitelj, moj prijatelj, moja ljubav, on je bio moj život. Iako smo bili inatljivi, iako smo oboje imali vrlo jak ego, sa vremenom se ego topio, cvala je ljubav. Nakon toga je napredovao u poslu, postao je šef i počeli su njegovi novi dani. Jednog dana, tog 01.03.1998., mi je zazvonio telefon u uredu i rekao mi je: „Daj dođi malo do mene, trebam te“. Došla sam, stala na vratima i rekla: „Da?“. „Znaš, nećemo se više viđati, više mi ne odgovaraš kao osoba, osjetio sam drugi svijet, sreo sam neke nove ljude, sreo sam neke druge žene koje me privlače i koje mi daju više, nego što mi ti daješ pa želim slobodu, potpunu slobodu, ali možemo ostati prijatelji, ali se više nećemo viđati kao ljubavnici“. Zariven nož u srcu je stao i ostao, dah je preskočio svoj uobičajen ritam disanja i ja sam pitala: „Ok, to je sve?“ „Da, to je sve“, rekao je i površno me pogledao iznad monitora, spustio glavu i nastavio raditi.

20

„Bok,“ rekla sam i otišla. U meni se sve zatvorilo i tako je ostalo godinama, do 2004. On je dolazio u sobu do moje kod jednog kolege, čula sam opet taj sonoran glas, ali nož u srcu koji je zariven tog jutra 01.03.1998. nikad nije izašao van. Nismo se viđali ni prijateljski ni nikako, samo sam prolazila kraj njega kao kraj sjene koja više ne zanima mene. 24.05.1998. je doživio stravičnu prometnu nesreću u kojoj je ostao priklješten u autu, tako da su vatrogasci morali rezati auto i vaditi ga van. Tad je od straha doživio i moždani udar, ležao je u bolnici. Otišao je na dugačko bolovanje pa u invalidsku mirovinu i ta ptica koja je tako visoko letjela, razbila se o kamenje svog kamenog srca. Nisam znala zašto mu se to dogodilo, bilo mi je strašno teško kad sam sve to čula, ali sve je ostalo povijest. Čak i danas ga vidim kako poguren dolazi u tvrtku gdje je radio, umro je u sebi sam, poguren i pretaman od svoje boli, neiscijeljen nikad i nezavršen nikad. U mom srcu i dalje stoji onaj nož, zariven tako olako tog jutra 01.03.1998. i jedino kad ga vidim, osjetim bol tog noža. U međuvremenu sam srela mog supruga Davora, zaljubila se, živim sa Davorom, evo već 17 godina (15.08.2004.), vjenčali smo se 12.03.2012. i napustila sam čarobnu planetu te “plave sjene”. Sad je oko mene drugi pejzaž života, uz mene diše čista duša čistog srca, iskrenog plavog oka i prekrasnog osjećaja i još ljepšeg osmijeha. Samo jedno znam: nikad neću zaboraviti te proklete lignje iz “Libertasa”! ☺

21

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=66228

22

MAMA – “SPOMENIK PROŠLIH VREMENA” napisano 29.04.2012. 12:24h za Temu mjeseca prosinca 2010.

"Ne vidim nikakvu utjehu u tome što ću nadživjeti prijatelja i ostati samo spomenik prošlih vremena." - Charles Baudelaire

Međutim, dogodilo se, nadživjela sam je. Otišla je tiho, u ranu zoru 31.01.1993., između 02h-04h, otišla je tiho kako je i došla, kako je i bila i trajala u mom životu. Nenametljivo me pratila otkad mi je udahnula dar života, otkad me pazila, mazila, odgajala i odgojila. Nenametljivo mi je prišla kao prijatelj kad sam imala 12 godina, jer je vidjela da se sa mnom nešto događa i postala je

23

moja najbolja prijateljica. Imala sam 12 godina kad sam se zagledala u duboke plave oči crnokosog dječaka iz osmog razreda. Bio je to prvi san, bilo je to prvo grožđe koje je donosilo nektar na dušu. Vidjela je tu promjenu, vidjela je i prve tri pjesme koje sam napisala baš te 1969. godine. Sjećam se, sjedile smo u velikoj sobi gdje su spavali tata i mama, na tatinom kauču i ispričala mi je o svojoj prvoj ljubavi, o Jerku Babiću i kako su se voljeli. Ona je imala 15, a on 17 godina i najveći dodir među njima je bio onaj kad su se držali isprepletenih malih prstiju. Život ih je razdvojio, Jerko je otišao svojim putem, Slavica svojim. Iako sam bila jako mlada, iako sam imala tek 12 godina, tiho sam joj rekla: “Sviđa mi se jedan dečko iz osmog razreda”. To poslijepodne smo prošetale njegovim naseljem, ja sam joj ga pokazala i njen komentar je bio: “Zgodan je, a uzvraća li ti simpatiju?”. Odmahnula sam glavom, da mi ne uzvraća i tako je krenulo. Svaku novu simpatiju ona bi vidjela, pričala sam joj o svemu. Kako od tad, tako do 31.01.1993. Da nisam imala tako dobru prijateljicu ne znam kakvim bi tijekom išao moj život. Kako je tata bio nemilosrdno strog roditelj, živjela sam ispod staklenog zvona, ali sam ipak udahnula malo svježeg zraka kad bi mama maknula taj brižno postavljeni štit. Uvijek smo imale svoje tajne, uvijek me pratila u mislima i kad bih išla na ples i prespavala kod neke prijateljice, a da to tata nikad nije znao, govorila bi mi na odlasku: “Samo pametno, ako budeš pametna, mogu te pokrivati i moraš mi sve reći, jer znaš kakav je tata.” Mladost mi je prošla u takvim udisajima i izdisajima svježeg zraka kad bi se taj stakleni štit dizao iznad mene i kad bih pružala ruke prema Suncu, Mjesecu, zvijezdama, kad bih grlila

24

život i zahvaljivala Bogu što imam bar nju koja me razumije i štiti. Udala sam se prvi puta 1976., imala sam samo 19 godina, Željko mi je bio prvi dečko i morala sam se udati, jer je to bio tatin uvjet. Nismo bili skupa ni 20 mjeseci, rastali smo se. Opet sam bila ispod staklenog zvona, do 1984. kad sam se udala i drugi put i otišla na 7 godina. Kroz cijelo to vrijeme, pratila me u mislima i kroz tih 7 godina, kad sam živjela sama u toj zlatnoj krletci, opet mi je pomogla otvoriti vrata te krletke. U tom drugom braku sa profesionalnim kockarom koji mi je dao sve, samo ne sebe, život u zlatnoj krletci, prepun materijalne neovisnosti, bogatstva, lažne sreće, mučnih zagrljaja i tužnog jutra, bez nje ne bih preživjela. Kad je odlazila, opet je tiho i nenametljivo, da ne poremeti taj sklad mog života, samo zatvorila oči. U 01:30h u noći smo si rekle: “laku noć”. Zazvala sam je u 05:50h, nije se javila. Upalila sam svjetlo i vidjela samo njenu malu haljinu od tijela koju mi je ostavila iza sebe, a duša joj je još lebdjela oko mene, to znam. Osjećala sam čudo te hladne nedjelje, 31.01.1993. Njena mala iznošena haljina od tijela je bila sa mnom do12:30h kad je došla mrtvozornica i proglasila smrt. Odvezli su tu njenu haljinu od tijela, ali ja i danas osjećam kako njena duša lebdi i leprša oko mene: ponekad je to smireno, ponekad se uznemiri, ako sam u nekim problemima.

25

Ostala sam kao “spomenik tih prošlih vremena”, ali i u sadašnjosti njen duh kao anđeo čuvar usmjerava moj život prema ispravnim putovima. Čujem taj tihi glas u dubokoj tišini, onaj prvi glas, jedva čujan, a tako kristalno jasan. Hvala ti, mama, moja draga prijateljce, što si još uvijek uz mene i što mogu sa tobom u sebi pričati kao nekada. www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=54928 www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=70707 www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=79955

26

ŽENA napisano 11.06.2012. 11:38h za Temu mjeseca na portalu

Magicus

Istočnjačka mudrost kaže: "Muškarac je nebo - žena je zemlja. Zadatak je neba da shvati zemlju." Ova misao mi je zapela za oko, dok sam čitala citate o ženi. Pearl Buck je napisala: "Ako su muškarci od ovog svijeta napravili toliku zbrku, njih su ipak rodile žene! Prema tome, svatko ima svoj dio odgovornosti." ...i ova misao mi je zapela za oko i tu sam stala.

27

Što znači biti žena? Što znači biti muškarac? I jedno i drugo je poteklo jedno iz drugog, jedno dominira nad drugim, drugo želi ili ne želi, da se dominira nad njim. Tko dominira nad kim, tko želi da se dominira nad njim? On ili ona, ona ili on? Međutim, kako i jedno i drugo potječu jedno iz drugog, sve ostalo pada u vodu. Svi, u stvari, žele ljubav: i muškarci i žene. Samo, na koji način to žele, tu dolazi do povijesnih pitanja, sadašnjih pitanja, ali i budućih pitanja. Nebo se približava Zemlji kad želi ljubav, a Zemlja se diže nebu kad želi ljubav. Jedno bez drugog ne mogu. Nebo gleda u Zemlju, Zemlja gleda u Nebo i spajaju se milijunima godina i to ne samo radi produženja vrste, spajaju se jedno u drugom ispreplićući svoje duše u zajednički eterični svijet otkud izlaze regenerirani i zaljubljeni u život kojeg su darovali jedno drugom.

''Dušo moja, kako te volim

ja nikoga volio nisam kako srce te želi

to srce žedno je ljubavi.

Dušo moja, kako te volim ja nikoga volio nisam

kako srce te želi to srce gladno je ljubavi.

Za mrvu tvoje ljubavi

ti znaš da ja bih dao sve; za mrvu tvoje ljubavi

ne mogu bez nje.

28

Za mrvu tvoje ljubavi ti znaš da ostavt iću sve;

za mrvu tvoje ljubavi umro bih bez nje.

Za mrvu tvoje ljubavi ja molim te.''

… i dok mi ovu lijepu pjesmu, „Za mrvu tvoje ljubavi“, pjeva Oliver sa CD-a, ja se topim od miline slušajući taj predivan glas, slušajući te opijajuće stihove, toliko opijajuće kao što je miris lipa noćas opijao cijeli kraj koji je spavao pokriven tamnim plaštem kišne noći. Rainer Maria Rilke je rekao: "Nije zanimljivo ono što vam žene kažu, zanimljivo je ono što prešute." ... i čitam dalje ovaj citat, vrlo zanimljiv: što to žene prešute? To je taj dio koji većina žena ostavlja samo za sebe ne dijeleći ga dalje, osim sa svojom dušom. Što li se to krije u ženskom srcu, da ostaje nedorečena do kraja? Što li se, ipak, događa sa ženom koja svoje srce nosi na dlanu i kojoj se iz očiju čita njena duša? U svakoj ženi spava pola muškarca, u svakom muškarcu spava pola žene i u toj ljepoti, tom skrivenom sedmom velu kojeg svako živo ljudsko biće nosi u sebi, krije se ta tajna, nedorečena, zaboravljena rođenjem, izbrisana memorija u trenu rođenja zaboravlja, da je u prošlom životu bila muškarac, a izbrisana memorija u trenu rođenja zaboravlja isto tako, da je u prošlom životu bila žena i ciklus se nastavlja.

29

Nastavlja se taj niz zaborava, ponovljenih postupaka, nanošenja jedno drugom dominantnih ili submisivnih boli, pršteće radosti, tihe tuge, cijelih života i dok se netko od njih ne sjeti: „Pa mi smo jedno, mi smo potekli jedno iz drugog.” pa ako i kažu: “Muškarac je nebo - žena je zemlja. Zadatak je neba da shvati zemlju.", …pitam se: shvati li ikad netko od njih, da su stvarno i uvijek samo – jedno? Odgovor neka dođe iz srca, bilo čijeg. (iz moje knjige "IZBRISANO LICE") www.digitalne-knjige.com/varga7.php www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=81682

30

MARIONETA napisano 16.08.2012. 19:35h, članak za Temu mjeseca

kolovoza 2012.

Uvijek su misli kreacija naše stvarnosti, to sam nedavno čula pa sam se iznenadila, jer kao da sam otkrila Ameriku i do tada nisam znala, da mislima kreiram svoju stvarnost, jer nisam to gledala na taj način. Sklona sam optimizmu, ali i pesimizmu. Kao mladu curu su me često znali pitati: ‘’Zašto tako crno gledaš?’’, a ja sam odgovarala: “Bolje da gledam crno pa mi se dogodi lijepo, nego da očekujem lijepo pa mi se dogodi crno”.

31

Već dugo tako ne razmišljam, ali ostalo je ono u mentalnom sklopu: “ti moraš”. Često su me znali pratiti zdravstveni problem koji su riješeni do 1996. i od tada, hvala Bogu, više ih nema. Uvlačila bih se u te probleme, vrtjela bih se u njima i nastajale su mi tzv. “čokoladne ciste” u potrbušju koje su uzimale svoj danak i stvorile su autoimunu bolest “endometrioza”. Često puta sam znala kriviti druge, ali otkad sam čitala neke članke i upoznala neke ljude, vidjela sam da nikad drugi nije kriv: sve je do nas, kako god okrenula, sve je do mene. Morala sam ispuniti “svoju zadaću” kao udata žena: jesam i to ne jednom. U svako to vjenčanje nisam ulazila srcem, ulazila sam, jer sam morala, jer su sve te godine braka bile: moraš. Moraš skuhati, moraš oprati, moraš raditi dva posla, moraš roditi dijete, moraš izdržavati roditelje, moraš leći sa nevoljenim, a srce ti se lomi na tisuću komada, utroba ti vrišti: “ne, ne ne”, ali moraš! Usađeno je to “moraš” davnih godina kad mi je bilo tek 5 godina i od tada taj “moraš” caruje životom, stalno taj isti ključ koji otvara i zatvara jedna te ista vrata. Nije bilo promjene u glavi, opet se išlo iz jednog obrasca u drugi, ali su svi obrasci bili isti, jednaki. Čekala sam promjenu koja nije dolazila, čekala sam nekog “da me spasi”, ali tog “nekog” nije bilo na vidiku. Počela sam odlaziti na grupe ljudi pod nazivom “Izvor života” i počela sam stjecati puno spoznaja o nekim stvarima tako, da se polako taj ključ koji otvara jedna te ista vrata više nije okretao, nije otključavao ta vrata, ali ih nije ni zaključavao. Vrata su ostala otvorena i nova saznanja, nove spoznaje su

32

počele pritjecati u svijest, ona se širila, spoznaje su se gomilale, uvidi i dojmovi su rasli, zauzimali život i mijenjali ga. Netko pametan je rekao: “Svaka promjena počinje u glavi.” pa je tako i u mojoj dugodlakoj pameti počela promjena. Prije svega, više nisam ništa morala: uzela sam dugačku pauzu od riječi “moram” i živjela bez te riječi dugi niz godina, osim ranog dizanja ujutro kad se ide na posao i ostalih svakodnevnih “moram-radnji” koje jednostavno život sam po sebi nameće i kako je riječ “moram” polako odlazila na sve dulji i dulji godišnji odmor, zdravlje se popravilo, snovi su postali drugačiji, spavanje je postalo kvalitetnije i polako se vraćala samostalnost i neovisnost. Uzela sam uzde života u svoje ruke, više nisam dopuštala da drugi vodi moj život kroz život tako, da su slijedile promjene jedna za drugom, samopouzdanje je raslo, iako je u dnu srca i duše još uvijek ostala ona mala curica koja je znala i osjećala tu riječ “moram”. Često sam znala reći, da sam dresirana disciplinirana životnjia koja jako dobro zna što joj je činiti, ali dresure su bile bolne, krvave, duboko proživljavane i vrlo vrlo negativne, tako, da kad se sad sjetim svega i kad se okrenem natrag, pitam sebe, koliko mi je trebalo da sama izliječim svoj život od te riječi “moram”. Sve što sam posijala, žela sam sama, bilo u pozitivnom, bilo u negativnom smislu i sve negativno što je učinjeno, vraćalo mi se trostruko brže i teže, ali kroz to se učilo, naučilo i vježbalo se, da se takve stvari više ne bi ponavljale: da se ne gleda što će tko reći, da se ne mora baš svaki put biti udata žena, ako mi se ne udaje, da se ne mora roditi dijete, ako mi se ne rađa, da se ne mora leći sa nevoljenim čovjekom, ako mi se ne ide na taj način, da se ne mora ići negdje, ako mi se ne ide i ono

