Marko Tulije Ciceron - Okdiz

B I B L I O T E K A L O G O S

Ureuju: Aleksa Buha, dr Muhamed Filipovi, dr Vladimir Premec, dr Kosim Prohi, dr Vojin Simeunovi, dr Vanja Sutli,

i dr Abdulah areevi

Odgovorni urednik: dr Kasira Prohi

MARKO TULIJE CICERON

O KRAJNOSTIMA DOBRA I ZLA

MIZDAVAKO PREDUZEE V E SE LIN M ASLEA

SARAJEVO, 1975.

Naslov originala:CICERO

DE FINIBUS BONORUM ET MALORUM

Sa latinskog preveo i komentar napisao PETAR PEJCINOVIC

KNJIGA I

' I

1. Znao sam vrlo dobro, Brute,1 kada sam prenosio u latinsku knjievnost ono to su filozofi najveeg duha i izvanredne uenosti obraivali na grkom jeziku, da e ovaj moj rad naii na raznovrsne zamjerke. Nekim, i to dosta obrazovanim, ne svia se uope ovo nae zanimanje filozofijom. Drugi ga toliko ne kude, ako se umjerenije njim bavi. Oni, naime, misle da se ne bi smjelo u nj utroiti ni toliko mara ni truda. Nai e se i takvih, i to osobito onih koji svoju obrazovanost zahvaljuju grkoj knjievnosti pa, potcjenjujui latinsku, govore da vie vole svoj napor i trud utroiti na itanje grkih knjiga. Na kraju, pretpostavljam da e biti i takvih koji e me pozivati na drugu naunu djelatnost i tvrditi da ova vrsta pisanja, iako je ugodno i prijatno zanimanje, ne odgovara mom poloaju i dostojanstvu.

2. Smatram da svima ovim moram ukratko odgovoriti, mada sam dovoljno odgovorio u knjizi2 koju sam napisao u odbranu i pohvalu filozofije poslije estokih optubi i kritika Hortenzijevih protiv nje. Poto mi se ini da je spomenuta knjiga naila na dobar prijem kod tebe i kod onih koje smatram sposobnim da donose sudove, preduzeo

1 Marko Juni je Brut, sin pravnog strunjaka Marka Juni ja Bruta i Servilije, sestre Katona Utikog, jedan od Cezarevih ubica. On se mnogo bavio filozofijom pa je napisao rasprave o vrlini (v. pogl. III, 8. O dunostima i O strpljivosti.) Sve su ove rasprave izgubljene. Bio je sljedbenik stare akademske kole kako ju je tumaio Antioh (v. knj. II, pogl. I, 24).

2 Ova je rasprava nosila naslov Hortenzije. U njoj je Ciceron branio filozofiju protiv napada Hortenzija, koga on navodi kao kuioca filozofije, nastojei u isto vrijeme privui Rimljane zastudij filozofije. Na alost, od ove rasprave ostali su samo krti fragmenti. U pitanju je Hortenzije koji je, po miljenju Cicerona, bio najvei savremeni rimski govornik. Roen je 114 pr. n. e.; dakle osam godina stariji od Cicerona.

6 MARKO TULIJE CICERON

sam da napiem vie takvih radova, jer sam se bojao da se ne bi o meni mislilo da sam u stanju probuditi u ljudima interes za filozofiju, ali da ga nisam u stanju zadrati.

Oni pak, koji bi htjeli, mada im se svia studij filozofije, umjerenije zanimanje njom, trae takvo ogranienje koje je teko sprovesti u djelo na predmetu koji se, ako je jednom put k njemu otvoren, ne moe pod kontrolom drati i zaustaviti. Za mene je gotovo opravdaniji stav onih koji bi htjeli da nas posve odvrate od filozofije, nego onih koji stavljaju granice predmetima koji se ne mogu ograniiti i trae od nas da stavimo mjeru u stvari ija vrijednost postaje vea to je ona obimnija i sveobuhvatnija.3. Ako je mogue dospjeti do mudrosti, onda ne samo da joj se treba posvetiti nego u njoj i uivati; ako je, naprotiv, ovo dostignue teko, ni u tom sluaju nema nikakvih granica u traganju za istinom sve dotle dok se do nje ne doe. Sramota bi bilo klonuti u traganju za istinom, poto je predmet istraivanja neobino privlaan i uzvien.

Dalje, ako nalazimo uivanje u pisanju, ko e biti tako zavidan i ljubomoran da nas od tog odvrati? Ili, ako mi to smatramo tegobom, ko e tuem naporu staviti granice? Jer kao to je Terencije3 Kremes zaista ovjean kad ne eli da njegov novi susjed Kopa ili ore, ili ma ta drugo radir on njega, naime, ne odvraa od svakog rada, nego samo od niskog i nedostojnog tako su i oni previe zabrinuti koje vrijea i kojima smeta na posao koji je nama inae ugodan.

II

4. Tee je zadovoljiti one koji izjavljuju da potcje- njuju latinsku knjievnost. Prije svega, kod njih me udi to to oni ne vole svoj maternji jezik, kad se radi o ozbiljnim predmetima, dok rado itaju latinske pozorine komade od manje vrijednosti, bukvalno prevedene s grkog jezika. Pitam se, ko bi mogao gajiti mrnju protiv svega to se naziva rimsko da bi s prezrenj em gledao i odbacio

s Publije Terencije, rimski komediograf, ivio od 192158. pr. n. e. Stihovi iz njegove komedije Heautontimorumenos (Samo- muitelj) I, 1, 17.

KRAJNOSTIMA DOBRA I ZLA 7

Enijevu Mede ju4 ili Pakuvijevu5 Antiopu i navoditi kao razlog da on ne podnosi latinsku knjievnost zato to mu se dopadaju istoimene Euripidove8 drame? Zar ti misli da u ja radije itati Cecilijeve7 Sinefebe ili Terencijevu Andriju8 nego originale Menandrove.9 5. Sa miljenjem ovih se nikako ne slaem, jer smatram, iako priznajem da je Sofoklova10 Elektra remekdjelo, da treba ipak itati i Atilijev11 neuspjeli prevod. Njega je, dodue, Licinije12 nazvao gvozdenim piscem, ipak je on, po mom miljenju, pisac vrijedan itanja. Biti potpuno neupuen u nae pjesnike, znak je krajnje duevne umalosti ili izopaenog ukusa. Po mom miljenju nisu dovoljno obrazovani oni koji ne poznaju nae stvari. Zar ne itamo sa istim zadovoljstvom

Da to samo ne bude u gaju13.

4 Enije, iz Rudije u Kalabriji, (239 169, g. pr. n. e.) otac Tim ske tragedije, preveo je slobodno vie grkih tragedija, pored toga je napisao, ugledajui se na grke epiare, ep Anali. Od njegovih mnogobrojnih djela sauvani su samo fragmenti. Medeja, kerka halkidskog kralja Ejeta pomogla je Jasonu prilikom otmice zlatnog runa, zatim je sa Jasonom pobjegla. Poto ju je na kraju on prezrivo odbio, poubijala je pred Jasonovim oima djecu koju je s njim izrodila.

5 Pakuvije iz Brundizija, Enijev roak, takoer je sa grkog na latinski slobodno preveo vie tragedija. I od njegovih djela ostali su samo odlomci. Antiopa je bila kerka Nikteja i Polikse.

6 Euripid, sin Mnesarhov, uveni grki pisac tragedija, roen je na Salamini na sam dan salaminske bitke (470. pr. n. e.)

7 Stacije Cecilije rodom iz Milana, rimski komediograf, prijatelj Enija i Terencija, umro je 170. g. pr. n. e. I on je slobodno preveo vei broj grkih komedija na latinski jezik. I od njegovih djela do nas su doli samo fragmenti.

8 Djevojka iz Andra. O Terenciju v. pogl. I.9 Menandar iz Atene, sin atenskog vojskovoe Diopeita, bio

je najslavniji komediograf nove grke komedije, roen je 342, a umro 291. g. pr. n. e. U novije vrijeme od njega je pronaena u potpunosti komedija Dioskul, ostale mnogobrojne njegove komedije sauvane su u odlomcima, ali postoje mnoge prerade kod latinskih pisaca.

10 Sofoklo iz Atene (497 405. g. pr. n. e.) bio je bez sumnje najvei grki pisac tragedija. Veliki broj njegovih tragedija sauvan je u cijelosti do danas.

11 Atilije je pisao i komedije i tragedije.12 Ne moe se sa sigurnou ustvrditi ko je bio ovaj Licinije.is poetne rijei Enijeve Medeje.

8 MARKO TULIJE CICEROPT

kao i odgovarajui tekst na grkom; zar nam se nee svidjeti Platonovi14 dijalozi o dobrom i blaenom ivotu izloeni na latinskom jeziku. 6. Pretpostavimo da mi ne obavljamo posao prevodioca, nego da branimo uenje onih uz iju nauku pristajemo donosei u isto vrijeme o tom na sud i pridravajui se naeg naina izlaganja, ima li onda razloga da ovi kritiari pretpostavljaju grke stvari spisima koji su i stilski dobro "sastavljeni, a nisu obini prevodi sa grkog? I u sluaju da ustvrde da su ve Grci pisali o ovom predmetu, ne bi bilo razloga da itaju vie grkih pisaca nego to ili je potrebno itati.15 Da li je Hrisip^6 ita izostavio od stoikog uenja? Ipak itamo Diogena,17 Antipatra, Mnesarha, Panetija i mnoge druge, a prije svih, naeg prijatelja, Posidonija. Zar ne pie Teofrast18 o temama koje je ranije obraivao Aristotel,19 ali on nam uza sve to priinja veliko zadovoljstvo. Zar su epikurovci prestali pisati i davati svoje miljenje o predmetima kojima su ve Epikur8 i stari pisali? Ako Grci itaju grke pisce koji o istim temama na razliit nain raspravljaju, zato naa publika da ne ita nae pisce?

14 Platon, Aristonov sin, Sokratov uenik, osniva starije Akademije.

15 Smisao je: ako neko pretenduje na naziv obrazovana ovjeka, mora itati mnogo grkih pisaca, bez obzira to piu o istom predmetu.

16 Hrisip iz Sola u K ilik iji (280206. g. pr. n. e.), uenik Ze~ nona i Kleanta, vrlo otrouman i uen stoiar.

17 Diogen iz Babilona, Hrisipov uenik; Antipater iz Sidona,. uenik maloas spomenutog Diogena; Mnesarh, uenik Pane- tija; Panetije sa Roda (oko 200. pr. n. e.); Posidonije iz Apameje u Siriji, uenik Panetijev, uitelj Ciceronov, najodaniji sljedbenik toicizma.

18 Teofrast iz Eresa na otoku Lezbu, roen 392. pr. n. e., pe-ri- patetiki filozof, uenik Platona i Aristotela.

19 Aristotel iz Stagire u Trakiji, sin lijenika Nikomaha, osniva peripatetike kole, Platonov uenik, uitelj Aleksandra Velikog.

2? Epikur iz Gargeta, atikog demosa (337270. g. pr. n. e.)osniva epikurovske kole. On je nauavao da je zadovoljstvo najvee dobro, a bol najvee zlo.

O KRAJNOSTIMA DOBRA I ZLA 9

III

7. Pretpostavimo da sam ja doslovno preveo Platona ili Aristotela, onako kako su nai pjesnici prevodili pozorine komade, zar ne bih uinio, molim vas, veliku uslugu svojim graanima da sam ih poblie upoznao sa onim nenadmaivim umovima. To,- dodue, do sada jo nisam uinio, ali smatram da mi to nije zabranjeno uiniti. U najmanju ruku neka mjesta, bude li mi se svidjelo, doslovno u prevesti, i to ba onih filozofa koje sam maloas spomenuo, kad god mi se ukae zgodna prilika za to, kao to Enije obiava prevoditi iz Homera, a Afranije21 iz Me- nandra. Neu se protiviti, kao to na Luili je22 ini, da svi itaju moje spise. Kamo sree da Persije23 ivi i danas! A jo vie Scipion24 i Rutilije.25 Lucilije bojei se njihove

21 Lucije Afranije, rimski komediograf, Terencijev savreme- nik, pisao je tzv. comoediae togatae u kojima je umjesto grkih linosti i obiaja na pozornicu iznosio rimske. Vrlo je dobro znao. imitirati Menandra.

Gaj Lucilije iz Svese Aurunke u Kampaniji, rimski vitez, pjesnik satire. Uestvovao je u ratu protiv Numancije 133. pr. n. e, pod zapovjednitvom Scipiona Afrikog. Umro je u 46. godini. P isao je satire, epode, himne 1 jednu komediju. Naroito se istakao* kao pronalaza satire. Sauvani su samo odlomci njegovih pjesama. U vezi sa naim mjestom isp. Ciceron. O govorniku, II, 6, 25, gdje Ciceron govori da je Lucilije izjavljivao da ne pie za velike naunike kao to je Persije, nego za osrednje obrazovane ljude poput Lelija Decima: N ije mi stalo da li me ita Persije, ali bih elio da me ita Lelije Decim. U sljedeoj reenici, ini se, Ciceron aludira na neki drugi odlomak Luilijev, u kojem se on jo vie sputa tvrdei da pie za neobrazovane i nepismene a ne za visokoobrazovane ljude kakvi su Scipion Afriki Mlai i Publije- Rutilije Ruf. Persije je inae poznat kao vrijedan, istaknut naunik.

23 Gaj Persije je bio kvestor 146. g. pr. n. e.

u Publije Scipion Afriki Mlai, sin Lucija Emilija Paula, koji .je 146, g. pr. n. e. razorio Kartagu, a 143. Numanciju, bio je ne- samo dobar vojskovoa nego i vrlo velik govornik i vrlo okretan u veem broju naunih disciplina, osobito u filozofiji.

2a Publije Rutilije, uenik stoiara Panetija, bio je veliki pri- vrenik stoike kole. Bio je, takoer, veliki govornik i pravnL strunjak. God. 104. pr. n. e. bio je konzul.


kritike, govorio je da pie za stanovnike Tarenta,26 Konsen- cije i Sicilije. Bez sumnje, ova njegova dosjetka je duhovita kao i druge njegove stvari, meutim, u to doba nije bilo tako obrazovanih kritiara da se u svom radu morao osvrtati na njihov sud, a i njegova djela su lakeg sar- laja. Ona su puna najljepih dosjetki, ali iz njih izbija .osrednja uenost. 8. Kojeg itaoca da se plaim kad se usuujem posvetiti ovu knjigu_ tebi, koji se moe takmiiti u filozofiji sa Grcima?27 inim ovo podstaknut tvojom prijatnom knjigom O vrlini koju si mi posvetio.

Po mom miljenju, neki ljudi ne vole latinsku knjievnost zato to su naili na loe i nedotjerane knjige, na knjievna djela slabo napisana na grkom jeziku, a jo slabije prevedena ria latinski jezik.28 S njima bih se ja sloio kad bi oni smatrali da ne bi trebalo itati ni grke autore o istim predmetima. Meutim, ko nee itati dobre .stvari napisane izabranim rijeima, elegantnim stilom i snano, izuzev ako nije neki ovjek koji eli da ga nazivaju potpunim Grkom, kao to je u Ateni Albucija29 pozdravio pretor Scevola. 9. Ovaj je predmet vrlo lijepo i sasvim -duhovito obradio isti Lucilije. U usta Scevole on stavlja ove prekrasne stihove:

Vie si volio da te zovu Grkom, Albucije, nego Rimljaninom i Sabinjaninom, ili zemljakom centuriona Pontija i Tritana30, slavnih mueva, prvaka i stjegonoa.

26 Tarent je bio junoitalska grka kolonija; Konsencija (dananja Kozenca) nalazila se u zemlji Brutija.

27 O Brutu v. knj. I, pogl. 1, 1.28 Ciceron ovdje ima na pameti spise nekih epikurovaca kao

Amasinija i Rabirija.29 Mladi Tit Albucije uputio se u Atenu gdje se sav dao na

izuavanje Epikurovog filozofskog sistema (v. Cic. Brut, 131) i u tolikoj se mjeri grecizirao da se stidio svog italskog porijekla, Zbog toga ga je Scevola na gore navedeni nain ismijao. Albucija se toliko kosnula ova ala da je kasnije Sce volu optuio zbog pronevjere novca, ali bez uspjeha. Ovdje spomenuti Scevola je augur Kvin t Mucije Scevola.

30 Tritan je nepoznat; centurion Tit Pomponije se osobito odlikovao tjelesnom snagom.

12 MARKO TULIJE CICEROM

do sada vie napisao nego i jedan na drugi pisac,32 a moda u jo mnogo toga napisati ako mi bude podaren dug ivot. Svaki onaj koji se navikne da pomnjivo ita moje stvari0 filozofiji, uvidjee da nijedan drugi predmet nije toliko vrijedan itanja.

Tma li u ivotu ita vrednije to bi zasluivalo tako ozbiljno istraivanje kao predmet filozofije, osobito problematika koja se obrauje u ovim knjigama, naime, ta je cilj, ta je krajnja i posljednja svrha, na to treba da se odnose sve norme o blaenom ivotu i pravilnom djelovanju, prema emu tei priroda kao vrhuncu eljenih, stvari i ega se ona kloni kao najveeg zla. Poto se u tom. pitanju najueniji ljudi temeljito razilaze, ko e smatrati da je nespojivo sa dostojanstvom koje mi svako ukazuje, ako se bavim onim to je u svakoj ivotnoj prilici najbolje1 najispravnije? 12. Ne raspravljaju li sporno pitanje da li porod ropkinje ulazi u prihod gospodarev,33 vodee linosti u dravi, Publije Scevola31 i Marije Manilije, a protiv njihova miljenja ne izjanjava li se jedan Marko Brut u svakom sluaju jedno pitanje koje zahtijeva otroumnost i za dohodak graana vrlo korisno; i ja itam ta djela i druga njima slina i ubudue u ih rado itati. Zar da se zanemare pitanja koja obuhvataju itav ivot? Jer koliko god su pravna pitanja omiljenija i popularnija, toliko su sigurno filozofska korisnija i plodonosnija. Ipak, treba ostaviti da itaoci o ovoj stvari donesu odluku.

Smatramo da smo o itavom ovom pitanju, o najveem dobru i najveem zlu, u ovom djelu dovoljno raspravljali, jer smo u njemu prema naim mogunostima obradili ne samo nae filozofske poglede nego i ta druge filozofske kole o tom predmetu ue.

32 Komentator Madvig dobro je primijetio da je Var do ovog vremena napisao vei broj knjiga nego Ciceron, meutim, Sini se, ovdje Ciceron uzima u obzir i svoje govore.

33 Sporno je pitanje bilo da li novoroene ropkinje pripada onome koji je uivao dohodak ropkinje ili njezinom gospodaru. Prema Ulpijanu (Digeste VII, 1, 68) preovlaalo je miljenje iBrutovo da se tjelesni plod ropkinje ne uraunava u dohodak.

34 Publije Marko Scevola bio je poznati pravni strunjak; Manije Manilije bio je istaknuti govornik i pravnik; Marko Brut, isto tako hio je uveni pravni strunjak ovoga doba i napisao je tri knjige o graanskom pravu.


13. Da ponemo od najlakega; prvi po redu e biti izloen Epikurov35 sistem koji veina ljudi najbolje pozna. Vidjee da smo ga mi tako jasno izloili da ga tako dobro i pomno ni sljedbenici te kole ne obrauju. Na je cilj cki do istine, a ne izobliiti nekoga kao protivnika.

Lucije Torkvat,86 svestrano obrazovan ovjek, nedavno je vrlo briljivo branio Epikurovu hedonistiku nauku. Njemu sam ja odgovorio, a toj diskusiji prisustvovao je i Gaj Trijarije,37 mladi temeljito obrazovan i ozbiljan.14. Njih su dvojica, naime, doli meni u posjetu na moje kumansko38 imanje. Najprije smo izmijenili nekoliko mislio knjievnosti za koju su i jedan i drugi pokazivali ivi interes. Na to e Torkvat: Poto smo te jedva jednom zatekli besposlena, htio bih uti zato ti uz naeg Epikura ne pristaje, koga dodue ne prezire, kao to ine gotovo svi oni koji se s njim ne slau, ali sigurno se ne slae s onim koji je po mom miljenju jedini uio pravu istinu i oslobodio ljude najveih zabluda uei ih svemu to je potrebno za dobar i blaen ivot. Ja mislim da ti u njemu kao i ovaj na Trij arije ne uiva zbog toga to manje pazi na ljepotu stila nego Platon, Aristotel i Teofrast.39 Ne vjerujem nikako da ti njegove filozofske poglede ne smatra ispravnim. 15. Znaj, Torkvate! rekoh, da se potpuno vara. Stil me toga filozofa ne vrijea, jer on umije rijeima potpuno izrei svoje misli, zna ih jasno izloiti, tako da ga ja u potpunosti razumijem. Mada ja kod filozofa ne potcje-

35 O Epikuru v. pogl. II, 6.36 Lucije Manlije Torkvat, epikurovac i Ciceronov prijatelj.

U graanskom ratu bilo je na Pompejevoj strani, pa je s njim preao u Grku i tu poginuo. Bio je temeljito obrazovan, imao je izvanredno pamenje, govor mu je odavao dostojanstvo i ukus, uz to je bio ovjek vrstog karaktera i neporonog ivota.

37 I Gaj Valerije Trijarije u graanskom ratu naao e na Pompejevoj strani. Komandovao je jednim odredom flote, uestvovao je ti bitki kod Farsala. I on je u ovoj bitki poginuo. O njegovoj obrazovanosti govori Ciceron u Brutu 265.

38 Cieeronovo kumansko imanje dobilo je ime po gradu Kumi u Kampaniji.

39 O Platonu v. knj. I, II, 5; o Aristotelu i Teofrastu v. knj. LII, 6.

V


njujem rjeitost, ako je posjeduje, isto tako je mnogo i ne traim ako je nema. Sadraj njegovih djela ne zadovoljava, i to na vie mjesta. A li prema onoj koliko ljudi, tolika miljenja i mi moemo pogrijeiti.

Zato te ree ne zadovoljava? Smatram te pravednim kritiarem i dobrim poznavaocem njegova uenja.

16. Moda ti, rekoh, smatra da mi Fedar i Zenon,40 jer sam obadvojicu sluao, nisu govorili istinu. Iako me ni u ta drugo nisu uvjerili do u svoju privrnost sistemu, ipak su mi Epikur.ovi pogledi dovoljno poznati. Ja sam zajedno sa naim Atikom41 marljivo pohaao predavanja pomenutih filozofa, i on se divio obadvojici, prema Fedru je ak pokazivao i ljubav. Svaki smo dan meusobno raspravljali o onome to smo uli' na prMavanju i nikada izmeu nas nije dolo do nesuglasice kako sam ja stvar razumio, nego ta sam prihvatio.

V I

17. ta onda, ree, elio bih uti, ti ne prihvata?Najprije, rekoh njegovu fiziku kojom se on oso

bito ponosi, zato to je u njoj potpuno neoriginalan. Demo- kritovu42 nauku sa vrlo neznatnim izmjenama nauava, ali tako da ondje gdje hoe da ispravi Demokrita, stvari, po mom miljenju, iskrivljuje. Demokrit nauava da se atomi, kako ih naziva, tj. tjeleca koja su zahvaljujui svojoj vrstoi nedjeljiva, kreu u bezgranino praznom prostoru, u kojemu nema ni vrha, ni dna, ni sredine, ni unutranjosti, ni spoljanosti i da oni u svom kretanju udaraju jedni o druge i tako se spajaju; iz tog nastaje sve to postoji i to se vidi. Ovo kretanje atoma treba shvatiti kao da nema poetka nego da je vjeno.

40 Fedar i Zenon bili su najistaknutiji privrenici epikurevske kole toga vremena. Oba su bili uitelji Ciceronovi.

41 Tit Pomponije Atik, najintimniji Ciceronov prijatelj bio je takoer pristalica Epikurove kole (isp. knj. V, I, 3). I on je napisao vie istorijskih djela (v. Kam. Nep., Atik, 18).

42 Demokrit iz Abdere u Trakiji, ro. 451, g. pr. n. e., uenikLeukipa, osnivaa nauke o atomima, koju je Demokrit dalje razradio.


18. Dok slijedi Demokrita, Epikur uglavnom ne grijei. Mada ima mnogo stvari i kod jednog i kod drugog koje ja ne odobravam, naroito kad je u pitanju prirodna pojava, mora se prouavati dvoje: prvo, ta je materija iz. koje je sve nainjeno, drugo, koja je to sila koja to sve proizvodi. Oba govore o materiji, ali silu i uinski uzrok neprimjetno preuuju. To je njihova zajednika pogreka; sljedee zablude su svojstvene samo Epikuru.

On, naime, smatra da se ona nedjeljiva i vrsta tjeleca kreu usljed svoje vlastite teine u vertikalnom pravcu prema dolje; po njegovom miljenju je ovo prirodno kretanje svih tjelesa. 19. A li kad se ovaj otroumni ovjek suoio sa injenicom da ne moe jedan atom dirati drugi, ako se, kako je ranije reeno, atomi kreu u vertikalnoj liniji prema dolje, onda je pribjegao izmiljenim dokazima. On ui da svaki atom malo skree,43 i to tako malo koliko se samo moe zamisliti; to prouzrokuje meusobna grupisanja, vezivanja i suovisnost kretanja atoma; iz tog se stvara svijet i svi dijelovi svijeta i sve to je u njemu.