33

najvažnije – da se može biti i te kako zdrav, ako se to odluči! Na kraju, odlučila sam: riječ “moraš” ide van iz života (osim onih najpotrebnijih tehničkih stvari u životu koje se baš i moraju učiniti) pa da vidimo što ćemo žeti to što smo posijali. Uvijek je bolest bila signal, da nešto ne valja: bolest je bila prvi upozoravajući signal kojeg naravno nisam pratila, već sam mislila da je to došlo “sa neba”, odnekuda i da to “moram” riješiti, ali nisam rješavala uzrok, već posljedicu. Bolest bi se ponovo pojavila i opet sve ponovo i ponovo. Pitala sam se, je li moguće biti sretna osoba, je li moguće probuditi se ujutro s osmijehom na licu i smijati se cijeli dan? Došlo je i to vrijeme i počela sam preuzimati odgovornost za život, a ono: što će tko reći zašto dugo živim sama, zašto nemam nikoga, zašto sam obukla baš te cipele, zašto idem ovim putom na posao, a ne onim – zabacila sam iza leđa i počela slušati onaj tihi glasić koji je pokazivao putokaz kako i kamo je za mene najbolje ići. Te skrivene univerzalne poruke (intuicija) koje su stizale, skidale su sjene sa mog lica i donosile osmijehe, vedrinu, radost životom, funkcionalnost tako, da je sve ono što je bilo nekad “moram”, sad postalo jedna lijepa radost, zadovoljstvo životom i sreća što se baš tako sve događa kako se počelo događati. Nisam čitala mudre knjige, nisam išla na razne radionice itd, nakon 3 godine sam prestala ići i na druženja grupe “Izvor života”, jer sam počela ploviti mojim unutarnjim svijetom i kao vječiti pustinjak sa lampom u ruci počela sam tražiti odgovore vjerujući u karmu, u zakone prirode, principe uzroka i posljedice i počelo mi je pomagati, počele su se stvari odvijati na pozitivan način, počelo je sve drugačije pa se tako i nastavlja i dalje. Slijedim taj put, platila sam gorku krvavu

34

cijenu u prošlosti ovog života i polako preuzela odgovornost za svoj život, iako sam svjesna, da riječ “moram” i dalje ostaje prisutna, ali ne toliko dominantna, da mi određuje kompletan životni put. Ne krivim nikog za sve što se događalo u prošlosti ovog života, samo sam sretna što sam zdrava, što mogu na dvije zdrave doći na posao, odraditi ga kvalitetno, doći kući, skuhati ako mi se kuha, ako ne – “dragi, idemo van jesti”, napraviti život onakvim tako, da se mogu u njemu osjećati kao kompletno sretno i zadovoljno ljudsko biće, a ne kao marioneta kojom je cijeli život dominirala riječ: “moram”.

(iz moje knjige "IZBRISANO LICE") www.digitalne-knjige.com/varga7.php http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=84095

35

JOZEF K. napisano: 21.10.2013. u 20.10h

Potreba poslušnosti i tišine zavladala je Jozefom K. ili X.Y.Z., kako god bilo, mali ljudi šute, pokoravaju se, iako im nije lako, iako vide nepravde svijeta, ali šute: neki šute da bi bili u milosti vlasti, a neki se pobune pa ih deportiraju u tamu izolacije kako bi, tako neshvaćeni, vegetirali i pokušali shvatiti: a što su to oni napravili? Netko nameće neke svoje standarde, intelektualnu gimnastiku koja se pokušava sama od sebe razapeti od točke A do točke B, ali taj pravocrtni pravac ne završava nigdje, osim tamo gdje je i počeo: u svom ishodištu. Mali ljudi - tko su to “mali ljudi”? Svi oni koji u tišini žive svoj život, oni koji ujutro popiju svoju kavu, sjednu na tramvaj, bus, vlak ili u svoj kreditni auto i krenu kao već dugo godina

36

na svoj posao, obremenjen čudnom atmosferom letargije i depresije koja vlada među onima koji žive od plaće. Mali ljudi - tko su to "mali ljudi"? Svi oni koji pokušavaju donijeti osmijeh na svoje lice, zagrliti svog prijatelja, ženu, dijete, muža, majku, oca, brata, a zadržati u sebi sav teret koji ih muči. Mali ljudi - tko su to "mali ljudi"? Svi oni umirovljenici, stari i novi koji prebrajaju taj sitniš kojeg dobiju, odlaze u dugačke redove, jer od 1. do 15.-og u mjesecu nema šanse iz pošte ili banke izaći ranije od sat vremena i više čekanja. Mali ljudi - tko su to "mali ljudi"? To su ljudi koji nose sav teret ovog društva, dok se velike face slikaju od Remetinca do Kajmanskih otočja gdje im spavaju njihovi offshore debeli računi pokradeni od tih - malih ljudi i onda čujem kako Jozef K. zaziva suca, krvnika, porotnika, pitajući: "A što sam to učinio, zbog čega me krivite, osuđujete?" … i dalje Jozef K. ne zna zašto ga se tereti, sudi, okrivljuje, ali Jozef K. živi svoj život. Je li to Jozef K. ili X.Y.Z, ne znam, ali i dalje Jozef K. ne zna razlog tom suđenju, jer on ništa zlo ni loše nije napravio. Možda mu sude zato što je takav, baš takav kakav je, jednostavan, komunikativan, ali smeta... E, moj Jozef K. ili X.Y.Z... “cest la vie mon ami”.

37

(Iz moje 7. knjige "IZBRISANO LICE") www.digitalne-knjige.com/varga7.php www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=100457

38

slika: digital art Tahir Ali

UNUTARNJI KOMPAS napisano 16.01.2011. na portalu Magicus, za Temu mjeseca

siječnja 2011. „Kompas je instrument koji reagira na magnetizam Zemlje. Služi za određivanje strana svijeta. Pokretna magnetna igla uvijek se okreće prema sjeveru.“ - je definicija. Svi imamo mogućnost izbora, a izbor je ono što nas na kraju određuje. Taj unutarnji kompas kod mene ne reagira na magnetizam Zemlje, već na magnetizam života, pokazuje mi kojim smjerom trebam ići, a njegova pokretna igla se okreće uvijek prema ispravnom smjeru. Jednostavno, zar ne? Pa i nije.

39

Ponekad sam znala zanemariti smjer pokazivanja pokretne igle i krenula bih malo lijevo, malo desno, malo gore, malo dolje, ali nešto u meni uvijek me vraćalo na ispravan smjer, vraćalo me moje srce, jer ''srce nikad ne laže'', “Cor non mentitur. “ …i na otoku moje duše sreli su se titraji života i uzbunili bi se, ako nešto krene u krivom smjeru. Uzbunili su se, jer su vidjeli novootkriveni osjećaj koji je nastao usred procesa obnove bića. Bila sam u šetnji Gornjim gradom kad je titraj prišao bliže srcu i osjetih preskočene ritmove, a bili su mali poput mrava čekajući skromno, da dođu na red. Pamtim li te prve titraje, komuniciram li sa njima? Ne znam i ne sjećam se više kako izgledaju, kako djeluju, kakve poruke nose. Znam, da ću hodati uz rijeku jednog dana kao što sam to nekada znala i znam, sjećanje na njih će se vratiti. Često zaboravimo na sebe, počinjemo živjeti neke druge živote, a one naše male titraje zaboravimo i potisnemo ih, ali oni su uvijek u nama mirni i čekaju, da ih se sjetimo. Ako ih se dugo vremena ne sjetimo, počinju se oglašavati, počinju dozivati, žele nam se javiti. Što su ti titraji? To smo mi, onakvi kakvi smo došli i onakvi kakvi ćemo jednog dana u sekundi otići, to je život, život koji se objavljuje u svakoj svojoj ljepoti, u svakoj mjeri, u svakoj sekundi. Prijatelji koji su davno otišli iz naših života, odjednom se javljaju i te vječne teme koje su uvijek vječne ponovno se objavljuju.

40

Zato, hvala vam, moji titraji, što ste me podsjetili, da poslušam vaše strepnje i da se vratim po neke odgovore u vaše odaje. (iz moje knjige "Izbrisano lice") www.digitalne-knjige.com/varga7.php www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=56749

41

MASKA - OSTAVILA SAM JE napisano 09.02.2011. za Temu mjeseca veljače na portalu

Magicus

Lijepa li je... brižna li je.. štiti me, krije me, usmjerava me... nosim je cijeli život i već je sa mnom postala nedjeljiva, jedna jedina. Postavila sam je u ranoj dobi, dok je koža djeteta još bila premlada i prebijela, da bi shvatila što se to tako oštro i bolno zaletjelo i ostavilo trajni ožiljak na tom dječjem licu i ustrašilo te velike oči, taj šamar koji je zapekao i ostao. Postavila sam je, dok je to dječje srce kucalo brzo, iskreno, ludo i nemirno, onako kako samo dječje srce može kucati.

42

Ostavila sam je... neka stoji, da me štiti i da nikom ne da blizu k meni, ako ja to ne dopustim. Ostavila sam je, da me podsjeća i prisjeća, da me zatvori u moj svijet i da me pusti da unutra živim onaj život kojeg sam živjela, dok je nisam stavila. Već sam i zaboravila to moje pravo lice kojeg maska prekriva. U ogledalu ga svaki dan gledam i vidim da se to ranjivo lice skriva, skriva se i samô od sebe, a ne samo od mene, skriva se od cijelog života i svijeta, jer ne zna ni samô, da je u stvari ono ta moja prava ljepota. ….i onda me na portalu www.magicus.info pitaju: „Djeluje li maska doista i na našu budućnost? Govori li kroz nju neki zatomljeni arhetip, netko iz prošlih ili budućih života, netko koga skrivamo u sebi kao što zmija skriva noge?“.

O, i te kako je djelovala, o, i te kako je utjecalam

o, i te kako govori, kao što lišće na drveću šumori, kao vjetar što nosi jecaj u noć

i kao da ta bol nikad neće proć'.

Kroz nju se ne diše, kroz nju se ne gleda, kroz nju se ne osjeća,

kroz nju se ne živi.

Ona živi,

43

ona je stopljena, rastopljena i odnijela me

u to moje rastopljeno vrijeme, toliko rastopljeno i razbacano

na sve četiri strane svijeta, da mi to više i ne smeta.

Koga li to skrivaš, masko moja? Koga li to čuvaš, masko moja?

Koga li to uvjeravaš, masko moja?

Imaš li vijek trajanja i tko će pred Boga stati?

Ti ili ja? Što misliš, masko moja, od nas će to biti, koja?

Hoćeš li ti pričati

svoju priču, a ja svoju?

Hoćeš li ti pričati svoj pregled života,

a ja svoj?

“Masca = duh”... duh na mom licu,

a ožiljak trajni u tom malom srcu

još uvijek čeka, ali za to meni nema lijeka.

44

Malo pišem poetski, malo prozno, neka mi čitatelj oprosti, ali takvog sam raspoloženja uvijek kad pišem o njoj, o toj mojoj maski, mom štitu. Jednog dana sam je pokušala maknuti, skinuti sa lica, jednog dana, tog ranog poslijepodneva sam je trgala sa lica, krv je kapala iz ruku koliko se nije dala, koliko li mi je samo ruke ozljeđivala, ali je ostala na svom mjestu učvršćena tom trajnom korjenitom odlukom, da se nikad ne skine i da mi ranu bol nikada ne umine. Ostala je tajna zašto je tu, ostala je zagonetka zašto se ne skida... ostala je...za mene to nije tajna, znam zašto sam je stavila, znam zbog koga sam je stavila i znam, da sa razlogom stoji i naše dane nam broji. Ostavila sam je... Zauvijek si uz mene, masko moja, pa kad više i nema razloga da si tu – ti si tu...nas dvije, u dobru i u zlu. (ovo je istinita priča)

(Iz moje 7. knjige "Izbrisano lice") www.digitalne-knjige.com/varga7.php www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=58011

45

ZALJUBLJENI U LJUBAV napisano 03.10.2010. na Temu mjeseca na portalu

Magicus

Od 1990. se služim kompjuterom, a od 01.03.1998. imam doma PC i internet, ništa čudno, ali nisam ga koristila, nisam stigla, bilo je puno posla, ali tek negdje u lipnju 2003. sam na poslu počela malo ozbiljnije surfati po internetu i naletjela sam na jednu društvenu stranicu gdje koju sam se logirala i tako malo po malo otkrivala čari virtualnog druženja. Kako sam dugo bila sama, od 1998. pa do 15.08.2004., ništa čudno za ženu mojih godina bez dragoga u svom životu. Imala sam neke frendice sa kojima sam znala otići na kavu, teta Ramonu i Lorki, a od 2002. i Šušku.

46

Bilo je to u lipnju 2003. kad sam naletjela na jedan nick i počeli smo se dopisivati, povjeravati, svako jutro kad bih došla na posao, najslađe mi je bilo popiti kavu i popričati sa Tonijem. Bbrzo sam se „zagrijala“ za njega, on za mene, sve je to bilo virtualno, nikad se nismo vidjeli (čuli smo se, vodili smo dugačke telefonske razgovore) i uvijek mi je pisao: „Ti si sjena moje duše.“. Znali smo se i „posvađati“, ja bih obrisala nick, odmah registrirala novi, on me odmah „prepoznao“ itd. Uglavnom, to je tako teklo do 01.12.2003. kad sam formirala neki privremeni nick i naletjela na jednog – pjesnika. Čim sam pročitala te stihove, postalo je čudno, ja sam se formalno zaljubila u slova, u te krasne riječi. Ljudi moji, koja je to „ljubav“ bila” ☺ kad se toga sad sjetim, ništa mi nije čudno – zaljubila sam se u – ljubav, onu istu ljubav koju sam tako priželjkivala u svom životu, ali nisam imala hrabrosti u tim godinama upoznavati nekog novog i počela sam dopisivanje sa tim pjesnikom, zapalili se oboje na – riječi. On je živio u Kanadi, a ja u Hrvatskoj. Drugi dan, dakle 02.12.2003., fomirala sam moj sadašnji nick shadow of soul, jer me Toni stalno nagovarao da tako nazovem nick. Ostala sam sa Tonijem u dobrim odnosima, ali on je već ''vidio'' što se sa mnom događa preko webloga, dakle, najljepše sam počela pisati tad kad sam se zaljubila u - ljubav. ☺ Trajalo je to nekih mjesec dana, da bi se ispostavilo, naravno, da pjesnik i sa drugima jako zapaljivo komunicira ☺ i, naravno, ja sam se ohladila. (Poslije smo ga čak ja i Davor upoznali kad je došao u Zagreb, ali to sad nije poanta). Pisane riječi, osjećajne senzualne rečenice, opisi osamljenosti, mnoge duše koje to pročitaju – osjete se u sličnoj priči. Mnoge duše su stvarni život zamijenile onim ispred monitora:

47

komotnije je upoznavanje, brže se neke stvari saznaju i virtuala ima puno prednosti, u odnosu na stvarni život i tako sam se ja zaljubila u riječi, a Boga mi i danas protrnem kad pročitam neku lijepu pjesmu, pogotovo onu koju napiše muškarac baš zato što oni uživo tako teško izražavaju svoje osjećaje, ali iza monitora je to nekako lakše, jer ih ne vidi nitko i nitko ne zna tko su i tada otvore dušu. Koliko li sam samo prekrasnih pjesama pročitala koje su napisali baš – muškarci! Međutim, moj život i moja duša su tražili više, nego što mi može pružiti bijela površina monitora. Polako sam počela izbjegavati kompjuter, radije sam otišla u videoteku, gledala filmove i tad sam imala jednu tešku alergiju po tijelu zbog koje i danas pijem Letzien (pisala sam o tome nedavno na www.magicus.info). Jedne večeri sam otišla sa frendicom van pa drugu pa treću, izlazile smo oko mjesec dana i srela sam Davora koji nema pojma o kompjuterima, internetu, o bilo čemu što je online. Srela sam čovjeka sa kojim živim i danas i za kojeg sam se i udala i to sam ga srela na plesnjaku u restoranu u Lučkom kad mi ni na kraj pameti nije pao ni internet ni stihovi osamljenih tužnih muškaraca ni bilo što. Jednostavno, željela sam stvarni život, lijepo muško tijelo kraj sebe, a ne nešto izmišljeno i ne onu iluziju koju nude virtualne „ljubavi“. Sve ostalo je povijest, puno sam na www.magicus.info pisala o susretu sa Davorom pa mi to nije tema. Na kraju sam onom pjesniku u čije pjesme sam se zaljubila, a ne u njega ☺ napisala jedan tekst kojeg donosim u cijelosti:

48

Do jezera mrtvih listova od prošle jeseni sišla je sjena jednog pjesnika.