Meutim, cijela ova stvar nije samo jedna obina djetinja izmiljotina nego se njom ne postizava ono to bi on htio. Dok je s jedne strane samo skretanje atoma proizvoljan zakljuak (on, naime, ui da atomi bez uzroka skreu, a za fiziara je najvea sramota kad tvrdi da se neto bez uzroka dogaa), s druge strane, on je bez razloga atome liio onog prirodnog kretanja svih tekih tjelesa u pravcu prema dolje, kako sam tvrdi, i tim nije postigao cilj zbog kojeg je izmislio dokaz. 20. Ako, naime, svi atomi skreu s puta, nikad se nee jedni s drugim spojiti, ili ako jedni atomi skreu, a druge njihova vlastita teina nosi u vertikalnom pravcu prema dolje, tada bi trebalo u prvom redu atomima doznaiti razliite pravce kretanja: jedni da se kreu pravo a drugi koso, tada ne bi mogao (a to je Demo- kritova slaba taka) taj nered i mete meu atomima proizvesti onaj divni sklad koji u svijetu vlada. Nedostojno je jednog fiziara vjerovati u ogranienu djeljivost mate-

43 Demokrit je, naprotiv tvrdio da je usljed nunog okretanja S'-'i )')'> grupisanje i vezivanje (crofX7rAoxrj, oiiyxpiat?) atoma uslijedilo* i da su zbog toga nastali bezbrojni svjetovi.


riie.44 To on sigurno ne bi nikad smatrao da je radije kod .svog prijatelja Polij ena45 uio geometriju, nego to ga je od poduavanja geometrije odvraao. Po Demokritovom miljenju, koji je zaista bio obrazovan i u geometriju upuen ovjek, sunce je ogromnih razmjera, Epikur, meutim, smatra da u promjeru nema vie od jedne stope,46 jer on .smatra da je ono onoliko koliko ga mi vidimo, ili neto vee ili manje. 21. Na taj nain Epikur ondje gdje odstupa od Demokritova uenja grijei, a postavke u kojima se s njim slae potpuno su Demokritove atomi, prazni prostor, slike koje oni nazivaju sZSoXx, usljed ijeg naila- enja ne samo da mi vidimo nego spoznajemo; pa i bez- graninost koju oni nazivaju arcstotav, sve to potjee od Demokrita, isto tako i beskrajni svjetovi koji svakodnevno nastaju i propadaju. Mada se ja nikako ne slaem s ovim tvrdnjama, ipak bih elio da Demokrita, koga svi drugi Tivale, ne kudi47 on koji ga je sebi za svog jedinog vou uzeo.

V II

22. Dalje, i u drugoj grani filozofije, u onoj koja se bavi istraivanjem istine i naunim raspravljanjem, tzv. iMjiv.ri43, taj je va filozof bar, kako se meni ini, potpuno razoruan i razgolien. On odbacuje definicije, ne ui nita o podjeli i ralanjivanju, ne daje pravila kako se tvori zakljuak i kako se do njega dolazi; ne pokazuje na koji se nain razrjeavaju lani zakljuci (sofizmi) i razjanjavaju dvosmislenosti; za mjerila rasuivanja o stvarima uzima

44 Minimum : ograniena djeljivost, naime atom, tj. tjelace Tcoje je tako maleno da se dalje ne moe dijeliti. Meutim, sve to je tijelo, bez obzira to moe postati vrlo maleno, da se i dalje dijeliti.

45 Polijen iz Lampsaka u Misiji, prijatelj i uenik Epikurov, ranije se bavio matematikom i na tom se polju istakao, ali na Epikurov nagovor proglasio je geometriju netanom naukom.

46 Stopa = 0,296 m. .47 Isp. Diog. Laert. X, 8 i Cic. O prirodi bogova, I, 33, 93.48 U grkom rije logika Sialpsat? znai metod odreivanje

vrste podjelom roda na vrste i podvrste; isp. knj. II, 26.


ula i, ako ona prime neto kao istinito to je pogreno, on smatra da je nestalo svakog kriterija izmeu istinitog i pogrenog.. ,49

, . . . 23. Najveu vanost polae, kako on sam kae, na ono to sama priroda prihvata i odobrava, tj. na osjeaj naslade i bola. Na ovo on svodi sve, i ono emu treba da teimo i ono ega se treba kloniti. Mada je ovo Aristipovo50 uenje, mada ga i Kirenaici bolje i slobodnije brane,51 ono je po mom miljenju takvo da nita ne moe izgledati nedostojnije ovjeka. Meni se bar ini da nas je priroda stvorila i odredila za uzvienije ciljeve. Moda se varam, ali sam potpuno uvjeren da i onaj Torkvat52 koji je prvi ovaj nadimak dobio, nije zato zgulio onu ogrlicu neprijatelju s vrata da si priuti neku tjelesnu nasladu i da se nije radi naslade borio protiv Latina u bitki kod Vezere za vrijeme svog treeg konzulata.53 Sto je dao pogubiti .sjekirom54 svoga sina, izgleda da se liio mnogih uivanja, je r je pretpostavio prirodnom instinktu i oinskoj ljubavi pravo suvereniteta i vrhovnog zapovjednitva. 24. Zamislite Tita Torkvata, koji je zajedno sa Gnejom Oktavijem bio konzul, kako strogo postupa sa svojim sinom koga je aopcijom iz svoje oinske vlasti izruio Decimu Silanu. Zapovijedio mu je da se lino pred njim brani protiv optubi makedonskih poslanika zato to se kao pretor u toj provinciji dao podmiivati. On mu je poslije sasluanja obiju stranaka izrekao presudu poto se po njegovom miljenju u slubi nije ponaao kao njegovi preci i zabranio

49 Ovo tumaenje nije sigurno jer nedostaje, izgleda, velik -dio teksta u rukopisima. U prvom redu nedostaje kritika drugog dijela filozofije (dijalektike) Epikurova sistema, zatim poetak treeg o etici.

50 Aristip, Sokratov uenik iz Kirene, afrikog grada. On je osniva kirenaike kole, koja je za najvee dobro uzimala nasladu (voluptas, TjSovrj).

51 Dok Aristip i kirenaici smatraju nasladu apsolutnim i najveim dobrom, Epikur njoj pridodaje i bezbolnost.

52 Tit Manlije Torkvat upustio se sa nekim Galom god. 396. pr., n. e. u dvoboj u galskom ratu na rijeci Aniju i istrgnuo je ovome s vrata ogrlicu (torques), odatle Torquatus.

53 God. 340. pr. n. e. Rijeka Vezera nalazi se u blizini "Vezuva.

64 God. 176. pr. n. ei

3


mu da mu dolazi na oi. Smatra li da je on u topi asu mislio na svoja lina zadovoljstva?

A li da ne govorimo o opasnostima, tekoama pa i o bolu koji. svaki poteni ovjek podnosi za domovinu i za svoje, tako da on ne samo da ne udi nego se i odrie svih naslada i vie voli podnositi svakovrsne boli nego iznevjeriti i najmanji dio svoje dunosti. Preimo na sluajeve koji za moje tvrdnje izgledaju manje vani, ali su uvjerljiv iji i jai. 25. Kakvo ti, Torkvate, i ovaj na Trijarije zadovoljstvo nalazite u knjievnosti, istoriji i poznavanju prirode, u prelistavanju pjesnika i pamenju tolikih stihova? Nemoj mi rei da ti ova zanimanja priinjaju toliko zadovoljstva koliko su maloas pomenuta djela priinila Torkvatima. Nikada na ovaj nain ni Epikur, ni Metrodor, niti ijedan drugi od ovih koji pametno misle i koji su ovladali ovim sistemom, nije branio svoje nazore. A to se tie pitanja koje se esto postavlja zato Epikur ima tako velik broj sljedbenika, za to ima i drugih razloga, ali ipak veinu ljudi privlai to to po njihovom miljenju Epikur smatra da ono to je pravino i poteno samo po sebi priinja radost, tj. nasladu. Dobri ljudi ne misle da bi se itav njegov sistem srozao kad bi stvari tako stajale. Kad bi se priznalo da ove stvari ne stoje ni u kakvoj vezi sa tijelom, nego su same po sebi i od sebe ugodne, tada bi i vrlina i spoznaja prirode a to on nipoto nee same po sebi bile poeljne.

26. Ove postavke Epikurove, rekoh ne mogu prihvatiti. to se tie ostalih stvari, kamo sree da je bio upueniji u nauku (jer i tu mora priznati da nije bio dovoljno upuen u ona znanja koja daju onima koji ih posjeduju naziv uenih ljudi) ili da bar nije druge odvraao od uenja. Ipak, vidim da se ti ni najmanje nisi dao zastraiti.

V III

To sam rekao vie zato da njega izazovem nego da sam govorim. Na to Trijarije upade sa smijekom: T i si, tako rei, Epikura potpuno izbacio iz filozofskog kruga. Jedino si mu priznao da razumije njegove poglede, bez


obzira kako se izraava. U fizici plagira tua miljenja, i to takva koja ti ne prihvata. A ako je ta kod njih htio ispraviti, uinio je to gorim. U dijalektiku55 se nije uope razumio. Tim to je nasladu proglasio najveim dobrom, i tu je pokazao malo razumijevanja, a najzad i to je tua svojina; o tome je Aristip ranije mnogo uspjenije raspravljao. Na kraju si nadovezao da je bio neobrazovan.

27. Na to ja odvratih: Kad se, Trijarije, ovjek s nekim u neem ne slae, ne smije preutati ono u emu se s njim ne slae. ta bi mene moglo sprijeiti da ne budem Epikurov sljedbenik, kad bih prihvatio njegovo uenje, tim prije, to je igraka njim ovladati. Zato ne bi trebalo kuditi uzajamne kritike onih koji se u miljenjima razilaze. Pogrdne rijei, zatim une svae, otre i polemine rasprave, po mom miljenju, uvijek su nedostojne u filozofskim raspravljanjima.

28. Na to e Torkvat: Potpuno se slaem s tobom. Naune se rasprave ne mogu voditi bez kritike, ali se isto tako ne moe pravilno raspravljati u stanju srdbe i tvrdoglavosti. Ipak bih na tvoje tvrdnje, ako te to nee zamoriti, imao tota odgovoriti.

Zar ti pomilja, rekoh ja, da bih ja ovo govorio da nisam htio tvoje miljenje sasluati?

Hoe li da ukratko preemo itav Epikurov sistem ili da raspravljamo samo o nasladi, oko ega se uglavnom vrti na spor?

Na tebi je da odlui, odgovorih ja.Uiniu tako ree on, raspravljau samo o jednoj*

i to najznaajnijoj temi. Drugi puta emo raspravljati o fizici. Uvjeriu te, kako i u ono skretanje atoma i u veliinu sunca, tako i u mnotvo drugih Demokritovih zabluda koje je Epikur opovrgao i ispravio. Sada u govoritio nasladi, dodue nita novo, ali sam vrsto uvjeren da e ti pohvaliti ono to ja budem govorio.

Budi uvjeren, rekoh ja, da neu biti tvrdoglav, nego u rado pristati uz tvoje miljenje ako uspije da me uvjeri u svoje tvrdnje.

53 Latinski izraz ars disserendi znai logiku, dijalektiku iH nauku o zakonima miljenja.


29. Uvjeriu te, odvrati on, samo ti mora pokazati onu nepristrasnost koju obeava. Volio bih vie da izlaem u neprekidnom govoru nego putem pitanja i protu- pitanja.

Kako hoe, rekoh.Na to on zapoe svoje izlaganje.

IX

U prvom redu u, ree on, postupiti onako kako je zaetnik ovog sistema smatrao pravilnim. Utvrdiu predmet i svojstva naeg istraivanja, ne zato kao da ja pretpostavljam da vi to ne znate, nego da se moje izlaganje odvija pravilno i sistematski. Mi raspravljamo o najveem i krajnjem dobru, koje po miljenju svih filozofa mora biti takvo da sve stvari moraju stajati u vezi s njim, a ono s niim. Ovo Epikur stavlja u nasladu i smatra da je naslada najvee dobro a bol najvee zlo. I ovo on pokuava na sljedei nain dokazati.

30. Svako ivo bie im se rodi ezne za nasladom i njoj se raduje kao najveem dobru, a mrzi bol kao najvee zlo i uklanja mu se koliko moe. To ono ini dok je jo u nepokvarenom stanju, kada i sama priroda sudi bezpri- strasno i bez predrasuda. Zbog toga on tvrdi da nije potrebno nikakvo dokazivanje ili nauno raspravljanje zato bi trebalo za nasladom teiti a bol izbjegavati. On smatra da je ovo stvar ulnih osjeaja, isto kao i toplota vatre, bjelina snijega, slatkoa meda. Za dokazivanje ovih stvari, on smatra, nisu potrebni nikakvi duboki i odabrani dokazi; dovoljno je samo obratiti panju na njih. (Postoji razlika, on smatra, izmeu formalnog silogistikog dokaza i obinog zapaanja i napomene; pomou prvoga se razotkrivaju skrivene i, tako rei, umotane stvari, a pomou drugoga, oevidne i bjelodane). Lii ovjeka ula, nita mu nee ostati; sama ovjekova priroda treba da o tome sudi ta je u skladu s prirodom a ta je u suprotnosti s njom. Ona nita drugo ne osjea i ni o em drugom ne sudi nego o nasladi i bolu, kamo bi upravila svoje elje i odvratnosti.


31. Ima nekih sljedbenika nae kole koji bi htjeli ove postavke tanije tumaiti, zato tvrde da nije dovoljno u rasuivanju dobra i zla oslanjati se samo na ula, nego se moe shvatiti i pameu i razumom da je naslada sama u sebi i po sebi poeljna, a da bol sam po sebi treba izbjegavati. Stoga oni tvrde da je prirodno i nama priroeno svojstvo56 da su neke stvari dostojne udnje a druge da zasluuju gnuanje.

Drugi57 opet, uz koje i ja pristajem, primjeuju da velik broj filozofa navode itav niz dokaza kako bi dokazali da ni nasladu ne treba ubrajati meu dobra, ni bol meu zla, i misle da se mi ne smijemo suvie oslanjati na nae postavke, ve trae briljivo pripremljene dokaze i objanjenja zasnovana na odasvuda prikupljenim argumentima u raspravljanju o nasladi i bolu.

X

32. A li da uvidite odakle potjee itava zabluda onih koji osuuju nasladu a u zvijezde kuju bol, izloiu itav sistem i protumaiti pravu nauku autora istine i, tako rei, tvorca blaenog ivota.

Niko s prezirom ne odbacuje, niti mrzi, niti bjei od naslade zato to je ona naslada, nego zato to veliki bolovi snalaze one koji ne znaju razumno uivati. Dalje, nema nikoga ko bi bol, zato to je bol, volio, traio ili elio zadobiti, nego zato to povremeno nastupe takve prilike u kojima tekoe i bolovi prouzrokuju veliki uitak. Uzmimo jedan beznaajan svakidanji primjer: koji se od nas ikada prihvata tekih fizikih napora, osim kad hoe odatle da izvue neku korist? Ima li iko pravo da daje ukore ovjeku zato to hoe da u neem uiva zbog ega nee imati nikakvih neprijatnosti, ili drugome, zato to izbjegava bol iz kojeg ne proizlazi nikakav uitak?

36 Epikurovci su ovu prirodnu i uroenu predstavu nazivali prolepsis (rrpoXYuJng). Ovaj su izraz oni posudili od stoiara. Pod tim su epikurovci podrazumijevali predstavu koja se formira u dui putem prirodnog osjeaja prije nego je razum shvati i ralani.

37 Ovdje se Ciceron ne izraava jasno na koju grupu epikurova ca cilja, jer ne navodi njihovo uenje.


33. Naprotiv, javno optuujemo i smatramo da zasluuju opravdan prezir oni koji su tako obmanuti i zavedeni draima trenutnih uivanja i zaslijepljeni strau da ne mogu sagledati kakve e boli i neprijatnosti na sebe navui. Slian prestup ine i oni koji usljed slabe volje, tj. iz straha pred naporima i bolima naputaju svoje dunosti. Ovakvi se sluajevi lako i bez potekoa mogu raspoznati. U slobodno vrijeme, naime, kada nas nita ne spreava da biramo i kada nam nita ne smeta da radimo ono ta nam se najvie svia, tada svako uivanje treba prihvatiti, a svaki bol izbjegavati. Meutim, u izvjesnim sluajevima, bilo da smo vezani dunostima ili prisiljeni okolnostima, bie esto i takvih sluajeva, kad emo se morati odrei naslada i izlagati se neprijatnostima. Zbog toga e u takvim prilikama pametan ovjek odabrati ovaj put da ili odricanjem uitaka osigura sebi vea uivanja, ili da podnoenjem bolova otkloni osjetljivije i jae.

Poto ja pristajem uz ovu teoriju, zato bih se bojao da neu moi dovesti s njom u sklad postupke naih Tork- vata, koji si ti maloprije kao primjere vjerno i iz osobite ljubavi i blagonaklonosti prema meni naveo. Ipak me nisi laskavim rijeima izreenim u pohvalu mojih predaka ni pridobio, niti uinio neodlunij im za odgovor. Reci mi, molim te, kako. i tumai njihove postupke? Misli li uistinu da su oni tako juriali na oruanog neprijatelja da su prema svojoj djeci i svojoj vlastitoj krvi tako okrutni bili, da nisu na svoje interese ili na svoju korist pomiljali? ak ni zvijeri tako ne postupaju da slijepo srljaju i stvaraju nered da mi ne bi mogli uvidjeti kamo njihova kretanja i napadi smjeraju. Misli li, ti, uistinu da su tako odluni ljudi izvrili tako velika djela bez razloga? 35. ta je njih na to ponukalo, kasnije u uzeti u razmatranje. Za sada sa sigurnou mogu tvrditi, ako su za ona nesumnjivo velika djela imali nekog povoda, da vrlina sama po sebi nije bila pobuda za njihova izvrenja. Zgulio je ogrlicu s neprijatelja Razumije se, ali je sebe zatitio da ne pogine. On se, meutim, izloio velikoj opasnosti Da, ali na oigled vojske ta je time postigao? Slavu i ljubav, najvee garancije za jedan siguran i bezbjedan ivot. Sina je osudio na smrt. Ako je bez razloga, ne bih elio biti potomak jednog takvog surovog i okrutnog


ovjeka; ali ako je htio zadajui sebi bol vrim uiniti pridravanje naredbama vrhovnom komandantu i vojsku u najteem ratu na uzdi drati zastraavajuim kaznama, tada se on brinuo za dobro svojih sugraana, u kome je on vidio i svoje vlastito.

36. Ovakvo naziranje moe se primijeniti na mnoge stvari. Sljedbenici vae kole, a osobito ti koji marljivo izuava starinu, nali ste pogodno tlo da pokaete vau rjeitost iznosei prie o hrabrim i slavnim ljudima i njihovim junakim podvizima izvrenim ne iz nekog koristoljublja, nego da se proslavi veliina same moralne vrijednosti. Meutim, sve ovo pada ako se usvoji princip prilikom izbora koji sam maloprije spomenuo, ili da rtvujemo uivanja da bismo postigli vea zadovoljstva, ili da se izloimo bolovima da bi izbjegli vee bolove.

X I

37. Za sada je, meutim, dovoljno reeno o blistavim i slavnim djelima glasovitih mueva. O usmjeravanju svih vrlina ka uivanju govorie se kasnije na odgovarajuem mjestu. Sada u samo objasniti sutinu i svojstva uivanja da bi se otklonilo krivo shvatanje neupuenih i da bi uvidjeli kako je ovaj sistem, koji se smatra sladostrasnim, razvratnim i mekoputnim, vrlo ozbiljan, umjeren i strog. Ne eznemo mi samo za uivanjem to ono direktno nekim ugodnim osjeajem u pokret stavlja58 nau prirodu59 i to izvjesnu nasladu osjeaju naa ula, nego smatramo najveim uivanjem ono koje dolazi radi potpunog otklanjanja svakog bola.6 Kad se, naime, oslobodimo bola, pri samoj se pomisli veselimo da smo se potpuno oslobodili i rijeili

88 Sama naa priroda (bie), tj. naa ula. Engleskog komentatora Madviga s pravom vrijea izraz ipsam, jer se i druga vrsta naslade, bezbolnost ulima osjea.

Epikur razlikuje dvije vrste naslade. Jedna se (voluptas movens) sastoji u pokretu (motus, jcCvtjctu;), ukoliko ona naa ula pokree (movet) nekom ugodnou, druga se opet nalazi u mirnom stanju (voluptas stans, c itdat.?), ukoliko djeluje otklanjanjem bola.

Diog. Laert., X, 139. 3: Veliina uivanja dosee svoj vrhunac u otklanjanju bola.


svih potekoa. Poto je sve to nam priinjava veselje uivanje, jednako kao to je sve to nam priinjava neprijatnost bol, prema tome je potpuno ispravno svako otklanjanje bola nazvano uivanjem. Na primjer, kada se glad i e utole hranom i piem, sama injenica da smo se oslobodili neprijatnosti ima za posljedicu uivanje. Tako, otklanjanje bola prouzrokuje uivanje.

38. Zbog toga je Epikur nauavao da izmeu bola i uivanja ne postoji nikakvo srednje stanje, jer to srednje stanje koje neki filozofi smatraju stanjem potpune bezbolnosti, nije obina naslada, nego naslada u najveem ste- penu. ovjek, naime, koji je svjestan raspoloenja u kome se nalazi, nuno mora osjeati da li je u stanju uivanja ili bola. Epikur smatra osloboenje od svake vrste bola granicom i krajnjom takom naslade, tako da se tada naslada moe mnogovrsno uobliavati i mijenjati, ali se ne moe pojaavati i poveavati.61

39. U Ateni, na lonarskom trgu (Keramiku)62 nalazi se Hrisipova83 statua u sjedeem stavu sa ispruenom rukom ovo sam sluao od svog oca kad bi se na raun, stoiara duhovito i dosjetljivo alio i govorio da ovakvo- dranje ruke oznaava radost koju mu je priinjao sljedei silogistiki zakljuak: Treba li ita tvoja ruka dok se nalazi u takvom poloaju? Ne treba nita. Samo kad bi naslada bila dobro, onda bi trebala. Da, smatram da bi trebala. Dakle, naslada nije dobro To ne bi, govorio je moj otac, ni statua rekla sve kad bi i mogla govoriti. Otrica zakljuka uperena je protiv Kirenaika, a ne protiv Epikura. Jer kad bi samo ono bilo naslada to,, tako rei, golica naa ula i u njih dolazi i po njima se razlijeva sa jednim ugodnim osjeajem, tada ni ruka, ni ikoji drugi ud ne bi mogao biti zadovoljan zbog same bez-

91 Diog. Laert., X, 144: ulno uivanje se ne poveava kad se otkloni bezbolnost, nego se samo mijenja.

62 Keramik (Kspaxeitoi;) je bilo ime dvaju mjesta u Ateni, od' kojih je jedno bilo unutar a drugo izvan grada. Posljednje je bilo ukraeno statutama slavnih ljudi i tu su bili pokopavani samo Atenjani koji su poginuli u ratu.

63 O Hrisipu v. knj. I, II, 6. O Hrisipovoj statui govori Diog. Laert; V II, 182.

O KRAJNOSTIMA DOBRA I ZLA 25-

bolnosti koja nije praena ugodnim i stvarnim pokretima naslade, ako se, kako Epikur ui, najvea naslada sastoji u neosjeanju nikakva bola, tada se, Hrisipov sagovornie, slaemo s tobom u prvoj premisi da njegova ruka u takvom poloaju nita ne treba; druga tvoja premisa je ne- tana, da bi njegova ruka trebala nasladu kad bi ona bila dobro. A razlog zato ne bi trebala naslade lei u injenici da se ono to je osloboeno bola nalazi u stanju naslade.

X II

40. Lako se iz sljedeeg moe uvidjeti da je naslada najvee dobro; predstavimo sebi ovjeka koji stalno uiva, velike i mnoge kako tjelesne tako i duevne naslade, koga trenutno ne uznemiruje niti mu prijeti ikakav bol. Moemo- li i jedno takvo stanje nazvati boljim i poeljnijim? ovjek u takvom stanju nuno mora imati i snagu duha jer se o il ne boji ni smrti ni bola; smrti ne, jer zna da ona znai potpunu bezosjeajnost,64 bola ne, jer zna da je on obino lak ako je dugotrajan, a kratak ako je teak, tako da njegovu jainu, kratko trajanje i njegovu duinu lakoa ublauje.65'41. Pridoda li se ovome da ovakav ovjek ne osjea strah pred boanskim biem,66 da ne dozvoljava da minule naslade iz pamenja ieznu,67 nego se u njima veseli drei ih stalno u sjeanju; ima li prema tome ita boljeg od ovoga za ovjeka? Na drugoj strani, uzmimo nekog drugog koga su satrli najvei tjelesni i duevni bolovi koji mogu

64 Diog. Laert., X, 139: Smrt za nas nije nita, jer kad se tijelo raspadne na svoje elemente ne osjea nita, a ono to nema nikakva osjeaja, za nas ne predstavlja nita. Isp. knj. I, 15. 49; knj. II, 31, 100.

65 Diog. Laert. X, 140: Bol ne ostaje dugo u tijelu; naprotiv, ako je bol najjai, traje vrlo kratko, pa ak i stepen bola koji je samo malo tei od ulnog uitka ne traje neprekidno vie dana.I dugotrajne tjelesne bolesti imaju vie uitka nego bola. Isp. knj. II, 29, 94.

66 Bogovi prema Epikurovu uenju ne pokazuju ni gnjev ni naklonost, zato se ljudi ne trebaju bojati bogova. Isp. Cic. O prirodi bogova, knj. I, 17, 45.

67 Isp. knj. I, 17, 55; knj. I, 19, 62; knj. II, 32, 104 i slj.


zadesiti ovjeka, bez i najmanje nade na neko olakanje u budunosti, kome ni sadanjost ne prua nikakvog uivanja, a ni budunost mu ga ne stavlja u izgledi, zar se moe ita bjednije nazvati od takvog ovjeka ili zamisliti. A ako u krajnjoj liniji treba da izbjegavamo ivot pun bola, onda je zaista najvee zlo ivjeti u bolu; ovoj postavci logino odgovara druga: ivot u uivanju znai najvee dobro. Zaista, na duh nema nijedne druge krajnje take na kojoj bi se mogao zaustaviti, jer sve vrste straha i briga stoje u vezi s bolom, a osim toga, ne postoji nijedna druga .stvar koja bi po svojoj prirodi bila u stanju da prouzrokuje vie nemira i nespokojstva.

42. Osim toga, motivi naih elja i gnuanja i uope itavog naeg djelovanja proizilaze u prvom redu ili iz naslade ili iz bola. Ako stvari stoje tako, onda je jasno da je cilj svakog valjanog i hvale vrijednog djelovanja postizanje ivota provedenog u zadovoljstvu. A poto je ovo najvie, krajnje i posljednje dobro (Grci ga nazivaju koje ni s im drugim, nego nanrotiv jedino s njim sve ostale stvari stoje u uskoj vezi, mora se priznati da je najvee dobro ivot proveden u zadovoljstvu i ugodnostima.68

X III

Oni koji ue da se najvee dobro nalazi jedino u vrlini, zaslijepljeni sjajem i veliinom imena ne uviaju zahtjeve prirode. Ako posluaju Epikura, oslobodie se najvee zablude. Kad ne bi one vae izvanredne i krasne vrline prouzrokovale nikakve naslade, ko bi ih smatrao poeljnim i hvale vrijednim? Kao to ne cijenimo lijeniku vjetinu radi nauke nego radi popravljanja zdravlja, krmarska se vjetina hvali zbog svoje praktine, a ne naune vrijednosti jer sadri pravila za uspjenu plovidbu, na isti nain i mudrost koja se mora smatrati kao vjetina

68 Diog. Laert. X , 138: Treba odabirati i vrline radi uivanja, a ne radi njih samih, kao to uzimamo lijek radi zdravlja. Ate-nej, X II, 546, f: Dobro i vrline i stvari njima sline trebamo cijeniti, ukoliko nam donose uivanje, ali ako nam ne donose uivanje, trebamo ih se odrei.


ivljenja, ne bi bila poeljna kad ne bi ostavila nikakva uinka; meutim, za njom sada eznu, jer je ona, tako rei, umjetnica koja ui kako se trai i iznalazi naslada.