Sjena njegova se spustila do obale, rasute na mjestima gdje je prosipao svoje stihove i pohodio osamljena mjesta pa ih tamo

sakrivao.

U tim njegovim očima lijepa je njegova ljuba, Osjećam prazninu kad vidim bijelo, osjećam muklost kad sanjam bijelo.

Na nebo se propinju moje ruke, dotakle bi oblake, zaronile u dubine, kraj rijeke koja je tiša od najtišeg leta orlove sjene,

između neba i zemlje doplivalo je jedno malo srce i zaustavilo se u tom davnom zimskom danu.

Ugrijalo se to srce na toplom dlanu pjesnika i okrenulo se

mjesecu i nasmiješilo.

Ugrijala se duša i snagom tih očiju koje su je pratile izdaleka zanijela se tom ljepotom osjećaja.

Iz mračnih komora srca nisu više izlazile kristalne suze i

skrivale se ispod kamena, koje su drugi pronalazili i mislili da su to vilinske suze.

To su bile suze tuge.

Pomaknule su se zavjese prošlosti, neke davne zakletve su se

ispunile i odslužile ono zadano, pa su već postale i besmislene.

49

Duša je sačuvala biserne riječi usamljenog pjesnika, sagrađen je zlatni otok i čeka se proljetni vjetar da bi pokrenuo ta bijela

jedra za jedno lijepo putovanje.

Ako usamljeni pjesnik pronađe te oči koje traži, neka mu vjetar bude sklon i njegovim jedrima podari nezaboravan

doživljaj.

Neka te oči, koje usamljeni pjesnik traži, zarone duboko u njegove i vidjet će beskraj noći, vidjet će dubinu duše.

Te oči, ako znaju gledati, u pjesnikovoj duši će vidjeti sebe.

Zato, usamljeni pjesniče, kroz tri noći moja duša će moliti za

tvoju sreću i kroz snove ćeš naći te lijepe oči u koje toliko želiš zaroniti.

www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=51046

50

MOJ ŽIVOT SA MOJIM NAJMILIJIM SKITNICAMA :)

Napisano za natječaj za mjesec kolovoz 2009. portala Magicus; Šuškina priča je ispričana sukladno jednom tekstu

na internet kojeg sam pronašla i ubacila sve elemente Šuškinog rođenja i priču o njoj koju sam čula od susjede kad sam je pronašla; tekst je prilagođen Šuškinom slučaju; tuđi

tekst je stavljen u navodnike:

''Ispovijest jedne male curice'', moje male Šuške. ''Rođena sam jedne hladne večeri'' u veljači 2002. godine u jednom prigradskom naselju grada Zagreba.

51

''Koliko se sjećam imala sam još 3 brata i 2 sestre. Sjećam se i mame koja nas je pazila, mazila, tetošila, ali je često nije bilo. Odlazila je tražiti hranu da bi nas mogla imati. '' Bila sam prelijepa crno bijela curica sa smeđim oko očiju i nešto na šapicama. Imala sam, a i sad imam dugu sjajnu krasnu border-collie grivu tako da mi svi kažu: ti si mini-border collie. ''I onda... mame više nije bilo, svi smo nekud odlutali, samo sam se ja vraćala tamo gdje sam rođena, u tom prostoru za koji sam jedino znala i onda sam se skrivala po placu u Gajnicama, ''uzimala hranu koju su mi davali'', uzeli su me u jednu obitelj, okupali, igrali se sa mnom i izbacili me van. Od tada sam se bojala voziti u autu, uzeli me i u drugu obitelj, sve redom i opet ista priča i tako sam lutala tim naseljem na rubu grada, neki su me uzimali, kupali i vraćali me van kad su vidjeli da sam curica. Tada, jedne subote, okupanu su me opet bacili van na cestu. Dolutala sam pred jednu veliku zelenobijelu zgradu, legla ispod auta i šutjela. Cijeli dan su me žene hranile, ali ja nisam išla nikome. Tad je izašla jedna žena sa velikim psom i zaobišla me... ja sam ostala ispod auta i onda sam čula isti glas one žene što me zaobišla kako sa nekim priča na balkonu: „ja to ne mogu gledati.... uzet ću je“... Nisam znala o čemu se radi i što pričaju, samo je druga žena pitala: „A kako ćeš sa njih dvije?“ Onaj prvi glas je rekao: „Ne znam, ali ovo ne mogu gledati, uzet ću je.“

52

Došla sam kao druga, jer ta žena je već imala jednu stariju curicu (Lorki) i od nje sam naučila sve što sam trebala znati. Na žalost, Lorki je otišla 23.08.2003. na bolje mjesto i od tada sam na tom balkonu, lajem pričam svojim psećim jezikom i upozoravam, ako kipi voda za kavu. U travnju 2009. sam bila jako i teško bolesna, skoro sam otišla sa anđelima kod Lorki (mojoj prijateljici sa slike, sa kojom sam bila godinu dana i od koje sam sve naučila), ali sam završila na operaciji, spasila mi je život i ta dobra doktorica Gordana Makar, naš anđelek mi je spasila život, opet sam na svom balkonu. Lajem, upozoravam, ako kipi voda za kavu i volim onu ženu mekog glasa koja me uzela i volim onog njenog muža koji je došao 2 godine nakon mene. Ipak sam ja jedna mala curica, ime mi je Šuška, moja slika je na njenom uredskom stolu, ipak sam stvarna, nisam izmišljena. Otišla sam tiho jedne noći 26.11.2015., samo sam prestala disati i nisam htjela dati mojoj dragoj Jadranki onu tešku odluku na srce, da me eutanizira. Tiho sam legla, zaspala i nisam se više probudila. Moja duša je lebdjela oko njih, vidjela sam njihovu tugu, osjećala sam je, nikako se nisu mogli pomiriti, da me više nema u njihovim životima. Jadranka je davala oglase i tražila neku sličnu meni, znala je da nikad neće naći takvu kao ja, ali njeno srce je bilo toliko tužno, da je jednostavno morala imati nekog kao što sam ja. Davor je nazvao Jadranku i rekao joj da ima ime za novu curicu i da u tom imenu ima slovo “š”. Rekao je da će se nova curica zvati Maša i Jadranka je odmah pristala.

53

Tada sam odlučila intervenirati sa Neba i tog 28.11.2015. Jadranku je nazvao jedan čovjek i rekao, da ima ženku border collie koja će roditi malene oko Nove godine i da joj želi pokloniti štene pitajući je želi li dečka ili curicu? Jadranka je odmah rekla, da želi curicu i sve je dogovoreno. Točno mjesec dana nakon mog odlaska, 26.12.2015. rodila se ona, Maša, curica koja je došla u njihov život 13.02.2016. i od tada je sa njima. Jadranka ima moje slike po zidovima u stanu, uvijek me sa ljubavlju gleda, a ja bdijem nad njima, dok su god oni živi, jer su mi svi troje oni moji jedini voljeni. ….Ovo je ispovijest moje Šuške koja je bila toliko dobra i nesebična pa mi podarila svoj mali život, da brinem o njemu, a i ona brine o meni. Tada su 15.08.2004. zvijezde pale na jednog čovjeka i rodila se ljubav.

54

U sjenci sam sazrijevala, iako ranjene duše, otvorila sam je i pustila unutra lopova. Otišla sam bez riječi, a iznad mene se Mjesec objavio prepun sebe. Za cijelu vječnost trenutka, dok me odnosila stihija razočarenja, znam, dani i dani nisu bili uzalud. Možda je taj lopov bio ulaznica u stvarni svijet, možda je bosonog mislio da nosi najskuplje cipele? Kad mi je pao oko vrata, slab, ranjiv i nepovjerljiv, ostala sam vjerna svojoj duši i prigrlila skitnicu, udomila je, a skitnica me ipak ugrizla za srce. Ipak... i dalje ću vjerovati u iskrenu dušu i valovima ljubavi pokriti srce umotano u bijeli saten. Neka se odmori. Za sve postoji vrijeme pa tako i za pravu ljubav. Kad sam zaboravila sebe i kad sam se uvjeravala, da je čulnost nešto što se događa nekom drugom, a meni više ne, rasplinuo si me u sedam smjerova i prekrio sa šest velova tajni. Iz stare knjige uzeh uzorak riječi i stavih je pred tebe da se spojimo u hladnom mraku i da bi oči duše pogledale ono što osjećaju. U meni još uvijek struji ona glazba naših susreta, ali kako dolazi vrijeme tvojih nemira, stajat ću po strani i promatrati kako tvoje srce teško diše u nadolazećim danima i kako se tvoja čista duša ne hrani sa mog izvora. Čekat ću te, jer kad zaboravimo na sebe, kad vidimo sebe u drugome, možemo jasno osjetiti što osjeća ta duša, kako živi, gdje je bila i što želi. Znam, da ima još dobrote u ljudskom srcu, jer kao razgolićena tajna, dobrota uvijek pokaže svoje lice kad je najslabija. Znam to, jer vjerujem i trajem u ovom vremenu i prostoru ovog plavog globusa što se vrti malo brže, nego jučer. Imam tisuću pitanja, nemam odgovore. Neka

55

odgovori dolete polako kao lagani sumrak, milostiv i neka me zagrli da bih u vrelini tog zagrljaja zadrhtala kao nikad do sad. Nad njegovim usnama leluja moj dah i okreće se u smjeru mora gdje nam se objavljuje nova zora. Čaša vina za ovu lijepu večer i neka se sve buduće noći ugledaju na ovu noć kad se osjaćam tako dobro. Hvala Bogu i sv. Anti ☺

56

TEK ONDA KAD NAS NAPUSTE Da, kad odu od nas, kad njihove duše uzlete putem Neba, tek onda osjetimo koliko li smo samo imali propuštenih prilika biti sa njima, a bili smo na nekim bezveznim mjestima sa nekim površnim ljudima koji su nam se u tom trenu činili toliko važni. Tek onda kad su me napustili, tek onda sam osjetila onaj strahoviti gubitak i oni tada zauvijek odnose dio mog srca sa sobom, ali mi se vraćaju kao anđeli čuvari moje duše.

57

Tek onda kad svoje istrošene haljine poklone zemlji otkud su i nastali, dala bih sve na svijetu za još jedan susret, za još jedno: “Halo, Mama, ja sam – dolazim poslije posla na ručak.”, a taj dolazak na ručak je bio iz nekog bezveznog života kojeg sam vodila, iz nekog bezveznog braka u kojeg sam se upetljala, a te trenutke koje sam njima na kapaljku davala – sada prizivam i oni koštaju neprocjenjivo blago. Da, tek onda kad od nas odu shvatimo – koliko smo ih trebali.

/Iz moje 7. knjige "Izbrisano lice"/ www.digitalne-knjige.com/varga7.php www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=96999

58

LIMB tekst je napisan 28.04.2014 14:40 h na portalu Magicus

Ovaj tekst je napisan 4 mjeseca nakon što sam otišla u mirovinu. Pisala sam kako su od tada nastale samo 3 pjesme, ali evo - 7. zbirka poezije i proze je gotova, spremna je za izdavanje i tisak. Ne znam, ovih par mjeseci otkad sam slobodna sve je drugačije, nego kako sam navikla. Usporila sam se za 50% od nekadašnjeg tempa života, sve mi je ležerno, polako, lijepo, ali često sanjam radnu atmosferu, kolege, događaje, čak sanjam i ona vremena prije 20-tak i više godina. Još sam vezana za posao, ali sve manje. Svaki dan mislim: ''Moji danas rade do 16h, a ja sam doma, koliko sam stvari obavila, dok su oni još na poslu, gle! sad bih tek razmišljala o

59

odlasku kući i o tome koliko me još stvari čeka za obaviti poslije posla.'' Toga više nema. Sve je nekako drugačije, meni nepoznato, ovo je kao dugački vikend ili godišnji odmor. Ne snalazim se još u tome, nisam se odvezala od starog sidrišta, a već plovim prema pučini novog života. Kako će to sve izgledati, ne znam! Napisala sam 3 pjesme i stala sam. Čitam stare pjesme i vidim koliko je samo emocija bilo u njima. Ne nalazim se još u tome, čini mi se kao da sam zaustavljena u nekom limbu gdje vrijeme ne teče, gdje je sve lijepo, polako, ležerno. Osvijesti me tek odlazak liječniku i onda shvatim koliko sam krhka i koliko je vremena iza mene, a ne znam koliko je vremena ispred mene. Limb, za sada je tako, ali i to će proći, doći će vrijeme impresija, inspiracija, znam to. Najduži period kad nisam pisala je trajao 3 godine i taj period je prošao, proći će i vrijeme nepisanja. Hvala Bogu što sam dočekala i ovaj današnji dan, a što će biti dalje, neka Bog odluči. “Ona” je htjela u mirovinu ne Ja, ipak i “Ona” i Ja smo jedna te ista osoba. Polako se otvaram, ovaj limb traje - evo, od Nove godine teško se priviknuti na slobodu kad uopće ne znam što je to, jer sam od mladosti pa do prije par mjeseci bila “zavezana” za jedno sidro koje se tako duboko ukopalo u dno životnog oceana i sada kad je taj lanac sidra prerezan slobodno plutam po životnom oceanu i puštam se strujama (za sada). Lijepo mi je u mirovini, daleko od toga da nije, ali predugo biti u tamnici života pa sad - odjednom - sloboda! Nenavikla na

60

slobodu, polako ću se privikavati na nju. Ovim tekstom sam opisala stanje moje duše od Nove godine do 28.04.2014. kao da ne znam gdje sam, kao da ne znam kamo ću ☺. Jako čudan osjećaj, znam, proći će, jer mi je ovo prvi put, da sam u mirovini i još slobodna ☺ od hiperaktivne osobe - ovaj mir!!! Ajme, ☺ zastala sam, zaustavila sam onaj tempo života koji me pratio od moje 19-te godine pa do sada, punih 38 godina aktivnosti, posla, drugačije vrste života i ne kažem, da sam sad stala i da se neću mrdnuti, ne!, ali jednostavno kao da se ne snalazim u toj ogromnoj slobodi koja se prostire ispred mene. Znam, proći će taj osjećaj, posložit će se i zdravlje, liječnički pregledi će prestati, sve to znam, ali toliki ocean slobode!!! Heeej! ☺ tko bi mu odolio? Ne usudim se ni zagaziti u njega ☺ o tome se i radi: više ništa - ne moram! Sve do sada je bilo: "moram", a sada - ništa ne moram i to me "brine" ☺, iako sam bila spremna za mirovinu, izgleda da baš i nisam, ali polako se navikavam. Doma smo uveli novi običaj: kad Davor radi popodne, lijepo idemo skupa: prošetala sam već par puta tako sa njim po gradu, a i rekli smo da ćemo to stalno raditi: kako ne radi svaki dan, već par puta tjedno, krenemo oko 13h u grad pa do 15.30h šetnja, kavica itd. Lijepo mi je doma ne mogu to reći, samo dugo, dugo, dugo sam bila “dresirana disciplinirana radnica”, programina na vrijeme od 06.00h do 15.30h, tako da je to ostavilo traga na meni. A inspiracija?