43. Sada vidite ta ja podrazumijevam pod nasladom kako ne bi omrazitost ovog naziva oslabila i umanjila moje izlaganje. Ljudski ivot najvie uznemiruje neznanje o dobru i zlu, i zbog krivih .pojmova o njima ljudi se esto liavaju najveih naslada i izlau mukama najteih duevnih bolova. Zato treba u pomo pozvati mudrost da nas ona oslobodi straha i pohota, da iskorijeni iz nas sva kriva shvatanja i predrasude i da nam poslui kao najpouzdanija voditeljica u postizanju naslade. Jedino mudrost moe da rastjera tugu iz naih srdaca, ona je jedina u stanju da nas zatiti od groze i straha i pod njezinim vodstvom moe se u miru ivjeti ako se ugui estina svih pouda. Poto su poude nezasitljive, one ne upropatavaju samo pojedince nego cijele porodice, a znaju esto uzdrmati i temelje drave. 44. One su izvor mrnje, razdora, nesloge, pobuna i ratova; one se ne motljaju samo napolju, i ne napadaju prikriveno i neobuzdano samo druge nego, kad su unutra zatvorene u srcima, stalno su u meusobnoj svai i trvenju. Nuna posljedica toga je potpuno zagoravanje ivota, tako da je jedino mudrac, koji je sve izopaenosti ispraznih elja i zabluda, tako rei, potkresao i obrezao, u stanju da ivi neuznemizivan brigama i strahom, zadovoljan u granicama koje je priroda odredila.

45. Koja je podjela pouda korisnija ili za dobro ivljenje svrsishodnija od one kojom se Epikur posluio?69 TJ prvu vrstu stavio je one poude koje su prirodne i potrebne, u drugu koje su potrebne ali nisu prirodne, a u treu koje nisu potrebne ni prirodne. Kazlog ovakve podjele je to se potrebne poude mogu bez mnogo truda i velikih trokova zadovoljiti; i prirodne potrebe ne zahtijevaju mnogo zbog toga to sama priroda ima bogatstava koja su dovoljna da je zadovolje. Ona se lako mogu pribaviti i njima se granice lako mogu staviti. Meutim,

* Cic. Tuskulanski razgovori, knj. V, 33, 93. Diog. Laert., X,1, 149: Neke su nae elje prirodne i potrebne; druge su prirodne, ali nisu potrebne; neke opet nisu ni prirodne ni potrebne, nego su plod ispraznih misli.

28 MARKO TULIJE CICERON:

ispraznim poudama ne moe se pronai ni mjera ni granica.70

X IV

46. A ako vidimo da su zabluda i neznanje71 poremetili itav na ivot i da nas jedino mudrost moe osloboditi od estine strasti i prijetnji straha, da nas naui hladnokrvno podnositi udarce sudbine i da nam pokae sve puteve koji vode do mira i spokojstva, zato bi se ustezali priznati da mudrost treba eljeti radi naslade, a da neraz- boritost' treba izbjegavati zbog neprilika.

47. Na osnovu istih razloga moemo tvrditi da umjerenost ne treba eljeti radi nje same, nego zato to donosi spokojstvo duama i njih, tako rei, svojom skladnou blai i umiruje. Umjerenost je ta koja nas opominje da slijedimo razum u stvarima koje treba da elimo ili kojih treba da se klonimo. Nije dosta samo prosuditi ta treba a ta ne treba raditi, nego moramo ostati vjerni naem prosuivanju. Veina se ljudi, zato to im nedostaje vrstoa odluke, im im se prui prilika da uivaju, savladani i oslabljeni, predaju se poput robova svojim strastima, ne mislei pri tome ni na kakve posljedice, i to je uzrok to za ljubav jedne neznatne i nepotrebne naslade, koju su drugim sredstvima mogli pribaviti i bez koje su bez bola mogli biti, upadaju u teke bolesti i trpe velike gubitke u svojim posjedima i doivljavaju sramote, a esto dolaze- pod udar kazni zakona i sudova.

48. Oni opet koji su odluili da tako uivaju u nasladama da od njih nemaju za posljedice nikakve boli i ostaju vjerni svojem vlastitom prosuivanju, nastojei da ih naslade ne zavedu na put koji oni vide da je kriv, postizavaju najveu nasladu tim to se odriu naslade.72 Oni opet esto podnose veliku bol da ih ne bi zadesio vei ako to>

70 Diog. Laert, X, 1, 144: Bogatstvo prirode ima svoje granice i lako ga je pribaviti; ali bogatstvo ispraznih misli (glupe fantazije) gubi se u beskrajnim daljinama Ispraznim, tj. zasnovanim na krivim pretpostavkama o dobru i zlu: (inanes) ovdje su. uzete kao kontrast stvarne poude; isp. knj. I, 53 i knj. II, 26.

71 Tj. zbog nepoznavanja dobra i zla; v. knj. I, 13, 43.72 Isp. knj. I, 10, 33.


ne uine. Iz ovog proizlazi da i neumjerenost radi nje same ne treba izbjegavati, a da umjerenost treba traiti ne zato to sa gnuanjem gleda na nasladu, nego zato to postie vee naslade.

XV

49. Isti uvjeti vae i za hrabrost. Jer ni obavljanje poslova ni podnoenje bolova nisu sami po sebi privlani; kao ni strpljivost, ni izdrljivost, ni nespavanje, pa ni ona mnogo hvaljena vrlina, radljivost,73 pa ak ni hrabrost; ali za tim vrlinama teimo da bi bez brige i straha ivjeli i da, koliko je mogue vie, duh i tijelo od potekoa oslobodimo. Kao to strah od smrti remeti svaki ivotni mir i kao to je kukavno pokleknuti pred bolima i podnositi ih obeshrabreno i maloduno i kao to su zbog ove duevne slabosti mnogi izdali svoje roditelje ili prijatelje, a neki ak i svoju domovinu, a veliki broj njih sebe potpuno unitio, tako je jak i uzvien duh potpuno osloboen svih briga i nemira tim to prezire smrt (jer su umrli u istom onom stanju u kom su bili prije roenja).74 On je spreman na bolove, svjestan da se najvei bolovi zavravaju smru, a mali da imaju este prekide i zatija, a nad umjerenim smo mi gospodari, tako da ih mi podnosimo, ukoliko su podnoljivi, a ako nisu, mi mirne due, ako nam se vie ne svia, ostavljamo ivot kao da odlazimo sa pozornice. Iz ovog se vidi da ne treba kukaviluk i plaljivost radi njih samih preko- ravati kao to ne treba ni sranost ni istrajnost zbog istih razloga hvaliti, nego da one prve treba odbaciti jer prouzrokuju bol, a za drugim treba eznuti zato to raaju nasladu.

XVI

50. Jo je preostalo da govorim o pravednosti, pa e onda biti iscrpljeno raspravljanje o svakoj vrlini. O njoj se, meutim, moe rei gotovo isto to i o ostalim. Ali, kao

78 Tj. radljivost, koja se oituje u hvale vrijednim djelima. 74 Mrtvi ne osjeaju nita, oni ne osjeaju ni bola, isto kao

ni oni koji jo nisu roeni.


to sam kod mudrosti, umjerenosti, hrabrosti ukazao na njihovu tijesnu vezu sa nasladom, da se ni na koji nain od nje ne mogu rastaviti i odvojiti, to isto treba primijeniti i na pravednosti, koja ne samo da nikada nikome ne pravi tete nego, naprotiv, uvijek ulijeva neko spokojstvo i svojom prirodom i snagom, bilo da umirujue djeluje na due, bilo zbog nade da nikad nee nedostajati onih stvari za kojima ezne nepokvarena priroda.73 I kao to nepromiljenost, .razvrat i kukaviluk uvijek mue duu i stvaraju u njoj uznemirenost i uzrujavanje, tako je i pokvarenost, ako se udomai u neijoj dui, samom svojom prisutnou uzrok nespokojstva. A ako je naumila da izvri neko djelo, ma kako taino ono bilo, nikada nee biti sasvim sigurna da e ostati uvijek potpuno sakriveno.76 Obino je posijedica svih zloina najprije sumnja, zatim prianje i govorkanje, poslije ega dolazi tuilac i najzad sudac. Mnogi su zloinci, kao to je bio sluaj za tvoga konzulata,77 sami sebe prijavili. 51. A ako ima nekih koji misle da su se dovoljno zabarikadirali i osigurali da ne budu otkriveni, njih, meutim, mui misao da bogovi to znaju i smatraju da muke, koje dan i no izgrizaju njihove due, alju besmrtni bogovi kao kaznu. A li vrlo malo moe nepoteno djelovanje uticati na umanjenje ivotnih potekoa, osobito kad se uporedi koliko ono njih oteava, bilo zbog svjesnosti zloina, bilo zbog zakonske kazne i mrnje graana. Ipak, kod nekih ljudi nema mjere u gramljivosti za novcem, u astohleplju i vlastoljublju, u razvratu i raskonim gozbama i u drugim pohotama, jer njih nijedna na nepoten nain steena dobit nikada ne umanjuje, nego sve vie i vie raspiruje, tako da izgleda da te ljude treba vie silom obuzdavati nego oduavati.

73 Priroda koju nisu nitavne strasti iskvarile. Onaj, naime, koji je sauvao neiskvarenu prirodu, kako kae Diog. Laert., X,133: Pomnjivo je razmislio o cilju koji je priroda postavila i shva- ta kako se lako granica dobrih stvari moe dostii i postii i kakosu trajanje i snaga zla neznatni.

76 Diog. Laert., X, 115: ovjeku koji tajno naruava bilo koji lan drutvenog poretka nemogue je da se osjea siguran da e ostati neotkriven, bez obzira to je umakao bezbroj puta; jer sve do kraja ovog ivota nije siguran da nee biti otkriven.

77 Tj. za vrijeme Katilinine zavjere.


52. Zdravo rasuivanje upuuje ljude zdrava razuma na pravdu, jednakost i potenje. ovjeku nemonom i nijemom78 nepotena djela ne koriste, jer takav ovjek teko- uspijeva u svojim naumima i teko izvlai korist, ukoliko uope uspije. S druge strane, velikodunost bolje odgovara bogatom i uenom. Ko se njom slui, stie sebi blagonaklonost, privrenost i potovanje najpogodnija sredstva za miran ivot; osobito to u takvom stanju nema nikakvog razloga za grijeenje. 53. eljama, naime, koje proizlaze iz same prirode lako se i bez nanoenja tete ikome udovoljava. Ispraznim i nitavnim eljama treba se oduprijeti,79 jer predmeti njihovih elja nisu vrijedni; vie je tete u samoj nepravdi nego koristi u onim stvarima koje se nepravedno stiu. Prema tome, ne bi se ispravno moglo rei da i pravdu treba eljeti radi nje same, nego- zato to donosi vrlo mnogo ugodnosti. Uivati naklonost i biti voljen ugodno je zato to to ini ivot sigurnijim i punijim uitaka. Mi ne drimo da se samo zbog tete koju nepoteni trpe treba kloniti zloe, nego daleko vie zbog toga to ona ovjeku kada se nastani u njegovoj dui ne dozvoljava da ikada slobodno dahne i otpoine.

54. A ako i samo velianje vrlina, ime se toliko razmeu ostali filozofi, ne moe dovesti do eljenog cilja, ako- se ne zasniva na nasladi, a s obzirom da je naslada jedina koja nas sebi zove i koja nas svojom prirodom privlai, onda nema nikakve sumnje da ie ona najvee i krajnje dobro i da blaeno ivjeti znai u stvari provoditi ivot u nasladi

XVII

55. Ukratko u objasniti sve to je u vezi sa ovim ope priznatim pravima i dobro zasnovanim uenjima. U pitanju najvieg dobra i haj vieg zla, tj. naslade i bola, ne

78 ovjeku nemonom i nijemom nita ne koriste nepotena djela zato to on nema dara rjeitosti ni moi da brani svoje postupke.

79 Epikur kod Stobeja, Razgovori, XV II, 159: Prirodno uivanje ne ini nepravdu izvana, nego udnja za nitavnom slavom.

:32 MARKO TULIJE CICERON

postoji nikakva zabluda. Grijee, meutim, u tome to ne znaju izvor odakle one proizlaze. Mi priznajemo da naslade i bolovi due proizlaze iz tjelesnih naslada i bolova (stoga doputam ono to si ti maloprije tvrdio80 da su svi epikurovci koji drukije misle, na krivom putu, a uviam da ih je velik broj, ali ne ljudi od autoriteta); mada nam duhovna naslada ini veselje, a bol potekoe, ipak oboje proizlazi iz tjelesnih osjeanja i u tijesnoj je vezi sa tijelom. Ipak, mi uimo da ovo nipoto ne iskljuuje da su duhovne naslade i bolovi mnogo jaci od tjelesnih.81 Jer tijelo moe da osjea samo ono to je u sadanjosti, vremenski i prostorno prisutno, dok duh osjea i prolost i budunost. Pretpostavimo da je tjelesni bol jednako teak,82 ipak se na osjeaj bola moe u velikoj mjeri poveati pomilju da nas moe kasnije zadesiti neko zlo bezgranine veliine i trajnosti. Isto se moe primijeniti i na nasladu; ona postaje sve vea ako se mi niega slinog ne bojimo.

56. Oito je onda da jaka duhovna naslada ili bol znai mnogo vie za nau sreu, odnosno nesreu, nego tjelesna naslada ili bol jednakog trajanja. Mi ne uimo da odmah poslije odstranjenja uivanja slijedi bol, ukoliko mjesto uitka ne nastupi bol; naprotiv, mi se veselimo zbog odstranjenja bola, pa makar i ne uslijedio nikakav uitak koji djeluje na ula. To pokazuje kolika je naslada ne osjeati bol. 57. Ali kao to nas ohrabruje iekivanje dobrih stvari, isto tako osjeamo radost i zbog onih kojih Se sjeamo. Luake mui sjeanje na minule nevolje; pametni nalaze uivanje u obnavljanju ugodnih uspomena na minula dobra. U naoj moi lei da predamo nedae, tako rei, vjenom zaboravu, a da se sa ugodnou i veseljem

80 V. knj. I, V II, 25.81 Diog. Laert., X, 137: Tijelo u najmanju ruku odolijeva

nepogodama sadanjim, duh, meutim, i prolim i buduim isto kao i sadanjim.

82 Po svemu se ini da je ovo poglavlje netano prikazivanjeodgovora Epikurovih sljedbenika na kritike kirineiara: 1. nekad seuivanje odbacuje zbog umne poremeenosti; 2. svako uivanjenije tjelesno; 3. tjelesna su uivanja jaa nego duhovna; 4. bezbolnost nije uivanje; 5. sjeanje na uivanje i njegovo podsjeanjenisu stvarna uivanja.


sjeamo naih uspjeha. Ali, ako se duboko i paljivo zadubimo u prole dogaaje, dogaa nam se obino da tune i nepovoljne prati bol, a vesele i uspjene radost.

X V III

Evo, uistinu, izvrsnog, otvorenog, jednostavnog i direktnog puta za blaen ivot! Jer, svakako, za ovjeka ne moe biti vee sree, nego biti bez ikakva bola i nedaa i uivati najvee duevne i tjelesne naslade. Zar ne primjeujete da je u ovoj postavci sadrano sve to ivot trai da bi to lake mogli postii najvie dobro - na krajnji cilj.

Epikur, koga ste vi ozloglasili kao ovjeka koji se previe odao ulnim nasladama, na sav glas vie da se ugodno moe ivjeti samo ako se ivi pametno, poteno i pravedno, i da je samo pametan, poten i pravian ivot ugodan.88 58. Ne moe ni drava koju razdiru uzbune i prevrati biti sretna niti kua iji su gospodari zavaeni; jo manje moe dua koja je sama sa sobom u protivrjeju i zavadi osjetiti i najmanju esticu iste i nepatvorene naslade?. Dua koja se nalazi izmeu oprenih i protivrjenih tenja i odluka ne moe znati ni za kakav mir i spokojstvo.

59. A ako ivotnu radost moe uskratiti tea tjelesna bol, koliko je tek vie mogu sprijeiti bolesti due! Bolesti -due su prekomjerne i nitavne elje za bogatstvom, slavo- hleplje, vlastoljublje i putene elje. Tu dolaze jo sve vrste briga, nezadovoljstva, tuge, koje izjedaju ljudske due i satiru ih brigama ako ljudi ne uvide da nijedan bol ne moe obuzeti duu koji ne stoji u nekoj vezi sa sadanjim ili buduim bolom tijela. Uistinu, nema nijednog luaka a da ne boluje od neke od ovih bolesti, zato je svaki takav ovjek bijedan. 60. Postoji jo i smrt, koja kao stijena nad

83 Epikur kod Diog. Laert. X, 140 stavlja kao jedno od osnovnih svojih naela (xiipica S^ai.) sljedee: Nemogue je iveti ugodnim ivotom ako se ne ivi razumno, lijepo i pravedno, kao to je nemogue ivjeti razumno, lijepo i pravedno ako se ne ivi ugodno.

34 MARKO TULIJE CICEROli

Tantalom84 neprestano prijeti njegovoj glavi; i oni koji su zaraeni sujevjerjem ne mogu biti spokojni. Osim toga, oni u sjeanju ne dre minule sretne asove i ne nalaze uitka u sadanjim dobrima; oni sa nestrpljenjem iekuju budunost, a poto ona ne moe biti sigurna, njih mui strah i tjeskoba; najvie ih mui kad prekasno osjete da su uzalud eznuli za novcem, vlau, moi i slavom. Oni ne postiu nikakvih uivanja zbog kojih su se, zavedeni nadom da e ih postii, izloili mnogim tekim naporima. 61. Por gledaj opet druge, koji su sitniavi i uskogrudni ili jo uz to vjeiti oajnici, zlobnici, zavidnici, nepristupani, ne- drueljubivi ljudi, klevetnici i nabusiti ljudi; drugi s


esto uzrok najstranijih strahovanja. I najzad, ako nauimo ta priroda zahtijeva, postaemo uljueniji i vaspi- taniji. Uistinu, onda kada temeljito ovladamo naukom zasnovanoj na neoborivim dokazima o prirodi stvari, neemo odstupiti od naih naela, jer emo se pridravati onog putokaza koji je, tako rei, s neba doao da bi ga svi ljudi mogli upoznati, prema kojem se sve stvari odreuju, niti e nas ikada moi odvesti od naih naela rjeitost ijednog ovjeka.

64. Ako temeljito ne upoznamo prirodu stvari, ni na koji nain neemo moi braniti ispravnost naih ulnih zapaanja. Dalje, svaka duhovna predstava ima svoj zaetak u ulima,89 a ako su ona sva ispravna, Epikurov sistem ui da jesu, tada se tek moe neto upoznati i shvatiti. Oni koji osporavaju valjanost ulnih zapaanja ue da se nita pomou njih ne moe90 shvatiti zato to ne priznaju ula, nisu u stanju da objasne svoje izlaganje. Osim toga, ukla- njenjem spoznaje i nauke uklanja se i svaki sistem zasnovan na razumu i ustrojstvu naeg ivota i naeg djelovanja.

Iz fizike crpimo hrabrost protiv straha od smrti; nepokolebljivost protiv uasa sujevjerja; spokojstvo duha, jer ona otklanja neznanje prirodnih tajni,91; umjerenost, jer ona objanjava prirodu eli a i njihove vrste i, kako sam maloprije rekao, mjerila i kriterije znanja koji nas, kako je ve Epikur utvrdio, upuuju u metode raspoznavanja istine od neistine.

X X

65. Preostaje jo da se raspravi tema o prijateljstvu koja se nipoto ne smije izostaviti iz ove rasprave. Vaa kola ui da prijateljstva uope ne bi mogla postojati ako

89 Diog. Laert., X, 32: Sve nae misli proistiu iz percepcija.90 Ove su rijei upuene novoakaemiarima koji tvrde da su

i naa ula i na razum varljivi; prema tome, ne moe se istina doznati, nego samo vjerovatnoa.

91 Prirodne tajne, tj. tajne koje su skrivene na zemlji, u zraku ili na nebu. Isp. knj. I, 63. titi nas od neugodnih posljedica neznanja koje je esto uzrok najstranijih strahovanja. Isp. knj. II, 14, 46; knj. II, 11, 37.


je naslada najvee dobro. Za prijateljstvo kae Epikur2 da od svih stvari koje nam prua mudrost za blaen ivot nijedna nije vanija, nijedna sadrajnija, nijedna ugodnija od njega. Ovo nije potvrdio samo u svojim govorima, nego mnogo vie svojim ivotom, radom i moralom. Kako je velika stvar prijateljstvo, najbolje pokazuju starodrevne prie. Mada su one i brojne i raznovrsne, jedva e nai od prastarih vremena tri para93 prijatelja koji poinju sa Tee j em a zavravaju sa Orestom. Ipak je Epikur94 u jednoj sasvim maloj kuici drao na okupu cijelo drutvo prijatelja koje je bilo vezano najintimnijim osjeajima prijateljstva. Ovo i dan-danas ine Epikurovi sljedbenici. Ali da se vratimo na stvar: nije potrebno govoriti o ljudima.

66. Primjeujem da su nai ljudi o prijateljstvu na tri naina93 raspravljali. Jedni tvrde da ne treba uivanja koja se odnose na nae prijatelje radi njih samih tako eljeti kao to eznemo za naim vlastitim uivanjima. Ovakvo miljenje, neki smatraju, potkopava temelje prijateljstva; pristalice ovog miljenja brane svoj stav i, po mom miljenju, lako ga mogu odbraniti. Oni dokazuju da se i prijateljstvo na isti nain ne moe odvojiti od naslade kao ni vrline, o kojima je ve bilo rijei. A li poto Su usamljenost i ivot bez prijatelja puni skrivenih zamki i strahovanja, sam nas razum upuuje da sklapamo prijateljstva, jer se njihovim sklapanjem jaa i uvruje duh i podie pouzdanje da e ono biti izvor naih uivanja.67. I kao to su mrnja, zavist i prezir prepreke nasladi, tako. je prijateljstvo ne samo najpouzdaniji uvar nego i zaetnik naslade kako za nae prijatelje tako i za nas same. Ono nam ne samo prua, uivanja u sadanjosti nego uli

92 Diog. Laert., X, 148: Od svih stvari koje se stiu mudrou da bi se osigurao blaen ivot, tokom cijelog ivota kudikamo je najvanije sticanje prijatelja.

93 Tesej i Piritoj, (Iksionov sin, kralj lapidski, koji je s Tese- jem iao u podzemni svijet da izvede Proserpinu); Ahil i Patroklo; Orest i Pilad. Isp. Cic. Lelije, IV, 15.

94 Isp. Diog. Laert., X, 9.95 Drugi je nain obraen u knj. I, 69, a trei u knj. I, 70.

Samo prvi pripada Epikuru, druga dva kasnijim epikurovcima. Isp. knj. II, 26, 82.


jeva nau za bliu i dalju budunost. Poto bez prijateljstva ni na koji nain ne moemo imati vrstog, sigurnog i neprekidnog zadovoljstva u ivotu, niti odrati prijateljstvo ako ne volimo prijatelje kao sebe same, zato se upravo pri-1 jateijstvom to i postizava, i ono je u neposrednoj vezi sa nasladom. Mi se radujemo radosti prijatelja isto toliko koliko i naoj, a isto tako boli nas njegova nesrea. Zbog toga e mudar ovjek osjeati prema prijatelju koliko i prema sebi i radi zadovoljstva svog prijatelja podni jee iste napore koje bi podnio radi svog vlastitog.

68. Sve to je bilo reeno o vrlinama, naime, da su tijesno povezane sa nasladama, treba rei i o prijateljstvu. Epikur je vrlo dobro rekao (navodimo gotovo doslovno njegove rijei): Isto naelo po kojem saznajemo da je prijateljstvo najvra potpora u ivotu, jaa nam duh da se ne pribojava da e ijedno zlo vjeno i dugo trajati.

69. Ima, takoer, nekih epikurovaca koji malo strahuju od vae kritike, ali se ipak pokazuju otroumnim. Oni se boje da e izgledati da itavo prijateljstvo ramlje, ako budemo smatrali da ga treba eljeti jedino radi uivanja koje nam ono donosi. Oni zato tvrde da prvi susreti i veze kao i prve elje za sklapanje prijateljstva proizlaze iz naslade, ali kada trajnije drugovanje dovede do istinskog prijateljstva, tada se najintimniji osjeaji dotle rascvjetaju da se, mada prijateljstvo ne donosi nikakve koristi, ipak, prijatelji radi samih sebe vole. Jer ako mjesta, hramove, gabve, rvalita, ako Martovo Polje, pse, konje, gladija- torske priredbe i borbe sa divljim zvijerima obiavamo vremenom zavoljeti, zar se nee to lake i s mnogo vie opravdanja moi ostvariti u intimnom drugovanju s ljudima.96

70. Ima ih koji tvrde da postoji neki savez meu mudracima, da oni svoje prijatelje jednako vole kao same sebe. Moemo shvatiti da ovako neto moe postojati, a vidimo da se ovako neto esto dogaalo. Jasno je, takoer,

86 Diog. Laert., X, 148: Uvjerenje koje ulijeva pouzdanje da nita ega se mi moramo bojati nije vjeno, ak ni dugotrajno, takoer nam omoguuje da sagledamo da i u naim ogranienim mogunostima nita ne poveava nau sigurnost kao prijateljstvo.


da se ne moe nai prikladnije sredstvo za blaen i ugodan ivot nego to je takva veza.

Iz svega ovoga moe se zakljuiti da se sutina prijateljstva ne samo ne remeti, ako se najvee dobro nalazi u nasladi, nego da se bez njega ne mogu nai ni temeljni osnovi prijateljstva.