61

E, ona će doći kad je ne budem zazivala, jer ona uvijek tako i dolazi ☺

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=106251

62

NEPRAVDA

Iskrenost danas nije baš popularna, ali kako biti drugačiji, kad si takav kakav si? Jednostavno, biti to što jesam, jer drugačija ne mogu biti, a i neću. Vrlo otvoreno iznosim svoje mišljenje, iznosim i nepravde koje se događaju, pišem o mnogim stvarima na internetskim portalima, često i komentiram sukladno tekstu, ali kad znam za nepravdu i kad sam je i sama doživjela na svojoj koži ne mogu i neću ostati pasivna bez obzira što tko mislio o meni ili raspravljao ili komentirao. Nepravda je jedna i drugačija ne može biti, nego nepravda: može se ona umotati u raznorazne snishodljive i vrlo klizave komentare i rečenice, ali istina uvijek izbije van, a to je da je nepravda - nepravda.

63

Volim se ovakvu kakva sam bez obzira na to što će tko misliti, ali uvijek sam bila i ostat ću za pravdu, čistoću, iskrenost, a to me puno puta u životu koštalo, međutim, jasna informacija ne može naštetiti nikome, osim osobi koja je učinila nepravdu prema bilo kome i što koga briga kakav život vodim i kakva sam? Bitno je biti pravedna, iskrena, poštena, dobra osoba koja nikome ne želi zlo, ali na nepravdu reagirati vrlo pravedno i željeti, da poštenje zavlada svijetom, jer ga je tako malo, na žalost, zbog ljudi koji vrlo manipulativno, nehumano, snishodljivo i vrlo vrlo proračunato manipuliraju masama. Trebaš samo biti to što jesi, jer i ne možeš biti drugo, nego - ti. (Iz moje 6. zbirke DUŠA ANĐELA) www.digitalne-knjige.com/varga6.php

64

PREKRETNICA U MOM ŽIVOTU napisano 05.03.2012.

Sa 29.02. na 01.03. 2012. sanjala sam jedan san, a ide ovako: Išla sam sama kroz Glavni kolodvor u Zagrebu (vidjela sam one žute kocke na podu), kraj mene su stajali vlakovi, a u susret mi je dolazila jedna moja poznanica. Imala je na sebi bijelu bluzu i crnu suknju, u cipelama sa visokom potpeticom. Ona je jedna zgodna visoka, vitka tamnokosa i tamnoputa

65

žena od 48 godina i vukla je za sobom kovčeg na kotačima, nije ga teško vukla, već vrlo lagano. Dok smo prolazile jedna kraj druge, pogledale smo se, prepoznale smo se, ja sam se jako iznenadila što je vidim, ali samo smo prošle (bez riječi) jedna kraj druge i to je sve od sna. KOMENTAR-TUMAČENJE SNA OD IRIDE: irida: 05.03.2012 18:07 h Ovaj san nekako sluti prekretnicu u tvom životu...kolodvori i vlakovi donose promjene, nove ljude, nova mjesta, nove krajolike...žena iz tvog sna je tvoj alter-ego...njezina prtljaga je laka...što znači da ćeš neke odluke donijeti lakše nego što misliš...no, san je nepotpun, pa su ovo samo natuknice mogućih značenja... MOJ KOMENTAR: ShadowOfSoul: 05.03.2012 18:14 h da, sad sam na prekretnici života, jer mi se život totalno mijenja i to do 15.03.2012., ali o tome ću već napisati kad se isto dogodi i moja životna prtljaga postaje puno lakša. Hvala puno na tumačenju, draga Irido, nisam puno napisala o snu, jer sam ga samo vidjela ovako kako sam napisala i takvog sam ga zapamtila ''Tvoji snovi su u pravu, ali ne i život i stvarnost. Tvoji zahtjevi su odviše visoki, tvoja glad prevelika za ovaj jednostavni i nemarni svijet, zadovoljan tako sitnim stvarima, koji te odbacuje od sebe, jer ti za njega imaš jednu suvišnu dimenziju''. Herman Hesse

66

Nakon ovog sna, ja sam se udala za Davora 12.03.2012., a prije toga sam promijenila i zgradu u kojoj radim. Dakle, korjenita promjena. www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=77600

67

D U Š A napisano: 01.06.2019. u15:00h

„...Voda nešto nosi…“ naslov je jednog starog filma kojeg sam davno gledala. Želja za pripadanjem, želja za bliskošću, sve je to tako tanano umotano u ljudsku dušu, da se osjeti koliko smo krhki, koliko smo tanani u toj struni života koja se vrti u dubinama tamne svile Svemira i lete slike djetinjstva kao kaleidoskop se vrte ispred očiju Duše, srce obuzima toplina te sreće koja se osjetila u djetinjstvu i to traje dok smo živi.

68

Gledam svoju obiteljsku povijest, gledam moje slike djetinjstva i vidim, da svatko od nas ima sličnu matricu mladih dana ranog djetinjstva, da svi beskrajno volimo svoje najbliže i, znam, zauvijek će ta ljubav ostati dok smo živi. Ako roditelj napusti dijete, ostaje trajni ožiljak na duši i dijete zauvijek osjeća taj nedostatak jedne Duše koja je trebala biti uz njega i krene traženje očinske figure, zaljubimo se, možda, u sličnog dječaka koji nas podsjeća na jedan magloviti lik iz prošlosti, a kasnije nesvjesno tražimo baš te osobine što nam nedostaju. “Čovjek kad dođe do ruba, mijenja svoj život” jedna je rečenica koja mi je ostala u sjećanju i pokazala se u toj svojoj velikoj istinitosti. Vrijeme zrelosti možda nikad neće nastupiti, jer godine nisu mjerilo zrelosti neke Duše, ali spoznaje života i prijeđeni životni put donose nam i nove odluke, da svoj život usmjerimo pravilnijim putem, nego onim kojim smo išli nesvjesni same veličine i krhkosti života. „Neki ljudi vam izvade srce, a drugi ljudi ga vrate na mjesto.”, rekla je Elizabeth David i potvrdila sam to spoznajom, da u naš život stvarno ulaze dvije vrste ljudi: jedni vade srce, drugi ga vraćaju na mjesto i jedne i druge smo morali sresti, da bismo mogli spoznati koji su pravi ljudi oko nas, a koji to nisu. Hvala onima, koji to nisu, da su nas naučili kako ih prepoznati, kako ih ne dovesti ponovo u svoj život i ne ponoviti istu grešku dva puta i sreća, radost, smirenje Duše tad zauzimaju najvažnije mjesto u našem životu, a sve drugo postaje

69

irelevantno, trivijalno i nepotrebno pa mi je to najveća motivacija života. Moja duša je moj motivacijski vodič, a istina duše je jedina odjeća koja je čista i pred Bogom i pred ljudima pa tako znam, da će uvijek čovjek izabrati najbolje za sebe, a to je – svog unutarnjeg vodiča kojeg svi imamo – našu dušu ili intuiciju. Ona šapće najtišim, ali i najjačim glasom na svijetu: “slušaj me, ja sam ti najveći prijatelj.”

/iz 15. zbirke “Skriveno u momentu smiraja”/ www.digitalne-knjige.com/varga15.php www.magicus.info/vijesti/tema-mjeseca/dusa

70

JOŠ UVIJEK napisano: 14.06.2019. u 17:11h

Još uvijek obilazim malu kućicu u Trnju, provezem se mojim uskim ulicama, pogledam je, uvučena je od ceste i ne vidi se kao što se ni ja nisam vidjela dugi niz godina pa ni sada. Još uvijek obilazim te neke adrese mog života, prođem Utrinama, pogledam prozor gdje se nekad živjelo i disalo, prozor sa kojeg sam sedam godina gledala kao ptica iz zlatne krletke: neslobodna, sama, bogata i tužna Proći u još po jednoj ulici i pogledati moj mali balkon koji više nije moj, to je sad balkon gdje stoji neka druga žena i udiše

71

miris lipa koje su me toliko opijale, da su me zaluđivale svojim mirisom. Pitam se, opija li i nju taj miris lipa i ovog lipnja, pitam se vidi li i ona moj Mjesec sa mog balkona kako raskošno baca ono svoje svjetlo i raspaljuje maštu? Proći ću jednom i po toj ulici, toj mojoj zadnjoj životnoj adresi gdje sam ostavila srce... Sada neke druge ulice pamte moje korake, sada neki drugi javori uvlače svoje grane u mene, sada isti Mjesec obasjava jedan drugačiji prozor bez balkona i žali kao što moje tužno srce još uvijek ne može srasti s ovim mjestom, a ti mi, dragi, srce pokopaj tamo gdje je najviše voljelo. Rečenica koja zadire u velove ispod nečega, rečenica koja prolazi ispod radara života i spaja se sa nevidljivim, dok se odsutnost ne ispuni u prisutnost.

/iz 15. zbirke “Skriveno u momentu smiraja”/ www.digitalne-knjige.com/varga15.php www.magicus.info/vijesti/tema-mjeseca/dusa

72

SVJEDOK UBOJSTVA napisano: 06.03.2010.

Prvi ratovi su zabilježeni 2700 godina prije Krista, dakle, ratujemo već cca 4080 godina i to je još uvijek aktualno, a čemu toliko nasilje, što tjera čovjeka da ubije drugog čovjeka, koji je to prekidač u glavi kad se čovjek odluči na takav čin? Kao dijete sam bila svjedok ubojstva, imala sam oko 6 godina, čovjek je ubijao čovjeka ubadajući ga nožem u grudi, a ubijeni čovjek je nosio bijelu košulju tako da se crvena krv jasno vidjela na toj bjelini. Sve je bilo u tišni, bila je ljetna prozračna večer, to se događalo dok su mama i strina razgovarale, a ja sam gledala pa kad je mama shvatila što sam vidjela, brzo me povukla prema kući.

73

Ubojica je uhvaćen osuđen, policija nam nikad nije došla doma i nikad me nisu ispitivali, dalje ne znam što se događalo i to je nešto što nikad neću zaboraviti. Kad sam prolazila kraj mjesta ubojstva, tamo gdje je ležao ubijeni, tragovi krvi su se vidjeli danima. Interesantno je to, bila sam prestrašena dugi niz godina kad sam prolazila kraj tog mjesta, izbjegavala sam ga, a kasnije su tamo nešto sagradili. Možda moji "bijeli snovi" potječu još iz tih dana, iako su se počeli događati tek od 17.02.1992., pitam se - je li njihov korijen posađen tada?... ne znam... /iz moje 14. zbirke “Ruža mog srca”/ http://www.digitalne-knjige.com/varga14.php https://www.magicus.info/ostalo/ostalo/svjedok-ubojstva

74

ORIGINAL ILI KOPIJA napisano: 09.01.2011.

Sjećam se kad si pokušavao glumiti original, a ne biti original. Hodnikom si hodao kao lepršava kopija pravog originala (u tvojoj glavi si sam sebi glumio tuđi original), govorio si tako, mislio si tako, hodao si tako, čak si i pokušavao izgledati tako kao taj tuđi original, onda kad si pustio bradu, nalik originalu, ali je kratko trajalo pa si se obrijao. Zanijela me kopija koja je glumila original, jer ga do tad nisam upoznala, ali kad sam se našla oči u oči sa originalom, prestala sam slušati kopiju i diviti joj se, u lice sam ti rekla: ''dosta je

75

tog glumatanja'' i napustila tvoju orbitu :) i jasno je bilo: kvaliteta=original vs lažna kvaliteta=kopija. Svatko od nas je kvalitetna osoba, opremljena svim resursima: od znanja, obrazovanja do etike, pravednosti, ljubavi, empatije i svega bez negative, jedino kopije prepoznju svoju lažnu strukturu i smeta im autentični original, tj. originalna kvaliteta osobe u punom smislu te riječi. Zato sam odmah slijedila original, prepoznala sam taj original, jer smo i svi sami originali, svatko na svoj način, ali smo originali i idemo onom dominantnijem originalu, jer se jedino tako možemo dalje izgrađivati u svoje autentične originale, a kad si postao autentičan, odmah si mi bio draži. /iz moje 14. zbirke “Ruža mog srca”/ www.digitalne-knjige.com/varga14.php www.magicus.info/ostalo/ostalo/original-ili-kopija

76

KAD PIŠEM POEZIJU napisano: 15.03.2011. u 10:39h

Kad pišem pjesmu voljenom biću koje diše i spava uz mene, to je kao da razgovaram s anđelima, višim sferama, sa Božjim glasom, jer ljubav koju dijelimo s onim najdražim, s onim sa kojim dijelimo i zlo i dobro, je ista onoj ljubavi koju dijeli Duša sa svojim Stvoriteljem. To povjerenje koje nastaje između dvoje ljudi nije samo ljubavna igra, ljubavni osjećaj, to je ono nešto više kad obje duše shvate, da su predodređene jedna drugoj bez obzira na vrijeme kad su se srele, jesu li se srele u mlađim godištima ili u srednjoj dobi, to uopće nije bitno. Bitna je ona esencija i ono povjerenje koje dvije duše osjećaju jedna prema drugoj i zato moje pjesme nisu čisto ljubavne, u njima se uvijek zahvaljujem Stvoritelju koji mi je poslao ovu dušu što tako tiho i mirno diše uz mene svaku noć.

77

Čini mi se,

da ću opet odletjeti putem viših sfera

gdje se osjeća moć pera i gdje anđeli tkaju

naljepši niz od bisernog cvijeća pa želim da svakog takne

baš takva sreća.

/iz moje 14. zbirke “Ruža mog srca”/

www.digitalne-knjige.com/varga14.php

78

ŽIVIMO LI ONAKO KAKO PRIČAMO ILI PRIČAMO ONAKO KAKO BISMO VOLJELI ŽIVJETI? napisano: 28.01.2015. u 12:57h

I dok glazba Života svira svojim nepoznatim notnim pismom, mnogi od nas ga ne razumiju, možda insinktivno plešu uz tu glazbu, ali ples često ne slijedi glazbu. Plešemo po nekim svojim ritmovima, zvuči disonantno, neobično, teško, smetajuće za Apsolut i slobodu Života. Život ima svoje notno pismo po kojem bismo željeli plesati pa se često pitam: - živimo li onako kako pričamo ili pričamo onako kako bismo voljeli živjeti?

79

- moj odgovor za mene: ima dana kad sam često u neskladu, ali volim loviti i uloviti sklad. /iz moje 14. zbirke “Ruža mog srca”/ http://www.digitalne-knjige.com/varga14.php

80

KAKO PUSTITI? napisano: 14.12.2017. u 16:20h

''Divim se drveću kako njihovo lišće mijenja boje i pada. Znam, da najveća lekcija koju moram naučiti od jeseni je kako dostojanstveno pustiti.'' - nepoznati autor

Otpustiti neke stvari, pustiti da odu i ne vrate se, ne vraćati se na te stare stvari, u stari život, u stare odnose, graditi nešto novo, opet nešto svoje i posebno, ali bez onih starih grešaka, jer onda kao da se ništa i nije napravilo.

81

Samo neke nabacane misli koje je vjetar danas raznosio ulicama ovog naselja, naselje Špansko gdje sad živimo, tamo negdje oko tržnice pa na Trgu Ivana Kukuljevića pa kod Maršanića pa negdje oko Konzuma pa opet negdje oko nogometnog igrališta. Sve te staze je danas vjetar osušio i pripremio za novo vrijeme kiše koju najavljuju gusti oblaci koji se nadvijaju nad ovo naselje, naselje Špansko. /iz moje 14. zbirke “Ruža mog srca”/ www.digitalne-knjige.com/varga14.php

82

O LJUBAVI napisano: 06.07.2009. u 06:53h

Ljubav piše srcem, u ljubavi srećemo mnoge osobe koje nam zasvijetle oči, zaiskre sjaj života i prođu kroz život ili ostanu. Kako tko, a ljubav je ta što ih je dozvala, ljubav je ta što ih je obavila ili ostavila ili se zadržala, da se oni zadrže u našim životima. Ljubav je neiscrpna inspiracija, tango, ples života i ljubavi. Ova slika je velika metafora, znam da na prvi pogled djeluje malo šokantno, ali uz neke dublje riječi ide savršeno i uvijek dozovem suptilne duše u moj tajni svijet kao što i suptilne duše dozivaju mene u svoj svijet.

83

/iz moje 14. zbirke “Ruža mog srca”/ http://www.digitalne-knjige.com/varga14.php

84

MAŠA napisano: 23.03.2018. u 23:00h

Maša, 5 godina i 4 mjeseca (podatak od 13.05.2021.), border collie, sasvim normalno živi u stanu, zove van kad treba. Akcijske šetnje su na lajni, jer je spašena od štancera, dresura minimalna, učila je sve od mene, ponaša se vani koliko treba pristojno, ne puštam je sa lajne, jer ona "ovčari" sve živo, iako je dreser upozorio na taj problem, da se to može kontrolirati ne želim je tretirati sa nekim tešim dresurama.

85

Ona je slobodna onoliko koliko želi biti, ali vani je uvijek na lajni, ona je "skakač", dakle, skače visoko, jako visoko, da imam kuću visine od 3 metra ograde, mislim da bi i to preskočlla, ona je moja Koka, Mafija i još puno imena ima... naša Maša ...

/iz moje 14. zbirke “Ruža mog srca”/

www.digitalne-knjige.com/varga14.php

86

GODINE napisano: 25.10.2018. u 10:54h

Tijelo je sporije, misli su mi još brze, svježe, bistre, očima ne treba pomagalo za čitanje nekog računa ili neke pjesme iz mojih knjiga (samo ona sitnija slova traže naočale). Sve se to polako događa, neosjetno dolaze godine i prolaze kraj mene, čuda se događaju drugima, ja sam ih već prošla i pomalo zaboravila.

87

Prepuštenost samotnim mislima uhvati pred san kad se pripremam za neki novi sjajni dan obojen bojama mojim i orošen kapima kišnim. Zanemarenost osjetim tek pred buđenje kad me prihvati novo jutro pa hitro skočim iz kreveta uzimajući prvu svjetlost dana koja se probija kroz prozor i zataknem je u kosu noseći je tako cijeli dan, dok ne dođe moj krilati prijatelj San. Ne znam što bih pisala o starosti kad je ne osjećam i ne znam zašto bih se osjećala osamljenom, kad to nisam i ne znam što bih rekla o zanemarenosti, kad sam okupirana članovima moje male obitelji: Davor i Maša, to je stvarnost naša i nikad mi nije bilo ljepše, nego sada kad sam konačno - slobodna.

/iz moje 14. zbirke “Ruža mog srca”/ www.digitalne-knjige.com/varga14.php

88

NE VOLIM VALENTINOVO napisano: 28.2.2019. za Temu mjeseca veljače

Valentinovo, 14.02., to je dan kad se slavi Dan zaljubljenih, dan kad sam doživjela neke loše trenutke i uvijek kad dolazi, osjećam neku muku u sebi i neki loš predosjećaj.

89

14.02.1992. mama je završila u bolnici, Valentinovo je tek probijalo svoj put kod nas u Hrvatskoj, a ja sam već bila blokirana teškim životnim događajima i nisam ga ni doživjela, a ni zavoljela.

Kako su godine prolazile, opuštala sam se i počeli smo malo obilježavati taj dan kupujući neke male crvene sitnice i sjećajući se našeg dana kad smo se sreli, 15.08.2004.

90

14.02.2018. je Davor završio na operaciji, taj dan je operiran, Valentinovo sam provela u bolnici i na cesti hodajući kroz hladno vrijeme i lepršavi snijeg noseći dokumentaciju koju sam morala predati za njegovo bolovanje i opet mi je Valentinovo zadalo težak udrarac i blokiralo me za sljedeće godine. Ove godine je došlo, ali meni Valentinovo nije milo, jer mi se opako već dva puta zamjerilo i ostavila sam taj dan u jednom kutku života, da sâm po sebi traje i drugima nešto daje, ali da mene zaboravi i zauvijek loše dane od mene odnosi.

91

Ne, ne volim Valentinovo, volim život i ljubav, ali taj dan ne obilježavam. Taj dan ostaje nijem i prazan dan, dan obilježen nekim tužnim uspomenama koje su mi zadale teške udarce i blokirale me. Taj dan preskačem kao da ga nema, stavljam masku tuge i čekam noć koja se sprema. Ove godine Davor i ja slavimo 17 godina zajedničkog života i naše Valentinovo je uvijek na Veliku Gospu, 15.08.

92

www.magicus.info/vijesti/tema-mjeseca/ne-volim-

valentinovo

93

ONA, TKO JE ONA? napisano: 31.01.2020. u 19:57h i 20.04.2020. u 15:36h o B-

CLL

Došla je ... došla je podmuklo, tiho, došla je kao lopov, došla je kao noć po bijelom danu, došla je i uznemirila sve, poremetila život, došla je, prokleta je, nitko je ne voli, nitko je ne želi, nitko o njoj ne želi govoriti, nitko, ali joj nitko ne može ništa, ona uzima sve, uzima dah, uzima smijeh, uzima radost, uzima dan, daruje vječnu tamu, ona je ta protiv koje nitko ništa ne može... ona uzima SVE!

94

Došla je ona koja je blaža i spooora, ali i sa njom se mora živjeti, sa njom se mora drhtati svaki dan, sa njom se ide pod ruku u dućan, u šetnju, sa njom se ide spavati, sa njom se budi ujutro, sa njom se plače, sa njom se pjeva, sa njom se živi ... živi se... živi se, ali ona je - došla i uzela je sve! 15.07.2014. smo dobili dijagnozu: B-CLL. Došla sam doma, Davor je radio, od 14.30h do 17.30h sam je istraživala po internet pitajući se kakva je ona, tražila sam sve o toj bolesti. Svašta sam saznala i odjednom, tog 15.07.2014., sam čula Njegov glas i Njegove poruke: Isus je moj najbolji prijatelj i poslao mi je prvu poruku i od tada Njemu predajem moj duh, život i život moje male obitelji. 20.04.2020. smo dobili lijek, nakon 6 godina promatranja na hematologiji svaka 3 mjeseca, dolazi i lijek: Imbruvica, taj lijek košta strašno puno i da sad nemamo javno zdravstvo u Hrvatskoj, već da imamo ekonomsko zdravstvo - smrt bi došla jako brzo. Uz Imbruvicu ide i Alopurinol, zajedno, ruku pod ruku, kao suprug i supruga. Alupurinol više ne pije, leukociti su se spustili na normalu od 8.700 i lakše je sada ove 2021. 20.04.2020. sam bila na hematologiji KBC Rebro, išla sam po lijek. Radi koronavirusa koji vlada u ovoj 2020. poslali su me prvo u šator na prijavu i prskanje ruku i kaže: može samo 1 osoba. Ok išla sam ja kao pratnja, jer više znam o svemu, vodim sve te liječničke nalaze, vodim brigu o datumima ne samo te bolesti, već i druge i znam kad kihne kako mu je i tako... došla sam na glavni ulaz, dala papirić s imenom i prezimenom i otišla na poznati 3. kat gdje već dolazimo par godina.

95

Dođem na šalter "imate masku?", ... "nemam..", ... "čekajte, dat ću vam je pa je zavežite" ... "ok" ... Odmah sam dobila Imbruvicu, ali sam morala pričekati razgovor sa liječnikom. Odužilo se. Svi imaju maske, moja stoji, ne mogu disati. Užas. Čekala sam sat vremena, došla liječniku, pričali smo, pisao je povijest bolesti, dogovorili smo za nove pretrage, u srijedu ponovo vađenje krvi što je potrebno i sve se šalje e-mailom i od 21.04.2020. ide liječenje, pije se taj skupi lijek kao da je lijek od zlata, ali usporava napredak baš te B-CLL. Hvala Bogu, ne moram opet čekati tamo sama. Ovo je slika iz čekaonice hematologije KBC Dubrava sa zadnjeg pregleda 2021.

96

MJESTA napisano: 02.06.2020. u 18:20h

TRNJE

Mala kuća građena 1939., malo dvorišta sa ružama, ljiljanima. Crvena dvorišna željezna vrata koja je obojio moj tata. Kuća je uvučena od ceste, mir, tišina, zvijezde na nebu. Moja sobica... zimi hladno, ljeti vruće, uvijek navučeni zastori, sjene u sobi plešu svoj ples, u toj sobi su nastajale prve pjesme iz 3. z „Gola žena“. Osnovna škola... lijepo, nije bilo daleko, blizu, polu odlikašica, većinom vrlo dobra. Jedne godine su me 3 djevojčice u 7.

97

razredu pretukle do krvi, zakucale me na ogradu, dvije su me držale, a druga me udarala. Mama je drugi dan otišla u školu i napravila lom. Nikad me više nitko nije dirao. Uvijek sam bila samozatajna, sama, u nekim svojim bajkama, pjesmama, pričama. Najbolja prijateljica mi je bila moja mama Slavica i to je ostala do danas. Srednja škola ... opet blizu, prva dva razreda poslušnica, u trećem srednje buntovnica bez razloga, ošišala sam se nakratko i pala na polugodištu, dobila jedinicu iz fizike, cijele zimske praznike sam spremala fiziku i kad je došao prvi sat, zaradila sam čvrstu trojku. U gimnaziji sam srela i prvog supruga, pisma iz vojske je slao na gimnaziju, doma nije smio. Prvi posao, do mirovine. Udaja, selidba iz Trnja na mjesec dana i povratak nakon mjesec dana sa prvim suprugom opet u Trnje. Rastava. Samoća. Zaručnik prvi susjed, bajker, jedno od najljepših dana i mjeseci mog života, sloboda na Kawasaki motoru 1000ccm. Udaja za drugog supruga i preseljenje.

98

UTRINE

Zaljubila sam se u to naselje još dok me zaručnik iz Trnja vozio motorom kroz njegove ulice i doselila udajom za drugog supruga. Živjela sam ovdje 7 godina, bio je to jednosoban stančić na 1. katu, u tzv. limenkama, bilo je lijepo, ali nakon rastave još godinu dana i onda selidba. Stan nije bio vlasništvo drugog supruga i napustile smo ga prepustivši ga jednoj prijateljici iz tvrtke gdje sam radila. Odselila sam 27.11.1992.

99

GAJNICE

(soba)

Nakon preseljenja iz Utrina još sam 2 godine prolazila Utrinama doma sa posla vozeći u Gajnice. Trebale su mi 2 godine, da se naviknem na Gajnice i naviknula sam se. Gajnice su daleko, izdvojene. Ujutro rano na posao Alejom Bologne da se izbjegne gužva, poslijepodne kroz grad. Mama je u tom stanu sklopila oči, bila je samo 3 mjeseca u tom stanu i otišla u Nebo. Ostala sam sama. Život je tekao kuća-posao, posao-kuća. „Plava sjena“ sa mnom izabrao taj san u Gajnicama, prvi oglas i odmah sam ga kupila.

100

Bilo mi je lijepo, stanovala sam u Gajnicama 24 godine, Davor je došao u Gajnice 2004. i ostao sa mnom. To je bio moj dom, moje stanište, moj centar svijeta.

ŠPANSKO

(kuhinja)

Nakon turbulentnih događaja doselili smo ovdje. Tu smo već preko 4 godine.

101

CESTE napisano: 28.01.2019. u 15:30h

neka ove ceste

upamte korake moje i neka ovo drveće

ne promijeni lišće svoje, dok se ne utopim

u ovim prostorima kao što se ptice stope

u letu svojih krila i da nikad ne zaboravim

gdje sam donedavno bila Ovu pjesmicu sam napisala 28.01.2019. dok sam se vraćala iz jednog dućana, osjećaji koji su je pratili odaju privikavanje, utapanje opet u neko novo naselje, u neko novo okruženje, u neki novi stan, gledanje nekih drugih lica, slušanje šum javora umjesto lišća vitkih srebrnih breza. Još sam tu. Živimo. Budim se svakog jutra, idem spavati svake noći, ali još nemam taj osjećaj: tu sam doma. Malo po malo dolazi mi i taj osjećaj pripadanja nekom staništu, nekom domu, mom domu. Malo po malo...meni dugo treba...

102

OPROST napisano: 2015.

Alan Paton je jednom rekao:

"Kad nas netko duboko povrijedi, oporavljamo se tek kad oprostimo."

Oprost je lagan, ali i težak čin kad se čovjek nalazi na raskrižju putova, jedan vodi oporavku činom oprosta, a drugi vodi još težem osjećaju – nastavljanje stanja neoprosta, kad se Duša nalazi pod velikim teretom, jer Duša želi oprostiti nepravdu, ali čovjekov um još uvijek vrti te stare povrede zastajući u tom davnom vremenu kad se povreda dogodila.

103

Oprost je ključ za budućnost boljeg i lakšeg života Duše koja se nikome ne zamjera, nikoga ne osuđuje, nikoga ne prosuđuje, na nikoga se ne ljuti, jer Duša je ta koja sve voli i samo čistim srcem možemo oprostiti nekome, jer je isto tako netko i nama oprostio neku povredu koju smo učinili. Prije nekoliko godina mi je bila oproštena nepravda koju sam učinila jednoj divnoj duši, a isto tako i ja opraštam dušama koje su meni učinile nepravdu. Tko sam ja da sudim o nečemu što je netko učinio, rekao, mislio? Nitko, sve će to Bog dovesti u svoj savršen red i znam, da uvijek djeluje ovo: “Zlo radi, zlu se nadaj, ono što ne želiš sebi ne čini drugome”.

104

23.01.1993. “VOZI ME DA JOŠ JEDNOM VIDIM MOJ ZAGREB.”

(napisano: 23.01.2021.) To su bile riječi moje mame Slavice kad sam je vozila sa zadnjeg pregleda u Zajčevoj (bolnica “Merkur”) i kad su je pustili, da kod kuće završi život na ovom planetu. Sjećam se, u bolnici je išla na wc i došla sam za njom, a ona mi je rekla: “Idemo kući.”

105

Znala sam što to znači. Polako smo ušle u “peglicu”, sjela je naprijed i kad sam krenula Zajčevom, rekla mi je: “Vozi me okolo, da još jednom vidim moj Zagreb.” Stanovale smo u Gajnicama pa sam iz Zajčeve krenula preko Novog Zagreba, skrenula na Most slobode, vozila kroz grad Ilicom, prošle smo kraj Mandaličine ulice gdje se rodila, Črnomerec, Aleja Bologne i prema Gajnicama. Radio je tiho svirao (radio Sljeme), mama je samo gledala okolo, vidjela sam da se oprašta sa svojim voljenim rodnim gradom. Njene predivne velike oči su joj bile izvan mog vidokruga, ali sam znala, da u njima život polako tone u tamu i da zadnjim sjajem svjetlosti života upija svoj rodni grad u svoje sjećanje kojeg će izgubiti kad se ponovo reinkarnira negdje na nepoznatom mjestu na ovom planetu. 31.01.1993. je ostala njena haljina od tijela, a njena plaha nježna divna duša je odletjela u Nebo.

106

slika: digital art

MOJA VRSTA ŽENA

napisano: 26.01.2021. u 17:00h Kakva je to – moja vrsta žena? To su posebne žene koje vole mene, ima ih malo i do njih mi je stalo. Zašto ovako pišem, možda će se netko pitati, ali bar ovako neće skitati.