XX I

71. Ako je, prema tome, ono to sam izloio jasnije i svjetlije od samog sunca, ako je sve ovo crpljeno iz prirodnog izvora, i, ako vjerodostojnost ovog itavog mog izlaganja potvruju ula, nepokvareni i iskreni svjedoci, ako maloljetna djeca, ak i nijeme ivotinje pouene i upuene od same prirode u izvjesnoj mjeri govore da nema sree izvan uivanja ni nesree, a da nije vezana sa bolom, iji sud u ovim stvarima nije ni izopaen ni ma im vezan s predrasudama zar da ne dugujemo najveu zahvalnost onome koji je, tako rei, ovaj glas prirode posluao i njegovo znaenje temeljito i potpuno shvatio da je sve ljude zdrava razuma doveo na stazu mirnog, spokojnog i blaenog ivota. A to on tebi ne izgleda dovoljno uen, to je zbog toga to je smatrao da vrijedi samo ona uenost koja nas upuuje u vjetinu blaenog i zadovoljnog ivljenja. 72. Je li on trebao, kao to ja i Trijarije po tvojem nagovoru inimo, provoditi svoje vrijeme u itanju pjesnika od kojih nemamo nikakve stvarne koristi nego jedino djeako uivanje, ili, je li se kao Platon trebao sav predati muzici, geometriji, aritmetici i astronomiji, naukama koje polazei od krivih pretpostavki ne mogu biti istinite, pa i kad bi bile, ne bi nita pridonijele da na ivot bude ugodniji i prema tome bolji? Je li trebalo da se on bavi ovim naukama a zapusti glavnu nauku nauku ivota koja je tako, vana i tako teka, a opet tako korisna? Ne! Epikur nije bio ovjek kome je nedostajalo obrazovanje, nego su neuki oni koji trae od nas da uimo do pod stare dane one stvari zbog kojih treba da se stidimo to ih nismo uili kao djeca.

Zavravajui svoje izlaganje, dodade: Objasnio sam svoje stanovite jedino s tom namjerom da doznam tvoje miljenje. Do sada mi se nije pruila zgodna prilika da to prema svojoj elji uinim.

KNJIGA II

I

1. Na to su me oba pogledali i dali mi znak da .su spremni za sluanje. Zapoeo sam ovako: Prije svega, molim da ne smatrate da u vam odrati kolsko predavanje kao profesionalni filozof. Taj metod nisam mnogo: ni filozofima odobravao. Zar je Sokrat,1 koji se s pravom moe smatrati ocem filozofije, tako ta ikada uinio? To je bio metod njegovih savremenika sofista,2 kako su se tada* nazivali. Meu njima se prvi usudio Gorgija3 iz Leonta da na jednom skupu postavi pitanje, tj. da zatrai da neki od prisutnih rekne o emu bi elio uti predavanje. Zaista, drzak pothvat, nazvao bih ga i bestidnim da ovaj obiaj kasnije nisu prihvatili i nai filozofi.4 2. Meutim, kod Platona5 moemo vidjeti kako je Sokrat ismijavao i gore spomenutog i ostale sofiste. Njegov je obiaj bio da propitivanjem i unakrsnim pitanjima izvlai miljenje onih s kojima je raspravljao da bi mogao na njihov odgovor, uko

1 Sokrat (469399. pr. n. e.) se naziva ocem filozofije, jer je osnovao dijalektiku i fiziku.

2 Prvobitno se naziv sofist davao svakom filozofu, npr., sedam mudraca; u Sokratovo vrijeme su tako nazivani filozofi i retori kojima nije bilo stalo do istine i koji nisu ili za tim da ljude uvjere nego da ih svakovrsnim bljetavim izrazima i obmanjivim zakljucima pridobiju. Svoju su nauku gajili najvie radi hvalisanja i line koristi. Najvaniji meu njima bili su Gorgija, Protagora,, Hipija i Prodik.

s Gorgija iz Leontina na istonoj sicilskoj obali bio je uenik Empedokla iz Agrigenta, uvenog filozofa jonske kole (oko 450. pr. n. e.).

4 Tj. novoakademiari kojima je pripadao i Ciceron.5 V. knj. I, 2. 5.


liko je bilo potrebno, dati svoje miljenje. Ovu su praksu njegovi sljedbenici odbacili, ali ju je kasnije obnovio Arkesilaj6 i uzeo za pravilo da oni koji hoe da ga sluaju ne postavljaju pitanja, nego sami iznose svoje miljenje;, kad bi ga iznijeli, on bi im odgovarao. I dok su Arkesila- jevi sluaoci prema svojim sposobnostima branili svoje miljenje, kod drugih filozofa utio je onaj koji je postavio pitanje. Ovaj obiaj i danas vlada u Akademiji.7 Jer kad, npr., slualac ovako rekne naslada je po mom miljenju najvee dobro, suprotno se miljenje iznese u jednom vezanom i neprekidnom predavanju, tako da se lako moe vidjeti da, oni koji kau da su ovoga ili onoga miljenja, stvarno tako ne misle, nego ele da uju suprotno miljenje.

3. Mi praktikujemo zgodniji metod. Torkvat nije samo- rekao ta misli nego i razloge zato tako misli. Ipak, mislim, mada sam mnogo uivao u njegovom dugom i neprekidanom predavanju, da je zgodnije raspravljati taku po taku i zaustaviti se i ustanoviti uza to ko pristaje, a uza to ne pristaje, i iz stvari u kojima smo se sloili izvui zakljuke i na taj nain doi do rezultata. Jer kada predavanje tee poput gorske bujice, mada sa sobom nosi mnotvo svakovrsnog materijala, od toga se ipak ne moe nita zadrati, nita uhvatiti; nigdje se ne moe bujica govora zaustaviti.

U filozofskim raspravama metodsko i sistematsko izlaganje mora uvijek poinjati jednim formulisanim uvodom, kao to je sluaj i u nekim pravnim formulama, rasprav- Ijae se o sljedeem predmetu, tako da se diskutanti m og sporazumjeti o predmetu o kojem e se raspravljati.

II

4. Ovo je pravilo utvrdio Platon u Fedru,8 a prihvatio, ga je Epikur, jer je uvidio da ga treba primjenjivati u

6 Arkesilaj iz Pitane u Eoliji, uenik Polemona, osnivaa noveAkademije (oko 300. pr. n. e.). Bio je skeptik.

7 faaime, u novoj Akademiji.8 Fedar, naslov Platonova dijaloga. Mjesto je uzeto iz pogl.

X IV i glasi: U svima stvarima, mome, ima samo jedan poetakza one koji hoe da se dobro savetuju. Treba da znaju o emu ele? da se savetuju, inae e nuno pogreiti u svemu. (M. uri, Fedar)_

42 MARKO TULIJE CICERON.

.svakoj vrsti raspravljanja. A li nije vidio ta e ono povui za sobom. On kae da ne smatra da je potrebna definicija jedne stvari; a bez nje se ponekad diskutanti ne mogu .sporazumjeti o predmetu svoje diskusije, kao to je, npr., sluaj sa predmetom o kome mi raspravljamo. Mi elimo ispitati cilj dobara, ali kako moemo doznati kakva je nje-r gova priroda, ako se nismo meusobno sporazumjeli ta mislimo pod izrazom cilj dobara, ta je to cilj, a ta je dobro. 5. I ovo otkrivanje skrivenih znaenja, pri emu se otkriva ta znai koji predmet, jeste definicija, kojom si se ti ponekad nesvjesno posluio; jer ti si definirao pojam onog najvieg ili krajnjeg i posljednjeg da je to ono na to se odnose sve moralne radnje, a ono stoji samo po sebi. Ovo je sasvim dobro. Moda bi ti, da je bilo potrebno, definirao sam pojam dobra ili kao neto to je po prirodi poeljno ili korisno, ili ugodno ili, upravo, to nam se m ili.

Dakle, ako ti nije dosadno, poto ti potpuno ne odbacuje definiciju, nego se ak njom slui kada ti treba, elio bih da sada definira ta je naslada, jer je ona sada predmet cijele nae diskusije.

6. Ko je to, molim te, odvrati Torkvat, ko ne zna ta je naslada, ili kome je potrebna definicija da bolje shvati njezino znaenje?

Rekao bih da sam ja taj, odvratih, da nisam uvjeren da mi je potpuno razumljiva priroda naslade i da imam potpuno jasne pojmove o njoj. Sada tvrdim da Epikur ne zna pravo znaenje naslade, nego se u tom koleba, i to bi on koji esto istie da se mora to tanije izraziti znaenje koje rijei imaju, a ipak pokatkad ne razumije pravo znaenje rijei naslada , tj. sam njen pojam.

III

Na to e Torkvat, smijui se: Ovo je zbilja izvrsno, da tvorac nauke koja za cilj svih poeljnih stvari uzima nasladu, tvrdi da je ona konano i krajnje dobro, stvarno ne zna ta je sutina i svojstvo naslade!


Ja na to odvratih: Ili Epikur ne zna ta je naslada ili svi ostali ljudi na svijetu.

Kako to, odvrati on.Zato to je ope miljenje da je naslada ono to ulo

u se tako prima da ga to stimulira i ispunja i obasipa nekim ugodnim osjeajem.

7. Pa ti misli, odgovori on, da Epikur ne poznaje tu vrstu naslade.

Ne uvijek, rekoh, ali doputam da je pokatkada i previe priznaje, jer on jasno izjavljuje da on ne moe razumjeti da moe biti igdje dobra izuzev onoga koje se uiva jelom i piem i naslaivanjem uiju i razvratnim ulnim nasladama. Zar on ovako neto ne govori?

Kao da bih se ja trebao ove tvrdnje stidjeti, nastavi on, i kao da ne bih mogao objasniti smisao njegove izjave!

Daleko sam od toga da sumnjam, rekoh, da ti to lako ne moe objasniti i nema razloga da se stidi to pristaje uz miljenje jednog mudraca koji se jedini, koliko je meni poznato, usudio uzeti sebi taj naziv. Ne mislim da se Metrodor10 izdavao za takvog, ali kad ga je Epikur tako nazivao, nije tu poast odbijao. Onih sedam slavnih11 dobili su taj naziv ne svojim nego glasanjem itavog ovjeanstva. 8. Ipak u ovdje priznati da je Epikur ovim rijeima pokazao da on sigurno rijei naslada pridaje uobiajeno i ope prihvaeno znaenje. Svi upotrebljavaju grku rije S^ov/j i latinsku voluptas u znaenju prijatnog i ugodnog nadraaja ula.

ta trai jo? upita on.Rei u ti, rekoh, ali vie zato da nauim nego da

kudim tebe i Epikura. I ja bih, odgovori on, htio radije nauiti, ako ti

neto pridonese, nego da tebe kudim.

Isp. Cic Tusk. razg. knj. III, 18, 41. gdje se navodi i citat iz Epikurova djela Tiepl tIXou?. Diog. Laert., X, 6: Ne znam kako bi se dobro moglo zamisliti bez okusnih, spolnih i zvunih uitaka kao i uitaka lijepa oblika.

10 Metrodor iz Atene, najvaniji i najuveniji Epikurov uenik.11 Sedam grkih mudraca.

44 MARKO TULIJE CICERON:

Zna li, rekoh, uenje Hijeronima12 sa Roda o najveem dobru, s im u vezi, po njegovu miljenju, moraju ^stajati sve ostale stvari?.

Znam, odvrati on, njegovo je uenje da je cil| potpuno lienje bola.

ta misli, nastavih ja dalje, isti filozof o nasladi?9. On tvrdi da naslada sama po sebi nije poeljna,,

odvrati on. Po njegovom miljenju nije isto radovati se i biti lien bola, upravo u tome, ree on, on grdno grijei,, jer, kako sam maloprije pokazao, potpuno odstranjenje bola znai najvee pojaanje naslade.

Kasnije u objasniti, rekoh, kakvo znaenje ima izraz neosjeanje bola. Ako nisi sasvim tvrdoglav, mora; nuno priznati da nemaju isto znaenje naslada i neosjeanje bola.

U tome sam potpuno tvrdoglav, ree, jer se od toga nita istiniti je ne moe rei.

Nalazi li, molim te, rekoh, edan ovjek nasladu u pijenju?

Ko bi mogao, ree on, tako neto poricati?Je li to ista naslada koja se osjea poslije utai-

vanja ei.Ne, ona je sasvim druge vrste, ree on, utaena

e donosi statiku nasladu, a sam in gaenja ei je kinetika naslada.

10. Zato, rekoh ja, tako razliite stvari naziva istim imenom?

Zar se ne sjea, odvrati on, to sam maloprije rekao,18 da se poslije uklanjanja bola naslada moe mijenjati, ali ne i poveavati.

Sjeam se, rekoh, ali dok je tvoj izraz sam po sebi bio potpuno ispravan, smisao ovdje nije bio dovoljno jasan. Latinska rije varietas promjena14 je dobar izraz i upotrebljava se u doslovnom znaenju za razliite boje, ali se u prenosnom znaenju moe upotrijebiti za

12 Hijeronim je pripadao peripatetikoj koli.13 V. knj. I, 11, 38.11 Varietas, kod Epikura noixOda (promjena), isto tako variari

TtotxiXXecr&at (uiniti arenim), v. knj. I, 11, 38.