Ovo su priče o ženama koje nisu moja vrsta:

107

Pišem o ženama koje me ne vole. Na primjer: bile su dobre sa mnom, ali ne znam što im se dogodilo, ja sam ostala uvijek ista, međutim, njima je nešto zasmetalo kod mene (znam što, ali neću sad o tome), to u nastavku. Jedna (D.J.) mi se pravila frendica, uvukla se tiho ... baš onako tiho, laskala mi, skoro me “opjevala” ☺, što li sve nije radila, uvukla me u neke svoje igrice i intrige pa kad sam progledala – puf! Kasno je bilo! Šteta je napravljena, objavila sam sve javno, ispričala se žrtvi – zamrzi me D.J., mislim da će tako biti do kraja njenog života – ne mog, već njenog. Jedna (K.K.) mi se pravila frendica, zivkala me danima, radila sam joj besplatno 3 knjige, odradila joj 2 promocije, pisala recenzije. Na kraju me žena optuži da „ja nju kopiram“, žena ima monopol na Isusa pa valjda samo ona smije pisati o Isusu i nitko više. Rekla mi je njoj moja 3. zbirka "Gola žena" – njena Biblija ☺! To su moje rane pjesme pisane do 1999.. Onda se zamjerila i drugima, svašta nešto što sam čula u prolazu, prošlo kraj mene kao lanjski snijeg kojeg je bilo ili nije bilo. Jedna (R.F.) mi se pravila frendica, blizu smo stanovale, trebalo joj je godinu i pol da se upoznamo. Ok, upoznale smo se, bila je krasna, divna... e, k vragu, uplaši se žena nečeg što sam joj poslala, ciknu i pobježe glavom bez obzira. Neću o tome, presmiješno mi je i preglupo da napišem istinu. To je bilo toliko glupavo i smiješno, da sam jednostavno jednim potezom jednog datuma 2018. prekinula svaki odnos sa tom ženom. Kasnije je znala podbadati na jednom portalu onako latentno, zlobno, a ja sam odgovarala “u rukavicama”, ali ciljano pa je prestala. Valjda je prestala, ne znam ☺

108

Sad ću o mojoj vrsti žena: Nadica Glavač: znam je od 1987. kad je kao curetak došla u tvrtku gdje sam radila. Starija sam od nje 11 godina. Bile smo kolegice pa sam joj bila šefica 3 godine pa sam otišla na drugo radon mjesto i tu sam radila do mirovine 31.12.2013. Otpratila me u mirovinu, nastavila je raditi. Jednog dana, tog 18.09.2018. sam došla kod nje, pričale smo i od tad smo jednostavno – nerazdvojne. Telefonski razgovori, sms poruke, pronašla sam u kolegici sa posla sestru po duši koja će mi to ostati dok sam ja živa. Tanja Repinac: znam je od 2010. sa jednog portala, posebna vilinska duša, samozatajna pjesnikinja i prozaistica koja je za pravo prijateljstvo pogledala u oči i mojim i svojim manama pa je pružila ruku i prihvatila pruženu ruku. Dugo je radila izvan Hrvatske, ali je uvijek tu: tiha, nezamjetna, ali i te kako vidljiva svojim predivnim pjesmama i proznim člancima na svoja dva bloga. Anđa Jotanović: Znam je od 2010. sa jednog portala: anđeo, duša, predivna, predobra, preslatka, divna prijateljica, iskrena, poštena. Volim je i ona voli mene i moju obitelj. Piše prekrasne pjesme, osobne članke, izdaje knjige. Zauvijek je u mom srcu. Mirjana Pejak Peki: Znam je od 2013., književnica je, živi izvan Zagreba, iskrena, poštena, dobra duša. Tu smo, komuniciramo, živimo. Blogerica @teuta (Erika): Znam je od 2013., nikad se nismo vidjele, ali mi je za rođendan nešto poklonila i od tad je uz mene. Satima mogu sa njom razgovarati, dopisivati se sa njom

109

– nešto poštenije, iskrenije i pravednije nisam srela kao što je to ona. Nije na Facebooku. Sandra Petrž: Znam je od 18.10.2019., uletjela mi je u život kao uragan sa jednom rečenicom i hvala jednom zlu iz prve kategorije koje je spojilo dvije dobre, mene i dragu dušu Sandrice, iz ove kategorije ljudi. Vidjele smo se tada i još jednom kad smo izmijenile naše knjige, čujemo se telefonom, dopisujemo se. Ne moramo se ni vidjeti, ali smo tu. Nema tu ljubomore, svaka zna svoje i ne ulazi u prostor one druge... ulazi, ali sa ljubavlju, ali ne sa zlobom i pakošću. Uvijek sam imala više muških prijatelja, nego ženskih, sa njima je uvijek bilo lakše, nego sa ženama, ali postoje i te divne žene koje sam opisala kao – moja vrsta žena. Inače, najbolja prijateljica je bila moja Slavica, moja mama. Nisam ni u jednoj prijateljici tražila Slavicu, jer je to nemoguće – svaka od mojih prijateljica je unikat za sebe kao što je to bila i moja neponovljiva Slavica.

110

JA I ZLOSTAVLJAČ napisano: 23.02.2021.

Svi kažu: ona je kriva, zašto se nije maknula od takvog psihopata? Mogu reći, da tu ima puno istine, ali i nije to točno ... meni se to dogodilo kad sam imala samo 21 godinu: srela sam tipa 8 godina starijeg od sebe, bio je zgodan, elokventan, zaljubljiv, pažljiv, predivan... očarao me na prvu, tu mene tada naivnu glupaču koja nije vidjela dalje od nosa i koja je pala kao muha u paukovu mrežu. Hodali smo nekih 6 mjeseci i prvih 2 mjeseca nisam ništa ni vidjela ni znala ni razumjela, jednostavno: bila sam zaljubljena. Nakon ta 2 mjeseca počeo mi je određivati kako ću se oblačiti: “Znaš, nemoj obući hlače jedne boje i majicu druge boje, uvijek oblači majicu i hlače iste boje, to je jako profinjeno, a ti si lijepa mlada dama koja treba biti baš tako obučena.”

111

Hm... kupila sam par takvih hlača i majica iste boje i počela sam se tako oblačiti. E, onda je krenulo financiranje: nikad nije imao novca kod sebe: "Čekam neku lovu iz Njemačke, sve ću ti izlaske nadoknaditi kad mi lova stigne”, to su bile riječi koje sam staln slušala i zaboravljala, ja sam plaćala izlaske, vozila nas mojim autom itd itd itd. Na posao me zvao bar 15 puta dnevno i već su počele pritužbe, jer se telefon nije nalazio kraj mene (nas 4 u sobi i 1 telefon) i tad sam vidjela, da to nešto ne štima, ali opet sam nastavila i dalje. Jednog dana me nagovorio da odemo živjeti skupa pa smo iznajmili stan u Nazorovoj 5-dvorište, ja sam naravno platila. Bili smo tu oko 2 tjedna i kad je nestala moja plaća, rekla sam mu da nemamo novca. Odgovorio je: “Idi kod tete Fanike i posudi ili imam boju ideju: sviđaš se jednom mom prijatelju pa će nam on dati novac, ako se malo družiš sa njim.”…mislim da to nisam tad ni shvatila što mi je predlagao, dakle, predlagao mi je da me "proda" prijatelju za malo seksi igrica. Ja sam rekla: “Idem kod teta Fanike!”, sjela sam u auto i krenula prema Trešnjevci. Vozila sam se, a u meni se stvarao grč koji je počeo toliko urlikati iz mene, da sam vozila kao automat. Kad sam došla pred ulicu moje tete Fanike, stala sam na uglu u autu i sjedila razmišljajući, koliko mi je neugodno doći k njoj i tražiti novac i tad je u meni jednostavno nešto puklo, upalila sam auto i vratila se u Nazorovu 5. Kad sam ušla u stan, pitao me “Jesi donijela novac?, rekla sam da nisam i onda me ošamario.

112

E, kao da sam u stvari samo to u sebi i čekala!!! Uhvatila sam nož sa stola, skočila na kauč i uperila nož prema njemu vikajući: "pi... ti materina, smeće jedno, ti ćeš mene tući!!! ti, smeće jedno odvratno! Marš od mene, marš rugobo odvratna!" Koliko je samo bilo snage u meni!!! Woooow! Lik je pobjegao iz stana kao zec, ja sam spakirala svoje stvari, stavila ih u auto i otišla mami i tati u Trnje! Onda smo ja i mama došle još jednom u taj ukleti stan po ostatak mojih stvari, mama je uzela malu sjekiricu za meso ☺ za svaki slučaj, ušle smo i uzele stvari i kad smo izlazile, vidjela sam ga da sjedi tamo na nekoj klupi ispod drveta. Otvorila sam prozor i pokazala mu srednji prst i otišle smo doma!! Tata, mama i ja smo otišli na policiju, prijavili ga, ispostavilo se da je lik narkoman, drogira se, niškoristi, nigdje ne radi, živio je kod sestre pa kod brata, vozio bratov auto, hvalio se time, a bio je obična bitanga! Naravno, da sam ga ostavila, zvali su ga na policiju i zaprijetili mu da mi više nikad ne prilazi!!! Kasnije se vozio noću mojom ulicom (poznavala sam zvuk tog auta njegovog brata, jer je nešto pištalo pa sam uvijek znala da je to on), mama i tata su me mjesec dana pratili ujutro na posao, vraćali se doma i dolazili pred mene popodne i išli smo kući. Tako je završilo to moje iskustvo sa psihopatom i kretenom. ... 1985. sam ga jednom vidjela u društvu sa nekim ljudima, čekala sam nekoga i samo sam se sagnula u autu da me ne

113

vidi i prošao je! U sebi sam osjetila isti onaj grč kao pred kućom moje tete Fanike kad me poslao po novac i to je bio taj znak, da nešto ne valja. Nisam ga se bojala, naprotiv, ali grč odvratnosti se vratio. ...2004. sam ga vidjela u Bogovićevoj kod "Buldoga", stajao je sa nekim ljudima vani na šanku, ja sam pretrnula uz onaj osjećaj odvratnosti i odletjela Davoru na posao i sve mu ispričala. Znači, ostao je u meni taj neki odvratni odbojni osjećaj prema tom kretenu (moram to tako reći, jer svatko tko udari slabijeg je običan slabić, kreten, budaletina i zlostavljač) i nikad više nisam dala na sebe: “Ne daj na sebe, dok znaš za sebe!”, to sam shvatila u dobi od 21 godine te daleke 1979. i nikad me više nitko nije ni udario, jer sam odmah na početku neke veze jasno dala do znanja, da ne trpim grubosti ni grupe proste riječi. Hvala Bogu, da sam odmah reagirala, jer sam osoba koja ne trpi nasilje: niti primanje niti davanje, jer je meni ovo bila prva, jedina i zadnja takva priča i nikad više nisam dala na sebe, takva sam po prirodi, ne dam na sebe nikome, sve se može riješiti riječima. Iako sam bila stara samo 21 godinu, naivna, blesava, ali od malih nogu sam znala, da nikome ne dam na sebe da me udari. Roditelji me nikad nisu tukli, tata me samo 2 put ošamario i to sa razlogom, sve se rješavalo riječima i nikad više na mene nitko nije dignuo ruku. Tati i mami je bilo jako teško, gadno, užasno, ali bili su uz mene. Hvala Bogu, bila sam takva kakva jesam - "ne dajem na

114

sebe, dok znam za sebe" stara narodna, a dok znam za sebe - nema udaraca, nema nasilja, nema psihološkog nasilja - sve se rješava riječima i tad sam birala drugačije ljude, čim bih osjetila npr. nečiju pasivnu agresiju ili bilo nešto - lapapa, bejbe! Imala sam dobre instinkte samoodržanja i čuvanja sebe, znala sam da nešto ne valja, jer nisam odgojena na batinama i šamarima, otac nikad nije viknuo na mamu, a kamo li da bi je udario i kad je sve krenulo u neželjenom smjeru, napravila sam ovako kako sam napisala. Teška je to priča, ali je završila te davne 1979. godine i nikad mi se više nije ponovila, hvala Bogu na dobrom instiktu, da ne dam nikome da viče na mene bez razloga, a kamo li da me udari!

115

JEDAN SUSRET napisano: 27.02.2021.

29.01.2021. zvr zvr mobitel, zove me draga preslatka Sandra Petrž https://www.facebook.com/profile.php?id=10001089009173

8i i nosi mi svoju knjigu "SANDROČKA ZLOSTAVLJANA", izgrlile smo se, skakala sam kao da mi je papa Franjo došao u kratak posjet, dala sam joj moj primjerak knjige "BIJELI PUT" i ... odjurila je.

116

Knjigu sam pročitala jučer, 26.02.2021. i nisam mogla, a da ne napišem ovo:

OSVRT NA PROČITANU AUTOBIOGRAFIJU ,,SANDROČKA ZLOSTAVLJANA" AUTORICA SANDRA PETRŽ

Sandra Petrž je jedna posebna žena, divna osjećajna duša, predivno pjeva, pleše, glumi ... ona je nešto što se sretne samo jednom u životu i nikad ne zaboravi baš zbog te iskrenosti, dobrote, čistoće duše, sretna sam što sam je upoznala i zagrlila kad mi je poklonila svoju knjigu, u stvari, autobiografiju „SANDROČKA ZLOSTAVLJANA“. Nisam odmah pročitala tu knjigu, jer sam imala osobnih obveza, ali jučer sam je uzela ujutro i počela čitati. Kako sam počela čitati, nisam mogla stati, oči su mi se širile, srce se punilo ljutnjom, žalošću, tugom pa opet ljutnjom na te

117

zlostavljače koji su joj se podmuklo uvukli u život i razarali ga do bestijalne nemogućnosti izdržavanja takvih groznih radnji, riječi, postupaka i to prema prvo: svojoj kćerci pa onda prema pokćerci i onda prema vlastitoj ženi. Znači, tri zlostavljača: otac, mamin dečko koji je trebao biti neka vrsta očuha i vlastiti suprug. Sve možda mogu razumjeti, ova prva dvojica su teške budale i primitivci, ali nisam mogla doći k seb zbog ovog trećeg zlostavljača kojeg je autorica u knjizi oslovljavala sa „On“. Jedno tako divno, brižno, pametno, talentirano i milo stvorenje je u svom životu doživjelo toliko podlosti, boli, napadaja, agresije, šokova, maltretiranja, grubosti, podmuklosti, nasilnih agresivnih radnji, tuče, boli, da nisam mogla doći k sebi, ali je ona unatoč svemu ostala – svoja. Koliko god bila ranjena, izmrcvarena, izudarana, preplašena, maltretirana, dobila je svjetlo života, a to je njen divni sin Dominik Antonio koji ju je kao zvijezdu uzdignuo iz tog blata poniženja koje je trpjela cijelog svog mladog života. Ostala sam zgrožena postupcima oca prema njenoj majci, ostala sam zgrožena postupcima oca kad je došao na sud onog zlostavljača taksiste koji je mladu nevinu curicu od 14 godina napastovao i sam Bog ju je spasio, da je pobjegla iz tog zlokobnog stana, jer se moglo svašta nemilog dogoditi sa tim luđakom. Ostala sam zgrožena postupcima maminog dečka, nekog tipa koji se uvukao u tuđi stan, da bi besplatno živio, a podmuklo je pleo mrežu oko mlade kćerke svoje tadašnje partnerice. Ipak, on je možda još najbenigniji u toj priči.

118

Najzgroženija sam ostala i ne mogu opisati svoju ljutnju, bijes i zgražanje, dok sam čitala ono sve što joj je činio njen vlastiti suprug – znači, čovjek koji je trebao živjeti sa njom u ljubavi, a ne da ona živi u tamnici, a on je tamničar sa ključevima, prislušnim uređajima, lažima, gadarijama, jedan čovjek koji vjerojatno genetski nosi takve psihijatrijske poremećaje, ali je manipulativni maher koji to sve lijepo prikriva dajući o sebi jednu „sjajnu sliku“ koju vide površni sugovornici, a oni koji dobro poznaju takve tipove jako dobro mogu odmah vidjeti, da se radi o strašno negativnoj osobi koja u svom životu nije postignula baš – ništa. Osim par nekih uspjehića koje mladi ljudi ni ne znaju, već samo oni koji su živjeli u njegovo vrijeme, taj nečovjek iza sebe nije ostavio ništa, osim ovakvih svjedočanstava i to ne samo ovog kojeg je opisala autorica u svojoj autobiografiji, već i onih drugih anonimnih od drugih žena koje su imale tu nesreću doći u kontakt sa takvim čovjekom. Najogavnije u toj knjizi je bilo njegovo traženje testa očinstva! E, kad sam to pročitala, došlo mi je da mu kroz knjigu zavrnem onaj lažljivi nos, jer sam gledala kako taj lik manipulativno postupa u jednom reality showu, teška ljenčina sa kojom se nije mogao naći zajednički jezik, jedan lik koji misli da je pametan, jer „filozofira“ o životu i načinu kako bi se trebalo živjeti, a od života autorice ove knjige je napravio pravi pakao. Sam Bog je spasio ovu divnu ženu i njeno anđeosko dijete iz ralja tog manijaka, jer taj čovjek je za mene manijak i ništa drugo! Ovako može postupati samo psihopat, čovjek bez savjesti, jer je teško oštećena roba ovog života, zauvijek nepopravljiva i bilo bi strašno, da su mu i potomci takvi, osim anđela kojeg je rodila autorica ove izuzetno šokantne knjige.

119

Moram reći, da je ovo za mene bila šokantna knjiga, jer sam je takvom doživjela i kao da sam gledala jedan teški horror film nadajući se sretnom završetku. Završetak je bio sretan, autorica je pronašla predivnog supruga u kojem ima sve, čovjeka kojeg njen sin zove „tata“ i koji je pravi tata njenom anđelu Dominiku. Međutim, sreća nije blistava i čista, još je uvijek prljava zbog silnih sudskih procesa radi alimentacije koju mora plaćati biološki otac ovog mladog anđela, a koji to uporno ne čini i iz čiste zlobe, pakosti, zločestoće i pokvarenosti te godinama povlači majku svog djeteta po sudovima, a i sam zna koliko to teško utječe i na nju i na njegovog biološkog sina, ali to njega nije briga: glavno da je njemu dobro! E, to su takvi ljudi: sebični, užasno sebični i nitko im nije važan, osim njih samih. Jednog dana će i njegovoj trakavici doći kraj, jednog dana će i njemu doći životni račun kojeg je on potpisao na bianco, ali kad vidi iznos tog životnog računa – neće mu biti lako. Ne želim nikome zlo, naprotiv, ali zna se da se „sve vraća i sve se plaća“, prema tome, ne bih tom nečovjeku bila u koži ni minutu. Završavam ovaj osvrt ili bolje rečeno osobni doživljaj na pročitanu autobiografiju „SANDROČKA ZLOSTAVLJANA“ Sandre Petrž sa nadom, da će autorica što prije dobiti pravdu sudskim putom i zauvijek bar pokušati zaboraviti te događaje svog života, jer joj je Bog poslao u život njena dva anđela: njenog divnog supruga i sina.

120

Postoji jedna rečenica: „Da, ja imam dva lica: moja prva osobnost je dobra, iskrena, simpatična; druga se pojavljuje kada se prva zloupotrebljava." - nepoznati autor

Draga Sandra, želim ti od srca svu sreću ovog svijeta, želim da sva bol bar malo nestane iz tvog iskrenog i poštenog srca i želim ti miran, lijep i dug život sa tvojom predivnom obitelji, Jadranka Varga, pjesnikinja, U Zagrebu, 27.02.2021.

121

122

MOJIH 7 (NE)MIRNIH GODINA U MIROVINI napisano: 08.12.2020. u 21.30h, 20.04.2021. u 17.30h I

13.05.2021. u 12:14h Sa 01.01.2014. je počeo moj prvi dan mirovine.

2014.

Ta godina je bila turbulentna. U veljači je Davor vadio krv i tad je počeo dugački put. Sa 9.000 leukocita skočilo je na 11.000 pa na 13.000 itd. Tad ga je doktorica slala da mu postave dijagnozu, iako je već iz nalaza (zbog 2 riječi “Gumprechtove sjene”) znala o čemu se radi, ali nije znala tip: A ili B. Tako smo krenuli na dugački put do srpnja kad je dobio dijagnozu, B-CLL, znači tip B. Hvala Bogu, velika sreća u velikoj nesreći samo zbog jednog slova.

123

U ožujku smo oboje išli na gastroskopiju: ja sam dobila dijagnozu gastritis i helicobactery, a Davor erosiva gastritis. Pili smo tablete: on jače, ja slabije i nakon druge gastroskopije – stabilizirali smo se, ali mi je vječno ostao taj gastritis. Davor je prestao piti pivu i od tad je nije konzumirao. Cijelu 2014. smo proveli hodajući po bolnicama, doktorima, pretragama itd. Uz to smo se borili sa groznim susjedom koji je doselio polovicom 2013.

2015.

Ova godina je počela loše i bila je sama po sebi loša. U ožujku sam počela preskakati plaćanje nekih režija, jer nisam imala

124

novca za preživjeti (puna kredita), ali sam počela i raditi knjige drugim autorima. Sve u svemu, 2015. je opet provedena po bolnicama na pretragama, jer se ova bolest mora kontrolirati svakih par mjeseci. Ludi susjed je i dalje divljao pa smo počeli zvati policiju i tako je policija bila svaki drugi dan gost u našem domu. Ništa nisu mogli učiniti, jer su takvi zakoni pa sam počela pisati žalbe sudovima. Ništa nije pomagalo. Svi sudovi su pisali “nije kriv”. 26.11.2015. je umrla naša Šuška. To mi je bila najgora godina, Šuška je umrla tiho u snu i nije mi dala taj težak teret izbora eutanazije. Nakon njenog odlaska u Nebo, mi smo bili kao dvije prazne posude, stan je postao hladan, negostoljubiv, neprijateljski, osjećala sam se strašno izolirano, depresivno, napušteno. Počela sam pisati oglase, da tražimo sličnu curicu, nešto crno-bijelo i 28.11.2015. se javio čovjek (2 dana nakon što je Šuška umrla) i rekao, da ima ženku koja će se okotiti oko Nove godine i da mi želi pokloniti štene, neka izaberem koje hoću. Odgovorila sam mu da želim žensko i dogovor je pao, samo smo čekali da se malena rodi. Maša se rodila 26.12.2015., točno mjesec dana nakon što je umrla Šuška i bilo mi je to sve jako znakovito, ali nisam propitivala sudbinu. Čekali smo da nam čovjek javi kad ćemo je dobiti.

125

2016.

Nastavila se financijska suša, jedva sam preživljavala, još uvijek sam imala neplaćene režije za tu tvrtku, a koje su se gomilale, ali one ključne sam, naravno, plaćala. Počela sam pisati žalbe toj tvrtci i odobravali su mi plaćanje dugova u ratama i tako sam se nekako snalazila. Maša je došla 13.02.2016. i čim se uselila, unijela je svjetlost u taj hladni prazni stan i u naše duše. Više nismo bili tako turobni i tužni, jedva smo je dočekali. O Maši sam već pisala i sa nama je već 5 godina. Davor je navalio da se selimo, jer ovo više normalan čovjek nije mogao izdržati živjeti ispod tog groznog susjeda i 31.05.2016. sam ga nazvala na posao i rekla: „selimo se“. 23.07.2016. sam počela slati e-mailove raznim agencijama za nekretnine, davala sam oglase za prodaju mog stana i počeli su ljudi dolaziti.

126

Došla je jedna jako draga i ugodna gospođa, stan joj se svidio i pogodile smo se, stan je prodan. Dana 04.10.2016. je dala kaparu i prvo što sam napravila bilo je, da odem platiti sve zaostale režije, jer novoj vlasnici nisam smjela ostaviti niti lipe duga. Kad sam to platila, sa srca mi je pao ogroman teret. 21.10.2016. je gospođa platila ostatak novca, stan je bio prodan i mi smo se dali u potragu za novim stanom. Našli smo jedan u Prečkom, kao 2. kat, a u stvari je bio 3. kat, požurili smo, jer smo morali brzo iseliti i 31.10.2016. stan je bio kupljen (razmišljala sam pa kako baš na Noć vještica, što se kasnije pokazalo znakovito). Davor je morao dignuti kredit, da ga sredimo. Od početka sam imala loš osjećaj u vezi tog stana, ali nismo imali kamo pa smo ga kupili. Kućni broj tog stana je 20, a ja taj broj ne volim, jer sam 20.05.2006. slomila nogu i taj broj mi je postao zlokoban. Nakon kupnje stanja srela sam predstavnika stanara tog stana u Prečkom i pitala ga kakvi su susjedi, rekao mi je, da iznad nas živi neki luđak koji stalno lupa! Što sad? Stan je kupljen, majstori rade, nema se gdje? Gdje mi je bila pamet, da to pitam prije kupnje, a ne nakon kupnje tog stana? Kad sam to rekla Davoru, ugasio mu se sjaj u očima kao i meni. Dana 15.11.2016. smo uselili u taj stan, cijelu noć je taj luđak lupao, a lupao je i taj stari bojler /star 16 godina, što smo kasnije saznali, a rečeno je da je star 6-7 godina/ i ujutro 16.11.2016. sam rekla Davoru: „Ja ovaj stan prodajem, a ti kako hoćeš!¨ On je ispalio kao iz puške: „Može.“ i tako sam opet počela oglašavati taj stan u Prečkom, da se prodaje.

127

Davor nije mogao slušati lupanje ovog drugog luđaka iznad nas, bježao je van iz stana, vozao se tramvajima po Zagrebu, puno je hodao, a najsretniji je bio na poslu (tako mi je govorio još otkad se u Gajnice doselio onaj prvi luđak). Ja sam ostajala u stanu, dok njega nije bilo ili dok je radio, kljukala se Lexaurinima od 3mg, navila TV jače, samo da ne čujem to lupanje iznad glave i čuvala sam stan, jer sam se bojala, da tom luđaku iznad nas nešto ne procuri: kada, školjka, lavabo itd., jer je stan bio u procesu prodaje. To je ostavilo neizbrisiv trag na meni i kasnije sam shvatila, da bolujem od PTSP-a zbog buke. 02.12.2016. (tatin rođendan) sam prodala taj ukleti stan u Prečkom, ali smo trebali iseliti do 12.12.2016. (rođendan Davorove unuke Karle) i opet sam jurila u potragu za novim stanom. Našli smo ovaj stan u Španskom, kupili smo ga 06.12.2016. (sveti Nikola). Stan je bio u jako lošem stanju i hajde opet – uređuj sve po redu. 10.12.2016. (Gospa Loretska) smo uselili u taj stan s tim, da kuhinja i kupaonica nisu bile uređene, ostale su onakve kakve smo zatekli. Stavili smo novu PVC stolariju, nova protuprovalna vrata, laminat u sobu, promijenili rasvjetna tijela, nove utikače, kupili nove uređaje: štenjak, frižider i perilicu i ... počeli smo živjeti. Nisam mogla zamisliti, da Božić i Novu godinu dočekam ispod onog luđaka u stanu u Prečkom i da opet moram zvati policiju, iako smo ih jednom zvali, dok smo bili tamo pa su mi rekli, da sam treća koja je tu noć zvala policiju. Paralelno uz to smo svako malo išli liječnicima i Davor je promijenio hematologa. Više nije išao u jednu bolnicu, već na KBC Rebro i od tada se liječi kod njih.

128

2017.

Novu 2017. smo dočekali u ovom stanu gdje smo sada. Tada je počelo jedno negativno razdoblje za mene kad sam od depresivne, povučene i distancirane osobe postala jedna jako agresivna, eksplozivna, ljuta, povrijeđena osoba. Valjda je sve izbilo van kad smo se opustili i tad sam pukla, razgovarali smo otvoreno o svemu i nisam se štedjela. Shvatila sam, da sam oboljela od PTSP-a zbog buke i stalno mi smeta buka: moram otkriti otkud dolazi, ako su radovi u kući – ne smeta me, naravno, jer ljudi svako malo uređuju stanove. Ako ne znam uzrok buke, tražim dok ne vidim uzrok buke i onda se smirim. Tad obvezno moram popiti Lexillium 1,5mg.

129

Ta 2017. je bila relativno mirna do 31.08.2017. kad je Davor išao na UZV abdomena i na desnom bubregu mu je dijagnosticirana suspektna cista. Otišli smo urologu u jednu bolnicu, ali to je bila jedna grozna lakrdija i tad sam se sjetila moje prijateljice sa faksa čiji je sin urolog, nazvala je, odmah smo bili primljeni na pregled. Dogovoreno je da Davor ide na operaciju sljedeće 2018. Godine i sva sreća da nismo ostali kod tog prvog urologa, jer je postavio krivu dijagnozu, dok je sin moje prijateljice postavio točnu dijagnozu, ali o tome u poglavlju 2018. godine.

2018.

Ova godina je počela sa pripremama za Davorovu operaciju i on je 14.02.2018. operiran, izvađen mu je desni bubreg, cancer se počeo širiti, ali hvala Bogu, nije probio stijenke organa i zaustavljen je! Davor se lijepo oporavljao, bio je 2

130

mjeseca na bolovanju i počeo je raditi 09.04.2018. sa stalnim kontrolama hematologu i urologu. 18.09.2018. sam se povezala sa mojom kolegicom iz moje firme, N.G. i od tad smo nerazdvojne. Zovem je „sestra moje Duše“ i zahvaljujem joj na svakom danu kojeg dijeli sa mnom i pomaže mi, a ja njoj pomažem koliko i kako mogu. Postoje ljudi anđeli, a ona je jedna od tih ljudi anđela. Hvala Bogu, da je uz mene i da sam ja uz nju.

2019.

131

U travnju 2019. smo odlučili renovirati kupaonicu, bila je u groznom stanju i Davor je preko kartice dignuo kredit, kupili smo sve potrebno, našli majstore, pločice su postavljene, nova tuš kada, nova školjka, kotlić i radovi su bili gotovi 25.04.2019. Na žalost, Uskrs smo dočekali u prašini, ali sam ipak obojala jaja, pripremila ručak i nekako smo slavili naš Uskrs, unatoč tim građevinskim radovima. U rujnu 2019. smo odlučili renovirati i kuhinjicu pa je Davor opet na karticu dignuo kredit, stavljene su nove pločice na zid, laminat u hodnik i kuhinju, kupila sam preslatku kuhinjicu u „Lesnini“ i tu je došao kraj našim ulaganjima u stanove. Do kraja te godine je bio mir, naravno, s redovitim kontrolama hematologu i urologu.

2020.

Tu 2020. godinu smo dočekali u miru i opet s redovitim kontrolama hematologu i urologu. Na zadnjem vađenju krvi u

132

proljeće, Davoru je konstatiran strašno vleiki broj leukocita, 224.700 i u proljeće, 21.04.2020. Davor je dobio lijekove „Imbruvica“ i „Alupurinol“. Od tada pije „Imbruvicu“ koja mu je snizila visoke leukocite na 20.000, "Alupurinol" više ne pije. Nova kontrola je 11.01.2021. i sve je prošlo odlično, sada u proljeće leukociti su 8.700. Fenomenalna krvna slika. 2020. godina je bila nemirna: 22.03.2020. je bio potres, onda je stigao koronavirus, počeli smo drugi „normalan“ život i tome se prilagođavamo. U svibnju je auto bio na servisu nakon 5 godina, sve je ok, treba mi da ga vozim na posao i liječnicima. Sad odbrojavamo prosinac, dok ovo pišem, 08.12.2020., veselim se rođendanu našeg Gospodina Isusa Krista i želim da nam Nova 2021. godina bude bolja: da zdravlje posluži mog Davora i mene, da nas više ne muče financijski problemi i da smo zdravi. Više ništa drugo ne tražim od te Nove 2021. godine, jer će 15.10.2021. biti točno 100 godina kako se rodila moja mama Slavica, moja najbolja prijateljica i mislim da će ta godina biti pod njenom anđeoskom zaštitom.

133

2021.

Nova 2021. godina počela je mirno, očekivajuće da će biti dobra i milostiva. Davor je radio pa je u veljači išao na godišnji odmor, išli smo opet na kontrole, sve je dobro sa njim. Međutim, počele su moje tegobe visokog tlaka: za tren se popne visoko, osjetim tu čudnu glavobolju, a noću kad je sve mirno, negdje između 02:00h i 03:00h probudi me neka čudna bol u grudima, kao da mi netko dušu želi iščupati van, a onda kao da mi sjedi težak teret na grudima. To traje po 10-tak minuta, obično su 2 “napada” i onda se smiri. 15.04.2021. sam morala pozvati hitnu pomoć, jer mi je tlak bio 180/110/puls 90, a ja nikada nisam imala tako visoke tlakove i onda sam shvatila, da su došle neke stvari na naplatu pa se sad suočavam sa tim u sebi, pričam sa prijateljicom, sa

134

Davorom i nadam se najboljem. Dobila sam i tablete za visoki tlak i pijem ih svako jutro. Evo, prošao je i moj rođendan, 05.05.2021. sam napunila pune 64 godine pa se pitam, a kad su stigle? ☺ Neka tih godinica, neka me Bog poživi još dugo, dugo za moju Mašu i Davora, naravno, za mene također. Ovaj tekst se nalazi u ovoj 18. zbirci priča koja će biti izdana 21.06.2021. na mamin imendan., a 01.01.2021. mi je točno 7 godina kako sam u mirovini. Eto, ova knjiga priča je o meni u vremenu od 01.01.2014. do 13.05.2021. i govori o tome kako sam i zbog čega otišla u prijevremenu, kao da me nešto tjeralo i kad sada pogledam unatrag, točno vidim, da sam baš tada morala ići u mirovinu.