0 KRAJNOSTIMA DOBRA I ZLA 45

mnoge druge meusobno razliite predmete. Kae se razliita pjesma, razliit govor, razliiti obiaji, razliita srea. Govori se obino i o razliitoj nasladi, kada ona proizlazi iz veeg broja nejednakih predmeta koji izazivaju razliite osjeaje naslade. Ako si ti govorio o ovoj razlici, razumio bih je, kao to bih je jednako razumio da o njoj nisi ni govorio. A li ne mogu potpuno da shvatim ta znai ona promjena', kad ti kae da mi osjeamo najveu nasladu kad smo u bezbolnom stanju i kada se hranimo takvim stvarima koje u nama izazivaju ugodne ulne osjeaje da tada osjeamo aktivnu i kinetiku nasladu koja izaziva promjenu naih ugodnih osjeaja, ali ne i poveanje ranijeg uivanja koje se sastoji u odsustvu Ibola. Ne znam razloga zato ti ovo naziva nasladom.

IV

11. Zar moe, ree on, ita biti ugodnije nego ne osjeati bol?

Zaista, rekoh ja, nema niega boljega, ali to nije vano u ovom asu, ipak iz tog ne proizlazi da je naslada isto to i neosjeanje bola.

Potpuno isto, odvrati on, i to najvea naslada, vee od ove nema.

Zato se onda ne pridrava bez dvoumljenja ovoga, rekoh, kada se po tvom miljenju najvee dobro nalazi u potpunom neosjeanju bola? Zato se vrsto ne dri svoga shvatanja i zato ga ne ispovijeda i ne brani?12. Zar je potrebno da se naslada dovodi u krug vrlina kao kakva bludnica u drutvo otmjenih i potenih ena? Ime joj je omraeno, na zlu glasu i izaziva podozrenje. Zbog toga vi esto govorite da mi ne razumijemo ta je po Epikurovim rijeima naslada. Mada sam u diskusiji dosta umjeren i obazriv, ipak, kad ujem ovu izjavu (a vrlo esto sam je uo), sklon sam da se katkada naljutim. Zar ja ne razumijem ta znai grka rije t8ovn i latinska voluptas? Koji od ova dva jezika ja ne znam? Kako to da ja ne znam, a svi tobonji epikurovci znaju? Pored toga, sljedbenici vae kole vrlo lijepo tvrde da


nekome koji hoe da bude filozof nije potrebno nauno poznavanje stvari. Stoga, kao to su nai stari od pluga odveli onog Cincinata15 da bude diktator, tako i vi skupljate sa svih sela, dodue, potene ali ne i veoma uene ljude. 13. Dakle, ovakvi razumiju ta Epikur kae, a ja ne? Da u vidi da razumijem, rei u ti najprije da ja pod rijeju voluptas razumijem isto to on pod S^oW). esto moramo traiti latinsku rije koja znaenjem tano odgovara grkoj; ovdje nismo imali ta traiti. Ne moe se nai nijedna rije koja bi tanije izrazila u latinskom i grkom jeziku istu stvar kao latinska rije voluptas; Svi ljudi na svijetu koji znaju latinski za ovu rije veu dva pojma duhovno uivanje i prijatan naraaj ugodnog osjeaja u tijelu. I kod pjesnika Trabeje16'je veselje prekomjerna duhovna naslada, a na to isto misli ono lice kod Ceeilija17 koje za sebe kae da je prepuno svakoj ako g veselja. Ali, razlika je u tome to rije naslada moe oznaavati pored tjelesnih i duhovne osjeaje (po miljenju stoiara18 pogreno stanje koje oni ovako definiraju nerazumna ushienost duha koji sebi uobra- ava da je u stanju uivanja velikog dobra), a ne kae se, veselje i radost tijela. 14. Meutim, rije naslada u upotrebi svih onih koji govore latinskim jezikom znai ugodan nadraaj nekog ula. Ako hoe, moe izraz naslada prenijeti i na duu (naslaivati se - iuvare moe se rei i za duu i za tijelo i od toga je izveden pridjev iucundus ugodan, prijatan) i jedino mora paziti da izmeu onoga koji kae

Prepun sam veseljaa sam sav pometen i zbunjen19

15 Lucije Kvint Cincinat bio je god. 458. po prvi put, a goL 439. pr. n. e. po drugi put izabran za diktatora. Ovdje se misli na drugu diktaturu.

18 Kvint Trabeja bio je rimski komediograf (oko 130. g. pr.n.e.),17 O Ceciliju Staciju v. knj. I, 2, 4.18 Diog. Laert., VII, 114: Naslada je iracionalna enja za

onom stvari za kojom se ini da treba eznuti. Isp. Cic. Tusk.. razg. knj. IV, 6. 13.

16 Iz nepoznate komedije.

O KRAJNOSTIMA DOBRA I ZLA 4T

i onoga koji kae:

Sada moja dua izgara.20

Prvi od njih je izvan sebe od veselja, a drugoga mui bolan osjeaj.Izmeu njih, nadovezujem ja, nalazi se trei koji govori:

Mada se mi tek odskora poznamo21

Ovaj ne osjea ni veselje ni nespokojstvo; i tako se izmeu onoga koji uiva postignute tjelesne naslade i onoga koga mue najtei bolovi nalazi jedan koji nije ni u jednom od ova dva stanja.

V

15. Smatra li da sam dovoljno shvatio znaenje izraza, ili jo i sada moram uiti da govorim grki ili latinski? Pretpostavimo i to da ja ne razumijem ta Epikur govori, ipak ja mislim da sam sasvim dobro upuen u grki jezik, pa je moda krivnja na njemu to tako nerazumljivo govori. Nejasnoa ne zasluuje kritiku u dva sluaja: ili kad se ini namjerno, kao to je sluaj sa He- raklitom22 koji nosi nadimak okoteivo ^ Nejasni, zato to je po prirodi odve nejasno govorio, ili kad uzrok nejasnoe nije stil nego nejasnoa sadraja, kao to je sluaj u Platonovom Time ju.23 Po mom miljenju, Epikur nema namjere da ne govori jasno i otvoreno, ako moe, niti on raspravlja kao prirodoznanci o jednom zamrenom predmetu, niti kao matematiari o strunim, nego o jednoj jasnoj i lakoj temi koja je stekla opu popularnost. A ipak vi epikurovci poriete da mi razumijemo ta

20 Iz Ceeilija Stacija. Potpunije u Cic. govoru za elija: Sa je moja dua raspaljena, sad je moje srce puno jeda.

21 Hremove rijei iz komedije Samomuitelj, V. knj. I, 1, 1.22 Heraklit, uveni filozof jonske kole, roen u Efezu g. 500.

pr. n. e. Od njegovih djela ostali su samo odlomci.23 Naslov Platonova dijaloga.

48 MARKO TULUE CICERON

j e naslada, nego ta Epikur pod istom rijeju podrazumijeva; iz tog proizlazi, ne da mi ne znamo pravo znamenje te rijei, nego da Epikur tu rije upotrebljava u njezinom naroitom znaenju, i ne uzima u obzir ope prihvaeno znaenje. 16. Jer ako on govori isto to i Hi- jeronim koji tvrdi da je najvee dobro ivjeti bez ikakvih tegoba i muka, zato vie voli da upotrebljava izraz naslada mjesto bezbolno stanje, kao to ini Hi jer onim84 koji zna ta govori? A ako on misli da cilj mora ukljuiti i kinetiku nasladu (jer on naziva ugodnom nasladu koja je u pokretu, a nasladu koja je liena bola, statikom ili ^nasladom mirnog stanja), na ta on onda stvarno cilja? On nije u stanju da uvjeri ikoga ko sebe pozna to jest, koji je dobro prozreo svoju narav i svoje osjeaje da su bezbolno stanje i naslada jedna te ista stvar. To bi, Torkvate, znailo initi nasilje nad ulima i upati iz due rznaenja rijei na koja smo se navikli. Zar ima nekog ko ne uvia da po prirodnim zakonima postoje ova tri stanja: prvo, stanje naslade, drugo, stanje bola, tree, u kom se ja sada, a bez sumnje i vi ovog asa nalazite, tj. niti u stanju bola niti u stanju naslade. U stanju naslade je onaj koji se naslauje jelom i piem, a u stanju bola onaj koga mue jadi i nevolje. Zar ne vidi da se veliko mnotvo ljudi nalazi na sredini izmeu onih koji ne osjeaju ni radosti ni bola.

17. Ne, ja to zaista ne vidim, ree on, ak tvrdim da svi oni koji su bez bola uivaju nasladu, i to u najveoj mjeri.

Dakle, ti misli da i ovjek koji inae nije edan, a mijea drugom medovinu, osjea istu slast kao i onaj koji je edan pije.

V I

Na to Torkvat uzviknu: Ako nema ta protiv toga, prekini s pitanjima. Ja sam u poetku izjavio da vie volim neprekidano izlaganje, jer sam predviao ove .sofizme.

24 V. knj. II, 3. 8.


Ti, dakle, vie voli, rekoh ja, da mi raspravljamo na retorski nego na dijalektiarski nain.

Zato, odvrati on, kao da je neprekidano izlaganje svojstveno samo govornicima, a ne i filozofima.

Tako misli Zenon25 stoiar, rekoh ja. On je obiavao govoriti, kao to je i prije njega Aristotel tvrdio, da se govorna sposobnost dijeli na dva dijela; retorika je, govorio je on, jednaka dlanu, a dijalektika pesnici, jer se govornici slue bujnijim a dijalektiari zbijenijim i saeti j im stilom. Ja u se povinuti tvojoj elji i, ako uz- mognem, govoriu kao govornik, ali retorikom filozofa, a ne onom kojom se mi sluimo na sudu. Ova je posljednja, poto se slui pukim govorom, pokadto bez otrine i suvie povrna. 18. Ali, poto Epikur, Torkvate, odbacuje s prezirom dijalektiku, koja jedina sadri sve znanje za raspoznavanje sutine stvari i za prosuivanje njihovih svojstava, i ona jedina daje sistematska pravila i metode za raspoznavanje, on prenagljuje u raspravljanju i, kako se bar meni ini, ne umije da da nauno interpretiranje onoga to hoe da poduava, kao to je sluaj i sa ovom temom o kojoj mi sada raspravljamo. Vi epikurovci kaete da je naslada najvee dobro. Prema tome, treba objasniti ta je naslada, inae se ne moe razjasniti predmet nae diskusije. Da je Epikur objasnio pojam naslade, ne bi dospio u takvu ne jasnou. On bi ili branio pojam naslade kako ju je shvaao Aristip,26 to jest, da je ona prijatno i ugodno nadraavanje ula, a to bi isto stoka, kad bi mogla govoriti, nazvala nasladom; ili da je radije na svoj nain govorio nego to govore

Svi Danajci i Mikenci I atenski narod27

25 Zenon iz Kiti ja na Kipru bio je osniva stoike kole (oko 300. g. pr. n. e.). O miljenju Zenonovu o ovom pitanju isp. Sekst Empirik, Protiv matematiara, II, 7: Kad su Zenona iz K itija pitali kakva je razlika izmeu dijalektike i retorike, stisnu pesnicu, zatim je otvori i ree:Ova uporeujui saeti i jezgroviti karakter dijalektike stiskanjem pesnice, a aludirajui na irinu i bujnost retorskog stiha otvaranjem i ispruanjem svojih prstiju.

26 O Aristipu v. knj. I, 7, 23.27 Stihovi uzeti od nepoznatog pjesnika.

50 MARKO TULIJE CICEROM

i ostali Grci koji se navode u ovom anapestu, on bi ograniio pojam naslade samo na stanje bezbolnosti i odbacio Aristipovu definiciju; ili bi, ako bi prihvatio obje vrste naslade, a stvarno ih prihvata, trebao spojiti zajedno nasladu i bezbolnost i prihvatiti dvije vrste krajnjeg dobra.19. Mnogi istaknuti filozofi stvarno prihvataju povezivanje dvaju krajnjih dobara. Aristotel28 je, npr., povezao vjebanje u vrlini sa sreom savrenog ivota, Kalifont29 dodao moralnoj istoti nasladu, Diodor0 je uz moralnu istotu nadovezao i osloboenje od bola. Isto bi bio uinio i Epikur da je ovo naelo, koje se sada smatra Hijeronimovim,31 povezao sa starim Aristipovim naelom. Oni se stvarno meusobno razlikuju; zato je svaki za sebe izradio svoje vlastite poglede o najveem dobru i, mada se svaki slui besprekornim grkim nazivima, ni Aristip, koji nasladu naziva najveim dobrom, ne uzima bezbolno stanje kao nasladu, a ni Hijeronim, koji bezbolno stanje uzima za najvee dobro, nikad ne upotrebljava rije naslada u znaenju bezbolnosti, jer stvarno ne ubraja nasladu u poeljne stvari.

VH

20. Ne smije pretpostaviti da se radi samo o dvije rijei: u pitanju su, naime, dvije razliite stvari. Jedna je stvar biti bez bola, a druga osjeati uivanje. V i epikurovci nastojite da iz ova dva toliko razliita pojma stvorite ne samo jednu rije32 to bih lake podnio nego i jedan pojam, a to je apsolutno nemogue. Poto je Epikur priznao obje vrste uivanja, morao se sluiti objema, kao to stvarno i ini, iako ih rijeima ne razlikuje. Dok

28 O Aristotelu, v. knj. I, 2, 6.29 Klement Aleksanrijski Miscellanea, II, 415.Isp. Cic., Tusk. razg. knj. V, 30,85. O njegovom ivotu ne

znamo nita.30 Diodor, uenik Kritolajev, peripateti

Documents

Marko Tulije Ciceron - Okdiz