135

136

137

OSVRT NA KNJIGU “MARIONETA IZ PROŠLIH VREMENA” JADRANKE VARGA

Pročitavši 18. knjigu Jadranke Varga „Marioneta iz prošlih vremena“, prva misao koja mi se pojavila u svijesti je pitanje samoj sebi, a koja to sila čovjeku daje snagu da svoj život ogoli do kože i podijeli ga sa nepoznatim ljudima? Ne znam odgovor na ovo pitanje, ali znam da sam duboko dirnuta ispovijesti spisateljice koja je svoju intimnu životnu priču podijelila sa svima nama koji ćemo je čitati. Razmišljajući o životnim iskustvima koja je Jadranka Varga podijelila sa nama, misao me vodi do ljudskog duha, uma i tijela, tog svetog trojstva koji nam ostavljaju dubok pečat emotivnog izražavanja ljudske duše. Pružiti krila duše prema nebu, a da to ne bude Ikarov let, mogu samo ljudi jakog životnog impulsa. Nesumnjivo je da taj impuls pulsira u srcu pjesnikinje i spisateljice Jadranke Varga. Rijetki su oni ljudi koji u sebi skupe hrabrost, da otvore svoje srce i njegove tajne duboke ljubavi pa istine podijele sa bilo kojim ljudskim bićem ne mareći za to što će tko misliti, reći ili učiniti. To mogu samo duše koje su se pomirile sa životom takvim kakav je ostavio svoje impresije kroz iskustveno življenje. Je li ljudski život patnja, ili je oaza biblijskog Edenskog vrta? Svi u sebi imamo spoznaju i možemo čistog srca odgovoriti na ovo pitanje: živjeli smo najbolje što smo znali, raspolagali sa onim što smo imali, dijelili višak sa potrebitima, micali smo se od opasnosti koje su nam prijetile, stvarali uvjete za sigurno i uspješno življenje, molili se Bogu za pomoć i slušali njegove poruke kroz snove i na javi. Svatko od nas u nekom periodu

138

života osjetio je onu čovječnost koja nam je tako bliska i neljudskost koja nam je, iako daleka, ponekad pokucala na vrata doma. U ljudskom životu ima i jednog i drugog stanja ljudskih osjećaja. Netko u nekom periodu življenja podvuče crtu ispod svih iskustava koja su ga učinila nesretnim i sretnim ljudskim bićem, da bi napravio ravnotežu između patnje i sreće, ludosti i mudrosti, bolesti zdravlja, tuge i radosti, nemira i mira. Naša spisateljica se pomirila sa životom takvim kakav je bio, sa samom sobom, svijetom koji je okružuje i sa Bogom u sebi. Ona je našla mir svoje duše u skladnim međuodnosima s okolinom u kojoj egzistira. Svima nama predstoji, da dođemo do te točke iskrenosti u sebi koja nam otvara vrata Aladinove svjetiljke ispunjenih želja. Ovom knjigom „Marioneta iz prošlih vremena“ Jadranka Varga pokazala nam je put kako se hoda u bespuću iskustava i kako se uspostavlja iskrenost prema sebi i svijetu koji nam je igralište gdje nema pobjednika niti pobijeđenog. Svi nesvjesni ljudi zatvorenog tvrdog srca su marionete sustava u kojem žive sve do trenutka kad to svoje tvrdo srce ne omekšaju i otvore za istinu takvu kako su je sami doživjeli i bace je pod noge bilo kome tko je željan tuđih iskustava, a bježi od svojih vlastitih. Koliko je teško skinuti masku i pokazati pravo lice proživljenog života u njenoj sjeni, zna samo onaj tko skine masku straha i srama od bilo kakve osude sa svoje duše. Počašćena sam što sam dobila priliku, da među prvim čitateljima pročitam ovu prekrasnu knjigu proze i svoje utiske podijelim sa vama koji ćete je imati priliku pročitati i doživjeti na samo vama svojstven način. Od sveg srca preporučujem

139

ovo iznimno lijepo i pitko štivo koje će vas bez ikakve sumnje oplemeniti svojim sadržajem. Anđa Jotanović, pjesnikinja i spisateljica, Rijeka, 29.03.2021.

140

141

RECENZIJA ZBIRKE PRIČA MARIONETA IZ PROŠLIH VREMENA”

HRVATSKE PJESNIKINJE JADRANKE VARGA Nalazimo se pred 18. samostalnom knjigom hrvatske spisateljice Jadranke Varga. To je zbirka priča iz njenog života za koje je autorica smatrala, da ih je vrijedno objaviti u obliku ovog proznog djela. Prema tome, to nije poetsko djelo, a mi smo uglavnom navikli do sada, da autoricu predstavljamo kao hrvatsku pjesnikinju. Ovo je prozno djelo i svakako da postoje razlike među njima. Svi koji su pisali poeziju osjećaju izvjesnu odbojnost prema svim pokušajima, da se pjesništvo definira ili da se daje neki opis onog što se naziva pjesništvo. Doista, ako čovjek pokuša govoriti o pjesništvu kao umjetničkom djelu i poeziji kao umjetnosti, onda je vrlo teško utvrditi što je bit ove umjetnosti. U nekim općim potezima možemo reći, da se priroda poezije poklapa sa pojmom umjetnički lijepog i pojmom umjetničkog djela, jer je riječ o pjesničkoj fantaziji kojoj su pogodne stvari u prirodi i tu se slažemo sa mišljenjem, da pravi predmet poezije predstavljaju stvari kao što su sunce, planine, šume i predjeli kao i vanjski oblik čovjeka i njegovi duhovni interesi. Poezija koja također nosi sa sobom jedan dio opažanja i očiglednog predstavljanja ipak uglavom ostaje duhovna djelatnost te radi samo za unutrašnje opažanje kojem su bliže duhovne pojave, nego izvanjske stvari u svom konkretnom čulnom pojavljivanju: “Pravi objekt koji odgovara poeziji je beskrajno carstvo duha.” (Hegel)

142

Promatran sa te strane glavni zadatak poezije sastoji se u tome, da se istaknu snage duhovnog života i sve ono što se u svijetu ljudskih strasti i osjećaja penje ili mirno protječe pred ljudskim očima odnosno sveobuhvatno carsto ljudskih predstava, podviga, radnji, udesa, pokretačkih snaga svijeta kao i božansko upravljanje svijetom, ali to uobličavanje i iskazivanje u poeziji ostaje čisto teoretsko. Svrhu poezije ne predstavljaju stvari i njihova praktična egzistencija, već stvaranje i izražavanje govorom. “Poezija je počela u onom trenutku kad je čovjek učinio pokušaj da izrazi sebe.” (Hegel)

... a ona izražava sebe u jeziku gdje se odvaja od običnog govora, gdje stvaranje izraza dobiva višu vrijednost od jednostavnog izgovaranja. Sa druge strane, a što je bitno u sagledavanju ovog spomenutog djela naše pjesnikinje, prozna svijest promatra obiman materijal stvarnosti sa gledišta njegovih racionalnih veza između uzroka i posljedice, između cilja i njemu odgovarajućih sredstava i sa stajališta drugih kategorija mišljenja. Drugim riječima, sa gledišta onih odnosa koji postoje u konačnom svijetu izvanjskih stvari i po tome je, mogli bismo reći, ova literaturea realistična pored toga da zadovoljava načelo izlaganja životne istine. Na taj način postoji u svijetu pojava jednog novog carstva koje zaista predstavlja istinu onog što je stvarno, ali takvu istinu koja se izražava kao njena vlastita duša. Mišljenje, dakle, predstavlja samo izvjesno izmirenje istine i realnosti i to u mišljenju, međutim, umjetničko realističko

143

predstavljanje i uobličavanje predstavlja to njihovo izmirenje u formi same realne pojave, mada u formi koja je samo duhovno predstavljena i to je bit realističke literature. Znači, literatura odražava realne prilike, situacije, događaje iz našeg svakodnevnog života ili svijet u svojoj sveukupnosti stvari ili prirodno i ljudski lijepo u smislu jedne naturalne teologije. Zato se može reći, da je svijet u svome bogatstvu pojava i određenja predmet ove literature i da se njena istina krije već u tom predmetu pored tendencije, da se izrazi u svojoj punoj životnosti i po tome bismo mogli reći, da je vrijednost ovog djela Jadranke Varga koja nas je obogatila svojim proznim pripovjedanjem za još jednu istinu o sebi i svijetu i na tome joj veliko hvala. Dr Zlatan Gavrilović Kovač, književnik, Adelaide, 30.03.2021.

144

Sadržaj:

O AUTORICI ZAHVALA RIJEČ AUTORICE SRELA SAM DANAS TVOG PRIJATELJA napisano: 10.12.2003. u 14:16h (stvarni događaj kad sam srela njegovog najboljeg prijatelja ispred tvrtke gdje sam radila) LIGNJE, BLITVA I KRUMPIR napisano 02.08.2011. u 10.45h za Temu mjeseca "Ranjeni iscjelitelj" na portalu Magicus MAMA – "SPOMENIK PROŠLIH VREMENA" napisano 29.04.2012. 12:24h za Temu mjeseca prosinca 2010. ŽENA napisano 11.06.2012. 11:38h za Temu mjeseca na portalu Magicus MARIONETA napisano 16.08.2012. 19:35h, članak za Temu mjeseca kolovoza 2012. JOZEF K. napisano: 21.10.2013. u 20.10h

05

06

07

09

11

22

26

30

35

145

UNUTARNJI KOMPAS napisano 16.01.2011. na portalu Magicus, za Temu mjeseca siječnja 2011. MASKA - OSTAVILA SAM JE napisano 09.02.2011. za Temu mjeseca veljače na portalu Magicus ZALJUBLJENI U LJUBAV napisano 03.10.2010. na Temu mjeseca na portalu Magicus MOJ ŽIVOT SA MOJIM NAJMILIJIM SKITNICAMA Napisano za natječaj za mjesec kolovoz 2009. portala Magicus; Šuškina priča je ispričana sukladno jednom tekstu na internet kojeg sam pronašla i ubacila sve elemente Šuškinog rođenja i priču o njoj koju sam čula od susjede kad sam je pronašla; tekst je prilagođen Šuškinom slučaju; tuđi tekst je stavljen u navodnike TEK ONDA KAD NAS NAPUSTE LIMB tekst je napisan 28.04.2014 14:40 h na portalu Magicus NEPRAVDA PREKRETNICA U MOM ŽIVOTU napisano 05.03.2012. D U Š A napisano: 01.06.2019. u15:00h

38

41

45

50

56

58

62

64

67

146

JOŠ UVIJEK napisano: 14.06.2019. u 17:11h SVJEDOK UBOJSTVA napisano: 06.03.2010. ORIGINAL ILI KOPIJA napisano: 09.01.2011. KAD PIŠEM POEZIJU napisano: 15.03.2011. u 10:39h ŽIVIMO LI ONAKO KAKO PRIČAMO ILI PRIČAMO ONAKO KAKO BISMO VOLJELI ŽIVJETI? napisano: 28.01.2015. u 12:57h KAKO PUSTITI? napisano: 14.12.2017. u 16:20h O LJUBAVI napisano: 06.07.2009. u 06:53h MAŠA napisano: 23.03.2018. u 23:00h GODINE napisano: 25.10.2018. u 10:54h NE VOLIM VALENTINOVO napisano: 28.2.2019. za Temu mjeseca veljače ONA, TKO JE ONA? napisano: 31.01.2020. u 19:57h i 20.04.2020. u 15:36h o B-CLL

70

72

74

76

78

80

82

84

86

88

93

147

B-CLL MJESTA napisano: 02.06.2020. u 18:20h TRNJE UTRINE GAJNICE ŠPANSKO OPROST napisano: 2015. 23.01.1993. "VOZI ME DA JOŠ JEDNOM VIDIM MOJ ZAGREB." (napisano: 23.01.2021.) MOJA VRSTA ŽENA napisano: 26.01.2021. u 17:00h JA I ZLOSTAVLJAČ napisano: 23.02.2021. JEDAN SUSRET napisano: 27.02.2021. MOJIH 7 (NE)MIRNIH GODINA U MIROVINI napisano: 08.12.2020. u 21.30h i 20.04.2021. u 17.30h 2014.

96

96

98

99

100

102

104

106

110

115

122

117

148

2015. 2016. 2017. 2018. 2019. 2020. 2021. OSVRT NA KNJIGU "MARIONETA IZ PROŠLIH VREMENA" JADRANKE VARGA, Anđa Jotanović RECENZIJA ZBIRKE PRIČA MARIONETA IZ PROŠLIH VREMENA" HRVATSKE PJESNIKINJE JADRANKE VARGA, Dr Zlatan Gavrilović Kovač Sadržaj

123

125

128

129

130

131

133

137

141

144

149

150

Od 15.7.2014., otkad sam čula Njegov glas i Njegove poruke, Isus je moj najbolji prijatelj i Njemu predajem moj duh, život i život moje male obitelji.

151

I, na kraju, da nije bilo moje najbolje prijateljice, moje mame Slavice, ne znam bih li se ikada usudila napisati pjesmu. Hvala ti, mama, što si vjerovala u mene i što si i danas moj anđeo, što si uz mene i što s tobom i danas pričam.

152

Prilog – Ugovor o korištenju digitalnih knjiga Digitalne knjige by Impero present dopušteno je koristiti samo za osobne potrebe korisnika, čime želimo izbjeći bilo kakvu mogućnost zloupotrebe autorskih prava autora knjige. Korisnici ih mogu slobodno pregledavati, kopirati, umnožavati te pokazivati i slati prijateljima ili svim onim za koje misle da bi ih takvo što moglo zanimati, no svaka druga vrsta distribucije digitalnih knjiga ostaje isključivo i nepovredivo pravo stranice www.digitalne-knjige.com. Nenad Grbac iz Zagreba, kao nakladnik, s jedne strane (u daljnjem tekstu: nakladnik) i posjetitelj stranice www.digitalne-knjige.com kao korisnik usluge (u daljnjem tekstu: korisnik) zaključuju klikom na link Prihvaćam ugovor o korištenju knjige prije njezina preuzimanja(download), sljedeći: UGOVOR O KORIŠTENJU DIGITALNIH KNJIGA by IMPERO present čl. 1. Ugovorne strane su suglasne da se digitalnim knjigama nakladnika korisnik može koristiti samo za osobne potrebe, pri tome ničim ne ugrožavajući autorska prava nakladnika i pisaca koji su nakladniku dali suglasnost da objavi njihovo djelo. čl. 2. U skladu s prethodnim člankom, korisnik knjigu može pregledavati, kopirati, umnožavati i slati svima onima za koje

153

smatra da bi ih knjiga mogla zanimati, a nije mu dopušteno mijenjati sadržaj knjiga, dopunjavati ga, kao ni bilo kakva izmjena u izvornome kodu knjiga (bilo u binarnom ili izvršnom obliku). čl. 3. Ugovorne strane su suglasne da je svaka druga vrsta distribucije digitalnih knjiga nakladnika zabranjena odnosno isključivo i nepovredivo pravo nakladnika. čl. 4. Slijedom prethodnog članka zabranjena je bez znanja i suglasnosti nakladnika i pisaca bilo kakva komercijalna ili reklamna upotreba digitalnih knjiga, njihovo korištenje u državnim i privatnim ustanovama (fakultetima, školama, knjižnicama, knjižarama i slično). čl. 5. Temeljem članka 3. ovoga ugovora zabranjena je i distribucija digitalnih knjiga nakladnika putem elektroničkih medija i Interneta. čl. 6. Ovaj ugovor zaključuje se na neodređeno vrijeme, a sve sporove proizašle iz njega ugovorne strane će nastojati riješiti sporazumno, dok se u suprotnome ugovara stvarno nadležan sud u Zagrebu.

154

Jadranka Varga

MARIONETA IZ PROŠLIH VREMENA

Vlastita naklada

Nenad Grbac

Srednjaci 22, Zagreb

Mob: 099 / 599-24-34 E-mail: digitalne.knjige@gmail.com

Urednik:

Nenad Grbac

Varga, Jadranka

MARIONETA IZ PROŠLIH VREMENA

www.digitalne-knjige.com

ISBN 978-953-354-287-4